Professional Documents
Culture Documents
Monah Kalist - Milivoje M Jovanovic
Monah Kalist - Milivoje M Jovanovic
JOVANOVI
MONAH
KALIST
ROMAN
KNjIEVNA RADIONICA RACTKA ZAKIA
Beograd 1984.
DIO I
MLADOST
DIO II
MONATVO
DIO III
DOBAR RAT RATOVAH,
TRKU SVRIH, VERU ODRAH
DIO I
MLADOST
sadraj
Kao dete eleo sam da imam konja vranca, istokrvnog arabera, duge grive, sa belom
zvezdom na elu. Matao sam kako ga lepog i razigranog jaem selom i dambasim, ili
ga upregnutog u eze teram po vaarima, sve pred oima ljudi koji mi zavide. U
snovima sam viao njegove kratke ivahne ui, snaan vrat, bujnu grivu, milovao
njegovo toplo telo prekriveno crnom dlakom koja se presijavala, uo rzanje i vrisak, i
video sebe ponosnog na njemu, u sedlu okovanom sjajnim ukrasima. Molio sam Boga
da mojim roditeljima, brai i sestrama da zdravlje, a meni dobrog konja.
Moji roditelji su bili na velikim mukama, jer sam tukao seosku decu i svaao se sa
braom i sestrama. Jednom sam, u ljutini i besu, udario neku devojicu koja od toga
umalo nije umrla. Neoprezno sam se zavlaio meu konje i bikove i inio mnoge
opasne nestaluke.
U tom vremenu postili smo sve postove. Roditelji su bili poboni, osobito majka. Svake
nedelje smo ili u crkvu. Nosei najmlae dete u naruju, majka je tada ljubila vrata
crkve, zatim ikone. Mi, starija deca, inili smo isto to i ona. Svetenika sam potovao i
plaio sam ga se kao Boga. Jednom sam smogao snage i drhtei upitao ga: "Oe, je l'
da nee ti da usmrti moju majku? Je l' da ona nee da umre?".
Po zavretku osnovne kole, u naem selu Kaoniku, roditelji su odluili da nastavim
uenje u gimnaziji. Nadali su se da u tako postati obrazovaniji i svesniji i da u se
urazumiti i smiriti meu meni nepoznatim i tuim ljudima. Pristao sam jer ionako mi je
bila potajna elja da se kolovanjem uzdignem iznad drugih i da budem bolji od mojih
seljana.
Kad sam doao u Kruevac u gimnaziju, eleo sam da postanem vien i uvaen ovek,
kao to je svetenik, ili uitelj, ili vii dravni inovnik. Svetenik mi se najvie dopadao
zato to u crkvi, pred narodom, peva i dri propovedi, i to ga ljudi pozdravljaju, klanjaju
mu se i ljube u ruku.
Stanovao sam kod nekog kafedije u maloj sobi uz talu. Tu su ljudi svraali na sat-dva,
da se odmore, isprezali su konje, a amove ostavljali u moju sobu. Dok su se kiridije,
gospoda i bogati seljaci gostili peenjem i rakijom u kafani, u mojoj sobi je mirisalo na
mokru kou, konjski znoj, prainu; uvek je neko galamio, ili pevao, lupao, ulazio, izlazio.
Tvrdo sam bio odluio i zarekao se da zavrim kolu. Ali mi nije bilo lako, jer sam pored
uenja morao jo da vuem vodu kafediji, da hranim njegove svinje i ivinu, da cepam
drva kuvarici. Sve je to bilo predvieno dogovorom izmeu oca i kafedije i uraunato
kao nadoknada za moj boravak u toj sobi. Slobodno vreme tako rei nisam ni imao.
Sumnjao sam, opravdano, u svoga oca, da se namerno tako sporazumeo sa
kafedijom, nadajui se i verujui da e uenje i teak rad da me urazume, poprave i
smire.
Otac mi je davao neto para, za deparac, a jednom u petnaest dana donosio je pilie,
jaja, sir, pekmez, sarme. Govorio mi je: "Ui, ako eli da ivi dobro. Ako nee, kod
mene te eka posao: kopae ili e raditi kao vodeniar, i bie beo, pranjav i
umoran. Biraj!"
Uio sam uglavnom uvee, pri slabom svetlu ie; preko dana nisam mogao da stignem
od kole i posla. Uz to, ometali su me nepoznati ljudi, meni tui. Zazirao sam od njihovih
sumnjiavih pogleda bez ljubavi. Oseao sam radost samo kada bih, za vreme
raspusta, odlazio kui u selo. Tamo mi je sve bilo poznato i drago, pa sam postajao
slobodan i srean.
Hranu mi je spremala kafanska kuvarica; bila je jedra, mlada i veoma lepa ena; jedino
sam nju u Kruevcu voleo. Posebno su mi ostale u seanju njene bele i bujne grudi i oi
crne i krupne. Obilazio sam oko nje, samo da joj budem u blizini, i gledao je izdaleka
dok je radila. Nou sam je sanjao. eleo sam do joj se to vie pribliim i da se
sprijateljimo. Rado sam je sluao kad je govorila i sa oduevljenjem sam radio sve to
mi je nareivala. Ali sam doiveo neto, veoma runo, to dugo nisam mogao da
zaboravim.
Jednom sam je, neoekivano, zatekao na skrovitom mestu sa gazdinim sinom, koji je
bio stariji od mene. Ljubili su se. Videla me je i odmah krenula ka meni. Oi su joj
sevnule od besa i ljutine. Uplaio sam se i potrao brzo u svoju sobu, molei Boga da
me izbavi iz nevolje. Ali pomoi nije bilo. Utrala je za mnom i za sobom zatvorila vrata.
Obrazi su joj bili zajapureni, usne jo crvene od poljubaca, kosa razbaruena, a dojke
se njihale ispod tanke bluze, na brzinu zakopane. Mirisala je na ljubav, bila je jo
opijena milovanjem. Prekinuta u zanosu ljubavi, i u strahu da u drugima ispriati o
njenom grehu devojakom, pribliavala mi se sikui kao zmija. Stajao sam preplaen u
oku sobe. i gledao je, takvu, strepei ta e se dogoditi. Zgrabila me za kosu i oborila
na zemlju. Bila je jaa od mene deaia.
Tukla me dugo, vritei: "Iskopau ti te modre i drske oi! Nee ti vie gledati ono to
nije za gledanje! Otrovau te. ubre malo! Crkavae lagano, a od tvog smrada
zgrozie se grad Kruevac!"
Pritiskala mi je kolenima grudi i trbuh i amarala me besomuno. Zapamtio sam njen
bes i mrnju, i oi kojima me je probadala kao noevima. Ostao sam na podu dugo,
izmrcvaren i skoro u nesvesti.
da me zove usred noi. U prvi mah sam pomislio da moda neko od brae zbija alu sa
mnom. Ustao sam i pogledao pod krevet, ispod stola i iza zavese. Poto nikog nisam
naao, zbunjen i u nedoumici okretao sam se jedno vreme po sobi, zatim sam izaao
napolje. Pri izlasku sam se osvrnuo i pogledao sestru; spavala je dubokim snom. Bilo mi
je jasno da ona nije ula glas.
Na stepenitu ispred kue odjednom sam ugledao nekakav unak koji se iz sredine
naeg dvorita dizao ka nebu. unak se dizao vertikalno prema nebu do visine oblaka,
zatim se naginjao i u horizontali skretao ka jugu, a zatim se gubio u daljini. Bio je
prenika oko pola metra, a sjajan kao pocinkovan pleh. Uplaio sam se od tog vienja i
zbunio; nisam verovao svojim oima. U tom sam opet uo onaj glas: "Vidi li,
Dobrivoje?" "Vidim", rekao sam usiljenim glasom. "A zna li ta znai to to vidi?"
Gledao sam unak, uo glas, a ni jedno ni drugo nisam shvatao. "Kako bih mogao da
znam? Odakle mi takvo znanje?" Odgovorio sam poluglasno, istovremeno pokuavajui
da vidim s kim govorim. Zatim mi je glas rekao: "To znai da e biti poslat u daljine, da
e prei mnoge drave, a vratie se kad bude isceljen od rana, potpuno zdrav".
Koje daljine? Kakve rane? mislio sam.
Kad sam ponovo podigao glavu iznad dvorita, vienje je nestalo.
Ostao sam jo kratko vreme napolju i, uveren da se vie nita ne deava, uao u sobu u
kojoj je spavala moja sestra i dalje duboko i mirno. Bio sam uzbuen i disao sam
ubrzano; oseao sam sveinu noi u pluima. Seo sam na krevet u nameri da se
smirim. Dugo sam razmiljao o glasu u vienju. Trudio sam se da naem neko
objanjenje.
Gledao sam ikonu svetog Nikole, i krst i Evanelje na stolu prekrivenom belim
aravom, i po ko zna koji put se pitao: Kako moe ovek da uje glas, a da ne vidi
onog ko mu govori? Kako ja mogu da vidim neto to nije prirodno i to ne moe da se
objasni razumom? Da li stvarno postoji neki drugi svet, aneli, ivot posle smrti, Bog?
Pri tim mislima primeivao sam, i oseao, da se moja svest ubrzano menja: otvaralo se
neto u meni, ukazivale su mi se vee irine, visine i dubine, sazrevao sam... Brzo je
nestajao deak Dobrivoje, a raao se zreo, mlad i snaan ovek.
Osetio sam elju da nekome ispriam svoje vienje; ali sam zakljuio da mi niko ne bi
verovao, da bi me proglasili i laovom, moda i ludim ovekom. Tek nekoliko nedelja
kasnije otiao sam u manastir svetoga Romana, kod Jefrema monaha, koga sam voleo,
i ispriao mu sve u detalje. Sluao me je paljivo, razmiljao, poluglasno rasuivao,
sumnjiavo vrteo glavom, i na kraju mi rekao: "He znam tano, Dobrivoje, ta bi to
moglo da bude i ta znai... Izgleda malo neverovatno. Po svom predoseanju ako
sudim, nije to za tebe dobro. Sauvaj vienje sa sebe. I uti!"
Tada sam bio zaljubljen u Radmilu Miroevi, erku otpravnika vozova. O njoj sam
mislio uvek, pri radu, na molitvi. U snovima sam je viao nasmejanu i lepu; peo sam se
na tavan, ili sam beao u umu i satima sam na kolenima kleao i molio se Bogu da mi
je da za enu. Trudio sam se da i ona mene zavoli kao to sam ja nju voleo. Odustao
sam bio i od namere da odem u vojsku; ak mi je bila splasnula elja da napustim selo.
Hteo sam samo da budem u njenoj blizini, da je gledam, oseam i mislim o njoj. Nije mi
bilo teko da radim u vodenici, niti da se za nju molim satima kleei; mislei na nju bio
sam srean. Bila je to ljubav duboka, slatka, bolna, tuna i lepa.
Jednog dana trebalo je iz nae vodenide da se odnese brano kui njenoga oca.
Prijavio sam se dobrovoljno da to ja uinim, iako je to bio posao naeg sluge. Goreo
sam od elje za njom i koristio sam svaku priliku da je vidim. Radovao sam se dok sam
tovario brano na kola. Upregao sam konje i odjurio k njoj galopom.
Zatekao sam je samu u kui. Pozvala me je da sednem i posluila slatkim od groa i
hladnom vodom. Bila je prema meni ljubazna i trudila se da mi ugodi. Osmelio sam se
ubrzo da joj kaem da je odavno volim i da bih, vie od svega, eleo da se nas dvoje
uzmemo i da mi ona postane ena.
U prvi mah ona se zaudila mojim reima, pocrvenela je i oborila oi, i nije znala ta da
mi odgovori. Kasnije se osmelila i upitala me:
"Da li se ti ali sa mnom, Dobrivoje, ili govori ozbiljno?" Odgovorio sam joj da je to
suta istina i da sam odavno nameravao da joj sve kaem. Dvoumila se malo, pa je i
ona rekla da me voli i da bi pristala da se uda za mene, ali ne zna ta da mi kae jer ne
eli da bude seljanka, da kopa. Spremno sam odgovorio da nisam zauvek prekinuo
kolovanje, da u zavriti kolu ako ona to bude elela.
Nisam je lagao, znao sam da to stvarno mogu, a bio sam uveren da bih za nju uinio i
mnogo vie od toga.
Bio sam presrean, kao nikad pre toga u ivotu, i smiren kao ovek kome je velika elja
ostvarena. Sporazumeli smo se da nikome nita ne govorimo, da ne objavljujemo da
smo zarueni sve do punoletstva, dok ne budemo mogli da se uzmemo. Poljubili smo
se. Zlatnik, koji sam bio spremio pre polaska, dao sam joj kao potvrdu naeg tajnog
dogovora. Ona je meni dala arape i pekir.
Majci sam ipak sve ispriao. Njoj sam verovao i mislio sam da e ona odobriti moj izbor
i sauvati tajnu. Nisam tada znao da je moja porodica ve imala druge pamere sa
mnom. Naime, moj stric nije imao dece i hteli su da me dadu njemu kao posinka, da s
njim ivim i nasledim njegovu imovinu. Moje obeanje Radmili pokvarilo je njihove
raune. Kad je strina ula ta sam uinio, kukala je da sam poludeo im sam zaruio
varoanku koja nee doi u selo.
Ubeivali su me danima i noima i na kraju su me ubedili da ona nije za mene. Naterali
su me dajoj vratim poklon. Bio sam oajan. Molio sam majku da to uini umesto mene,
ali ona nije htela. "Ti si je zaruio, ti liio mora zaruke da poniti! Vrati joj njeno, a
zlatnik joj ostavi!"
Morao sam da ih posluam: uzjahao sam konja i otiao. Zatekao sam Radmilu na esmi
u dvoritu, prala je posue. Obradovala se kad me je videla. Odmah je ostavila posao,
potrala k meni i prihvatila mi konja. Ali ja nisam smeo ni da je pogledam. Nisam znao
ta da joj kaem, sedeo sam na konju kao da sam bio zaleen. Ipak sam smogao
snage i, ne ustajui iz sedla, rekao da sam dobro razmislio i tvrdo odluio da prekinem
na dogovor. Njoj su odmah grunule suze na oi. "Kako u ja sad, i ta da radim.
Dobrivoje? Sve sam rekla majci!" Bledela je i drhtala. Meni se srce steglo i u grlu se
skupljao pla. Molio sam Boga da se zemlja otvori i da u nju propadnem. "Radi kako
zna i ume", odgovorio sam ne gledajui je. Bacio sam njene darove na zemlju,
okrenuo sam konja i pobegao.
Vie od mesec dana krio sam se i od Radmile i od ljudi. Bilo me stid. Nikome u oi
nisam smeo da pogledam.
Radmilu sam video tek posle dva meseca; bio je praznik ili nedelja. Crkva je bila puna
ljudi: bio sam za pevnicom sa drugim pojcima. Ujednom trenutku, za vreme svete
liturgije, pogledao sam u narod i spazio je. Gledala je irom otvorenih oiju pravo u
mene i plakala.
I danas. posle sedamdeset i vie godina, u grudima me neto zaboli kad se setim svoje
ljubavi i nepravde koju sam tom divnom stvorenju uinio. Voleo sam Radmilu, molio
sam se danonono za nju, Bog mi je usliio molitvu i dao mi je, kao pticu, u ruke, a ja
sam pogazio Boju milost i devojako srce.
Tada sam odluio da odem u Raanj onom doktoru i da mu kaem da prihvatam njegov
predlog da pristupim tajnoj organizaciji za osloboenje Srbije. On me je ubrzo odveo
peadijskom majoru Tankosiu, glavnom organizatoru i instruktoru.
Blagoslov od roditelja za odlazak u komite nisam dobio. To je bila moja prva velika
greka; svoje najroenije nisam posluao.
Po svaku cenu sam hteo nekuda da odem. Privukle su me i prie o junakom ivotu
komita, o borbi srpskog naroda za slobodu, o osveti Kosova, Lazara, Miloa. Osetio
sam da je doao trenutak da se ostvare deaki snovi o junatvu i sticanju neprolazne
slave. U narodu je rasla elja za osloboenje svih Srba iz ropstva. Prenoene su od uva
do uva, prie o stranim zloinima muslimana nad hrianskim ivljem, o tome kako
mue, otimaju, beaste.
Ko bi mogao toliko ponienje da trpi?! U nama je sve vrilo od elje za osvetom. Kad
konj zare, govorilo mu se: na Kosovo!
Kod Tankosia smo nauili, tano i najkrae reeno, kako ubiti to vie ljudi, a ostati iv.
Uio nas je da veto rukujemo bombama, pitoljem, noem; da se rvemo, prikradamo,
uspostavljamo vezu, otkrivamo neprijatelja. Mogao sam da prepolovim cigaretu metkom
iz pitolja na udaljenosti dokle je okom vidim, iz deset pokuaja, skoro svih deset puta.
Nauio nas je da mrzimo Turke, i svakog neprijatelja, gore nego avola, a da za svoj
narod poloimo ivot ako treba. Do sri smo bili proeti mrnjom, a opijeni idealima
slobode. Moda sam bio na pogrenom putu i na pogrenom mestu, ali istinu govorim
kad kaem da je tako bilo. Mislim da svaki ovek mora, i treba, da se bori protiv
neprijatelja, ali sam duboko uveren u to da ne sme da mrzi oveka, ve ono zlo koje je u
njemu. Pet stotina godina smo podnosili islam, i eleli smo svim silama i sredstvima da
se oslobodimo ropstva azijatskog. Ne verujem da je tada to bilo moguno bez mrnje i
velikih ideala o slobodi.
Tankosi je uzimao nas mlade jer je znao da je za komitske poslove neophodna mrnja,
kao i slepa poslunost. Zreli ljudi nikad ne bi smeli, niti bi pristali da ine sve ono to
smo tada mi inili.
Gavrilo Princip je bio fiziki slab, suvonjav; Tankosi ga je kao takvog otpustio. I
abrinovi je bio s nama; bili smo drugovi. Gavrilo je bio ponosit mladi. Povredilo ga je
bilo to je odbaen, kao to bi i svako od nas bio povreen. Da bi svima, pa i Tankosiu,
dokazao da vredi, prihvatio se da izvri atentat. Sada, kao i onda, mislim da je to uinio
muki i srano, u svemu tano onako kao smo bili naueni: stao je na papuu kola i
pucao, staloeno, direktno u cara, zatim u caricu. I na sudu se dobro drao, prema
dogovoru, i stradao je junaki. Od tada do danas spominjem ga u molitvama.
abrinovi je bacio bombu iz daljine. Reeno komitski, on se poneo kao kukavica,
plaljivko i nespretnjakovi. No, o takvim stvarima je teko suditi. I njega spominjem u
svojim molitvama.
Major Tankosi je bio straan ovek, zmija nad zmijama. Za njega je neprijatelj bio isto
to i praina; uvek ga je gledao samo bez glave! Nas, svoje ljude, voleo je i bio dobar
prema nama. Ali za neprijatelje je bio gori od najljue otrovnice, gori od satane! Mnogo
je drao do sebe; bio je gord i samouveren, kao da je bio vei od vrhovnog arhanela
Bojeg. Siguran je bio u ono to kae, siguran u uspeh onoga to je smislio da uradi, i
uvek je nekako uspevao da meu neprijatelje unese pometnju i uas.
Kada je 1912. godine poeo rat mi smo bili potpuno spremni za okraj. Delovali smo
oko Novog Pazara, Tutina, Graanice, Suve Reke. Nas je direktno podravao Beograd!
Tursku granicu smo preli kod Tutina. Obueni smo bili u lepa graanska odela, sa
eirima na glavi, kao da smo poli u pronju devojaka. Glavno oruje su nam bile
bombe - etvrtaste srpske bombe, pitolji i noevi. Na turskoj teritoriji smo imali veze
meu hrianskim ivljem. U mojoj grupi bilo nas je dvadeset i petorica; svi smo se
veto ubacili u tursku pozadinu.
Dobro uvebani, neprimetno smo se pribliavali turskim logorima, a u tano odreeno
vreme svi smo, nas dvadeset i petorica, bacali po pet-est bombi u gomilu
nepripremljenih vojnika. Za kratko vreme sve je bilo gotovo. Zatim smo veto i brzo
njima je iz mene isticala patnja. Putao sam ih da slobodno teku niz lice i padaju mi na
ake pritisnute na grudi, kao da su suze mogle sa ruku da speru njihova dela...
Snovi su mi ukazivali da treba da promenim svoje ponaanje i delanje. Ali mi razum nije
prihvatao misao da treba da odustanem od borbe. Mlad i nerazborit, rezonovao sam
ovako: pradedovi moji jo od Kosova, od pre pet stotina godina, alju me u boj; svi ljudi
koje znam, alju me u boj; ja hou da se borim! Odakle onda u meni ti snovi, to crnilo,
strah, stezanje srca - meni koji nisam kukavica?! Kasnije mi se otkrilo, time sam se i
teio, da me sve to snalazi zato to nisam dobio blagoslov svojih roditelja za odlazak u
komite.
Zato sam vie puta u toku dana, a nou ponajvie, na kolenima molio Boga za spas,
iako tada jo nisam bio uveren da On i postoji.
Kad sam se jednom susreo sa majkom, ona mi je rekla: "Sine, ti ne brani sebe i nas,
ve napada na ljude kao vuk na ovce. Sa tobom i oko tebe nije ceo tvoj narod, vi ste
pojedinci. Veruj mi: nije dobro to to radi! Nosite otrov, da ga popijete u sluaju da vas
neprijatelj uhvati. To je, sinko, smrtni greh; ne sme ti sebi da oduzima ivot, nisi ga
sam sebi ni dao!" Tada sam donekle shvatio i bilo mi je malo jasnije odakle u meni
onoliki strah i mora.
Kad je srpska vojska ula u Makedoniju, nas nepunoletne dobrovoljce vratili su kuama.
Bio sam presrean kad sam ugledao svoje selo i porodicu. Grlio sam ih sve po redu i
plakao sam od radosti to se opet vidimo. Padoh na kolena i, kajui se gorko, od
roditelja isprosih oprotaj to sam bez njihovog blagoslova otiao u komite.
Brzo zaboravih svoje muke; kod kue sam se oseao lak, bio sam veseo i smiren.
Osloboeno napetosti i gra, celo moje bie je blistalo. Neprekidno sam pevuio.
Radovao sam se kada bih uo o uspesima nae vojske. Mala Srbija, koju nazivaju
evropskom optinom, tue tursku carevinu. Oslobodila je svoj narod, otela je Turcima
Skadar i vratila ga Srbima u Crnoj Gori, Bugarima je oslobodila Jedrene, Grcima
Pelagoniju!
Turska je bila osiromaila srpski narod po svakom pitanju, izuzev u veri i moralu. Zato
je, da bi se stanje popravilo, u vreme pre prvog rata, ena u Srbiji raala sve dok je
utroba za to bila sposobna; za nasilno prekidanje trudnoe, kad bi se vetaki unitio
plod, kanjavalo se zatvorom. Prvo muko edo nije podlegalo vojnoj obavezi. Sin
prvenac je pomagao roditeljima u podizanju mlae brae i sestara.
Domain kue bio je i stareina, i ekonom, i na jedan poseban nain svetenik porodice.
ivelo se u kuama atmarama pokrivenim indrom, u zemunicama, vajatima,
kolibama. Malo je bilo kua sa krevetima, spavalo se na zemljanom podu, na asurama,
rogozinama, ili na koama i slami, uz ognjita, nogu okrenutih ka vatritu. Odaklije su
bile usred kue, na vatri i tu su preko cele noi goreli panjevi, glavnje, iverje. Hleb se
mesio uglavnom od kukuruznog brana, a jeli su se pasulj, krompir, kupus, sir, surutka,
sueno meso, slanina, pastrma. Od vremena kneza Milana Obrenovia, skoro svaka
srpska kua imala je pastrmu.
kole su bile pri manastirima i crkvama; monasi su uili decu pismenosti. Ko bi se
opredelio da bude svetenik, morao je dve godine da provede u manastiru, da se naui
estitom i pobonom ivotu, da se opismeni i osposobi da samostalno vri slubu i vodi
crkvene knjige.
Narod je bio sloan; ljudi su se ispomagali u svojoj sirotinji. Rodbina, stariji, kumovi,
devojke, ene, potovani su kao svetinja. Kad bi kome bio potreban kum, birao ga je
meu asnim i potenim ljudima. Uzimao je onoga koji je radan, uvaavan i potovan
od veine. Odlazio bi tom oveku, pao na kolena pred njim i rekao: "Kumim te Bogom i
svetim Jovanom, krtavaj mi i venavaj decu, donesi mi sreu u kuu." Kad bi ovaj
pristao, on bi ustao sa zemlje i ljubio bi kuma u ruku, pa u grudi.
Kum je potovan kao svetac. Zato je najee i biran u drugom selu, da ne bi u estim
susretima dolazilo do neeljenih rei. Kumom je poinjalo svako veselje u kui, njemu je
pripadala najvea ast. Kad bi on dolazio, svi ukuani, od dece do najstarijih, ljubili bi ga
u ruku i u grudi, u srce bio on i vrlo mlad ovek.
Prilikom enidbe i udadbe, stariji su se preko ljudi raspitivali o devojci, o mladoenji i
prijateljima, o devojakom ruhu i darovima. Mukarci su se uzdravali od optenja sa
enama u vreme trajanja posta i enine trudnoe, a poneki sve dok dete doji, a dojilo je
do dve pune godine ivota. Sviralo se u gajde i svirale. Krvne osvete u Srbiji, meu
Srbima, nije bilo; taj podmukli i neljudski obiaj srpska hrianska dua nije mogla da
primi.
uvali su se ljudi svakog greha i plaili ga se, kao samog avola. Bili su uvereni da su u
ropstvu azijatskom proveli pet stotina godina zbog svojih grehova i nepotovanja Bojih
zapovesti. Zato su se, pored redovna etiri posta, uzdravali od hrane, pia, polnog
optenja i runih rei ili misli, jo po nedelju dana pred praznik nekog sveca, da bi dobili
od Boga neophodnu pomo.
Muen vekovima od Turaka, srpski narod je postao svestan da se moe spasti samo
Bojom milou, slogom i meusobnom ljubavlju, pa je zato bio religiozan i moralan,
vian molitvi i trpljenju, kao malo koji narod u svetu.
Po selima je bilo i ludih ljudi. Bolnice za njih nije bilo; uvala ih je i o njima se brinula
porodica, ili su voeni u manastire na molitve i isceljenje. U odnosima meu ljudima
iznad svega se cenilo potenje, ispravan ivot i rad. Lopovu je ime bilo lopov, neradniku
neradnik, bludniku bludnik. Devojke su nosile duge haljine, lanak na nozi se nije video
od odee. Velika sramota i ukor, rezil, bruka, za porodicu i rodbinu, pa i za celo selo,
bilo je ako devojka rodi. Zato se, kad je suna godina, aputalo i govorilo od uva do uva
da je to zbog toga to se devojka okopilila, a dete sakrila u neki panj ili u uplje drvo u
umi; sua e potrajati sve dok kopile ne raznesu zveri, ptice, mravi i crvi. Isto se
prialo i kad okia: treba saekati da dete istruli i vode ga odnesu pa e se vreme
smiriti.
Hajduka je bilo malo; krili su se po umama, krali su nou stoku, ili presretali ljude na
putevima i pljakali. Narod ih je nazivao lopovima. Nekima od njih bila je ucenjena glava
na preko pedeset dukata. Meutim, s njima su se, uglavnom, obraunavali andari;
narod je nerado uestvovao u tome, znalo se da to nije dobro. Nekog hajduka, Antonija,
ubio je seljak i za to delo dobio novanu nagradu. Kasnije, raala su mu se deca suluda
i bogaljasta. Narod je na takvim primerima saznavao, shvatao, da Bogu nije po volji ako
ovek ubije oveka, bio on i hajduk, lopov.
Do 1912. godine kockari su delovali javno. Za svoj "rad" na vaarima, pijacama i po
kafanama, plaali su dravi porez. Na poetku svakog javnog skupa doboar je
opominjao narod da pazi, i obavetavao je koliko je kockara prisutno. andari su bili
duni da tite one koji pokau kockarsku legitimaciju. Ali ako neko uhvati kockara da
vara, i posvaa se s njim, i ak ga ubije kad andar nije prisutan, nije odgovarao sudu
za svoje delo.
Voleli smo svoju zemlju, svoga kralja i vladu. Drava nije pljakala svoj narod.
Osamdeset odsto stanovnitva u Srbiji bili su seljaci. U tom vremenu nije bilo velikih
razlika izmeu bogataa i sirotinje. Nenormalne razlike meu ljudima pojavile su se tek
izmeu dva svetska rata, sa nastankom Jugoslavije.
Ljudi su potovali prosjake i siromane. Smatrali su ih Hristovom braom, anelima, pa
je svako rado davao potrebitom. Ne pamti se da je u srpskom narodu neki ovek umro
od gladi. Kad bi se oglasila crkvena zvona, ljudi bi kod kua i u poljima prestajali sa
svakim radom. Stajali su i, okrenuti ka crkvi, krstili se i pognutih glava molili Bogu, sve
dok su se zvona ula. A kada je svetenik nailazio, svi su ostavljali posao i izlazili pred
njega da zatrae i dobiju blagoslov. Kad grmi i kad je nevreme, ljudi su se uklanjali od
oveka za koga su znali da je psovao Boga, da ne bi u njegovoj blizini stradali.
Moja porodica je bila bogata; pored zemlje, imali smo vodenicu. Otac je davao brano
siromanima i pomagao im da obrade zemlju. Meutim, jednom mu se desilo da je
oterao neku siroticu. Davao joj je brano dva-tri puta, a onda je odbio, rekavi joj da
treba da radi i da tako zaradi hleb za sebe i svoju decu. Mu te sirotice, Mida, bio je kod
nekog gazde sluga. iveli su u kolibi sa sitnom decom. Zbog dece ena nije mogla da
radi, a muevljeva zarada nije bila dovoljna da se prehrane. Kad je otac, kasnije, uo
kako oni ive, pokajao se, i do samrtnog asa ga je to peklo; pa i na samrti je to
ispovedio sveteniku kao svoj veliki greh.
Majka je volela ljude, pomagala im u nematini ili nesrei, i tugovala kad se nekome
desi kakvo zlo. Seam se siromaha Jefte, koji je u selu bio primer oveka neradnika.
Njegovo carstvo je dolazilo, blagostanje nastajalo, sa zrenjem dudinja. Hranio se opalim
dudinjama i leao u hladu. Tada on ni za kakve pare ne bi hteo nita da radi. Majka nije
mogla, od tuge, da gleda kako gladuje i mui se jedui samo dudinje pa mu je nudila
hranu. Ali on nezaraen hleb nije hteo da primi; odbijao je milostinju carski, nadmeno.
Bezbroj puta ga je ona molila da makar neto malo uradi kako bi zaradio za jelo kad ve
nee da primi milostinju. Jedva bi ga kadikad umolila da nasee drva, pa da dorukuje. I
tada, kad je pristajao, inio je to samo zato da bi njoj pomogao, ugodio joj i otarasio je
se. Moja majka je bila milostiva ena. Radovala se i bila srena kad joj se prui prilika
da pomogne oveku u nevolji.
U vreme moga boravka u selu, radio sam kod kue, u polju i u vodenici. Svi ratnici su se
vratili iz borbi sa Turcima, Bugarima i Arnautima. Pokopali smo bili mrtve i alili ih.
Ranjenicima su se zaceljivale rane.
Predah je trajao kratko vreme. Oseala se ratna nervoza i samo se o predstojeem ratu
govorilo. Znali smo da smo trn u oku Austrougarskoj carevini i Bugarima, i da nas oni
nee dugo ostaviti na miru. Svaki dan preivljavali smo kao poslednji dan pred rastanak.
Bio sam se sasvim odmorio i oporavio, i fiziki i duevno, od srpskoturskog rata. alio
sam se sa devojkama, poneku bih pomilovao i poljubio u obraz, koristei njenu
boleivost zbog izvesnog skorog rastanka.
Nakon to je Gavrilo Princip, na Vidovdan 1914. godine, ubio cara Ferdinanda i caricu
Sofiju, i poto je istekao ultimatum Austrougarske Srbiji, poeo je rat. Moja dva starija
brata odmah po mobilizaciji uzjahali su konje i otili, a ja sam ostao kod kue, bio sam
maloletan za mobilizaciju. Odluio sam zato da krenem u rat kao dobrovoljac. Mislio
sam: kud ide srpska vojska i sav narod, moram i ja. Obuen sam za rat, borio sam se,
pa kako da sedim kod kue dok drugi brane otadbinu?!
Jasna mi je bila razlika izmeu toga to u se sada boriti kao narodni vojnik, koji brani
sebe i svoj narod, i one vrste ratovanja kad sam bio komita. Nisam oseao griu savesti
to sam nameravao da opet budem tamo gde u morati nekoga da ubijem; snovi su mi
bili mirni, isti i okrepljujui. Strano sam bio ogoren na vabe. Tek to smo oterali
Turke i osetili slobodu, a oni nam ne daju da predahnemo, napadaju nas u nadi da e
nas, iscrpljene prethodnim borbama, brzo i lako pokoriti. Do nas su dopirali glasovi da
neprijatelji nai, a bilo ih je i meu Slovenima, naim komijama, nazdravljaju i ispijaju
ae - asu konanog unitenja srpskog naroda i Srbije.
Velika je bila tada naa elja za slobodom, i velika vera u sopstvenu snagu nae vojske.
Braa su odvela obadva naa konja, pa sam molio oca da i meni kupi jednoga. On je,
meutim, hteo da me poalje u peadiju. Nisam na to pristao; molio sam ga i govorio da
u bez konja pre poginuti. Jedva je posle dugih molbi pristao da mi ispuni elju. Zajedno
smo otili u Svilajnac i kupili putastog alata sa zvezdom na elu. Sam sam mu
pregledao kopita, grudi, sapi, zube, da bih utvrdio da je to zaista dobar konj, za pravog
konjanika.
U vojsku sam primljen kao dobrovoljac u Tabanovcu, tamo gde se uliva Drina u Savu, i
odmah sam stupio u borbu. Rata se nisam plaio, ve sam ga bio osetio kao komita.
Ve kod prvih okraja oficiri su me primetili, zavoleli su me jer sam bio mlad a vet i
hrabar vojnik. Tukli smo vabe na Ceru, Kolubari, oko Beograda, po celoj Srbiji. Naa
braa Sloveni: esi, Slovenci, Hrvati i Srbi iz Bosne i Vojvodine, nisu eleli da se bore
protiv nas, i oni koji su uspeli dezertirali su iz austrougarske vojske i predavali se. eleli
su da mi pobedimo. Zato sam i voleo da vabu, koji nau brau silom tera na nas, u
trku s konja oinem sabljom preko grudi. Tada sam video kako je strana konjica kad
goni vojsku u bekstvu: za Austrijance mi konjanici bili smo strani sud i kazna Boja.
Pri juriu, u selu Kopljari kod Aranelovca, ba kad sam ispalio poslednji metak iz
karabina i isukao sablju, kurum je pogodio moga konja direktno u srce. Pao je kao
pokoen, a ja sam poleteo preko njega sa sabljom u ruci i pao desetak metara dalje.
Poto sam tada ostao bez konja, prekomandovali su me u peadiju, u dvanaesti
peadijski puk.
U predasima, molio sam se Bogu da zatiti na mali narod i pomogne nam u naoj
pravednoj borbi za slobodu. Ponekad sam ostajao na molitvi po celu no. Molio sam se
za Srbiju veim arom i predanije nego za Radmilu Miroevi, moju prvu ljubav. Te
molitve davale su mi snagu i smelost. Uzimao sam mainsku puku i bombe, nalazio
najpogodnije vreme i mesto za napad, zaobilazio neprijatelja ili mu se privlaio puzei, i
napadao, ne gledajui na broj protivnika...
Poto smo polupali Pooreka i njegovu vojsku osramotili pred svetom, iz vojske sam
otputen u decembu 1914. godine, kao maloletni dobrovoljac. Kao dobar borac,
odlikovan sam sa est odlikovanja. Ali samo kratko vreme bio sam u selu kao slobodan
ovek; ubrzo su poele nove bitke, pobede i porazi.
Punoletan sam postao 1915. godine. Nas, roenih 1896. godine, u srpskoj vojsci bilo je
oko trideset i est hiljada. Te 1915. godine, u mesecu avgustu, poeli smo da se
povlaimo preko Kosova ka Albaniji.
Kada smo naputali svoju dravu, tuan, zabrinut i utuen, oseao sam da mi preti
veliko zlo, da je situacija ozbiljna, prvi put otkada ratujem.
Gonio nas je neprijatelj uhranjen, naoruan, dobro obuen, ali svirepiji od zveri. Nije
eleo da nas najuri ili zarobi, ve je kao zver bio edan nae krvi i urio je da nas to
pre uniti i tako zauvek izbrie srpsko ime izmeu Dunava i Jadranskog mora.
Saekivali smo ih, po nas dvadesetak u zatitnici i tako ih zadravali dok glavnina nae
vojske odmakne, onda smo se i mi povlaili. Bio sam dobar strelac, ali nikad nisam
voleo da uzmem oveka na nian i da ga odstrelim kao divlja. Ali moralo se zbog
vojske koja se povlaila. Pucao sam iz mainske puke u hiljade ljudi. Mislim da su
mnogi pali od moje ruke.
Umoreni danononim peaenjem, jednom smo tako legli u slamu da se odmorimo. Bilo
je to u blizini Novog Pazara. Zaspao sam brzo. Probudila me pucnjava. ipio sam iz
slame i onako bunovan ugledao vabe u streljakom stroju. Pucali su kao u lovu na
zeeve.
U decembu, 1915. godine, stigli smo u ravnicu elbasansku. Tu je bilo drva, pa smo
zaloili vatru i prvi put, posle mnogih dana, skuvali smo pasulj. Elbasan je najlepe
mesto koje sam u svom dotadanjem ivotu video. Sve je tu bilo lepo i udeeno: red
limuna, red pomarandi, red maslina - pa opet red limuna i tako u nedogled... Zadrali
smo se malo u mestu zvanom Mali Beograd, gde je nekada iveo Jovan Vladimir, i
onda nastavili dalje.
Na tom naem putu saekivali su nas Albanci sa zapetim pukama, iza svakog kamena
i ljeba. Koga god su mogli, ubijali su. Uzimali su nam oruje, skidali do gola i ostavljali
nepokopane, kao mrcine. Mnogi nai vojnici su tako nastradali. Nisu nas napadali kad
smo bili u veim grupama, nisu smeli da stupe u borbu otvoreno. Nemam rei da
opiem te ljude, niti naina da iskaem svoje utiske o njima. Bili su svirepi i pohlepni. A
kad smo koga uhvatili i malo ga pritegli, ljubio nam je noge, pretvarao se u prainu,
samo da spase sebi ivot.
Na tom putu mislili smo samo na to kako da preivimo, i ko e koga i kako da ubije. Ni
Bogu se nismo molili za spas i pomo. Ostavljen na milost i nemilost neprijatelju, uzdao
sam se samo u sebe i svoje drugove.
Ali u najteim mukama seao sam se svog vienja, onog u dvoritu, i glasa koji mi je
rekao da u ii daleko na jug, da u videti mnoge zemlje i da u se vratiti kui kad
izleim rane. Naroito sam se seao onoga dela govora o mom povratku kui. To me je
hrabrilo i davalo mi izvesnu nadu da u preiveti rat.
Bili smo uvereni da je naa domovina, Srbija, propala, i da emo biti doivotni emigranti.
Oseali smo se jadno, kao najnesreniji ljudi na kugli zemaljskoj. Samo one koji su
ostali kod kue, ene, decu i starce irom Srbije, i Crnogorce koji su kapitulirali,
zamiljali smo nesrenijima od nas, kao roblje vapsko i bugarsko. Lake je nama, koji
bar nismo robovi, teili smo se. I dobro smo znali da se toj srpskoj nesrei raduju nai
susedi i braa po krvi, a najvie, verovali smo, Franja Josif i Papa rimski.
Ubrzo smo krenuli ka Kavaji i Fijeri. Preli smo tri reke: kumbu, Semenu i Vojuu, i
doli u Valonu. Odatle smo poli pravo za ostrvo Vido, morem. Putovali smo italijanskim
brodovima.
Od trideset i est hiljada, roenih 1896. godine, koliko nas je krenulo na put preko
Albanije, ostalo je est hiljada, i to samo tri hiljade sposobnih. Vie nas je pomrlo od
gladi nego to je poginulo od Bugara i Arnauta.
Hiljade majki i oeva, sestara i brae, tugovalo je za nastradalima danonono. I mi koji
smo preiveli alili smo ih, ali i radovali se spasenju, osloboeni patnji. Od Kruevca do
Valone preiveo sam sa tri tajina i malo projinog brana.
Ali mi smo bili mladi ljudi, pa je ravo raspoloenje od svega toga u nama kratko trajalo.
U Lazuazu je bila podoficirska kola kojom je upravljao pukovnik Tomi. Imao je mladu i
veoma lepu enu. epurili smo se pred njom i bili smo sreni kad bi nas pogledala. Ona
je bila jedina ena Srpkinja koju smo imali prilike da gledamo posle dugotrajnih patnji.
Snaga nam se vraala, sa njom se probudile i elje. Zaboravili smo sifilistiare, i svi smo
sanjali mladu pukovnikovicu. Mirisala je na naa polja i livade kad cveta trava, bagrem,
jorgovan. Crna kosa upletena u pletenice, oi, njene bele grudi, budile su u nama nadu i
elju za ivotom. U njoj smo videli nau neprebolnu Srbiju, nae roditelje, brau, sestre.
Voleli smo je vie nego to se voli lepa ena.
U Bizerti jo nita nisam bio uo o komunistima. Tek 1917. godine saznao sam da se u
Solunu pobunila jedna ruska divizija, komunistika. Francuzi su razoruali vojnike i
stavili ih u logor, meu ice. Sticajem okolnosti, kasnije sam bio odreen da ih uvam.
To je bilo u polju Mikri, a uvao sam ih oko dva meseca. Sluao sam ih kad su nam
govorili da ne treba da ratujemo i prolivamo krv za bogatae i zelenae, da radnici,
seljaci i proleteri, u svim zemljama, treba da se dogovore i da slono odloe oruje, i da
se oslobode vlasti buruja. Mislio sam da je zaista lepo to to su oni govorili, svialo mi
se to. Ali sam istovremeno bio svestan i znao sam da vaba i Bugarin nee da odloe
oruje dok ne porobe i opljakaju nas Srbe, a da mi moramo orujem da se borimo i da
pobedimo, ako elimo da se vratimo na svoja ognjita i da oslobodimo svoju domovinu.
Dok sam uvao pobunjene Ruse, sreo sam dva srpska monaha iz Svete Gore. Jedan
od njih se zvao Vientije Jovi, i bio je jeromonah, stareina nekog manastira u Srbiji.
