Michael Baigent & Robert Leigh

OBMANA O
SVICIMA S
MRTVOG MORA

Naslov izvornika: The Dead Sea Scrolls Deception

Originally published in Great Britain by Jonathan Cape
Copyright Michael Baigent and Richard Leigh 1991

Svici s Mrtvog mora pronaeni su 1947. i 1956. godine u

piljama

smjetenim

etrdesetak

kilometara

istono

od

Jeruzalema. Michael Baigent i Richard Leigh, autori knjige SVETA

KRV, SVETI GRAL, uspjeli su razotkriti ono to je opisano kao
akademski skandal par excellence dvadesetog stoljea: priu o
tome kako je i zato gotovo 75 posto od osam stotina drevnih
hebrejskih i aramejskih rukopisa ostalo devetnaest stoljea
skriveno od svijeta.
.
.
Kroz

razgovore,

povijesnu

analizu

detaljno

prouavanje

objavljenog i neobjavljenog rukopisnog materijala, autori su

uspijeli otkriti pravi razlog ogorene borbe meu znanstvenicima,
jer, ovi dokumenti sadre nita manje negoli novu priu o izvorima
kranstva, kao i alternativnu i vrlo znaajnu verziju velikoga dijela
Novoga zavjeta.

Sadraj

Karta Kumrana i Mrtvog mora

05

Uvod

06
I.

1.
2.
3.
4.
5.

OBMANA

Otkrie svitaka
Meunarodni tim
Skandal o svicima
Protivljenje sporazumu
Akademska politika i tromost birokracije

II.

14
35
50
75
91

PREDSTAVNICI VATIKANA

6. Znanost u napadu
7. Inkvizicija danas

103
121

III. SVICI S MRTVOG MORA

8.
9.
10.
11.

Dilema o kranskom pravovjerju

Svici
Znanost u slubi vjere
Eseni

129
138
150
163

12.
13.
14.
15.
16.

Djela apostolska
Jakov Pravednik
Gorljivost za zakon
Samoubojstvo Zelota
Pavao - rimski agent ili dounik?

Pogovor

O Autorima
Slike

173
186
196
207
214
218

230
231

KUMRAN I MRTVO MORE

Uvod

ETIRI SVITKA S MRTVOG MORA

Prodaju se biblijski rukopisi koji datiraju iz, otprilike,
200. g. pr. Kr. Bio bi to idealan dar jednoj obrazovnoj
ili vjerskoj instituciji od strane pojedinca ili grupe.
Box F 206.

Bio je to tekst oglasa koji se pojavio u Wall Street Journalu, 1. lipnja

1954. Da se takav oglas pojavi danas, vjerojatno bi se smatrao nekom
vrstom ale, i to prilino neukusne. S druge strane, mogao bi biti
shvaen kao ifrirana poruka iza koje se skriva trgovina orujem, ili
neto u svezi sa pijunaom.
Naravno, danas su svici s Mrtvog mora dobro poznati, barem po
imenu. Veina je ljudi za njih ula, iako moda imaju tek maglovitu
ideju o njihovom sadraju. Ako nita drugo, postoji barem svijest o
tome da su svici izvorni i dragocjeni predmeti, i da predstavljaju
arheoloki dokaz od ogromne vanosti. Nitko ne oekuje da e na
jedan primjerak naii kopajui u svom vrtu. Nitko na njih ne gleda
kao na zahralo oruje i predmete za domainstvo, ili ostatke opreme
i naprava koje bi se, recimo, mogle pronai u Britaniji na nekom
arheolokom nalazitu iz rimskog doba.
Otkrie svitaka s Mrtvog mora 1947. godine, pokrenulo je lavinu
oduevljenja, ne samo u akademskim krugovima, ve i u iroj jav
nosti. No, do 1954., to je oduevljenje vjeto utiano. Svici su, pret
postavljalo se, rekli sve to su imali rei, a i to to su otkrili nije bilo

previe dramatino, kako se u poetku oekivalo. Zato ni oglas o

njihovoj prodaji nije privukao posebnu panju kada se pojavio na 14.
stranici Wall Street Journala. Odmah ispod njega nalazio se oglas o
industrijskim elinim spremnicima, elektrinim zavarivaima, i
drugoj opremi. U drugom stupcu nalazio se popis prostora za iznaj
mljivanje. Bilo je to kao kada bi se meu vodoinstalaterskim alatom i
kompjuterskom opremom nudile pojedine dragocjenosti iz Tutankamonova blaga. Ova e knjiga pokazati kako se takvo to moglo
dogoditi.
Pratei put svitaka s Mrtvog mora od trenutka njihovog otkri
vanja u judejskoj pustinji, do razliitih institucija u ijem se posjedu
danas nalaze, suoili smo se s proturjejem s kojim smo se imali
prilike susresti i prije - izmeu povijesnog Isusa i Krista vjere. Nae
je istraivanje zapoelo u Izraelu. Ono e nas kasnije odvesti u hod
nike Vatikana, i, jo zloslutnije, u urede Inkvizicije. Upoznali smo se,
takoer, i sa strogo odravanim konsenzusom o tumaenju i dati
ranju svitaka, i shvatili da bi svaki drugi nain njihovog prouavanja
temeljito uzdrmao cijelu kransku teoloku tradiciju. Otkrili smo i
koliko je svijet ortodoksne biblijske znanosti nemilosrdan u svojoj
spremnosti da se bori kako bi zadrao svoj monopol na davanje
informacija.
Dananjim je kranima savreno mogue priznati Buddhu, ili, pri
mjerice, Muhameda, kao povijesne osobe, jednako kao to su to bili
Cezar ili Aleksandar, i razlikovati ih od legendi, tradicija i teologija
koje su se s njima povezivale. to se Isusa tie, meutim, takvo je
razlikovanje ve tee. U samome srcu kranske vjere, povijest i teo
logija su nerazmrsivo isprepletene; jedna proima drugu. Ipak, ako ih
se promatra odvojeno, jedna drugoj predstavlja potencijalnu prijet
nju. Lake je, stoga, ali i sigurnije, zamagliti granicu koja ih dijeli. Na
taj nain, za vjernika, dvije razliite osobe bivaju stopljene u jednu.
Na jednoj strani stoji povijesna osoba, ovjek koji je, prema veini
znanstvenika, doista postojao i hodao pjeanim tlom Palestine prije
dvije tisue godina. Na drugoj, pak, strani, stoji ovjek-Bog kran
ske doktrine, boanska osoba koju je deificirao, ustoliio, i promicao
Sv. Pavao. Ispitivati ovu osobu kao povijesnu, promatrati ga u tom
smislu poput Muhameda, Buddhe, Cezara ili Aleksandra, jo je
uvijek, za mnoge, jednako svetogru.

