Nita drugo me se nije ticalo, ak ni mogui sutranji bol.

Niko me nikud nije pozivao,

niti mi nije nudio, niti sam ja traio. I nikome nisam nita zamjerao. Mogao sam ljudima
izgledati udno, kao da sam izgubio razum. Nisam imao zapoljenja, nisam imao kue,
nisam imao nita, a bilo mi je svejedno.
Satima sam sjedio pred Begovom damijom, na kamenu i gledao ljude kako prolaze, ili
nebo, ili nita. Sluao sam vrapce i njihovo smijeno avrljanje, kao u dobrodunoj svai,
ili vedrom prianju o svemu i svaemu. Liili su mi na male, obine ljude, pomalo
svadljive, dobrodune, vedre, povrne, miroljubive, malim zadovoljne, izdrljive u
nevoljama, spremne na sitno zakidanje, bez velikog ponosa. Bili su pitomi i bezopasni,
kao djeca. I djecu sam volio, njihove zvonke glasove, brzi topot bosih nogu, radostan
smijeh, bezazlenu grubost njihovih rijei. Samo, kad bi se potukli, zatvarao sam oi i ui,
uznemiren.