Pre toga susreta nekoliko sam godina gledao smrti u oi, gladan, smrznut, ili direktno u
sukobu sa ljudima: noem, pukom, pa i golim rukama. Gonili su nas, unitavali,
radovali se naoj nesrei, kao da smo bili krivi ve time to smo ivi. Mnogi moji
poznanici i drugovi, zaslugom besnog i zlog oveka, zavrili su ivot u stranim
mukama. Verovao sam da moe da se savlada i najvee zlo, ali ljudsku zlobu izgleda
da je nemogue unititi. Bio sam uveren da je sa poetkom rata iezlo dobro iz
oveka, a da je zavladao zakon jaega i opte gramzivosti.
Dok sam stajao po strani i sluao tih i smiren govor dvojice monaha, Svetogoraca, i
video ljubav i toplinu u njihovim oima i dobrotu u optenju i smirenosti u ponaanju,
prosto nisam mogao da poverujem da jo postoje na svetu takvi ljudi, bez lukavstva i
mrnje. Bili su mi nekako nestvarni, neobini, iako sam jo od rane mladosti dobro
poznavao monahe. U njihovom prisustvu i mene je obuzela toplina i radosno mi je
kucalo srce; kao da sam zaboravio na rat i na ono to me jo eka, spustio sam misli u
sebe, zaronio sam u dubinu svoga bia i namah se setio Boga i svoga vienja pred rat.
Prvi put sam jasno rekao sebi: Dobrivoje, preao si mnoge drave, stigao u daleku
zemlju na jugu, to ti je dokaz da je vienje istinito. to se rana tie, znao sam da nam
borbe tek predstoje.
Tada sam u trenu sagledao svoj protekli ivot, i duboko osetio da postoji nad nama
neka vinja sila, koja me je sve vie uveravala da postoji Bog.
Monasi su se vraali iz Pariza, gde su bili zavrili teoloke studije. Vientije Jovi mi je
poklonio "Dobrotoljublje" tampano na ruskom jeziku. Kao straar, dok sam uvao
diviziju ruskih komunista u Mikri, polju solunskom, iz te knjige sam itao mistina
iskustva pravoslavnih svetitelja. Kad su otili ostavili su mi i druge knjige. itao sam ih
od ishoda do zahoda sunca, i uz lampu preko cele noi. Ruski sam bolje razumevao
nego staroslovenski. Ipak "Dobrotoljublje" nisam mogao potpuno da razumem, nije mi
sve bilo jasno.
Kad sam se sasvim oporavio od puta preko Albanije, poslat sam na Solunski front, u
Moglenske planine; rasporeen sam bio u II etu, II bataljon, XII peadijski puk, "Puk
cara Lazara".
U prvo vreme bio sam u mestu zvanom Kraviki potok. Nai i bugarski rovovi bili su
udaljeni jedni od drugih najvie sedamdesetak metara. Napadali smo povremeno jedni
druge, stalno se arkali, oprobavali se, danju i nou. Sve je bilo u redu dok oni nisu
nabavili odnekud rovovsko oruje zvano merzer. Tada su nam dojadili, i ojadili nas.
Traili su nas tim prokletim topom nasumice, i esto nas nalazili. Naa artiljerija nije
mogla da uniti njihov merzer, bili smo preblizu jedni drugima, pa je postojala velika
opasnost da tue i po nama.
Kao da se danas zbiva, seam se dogaaja kad sam na objavnici, izmeu dva rova, bio
na strai. U zemlji, a odozgo prekrivena deblima drvea, dakiima peska i maskirana
travom, objavnica je imala tri pukarnice: levu, desnu i srednju, da bih iz nje mogao da
se branim u sluaju napada. Bila je no, oko jedanaest, ili je prola pono, ne seam se
tano, neki me glas pozvao po imenu i rekao mi: "Bei, Dobrivoje, poginue!"
Trgao sam se, predoseanje me je nateralo da brzo istrim iz objavnice i utrim u
sprovodnicu. Nije prolo ni petnaestak sekundi, a zrno merzersko palo je u objavnicu.
Zrno je probilo krov objavnice, prelomilo klupu na kojoj sam sepeo, zabilo se u pod
jedan metar u dubinu, i eksplodiralo. Od detonacije sam pao i lupio glavom o zid
sprovodnice; zadobio sam vrlo jak potres, iako sam imao lem. Onako oamuen,
pomislio sam bio da sam teko ranjen. Ali im sam otvorio oi i ustao, znao sam da sam
itav. Tako sam se, zahvaljujui nepoznatom glasu, spasao sigurne smrti.
Godine 1917. vodile su se velike borbe izmeu nas i Bugara i vaba, na Obloj uki, na
planini Kouh. Tukli smo se topovima i lakim orujem, a izlazili smo esto i iz rovova i
borili se prsa u prsa. Uvek sam oseao strah kad je trebalo da izaem iz zaklona i
krenem u juri, na cevi puaka i mitraljeza, na bombe i bajonete. Ali u samom okraju
strah je iz mene sasvim nestajao.
Ginuli su kraj mene moji najdrai prijatelji, zemljaci, komije; nisam bio siguran da e mi
najbolji drug do kraja dana ostati iv. Ali nisam oajavao, zahvatio me udan mir,
ravnodunost, u prisustvu bliske smrti, ali smrt me nije potresala kao u prvim danima
rata.
Tada sam, nakon proitanih knjiga, bio prilino upoznat za hrianskom istinom. Seao
sam se i rei onih komunista koje sam uvao u Mikri, polju solunskom. Oseao sam
besmisao rata i pokuavao sam da se smirim, a da ne mrzim ljude protiv kojih sam se
borio. Pokuavao sam da prepoznam zlo koje je izazvalo haos meu ljudima i da k
njemu usmerim svoju mrnju. Utvrdio sam da ljudi nisu bili u rovovima po svojoj volji, da
su tamo prisilno, da izvre volju i zapovesti svojih neovenih vladara. eleo sam u
potpunosti da razumem razloge za mrnju izmeu zaraenih strana, ali mi to nije ba
polazilo za rukom. Pomiljao sam ta da uinim da bismo se pomirili, ali nisam znao ta
ja kao jedinka da preduzmem da prestane meusobno ubijanje i da se vratimo kuama.
Jednom, dok sam tako razmiljao, trojica Bugara su izala iz rova i dola na izvor,
udaljen od mene pedesetak metara. Bili su bezbrini i oigledno sreni to su na suncu i
vazduhu; nisu ni slutili da smo mi u blizini. Po navici, podigao sam puku i nanianio u
njih. Gledajui niz cev, video sam ih kako se smeju i priaju, maui rukama. Bio sam
dobar strelac, mogao sam svu trojicu lako da usmrtim. Ali sam ih pustio da se napiju
vode, a potom opalio iz puke nekoliko puta u stenu iznad njihovih glava. Uplaili su se i
bacili se na zemlju; zatim su se, kao hrci, bauljajui, uvukli u svoj rov. Nisam mogao da
ubijem te ljude, koji su bili radosni, i koji su za nekoliko trenutaka zaboravili da su tu gde
vlada smrt.
Kad sam kasnije mislio o tom svom postupku, osetio sam u sebi radost i raanje
neobine blagosti, milja. Danima sam bio ispunjentim lepim oseanjem. Diio sam se u
sebi i tvrdo verovao da sam uinio dobro pred Bogom i pred ljudima; ali sam bio svestan
da sam prekrio ratno pravilo.
Dobro smo bili zaklonjeni od mitraljeza i topova, ali nam je mnogo jada zadavao onaj
prokleti merzer. Probijalo je zrno rovovske tavanice kao od ale, a eksplozija je dizala u
vazduh i po sedmoricu - osmoricu, kidajui ih na komade. Naa komanda je morala da
odlui da se rovovsko oruje uniti bombama; drukije nismo mogli da se oslobodimo
tog zla.
Stareine su traile dobrovoljca za izvrenje akcije. utali smo, razmiljali, oklevali. Svi
smo mi bili dobri i iskusni borci, ali se nikome nije ilo kroz kiu kuruma ka bugarskim
rovovima. Ba tada dok smo se kolebali, palo je zrno u rov do naeg rova, i usmrtilo
petoricu mojih dobrih drugova. Uzdrhtao sam; eludac mi se skupio od muke. Bio sam
svestan da svakog od nas eka takva smrt. Znao sam da taj top mora da se uniti, ali
se nisam prijavio odmah, neto od straha, a vie zbog uverenja da nije u redu da ovek
sam krene da ubija i sveti svoje prijatelje. I pored svega nisam mrzeo Bugare, ali sam
znao da moramo neto da uinimo, da ih onemoguimo da nas i dalje masovno ubijaju.
utao sam, i ostali su utali, ali sam znao da ja imam najvie iskustva u tim vetinama
oko prikradanja neprijatelju i bacanja bombi, to sam bio nauio kao komita kod majora
Tankosia. Znali su to i oni, gledali su me... Tada sam pomislio na svoje vienje u
dvoritu i na glas koji mi je govorio: vratie se kui izleen od rana... Odmah sam
odluio; elja da unitim merzer potpuno me obuzela, nisam mogao da izdrim a da se
ne javim za akciju.
Oko etiri asa po podne krenuo sam da unitim merzer. Poneo sam est bombi i
pitolj. Od naih rovova pruala se kamena stena visoka oko pola metra, slina
grudobranu, ukoso do samih bugarskih rovova. Privlaio sam se paljivo, donekle
njome skriven; oslukivao sam paljbu iz lakih oruja, da bih znao na ta je usmerena
bugarska panja. Straha u meni nije bilo, ni oklevanja i nesigurnosti; bio sam usmeren
samo na ouvanje ivota i na unitenje merzera. Kretao sam se polagano priljubljen uz
zemlju.
Dopuzao sam na oko pet metara ispred bugraskih rovova; izvadio sam bombe iz torbice
i odrafio ih; ostao sam u tom poloaju, skriven iza veeg kamena, sve dok merzer nije
opalio; nakon eksplozije otkrio sam tano mesto gde se, nalazio. Pucnji sa bugarske
strane sasvim su prestali, oekivali su efekat svoga topa. Iskoristio sam taj trenutak.
Naglo sam ustao i potrao ka rovu. Iz bliske blizine brzo sam ubacio svih est bombi.
Nakon prve uli su se jauci i kuknjava; posle este bombe sve se bilo utialo.
Pri povlaenju Bugari su me opazili; poeli su da tuku mitraljezima i bombama. Jedna
eksplozija prebacila me je preko kamena iza kojeg sam taman hteo da se sakrijem.
Izgubio sam svest.
Sigurno bih poginuo da me eksplozija nije bacila iza kamena; tamo sam bio od Bugara
zaklonjen. Bomba mi je slomila levu nogu iznad lanka, probila lobanju iza uva, a od
potresa mi je pukla bubna opna. Mitraljez me pogodio u desni kuk i u grudi; jedan
kurum se zaustavio u levom plunom krilu. Desna ruka ostala mi je prebaena preko
ivice kamena, nezaklonjena. Kasnije su mi drugovi priali da su je Bugari gaali iz
puaka. I tu sam imao sree, samo su je jednom pogodili povie lakta.
Leao sam onesveen, bio sam u agoniji do osam asova uvee. Kad se smrailo,
doli su bolniari po mene i tada su videli da sam iv. Stavili su me u atorsko krilo i
dovukli do naih rovova. Onda su me odvezli u neku varo izmeu evelije i Soluna,
mislim da se zove Veterkop. Tek tamo sam se osvestio i saznao da sam unitio merzer.
Priali su mi drugovi da je komandir /pre rata je bio uitelj u Belim Vodama kod
Trstenika/, plakao kad me je video u ranama i onesveenog. Znao je on koliko su mi
znaile moje knjige pa ih je sve stavio uz mene na nosila, i naredio vojnicima da ih
sauvaju i da mi ih daju kad doem svesti.
Poto su me previli, Englezi su me iz Veterkopa prebacili u Solun u bolnicu regenta
Aleksandra. Tu sam bio dva dana, zatim sam francuskom laom krenuo za Alir. Ne
seam se koliko sam dana putovao morem.
U Aliru sam prvi put u ivotu video lift; bilo je to u bolnici. Seam se da je iznad krova
zgrade, u kojoj je bila bolnica, prolazio voz. udilo me je kako bolnica moe da se
nalazi ispod eleznike pruge.
Leili su me francuski lekari. Prvo su mi oistili lobanju iza uva, operisali uvo i izvadili
sitne komade gelera iz ruke i tela. Bili su paljivi i savesni; uinili su sve to je bilo u
njihovoj moi. Snimili su mi plua rentgenom i utvrdili da se u njima nalazi kurum, u
blizini srca. Rekli su mi: "Da bismo izvadili kurum, moramo da seemo grudni ko. Ako
to uinimo, treba da zna da e do kraja ivota ostati nesposoban. A ako kurum
ostane unutra, morae uvek da lei na desnoj strani kad spava i, uopte, mora da
se pazi, da kurum postepeno sie ispod srca i da ti ne smeta. Odlui sam!"
Razmiljao sam i odluio da me ne operiu. Operacije desnog kuka i lakta trajale su
dugo i bile su bolne. Desna ruka mi je bila ukoena posle operacije, u njoj su ostali sitni
komadi eksplozivnih zrna. Rane su mi sve u svemu brzo zarastale.
U bolnici sam itao svoje knjige; jedan me je ranjenik zato zvao svetenikom. Dok sam
itao itija sv. Jovana Damaskina, esto sam u sebi ponavljao jednu njegovu molitvu
koja mi se veoma svidela. Mislio sam: zlikovci su sv. Jovanu Damaskinu odsekli ruku, i
on je molio svetu Bogorodicu da mu ruku vrati. Obeao joj da e ispevati pesmu o
njenoj milosti i da e celog ivota raditi na dobro crkve, i ona mu je molitvu usliila.
Zato ne bih i ja uinio isto? Dugo sam se molio i obeavao da u zidati crkve, ili da u
pomagati zidanje crkava, i da u davati milostinju siromanima. Mnogo su mi u tim
tekim vremenima pomagale moje knjige. itao sam ih, gutao njihove poruke, i potpuno
razumevao smisao tih rei.
Oporavljao sam se brzo; ustajao sam i kretao se; ali mi je smetala ukoenost desne
ruke, stalno sam mislio kako da je osposobim. Nakon izvesnog vremena, bolniar me
odveo u jednu prostoriju i naredio mi da sednem na stolicu koja je bila privrena uz
neku udnu mainu. Zatim mi je ukoenu ruku poloio u neko koritance na toj maini i
vrsto ju je uvezao kaiima. Drugu ruku i telo privrstio mi je kaiima za stolicu. Mirno
sam ga posmatrao dok je radio, ne znajui ta namerava da mi uini. On je u mene
gledao prijateljski, smeio mi se.
Poto me dobro uvezao, pritisnuo je neko dugme, a maina je odjednom poela da radi;
ono koritance mi je savijalo i ispravljalo ukoenu ruku, ona je krckala i pucala.
Majko moja, kako me to bolelo! Kukao sam iz sve snage, bolniar je pevao to je
mogao glasnije. Upiao sam se!
Nikad vie u blizinu te sobe nisam hteo da doem! Ubeivali su me i lekari i bolniari da
izdrim terapiju, da e se ruka tako sasvim razgibati, ali ja nisam hteo ni da ih sluam.
Beao sam i krio se; plaio sam se da me ne prevare ili da me silom opet ne stave u
onu mainu.
Silno sam eleo da mi ruka ozdravi, pa sam se neprestano molio Bogorodici; uz to sam
ruku masirao, savijao je, pario, ta joj sve nisam radio samo da je osposobim. Maina je
moda samo zapoela, ali sve ostalo sam dovrio sam, kako sam znao i umeo. Leenje
je potrajalo malo due, ali me nije bolelo.
Nekih sedam meseci sam proveo u bolnici u Aliru. Pri kraju leenja, preko Crvenog
krsta iz eneve, dobio sam pismo od svoje porodice iz Srbije. Obavestili su me da su
Bugari obesili mog najstarijeg brata u selu Gaglovu kod Kaonika, zato to je sruio
elezniki most kod unisa. A oca i sestru Bugari su, traei novac, toliko tukli da su ih
polumrtve odneli u bolnicu u Ni da se lee, ali da nema nade u ozdravljenje.
Obuzela me takva jarost da sam odskoio od poda do plafona. Krv mi je jurnula u lice, a
neka strana, meni do tada nepoznata snaga, probudila se u telu. Nisam vie oseao
rane! alio sam za bratom i eleo sam da ga osvetim. eleo sam da istog asa jurnem
na Bugare i njihove rovove.
Bio sam potpuno zaboravio na evaneljsku poruku: "Ne sudi da ti ne bi bilo sueno" i
"Voli neprijatelje svoje". Odmah sam zatraio da me iz Alira, iz bolnice, prebace u
Solun. Meutim, vojna komisija me pregledala i oglasila nesposobnim za borbu. Odredili
su me da budem bolniar u bolnici regenta Aleksandra. Kad su mi to saoptili, rekao
sam: "Ja hou odmah da idem u svoju jedinicu! Ako mi ne dozvolite, utei u!" Tako
sam ih privoleo da uine ono to sam ja hteo.
Prvi i poslednji put u ivotu radovao sam se to me je major Tankosi obuio vetini
ratovanja; poljubio bih ga, da je bio tu. Kao nikad do tada, eljno sam oekivao okraje
sa Bugarima. I oseao sam da, negde u daljini, i moj drugi brat tako misli i da se ve
sveti.
Tada sam obaveten da sam za uniteni merzer odlikovan Ordenom belog orla s
maevima, III reda.
Kao to rekoh, privoleo sam bio vojnu komisiju da mi odobri povratak u jedinicu.
Meutim, nisam mogao da proitam ta je bilo upisano u moju vojnu knjiicu, jer je
pisalo na francuskom. Kasnije sam saznao da je tamo stajalo da mogu da uestvujem u
borbi, ali u nekim lakim akcijama i pod uslovom da ne nosim puku o desnom ramenu.
Kad sam stigao u svoju jedinicu, komandir se obradovao, zagrlio me i poljubio, kao da
smo bili najroeniji. U srpskoj vojsci, tog vremena, nije se ulo ni zapamtilo da je
pretpostavljeni stareina zagrlio svoga vojnika. Ali on je mene zaista voleo i radovao se
to sam iv i to smo opet zajedno. Na njegovo pitanje da li sam sposoban da se borim,
rekao sam: "Dajte mi bombe!"
Dali su mi nemaki konjiki karabin. Nemci su ga zvali manliher; bio je lak za noenje;
kalibar mu je odgovarao francuskoj municiji, ali meci nisu mogli da uu u arer, tako da
sam stavljao po jedan metak u cev. Prihvatio sam ga jer mi nije ni bio tako vaan. Svu
nadu sam polagao u bombe i pitolj. Isprobao sam da nianim desnom rukom, da bih
video jesam li isti posle ranjavanja. Bio sam sposoban kao i ranije; cigaretu na
udaljenosti dok je oko vidi, lomio sam zrnom iz pitolja iz deset pokuaja skoro svih
deset puta.
Iz bolnice sam doao avgusta 1918, a ve 14. septembra poela je ofanziva za proboj
Solunskog fronta. Imali smo oko est stotina topova, plus bacae i ostalo oruje. Bugari
i Austrijanci imali su, verovatno, jo bar toliko.
Dva dana i dve noi tukle su hiljade raznoraznih topova. U toj "bubnjarskoj vatri",
praina i magla od dima dizale su se u nebo okruujui povrinu od oko deset
kilometara. U polutami, koja je mirisala na barut i dim, grmelo je, pucalo, sevala vatra,
uli urlici, jauci i zapomaganja. U stalnoj napetosti i strahu, u jednom trenutku sam
pomislio da u poludeti. Da je bila borba prsa u prsa, ili da smo se tukli iz rovova,
nekako se i ne bih plaio, ovako granate su padale svuda oko mene, zemlja je prtala:
nisam znao gde da se sakrijem, niti koje je mesto sigurno. Mogao sam svakog asa da
budem raznet na komade i da postanem krvava praina. Kad vie nisam znao ta bih,
kleknuo sam, ruke i glavu podigao k nebu i zavapio:
"Sveti oe Nikolaje, slavo moja, spasi me odavde, molim te. Ako preivim, upaliu ti
sveu, od istog voska, deset kilograma teku. Molim te i kunem ti se!" /Slagao sam ga.
Upalio sam sveu od dva kilograma. Nisam mogao da naem vie voska, a nisam imao
ni dovoljno para/. Molio sam i svetog Arhanela Mihaila: "Sveti Arhanele Mihailo, ti si
blizu Boga, zamoli ga da me spase".
Sutradan su nas, peadiju, povukli u pozadinu, da se odmorimo i smirimo. Ali smo se,
ubrzo, im je prestala artiljerijska paljba, vratili na poloaj. Tamo je sve gorelo: zemlja,
drvee, trava, rovovi, leevi. Ili smo kroz smrad, dim i vatru. Bugari i vabe, na
poloaju ispred nas, bili su ve izginuli. Samo na Slonovom uvu, kako se zvala ogromna
gromada testerastog kamena, bilo je ivih, jer su stenama bili dobro zaklonjeni od
topova. Kad smo im se pribliili, pripucali su i jurnuli na nas.
Iz pozadine su nas tukli mitraljezima, pa nismo mogli nikako da im priemo. Na svom
poloaju bili su dobro utvreni i zatieni. Poto nismo mogli, niti smo hteli da
odugovlaimo sa probojem njihove odbrane, morali smo brzo neto da smislimo.
Komanda je odabrala mene i jo dvojicu; naredili su nam da pronaemo mesto sa kojeg
bismo mogli neopaeni da se popnemo na stene. Zadatak smo izvrili uspeno. Naa
vojska mogla je da krene u napad.
Bugari su se ogoreno branili. Uli smo, na kraju, u borbu prsa u prsa. Mi Srbi najbolje
smo tobdije na svetu, ali su Bugari strani borci na no. Zato nam je bilo veoma teko
da se borimo sa njima u neposrednoj blizini.
Bio sam dobro pripremljen za borbu. Bio je trenutak da se svetim za brata, oca i sestru.
Imao sam punu torbu bombi i mnogo metaka za pitolj. Svi smo eleli da potuemo
Bugare i da se vratimo u svoju zemlju. Bili smo veti i hrabri vojnici; juriali smo i borili
se kao zmajevi. Nisam alio sebe. Video sam pred sobom samo: osvetu i put za Srbiju.
Kroz dim i prainu opazio sam jednog Bugarina; iao je prema meni. Nisam vie imao ni
jednu bombu, pitolj je bio prazan, puka takoe. Bugarin je bio blizu, nisam imao
vremena da ubacim metak u cev. Na moju sreu, i njegova je puka bila prazna. Jurnuli
smo istovremeno jedan prema drugome; bajoneti su nam se ukrstili, puke se sudarile i
odletele uvis. Uhvatili smo se u kotac.
Dva dana i dve noi tukle su hiljade raznoraznih topova. U toj "bubnjarskoj vatri".
praina i magla od dima dizale su se u nebo okruujui povrinu od oko deset
kilometara. U polutami, koja je mirisala na barut tano, znam samo da sam osetio da je
od mene jai. Nisam mu se dao, a njemu se, izgleda, urilo da me to pre obori, a onda
dokraji noem.
Najednom se kraj moga uva prolomio jak pucanj. Bugarin je odmah klonu i pao pred
moje noge; video sam mu smrskanu glavu. Gledao sam u njega, zbunjen, i tada sam
osetio na licu neku itku masu; klizila je niz elo na lice, i pretila da mi zatvori oi.
Obrisao sam se rukom, aka mi je bila puna njegovog mozga i krvi.
Okrenuo sam se i video svoga komandira; u ruci mu je bio pitolj. Rekao mi je: "Ubrii
se. Ubrii lice, Dobrivoje". Iz depa sam izvukao krpu, koju sam koristio kao maramicu,
obrisao se i bacio je na zemlju. Komandir mi je dao nekoliko bombi, zatim sam napunio
pitolj i karabin i krenuo napred.
Nai su ve stigli na Slonovo uvo i sasvim su oistili poloaj od Bugara. Zatekli smo tri
ovce, tek su bile odrane i jo vrue, sir u kantama, papriku. Nisu nas oekivali tako brzo.
Jurili smo ih jo kilometar-dva, potom je Timoka divizija nastavila da ih goni. Mi,
umadinci, bili smo u tom ratu nezamenljivi za probijanje fronta, a Timoani su bili
nenadmani u gonjenju neprijatelja u bekstvu.
Nakon dva dana stigli smo u selo Konopljite. To je bilo prvo selo u koje sam uao
posle mnogih godina.
Stareine su me javno pohvalile to sam dobrovoljno doao iz bolnice i borio se, iako
sam bio ranjen. Predloen sam za Zlatnu medalju Obilia.
Posle toga nisam neko vreme uestvovao u direktnim frontalnim borbama. Da ne
priam kojom smo brzinom napredovali. Tek kad smo doli u Banat, u selo Vraljevo,
danas Miloevo, borio sam se sa Maarima. Iako su znali da smo mi Srbi strani u
bitkama, Maari su se hrabro borili, ali smo ih u jednoj umi, rukom zasaenih
jasenova, brzo razbili. Zatim smo preko Arada stigli u Temivar.
U Temivaru su mi uruena odlikovanja: Orden belog orla s maevima, III reda, Zlatna
medalja Obilia i nekoliko manjih odlikovanja. U tom sam ratu dobio deset odlikovanja,
plus Albansku spomenicu koju sam kasnije primio.
U Temivaru smo ostali cele te zime. Molili smo stareine da nas puste kuama, bilo
nam je dosta ratovanja. Kukovi su me boleli; bili su nauljani i modri od opasaa o
kojem su godinama visile bombe i pitolj. "Podmazaemo puke i ostaviti ih na sigurno
mesto. Kad zatreba, pozovite. Biemo odmah na mestu koje nam odredite", govorili
smo. Nisu nas sluali.
Odmarajui se, i dalje sam itao moje knjige. Nosio sam ih od Soluna, kroz sve bitke, i
uvao ih kao veliku dragocenost. Jedne noi sam se probudio iz sna i onako bunovan
ugledao kraj sebe dve duhovne prilike; uo sam: "E, sad je dolo vreme da ide kui,
Dobrivoje". Istog trenutka su nestale. Primio sam tada to vienje kao neto
najnormalnije, ve sam se bio privikao na svakojaka uda. I stvarno je bilo onako kao
to mi je reeno: ubrzo sam bio otputen i otiao sam kui.
Tako se zavrilo moje vojevanje u srpsko-turskom i prvom svetskom ratu. Mnogi su hteli
da nas unite, da zatru srpski narod. Mi, vojnici, uinili smo koliko smo mogli, ono to
smo morali i to nam je bilo dunost. Potukli smo tirane i zlotvore, oslobodili
junoslovenske narode vekovnog ropstva, i stvorili Jugoslaviju.
Sa mnom se zbilo tano ono to mi je reeno i pokazano u vienju one noi u dvoritu.
Otiao sam na jug, video mnoge zemlje, vratio se kui izleen od rana.
Prvo sam se vratio u svoje selo Kaonik, zatim sam otiao u Ni u bolnicu da vidim oca i
sestru. Bugari su ih toliko pretukli da im je koa na leima bila crna i gnojava; oeva
desna ruka bila je ukoena. Kosti najstarijeg brata, koga su Bugari obesili, sahranio sam
na naem kaonikom groblju. Otac i sestra ubrzo su umrli, i njih sam sahranio.
Pored svakodnevne smrti drugova tokom devet dugih godina rata, bio sam suoen i sa
umiranjem svojih najmilijih. Prolo je tada kroz mene mnogo bola, straha, sumnji,
razoaranja, nade. Glava mi je bila prepuna nezaboravnih uspomena. Za mladog
oveka, kakav sam tada bio, ti dogaaji imali su velikog utacaja na budui ivot.
U to vreme ovek nije morao da bude vidovit pa da zna da e rata opet biti. Ja sam u to
bio siguran, jer sam dobro upamtio ljude protiv kojih sam godinama ratovao. Znao sam
da emo se opet sresti. Rat nita bitno nije reio niti ispravio. Mnoge carevine su
propale, nove drave su nastale, ali u ljudima se nita u sutini nije promenilo. Bilo je na
pretek patnji i muka, ali se to brzo zaboravi, misli se pogorde a pohlepa ojaau oveku.
Ima neeg prokletog i nezasitog u nama ljudima, u onima koji su pobesneli od
bogatstva, nerada, vlasti i slave, a koji zavaaju narode i zapoinju ratove. Da bi
odjednom, brzo, reio probleme i zadovoljio elje za slavom i bogatstvom, ovek ne
misli na svoju ili tuu muku, ni o mogunosti line propasti i pogibije. A razlog za rat je
lako nai pri ovakvom, ondanjem i dananjem, ustrojstvu drave.
Nemci i Bugari su nas sa takvom mrnjom gonili i borili se protiv nas i mnoge jade nam
zadali, da im nikad neu moi da zaboravim i oprostim. Ako je ta mrnja u njima
postojala u toku prvog rata, zar e posle poraza nestati? Znao sam: jo vie e nas
mrzeti! Turske hode su nam iz nekih svojih knjiga itali da e za dvadeset-trideset
godina opet izbiti svetski rat; u "Dobrotoljublju" isto je to pisalo; sveti Nil mirotoivi
govorio je o prvom i drugom ratu. Verovao sam da e do sukoba svetskih razmera doi.
Nisam znao dan i godinu, ali sumnje u meni nije bilo.
***
Po povratku iz rata imao sam dvadeset i etiri godine; kurum u pluima mi nije smetao;
i druge rane nisam oseao. Bio sam mlad, zdrav, bogat, odlikovan, junak, i kao takav ja
sam za devojke bio najbolja prilika.
U selu je bila devojka, Leposava; neodoljivo me podseala na enu pukovnika Tomia,
koja nam je lepotom vraala veru u ivot, nama ranjenicima u Sidi Abdali. Bila je mlada,
crne kose i oiju; bila je i bogata. Privlaila me, eleo sam je. Ali je bila gorda, a meni je
bilo dosta drskosti i gordosti u ratu. I druge lepe i bogate devojke u selu i okolini bile su
kao ona; nisam ih zato podnosio. Mislile su da bogati pripadaju samo bogatima; bilo je
to nepisano pravilo, obiaj, red. I odrasli u selu, kad je u pitanju bila moja enidba,
rasuivali su na isti nain.
Meutim, celo moje bie teilo je istoti, iskrenosti i toplini nesebine ljubavi. Jeio sam
se pri susretu sa njihovim nadmenim pogledima, i gadio se njihovih raunica, koje su
bezobzirno isticali iznad ljubavi mukarca i ene.
Meutim, u selu je bila i Milunka, krotka, smirena, puna devianskog stida; bila je
siromana devojka, esto je od moje sestre pozajmljivala haljinu kad je ila na vaar.
Ulazila je u na dom s blagim osmehom, tiho i lako kao da nije dodirivala zemlju;
govorila je mirnim i mekanim glasom; u krupnim oima imala je ljubavi za sve na to bi
sputala pogled. Vuklo me je neto k njoj, bio sam srean kad je vidim. Mislio sam: kad
reim da se enim, njome u se oeniti.
Na alost, iznenada je teko obolela od galopirajue tuberkuloze.
Tako rei na samom samrtnom asu, pozvala me k sebi. Otiao sam, seo na krevet kraj
nje, ona je uzela moju ruku i stavila je na grudi. Gledala me toplo crnim, od vatre i bola
grozniavim oima, zatim je rekla:
"Znam, Dobrivoje, da e biti svetenik ili monah. Gledala sam te u crkvi kako se s
verom moli, zato tako mislim. Tebe sam, Dobrivoje, uvek volela. Jedino tebe volim".
aputala je, a suze su izvirale iz njenih otvorenih oiju i tekle niz uvele obraze i slivale
se na beli jastuk prekriven rasutom njenom crnom kosom. "Uskoro u umreti... Molim te,
nemoj da me zaboravi". Rekao sam joj da i ja nju volim, i da nameravam da se njom
oenim. Gledao sam je, tuga mi je punila grudi. Jedva sam se uzdrao da ne zaradim.
Za ocem i sestrom nisam ni suzu prolio, oguglao sam bio na smrt u ratu, ali sada
predamnom je umirala moja ljubav, budunost, deo ivota, i to me je uzdrmalo.
"Primetila sam da me rado gleda", rekla je. "Odnekud neto mi govori, znam nekako, ti
se nikad nee oeniti... Preklinjem te: moli se Bogu za mene, za moju duu. Ne znam
koliko sam grena; ne znam ta biva sa ovekom kad umre. Seaj me se, Dobrivoje. I
moli se". Tog dana je umrla.
Moja mladost je prolazila posred smrti srpskog naroda, mojih drugova, devojaka i moje
porodice. Velika ivotna snaga i volja za ivotom odrali su me uspravnog, i nisam
postao maloduan i oajan.
Otac je umro, nastariji brat obeen, ostalo je nas trojica brae, muke eljadi u kui.
Jedan je otiao u dravnu slubu, na eleznicu, meni kao najstarijem ostalo je da
budem glava porodice. Majku sam pitao za savete u svim poslovima domainstva, iako
sam ve bio zreo ovek.
Iako mlad, silom prilika znao sam za vrednost ljudskog ivota i koliko oveku malo
pomae materijalno bogatstvo, a ta mu znai ljubav ljudska. Brinuo sam o sebi i svojoj
porodici, ali sam isto tako brinuo i o drugim ljudima. Pomagao sam izdano sirotinju; i
majka je to odobravala, bila je pobona i milostiva. Ali ja nisam bio zadovoljan jer smo
davali samo viak od onoga to smo imali; eleo sam da dam mnogo vie. Hteo sam sa
siromasima i nemonima da delim hleb, postelju, zemlju, kuu, da se u svemu
izjednaimo. To sam eleo, ali sam znao da se to, u ovako ureenom ivotu porodice i
ljudi u svetu, ne moe da ostvari i zato sam tugovao.
U vreme moje tuge za preminulima i bobre da se nadoknadi uniteno i opljakano, zbio
se neobian dogaaj u mojoj porodici, koji nikad nisam uspeo da razumem i sebi da
objasnim, niti sam mogao da ga izbriem iz seanja. Naime, moj pokojni brat ostavio je
devojicu od tri godine; njena majka umrla je na poroaju. Bila je bistro, milo i pametno
dete. Ali je esto tugovala za majkom, plakala i traila da je vidi. Govorili smo joj da je
majka iva i da e doi. Na njeno pitanje gde je i zato tako dugo ne dolazi, odgovarali
smo da je gore, kod Boga, i da e je ona sigurno videti.
Devojica je znala Oena i Bogorodice Djevo, a o Bogu - da nas je stvorio i da je
milostiv. Kako nas je razumela, i nae prie o njenoj majci, ne znam. Ali jedne veeri, u
prvi sumrak, dotrala je k nama iz bate, veselija nego ikad, nasmejana i razdragana.
Vikala je: "Videla sam mamu! Videla sam mamu!"
Rekla nam je da je bila s majkom... Otila je u batu i kleei ispod kruke molila
Gospoda Isusa Hrista da joj poalje, odozgo, majku samo za asak. I on joj je usliio
molbu. Majka je dola.
Opisivala nam je svoju majku detaljno; oi, boju kose, kakva joj je marama, odelo;
zapazila je i da ima posekotinu na bradi, i to je bilo tano. "Grlile smo se i ljubile, mama
mi je rekla da ne plaem vie za njom jer emo se nas dve opet videti."
Svi smo bili poboni, ali u njenu priu nismo verovali. Sve je bilo brzo zaboravljeno; ali
ja sam i dalje mislio na to. Doiveo sam svakakva uda, pa mi ni ova pria nije zvuala
kao iluzija. Moe li dete da zna kako mu izgleda majka, ako je nikad, ni na slici, nije
videlo? Zato je bila razdragana i radosna, a obino je tuna kad joj se spomene majka
ili kad misli o njoj? Odbacivao sam mogunost da je sve bilo ba onako kao u prii nisam to mogao da prihvatim. Ali mi je srce gorelo radou dok sam je sluao, kao da je
sve bila istina. Dugo sam o tome razmiljao, a seanje je zauvek ostalo.
Tih dana bio sam pred ivotnom odlukom; bio sam u nedoumici ta da radim, pa su me
muile razne misli. Nisam mogao da se odluim i jasno sebi da kaem: ti e, Dobrivoje,
od sad i zauvek ovo da radi i to i to da bude. Imao sam vie mogunosti: da budem
seljak; da odem u vojsku i da budem komandir; da dovrim kolu i da budem inovnik ili
svetenik; ili da se zamonaim.
Seoska crkva je bila udaljena od moje kue dva-tri kilometra. Te 1920. godine poklonio
sam bio crkvenjaku plast sena; on mi je zauzvrat dao kljueve od crkve. Odlazio sam
tamo skoro svake noi i molio svetog Jovana Damaskina i Atanasija Aleksandrijskog,
patrijarha, da mi pomognu da se opredelim i da mi otkriju volju Boju.
U to vreme u manastiru Sveti Naum Ohridski dogaala su se mnoga uda; prie o tim
udima kruile su u narodu. I Svetom Naumu sam se molio da me primi u svoj manastir,
ukoliko mi je sueno da budem monah.
Majka je uoila moje none odlaske od kue. Pomislila je da moda spavam kod neke
devojke, i nije joj bilo pravo jer je bila strogo moralna ena. A sumnjala je jer sam ja, i
pored svega to sam preiveo, voleo da se alim i da zadirkujem devojke, da ih pitam
hoe li da se udaju za mene. Ali mi ni na kraj pameti nije bilo da neku od njih
obeastim.
Jedne veeri majka je pola za mnom. Iao sam pored reke, zatim kroz umu i stigao
do crkve. Kad sam doao do ulaza, upravo je poela da pada kia. Brzo sam otkljuao
vrata i utrao unutra. Tek to sam se bio spremio za molitvu, ula se lupa na vratima.
Pomislio sam da je crkvenjak, jer niko drugi nou ne bi doao u crkvu. Ali ula je moja
majka, otresla kiu sa sebe, pogledala me u oi i rekla: "Ej kuku meni jadnoj, ostadoh
bez jo jednog sina!" Okrenula se onda prema ikoni Svete Bogorodice na oltaru,
poklonila se duboko i proaptala: "Ja sam mislila, Presveta, da e mi on zatvoriti oi, a ti
mi ga uze."
Nasmejao sam se u sebi i u ali rekao: "To e ti bar biti lako, majko. Zatvorie ih sama,
evo ovako." I prstima ruku sebi sam zatvorio kapke na oima.
Pogledala me tvrdo i prodorno; bila je ozbiljna; bleda i nekako utuena. "Nemoj,
Dobrivoje, srce da mi jede", rekla je i odmah izala iz crkve.
Poao sam za njom; do kue nismo progovorili ni rei. Ne znam ta je sutradan ispriala
ukuanima, ali su me oni gledali s posebnim potovanjem i ozbiljnou, kao da vie
nisam bio njihov, ni ovek kao to su oni.
Dok sam ja muio muku ta da radim, Srbijom i Jugoslavijom slavila se pobeda nad
neprijateljem i nova drava. Previe je u tom slavlju bilo zanosa, hvale i gordosti.
Ponaali smo se kao da je zauvek pobeeno zlo, a na zemlji zavladao veiti mir. Kao da
se odjednom zaboravilo na Nemca, vabu, Bugarina, kao da vie nije bilo masona,
teozofa i Pape rimskog. Nismo bili svesni da najponosnije zlo, unutra u nama, nije ni
taknuto, kamoli pobeeno. Pre svega gordost, za njom pohlepa, i sve drugo runo u
nama, podiglo je glavu: grabilo je vlast, zemlju, kue, nakit. O pravdi i sirotinji niko nije
mislio! To me je bolelo, eleo sam da delim i dobro i zlo sa ljudima sa kojima sam iveo,
kao to sam i u ratu to inio.
Deakih snova o lepom ivotu tada vie nije bilo u meni; sve to sam doiveo jo uvek
je bilo svee u mojoj svesti. Osetio sam pravi rat, najahao se konja, ispucao bezbroj
metaka, sekao sabljom, kitio se odlikovanjima. ime sam mogao da ulepam viziju
budueg ivota? Jedino sam mogao da oekujem ponovo meusobno klanje i ubijanje!
Zar da stvaram decu, da gledam kako ih zlotvor na noeve nabija; ili enu i keri kako
siluje? Zar da opet krvavim ruke, da sanjam teke snove, i da nou drhtim od straha
zbog grie savesti? O svemu sam tome razmiljao danima i noima, i bio zaista na
velikim mukama.
eleo sam da ivim istinitim ivotom, u slozi i u ljubavi sa svima; jedino takav ivot bio je
dostojan oveka. Zato sam molio Boga i sve svece da me izbave iz ljudskog zverinjaka.
Usmeravao sam sebe na nauku Boiju, i tako odvajao misli od svakodnevice i obinih
briga. Um mi je sa radou prihvatao sve to je pisalo u Svetom Pismu, upijao sam u
sebe rei Boije i od toga bivao srean. Za samo jedan dan uio sam napamet po
nekoliko psalama.
Tada mi se esto javljao glas i govorio mi: "Dobrivoje, noas e kod tebe da svrate
verceri duvana". "Dobrivoje, sad e ti doi taj i taj, da ti trai to i to". I mnoge druge
stvari mi je govorio. U meni je vrilo, traio sam naine da se opredelim kako da ivim:
po ljudskim ili po Boijim zakonima.
Jedne veeri sam se molio u prisustvu majke; sedela je na tronocu i prela. Uzeo sam
bio Sveto pismo, otvorio ga, zaustavio se malo na evaneljima, a zatim sam poeo da
itam psalam sto grei. Tada sam zauo strahovitu grmljavinu; kao da je dolazila spolja,
odozgo, kao sa tavana; grmelo je kao da se kua rui. Majka je sedela i mirno prela;
video sam da ona nita nije ula. Pribrao sam se i nastavio sa itanjem psalama. Zatim
sam se dugo molio. Pomislio sam da je grmljavina bila neki znak.
Te noi sam obeao svetom Naumu da u, ako mi pomogne da se opredelim,
manastiru koji nosi njegovo ime priloiti koliko vredi jedan bik.
Nekoliko dana posle toga dogaaja, jedan poboan ovek iz mog sela predloio mi da
idemo u crkvu u Gnjilanu, uo je od nekih obana da je ova crkva velika svetinja. Bio je
siromaan ovek i nije imao para da ode sam. Odluio sam da odmah krenemo na put.
Kad smo stigli u Gnjilane, uli smo u crkvu i celivali ikone, zatim smo ostali u molitvi.
Nije prolo mnogo vremena kad sam primetio da se ikona svete Bogorodice na oltaru
njie levo-desno. Pomislio sam, u prvom trenutku, da je zemljotres, ali sam odmah
uvideo da se nita drugo u crkvi nije njihalo, sem te ikone. Obuzela me jeza od straha i
uzbuenja. Gledao sam u ikonu kao opinjen sve dok se nije umirila.
Obojica smo isto videli; uzbueni i oduevljeni, dogovorili smo se da odmah odemo u
manastir svetog Nauma kraj Ohrida.