Sredinom osamdesetih, mi smo se bavili upravo takvim sveto

grem. U istraivanju vezanom uz projekt na kojem smo tada radili,
pokuavali smo odvojiti povijest od teologije, razlikovati povijesnog
Isusa od Krista vjere. Kao posljedica, uronili smo u proturjeja s
kojima se suoavaju svi istraivai biblijske materije, i poput svih
istraivaa prije nas, bili smo zapanjeni tom zbrkom.
Za ovakvu vrstu istraivanja, dogaaji koje opisuje Sveto pismo
pruaju vrlo slab oslonac. Kao povijesni zapisi i svjedoenja, evan
elja su, kao to svaki znanstvenik priznaje, krajnje nepouzdana. Ona
su, zapravo, zapisi mitske jednostavnosti, a dogaaji se naizgled odvi
jaju u nekoj vrsti povijesnog limba. Isus i njegovi uenici sredinje su
figure ove krajnje stilizirane pozornice, kojoj je oduzeto gotovo svako
znaenje. Rimljani i idovi zbunjeno vrljaju u pozadini, poput sta
tista prilikom snimanja filma. Nita se ne moe saznati o drutvenim,
kulturnim, i politikim okolnostima u kojima se odvijala Isusova
drama. itajui evanelja suoavamo se s povijesnim vakuumom.
Djela apostolska tek poneto osvjetljavaju sliku. Iz njih je mogu
e dobiti makar malu naznaku o sredini - meusobnim bockanjima
i doktrinarnim prepirkama Isusovih najbliih sljedbenika, razvoju
pokreta koji e se postupno uobliiti u kranstvo, svijetu koji se
prostire izvan granica Galileje i Judeje, i zemljopisnom poloaju
Palestine u odnosu na ostatak Mediterana. No, Djela apostolska jo
uvijek ne daju preciznu sliku o veim drutvenim, kulturnim, vjer
skim i politikim snagama koje su djelovale u to vrijeme. Sve je
usmjereno i ogranieno na sv. Pavla. Ako su evanelja stilizirana, to
su, u jednakoj mjeri, i Djela apostolska, iako na drukiji nain. Ako
su evanelja ograniena na beivotno pojednostavljivanje mita,
Djela se doimlju poput pustolovnog romana, tovie, romana namijenjenog za propagandne svrhe, sa Sv. Pavlom kao glavnim junakom.
Djela apostolska moda i pruaju neki uvid u Pavlov um, njegove
stavove i doivljaje, ali ne i pouzdanu sliku o svijetu u kojem se kre
tao. Sa stajalita svakog povjesniara i svakog odgovornog kroni
ara, nijedan zapis iz toga doba ne bi bio potpun, a da se barem u
nekoj mjeri ne osvrne na, recimo, Nerona i spaljivanje Rima. Nije ni
Palestina bila poteena zbivanja, u ono vrijeme od velike vanosti
za ljude koji su tamo ivjeli. Godine 39., primjerice, Herod Antipa,
tetrarh Galileje, bio je prognan u Pirineje. 41. g. posl. Kr., Galileja i
Judeja, kojima su od 6. g. posl. Kr. upravljali rimski prokuratori,

povjerene su kralju Agripi, a Palestina je, prvi put od vremena

Heroda Velikog, prije gotovo pola stoljea, ujedinjena pod jednim
ne-rimskim (iako marionetskim) monarhom. Nijedan od ovih do
gaaja nije ak ni spomenut u Djelima apostolskim. Jednako je to
itanju biografije, recimo, Billyja Grahama, u kojoj se ne spominju
njegova prijateljstva s predsjednicima i drugim uglednim linostima,
ubojstvo Kennedyja, pokreti za graanska prava, rat u Vijetnamu,
preispitivanje vrijednosti tijekom ezdesetih godina, ili Watergate i
njegove posljedice.
Suprotno kranskoj predaji, Palestina je prije dvije tisue godi
na bila jednako stvarnom kao, na primjer, Kleopatrin Egipat ili
imperijalni Rim, koji su u velikoj mjeri utjecali na njezinu povijest.
Stvarnost Palestine ne moe se ograniiti tek na golu mitsku jedno
stavnost. Ono to su bili Isus i Pavao, i sve to su oni inili, mora se
promatrati u kontekstu irih zbivanja - grupa, institucija i pokreta
koji su djelovali u Palestini 1. stoljea, stvarajui tako tkanje koje se
naziva povijest.
Kako bismo dobili potpuniju predodbu o tom vremenu, i mi
smo se, poput svih ostalih istraivaa, morali okrenuti drugim iz
vorima - rimskim zapisima, povijesnim kronikama pisaca razliitih
orijentacija, osvrtima iz kasnijih dokumenata, apokrifnim tekstovima,
uenjima i kazivanjima suparnikih sljedbi i uvjerenja. Nepotrebno
je i rei da se sam Isus rijetko kada spominje u ovim izvorima, ali oni
ipak pruaju obuhvatniju i opirniju sliku svijeta u kojemu se kretao.
Usprkos injenici da je svijet Isusovog vremena bolje dokumentiran
od onoga kralja Artura ili Robina Hooda, Isus ostaje jednako ne
uhvatljivim kao i oni.
Upravo zato smo sa zanimanjem i arom uronili u istraivanje
onoga to je stajalo u pozadini povijesnog Isusa. No, odmah na po
etku suoili smo se s problemom na koji nailaze svi istraivai
biblijske povijesti. Pred nama se stvorio zapanjujui spektar judaistikih kultova, sljedbi, vjerskih i politikih organizacija i institucija,
koje su se ponekad inile upravo militantno suprotstavljene jedna
drugoj, a ponekad se preklapajui.
Ubrzo nam je postalo jasno da su etikete, pridavane pojedinim
skupinama kako bi ih se razlikovalo od drugih - farizeji, saduceji,
eseni, zeloti, nazareni - u stvari netone, i od slabe pomoi, te da je
Isus, kako se ini, imao nekih veza sa svakom od njih. Ukoliko se

