STRATEGIJA ZABORAVA DOMOVINSKOG RATA

Jure Vujić

Nažalost, Domovinski rat, ne samo kao pobjednički vojni pothvat već i kao metafi
zičko nacionalno značenje uspona i kulminacije hrvatske nacionalne svijesti i ho
mogenizacije, danas pada u kategoriju još nerazlučene i nejasne povijesti - sjeć
anja. Hrvatska se, nakon samo skoro 20 godina, ponaša kao da nikad nije bilo rat
a i žrtava na ovom prostoru, nastoji se prikvačiti na vlak postmoderne koji ne t
rpi «velike pripovijesti» i herojske priče «moderne». U ime preoblikovanja i res
trukturiranja hrvatskog društva provodi se demijurški proces postmodernističkog
ubrzavanja povijesti kao jedan oblik strategije zaborava onkraj metafore. Domovi
nski rat neminovno pada u bespovratno mrtvu prošlost, globalna percepcija svih s
tvari kao nestalih - slamanje ravnoteže između sadašnjosti i prošlosti… Potaknut
o duboko historijskim osjećajem, raspada se sve proživljeno, žrtve, patnje, tren
uci slave u toplini tradicije, u promjenjivosti običaja, u ponavljanju pradavnog
. Samosvijest uvijek dolazi u znaku onoga što je već počelo, uvijek kao ispunjen
je nečega što je ranije započelo. O sjećanju neprestance govorimo jer ga više ne
mamo.
Znatiželja za mjestima gdje se sjećanje kristalizira i nalazi svoje utočište u v
ezi je s ovim prijelomnim trenutkom u kojemu se svijest o raskidu s prošlošću mi
ješa s osjećajem o (rastrganom) sjećanju, ali u kojemu ta rastrganost budi dovol
jno sjećanja da se može postaviti pitanje o njegovu utjelovljenju. U Hrvatskoj s
e osjećaj povijesnog kontinuiteta taloži na određenim mjestima: lieux de mémoire
- mjesta sjećanja, mjesta sjećanja zamijenila su milieux de mémoire - središta
sjećanja, središta u kojima se vrednuje živu prošlost i tradiciju.
Bespovratno, osakaćenje povijesti koje predstavlja zaborav Domovinskog rata, tog
kolektivnog sjećanja par excellence, predmeta proučavanja koji ulazi u modu ist
ovremeno s vrhuncem postmodernističke antropologije. No uništenje tog središnjeg
dijela našeg sjećanja tek je jedan od primjera. Današnja Hrvatska zakovitlana j
e, i to još čini, u fenomenima poznatim kao globalizacija, demokratizacija, uspo
n masovne kulture i medija. Uvođenjem liberalno -kapitalističkog postmodernistič
kog poretka koji ne trpi egzaltiranje država -nacija i «Velike pripovijesti».Svr
šeno je s društvima utemeljenim u sjećanju, sa svim institucijama poput crkve, š
kole, obitelji i države koje su jamčile prenošenje vrijednosti. Svršeno je s nac
ionalnim ideologijama utemeljenim u sjećanju, ideologijama koje su ublažavale pr
ijelaz iz prošlosti u budućnost ili onima koje su ukazivale na to što budućnost
treba zadržati iz prošlosti, bilo u ime reakcije, progresa ili revolucije. Štovi
še, sam se način historijske percepcije uz pomoć medija čudesno proširio, tako d
a je sjećanje, nekad naslijeđe intimnog iskustva, zamijenjeno efemernom opnom ak
tualnosti i inflacijom Baudrillardove virtualne stvarnosti.
Fenomen ubrzavanja povijesti jasno nam otkriva distancu između istinskog sjećanj
a, društvenog i netaknutog koji još leži u dubini kolektivnog pamćenja od 1990-i
h godina. Povijest Domovinskog rata osuđena je na zaborav jer novi postmodernist
ički inženjering desakralizacije i denacionalizacije hrvatskog društva zahtijeva
organiziranje zaborava i prošlosti u kalkulatorske političke svrhe. Trebalo bi
uspostaviti distancu između jednog integriranog sjećanja, samovoljnog i nesvjes
nog sebe, svemoćnog i spontano aktualizirajućeg, sjećanja bez prošlosti jer je v
ječno reciklira u naslijeđe, odašiljući tako jučerašnjicu predaka u nepromjenjiv
o vrijeme heroja, porijekla i mita - i s druge strane, našeg sjećanja koje je te
k povijest, trag i odabir. Distancu koja se samo povećava u mjeri u kojoj naroči
to novovjekovni čovjek prisvaja pravo, moć, čak dužnost promjene. Distancu koja
danas doživljava svoj grčevit ishod.