Kad smo bili oko sat hoda do manastira, poela je da pada jaka kia. Ili smo kao u
zanosu; nismo oseali ni kiu ni hladnou. Bili smo ozareni, pribliavali smo se velikoj
svetinji. Kad sam, iz daljine, ugledao manastirske zgrade i kube crkve, osetio sam veliko
uzbuenje u pourio da to pre stignemo.
U crkvi je bilo nekoliko ljudi koji su se, u tiini, molili. im sam uao, osetio sam da me
obasjala i proela neobina, prijatna svetlost. Srce mi se u trenutku ispunilo slatkom
lepotom: zagrcnuo sam se od radosti i sree. Ne mogu rei da iskau to oseanje; bio
sam pun i ceo. Kao da je Duh Sveti u vidu goluba belog sleteo na moje rame i ispunio
me boanskom lepotom.
Bilo mi je jasno da me je on, sveti Naum, doveo sebi. Ispunio mi molbu i pokazao
budui ivot. Setio sam se obeanja. "Hvala ti mnogo, sveti Naume. to sam obeao, to
u ispuniti", rekao sam.
Od svretka rata do mog dolaska u manastir svetog Nauma, 1920. godine, prolo je
svega tri meseca.
U manastiru su, pored ostalih, bila i dva ruska monaha, nas trideset i sedam iskuenika
i sedamdeset i pet slugu. Manastir je imao oko dve hiljade hektara zemlje, koja se
koristila kao oranica, i za panjake. Zemlju su radili seljaci, u napolicu, i sluge. Imali smo
hiljadu i etiri stotine ovaca, sto pedeset svinja, sto dvadeset goveda, sedamdeset i pet
tovarnih konja, est bivola, petnaest magaraca. Manastiru je pripadala obala Ohridskog
jezera u duini od oko dva kilometra, i tu se lovila riba. Mree su bile dugake po pet
stotina metara, a visoke osam. Monasi su iz Srbije u Makedoniju doneli dve hiljade
sadnica ljive madarke, i za to su od drave dobili nagradu.
Umolio sam igumana da mi dozvoli da ostanem nekoliko dana u manastiru, meu
monasima, da se molim i razmiljam. Postupali su sa mnom lepo prvih sedam dana:
gostili me, priali o svom ivotu. Ali kad god bih igumanu pomenuo svoju nameru da se
zamonaim, odgovarao mi je da ja ne mogu da budem monah. "Gord si, ima
odlikovanja, uio si kolu, bogat si." Priao sam im o svojim snovima, o glasu koji mi se
javljao, o svojim vienjima, kao i da sam se odrekao svetskoga ivota; da znam podosta
o veri, da sam proitao mnoge potrebne knjige; da imam u srcu plamenu elju da se
posvetim Bogu. "Gord si, gord, Dobrivoje. Otar si i plahovit ovek. Kako i kada misli
da se smiri? Kako e mi biti posluan? Kako ti moe da bude siromah? Kako e
iveti celomudreno i odvojeno od svetske tatine kad si takav?", ponavljao je iguman.
prkosom. Savladao sam se krajnjim naporom volje. Savijao sam se i klanjao im se, a
oni su vikali:
"Ugursuze! Baksuze! Nesreo jedna! Vidi li kakav si? Grdilo od oveka!"
Njihove rei, pogrdne, pogaale su me u samo srce; tukle me kao kamenje. Brzo sam
pustio svinje i potrao za njima, samo da se to pre sklonim od onih koji su mi se rugali.
uvao sam stoku svaki dan i terao je na prodaju u Ohrid. Ljudi su se okretali za mnom i
udili se mom velikom i arenom odelu. Stideo sam se; nisam estito smeo da im
pogledam u oi. Ali sam utao junaki i smirivao se; znao sam da moram u svemu da
sluam igumana, sve dok se ne otarasim svojeglavosti i dok sebe ne oistim od sujete i
samoljublja, da moje bie shvati da je ovek neto vie od odela i spoljanjeg izgleda.
Danju sam se trudio oko stoke, a nou se molio; malo sam spavao. Radio sam ono to
mi se kae, jeo to mi se da, mislio sam o Bogu i svom spasenju. Svakoga dana u srcu
su mi rasli lepota, umiljenje i snaga. Nije mi bio teak nikakav posao. inilo mi se da
sam lak, bezbrian i slobodan kao ptica.
Zauvek sam se oslobodio briga o hlebu, porodici, imanju. Za mene je, tada, zaista,
poeo novi ivot.
Posle izvesnog vremena zamolio sam igumana da mi odredi neki drugi posao. eleo
sam da budem blie crkvi i molitvi.
"Bie ti kako eli, Dobrivoje. Dobie drugi zadatak, ali znaj i upamti: trebalo je da
saeka da te premestim kad ja budem ocenio da je za to dolo vreme", rekao mi je.
U manastiru je bilo ludaka; rodbina ih je dovodila da ih uvamo i da se molimo za
njihovo isceljelje. Iguman me odredio da uvam dvojicu. Da sam znao da e to zlo da
me snae, utao bi kao riba i nadalje uvao svinje.
Po ceo dan sam ih vodio oko manastira i po livadama, vezane. Ruke sam im vezivao
iza lea, a vodio sam ih na dugakom konopcu, kao goveda; nosio sam i dugaak tap.
Onako obuen, u iroko i iskrpljeno odelo, izguvanog i prljavog eira, neobrijan, u
pratnji ludaka, bio sam prava meta za podsmeh monaha.
Trebalo je dobro paziti jer sam lako mogao da nastaradam. Ponekad sam bio prinuen
da ih udarim; zbog toga mi je bilo teko, jer ti nesvesni ljudi ni za ta nisu bili krivi. Nou
sam ih vezivao za ipke na prozorima da bih mogao na miru da spavam. Ali oni su se
esto oslobaali, veto kao da ih je sam avo dreio. Oekivao sam svakog asa da mi
skoe za guu i da me pridave. Srea moja to sam bio lak na snu /to sam stekao u
ratu/, inae bih sigurno stradao.
Mnoge dane proveo sam s njima. Pomiljao sam da zamolim igumana, da zaplaem
pred njim ako treba, samo da me oslobodi tog zaduenja. Ali, pouen prethodnim
iskustvom, ekao sam, jer sam se plaio da mi ne odredi neto jo gore. Zato sam
odluio da izdrim do kraja. Vukao sam ludake svuda sa sobom, i danju i nou, i junaki
trpeo podsmehe. Najalije mi je bilo to nisam mogao da se molim kako sam eleo i
mogao.
Prisustvovao sam mnogim isceljenjima ludih ljudi u manastiru sv. Nauma. Leili su ih
monasi molitvom, osveenim uljem, gladovanjem. Molio sam se i ja Bogu da vrati razum
ovoj dvojici, ali sam jo bio duhovno neiskusan i nisam imao blagodati i sile da im
pomognem.
Godine 1921. za episkopa je postavljen Nikolaj Velimirovi. Upoznao sam ga u prvom
ratu, na Solunskom frontu, pa mi je laknulo kad sam uo za postavljenje. Malo sam se
bio posilio zbog tog poznanstva, pa sam, prvom prilikom, rekao igumanu da ja nisam
doao u manastir da uvam svinje i ludake, ve da se usavravam, smirujem i Bogu da
se molim.
"Neka opet bude po tvojoj volji, a ne po mojoj, Dobrivoje. Nee vie da uva ludake",
rekao je iguman.
Dok mi je govorio, osetio sam miris rakije. Bilo mi je udno, izgledalo mi je nedolino da
on, iguman, pije rakiju. Uio nas je da je alkohol veliko zlo, da moramo uvek da budemo
trezni, a on pije! avo mi tada ne dade da ostanem miran, na mogadoh da utim pa mu
rekoh:
"Oe igumane, mogu li od tebe da dobijem malo rakije?"
"3ato da ne?", odgovorio je.
Uzeo sam pljosku i nakrenuo je. Dugo sam je drao na usnama pravei se da pijem,
zatim sam mu je vratio i rekao:
"Uh, to je dobra ova tvoja rakija, oe! Uh, to je slatka!"
On je utao, a ja sam ponovio nekoliko puta: uh, to je slatka, sve dok on nije shvatio da
mu se podsmevam. Pogledao me mirno, a malo potom mi je rekao:
"Uzmi onu grabulju, Dobrivoje".
Uzeo sam grabulju i stao pred njim mirno. Gledao sam u zemlju i pomalo se plaio ta
me eka. Bili smo na obali Drima.
"Skidaj pantalone, Dobrivoje", rekao je.
Skinuo sam pantolone.
"A sad sii u Drim i grabuljom pokreni abokreinu da ide nizvodu. Treba oistiti reku,
zar ne vidi da je prljava!"
Siao sam u vodu i grabuljom terao abokreinu od obale u maticu. On je sedeo,
gledao me, pijuckao rakiju i utao. Posle nekog vremena, upitao me:
"Kakva je moja rakija, Dobrivoje?"
"Slatka!", odgovorio sam.
"Kad je slatka, onda radi to malo bre".
Pitao me nekoliko puta isto, a ja sam uvek odgovarao: slatka! Oistio sam desnu obalu,
zatim sam preao da istim levu. Voda je bila hladna. Noge su mi se prvo zacrvenele,
kao ar, zatim pomodrele; malo posle osetio sam da mi trnu.
Ali nisam hteo da prestanem da se inatim i da mu prkosim. Mislio sam da e pre njemu
da dosadi da mi nareuje, nego meni da se smrzavam. Ali ubrzo sam ipak uvideo da
mogu i da nastradam ako jo ostanem u vodi. Kad me je opet upitao kakva je rakija,
odgovorio sam: gorka!
"Kad je gorka, moe da izae."
Na moju, i na njegovu nesreu, kad sam izlazio nagazio sam na pare razbijene flae i
duboko rasekao stopalo. Krv je u mlazu iknula iz posekotine. Rascepio sam koulju i
brzo zavio nogu. Iguman se bio uplaio od toliko krvi, pa mi je pomogao da se previjem.
Govorio je:
"Nisam mislio, sinko, da e nae preganjanje ovako da se zavri. A da sam znao, ne bih
te dirao."
"Nita to nije, oe. Proi e", aputao sam kroz stisnute zube. Bio sam ljut na njega, ali
sam i znao da sam ja kriv vie nego on. Nisam smeo da mu se podsmevam, ali zar je
on smeo da pije rakiju!
Iguman je odrao re: ubrzo me je oslobodio uvanja ludaka. im mi je rana zarasla
odreen sam da idem u isposnicu Sveti Zaum. Isposnicu je sagradio esar Grgur, brat
Vuka Brankovia 1361. godine. U isposnici je iveo monah Simeon Milosavljevi, koga
su svi zvali uti avo. Zamonaio se u nekom manastiru kod Kragujevca. Kad su
utvrdili da je naopak i lud, i da nikad nee postati dobar monah, poslali su ga u
Makedoniju, u ovu isposnicu.
Ba kad sam tamo poao, pred mene je istrao jedan od one dvojice ludaka koje sam
uvao. U trku je zgrabio motku i mlatnuo me njome preko lea tako jako da sam se
stropotao na zemlju. Hitro sam skoio da bih se zatitio od sledeeg udarca. Uto su
dotrali monasi i savladali ga.
Iguman je stajao i gledao ta se zbiva. Njegov pogled kao da mi je govorio: "To ti je,
sinko, zato to si sam traio da te oslobodim ludaka. Opet nisi hteo da eka moju volju
i re." Iako sam znao da je u pravu, i dalje sam bio ljut na njega. Gledao sam ga i u sebi
mislio: "Platie ti, igumane, moju muku, kad-tad!"
Simeon, zvani uti avo, voleo je da mutra i tue iskuenike. Tamo su iskuenike slali
pred kraj iskuenitva, da se prekale i smire. Za onoga ko izdri mesec dana kod utog
avola, smatralo se da je osposobljen da podnese sve muke i iskuenja i da je zreo da
bude monah.
Bio sam obavezan da ga u svemu sluam, kao igumana.
Jeli smo dva puta u sedam dana, i to etvrtkom i nedeljom. Obrok nam je bio etiristo
grama hleba, struk praziluka i aica ivog pasulja. So nismo upotrebljavali.
Sve to mi je Simeon rekao da uradim, izvravao sam, bez pogovora. Po ceo boji dan
iao je za mnom i zapovedao mi: uradi ovo, uradi ono. Nareivao mi je: "Dobrivoje, uzmi
onaj kamen, podigni ga na rame, nosi ga polako do jezera i baci ga." Uzimao sam
kamen, donosio ga do obale, i kad sam hteo da ga bacim, viknuo bi: "Stoj! Nisam ti
rekao da ga baci, samo dotle da ga donese, pa da ga na isto mesto vrati kotrljajui
ga." Vraao sam kamen bez rei. Kamen je bio teak preko etrdeset kilograma. Zatim
mi je nareivao da poistim dvorite. Kad bih poistio i sakupio lie na gomilu,
nareivao je da ga odnesem i bacim ujezero. Kad bih doneo ubre do jezera, vikao je
da ga vratim i spustim na isto mesto odakle sam ga poneo. Kad bih to uradio, nareivao
je da ga rasturim i razbacam po dvoritu, zatim opet da istim. I tako po vas dan.
Odluio sam da ga u svemu i do kraja sluam, iako sam oseao u sebi elju da mu se
protivim. Znai da sam jo uvek bio sujetan i samovoljan. Hteo sam da se oslobodim
tog oseanja, znao sam da se takav ovek lako pogordi, pa ne moe da voli druge,
samim tim ni da bude dobar monah. Ali Simeon nije bio monah koji bi na osnovu svoga
iskustva ili znanja mogao od mene da napravi smirenog oveka. Uivao je da mui
druge i bio uveren da je on iznad svih nas. im sam ga video, to mi je bilo jasno. Zato
sam se trudio, na svoju ruku i po svojoj pameti, da se popravim i usavrim.
Govorio mi je: "Slua ti mene samo da te ne bijem. Ali biu te! Uh, to u slatko da te
bijem! Spremam ti se. Dobro se za tebe spremam!" I stalno tako, idui za mnom: "Uh,
to u da te bijem. Uh, to u slatko da te bijem." Bio je to zao ovek.
utao sam i radio ta je hteo, ali sam mislio: "E nee me tui, pa da si sto puta uti
avo! U ratu me niko nije tukao, nee ni ti! Zapamtie uti avo Dobrivoja, nee
Dobrivoje utog avola!"
Nije mi bilo lake kad sam etvrtkom i nedeljom iao u Sveti Naum po hranu. Tamo su
mi se rugali monasi. Znali su da mi je uti avo naredio da se to pre vratim, pa su me
zadravali, a on me onda grdio i mutrao. Ne znam gde mi je bilo tee, u manastiru ili
kod Simeona monaha. Kad sam se vraao u isposnicu, preko polja, dizao bih ruke k
nebu i iz sveg glasa zapomagao: Gospode Isuse Hriste, molim te, spasi me to pre iz
ovog pakla!
Prolo je petnaestak dana kako sam doao, a Simeon jo nije pokuao da me bije.
Samo je i dalje izmiljao poslove da me maltretira. Jednog etvrtka naredio mi je:
"Idi u kuhinju i skuvaj nam pasulj!"
To me zaudilo, do tada smo jeli samo nekuvanu hranu. Posluao sam ga i otiao u
aavu sobicu. Tamo sam naao bakrai, nekalaisan, toliko prljav da iz njega ni svinje
ne bi jele. Ribao sam ga, trljao i prao pepelom, peskom i vodom, sve dok ga nisam
donekle oistio. Plaio sam se da se ne otrujemo ako budemo jeli pasulj skuvan u
istom bakru. utom avolu to nije smetalo.
"Kuvaj kao to sam ti rekao!", odgovorio je kad sam mu to spomenuo.
Zaloio sam vatru, sipao vodu i pasulj u bakrai koji je visio o verigama nad ognjitem.
Kad je pasulj bio gotovo kuvan, doao je Simeon i upitao me:
"Je l' gotov?"
"Nije. ali e brzo", odgovorio sam. "A jesi li ga dobro posolio?" "ime da ga posolim, kad
zna da nemamo soli?" "A... nema soli! Lako emo za to. Ne brini! Sad u ja da ga
posolim, bie ba kako valja!"
Uzeo je drvenu kaiku, zahvatio pepeo i ar ispod bakraia i to sve izruio u pasulj.
vrknula je eravica, u pasulju se podigla pena.
"Eto vidi da imamo soli". rekao je.
Kad je pasulj bio kuvan, seli smo za sto. Povadio sam ugljevlje iz pasulja i poeo da
srem drvenom kaikom. Niko mi nee verovati da istinu govorim ako kaem da mi je
taj pasulj bio sladak kao eer! Za petnaestak dana jeli smo samo etiri puta, i to gotovo
nita. Posle takvog gladovanja, kuvan pasulj je sladak, ma i posoljen pepelom!
U kuhinji sam bio naao neku staru noagu; njom sam sekao hleb na komadie i jeo ga
uz pasulj. Uivao sam!
Pri kraju ruka, uti avo je ustao i rekao:
"Spremi se, Dobrivoje, reio sam da te bijem. Zapamtie dananji dan po Simeonu
monahu! Prvo u da te bijem, potom u da nastavim sa rukom."
Ustao sam od stola i pustio ga da mi se priblii, onda sam zgrabio no, zamahnuo
prema njegovom stomaku i dreknuo iz sve snage:
"Posluaj ti svoga vladiku, ne idi nikuda bez blagoslova i ne zapitkuj mnogo", rekao je
Nikolaj.
"Ja u onda otii, blagoslovio ti mene ili ne", rekao je, seo u kola kraljevih slubenika i
otiao.
ta se zbilo kasnije? Na putu, u blizini albanske granice, saekali su ih koaci, Albanci,
ubili ofera a njima uzeli sve vredno i odveli ih u planinu. Poto se kraljevi slubenici
nisu vratili u odreeno vreme, zainteresovala se za njih dravna vlast, i tako se brzo
saznala istina. Lino je kralj Aleksandar intervenisao kod albanskog kralja Zogua i traio
od njega da odmah vrati njegove slubenike. Vladika mi je priao da je kralj Aleksandar
rekao Zoguu ovako: "Ukoliko mi u roku od tri dana ne vrati moje ljude ive, okupirau
vas! Dosadili su mi vai razbojnici!" Posle dva dana doli su kod nas u manastir
inovnici, naelnik i predsednik Crkvenog suda. Predsednik Suda bio je sav u
modricama. Doao je kod vladike potiten i skruen, poklonio mu se duboko i zamolio
ga za blagoslov.
"Neka te Bog blagoslovi, oe. A ta je to sa tobom bilo? Zato si takav?", pitao ga je
Nikolaj.
"Ubie duu u meni prokleti koaci! Samo su mene tukli, iako im nita nisam skrivio."
"ta sad misli, oe: zato ti nisam hteo da dam blagoslov, i zato su samo ba tebe
tukli?" pitao je vladika.
"Sve mi je jasno, preosveeni! Nikad vie mi se nee desiti da odem na put bez
blagoslova!"
Uleteo sam i ja u razgovor, samo da pecnem predsednika jer je bio gord ovek.
"Odrastao si ovek, pametan si, predsednik si Crkvenog suda, oe. Zato bi ti sluao
vladiku?"
"uti, Dobrivoje. ta ti o tome zna!", viknuo je na mene vladika.
Bilo je oigledno, u to sam bio siguran, da je Nikolaj znao kako e se oni provesti na
putu. Iako je on svoju prozorljivost krio, uverio sam se u nju po mnogim dogaajima koje
sam svojim oima gledao. Razmiljao sam o toj njegovoj osobini i pitao se: "Kako moe
da zna ta se dogaa napolju, a ja ne mogu? Kako on zna ta ja mislim, a ja ne znam
ta on misli?"
Posmatrao sam ga i pratio svaki njegov korak i pokret, u nameri da vidim i shvatim
kakav je on ovek. eleo sam da budem isto kao on, ali nisam znao kako to da
postignem. Mislio sam da on zna neki tajni put i nain za postizanje duhovnih dubina, i
da to krije od nas.
Znao sam ta jede, kako se moli, gde spava, ali nisam znao ta radi nou kad ostane
sam u svojoj sobi. Primetio sam da se jedna daska na njegovima vratima rasuila, i da
se jedan vor odvojio i bio gotov da ispadne. Sinula mi je ideja: evo kako u videti ta
nou radi!
Sutradan je vladika otiao poslom u grad; izbio sam vor i paljivo ga oistio; sa
njegove spoljne strane zabo sam ekseri i vratio vor na njegovo mesto u dasci; dobro
je stajao, a lako ga je bilo izvaditi.
Tog dana radio sam svakodnevne poslove, a uvee, kad se on vratio, itao sam psalme
i molili smo se. Posle sam otiao u svoju sobu, svukao se i legao u krevet. Kad su se
svetla u hodnicima ugasila, izvukao sam se iz kreveta i paljivo, na prstima, priao
vratima vladiine sobe.
unuo sam i oprezno izvukao vor; kroz otvor je iknuo tanki mlaz svetlosti u hodnik.
Ali sam se spetljao; ekseri je, valjda, bio mali, pa nisam mogao dobro da ga uhvatim;
ispustio sam ga i vor je lupnuo o pod. Vrata su se otvorila. Pre nego to sam mogao da
se priberem, nad sobom sam ugledao ogromnu glavu Nikolajevu.
Odskoio sam i potrao niz stepenice. Prepoznao me. Vikao je za mnom, zvao me da
se vratim i obeavao mi da nee bilo ta naao da mi uini. Ali ja nisam smeo da se
vratim. Stideo sam se. Malo sam se i plaio da me u ljutini ne udari, znao sam da je
preke naravi.
Nisam smeo u oi da mu pogledam. No sam proveo u dvoritu. Sutradan sam se opet
krio od njega; nisam se usuivao da uem u zgradu. Sledee noi sakrio sam se dobro
u jednom oku mitropolije i tu zaspao. Oko ponoi neko me uhvatio za kosu. U mraku
nisam video ko je. Tek kad sam uo glas, znao sam da je Nikolaj.
"Ne boj se Dobrivoje. Idi u svoju sobu i spavaj", rekao je. Uveo me u sobu, saekao da
legnem, pokrio me kao da sam dete, i tek tada otiao. Bio sam zbunjen i udilo me to
mi nije rekao nijednu prekornu re.
Sutradan, rano ujutru, pozvao me i naredio mi da iz upe u njegovu sobu donesem
nogare i daske za krevet. Prethodno sam ih dobro oprao. Dok sam sklapao krevet, on je
pozvao kuvara i saoptio mu:
"Filipe, od sad pa dok te ne pozovem, slobodan si. Plata ti ide kao kad radi."
Otpustio je kuvara, a kad smo ostali sami, rekao mi:
"Ti hoe da bude monah, Dobrivoje. Ako si mukarac, spremi se za junaki podvig!"
"Tu sam, vladiko. Preiveo sam rat, glad; ludake sam uvao, utog avola trpeo, pa i
taj podvig, o kojem govori, valjda u izvriti", rekao sam.
"Lako je, Dobrivoje, s ljudima se boriti i trpeti kad se mora. Ali sad e se sa sobom
uhvatiti u kotac; svoju volju e isprobati i oeliiti. Imaj ovo na umu: pred svojim telom
milijarde ljudi drhe, maze ga, pokoravaju mu se. Spremi se!"
"Ovde sam, vladiko. Nareuj!"
Mislio sam tada da ne postoji napor koji ne bih mogao da izdrim. Bio sam mlad, jak,
prekaljen i samouveren, a pomalo i ponosan to u doiveti neto nepoznato i veliko, i
to u se dokazati pred samim vladikom.
Od ranog jutra vladika mi je zabranio da pijem vodu i da bilo ta jedem. Tog dana smo
pakovali knjige, adresirali pakete i slali ih na potu, a uvee smo se molili Bogu. Prvo
smo se po trista puta poklonili pred ikonama, zatim smo pevali Svetoj Bogorodici, na
kraju smo kleknuli da se molimo. U sobi smo imali asovnik koji je otkucavao na svakih
etvrt asa.
Puna dva asa molili smo se na kolenima pred ikonama, na pirotskom ilimu. On je
veto podvio desnu nogu, pa mu nije smetalo kleanje; nije se pomicao. Mene su, pak,
bolela kolena, zato sam morao da se oslanjam na ruke, da uim, da se okreem na
jednu pa na drugu stranu. Poto sam bio iza njega, nije video ta radim. Onda smo
ustali i dva asa se molili stojei, bezglasno. "Umno se moli, ne krei jezikom, sinko.
Bog zna nae misli. Post nema znaaja bez molitve; ak bi mogao da nam nakodi",
rekao mi je.
Hleb i vodu nismo okusili celog dana i naredne noi. Nastavili smo i sutradan. Trpeo
sam glad i e; radio sam, molio se i utao. Treega dana mi je bilo veoma teko.
Podnosio sam lake glad jer sam se na nju bio navikao, ali me je e strano muila.
Svest mi se u pojedinim trenucima mutila, oseao sam muku u elucu. Uvee nisam
mogao dugo da izdrim na molitvi, ranije sam legao; Nikolaj je ostao sam na molitvi.
Ujutru, kad sam se probudio, zatekao sam ga da se i dalje moli. Bog zna kad je i koliko
je taj ovek spavao.
etvrtog dana telo me peklo kao da je bilo zapaljeno; oseao sam vatru u sebi. Naroito
su me bolele zaceljene rane. Oko rana na nogama, na rukama i na grudima, nosio sam
velike modrice; bile su neprijatne za gledanje. I sa tim modricama se neto dogaalo.
Bolela me lea, i glava, stalna muka mi je bila u elucu, srce se uznemirilo. Odlazio sam
esto do prozora i udisao sve vazduh; kao hladnu izvorsku vodu pio sam ga.
Petog dana poeo sam da smrdim. Usnice su se lepile jedna za drugu, bile su slane, na
jeziku se javila, u velikoj koliini, sluz sasvim slina gnoju, koju sam esto ispljuvavao.
Sedmog dana doiveo sam preobraaj; vratilo mi se rumenilo u obraze, skoro su
prestali bolovi. Ali sam bio nervozan i nisam mogao da spavam; drhtao sam, bio sam
strano edan. Tada sam prvi put osetio da nisam u stanju da se dalje borim. Hrabrio
sam se raznim mislima, junaio se, zainatio se, ali mi nita nije pomoglo. Na kraju sam
odluio da spakujem svoje stvari i da pobegnem od Nikolaja.
Slagao sam ga da izlazim napolje radi sebe. im sam proao kroz vrata, jurnuo sam u
svoju sobu i spakovao se na brzinu. Kad sam se okrenuo da izaem, ugledao sam ga
kako stoji u otvorenim vratima. Uhvatio me za ramena, okrenuo i naredio da se
raspakujem. Bio sam zbunjen, nisam znao ta da radim i kako da ga se oslobodim.
Molio sam ga ponizno da me pusti da odem, ili da mi dozvoli da jedem i pijem, ali me on
oigledno nije ni sluao. Kad sam video da nemam kud, suze su me zapekle u oima,
umalo nisam zaplakao od muke. Nije za to mario, uzeo me za uvo, kao osnovca, i
poveo u svoju sobu.
"Babo jedna! Ti li si taj koji hoe da bude monah?! Pun si prljavtine u telu i krvi, sa tim
ti eli da postigne neto veliko, da postane svetlost! Zar ne osea da u tebi ubre
sagoreva i da sav smrdi! Ako eli dobro sebi, i ako eli da u ovom ivotu na zemlji
vidi carstvo Boje, sedi, radi svoj posao, i moli se kako ti kaem!"
Do jedanaestog dana nije mi ni jednom dozvolio da izaem. Tada sam opet odluio da
beim. Smislio sam bio kako da izletim iz sobe i pobegnem kud me noge nose. Ali kad
sam krenuo opet me je Nikolaj zaustavio na vratima.
Zakukako sam iz sveg glasa; tresao sam se od muke. Molio sam ga kao oca roenog
da me pusti. Govorio sam mu da e creva da mi se zalepe od gladi i ei, i da u
sigurno umreti. Ni kukanje ni preklinjanje nisu mi pomogli.
Malo posle, dao mi je flau i naredio da je dobro operem i donesem vode. Zgrabio sam
flau i otrao, to sam bre mogao, na esmu, otvorio slavinu do kraja, poturio usta i
slatko se nagutao vode. Onda sam oprao flau, napuno je vodom i doneo u sobu.
Vladika me upitao:
"Jesi li dovoljno pio?"
"Jesam, preosveeni."
"Dobro, ako si. A sad u te, sinko, pitati neto. Razmisli dobro ta e mi kazati, ne
mora odmah da mi odgovori, moe i kroz jedan sat. Reci: zato si hteo da me
uhodi? Ako mi kae istinu, bie mi uenik, ak. Ako me slae, oterau te!"
"Nije mi potrebno dugo da razmiljam, vladiko. Ono to bih ti rekao kasnije, mogu ti rei
odmah. Hteo sam da vidim ta radi vladika kad je sam u sobi!"
"Pa, sinko, ovih dana si bio sa mnom u sobi i video si ta radim. Nema vie razloga da
viri kroz vor."
Opet sam molio da me pusti da ivim kao drugi monasi; mislio sam da stvarno vie ne
mogu da izdrim bez hrane i pia. Ratovao sam, gladovao, proao mnoge zemlje i
video udesa, ali mi se inilo da je ovo iznad mojih snaga. Ali me nije pustio. Rekao je:
"Kad ti se svest zamuti, dau ti malo vode. Ako na svaki sat ili dva bude uzimao po
gutljaj, prestae ti vrtoglavica."
A on nije ni pogledao flau; ni kap vode nije okusio! Nije se moglo videti da li trpi; molio
se svakodnevno, i dalje kao prvog dana. Trudio sam se koliko sam mogao, ali mi je
molitva bila slaba jer sam stalno mislio da li u iv doekati sledei dan, i smiljajui
razne naine kako da uteknem od njega. On je znao ta smeram, i uvek me spreavao.
Danju je bio kraj vrata, a nou je moj krevet stavljao popreke uz vrata, da ne bih
pobegao dok spava. Potu smo primali kroz prozore, na isti nain smo je slali.
Izdrao sam jo pet dana bez hrane i sa malo vode. Ukupno esnaest dana smo
gladovali. Sedamnaestog dana uli smo motore i kroz prozor videli automobile. Vladika
mi je tada rekao:
"Evo, dolaze nam gosti, Dobrivoje. Raduj se. Da nije njih, nastavili bismo ovako do
trideset punih dana."
Izaao je iz sobe, umio se, obukao sveano odelo i doekao goste. Pozvao je Filipa
kuvara i odmah ga poslao da donese pastrmke, vino i drugo to je potrebno za ruak.
Takoe, naredio je kuvaru da za nas dvojicu spremi "nau hranu".
Kad smo seli za sto i poeli da ruamo, gosti su jeli pastrmke, a nas dvojica redak
kaamak. Kuvar je znao kakva je to "naa hrana", oigledno je imao slina iskustva.
Morali smo da jedemo kaamak, jer bi nam se smuilo od jake hrane posle dugog
gladovanja. Tog dana smo jeli malo, sutradan malo vie, treega dana bio sam sit.
im sam se uz pomo hrane malo vratio u ivot, bio sam lak i oran za svaki posao, i
vre volje nego ranije. Modrice su mi sa tela nestale, kao da nikad nisu postojale,
rane nisam oseao kao da ih nikad nije bilo. Gladovanjem sam oistio krv, a krv je
oistila telo od bolesti i rana. Tada sam shvatio ta je gladovanje. Radovao sam se to
sam koliko-toliko izdrao sve te dane, i zarekao sam se da u ubudue biti asketa i da
u gladovati esto.
U goste su nam doli dvojica ministara; bili su pali u nemilost kod kralja Aleksandra.
Nikolaj je vaspitavao kraljeve sinove, Petra i ora, pa je imao veliki uticaj na dvor. Oni
su to znali i doli su da ga zamole da se za njih zauzme kod kralja. Vladika imje rekao:
"Ne bih vas branio, da sam uo neto ravo o vama. Ne bojte se. Bie sve u redu."
U to vreme u manastiru svetog Nauma proizvedeni su u monaki in dvojica seljaka.
Jedan od njih, Dragoljub Radovanovi, iz sela Bonjana, bio je bolestan od tuberkuloze;
lekari su mu rekli da e umreti najkasnije za dvadeset dana. Bio je poboan ovek,
doao je da umre u manastiru i da se sahrani kraj crkve. Nije se uzdravao u hrani, i po
reima ruskih monaha zbog toga se razboleo. Rusi su mu predloili da se lei ovako: da
mu oitaju molitvu jeleosveenja, zatim da gladuje dvadeset dana, bez jela i pia. Ako
to izdri, obeali su mu sigurno ozdravljenje. Taj ovek nije imao kud, sve je ve bio
isprobao, pa je prihvatio njihov predlog. Poto nije mogao sam da se uzdri od hrane,
vezali su mu ruke. Ceo dan su ga uvali, a ujutru i uvee itali mu molitve za zdravlje.
Noivao je takoe s monasima. Izdrao je glad i e svih dvadeset dana. Namuio se
bio dosta, ali je istrajao do kraja. Nije bio ni neto naroito omrao; za to vreme porasla
mu je brada, malo je drukije izgledao. Dvadesetog dana, kad je ve isticao rok, nekako
je prevario monahe i utrao u kuhinju, tamo je na stolu bilo neto hrane. Onako vezanih
ruku, nabio je glavu u anak i pojeo pasulj. Kad su Rusi saznali ta je uinio, nisu mu
zamerili, ve su mu odvezali ruke i umili ga. Rekli su mu: "Od danas jedi koliko hoe.
Ozdravio si! Ali ako se ubudue ne uzdrava, znaj da e se opet razboleti, moda i
gore."
Dragoljub je ozdravio, odrekao se sveta i zauvek ostao u manastiru. Kasnije je postao
jeromonah, pa iguman. Za njim su dole njegova ena i dve erke; i one su se
zamonaile.
Dragoljub i taj drugi seljak zamonaili su se malo pre mene. Njih dvojica stajali su u
dvoritu i sa vladikom razgovarali, kad sam ja naiao. Poao sam ka vladici da mu
poljubim ruku, kao to je red, a on mi je naredio da prvo poljubim tek zamonaenu
brau. Morao sam da ga posluam, bio sam tada iskuenik, iako mi nije bilo prijatno da
to uradim. Kad sam poao da poljubim ruku Dragoljubu, on je zablistao od sree to je
doekao da mu ja, pismen ovek i ratnik sa odlikovanjima, odajem takvo potovanje.
Smejala mu se od zadovoljstva kosa na glavi i lice i brada; topio se ovek od radosti.
Poljubio sam ga u ruku i poao prema vladici. Ali mi je on naredio da i drugome bratu
ukaem istu ast. Opet sam morao da ga posluam! I ovaj je zablistao. Pribliujui mu
se, mislio sam: "Smej se ti, smej. Pokazau ti ja kol'ko si veliki ovek i vei od mene.
Gordi se ti i dii se, videe kako e proi!"
Uzeo sam njegovu desnu ruku i vrsto je stegao; umesto da poljubim, ugrizao sam
njegovu nadlanicu iz sve snage. Slatko sam ga capnuo! Jauknuo je od bola.
Vladika je zatim uzeo monahovu ruku i kad je video dubok otisak zuba i malo krvi,
okrenuo se i rekao mi: "Gord si ti i sujetan ovek, Dobrivoje! Ni za jo osam godina kod
mene ti nee postati monah!"
"Ako, preosveeni. Ovaj je dobio ono to zasluuje. A ti znaj da ima jo eparhija osim
tvoje!"
Brzo sam shvatio ta Bog od oveka trai i kakav ovek treba da bude da bi mu ugodio.
U to vreme mnogo sam se molio i dobio od Boga veliku blagodat, time i izvesnu slobodu
u ponaanju. Oseao sam u sebi toliku snagu da sam tom silinom duhovno vladao svim
ljudima oko sebe. Nikoga se nisam bojao, iako sam bio samo iskuenik, poetnik.
Vladika je tano znao kakav sam, i mislim da me je cenio vie nego druge. Znao je da
sam namerno ujeo za ruku naduvenog novajliju, znao je zato sam to uinio.
DIO II
MONATVO
sadraj
Obavljali smo u manastiru mnoge poslove. Bila mi je potrebna fizika snaga, pa sam jeo
jaku hranu; telo mi je bilo snano, skoro je nadvladavalo duh. Terani raznim potrebama,
ljudi su stalno dolazili k nama, ili smo mi k njima odlazili. Odgovarao sam na mnoga
pitanja; izgovarao sam podosta nepotrebnih, suvinih rei. Jedino sam nou ostajao
sam; ali tada zbog umora nisam bio sposoban za vei duhovni napor. Rasejan sam bio i
uznemiren, probudile su se raznovrsne elje u meni; tako nisam mogao da se predano i
s panjom molim, onako kako sam eleo.
Mnogi monasi doli su u manastir, da bi se nainom ivota i stalnom molitvom pribliili
Bogu. To su eleli, ali su bili oputeni, nedisciplinovani; zato se njihove due nisu
bogatile, i to mi je smetalo. Voleo sam uporne, vredne, razumne ljude, koji mogu u
svakoj prilici da se bogate duhovno. U ratu sam navikao na borbu, red i tanost: hteo
sam da tako bude i u manastiru. Zato je ponekad dolazilo do neslaganja izmeu brae i
mene, a to nisam voleo jer nisam eleo da se istiem, da se razlikujem od drugih.
Nisam hteo da ivim polovino, od danas do sutra, da se ponaam kao svetski ovek, i
da se od drugih kao monah razlikujem samo po odei. U srcu sam, kao iskuenik,
osetio toplinu i ljubav prema Bogu i ljudima. Taj oseaj probudio je u meni tenju, elju,
da u bespotednoj borbi prodrem u dubinu svoga bia i saznam istinu o ivotu, i put i
svrhu svoga ivljenja na zemlji.
Znao sam da su neki nai preci videli Gospoda i njegove svetitelje, i druge bestelesne
sile. Nisam hteo, nisam mogao, da budem jedan od onih koji samo prepriavaju tuu
slavu i doivljaje; hteo sam u te prie lino da se uverim.
Posle dugog uenja i razminjanja, uvideo sam da u jedino u samoi, u pustinji, moi
potpuno da izvrim sve ono to se od mene kao monaha trailo. Nadao sam se, i
verovao sam u to, da u, u beskrajnom iskustvu i u estim dodirima sa duhovnim
vanvremenim istim silama i najdubljim tajnama, stei sigurnost i tako, ispunjen
nezemaljskom ljubavlju, iveti ivotom dostojnim oveka.
Odmah nakon monaenja, otiao sam do vladike Nikolaja i rekao mu:
"Preosveeni, odobri mi, i daj mi blagosvlov, da odem u planinu. Hou da se usamljen,
u tiini, pohrvem sa svojim telom, da saberem misli i da pokuam da se oistim i smirim.
Ti zna da sam gladovao, zebao, spavao pod vedrim nebom, i da sam preiveo mnoge
nevolje i u ratu i ovde u manastiru. Verujem da u izdrati ivotu samoi."
"Znam za tvoju elju, Kaliste. Verujem da e ti koristiti samoa; ima moj blagoslov. Idi...
Ali, znaj da te putam samo na godinu dana."
Pre polaska, u Ohridu, kupio sam mengele teke dva kila, rende za glaanje drveta,
sekiru, testeru, burgiju, lak za drvo, elina slova, pic za kamen, eki. Alat mi je bio
potreban da uredim peinu i za pravljenje krstia od drveta. Poneo sam i dva ebeta, tri
para vea, etiri kila projinog brana, jedan lonac i dosta sapuna.
U jesen 1922. godine krenuo sam u Petriljsku planinu, koja se nalazi izmeu dve reke,
Koseljske i Goleme, da u njoj molitveno tihujem.
Iao sam ozaren nadom da ulazim u ivot pun nepredvienih tajni. Slutio sam da me
oekuje nepoznata i velika borba, i sa samim sobom i sa prirodom, sa tajanstvenim u
meni i oko mene. Nisam se plaio. Bilo je to kao da sam iao prema novom roenju u
nekom drugom, boljem svetu.
Bilo je mnogo peina u planini. Odabrao sam jednu koja je bila prostrana, sunana,
suva i, kako mi je izgledalo, pogodna za ivot. Nalazila se iznad potoka, izmeu sela
Velgota i Bolna. Unutra je bila jedna greda, u blizini svoda, postavljena popreno od
zida do zida. Na njoj su verovatno, nekada davno, obani suili meso na dimu. Po
izmetu, bilo ga je za dvoja dobra kola, utvrdio sam da su u peini noivale ptice. Prionuo
sam na posao i odmah oistio svoje budue boravite.
Do mraka sam se ve umorio i sedoh u kut peine. Uto su doletela dva orla. Vili su se
malo pred ulazom, zatim su uleteli i spustili se na gredu. Bili su to peristerski orlovi,
veliki kao urani. Utiao sam dah; nisam se micao, da bih ostao neprimeen, i video ta
e se dogoditi. Iako je bilo mrano, ubrzo su me primetili. Gledali su me odozgo, klimali
glavom, kao da kljucaju, isputajui neke utave glasove. Bio sam uljez u njihovom
boravitu, nepoznati gost, ali me nisu napadali niti su me se plaili.
Kad se sasvim smrailo, uhvatio sam jednog za noge i polako ga spustio na pod. Nije
se branio. Ali im je stao na noge, poeo je da me udara ogromnim krilima. Da sam bio
neto slabiji, sigurno bi me oborio na pod i ko zna ta mi uinio. Oslobodio sam ga se
nekako, i upalio sveu. Odmah je sklopio krila i umirio se; stajao je zbunjen, kao da ne
zna ta e. Orao je bio slep pri svetlosti svee.
Gledao sam ga jo malo; onda sam ga opet uhvatio za noge i vratio na gredu. Nije se
branio. Prespavao sam tu no u peini zajedno sa orlovima.
Ustao sam rano da pripremim grau za zatvaranje ulaza u peinu. Orlovi su ve bili
odleteli. Odabrao sam nekoliko borova, oborio ih, okresao i isekao na potrebne duine.
Oko podne orlovi su se pojavili. Jedan je u kljunu nosio dugaku zmiju; zmija se uvijala,
pokuavajui da se oslobodi. Kada je orao stao na gredu, ispustio je zmiju na pod.
Zatim je i drugi sleteo, ubili su zmiju i pojeli je. Potom su odleteli. Nikad ih vie nisam
video.
Do kraja dana dobro sam utvrdio ulaz. Ostavio sam samo mali otvor, irok koliko da se
provuem, koji sam zatvarao posebnim oblicama. urio sam da zavrim posao do
mraka, kako bih se zatitio od zveri, jer sam u blizini ve bio opazio stope medveda.
Poravnao sam picom pod i zidove, blatom i kamenom pregradio peinu, tako da je
izgledala kao dobra i prostrana soba. Uz desni zid pobio sam etiri soje, sluile su mi
kao nogari kreveta. Izmeu dve jake motke razapeo sam ebe /kao to se prave nosila/,
motke sam onda stavio na soje, i krevet je bio gotov. Za pokrivanje sluilo mi je odelo i
drugo ebe. Vatru sam palio kresivom i trudom, a drva je bilo u izobilju svuda okolo.