bilo to u svezi s njim moe pouzdano ustvrditi, ini se da je Isus

potekao iz farizejske obitelji, te da je bio upuen u farizejsku misao.
Nekolicina suvremenih komentatora istaknula je jasne podudarnosti
Isusovog uenja, posebice Propovijedi na Gori, s onima istaknutih
farizejskih mislioca, poput velikog Hilela. Barem jedan od komen
tatora smatra da je i sam Isus bio farizej.
Iako su se Isusove rijei esto puta podudarale sa stajalitima
slubene farizejske doktrine toga doba, one se u isto vrijeme nasta
vljaju i na mistinu ili esensku misao. Ivan Krstitelj se openito
smatra nekom vrstom esena, a svojim je utjecajem na Isusa unio
oigledno esenski element u njegovo uenje. Prema podacima iz
Svetog pisma, meutim, Ivanova je majka - Isusova teta, Elizabeta bila udana za sveenika u Hramu, donosei im obojici i saducejske
veze. I, to je najosjetljivije za kasniju kransku predaju, Isus je oi
gledno meu svoje sljedbenike ukljuio i zelote: imuna (lat. Simon
Zelotes ili Canaanaeus, op. prev.), a vjerojatno i Judu Ikariota, ije
ime moda vue podrijetlo od nemilosrdnih sikarijaca.
Sama zamisao o povezanosti Isusa sa zelotima bila je krajnje
izazovna. Je li Isus doista bio poput janjeta blagi spasitelj kakvim ga
prikazuje kranska predaja? Je li se doista protivio nasilju? Zato je
onda, oito obuzet gnjevom, prevrnuo stolove lihvara u Hramu? Zato
su ga Rimljani pogubili na nain koji je bio namijenjen pobunje
nicima protiv vlasti? Zato je, prije svoga bdijenja u Getsemanskom
vrtu, naredio svojim sljedbenicima neka se naoruaju maevima?
Zato je, kratko nakon toga, Petar izvukao svoj ma, i odrezao uho
jednome od miniona u pratnji visokog sveenika? I, ako je Isus bio
militantnijim nego kakvim ga se openito prikazuje, nije li samim
time bio i u veoj mjeri politiki angairan? Kako bi se, onda, mogla
objasniti njegova spremnost da caru dade carevo, ako uzmemo da
je to toan i doslovan prijepis i prijevod njegovih rijei?
Ako su takva proturjeja okruivala Isusa tijekom njegovog ivota,
ini se da su ga i nadivjela, nastavljajui se jo barem etrdeset godina
nakon njegove smrti. Godine 74., utvrda Masada koja se godinama opi
rala rimskoj opsadi, konano je pala, ali tek nakon to je njezin obram
beni garnizon poinio masovno samoubojstvo. Braniteljima Masade se
openito smatraju zeloti koji, prema uobiajenim interpretacijama, nisu
bili vjerska sekta, ve pristalice jednog politikog i vojnog pokreta.
Kako e se kasnije ustvrditi, meutim, branitelji utvrde pristajali su uz

misao esena - navodno nenasilne, mistino orijentirane sekte, za koju

se vjerovalo da se odrekla svakog politikog, da ne kaemo i vojnog,
djelovanja.
Takve su prirode bila proturjeja i nedosljednosti na koje smo
nailazili. Jednako kao i mi, njima su bili zbunjeni i mnogo upueniji
znanstvenici i istraivai biblijske materije. Probijajui put kroz ovaj
zamreni labirint, gotovo se svaki ozbiljan istraiva na kraju naao
u sukobu sa svojim kolegama. Prema jednima, kranstvo je proizalo iz judaizma, poetno se oblikujui kao kola misterija, stoga nije
moglo imati nikakve veze s borbenim revolucionarnim nacionalis
tima poput zelota. Prema drugima, kranstvo je na svom poetku
bilo oblikom revolucionarnog judaistikog nacionalizma, stoga nije
moglo imati nikakve veze s miroljubivim misticima poput esena.
Neki, pak, smatraju, da se kranstvo razvilo iz jedne od glavnih
struja judaistike misli toga vremena. Drugi misle da se kranstvo
poelo odvajati od judaizma ak prije negoli se na sceni pojavio Sv.
Pavao i uinio taj raskid slubenim.
to smo se vie obraali strunjacima, to nam je postajalo jas
nije kako oni znaju tek neto vie od bilo koga drugog. Najvie nas je
uznemiravala injenica da nismo naili ni na jednu teoriju ili tumae
nje koji bi na zadovoljavajui nain objasnili sve dokaze, nedostatke,
nedosljednosti i proturjeja.
U tome smo se trenutku upoznali s djelom Roberta Eisenmana,
predsjednika Odjela vjerskih studija, i profesora religija Srednjeg
Istoka na California State University u Long Beachu. Eisenman je
bio na posljednjoj godini studija na Cornellu u isto vrijeme kada i
Thomas Pynchon, gdje je studirao komparativnu knjievnost kod
Vladimira Nabokova. Godine 1958. diplomirao je fiziku i filozofiju,
a 1966. magistrirao na hebrejskim i bliskoistonim studijima na
Sveuilitu u New Yorku. Godine 1971., dodijeljen mu je doktorat za
jezike i kulturu Srednjeg Istoka na Sveuilitu Columbia, na temu
palestinske povijesti i islamskog prava. Eiseman je bio i vanjski
suradnik kalabrijskog sveuilita u Italiji, i predava islamskog
prava, islamske religije i kulture, te kranskih izvora na Hebrejskom
sveuilitu u Jeruzalemu, gdje je drao predavanja i o svicima s
Mrtvog mora. Od 1985. do 1986. bio je istraiva na Institutu za
arheoloka istraivanja F. Albright (F. Albright Institute of Archaeo
logical Research) u Jeruzalemu, a od 1986. do 1987. izvanredni

