Interna skripta za program

Ekolokog poljodjelstva

Pod pojmom ekoloke, organske ili bioloke poljoprivrede u iroj javnosti

uglavnom se misli na proizvodnju zdrave hrane tj na poljoprivrednu
proizvodnju bez upotrebe agrokemikalija (mineralnih gnojiva, pesticida,
hormona i sl.)

1. Konvencionalna poljoprivreda

Osnovni cilj konvencionalne ili klasine poljoprivredne proizvodnje je

maksimiziranje prinosa po jedinici poljoprivredne povrine. Klju uspjeha
konvencionalne (intenzivne) poljoprivrede lei u specijalizaciji proizvodnje
koja

uz

primjenu

mehanizacije,

mineralnih

gnojiva,

koncentrata,

novokreiranih sorti i pasmina te ogromnih koliina energije, uspijeva

postii vrlo visoke prinose.
Posljedica ovakvog pristupa, ogleda se u sve izraenijem iscrpljivanju
neobnovljivih prirodnih resursa kao i opasnim ekolokim problemima,
kao to su oneienje i degradacija tla, vode, zraka, te smanjenje
bioloke raznolikosti.

Osnovne karakteristike konvencionalne poljoprivrede su:

-

upotreba agrokemikalija (kemijskih sredstava)

usko specijalizirani posjedi

visoka proizvodnja organske mase po hektaru

visoki trokovi inputa (mehanizacija, gorivo, zatitna sredstva)

Konvencionalna poljoprivreda postala je tehnolokom proizvodnjom u

kontroliranim

uvjetima,

neovisna

nekim

osnovnim

biolokim

procesima.
-

problem klimatskih prilila tj neprilika rjeava se u osvijetljenim i

zagrijanim staklenicima

tlo nepovoljnih osobina zamjenjuje se drugim supstratima ili samo

vodom, uz upotrebu hranjivih otopina

Promjene doivljava i stoarska proizvodnja

-

za ivotinje se koristi uzgoj u potpuno kontroliranim uvjetima (kao

npr kavezni uzgoj brojlera)

koriste se hormoni i antibiotici

Konvencionalni uzgoj pojavio se prvo u razvijenim zemljama (Danska,

Njemaka, Nizozemska). Njezin nagli razvoj naziva se jo i zelena
revolucija.

Kljunu

ulogu

poveanju

produktivnosti

ima

razvoj

znanosti.

Fiziologija, ishrana bilja, agrokemija i fertilizacija, znanosti su koje

istrauju fizikalne, kemijske, fizioloke i biokemijske procese koji u

interakciji biljke i tla kao supstrata, utjeu na usvajanje hranjivih tvari,

njihovo premjetanje i raspodjelu u biljci, ugradnju u njezinu ivu tvar,
odnosno formiranje prinosa i kvalitete.
Rast je povezan sa tvorbom organske tvari, odnosno biolokog i
poljoprivrednog prinosa. Bioloki prinos je prinos organske tvari, dok je
poljoprivredni prinos, prinos dijelova zbog kojih se biljke/ivotinje
uzgajaju.
Antagonisti prinosa su bolesti (patogeni, korovi), stresni faktori (loa
fizikalna i kemijska svojstva tla, oneienje zraka i vode, zraenja i sl),
etva, skladitenje, ekonomski uvjeti.

Poljoprivreda kao oneiiva

Uz industriju i promet, konvencionalna poljoprivredna proizvodnja
najvei je oneiiva okolia, posebno ako se agrokemikalije koriste bez
kontrole. Naalost od spomenutih je oneiivaa razlikuje je jedna bitna
injenica: poljoprivreda je istovremeno izvor oneienja ali i njegova
rtva.
Do oneienja okolia dolazi uslijed proizvodnje i intenzivne upotrebe
mineralnih gnojiva, pesticida, veterinarskih preparata i hormona, rada
strojeva, primjene teke mehanizacije i sl.
Osim izravnih oneienja okolia, konvencionalna poljoprivreda

je

uzrok i drugim ekolokim degradacijama, kao to je smanjena bioloka

raznolikost, gubitak biljnih i ivotinjskih vrsta, erozije tla i gubitka

humusa, salinizacije tla, eutrofikacije voda, desikacije i dr. Danas je oito

da je ovakav nain proizvodnje doveo do niza negativnih, kako ekolokih,
tako i socijalnih i gospodarskih posljedica koje se pokuavaju sprijeiti ili
odreenim mjerama popraviti.

Dio agro zahvata rizino je za okoli zbog emisije u zrak: NH 3, N2, CH4
(metan), SO2, CO2 (ugljini dioksid), te emisije u vodu: NO3+, NH 4+, K+,
HPO42-, SO42- te zbog ostataka pesticida akumuliranih u biljkama ili
isprani u podzemne vode.
Razgradnja ozonskog omotaa i globalno zatopljenje tj porast prosjene
temperature

na

antropolokim

povrini

djelovanjem,

Zemlje

(15C)

posljedica

izazvano

su

prirodnim

oneienja

ili

atmosfere.

Poveana koncentracija plinova, pogotovo ugljinog dioksida i metana

dovodi do tzv efekta staklenika u atmosferi. Efekt staklenika je prirodni
proces koji omoguava ivot na Zemlji. To je proces 'zarobljavanje' topline
u atmosferi, a uzrokuju ga vodena para i stakleniki plinovi (ugljikov
dioksid, metan, duikov oksid, freoni, ozon i sumporov dioksid). To su
plinovi koji reflektiraju dio Zemljinog zraenja (hlaenja) nazad prema
Zemljinoj povrini te zadravaju temperaturu i osigurava povoljne ivotne
uvijete. No poveanjem koliine tih plinova u Zemljinoj atmosferi dolazi
do poveanja povrata zraenja i 'premalog' hlaenja Zemlje te podizanja
prosjene temperature na Zemljinoj povrini. To dovodi do ekstremnih
ekolokih

promjena

povienje

temperature

Zemljine

povrine,

zagrijavanje oceana, promjene stanita biljaka i ivotinja, ee prirodne

katastrofe,

otapanje

polarnog

leda.

To

posljedino

utjee

na

poljoprivredu plodno tlo se pretvara u pustinju, smanjuje se prinos,

dolazi do problema opskrbe hranom, pojavljuju se nove bolesti, uestaliji

su napadi tetnika i insekata.

Procesi koji uzrokuju efekt staklenika su:

-

proizvodni procesi

izgaranje energenata

unitavanje uma

Posljedice globalnog zatopljenja su porast razine mora, poplave i sue

(3/4 svjeta), toplotni udari, irenje tropskih bolesti ljudi, biljaka i
ivotinja, smanjenje kvalitete hrane, smanjenje kvalitete i koliine pitke
vode.

Postojee stanje na Zemlji izazvano je od strane 1/3 svijeta u kojem ivi

20% bogatog puanstva i koristi 86% svjetskih prirodnih bogatstava, a
najvee posljedice trpi 2/3 svijeta u kojem ivi 80% siromanog
puanstva.

Iz tih su razloga na svjetskoj razini donesene smjernice za oporavak u

vidu

Protokola

iz Kyota

('97). Cilj Protokola

je smanjiti emisiju

staklenikih plinova i tako sprijeiti globalno zagrijavanje, razvijene

zemlje moraju platiti i osigurati novije tehnologije nerazvijenim zemljama
da bi se sprijeile daljnje promjene klime. Protokol predvia kvote

proizvodnje CO2, na takav naina da neke razvijene zemlje mogu

kupovati kvote od nerazvijenih zemalja, kako ne bi usporile svoj razvoj.
U veljai 2005 godine ratificiran je od strane 141 drave svijeta.

Antropogena degradacija i opadanje plodnosti tla

Konvencionalna poljoprivredna proizvodnja, tretirajui tlo iskljuivo kao
supstrat koji snabdijeva biljke hranjivima i dri ih uspravno, zanemarila
je stvarnu ulogu i znaenje tla. Rezultat je smanjena plodnost tj gubitak
humusa i humusnog sloja, gubitak strukture tla, smanjenje efektivne
dubine tla, oneienje tla pesticidima, tekim metalima i drugim
nepoeljnim tvarima. Degradaciju fizilalnih osobina tla uzrokuje zbijanje
tla tekim strojevima, to dovodi do naruavanja strukture tla i
nepovoljnih vodo-zranih odnosa. Naroito ozbiljan i teko rjeiv problem
predstavlja drastino smanjenje razine humusa, te oneienje tekim
metalima. Naroitu opasnost predstavlja i prisustnost kadmija i bakra u
tlu jer su oni dokazani izazivai raka i uzroci genetskih promjena kod
ljudi, ivotinja i biljaka. Ti metali naravno ne dolaze iskljuivo iz
poljoprivrede ve i iz industrije i prometa. S obzirom da jo ne postoji
tehnologija koja bi teke metale odstranila iz tla, ona 'do daljnjega' ostaju
oneiena.
Erozija, gubitak povrinskog, humusnog sloja tla uslijed vjetra i oborina
problem je koji poprima zabrinjavajuu dimenziju. Analize govore kako
su polja za prolih 40 godina izgubila preko 20cm humusnog tla, to je
oko 5mm godinje. O dimenzijama katastrofe govori brojka da je za
nastanak 1mm humusnog sloja pedogenetskim procesima potrebno vie

tisua godina. Slikovito reeno pod naim nogama doslovno raste

pustinja.
Osim erozije, problem danas predstavlja i zakiseljavanje tla, a koje dolazi
prvenstveno uslijed upotrebe mineralnih gnojiva, gubitka humusa, te
kiselih kia, a kojima onda opet pridonosi i sama poljoprivreda. Mnoga
tla danas nisu samo zakiseljena, ve su i zasoljena (salinizacija). Do
salinizacije dolazi uslijed uestalog navodnjavanja (voda za navodnjavanje
najee

sadri

velike

koliine

soli).Intenzivno

navodnjavanje,

te

melioracije, kojima se kri raslinje koje regulira razinu podzemne vode

rezultira i tzv desikacijom tj snienjem razine podzemne vode. Desikacija
je, uz kisele kie, uzrok umiranju mnogih uma i ostalog raslinja.
Negativne kemijske i fizikalne promjene u tlu, dovele su do pada
populacije organizama u tlu, posebice mikroorganizama, neophodnih za
procese mineralizacije u tlu.

Oneienje voda, vodenih sustava, te tla i zraka

Jedan od najveih problema dananjice je prijetnja opskrbi pitkom
vodom u budunosti, jer u uvjetima intenzivne poljoprivrede dolazi do
zagaenja

voda

tekim

metalima,

nitratima,

nitritima,

fosfatima,

pesticidima i policiklikim aromatskim ugljikovodicima. Pretpostavlja se

da danas vie od 20% pitke vode u EU sadri vie ostataka
agrokemikalija nego li je to propisima dozvoljeno.
Naroito velik problem predstavlja ispiranje duika u podzemne vode. On
se u tlo najee unosi putem mineralnih gnojiva i kiselim kiama. U
podrujima

EU

visokom

stoarskom

proizvodnjom

(Danska,

Nizozemska, Belgija) ovome pridonosi i ivotinjski gnoj. Zbog prevelike

koncentracije stoke nema dovoljno zemlje gdje bi se mogao deponirati
njihov gnoj. Kako izvoz nije isplativ, gnoj se gomila, spaljuje ili zakopava,
te dospijeva do podzemnih voda , jezera i mora gdje uzrokuje ozbiljna
zagaenja, pomor riba i ostale faune i flore, te sve uestalije cvjetanje
mora.
Prevelika koncentracija stoke te intenzivna upotreba pesticida i fosilnih
goriva pri proizvodnji, pridonosi i oneienju zraka, odnosno kiselim
kiama i razaranju ozonskog omotaa.
Jo nedovoljno istraen ali veliki problem predstavlja i ispiranje fosfora u
podzemne vode. Podaci govore, da zbog prekomjerne upotrebe fosfornih
gnojiva, na nekim mjestima, tlo koje inae vrlo 'rado' vee fosfor, i teko
ga kasnije otputa, postalo toliko prezasieno fosforom, da ga vie ne
moe apsorbirati uslijed ega dolazi do ispiranja fosfora u podzemnu
vodu.
Eutrofikacija tj poveanje koncentracije mineralnih tvari u povrinskim
vodama, do koje dolazi uslijed ispiranja mineralnih tvari prvenstveno s
poljoprivrednih povrina, postaje sve izraeniji problem. Neprirodna
koncentracija

mineralnih

tvari

povrinskim

vodama

uzrokuje

poremetnju mnogih biolokih procesa, te spreava normalan razvoj, a

nerijetko i unitava floru i faunu vodenih sustava. U zadnje vrijeme
naroito je zabrinjavajua postala i eutrofikacija mora to se oituje u
njegovom 'cvjetanju'. Rauna se da u ovom zagaenju poljoprivreda
sudjeluje s preko 50%, odnosno vie negoli industrija, promet i
stanovnitvo zajedno.

Smanjena bioraznolikost
Opstanak preko 50% biljnih i ivotinjskih vrsta u EU je ozbiljno
ugroeno. Ovome je izmeu ostalog takoer pridonijela konvencionalna
poljoprivreda. Upotreba pesticida, isuivanje, navodnjavanje, unitavanje
terasa, ivica, ikara i dr, samo su neki od postupaka kojima je
konvencionalna poljoprivreda pomogla, ovaj ionako ve uznapredovali
proces. Osim toga, u utrci za rodnijim sortama i pasminama, iz uzgoja su
potpuno izbaene mnoge lokalne sorte i pasmine, od kojih je veina
danas posve iezla. Ovo je samo povealo ovisnost proizvoaa prema
industriji.
Nisu ugroene samo pojedine biljne i ivotinjske vrste, ve se nestala i
mnoga njihova stanita biotopi. Takvi ekosustavi ne samo da su
znaajni zbog ljepote i bogatstva flore i faune, ve imaju izuzetno znaenje
i za funkcioniranje sveukupnog eko sustava.

Energetska djelotvornost konvencionalne poljoprivrede

S obzirom da poljoprivreda poiva na uzgoju biljaka, koje za svoj razvoj
troe prvenstveno sunevu energiju, trebala biti isti proizvoa energije,
dananja situacija je takva da poljoprivredna proizvodnja troi vie
energije, negoli je daje u svojim proizvodima. Do ovoga dolazi uslijed
velike potronje fosilne energije. Energija se troi na samom gospodarstvu
(rad poljoprivrednih strojeva) ali i neizravno (pri proizvodnji mineralnih
gnojiva, pesticida, stonih koncentrata, strojeva, ambalae itd).
Sunce je nepresuni izvor energije i pokreta ivota na Zemlji. Kako su
zelene biljke jedini organizmi koji koji sunevu energiju mogu pretvoriti u

bjelanevine, masti, ulja, zelenu masu drvo i ostale oblike energije, to bi

upravo poljoprivredna proizvodnja trebala biti ona koje 'ni iz ega' stvara
energiju potrebnu za opstanak svih ivih bia na Zemlji. No stvarnost je
naalost suprotna.

Gospodarska djelotvornost konvencionalne poljoprivrede

Problemi prekomjerne proizvodnje (hiperprodukcije) i vikova hrane
Premda se do nedavno uspjeh poljoprivrede mjerio koliinom njezinih
proizvoda i forsirala masovna proizvodnja danas je situacija drugaija.
Danas se na svjetskom a poglavito na tritu EU-a nalazi previe
proizvoda koji se nemaju kome prodati. U EU svaka drava lanica
proizvoaima je obvezatna otkupiti osnovne poljoprivredne proizvode po
zagarantiranoj cijeni. Uslijed ovoga dolazi do golemih izdataka i gomilanja
zaliha poljoprivrednih proizvoda, ije je skladitenje izuzetno skupo i
rezultira bacanjem hrane. Pretpostavlja se da se u EU baci godinje
gotovo 20% poljoprivrednih proizvoda. Ukoliko EU eli prodati ove
proizvode na svjetsko trite, koje takoer 'pliva' u vikovima, mora ih
dati po cijenama koje su znatno nie od cijena unutar trita EU.

Situacija u kojoj je drava duna otkupiti poljoprivredne proizvode po

zagarantiranim cijenama, skladititi ih odnosno jeftino ih prodavati na
svjetskom tritu doslovno gui budet EU-a. Tri su osnovna mehanizma
kojima se spomenuti problemi nastoje rijeiti.
1. Kvote

To je ogranienje proizvodnje pojedinih poljoprivrednih proizvoda. Takvim

se

zakonima

pojedinim

potroaima

propisuje

dozvoljena

koliina/uzgojna povrina odreenog proizvoda (mlijeko, penica, eerna

repa) vote se dodjeljuju samo onima koji su da dana stupanja na snagu
istog zakona proizvodile odreene proizvode. Onima koji ih do tada nisu
proizvodili njihova se proizvodnja zabranjuje.
Osim kvota, u vezi proizvodnje postoje i ogranienja koja se odnose na
propise kojima se odreuje koje sorte pojedinih kultura je dozvoljeno
uzgajati u pojedinim regijama.

2. Potpora za neproizvodnju
Kako bi smanjila odnosno zaustavila rast poljoprivredne proizvodnje, u
EU je donesen i zakon kojim se stimulira neproizvodnja. Konkretno to
znai da svaki poljoprivrednik koji potpie ugovor kojim se obvezuje
prestati s proizvodnjom (obino na 5 godina), bude novano nagraen.

3. Snienje cijena poljoprivrednih proizvoda

Cijene poljoprivrednih proizvoda drastino padaju svakim danom, pa
poljoprivrednici iz godine u godinu moraj proizvoditi sve vie da bi
zaradili jednako.
Mada se govori kako se poljoprivredna proizvodnja u EU eli smanjiti ne
samo zbog gospodarskih ve i zbog ekolokih razloga, spomenute mjere
jako loe djeluju na okoli. Naime zbog oranienja proizvodnje i pada
cijena, poljoprivrednici su, kako bi opstali, natjerani da svake godine

postiu sve vee prinose po hektaru. To je esto jedino mogue uz

upotrebu hibridnog sjemena, primjenu pesticida i umjetnog gnojiva,
navodnjavanja itd.

Odnos ulaganja i dobiti, te financijski rezultati konvencionalne

poljoprivredne proizvodnje
Prekomjerna proizvodnja samo je dio gospodarskih problema s kojima se
susree konvencionalna poljoprivreda EU. Veliki problem predstavljaju
ekoloki i socijalni trokovi. Oni nisu vidljivi na prvi pogled i odnose se
na tete uzrokovanje oneienjem tla, zraka i vode. Socijalni se trokovi
odnose na trokove skladitenja proizvodnih vikova, trokove njihovog
skladitenja, trokove proiavanja vode, poviene zdravstvene trokove
itd.

Proizvoai sve tee izlaze na kraj sa financijskim problemima. Jedan od

osnovnih razloga za ovo je to su poljoprivredni proizvodi potplaeni te
izuzetno jeftini u usporedbi sa industrijskim proizvodima i uslugama. Jo
je vaniji problem to proizvoai i od ove ionako niske cijene dobivaju
tek jedan manji dio. Ta brojka iznosi svega 20 % od cijene koju plaa
potroa.

Kroz ovakvu politiku brzim se izraunima moe doi do zakljuka kako je

profitabilnije novac poloiti u banku, dizati kamatu i ne raditi nita nego
uloiti u poljoprivrednu proizvodnu i mukotrpno raditi.

Loa gospodarska situacija za poljoprivrednog proizvoaa uzrokovana je

time to je veinu djelatnosti koje su u prolosti bile sastavni dio svakog
gospodarstva preuzela industrija i ostale specijalizirane ustanove. Ovo se
u prvom redu odnosi na preradu poljoprivrednih proizvoda, proizvodnju
sjemena, rasplodne stoke, marketing i distribuciju, financije itd. samo je
jo primarna proizvodnja, a koja ujedno donosi i najmanju dobit ostala u
sklopu poljoprivrednih gospodarstava.

Smanjena kakvoa poljoprivrednih proizvoda

Uze sve navedeno hrana koju jedemo bezukusna je i nekvalitetna.
Potroae brinu i koliine rezidua pesticida, nitrata, tekih metala,
veterinarskih preparata i drugih nepoeljnih tvari koje se nalaze u
poljoprivrednim proizvodima.

Socijalno politiki aspekti konvencionalne poljoprivrede

Poljoprivreda je jedno od najastijih ali i najteih zanimanja. Ona je
usprkos tome gotovo u svim drutvima bila zapostavljana, a esto i
omalovaavana kao manje vrijedno zanimanje. Od nekadanje tradicije i
kulture sela, te vanosti poljoprivrednog zanimanja, nije ostalo gotovo
nita. Drave EU koje su do nedavno obilato stimulirale proizvoae na
to veu proizvodnju putem subvencija za umjetna gnojiva, pesticide,
sjeme,

gorivo,

krenje

ivica

tota

drugo,

danas

ovim

istim

proizvoaima zagoravaju ivot brojnim propisima i ogranienjima

kojima je glavni zadatak zaustaviti prekomjernu proizvodnju i izdatak iz

EU budeta.
Poljoprivrednike

danas

optuuju

potroai

za

nestanak

lijepih

krajobraza, oneienje vode, tla i zraka, nestanak i smanjenje biljnih i

ivotinjskih

vrsta.