Za tri dana sam tako dobro osposobio peinu da sam u njoj mogao udobno da ivim.
Kasnije sam podnoje kreveta opleo pruem, kao i sto i stolicu koje sam u
meuvremenu od drveta napravio.
Dok sam ureivao peinu, molio sam se da mi se otkrije ime u ubudue da se hranim.
Hrana koju sam poneo, brzo je nestala. etvrtog dana poao sam u potragu za nekim
jestivim biljem. Idui umom, izbio sam na proplanak; tu sam naiao na bocu koja je
nad zemljom imala bodljikavu izraslinu kao loptu. Ta biljka je bila vrlo ukusna, kao iva
hrana; ukus joj je bio slian korenu kupusa. Nabrao sam podosta tih bodljikavih lopti,
oistio ih noem i odneo u peinu.
Zatim sam poao da razgledam planinu. Primetio sam dve bukve, oko njih veliku gomilu
kamenja, koje su obani tu bacali sklanjajui ga sa panjaka. Meu kamenjem rasle su
koprive u velikim bokorima. Nabrao sam itavo breme i prostro ih pod drvo da se osue
u hladu.
Kasnije, kad su se koprive osuile, uzeo sam jednu koulju, vezao joj rukave i kolir, i u
nju kao u dak potrpao sasuenu biljku. Naao sam i neke divlje kruke, pa sam ih
nanizao na konac u niske.
Te zime hranio sam se suvim koprivama, krukama i korenjem.
Na planini Petrini u prvom ratu bio je front; poloaj oko moje peine drali su Francuzi.
Tragovi rata jo su bili oigledni; svuda naokolo prepoznavale su se rupe od granata,
rovovi, sanduci za municiju, polomljene kare, lemovi... Komade pleha upotrebio sam
kao plotnu za ognjite /ozidao sam ga kamenom u peini/, a lemove kao sudove za
vodu i za kuvanje.
U peini sam imao sve uslove za normalan ivot. Ali u njoj nisam voleo da se molim.
Samo napolju, pod vedrim nebom, bio sam sposoban da saberem misli i da potpuno,
slobodno i jasno, izrazim svoja najdublja oseanja. Verovatno mi je to ostalo iz rata,
kada sam se navikao na takav odnos prema molitvi.
Ipak, prvih dana moga boravka u planini, nisam smeo da se molim van peine. Plaio
sam se medveda; mogao je neopaen da mi prie, a da ga ja, budui u ekstazi, ne
osetim. Zato sam morao u planini da naem neko sigurno i zgodno mesto. Iznad peine
naiao sam na jednu stenu; izgledala je kao rascepljena. Vrhovi su joj bili prilino
odvojeni, a podnoje skoro sastavljeno. Od jednog do drugog vrha pruala se iroka
ploa, bila je kao kakva nadstreica. Podnoje ravno i prostrano za stajanje. Mesto mi
se veoma dopalo jer je stena bila na velikoj visini, pa medvedi i vukovi nisu mogli da me
napadnu. A irokom ploom, nadstreicom, bio sam zatien od kie.
Sa te visine, satima i danima sam posmatrao prirodu oko sebe: zemlju, vasionu, sunce,
zvezde; ptice, ivotinje, bilje. Ponekad sam drhtao od neizvesne budunosti, od onog
nepoznatog to me ekalo, od slutnji da moda neu moi da izdrim borbu sa svojim
ulima, eljama, navikama, seanjima.
U poetku sam jeo jednom u tri dana, kasnije jednom u sedam dana. Kuvao sam
koprive, jeo koren boce ili poneku suvu kruku; so namerno nisam bio poneo. Kako su
dani prolazili, sve sam manje oseao potrebu za hranom; ve posle mesec dana, jeo
sam vrlo malo. Veliku nudu sam vrio jednom u sedam dana.
Zbog takve ishrane pojavila mi se strana prljavtina na telu; bio sam sav prekriven
smrdljivom trokom. Koa se ljutila kao posle dugog sunanja u leto. To je trajalo oko
dva meseca. Nikad nisam mogao da podnesem neistou, trpeo sam je samo kad sam
morao. Ovo sada bilo je nepodnoljivo; svakoga dana sam se kupao po nekoliko puta.
Vodu sam donosio sa potoka, grejao je na vatri, i prao se dugo. Da nisam bio poneo
dosta spuna, i da nije bilo potoka u blizini, morao bih da idem ak do Ohridskog jezera,
da sperem smrad sa sebe.
Pomiljao sam da napustim planinu i da se vratim u manastir. Moje obitavalite
ponekad mi nije bivalo ba po volji. Javljala mi se elja za ukusnom hranom i dobrim
piem; naroito sam se seao vrue proje, koju je majka nekad spremala, peenog
krompira, mesa, gibanice, vina, vrue rakije. Pa i devojaka sam se seao, onih koje su
me volele i kojih sam se dobrovoljno odrekao. elje i seanja iz ranijeg ivota nisu mi
danonono davali mira. Telo je trailo da mu ispunim stare prohteve.
Da se odbranim, dugo sam se molio da zavolim ivot u planini i u samoi. Posle
nekoliko dana uporne molitve, u zoru, odjednom, na mene se izlila nebeska svetlost,
obasjala me celog, i u trenu rasturila oblake seanja i elja. Ispunio sam se neiskazivom
radou i velikim, dotad nedoivljenim veseljem. Bio sam srean to sam tu, na toj
planini, ba na tom mestu, i sasvim sam.
Borio sam se junaki. Meutim, iako sam gladovao, malo spavao i dugo se molio,
jednom mi se u snu ipak prosulo seme.
Svako bi mogao da ivi dugo u planin, gotovo bez problema; nita mu se runo ne bi
desilo, samo bi mu moda bilo dosadno. I meni je bilo kadikad dosadno, sve dok nisam
poeo dugo i istrajno da se molim. im sam donekle uspeo da prodrem u svoju nutrinu i
da um pribliim srcu, sve u meni se uzburkalo, javila se silovita negativna energija koja
je izazivala strah i u snu i na javi. Oseao sam nailazak toga zla po nemiru i panici to
su me celog obuzimali, a opipljivog razloga nije bilo. Bivao sam uznemiren i preplaen
vie nego kad su mi na frontu nareivali da juriam na rovove, na naperene puke i
mitraljeze. Jeila mi se kosa na glavi i podilazili me ledeni marci kad bih, na kolenima u
molitvi, uo da neto iz mene trupe i lupa u mraku peine. Taj strah mi je jeo kosti!
U svetu, zlo se na oveka izliva uglavnom preko drugog oveka, posredno. Treba se
neposredno sresti sa zlom silom, jer se tada vidi koliko je ona lukava i uasno jaka! Ako
nisi hrabar i nema ivotno i monako iskustvo, ne treba ni da pomisli da ivi
molitveno u samoi. Izloio bi se, sigurno, mnogim duevnim i telesnim opasnostima.
U prvo vreme molio sam se po vas celu no, kasnije po tri ili etiri sata. Usamljen
duhovni ovek nema s kim da razgovara, pa se i zato, hteo ili ne, neprekidno moli. Molio
sam se onoliko koliko mi je bilo dovoljno da osetim radost u srcu. Ostalo vreme koristio
sam za itanje i razmiljanje, a preko dana pravio sam drvene krstie, itao Novi zavet,
Psaltir i druge duhovne knjige.
Opet je bio poeo, i to esto, da mi se javlja onaj glas /kao pre rata, u ratu i po ratu/, ali
je sada bio jasniji i odreeniji. Dozvoljavano mi je i da postavljam pitanja, da
razgovaramo. Obavetavao me o svemu to sam eleo da znam, i vie od toga. Znao
sam da to nije dobro za mene, pa sam se dugo molio da ga se oslobodim. Znao sam da
mogu da budem prevaren i zaveden tim malim istinama koje unapred saznajem, ukoliko
bih se pouzdao samo u to to mi se kae, a ne u Boga i u sebe. Mogao sam lako da se
pogordim, da pomislim da sam postao velika linost, da mogu da saznam sve to hou i
da sam dostojan da razgovaram sa svevideom vinjom silom. Meutim, uvek sam
imao na umu da sam slab i nitavan i drao sam se proverenog puta strogo, onog puta
koji vodi oienju tela, due i savesti. Zato sam se molio da vie ne ujem taj glas.
Uzdao sam se u Boga, u svoju savest, u svoje srce i u svoj razum.
Mnoge sam mesece proveo na steni, od istoka do zahoda sunca, i danju i nou, sa
rukama prema nebu, i sa mislima Bogu usmerenim. Uzdravao sam se od hrane, malo
sam spavao, molio sam se. Radio sam sve to sam od drugih saznao, i koristio lino
iskustvo, a sve u elji da steknem smirenje i prosvetlim svoj razum. Znao sam da moj
duhovni napredak ne zavisi samo od moje volje i mojih napora, ve vie od volje i
pomoi Boje.
U toku dana molio sam se po sedam puta. Nisam govorio molitve napamet. Bogu sam
saoptavao ono to mi je naviralo iz dubine due. U slobodno vreme pravio sam krstie
od imirovog drveta: istio sam drvo, rendisao ga, utiskivao slova, lakirao. Istovremeno
sam posmatrao prirodu i ivot oko sebe i uivao. Tada sam video jasno da se ceo ivot,
u svakom trenu, svim svojim silama, upinje da bude to blie svetlosti, da se sjedini s
njom, da postane svetlost.
Najistinitije sam se ipak radovao svojim vienjima i unutranim doivljajima. To je bio
moj put ka svetlosti, ka izvoru ivota.
Kad bih, obino pred zoru, posle svenone molitve, dobijao blagodat ili doiveo vienje,
srce mi se punilo nezemaljskom lepotom, a usta slau slaom od slasti meda. Danima
posle toga nisam imao nikakvu elju za hranom, niti sam je uzimao, a nije mi se ni
spavalo. Bio sam lak, bodar. etao sam planinom kao da sam na nebu; u meni je
cvetalo obilje lepote i nita nije moglo da pomuti to moje stanje radosti.
Kod dugotrajnih unutranjih molitava, kad mi se um sputao u srce, na glavi sam
oseao neki kapak, kao da mi se neko ovla naslanjao na teme; njega sam oseao u
svakom trenutku.
Iako sam bio daleko od ljudi, znao sam, na neki svoj poseban nain, ta se sve u svetu
dogaa. Upoznao sam bio sutinu svojih oseanja i nagona; kasnije sam ih lako
prepoznavao na licima drugih ljudi.
Svaki trenutak dana ili noi bio mi je ispunjen; oseao sam vreme, bio sam deo
njegovog ritma. Runi sat sam navijao svakog dana u isto vreme, tano u sekundu! U
isto vreme sam se budio, poinjao sa molitvom, radio. Telo mi se istilo, suilo se,
postepeno se potinjavalo duhu. Rane i kurum u pluima nisam oseao.
Peina je zimi po prirodi topla, a loio sam i vatru; ali mi je sneg smetao. Nisam mogao
tada, zbog snega, da stojim na svojoj steni, pod vedrim nebom. Pokrivao sam se sada
samo odeom, jer sam ebe bacio ubrzo po dolasku. Jedne noi; bilo mi je veoma
ugodno jer sam se pokriven ebetom, onako debelim, toplim i mekanim, bakario svu
no u slatkom snu i probudio se tek posle est. Tada sam se ozbiljno naljutio na sebe.
"Ako ti, Kaliste, eli da lenstvuje i uiva, to si doao u planinu?! Vrati se u manastir,
spavaj u toplom krevetu, tamo e te drugi buditi. Ili se vrati u svet, pa ivi i uivaj!",
rekao sam sebi.
Tada sam savio ebe, onako po vojniki, dobro ga uvezao, bacio u potok i gurnuo niz
vodu.
U prolee je planina oivela, a meni je laknulo jer sam se oslobodio snega. Olistala je
uma, iznikla trava, probudili se medvedi, porasle mlade koprive. Svega je bilo u
izobilju, i za ivotinje i za ptice, pa i za mene pustinjaka. Poto sam se osetio fiziki
jakim, odredio sam sebi vee podvige. Noi su bile tople, pa sam najee bio na svojoj
steni u molitvi, ili sam itao u peini.
Svakim danom sam postajao tvri u uverenju da idem dobrim putem ka Istini. Sve moje
misli bile su usmerene ka onom viem i od svega vanijem; samo ponekad, vrlo retko,
osetio bih da elim da vidim oveka.
U leto su sazrele divlje kruke zvane slanopoe; jedno stablo je bilo blizu moje peine.
ekao sam da kruke dobro sazru, pa da ih oberem i ostavim za narednu zimu. Kad je
dolo vreme, poao sam do kruke, ali na njoj je ve bio zaseo vredniji domain od
mene - jedan ovei medved.
Seo sam na zemlju, zauen. Gledao sam ga kako lomi grane i baca ih dole, zatim
silazi i jede, pa se opet polako penje... Primetio je i on mene, ali nije obraao neku veu
panju. Niti sam hteo, niti smeo, da ga uznemiravam. Jedva sam doekao as kad se
najeo i otiao. Tek sam se tada usudio da priem; kako je ostalo i za mene dovoljno
kruaka, nanizao sam ih na konac i ostavio za zimu.
Hteo sam ipak blie da upoznam tog medveda. Razmiljao sam kako da mu se
pribliim. Znao sam da e on opet doi, kada ogladni. Zato sam od stabla do peine
poreao kruke, u nizu, na razdaljini oko jednog metra. Sutradan, kad je doao, ugledao
je da na granama nema plodova. Njuio je okolo, mirisao, plazio jezik; onda je naiao
na moju kruku, uzeo je, zatim drugu. pa treu, i tako se primicao peini; unutra sam
ekao dobro zatien brvnima. Kad je stigao do ulaza, pruio sam mu kroz otvor jednu
kruku drei je vrhovima prstiju. Oklevao je, mirisao izdaleka; video mu se strah u
oima. Ali elja mu je bila jaa od straha.
Izduio se koliko god je mogao, ispruio glavu i oprezno uzeo kruku. Onda se naglo
povukao, kao da sam ga oinuo. Jo nekoliko puta se to ponovilo. Sutradan je opet
doao. Bivao je sve slobodniji i smeliji.
Posle pet-est dana sasvim se oslobodio. Vie nije hteo ni da ode, etkao se okolo,
lekario u blizini, onda dolazio po kruku. Prvih dana nisam smeo da izaem iz peine.
Plaio sam ga se, zver uvek ostaje zver, ovek u nju ne moe da se pouzda. Prvih dana
gaao sam ga kamenjem i vikao na njega da bih ga oterao. Kasnije smo se ipak
sprijateljili. Ponaao se kao domaa ivotinja. Iako sam ga bio zavoleo, ipak nisam hteo
da ga mazim, niti sam mu dozvoljavao da se sa mnom igra i da se prema meni ponaa
kao da smo ravnopravni. ivotinji se uvek mora staviti do znanja da je ovek iznad nje.
U okolini je bilo i lisica. I one se nisu plaile kad smo se susretali. Tako sam saznao da
ovek moe, ako hoe, da pripitomi i medveda i lisicu. Ali kurjaka, ne! Kad sretne
oveka kurjak ga ili odmah napadne, ili bei kao da ga vetar nosi. Sretao sam ih esto,
ali ni jedan nije nasrnuo na mene.
Da sam poeo da predoseam, prvi put sam primetio kad sam se jednog dana sunao
ispod peine. Odjednom sam predosetio da moram da ustanem i da se sakrijem; glas
mi je rekao da brzo pobegnem u peinu.
Tek to sam se sakrio, uo sam glasove ljudi. Bili su to lovci s kerovima, prolazili su niz
potok. Pritajio sam se u peini sve dok nisu daleko odmakli. eleo sam da budem sam,
da niko ne zna gde ivim. A da su me videli, brzo bi se proulo po okolnim selima da
gore u planini ivi pustinjak. Dolazili bi da me vide, traili bi da se molim za njih, da ih
leim, da im predskazujem budunost... A sve to nisam eleo. Moja dua, moje srce,
sve je u meni, tada, stremilo viem i venom.
Unapred sam predoseao kad e na mene da naie neko iskuenje, a to se dogaalo
esto, i spremao sam se za odbranu oprobanim nainom. Nije mi bilo ba lako da
ostanem smiren. Ali posle duhovne borbe, na mene je silazila velika blagodat; dobijao
sam vie nego to sam uloio. Da budem jak i da sve izdrim, pomagala su mi esta i
jasna raznovrsna vienja.
U samoi sam se esto pitao kako da proslavim Boga, ja, mali i nitavni ovek.
Razmiljao sam o tome kako je On prirodu i oveka mudro stvorio, kako je meni dao
ivot i slobodu da hodam ovim svetom. Donekle sam shvatio veliinu njegovu i lepotu
dela njegovih, i shvatio sam da mu se reima ne moe odati slava i hvala za sve. U srcu
mi je ivelo obilje plamene ljubavi, i putao sam da samo srce govori i da ga slavi.
Otvorio mi se duhovni vid, uselila se u mene svest o lepoti duhovne istote. Zaista sam
se stideo svega ravog to sam nekada u ivotu inio. Setio sam se svih svojih grehova
iz mladosti; iskrsavali su jasno, u punoj nakaznosti. U takvim trenucima shvatao sam da
nisam dovoljno stradao, da bi mi gresi bili oproteni; a to nisam pretrpeo zasluenu i
teku kaznu, zahvaljivao sam samo njegovoj bezgraninoj ljubavi, i ovekoljublju.
Budui potpuno svestan svojih ravih dela, kajao sam se dugo i iskreno, i molio u
suzama za veu milost. Traio sam da me primi onakvog kakav sam bio i da me
blagodau svojom oisti i spase. Kad god sam se molio iskreno, ista srca, primao sam
uvek obilje duhovnih darova.
Stekavi veliku ljubav i svetlost u srcu, razumeo sam, opipljivo, ko je Onaj koji nam je
potrebniji od sunca i vazduha. I znao sam da nemam ega na ovom svetu da se bojim,
dok god ljubav boravi u mome srcu.
U trenucima molitvenog zanosa, kad nisam znao da li sam u telu ili van tela, dobijao
sam zapovesti da ostanem jo u samoi, da jo ivim daleko od ljudi.
udio sam se, prvih dana, kako je mogue da nedeljama ivim bez hleba i vode, bez
onog to je inae nepohodno svakom ivom oveku i stvoru. Kasnije sam shvatio da su
mi ona radost, i svetlost u srcu, ta blaga nesravnjiva sa bilo im zemaljskim,
zamenjivala svaku telesnu potrebu, veselili me i snaili bezgranino.
Srce mi je plivalo u radosti, mekalo, topilo se u lepoti. Tada sam bezmerno voleo Boga
i ljude. To moje duhovno stanje nije moglo da se uporedi ni sa kakvim uivanjem u
ivotu posveenom porodici, materijalnim dobrima, zabavama, telesnim uivanjima.
U planini sam prvi put shvatao: ovek ne moe da doivi pravu prirodu ivota ako ivi
svetovno.
Za dve godine samo sam dva puta otiao meu ljude. Prvi put, bio sam u manastiru
svetog Nauma da izmolim od vladike odobrenje za jo godinu dana boravka u planini.
Za prodate krstie koje sam pravio u planini kupio sam odeu. uo sam da na ostrvu
Prespanskog jezera preko zime ima malo snega i da se brzo topi. To me je privuklo, pa
sam ozbiljno pomiljao da se tamo preselim.
Drugi put, iao sam opet u manastir naredne godine. Vladika Nikolaj poslao je
svetenika, koji je u mladosti bio obanin na Petrini, da me pronae i dovede u Ohrid.
Dok me je on traio po planini, ja sam leao na svojoj steni, na asuri od trave, sunao
se i razmiljao.
Tih dana nisam uopte oseao potrebu za hranom i piem, bio sam pun blagodati i
svetlosti. U takvom duhovnom i fizikom stanju obino sam razmiljao o ovekovom
ivotu, o njegovoj svakodnevnoj borbi da ugodi stomaku, da se okiti raskonom
odeom, da stie materijalna blaga do beskraja. A ta e nam sve to, kad u sebi imamo
nesravnjivo vee bogatstvo?
Svetenik je pronaao moju peinu, ali nije i mene. Ostavio mi je u boaluku jabuke i
pitu. Kad sam pred vee doao u peinu, zaudio sam se:
odakle jabuke i pita? Spazio sam tada hartiju. Vladika Nikolaj mi je pisao:
"Znam, Kaliste, da ti je lepo tamo u planini i da uiva. Ali u manastiru te ekaju vani
poslovi. Zapovedam ti da odmah doe u Ohrid!"
Po crkvenim pravilima, morao sam da se odazovem pozivu svoga stareine. Prilikom
monaenja zavetovao sam se i na poslunost. Uprkos tome, odluio sam bio da ne
idem. Tvrdo sam bio reen da ostanem u samoi, i da se u svet, meu ljude, nikad vie
ne vratim. Mislio sam: iveu do kraja ivota u planini, na jezeru, bilo gde. A povremeno
u odlaziti u crkvu da se priestim. ta e meni onda vladika? ta onda imam s njim, i
zato bih ga sluao?
Drao sam se tako sedam dana. Tada me spopala velika gria savesti; strah me neki
obuzeo i svakog asa se pojaavao. Borio sam se, ali nije vredelo. Devetog dana, da
bih se oslobodio grie savesti, odluio sam da odem u Ohrid i saznam ta vladika od
mene hoe.
Stigao sam u manastir uvee. Ujutru sam bio na slubi i priestio se. Posle liturgije
vladika me uveo u oltar, obukao u stihar i proizveo u ipoakona. Onda mi je rekao da
moram da se odreknem ivota u planini i da sam potreban manastiru. "Nemam ja
odvie ljudi, pa da ih drim u planini!" Opiranje mi nije pomoglo, ni molbe da se vratim u
samou. A bez blagoslova nisam smeo da odem.
Razoaran, iao sam kao lud po dvoritu; nisam znao ta da uradim. Bio sam tuan i
utuen, jedva bih progovorio koju re sa braom monasima. I bio sam ljut na vladiku, i
oseao sam veliki otpor prema njemu.
U notesu sam nosio ikonu Svete Bogorodice, izvezenu u svili. Cele noi sam kleao
pred ikonom i molio Svetu Bogorodicu da me spase od vladike Nikolaja. Mnoge sam
suze prolio te noi!
Ujutru smo se opet videli; pozvao me. Tada sam mu, na moju veliku nesreu, ispriao,
pored ostalog, da sam u planini doiveo vienje da e Jugoslavijom i Srbijom uskoro
zavladati komunisti, i da e on, Nikolaj, otii u daleku zemlju i u njoj kasnije umreti. Jo
neke sline stvari sam mu ispriao. Odmah sam shvatio da je bilo bolje da sam utao.
Ukorio me rekavi:
"Ja sam ti, Kaliste, odobrio da molitveno tihuje u planini, mislei da e postati dobar
monah i hrianin. A ti si postao fanatik!"
"Nisam fanatik, vladiko. Ono to stvarno znam, to sam ti rekao. Razmotrio sam polako i
temeljno svoje vienje. Ne varam se i ne laem."
Ali on je bio ljut i o tome vie nije hteo sa mnom da razgovara. Bio sam i ja ljut na njega
to mi nije verovao i to nije hteo da me pusti tamo kuda sam eleo da odem.
Molio sam ga i dalje da me pusti u samou, i smiljao kako da jednom zauvek odem od
njega.
Najzad je popustio i rekao mi:
"Ti si neposluan monah, Kaliste! Neki si vajni pustinoitelj, i umesto da bude bolji od
ostalih, ti si gori! Idi, kad si toliko zapeo, na tu stranu! Ali znaj: opet e se ovde vratiti!
Jo i ovo hou da ti kaem, da bi upamtio: i ja sam imao vienje, i znaj, nee doekati
starost i umreti u pustinji i u samoi, onako kako si smislio, nego meu monasima, u
manastiru!"
"Kako Bog kae tako e biti, vladiko."
im sam dobio blagoslov, poao sam u planinu da se spremim za preseljenje na ostrvo
Prespanskog jezera. Nadao sam se da u zauvek ostati u samoi.
Sa planine Petrine krenuo sam u prolee 1924. godine. Ujutru, posle molitve, oprostio
sam se sa svojim dvogodinjim prebivalitem, gde sam se junaki borio za oienje
tela i due.
Bio sam uveren da odlazim istiji, sa vie ljubavi u srcu i veom verom i nadom, nego
kad sam doao u planinu.
Naputao sam jedno, za mene nezaboravno, mesto, ali sa verom da odlazim na bolje.
Stekao sam odreene navike i prilagodio se ivotu u planini; ali sam stremio viem,
savrenom, i to je odreivalo moje oseanje.
Poneo sam svoje stvari i alatke, znao sam de e mi biti potrebne na ostrvu.
Dok sam silazio niz planinu Galiicu, osetio sam udan strah; obuzelo me neto hladno
i neprijatno. Nisam odmah mogao da ustanovim ta mi predoseanje govori. Znao sam
da mi predstoji neka opasnost, ali ne i kakva. Legao sam da se odmorim, i tada sam
doiveo vienje. Saznao sam da moram da odem na ostrvo, ne obzirui se na strah i na
opasnosti koje me tamo ekaju.
Sutradan sam stigao u selo Konjsko. Prenoio sam kod nekih ljudi. Rekao sam im kuda
idem. Oni su se zaudili to sam nameravao da ivim na tom ostrvu, i dobronamerno
me savetovali da odustanem. Govorili su: "Ostrvo je puno zmija otrovnica. Ne moe od
njih zemlju da zgazi. Koristimo ga samo preko zime, kad zmije spavaju, za ispau
ovaca." Sluao sam ih paljivo i malo se pribojavao. Pomislio sam u trenu da
odustanem, ali sam se brzo prisetio vienja i povinovao se vinjoj sili, mada sam znao
da seljaci govore istinu.
Odatle sam se amcem prebacio do vojne kasarne na Prespanskom jezeru, gde su
boravili graniari koji su uvali granicu Jugoslavije prema Grkoj i Albaniji. Rekao sam
mornarima zato sam doao. Oklevali su malo da mi kau ta misle o tome. Proveravali
su, valjda, jesam li itav, kad hou da ivim meu zmijama, nadomak ruke arnautske.
Ja sam im pripovedao o prvom ratu, o mom boravku u planini, i o svojim shvatanjima
ivota uopte.
Kad su utvrdili da je sa mojom glavom sve u redu, i kad su shvatili da sam odluan u
svojoj nameri da ivim na ostrvu, ponudili su mi da saraujemo. Moje ratno iskustvo
ubedilo ih je da mogu u svemu da se oslone na mene. Predloili su da im aljem
signale, ako primetim da se neko pribliava iz Grke ili Albanije. Pristao sam, pa smo se
dogovorili o jo nekim detaljima. Patrolnim amcem prebacili su me na ostrvo.
U selu sam kupio malo hrane, a i mornari su mi ostavili neto hleba. Tako prvih dana
nisam morao da se brinem za jelo. Hleb sam isekao na komade i stavio ga da se sui
na suncu, da mi to due traje.
Bio je poetak prolea i zmije se jo nisu probudile iz zimskog sna; samo je poneka
gmizala ostrvom, i to tromo, pospano. Ipak sam se uplaio kad sam ih video.
Vojnici su, kad su me ostavili, prolili neku tenost u krug i rekli mi da u krug zmije nee
ulaziti poto im smeta ovaj miris. Ali se ja u tu zatitu nisam mnogo uzdao. Dva-tri dana
ih nije bilo, onda su slobodno prolazile krug.
Kad sam ostao sam, osetio sam ponovo radost u srcu to sam slobodan. Uprkos strahu
od zmija, dobro sam se oseao, prijao mi je miris jezerske vode i isto nebo nad
ostrvom. Predoseao sam da u tu proiveti lepe dane. Verovao sam da sam se zauvek
oteo vladici Nikolaju, i da je moj ivot sada samo u mojim i Bojim rukama.
Prvih noi nisam imao mira zbog straha od zmija; iako sam znao da one nou miruju,
nisam spavao. Kleao sam i molio se, traei od Boga zatitu od zmija i Arnauta. Molio
sam se dugo i istrajno, kao nikad ranije. Posle nekoliko dana, u zoru, pre ishoda sunca,
hteo. Mi ljudi smo iznad svih bia ovde na zemlji. Zato nisam mogao da dozvolim da me
u neemu ograniava ivotinja i da ona mnome vlada.
Na ostrvu je bilo malo groblje Nemaca koji su poginuli u prvom ratu. Jednog dana su
doli roaci, brodom, iskopali kosti, stavili u posebne dakove. Imali su dozvolu naih
vlasti da odnesu ostatke svojih mrtvih. Gledao sam kako pedantno slau kosti u
dakove; ponaali su se sveano kao da dodiruju veliku svetinju. Zato ovek to ini?
Zar nam nije dovoljno to pokojnik u nama ivi u delima svojim i u ljubavi?
Hranio sam se dve godine korenjem, a onda sam odluio da se osveim aranima. Bio
sam vet u lovljenju ribe, nauio sam to na Ohridskom jezeru, kao iskuenik. aran je
inae mirna riba, pa mi i nije bilo teko da ga uhvatim. Odluio sam se za utog arana,
mislio sam da je ukusniji od crnog. Uhvatio sam jednog za oi i hitro ga izbacio na
obalu. Bio je veliki i jak; praakao se na suvom kao nedoklano prase.
Nadao sam se da e mi riba prijati posle dugotrajne biljne ishrane; ali sam se prevario.
Ispekao sam arana, ali nije valjao. Skuvao sam ga, opet mi nije bio dobar. Meso mi je
bilo bljutavo; neposoljenu ribu nisam mogao da jedem.
Kada su doli mornari da me obiu, rekli su mi da je crni aran ukusniji. Ja sam, pak,
mislio da je bolji uti, zbog svetlije boje. Mornari su mi ostavili hleb i dva kila soli. Jedno
krae vreme sam jeo ribu. U poetku mi je prijala, ali mi se brzo ogadila.
Riba i hleb, za nekoliko dana su me ojaali, i strasti mi se probudile, i mnoge elje.
Dotad sam u samoi i isposnitvu proveo etiri pune godine, ali su u meni pritajeno i
dalje ivele telesne elje.
Tvrdim da strasti mogu da se vrate, u punoj snazi, i najveem isposniku! Mogu da
oslabe, moe njima da se vlada, mogu da se potine, ali ne mogu isposnitvom da se
unite!
Molio sam se umno i danju i nou; zato sam i bio u samoi. U poetku sam se
prisiljavao da u toku dana izgovorim po dvanaest hiljada Isusovih molitava. Tako sam
inio, uporno, sve dok molitva nije sama od sebe poela da se odvija u mojim grudima,
u srcu. Tada, kad mi se um vezao sa srcem, za mene je nastao raj na zemlji.
Oseao sam se lakim; iao sam po ostrvu ne oseajui da na nogama stojim. Bio sam u
stanju blaenstva. Nisam vie oseao kapak na glavi i kao da mi se neko lako naslanja
na teme, kao onda u planini. Sada sam na potiljku i na celom gornjem delu temena
oseao kao da mi je glava bila otvorena.
Lako i jasno sam razumevao Sveto pismo i druge knjige, i sve ono o emu sam
razmiljao. Prozirao sam u budunost; saznavanju nije bilo kraja, kao ni mojoj radosti.
Uvideo sam tada kolika je veliina ovekova. Ranije nisam mogao ni da naslutim za
kakva je sve dela ovek sposoban. Zaista je blaenstvo biti ovek.
Shvatio sam: monatvo je velika kola. Ali samo za onoga koji ivi kao monah s voljom,
bez ikakvog ili iijeg primoravanja. Mnogi su poeleli da postanu dobri monasi, ali kad
su se suoili sa svojim strastima, kad su poveli borbu sami sa sobom, uplaili su se i
malaksali, i nisu znali ta bi dalje. I umesto da omrznu greh i da se protiv njega bore,
estoko, da od sebe odgone oluje strasti, oni nastavljaju da ive po starom, da se
valjaju u grehu, kao svinje u blatu.
Takvi se ljudi nisu oistili, a molitva im nije izvirala iz istog srca. Budui bez snage i
volje da izvojuju pobedu do kraja, oni se pokoravaju telesnim strastima. Takvi nisu ni
hladni, ni vrui, ve bljutavi, mlakonje.
Na sreu, mnogi su prebrodili ivotno more, ili po vrhu bure zemaljskog ivota, i sa
silom Bojom visoko se uzneli. Ostavili su roake i prijatelje, bogatstvo zemaljsko i
telesna uivanja, da bi u zamenu dobili neuporedivo vie: ivot veni. Postom, molitvom
i pokajanjem ukrotili su strasti, savladali telo i uneli u sebe svetlost neba i s njom se
sjedinili. Svetlou su unitili ivotno more prolaznosti. Oni su se rodili po drugi put, i na
njih smrt nema pravo.
Nauk Hristov, ta voda najistija, pojila me i hranila. Branio me od ravih misli i elja, od
svakoga duhovnog zla. Razumno gladujui i uporno se molei, zateglo mi se telo i
ojaao duh, pa nisam lako podlegao grehu niti su u meni mogle da nau mesta la i
zabluda. Molitvom sam sabirao um i prosveivao se, a takvom umu kazuju se ljudskim
jezikom neiskazljive tajne.
Nou, kad sam se sav predavao umnoj molitvi, u dubokom zanosu, Knez nebeski je
doletao k meni. Od tog susreta u srcu mi je planula radost, proet sam bio potpuno
ljubavlju. Nisam znao jesam li na zemlji ili na nebu.
Uio me da se stalno kajem, da traim oprotaj za svoje grehove, da radim i od plodova
svoga rada da ivim, da se pristojno odevam. Uio me da jasno razumevam oveka, da
imam razum, i snagu, i da zato ne smem da budem pasivan, nego da stvaram.
Molitva me smirivala, odravala i bodrila da istrajem. Dovodila me do samog izvora
najdubljih tajni. Branila me od iskuenja, veselila me, inila slobodnim. Bila mi je
duevna hrana. U njoj mi se raala nada i velika ivotna stvaralaka snaga. Ona je klju
znanja, dom radosti, venog veselja, i skuplja je od svega zemaljskog.
Pred kraj druge godine moga boravka na ostrvu, stigla mi je poruka od vladike Nikolaja,
da odmah doem u Ohrid.
Voleo sam ostrvo; za mene je to bilo najdrae mesto na kugli zemaljskoj. Nisam eleo
da ga napustim. Odluio sam da ne posluam vladiku.
Oseao sam otpor prema pomisli da nekuda odem. Sedam dana sam neprekidno molio
Boga da me spase vladike Nikolaja i odobri mi da ostanem na ostrvu. Ali bilo je kao i
pre dve godine na planini; osetio sam neizdrivu griu savesti i morao da posluam.
Nevoljan, tuna srca, pokupio sam stvari i krenuo u Ohrid. ao mi je bilo zemlje, vode,
neba, pa ak i zmija. Tu sam doiveo neto zaista duboko i velianstveno; za tim sam
alio, kao i za onim to sam oekivao i nadao se da tek doivim.
Po dolasku u manastir, vladika me unapredio u akona. Moje molbe da se vratim na
ostrvo nije hteo ni da uje. Jedva sam ga umolio da mi dozvoli da boravim u isposnici
Sveti Zaum u kojoj sam i ranije iveo, sa Simeonom zvanim uti avo. Isposnica je bila
prazna; uti avo je posle mog monaenja otiao u Peku eparhiju.
Nekako sam obezbedio slobodu, mada ta samoa nije mogla da se uporedi sa mirom u
planini i na ostrvu. U okolini je bilo ljudi; uo sam njihove glasove, ponekad su dolazili
da razgovaramo.
U prvim danima bavio sam se, uglavnom, pravljenjem krstia i umnom molitvom. I ovde
sam se molio pod vedrim nebom.
Iz manastira sam jednom nedeljno dobijao osamsto grama hleba. Hranio sam se
iskljuivo hlebom i vodom. Isposnica se nalazila na obali Ohridskog jezera. Skobalji i
klenovi, naroito u vreme kad se mreste, iskakali su na obalu; mogao sam, da sam
hteo, rukom da ih hvatam. Ali sam se seao ravog iskustva sa ostrva, i odbacio sam ih
kao hranu. Nisam smeo da dozvolim da mi se telo osnai i nadjaa duh, ni za trenutak.
Po volji i nagovoru vladike Nikolaja, i pod njegovim rukovodstvom, poeo sam da uim
iz knjiga. Izuavao sam Konfucija, indijsku i grku filozofiju, budizam, Kur'an,
pravoslavne i rimokatolike dogmate i ivot svetitelja. Takoe, upoznao sam se sa
delima domaih i svetskih pisaca. itao sam pripovetke, romane, eseje, drame. Nalazio
sam da su pojedini pisci duboko zagledani u oveka, u na ivot. U mnogima sam
nalazio ivotne istine; o onima, koji nisu bili blizu istine, mislio sam da je ipak dobro to
piu, jer itaocima ipak bistre um, prosvetljuju ih.
Po prirodi sam bio radoznao ovek. Nije mi bilo teko, niti zamorno, da itam. Smatram
itanje korisnim, ak neophodnim za oveka koji ivi u svetu, meu ljudima, bez drugih
linih duhovnih podviga.
Uenje mi se nije dopadalo; oseao sam da vladika ima neke planove sa mnom, koji su
sigurno bili suprotni mojoj elji da zauvek ivim u samoi. Hteo sam da se posvetim
linom usavravanju, da saznajem duhovne tajne, a ne da budem ovek obrazovan, koji
je svoju glavu ispunio tuim znanjima i mislima. Na ivot u svetu, meu ljudima, tada
nisam ni pomiljao; iako mi se inilo da me vladika za tako neto sprema. Prisiljavao me
da uim, nesebino me upuivao u svetska znanja, i esto presliavao, kao studenta.
Oseao sam Boga u sebi, a plaio sam se da e me napustiti ako ivim protivno
zapovestima, i da e me ostaviti beznau i smrti. Bez roptanja sam bio posluan vladici,
iako to nisam eleo.
Preko dana sam uio, a nou, kad sam ostajao sam, dugo sam se molio. Teio sam
savrenom i istom; kajao sam se za zablude svoga biveg ivota, iskreno. Te molitve
su odlazile u nebo lake kao pero. Posle suza dolazilo je ozarenje celog mog bia, zatim
sam oseao bezgraninu lepotu. Stideo sam se i gadio same pomisli da uinim neto
runo i greno. Borio sam se da mi srce uvek bude isto i savest mirna. Bio sam sav
okrenut lepoti i istini, spreman da se kao drvo, kad se baci u oganj, pretvorim u ar.
Oseao sam veliku radost i slast duhovnu, i prisustvo Onoga koga srce eli neprestano
da sledi.
Dok sam boravio u isposnici, upoznao sam oca Makarija. Bio je na Solunskom frontu,
posle rata andar, na kraju monah. Nije sluao, izuzev vladike, nikoga, niti je pristajao
da radi fizike poslove. Bio je prodrljiv. Bez jela nije mogao da izdri ni dva dana.
Voleo je i vino da popije. Uvek je nosio gvozdeno ule, teko kilo i po; i u crkvu je s njim
iao. U sobi je drao mrtvaki sanduk i u njemu spavao.
U poetku ga nisam voleo. Kad smo kosili livade, veto se izvlaio, sakrivao se u
bunje, nestajao. Kad se pozdravljao, ili kad bi kome zakucao na vrata, ili posle bilo
kakvog pitanja, uvek je govorio: Gospodi pomiluj. Nije hteo da radi, ali je voleo da slui
u crkvi.
Birali smo ga za igumana u nekoliko manastira, ali je odbijao. Govorio je: "Ako me
prisilite da budem iguman, odgriu sebi jezik, pa kad ne budem mogao da govorim, ni
iguman neu moi da budem!"
Ali kad je odreen da bude duhovnik jednom enskom manastiru, dunost je prihvatio.
Monahinje su o njemu govorile sve najlepe. Bio je primeran duhovnik i veoma su ga
potovale. Za nas je to bilo pravo udo. Znali smo da u enskom manastiru retki mogu
da budu duhovnici, a da izau isti. Zato su se monasi nerado prihvatali da budu
duhovnici meu monahinjama. A on je tu dunost obavljao uspeno!
U manastiru smo imali bolesnih ljudi, ludaka. Tako je neki bogat ovek doveo k nama
obolelog sina i dobro nam platio da mu itamo molitvu jeleosveenja, za ozdravljenje.
Znali smo da Bog plaenu molitvu nee da uslii. Trudili smo se, ali nikakvog
poboljanja nije bilo.
Nekoliko dana kasnije, Makarije Milovanovi zamolio me da mu pomognem da on oita
molitvu istom tom mladiu. Pristao sam, a on je traio od mene da ne izgovorim ni re,
ni u sebi, na jektenijama, ni "Gospodi pomiluj"; samo da mu dodajem kadionidu kad je
potrebno.
Vrio je svetu tajnu potpuno sam. Pri kraju molitve, na moje veliko uenje, bolesnik je
bio isceljen, osvestio se. Kao da se tog trenutka probudio iz sna, uzviknuo je: "Majko
moja, gde se nalazim?" Napustio je manastir zdrav.
Nas sedmorica nismo nita uinili, a on, Makarije, sam je izleio oveka za manje od
dva asa! Tada sam promenio miljenje o njemu.
Pred kraj druge godine moga boravka u isposnici, vladika me pozove u Mitropoliju.
Pozvao je jo nekoliko monaha, i odredio nas da kod graevinskog inenjera
eenjeva, Rusa, izuimo graevinarstvo.
Tako je moj ivot u Svetom Naumu poeo da se odvija po vladiinoj volji, i prema
potrebi crkve. Nisam bio zadovoljan, ali sam morao da se pokorim stareini i savesno
sam izvravao sve to se od mene trailo. Dobro je za oveka kad ume da zida razne
graevine, tunele, mostove. Ali ja sam opipljivo i iskustveno upoznao ono to je daleko
lepe: graditi i usavravati sebe i uivati u nezamislivim sladostima i lepotama
duhovnim, na putu ka venosti.
eenjev nas je uio, svakog dana u toku cele godine, izuzev nedeljom i u praznine
dane, kako se prave planovi, postavljaju fundamenti i sve ostalo to zahteva ova nauka.
to se uenja tie, nikakvih potekoa nije bilo; lako i brzo sam shvatao, razumevao i
dobro pamtio. Inenjer eenjev se udio i divio mojim sposobnostima. Takav sam bio
jer mi svest niim nije bila zamuena. A takav sam postao u planini Petrini i na ostrvu
Prespanskog jezera.
Izuavao sam graevinarstvo, religiju, filozofiju, knjievnost, ali i prisustvovao svetim
liturgijama zajedno sa ostalim monasima. Izbegavao sam due i prazne razgovore;
jedino sam, u slobodno vreme, ostajao sa vladikom Nikolajem. Poduavao me vladika i
objanjavao ono to nisam mogao da razumem. Oseao sam da mi je to to on govori
duhovno korisno.