Ovo iskorjenjivanje sjećanja pobjedničke povijesti Domovinskog rata otkriva prij
elom drevne veze identiteta čiju smo istinitost nekada uzimali zdravo za gotovo:
 jednakost između povijesti i sjećanja.
Sjećanje i povijest nisu sinonimi, dapače, umnogome su suprotstavljeni. Sjećanje
je život, uvijek ga prenose živi ljudi i stoga je u trajnoj evoluciji, otvoreno
dijalektici uspomene i zaborava, nesvjesno neprekidnih iskrivljenja, osjetljivo
na sva prisvajanja i manipulacije, podložno dugim mirovanjima i naglim oživljav
anjima. Povijest je, s druge pak strane, uvijek problematična i nepotpuna rekons
trukcija onog što je prošlo. Međutim, strategija zaborava sustavno je organizira
na u Hrvatskoj i onemogućava tu nužnu artikulaciju između sjećanja i povijesti.
Primjerice, sjećanje na Domovinski rat sakralizira tu uspomenu za one koji su je
proživjeli kao herojski životni trenutak, dok je službena i međunarodna povijes
t profanizira, protjeruje u prozaično i ravnodušno izjednačenje agresora i žrtav
a reducirajući, primjerice, akciju Oluja na kriminalni udruženi pothvat.
U srcu povijesti djeluje jedna kritika koja uništava spontano sjećanje. Povijest
uvijek sumnjiči sjećanje jer joj je prava misija da to sjećanje uništi i potisn
e, ona je delegitimizacija proživljene prošlosti. Iskustvo Domovinskog rata zais
ta je danas suočeno s jednom vrstom delegitimizacije jer je, poput povijesnih an
egdota, svedeno na puki predmet špekulativnih ekshibicija raznih samozvanih povj
esničara i službene povijesne revizije i «glatkog retuširanja» međunarodne zajed
nice koja ne želi jasnog pobjednika već samo gubitnike, s jednakom dozom krivnje
. Iz perspektive društva povijesti, dogodila se ultimativna i definitivna desakr
alizacija Domovinskog rata.

Postkomunizam se predstavlja kao pokušaj nove ideokracije oktroirane odozgo prek

o nove političke klase, ali konfliktnost i nestabilnost postkomunizma bolje se o
bjašnjava polazeći od ideokratske , negoli polazeći od liberalnog zapadnjačkog
društvenog modela. Jan Keller je dobro opisao kako u postkomunističkim tranzici
jskim zemljama kohabitiraju i kako su kompatibilne postmodernističke društvene m
reže i stari naslijeđeni klijentelistički odnosi nejednakosti zbog slabljenja au
toriteta i uloge države. Upravo smo vidjeli kako u obliku recikliranja kulturolo
ških prošlih «otpada» postmodernističko društvo opstaje recikliranjem bivših dru
štveno - kulturnih modela prošlosti. U postkomunističkim zemljama, a posebice on
ima u kojima nije proveden zakon o lustraciji, svjedoci smo velikog sajma recikl
iranja bivših komunističkih civilnih, vojnih i obavještajnih menadžerskih slojev
a u novi demokratski sustav, uz zlouporabivši ideju krivotvorene smicalice «naci
onalnog izmirenja», uz vješto iskorištavanje pogodnog trenutka demokratizacije i
osamostaljenja 1989.g. To je novi profitabilni «balkanski kairos» gdje su se «s
tari kadrovi» opet, kao i prije, dobro snašli i dočepali položaja i funkcija o k
ojima ne bi ni sanjali u bivšem sustavu. Njihovo recikliranje cinično nazivaju t
ransformacijom ili profesionalizmom ne pozabavivši se jednim bitnim detaljem, da
su bili poslušne sluge i kotačići totalitarnog režima. Teško je i pomisliti da
je taj sloj «transformatora» uspio u sebi preobraziti naslijeđenu bivšu društve
nu zbilju konstruiranu na indoktrinaciji i jednoumlju te da su preko noći asimil