Poljoprivrednici

EU

danas

nemaju

niti

jednog

saveznika u drutvu. Poljoprivrednici prosvjednuju, no kako ine tek oko

6% od ukupnog stanovnitva EU, nemaju ozbiljnu politiku snagu i
rijetko kada postiu eljeni cilj.

2. Ekoloko poljodjelstvo
to je ekoloko poljodjelstvo ili eko poljoprivreda?!
Hrvatska je jedna od nekoliko zemalja u svijetu u kojoj eko poljoprivreda
nije znaajnije zaivjela. Razlog tome je injenica da jo uvijek
oskudijevamo i osnovnim znanjima i informacijama. Ljudima je za
poetak potrebno objasniti da li je eko poljoprivreda samo mit ili znanost
i praksa utemeljena na vrstim znanstvenim i praktinim dokazima.

Pod ekolokom, organskom ili biolokom poljoprivredom u iroj se

javnosti misli na tzv proizvodnju 'zdrave hrane' tj poljoprivrednu
proizvodnju bez primjene agrokemikalija mineralnih gnojiva, pesticida,
hormona i sl. Koncept eko poljoprivrede malo je iri od spomenutog, pa
nije bit samo u izostavljanju agrokemikalija, ve u sveukupnom
gospodarenju kojim je mogue to postii.
Kompleksnije bismo eko poljoprivredu mogli definirati kao sustav
poljoprivredne proizvodnje koji nastoji maksimalno iskoristiti potencijale
odreenog eko sustava, odnosno gospodarstva, stimulirajui, jaajui i
harmonizirajui bioloke procese pojedinih njegovih dijelova. Idealno eko
gospodarstvo je mjeovitog tipa, s biljnom i stoarskom proizvodnjom,
koje je organizirano na nain da predstavlja harmoninu cjelinu koja
zadovoljava veinu potreba iz vlastitih izvora, te minimalizira 'uvoz' sa
strane tj izvan samog gospodarstva.
Vano je napomenuti da sam smisao eko poljoprivrede nije u negiranju i
odbacivanju pozitivnih dostignua konvencionalne poljoprivrede, ve u
iznalaenju

ekolokih

rjeenja

tamo

gdje

je

to

potrebno.

Eko

poljoprivreda nije povratak na staro, povratak na poljoprivredu naih

djedova. Dapae, ekoloka poljoprivreda je dio suvremene poljoprivredne
proizvodnje, trgovine i agronomske znanosti te se upravo i temelji na
njenim najnovijim spoznajama i dostignuima.
Osnovna naela eko poljoprivrede:
1. Harmonizirano i pravilno gospodarenje po pitanju gnojidbe,
plodoreda, raznolikosti, izbora kultura sorti i pasmina, obrade tla,
te jaanju otpornosti spram bolesti i tetnika. Pri tome se naroito
pokuavaju potaknuti aktivnosti biolokih procesa unutar samog

gospodarstva, u kojima sudjeluju mikroorganizmi, te biljni i

ivotinjski svijet.
2. Briga za pravilno uzdravanje tla, ouvanje i poveanje njegove
plodnosti i bioloke aktivnosti, sadraja organske tvari i hranjiva,
te poboljanju strukture tla i borbi protiv erozije.
3. Gospodarenje koje iskljuuje ili samo iznimno doputa upotrebu
agrokemikalija - mineralnih gnojiva, sintetikih sredstava za
zatitu bilja, sintetikih regulatora rasta, hormona i sl
4. Ouvanje raznolikosti biljnih i ivotinjskih vrsta u prirodi, kao i
ouvanju ostalih prirodnih bogatstava i pejzane raznolikosti.
5. Proizvodnja kvalitetnijih i zdravijih namirnica.
6. Postizanje zadovoljavajueg ekonomskog uspjeha poljoprivrednog
gospodarstva i smanjenje njegove ovisnosti o industriji i njezinim
proizvodima.
7. Smanjenje i minimalizirane utroka energije tj fosilnih goriva i
ostalih ne obnavljajuih resursa u prirodi (plin, nafta, treset)
8. Podizanje

socijalnog,

gospodarskog

intelektualnog

poloaja

seljaka
9. Razvijanje zdravih socijalnih i bratskih impulsa meu ljudima.
10.

Njegovanje razumijevanja za prirodu, njezinih ritmova i

zakona. Ouvanje i suradnja s prirodom, njegovanje estetike i

smisla za dobro i lijepo
11.

stvaranje spona za novi, drugaiji odnos izmeu ovjeka i

prirode

Zavrna definicija koja se namee glasi:

Eko poljoprivreda je sustav poljoprivrednog gospodarenja koji tei etiki
prihvatljivoj, ekoloki istoj, socijalno pravednoj i gospodarski isplativoj
poljoprivrednoj proizvodnji.

Razvoj eko poljoprivrede

Oko naziva ovakve vrste proizvodnje postoji zbrka.
Bioloka poljoprivreda
Ovo

je

uz

'organska

poljoprivreda'

najei

naziv

za

ekoloku

poljoprivredu. Kako rije bioloka oznauje neto u vezi sa ivim

organizmima, biljkama, ivotinjama, mikroorganizmima i dr to bi se za
svu poljoprivrednu proizvodnju moglo rei da je bioloka. Ne postoji
priroda koja proizvodi neive tvari. No meutim termin bioloka
poljoprivreda

koriten

je

od

samih

poetaka

razvoja

ekoloke

poljoprivrede, te se tim izrazom htjelo ukazati na znaenje i vanost

ouvanja ivih organizama u poljoprivredi i aktivaciju biolokih procesa,
a o emu je, za razliku od konvencionalne, ovakva vrst poljoprivrede,
oduvijek poklanjala najveu pozornost. Stoga gledajui na bioloku
poljoprivredu, kao tip poljoprivredne proizvodnje u kojoj se u najveoj
moguoj mjeri nastoje aktivirati bioloki procesi, respektirati zakone
prirode, ovaj naziv ini opravdanim

Organska poljoprivreda
Sa nazivom organska slino je kao i sa nazivom bioloka. Htjelo se
zapravo ukazati i oznaiti da se radi o vrsti poljoprivredne proizvodnje u
kojoj umjesto neorganskih i neivih materijala (mineralna gnojiva,
pesticidi i dr), upotrebljavamo i radimo s onim to proistie iz ive prirode
s onim ivim, organskim (stajski gnoj, biljni ekstrakti itd). ovaj izraz nije
u potpunosti ispravan jer se i u 'organskoj poljoprivredi' za gnojidbu
ponekad upotrebljavaju i neki mineralni materijali poput vapnenca,
dolomita, gnajsa, bazalta itd. terminom organska poljoprivreda takoer
se

eli

ukazati

na

injenicu

da

se

pri

ovakvom

gospodarenju,

poljoprivredno gospodarstvo treba zaokruiti u jednu zatvorenu cjelinu,

glede regulacije kruenja organske tvari, hranjiva i energije.

Alternativna poljoprivreda
Prirodna (naturalna) poljoprivreda
Samoodriva poljoprivreda
Integralno gospodarenje i ekoloki prihvatljiva poljoprivredna proizvodnja
Poljoprivreda bez agrokemikalija
Agroekologija
Tradicionalna poljoprivreda

Svi ovi nazivi upuuju na zbrku i nedosljednost. U duhu naeg ali i

mnogih drugih jezika nema posve pravilnog i odgovarajueg izraza za ono
to oznaavamo ekolokom poljoprivredom. Svaki od ovih naziva ima
prednosti i mane i niti jedan nije posve zadovoljavajui. No sa eljom da
se to jae naglasi gorui problem dananjice problem oneienja
okolia i usprkos injenici da je poljoprivreda jedna od djelatnosti koja
uzrokuje ekoloke probleme, kao univerzalan i sveobuhvatan izraz za
ovakvu vrstu poljoprivrede u svijetu se danas najee upotrebljava i
prihvaa termin ekoloka poljoprivreda

Smjerovi ekoloke poljoprivrede

Poeci ekoloke poljoprivrede datiraju jo s poetka ovog stoljea. Vee je
u to doba bilo ljudi koji su u tadanjem razvoju poljoprivrede, a naroito
u njezinoj kemizaciji, vidjeli opasnost koja prijeti samoj zemlji, te
naratajima koji nadolaze.
Danas se veina slae da korijeni ekoloke poljoprivrede proizlaze iz
bioloko dinamike poljoprivrede, najstarije poznatog oblika ekoloke
poljoprivrede. Neto kasnije, nakon tog pravca, osnovani su i ostali pravci
ekoloke poljoprivrede.
Tridesetih

godina

Americi

je

osnovana

organizacija

'The

Soil

Conservation Service' iji je osnovni cilj bio zaustaviti daljnju degradaciju

tla.
1943. godine u Velikoj Britaniji osnovan je pokret organske poljoprivrede.
Ovaj pokret i pripadajua mu organizacija 'The Soil Association' i danas

predstavlja osnovu ekoloke poljoprivrede na britanskim otocima i

zemljama pod njihovim utjecajem.

Osim spomenutih postoje jo i brojne kole irom svijeta koje su dale

vaan doprinos razvoju ekoloke poljoprivrede. Iako svaka kola ima
svoju

specifinost

ono

to

je

svima

zajedniko

su

izostavljanje

agrokemikalija, irok plodored, gnojidba organskim gnojivima, jaanje

biolokih procesa agroeko sustava itd.

Danas ekoloka poljoprivreda postoji kao meunarodni pokret emu je

doprinijelo osnivanje Svjetske organizacije za ekoloku poljoprivredu
IFOAM (Intrnational Organization, of Organic Agriculture Movements).
Osnovan je 1972. s ciljem ujedinjenja ljudi s raznih krajeva svijeta da
unaprijede ekoloku poljoprivredu kao ekoloki, socijalno i gospodarski
zdravu metodu poljoprivredne proizvodnje, koja ujedno minimalizira
oneienje okolia i iskoritenje neobnavljajuih prirodnih resursa.
IFOAM danas okuplja oko 600 organizacija iz 85 zemalja svijeta.
Unato svemu jo uvijek je velik broj onih koji oteavaju razvoj ekoloke
poljoprivrede i istu smatraju utopijom. No i te se barijere polako ali
sigurno rue. Ovome je u mnogome pridonijela i svjetska organizacija za
poljoprivredu i hranu pri UN-u FAO koja u ovakvom nainu proizvodnje
vidi jedan od najboljih naina za izlaz iz krize u kojoj se dananja
poljoprivreda nalazi.

Ekoloka poljoprivreda i zdrava hrana

Proizvodi li ekoloka poljoprivreda 'zdravu hranu'? Sam izraz 'zdrava
hrana' je neprimjeren iz razloga to su jedno primarni poljoprivredni
proizvodi (voe, povre, itarice i dr), a drugo hrana t proizvodi koje
dobivamo njihovom preradom (kruh, ulje, marmelada i dr). Uloga
poljoprivredne

proizvodnje

je

proizvodnja

namirnica

tj

primarnog

proizvoda.
Suvremena ekoloka poljoprivreda neto je mnogo ire od proizvodnje
hrane. Njome se eli smanjiti oneienje okolia, stvoriti nove socijalne i
gospodarske odnose, te doi do novog odnosa i razumijevanja izmeu
ovjeka i prirode.
Ako rasprave oko naziva prepustimo akademskim raspravama ostat e
injenica da veina ljudi smatra da su proizvodi proizvedeni u ekolokoj
poljoprivredi

zdraviji

od

onih

proizvedenih

konvencionalnom

poljoprivredom. Naalost kad bismo bili u mogunosti danas usporediti

najbolji

uzorak

nekog

eko

proizvoda

sa

uzorkom

proizvedenim

tradicionalnom poljoprivredom od prije sto godina, zasigurno bi uzorak

od prije sto godina sadravao daleko manje oneienja te bi s tog
stanovita bio zdraviji od eko proizvoda. Razlog tome je da prije sto
godina gotovo da nije bilo agrokemikalija, globalna oneienja bila su
gotovo zanemariva. Danas naalost nema kutka na Zemlji koji nije
zahvaen izravnim ili neizravnim globalnim oneienjima, a koja su
prvenstveno rezultat industrijske i poljoprivredne proizvodnje te prometa.
Primjer za to su sjeverni i juni pol, gdje pesticidi zasigurno nikad nisu
koriteni ali su njihovi ostaci naeni u masnom tkivu pingvina, te
moemo zakljuiti kako su do tamo dospjeli putem isparavanja s onih

mjesta na kojima su intenzivno koriteni. U hrvatskoj je sian primjer sa

Gorskim kotarom. esto se istie kako je Gorski kotar idealno podruje
za eko proizvodnju jer tamo nema nikakvih oneienja. Naalost ovakva
podruja, unato tome to nemaju intenzivnu industriju i poljoprivredu,
ipak ne moemo zvati ekoloki istim zonama. Naime veina vjetrova koji
dolaze iz Italije donose toksine proizvode talijanske industrije, a zbog
specifinih zranih vrtloga i depresija zaustavljaju se upravo na podruju
Gorskog kotara.
Razmatrajui ova dva primjera pitanje 'zdrave hrane' poprima jednu vrlo
zabrinjavajuu dimenziju. injenica da vie nigdje na svijetu nije mogue
proizvesti 'zdravu hranu', moe nam pomoi da se osvijestimo prije negoli
doe do jo ozbiljnijih katastrofa.

Kakvoa
Kakvoa dananjih prehrambenih proizvoda slabija je nego prije. Kako bi
se stanje bezukusnosti i bezmirisnosti popravilo hrani se esto dodaju
umjetne arome, konzervansi, boje i ostali poboljivai okusa i izgleda.

Odgovoriti

to

je

kakvoa

jednostavno. Kakvoa

nekog

poljoprivrednog

prehrambenih proizvoda

proizvoda

nije

mijenja se tijekom

vremena kao posljedica: poljoprivredne prakse, poremeenih ekolokih

uvjeta i oneienja prirode, uloga i zahtjeva preraivake industrije,

zahtjeva potroaa.
Kako je cijena poljoprivrednih proizvoda preniska, glavni cilj veine
proizvoaa, je proizvesti to vee koliine, ne obraajui pri tome previe
pozornosti na oneienje okolia i ostale negativne popratne pojave
takve proizvodnje. Stoga ne iznenauje injenica da je za veinu
proizvoaa, prinos, osnovno, a esto i jedino mjerilo kakvoe.
Preraivaka industrija pod pojmom kakvoe podrazumijeva neto
sasvim drugo, kao to su koliina suhe tvari, eera i sl. Za trgovce je
kakvoa odreena njegovim skladinim sposobnostima.
Postoje standardi kojima se odreuje kakvoa prehrambenih proizvoda, a
prvenstveno su orijentirani na vanjske znaajke proizvoda (istoa,
kalibraa, uniformiranost itd), to slui pojednostavljenju procedure
prilikom meunarodne trgovine i transporta.
U skladu s idejama ekoloke poljoprivrede pojam kakvoe odreen je s
vie, a ne jednim imbenikom. Ne ocjenjuje se samo konani proizvod ve
i naina na koji je on proizveden, a to ide daleko dalje od obinog
koncepta kakvoe.
Za poljoprivrednu proizvodnju kaemo da je 'zdrava' ukoliko:
-

proizvodi dovoljne koliine hrane visoke prehrambene vrijednosti,

koja je u stanju na pravilan nain podravati ovjekove fizike i
duhovne sposobnosti.

Pridonosi odranju dugotrajne plodnosti tla

Ne djeluje destruktivno na stanita i organizme u prirodi

Ne oneiuje zrak, vodu i tlo

Stimulira rad ljudi i pridonosi njihovom socijalnm i gospodarskom

blagostaju

Meu imbenicima koji odreuju kakvou poljoprivrednih proizvoda

svakako su:
-

agrotehnike mjere (primjena mineralnih gnojiva i pesticida)

poloaj, tip tla i klimatske prilike

osobine, sorte i pasmine

nain i vrijeme berbe i dr

tek proimanjem svih ovih imbenika dolazi do stvaranja ukupne

kakvoe nekog proizvoda.

Usporedba kakvoe konvencionalnih i eko proizvoda

Vanjski izgled
Ovo je najee mjerilo kakvoe nekog proizvoda. Mjeri se veliina, masa,
boja, oblik, oteenja uzrokovana bolestima ili tetnicima., postotak
upotrebljivih dijelova itd. Premda ekoloki proizvodi po svojoj krupnoi i
postotku oteenja obino zaostaju za konvencionalnima, oni obino iaju
intenzivniju boju.

Ostale organoleptike znaajke u naelu se dijele na:

-

osjetilne parametre - oni su odreeni okusom i teksturom

mjerljive parametre koliina hlapljivih tvari, deformacije prilikom

kuhanja itd

Viekratnim mjerenjima mnogih od ovih parametara, potvreno je da eko

proizvodi daju daleko bolje rezultate, negoli konvencionalni proizvodi.

Koliina suhe tvari

Eko proizvodi obino sadre vee koliine suhe tvari, nego proizvodi iz
konvencionalnog uzgoja. Ti rezultati toliko su vidljivi da eko proizvoai
bez obzira na manji prihod, ak i da je njihov proizvod jednako plaen
kao i konvencionalni, na kraju imaju jednak financijski uspjeh. Dakako
pri tome eko proizvod sadri vie vitamina te ima bolju skladinu
sposobnost.

Tehnoloka kakvoa
Ovdje prvenstveno ubrajamo:
-

skladinu sposobnost oslobaanje ugljinog dioksida, enzimatska

i mikrobioloka aktivnost, gubitak suhe tvari, otpornost spram
truljenja, skupljanje itd

prikladnost za preradu - kod pojedinih proizvoda mjeri se koliina

poeljnih tvari

Istraivanja pokazuju kako eko hrana ima bolju skladinu sposobnost,

zbog manje koliine vode, te slabije enzimatske

i mikrobioloke

aktivnosti.

Prehrambena (bioloka) kakvoa

Kada govorimo o hranjivim tvarima nekog proizvoda razlikujemo:
-

sadraj poeljnih tvari vitamina, eera, mineralnih tvari,

bjelanevina, celuloze, ulja

sadraj

nepoeljnih

tvari

nitrata,

rezidua,

pesticida

veterinarskih preparata, tekih metala, prirodnih toksina, aditiva,

hormona, stimulatora rasta, patogena, radioaktivnosti
Sadra bjelanevina
Kod bjelanevina dolazi do malog nesuglasja. Naime, razlikujemo prave
bjelanevine i sirove bjelanevine. Sirove bjelanevine su svi spojevi koji
sadre duik, ali uistinu nisu bjelanevine (ak, amidi, peptidi). Ove
supstance nemaju nikakvu hranjivu vrijednost i ljudski ih organizam ne
moe iskoristiti. Prave bjelanevine, kako im i ime govori, istinski su
hranjive supstance koje sudjeluju u izgradnji naeg tijela. Iz tih razloga
potrebno je analizirati sadraj i jednih i drugih.
Sadraj sirovih bjelanevina se drastino povisuje dodatkom mineralnih
gnojiva.

Njihovim

se

dodatkom

povisuje

sadraj

neesencijalnih

aminokiselima (onih koje ljudski organizam moe sam sintetizirati), a na

utrb esencijalnih (koje organizam ne moe sam sintetizirati).

Sadraj nitrata
Nitrati u hrani i vodi predstavljaju veliku opasnost za zdravlje ljudi.
Nitrati se naime pri procesu probave, pod odreenim uvjetima mogu
pretvoriti u nitrite. Oni oksidiraju eljezo u hemoglobinu, te tako
onemoguuju normalnu opskrbu krvi kisikom. Lisnato povre naroito je
sklono skladitenju nitrata, koji su posebno su opasni kod dojenadi.
Osim ovakvog djelovanja, u prisutnosti velikih koliina nitrata dolazi i do
formiranja kancerogenih nitrozamina. Proizvodi ekoloke poljoprivrede, u
pravilu, gotovo uvijek, sadre manje koliine nitrata negoli oni iz
konvencionalne poljoprivrede. Izuzetak su uvjeti smanjene svjetlosti
(staklenici zimi), kada i eko proizvodi neizbjeno sadre vee koliine
nitrata.

Ostaci tekih metala i pesticida

Poljoprivredni proizvodi koji su potpuno isti od ostataka pesticida, bilo iz
ekoloke ili konvencionalne proizvodnje, danas gotovo da ne postoje. S
obzirom da se u ekolokoj proizvodnji pesticidi ne upotrebljavaju, do
oneienja moe doi samo uslijed neizravnog oneienja (vjetar, kia
itd. Unato svim neizravnim oneienjima veina analiza pokazuje da
97% eko proizvoda ne sadri mjerljive ostatke pesticida, za razliku od
konvencionalnih kod kojih je ta brojka 60%. Rezultati analiza pokazuju i

da u prosjeku vie od 6% konvencionalnih proizvoda sadri vee koliine

ostataka pesticida nego to je to dozvoljeno.
to se tie tekih metala, eko proizvodi takoer daju bolje rezultate,
sadravajui gotovo uvijek manje koliine ostataka tekih metala, negoli
konvencionalni proizvodi. To ne iznenauje, s obzirom da teki metali u
proizvode konvencionalne poljoprivrede dolaze iz tla koje se tretira
mineralnim gnojivima i pesticidima. Agrokemikalije, ovisno o kategoriji,
sadre znatne koliine tekih metala (1 tona fosfornog gnojiva, moe
sadravati i do 200g kadmija, kancerogenog i mutagenog elementa).