Seam se nekih dogaaja iz tog vremena, koji su mi se duboko urezali u svest.
Na dan dvadesetog juna, prve godine mog boravka u isposnici, manastir Sveti Naum je
slavio svoju slavu. Slavlje se sutradan nastavljeno u isposnici. Rano ujutru prevezli smo
se amcima iz Svetog Nauma u Sveti Zaum; poneli smo sve to je bilo potrebno za
ruak. Bilo je mnogo naroda, meu njima i predstavnici mesne vlasti, kao i dva kraljeva
ministra.
Posle slube, prireen je ruak. Pored drugih monaha, i ja sam sluio goste za stolom.
Vladika je seo u elo stola; s njegove desne strane ministri, zatim se dalje sedelo po
stareinstvu. Bilo je jela i pia kao na svakoj srpskoj slavi. Vladika mi je posle zavrenog
ruka rekao da se odmorim i da pojedem to god hou od onoga to je preostalo. A bilo
je boranije, pasulja, supe, i povrh svega nekoliko poveih pastrmki.
Uzeo sam dve pastrmke i pojeo ih na brzinu. Dozvolio sam sebi tog dana, jer je bio
praznik, da jedem ta elim i koliko hou. Pastrmke su mi prijale, ali sam neto kasnije
osetio tegobe u elucu.
Radnike sam naao u Lukovu i okolini i odmah sam poeo sa izvoenjem radova. Od
samog poetka, jedan andar je bio meu nama, etkao se gradilitem, s pukom o
ramenu; a, kao to rekoh, nije nam bio potreban, badava smo ga hranili i pojili.
Alija mi je stalno pretio; slao je poruke po svom roaku, koji je bio meu radnicima, da
e me ubiti ako nastavim sa radom. Govorio je da e mi kosmatu glavu odsei i nabiti
na kolac, ili da e me obesiti o neko drvo.
Na pedesetak metara od gradilita bila je gusta uma; sa te daljine i osrednji strelac bi
mogao da skine oveka kao jabuku, a hajduk sigurno kao od ale. Bio sam stvarno u
grdnoj neprilici.
Tako je tada bilo sa mnom; s jedne strane vladika, prisiljavao me da radim to ne elim,
a s druge strane Alija, preti da me ubije, a u meni, s tree strane, velika elja da
napustim ivot meu ljudima i da se vratim na ostrvo, u samou.
Pokuavao sam da naem neko reenje, ali nisam uspeo; odluio sam da razgovaram
sa vladikom, i otiao sam u Ohrid.
"Preosveeni, nije trebalo da me alje da gradim manastir na ovom mestu. Ubie me
Alija! Neto bi trebalo da se preduzme, moralo bi, dogodie se veliko zlo!"
Vladika je znao zato sam doao; dok sam mu govorio o svojoj muci, gledao me strogo.
Bio je ljut na mene zbog moje malodunosti. Rekao mi je:
"Ko je, Kaliste, jai? Bog ili Alija?"
"Bog, vladiko."
"Gde je tvoj Bog, Kaliste? Kolika je tvoja vera? Mii mi se sa oiju!"
Vraao sam se na gradilite nesiguran i zbunjen. Usput mi je pala na pamet opaka
misao: da nabavim pitolj i ubijem Aliju, pa da mirno nastavim sa radovima. Likvidirao
bih ga u umi, niko ne bi saznao ko je to uinio. Ali sam se odmah pokajao i molio Boga
za oprotaj; znao sam da nisam ja taj koji treba da sudi Aliji, niti da imam pravo da mu
uzimam ivot koji mu nisam ni dao. I molio sam se Bogu da mi pomogne da naem
dobar nain kako da se oslobodim Alije, a da ne uprljam ni svoje srce, ni svoju savest.
Na gradilite sam stigao nou; uvukao sam se u baraku, dao upustva majstorima kako i
ta sutra da rade, zatim se povukao u dvorite i sakrio meu kamenje i graevinski
materijal.
Napravio sam bio sklonite tako veto, ni majstori nisu mogli da ga primete. Jer Alija je
mogao nou da bane i nekog od radnika da prinudi da mu kae gde se nalazim. Tu sam
noivao, a ve u rano jutro odlazio sam u umu i tamo provodio dan.
Kad sam se uverio da od razgovora s njim nee biti nita, sem zla po mene, povukao
sam se duboko u umu i do mraka sam tamo razmiljao ta dalje da radim. Uvee sam
otiao na graevinu, pozvao Alijinog roaka i rekao mu:
"U umi sam danas video Aliju. Spavao je. Veeras ga nai kako zna i reci mu da sam
mu oprostio ivot i da mu preporuujem da me ubudue ostavi na miru. Ako nee da me
ostavi na miru, kai mu da u morati da ga ubijem ili u ga predati andarima! Objasni
mu da nisam na ovom mestu i na ovom poslu po svojoj volji, ve da su mi naredili da
manastir sagradim, a da u ja nareenje u potpunosti da izvrim, svialo se to njemu ili
ne!"
Zatim sam mu opisao mesto gde sam naao Aliju, i predoio mu kako je lako mogao da
strada.
"Dobro, oe. Nai u ga i sve u mu rei. Ali te molim kao Boga, nemoj da pria
nikome da si ga ovde video. Ako nekom kae, onda e se znati da je Alija svraao kod
mene, jer sam oenjen njegovom sestrom. Mogao bih zato da imam neprijatnosti sa
vlastima."
"Da sam hteo, rekao bih andarima", odgovorio sam.
Te noi sam spavao sa radnicima u baraci; nisam vie hteo da se krijem. Znao sam da
je Alija ve uo ono to sam mu poruio. Nadao sam se da e uiniti neto, i to veoma
brzo; verovao sam da e mi uzvratiti milost. Ujutru sam slobodno etao meu
radnicima, upuivao ih na posao, izdavao naredbe. Oni su se udili to se ne krijem;
nisu znali ta se desilo, niti sam im ja objanjavao promenu svoga ponaanja.
Oko podneva su doli neki Albanci, jaui na konjima. Na magaretu su doneli darove
manastiru. Zamolili su me, kao sveteno lice i stareinu, da s njima poem u oblinje
selo i oitam molitvu za zdravlje mlade devojke koja je bila teko bolesna, nepokretna.
Izgledali su skrueni i kao utueni tugom. Ali sam predosetio da njima nije potrebna
moja molitva.
Ipak sam prihvatio poziv i poeo da se spremam za put, ali su me radnici odvraali
govorei mi da e me negde na putu presresti Alija i ubiti. Nisam ih posluao; gledali su
za mnom u udu, nisu razumeli zato to inim.
Jahali smo oko sat vremena, do u selo Depite. Uz put sam bio oprezan, mislei na
Aliju, ali sam urio da to pre stignem; eleo sam da se ve jednom okona moja
neizvesnost.
im smo stigli u dvorite, sjahao sam s konja, uao i prizvao mir kui ovoj, blagoslovio
prisutne i upitao ih:
"Gde je devojka?"
jedan monah ukrotio je reima razbojnika Aliju, koji je tolike ljude pobio, i potom jo od
njega dobio zlato za zidanje crkve! Neki su mi se nakon toga i klanjali, kao da sam
svetac.
Ubrzo je stigao glas o Aliji, da je poginuo u selu Volino, vie Ohrida. Ubili su ga andari.
Molio sam se Bogu za spas njegove due.
Taj manastir sam zidao blizu etiri godine. Crkva je imala dva odeljenja i tri oltara. Bila
je velika i dobro uraena. Temelj joj je bio debljine dva metra, zidovi metar i po. Bila je
visoka, spolja mereno, dvadeset devet metara, trideset i dva metra dugaka, a
osamnaest metara iroka.
/Ali joj nije bilo sueno da traje vekovima. U drugom ratu, trista iptara, itelja Trebita i
okoline, sklonie se u crkvu od bombardovanja. Pala je velika bomba i svi su izginuli...
Kasnije sam otiao da vidim ta je bilo sa mojim prvim delom. Na crkvi je bio sruen
krov. Zidovi su ostali itavi; videli su se tragovi eksplozije bombe. Nakon drugog rata,
crkva je bila pokrivena krovom od kestenovog drveta.
Kad se Makedonska crkva odvojila od Srpske, neko je minirao crkvu dinamitom i sruio
je. Kao da je i na taj nain eleo da izbrie ono to podsea na Srbe na tom podruju/.
Ba kad sam zavrio crkvu, ostalo mi bilo jo da stavim krst, doao je vladika Nikolaj sa
inenjerom eenjevom. Razgledali su crkvu, razgovarali sa nama, pregledali raune i
ostalo to je potrebno da graevina bude primljena. Tada je eenjev rekao vladici:
"Kalistu moe slobodno da poveri gradnju najteih graevina. Praktini ispit je poloio
sa najviom ocenom!"
Onda mi je Nikolaj naredio da pokupim svoje stvari i da poem s njim u Ohrid. Na moje
mesto stareine manastira postavio je monaha Tadiju.
Spremio sam se i poao, ne pitajui ga zato sam mu potreban; bio sam u njegovoj
vlasti i morao sam bez pogovora da ga sluam. Putovali smo automobilom. Vladika je
prema meni bio ljubazan i paljiv, kao nikad ranije. To me je zaudilo jer sam znao da
me nije uvek rado trpeo kraj sebe. Poznavao je moju vrednost i potovao me kao
oveka, moda me malo i voleo, ali se nije blagonaklono i s ljubavlju uvek odnosio
prema meni.
Razlog za promenu njegovog odnosa sam mi je otkrio. Ispriao mi je da je i sam
doiveo vienje: o skorom dolasku komunizma u Jugoslaviju i o svojoj smrti u
inostranstvu. Ba kao to sam mu i ja ispriao pre vie od est godina.
Eto zato je promenio miljenje o meni; vie me nije smatrao fanatikom. Pohvalio me
to sam crkvu dobro uradio i to sam je pre roka zavrio, uprkos Aliji i materijalnim
tekoama. Napomenuo je da zna i to da me monasi i majstori, sa kojima sam etiri
godine radio i iveo, veoma cene, ali da su se neki alili da sam ponekad bio strog, da
sam ih terao previe da rade.
"Ne trpim lenjost, nerad, aljkavost i nedisciplinu, vladiko", rekao sam.
im smo stigli u Sveti Naum, otili smo zajedno sa svetenicima i monasima u crkvu da
se pomolimo Bogu. Stareina manastira bio je tada svetenik Stevan orevi.
Posle slube saznao sam da je obijena manastirska kasa i da su lopovi odneli dosta
novca. To mi je lino vladika saoptio, i rekao mi da me je zato i doveo, da uinim neto
kako bi se novac pronaao i vratio, i da sauvam ono to je preostalo. Obratio mi se
ovim reima:
"Radi kako misli da je najbolje i kako hoe, ali vrati manastiru novac to pre i dovedi u
red monahe i svetenike jer su dosta oputeni i nemarni. U svemu e imati moju
podrku!"
Zaudio sam se i upitao: "Kako je lopov mogao, pored tolikih ljudi, da obije kasu i ode
slobodno, a da ga niko ne primeti?"
Stajao sam uz vladiku; on mi je stavio ruku na rame, pogledao prisutne monahe i
svetenike i upitao ih:
"Poznajete li ovog oveka to stoji pored mene? Znate li ga?" "Poznajemo ga,
preosveeni. Kako ga ne bismo znali kad je ponikao meu nama!"
"A znate li zato sam ga meu vas opet doveo?"
"Ne znamo, vladiko..." "Doveo sam ga da vas naui kako se moli i radi i kako se uva
imovina manastirska!"
Zavladala je odjednom potpuna tiina. Nisu znali ta bi kazali, utali su i izbegavali da
me pogledaju. I meni je bilo neprijatno; oborio sam oi. Vladika je produio da govori:
"Svetenik orevi i dalje ostaje va stareina, a Kalista postavljam da bude nad njim!"
Ljudi su se uskomeali; videlo se da im nije bila mila ovakva vladiina odluka, jer su
znali za moju strogost i disciplinu.
Bilo mi je neugodno da i dalje stojim uz vladiku, pred ljudima koji su bili posramljeni i
zbunjeni. Da bih prekinuo munu tiinu, odmah sam zatraio od stareine orevia da
mi pokae kasu. Kad smo nas dvojica poli, i ostali su krenuli za nama. Otvorio sam
kasu i video jo dosta papirnih novanica. Zatraio sam da mi se donese dugaka igla
za pletenje. Na iglu sam nanizao novanice, i zabio je u pervaz na vratima. Kasu sam
ostavio irom otvorenu, a kljueve predao sveteniku oreviu. Svi su bili zbunjeni;
neki su se krstili od uda.
"Dajem na znanje vama i lopovima: od sada Kalist uva manastirski novac! Kasa nam
vie nije potrebna", rekao sam.
Na dunosti stareine manastira Sveti Naum ostao sam etiri meseca. Lopovi su
pohvatani i sav novac je vraen manastiru.
Nisam voleo to su me se ljudi plaili. Znali su da sam miljenik Nikolajev, da sam
kolovan, inenjer, da sam ratnik sa odlikovanjima, da sam etiri godine proveo u
pustinji, dve u isposnici, da sam imao velika vienja i otkrovenja. uli su za moj
"obraun" sa razbojnikom Alijom i monahom Simeonom, zvanim uti avo. U
meuvremenu prie o meni bile su, naravno, ulepavane i uveliavane, pa su bile
daleko od istine i stvarnosti. Preuveliavali su moju strogost, i zasluge, i sklanjali se od
mene.
Ali ja sam se stvarno ljutio kad bih video da se olako odnose prema svom monakom
ivotu. Potovali su oni manastirska pravila, ali pravila nisu bila dovoljna. Mislio sam:
Kad su se odvojili od sveta i doli ovde da se bore za svoje spasenje, kad hoe da jo
za vreme zemaljskog ivota vide carstvo nebesko, zato su maloduni i aljkavi na tom
putu? Gde su im danonone molitve i podvizi? Zato gube vreme?
Pozivao sam ih na molitvu da bi se produhovili; traio sam bezrezervno posluanje da bi
se oslobodili samovolje. Samo sam tu bio strog. Dugo sam bio vojnik i podvinik u
samoi, pa sam znao koliko su red i disciplina korisni oveku za odravanje ivota i za
sticanje kako zemaljskih tako i nebeskih blaga. Moda sam i preterivao; nisu svi isti i ne
mogu svi isto. Ali sam postupao po svom znanju i po svom iskustvu. Bio bih nepoten
da sam radio drukije.
Dok sam u manastiru vrio svakodnevne poslove i brinuo se o drugima, u sebi sam
oseao radost od blagodati koju sam bio dobio po zavretku crkve u Trebikim
hanovima. Meutim, to nije bilo ni blizu onoj lepoti koju sam oseao u samoi,
svakodnevno. Zato me jako elja vukla da ponovo odem na ostrvo. Molio sam vladiku
da me oslobodi dunosti stareine i da me pusti, ali o tome nije hteo ni da me saslua.
Tada sam odluio da se suprostavim vladici. U pogodnoj prilici, rekao sam mu:
"Vladiko, kad mi ne da blagoslov za samovanje, a ti znaj: vie neu da upravljam ovim
manastirom i o njemu da brinem. Gotovo!"
Dugo smo se raspravljali. Na kraju je morao da me oslobodi dunosti stareine. Nije bio
mek ovek, naprotiv! Prekinuo je prepirku tako to mi je rekao da o samoi ne mislim,
nikad me vie nee pustiti da ivim u pustinji, nego u zidati i popravljati manastire i
njima upravljati.
Naredio mi je da razmislim, brzo da odluim, kuda bih eleo da me uputi za stareinu: u
Kievsku Svetu Bogorodicu, iji je iguman osuen na etiri godine robije zbog
prezaduenosti, a sve zbog ene, sukanja, ili u prepspanske manastire, koji su takoe
bili prezadueni.
Morao sam da se pokorim volji vladiinoj. Uspeo sam da se oslobodim dunosti
stareine manastira Sveti Naum; ali ovaj njegov drugi predlog nisam uspeo, niti sam
smeo, da odbijem.
Posle dueg razmiljanja, odluio sam se za prespanske manastire. Odmah sam bio
odreen za stareinu manastira: Sveta Bogorodica, Sveta Petka Brajinska i Sveta
Bogorodica donjodupenska, koja je bila pored same grke granice. U isti sastav ulo je i
est manjih manastira, metoha u srezu prespanskom.
Imao sam, znai, na upravi devet manastira: tri glavna i est metoha.
Raspolagao sam manastirskom imovinom, koja se sastojala od dvesta sedamdeset
paradi zemlje, sa dvadeset i sedam vinograda, trideset hektara livada, est stotina
hektara bukove ume. Monaha i iskuenika, bez slugu, bilo je preko trideset.
im sam stigao, iguman Vueti mi je predao inventar; zatim je on premeten. Nismo
ga predali sudu zbog prezaduenosti. Prionuo sam na posao da dovedem u red
poverene mi manastire. Radio sam kako sam znao i molio sam se da mi se da razum,
da to bolje upravljam tako velikom imovinom. Za tri meseca sam se oslobodio dugova;
prodao sam pored ostalog i pedeset hrastovih stabala pinterima bitoljskim i resanskim,
za burad. Neto mi je i preostalo, pa sam mogao da ponem sa ureivanjem manastira.
Zapoeo sam sa umnoavanjem stoke. U oboru sam zatekao samo tri svinje i petnaest
ovaca. Kupio sam trideset enskih i pet mukih prasadi. Za godinu i po u oboru je bilo
preko pedeset. Od galikih obana, ovara, dobio sam na poklon pedeset enskih
jaganjaca, a jo pedeset sam kupio. Kupio sam i pet krava i etiri dobra konja,
banatska.
Radio sam danonono; zidao sam kreane, pekao kre i prodavao ga, izraivao
planove za gradnju kola, bolnica, kua, puteva. U to vreme inenjera nije bilo mnogo,
pa je za mene bilo posla koliko sam hteo. Sav novac ulagao sam u obnovu manastira.
Stari sam konak sruio i pogodio majstore da sazidaju novi. Za dva meseca konak je
bio zavren. Duina mu je bila etrdeset i etiri metra; bio je u obliku slova T. A onda
sam u selu Preporu, kod metoha Svetog Save Osveenog, sagradio talu trideset
metara dugaku, osam iroku; bila mi je neophodna jer sam razvio stoarstvo u
manastiru.
Brajevski manastir Svete Petke bio je dobro opremljen, u njemu je bila Bogoslovija
bitoljska; ali crkva nije bila sagraena od tvrdog materijala. Tu sam boravio krae
vreme, zatim sam otiao na ifluk svetog Save Osveenog. I tu sam, brzo, podigao
konak, na dva sprata, od tvrdog materijala. Jeromonah Lukijan je bio dobar ekonom;
izriljao je zemlju oko crkve, sam je nakalemio vie hiljada kalemova loze i podigao
vinograd, koji i danas postoji.
Zatim je dola na red, za obnovu, crkva posveena sv. apostolu Petru, na ostrvu
Prespanskog jezera. O njoj sam stalno mislio i jedva sam doekao dan kada sam poeo
da je obnavljam. Jo kad sam bio u samoi, na tom ostrvu, eleo sam da mi se prui
prilika da je ja lino obnovim. Boije provienje mi je elju ispunilo. Pored ostalog, i
zbog nje sam prihvatio upravu nad prespanskim manastirima.
Te godine 1938, crkvene vlasti iz Bitolja dovele su dobre majstore iz Srbije i dodelile ih
meni, da radimo na obnovi crkve. U to vreme smo znali da e uskoro izbiti rat, kao to
samo znali i za mnoge druge predstojee dogaaje. Imajui u vidu uticaj probugarskih
snaga u Makedoniji, crkvu smo obnavljali u tajnosti, zbog opasnosti da bude poruena,
ukoliko se sazna da su je obnovili Srbi.
Bili smo prinueni da radove izvodimo zimi; leti nije bilo moguno zbog zmija. Crkvu
sam obnavljao sa velikom ljubavlju. Dva bela orla, sa obe strane vrata, koje je brljan
sauvao, ostavio sam netaknute.
Pored crkve sam sazidao kuicu na sprat sa dva odeljenja. Mislio sam na budueg
pustinjaka, da ima gde glavu da skloni, a ne kao ja da se penje na foju.
Moja koliba je jo uvek stajala na foji. Peo sam se i, kao nekada, molio. Lovio sam
arane, gledao poznato nebo, sluao pitce. Pokazivao sam majstorima moje boravite,
a oni se udili i teko verovali da sam tu iveo dve godine, ranije. Radostan sam bio kao
dete, ali sam i tugovao; slutio sam da nikad vie ovde neu doi.
Po zavrenom poslu, isplatio sam majstore i oni su se vratili u Srbiju.
Upravu manastirom nisam drao prestrogo, niti sam zahtevao od monaha da me ba za
sve pitaju. Manastirska pravila su morala da se potuju; na prvom mestu bila je molitva.
Nauio sam ih svakom poslu i putao sam ih da po svojoj volji i pameti rade. Trudio sam
se da meu njima, u svim odnosima, vlada bratska ljubav. I dosta sam u tome uspevao.
Samo sam jednom prenaglio.
Bio sam, tada, due odsutan iz manastira. Kad sam poao, skrenuo sam panju
monasima da paze ta i kako rade, dok nisam meu njima. Mislio sam da mogu na njih
da se oslonim, bili su stvarno dobri i vredni ljudi. Kad sam se vratio, primetio sam
odmah da su razdragani i da jedva ekaju da mi saopte radosnu vest. I tada sam uo
da su, u mom odsustvu, pored ostalog, ili u narod i u ime Hristovo prosili za manastir.
Neko ih je tome ranije nauio.
"Ko vam je dozvolio da prosite? Zar ne znate da svega imamo!", povikao sam
zaprepaen.
"Oe Kaliste, za te pare kupili smo divnog konja!", rekao je jedan verujui da e me tako
odobrovoljiti, jer sam zaista voleo konje.
"Konja ste kupili? To mi saoptavate? Pa znate li da imamo konja i vie nego to nam
treba!" Bio sam van sebe od ljutine.
Zgrabio sam jednu letvu i udario onoga monaha. Na moju i njegovu nesreu, iz letve je
trao ekser koji ga je raskrvario.
Svi su se razbeali. Dugo posle toga niko nije smeo da mi izae na oi. A ovaj koga
sam udario, otiao je od nas i ne znam ta je posle s njim bilo. Moda je, mojom
krivicom, zauvek napustio manastir i monatvo. Ali naljutio sam se bio jer su ili u
pronju bez ikakve nude. Nije sramota prositi onda kada se stvarno nema, i kad ne
moe da se zaradi; prositi onda kad se ima, isto je to i kraa! Za onim monahom i
danas alim, ali to je bilo, bilo je.
Kao iguman prespanskih manastira iveo sam dobro. Hrane je bilo dovoljno, kao i
prostorija za spavanje i prijem gostiju, ni novca nije nedostajalo. Nosio sam mantije od
svile, jahao rasne konje. Poseivali su me znameniti ljudi.
Tada sam bio u najboljim godinama ivota. ene su obletale oko mene. Nadale se da
u ih prihvatiti, kao preanji iguman, da uivam i troim manastirsko blago.
Jo pre nego to sam doao, do njih je stigao glas o meni. Znale su do detalja moj
prethodni ivot. U poetku su bile oprezne, ali kad su videle kako brzo ureujem
manastir i da kroz moje ruke prolazi veliko bogatstvo, izgubile su strpljenje i krenule
otvoreno da mi se priblie.
Dolazile su ee u crkvu, saekivale me i traile da ih ja ispovedam, prieujem.
Nisam ih grubo odbijao. Ostavljao sam im izvesnu nadu. Dobro sam znao kako se ene
razgoropade kad im se ne ostvari elja: mogle bi i crkvu da napuste, i Boga, i o meni da
smisle strane prie. I ne bi me ostavile na miru dok mi vrat ne slome. Govorio sam im,
kao u ali: "Bie neega meu nama; bie, sigurno! Saekaj jo malo dok se
prolepa..."
Odrekao sam se bio zauvek i novca i ene, onoga asa kad sam stupio u manastir i
postao monah. U toj odluci bio sam tvrd bez ikakvog poputanja. A kao za inat, mogao
sam i jedno i drugo da imam koliko mi dua eli. ene su mi se nudile, a novac je
odasvud pristizao i gotovo uskakao u depove. Ali se ni u jednom trenutku nisam
pokolebao, i jedno i drugo sam smatrao za prainu.
Imao sam iza sebe mnoge duhovne podivige i vienja, mnoga priznanja, i uvaavanja. I
dalje sam se dugo molio, uzdravao od jake hrane i pia, pa sam imao u sebi snagu i
sigurnost, a prema ljudima i Bogu veliku slobodu i ljubav. Mislio sam da mogu da uinim
to god hou i da dobijem sve to mi treba. Sa takvim mislima poeo sam da se divim
sebi, kao da su moje tadanje duhovno stanje i uinjena dela bili iskljuivo posledica
moje volje i moje pameti.
Te godine, Nikolaj Velimirovi je preao iz Ohridske u iku eparhiju, za eparhijskog
arhijereja. Kad je poao, pozvao me i rekao mi:
"Hajde u iu, Kaliste. Ionako bez mene ne moe da ivi."
Planuo sam, bio sam ljut na njega zbog takvih rei.
"Videemo, vladiko, da li mogu ili ne mogu bez tebe! Ne idem s tobom!"
"Ja ti kaem, Kaliste, da se pakuje i da poe sa mnom. Seti se, ve me jednom nisi
posluao, kad nisi hteo da ostane u Svetom Naumu kao stareina. Ako sada ne poe,
bie to drugi put kako odbija da poslua svoga vladiku. Razmisli malo o tome, pa mi
odluku kasnije reci."
"Ono to u ti rei posle, mogu i sada: ne idem s tobom! Mogu bez tebe da ivim... Eto,
uo si moju odluku, vladiko!"
Nikolaj je otiao u iu i poveo mnoge monahe i monahinje. Njegov naslednik bio je
episkop Platon Jovanovi. Nikolaj i Platon nisu bili u najboljim odnosima, pa novi
episkop nije ba rado gledao Nikolajeve bive uenike i pristalice.
im je vladika Nikolaj otiao, Platon je zatraio da mu pokaem sve raune, za protekle
etiri godine, od dana kad sam bio postavljen za igumana prespanskih manastira.
Rauni su bili uredni; pregledao ih je paljivo i polako. Naao je da nisam bio izmirio
neto malo poreza dravi. Odmah me pozvao i otro pripretio da e me sudu predati, jer
ne ispunjavam zakonske obaveze.
Znao sam ja zato je vikao, i koliko se brine za dravnu kasu! Ali mu nita nisam
govorio, zamolio sam ga samo da mi da raune, da ih sredim, pa u opet da mu ih
ponesem.
Dozvolio mi je. Uzeo sam raune, izneo ih iz njegove kancelarije i ostavio na sred
dvorita mitropolije. Otiao sam u prodavnicu i kupio gasa. Prelio sam gomilu rauna, i
zapalio.
Plamen se dizao visoko u nebo; stajao sam kraj vatre i dugakim tapom darao i
prevrtao papire da bi to bolje goreli. Doviknuo sam episkopu Platonu:
"Izai, preosveeni, na prozor da vidi kako Kalist sreuje raune!"
Pogledao je s prozora dole u dvorite, u mene i vatru, prekrstio se, zatvorio prozor i
nestao.
Kad je od rauna ostao samo pepeo, popeo sam se do vladike Platona i kucnuo mu na
vrata. Ne saekavi odobrenje, uao sam i rekao mu:
"Sad sam ti, vladiko, predao svoje raune. Izvolite, dajte me na sud da zbog njih
odgovaram!"
Gledao me ljituto i malo zbunjeno, progunao je:
"Opasan si ti ovek, Kaliste! Daleko te bilo od mene!"
Zatim je dodao:
"Oe, molim te, sedni da u miru porazgovaramo."
Tada mi je ponudio upravu nad osam velikih manastira u eparhiji ohridskoj. Obeao mi
je, ako prihvatim, da e mi dozvoliti da imam konja samo za sebe, da u moi da dajem
manastirsku zemlju u zakup, i da nikome drugome neu polagati raune, osim njemu.
Na kraju mi je rekao:
"Dolo je do neeljenih rei izmeu mene i Nikolaja. On je otiao i odveo mnoge
monahe i monahinje. Ti si jedan od retkih koji su ostali. Ne uzimam ti za greh raune
koje si spalio i ne ljutim se na tebe. Znam ja, igumane Kaliste, da si ti taan i ispravan
ovek."
Nisam bio polaskan njegovim predlogom; smatrao sam da po vrednosti i znanju to
zasluujem, i vie od toga. Tada sam sav bio proet gordou i samouverenou;
smatrao sam sebe veoma velikim ovekom. Nikoga nisam rado sluao; bio sam otporan
i na nareenja viih crkvenih vlasti.
Iz Ohrida sam se vratio u prespanske manastire, da razmislim o predlogu episkopa
Platona i o svom buduem ivotu. Mislio sam da episkop Platon ni po emu ne moe da
se meri sa vladikom Nikolajem. Ni treinu mojih podviga i otkrivenja nije doiveo, a
postavljen je za episkopa!
Pomiljao sam da sve ostavim i bez blagoslova odem u samou. eleo sam da odem,
ne toliko da bih se u samoi usavravao, koliko da se uklonim od ljudske nesavrenosti.
Smatrao sam da sam najsavreniji monah na Balkanu, u Evropi, moda i u svetu!
Sa takvim mislima iao sam manastirskim bostanitem i traio najveu i najbolju
lubenicu.
Seam se, kao da je danas to bilo. Osetio sam, dok sam prolazio bostanitem, laki
vetri. Ali ubrzo je postao jai; obuhvatio me vihor hladne struje. Kroz mene je
prostrujala ledena jeza; poeo sam da drhtim. Od nekog straha najeila mi se kosa na
glavi. Oseao sam veliku muku. Naglo sam upao u beznae. Od patnji, hteo sam da
urliknem.
Krajnjim naporom podigao sam ruke prema nebu i glasno zavapio:
"Gospode! Spasi me, Gospode! Nemoan sam!"
Odgovora nije bilo; oseao sam svoje srce u grudima kao smrznut kamen.
Odjednom, do mene je dopro nepodnoljiv smrad. Kao da se neto u mojoj blizini
raspadalo. /I danas, kad pomislim na to, poelim da otkinem svoj nos!/.
Uplaen i oajan pao sam na zemlju. Znao sam zato stradam. Samom sebi sam rekao:
"Kaliste, bio si neposluan i gord si, Kaliste. Zato te je Bog napustio!"
Tri meseca sam se oporavljao u manastiru Lakoerka kraj Ohridskog jezera. Velike sam
muke pretrpeo i mnogo sam sa namuio molei Boga da mi oprosti gordost,
samovoljnost i neposlunost. Kako mi je stvarno bilo, bolje o tome da utim. Kajao sam
se; prolio sam potoke suza. Tek posle tri meseca uspeo sam nekako da se smirim.
Nikad neu moi da zaboravim onu hladnou u srcu, smrad, beznae i oaj; te asove
kad me je Gospod napustio, pamtiu dok sam iv.
Iz manastira Lakoerka otiao sam u Ohrid i tamo ostao krae vreme. Nisam primio
upravu nad ohridsko-bitoljskim manastirima; nisam hteo da budem stareina pod
upravom episkopa Platona. U manastiru Sveti Naum iveo sam kao obian monah. Tu
sam dobio kanonski otpust iz Ohridske i premetaj u iku eprahiju. Premetaj nisam
traio, uinio je to na svoju ruku vladika Nikolaj. Voleo sam to dolazim u Srbiju.
Tako se zavrio moj ivot u Makedoniji, gde sam proveo devetnaest godina, od 1920.
do 1939. godine. U Makedoniji sam proveo najlepe godine svoga ivota.
Vladika Nikolaj se obradovao kad me je video. Mnoge godine smo proveli zajedno,
potovali smo se i, rekao bih, donekle bili prijatelji. Tada sam ve bio prilino smiren;
posle onog to mi se dogodilo u bostanitu, nisam vie bio gord i svojeglav.
Ve nakon nekoliko dana boravka u ii, izrazio sam pred vladikom elju da idem u
planinu. Objasnio sam mu, obazrivo, da sam jo odmalena svojeglav i prek, i poto mi
je takva priroda, ne odgovara mi da ivim meu monasima, jer se pogordim. I dodao
sam da moje iskustvo jasno pokazuje da sam ja od one vrste monaha kojima jedino
usamljenost pogoduje.
Kad sam zavrio, zatraio sam blagoslov za odlazak. Ali je on bio nepopustljiv;
odgovorio mi da se ne nadam samoi, ve da razmislim, i odluim, u kojem manastiru
elim da budem stareina.
Kad sam uo njegove rei, trgao sam se. Ko je ovaj ovek? Odakle zna moje ime?
Istovremeno sam osetio da se sa mnom neto neobino deava. Kao da unutra u meni
neto gori. Srce mi je ubrzano igralo, bio sam radostan i smiren. Odjednom sam odluio
da mu dam koulju.
"Ej, ovee! Vrati se, dau ti to si traio", viknuo sam.
Zatim sam otiao u konak, svukao sam se i doneo mu svoju jedinu koulju. Uzeo ju je i
odmah otiao, bez rei. Kad je izaao na kapiju, potrao sam za njim da vidim kuda e,
na koju e stranu da krene. Ali kad sam stigao do kapije, njega vie nije bilo. Kuda li
tako brzo ode? Gledao sam niz put, ulazio u njive, traio sam ga iza drvea. Ali ga
nisam video. Vratio sam se, seo u hlad i jo dugo razmiljao o njemu. Tako me je i mrak
zatekao.
Ujutru, rano, doao je ovek iz sela i rekao mi da me zove seoski svetenik da mu
pomognem kod neke sahrane. Odgovorio sam mu da nemam opremu koja je za tu
priliku sveteniku potrebna. Ali on je rekao da ne brinem, da e mi svetenik dati sve to
mi treba.
Tako sam otiao u selo. Mu pokojnice bio je bogat ovek. Od dobijenog novca za
opelo kupio sam nekoliko koulja i donji ve, kao i hranu za vie dana.
Ta parohija, u koju sam stupio 1940. godine, brojala je oko hiljadu domova. Po mom
dolasku, vladika je odredio moju roenu bratanicu, monahinju Akvilinu iz Ljubostinje, i
jednu iskuenicu, koju sam kasnije zamonaio pod imenom Evgenija, da mi pomau u
poslovima oko parohije i manastira.
Prionuo sam svojski na posao, da obnovim poruenu svetinju. Pozvao sam parohijane i
objasnio im ta nameravam da uinim. Oni su me podrali i svesrdno mi pomogli. Sve je
ilo u najboljem redu, i preko mog oekivanja.
U to vreme, u manastiru ii pripremano je krunisanje Petra Karaorevia za kralja.
Zbog postojeih politikih okolnosti, patrijarh Doi blagoslovio je vladiku Nikolaja da
izvri taj in. Pozvao me da prisustvujem toj sveanosti.
Po krunisanju, ostao sam u ii nekoliko dana, onda sam se vratio da nastavim
zapoeti posao. Dani su mi prolazili u upoznavanju sa ljudima, u radu i molitvi. Verovao
sam da u ovde provesti mnoge godine ivota, sve dok se ne otrgnem od crkvenih vlasti
i odem u neku planinu, u samou.
Evropom je tada plamteo drugi svetski rat.
U vreme rata, u tom manastiru sam proiveo mnoge teke trenutke. Odmah poto smo
okupirani, jednog dana, dotrala je monahinja iz susednog manastira da mi javi da ka
Rudenici dolaze Bugari i Nemci u pet kamiona, i da mene trae. Ispriala mi je da su se
u njenom manastiru raspitivali o meni, i da su od nekih seljaka saznali gde se nalazim.
Osetila je, rekla mi je, da mi ti ljudi ele zlo, pa je dotrala preicom da mi javi kako bih
se sklonio.
Odmah sam razumeo da me Bugari trae jer ele da mi se osvete za ono to sam im
uinio u prvom ratu. Nisu bili zaboravili ni mene ni moga brata.
Bugari i Nemci su ili zaobilaznim putem. Velika je srea to je monahinja stigla u
Rudenicu pre njih. im sam saznao o emu je re, uzeo sam malo hleba i pourio u
umu.
Meutim, jedva sam se kretao; od iznenadnog straha, preseklo me neto preko pola.
Kao da sam ostao bez due, noge su mi bile teke kao olovo. Molio sam Boga da mi da
snage da potrim, da to pre stignem u sklonite, ali mi to nije pomoglo. Uplaio sam se
da neu moi da uteknem.
Pred oima su mi leprale slike sa ratita, oni trenuci kad sam juriao kao sumanut i
tukao Bugare. Mnogo sam se tada junaio i u svemu se ponaao kao strani osvetnik i
jedini nemilosrdni sudija ubicama svoga brata. Iz rova sam im poruivao da e zapamtiti
Dobrivoja Milunovia iz Kaonika. I zapamtili su me ti ljudi, pa su doli, ili su poslali svoje
sinove, da svedemo stare raune.
Zapinjao sam iz sve snage uz brdo, ali mi se inilo da sam odmicao sporije od pua.
Mislio sam ta me eka ako me Bugari uhvate ivog, dobro sam znao kakvi su. Tek to
sam pretrao put i stigao do prvog drvea, ugledao sam prainu na putu i uo kamione
koji su se primicali manastiru. U umi je bio neki seljak, gledao me je dok sam beao.
Upitao me:
"Mnogo ti mantija landara, pope. ta ti je? Mnogo si se uplaio i zaduvao."
"Umakoh im u zadnji as", rekoh jedva diui.
Gledao sam iz ume kolonu kamiona; uli su u portu. Vojnici su iskoili iz kamiona i
opkolili manastir. Razgovarali su sa monahinjama, zatim su ulazili u zgrade i zavirivali u
svako oe u dvoritu. Bilo je oigledno da ba mene trae. Posle pretresa malo su se
odmorili, zatim su seli u kamione i otili.
Kad sam se uvee vratio, monahinje su mi priale da su Bugari pretili i zaklinjali se da
e me nai i ubiti. One su im rekle da sam otiao nekim poslom u susedno selo.
Poverovali su i uputili se tamo da me trae.
Mesecima sam iveo na oprezu; i danju i nou bio sa spreman da na zvuk motora
beim u umu. Dolazila je nemaka patrola, ali nije pitala za mene. Prolazili su etnici,
partizani, nedievci, ljotievci, za sve njih ja sam bio samo pop i niko i nita vie.
Tek kad su etnici preuzeli upravu i komandu u svoje ruke, meni vie nije pretila
opastnost od Bugara. Tad mi je laknulo, poeo sam opet normalno da ivim i nastavio
sam sa ureivanjem crkve.
Ba u to vreme, kad sam bio pomislio da u odsad iveti pristojno, ostavljen od svih na
miru, poelo je sve iz poetka, i moj poloaj postao je crnji i gori.
Osmog avgusta, na veliki praznik svete Petke Trnovske, crkva je bila prepuna naroda,
tako da je veina bila u dvoritu. Posle svete liturgije izaao sam i razgovarao sa
ljudima. Odjednom sam osetio da mi se primie neko duhovno bie. Uutao sam i
pomislio: Zato ba sada?
Tek to sam to pomislio, video sam, iznad sebe, malo ukoso, na oko etiri metra visine,
mog brata koga su obesili Bugari u prvom ratu! Bio je isti kao dok je bio iv. Lebdei
gore u vazduhu, gledao me, poutao malo, onda rekao: "Verujem, brate, da e noas
da doe kod mene."
Poto je to izgovorio, udaljio se, nestao. Prebledeo sam; hladan me je znoj oblio. To su
primetili ljudi oko mene. Nisu videli moga brata, ali su dobro videli bledilo i znoj na mom
licu.
Ostao sam kod crkve jo malo, dok je moje prisustvo bilo neophodno, zatim sam otiao
u manastir. Odmah sam pozvao Akvilinu i pokazao sam joj mesto gde sam eleo da me
sahrane kad umrem. Ona se uplaila. Rekao sam joj da je ona mlaa od mene i da
treba to da zna. Onda sam se povukao na molitvu.
Predoseanje mi je govorilo da ne oklevam, da odmah s tog mesta beim u umu, da
uzmem sve to mi je potrebno za ivot i da se sakrijem od ljudi nekoliko dana. Vikao je
glas u meni: "Bei, Kaliste, u umu." Ali ja sam se bio zainatio, nisam hteo nikud dalje
od manastira. Bugara se vie nisam plaio jer nisu vie dolazili. Pa ko mi drugi ta
moe?
Mnogo bi bilo bolje da sam posluao, i postupio kako mi je reeno. Opet sam bio
svojeglav i samouveren, ponaao sam se po svojoj pameti i volji i po svom nekom inatu.
Povie crkve, na uzviici, bilo je manastirsko bostanite; lubenice su u to vreme ve bile
zrele. Najmio sam bio oveka da uva bostan. Poto nisam mogao, niti sam hteo da
spavam, etao sam po crkvenoj porti. Neto kasnije otiao sam da vidim da li onaj
ovek valjano radi svoj posao.
Pozdravio sam se s njim, malo smo priali, zatim sam se udaljio i legao; odatle se,
prema meseini, lepo videla crkva. Bilo mi je teko to nisam mogao da se sklonim od
ljudi i da u samoi naem svoj mir. Pun neke gorine, gledao sam sa uzviice kube
crkve koja je posveena svetom Iliji i aputao: "Sveti Ilijo, treba ovo da zna: kad bi se
sad sruilo kube na tvojoj crkvi, nikad ti ga vie ne bih podigao! Tvome imenu sluim,
zato me ti ne titi? Zato dozvoljava da se ovakvo zlo sa mnom radi? Zato sad, kad
sam u najboljim godinama, da umrem? Jo mi se ivi! I hou da ivim!"
Leao sam tako, a onda sam video dva oveka koji su prili uvaru bostana. Kako
nisam bio daleko, uo sam ih kad su upitali: "Zna li gde je Kalist?"
"Eno ga tamo, lei u bostanu", odgovorio je i pokazao rukom.
Poli su prema meni. I dalje sam leao, nisam se ni pomerio, niti pomislio da ustanem.
Nisam se plaio. Mislio sam na svetog Iliju, bio razoaran i pomalo ljut. Kad su doli do
mene, video sam da su etnici.
"Jesi li ti Kalist?"
"Taj sam", odgovorio sam.
I dalje sam leao, s rukama pod glavom. Jedan me odjednom muki udario kundakom,
u grudi, tako jako da mi je isterao vazduh iz plua.
"Ustaj!", naredio mi je.
"Ne mogu, nemam daha", odgovorio sam.
Nastavio je da me udara kundakom, sve dok nisam ustao. Drugi je drao otkoenu
puku, uperenu u mene.
Poterali su me prema konaku. Kad smo tamo stigli, isterali su iz kreveta Akvilinu i
Evgeniju; potom su uperili puke u nas, i traili pare. Dao sam im odmah sve to sam
imao, bez rei protesta, i rekao da nemam vie ni dinara. Nisu verovali da imam samo
toliko para, oekivali su mnogo vie. Mislili su da sam milioner, da spavam na parama,
pa su me zato i odabrali.