profesor na Linacre College-u u Oxfordu, te izvanredni profesor na

Centru za poslijediplomske hebrejske studije u Oxfordu (Oxford
Centre for Postgraduate Hebrew Studies).
S Eisenmanovim smo se radom prvi put upoznali preko njegove
knjige naslovljene Makabejci, sadokiti, krani i Kumran, koju je
1983. godine izdao nizozemski izdava E. J. Brill iz Leidena. Knjiga
je bila upravo ono to se i moglo oekivati od autora koji pie za
akademsku publiku. U njoj je bilo vie biljeki nego samog teksta.
Oigledno je Eisenman raspolagao ogromnim znanjem, pozivajui se
uz to na neizmjeran broj izvora, meutim, u svemu tome mogla se
razluiti sredinja teza jednog britkog i lucidnog uma.
Probijajui se kroz ovaj sloeni tekst, pitanja koja su nas zao
kupljala i zbunjivala poela su se razrjeavati sama od sebe, isto i
temeljito, bez ingenioznih teorija, uzimajui u obzir sve kljune
pojedinosti.
U prvom dijelu Mesijanskog nasljea u velikoj smo se mjeri
pozivali na Eisenmanov rad. Naim je zakljucima uvelike pridonio,
pruivi nam bolji uvid u biblijsku znanost i povijesnu pozadinu
Novoga zavjeta. Usprkos tomu, odreena su pitanja ostala bez odgo
vora. Tada to nismo mogli znati, ali previdjeli smo jednu kljunu
vezu - vezu koja je u posljednjih pet godina postala sreditem kon
troverzi, i temom lanaka na naslovnicama asopisa. Pokazalo se da
su tu vezu otkrili svici s Mrtvog mora.
U sreditu mozaika, kako emo kasnije ustvrditi, bila je dotada
nepoznata veza izmeu svitaka s Mrtvog mora i neuhvatljive figure
Sv. Jakova, Isusova brata, ije je neslaganje s Pavlom utjecalo na
oblikovanje nove religije koja e kasnije izrasti u kranstvo. Bila je
to veza koju je s toliko truda skrivala jedna mala enklava biblijskih
znanstvenika, ije je prigodno pravovjerno tumaenje svitaka Eisen
man nazvao sporazumom.
Prema Robertu Eisenmanu:
Mala grupa specijalista, uglavnom radei zajedno, postigla
je sporazum... Vezano uz jasni povijesni uvid... ranija
uvjerenja i rekonstrukcije, takvima kakve su bile, proglaene
su injenicama, a ovi rezultati, upotrebljeni kako bi ih potvr
dili, zauzvrat su postali novim pretpostavkama, upotrebljenim kako bi udaljili cijelu generaciju studenata koji nisu

eljeli (ili jednostavno nisu mogli) rad svojih mentora staviti

pod znak pitanja.
Rezultat je bio podravanje slubene pravovjernosti tumaenja okvira pretpostavki i zakljuaka koji, za promatrae izvana, imaju
vjerodostojnost ustanovljene i neprijeporne injenice. Na takav su
nain proizvedeni i mnogi takozvani donnees, davatelji povijesti.
Oni koji su odgovorni za razvoj sporazumnog pogleda na kranstvo,
dobili su mogunost stvaranja monopola nad odreenim kljunim
izvorima, kontrolirajui protok informacija, i usmjeravajui ga na
nain koji im najvie odgovara za ostvarivanje svojih ciljeva. Ovim
se fenomenom bavio i Umberto Eco u svome romanu Ime Rue, gdje
su samostan i njegova knjinica odraz srednjovjekovnog crkvenog
monopola na uenje, i stvaranja neke vrste zatvorenog duana,
ekskluzivnog kluba u koji je pristup zabranjen svima osim nekolicini
izabranih koji sami postavljaju granice.
Oni koji odreuju te granice mogu opravdati ovlatenja koja si
pripisuju tvrdnjama kako su samo oni imali uvid u odreene izvore
koji su svima drugima nedostupni. Za ostale je spajanje dostupnih
nepovezanih dijelia u smislenu cjelinu ravno vjebi iz semiotike, a u
kraljevstvu semiotike sasvim je mogue drati vitezove templare
odgovornima za sve, a samoga Umberta Eca odgovornim za propast
banke Ambrosiano. Stoga, mnogi drugi, zbog nemogunosti pristupa
relevantnim izvorima, nemaju drugog izbora do li prihvatiti ponu
ene interpretacije. Usudi li ih se tko izazvati, u najboljem e sluaju
biti prozvan udakom, u najgorem, pak, disidentom, izdajnikom, ili
heretikom. Malo je znanstvenika koje krasi spoj hrabrosti, vrstine, i
strunosti, da bi mogli prihvatiti takav izazov i pritom zadrati svoj
ugled. Robert Eisenman, koji se svojim djelom uvrstio meu naj
uglednije i najutjecajnije osobe na svome polju, upravo je to i uinio.
Njegova je pria potaknula nastanak ove knjige.

I.
OBMANA
1.
Otkrie svitaka

Juno od Jeruzalema, dugaka se cesta polagano sputa meu ne

plodne breuljke na kojima se prostire tek pokoji beduinski tabor.
Cesta tone jo 1160 metara do dubine od oko 400 metara ispod razine
mora, da bi se konano pred nama pruio panoramski pogled na
dolinu rijeke Jordan. S lijeve se strane u daljini nazire Jerihon. U
magli pred nama lei sam Jordan, i, poput privienja, uzdiu se
planine Moaba. S desna lei sjeverna obala Mrtvog mora. Povrina
vode, i ute litice koje se uzdiu vie od 360 metara u vis, opasujui
ovu (izrelsku) stranu obale, izazivaju strahopotovanje i osjeaj
nelagode. Tako duboko ispod razine mora, zrak je ovdje ne samo
vru, ve gotovo opipljiv, ljepljiv i teak.
Ljepota, velianstvenost i tiina ovog mjesta oaravajui su. Takav
je i osjeaj drevnosti kojeg skriva krajolik - osjeaj svijeta starijeg
negoli je veina zapadnih posjetitelja ikada imala prilike upoznati.
Stoga je jo okantnije kada itav doivljaj narui dvadeseto stoljee,
grmljavinom koja kao da razdire nebo - vrsta formacija izraelskih
F-16 i Mirage zrakoplova, u niskom letu iznad vode, iji su piloti
jasno vidljivi u svojim kabinama. I dok svoje zrakoplove podiu goto
vo okomito i nestaju u visinama, promatra ukoeno eka. Nekoliko
sekundi kasnije, od strahovite buke tresu se litice. Tek se tada pod
sjeamo kako se ovo podruje nalazi u stanju neprekidnog rata, i da
se ova strana Mrtvog mora, u posljednjih etrdesetak godina, nikada