Vitamini i minerali
Oekivano, brojne studije pokazuju kako je sadraj vitamina i minerala u
eko proizvodima vii nego u konvencionalnim.
Nakon

gnojidbe

mineralnim

gnojivima

biljka

je

zbog

pojaane

koncentracije mineralnih iona oko korijenove kape, prisiljena uzimati

otopljena hranjiva iz mineralnih gnojiva. Ovime se remeti njihova
ravnotea u samoj biljci.
Zanimljivo je to da iako voe konzumiramo zbog velikog sadraja vitamina
i minerala, standardi za kakvou ne ravnaju se prema sadraju istih kod
odreenih vrsta voa, ve iskljuivo prema vanjskim karakteristikama.
U krupnim poljoprivrednim proizvodima, danas uglavnom jedemo vodu u
kojoj su esto otopljene i agrokemikalije. U krupnim je plodovima naime
samo povean volumen stanica, dok njihov broj ostaje isti.

Ekoloka poljoprivreda kao uvar prirodnih bogatstava

Poljoprivreda nije samo proizvoa industrijskih sirovima i namirnica
potrebnih za opstanak ljudi, ivotinja i mikroorganizama. Pored ovoga,
poljoprivredni proizvodi proizvode i mnogoega drugog. To se meutim
esto puta zaboravlja, s obzirom da veina ovih proizvoda nema izravne
ekonomske vrijednosti.
Zbog irokog plodoreda, prisustva stoke, ivih ograda, zatitnih pojaseva,
protiv erozije i vjetra, te cjelokupnog naina gospodarenja, ekoloka
poljoprivreda se odlikuje raznolikou biljnih i ivotinjskih vrsta koje se
izmjenjuju

na

poljima

tijekom

godinjih

doba.

Stoga

ekoloka

poljoprivrda proizvodi oku i drugim osjetilima, ugodnu atmosferu. Ovo je

ujedno i razlog to se neka eko gospodarstva osim poljoprivredne
proizvodnje bave i eko turizmom.
Slino je i sa genetskom erozijom tj gubitkom sorti i pasmina. Koristei
vei broj i oslanjajui se na lokalne sorte i pasmine, kad god je to
opravdano, ekoloka poljoprivreda obogauje poljoprivrednu proizvodnju

genetskim materijalom, te za razliku od konvencionalne spreava

genetsku eroziju.
Osim krajobraza, poljoprivreda 'proizvodi' i pitku vodu. Povrinska i
podzemna voda je naime u zadnje vrijeme uslijed ispiranja nitrata te
pesticida i tekih metala iz konvencionalne poljoprivrede itekako
ugroena. U ekolokoj proizvodnji ovakvi su problemi gotovo zanemarivi.
Slino je i sa humusom. Ovo 'crno zlato' itekako je ugroeno postupcima
konvencionalne poljoprivrede. Velike su povrine na kojima se u zadnjih
50 godina

sadraj humusa smanjio i za 50%. No o humusu se esto

puta ne vodi dovoljno rauna. Kako je jedna od osnovnih zadaa ekoloke

poljoprivrede pravilno uzdravanje plodnosti tla, to se stvaranju humusa
i spreavanju njegova gubitka neodgovornom prizvodnjom, u ekolokoj
poljoprivredi pridaje izuzetno znaenje.
Ekoloka proizvodnja ne samo da tedi sirovine, ve tedi i energiju. Eko
proizvodnja

prosjeku

troi

50-60%

manje

energije

nego

konvencionalna, a to u dananje vrijeme energetske i ekoloke krize igra

itekako vanu ulogu.

3. Ekologija
Predmet istraivanja i znaaj ekologije
U tijeku svoje duge povijesti koja traje ve vie od 3,5 milijarde godina,
ivot se razvio u velikom broju razliitih oblika. Procjenjuje se da danas
na Zemlji ivi izmeu 10 i 30 miliona razliitih vrsta organizama koji
svoje ivotne aktivnosti ostvaruju na najrazliitije mogue naine.
Iako je raznovrsnost razliitih oblika ivota gotovo nevjerojatna, bez
obzira radi li se o bakteriji, gljivi, hrastu, mravu ili ovjeku, sva iva bia
imaju sljedee znaajke.
-

sva se iva bia raaju, razmnoavaju i umiru reprodukcija

sva iva bia energiju neophodnu za svoje ivotne aktivnosti

dobivaju na raun hrane koju na razliite naine razgrauju u
svojim tijelima metabolizam

sva iva bia imaju sposobnost da reagiraju na nadraaje iz sredine

koja ih okruuje senzibilitet

sva iva bia imaju sposobnost da s na razliite naine kreu u

prostoru pokretljivost

sva iva bia imaju sposobnost da se prilagoavaju uvjetima

vanjske sredine prilagodljivost

sva iva bia imaju sposobnost da evoluiraju tijekom vremena

promjenljivost

Osim toga sva iva bia izgraena su na isti nain. Osnovna graevna
jedinica svakog ivog bia je stanica. Stanice su udruene u tkiva, tkiva u
organe, organi u organske sustave a oni pak u organizam.
Znaajno je naglasiti da organizmi u prirodi ne ive izolirano kao
pojedinane jedinke usamljene i nezavisne od svega to ih okruuje.
Naprotiv, da bi jedan organizam mogao preivjeti, a to znai da bi mogao
rasti i razvijati se, kretati se i odgovarati na podraaje iz vanjske sredine,
te se na kraju krajeva razmnoavati, on mora ivjeti u vrlo sloenom
prostoru u kojem uvijek ima:
-

drugih jedinki koje pripadaju istoj vrsti

drugih jedinki koje pripadaju razliitim vrstama bijaka, ivotinja,
gljiva i mikroorganizama

Odreene koliine razliitih oblika neive materije

Odreene koliine razliitih oblika energije

U tijeku svojeg ivota svaki organizam u prostoru u kojem ivi neprekidno

stupa u razliite vrste odnosa sa drugim organizmima. Od prirode tih
odnosa ovisi hoe li konkretni organizam uspjeti ostvariti sve svoje
ivotne aktivnosti.
Osim toga, da bi mogao preivjeti, svaki organizam mora biti prilagoen
uvjetima sredine koju naseljava. Od stupnjeva njegove prilagoenosti
ovisi i uspjenost ostvarivanja njegovih ivotnih aktivnosti.
ivot svakog organizma odvija se u veoma sloenom prostoru u kome on
neprekidno stupa u razliite odnose sa ostalim organizmima koji ive
zajedno sa njim, a njegova uspjenost zavisi od stupnja njegove
prilagoenosti.
Da bi mogli opstati u vremenu, organizmi se udruuju u populacije a
populacije u biocenoze koje u zajednici sa vanjskom sredinom formiraju
ekosisteme. Tu se proces ne zavrava. Ekosistemi sa slinim sastavom i
osobinama udruuju se u jo sloenije sisteme biosferu, koja predstavlja
najvii nivo jedinstva ivog i neivog na Zemlji.

Ekologija je bioloka disciplina koja izuava uzajamne odnose izmeu

organizama i njihovog okolia, a o tim odnosima ovisi odravanje jedinki i
populacija vrsta, kao i njihovih zajednica u prirodi, njihova raspodjela i
gustoa na pojedinim dijelovima stanita, te nain ivota pod danim
uvjetima u okoliu.
Ekologija NIJE znanost o zagaenju okolia, nije znanost o zatiti okolia,
nije znanost o pravilnom gospodarenju prirodnim resursima.

Ekologija

nam

prua

informacije

koje

nam

omoguavaju

bolje

razumijevanje svijeta oko nas. Poznavanje ekolokih principa pomae

nam u poboljanju okolia, pravilnom upravljanju prirodnim resursima i
u zatiti ljudskog zdravlja.

Naziv ekologija dolazi od grke rijei oikos to znai dom i rijei logos to
znai nauka/znanost.
Termin ekologije u znanost je uveo njemaki zoolog Hekel 1866. godine,
no utemeljiteljem ekologije ipak se smatra Darvin iji radovi o prirodnoj
selekciji i borbi za opstanak imaju pravi ekoloki karakter.
Ekologija je izuzetno sloena znanost. U odnosu na probleme i objekte
kojima se bavi, dijeli se na velik broj posebnih znanstvenih disciplina.

Danas ekologija predstavlja jednu od najznaajnijih prirodnih znanosti

koja dolazi u centar panje zbog toga to je ovjek svojim negativnim
djelovanjem naruio prostor u kojem se odvija ivot na naoj planeti. U
mnogim dijelovima svijeta ugroen je opstanak velikog broja biljnih i
ivotinjskih vrsta, a stupanj zagaenosti je toliko visok da je i opstanak
samog ovjeka doveden u pitanje.
Prostor u kojem se odvija ivot naziva se ekosistem. U svakom ekosistemu
ostvareno je neraskidivo jedinstvo razliitih vrsta ivih bia, razliitih
oblika neive materije i razliitih oblika energije. Ekosistemi nisu sluajni
skupovi spomenutog. Ekosistemi predstavljaju najvie nivoe organizacije
ivota na Zemlji koji funkcioniraju po sloenim ekolokim zakonima i
principima..

Oni

posjeduju

itav

niz

posebnih

strukturnih

funkcionalnih osobina po kojima se jasno razlikuju od ostalih prirodnih

sistema.

Strukturne osobine ekosistema

Svaki ekosistem u sebi sadri manji ili vei broj razliitih elemenata koji
se mogu grupirati u dvije osnovne grupe.
-

anorganska i organska materija i razliiti klimatski faktori

stanite ili biotop

iva bia koja sudjeluju u izgradnji ekosistema ivotna zajednica

ili biocenoza

Biotop
Tijelo svakog ivog bia izgraeno je od istih onih kemijskih elemenata
koji se nalaze u neivoj prirodi. Takoer, gotovo svi ivotni procesi ovise
od kemijskih reakcija iz vanjske sredine. Zbog toga, od vrste i koliine
neive materije na stanitu u mnogome ovisi kakve e osobine imati i
sam ekosistem.
Pored neive materije i klimatske prilike, ukljuujui i razliite oblike
energije (sunevo zraenje, svjetlosti, toplina, vjetar) na stanitu, u
velikoj mjeri odreuju koje e vrste ivih bia moiui u izgradnju
biocenoze, odnosno ekosistema.

ivotna zajednica ili biocenoza

Na razliitim mjestima u zavisnosti od klimatskih prilika i osobina neive
prirode tj osobina stanita, formirane su razliite ivotne zajednice koje
su

izgraene

od

najrazliitijih

vrsta

biljaka,

ivotinja,

gljiva

mikroorganizama. to su razlike u osobinama stanita vee, to su i

sastav i priroda biocenoze razliitiji.

Bez obzira na osobine stanita i broj razliitih vrsta biljaka, ivotinja i

gljiva koje ulaze u izgradnju biocenoze, svi lanovi ivotne zajednice su
prema nainu ishrane uvijek grupirani u tri osnovne funkcionalne grupe:
-

proizvoae samostalno proizvode hranu koju koriste za svoje

ivotne funkcije

potroae organizmi koji za svoju ishranu korist gotove organske

materije biljaka i drugih ivih bia

razlagae organizmi koji za svoju hranu koriste uginule

organizme ili njihove odbaene djelove.

Ove tri grupe u prirodi ne mogu funkcionirati jedne bez drugih. Pa tako
da bi biocenoza mogla funkcionirati mora biti izgraena od predstavnika
sve tri grupe organizama, koji iskljuivo zajednikim radom stvaraju
uvjete za ivot i opstanak biocenoze kao cjeline.

Funkcionalne osobine ekosistema

U svakom ekosistemu izmeu ivih bia i njihove neive sredine

uspostavljene su mnogobrojne veze i odnosi kroz koje se ostvaruju
osnovni ekoloki procesi bez kojih ivot ne bi bio mogu. Najznaajniji
odnosi su odnosi ishrane. Razliite grupe organizama, kako sm
spomenuli, hrane se na razliite naine, ali su povezani tako da jedni bez
drugih ne mogu ivjeti. U procesima ishrane dolazi do stalnog kruenja
materije izmeu biljaka, ivotinja i gljiva. Sva iva bia u ekosistemu za
svoje ivotne potrebe, koriste ono to se nalazi u njihovom stanitu.
Mnogi procesi u prirodi imaju kruni tijek. Stalna razmjena elemenata
izmeu zraka, zemlje, vode i ivih bia u ekosistemima odvija se u
biokemijskim procesima.
Svim ivim biima za rast, razmnoavanje, kretanje i sve ostale ivotne
procese neophodna je energija. Izvor energije je Sunce. Sunevu energiju
koriste zelene biljke da bi u procesu fotosinteze stvorile hranu koju u
daljnjim odnosima ishrane koriste svi ostali organizmi u ekosistemu.
Razgradnjom hrane u metabolikim procesima oslobaa se odreena
koliina energije koja se jednim dijelom pretvara toplinu koja naputa
ekosistem. Dakle energija u obliku sunevog zraenja ulazi u ekosistem,
a izlazi u obliku topline. Ovaj znaajan ekoloki proces naziva se protok i
transformacija energije u ekosistemu.

Pored kruenja materije i protoka energije, svaki ekosistem ima jo dvije

znaajne

funkcionalne

mehanizme

osobine.

samoregulacije

koji

Svaki
mu

ekosistem

omoguavaju

posjeduje
da

fine

dugom

vremenskom periodu, bez obzira na utjecaje iz okruenja, do izvjesne

mjere odri nepromijenjen stav svoje biocenoze. S druge strane svaki

ekosistem ima sposobnost i da se razvija, odnosno poveava broj lanova

svoje biocenoze i da 'usuglaava' odnose i procese koji u njemu vladaju.
Na kraju ekosistemi se nalaze i u stalnom procesu evolucije. U prirodi se
stalno deava da u toku dugog vremena dolazi do razvoja biocenoze i
biotopa i prirodnog prelaska jednog ekosistema u drugi.

Odnosi ishrane, kruenje materije , biokemijski ciklusi, proticanje

energije, samoregulacija rasprostiranje i razvoj i evolucija predstavljaju
bitne i uvijek prisutne funkcionalne osobine svakog ekosistema, bez
obzira na kojem dijelu planete se on nalazi.

Ekoloki faktori
Svako ivo bie na stanitu na koje ivi izloeno je djelovanju razliitih
oblika neive materije, klime kao i djelovanju pojedinih lanova
biocenoze. Svi oni zajedno predstavljaju faktore vanjske sredine koji
djeluju na ivo bie i odreuju uvijete ivota na njegovom stanitu. Ti
faktori vanjske sredine nazivaju se ekoloki faktori.

Dio ekolokih faktora koji djeluju na jedno ivo bie u ekosistemu dolazi
iz vanjske neive prirode. To su abiotiki faktori (anorganska i organska
materija). Nasuprot njima postoje i biotiki faktori koji dolaze od strane
drugih ivih bia, proizvoaa, potroaa i razlagaa iz ivotne zajednice.

U jednom ekosistemu svi ekoloki faktori djeluju cjelovito. To znai da na

isto ivo bie na stanitu, u istom trenutku djeluju i abiotiki i biotiki
faktori. Osim to ekoloki faktori utjeu na sva iva bia, onu utjeu i
jedn na druge, mijenjajui se u manjoj ili veoj mjeri. To znai da su
ekoloki faktori meusobno uvjetovani (vee Sunevo zraenje - vea
temperatura - poveano isparavanje vode - poveana oblanost smanjenje koliine Suneve svjetlosti).

Ekoloki faktori su promjenljivi u prostoru i vremenu. Jedan te isti faktor

na razliitim mjestima i u razliito vrijeme ima razliit karakteristike
(temperatura u junim i sjevernim predjelima ima razliite vrijednosti)

Abiotiki faktori
Veoma su sloeni i razliiti. Mogu se podijeliti na tri velike grupe:
orografske, edafske i klimatske. U irem smislu u ove se faktore mogu
ukljuiti i povijesni faktori.
Orografski faktori obuhvaaju osobine reljefa. Tu spadaju nadmorska
visina, nagib terena i okrenutost prema odreenoj strani svijeta. Oni ne
djeluju direktno na iva bia. Oni mijenjaju klimatske karakteristike na
stanitu, pa im to daj velik znaaj.
Edafski faktori odreuju osnovne karakteristike zemljita. Obuhvaaju:
fizike, kemijske i bioloke karakteristike zemljita kao i osobine stijen na
kojima se zemlja formira.

Zemljite je povrinski dio litosfere koji je pod utjecajem biosfere,

atmosfere i hidrosfere, stekao jedinstveno kvalitativno svojstvo plodnost
tj sposobnost da snabdijeva biljke vodom, mineralnim supstancama i
kisikom. Zemljite je lijepo reeno i neobian bioloki laboratorij u kojoj
se neprekidno raaju, ive i umiru bezbrojne populacije organizama, koje
utjeu na stvaranje, razvoj i plodnost samog zemljita. Tako zemljite
predstavlja stanite za milione razliitih vrsta biljaka, ivotinja i gljiva.
Zemljita

svojim

karakteristikama

bitno

odreuju

strukturne

funkcionalne osobine itavog ekosistema. Od sastava i strukture

zemljita zavisi koliki e bit nivo sloenosti fitocenoze, a preko nje i itave
biocenoze.
Svojim fizikim kemijskim i biolokim sastavom zemljite odreuje i
intenzitet metabolizma ekosistema. O plodnosti zemljita zavisi koliko e
zelene biljke proizvesti organske materije koje e na raspolaganju imati
ostali lanovi ekosistema. S druge strane od aktivnosti ivih bia u
zemljitu direktno zavisi kojom brzinom i u kojim koliinama e se
odvijati proces razgradnje organske materije. Na taj nain zemljite igra
jednu od kljunih uloga u kruenju materije u ekosistemu.

Klimatski faktori
Odreuju osnovne karakteristike klime neke oblasti. Klima kao skup
vremenskih pojava i procesa koji karakteriziraju srednje dugorono
stanje atmosfere iznad neke oblasti sutinski utjee na iva bia i
biocenoze. Moe se rei da je opi karakter ivog svijeta u nekoj oblasti
rezultat dugogodinjeg djelovanja klimatskih prilika

Izuzetno veliki broj razliitih klimatskih elemenata sudjeluje u formiranju

klime nekog podruja. Osnovni klimatski elementi su:
- Sunevo zraenje i svjetlost
- Zemljino izluivanje
- Duina trajanja Sunevog sjaja
- Horizontalna vidljivost
- Temperatura zraka
- Temperatura gornjih slojeva zemljita
- Vlanost zraka
- Vlanost gornjih slojeva zemljita
- Tlak zraka
- Isparavanje
- Oblanost
- Koliina padalina
- koliina i gustoa snjenog pokrivaa
- Pravac i brzina vjetra

Prema direktnom utjecaju na ivot ivih bia u konkretnim ekosistemima,

kao najznaajniji klimatski faktori, izdvajaju se: Sunevo zraenje i
svjetlost, temperatura, vlaga i vjetar.

Biotiki faktori
Dijele se na tri osnovne grupe: meusobne utjecaje izmeu organizama,
utjecaj ovjeka i utjecaje ivih bia na vanjsku neivu sredinu.

Meusobni utjecaji izmeu organizama predstavljaju najsloenije odnose

koji vladaju u ekosistemu. Odnosi ishrane izmeu lanova biocenoze
predstavljaju jedan od osnovnih i najvanijih tipova odnosa koji vladaju u
ekosistemu. Kroz taj se odnos ostvaruje kruenje materije.

Suvremeni utjecaj ovjeka na biljni i ivotinjski svijet, kao i na prirodu u

cjelini na Zemlji stvarno je velik Zbog toga se djelovanje ovjeka na ostali
ivi i neivi svijet u prirodi izdvaja kao poseban antropogeni ekoloki
faktor.

Utjecaj ivih bia na vanjsku sredinu je stalan i u nekim sluajevima ima

veoma velik znaaj. Sav kisik i najvei dio ugljik dioksida u atmosferi i
vodi stvorili su ivi organizmi proizvoai, potroai i razlagai (naslage
stijena, nafte i plinova nastale su pod djelovanjem ivih bia)
Voda i vlanost
Voda je jedan od najinteresantnijih pojava u prirodi. Iako je voda jedna
od najjednostavnijih tvari, neophodan je preduvjet ivota. ivot je nastao
u vodi i u njoj se razvijao milijardama godina. I pored mnogih sloenih
prilagodbi na ivot na kopnu, ivot ne moe opstati tamo gdje nema
makar i minimalna koliina vode.