Nastavili su da me udaraju kundakom; Evgenija je kukala, grdila ih, nazivala ih
svakojakim imenima. Na to ju je jedan etnik utnuo u stomak, tako jako da je odletela
do zida i pala. Ali ona je bila velika isposnica; lagana kao pero i vrlo ilava, ubrzo je
ustala; samo to vie nije smela da ih napada.
Nastavili su da me mue. Skinuli su mi mantiju, zatim cipele i arape; pretili su mi da e
me terati kroz selo samo u gaama, bosog i golog, ako im ne dam jo novaca. Nisam
mogao da im udovoljim, stvarno nisam vie imao.
"Dobro, pope. Ako nema ti, imae neko drugi u selu. Mi znamo da te ljudi potuju zato
to si poboan i ispravan, od njih e ti lako da dobije novac na zajam. Posle se vi
ravnajte i razduujte. Snai se kako ume i zna", rekao mi je jedan od njih.
Zatim su naterali obe monahinje da legnu u krevet. Jedan je ostao da ih uva, drugi me
je poterao u selo; bio sam bos i samo u gaama. Seam se, no je bila blaga, s
meseinom, videlo se kao po danu. Iao sam posluan ispred njega, i smiljao ta da
uinim.
Po tome kako je drao puku i iao blizu iza mene, ocenio sam da, osim zla u sebi,
nema neko znanje i vetinu ratnu. Za tren oka sam mogao da mu oduzmem puku i da
ga, da sam hteo, ubijem. Pomiljao sam da mu oduzmem oruje, ali sam znao da ne
bih mogao da ga ubijem. Sa ubijanjem sam odavno u sebi bio raskrstio.
O sebi nisam mislio to toliko patim i stradam; strahovao sam za monahinje, mislio sam
samo na to kako da ih sauvam nepovreene.
Svraali smo kod onih ljudi za koje sam znao da su bogati. Kad bi video u kakvoj sam
muci, svako je davao, onoliko koliko je imao. Da bi izmamio to vie, etnik me je pred
ljudima krvniki udarao kundakom u rebra, u lea, gde stigne.
Traei naina kako da ga se oslobodim, smislio sam da ga povedem do Isaila Minia.
Isailo je imao pet sinova, pet ljutih risova. Mislio sam: sredie ga, a i pomoi mi da
oslobodim monahinje. Kad smo doli pred njihovu kuu, pozvao sam ga po imenu;
odazvao se i odmah izaao pred nas. Rekao sam mu ta je i kako je i zamolio ga da mi
da to vie para za otkup. Isailo je podviknuo na etnika, ali se odmah umirio im je
ugledao uperen karabin. Otiao je u kuu i doneo novac. etnik nije bio zadovoljan
sumom, pa me je pred njim jo nekoliko puta udario kundakom. Ali kad se Isailo zakleo
da nema vie, poverovao mu je; ipak ga nije pustio, ve mu je naredio da poe sa nama
da zajedno traimo pare.
Gledao sam u prozore kue Isaila Minia. Sinovi su provirivali iza zavesa, ali nijedan
nije izaao.
Ili smo dalje i skupljali novac. Mislio sam, i mislio, ali nisam mogao da smislim kako da
se oslobodim etnika. Setio sam se opet jednog oveka, znao sam da je bio vei hajduk
od svih hajduka zajedno. Doli smo pred njegovu kuu; nadao sam se da e se on
snai. Zovnuo sam ga po imenu, ali se on nije odazvao. Imao je opasnog psa. Bio sam
siguran da nas posmatra kroz prozor. Oekivao sam svakog asa da plane puka, i da
se etnik skljoka na zemlju. Ali pas nije ostavljao etnika na miru. Isaila i mene nije
dirao, poznavao nas. Onda je etnik potegao karabin i na mestu usmrtio psa. Isailo
Mini je iskoristio priliku i pobegao iza oka, zatim je iskoio na put i nestao. etnik nije
mogao da ga juri, nije smeo mene da ostavi.
Viknuo sam jo dva-tri puta domaina i, kako odgovora nije bilo, krenuli smo dalje. Kad i
ovaj hajduk uti, mislio sam, onda mi nema druge nego da idem od kue do kue, dok
ne sakupim dovoljno.
Sve me je bolelo od udaraca; tabani su mi bili puni trnja i ranjavi. Pomirio sam se bio sa
sudbinom i iao sam reen da tom zlikovcu nabavim para koliko mu treba. Neka mu se
nasiti zla i pohlepna duina, mislio sam. On mi, pak, nikako nije davao mira, ve me je
stalno udarao i pretio mi. Iao je iza mene osion i nemilosrdan.
Na pomo od ljudi vie nisam mislio. Opet sam se setio svetog Ilije i ljutio se na njega
to mi ne pomogne i ne zatiti me.
Kad smo se iz jedne njive sputali na put, iskrsla je pred nama strmina, pokrivena suvim
liem i travom. Preko nje smo morali da siemo, ako smo hteli dalje. Bio sam bos i
lako mi je bilo da siem. A etnik je bio u cokulama debelih i glatkih onova. im je
zakoraio na suvo lie, okliznuo se i pao. Pri paduje ispustio puku i ona se dokotrljala
do mene.
Zgrabio sam puku i rekao glasno: "Hvala ti, sveti Ilijo!"
Kako je lako kliznula kroz moje ake i odmah se, kao sama od sebe, uperila u etnika!
Dugo sam upranjavao taj prokleti zanat ratovanja, nisam mogao da zaboravim kako se
rukuje orujem. Drao sam puku sigurno; kao da je nikada iz ruku nisam isputao.
Upitao sam ga:
"Gde eli da pucam: meu oi, ili u srce?"
Prvo se zaudio, zbunio, zatim se prestraio. Nestalo je u njemu drskosti i
bezobzirnosti. Molio je:
"Nemoj, oe Kaliste! Kumim te, ne pucaj! Imam porodicu, deca su mi sitna. Smiluj se!"
Pokrenuo se bio u nameri da mi zagrli i poljubi noge; pukom sam ga odgurnuo.
"Seti se, nesrenie, ta si mi noas uinio u koliko si me muio. Sam reci: da li mogu
prema tebi da budem milostiv?"
"Oprostite mi, oe."
"Vidi li ta je od tebe uinila pohlepa i dokle te dovela? Sad e umreti, a ni sam nee
znati zato. Postao si ivotinja, i gori si od skota! ivot svoj polae za novac!"
Plakao je, ridao, leei niice preda mnom u praini. Spominjao je porodicu, svoj mladi
ivot, podsetio me i na milosre Boje!
Vie od pola asa sam mu govorio o ovenosti i ljubavi ljudskoj, drei ga na nianu.
Potom sam mu rekao da ustane. Kad se digao sa zemlje, bacio sam mu puku u ruke i
naredio mu da poe za mnom. Iao je iza mene utei i pognute glave, posluan kao
dete, nosei puku preko ramena, kao kolac.
Jo sam od nekih ljudi uzeo pare u zajam i dao mu ih. Stideo se, ali je uzimao novac.
Pohlepa je bila jaa od stida. Nisam znao, i ko bi mogao to da zna, ta se u njegovoj
dui u tim trenucima dogaalo.
Kad smo stigli blizu manastira, naredio sam mu da pozove svoga druga i da se obojica
to pre izgube iz sela. Otiao je pospuno; zviznuo je ugovoreni znak, on je izaao,
sastali su se i odmah krenuli niz put. Odlazili su brzo; osvrtali su se, kao da se neega
plae ili od nekoga bee.
Radovao sam se to se moje stradanje zavrilo bez prolivene krvi. Jo vie to su
monahinje bile poteene muenja.
Dvadeset dana sam leao u bolnici zbog zadobijenih povreda. Leio me doktor
Filipovi, u Aleksandrovcu upskom.
Parohijani su se zgraavali nad onim to mi je etnik uinio. Kad su za to saznale vie
crkvene vlasti, protestvovale su kod vlade. Nedi je odmah poslao svog potpukovnika,
koji je sa Kostom Peancem doao kod mene da celu stvar provere lino. Sasluali su
me u prisustvu vojvode Rode iz Velua; pretpostavljali su da su etnici iz njegove ete.
Poto je utvreno da su to bili njegovi ljudi, hteli su da ga ubiju na licu mesta, preda
mnom. On ih je molio da ga potede, a spasao se smrti obeanjem da e pronai ko me
je muio i da e ga ubiti svojom rukom.
Kad ga je pronaao, Roda je u njega pucao; ali ga nije ubio, samo ranio u obe noge.
Ranjenog etnika doneli su pred Nedievog potpukovnika i Kostu Peanca. Pozvali su
me da potvrdim da je to taj etnik. im sam potvrdio, naredili su da se strelja.
Iako teko ranjen, zgrabio me za mantiju, privukao k sebi i ljubio mi noge. Plaui i
gorko se kajui, preklinjao me da mu oprostim i da molim da ga ne streljaju. Bio je
preplaen, oajan, i do u prainu ponizan. Suze su mu lile potocima, pretvorio se bio
sav u molbu za spas svoga ivota.
Nisam bio ljut na njega; ve sam mu bio oprostio za muenje. Nisam ga mrzeo. Onako
ranjenog i uplaenog, poeleo sam da uzmem u zatitu i da ga odbranim. Znao sam i
oseao, da ne bi bilo dobro pred Bogom, ni pred ljudima, da zbog mene, monaha,
izgubi ivot.
Odluio sam i svesrdno molio potpukovnika, Peanca i Rodu da ga ne streljaju, ali oni
na to nisu hteli da pristanu. Tada sam kleknuo pred njih i tako ih umolio. Poslali su ga
na leenje, a po ozdravljenju predali Okrunom sudu u Kruevcu.
Pozvali su me na suenje, kao i Isaila Minia i nekog Janka Radenkovia iz Rataje
/Janka je etnik napao na putu za Stopanje i opljakao ga/.
Odluio sam bio da uinim sve da ga ne streljaju zbog mene. On jeste bio kriv, ali sam
mislio da smrtnu kaznu nije zasluio. Zato sam, pre suenja, u razgovoru rekao sudiji:
"Ukoliko vi, sudijo, smatrate da ovoga oveka treba da osudite na smrt, i to nameravate
da uinite, molim vas da mi to sad kaete. Ako je vaa namera takva, onda znajte da
vam neu rei ni rei od onoga ta je sa mnom radio te noi ovaj ovek. Ako mi, pak,
obeate da ete biti blai, onda u vam rei sve po redu."
Dugo smo se prepirali. Na kraju mi je sudija obeao, nevoljno, da e nastojati da mu se
ne dosudi smrtna kazna.
Tako se i zavrilo: osuen je na dvadeset godina robije. Dodue, pomogao mu je
mnogo advogat, neki Makedonac iz Skoplja.
Tom oveku sam oprostio zato to sam smatrao da je nesreni i zabludeli ovek. Ali
sam bio kivan na etniko rukovodstvo i organizaciju; pored Nemaca i Bugara, o kojima
sam imao svoje miljenje jo iz prvog rata, i njih sam na svoj nain namrzao. Kakva je
to vojska koja pljaka i mui svoj narod! Kakva im je to disciplina i red, kad je
pojedincima omogueno da ine runa dela nad ljudima! Iste smo vere, krvi i jezika, i
kao takvi trebalo bi da se titimo a ne da se meusobno pljakamo i muimo. Nisam
etnicima mogao da oprostim, niti sam mogao da im zaboravim onolike batine, niti u
ikad zaboraviti ta su radili sa mnom u tom ratu. Da je njihovo rukovodstvo bilo dobro, i
na svom mestu, onaj ovek ne bi mogao da ini sa mnom ta hoe.
Znao sam tada, kao i sada to znam, da moja dunost i moj posao nije da se bavim
dravnim stvarima i politikom, ve da duhovno ispravljam i usavravam i sebe i druge.
Ali avo mi tada nije davao mira, pred narodom sam priao vie nego to treba i to se
sme.
Govorio sam ljudima, u crkvi i gde stignem, da treba da se pomau, da meu njima ne
sme da bude sirotinje i onih koji su pobesneli od bogatstva. Zato nekima nisam bio po
volji, pa su pokuavali da me proglase protivnikom tadanjeg drutvenog ureenja. Ali
mi nisu nita mogli, govorio sam i delao u saglasnosti sa Evaneljem.
No jedne nedelje, bio je praznik, drao sam propoved pred narodom u crkvi u Rataji;
tada sam malo preterao. Govorio sam o Bogu, Bogorodici, svetiteljima, o naoj veri
pravoslavnoj, o Srbiji, prvom ratu, i na kraju rekao: "Neka da Bog da Nemci i Bugari
propadnu u ovom ratu, pa makar komunisti pobedili!"
Neko je /uvek se nae/ preneo etnicima da sam javno govorio narodu u crkvi da je
bolje da komunisti pobede, a svi ostali da izgube rat.
Odmah su me straarno priveli kod etovoe Nikole Gordia. im me video, rekao je:
"Zato li tebi, pope, slui crkva pravoslavna, da u njoj propagira komunizam! Bogu se
moli da pobede partizani, a? Oltaru se klanja, za avola se moli!"
Branio sam se govorei mu da to to je uo i to govori uopte nije tano. Ali mi nita
nije pomoglo; nije hteo da me slua.
"Vodite ga!", viknuo je. Optuivali su me zbog propovedi, ali mislim da su mi vie pamtili
to to se preko mene o njihovim nedelima ulo ak do Beograda, i to je zbog mene
jedan od njihovih osuen na robiju. Bili su kivni na mene i ekali priliku da mi se osvete.
Ruke su mi zametnuli na lea i vezali ih konopcem; zatim su me poveli u oreviki
potok, na klanje. Za mnom su ili dvojica etnika sa zapetim pukama, kao straa, a
pored mene kolja s kamom za pojasom.
O, Boe moj! Ne mogu reima da iskaem koliko mi je tada bilo muno i teko. Nikada u
ivotu nisam se oseao tako bespomono i jadno.
Iako je smrt najvei neprijatelj oveku, nisam je se plaio, ali je nisam ni eleo. Umreti
onako kako su mi oni bili spremili, zaista nije bilo ljudski. Preiveo sam bio strane
borbe, a doao sam dotle da me moj brat Srbin zakolje!
Vodili su me vezanog, prema potoku koji je bio u blizini. Obuzela su me tmurna seanja.
Traio sam u mislima neki svoj greh, zbog kojeg me Gospod prepustio neljudima na
milost i nemilost. Seao sam se rata, borbi po Srbiji, puta preko Albanije, Solunskog
fronta. Pomislio sam: To je zbog onih koji su pali od moje ruke dok sam branio svoju
zemlju i svetio svoga brata.
Ali odmah sam se prisetio planine Petrine i ostrva Prespanskog jezera, i da mi je
Gospod tada otkrivao divna dela svoja i velike tajne, koje se pokazuju samo onima koji
su okajali grehe i koji su ista srca. U meni se javila nada da u nekako biti izbavljen.
Skrenuli smo s puta i silazili preko livade ka potoku. Obuzela me bila panika. Oseao
sam toga koljaa /bio je blizu, uz samo moje telo/ kao smrtnu sen. On je bio smiren, ak
na neki nain blaen. Koraao je lagano. Ponaao se prema meni zatitniki; gledao me
milostivo, imao sam utisak da me je voleo nekom izopaenom ljubavlju, i da se radovao
to je uz mene i to sam ja u njegovim rukama.
Pomislio sam da mi vie nema pomoi, i da mi je doao kraj. Tada sam pogledao u
nebo i iz dubine srca, bezglasno, progovorio: "Gospode Isuse Hriste! Zato me,
Gospode, nisi ostavio u planini meu zverovima, na ostrvu meu zmijama? Nego si me
doveo meu ljude, da me vezanih ruku i nogu kolju kao jagnje!"
Uto se na putu zaulo dobovanje kopita. Kad sam pogledao na tu stranu, video sam na
konju stareinu manastira Velua, svetenika Duana Popovia. Obradovao sam mu se
kao bratu roenom.
Ali on se prepao kad me je video vezanih ruku meu naoruanim etnicima. Ipak je
povikao:
"Kuda vodite toga oveka, nesrenici?!"
U Beogradu sam ostao tri meseca, a onda sam se vratio u Rudenicu. Mitropolit mi je
rekao da mi je osigurana bezbednost. Ali ja sam dobro poznavao etnike, znao sam s
kim imam posla. Morao sam da se vratim, ali sam odluio da se nou krijem. U
manastiru sam uo da su etnici kivni na mene zbog onog mog govora u crkvi, a jo
vie zato to sam putovao u Beograd i tamo govorio o njihovim nedelima.
Danju sam slobodno obavljao sveteniku dunost, znao sam da pred narodom nee
nita preduzimati; nou sam se krio u potoku. U umi je bio veliki panj, a oko njega
gusto trnje. Sedeo sam na tom panju i, ogrnut ebadima, cele noi sam razmiljao,
molio se i tako provodio vreme do jutra. Nou su me u manastiru najee traili etnici;
ali su dolazili i partizani. Prvi zato to su mislili da simpatiem partizane, a drugi su nas
sumnjiavo gledali smatrajui da smo, jer verujemo u Boga, protiv njih.
Moje odstustvo iz manastira koristili su lopovi. Jednog jutra, dok sam jo bio na potoku,
uo sam kuknjavu monahinja u manastiru. Skoio sam i potrao. Pomislio sam da ih je
neko napao. Ali su kukale jer je neko ukrao kukuruz. Lopovi su bili doli nou kolima i
odneli nam skoro svu letinu. Kad sam video kolika je teta, i meni je bilo ao. Celog leta
smo se muili na njivi, orali, sejali, kopali, brali... To je bio na hleb, i hrana za stoku, do
idue jeseni.
Poao sam u potragu za njima, ali lopovi su ve bili daleko odmakli. Sutradan sam
krau prijavio policiji. Lopovi su bili brzo uhvaeni.
U potoku sam se krio i preko zime. Sva zemlja naokolo bila je prekrivena snegom.
Jedne noi, pred zoru, dok sam bio potpuno predan molitvi, odjednom sam uo
lomljavu; trgnuo sam se, otvorio oi i ugledao kurjaka. "Ajoooj!..." povikao sam iz sve
snage.
Uplaio sam se, ali se i on mene uplaio. Nisam mu se nadao, a nije ni on oekivao da
me susretne ba tu. Pogledali smo se. Na moju sreu, nije me napao. Skoio je i kao
strela preleteo preko trnja; nestao je u umi.
Odmah sam se pokupio i otiao u manastir. Monahinje su se zaudile. Rekao sam im:
"Ili e me etnici zaklati, ili partizani streljati, ili vuci rastrgnuti! Spavau odsad ovde i
nikud vie iz manastira neu da idem. Kako Bog da, tako e sa mnom biti!"
U potoku sam, krijui se, provodio noi tokom sedam meseci.
Vei deo rata preiveo sam u jurnjavi, beanju, strepnji. Mislim da bi mi bilo lake, da
sam se latio puke i otiao u umu. Ali ja sam se opredelio za rat protiv rata, i ta borba
je bila teka.
Kad su ruske trupe, gonei Nemce, dole u Kruevac, partizani su tada nadvladali
etnike. Jednog sam dana bio ba kod crkve u Rataji kad je Keserovi proao kroz
portu, nedaleko od mene. Bio je prevrnuo kaput, natakao neku eirinu na glavu, i tako
se preruio da ga neko od komunista ne pozna. Znali smo se jo iz prvog rata. Ali se
nije zaustavio da me pozdravi, samo mi je u prolazu rekao: "Eto ti, Kaliste, tvojih
partizana. ivi sad s njima."
Kad su komunisti zavladali, i kad je ustanovljena drava, nova Jugoslavija, odahnuo
sam mislei da je doao kraj ubijanju i da je za mene prolo najvee zlo. Narod je i dalje
dolazio u crkvu, i to u veem broju nego ikad ranije. Za vreme rata etnici su neke silom
terali u crkvu. A kad su doli komunisti, koji nisu blagonaklono gledali na one koji se
Bogu mole, svi su dolazili bez izuzetka, i to najee iz inata. Takav je na ovek...
Govorio sam ljudima o pravdi Bojoj, ljubavi, istini; savetovao sam im da pomau jedni
drugima i da ive u ljubavi... Politikom nisam hteo da se bavim; moral, vera, ljubav
meu narodom, to je meni bilo vano. Iznad svega sam cenio u njima ljubav i slogu.
Ali taj mir za mene nije dugo trajao.
I dalje je bilo etnika; krili su se po okolnim umama i planinama. Jedan od njih, neki
Nikolica Jovanovi, zvani Cumflinger, koji je mnoge ljude ubio, i dalje je vrebao da me
likvidira. Jednom, kad sam poao da oitam molitvu bolesnoj eni, on je iz zasede
pucao u mene, ali me promaio. Bacio sam se u potok i sav se pokvasio. Kad su za to
uli ljudi kod kojih sam bio poao, uzeli su puke i jurili Cumflingera ceo dan; ali im je
umakao. Neto kasnije, u Staniincu, kod dejeg odmaralita, ubili su ga milicioneri.
Isto tako, jednom su me, kad sam se vraao iz sela u manastir, u blizini uprije,
saekala dvojica. Uzeli su mi kotaricu sa hranom i stavili je u trnje. Vezali su mi
maramom oi i naredili mi da poem s njima.
Ili smo skoro dva asa. Posle su mi naredili da siem niz neke stepenice. Kad smo
sili, skinuli su mi maramu; bili smo u nekoj prostranoj zemunici; ugledao sam neke
ljude. Kasnije sam utvrdio da su to bile najvee etnike glaveine.
"Zato nas mrzi, Kaliste? Kako moe da bude protiv nas, ti koji si stari ratnik i
svetenik?", upitali su me.
"Nikoga ja ne mrzim... Vi ste me tokom rata muili, pa i sada pokuavate da me ubijete.
Kako da vas volim i kako da ne zazirem od vas?", odgovorio sam.
Pitali su me ko je taj to hoe da me ubije, zato sam ranije muen i kakvo je sada
stanje u narodu. Ispriao sam im sve otvoreno, kako je bilo. I rekao sam im jo da je
narod ratom namuen, da mu je dosta stradanja, i da su ljudi u veini sreni to je
nastao mir.
Sluali su me paljivo. Ali sam video da i sami sve to znaju. Tek smo kasnije preli na
razgovor o onome radi ega su me pozvali. Nagovarali su me da saraujem s njima.
Budui da sam bio u njihovoj zemunici, nisam smeo otvoreno da ih odbijem, ve sam
rekao da sam nemoan, da na mene kao svetenika motre komunisti, i da od mene ne
mogu da oekuju neto veliko. Morao sam da im obeam da u ih obavestiti, ako neto
znaajno saznam.
Kad su me otpustili, rekli su mi da me ni jedan etnik ubudue nee napasti, i da ih se
vie ne plaim.
U meuvremenu sam, kroz otvor zemunice, video nebo. Iako je bio dan, primetio sam
neke zvezde i po njima sam lako odredio gde se zemunica nalazi. Za orijentaciju sam
bio dobro osposobljen jo u prvom ratu.
Zatim su mi opet vezali oi, izveli me iz zemunice i vratili tamo odakle smo poli. Naao
sam svoju kotaricu sa hranom na istom mestu nedirnutu. Radovao sam se to opet
gledam svet svojim oima, to sam slobodan. I to me etnici vie nee napadati. Ipak
sam malo strepeo, jer su oni oekivali obavetenja, a ja sam znao da im neu odati
nikakvu tajnu. Bilo mi je jasno da u morati da se snalazim i spasavam kako znam i
umem.
Vlasti nisu imale zato da sumnjaju u mene; znale su da su me etnici vodili na klanje,
da su me tukli i da vrebaju na mene. O mom odlasku u zemunicu komunisti nisu mogli
da saznaju ni od koga, jer me niko nije video. Ipak sam strepeo jer sam znao da nema
tajne na zemlji koja se nee otkriti. Bio sam na velikoj muci!
Mesec dana nakon toga, kad sam se vraao iz sela, na istom mestu odakle su me
etnici odveli vezanih oiju, susreo me naoruan ovek. im me video, poeo je da me
vrea kao svetenika i kao oveka, i da mi preti. Bio je podnapit. Branio sam se i
pokuavao da ga reima smirim i urazumim. Ali je on postajao sve jarosniji, govorei da
u novoj dravi nema mesta za popove i Boga.
Odjednom me je snano udario. Pao sam kao pokoen na zemlju. Udarao me
kundakom, rukama, nogama, ime stigne, reei kao besan pas... Prestao je da me
tue kad je pomislio da sam mrtav.
Kad sam se osvestio nisam mogao dugo da se pokrenem; boleo me svaki deli tela,
svaki glabac; svest mi se mutila; pomislio sam da neu preiveti.
Tada se neto iz dubine moga bia pobunilo; poeleo sam da pruim otpor poniavanju
i nasilju. Mogao sam mnogo da trpim, okretao sam i drugi obraz kad bi me po jednom
udarili, ali za ovo ipak nisam imao snage. Oslabljen sam bio udarcima i velikim
bolovima, pa me ljutina savladala. Nisam mogao u toj muci da se smirim i da oprostim
tom suludom oveku.
Nisam hteo fiziki s njim da se obraunavam; na takvu odluku ljutina nije mogla da me
navede. Prvi i poslednji putu ivotu uinio sam neto zbog ega i danas alim. Kleknuo
sam na kolena i podignutih ruku i glave prema nebu, iz dubine srca, zatraio od
Gospoda Isusa Hrista, iji sam sluga, da posreduje, da presudi izmeu nas dvojice, da
me osveti.
alio sam one koji su se udavali ili enili bez svoje volje. Izbegavao sam, i esto odbijao
takve da venam. Znao sam da tamo gde nema ljubavi, nema ni Boga, ni srenog
ivota.
I pored svega to mi se desilo, zahvaljivao sam Bogu to me ostavio u ivotu i to mi je
darovao dobro zdravlje. Telo mi je bilo zategnuto i posluno, duh ojaan, pa sam
maltretiranje podnosio junaki. Za mene tada vie nisu bili opasni etnici iz ume, ni
narodna vlast u vidu policije i suda, nego dvolini ljudi; a njih je, u to vreme, u narodu
bilo previe. Neki koji su u ratu bili etnici, kad su komunisti pobedili hteli su da budu uz
njih, ne bi li i dalje ostali prvaci u narodu. Pokorivi se toj elji u sebi, postali su ulizice i
potkazivai. Zbog takvih su nepotrebno padale glave, masovno se odlazilo na robiju.
Neki od njih izmiljali su dela, postojea uveliavali, samo da se predstave boljim i
odanijim. Plaio sam ih se i molio Boga da me od njih spase.
Nisam imao razloga da se plaim narodne vlasti, nita joj ravo nisam uradio. Ali dolo
je vreme kad se vie nije smelo verovati ni bratu, a kamoli prvom komiji. Sve je na
izgled bilo mirno, ali mi je predoseanje govorilo da mi odnekud ipak preti opasnost.
Milicioneri su esto prolazili pored manastira, posmatrali nas i raspitivali se kod ljudi o
meni. Bivao sam uznemiren; najlake je bilo nabediti svetenika da odrava vezu s
etnicima.
Poeli su da me pozivaju u stanicu milicije radi sasluavanja, iako sam bio bez krivice.
Vreme je prolazilo, sasluanja su bila uestala. ei su bili i iznenadni dolasci
milicionera u manastir. Video sam da mi se neto sprema. Nou sam se molio Bogu da
me zatiti; i da mi omogui da odem u planinu, u samou. Teko mi je bilo i pri pomisli
na hapenje, ili na maltretiranje, bilo s ije strane. Nisam vie mogao to da trpim.
Jednog dana kroz prozor svoje sobe ugledao sam milicionere kako pristiu. Bilo mi je
jasno da dolaze po mene, da me odvedu. Izaao sam im u susret; naredili su mi da se
spremim i poem. Upitao sam ih, treba li neto od stvari da ponesem, da li u due
ostati; a oni su mi odgovorili da mi nita vie ne treba, osim tog to imam na sebi.
Poveli su me u Aleksandrovac upski na sasluanje. Ili smo polako, kao da smo poli u
etnju. Dok smo prolazili kroz naseljena mesta, milicioneri su zaostajali daleko iza
mene, da narod ne vidi kako straarno sprovode svetenika. Skrenuli su mi ve bili
panju da e pucati u mene, ako pokuam da beim. A kroz polja i livade ili smo
uporedo.
Po tome to su me poveli ak u Aleksandrovac, i bili uzdrani u govoru, i spremni da
pucaju ako beim, video sam da ovog puta nije u pitanju samo obino, rutinsko
sasluanje.
Idui ka Aleksandrovcu, bio sam uznemiren. Nisam eleo da stradam, niti sam mogao
vie da dozvolim da budem muen. Na prethodnim sasluanjima odgovorio sam im na
sva pitanja i rekao sve to sam imao da kaem, pa nisam znao ta jo od mene hoe.
O svojoj odbrani na sasluanju nisam mislio; nisam ni bio kriv, da bih se branio. Ni sa
kim nisam dobrovoljno saraivao, niti se susretao; nisam po svojoj volji ni u onu
zemunicu otiao!
Na tom putu u meni se rodila odluka da nikome vie ne podnosim raune, i da ne trpim
vie da me svako vue na svoju stranu i udara. Odluio sam da ljudima jasno u lice
kaem koga potujem, ijeg se suda plaim, i kome jedinom sluim i verujem. Neka svi
znaju i razumeju u svojim glavama da sam se odrekao sveta i predao Bogu!
Ta odluka mi je u grudima razbuktala oganj radosti. Osetio sam u sebi veliko olakanje;
bio sam srean i ponosan zbog takve odluke, daleko vie nego kad mi se kao deaku
prvi put pruila prilika da uzjaem dobrog konja.
Nisam vie obraao panju na milicionere, niti sam mislio ta u odgovoriti islednicima.
Molio sam se u sebi da dobijem volju da istrajem u svojoj nameri i da podnesem do
kraja svako muenje.
U Aleksandrovcu su milicioneri, po obiaju, zaostali. U centru grada, neprimetno su mi
prili i naredili da uem u jednu zgradu.
Tamo su me ekali islednici. Bilo ih je trojica; dvojica iz Aleksandrovca, trei, Dragia,
bio je ef Uprave dravne bezbednosti iz Beograda. Ispitivali su me, naizmenino svaki,
punih devet asova. U oi su mi usmerili jaku sijalicu, jedva sam mogao da im
razaznam lica. Traili su od mene da im kaem mnoge stvari o etnicima, uglavnom
ono to nisam znao. A ono to sam znao ne bih ni rekao, i da su me pitali. Mislio sam:
"Neka oni sami raiavaju svoje sukobe i svode svoje raune, kad se ve bore za
dobre plate i za vlast nad narodom!"
Trudili su se da me neprekidnim ispitivanjem umore. Nisu znali, muenici, da sam ja,
svojevoljno, izdravao daleko vee podvige u strpljenju, koncentraciji misli i trpljenju,
nego to su mi oni spremili. Odgovarao sam polako, smireno, tano, i to samo ono to
sam hteo.
U sebi sam se molio Bogu da mi pomogne da im se odluno suprostavim. Pustio sam ih
da mi dosauju sve dok u sebi nisam osetio da sam dobio veliku volju i snagu i
sigurnost da mogu da podnesem svaku muku, i fiziku i psihiku. Tada sam ustao i
rekao im:
"Dosta je bilo muenja. Nisam kriv, ne elim vie da vam odgovaram!"
Ispred glavnog islednika na stolu leao je pitolj. Islednik je ustao, uzeo pitolj i
podviknuo:
"Ovde ja odluujem!... Zna li ti, pope, da mogu da te ubijem i da ti tako presudim ovde
na licu mesta!"
Ali se dogodilo nekoliko puta da su ljudi razvalili vrata i razbili prozore na crkvi. Znao
sam da to ine etnici, samo da narod pomisli kako to komunisti rade jer su protiv vere
u Boga. Nikome o tome nisam govorio, utao sam i popravljao uniteno.
Nisam svome telu davao da predahne, nisam se predavao lenjosti i oputenosti.
Blagodaran sam bio ljudima sa kojima sam iveo; oni su pokazivali potovanje i ljubav
prema meni, a ja sam se trudio da im uzvratim. I danas mnoge od njih spominjem u
molitvama.
U seanju su mi ostali mnogi dogaaji iz ivota u Rudenici. Naroito se seam dve
sestre, iz moje ratajske parohije. Jo dok su bile devojice, razmiljale su da odu u
manastir i da se zamonae. Jednom kad sam prolazio pored njihove kue, ugledao sam
stariju svu uplakanu. Upitao sam je zato plae, i ona im je odgovorila: "alosna sam
zato to je moja mlaa sestra pobegla u manastir. Nije htela da saeka da ja prva
odem, a tako smo se dogovorile. Sad ja ne znam ta da radim, da odem u manastir, ili
da ostanem kod roditelja i da se udam. Plaim se da me roditelji nee pustiti da odem."
Gledao sam je i razmiljao kako da je uteim. Bila je mlada i veoma lepa devojka. Kad
me zamolila da je pouim ta da radi, rekao sam joj da se moli i da od Boga trai savet,
da prihvati ono to On bude odluio.
Pitala me kako da se moli i kako da sazna volju Boju. Predloio sam joj da i ona i ja ne
jedemo i ne pijemo tri dana i tri noi, i da se molimo da nam se otkrije da li da se
zamonai, ili da se uda. Pristala je. Ukuanima nije rekla ta namerava da uini.
Bili smo udaljeni, fiziki, sedam kilometara. Ali u duhu smo bili zajedno.
Bila je smirena i devojaki ista. Molio sam se za nju neprekidno i od srca. Molitva mi je
tekla lako, nije mi se vraala u grudi... Tek tree noi, kad sam bio u dubokoj ekstazi, ne
znam da li sam bio u telu ili van tela, ona se pojavila. Ona je prva dola k meni, a ne ja k
njoj. I pored mog velikog iskustva, bila je bolja.
Pitao sam je:
"ta si odluila, Marija?"
"Oe Kaliste, odluila sam da idem u manastir", odgovorila mi je i nestala.
Sutradan, bila je nedelja, dola je u crkvu na slubu. Upitao sam je:
"Gde si bila noas?"
"Tamo gde ste i vi bili", odgovorila mi je.
Pitao sam je zna li zaista gde je bila. Rekla je da ne zna.
"Znam, rekla sam vam da sam odluila da idem u manastir. Kad sam otvorila oi, bila
sam u svojoj sobi."
Seam se jo jednog sluaja dok sam iveo u tom manastiru. Razboleo se bio jedan
ovek od neke vrste vodene bolesti; lekari su mu vadili po petnaest litara vode iz
stomaka. Nije mu bilo spasa. Tugovao sam i molio se za njegovo zdravlje; bio je
karakteran i vredan ovek. Razmiljao sam kako da mu pomognem i odluio da
pokuam da ga izleim asketskim metodama, onako kako smo to radili u Svetom
Naumu. Bliio mu se kraj, nije mu bilo pomoi, pa sam hteo da oprobam sve to znam,
ionako nisam mogao da mu nakodim.
Doveo sam ga u manastir. Po dogovoru, oitao sam mu molitvu jeleosveenja i
zabranio mu da jede i pije sedam dana. I ja sam, uporedo s njim, postio i molio se za
njega. Sedmoga dana uzeo sam malo hleba; mislio sam, s moje strane je dosta; a
njemu sam savetovao da izdri bar jo dva dana; ali on nije mogao vie da trpi.
Odmah se primetilo da mu ide na bolje. Posle je iao jo dva puta u bolnicu, da mu
izvade jo samo malo tenosti, i voda je potpuno nestala. Da je izdrao jo samo jedan
dan, u bolnicu ne bi ni iao. Brzo je ozdravio i nikad mu se vie ta bolest nije vratila.
Naravno, novac nisam hteo da primim, inae bi molitva bila uzaludna... Tada sam, po
ko zna koji put, utvrdio svoje uverenje da je povremeno gladovanje uz molitvu velika
korist za ljudski organizam. Ali neiskusni ljudi ne smeju to da rade na svoju ruku;
gladovanje bez molitve moe da im priini veliku tetu.
U manastiru Rudenica proveo sam sedamnaest godina, kao stareina. Mislio sam da tu
ostanem sve dok ne budem mogao da odem u neku planinu, u samou. ekao sam
pogodan trenutak da zatraim zamenu, da na moje mesto doe neki mlai ovek,
svetenik ili monah. Ali sam smenjen po nareenju njegove svetosti patrijarha
Germana, i odreen da u Staniincu obnovim zapaljeni dom i crkvu prepuklu od
eksplozije dinamita.
Kad mi je saopteno da uskoro treba da idem u Staniinac, primio sam to s nevericom.
Ali kad sam utvrdio da u morati da posluam crkvene vlasti, osetio sam otpor prema
njima. Mislio sam da njihov odnos prema meni nije bio dobar. Utroio sam mnogo
snage na obnovi manastira Rudenica i crkve u Rataji, pa sam oekivao, s obzirom na
svoje godine i dotadanji rad, da me odatle nikuda vie nee premetati, da je dolo
vreme da se odmorim i ivim po svojoj volji.
Pomiljao sam da ne izvrim nareenje stareine, ali sam se plaio grie savesti. Posle
dueg razmiljanja, uvideo sam i sam da je to bilo u interesu crkve. U Staniincu je
trebalo sazidati hram i konak, a za to sam ja imao potrebno struno znanje.
Prihvatio sam zadatak. Doneo sam bio odluku da naem snage i da budem posluan
dok jo i tu crkvu sagradim, pa da onda ostavim sve, svidelo se to nekome ili ne, i odem
u neku planinu i tamo doekam kraj svoga ivota na zemlji.
Na moje mesto, u tu ureenu i bogatu parohiju, doao je Velibor Kari, svetenik. On je,
pa skoro im je doao, sruio zgradu koju sam ja bio napravio i sazidao drugu, manju,
bez ankera i armirane ploe. Razvalio je i zid oko porte, a ciglu i kamen je prodao.
Parohijani iz Rataje dolazili su u Staniinac, alili su mi se na njega i traili da im
odobrim da svetenika istuku i da ga najure. Nisam im to dozvolio. Ipak je Velibor
dolijao. Ahijerejski namesnik iz Aleksandrovca, uz podrku episkopa ikog, izbacio ga
je iz ratajske parohije i odredio mu jednu siromanu. A ovih dana sam uo da je
napravio kuu u Kruevcu i da je opet dobio dobru i bogatu parohiju.
U Staniinac sam doao 1958. godine. Zatekao sam veliki nered: crkva je bila ozbiljno
napukla od dinamita koji je eksplodirao u neposrednoj blizini. Krov na konaku je bio
spaljen, zidovi porueni, cigla odneta. Zvonara se ljuljala, pa zvono nije ni smelo da se
upotrebljava. I uma je bila oduzeta crkvi.
Tada sam imao oko ezdeset godina ivota. Pored svih muka koje sam proiveo, ipak
sam bio krepak i lak, kao mladi. Video sam, odmah po dolasku, da me eka teak
posao i da mi predstoje godine napornog rada.
Jednog dana legao sam na kameni zid, okrenut licem suncu, da se sunam i
porazmislim odakle da ponem. Kao da sam bio pao u ekstazu, ili da sam zaspao.
Odjednom sam se probudio. Ali nisam vie bio na zidu, ve visoko dignut od zemlje, ak
iznad kubeta crkve. Gledao sam odozgo: hram, dvorite, spaljen konak, svoje telo na
kamenom zidu. Lebdeo sam krae vreme, a onda sam uo glas: "Kaliste, ti si sam sebe
zaklao..." Ubrzo je sve nestalo; probudio sam se na zidu. Seo sam i razmiljao o
vienju, o glasu, pitajui se ta to znai.
Tek to sam poeo sa ureivanjem hrama, dobio sam nareenje od crkvenih vlasti da
idem u manastir Jovanje. Tada se gradila hidrocentrala u Meuvrju, kod Kablara, pa se
preseljavao manastir, od korita Morave, gore na breg, da ne bi bio potopljen. Iguman
manastira Jovanja neto je mutio sa novcem, malo i sa enama, pa me je patrijarh
German odredio da ja izvodim radove i brinem se o svemu ostalom. Po dunosti sam
prihvatio taj posao, mada ga nisam eleo. Morao sam opet da idem meu ljude, da se
nadmudrujem i prepirem. U Staniincu sam bio sam.
Kad sam doao u manastir Jovanje, pred svima monasima rekao sam gospodinu
Germanu, koji je upravo bio u poseti: "Vi znate, vaa svetosti, da sam ja otar ovek i
da traim veliko posluanje i disciplinu u radu. Ovi monasi e sigurno zbog toga da vam
se ale..."
Patrijarh se okrenuo prema njima i rekao im:
"Ko se bude alio na Kalista, neka zna da sebe kod mene optuuje!"
Kao nosilac Albanske spomenice, imao sam besplatnu vonju eleznicom, tako da
crkvu nije kotao moj prevoz od Staniinca do Ovarsko-kablarske klisure. Svake druge
nedelje sam dolazio u Staniinac da obavim svoju sveteniku dunost, pa sam se opet
vraao u Jovanje. Sve pare koje sam dobijao u parohiji staniinakoj, davao sam za
gradnju Jovanja, kao i hranu i pie za radnike. Za vreme radova sestrinstvo manastira
Jovanje bilo je preseljeno u manastir Nikolje.
Pored radova na crkvi, otkopavali smo grobove, i tela preminulih monaha prenosili na
bezbedno mesto. Kad smo doli do groba jeromonaha Makarija Milovanovia, mog
starog poznanika iz Svetog Nauma /umro je u Jovanju, u ezdesetoj godini/, naili smo
na malo udo. To je bio onaj Makarije koji je uvek govorio "Gospodi pomiluj", spavao u
mrtvakom sanduku, nosio stalno gvozdeio ule i nije hteo da radi fizike poslove... Kad
smo ga otkopali, telo mu je bilo celo, netruleno, uto kao vosak. ak mu ni oi nisu bile
upale duboko u duplje, niti je na kapcima bilo memle.
Pozvali smo lekare iz aka da utvrde ta je uticalo na to da njegovo telo tolike godine
ne istruli u zemlji. Doli su, pogledali ga i rekli nam da ga ostavimo dan i no na
vazduhu, pa e onda sigurno da se raspadne. Meutim, stajao je otkriven tri dana, ali se
nita nije desilo. Potom smo ga preneli u metoh manastira Jovanja, gde je leao
zakopan u zemlji sve dok su trajali radovi.
Kad smo zavrili sa preseljenjem crkve i drugih zgrada, ponovo smo otkopali Makarija
da ga vratimo u novopodignuti manastir. Nali smo ga onakvog kakav je i bio. Ostavili
smo ga na vazduhu jo sedam dana, ali se nije raspao.