nije pomirila s drugom. Opet, od samih poetaka zabiljeene povi

jesti, ovo je tlo bilo svjedokom neprestanih sukoba. ini se, da se i
premnogo bogova ovdje sudarilo, zahtijevajui krvave rtve od svojih
sljedbenika.
Ruevine Kumrana (ili, preciznije, Khirbet Qumran) pojavljuju
se na desnoj strani, ba kada se pribliimo liticama koje gledaju na
Mrtvo more. Cesta tada skree prema jugu, i dalje slijedei litice du
obale mora, ka utvrdi Masada, udaljenoj 53 km. Kumran stoji na
bijeloj uzvisini od vapnenca, oko 30 metara iznad ceste, neto vie od
dva kilometara udaljenoj od Mrtvog mora. Same ruevine nisu
pretjerano spektakularne. Promatra moe odmah vidjeti kulu, ija su
dva kata ostala nedirnuta, a zbog svojih 92 centimetra debelih zidova,
u poetku je vjerojatno imala obrambenu ulogu. U sklopu kule nalaze
se brojni spremnici, veliki i mali, meusobno povezanih zamrenom
mreom kanala. Neki od spremnika moda su koriteni prilikom
obrednog pranja. Meutim, veina, ako ne i svi, najvjerojatnije su
sluili za pohranu vode koja je kumranskoj zajednici bila neophodna
kako bi preivjela u pustinji. Izmeu ruevina i Mrtvog mora, na
niim razinama vapnenake terase, lei veliko groblje s oko 1200
grobova. Svi grobovi obiljeeni su dugakim kamenim humcima koji
se, suprotno idovskom, kao i muslimanskom obiaju, proteu u
smjeru sjever-jug.
ak se i danas Kumran doimlje samotno i udaljeno, iako nekoliko
stotina ljudi ivi u oblinjem kibucu, i usprkos tome to se do njega
moe doi brzo i lako modernom cestom koja vodi u Jeruzalem.
Danju i nou, veliki kamioni tutnje cestom koja povezuje Eliat na
krajnjem jugu Izraela, s Tiberiusom na sjeveru. Turistiki se autobusi
redovito zaustavljaju, iskrcavajui znojne Zapadnoeuropljane i Ame
rikance, kako bi na kratko razgledali ruevine, a zatim popili kavu i
pojeli kolae u klimatiziranom restoranu te posjetili knjiaru. Uz
brojna vojna vozila, posjetitelji mogu vidjeti i osobne automobile,
izraelske kao i arapske, koji se razlikuju po bojama njihovih registar
skih ploica. Povremeno ovuda projuri i poneki djearac u glasnom,
loe napravljenom udovitu iz Detroita, iju brzinu, ini se, ogra
niava jedino irina ceste.
Izraelska je vojska, nepotrebno je i rei, stalno na vidiku. Na kraju
krajeva, ovo je ipak Zapadna obala, a Jordanci su udaljeni tek neko
liko kilometara, na drugoj strani Mrtvog mora. Danju i nou ovuda

krue ophodnje, obino mali kamioni, s tri strojnice straga, i vojnici

ma koji stoje iza njih. Ove e ophodnje zaustavljati automobile i ras
pitivati se o kretanju svakog tko istrauje podruje, ili vri iskapanja
na liticama ili u piljama. Posjetitelji e vrlo brzo nauiti najavljivati
svoj dolazak mahanjem, kako bi ga postrojbe mogle uoiti i dopustiti
mu prolazak. Opasno je prii im naglo, ili se ponaati na nain koje bi
one prepoznale kao pritajeni ili sumnjiv.
Kibuc Kalia udaljen je deset minuta hoda od ruevina Kumrana,
a do njega vodi kratka cesta. U kibucu postoje dvije male kole za
tamonju djecu, velika zajednika kantina, stambeni blokovi i moteli
za turiste koji ovuda prolaze. Meutim, to je ipak vojna zona. Kibuc
je okruen bodljikavom icom, a nou se zakljuava. Naoruana je
ophodnja uvijek na dunosti, a duboko pod zemljom nalaze se i broj
na sklonita za sluaj zranih napada. Sklonita se meutim koriste i
u druge svrhe, poput primjerice, predavaonice, kafia ili diskoteke.
No, prostranstva izvan kibuca ostala su netaknuta takvom suvreme
nou. Ovdje beduini jo uvijek tjeraju svoje deve i koze, poput
kakvih bezvremenih figura koje povezuju sadanjost s prolou.
1947. godine, u vrijeme otkria svitaka s Mrtvog mora, Kumran
je bio mnogo drukiji. Ovo je podruje tada bilo dijelom britanskog
mandata nad Palestinom. Na istoku je lealo tadanje kraljevstvo
Transjordanije. Cesta koja vodi na jug, du obale Mrtvog mora, tada
nije postojala, a zavravala je na sjeverozapadnoj toki Mrtvog mora,
nekoliko kilometara od Jerihona. Okolo i iznad nje, postojali su samo
uski puteljci od kojih je jedan slijedio tijek stare rimske ceste. Ovaj je
put dugo stajao potpuno zaputen. Do Kumrana je, tako, bilo mnogo
tee stii negoli danas. Jedini ljudi u njegovoj blizini vjerojatno su
bili beduini koji su ovamo zimi i u proljee dovodili svoja stada deva
i koza, jer je u pustinji u to doba bilo i vode i trave. U zimi, ili moda
u rano proljee 1947. godine, pustinja je pruila i neto vie - jedno
od dva ili tri najvea arheoloka otkria dananjice.
Tone okolnosti koje se odnose na pronalazak svitaka s Mrtvog
mora ve su postale legendom. U mnogim detaljima ova legenda nije
u potpunosti tona, a znanstvenici su oko izvjesnih njenih toaka
razbijali glavu sve do sredine ezdesetih godina. Ona je, meutim,
jedini podatak kojim raspolaemo. Otkrie svitaka pripisuje se
jednom pastiru imena Muhamed Adh-Dhib, ili Muhamed-Vuk, lanu beduinskog plemena Ta'amireh. Kasnije je i on sam tvrdio kako je