Znaaj vode za ivot organizama je ogroman. Voda je osnovni graevni

element ivih bia. Tijela najveeg broja organizama sastavljena su od 8095% vode. Voda je savreno otapalo u kojem se rastapaju mineralne
tvari, plinovi, kisik i ugljik dioksid.

Zbog toga to predstavlja idealnu

sredinu za odvijanje kemijskih reakcija na kojima poiva ivot, voda ini

oko 85%stanine citoplazme. Voda odrava strukturu organizma. U
svakoj stanici voda vri stalni pritisak na stanine membrane i stjenke.
Tako utjee na formiranje oblika i strukture stanica, a samim tim i na
odravanje strukture tkiva, organa i itavog organizma. Voda je najvanija
komponenta za proizvodnju hrane. Zelene biljke u procesu fotosinteze od
vode i ugljik dioksida proizvode organsku materiju, koja predstavlja
hranu za ostale organizme na Zemlji.

Dinamika promjene koliine i agregatnog stanja vode na stanitu naziva

se vodni reim stanita, koji u kopnenim ekosistemima moemo podijeliti
na vodni reim zraka i vodni reim tla.
Voda u zraku potjee od isparene vode sa povrine Zemlje. Isparavanje
vode

moe

biti

fiziki

proces

(evaporacija),

kada

uslijed

visoke

temperature voda iz tekueg prelazi u plinovito agregatno stanje. Pored

evaporacije voda iz tekueg moe prijei u plinovito stanje i u procesu
transpiracije koja predstavlja fizioloki proces isparavanja vode iz biljke.
Ukupna

koliina

fiziki

fizioloki

isparene

vode

naziva

se

evapotranspiracija.
Koliina vode u zraku (vlanost) ovisi o temperaturi, parcijalnom tlaku
vodene pare u zraku, tlaku zraka, povrini vode koja isparava, pravcu i
brzini vjetra.

Poveana

temperatura

dovodi

do

poveanog

isparavanja.

Povean

parcijalni tlak vodene pare u zraku dovodi do smanjenog isparavanja.

Povean tlak zraka dovodi do smanjenog isparavanja. Poveana povrina
s koje voda isparava dovodi do poveanog isparavanja. Poveana brzina
vjetra dovodi do poveanog isparavanja.

Voda u tlu
Potjee od atmosferske vode tj od padalina. Koje se stvaraju na zemlji
(rosa, inje, poledica) ili padalina koje padaju iz oblaka (kia, snijeg, led).
Kada voda dospije do tla dolazi do njezinog upijanja. U sluaju da se
zemljite

nalazi

na

nagnutom

terenu,

jednim

dijelom

(ponekad

znaajnim), voda otjee na nie predjele. Dio vode koji je zemljite upilo
se procjeuje i odlazi u podzemne kanale i formira sistem podzemnih
voda. Drugi dio ispari , dok trei dio upiju biljke korijenjem. Preostali dio
vode ostaje u tlu (sile molekularnog privlaenja).
Koliina vode tlu ovisi o vie faktora. Najznaajniji su koliina padalina,
nagib terena, razvijenost biljnog pokrivaa i fiziko kemijske karkteristike
samog zemljita.

4. ivo tlo

Tekstura graevni materijal tla

Nae

tlo

je

nastalo

procesima

tisuljetnog

raspadanja

prastijena

(matinog supstrata), a koje se odigravalo pod utjecajem vode, topline,

svjetla i zraka. Dakako, osim ovih vanjskih imbenika, vaan utjecaj na
stvaranje tla imali su i ivi organizmi koji u njemu ive.

Ovisno o vrsti stijena i intezitetu ovih procesa, raspadanje matinog

supstrata je teklo do stupnja veih ili manjih estica, tj. kamenja,
ljunka, pijeska, praha, ili gline. Ovako nastale estice razliite su
veliine i svojstava i one ine graevni materijal tla, tzv. teksturu.

Osim ove osnovne podjele estica, takoer postoji i jo detaljnija podjela

unutar svake ove skupine lako da se npr. kada je rije o glini, ponekad
govori i o finoj, gruboj (tekoj), ili vrlo gruboj glini.

Vrsta estica Promjer (mm)

stijene vie od 20 mm
ljunak 20-2 mm
pijesak 2-0.06 mm
prah 0.06-0.002 mm
glina > 0.002 mm

Svako tlo se sastoji od mjeavine ovih estica koji ine tzv. teksturu
tla. Izuzetak je jedino pijesak, koji moe postojati u istom stanju, bez
primjesa gline, praha i drugih estica. Meutim, ovo je rijetkost, te takva
tla nalazimo samo uz morske obale, u pustinjama, i si.

S obzirom na to koliki je udio pojedinih od ovih estica u nekom tlu.

govorimo o:

a) tekim, odnosno preteno glinovitim tlima koja sadre 4 0% i vie

glinaslih estica;

b) ilovai koja sadri otprilike jednake koliine gline i pijeska.

c) pjeskovitim tlima koja sadre svega 10% ili manje gline.

Osnovne znaajke gline, ilovae i pjeskovitih tala

GLINA

PJESKOVITATLA

slabo ocjeivanje vode

dobro ocjeivanje vode

slaba prozranost, zbitosl

dobra prozranost, prhkost

ljepljivost

nije ljepljiv

sporo i slabo zagrijavanje

brzo i dobro zagrijavanje

dobra opskrbljenost hranivima

slaba opskrbljenost hranivima

slaba bioloka aktivnost

dobra bioloka aktivnost

oteana obrada

lagana obrada

nije podlona eroziji

umjerena vodena erozija

obino trajni travnjaci

obino ume

Dakako, poto je svako tlo mjeavina ovih estica, postoje i detaljnije

polpodjele svake od ovih kategorija tla. Tako se npr. ilovaa moe
podijeliti na glinastu ilovau koja sadri 28-35% gline i pjeskovitu
ilovau s 15-18% gline. Tla koja su idealna za poljoprivrednu
proizvodnju, po svojim su znaajkama izmeu glinaslih i pjeskovitih,
odnosno nagi nj u malo na stranu pjeskovitih (tzv. pjeskovile ilovae).

Budui da mnogi procesi ovise o sadraju i znaajkama teksturnih

estica u tlu, od izuzetne je vanosti znati kakvo je tlo s kojim radimo.
Tako npr. S obzirom da je povrina glinenih estica daleko vea negoli
pijeska, ona mogu biti i do 1000 puta kemijski aktivnija od pijeska. Stoga
glinasta tla u pravilu sadre vie hraniva (minerala), negoli pjeskovila ili
ilovasta. Izuzetno je vano znati kako odrediti kojoj skupini pripada nae
tlo. Ovo e kasnije olakali i pomoi ispravnom gospodarenju glede
gnojidbe, plooreda, obrade i drugih agro-tehnikih zahvata.

Osim mineralnih estica, svako tlo jo sadri i organsku tvar, te zrak i

vodu. Ovi elementi su u razliitim vrstama tla zastupljeni u razliitim
omjerima. Ipak, openito uzevi, mogli bismo rei da se tlo sastoji od dva
osnovna dijela vrstog (krutog) kojeg sainjava organska tvar i
minerali, te poroznog dijela koji je ispunjen vodom i zrakom. U idealnom
tlu, minerali su zastupljeni sa 45%, organska tvar s 5%, a zrak i voda sa
po 2 5% od ukupnog volumena tla.

Ukoliko tlo ne sadri podjednak odnos vode i zraka, ve previe zraka, a

premalo vode, bit e preprozrano, i suho, te nee moi zadravati
dovoljno vode. Isto tako, vrijedi i obratno ukoliko tlo sadri previe
vode, ona e ispuniti i pore za zrak, koji e se usljed toga istisnuti iz tla.

Struktura tla

Komadii tla, tj. pijesak, glina i ostale estice, meusobno su povezani u

vee ili manje nakupine, grudice. Nain na koji je ovo povezivanje
obavljeno, nazivamo strukturom tla. Najbolje je kada tlo ima mrviastu
strukturu (promjera 1-4 mm), tj. kada nalikuje spuvi sitnih pora (sl 21).
Dakako, osim mrviastih nakupina, dobroj strukturi tla u znatnoj mjeri
pridonose hodnici nastali rastom korijenja, te radom gujavica i ostalih
ivotinjica tla.

Pore koje nastaju prilikom formiranja mrviastih nakupina tla, ispunjene

su zrakom i vodom, te su ujedno i prostor za prolaz i rast korijenja.
Manje pore obino su ispunjene vodom, a vee pore zrakom. Idealno, ovaj
omjer bi trebao biti 1:1, ali je to u u praksi, na mnogim tlima gotovo
nemogue postii.
Struktura tla, dakako, u mnogome ovisi i o samoj teksturi, tj.
graevnom materijalu

tla. Ovaj odnos emo najbolje shvatili ako ga

usporedimo s kuom. Kao to je kua nainjena od cigli, crijepova, vrata,

prozora i dr., tako je i struktura nainjena od teksturnih elementa koji su
povezani u vee nakupine, i ine strukturu tla.

Dva su osnovna naina pomou kojih se estice tla meusobno povezuju

i stvaraju strukturne agregate. Prvi je uzrokovan privlanom silom
povrina estica gline, i estica ilovae. Ova privlana sila moe se
slikovito usporediti s magnetizmom, te je naroito izraena kada se na
povrinama gline i ilovae nalazi kalcij. Mrviavost tla uzrokovana
magnetizmom kalcija veoma je stabilna, i ne dade se lako unititi. Osim
kalcija, slino svojstvo imaju i aluminij, te natrij koji se takoer mogu
nalaziti na povrinama glinastih i ilovastih estica. No mrviavost tla koja
nastaje usljed djelovanja aluminija i natrija, nije stabilna i lako se uniti.

Osim ovim magnetima, estice tla se mogu zajedno povezivati u vee

nakupine i ljepilom. Ovo ljepilo moe biti nainjeno od eljeznih, ili
aluminijevih hidroksida koji prekrivaju estice gline i ilovae, te
celuloznih estera, sluzi, guma i smola koji nastaju prilikom razgradnje
organske tvari. No veoma vano ljepilo u tlu je i ono nainjeno od
ljepljivih micelija gljivica tla.

Saimljui izneseno, moemo rei da je dobra struktura tla rezultat tri

procesa:

a) nakupljanja manjih estica tla u vee grudice (obino usljed djelovanja

kalcija i eljeznih ili aluminijevih hidroksida);

b) sljepljivanja usljed djelovanja ivih organizama koji svojim micelijem

lijepe tlo, te sljepljivanja sluzima, gumama i smolama koje potiu iz
humusa.

c) stvaranja veih pora, pukotina i hodnika, a koji nastaju usljed rasta

korijena i aktivnosti ivotinja u tlu.

Ipak, mnogi se slau da je od svih imbenika koji utjeu na stvaranje

dobre strukture tla ipak najvaniji humus. ak i sasvim male koliine
humusa u tlu povoljno utjeu na stvaranje dobre strukture. Naalost,
prisustvo i vanost humusa se sve do nedavno potpuno omalovaavalo, te
se vjerovalo da se dobra struktura moe postii i strojnom obradom,
poglavito frezama. Sipkost i dobra struktura koja je rezultat jesenskog
oranja, i kasnijeg izmrzavanja brazde, kao i ona nastala radom freze, za
razliku od dobre strukture uzrokovane prisustvom

humusa, nije

dugotrajna i prolaznog je karaktera. Osim humusa, dobroj strukturi

pridonose i biljke s jakim i razgranatim korijenjem (npr. lueerna,
djeteline, lan, kukuruz i dr.).

to potie, u to spreava stvaranje dobre strukture tla:

DOBRA STRUKTURA

LOSA STRUKTURA

humus

izravna

suneva

svjetlost
biljke sa snanihm korijenom

jaka kia

kalcij (vapno)

zbijanje

kotaima itd.)
toplina, prozranost, vlaga

(oruem,

prisustvo razliitih teksturnih estica

preteno

samo

jedna vrsta teksturnih estica

Dobroj strukturi pridonosi i vezivanje gline s humusom, u tzv. glinenohumusni kompleks. tovie, mnogi su miljenja da je ovo najdragocjeniji
proizvod u tlu. Organizmi koji najvie pridonose vezivanju gline i humusa
u ovaj izuzetno stabilni agregat jesu gujavice. Gujavice naime u svojem
probavnom traktu posjeduju specijalne lijezde u kojima se skuplja kalcij
iz hrane koju su probavile. Za vrijeme probave, gujavice ovaj kalcij
izluuju po potrebi, te sljepljuju estice gline i humusa. Za kraj recimo da
se tla dobre strukture lake obraduju, te pri tom zahtijevaju manje sile.
U praksi, to znai da se na tlima dobre strukture, moe raditi lakim
traktorima. Ukratko, tla dobre strukture pruaju ugodan ambijent za
razvoj korijenovog sustava, te organizama tla.

Organska tvar tla

Organski dio tla je ono stvarno ivo u njemu. Organsku tvar tla, kao to i
samo ime govori, ine organizmi tla, odnosno, njihovi neivi ostaci, te je
organska tvar tla smjesa:
manjih i veih ivotinjica koje ive u tlu;
podzemnih dijelova ivih biljaka (korijena, gomolja, podanaka i dr.);
biljnih i ivotinjskih ostataka razliitog stupnja razgradnje;
ivih i uginulih mikroorganizama, te brojnih proizvoda njihove sinteze.

Ukratko, moemo rei da se organska tvar tla sastoji od 8 5% humusa,

10% podzemnih biljnih ostataka, te ivih organizama tla (alge, gljivice,
bakterije, Aktynomicete, kine gliste, i ostala fauna.

Organska tvar ima neprocjenjivu vrijednost i znaenje za rast biljaka,

poto ona utjee na:

fizikalna svojstva tla, tj. njegovu strukturu (o dobroj strukturi, kao to

je ve istaknuto u mnogome ovisi mogunost i lakoa obrade, rahlost, te
sadraj zraka i vode, brzina zagrijavanja itd.);

kemijska

svojstva

tla,

tj.

opskrbljenost

hranivima,

formiranje

organomineralnog kompleksa itd.;

bioloka svojstva tla, opskrbljujui organizme tla energijom (ugljikom),

stimulira rast korijena, klijanje sjemena itd.

Stvaranje humusa izuzetno je zanimljiv i dinamian proces. Ni dan danas

zapravo nije posve jasno kako nastaje humus. Jedni naime tvrde da
humus nastaje samo iz spojeva koji sadre obilje hemiceluloze i lignina,
dakle teko razgradivih ugljikovih spojeva. U praksi bi ovo znailo da se
zaoravanjem slame koja sadri vie lignina, stvara daleko vie humusa
negoli zaoravanjem zelenih, sonih biljaka, koje praktiki ne sadre
nimalo lignina.
Drugi su meutim miljenja da se humus stvara od odumrlih tijela
mikroorganizama, a ne lignina.

U literaturi esto puta moemo naii i na nedosljednost glede pojmova

humus i organska tvar. Naime, nije sva organska tvar ujedno i pravi
humus. Stoga je u poljoprivrednoj praksi dobro razlikovati tri tipa
organske tvari u tlu. Ovo e nam ujedno pomoi da dobijemo bolju
orijentaciju o procesima u tlu. poglavito o tome kako se pojedina gnojiva
razgrauju

oslobaaju

hraniva,

odnosno,

koliko

ova

pridonose

stvaranju stabilnijih oblika humusa. Stabilni oblici humusa istina nisu

bogati hranivima, ali su znaajni za strukturu tla.

Zato razlikujemo:

a) tzv. mladu (svjeu) organsku tvar, koju ine neraspadnuti i j o

uvijek raspoznatljivi ostaci prethodne kulture, slama, komadii gnoja itd.
Ova tvar je bogata spojevima koji se lako razgrauju na jednostavnije,
stvarajui pri tom biljci izravno pristupana hraniva.

b) organsku tvar koja je u stadiju prijelaza iz mlade u staru, tzv. Aktivni

humus. Naime, nakon nekoliko mjeseci do godine dana, a to ovisi o tipu
tla, klimi i dr.; mlada organska tvar se raspada do stupnja na kojem
ishodini materijal vie nije prepoznatljiv. No ovo ne znai daje proces
razgradnje posve prestao. Naprotiv, ovi ostaci podlijeu daljnoj razgradnji,
pri emu se jo uvijek oslobaa znaajna koliina hranjiva. Meutim,
ovako osloboene koliine hranjiva su znatno manje negoli pri razgradnji
mlade organske tvari. Ovaj prelazili materijal je sada ve mogue nazivali
i aktivnim humusom, a ne vie samo mladom organskom tvari.

c) trajni humus, koji nastaje nakon razgradnje svih lako i srednje

razgradivih spojeva organske tvari. Budui da je daljnja razgradnja ovog
materijala posve beznaajna (godinje se razgrauje samo 2 - 3% mase,
pa je zato i nazvan trajnim ili slabinim), trajni humus ne oslobaa biljna
hranjiva, ve pridonosi boljoj strukturi tla, njegovoj sposobnosti upijanja
vode, prikladnosti za obradu, te openito slui kao dugoroni depozit na
raunu tla.

Ova podjela je samo provizorna, poto pod utjecajem dinamikih procesa

u tlu jedan tip organske tvari neprekidno prelazi u drtigi i ove granice
nisu sasvim jasno odreene.

Kako brzo e se organska tvar razgraditi na jednostavnije, biljci

pristupane spojeve, ovisno je ponajprije o prisustvu zraka i temperaturi
u tlu. Ova razgradnja je najvea pri temperaturi tla od 25 do 30C, dok
pri temperaturi ispod 10 C potpuno prestaje. Organski ostaci (uglavnom
biljni materijal i uginule ivotinje) pod utjecajem rada mikroorganizama i
ostalih organizama tla, prvo se raspadaju do sasvim jednostavnih
spojeva. Jedan dio ovih iskoristit e biljke, dio e se isprati u podzemnu
vodu ili otii u zrak, a samo jedan dio iskoristiti za izgradnju humusa.

Neiva organska tvar (veinom ostaci mikroorganizama, biljaka, ivotinja i

njihovih izluevina) podlona je procesu raspadanja. Ostaci uginulih
ivotinja, koji su bogati duikom, obino prvo poinju razgradnjom
iznutra, te za kratko gube svoj poetni oblik i raspadnu se na sitnije
komadie. Ovaj proces, koji je uglavnom povezan s razgradnjom
bjelanevina, nazivamo jo i autolizom.

Suprotno je meutim s organskom tvari bogatom ugljikohidratima

(slama, drvo, lie i si.). Ovi se raspadaju izvana, i to usljed napada
ivotinjica tla i mikroorganizama. Mikroorganizmi obino stupaju u
akciju nakon to je materijal ve djelomino usitnjen od strane ostalih,
krupnijih organizama tla. (ivotinje tla, grizui organski materijal, inae
znatno pridonose njegovom usitnjavanju, a time i poveanju dostupne
povrine za napad mikroorganizama).

Takoer je zanimljivo da mikrobioloku razgradnju prvo zapoinju

gljivice, a tek kasnije im se pridruuju aktinomicele i bakterije. Ove
naime ne mogu razgraivati sloenije spojeve, ve samo one jednostavnije
strukture, npr. eere). Ova dva, suprotna tipa razgradnje organske tvari,
one bogate duikom, i one bogate ugljikom, ujedno ukazuju na
suprotnost i razliitu prirodu i sudbinu duika i ugljika u tlu.
Humusa u pravilu ima vie u tekim tlima, budui da je u pjeskovitim,
usljed obilja kisika obino sagorio. Osim toga, pijesak sadri manje
hraniva i zbog injenice to su hraniva u njemu podlonija ispiranju u
dublje slojeve, ali i zbog sporijeg otapanja i otputanja hraniva
(prvenstveno P i K) od strane
krupnih mineralnih estica pijeska. S druge pak strane, humus tekih
tala moe usljed manjka kisika i vika vode, ostati nesagoren, te se
pretvoriti u treset.
Naalost, premda je humus, odnosno organska tvar tla jedan od
najvanijih imbenika plodnosti svakog tla, njoj se, a naroito danas u eri
mineralnih gnojiva, ne pridaje uvijek zaslueno znaenje.

ivi organizmi tla

Svako plodno tlo obiluje organizmima. Kao to je vidljivo na slici 24, od

ukupne mase ovih organizama na plodnom panjakom tlu:

40% ine bakterije i aktinomicete

Bakterije su vane za razgradnju organske tvari, te fiksaciju duika iz
zraka.

Aktinomicete

se

odlikuju

sposobnou

razgraivanja

teko

razgradivih spojeva, a koje ne moe razgraditi niti jedna druga skupina

organizama (npr. dlake, ekinje). Aktinomicete tlu takoer daju miris
umske zemlje.

40 % alge i gljivice
Za razliku od ostalih organizama tla, alge mogu obavljati fotosintezu, te
same proizvoditi potreban im eer
(ugljik). Gljivice ive veinom u kiselim tlima, te su specijalizirane za
razgradnju biljnog materijala, naro- ito onog bogatog ligninom.