irali demokratski način ponašanja ili, kao što kažu sociolozi, ostvarili proces
«ponutrašnjenja novih normi» i društveno – kulturnog demokratskog tipa. Vjeroja
tno nisu ni osjetili prijelaz iz statičnog totalitarnog sustava u dinamično plur
alističko demokratsko društvo. Kao čuvari najmoćnijeg trenutačnog državnog poret
ka nije im jamačno bilo teško prijeći iz totalitarnog političko - korektnog jedn
oumlja komunističkog tipa u neoliberalnu političku korektnost parlamentarne demo
kracije jer je tu samo riječ o semantičkom klizanju i nijansama. Naime, u vrijem
e totalitarnog političkog sustava, politički službeni jezik s predefiniranim for
mulama i sintagmama imao je, kao i dandanas, u neoliberalnom politički korektno
m jeziku, funkciju oslabiti kapacitete mišljenja prosuđivanja i otpora da bi se
osigurao politički nadzor društva. U tome je srodnost između bivših totalitarni
h političkih dogmi i današnjih neoliberalnih dogmi političke korektnosti kao što
su egalitarizam/bratstvo, jedinstvo, kozmopolitizam/internacionalizam, relativi
zam (koji im je omogućio opravdanje i ublažavanje odgovornosti u totalitarnom su
stavu, a relativizam je iskupio komunizam pretvorivši ga u «socijalizam s ljuds
kim likom»), objašnjavaju tu čudnovatu semantičko-strukturalnu analogiju. Današn
ja reciklirana elita, umjesto proklamiranja i ponavljanja hipnotičkih parola i s
logana panegirika vođi, partiji, bratstvu i jedinstvu, veliča nove neoliberalne
dogme slobode, demokracije, egalitarizma, kozmopolitizma, jer i jedni i drugi pa
rticipiraju u stvaranju jednoumlja koje slabi nacionalne energije, slobodno krit
ičko mišljenje i niveliranje društva. U bivšem, kao i današnjem sustavu, provlač
e se iste poluistine ili neistine. Kao što je to rekao nekadašnji savjetnik Iako
vleva: «Ne može se samog sebe predugo varati jer neizbježno počneš misliti i vje
rovati u svoje vlastite laži». Možda netko od tih transformatora iz tranzicijsko
g razdoblja ipak dobije grižnju savjesti, upadne u konfuzno stanje, tjeskobu ili
je/postane «disocijalan shizofrenički tip», onaj s paranoičnim reakcijama, kao
traženje «stvarnosti u novom društvenom okružju,» ali prepustimo ih njihovoj sud
bini. Takvi transformatori tranzicijskog naraštaja podliježu neizbježnom fenomen
u «cultural lag» . M. Đilas u svojoj je knjizi «Nova klasa» opisao novu tadašnj
u dogmatsku klasu obilježenu «kastracijom inteligencije», koji igraju kazališnu
predstavu bez publike i padaju u ekstazu pred sobom samima. Danas nam ti isti bi
vši aparatčiki svakodnevno drže tragičnu kazališnu predstavu u nastavcima, jedan
oblik serije «Povratak transformera» bez ikakvih posljedica i sankcija. Još nem
a dostatno ironičnih osmijeha Aristofana, a takva me predstava podsjeća na polit
ički korektne Bariusove bajke koje one rezignirane ljude pozivaju na lojalnost v
ladajućem režimu, dok Fedar poziva na radikalni otpor. Rehabilitacija i ispravn
a uporaba «pamćenja» je ključni element za duhovni i politički preobražaj tranzi
cijskih postkomunističkih zemalja Srednje i Istočne Europe. Svi su totalitarni r
ežimi nastojali imati monopol i kontrolu nad pamćenjem. Povijest je dokazala da
je sustavno uništenje povijesnih dokumenata bilo jedan način da se jednosmjerno
orijentira pamćenje društva. Podsjetimo da je aztečki car Itzcoatl početkom XV.