zapravo tragao za izgubljenom kozom. No, to god on radio, njegova

ga je pustolovina odvela do strmih litica Kumrana gdje je otkrio
jedan otvor u stijeni. Pokuao je pogledati kroza nj, ali s mjesta na
kojemu je stajao nije mogao vidjeti nita. Zatim je u tamu bacio
kamen, a iznutra se zauo zvuk razbijanja grnarije. Nepotrebno je i
rei da ga je ovo natjeralo na daljnje istraivanje.
Uspuzavi se uz stijenu, provukao se kroz otvor, a zatim pao u
malenu pilju, visokoga stropa, ali vrlo usku, ne vie od 180 cm iroku
i moda 7 m dugaku. U njoj su se nalazile brojne zemljane posude,
oko 60 cm visoke, obujma oko 250 cm, od kojih su mnoge bile
razbijene. Vjeruje se da je osam posuda ostalo netaknutima, iako
njihov broj nije nikada bio precizno utvren.
Prema vlastitom prianju, Muhamed se preplaio, bre-bolje iz
vukao iz pilje i pobjegao. Sljedeeg se dana vratio u pratnji barem
jednog prijatelja, i nastavio s jo pomnijim istraivanjem pilje i nje
zinog sadraja. Neke od zemljanih posuda bile su zapeaene (zaepljene) velikim kuglastim epovima. U jednoj od njih nalazila su se
tri konata svitka umotana u lanenu tkaninu koja se raspadala. Bio je
to prvi od svitaka s Mrtvog mora koji je nakon gotovo dvije tisue
godina ugledao svjetlo dana.
Tijekom dana koji su uslijedili, beduin se vratio na mjesto otkria
i tom su prilikom pronaena jo barem etiri konata svitka. Barem
dvije posude bile su iznesene i upotrebljene za noenje vode. Kada je
zapoeto s arheolokim iskopavanjima, otkriven je veliki broj krho
tina, dovoljan, prema pouzdanim procjenama, za nita manje negoli
etrdeset posuda. Nema naina da se sazna koliko je tih posuda, kada
su prvi put otkrivene, bilo prazno, a koliko ih je doista sadravalo
svitke. Jednako tako, nema naina na koji bismo mogli doznati
koliko je svitaka bilo izneseno iz pilje i, prije negoli je njihov znaaj
postao oigledan, koliko ih je bilo skriveno, uniteno, ili upotrebljeno
u druge svrhe. Neki su, kako se pretpostavljalo, iskoriteni za pot
palu. U svakom sluaju, reeno nam je da je iz pilje izneseno vie
svitaka od prije zabiljeenog broja, ili od onih naknadno izalih na
vidjelo. Sve u svemu, ukupan broj od sedam cjelovitih svitaka
pronalo je svoj put u javnost, zajedno s dijelovima jo dvadeset i
jednog svitka.
Odavde se podaci poinju razilaziti i suprotstavljati. Oigledno
su, meutim, mislei da bi svici mogli imati neku vrijednost, tri bedu-

ina odnijela sve to su pronali (prema nekim izvorima tri cjelovita

svitka, prema drugima sedam ili osam) mjesnom eiku. On je bedu
ine uputio u prodavaonu trgovca strarinama, kranina imena Khalil
Iskander Shahin, poznatog kao Kando. Kando je, kao lan sirijske
Jakobitske crkve, kontaktirao drugog pripadnika Crkve, Georgea
Isaiaha, koji je ivio u Jeruzalemu. Prema pouzdanim kazivanjima
uenih ljudi, Kando i Isaiah smjesta su i sami otili u Kumran odakle
su iznijeli vei broj dodatnih svitaka i/ili njihovih dijelova.
Takve su aktivnosti, dakako, bile nezakonite. Prema zakonu u
vrijeme britanskog mandata, kojeg su kasnije usvojile i jordanske i
izraelske vlasti, sva arheoloka otkria imala su slubeno pripasti
dravi, odnosno, Odjelu za starine, a zatim smjestiti u Arheoloki
muzej Palestine, poznat kao Rockefeller, u arapskom istonom
Jeruzalemu. No, Palestina je u to vrijeme bila nesigurna, a Jeruzalem
podijeljen na idovski, arapski, i britanski sektor. U takvim okolno
stima, vlasti su imale vanijih briga od crnog trita arheolokim
nalazima. Tako su Kando i George Isaiah bili slobodni nastaviti sa
svojim tajnim transakcijama bez straha od kazne.
George Isaiah je o otkriu izvijestio svoga crkvenog vou, sirij
skog mitropolita Atanazija Yeshuu Samuela, poglavara sirijske jako
bitske crkve u Jeruzalemu. Gledano akademski, Samuel je bio naivan
ovjek, bez sofisticirane naobrazbe koja bi bila potrebna kako bi pre
poznao, a kamoli preveo tekst pred sobom. Pokojni Edmund Wilson,
jedan od najranijih i najvjerodostojnojih tumaa kumranskog otkria,
pisao je o Samuelu koji nije bio hebrejski uenjak, stoga nije mogao
ni prepoznati znaaj rukopisa. Mitropolit je ak spalio djeli ruko
pisa, kako bi se po njegovom mirisu uvjerio da se zaista radi o koi,
ili pergamentu. No, bez obzira na njegove akademske nedostatke,
Samuel je bio vrlo lukav, a njegov je samostan sv. Marka posjedovao
uvenu zbirku drevnih dokumenata. On je, stoga, imao nekakvu
predodbu o znaaju onoga to se nalo u njegovim rukama.
Atanazije je kasnije izjavio kako je za svitke s Mrtvog mora
doznao u travnju 1947. godine. Ako je do tada kronologija zbivanja
bila nejasna i proturjena, sada je ona postala jo zamrenijom, razli
kujui se od tumaa do tumaa. No, u razdoblju izmeu poetka lipnja
i poetka srpnja, Samuel je zatraio od Kandoa i Georgea Isaiaha
neka mu urede sastanak s tri beduina koji su prvi otkrili svitke, kako
bi vie doznao o njihovom pronalasku.