12% gujavice
Ovi organizmi od izuzetnog su znaenja za svako tlo. Oni usitnjuju
organsku materiju, lue kalcij, te tako sljepljuju estice gline i humusa u
stabilni tzv. glineno-huniusni kompleks. Ovaj je proizvod vidljiv i u obliku
nakupina, nepravilnih mrvica koje gujavice iznose na povrinu tla. U

dobrim tlima na kvadratnom metru tla dubine 30 cm, moe se nai preko
stotinu gujavica.

3% sitne ivotinjice (mezotauna)

Meu ovima su najpoznatije nematode, grinje, neke skupine insekata i
dr. Njihova uloga je raznovrsna, ali uvijek povezana s razgradnjom
organske materije.

5% krupnije ivotinje (makroiauna)

Ovdje ubrajamo pauke, stonoge, mrave, pueve, krtice itd. Uloga im je
slina kao i kod manjih organizama.

Ukratko, svaki od ovih organizama ima odreenu zadau u tlu, a od kojih

su najvanije:
usitnjavanje mlade organske tvari, usljed ega se ujedno poveava i
povrina dostupna napadu mikroorganizama;
daljnja razgradnja (mineralizacija) organske tvari;
pretvorba organskih spojeva u humusne;
mijeanje, transport i povezivanje organskog i mineralnog dijela tla;
transport mikroorganizama u tlu;
stvaranje i odravanje pora tla, a to je znaajno za opskrbu vodom i
kisikom;
skladitenje minerala (hraniva).

Dakako, treba naglasili da se organizmi tla ne hrane samo mrtvom

organskom materijom, ve budui da su neki od njih i predatori, to i
izmeu njih samih postoji snana borba za opstanak.

Organizmi tla osim to razgrauju organsku materiju i izgrauju humus,

istovremeno izluuju i ugljini dioksid, organske kiseline i druge spojeve
koji nagrizaju minerale tla, te tako oslobaaju hraniva ne samo iz
humusa ve i mineralnog dijela tla.

Plodnost tla

Tlo je ivotna zajednica i izvor hranjiva za biljke. Veliki dio hranjiva biljke
crpe iz tla, a ostatkom se hrane iz atmosfere. Zdravlje i vitalnost biljaka
velikim dijelom ovise o zdravom tlu. ivot u tlu je intenzivniji i snaniji to
je vei broj organizama, to je vie razliitih vrsta i to je vei njihov
meusobni antagonizam. Njihov zajedniki uinak je razlaganje razliitih
komponenata organskoga i mineralnoga sastava, a oituje se u stvaranju
povoljnoga stanja izmeu krute, tekue i plinovite faze tla neophodne za
rast i razvitak biljaka.

Tijela mikroorganizama i ostaci njihove aktivnosti sljepljuju se s

esticama organsko-mineralnog dijela tla i tvore mrviastu strukturu tla.
Osnovni preduvjet uspjenom djelovanju mikroorganizama u tlu dovoljna
je koliina organske i mineralne tvari: vode, zraka i topline.

Aerobne bakterije (djeluju uz dovoljne koliine zraka) svojom aktivnou

stvaraju povoljne uvjete za razvitak i rast. Zemljini je prekriva takoer
bitan preduvjet za mikrobioloku aktivnost tla. Slui i kao zatita od
svjetlosti koju veina bakterija ne podnosi te protiv isuivanja tla i za
zadravanje topline. Zatiuje i od erozije te ispiranja tla.

Analiza tla

Analiza tla daje stanje opskrbljenosti hranjivima ispitivanjem tla na

oranicama, u vonjacima i povrtnjacima. Samo kemijskom kontrolom tla
moemo saznati kakvo je ono doista pa je analiza tla nuna za
suvremenu poljoprivredu.

U pravilu moemo poveati prinose ukoliko smanjimo kiselost tla jer

biljke

na

kiselijim

tlima

oteano

dolaze

do

hranjiva

zbog

vee

koncentracije iona vodika, aluminija i mangana. Zbog toga se obavlja

kalcifikacija tla na razliite naine, a s ciljem ubrzavanja rastvaranja
organske tvari, suzbijanja razvitka tetnih gljivica u tlu, poboljanja
strukture i drugog. Uzimanje uzoraka obavlja se poslije skidanja usjeva i
prije bilo kakve gnojidbe.

Za izradu pedoloke analize uzimaju se uzorci tla s terena na kojem se

planira uzgajati ratarska, povrtlarska ili voarska kultura i to prema
standardnoj metodi. Ispitivanje se obavlja u ovlatenom laboratoriju zbog
odreivanja biolokih, kemijskih i fizikalnih svojstava tla. Primjerice, za
praktinu uporabu nuni su podaci o veliini mineralnih estica (tzv.
tekstura tla), vrijednost aktualnog aciditeta, tj. kiselosti tla (pH) koji nam
daje siguran uvid u kisela, odnosno lunata svojstva tla, sadraj topivoga
(biljci pristupanoga) fiziolokoga aktivnog fosfora i kalija izraenog u
miligramima na 100 grama tla te postotni sadraj humusa u tlu. Samo se
na temelju cjelovite analize moe izraditi program poboljanja svojstava

tla. Bez analize najea je pogreka neprimjerena gnojidba koja teti

biljci i tlu, smanjuje se urod, a poveavaju trokovi.

Kiselost tla je izuzetno velik problem, ne samo za uzgoj biljaka jer u

kiseloj sredini dolazi do redukcije nitrata i nitrita, koji tetno djeluju na
zdravlje ovjeka.

Tona analiza tla ovisi o uzimanju uzoraka na odreenoj parceli.

Uobiajeno je da se kod uzorkovanja velikih poljoprivrednih povrina
uzimanje uzoraka obavlja po putanji zamiljenog slova W koje pokriva
cijelu povrinu. Uzorke ne bi trebalo uzimati u podrujima blizu ivice,
ispod drvea ili uz zgrade. Tlo gdje se uzimaju uzorci ne smiju biti u
depresijama, uz rub parcele ili tamo gdje je neravnomjerno razbacano
umjetno gnojivo.

Uzimanje uzoraka moe biti dijagonalno ili cik-cak. Uzorci se uzimaju na

razliitim dubinama, ovisno za koju se kulturu radi kemijska analiza. Za
ratarske dubine uzimaju se uzorci do 30 cm dubine, a za viegodinje
kulture od 0 do 30 i od 30 do 60 cm dubine (dvije dubine). Uzorci se
uzimaju u vreicu. Iskopa se jama tako da se lopatom moe zarezati sloj
debljine 2 do 4 cm, dubine 0 do 30 cm, izvadi se te se noem skine
zemlja sa svake strane lopate, tako da po sredini lopate ostane sloj zemlje
irine 3 do 5 cm. Taj se sloj zemlje stavlja u vreicu, a kada se uzme
dovoljan broj uzoraka zemlja se dobro pomijea, a zatim se izdvoji jedan
kilogram zemlje za analizu tla. Na isti se nain uzima i uzorak sloja iz
dubine od 30 do 60 cm.

Nadoknaivanje mineralnih tvari uklonjenih iz tla

U ekolokoj poljoprivredi, ovisno o teini i strukturi tla, u povrinskom
kompostiranju u jednom hektaru dodaje se 1500-2000 kg organskoga
gnojiva i to ne svake, nego svake druge ili tree godine, ovisno o
mikrobiolokoj aktivnosti tla.
U plodnom tlu dobre mikrobioloke aktivnosti koliina duika koji vezuju
mikroorganizmi iz zraka daleko prelaze stvarne potrebe biljke za njezin
razvitak i redovitu plodnost.
Veina aluvijalnih tala, nastala troenjem mineralnih stijena, dostatno su
opskrbljena potrebnim koliinama kalija za rast i rodnost biljaka.
Veina tala ima dovoljne koliine fosfora, zbog ega ga nije potrebno
posebno unositi. Ukoliko u tlu ipak nedostaju potrebne koliine,
nadoknauju se unoenjem fino mljevenih sirovih fosfata, koji nisu
prethodno kemijski preraeni i koje obilno koriste mikroorganizmi tla.

5. Plodored

Uz gnojidbu jedan od najstarijih i najvanijih zahvata u poljoprivredi, a o

kojem se pie jo iz rimskog doba.

Plodored je prostorni slijed izmjene poljoprivrednih kultura. Ovo u praksi

znai da e kultura koju na nekoj njivi uzgajamo ove godine, sljedee
godine biti na drugoj njivi.

Nemogue je organizirati uspjeno eko gospodarstvo samo dvije do tri

vrste poljoprivrednih kultura. No meutim uvoenjem pesticida i

umjetnih gnojiva u praksu, omoguilo je da se poljoprivreda znatno

osamostali od zakona plodoreda. Naime bolesti, tetnike i korove koji su
nekada bili kontrolirani prvenstveno plodoredom, od tada je bilo mogue
kontrolirati i kemijom. No ovakvo razmiljanje i praksa doveli su do novih
problema kao to su novi tetnici i korovi ili otpornih vrsta bolesti,
tetnika i korova, do smanjenja humusa, pojaane erozije te ostalih
ekolokih problema.

Prednost plodoreda je i u tome to poljoprivrednu proizvodnju obogauje

raznolikou vrsta. Poznato je naime, da prisutnost vie biljaka na
jednom mjestu, odnosno biljnih zajednica rezultira viim stupnjem
iskoristivosti glede hranjiva, topline, vode svjetla i dr.

Nedostatak irokog plodoreda jesu povieni izdaci za mehanizaciju ali i

zahtjev za veom umijeanosti i znanjem. S druge pak strane uzgoj vie
kultura na nekom gospodarstvu omoguuje bolju manipulaciju i
raspored radnog vremena, te izbjegavanje sezonske zaposlenosti.

Plodored ima vieznanu vrijednost, a njegove osnovne zadae sastoje se

u:
-

odravanju plodnosti tla, tj doprinosu njegovoj strukturi, sadraju

duika, humusa i dr.

imobilizaciji teko topivih hranjiva i njihovom usisavanju iz niih

slojeva tla.

Regulaciji bolesti, tetnika i korova

Smanjenju gubitka hranjiva ispiranjem

Spreavanju i minimaliziranju erozije

Smanjenju rizika od financijskog neuspjeha

Ukoliko se ne potuju pravila plodoreda i ista se kultura uzgaja na istoj

parceli tijekom vie godina, dolazi do pojave koju nazivamo premorenost
tla. Ona se oituje u sve slabijem napredovanju kulture, njenim
prinosima, te enormnoj pojavi stalno istih bolesti, tetnika i korova.
Osnovni uzrok lei u nemogunosti odnosno iscrpljenosti tla da biljci
stalno nanovo osigurava istu dinamiku hranjiva, te odrava razinu
humusa.

Nemaju sve kulture podjednaka svojstva u pogledu iscrpljivanja tla.

Razlikujemo one koji troe velike koliine hranjiva i razgrauju humus,
one koje ga izgrauju i neutralne.

Osim intenziteta kojim biljke troe hranjiva do premorenosti tla moe

doi i uslijed trovanja. Ovakvo trovanje obino uzrokuju izluevine
korijenja prethodne kulture iste ili neke druge vrste. Naime korijen svake
biljke lui organske kiseline, koline, marazamine, antibiotike i druge tvari
koje mogu na biljku, koja e kasnije izniknuti na tom mjestu djelovati
izuzetno negativno. Najee se radi o tome da ove supstance blokiraju
rad pojedinih korisnih mikroorganizama u tlu, uslijed ega moe doi do
intenzivnog razvoja biljnih bolesti i tetnika.
Drugi je naina da ove supstance djeluju izravno na rast biljaka,
inhibirajui ih.
Tolerantne i netolerantne kulture na ponovni uzgoj na istom mjestu

TOLERANTNE KULTURE

NETOLERANTNE KULTURE

MINIMALNI ODMOR (godina za

(Mogu uzastopce doi vie

(Ne podnose uzastopni uzgoj

netolerantne kulture)

puta na isto mjesto)

RA
KUKURUZ
PROSO
KRUMPIR (ako nema zaraze

na istom mjestu)
SUNCOKRET
LAN
CRVENA DJETELINA
KRUMPIR (ako postoji zaraze

7-8
7-8
6-7
2-4

nematodama)
BIJELA DJETELINA
GRAHORICA
VEINA TRAVA
UTA LUPINA
SOJA
SERADELA
BILJKE ZA ZELENU GNOJIDBU

nematodama)
EERNA I STONA REPA
KUPUSNJAE
GRAAK
ZOB
ULJANA REPICA
PENICA
JEAM
MRKVA
LUCERNA

5-6
5-6
5-6
4-5
4-5
2-3
2-3
3-4
5

Osim ovih podataka znaajno je i to koje su kulture prethodile dotinoj i

koje e je slijediti.
Iako su ovo idealni podaci za obnovu tla u povrtnjaku dovoljne su tri
godine. Stoga je najbolje parcelu podijeliti u etiri dijela. Jedan dio na
koji dolaze vrste za stalni uzgoj i tri dijela namijenjena rotaciji. Usjevi se
mogu, nakon sto se, nakon tri godine vrate na poetnu poziciju, mogu
rotirati unutar tog dijela.

Lisnato povre i biljke koje vole slino tlo: brokula, prokulice, kupus,
cvjetaa, kelj, koraba, rotkvice

Mahunarke i salatno bilje: plosnate mahune, okrugle mahune, bob, celer

korjena endivija, zelena salata, luk i ljutika, zeleni graak, blitva

Korjenasto povre i biljke koje vole slino tlo: cikla, mrkva, cikorija,
pastrnjak, krumpir, koraba, repa, poriluk, pinat, lisnati celer

Trogodinji plan rotacije

1. GODINA

KORJENASTO

MAHUNARKE I

LISNATO

2. GODINA

POVRE
MAHUNARKE I

SALATNO BILJE
LISNATO

POVRE
KORJENASTO

3. GODINA

SALATNO BILJE
LISNATO

POVRE
KORJENASTO

POVRE
MAHUNARKE I

POVRE

POVRE

SALATNO BILJE

Isto tako postoje biljke koje se ne podnose ba najbolje pa, jo uvijek

nedovoljno razjanjenim mehanizmima, jedna drugoj koe razvoj.

Osim samog plodoreda bitno je obratiti pozornosti i na to dali neke

kulture 'pristaju' nekom gospodarstvu. To ponajprije ovisi o vrsti tla,
njegovoj plodnosti, kiselosti, strukturi, klimatskim uvjetima

Nadalje treba obratiti pozornost i na to kako e kulture koje e se

uzgajati djelovati na dugoronu plodnost

tla, njegovu strukturu,

opskrbljenost hranjivima pogotovo duikom, razinu humusa, spreavanje

erozije, zakorovljenost, te pojavu bolesti i tetnika.

TIP TLA
VRLO LAGANA I PJESKOVITA TLA
LAGANA DO SREDNJE TEKA TLA

PRIKLADNE KULTURE
RA, LUPINE, MRKVA, GRAHORICE
JEAM, EERNA REPA, KRUMPIR, GRAAK,

LAGANA VAPNENA TLA

POVRE, TRAVNO DJETELINSKE SMJESE

SVE KAO I GORE OSIM KRUMPIRA

ILOVAE SREDNJE TEINE

TEKA GLINA
MOVARNA I MULJEVITA TLA

GOTOVO SVE KULTURE

PENICA, ZOB, GRAH, TRAJNI TRAVNJACI
PENICA, KRUMPIR, EERNA REPA, POVRE

MOVARNA TLA
KISELA TLA

HELJDA
ZOB, REPE, DJETELINSKO TRAVNE SMJESE
ZOB, RA, KRUMPIR

Uza sve ovo treba napomenuti i jo neka zlatna pravila glede plodoreda
kojih se dri velik broj eko proizvoaa u EU.

1. kulture s dubokim korijenjem treba uzgajati nakon onih sa plitkim

korijenovim sustavom, kako bi se odravala povoljna struktura tla,
njegova prozranost i ocjeditost
2. izmjenjivati kulture koje koje proizvode malu i veliku biomasu
korijena. One sa velikom biomasom korijena opskrbljuju organizme
tla, pogotovo gujavice sa hranom. U ovom pogledu djetelinsko
travne smjese su od naroite vrijednosti.
3. izmjenjivanje kultura koje na sebe veu duik iz atmosfere s onima
koje nemaju ovo svojstvo i koje ga jako troe. Na ovaj e nain biti
mogue pokriti velik dio potrebe za duikom.
4. gdje god i kad je to god mogue treba primjenjivati predsjetvu,
naknadnu sjetvu, meusjetvu i zelen gnojidbu, kako bi tlo stalno
bilo pod zelenim pokrivaem. Ovime spreavamo zakorovljenost,
stvaranje pokorice, poboljavamo strukturu tla, te u jesensko
doba, spreavamo ispiranje hranjiva u dublje slojeve tla i eroziju
5. kulture koje spro niu i koje su stga osjetljive na korove, treba
uzgajati nakon onih koje spreavaju razvoj korova (npr. Lucerna,
djetelinsko travne smjese, kulture za zelenu gnojidbu, konoplja)
6. izmjenjivati lisnate i korjenaste kulture te itarice kako bi se
smanjila zakorovljenost

7. gdje postoji opasnost od zaraze odreenim biljnim bolestimaili

tetnicima, treba izbjegavati sjetvu/sadnju kultura koje su na njih
osjetljive. Pri ovome pomae potivanje pravila o minimalnom broju
godina nakon kojih neka kultura moe ponovno doi na isto
mjesto.
8. upotrebljavati smjesu kultura, odnosno razliitih sorti iste kulture,
kako bi se poveala genetska i ostala raznolikost. Pri ovim
smjesama treba paziti na potekoe oko berbe ili etve. Razliite
kulture ili sorte moraju dozrijevati u isto vrijeme i omoguavati
mehaniziranu berbu ili etvu.
9. izmjenjivati proljetne i jesenske, jare ili ozime kulture

Plodored je najlake i najbolje organizirati na mjeovitim gospodarstvima,

ija polja nisu ratrkana ve u jednoj cjelini, iako se i na specijaliziranim
i ratrkanim gospodarstvima moe uspostaviti kompromis.

U plodoredu postoje tzv dobre i loe kulture, odnosno postoji plodoredna

vrijednost kulture. Npr djetelinsko travne smjese, lucerna i ostale
mahunarke odline su prethodnice veini

drugih kultura. One naime

obogauju tlo duikom i humusom, popravljaju njegovu strukturu i

smanjuju zakorovljenost. Nakon toga naroito dobro uspijeva krumpir ili
penica, koje sljedeim kulturama ostavljaju znatno manje hranjiva i
humusa te slabiju strukturu. Dobra strana krumpira je to parcelu
ostavlja istom od korova. S obzirom da se krumpir redovito gnoji , dio e
gnojiva, koji se jo nije mineralizirao, biti na raspolaganju kulturama koje
ga slijede.

Kako sastaviti prikladan plodored esto puta je prava zagonetka, pa

veini eko poljoprivrednika treba najmanje nekoliko godina, pa ak i
desetljee prije negoli sloe pravi plodored za svoje gospodarstvo.

6. Hotel za kukce
Svaki organski vrt dom je jednog velikog broja organizama koji imaju
vanu ulogu u uspostavljanjeu prirodne ravnotee. Smatra se da se u
prosjenom vrtu moe nai oko 2 000 razliitih vrsta kukaca, od kojih
vrlo malen broj nanosi tetu biljkama koje uzgajamo radi hrane.
Korisni insekti unitavaju veinu tetnih insekata i pruaju prirodnu
ravnoteu u vrtovima. Stara stabla i grmovi koji su pogodni za nastambu
korisnih insekata u vrtovima su veinom nestali, pa su stoga korisni
insekti ugroeni.

elite li u svome vrtu poveati prinose, hoteli za insekte su pogodni za

bubamare, divlje pele, bumbare i ostale korisne insekte. Hotel im prua
utoite, te tako doprinosi prirodnoj ravnotei meu insektima...
Odreene vrste ivotinja prozvane su nametnicima jer za preivljavanje
koriste iste one bilje koji kultiviraju i uzgajaju ljudi. Ljudi se u naem
drutvenom sustavu od malena ue idejama o vlasnitvu, ali toga u
prirodi nema. Nitko nema ekskluzivno pravo na cvijet, drvo ili komad
zemlje. Kako ljudi teko prihvaaju ideju da netko drugi pojede plod
njihovog rada dolo je do klasifikacije nametnika i korova. Te su pojmove

jo vie pogurale velike korporacije koje se bave proizvodnjom zatitnih

sredstava za bilje odnosno za konvencionalnu poljoprivredu.
Ta, zatitna sredstva osiguravaju dobru zaradu i ubijaju sve na vrtu i
korisno i nekorisno, te dugorono ine smrt za biosustav oko nas.
ovjek se je, sa uzgojem monokultura, u potpunosti odmaknuo od
prirode i povezanosti sa zemljom i biljkama koje uzgaja. im je
momokultura zasijana, uz nju se javlja njezin nametnik, koji ima
nepregledne povrine za hranjenje i razmnoavanje. Njihovi prirodni
neprijatelji uglavnom nemaju osnove za ivot ili ih se ubija zapraivanjem
istih onih nametnika. I tu poinje zatvoreni krug unitenja. Prskanje
nametnika otrovom, tu opstaju najotporniji, rade se jai otrovi, no
nametnika se nikako ne moe rijeiti jer uvijek opstaju oni naj izdrljiviji i
najotporniji. Ovog su itekako svjesni oni koji uzgajaju hranu na kojoj se
vre ovakvi postupci, pa ju najee niti ne jedu.