stoljeća zapovjedio da se unište stele i knjige, nastojeći tako preoblikovati tr
adiciju po svojoj zamisli. Jedno stoljeće kasnije, španjolski «conquistadori» na
stojat će izbrisati tragove civilizacije Azteka i Maja. Tiranije XX. stoljeća ta
kođer su nastojale kontrolirati i preoblikovati jednosmjerno pamćenje, a u komun
izmu, isticanje pamćenja nekomunističke prošlosti bilo je poistovjećivano s pobu
nom ili otporom (ruska riječ «pamjat» bila je sumnjiva pa stoga i interpretirana
za vrijeme komunizma kao znak opozicije sovjetskom režimu). U načelu, pamćenje
ne isključuje zaborav, jer je integralna restitucija prošlosti nemoguća, a kad b
i i bila moguća, bila bi strašna, riječi su to književnika J. Borgesa u djelu «F
unes el memorioso». Pamćenje pretpostavlja nužnu selekciju i hijerarhizaciju dog
ađaja, a dokaz je da su povijest pisali povjesničari koji također selektiraju i
hijerarhiziraju događaje prema vlastitoj prosudbi, a povijest su često jednostr
ano pisali pobjednici. U tom kontekstu, Cvetan Todorov iznosi kako pamćenje nij
e ni dobro ni loše, ali ono uvijek oscilira između dvije tendencije koje bivši t
otalitarni režimi, a i dandanas demokratski postkomunistički «liberalni režimi»
instrumentaliziraju: sakralizacija kao radikalna «izolacija uspomena» i banaliza
cija kao ekscesivna asimilacija sadašnjosti s prošlošću. U postkomunističkim dem
okratskim režimima, često se sakralizira jedan dio prošlosti «antifašističkog pa
mćenja» te njegova svakodnevna ritualna komemoracija nastoji potvrditi u prošlos
ti negativnu sliku «drugih» i potvrditi vlastitu pozitivnu sliku. Također, takva
sakralizacija odvraća javno mnijenje od sadašnjih problema i jeftino daje dobre
savjete novim vlastodršcima. Pozivi protiv zaborava i veličanje «obveze pamćenj
a» nisu usmjereni prema istinskom razumijevanju pamćenja preko transformacijskog
psihološkog procesa («durcharbeiten» u frojdovskom smislu), već potiču na obran
u određene povijesne selekcije koja omogućuje novoj vladajućoj oligarhiji održav
anje uloge heroja, žrtve i moralizatora, nasuprot svake druge povijesne selekcij
e i istine. Zbog toga, Paul Ricoeur smatra da ne treba pasti u zamku «obveze pa
mćenja, «već privilegirati rad i proces pamćenja. Ivaylo Znepolsky smatra pak da
u postkomunističkim demokratskim državama vlada određena amnezija, a ta amnezij
a, ovisno o kontekstu, može biti pasivna ili aktivna. Naime, pomanjkanje pamćenj
a izražava želju izbjegavanja komunističke traume i odgovornosti za navedenu pro
šlost. U svom djelu «La memoire, l'histoire, l'oubli», Paul Ricoeur predlaže raz
ne pristupe i dihotomije pamćenja koje su se razvijale od Platona, Aristotela, p
a sve do Bergsona i Husserla: pamćenje koje pripada odsutnosti, kognitivni prist
up pamćenju, pragmatični pristup pamćenju, kolektivno i individualno pamćenje, e
kscesi pamćenja, politička ili povijesna uporaba pamćenja, itd. Razni «režimi pa
mćenja» separirani su, te su ih instrumentalizirali razni protagonisti. Paul Ric
oeur smatra da se povjesničar i političar suprotstavljaju glede odnosa i pristup
a pamćenju. Političar se poziva na subjektivno pamćenje privilegirajući pragmat
ični pristup, a povjesničar se usmjerava prema proučavanju procesa kolektivnog p
amćenja i privilegira kognitivni pristup. U tranzicijskim postkomunističkim drža
vama često prevladava politički pragmatični pristup prema pamćenju u kojem služb
eni politički diskurs pragmatički instrumentalizira prošlost i pamćenje u smjeru
zataškavanja ili odbacivanja konkurentnih povijesnih teza i svjedočenja te u sv
rhu kontrole nad službenim pamćenjem. Naime, paradoksalno je da se u većini post
komunističkih srednjoistočnih zemalja (a posebice one koje nisu provele nijedan
zakon o lustraciji) umjesto «obveze pamćenja» (franc. devoir de memoire), koju s
e neprestano ističe u odnosu na pamćenje nacističkih žrtava, stigmatizira preko
medijskog banaliziranja komunističke prošlosti «obvezu zaborava» u odnosu na tot
alitarni komunistički režim i sve njegove žrtve. Naime, kako to obrazlaže Ivaylo
Znepolski, zrela i neopterećena povijest sadašnjosti u postkomunističkim zemlja
ma može se slobodno i razumno razvijati jedino u trenutku kada to društvo izraz
i želju za pokretanjem «rada pamćenja», kad nastaje proces formiranja pamćenja.