Kada su beduini stigli u Jeruzalem, donijeli su sa sobom barem

etiri svitka a vjerojatno ak i osam, od kojih su tri pronali sami, dok
je jedan ili vie bio njihov, ili pak naknadni plijen Kandoa i Georgea
Isaiaha. Naalost, mitropolit je zanemario svojim redovnicima iz
samostana sv. Marka najaviti posjet beduina. Ugledavi ih s prljavim
i trulim pergamentima umotanim u raspadajuu tkaninu, i same neobrijane i nezdravoga izgleda, redovnik koji je stajao na ulazu u sa
mostan nije ih pustio unutra. Kada je Samuel saznao za to, ve je bilo
prekasno. Beduini, razumljivo mu zamjerajui, nisu vie eljeli imati
posla s mitropolitom Samuelom. Jedan je od njih ak odbio svaku
daljnju suradnju s Kandom, a svoj je dio svitaka (ukupno tri svitka)
prodao muslimanskom eiku u Betlehemu. Kando je uspio kupiti
dijelove preostalih svitaka koje je zatim, kako se doznaje, prodao
mitropolitu za iznos od 24 funte. Isprva se inilo kako se ovdje radilo
o pet svitaka, meutim, kasnije se ustvrdilo da je bila rije o etiri
svitka od kojih je jedan bio prepolovljen. Od etiri teksta jedan je bio
dobro ouvani prijepis starozavjetne Knjige Izaijine, iji je odmotani
pergament bio dugaak 7,32 metra. Preostala tri teksta, prema
nomenklaturi koju su kasnije usvojili strunjaci, ukljuivala su
apokrifnu Knjigu Postanka, komentar Knjige Habakukove, te
takozvano Pravilo zajednice.
Kratko nakon neuspjenog posjeta beduina Jeruzalemu (krajem
srpnja prema nekim podacima, u kolovozu prema drugim), mitropolit
Samuel poslao je jednog sveenika, zajedno s Georgom Isaiahom,
natrag u Kumran. Budui da su njihove aktivnosti bile protuzakonite,
obavljali su ih nou. Pretraivi teren uzdu i poprijeko, pronali su
barem jo jednu posudu i nekoliko fragmenata. Njih dvojica su, oito,
proveli i niz opsenih iskopavanja. Kada je, godinu dana kasnije, na
lokaciju stigla prva slubena istraivaka ekipa, ustvrdilo se kako je
veliki dio vanjske strane stijene odstranjen da bi se nainio irok ulaz
u pilju koju su isprva istraivali beduini. Kakvi su bili rezulatati ovo
ga pothvata, ostaje i dalje nepoznanicom. Prilikom istraivanja veza
nog uz ovu knjigu, razgovarali smo s izvjesnim ljudima koji su tvrdili
da je George Isaiah, tijekom svojih nonih istraivanja, pronaao
brojne svitke, od kojih neke strunjaci nisu nikada vidjeli.
Domogavi se barem nekih svitaka, mitropolit Samuel bacio se
na utvrivanje njihove starosti. Najprije je zatraio miljenje jed
nog sirijskog strunjaka koji je radio u Odjelu za starine. Prema

njegovom miljenju, svici su bili novijeg datuma. Zatim se mitropolit

obratio danskom strunjaku iz Francuske biblijske i arheoloke kole
u Jeruzalemu (Ecole Biblique et Archeologique Francaise de Jerusa
lem), institucije koju su vodili dominikanski redovnici, i djelomino
financirane od francuske vlade. On je bio zaintrigiran, ali i skeptian
u pogledu starosti svitaka. Kasnije je ispriao kako se u Biblijskoj
koli posavjetovao s jednim uglednim strunjakom koji mu je odrao
predavanje o rijekama krivotvorenoga materijala koji je kruio meu
lukavim trgovcima starinama. Kao rezultat, on je odustao od dalj
njeg ispitivanja, a Biblijska je kola izgubila svoju priliku da se na
samom poetku ukljui u istraivanja. Izgleda da je samo donekle
nepoueni mitropolit imao, makar i nejasnu, predodbu o starosti,
vrijednosti, i znaaju svitaka.
U rujnu 1947. godine, mitropolit je odnio svitke svome pretpo
stavljenom, patrijarhu Sirijske jakobitske crkve u Homsu, smjetenom
sjeverno od Damaska. to se dogodilo izmeu njih dvojice nije nam
poznato, no, nakon svoga povratka mitropolit je ponovno odaslao
skupinu ljudi koji su trebali poduzeti iskapanja u pilji kod Kumrana.
Vjerojatno je radio prema patrijarhovom naputku, no, u svakom
sluaju, on je oito bio uvjeren da tamo jo neto mora biti otkriveno.
Mitropolitov posjet Siriji u rujnu poklopio se s dolaskom Milesa
Copelanda, koji se tijekom Drugog svjetskog rata pridruio OSS-u,
organizaciji koja je kasnije postala CIA, gdje je dugo radio kao
operativac i ef postaje. U jednom osobnom interviewu Copeland je
rekao kako je u rujnu 1947. upravo bio poslan u Damask kao pred
stavnik CIA-e. U tadanjim okolnostima nije bilo potrebe za djelo
vanjem u dubokoj tajnosti, stoga je njegov indentitet bio vie-manje
svima poznat. Prema Copelandovim rijeima, jednoga je dana k
njemu doao prepredeni egipatski trgovac, tvrdei da u svome
posjedu ima blago od velike vrijednosti. Posegnuvi u prljavu torbu,
ovjek je iz nje izvukao svitak iji su se krajevi ve raspadali, a nje
govi komadii razletjeli po cesti. Kada ga je trgovac pitao zna li to to
predstavalja, Copeland, naravno nije mogao odgovoriti. Meutim,
obeao mu je da e, ako mu ostavi svitak, nainiti njegove fotografije
i dovesti nekoga da ga proui.
Za potrebe fotografiranja, Copeland i njegove kolege odnijeli su
svitak na krov zgrade amerike misije u Damasku i odmotali ga.
Copeland se prisjetio kako je tada puhao jaki vjetar, te su dijelii

svitka odletjeli preko krova na ulice grada, i zauvijek se izgubili.

Veliki je dio pergamenta, prema Copelandu, nestao na taj nain.
Copelandova supruga, i sama arheolog, zadrhtala bi svaki put kada bi
ula ovu priu.
Upotrebljavajui fotografsku opremu koju im je pribavila ame
rika vlada, Copeland i njegovi kolege nainili su tridesetak foto
grafija. One, rekao je, nisu bile dovoljne da pokriju cijelu povrinu
svitka, koji je, sudei po tome, morao biti vrlo dugaak. Fotografije
su kasnije odnesene u ameriko veleposlanstvo u Bejrutu, i pokazane
jednom uglednom dunosniku, ovjeku koji je slovio za vrsnog po
znavatelja starih jezika. On je izjavio kako je tekst dio starozavjetne
Knjige Danijelove, te da su neki njegovi dijelovi pisani na aramejskom, a neki na hebrejskom jeziku. Naalost, tu je bio i kraj prie.
Copeland se vratio u Damask, ali prepredenom egipatskom trgov
cu izgubio se svaki trag, a fotografije su spremljene u ladicu. Do
danas nitko nije znao to se dogodilo s njima, ili sa samim perga
mentom, iako su fragmenti Danijelovog svitka kasnije pronaeni u
Kumranu, pet godina nakon dogaaja koji je opisao Copeland. Ako je
svitak kojeg je Copeland vidio i fotografirao doista bio Danijelov
tekst, on nikada nije izaao u javnost.
Iako se ba u to vrijeme mitropolit Samuel nalazio u Siriji sa
svicima koje je kupio, nije vjerojatno da je svitak kojeg je vidio
Copeland bio jedan od njih, budui da su se samo tri svitka koja su se
nalazila u njegovom posjedu mogla odmotati, a samo je jedan, i to
7.32 metara dugaak tekst knjige Izaijine, pisan na hebrejskom,
zahtijevao vie od trideset fotografija. Ako je to bio svitak kojeg je
vidio Copeland, zato je tekst bio indentificiran kao Danijelov a ne
Izaijin, i zato se ustvrdilo da je napisan na hebrejskom i armejskom?
Mogue je, naravno, da je dunosnik CIA-e pogrijeio. Meutim,
kada smo Copelandovu priu ponovili jednom uglednom izraelskom
istraivau, on je bio zaintrigiran, rekavi nam u povjerenju kako bi
ovo moglo biti vrlo zanimljivo, te da bi to mogao biti svitak kojeg
jo nitko nije vidio. Ako biste mogli pribaviti jo neke informa
cije, rekao je razmijenit u s vama... dodatne podatke u svezi sa
svicima koji nedostaju., to implicira, nepotrebno je i rei, da takvi
podaci postoje, te da oni nikada nisu bili javno objavljeni.
Dok su se u Bejrutu prouavale Copelandove fotografije, mitro
polit Samuel je ustrajao u svojim naporima da se utvrdi starost