Za biovrtlare, nametnici nisu neprijatelji koje treba pod svaku cijenu

potamaniti, dapae, to ni u kojem sluaju nije poeljno. Sve je u prirodi
povezano i opstanak jedne vrste ovisi o opstanku drugih. Ako samo jednu
kariku maknemo iz lanca to moe imati razorni utjecaj na cijeli sustav.
Ako npr unitimo sve biljne ui, uginut e i sve bubamare jer se one
njima hrane.
U vrtu su nam svakako potrebni i kukci opraivai, jer bez njih nae
povre i voe nee dati plod, koliko ih god mi pazili mazili.

U samoj sutini, u prirodi ne postoje stvari koje su korisne ili nekorisne.

Sve su one dio ivota na zemlji i sve meusobno ovise jedne o drugima.
Glavni zadatak biovrtlara u biovrtu napraviti takvu okolinu u kojoj e sve
biti u ravnotei i nitko nee prosperirati. Da, treba imati na oku
nametnike, ivotinje koje nam unitavaju biljke koje mi uzgajamo, ali ne
na nain da ih trujemo kao nepoeljne goste u vrtu, nego da u vrt
dovedemo

nae

saveznike,

prirodne

neprijatelje

nametnika.

Na

prostorima gdje se ovjek nije umjeao postoji 1/3 tetnih, 1/3 korisnih i
1/3 neutralnih kukaca. To znai da je uspostavljena prirodna ravnotea.
Najbolji naina borbe protiv nametnika je uzgajati biljke u dobrim
uvjetima rasta, kako bismo tako jednostavno, bez puno truda, bez
upotrebe kemikalija i bez panike iskoristili prirodnu ravnoteu i osigurali
dovoljno hrane za sve.

Prirodu treba poeti gledati sa aspekta suradnje, trebamo postati svjesni

da smo mi njezin dio a ne njezini vlasnici.

Suradnici u vrtu:
BUBAMARE ili boje ovice su vrsta kukaca koje zajedniki spadaju u
obitelj Coccinellidae. Ovo je vjerojatno najpoznatija vrsta kukaca, svatko
zna prepoznati bubamaru. Ipak, unutar te obitelji postoji puno razliitih
vrsta (samo u srednjoj Europi 80 vrsta sedmotokasta, dvotokasta,
azijska, japanska...)

Svojim jarkim bojama bubamare jasno daju upozorenje predatorima da

bolje da ih ne love. Kad je bubamara u opasnosti brani se tzv. refleksnim
krvarenjem, tj. isputa krv (hemolimfu) iz nonih zglobova. Ta "krv
sadri vrlo neugodnu tvar (kokcinelin) koja odbija veinu ptica i mrava.
Bubamara

Bubamara i lisne ui

Veina bubamara, i odrasli kukci i liinke, se hrane lisnim uima, stoga

su poeljan kukac u svakom vrtu. Tek poneke vrste u Junoj Africi su
biljoderi. ive na liu biljaka i drvea, a zimi se zavlae pod suhu koru
drvea i slina sklonita, ak i u hladna mjesta u kuama, prezimljuju u
skupinama. Pare se na proljee i u ljeti,a ovisno o vrsti mogu izlei od 3300 jajaca. Jajaca u jako slina jajacima krumpirove zlatice, samo
malo manja i bljea. Jajaca odlau na poleinu listova u blizini kolonija
lisnih uiju, a za 5-8 dana izleu se liinke koje se takoer hrane uima,

a prodrljivije su od odraslih kukaca, odnosno puno vie jedu. Liinke za

10-15 dana mogu pojesti 350-400 biljnih uiju. Nakon toga se zakukulje,
na nain da se privrste za lice lista ili peteljku. Taj stadij traje nekoliko
dana, nakon toga se iz kukuljice izvlae odrasli kukci. Lisne se ui kreu
vrlo polagano i ne mogu se braniti tako da bubamarama nisu potrebne
nikakve sposobnosti da ih ulove.

Jajaca bubamare
Liinka bubamare

Radi svojih karakteristika kao

supomagaa u vrtu u borbi protiv
nametnika, za svakog vrtlara/icu
vrlo je vano da zna prepoznati
sve faze rasta bubamara, da ih
moe zatititi.

Najea bubamara u Europi je sedmotokasta bubamara. Liinka te

bubamare karakteristina je po preteno sivoj boji, tek sa strane ima
dvaput po dva para naranastih toaka.

Odnedavno su u Europi osnovane farme za uzgoj bubamara kako bi se

vrtlare potaknulo

da

nametnika koriste njih.

umjesto

kemijskih

sredstva

u borbi

protiv

Da biste privukli bubamare u vrt, potrebno je tokom proljea i ljeta saditi

biljke koje ih privlae, poput bijele lobode, cinije, gaillardie, kamilice i sl.,
a preko zime osigurati dobre uvjete da im pomognete u prezimljavanju.
Bubamare prezimljavaju na mjestima gdje nema opasnosti od mrazeva,
ispod biljnih ostataka, ispod kore ili zemlje, u busenima trave. Preporua
se u hotel za kukce dodati upljikave elemente kako bi se tamo mogle
sakriti preko zime. A ako gradite kuice iskljuivo za bubamare,
preporuljivo je da okvir kuice bude crvene boje, jer crvena boja jako
privlai bubamare.
Vie informacija i identifikaciji na
http://www.austinbug.com/coccinellidae.html

DIVLJE PELE ili solitarne su samice, tj ne roje se. Ne ive u drutvima

u konici, nemaju maticu, nego sve rade same. Vrijedni su opraivai
vonjaka i izljeu se se u rano proljee, kad voke kreu s cvatnjom (ve
pri temperaturi od 8-10 stupnja), i u prirodi se mogu vidjeti od oujka do
lipnja.

Manje su od pela medarica i miroljubive su ne bodu. Tijelo im je

prekriveno gustim dlakama, pogotovo na trbuhu, i upravo tu skupljaju
pelud koji prenose onda u gnijezda gdje spremaju hranu za svoje
potomstvo, a na taj nain istodobno oprauju i voke.
Tijekom 10-12 tjedana ivota enke aktivno skupljaju pelud i polau
jajaca u razne upljine i pukotine polau jedno po jedno jajace skupa
s skupljenim peludom kao hranom za potomstvo i pregrauju tako
komoru po komoru u upljinama. Zovu se jo i pele zidarice, jer svoja
gnijezda kamo odlau jajaca pregrauju i zatvaraju blatom. Nakon toga
ugibaju, a idue se generacije opet izlijee na proljee. Stoga je bitno hotel
za solitarne pele postaviti na jesen ili u rano proljee, kako bi pukotine
za odlaganje jajaca bila u blizini vonjaka dok elite da se nastane u
vaem vrtu.
Idealna kombinacija za privlaenje solitarnih pela je kombinacija barske
trstike,

bambusa,

izbuenih

drvenih

blokova,

siporeks

blokova

upljikave cigle. Optimalni promjer rupa koje moete napraviti builicom

je 8-12 mm (izbuite rupe promjera i 8, i 10 i 12 mm), a duina tunela
10-12 cm. Preporuljivo je da pozadina tj kraj ostane zatvoren dakle ne
buite elemente skroz do kraja (ili ako reete trstiku ili bambusove
tapove pazite da kraj bude prirodno zatvoren koljencem). Solitarna pela
leti u radijusu od 200-250 metara od gnijezda, pa ako imate vei vonjak
predvidite i vie nastambi za solitarne pele.

Uinkovitost pri opraivanju voaka jedne enke solitarne pele moe se

usporediti sa uinkovitou 120 letaica pele medarice, pa je solitarna
pela svakako poeljna u svakom vonjaku.

Za hektar komercijalnoga vonjaka za opraivanje treba 500 samica ili tri

konice medonosnih pela s oko 60.000 radilica.

One jer ne skupljaju zalihe hrane u svojim nastambama, su primorane

na niim temperaturama ii u potragu za hranom. To je kukac prisutan u
opraivanju flore iz davnina.

Odgovarajui smjetaj

Solitarna pela

BUMBARI Bumbari su zadruni kukci, koji se kao opraivai vrlo

uspjeno koriste za opraivanje zatvorenih nasada. U staklenicima su se
bumbari pokazali kao nezamjenjiv opraiva bolji i od pela. Bumbari su
jedini kukci koji mogu regulirati svoju vlastitu temperaturu. Lete do 18
sati dnevno, za razliku od domae pele koja leti do 14 sati. Oni su manje
osjetljivi na hladnou, stoga ranije zapoinju opraivanje od pela.

Svake jeseni, s prvim hladnoama, oploene kraljice trae mjesto za

hibernaciju u sigurnosti. Ako vam se dogodi da u hrpi lia pronaete
ivu, ali usnulu kraljicu, pustite je spavati u miru. Prerano probuena,
sigurno e umrijeti od hladnoe. Njeno je pokrijte liem i priekajte par
mjeseci do prvih toplijih dana.
U proljee, kada zatopli i prestanu mrazovi, kraljica se budi iz dugog sna
i kree osnovati koloniju. Prvo e potraiti odgovarajue mjesto za
izgradnju gnijezda. Postoji preko dvjesto vrsta bumbara, pa stoga mjesta
osnutka kolonije zaista variraju, iako se najvie vrsta gnijezdi u zemlji.
Najee e se raditi o nekoj naputenoj mijoj rupi ili o mranom
prostoru ispod kakvog kamena. Nakon to pronae odgovarajui prostor
po svome ukusu, obloit e ga suhom travom i mahovinom, a potom
krenuti skupljati polen i nektar da bi mogla nahraniti svoje mlade.

Jednako su efektivni i sistematini kao i pele. Cvijee obino pretrauju

odozdo prema gore tako da izbjegnu ponovo posjeivanje istoga cvijeta.
Bumbari se vode po mirisu - pun cvijet mirie snanije nego prazan.
Puno su vei od drugih insekata koji oprauju cvijee, to im omoguava

da po jednom letu posjete vie biljaka i vie cvjetova po minuti, obino

dvadeset do trideset. Radi svoje veliine ostvaruju i bolji kontakt sa
tukom i pranicima. Bumbarima se na zadnjim nogama nalaze vreice
za polen. Klima ima puno manji utjecaj na bumbare nego na druge
opraivae. Bumbari ostaju aktivni i kada je temperatura samo 5C i
kada je svjetlo vrlo slabo. ak niti kia ili vjetar nemaju velik utjecaj na
njihove aktivnosti. Takav irok spektar djelovanja omoguava im njihova
graa i prilagodbe. Bumbari spadaju u malobrojne kukce koji su u
stanju kontrolirati svoju tjelesnu temperaturu. To ine tako da tresu
svoje letne miie proizvodei toplinu, a njihovi upavi kaputi, koji slue
kao izolator, im pomau u tome. Te prilagodbe omoguavaju im ivot u
hladnijim podnebljima i na velikim visinama.
Bumbar

UHOLAE, trige ili karice korisne su jer reguliraju brojnost tetnih

kukaca. Po danu se uglavnom skrivaju, a po noi se hrane najee
trulim

biljnim

plodovima, biljnim

uima, grinjama i

jajima leptira.

Budui da voli mrana i vlana stanita, gdje se skriva tijekom dana, na

stabla u vonjaku ili vrtu trebamo postaviti stanita gdje e uholaa
obitavati.
Uholaa

Budui da voli mrana i vlana stanita, gdje se skriva tijekom dana, na

stabla u vonjaku ili vrtu trebamo postaviti stanita gdje e uholaa
obitavati. To moe biti: Obrnuto postavljena glinena lonanica ispunjena
suhim sijenom ili slamom. Na donji, iroki dio stavit emo dvije drvene
kriasto postavljene letvice. Povezat emo ih konopom ili icom, provui
kroz lonanicu da sijeno ili slama ne bi ispadalo van i objesiti o granu u
vonjaku. Jedna od drvenih letvica treba dodirivati granu stabla, da bi se
uholaa lake kretala i mogla doi do svoje kuice.

ZLATOOKA ili Mreokrilka oslobaa biljke od biljnih ui. Obitavaju u

ivicama, odakle polijeu u povrtnjak ili vonjak. Tijekom hladnog
zimskog razdoblja za zimsku zatitu potrebna su im stanita, primjerice
sloena drva.
Zlatooka

Osim navedenih saveznici u vrtu su jeevi, abe, sljepii koji se hrane

puevima, sjenice koje u doma gnjeenja pojedu ogromne koliine
gusjenica, imii koji se hrane nonim tetnicima, krtice jedu velike
koliine crva pod zemljom i rahle zemlju, rovice pojedu velike koliine
kukacai pueva, pauci se hrane brojnim nametnicima...

Postupak izrade hotela za kukce:

1. Izrada drvene konstrukcije sa krovom za to se mogu iskoristiti

palete, drvene kutije ili kaete. Prilikom postavljanja neka dno
bude malo odignuto od tla kako bi se od ispod mogli zavlaiti kukci
ije je stanite vlano tlo.

2. Priprema materijala koji e posluiti kao skrovite kukcima.

3. Elektrinom builicom izbuite rupe od 3 do 10 mm pod kosim
kutom tako da se vlaga ne moe zadravati. Varirajte s dubinom
rupa, ali nemojte do kraja izbuiti rupe kako bi se izbjeglo
stvaranje propuha.
4. Pripremljeni materijal sloite na police.
Primjeri hotela za kukce

Imajte na umu:
Hotel za insekte postavlja se na visinu od 1,5 2 m od tla. Vano je
odabrati mjesto zatieno od vjetra i vremenskih neprilika. Ulazi bi
trebao biti okrenut prema jugoistoku. Tako postavljen hotel moe biti
vani cijelu godinu. Stavite ga u blizini biljaka koje imaju nektar, jer e
insekti tako imati osiguranu hranu. Hotel uzimajte u rukavicama, a ne
golim rukama, kako ne bi do insekata dolazio miris ljudi.

7. Umjetnost gnojidbe

Uz obradu i plodored, gnojidba je uvijek bila najvaniji poljoprivredni

zahvat. Poznata je jo iz Egipta gdje je ve bio cijenjen ivotinjski gnoj, a
odreenu vrstu gnojidbe predstavljalo je i poplavljivanje njiva rijenim
muljem Nila.

Gnojidbom se nastoje postii dva cilja.

1. Osigurati hranu za biljke koje uzgajamo

2. Povisiti razinu humusa za osiguravanje dugotrajne plodnosti tla

S obzirom da je jako teko postii oboje odjednom, gnojidba predstavlja

pravu umjetnost, pri kojom istovremeno nastojimo zadovoljiti oba dva
cilja.

Kako se hrane biljke?

Kemijski elementi, ukljuujui i one koji se nalaze u tlu, posjeduju

izvjestan elektrini naboj. Uslijed ovog naboja dolazi do stvaranja
privlanih sila meu elementima, odnosno njihovog gibanja. Kalcij,
magnezij, kalij, natrij eljezo, cink, bakar te veina ostalih mikro
elemenata, ima pozitivan elektrini naboj, dok su duik fosfor i sumpor
nabijeni negativno.
Elementi sa negativnim elektrinim nabojem stvaraju u tlu kiseline, a oni
sa pozitivnim nabojem luine. No osim kemijskih elemenata elektrini
naboj imaju i estice tla. Svojim nabojem naroito se istie glina, koja je
isto kao i pijesak, te ilovaste estice, nabijena negativno. Budui da je
glina graena od mnotva sitnih kristala, uslijed ega ima i znaajno
veu povrinu nego pijesak, ona je izrazito kemijski aktivna. Osim gline,
snaan elektrini naboj ima i humus.
Pojednostavljeno reeno, negativno nabijena glina i humus svojom silom
privlae, poput magneta, pozitivno nabijene elemente (kalcij (Ca),
magnezij (Mg), kalij (K), natrij (Na), eljezo (Fe), cink (Zn), i bakar (Cu)).
Oni ostaju vezani na glini i humusu sve ok ih od tamo ne uzme odnosno
ne privue neka jaa sila. Meu ove, izmeu ostalog ubrajamo i
korijenove dlaice preko kojih hranjiva i minerali ulaze u biljku. Meutim

korijenove dlaice nisu nabijene snanim negativnim nabojem, nego se

na njihovoj povrini nalaze pozitivno nabijeni ioni vodika. O tome kako
dolazi do prijelaza pozitivno nabijenih minerala gline i humusa na
korijenove dlaice, odnosno njihove razmjene sa ionima vodika, postoji
nekoliko kompliciranih teorija. Ono to je zajedniko svakoj od teorija je
vjerovanje kako pri spomenutom procesu kljunu ulogu igra kalcij, te
neto slabiju magneziji i kalij. Da bi se prijelaz hranjiva omoguio, ova tri
elementa

moraju biti prisutna u dovoljnoj

koliini

i odreenom

meusobnom omjeru (80%Ca, 16%Mg, i 3%K, te 1% ostali elementi).

Priroda duika, fosfora i kalija

Duik
Uz fosfor i kalij osnovno je biljno hranjivo. Ovaj izuzetno pokretljive
element nalazi se u stalnoj izmjeni, neprestano prelazei iz jednog
kemijskog oblika u drugi (Steiner ga je usporedio sa ljudskom duom
stalno tei neem novom, ni u emu se ne moe potpuno zadovoljiti).

U ekolokoj poljoprivredi osnovni izvor duika su leguminozne biljke tj

mahunarke. Te biljke naime, ive u simbiozi sa Rhizobium bakterijama,
koje imaju sposobnost vezivanja duika iz zraka (fiksacija). Ove bakterije
ive na korijenju leguminoza, gdje stvaraju specijalne sitne kvrice, u
kojima se pohranjuje duik. Postoji vie vrsta Rhizobium bakterija i
gotovo svaka mahunarka ima svoju vlastitu.
Nain vezanja atmosferskog duika od strane leguminoza uz pomo
Rhizobium bakterija nazivamo i simbiotskim (zajednica dvaju organizama

od koje oboje imaju koristi) vezivanjem duika. Postoje i druge

mikroorganizmi koji mogu vezati duik, no oni ive slobodno pa njihovo
vezanje nazivamo ne simbiotskim vezanjem duika. Simbiotskim putem
mogue je vezati 30 do 550 kg duika po hektaru.

Fiksacija duika

Osim leguminoza, sljedei vaan izvor duika u ekolokoj poljoprivredi

jesu i organska gnojiva (gnoj i raznovrsni biljni materijal). Neto duika u
svaki agro-eko sustav ulazi i putem oborina. Ove koliine nisu uvijek
posve zanemarive, naroito u podrujima gdje je koncentracija duikovih
spojeva u zraku poviena uslijed industrije, prometa ili intenzivne
stoarske proizvodnje (Nizozemska i Belgija koliina N koji se unosi u
tlo oborinama godinje iznosi preko 250kg N/ha). Kia koja pada
prilikom olujnog nevremena sadri vee koliine duika, jer prilikom
sijevanja dolazi do pretvorbe atmosferskog duika u nitratni oblik, koji
kasnije otopljen u kii odlazi u tlo.

Na ekolokim gospodarstvima pretpostavlja se da je gubitak duika, do

kojeg dolazi uslijed hlapljenja podjednak koliini duika koji ulazi u tlo
oborinama i fiksacijom.
Ukoliko je na gospodarstvu vea proizvodnja i potrebe za duikom su
vee, vri se bakterizacija sjemena djetelinsko travne smjese (ljepilo
(tirka), Rhizobium inokulat, fino samljeven vapnenac (kreda), suenje na
sjenovitom mjestu, sjetva).

Nain unoenja i iznoenja duika iz tla

UNOS
Simbiotska i ne simbiotska

IZNOS
Prodajom poljoprivrednih proizvoda

fiksacija N
Organskom gnojidbom (ivotinjski

Denitrifikacijskim procesima

gnoj, zelena gnojidba)

Oborinama (kiom i snijegom)
Depozicijom estica praine i tla
Poplavama i navodnjavanjem

Ispiranjem u dublje slojeve tla

Erozijom
Spaljivanjem raslinja i organskog

Mineralnim gnojivima (NE EKO)

otpada
Hlapljenjem amonijaka iz
ivotinjskih ekskreta

Duik koji u tlo dospijeva biljnim i ivotinjskim ostacima i proizvodima,

zajedno sa mikroorganizmima tla sainjava organsku tvar tla. Dio se vee
na glinu i oblikuje organsko mineralni kompleks dok dio prelazi u
amonijak, nitrite i na kraju nitrate. To je proces nitrifikacije.
Nitrati mogu imati sljedee sudbine:
1. Biti iskoriteni od strane biljnog korijenja

2. Slue za ponovnu ugradnju u tijela mikroorganizamai tako opet

postaju dio organske materije tla. Ovim se nainom duik pretvara
u organski oblik koji je biljci nepristupaan. Proces se naziva
mobilizacija.
3. Pod utjecajem bakterija i nizom kemijskih reakcija duik ponovno
prelazi u plinoviti oblik i odlazi u atmosferu. Ovaj je proces
naglaen u tekim tlima gdje nedostaje zraka i ima viak vode. S
obzirom da se na ovaj nain dragocjeni duik gubi iz tla, ovaj je
proces denitrifikacija nepoeljan.
4. Ispiranje u donje slojeve tla, kasnije u podzemne vode. Ispiranje je
naroito naglaeno u pjeskovitim tlima nakon dugog kinog
perioda i odsustvu vegetacije koja bi nae iskoristila dio ovih
nitrata.