Ali nikakvih udesa, u vidu isceljenja bolesnih, od njegovih motiju nije bilo. Neki monasi
su priali da im se javljao u snu. Meni se nije javljao. Sahranili smo ga u crkvi, gde i
sada lei.
ivei po manastirima, video sam vie takvih sluajeva. Kako se to dogaa i kako je
mogue da telo ne truli, ne znam. Mnogi neupueni u duhovne stvari, misle da je to
neka popovska ujdurma, podvala. Ali mnoga takva tela i dan-danas mogu da se vide po
naim crkvama i manastirima.
O tome ja razmiljam ovako: da je neka ujdurma, tajnu bi davno saznali vladari. Ko bi
od njih mogao da sakrije tajnu? Tu privilegiju bi oni imali, pa bi danas zemaljska kugla
bila prepuna netrulenih tela izabranih ljudi. U crkvenom redu koristili bi to episkopi,
patrijarsi. Ali tu nema uticaja ni vlast, ni slava, ni novac... Kako to nastaje, ne znam.
Ostaje mi da sve pripiem volji Bojoj.
Dok sam radio na izgradnji manastira Jovanja, dobio sam penziju kao ratnik u prvom
ratu, sa odlikovanjima i Albanskom spomenicom.
est i po godina sam radio na ruenju stare i na izgradnji i ureenju nove crkve u
Staniincu. Pola godine sam ravnao dvorite i podziivao ga okolo, tri i po godine sam
zidao parohijski dom, a dve i po godine podizao crkvu. U meuvremenu sam padinu
oko crkve poumio boriima.
Preko dana sam obavljao svetenike poslove, a do jedan as po ponoi klesao kamen.
Leti sam radio napolju, zimi unutra uz furunu. Od jedan po ponoi do tri molio sam se
Bogu, a od tri do est sam spavao. Sam, bez iije pomoi, svojim rukama, isklesao sam
svaki kamen za celu crkvu i sloio ga u zidove.
Pojavio se bio neki iseljenik, metanin, iz Australije, i ponudio ogroman novac za
gradnju crkve, pod uslovom da u crkvi bude njegova slika u vidu freske.
Ali ja sam hteo da ta crkva bude moja zadubina. Ponudu sam odbio.
Kad je vladika uo ta sam uinio, naljutio se; a ja sam mu rekao: "Ako ti, vladiko, primi
taj novac, onda doi pa zidaj crkvu sam! Ja je graditi neu!"
Za taj posao bila mi je potrebna fizika snaga, zato sam morao da jedem vie nego to
mi je kao monahu bilo korisno. Mislim da sam se i tu snaao: nabavio sam dobro crno
vino, koje sam u tanjiru meao sa vodom, i u to drobio hleb; hrana je bila izvanredna.
Ponekad sam stavljao malo eera da neutraliem kiselinu. Ta hrana mi je davala
snagu, kao da sam jeo meso ili slaninu, ali mi je duh ostajao ist i bodar.
Kad sam ve do pola odmakao u poslu, doli su neki ljudi i predstavili se kao glaveine
iz Aleksandrovca. Bio sam ba na zidu, visoko od zemlje, kad su oni stigli.
"Od koga si, Kaliste, dobio dozvolu da zida crkvu?", upitali su me. "Ovde je bila crkva, i
opet e biti. ta e mi dozvola?" "Ne moe tako da se radi, pope. Prvo mora da se
dobije dozvola od nadlenih vlasti, pa tek onda da se neto gradi..."
Tada se u meni neto okrenulo, ne znam ta mi je bilo. Dosadile mi crkvene stareine,
jer mi nisu dozvolile da ivim kako ja hou, u samoi. Njih sam morao da sluam, ali ove
ovde ne moram, i neu. Planuo sam, mahinalno dohvatio ovei kamen i potegao onoga
koji me pitao.
"Evo ti dozvola!", viknuo sam.
"Ti si lud! uo sam za tebe da si naopak ovek, a sada vidim da si i lud!"
"Lud sam, nego ta! Zar bih inae otiao u monahe!"
Otili su bre nego to su doli. Gledao sam za njima, smejao sam se i pitao se ta mi
bi da tako postupim. Ali mi nije bilo lako, celog sam ivota zidao po Makedoniji i Srbiji, a
eleo sam da budem sam u nekoj planini ili na ostrvu. Svakog dana, kao i tada kad su
oni doli, seao sam se svog usamljenikog ivota i eleo sam da opet tako ivim.
Vie niko nije doao da me pita imam li dozvolu. Sa parohijanima sam se lepo slagao;
potovali su me i redovno dolazili na svetu liturgiju, da se zajedno molimo Bogu i da ga
slavimo.
Nou sam ostajao sam. Tada sam sabirao misli molitvom i razmiljanjem. Vazduh je u
Staniincu ist, okolna brda poumljena, nebo vedro. Odlazio sam esto da se etam
po Mitrovom polju, i razmiljao sam kako u, po zavretku crkve, veto da se iupam
od crkvenih vlasti i da odem u samou da tamo saekam svoj kraj.
Kad su radovi na izgradnji crkve bili zavreni, stekli su se uslovi za moj normalan ivot.
Oslobodio sam se fizikog rada i posvetio se duhovnom uzrastanju. ekao sam da se
na moje mesto postavi novi svetenik, to sam traio od vladike, a ja da odem gde mi
srce eli. Tih dana sam iveo prilino dobro. Ali, kako narod pametno kae: avo ne ore
i ne kopa...
Jednog dana dola je kod mene neka ena iz daljeg komiluka sa erkom. Pre njihovog
dolaska, osetio sam u sebi nemir, predoseanje me upozoravalo da mi se pribliava
neka opasnost. Ali sam mislio da opastnost nema odakle da doe, rat je davno bio
zavren, a ljudi su dobri. Zato i nisam naroito obraao panju na to unturanje
upozorenje.
Ule su i zatraile blagoslov. Na moje pitanje zato su dole, ena je poela da plae i
da mi se ali kako sa erkom nije sve u redu. Lekar im je rekao da je erka na samoj
granici svesti, i da e, ako se odmah ne uda, ubrzo da strada od mladalakog ludila. I
rekla je da ne moe da uini onako kako joj je lekar savetovao jer ima stariju erku i
mora da pazi na red, pred narodom bi bila sramota ako se prvo mlaa uda.
"Dobro, eno, oitau joj molitvu. Ako ima vere, Bog e pomoi..."
"Oe Kaliste, njoj treba mukarac. I to odmah! Ako joj ne naem oveka, poludee!"
rekla je majka.
"Pa udaj je! Nee valjda da dozvoli da ta dete poludi?"
"Ne mogu tako prekoreda, oe! Svet e mi se smejati dok god budem iva! Ne mogu da
je udam, a ne smem da dozvolim da poludi..."
"Pa da joj itamo molitvu."
"Moe i molitvu da joj ita, nije to ravo, ali neto bolje ja imam na pameti, oe. Neto
pree i mnogo vanije bi trebalo za nju odmah uiniti.
Snebivala se, kukala, uvijala se. Nije smela da mi kae ono to je smislila.
"Govori ta ima, eno. Ne otei...", rekao sam.
"Oe! Tebe ljudi veoma cene i potuju te zato to ivi ispravnim ivotom, i to stvarno
veruje u Boga. To zna svako i ljudi zato u tebe imaju poverenja... Uzmi moju erku da
ti bude kuvarica! Pred svetom neka tako bude, a ti ivi s njom! Tako e to to s njom
mora da bude zauvek ostati tajna. im udam stariju erku, udau i ovu. Drugog reenja
nemam!... Pomozi nam, oe! Spasi mi dete da ne poludi!"
Udaljio sam se od nje i hteo odmah da je najurim. No, bila je u velikoj nevolji i muci, pa
sam se uzdrao.
Devojci je tada bilo osamnaest godina. Imala je crne oi, iz njih je, dok me gledala,
sipala vatra. Gutala me oima... inilo mi se da su joj ruke bile spremne da me svakog
asa, na moj najmanji mig, zagrle, zgrabe. Obuena je bila u laku haljinu na
raskopavanje, ispod su se ocrtavale sve obline. Sklonio sam oi s nje, osetio sam
nemir i nespokojstvo. Bio sam u velikoj neprilici; uurbano sam razmiljao kako da se iz
toga izvuem, ali i da im pomognem. Onda sam rekao smireno:
"Ne misli o tome vie, to ne moe biti, eno! itau ti molitvu. Bog je milostiv, pomoi
e."
"Oe, spasi nas! Bog, pa ti. Pomozi nam..."
im je ena izala, devojka je hitro raskopala haljinu i zbacila je sa sebe na zemlju.
Stajala je ispod mene potpuno gola; gledala me poudno. Oseao sam kako su od nje
prema meni dopirali vreli, opojni talasi. ekala je moj mig, pa da mi krene u zagrljaj.
Odmah mi je bilo jasno da su se one unapred dogovorile ta da urade, kako bi me
navele da postupim po njihovim zamislima. Matora lisica je sve bila smislila i na to
nagovorila nesrenu devojku, koja je to jedva ekala.
Star sam ovek pa mogu slobodno da priam o svemu to sam tada oseao kako mi je
bilo. Srce mi se vie ne uzbuuje na te misli i seanje.
Bila je lepa. Ljuljale su joj se velike i vrste grudi, bile su nekako nestvarno bele; na
bradavicama rumenim kao jagode kao da je treperila po kap neke slatke omamljujue
rose. Vitka je bila u pasu, kukova neto irih, pravilno oblikovanog pupka. A itava uma
crnih i kovrdavih malja prekrila joj donji stomak. Proimala me bludna vatra, a u
stomaku sam oseao sladunjavo drhtanje.
U meni se probudila pouda, moda jo ea nego njena. Goreo sam, telo mi je bilo
zategnuto i napeto kao elik. Stajao sam prema njoj, lud od elje, i gledao je, opinjen
tom lepotom.
Moram rei istinu, da se ne laemo: mlad ovek takvoj eni ne bi mogao da odoli!
Nikakav zavet na istotu i celomudrenost u takvoj situaciji ne bi mu pomogao... Nisam
se sauvao to sam bio star, ve samo zahvaljujui bezbrojnim mojim podvizima,
isposnikim i drugim odricanjima. Uspeo sam da se priberem i da se upitam: "Kaliste,
zar ceo svoj duhovni svet i ivot da da za jedan trenutak telesnog uivanja? Zar sad u
starosti da upropasti ono to si godinama sticao?"
Moda me spasla moja vera, volja, ubeenje; ali verujem da me samo Bog spasao da
ne postanem dvolian, licemeran pred sobom, pred ljudima i pred njim.
Krajnjim naporom volje odvojio sam oi od nje i otrao u crkvu. Pao sam na kolena pred
ikonom Gospoda Isusa Hrista. Molio sam mu se za spas kao retko kad pre toga.
Obraao sam mu se iskreno, kao najroenijem; govorio sam mu u kakvom se stanju
nalazim i molio ga de me izbavi iz te opasnosti. Ali vatra u meni sporo se stiavala...
Tek posle jednog asa molitve, na mene se sruila bujica hladnoe, kao da me neko
polio kofom vode. Brzo sam se pribrao, bio sam u stanju da razumno mislim i ispravno
da se ponaam. Opet sam bio stari Kalist. U tim trenucima rodila mi se i misao kako da
pomognem nesrenoj devojci.
Iz crkve sam se vratio u konak, gde su me ekale ena i njena erka. Kao da su se jo
nadale da u da prihvatim njihov predlog. Ali ja sam im odmah rekao da ako ele moju
pomo, da devojka ozdravi, onda moraju da me posluaju u svemu to im budem rekao.
Pristale su da mi se prepuste; ionako nisu imale drugog izbora.
Naredio sam strog post za devojku u naredih sedam dana. Sutradan sam je doveo u
crkvu i ispovedio je. U poetku ispovesti bilo mi je teko da joj se duhovno pribliim; ona
na moja pitanja uglavnom nije odgovarala, gledala me oima punim telesne udnje. Oko
nas u crkvi vlada je tiina; mirisao je tamjan, a ispred, posmatrale su nas ikone. Govorio
sam joj smireno, polako; blagim reima traio sam od nje da ispovedi ono to je grize i
mui. Kako je prolazilo vreme ona se po malo oputala, svest joj se bistrila, bivala je
prisnija sa mnom jer joj se srce otvorilo. Poela je da mi govori, isprekidanim
reenicama, o svojim mladalakim tajnama, grcajui od navale jakih oseanja.
Pri kraju ispovesti njene oi su se ovlaile suzama, onda je zaridala i plakala dugo. Na
kraju se smirila i pogledala me u oi slobodno i razumno.
Nakon ispovesti pristupio sam molitvi za njeno ozdravljenje; u molitvi sam ostao due
od dva asa. Lepota devojaka pokrenula je u meni elju da je spasem. Nisam alio
sebe; znoj mi je lio sa lica na grudi, a noge me bolele od dugog stajanja. Svaka moja
re bila je jasna i usrdna, izgovorena sa oseanjem, iz dubine srca.
Naloio sam majci da sedam dana devojku dri u zasebnoj sobi, bez hleba i vode, i da
se sama moli Bogu za nju.
Kad su otile, vratio sam se u crkvu, kleknuo pred ikone i molio se za spas te devojke,
velianstvene lepote Boje. Postio sam uporedo sa njom, mislio na nju, trpeo sa njom i
molio se.
Nakon isteka sedam dana otiao sam njihovoj kui, devojka se bila smirila; u oima joj
vie nije bilo one vatre. Oslabila je i jedva je govorila od iscrpljenosti i slabosti. Prolo je
jo nekoliko dana i ona se okrepila, ozdravila. Vie joj se ta bopest u ivotu nije vraala.
I danas je iva, ima decu, mua i porodicu. Potuje me kao oca. Kad me sretne, pokloni
mi se i poljubi me u ruku. I njena majka me je potovala, ali, kad god bi me srela, od
stida nije smela u oi da me pogleda.
Po zavretku hrama u Staniincu, traio sam od crkvenih vlasti da mi dozvole da odem
u neki manastir. Molba je prihvaena i postavljen sam za duhovnika u enskom
manastiru Ljubostinja. Otiao sam, iako nisam eleo da upravljam enama i da budem
njihov duhovnik. ena ostaje ena i kad se zamonai. Ne moe mukarac u njenim
oima da bude ist, i da je svetac Boji! Uvek neto nau, neki razlog, da nas okaljaju;
ako nema istine, tu je izmiljotina! U Ljubostinji sam ostao godinu i po dana, posle sam
otiao za duhovnika u manastir Jovanje.
Prihvatao sam se raznih dunosti, premetao se iz mesta u mesto, sklanjajui se
postepeno to dalje od oiju stareina, jer sam mislio da u se tako lake osloboditi i
dokopati se molitvenog tihovanja. Pomiljao sam da svojevoljno ostavim crkvene
poslove, da prekrim zakletvu na poslunost i pobegnem od vladike bez blagoslova. Ali
nisam to smeo da uradim jer sam znao da bih mnogo postradao. Iz Jovanja sam preao
u manastir Vaznesenje u nadi da sam se pribliio svom cilju, samovanju.
Ba u to vreme pozvao me Vasilije, vladika iki, radi nekog razgovora. Obradovao sam
se njegovom pozivu, mislio sam da je to dobra prilika da zatraim dozvolu za odlazak.
Oekivao sam da u lako dobiti njegov pristanak kad mu kaem da sam u ivotu mnogo
uinio za crkvu, i da je red da me pusti da u starosti ostvarim svoju ivotnu elju.
Vladika mi je ispriao da je svetenik, za tih nekoliko godina po mom odlasku,
prezaduio crkvu staniinaku. Tako je, za samo jedan dan, motornom testerom
nasekao osamdeset kubnih metara crkvene ume, i za dva dana ta drva prodao u
bescenje.
Spomenuo sam mu svoju nameru da ivim u planini, a on mi je odgovorio:
"Razumem te potpuno, Kaliste. Sluao si nas, radio si celog ivota, i mnogo uradio za
crkvu. Znam da je red da i mi uinimo neto po tvojoj volji. Ali molim te, oe Kaliste, jo
ovo: poi u Staniinac, razdui crkvu, pa onda idi kud god hoe! I znaj da te putam,
ali da ostane u granicama moje eparhije."
Morao sam opet da prihvatim njegov predlog. Ponovo sam doao u Staniinac. A
svetenika koji je prezaduio crkvu, crkvene vlasti su premestile u Niku eparhiju; tamo
je unapreen u vii in. Umesto da ga kazne, nagradili ga!
Po dolasku u Staniinac, urio sam se i trudio kao nikad ranije da to pre sve zavrim,
pa da najzad ponem da ivim po svojoj volji. Blagoslov od vladike vie nisam morao da
traim, ve mi ga je dao. Za godinu i pet meseci sakupio sam novac i otplatio sve
dugove; dao sam neto i od svojih para, od penzije, samo da se to pre oslobodim te
svoje poslednje obaveze.
Konano sam pismom obavestio vladiku da sam u potpunosti izvrio njegovu naredbu.
Napomenuo sam mu da u ja, kad on bude itao pismo, ve biti na putu u planinu i
samou.
Tako sam i uinio: spakovao sam stvari i seo u prvi voz za eveliju. Plaio sam se da
mi vladika opet ne da neki zadatak, pa ga nisam posluao i ostao u granicama njegove
eprahije. Pobegao sam u Makedoniju, u Moglenske planine.
Ne mogu da iskaem svu radost koju sam oseao dok sam putovao u planine. Posle
gotovo pedeset godina bio sam slobodan i svoj. Mislio sam da u takav ostati zauvek.
Zahvaljivao sam Bogu to mi je omoguio da ivim onako kako sam znao da mi najvie
odgovara. Gledao sam polja, planine i pevuio. Govorio sam sebi: tu e iveti i tu
predati duu Bogu.
Radovao sam se to u ponovo iveti u istoti i istini, i to u dohovnim okom gledati
nebeske tajne i lepote; to u biti daleko od ljudske zablude o ivotu, od lenjosti i
oputenosti, zlobe i mrnje, pohlepe i bluda; to neu brinuti o ljudima i reavati njihove
duhovne i moralne probleme; to neu vie zidati crkve, konake i domove.
udio sam za potpunim prisustvom natprirodnog u sebi i oko sebe. Kao svetenik, kad
bih itao molitve za osveenje vode uoi slave, dobijao sam unutranja ozarenja, neku
malu blagodat, i tako saznavao da i svetenici primaju dar Duha Svetoga. Ali to nije bilo
ni blizu po lepoti i darovima to su na mene silazili u planini ili na ostrvu.
Izvesnu blagodat sam primio i kad sam zidao crkve. Ali ovo moram rei: veu blagodat
sam dobijao kad sam sedam dana postio i molio se, nego kad sam dovravao crkvu na
kojoj sam godinama radio. To je istina koju sam u srcu osetio, i uveren sam da je Bogu
ovek mnogo vaniji od kamene zgrade. Dobro je biti u crkvi u kojoj slui svetenik koji
ivi po Bojem zakonu i po reima koje propoveda, i kada se u njoj okuplja narod ista
srca i savesti. Ako toga nema, uzalud nam je lepa graevina, nikome ona sama ne
pomae.
ovek osveuje mesto, a ne mesto oveka. Tamo gde su ljudi u kojima je ljubav, tu je
Jerusalim, Sveta Gora i cela vasiona.
Po dolasku u eveliju, povezao sam se kamionom do blizu jugoslovensko-grke
granice, onda sam se uputio u planinu sa stvarima na leima. Dobro sam zapamtio
mesto gde sam, u prvom ratu, proveo godinu i po dana na poloaju prema Nemcima,
vabama i Bugarima. Uputio sam se pravo do peine gde smo, kao vojnici, jedni
drutima previjali rane, spremali hranu, slavili slave, pevali, tugovali. Tu smo iveli
oekujui dan kada emo da probijemo front i poemo kuama u Srbiju.
Bio sam odluio da u toj peini proivim ostatak svoga ivota. A hteo sam da budem
ba tu i zato to sam znao da okolna uma obiluje pitomim kestenovima i divljim voem.
U planinu Petrinu, ili na ostrvo Prespanskog jezera, nisam mogao opet da se vratim
zbog starosti; vie nisam mogao da se hranim koprivama, korenjem i travom. Pitome
kestenove sam voleo i mogao sam da ih jedem. Najbolji su kad se skuvaju; to sam
iskustvo stekao u ratu.
Iz daljine sam ugledao kronje pitomih kestenova, divljih kruaka, gloga, oskorua.
urio sam da to pre stignem; kao da sam leteo uz planinu. Unaokolo je jo uvek bilo
tragova prvog rata: poluzaravnjeni rovovi, komae granata, koturovi za bodljikavu icu,
polomljeni tokovi kara, zarali bajoneti. Sa svojim zelenilom i stenama, planina je bila
prava lepotica. Oseao sam se slobodan, kao soko.
Seao sam se bitaka koje smo tu vodili, drugova koji su izginuli, i onih koji su preiveli,
naih nadanja, elja, radosti, tuge... Zaboravio sam tada, u tim trenucima, preanji
ivot meu ljudima, i svoja stradanja, i fizike napore i razoaranja. Moja dua je pred
tim buduim boravitem kliktala od radosti.
Ali kad sam stigao na pedesetak metara do peine, video sam oznaku dravne granice.
Moja peina se nalazila na grkoj teritoriji!
Tada mi se smuilo. Spustio sam rance na zemlju i upitao se: da li je mogue da je moj
put opet prepreio ovek? Zatim poluglasno: Ne da mira, spokoja i slobode drugome,
pa ni sebi samome, nesrenik... O, ljudi! Dokle u iveti po vaim nareenjima, dokle u
sluati vae patnje i nailaziti na vae zabrane?
U tim trenucima tvrdo sam odluio da se oslobodim ljudi, zauvek!
Reio sam da naem takvo mesto gde me niko ubudue nee ni u emu ograniavati,
do samo Bog.
Ipak sam odluio da vidim svoju peinu. Uzeo sam rance i preao granicu.
Na ulazu u peinu popreilo se stablo velike bukve; izgleda da se od starosti prelomila i
pala. Jedva sam se provukao ispod debla i doao do vrata koja smo, mi vojnici,
napravili pre vie od pedeset godina; bila su natrula, ispucalih dasaka i rasklimana. U
peinu niko nije ulazio otkad smo je mi napustili.
Kad sam otvorio vrata, zapahnuo me ustajali vazduh i pala pauina na lice. Oi su mi se
privikle na polutamu; ugledao sam na podu peine konzerve, vatrite i nagorele
panjeve. Bila je tu i jedna etkica za brijanje i jedan brija koji je, kasnije sam utvrdio,
posle tolikih godina jo bio upotrebljiv! "To je Milanov brija", rekao sam glasno. Setio
sam ga se; on je, prilikom proboja fronta, zaboravio na sve svoje stvari, i skaui i
radujui se, istrao iz Grke i uao u nau zemlju.
Seo sam na izboinu /nekad nam je sluila kao stolica/; prolost je oivela u meni. U
grudima sam osetio slatku radost. Setio sam se drugova koje sam voleo; i video sam da
u sebi imam jo ljubavi prema onima koji su zauvek otili iz moga ivota. Taj oseaj u
meni bio je dubok, plemenit i lep. I po ko zna koji put, saznao sam da u oveku ne
postoji nita lepe od ljubavi.
Dotad sam bio upoznao ljubav veu od ljubavi prema ljudima, ljubav prema Bogu. Ali i
ovu ljubav, prema bivim drugovima i sapatnicima, bila je velika i dostojna da ovek radi
nje ivi, da bi je stekao, osetio i s njom iveo u dubini svoga bia.
Setio sam se strahota koje smo, mi mukarci, poinili u prvom i drugom svetskom ratu,
bilo da smo napadali ili se branili. I javila mi se u svesti pesma jednog naeg
knjievnika, Srbina, koji je pisao izmeu dva rata: "Tuno je biti muko..." I rekao sam
sebi: Ne, nije tuno, tuno je ne biti muko u ivotu. Tuno je biti zlikovac, lopov,
bludnik, lentina! Divno je biti mukarac ista srca, pun ljubavi i mira, i razuman. Postoji
li ita velianstvenije na zemlji? ta bi se s tim moglo porediti?
Izaao sam iz peine; priseao sam se potoka, izvora... Poao sam udesno i uputio se
prema esmi u kamenu, koju smo u ratu napravili. Kraj esme sam ugledao novo lone;
lancem je bilo vezano za stenu, pa sam zakljuio da u blizini ima ljudi. Zahvatio sam
vode i polako pio, a u meni su se reale uspomene. Povremeno sam zaboravljao vreme
koje je prolo, oseao sam se kao i pre pedeset godina kada sam sedeo na ovom
mestu.
Iz zanosa su me prenuli koraci. Bili su to grki vojnici - graniari, koji su poli na esmu.
Iznenadili su se kad su me ugledali kraj izvora. Ali videi me onako starog, sedog i u
monakoj odei, nisu bili grubi prema meni. Upitali su me ko sam i ta radim. Odgovorio
sam im, ali oni nisu razumeli srpski. Znao sam po neku grku re, ali tada nisam mogao
da se setim ni jedne. Sreom, sa njima je bio jedan Makedonac, a ja dobro govorim
makedonski, pa smo uspeli da se sporazumemo.
Kad su uli da sam na toj planini ratovao, da sam iveo u peini i sa drugovima
napravio esmu, veoma su se zainteresovali. Dugo sam im priao o ratu, borbama, o
naem ivotu, ratnikom.
Odveli su me potom u svoju, grku karaulu. Poneli su moje rance i zamolili me da
prenoim kod njih, da bih im priao o svojim doivljajima. Bio sam umoran, nikuda
nisam urio, pa sam pristao i ostao. Cele te noi oka nisam sklopio, proveli smo je u
razgovoru. Sutradan su me dopratili do jugoslovenske karaule.
I sa naim vojnicima sam se dugo zadrao u razgovoru. Kad sam od njih poao, nisu mi
dozvolili da idem autobusom, ve su me sa svojim kolima dovezli do evelije. Rastao
sam se i sa Grcima i sa naima kao sa svojom decom. Radovao sam se, bilo mi je milo
to sam ih sreo. Dragi su mi to momci bili, ostali su mi u lepoj uspomeni. Ali mi se i
plakalo, to nisam mogao da ivim u svojoj peini u kojoj sam doiveo strane dane rata
i divne trenutke drugarstva i ljubavi.
Tako je, ne mojom krivicom, propala moja zamisao, i moja nada, da ivot privedem
kraju u toj planini, meu pitomim kestenovima i divljim ivotinjama.
Iz evelije sam vozom putovao, preko Skoplja, Nia i Stalaa u aak. Otiao sam
pravo u Ovar-banju; stvari sam ostavio kod jednog seljaka, odmah se uputio prema
Kablaru, da u toj planini potraim pogodnu peinu sebi za ivot.
Stajao sam na upriji u Ovar-banji i dugo posmatrao okolna brda. Dobro sam
poznavao tu planinu; a i inae sam znao prirodu planina; videvi obrise i litice jednog
uzvienja, ocenio sam da tu mora da bude peina. Odmah sam se tamo uputio;
orijentisao sam se prema drveu i isturenom kamenju. Kad sam se popeo tamo gde
sam bio zamislio da stignem, dugo nisam mogao da naem peinu, iako sam je traio
paljivo. Onda sam video jedan mali otvor u litici, desetak santimetara irok, iza
breuljka koji je vrhom zaklanjao podnoje litice i ulaz. Kad sam obiao breuljak, s
druge strane sam odmah ugledao peinu. Ali do nje nisam mogao da doem, ispod je
bila provalija, iznad visoka litica, a sa strane glatke, okomite stene. Nikako nisam
mogao da joj priem.
Svialo mi se veoma mesto gde se peina nalazila, pa sam hteo ba tu da se nastanim.
Dosetio sam se kako da doskoim toj prepreci. Odluio sam da u vertikalnu stenu,
prema peini, zabijem gvozdene klinove u dva reda: dole, po kojima bih gazio, i gore za
koje bih se drao. I to mi, kao graevinaru, nije bilo teko da izvedem.
Vratio sam se u Ovar-banju i otiao kovau. On mi je napravio nekoliko dobrih piceva
za kamen i etrnaest gvozdenih klinova. U prodavnici sam kupio eki od jednog
kilograma, a iz manastira Nikolje uzeo sam tkanice i jake kaie... Kad sam se vratio u
planinu, prvo sam picem udubio stenu za klin na koji u zgaziti, zatim za klin za koji u
se uhvatiti. Tako sam, redom sve do peine, postavio sedam klinova dole, sedam gore.
Dok sam buio rupe u steni, kaiima i tkanicama vezivao sam se za klinove da ne
padnem.
Peina je bila pogodna za ivot. Poravnao sam je i doterao, tako da izgleda kao dobra i
pristojna soba. Iz jedne napukline u steni curila je voda. Prvom prilikom kad sam otiao
u banju, kupio sam cement i uz samu pukotinu napravio valov. Za nepuna dva asa u
valovu bi se skupilo oko est litara izvrsne planinske vode za pie. Cementnim mlekom
okreio sam zidove peine. Vrata sam napravio od dasaka. Doneo sam bocu plina,
ebad, knjige...
Ulepavao sam taj svoj konak strpljivo i s velikom ljubavlju. Verujem da tada niko na
svetu nije bio sreniji od mene. Ni dvorac nekima nije tako mio, kao to je meni bila
moja peina u steni.
Poda mnom se pruala padina Kablara, valovita, zelena. Gledao sam odozgo svet, i bio
sam srean to sam potpuno svoj i sam.
Penziju sam primao u poti u Ovar-banji. Kad bih tamo silazio, kupovao sam sve to
mi je bilo potrebno za ivot. Jeo sam svakog drugog dana, hleb sa vodom; hleb sam
suio na suncu, pa mi je trajao preko mesec dana. Ponekad sam na plinu kuvao koprive
ili neko korenje. Voda je bila ista, ukusna, laka, hladna; takvu vodu u ivotu nikada
ranije nisam pio.
Na samom poetku ivota u planini, jednom sam na putiu ugledao zmiju arku. Nisam
se bio uplaio, na ostrvu Prespanskog jezera iveo sam meu hiljadama zmija. Ali je
ova bila drukija; im me ugledala, poela je da iti i da mi preti. Zaudio sam se to je
takva, kad je nisam dirao; potom sam joj govorio blagim reima, kao razumnom
stvorenju, da ne treba da se svaa sa mnom, i da me se plai, jer joj neu nita uiniti.
No ona je bivala sve ljua. Kad moje rei nisu pomogle, viknuo sam otro: "Sluaj ti,
skote, to u ti rei! Ja sam ovek, a ti si zmija. Ti mora mene da slua! Ako nee
milom, sklonie mi se s puta silom!"
I dalje je itala, i to sve ee. Zatim sam uzeo kamenje i potegao sam je jednom,
drugi put, trei... Pobegla je u udubljenje u steni kraj drveta; zavukla se u pukotinu, ali
glavu nije htela da skloni, ostavila je napolju.
Odatle me je vrebala. ekala je da joj se pribliim, da me zgrabi za nogu i usmrti.
Udarao sam kamenom u drvo kraj njene glave, ali se ona nije ni pomerila. Gledala me
svetlim oima, ispunjenim zlom, koje se u njoj bilo raspalilo. I ja sam bio ljut, pa sam je
tukao kamenjem sve dok se nije sasvim zavukla u rupu. Vie je nisam video.
Po ponaanju zmije zakljuio sam da sam, boravei meu ljudima, izgubio smirenje i
mnogo od Boje blagodati, jer zmija ne bi nasrnula na mene da je u meni bilo ljubavi.
Na ostrvu sam dve godine iveo meu hiljadama zmija i ni jedna me nije ljutito
pogledala. Razumeo sam da vie nisam onaj koji ivi u saglasnosti i u miru sa sobom,
ivotinjama i ljudima. I znao sam da mi predstoji borba za oienje due i tela, kako bih
iz sebe izbacio zemaljske strasti i zamenio ih nebeskom harmonijom i ljubavlju.
Meutim, bio sam ve iskusan podvinik i molitvenik, pa sam bio uveren da u se brzo
vinuti u velike visine.
Pred peinom sam se molio od istoka sunca do jedanaest ili do dvanaest asova; nou
sam se molio do posle ponoi. Znao sam i due da se molim, onda kada bih osetio da
mi se primie negativna energija, ona koja smera da mi raslabi volju i telo strahom i
mlitavou. Molitvu sam vrio svojim reima, ili iz mineja. Imao sam svih dvanaest
mineja i oba oktoiha. Preko dana sam pravio krstie od imirovog drveta, etao
planinom, razmiljao. Iako sam bio prilino star, borio sam se junaki.
Najvie sam voleo da se molim u pono. Obino sam stajao na steni ispred peine. U
trenutku kada je prestajala no, a raao se dan, priroda se smirivala, ptice prestajale da
pevaju, zrikavci da zriu, pa i vetar kao da se utiavao. Nad zemljom bi zavladao
neiskazivi mir. U tim trenucima oseao sam da zemlju pohodi Bog.
Nisam doputao da mi neto nedostaje od onog to mi je potrebno za ivot. Imao sam
sve: krevet, ebad, bocu plina, osueni hleb, kopriva, vode, odela, molitvene knjige,
alat... Vreme mi je prolazilo u trudu i naporu; svakim danom postajao sam sve smireniji,
i sa vie topline i radosti u srcu. Oko mene, i u meni, bili su nadzemaljski mir i istota.
Ostavio sam sve u peini: ebad, dvanaest mineja, oba oktoiha... Oistio sam je i
uredio; namestio sam krevet, kao da u uskoro lei, sudove stavio na svoje mesto.
Potajno sam se nadao da u se ipak u nju jednom vratiti. Za sobom sam zamandalio
vrata. Klinove sam povadio i dobro ih sakrio. Ne verujem da e iko ikada pronai to
mesto. Moda neki planinar, ako sluajno nabasa. Ili ako Bog bude hteo nekom da
otkrije moje obitavalite.
A za sluaj da se ne vratim, ostavio sam ispisanu hartiju na stolu. Ako neko bude
proitao ono to sam napisao, saznae ono to sam video okom duhovnim, i okom
telesnim, i verovae tome to bude proitao, i imae koristi od moga iskustva.
U toj peini, u samoi proveo sam samo est meseci.
Bilo je rano prolee, vreme velikog, asnog posta, kad sam doao u crkvu u Staniincu.
Meu boriima, koje sam svojom rukom posadio, zatekao sam krave. Mnogi borii bili
su polomljeni. U kuhinji sam zatekao svetenika Bjelaevia i Spasoja vraara za
rukom. Jeli su kobasice! Pop i vraar, asni post i kobasice! Nisam mogao da se
uzdrim, podviknuo sam im i poterao ih napolje.
Svetenik se bunio i protivio, ali kad je video akt vladike Vasilija kojim je bio otputen,
uutao je, ustao i otiao. Krave meu boriima bile su Spasojeve. Izjurio sam stoku
zajedno s njim i zapretio mu da mi na oi vie ne izlazi, niti se pribliava crkvi.
Vladika je rainio svetenika i poslao raspis svuda po svetu, gde god je crkve
pravoslavne, da ga niko ne primi u slubu. On je, kasnije sam to saznao, obiao svih
pet kontinenata, ali nigde nije dobio slubu. Posle nekoliko godina opet se pojavio u
Staniincu, kod svog prijatelja vraara. Poto je ubrzo video da ni u Staniincu nema
vie ta da trai, Bjelaevi se zauvek izgubio.
Ja sam, odmah po dolasku, nabavio potreban materijal i pristupio poslu da pokrijem
crkvu i konak. Pomogao mi je metanin Milan Radievi, koga sam poteno plaao.
Crkva je prokinjavala; sveti presto je propao. Vraar je vraao sa motima svetitelja i
tako ih oskrnavio. Takoe, sekao je platanicu i zavesu, opet zbog vradbina, i
prodavao ih narodu za novac.
Pitao sam vladiku ta da radim sa upropaenim stvarima i oskrnavljenom svetinjom?
Rekao mi je da sve spalim, da pepeo bacim u reku i da nabavim novo. Tako sam i
postupio. Pokriva za sveti presto saila mi je igumanija Varvara i sestre iz manastira
Ljubostinje, a platanicu su mi uradili u manastiru ii. Vladika mi je po sveteniku
poslao antimis sa motima svetitelja.
Za kratko vreme doveo sam crkvu u red i osposobio je da se u njoj vri sluba Boja.
Narod mi je u svemu pomagao. urio sam da to zavrim jer sam se nadao da e me
vladika pustiti da se opet vratim u samou.
Kad god bih ga video, molio sam ga da mi nae zamenu i razrei me dunosti
svetenika. U prolee mi je obeavao da e do jeseni to urediti, u jesen sigurno do
prolea. U stalnom nadanju i ekanju slobode, ostao sam u Staniincu ravno sedam
godina. Kad sam navrio osamdeset godina ivota, opet sam otiao do vladike i
objasnio mu da ne mogu vie da radim jer mi je teko da se kreem. Rekao mi je da
ostanem jo malo, dok ne nae pogodnog oveka za moje mesto.
Jednom, vraajui se sa neke sahrane, nisam stigao da se vratim na vreme i uhvatio
me mrak u putu. Ljudi, kod kojih sam bio, molili su me da prenoim kod njih. Nisam
pristao jer ne volim da spavam u tuoj kui; oprostio sam se od njih i poao putiem
pored reke. Gde je bilo previe tamno, od senki gustog drvea, palio sam ibice da
nekako osvetlim sebi put. Ali mi je ubrzo nestalo ibica; iao sam oprezno, pazei na
svaki korak. Ipak sam se o neto sapleo i pao na zemlju, pa sam se otkotrljao niz obalu
u reku.
Upao sam, na nesreu, ba u najdublji vir i dobro se natopio. Osetio sam veliku
hladnou, pa sam, to sam bre mogao, pourio prema konaku.
Drva su bila pripremljena uz furunu, samo je trebalo da se zaloi vatra. Kad su drva
planula, svukao sam se. Bio sam od zime sav pomodreo, od stopala pa sve do pojasa.
Pokuavajui da se spasem, istrljao sam se dobro ljutom rakijom. Uto je naiao jedan
moj komija, sluajno, da me neto upita, pa kad je video ta mi se dogodilo, odluio je
da ostane pored mene i da mi pomogne. Do ponoi je bilo dobro, ali od ponoi poela je
da me obuzima potmula vatra; oseao sam bolove u grudima.
Komija je pozvao lekara, i ovaj je ustanovio zapaljenje plua. Odmah su me kolima
preneli u bolnicu u Vrnjakoj banji.
Kad sam poao u bolnicu, mnogi su doli da me isprate. Oprostio sam se sa svima, kao
da se nikada vie neemo videti. Jednoj eni, koju sam dobro poznavao, dao sam
novac i zamolio je da ga odnese u Kraljevo i preda vladici ikom. Bila je prilino velika
suma.
im su me odneli u bolnicu, odmah mi je naena zamena.
U prvim danima bolovanja bilo mi je veoma teko. Rane koje nisam oseao punih
ezdeset godina, odjednom su oivele, pekle me i bolele. Kurum, od prvog rata stalno
u pluima, u mnogome je oteavao moje ionako teko stanje. Lekari su rekli da je
kritino, to sam i sam znao. Vladika je doao u bolnicu im je uo ta mi se desilo.
Ispovedio me i priestio.
Moram da priznam: nije mi se jo umiralo. Iako sam prevalio osamdeset, iako sam
preiveo sve to sam preiveo, eleo sam da poivim makar jo malo. Hteo sam u
samoi jo da se porvem sa sobom, da pokuam da oistim iz sebe, pored ostalog, i
neke oveku nedoline misli. da trpljenjem okajem sve runo to sam uinio u svome
ivotu, i da u sebe unesem jo koji komad neba. I hteo sam jo da sreem dobre ljude.
I pored toga to sam duhovnim okom gledao lepote nesravnjivo lepe od zemaljskih,
esto se moje srce radovalo dok sam pesmom hvalio Boga i svetinje njegove, ili dok
sam na molitvi, sa rukama dignutim k nebu, ekao da izgreje sunce i obasja zemlju i
ljude na njoj, dobre i zle. Najvie sam se radovao kad bih sreo oveka iste savesti,
smirenog, iz ijih oiju istie ljubav. Na zemlji sigurno nema nieg lepeg od dobrog i
razumnog oveka.
Pitao sam lekare da mi otvoreno kau znaju li, i oekuju li, hou li, preiveti. Rekli su mi:
" Da si mlai, da nema kurum u pluima, sigurno bi ozdravio. Ne znamo ta e s
tobom biti. Nadamo se dobrom." Kako su govorili, bio sam uveren da za mene spasa
nema.
Kao to ve rekoh, eleo sam jo da ivim. Meutim, oseao sam se svakim danom i
asom sve slabiji. Lekari su upotrebljavali sve svoje znanje, ali poboljanja nije bilo. Kad
sam video da mi spasa nema, odluio sam da se leim onako kao sam znao i umeo asketski.
Odbio sam svaku hranu i pie. Zatvorenih oiju, leei u krevetu, molio sam Gospoda i
Svetu Bogorodicu da mi produe ivot na zemlji jo za neko vreme. Lekari me u prvim
trenucima nisu razumeli, nisu znali ta smeram i ta hou. A kad su videli da stvarno ne
jedem i ne pijem, ubeivali su me da nema nikakvog smisla to to radim, jer u sebe
tako sigurno ubiti. Nisam ih sluao. Zato bih? Znao sam da moe da me spase samo
moja jaka volja ili udo Boje...
Treeg dana moga gladovanja doao mi je u posetu vladika. Pozvali su ga lekari, da me
on urazumi i ubedi da odustanem od svoje, po njima sulude, namere. Vladici sam
smireno odgovorio da imam pravo, kao slobodan ovek, sa svojim ovotom da radim
ta i kako hou. "Ne smem da se ubijem, vladiko. Ali u gladovanju i molitvi smem da
predam duu Bogu. U tome nisam obavezan da sluam ni Vas, niti bilo koga", rekao
sam.
ta se sve u bolnici, meu osobljem i bolesnicima, o meni nije tada govorilo! Ko je
mogao da me razume i da me shvati?! ak je i vladika mislio da sa mnom nije ba sve
u redu.
Bolele su me rane, muila me temperatura, e... Uprkos svemu, i danju i nou sam se
iz dubine srca neprekidno molio za produenje svoga ivota. Bio sam u neprilinom
poloaju za molitvu, ali sam se nadao da mi se to nee uzeti za zlo.
Borio sam se do navrenog devetog dana. Tada sam, negde posle ponoi, doiveo
jasno i ivo vienje, kakvome se nisam nadao niti sam ga takvog oekivao. uo sam
istinite rei i odmah osetio olakanje.
Kad me je deurni bolniar obiao, zamolio sam ga da mi donese neto za jelo, neto
orbasto. On se obradovao kao dete i odmah otrao; doneo mi supu, mleko, virle. Jeo
sam supu, malo popio vode, a onda sam zamolio bolniara da mi pomogne da odem do
kupatila da se okupam. Smetala mi je neistoa tela. I u planini sam uvek nalazio
naina kako da se okupam.
U bolnici sam ostao etiri i po meseca. Telo mi je bilo prilino oslabilo. Izleio sam se od
upale plua, ali su mi bile oivele ratne rane; naroito mi je smetao kurum u pluima.