Tada se stvaraju uvjeti za transformiranje kolektivnog pamćenja prošlosti u pov
ijesno pamćenje lišeno svake ideološke hipoteke, transformiranje u ireverzibilnu
memorizaciju suprotnu reverzibilnom zaboravu. Pamćenje tada postaje matrica pov
ijesnog znanja, a povijesno znanje postaje matrica pamćenja i osigurava kontinui
tet između naraštaja. Povijesno pamćenje nacističkih žrtava i nastanak liberalno
-demokratske vlade te proces denacifikacije u Njemačkoj nakon II. svjetskog rata
jamče da se taj fenomen neće nikada ponoviti. U tom kontekstu, Ivaylo Znepolski
postavlja pitanje: da li se kolektivno pamćenje žrtava komunizma transformiralo
u povijesno pamćenje? On tome dodaje da su postkomunističke zemlje srednjoistoč
ne Europe zahvaćene društvenim fenomenom kojeg naziva «komunistički sindrom», us
poređujući ga sa «sindromom Vichyja». U svom djelu «Le syndrome de Vichy», povje
sničar Henry Rousso nastojao je napisati «paralelnu povijest kolaboracionističko
g režima Vichyja - drugi oblik povijesti, povijest pamćenja tog režima, njegovu
transformaciju i njegovu budućnost nakon godine 1944., te pritom iznosi četiri f
aze. Prva faza (razdoblje godina 1944. - 1955.g.) se odnosi na «fazu žaljenja» (
phase de deuil), i tu je više riječ o žaljenju i boli negoli o radu i procesu pa
mćenja, pa u tom kontekstu psihološki postupak žaljenja ne uspijeva. Ta faza se
situira u sklopu poslijeratne «čistke» i svih amnestija koje su uslijedile. Tero
r Vichyijevog režima je zataškavan u ime glorifikacije oslobođenja. Druga faza s
e odnosi na «fazu potiskivanog» (phase du refoulé): to je faza uspostave dominan
tnog mita, antifašističke Francuske koja se oslanja na degolistički i komunistič
ki službeni diskurs; treća je faza «povratak potiskivanog» (phase du retour du r
efoulé): mitologija koja se propagirala slabi, te nastaju elementi demistifikaci
je antifašističke borbe, a konsenzus o pamćenju također slabi; i četvrta faza, k
oja se odnosi na razdoblje «opsjednutog pamćenja» (phase de la mémoire obsession
elle): ona je obilježena buđenjem pamćenja žrtava, istraživanjem odgovornih fran
cuskog kolaboracionizma za uništavanje Židova. Ako se uspostavi analogija između
sindroma Vichyja i komunističkog sindroma kojeg iznosi Znepolski, i primjeni is
ta kvalifikacija postkomunističke «organizacije zaborava» glede žrtava komunisti
čkih režima u Istočnoj Europi, može se ustvrditi da su društva ostala dugo vrije
me u prvoj fazi od navedenih četiriju faza koje je formulirao Rousso. Bol je suž
ivljavana s egzaltiranjem slobode i nadom u bolju budućnost. Tek kasnije, i u po
nekim postkomunističkim zemljama razvidni su elementi druge faze: potiskivanje p
amćenja komunističkih žrtava u svrhu postizanja nužnog konsenzusa za jačanje dru
štvene kohezije i otklanjanje prijetnje društvene dezintegracije, što znači, sma
tra Znepolski, da postkomunistička društva Istočne Europe još nisu dostatno zrel
a (ili zbog nedostatka političke volje) da bi pisala povijest sadašnjosti te su
zahvaćena «komunističkim sindromom» traumatičnog pamćenja obuhvaćenog nerazrije
šenim hipotekama prošlosti.

Bilješka o autoru članka

Jure Vujić, geopolitolog i publicist , je rođen 1965. godine u Kninu, Hrvatska.
Diplomirao je pravo na Pariškom sveučilištu prava , društvenih i gospodarskih z
nanosti ( Paris II). Pravosudni ispit polaže u Parizu 1994. godine. Po struci je
odvjetnik i član Pariške odvjetničke komore. Kao prvi civilni polaznik, diplomi
rao je 2006. godine na Ratnoj Školi oružanih snaga Republike Hrvatske „Ban Josip
Jelačić“. Autor je nekoliko knjiga: „Fragmenti geopolitičke misli“ (ITG, Zagre
b), „Trg Maršala Tita-Mitovi i realnosti titoizma“ ( Uzdanica )„Nord-Sud l'honne
ur du vide“ ( NSE-Bruxelles), Eloge de l'esquive- Hvalospjev izmicanju“ ( Ceres,
Zagreb) , „Intelektualni terorizam-Heretički brevijar“ ( Hasanbegović, Zagreb.)
, Hrvatska i Mediteran-geopolitički aspekti ( izdanje Diplomatska Akademija MVPE
I, 2008.) Također je objavio u hrvatskim i međunarodnim znanstvenim časopisima s
totinjak znanstvenih članaka na području geopolitike, sociologije i filozofije.
U pripremi je njegova nova knjiga „Euroazijanizam protiv Atlantizma“.