Duik iz organske materije prvo mora mineralizirati da bi ga korijenove

dlaice

mogle

apsorbirati.

Proces

mineralizacije

najvie

ovisi

temperaturi tla i neto manje o prisutnosti zraka, pa koliina duika

pristupanog biljci ovisi takoer o tim imbenicima. U tlima u kojima je
mineralizacija usporena (teka tla) u periodu kad biljke trae vie duika
nego se to mineralizacijom moe osigurati, potrebno je obaviti dodatnu
gnojidbu lako razgradivim organskim gnojivima.

Duik se u organskim gnojivima moe nalaziti u razliitim oblicima:

-

mineralni oblik (veinom amonijak)

lako razgradiv organski duik

teko razgradiv organski duik

Mineralnim oblicima duika naroito je bogata gnojovka i gnojnica. Duik

u mineralnim oblicima predstavlja biljci odmah pristupano hranjivo.

Organski duik koji se lako razgrauje, nije odmah pristupaan biljci,

nego treba proi proces mineralizacije. On predstavlja koliinu organskog
duika koji e se razgraditi u tijeku prve godine nakon gnojidbe.

Organski duik, vezan na sloenije organske spojeve, ostaje nerazgraen i

poslije godinu dana nakon gnojidbe, te se razgrauje tek u drugoj,
odnosno godinama koje slijede.

Razliiti oblici duika u gnojivima. Postotni omjeri.

GNOJIVO

Mineralni N

Lako razgradiv

Teko razgradiv

Govei gnoj sa

20

organski N
35

organski N
45

slamom
Kokoji gnoj

45

37

18

(60% suhe tvari)

Pilei gnoj

45

35

20

(60% suhe tvari)

Govea gnojovka
Svinjska

50
50

25
33

25
17

gnojovka
Gnojovka tovne

80

11

teladi
Kokoja

70

20

10

gnojovka (15%
suhe tvari)

Govea gnojnica

94

Iz tablice proizlazi da je kulture koje zahtijevaju jako puno duika

(kukuruz,

krumpir,

kupusnjae,

gnojivima

koja

bogata

su

penica),

mineralnim

najbolje

oblicima

gnojiti

duika

tj.

onim
lako

pristupanim hranjivima. U teoriji je ovo sve ispravno no gnojidba lako

razgradivim duikom izaziva i neke neeljene posljedice prebujan rast i
rahlost tkiva, to dovodi do pojaane osjetljivosti na bolesti i tetnike.
Gnojidba ovakvim gnojivima ne doprinosi akumulaciji humusa u tlu, a
proizvodi su slabe kakvoe i loe skladine sposobnosti. Stoga se kod
gnojidbe organskim gnojivima koja su bogata mineralnim oblicima
duika, preporua radije obaviti eu gnojidbu manjim koliinama nego
obrnuto.
Biljke rijetko kada mogu iskoristiti vie od 50% duika koji se doda
gnojidbom. Ostatak duika se vee na organsku tvar tla, ispere u
podzemnu vodu ili ishlapi u zrak. Stoga je od izuzetne vanosti odrediti
pravi trenutak za gnojidbu kako bi se gubitak sveo na minimum.

Fosfor
Za razliku od duika koji je jako mobilan, fosfor (P) je izuzetno teko
pokrenuti na 'akciju' i prevesti ga iz jednog kemijskog spoja u drugi.
Slikovito govorei, fosfor je izuzetno lijene prirode, te mu je 'najdrae' kad
je neaktivan. U ivim ga biima nalazimo najee u materijalima u koji
daju vrstou i snagu (kosti, koljke, sjemenke). U tlu je fosfor prisutan u
netopivim organskim i mineralnim spojevima. Organska tvar sadri 2060% sveukupnog fosfora u tlu, a do gubitka fosfora dolazi uglavnom
uslijed erozije.

U pogledu fosfora, glavni zadatak eko poljoprivrede, je ovaj izrazito

nepokretan element, stalno poticati na akciju i to tako da prelazi iz teko
topivih oblika u lake topive, veui se pri tome na organsku tvar tla.
Fosfor se naime rado vee na glinu, u lunatim tlima na kalcij, a u
kiselim tlima na eljezo i aluminij. Fosfor je i slabo topiv u vodi. Ove dvije
injenice razlog su zato je fosfor biljci teko pristupaan.

Biljka fosfor moe koristiti na sljedee naine:

1. Otopljenog u vodi (pasivno)
2. Iskoritavanjem P uslijed kisele sredine oko korijenovih dlaica.
Ovo je naroito izraeno kod biljaka iz porodice kriarica (kelj,
kupus, repa goruica)
3. Iskoritavanjem fosfora uslijed otapanja uzrokovano aktivnou
enzima koju provode mikroorganizmi
4. Aktivnim uzimanjem fosfora putem korijenovih dlaica
5. Simbiotskim uzimanjem fosfora putem simbioza sa gljivicama
(mikoriza)

Gnojidba fosforom u ekolokoj poljoprivredi sastoji se u:

-

stimuliranju svih aktivnih mjera koje jaaju ivotnost te kemijsku i

bioloku aktivnost tla i formiranje mikorize

gnojidbom organskim gnojivima bogatim fosforom

povremenim dodavanjem mljevenih fosfata i bazine ljake

Praksa pokazuje da na eko gospodarstvima, uslijed aktivacije dinamikih

procesa u tlu dolazi do njegovog povienja u tlu. Meu ovim procesima
naroito se istie stvaranje mikorize, a koja biljno korijenje opskrbljuje
fosforom i onda kada se ini da njega uope nema u tlu. Biljke inficirane
mikoriznim gljivicama, pokazuju veu rezistentnost spram bolesti i
tetnika, te su otpornije na suu. Mikorizi pogoduju tla bogata
humusom, a osjetljiva je na mineralna gnojiva i pesticide.
Tla na eko gospodarstvima sadre sadre i do desetak puta vie gljivica
nego tla na konvencionalnim gospodarstvima. Postotak biljaka inficiranih
mikorizom daleko je vei u ekolokoj poljoprivredi

(50%), negoli pri

konvencionalnoj (12%). Kao i kod duika i bakterija Rhizobium, tako je i

mikoriza aktivna jedino u tlima koja su siromana fosforom. Na tlima
bogatim fosforom, odnosno onima gnojenim fosfornim minerelnim
gnojivima, infekcija i razvoj mikorize je zanemariva ili posve izostaje.
Prije negoli se u tlu u znatnijoj mjeri akriviraju dinamiki procesi, poput
infekcije mikorizom, fosfor je u eko gospodarstvo mogue u veim
koliinama dodati u putem samljevenih fosfata. Njih je najbolje dodati
gnoju jo za vrijeme njegov fermentacije, a ne izravno na golo tlo. Ukoliko
se samljeveni fosfati ipak dodaju na tlo bolje ih je posuti po vegetaciji
nego izravno unositi u tlo. Visok sadraj fosfora nalazimo u ribljem
branu i kotanom branu, koje je ukoliko je to gospodarski isplativno
poeljno dodati u gnoj ivotinjskog porijekla.

Kod upotrebe sirovih fosfata pozornost treba obratiti na, najee, znatan
sadraj tekih metala. Izmeu njih sa svojom se kodljivou naroito
istie kadmij (poglavito onih fosfata porijeklom iz senegala, Tunisa, i
Toga). Treba naroito obratiti pozornost prilikom kupovine jer oni jeftiniji

su obino i bogatiji tekim metalima. Jednom kada uu u tlo teki metali

tamo ostaju zauvijek jer jo uvijek ne postoji zadovoljavajua tehnika
odstranjivanja iz tla.

Pored tekih metala, sirovi fosfati esto puta sadre i vee koliine fluora,
takoer nepoeljnog elementa u tlu.

Kalij
Uz duik i fosfor najvaniji element u ishrani biljaka. Po svojoj je prirodi
izmeu duika i fosfora. U kiselim i pjeskovitim tlima prilino je
pokretan, te se lako ispire. U lunatim i glinastim tlima sklon je vezivanju
na mineralni dio tla prilikom ega se izmjenjuje s ionima vodika,
amonijaka i kalcija. Lako se topi u vodi. Na pjeskovitim tlima koja isu
bogata glinom, kalij se nema na to vezati pa uslijed pojaane gnojidbe
kalijem nerijetko dolazi do njegovog ispiranja u dublje slojeve tla.
Osim kalija koji je otopljen u vodi tla, biljka moe iskoritavati kalij
biokemijskim i drugim nainima. Ostaci pri preradi eerne repe sadre
velike koliine organskog kalija, to ujedno predstavlja jeftin i odlian izvor
kalija. Kalijem je izuzetno bogat urin ivotinja te sirutka. Obje se
tvorevine na naim gospodarstvima bacaju.

U ekolokoj poljoprivredi kalij je interventno mogue dodavati u obliku

patent kalija, samljevenih stijena bogatih kalijem, odnosno drvenog
pepela.

Tvorbe bogate kalijem koja se upotrebljavaju u eko proizvodnji

VRSTA GNOJA

PRIKLADAN ZA

KOLIINE kg/Ha

VRIJEME
GNOJIDBE

NAPOMENA

Patent kalij

Sve vrste tla

200-400

Ljeto/jesen

Lako topivi K ne
previe i ne

Silikatne stijene

Sve vrste tla

500-2000

jesen

preesto
Sporo topivi K, nije

Drveni pepeo

Sve vrste tla

500-1000

Jesen/proljee

za brze intervencije
Organski izvor K,

Granitni prah
Zeleni pijesak -

Sve vrste tla

Kisela ili

500-2000
500-2000

jesen
jesen

sadri i kalcij
Sporo topivi kalij
Sporo topivi kalij

Glaukonit

neutralna tla

Kalcij (vapno)
Vapno je tvorba koja se, koliinski gledano, u eko gospodarstvima kupuje
vie negoli ijedno drugo. Kalcij u tlu ima vrlo vanu ulogu, kako kao
biogeni element tako i kao element koji regulira fizikalne, kemijske i
bioloke procese tla. Vaan je budui da:
-

smanjuje kiselost tla i tako omoguuje rast biljaka koje inae u

kiselom tlu ne bi opstale

poveava dostupnost nekih drugih hranjiva, odnosno smanjuje

mobilnost hranjiva koja u veim koliinama tetno djeluju na
plodnost tla i rast biljaka

popravlja strukturu tla, djeluje kao magnet za estice gline i

humusa. On popravlja strukturu i tako da neutralizira topive
kiseline te stvara spojeve koji pridonose stabilnoj strukturi.

Potie razgradnju organske tvari, pri emu dolazi do oslobaanja

biljnih hranjiva.

Kalcij nedostaje mnogim naim tlima, bilo zbog njihove prirodne

osiromaenosti kalcijem bilo zbog njegovog gubitka iz tla. On se gubi

iznoenjem poljoprivrednih proizvoda i erozijom, ali znaajan je

gubitak ispiranjem u nie slojeve tla.
Danas, uslijed upotrebe mineralnih gnojiva, te utjecaja kiselih kia,
tlo se jako zakiseljava. Voda koja ulazi u tlo putem oborina ima
izuzetno kiselu reakciju i negativno djeluje na kiselost tla (nepoeljan
proces otapa aluminij, mangan i eljezo koji postaju toksini za
biljku, smanjuje se pristupanost fosfata, potie razgoj organskih
kiselina, te kvari strukturu tla). Gnojidba kalcijem, tzv kalcifikacija,
predstavlja vaan agro-tehniki zahvat.

Kako esto i u kojim koliinama dodavati vapno, ovisi o vrsti tla,

kulturama, stupnju ispiranja kalcija u donje djelove tla, to ovisi o
teksturi, oborinama i koliini duika u tlu. Ipak prije svake
kalcifikacije potrebno je napraviti analizu tla i provjeriti stvarno stanje
vapna u tlu.
U ekolokoj se poljoprivredi preporua upotreba vapna u 50-70%
manjim koliinama od onih koje se inae primjenjuju. Dva su razloga
za ovakvu praksu.
1. Eko gospodarstva ne upotrebljavaju mineralna gnojiva koja sama
po sebi zakiseljavaju tlo
2. Redovna upotreba organskog gnoja i aeracija tlau zantnoj mjeri
korigiraju kiselost tla.
Kiselost

tla

na

eko

gospodarstvima

neto

je

vea

nego

na

konvencionalnim gospodarstvima. Vapno ubrzava sagorijevanje organske

tvari tla humusa. Uslijed ovoga dolazi do snanog oslobaanja hranjiva.
To dobro djeluje na ishranu bilja ali istovremeno smanjuje humus u tlu i

tako i sveukupnu plodnost tla. Suviak vapna moe uzrokovati manjak

nekih mikro elemenata kao to su mangan, bor, bakar i eljezo.

Postoje razliiti izvori koji se koriste za kalcifikaciju tla. Razlikuju se

prema stupnju usitnjenosti i mekoi. to je kalcij sitniji i meki to e bre
djelovati. Osim razliitih oblika vapna, u ekolokom se poljodjelstvu kalcij
unosi i gnojidbom tzv kalcificiranim algama, tvorivom nalik koraljima.
Ovaj oblik gnojidbe kalcijem znatno je skuplji od svih ostalih gnojiva.
Unato tome primjenjuju ga mnogi eko proizvoai, jer je takav kalcij
proao 'proces ivota'i njegovo je djelovanje drugaije. Takve alge osim
kalcija sadre i obilje aminokiselina te hormona rasta.

Na tlima u kojima osim kalcija nedostaje i magnezij umjesto vapna bolje

je upotrijebiti dolomit (1-2t/Ha). Na pjeanim tlima, vlanog podneblja,
preporua se i dodatak samljevenog bazalta i ostalih tamnih stijena.

na eko gospodarstvima bolje je gnojiti manjim koliinama kalcija ee.

Zbog opasnosti od gubitka duika nije ga preporuljivo dodavati u gnojiva
organskog porijekla.

Vrste gnojiva i njihovo znaenje

IVOTINJSKI GNOJ

KRUTI GNOJ izmet sa steljom i urinom

GNOJOVKA polu tekui gnoj od izmeta urina i vode

BILJNI GNOJ

GNOJNICA - tekue gnojivo od urina i vode

Biljni ostaci lie, slama, trava, korovi, piljevina,
kora, kukuruzovina, granice za izravnu gnojidbu

KOMERCIJALNA ORGANSKA GNOJIVA

izradu kompost ili maliranje tla.

IVOTINJSKI OTPAD dlaka, ekinje, perje, suena
krv, kotano brano, papci, kopita, rogovi

IVOTINJSKI GNOJ - guano, dehidrirani kokoji gnoj

KOMERCIJALNI KOMPOSTI
SPORO TOPIVI MINERALI

ORGANSKI OSTACI INDUSTRIJSKE PRERADE

Gnojiva koja se pod utjecajem topline, vode i zraka te
rada mikro organizama sporo tope te tako otputaju
hranjiva. Upotrebljavaju se za oplemenjivanje gnoja ili
komposta i za izravno unoenje u tlo.

Osim spomenutih postoje i umjetna gnojiva koja se dobivaju sloenim

industrijskim procesima, a koja zbog brojnih negativnih uinaka, u eko
poljoprivredi ne upotrebljavamo.

Gnojiva ivotinjskog porijekla

1. Kruti gnoj
Pod krutim gnojem podrazumijevamo izmet s primjesama stelje i
eventualno urina. Ovaj tip gnoja jo se naziva i stajskim gnojem. U
iznimnim sluajevima, a sa svrhom smanjenog gubitka hranjiva, stajski
gnoj se moe i dehidrirati (obino pilei).

U 'simbiozi' slame i ekskremenata, slama upija i skladiti tekue

ekskremente

dok

oni

zajedno

sa

izmetom,

koji

je

bogat

mikro

organizmima i duinim spojevima potiu razgradnju stelje.

Veina eko gospodarstava dizajnirana je tako da se kruti gnoj skuplja i
odvaja od tekueg. Kruti gnoj se slae na hrpe i mijea sa zemljom (sloj
gnoja, sloj zemlje), te se tako vri postupak zrenja.

2. Gnojovka

Gnojovka ili polu tekue gnojivo smjesa je izmeta, urina i manjih ili veih
koliina vode. Ta 'smjesa' istjee kroz reetkaste podove staja, te se
skupljaju u bazen gdje se i skladite. Ovakav sustav ne zahtjeva slamu,
pa samim time zahtjeva i manju radnu snagu i brigu oko gnoja. Taj je
proces jo i vie odvojio stoarku od biljne proizvodnje.

Gnojovka, iako jednostavna za rukovanje ima nekoliko nedostataka:

-

smrad

veliki gubitak hranjiva tijekom aplikacije

oteenje strukture tla, dijela flore i faune

promjena botanikog sastava travnjaka

odbijanje pae na takvim panjacima

Gnojovkom se rukuje uz pomo mjealice, crpke i cisterne za tekue

gnojivo. Obino se primjenjuje na travnjacima.
3. Gnojnica
U najveoj je mjeri zapravo urin koji otjee od krutih dijelova gnoja za
vrijeme njegovog skladitenja, ve u staji. Gnojnica esto puta sadri i
manje koliine vode koja potjee od pranja staje. Budui da se i vie od
jedne treine ukupnog duika i kalija kojeg ivotinje izlue, nalazi u
urinu, to ovo gnojivo predstavlja itekako vaan izvor hranjiva. Eko ali i svi
ostali poljoprivrednici bi trebali znati da je svaka litra prikupljenog
tekueg gnoja dragocjena jer sadri u 1m3 oko 5kg duika, 2kg fosfora, i
7kg kalija.
Gnojnicu nikad ne bi trebalo upotrebljavati ne provrelu. to je gnojnica
vie provrela to ju je mogue upotrebljavati kasnije u proljee. Prevrela

gnojnica posve izgubi neugodan miris. Gnojnicom je najbolje gnojiti itna

strnita, te brzo rastue kulture npr za zelenu gnojidbu.

8. Kompostiranje

Gotovo da i nema literature o eko poljoprivredi koja ne spominje kompost

i gnojidbu kompostom. No sam naziv kompost esto je izvor mnogih
nesporazuma i zabluda. Naroito je nejasna granica izmeu gnoja i
komposta te kada gnoj ivotinjskog porijekla nazivamo i kompostom i
obrnuto.

Kompost

nazivamo

uredno

sloenu

hrpu

organskog i djelomino

anorganskog materijala, koja manje ili vie kontrolirano od strane

ovjeka prolazi kroz stupnjevitu razgradnju na jednostavnije dijelove koji
se ponovno sloenim procesima transformiraju u novu tvar humus.

Kompost obino oznaava gnojiva nastala od smjese preteito biljnih

ostataka lie, slama, trava, granice i kojima su eventualno
primijeane manje koliine gnoja ivotinjskog porijekla. Ovo bi moglo
zvuati da je komposti izvor gnoja na gospodarstvima koja nemaju stoke
odnosno

pri

hortikulturnoj

proizvodnji,

no

kompostom

ponekad

nazivamo i gnoj ivotinjskog porijekla i to onaj koji prolazi proces

kompostiranja jednako kao i biljni ostaci. Kako bi se uoila razlika
izmeu 'biljnog kompota' i 'ivotinjskog komposta' potrebno je ovaj drugi
nazivati kompostiranim gnojem.

Veina eko poljoprivrednika kompostira gnoj ivotinjskog porijekla. To

znai da se gnoj uredno slae na hrpe visine i irine oko 1,5-2m, koje na
poprenom presjeku imaju najee izgled trapeza. U ovako sloenim
hrpama uz obilje zraka odvija se proces zrenja gnoja, kojeg nazivamo i
procesom kompostiranja.

Kompostiranje je umjetnosti mijeanja razliitih gnojidbenih tvorevina u

skladnu cjelinu, te praenje i usmjeravanje biolokih procesa koji se
unutra odvijaju, a pod kojima se izvorni, sirovi sadraj pretvara u
humus. U tom procesu organski materijal se u kontroliranim uvjetima
raspada pod utjecajem mikroorganizama, pri emu dolazi do stabilizacije
organske materije u humusne spojeve. Proces kompostiranja je prirodan
proces za ije to efikasnije odvijanje, ovjek nastoji kreirati to povoljnije
uvjete. Pravilno usmjereni i od ovjeka kontrolirani, prirodni procesi
samo pojaavaju svoju snagu i efikasnost. Ovo kreiranje uvjeta i praenje
procesa kompostiranja koju obavlja ovjek, ujedno je i jedna od
najvanijih razlika izmeu kompostiranja i ostalih procesa raspadanja u
prirodi.