Oseao sam ga svakog trena: etao se po pluima i podsticao me na kaalj. Proradile
su mi i rane na nogama, i na ramenu, kao i na desnoj ruci, gde su se nalazila dva
pareta metala od eksplozivnih kuruma.
Radovao sam se povratku u Staniinac. Video sam i na ljudima da im je milo to sam
opet meu njima, iv. Nekoliko dana sam se odmarao od bolnice i primao posete. Onda
sam izaao da se proetam i da gledam prirodu i okolinu.
Brzo sam shvatio da vie neu moi sam o sebi da se staram, zbog mojih rana a i zbog
starosti. Komije nisam eleo da optereujem. Tada sam odluio da iz Staniinca odem
u Ovarsko-kablarsku klisuru u manastir Jovanje. Setio sam se obeanja patrijarha
Germana da mogu da biram manastir po svojoj elji. To obeanje sam dobio prilikom
premetaja iz Rudenice, poto zbog stalnog premetanja nisam mogao da imam svoj
manastar, niti su mi dali dozvolu da ivim u planini.
Moje je mesto u manastiru; za taj ivot sam se opredelio. Jednog dana, etao sam
putem prema Mitrovom polju, pred mene je istrala lisica. Prela je put, zatim je stala,
okrenula se i pogledala me. Onda je poela da se valja i prevre preko glave. Igrala se.
Uivao sam posmatrajui je onako veselu i umiljatu. Pustio sam je da se malo poigra,
zatim sam joj rekao: "Bei, nesrenice! Ako te vidi Gavrilovi, doi e s pukom, pa se
nee dobro provesti." Kao da je razumela ta sam joj rekao, otrala je uz brdo i nestala
u umi.
Jo malo sam ostao u Staniincu. Pakovao sam svoje stvari i spremao se za odlazak u
manastir.
U manastiru Jovanju, kod sestrinstva, nisam naiao na prijem kakav sam oekivao. Bio
sam star, nemoan, pa im verovatno nije bilo milo da me gledaju takvog u svojoj sredini.
Vladika me zatim premestio u manastir Kamenac u Grui. U njemu sam ostao dve i po
godine. Tu mi nije bilo ravo, ali mi je smetalo to je manastir u kotlini i to su okolna
brda poumljena uglavnom bagremom. U prolee, kad bagrem cveta, od njegovog
mirisa nisam mogao da diem, guio sam se. Plua su mi bila slaba, neto zbog
kuruma, neto zbog preleanog zapaljenja. Svakim danom sve tee sam disao. Bila mi
je potrebna visina i ist vazduh. Smetale su mi i magle i vlaan vazduh u kotlini.
Sa monasima i monahinjama sam se prilino dobro slagao. Ali sam doao u sukob sa
svetenikom. On nije bio rav ovek, ali je bio gord i previe zadovoljan sobom.
Stanovao je u gradu, a u manastir dolazio autom. Onako nadmen, pokuao je da
Tih dana, zamolio sam vladiku da me premesti u neko mesto gde je vazduh bolji.
Zajedno smo razmiljali gde bi za mene bilo najbolje i raspitivali se u manastirima da
me prime. Tamo gde se meni svialo, nisu, ovako starog, hteli ni da me vide. Podosta
sam se namuio da naem pogodan manastir. I nisam uspeo.
Na kraju, bio sam prinuen da se vratim u Staniinac. Vazduh mi je tamo odgovarao.
Konak je bio prazan, svetenik je stanovao u Vrnjakoj Banji. Ali preko zime nisam
mogao da ostanem sam, bez neije pomoi. Za hranu sam se snalazio; plaao sam
jednoj eni u komiluku da mi donosi jelo. Jeo sam hleb, supu, biljnu hranu, i to vrlo
malo. Ponekad samo pojeo bih pare piletine, najee krilce ili digericu.
Iako fiziki dosta slab, ipak sam se trudio oko crkve. Radio sam koliko sam mogao.
Kupio sam svojim novcem cigle i ozidao novi nunik za potrebe naroda.
I ovaj svetenik, koji me je zamenio, sprijateljio se sa vraarem. Narod na to nije gledao
rado, crkva je poela da propada, a ljudi da otpadaju od vere. Niko nee da potuje
dvolinost i licemerje. Ne moe se istovremeno sluiti Bogu i avolu!
Naravno, nisam to mogao da gledam i da ostanem miran; sukobljavao sam se sa
obojicom. Vraar se upinjao svim silama da mi napakosti i da me otera. Pored ostalog,
dolazio je nou i lupao mi u vrata i prozore da me uplai; radio je i druge nedoline
stvari.
Nisam mogao da dozvolim da se pored mene ivoga crkva pretvori u jazbinu
razbojniku.
Kad je dola zima, nisam vie mogao sam da ivim u Staniincu. Nisam imao kuda, pa
sam morao da se smestim kod svoje sestriine Dragice u Niu. Nakon kraeg vremena,
otiao sam u vojnu bolnicu da mi lekari izvade dva pareta zaostalog gelera, iz
podlaktice desne ruke. U bolnici su se prema meni lepo odnosili, nije im smetalo to
sam sveteno lice. Govorili su mi: "Ti se, oe, brini za duu, a mi emo da leimo tvoje
telo." Potovali su me kao starog ratnika, i u svemu se ispravno odnosili prema meni.
Po izlasku iz bolnice, morao sam opet, sve do prolea, kod sestriine. im je otoplilo,
spakovao sam stvari i vratio se u Staniinac. Poto nisam mogao sam da se sluim,
sestriina mi je dolazila skoro svake nedelje, da mi sredi sobu, opere ve i skuva mi
hranu.
Nas dvoje smo se lepo slagali, ali smo se malo prepirali oko moje ishrane. Jeo sam
koliko mi treba, a ona je smatrala da mi je to malo, nedovoljno. Iz ljubavi prema meni,
terala me da jedem to vie. Objanjavao sam joj da sam ja asketa i da se tako oduvek
hranim, ali njoj to nije vredelo govoriti. "Kakav asketa! Okani se ve jednom toga. Ako
eli jo da ivi na zemlji, jedi!" Govorila mi je strogo. Terala me i da se utopljavam, da
se oblaim kao da sam malo dete. A ona je za svaki obrok imala mnogo mesa; bez
njega nije mogla da zamisli ivot. Jela ga je i volela kao vuica. Tako sam je i zvao:
Vuica!
Primetio sam da me sestriina gleda kao da sam malo izlapeo i da ne znam ta radim i
ta je za mene korisno. Mojih osamdeset i est godina njoj je bio dovoljan dokaz da
nisam sasvim sposoban da ocenim ta je meni na korist. Voleo sam je, i volim je; ona
mi je dosta pomogla. Ali mnoge muke sam preiveo pored nje zbog hrane i oblaenja.
U meuvremenu posetio sam vie vladika i molio ih da se zaloe za mene i da me
smeste u neki dobar manastir. Glavna smetnja bili su igumani i braa monasi. Smatrao
sam, i sada smatram, da je moje mesto u manastiru. A to nemam svoj manastir, nije
moja krivica; crkvene su me vlasti celog ivota premetale iz mesta u mesto, da gradim
crkve, popravljam parohije, i slino. Nisu mi dozvoljavali da se skrasim i da ivim u
jednom mestu, pa ni tamo gde sam najvie eleo: u samoi.
Traili su od mene da im dajem penziju, ili pola, za boravak u manastiru. Nisam hteo na
to da pristanem. Nisam penziju stekao sluei crkvu, nego ratujui! A uveren sam da
sam dugogodinjim radom zasluio da ivim u nekom sobiku, besplatno. Zar ja da u
svojoj starosti plaam da ivim u manastiru?!
Hteo sam da raspolaem onim to mi pripada, po svojoj volji. Sve moje to imam, pa i
ivot, ako treba, pripada crkvi; i taj prokleti novac bih im davao, ali ne prinudno!
Star sam, malo jedem, ne pijem, skromno se oblaim, koliko moe da kota moje
izdravanje? Potrebna mi je tua pomo samo da se obuem i obujem, jer ne mogu da
se savijem zbog bola u kostima. I da imam gde da spavam. A onome ko mi uini dobro,
nije ravo dati poklon. I za to mi je bio potreban novac.
Na kraju je ispalo, kao da sam u starosti na lep i bezbolan nain izbaen iz crkve, bez
ikakve moje krivice.
Dodue, malo sam i sam bio kriv; nisam se ba ispravno ponaao prema nekim
vladikama. Veliko je moje monako iskustvo, malo je njih koji ga imaju. Zbog toga sam
se malo gordio i pruao im otpor. Pre nekoliko godina, u razgovoru s jednim vladikom,
upitao sam ga koliko se moli, kako se hrani. Odgovorio mi je: "Prirodi treba dati to je
njeno, a Bogu Boje." Znai: moe lepa hrana, jagnjetina, pa i prasetina, poneko pie, i
miran, dug i okrepljujui san... "E, moj vladiko! Nisi ti za vladiku! Boriti se treba i veliku
bitku voditi svakodnevno, svakoga asa, sa sobom i za veru pravoslavnu!" Tako sam
mu rekao.
Leto sam proveo u Staniincu. Narednu zimu morao sam opet da provedem u Niu kod
sestriine Dragice, Bolelo me to veoma; bio sam alostan to sam ja, koji sam za crkvu
dao sve, na kraju ivota pao na ruke svetskih ljudi, ijeg sam se naina ivota odrekao.
Znao sam da vladika u svakom manastiru ima svoju sobu, naroito opremljenu, koja je
najee prazna i zakljuana. On tu boravi dan-dva, jednom u godini, ili moda nikad.
Nemam nita protiv, neka ima. Ali bi i Kalist mogao da ima svoj kutak, da mu neko, od
brae ili sestara, u starosti pomogne da se obuje i obue!
Na prolee sam se vratio u Staniinac. Vuklo me neto neodoljivo crkvi i samoi. I tamo,
u Niu, dugo sam se molio; dok je moja sestriina spavala, ja sam, u toplom stanu sa
etanim grejanjem, vei deo noi provodio stojei u molitvi i svenonom bdenju. Kad je
bila na poslu, hranu koju mi je ostavljala davao sam siromanim komijama. Kad bih joj
kasnije pokazivao prazne sudove, bila je srena to sam pojeo njeno ukusno
spremljeno jelo. Ali u gradu, u onoj vrevi i guvi, nisam mogao da ivim.
Tog prolea, 1982. godine, tvrdo sam odluio da se vie ne vratim u Ni. Napustio sam
bio svoje roake i ivot u svetu u najboljim godinama ivota, zato bih im se sada
vraao? ime sam ih zaduio da brinu o meni? Rano sam otiao u rat, a onda sam se
zamonaio. Drava se oduila za moje zasluge penzijom; na crkvi je bio red da pokae
svoju dobru volju.
Obilazio sam manastire i molio igumane i brau da me prime. Paljivo bi me sasluali,
pa predlagali da saekam na odgovor koji dan dok se ne dogovore. Ali uvek su odgovori
bili odreni.
Uzdao sam se u igumana manastira Studenice. Njegovog oca sam poznavao, u
mladosti sam mu dosta pomagao, bili smo dobri prijatelji. I igumana sam lino
poznavao; kao deaku priao sam mu o svom ivotu sa vladikom Nikolajem, o
samovanju u planini i na ostrvu. Sluao me tada paljivo i sve je dobro zapamtio. inilo
mi se da sam mu ostao u lepoj uspomeni, da me jo uvek potuje, i zato sam mislio:
mlad je i dobar kao ovek i monah, setie se svoga pokojnog oca, pa e i mene
razumeti i saalie se na starca...
Studenica je na dobrom mestu i vazduh mi odgovara. Prostorija ima dovoljno za sve koji
tu ive, pa i za goste; sve je sreeno, pogodno za ivot. Nadao sam se da e, budui
mladi, moda eleti od mene i da neto naue, a znali su da imam veliko iskustvo u
duhovnom ivotu i monakim podvizima.
Ni u Studenici me nisu primili. Mislio sam: nije im lako, mukarci su, zauzeti raznim
poslovima, pa nemaju vremena da obuvaju starog Kalista. Ali, ipak...
Kad vie nisam znao kuda bih, odluim da odem do jednog vladike, neu ime da mu
pominjem. To mi je bila poslednja nada.
Putovao sam autobusom. Meu putnicima bio sam jedini monah. Neraspoloen i brian,
smiljao sam ta da kaem vladici i kako da ga umolim da mi pomogne da se negde
smestim.
U autobusu je jedan mladi mnogo galamio; uo se samo njegov glas. Kad me je
primetio, odmah je poeo da psuje Boga, Bogorodicu i sve svetitelje kojih se setio.
Smejao se, galamio, psovao. Nisam mogao da se uzdrim, planuo sam, ustao sam i
priao mu pokazujui mu svoj debeli trnov tap i viknuo na njega:
"Zato ti, mangupe, vrea ono to ja potujem i volim? Ako te ujem samo jo jednom,
jednu runu re da izgovori o Bogu, izubijau te!"
Nastao je tajac. I mladi je uutao, ali kad sam se vratio na svoje mesto, opet je poeo
da se kikoe.
Meutim, ofer je zaustavio autobus; ustao je i zajedno sa kondukterom uputio se ka
mladiu. Zgrabili su ga za kaput i povukli prema vratima. Neki su putnici dovikivali:
"Izbacite bitangu! Napolje s njim..."
Poto su mladia izgurali napolje, autobus je krenuo. Nisam znao ta da mislim, ni ta
da kaem tim ljudima; nisam bio siguran ni da li treba da im se zahvalim. alio sam
mladia koji je ostao nasred puta sam. Seam se da sam tada pomislio: U ljudima
umadije jo ima Boga i ovenosti!
Kad sam stigao kod vladike, ispriao sam mu svoj ivot i rekao mu ta sam sve uinio
za crkvu. Razgovarali smo dugo. Otvorio sam svoje srce.
Poto sam mu rekao sve to sam imao, ustao sam sa stolice, priao mu i kleknuo pred
njega; pognuo sam glavu i u molitvenom poloaju zaplakao sam se. Ponizan, tihim
glasom, molio sam ga da me razume i da mi pomogne.
Prezreo je suze moje!
Na kraju sam digao ruke od ljudi i poeo sam dugo da se molim Bogu. Traio sam da
On, na svoj nain, posreduje, i da me smesti gde je za mene najpovoljnije. Govorio sam
mu da sam se sav predao Njemu i pokorio se Njegovoj volji i volji crkvenih vlasti, da
sam zbog poslunosti napustio samou i prihvatio se da zidam crkve; da sam sluao i
izvravao sve to se od mene trailo, i vie od toga. Na kraju sam rekao: "Gospode,
uverio si me u Tvoje postojanje, a iveo sam po zapovestima Tvojim, onoliko koliko je to
oveku moguno. Ne dozvoli da se postidim zbog vere svoje, ve me smesti u neki
manastir da se vie ne muim i da se ne ude ljudi gledajui me, ili mi vrati onu
blagodat koju sam svojim trudom i Tvojom milou stekao u samoi, da bih mogao sam
o sebi da se staram. Molim Te: posreduj, presudi i pomozi mi!"
Prolazili su dani, meseci, a pomo nije dolazila.
Tada sam morao da se upitam: Zato se sa mnom sve to tako deavalo? Bog je mnoge
moje molitve usliio, a sada kao da je nebo nada mnom bilo zatvoreno i kao da me On
ne uje? Dok sam bio mlad i zdrav, mogao sam da biram manastire, a sada me, starca,
ne primaju moja braa i oci, pa ni Bog nee da mi pomogne.
Razmiljajui neprestano o tome i molei se da mi se otkrije razlog moga stradanja,
razumeo sam da stradam samo zbog moje preanje otrine. Kad sam bio mlad i u
punoj fizikoj snazi, kao stareina manastira u Makedoniji, nisam bio dovoljno smiren,
nisam mogao sasvim da razumem monahe slabe volje, traio sam od njih i ono to nisu
bili u stanju da izvre. Prema onima koji su iveli oputeno, koji se nisu dovoljno trudili
da ive po monakim pravilima, prema spletkaroima i ulizicama, bio sam nemilosrdan.
Zbog toga su se neki od mene plaili, a mnogi me izbegavali. A i vladikama i viim
crkvenim vlastima pruao sam otpor.
Zbog moga junaenja u prvom ratu, kada su mnogi kleali preda mnom ili pobadali nos
u ledinu, predat sam koljau i razbojnicima koji su me muili i tukli.
Zbog namere da se potpuno osamim i izdvojim od ljudi, zbog prgavosti i otrine prema
brai, i zbog otpora prema stareinama, bio sam predat sestriini u ruke, iveo u
gradskoj gunguli, i skoro izbaen iz crkve. I morao sam da se ponizim i da molim vladike
i brau po manastirima da me prime i pomognu mi.
Uveren sam da smo, u ovom ivotu na zemlji, upueni jedni na druge. Dunost nam je
da se volimo, da jedni drugima pomaemo, da ivimo ispravno, svako prema svojim
osobenostima, sposobnostima i mogunostima, ali uvek sa dobrim mislima, namerama i
delima.
Razumeo sam ta se samnom zbilo. I prihvatio sam Sud Boji kao ispravan i pravedan.
Ali ja vie nisam mogao da izdrim, previe je bio teak krst, a ja star i slab.
Bliila se jesen. Izgubio sam svaku nadu da u prezimiti meu monasima. Pomoi nije
bilo: ni od Boga niti od ljudi.
Poetkom jeseni poeleo sam da odem u planinu eljin, da tamo naem peinu ili neku
naputenu obansku kolibu, i da u gladovanju i molitvi predam duu Bogu a telo
zverovima.
Poznavao sam dobro tu planinu; u mislima sam ve bio odabrao mesto gde u okonati
ivot. elja je u meni brzo sazrevala. Govorio sam u sebi: u svet, na milost ili nemilost
roaka, neu vie da se vraam, niti u da dozvolim da me ljudi gledaju kako se
zlopatim. Ili u manastir, ili Bogu na istinu! Ako nee da mi pomognu oni u kojima treba
da je najvie hrianskog milosra, i ako Bog nee da mi uslii molitvu, onda u morati
sam da zavrim svoj ivot na zemlji onako kako moram i kako hou!
Imam pravo da odluujem o svom ivotu! Ne smem da izvrim samoubistvo, ali u molitvi
smem da umrem!
Nisam bio oajan, niti mi je bila poljuljana vera. Uveren sam u postojanje Boga. Oseao
sam, i znao sam, da je On uvek uz mene. I ne bih Ga se odrekao ni kada bi mi neko,
ivom, kidao delove tela, ni kada bi me pritisli kuglom zemaljskom i smrvili.
Ljude nisam osuivao, niti je moje pravo da ljudima sudim. esto sam se tih dana pitao:
ima li danas u nama hrianima milosra? Ili se pribliilo vreme kada e Gospod po
drugi put doi?
U poslednji as, krajem jeseni, 1982. godine, dobio sam poruku od vladike ikog
Stefana da doem u Kraljevo.
Vladika mi je saoptio da sam primljen u manastir iu.
DIO III
DOBAR RAT RATOVAH,
TRKU SVRIH, VERU ODRAH
sadraj
Imao sam veliku ljubav prema Bogu i prema ljudima, i odatle sam crpeo snagu da se
borim za ono to sam mislio da mi je potrebno u ivotu. Da sam sve vreme monatva
iveo u samoi, kao to sam eleo, uspeo bih da u sebe unesem obilje neba, mir i
ljubav, i sada bih bio ovek ist kao jarko sunce. U svom ivotu esto sam padao, ali
sam ustajao i borio se, znao sam da je ivot borba i da ovde na zemlji za oveka mira
nema. Ipak, zadovoljan sam svojim sadanjim duhovnim stanjem. Mada bih eleo
mnogo vie da znam. Ne grize me savest, u molitvi imam veliku slobodu pred Bogom.
Ne bojim se smrti, ali je ne elim. Volim, i jo bih, i te kako, hteo da ivim na zemlji u
molitvi, meu ljudima i braom u Hristu. Kad doe smrt, ona e me odvojiti od ovoga
sveta, ali me nee usmrtiti, znam da hrianin ivi veno u Gospodu svome. Prei u iz
sveta u svet, iz ivota u ivot, ali nisam umirao i ne znam u detalje kako e to izgledati.
Zbog toga, iako sam uveren da je smrt pobeena, malo se i bojim njene tajanstvenosti.
Tokom ivota, borio sam se da sebe preobrazim i usavrim, ali nikada nisam imao
veliku elju da odem u Svetu Goru ili u Jerusalim, ili na neko drugo sveto mesto,
verovao sam da neu od toga imati veliku korist. Mogao sam da putujem. Kao ratnik
imam besplatan prevoz i penziju.
Istina, u dodiru sa cvetom ovek zadrava njegov miris. Tako biva i kad se doe u dodir
sa svetinjom. Ali toga brzo nestane, gubi se, a ovek ostaje kao to je bio. Ako se samo
u to uzda, moe vremenom da bude gori nego to je bio jer ne polae svu nadu u sebe i
u svoga Stvoritelja. Mirisati bolje od cveta, znai biti svet, biti savren ovek, za to sam,
s pomou Bojom, mislio da treba da se izborim. I nisam alio trud da bih ostvario
brojne podvige. Inatio sam se sa svojom lenjou, i silom otkidao parad neba i unosio
ih u sebe.
Kad sam iveo kao svetenik meu ljudima sam lako mogao da izgubim mnogo od
onoga svetla u sebi koje sam dobio za vreme boravka u samoi. Ne moe da se izgubi
u potpunosti to duhovno blago koje preobraava oveka, ali ivotom i ponaaljem ono
moe da se umanji, ali i da se uvea. Zato sam esto beao u planinu, da se molim u
samoi i postu. Tako sam se duhovno obnavljao, i umanjivao telesnu snagu do one
granice kad je duhu moguno da vlada strastima i eljama. Da bih bio u stanju da se
oduprem zemaljskim eljama, da me ne vuku po svetu i ne teraju da radim ono to ne
odobrava moja svest, jaao sam svoj duh koliko sam vie mogao. Borio sam se protiv
lenjosti i oputenosti, znao sam da u njima niu sva zla. Da sam bio nerazuman, da
sam povlaivao svojim strastima, eljama i svome telu, to bi bilo kao da golom rukom
milujem zmiju arku. Odavno bih bio mrtav. Meutim, uvao sam svoje telo, kao veliko
blago, znao sam da u njemu boravi boanski um, i da mi je ono neophodno za boravak i
ivot ovde na zemlji.
Nita nije moglo da mi zameni molitvu, koja me pribliavala Bogu. Zidao sam crkve, ali
ne nalazim da je to najvie to ovek u ivotu treba da uini. Crkva je zgrada kao i
svaka druga. Potrebna je ljudima, ali je bolje oveku da se sedam dana i noi moli
uzdravajui se od hrane i pia, nego crkvu da sagradi. Mene je Bog daleko vie
nagraivao za molitvu, ili za neki drugi duhovni trud, nego za fiziki rad.
Kao asketa i kao duhovni ovek ovu istinu oseam u dui.
U svakom trenutku, svim biem sam hteo da budem uz Boga, pa mi se inilo da sve
ivo oko mene to isto eli. Posmatrao sam biljke: svaka tei negde gore, da se to vie
sjedini sa svetlou, da postane svetlost. I pitao sam se: ko rasporeuje njene grane,
lie, cvetove, plodove, koje usmerava ka svetlosti? I na duh, uverio sam se u to, i na
razum, i naa dua, imaju svoju svetlost, kojoj streme, da se s njom sjedine. Iz iskustva
znam da se telo raduje svetlosti, vazduhu, hrani, razum mudrosti, istini. Ceo ovek je
srean samo u ljubavi. A Bog je ljubav.
Nisam ostao u samoi da molitvom, mislima i duhovnim okom danonono budem u
blizini Bojoj, ali sam imao sree da se naem u mestu i meu ljudima gde se govori i
misli o ljubavi i o Bogu, izvoritu i cilju ovekovog ivota. Manastir zadovoljava moje
duhovne potrebe vie nego bilo koje drugo mesto u svetu meu ljudima. Od vremena
kad sam bio na ostrvu Prespanskog jezera, nikad me nisu savladali tuga, beznae ili
oaj, ba zato to sam iveo u manastiru, mada sam esto stradao i bivao u
bezizlaznim situacijama. Tu sam ono pare neba, koje sam u samoi uneo u sebe,
obnavljao i uveavao, tako da sam gotovo uvek bio veseo, zdrav i oran da inim dobra
dela. Takoe, mislim da je veliki dobitak za mene bio i to to sam savesno izvravao
poslove koji su mi poveravani, pa i kada mi nisu bili po volji; dobijao sam duhovnu
nagradu za svoj trud i poslunost.
Tokom svog monakog ivota oblaio sam se uvek pristojno. Volim da sam ist, kako
duhovno tako i telesno. Vei deo ivota proveo sam meu ljudima, kao iguman, pa
kakav bih u njihovm oima bio da sam se pojavljivao neuredan? Kad sam hteo da se
molim, istio sam i sebe i mesto gde spavam, gde ivim, od svega sam se istio, pa
sam tek onda uznosio svoje molitve Bogu.
Novac mi nita nije znaio, kao praina, ali nikako da ga se sasvim oslobodim. Penziju
sam delio onima kojima je novac potrebniji. Ljudi mi daju pare, iako im ne traim. Jedni
misle da sam siromah, drugi trae da se molim Bogu za njihove pokojnike ili za zdravlje
njihovih najmilijih. Ako odbijem, guraju mi novac u depove. Tako to biva: kad neto
nee, samo ti se nudi.
Po prirodi sam plahovit ovek. Te svoje osobine donekle sam se oslobodio tek posle
mnogo godina i velikih sukoba sa ljudima. Od tih sukoba imali smo i oni i ja samo veliku
tetu. Budui svojeglav, upravljao sam se esto po sopstvenoj volji i pameti, i zato sam
upadao u razna pregreenja, a spasao sam se zato to sam strogo potovao zapovesti.
Zahvaljujui svojoj jakoj volji, prisiljavao sam sebe da ivim ispravno. Zato se nikoga i
niega nisam plaio, do samo Boga. Po tome sam saznao, i tako mislim, da jedino onaj
koji ivi ispravno moe da kae sebi da je slobodan, to stvarno i jeste.
Moj ivot, dok sam bio dete, u ondanjoj Srbiji, tekao je lepo i bilo mi je lagodno u krilu
roditeljskom. Kasnije, kad sam stasao u mladia, dola je tuinska vlast, i ja sam
ratovao borei se za slobodu. Od svih ljudi koji su me napadali, kao i od neprijatelja
protiv kojih sam ratovao, sauvala me nevidljiva sila. Doiveo sam da vidim njihov
poraz. Poto sam iskusio na sebi strahote oba rata, postao sam veliki protivnik
reavanja svetskih problema orujem. Po onome to oseam i znam, ubeen sam u to
da ovek ne bi smeo da ivi na tu raun, niti da ubije oveka u bilo kojoj prilici, niti pod
bilo kojim izgovorom. Ba zbog toga dubokog uverenja u sebi, neobino volim oveka
istoga srca, koji je smiren i istrajan u ivotnoj borbi, u kome vidim razum i ljubav. eleo
bih da itav svet bude ispunjen takvim ljudima! Smiren sam i strpljiv, na svoj nain. Ne
mogu jedino mirno da podnesem kad vidim da neko upropaava ljude! Crkva Hristova
je ovek! To je crkva za koju se borim, i uvek sam bio spreman da dam zemaljski ivot
za njeno veno trajanje.
Kad mladi ljudi, slubenici, radnici, zanatlije, lekari, poljoprivrednici, dou k meni radi
razgovora, trudim se da im pomognem, da ih oplemenim, ne uskraujem im duhovne
rei i pouke. Dajem onoliko koliko sam u stanju, prema svojoj skromnoj pameti, i koliko
mi je iskustvo. Toliko ih je, da bih mogao da napunim dva manastira. I uinio bih to, da
sam malo mlai. Ima zaista divnih ljudi. Na primer, Sofija. Posle kraeg razgovora sa
mnom, krstila se u svojoj trideset i estoj godini. Obilazi me esto, pie mi. uo sam da
je i drugima priala o mom znanju, krepkoj starosti, o mojoj sedoj kosi i bradi kao
srebro, o tome kako uiva kad me gleda smirenog, u belom demperu i beloj koulji, s
trnovim tapom u ruci.
Znam da te ljude k meni ne privlai moja spoljanjost, niti su im toliko znaajne moje
rei, mnogi su visokoobrazovani i mogu da nau ono to im treba u pametno napisanim
knjigama. Ali ih privlai Onaj koji nam je ivot dao, koji je u nama. Velika je, ni s im
merljiva, naa ljubav hrianska! U mojim reima, u meni, oni oseaju Onoga kome tee
njihova srca, i zato me rado sluaju i hteli bi da su u mojoj blizini. Teimo zajedniki
vrhovnoj Istini i Pravdi. Borba za duhovno dobro je teka, ali je ipak laka, plemenitija je,
od borbe za sticanje materijalnog bogatstva. Meusobno se pomaemo, dopunjujemo i
podravamo na putu ka venom ivotu.
Iako sam u dubokoj starosti, seam se majke, oca, rodbine, ranog detinjstva. Ali ne
mislim mnogo o uspomenama. Znao sam da odem u rodbinu kad je tamo neka tuga ili
veselje, da budem meu njima i da im pomognem. Ostajao bih najvie dan-dva, pa
beao nazad. Nita me zaista nije vezalo za ivot u svetu.
Koliko god mi je moguno, izbegavam da se seam svoje prolosti. Okrenut sam, idem
u susret onome to dolazi: svom buduem venom ivotu. Seanje mi nije uniteno, ali
mi malo slui. Ono telo, koje je nekad druge ranjavalo i koje su ranjavali drugi, skinuto je
sa mene. Kad mislim o onome to mi se dogodilo u ivotu, uini mi se da je bio veoma
dug moj put koji jo traje. Ali kad mislim o samom ivotu, ini mi se da je vreme ipak
brzo prolo.
I snovi me seaju na prolost. Poneki mi otkrivaju budunost. Kao i veina starih ljudi, i
ja imam svakojake snove. Ali sam, jo u poetku duhovnog ivota, odluio da snovima
ne verujem. Mislim da se u tome nisam prevario. Iako su mi neki predskazivali
dogaaje.
U snu mi se najee javljao moj brat, koji je obeen u prvom ratu. Ponekad u snu, a
nekad i usred dana, javno.
esto sam u snu viao i Milunku, o kojoj sam mislio da je dostojna da mi bude ena, a
koja je umrla od tuberkuloze pred moj odlazak u manastir.
Govorila mi je: "Nije mi dobro. Nije mi sasvim dobro..." Molio sam se za nju sve dok mi
nije rekla da joj moje molitve vie nisu potrebne.
Ali kad god sam eleo neto vano da saznam, onda sam se molio, i Bog mi je to
otkrivao, i to jasno, shvatljivo potupno za moj razum i za moja ula. Sva otkria sam
strogo razmatrao i proveravao. Nikada nisam slepo verovao. Uzdao sam se u pomo
Boju i u svoj razum.
Odavno sam primetio da ljudi koji ive van manastira, a meu takvima ima i episkopa i
svetenika, s nipodatavanjem i sa izvesnim prezirom gledaju na proste monahe.
Mislim da se oni sami oseaju slabima, da znaju da su podloni slabostima, pa veruju, i
tako misle, da su i drugi kao oni. U stvarima duhovne prirode ne pomae bogatstvo,
titula, episkopska kapa ili patrijarhov tap! Pobednik je onaj koji pomou Bojom pobedi
sebe. Taj se slavi!
Nismo mi monasi neobrazovani, nismo dvolini, zavedeni... Mnogi od nas se smiruju, za
druge ljude nezamislivim podvizima. Branimo se od zla u sebi i oko sebe molitvom i
verom u vrhunsko dobro i ivot veni. Tu istinu oseamo jasno u sebi. I nas ima
svakojakih, kao i svuda gde su ljudi. Mnogi padnu, ali veina ustane i bori se dalje. I ne
zameramo onima koji nas nipodatavaju, ne dao nam to Bog!
Kad bi ovek, ma koliko bio obrazovan, mogao da stavi monahovo srce u svoje grudi,
umesto svoga srca, osetio bi tada bezgraninu lepotu i ljubav, koju monasi oseaju,
razumeo bi zato se ostavlja materijalno bogatstvo i ivot daje za Hrista.
Mislim da nije duhovno znanje privilegija monaha. I meu obinim ljudima, u svetu, ima
onih koji su dostigli velike duhovne visine. Ali u ovim tekim vremenima oveku nije
Polovinu penzije dajem manastiru, iako mi nisu traili ni dinara, a ono to mi pretekne
delim siromanim ljudima i svojoj brai u Hristu.
Oko manastira su vonjaci, vinogradi, ume, konice s pelama. Tu je i groblje umrlih
monaha. Mnoge od njih sam poznavao, s njima sam iveo; kao i vladiku Vasilija s kojim
sam ratovao po pitanju moje samoe, a koji ovde poiva. Nadam se da e izmeu njih
biti poloeno i moje telo.
Velianstvena je ia. ia, srpska pria... Seam se esto njene istorije. Izbrojati se ne
bi moglo ija sve noga nije kroila u nju. Od kad se Srbija pamti, najznaajnije ljude koje
smo imali, propustila je ika kapija.
Ne kajem se to sam monah. Tu misao mi ne dao Bog! Stresem se od jeze kad
pomsilim da sam mogao da ostanem u selu, ili da ivim u gradu kao dravni inovnik, ili
u vojsci, ili kao graevinski inenjer. Odavde kad gledam, znam da bi to za mene bila
prava nesrea! Takav sam ovek.
Kad sagledam svoj ivot, sad kad vreme moga skorog odlaska nasta, jasno mi je da je
moja velika srea bila to mi je u mladosti duhovni uitelj bio vladika Nikolaj Velimirovi.
Takvog nikad kasnije nisam sreo, i mislim da se takav jo dugo nee roditi u srpskom
narodu. Veliki je duhovnik bio za ivota i sveti je to ovek.
Iako mi je u manastiru sve lepo, ipak mislim da bi za mene bilo bolje da sam ostao u
svojoj peini na Kablaru. Siguran sam da bih tamo lepe i dostojnije saekao svoj kraj
na zemlji. Samoa, upuenost na samog sebe i Boga, tvrde stene i isto nebo, to je ono
to meni odgovara i to se spaja s mojim jasnim mislima i eljom da se sa smru muki
uhvatim u kotac, i da joj se nasmejem u lice kad se budemo pogledali u oi u mom
poslednjem trenutku na zemlji.
Znam u kakvom vremenu ivim. Moda e neko, neupuen, rei da moj ivot i shvatanja
podseaju na srednji vek. Ali mislim da treba da se zna, da su postojali, da postoje, i da
e veno postojati ljudi kao to sam ja. Istina koju znamo, i kojoj teimo, iva je i veno
e privlaiti one predodreene za ovakav ivot. Svetska slava i ljudska priznanja nita
mi ne znae, sve je to praina. Ne kolebam se ta je ljudski ivot, znam Onoga Koji je
ivot.
U vreme pre drugog rata manastiri su nam bili poprilino zaputeni, iako su imali velika
imanja, pa i kafane. Monasi u Srbiji su najee bili raspojasani, budui bogati, pa su
zato bili oputeni i gordi. Narod to nije voleo... Danas su manastiri procvetali. Iako su
ateisti na vlasti, lepi su nego ikada ranije, a monasi ive vrlinskim ivotom. Neshvatljivi
su putevi Gospodnji!
Novo vreme dotaklo se i manastira. Podstiem mlade monahe na asketske i molitvene
podvige, ali oni nisu ba voljni za to. Govorim im da treba da se oprobaju u samoi, ali
veina me i ne slua. Imaju svoja nova pravila: ue, koluju se i misle da e tako dostii
ono najvie. Verovatno takav ivot odgovara sadanjem narataju. Oni koji bi hteli da se
zamonae biraju manastire u kojima se malo radi i gde se molitva obavlja prema
svaijem blagovoljeniju, a bee od onih gde se mnogo radi i gde je stroga disciplina.
Meu mladim monasima ima i onih koji su se digli u velike duhovne visine, i na kojima
e poivati crkva Hristova.
Ali ima i onih, koji su kao na mladoj lozi nezrelo groe. Oni bi hteli sa mnom, starcem, i
da se malo grublje naale. uli su poneto o mom napornom i neobinom ivotu, u ratu
i monatvu, pa su pokuavali na razne naine da me izvuku iz moga smirenja i dokau
kako ja nisam ono to se o meni pria. I time su se pred drugima hvalili. Nasrtali su na
mene kao petlii... Kad bih neke otro odbio, malo ih pecnuo i dirnuo u njihovo
samoljublje, uzrujavali bi se i uzjogunili, i dogovarali bi se da me omekaju i "dovedu k'
poznaniju stvari"... U tom se isticao, kao glavni meu gnevnima, mlad monah, stareina
jednog manastira u blizini ie. Odluio je da me omeka i opameti.
Kad sam uo za nameru monaha da me omekaju, odluio sam se da se s njima ne
prepirem. Ali sam im napisao ovakvo pismo:
"Hristos posredi nas, oci i brao. Daj Boe da tako bude. uo sam za vau pretnju da
hoete da me omekate, asni oci, pa elim da vam kaem neke rei. Zbog posluanja,
prema vladikama i njegovoj svetosti patrijarhu Germanu, koji me nisu pustili u samou,
nego me odredili da zidam parohijske crkve, izgubio sam svoj manastir i bratstvo, i u
dubokoj starosti jedva se nekako smestio u iu. Sudei po vaim reima, ja sam
iguman bez smirenja i pameti. Zato ste i odluili, visokoasni oci, da me opametite i
umekate. Iako moete da mi budete praunuci!
Pre nego to preete na delo, treba da znate ovo: mekao me turski car 1912. godine, a
1913. kralj bugarski, pa Josif Franja 1914. godine, car pokojne carevine Austrougarske.
A posle 1915. godine nemaki car Viljem, koji je nas Srbe sa onim vragom generalom
Makenzenom i njegovim kulturnim razbojnicima proterao iz nae zemlje preko krne
Albanije! Mnogo su me mekale i vabe i Bugari na solunskom frontu, mitraljezima i
topovskim granatama, i izbuili na jedanaest mesta!
One davne, 1916. godine, kad se tek rodio sadanji na episkop iki, ja sam prevezen,
sav u ranama, morem u Alir, u severnu Afriku. Kad su mi rane zarasle, doao sam na
solunski front, uestvovao u njegovom proboju i sa braom proterao Bugare. A Maare
smo jurili sve do Segedina. Tek 1919. godine puten sam iz vojske kui.
I u miru, posle prvog rata, nastavili su da me mekaju. Sahranio sam oca i sestru,
Bugari su ih bili prebili. A brata sam, koji je obeen zato to je sruio elezniki most
izmeu unisa i Braine i tako onemoguio vabe da prenesu ratni materijal na solunski
front, preneo na nae groblje u Kaoniku. Posle toga, 1920. godine, odrekao sam se
ivota u svetu i stupio sam u manastir da Bogu posluim. I u drugom svetskom ratu sam
trpeo, i telom i duhom i razumom, od naih starih neprijatelja, kao i od etnika i
partizana.
Ali sklon sam da poverujem, da nisam bio dovoljno umekan za osam godina ratovanja
i za ezdeset i tri godine u monatvu /podvizavao sam se meu medvedima, vucima i
zmijama, zidao crkve i manastire/ im ste vi, asni oci, reili da me omekate.
Doputam sebi misao da ste u pravu i zato kaem: Kaliste! Hajde u mekaonicu, neka
te deca mekaju!
Hvala vam na korisnoj nameri, elim vam od Boga zdravlje i veselje i da budete svi od
mene bolji. Ali moram da napomenem da mi se ini da vas je malo. Mislim da treba jo
junoa da se digne u borbu protiv mene. Znajte da Kalist nikome nije mrdnuo sa biljege
u ivotnoj, i u duhovnoj borbi! ik da me omekate!
Pozdravlja vas va dobroelatelj i molitvenik, greni iguman Kalist..."
Posle mog pisma su se umirili. Proradila im savest, pa su osetili, i razumeli, da ih ja,
starac, i takve volim i da se molim Bogu za njih.
Nisam ih osuivao, kao to nisam osuivao ni druge ljude, ni one iz crkvene vlasti, to
su mi pravili razne potekoe. Kad god pomislim da nekog osudim, na um mi doe ono
predanje kad Gospod na Isus Hristos sedi pred hramom u Jerusalimu i ui narod svojoj
nauci, a pred njega dovode enu grenicu.
Doveli su je pred Gospoda i upitali Ga:
"Uitelju, ova je ena uhvaena sad u preljubi, a Mojsije nam u zakonu zapoveda da
takve kamenjem ubijamo. A ti ta veli? A ti ta veli?" Tako su ga pitali fariseji i
crkvene stareine, ti lovci tuih grehova a vetaci u skrivanju svojih. Ovim su hteli,
ukoliko On oslobodi enu po svom milosru i tako se izjasni protiv zakona Mojsijevog,
da i Njega kamenuju zajedno sa enom grenicom, ili, ako odobri zakon Mojsijev, da
bude ismejan, jer bi porekao svoj zakon o pratanju i milosru.
Nastao je tajac, bez disanja, u sabranom narodu i u dui ene grenice. U svima njima
je bilo ono pitanje: "A ti ta veli"... Gospod je utao i gledao ispred sebe u zemlju.
Potom se sagnuo, poravnao rukom prainu i poeo prstom da pie. Bilo je to
poraavajue za tuioce, fariseje i crkvene stareine, jer pred oima Onoga koji sve vidi
nije moguno sakriti nita, Njegovo je znanje vienje.
M /eulam/ je poharao blago crkveno - pisae prst Gospodnji po praini poetna slova
imena i u celini dela izvrilaca.
A /er/ je uinio preljubu sa enom brata svoga.
/alum/ se krivo zakleo.
E /led/ je udario svoga roditelja.
A /mariah/ prigrabio imanje udoviko.
I ako imam prorotvo i znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu vjeru da i gore
prmetam, a ljubavi nemam, nita sam.
I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam telo svoje da se saee, a ljubavi nemam,
nita mi ne pomae.
Ljubav dugo trpi, milokrvna je; ljubav ne zavidi; ljubav se ne velia, ne nadima se.
Ne ini to ne valja, ne trai svoje, ne srdi se, ne misli o zlu,
Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini,
Sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi,
Ljubav nikad ne prestaje, a prorotvo ako e i prestati, jezici ako e umuknuti, razuma
ako e nestati.
Jer neto znamo, i neto prorokujemo;
A kad doe savreno, onda e prestati to je neto.
Kad ja bijah malo dijete kao dijete govorah, kao dijete miljah, kao dijete razmiljah; a
kad postadoh ovjek, odbacih djetinjstvo.
Tako sad vidimo kao kroz staklo u zagonetki, a onda emo licem k licu; sad poznajem
neto, a onda u poznati kao to sam poznat.
A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali je ljubav najvea meu njima."
sadraj