Svrha kompostiranja je sirovi organski materijal koji lako podlijee

nekontroliranom raspadu, prevesti u stabilnije humusne spojeve, te pri
tome

izbjei

organizme.

neugodan

smrad,

unititi

sjeme

korova

patogene

Premda kompostiranje moe tei i uz minimalan pristup zraka

anaerobno

kompostiranje,

praksi

se

veinom

primjenjuje

kompostiranje koje se odvija uz prisustvo zraka aerobno kompostiranje.

Aerobno kompostiranje je obino popraeno visokom temperaturom,
protjee bez neugodnih mirisa i

mnogo je bre od anaerobnog.

Anaerobno kompostiranje karakterizira izrazito niska

temperatura,

irenje neugodnih mirisa i nakupljanje muica, te openito, ovaj tip

kompostiranja traje znatno due od aerobnog.
I jedan i drugi proces imaju svoje nedostatke i prednosti.

Jedna od glavnih prednosti anaerobnog procesa je u malom gubitku

hranjiva, pogotovo duika, u injenici da ovaj proces ne trai gotovo
nikakvu intervenciju ovjeka, ve tee polako i 'tvrdoglavo' ne obazirui
se previe na vanjske uvijete i svijet oko sebe.
Pri aerobnom postupku postie se znatno via temperatura, a to je
najvaniji imbenik 'dezinficiranja' komposta i unitenja biljnih bolesti,
sjemena korova i ostalih nepoeljnih supstanci.
to se temperature tie kompost moemo podijeliti na onaj koji je proao
kroz visoku tmperaturu 60C i vie, i koji nazivamo termofilnim, te
kompost kod kojeg temperatura nije vea od 45C to jo nazivamo i
mezofilnim kompostom.

Postavlja se pitanje zato je uope organske ostatke, pogotovo organski

gnoj, bolje kompostirati nego u unijeti u tlo u svjeem stanju odnosno
nakon to je jedno vrijeme leao razasut po dvoritu?! Prije svega,
gnojidbom svjeim , odnosno nekompostiranim gnojem ne postiu se ni
priblino slini uinci kao unoenjem komposta, tovie ovakva gnojidba

moe imati negativnih posljedica. Sirovi gnoj ili stariji gnoj koji je
nepravilno dozrio, budui da nisu proli kroz proces aerobne fermentacije
('dezinfekcije'

visokom

temperaturom), i dalje sadre supstance i

organizme koji stimuliraju pojavu tetnika i korova. Primjena ovakvog

gnoja dovodi do kiselosti tla, izlaska hranjiva (pogotovo duika), stvaranja
toksinih supstanci za biljke i blokatora rasta, pojaane proizvodnje
toksinih meu produkata, antibiotika itd. dakako znatni su i gubici
hranjiva iz sirovog, odnosno nepripremljenog gnoja. Do ovih dolazi uslijed
intenzivnog hlapljenja duika, a emu pogoduje neravnomjerna povrina
s mnogo rupa tj nepovoljan odnos povrine nasuprot volumena kao i
pomanjkanje zatitnog pokrivaa.

Sve spomenute neeljene posljedice moemo izbjei kompostiranjem

gnoja. Gubici hranjiva u kompostiranom gnoju svedeni su na minimum,
te on obiluje glavnim hranjivima i mikro elementima koji su neophodni za
pravilan rast biljaka. Kompostirani gnoj bogat je i vitaminima, pogotovo
onima B kompleksa, antibioticima i stimulatorima rasta hormonima.
Kompostirani gnoj privlai i aktivira rad faune tla, a budui da sadri
gumaste i sluzaste tvari, te ljepljivi micelij gljiva a njegove organske
supstance povisuju povisuju sposobnost zadravanja vode u tlu. Sve ovo
djeluje vrlo povoljno na dugoronu plodnost, obradu i ostale znaajke tla.
Zbog tamnije boje, tla gnojena kompostiranim gnojem se bre zagrijavaju.
Kompostirani gnoj je takoer izvor energije za mikroorganizme, a titi tlo i
od moguih povremenih prekomjernih koncentracija mineralnih soli te
raznih toksinih supstanci. Kako kompostirani gnoj sadri i mnoge
predatorske organizme, no na taj nain neizravno pridonosi regulaciji

bolesti i tetnika. Kompostirani gnoj ima za oko 50% manji volumen od

svjeeg gnoja, a to znatno olakava transport i aplikaciju.

to se dogaa unutar kompostne hrpe?

U svemu to nas okruuje ivi mnogo mikroorganizama. U gnoju, kao i u
ostalim tvarima koje smo uredno sloili u kompostnu hrpu, ive milijuni
mikroorganizama. Oni poinju s 'napadom' na kompostnu masu, a
uslijed ega zapoinje njezina razgradnja. Sloeni organski spojevi
rastavljaju se na manje i jednostavnije. Duikom bogati spojevi raspadaju
se do amonijaka i elementarnog duika koji odlaze u zrak, a ugljikovi
spojevi razgrauju se do plinovitog ugljinog dioksida. I u jednom i u
drugom sluaju, postoji itav niz meuspojeva. Nakon to ova razgradnja
doe do 'nulte toke', zapoinju novi procesi u kojima se ove jednostavne
supstance ponovno pretvaraju u sloenije, a to na kraju kulminira
formiranjem humusnih spojeva. Jasno da e se prema svojoj prirodi neke
tvari lake, a neke tee razgraivati. Tako e se kompostna hrpa koja je
sainjena veinom od sonih zelenih biljnih dijelova lake raspasti nego
ona koja u osnovi ima piljevinu, kou ili kosti. Slamnati i ostali srodni
materijali, po brzini razgradnje, biti e izmeu zelenog i drvno-kotanog.

Ve nakon nekoliko dana temperatura u kompostnoj hrpi se povisuje s

temperature okolia na 45-50C. Poveanje se nastavlja i iduih dana,
tako da nakon 5-10 dana dosie svoj vrhunac, 60-65C ili vie. Do ovakvih
visokih poveanja temperature dolazi zbog vika energije koju oslobaaju
bakterije. Ovaj se proces nastavlja sve do trenutka kada je veina lako
raspadljivih spojeva razgraena od strane bakterija, nakon ega se
njihova aktivnost znatno smanjuje.

Temperatura nije jednaka u svim dijelovima hrpe, te da su vanjski slojevi

obino neto hladniji.

Vano je istaknuti da je temperaturu mogue

povisiti i prevrtanjem gnoja. Svako prevrtanje dovodi obilje novog kisika i

povisuje temperaturu, no istovremeno uzrokuje i gubitak duika , pa se
prevrtanje kompostne hrpe ne preporuuje osim kada je to zaista
neophodno. Dinamika temperature moe se dobro pratiti i kontrolirati
specijalnim toplomjerima za kompost, ali je u ovu svrhu mogue je
upotrijebiti i 2-3 tapa koje je potrebno zabiti na razliite dubine
komposta. Povremenim vaenjem ovih tapova i provjeravanjem njihove
topline dobit emo priblinu sliku to se dogaa s temperaturom u hrpi.
Kada se temperatura povisi iznad 50C, dio tapa koji se nalazio u
kompostu biti e toliko vru da ga nee biti mogue drati golom rukom.
Dobar je znak ako se tap k tome i 'dimi', jer to ukazuje na ispravnu
vlanost. Ako je gnoj prekriven plastinim folijama i starim tepisima tada
se u ovoj fazi kompostiranja, na njihovoj donjoj strani sakupljaju kapi
vode. Ovo se ne smije kasnije pojavljivati te zrak koji isparava mora biti
posve suh.

9. Kontrola tetnika, bolesti i korova

Sredstva za zatitu bilja nazivaju se pesticidi. Taj pojam ukljuuje i

sredstva za suzbijanje nametnika na ljudima, domai i korisnim
ivotinjama.

Pesticide

dijelimo

na

one

koji

suzbijaju

nametnike

ivotinjskog porijekla (zoocide), te one koji suzbijaju nametnike biljnog

porijekla (fitocide).

Zoocide jo dijelimo na:

1. insekticide sredstva za suzbijanje insekata, a koji mogu bit
biljnog ili organsko sintetikog prijekla
2. akarcide sredstva za suzbijanje grinja
3. nematocide sredstva za suzbijanje nematoda
4. limatocide - sredstva za suzbijanje pueva
5. rodenticide sredstva za suzbijanje glodavaca
6. karvicide sredstva za odbijanje od napada ptica

Fitocide dijelimo na:

1. fungicide sredstva za suzbijanje gljivica
2. herbicide sredstva za suzbijanje korova

Do prije stotinjak godina, bolesti i tetnici nisu predstavljali ozbiljniji

problem u poljoprivredi. Ako je postojala potreba za prskanjem to se
izvodilo raznim insekticidima biljnog ili eventualno mineralnog porijekla.

Prva generacija 'pravih' pesticida za temelj je imala teke metale (iva,

bakar, olovo, arsen), mineralna ulja i sumpor. Sve ove kemikalije bile su
jo uvijek proizvod anorganske kemije (kemije neivih spojeva) i nisu bile
prirodi strane supstance.

Druga generacija pesticida zapoela je kemijskom sintezom novih

organskih supstanci (organo - sintetiki pesticidi). Tada se u prirodi

pojavljuju, prirodi posve strane i nepoznate supstance. Reakcije i

sudbinu ovih supstanci nemogue je sasvim kontrolirati i predvidjeti.

Trea generacija pesticida naziva se jo i bio pesticidi. Premda rije bio

daje naznaku da bi se moda moglo raditi o pesticidima za bio ili eko
poljoprivredu, ovdje rije bio oznaava

proizvode, produkte genetskih

manipulacija

(uz

rijetke

je

zamisliti

mikroorganizama,

koje

iznimke)

eko

poljoprivredi obino ne koristimo.

Bez

upotrebe

pesticida

nemogue

konvencionalnu

poljoprivrednu proizvodnju. Ona svoj napredak i moe zahvaliti upravo

pesticidima. U konvencionalnoj poljoprivredi pesticidi se koriste u svim
fazama proizvodnje, poevi od zatite sjemena i sjetve, prilikom pripreme
tla, pa sve do skladitenja poljoprivrednih proizvoda.

Kemijska metoda zatite bilja ima itav niz negativnih popratnih pojava:

A. Toksino djelovanje na ljude, biljke i ivotinje

Pesticidi su 'krivci' za mnoge sluajeve trovanja ljudi kemijskim
sredstvima,

brojna

su

trovanja

kod

ivotinja,

te

tete

na

poljoprivrednim kulturama.
Osim direktnih trovanja (udisanjem, kroz usta, kroz kou, konzumacijom
tretiranih biljaka) pesticidi su opasni jer imaju sposobnost nakupljanja u
tkivu ljudi i ivotinja (pogotovo u masnom tkivu razgradnja te prelazak
u majino mlijeko, jetri i bubrezima)

B. Oneienje okolia te poremetnja prirodne ravnotee

Prilikom ili nakon aplikacije, pesticidi ne dolaze u dodir samo sa

tretiranim biljkama, ve i vodom, zrakom, tlom ivotinjama i ovjekom.
Naalost veina pesticida ne djeluje samo na organizme protiv kojih ih
koristimo, ve i na mnoge druge, ukljuujui i nametnike protiv kojih ih
ne koristimo, korisne insekte, grinje, pauke, ribe, ptice, pele, mikorize,
divljato je ujedno i jedan od najveih problema kod upotrebe pesticida.

C. Nerazgradivost pesticida
Pesticidi koji uu u eko sustav podlijeu procesu razgradnje neki se
pesticidi odlikuju izuzetnom postojanou tj imaju dugi ivotni vijek u
prirodi. Ovo je nepoeljno jer djeluju i nakon to su obavili svoju zadau
koju im je ovjek namijenio, trujui pri tome i dalje sve oko sebe. Jedan
od najozloglaenijih je DDT, pesticid ije ostatke u tlu i hrani iako se ne
koristi ve 30ak godina, nalazimo jo i danas.

D. Pojava otpornosti
esta upotreba novih, selektivnijih pesticida pojaala je otpornost bolesti
i tetnika spram pesticida. Koritenje odreenog pesticida kroz odreeno
vrijeme, dovodi do toga da on 'prestane djelovati' tj. nametnici postaju
otporni na njegovo djelovanje. Ponovnim uvoenjem novog pesticida, ovaj
se proces ubrzava i pojaava, budui da malobrojne preivjele jedinke,
brzo stvaraju potomstvo koje je 'preslika' roditelja i otporni su na novi
pesticid

E. Kontrola ostataka pesticida u hrani

Mjerenje i praenje oneienja okolia pesticidima teak je, skup i

delikatan posao, kojim je mogue obuhvatiti samo odreene segmente
prirode.
Naroito velik problem predstavlja kontrola pesticida u hrani. U praski je
skupo i gotovo nemogue kontrolirati svu hranu na tritu, pa se
testiranja vre na sluajno izabranom uzorku koji iznosi 0,1% od ukupne
hrane.
Problemi

postoje

zbog

neujednaenog

miljenja

oko

tolerance

(dozvoljene koliine pesticida u hrani) i karence (vremena potrebnog za

razgradnju pesticida nakon tretmana)

F. Problemi u svezi zatite voda, pela i ljudi, te unitenja ambalae i

deponija pesticida
Ljudi koji dolaze u doticaj sa pesticidima, najprije moraju biti upoznati sa
opasnostima koje donosi rad s njim a, te mjerama zatite koje je
neophodno poduzeti. Ovom se problemu ne dodaje dovoljno velika panja
pa je to ujedno i razlog najveeg broja trovanja. Osim ljudi potrebno je
paziti da ne doe do trovanja voda ili pela. U praksi je nemogue izbjei
otrovanje pela za vrijeme aplikacije pesticida, a i nakon toga dok
sakupljaju tretirani polen i nektar. Premda je prije svakog tretiranja
zakonom obvezatno obavijestiti sve pelare u krugu od 5km, kako bi ovi
za to vrijeme mogli zatvoriti ili premjestiti pele na neko drugo mjesto,
ovo se u praksi rijetko kada provodi.
Slian i teko rjeiv problem predstavlja unitenje ambalae pesticida, te
deponiranje

otpadnih

tvari

nusproizvoda

koji

nastaju

prilikom

proizvodnje pesticida, kao i samih pesticida koji vie nisu za upotrebu.

Premda i za ovo pitanje postoje zakonski propisi, njihovo unitenje

odnosno deponiranje uglavnom se odvija 'na divlje'.

to koristiti umjesto pesticida?!

Uz ovo pitanje vee se i pitanje kako smanjiti potrebu za koritenjem
pesticida?! Nit vodilja u ekolokoj poljoprivredi je 'bolje sprijeiti nego
lijeiti', pa naglasak nije na metodama lijeenja ve na preventivnim
mjerama tj onima koje spreavaju ili smanjuju napade bolesti i tetnika.

Plodored i higijena
Rezultati mnogih istraivanja, te iskustva iz prakse, pokazuju da je dobro
organiziranim plodoredom, kada je rije o ratarstvu, mogue izbjei oko
70% problema sa bolestima i tetnicima. Osim plodoreda, od izuzetne je
vanosti provoditi i ostale mjere higijene tla, a to ukljuuje i brigu o
uklanjanju ili spaljivanju ostataka zaraenih kultura, a ime izbjegavamo
da one postanu novi izvor zaraze.

B. Gnojidba i izgradnja humusa

Neuravnoteena, naroito prejaka gnojidba, koja uzrokuje bujan rast
biljaka, pridonosi razvoju bolesti i tetnika. Rahlo tkivo previe gnojenih
biljaka, bogato aminokiselinama, koje jo nisu prele u bjelanevine,
predstavlja idealan medij za parazite do prevelike gnojidbe moe doi i
uslijed upotrebe nedovoljno zrelog krutog gnoja, gnojovke i gnojnice.
Na kontrolu tetnika i bolesti znatno utjee i sadraj humusa u tlu. Ovo
je takoer dokazano znanstveno i u praksi. Kulture koje rastu na tlu
bogatom humusom, jednostavno ne pate od znaajnijih napada biljnih
bolesti ili tetnika. Ovo se objanjava prisustvom mnogih korisnih

predatorskih organizama u humusu. Oni su kao i svi, da bi opstali na

ivotu, u stalnoj potrazi za hranom, a koja se veinom sastoji od biljnih
nametnika (bolesti i tetnici).
Budui da su u 'ivim tlima', kao to je humus, aktivni i ostali dinamiki
procesi, za pretpostaviti je da i oni doprinose kontroli tetnika i bolesti.
Tu je najpoznatiji primjer djelovanja mikorize, koja biljke opskrbljuje
dodatnim elementima te ih brani od napada patogena. Zbog svega ovoga,
na tlima koja sadre vie od 3% humusa, biljne bolesti i tetnici, u
pravilu ne predstavljaju ozbiljniji problem.

Otporne sorte
Navodi se esto kako je najbolji oblik zatite bilja je upotreba sorti koje su
otporne na tetnike i bolesti. No ovo trai dodatno objanjenje.
Novostvorene sorte svakako je potrebno pozdraviti, no one su veinom
rezultat genetskih manipulacija, koje s jedne strane

skrivaju velike

mogunosti ali i zabrinjavajue rezultate.

Nove se sorte esto 'preko noi' uvode u praksu, bez prevelikog
razmiljanja. Obino se pokae da novostvorena sorta i nije ba tako
idealna. Primjer za to je 'zlatni delicious' u svijetu najrairenija sorta
jabuke. Pored mnogih dobrih osobina znatni su i njezini nedostaci.
Izuzetno je osjetljiva na bolesti. Iako je on postao standard za
visokorodne sorte, njegov visok urod mogue je postii jedino uz
primjenu vrlo intenzivne zatite pesticidima. To podrazumijeva gotovo
dvostruko ee prskanje to moe znaiti i do 20 prskanja godinje.
Slino je i sa novostvorenim itaricama, kratke stabljike, koje budui da
se nalaze znatno blie tlu oboljevaju znatno vie negoli sorte koje su
izdignute sa tla.

Veina novonastalih sorata uz visoku rodnost odlikuje se i otpornou na

bolesti i tetnike. Ta je otpornost 'stvorena' tako da je u njima povien
sadraj 'prirodnih pesticida'. Pod ovim se misli na kemijske spojeve koji
se prirodno nalaze u biljkama. Budui da neki od njih slue biljkama za
obranu od bolesti i tetnika pa su ovi spojevi i nazvani prirodnim
pesticidima. Postojanje 'prirodnih pesticida' u hrani tolerantno je do
odreene koliine no tetno je kada su te koliine pojaane, gotovo
jednako kao i sintetiki pesticidi.
Treba napomenuti da je otpornost esto puta stvorena na tetu ostalih
ne manje vanih znaajki.

Odravanje raznovrsnosti i bioloka zatita bilja

Upravo odravanje raznovrsnosti, prisustva vie vrsta i individua, kako
mikroorganizama, tako i biljaka te ivotinja, jedna je od najboljih
garancija za ispravno funkcioniranje svakog eko sustava, pa se u eko
poljoprivredi, e eko zatiti bilja izuzetan znaaj pridaje upravo tome. U
eko sustavu koji ne oskudijeva biljnim i ivotinjskim vrtama, tetnici i
bolesti rijetko se pojavljuju, budui da je njihova pojava i razvoj
onemogueno uslijed uinkovitih antagonizama.
Na osnovi rada i uinka predatorskih i parazitskih organizama, razvijena
je i tzv bioloka zatita bilja, metoda pri kojoj jedan ivi organizam
suzbijamo uz pomo drugog ivog organizma. Ovu metodu koristimo i u
ekolokoj zatiti bilja, a zahvaljujui dobroj 'infrastrukturi' (ivice, grmlje,
divlje bilje, biotop), korisne organizme koji su uinkoviti u ovakvom
suzbijanju, ne moramo kupovati u duanu, ve ih imamo, besplatno, na
samom gospodarstvu.

Meu mnogim eko i konvencionalnim poljoprivrednicima postala je

'moda' kupovanja korisnih organizama. Na ovaj nain poljoprivrednici
umjesto pesticida, kupuju 'bube' te tako ponovno postaju ovisni o
industriji.

Biljne izluevine, kako iznad tla, tako i u tlu, te mnogi spojevi nastali
razgradnjom

organske

tvari

djeluju

kao

pesticidi.

to

je

vea

raznovrsnost, vee je i bogatstvo spomenutim izluevinama. Mnogi

poljoprivrednici prakticiraju zdruenu sjetvu, a to zbog izmijeanih
mirisa bilja dezorijentira nametnike. Pored ovoga na eko gospodarstvima,
nije rijetkost vidjeti i eko koridore, smjese ljekovitog i divljeg bilja koje
slui kao stanite mnogim korisnim organizmima, te neke rubne biljke,
koje se siju ili sade uz redove parcela, a koje svojim izluevinama
pridonose boljem razvoju glavne kulture.