svitaka u njegovom posjedu. Jedan ga je idovski lijenik koji je

posjetio samostan povezao sa strunjacima s Hebrejskog sveuilita,
koji su ga, pak, povezali s profesorom Eleazarom Sukenikom, gla
vom sveuilinog Arheolokog odjela. 24. studenog, prije nego li je
Sukenik vidio mitropolitove svitke, odran je tajni sastanak izmeu
njega i ovjeka o kojemu se ne zna nita osim da je bio armenski
trgovac starinama. Nijedan od njih dvojice nije gubio vrijeme u
pribavljanju potrebnih vojnih propusnica, stoga su se morali sastati
na granici izmeu idovske i arapske zone Jeruzalema, i razgovarati
preko bodljikave ice koja ih je razdvajala. Armenac je tada pokazao
Sukeniku fragment svitka na kojem se moglo razaznati hebrejsko
pismo. Zatim mu je ispriao kako je, dan prije, jedan arapski trgovac
starinama iz Betlehema doao k njemu donijevi ovaj, i jo neke
fragmente koje su, navodno, pronali beduini. Upitao je Sukenika
jesu li fragmenti izvorni, te da li je Hebrejsko sveuilite zainteresi
rano za njihovu kupnju. Sukenik je zatraio drugi sastanak, koji se i
zbio tri dana kasnije. Ovoga je puta imao propusnicu, stoga je mogao
fragmente pogledati izbliza. Uvjerivi se da su doista znaajni, odlu
io je otii u Betlehem i vidjeti jo neke dijelove usprkos injenici da
je u to vrijeme takav pothvat bio vrlo opasan.
29. studenog 1947., Sukenik se iskrao iz Jeruzalema i potajno
otputovao u Betlehem. Tamo se upoznao s dodatnim detaljima o
otkriu, a pokazana su mu i tri svitka koja su bila na prodaju - ona
koja je propustio mitropolit - i dvije od posuda u kojima su prona
eni. Bilo mu je takoer doputeno ponijeti ih natrag u Jeruzalem.
Dramatina vijest koju je Sukenik uo na radiju potakla ga je da
odmah kupi svitke. Naime, veina zemalja lanica Ujedinjenih naro
da glasovala je za stvaranje drave Izrael. Toga su se trenutka svici
Sukeniku uinili znamenjem, simbolinom potvrdom vanosti povi
jesnih dogaaja koji su upravo bili pokrenuti.
To je uvjerenje dijelio i njegov sin Yigael Yadin, tadanji ef
operacija Haganaha, polu-tajne policije koja e, tijekom borbe za
neovisnost 1948., izrasti u Obrambene snage Izraela. I za Yadina je
otkrie svitaka imalo gotovo mistini znaaj:
Ne mogu se oteti osjeaju da postoji neto simbolino u
otkriu svitaka u trenutku stvaranja drave Izrael. Kao da su
ovi rukopisi ekali, skriveni u piljama dvije tisue godina,

od vremena unitenja neovisnosti Izraela, sve dok se izra

elski narod nije vratio svome domu i ponovno zadobio svoju
slobodu.
Krajem sijenja 1948., Sukenik je uredio sastanak kako bi mogao po
gledati svitke koji su se nalazili u mitropolitovom posjedu. Sastanak
se opet morao odrati u tajnosti, i to u britanskom sektoru Jeruzalema,
u YMCA-u, iji je knjiniar bio lan mitropolitove kongregacije.
Budui da se YMCA nalazio tono preko puta Hotela kralja Davida,
koji je 1946. bio bombardiran uz velike ljudske rtve, to je podruje
bilo posebno dobro osigurano. Kako bi uao u zonu, Sukenik je
morao pribaviti propusnicu od asnika britanskog okruga, profesora
Birana.
Nastojei se prikazati kao obian znanstvenik, Sukenik se nao
ruao tomovima knjiga i tako se uspio probiti do YMCA-a. Ovdje su
mu u privatnoj sobi pokazani mitropolitovi svici, a dobio je i
odobrenje da ih posudi kako bi ih poblie prouio. 6. veljae vratio ih
je mitropolitu, u nemogunosti da skupi potrebna sredstva za njihovu
kupnju, jer, zbog napete politike i gospodarske situacije, nijedna
banka nije bila spremna odobriti zajam. Mjesne idovske vlasti,
suoene s mogunou izbijanja rata, nisu mogle izdvojiti nikakva
sredstva. Nitko drugi nije bio zainteresiran.
Sukenik je pokuavao sniziti cijenu, i sirijski je posrednik, koji je
zastupao mitropolita, dogovorio s njim sastanak. Do tada je Sukenik
nastojao skupiti potreban novac. Nije, meutim, uo nikakvih vijesti
od mitropolita ili njegovog posrednika, sve dok, nekoliko tjedana
kasnije, nije primio pismo od Sirijca u kojem ga izvjeuje kako je
mitropolit, na kraju, ipak odluio ne prodati svitke. Sukeniku nije bilo
poznato da su se tada ve odvijali pregovori s amerikim strunjacima
koji su fotografirali svitke i tvrdili kako bi se u Sjedinjenim Dra
vama za njih mogla postii mnogo bolja cijena. Sukenik je izgubio
svoju priliku.
U veljai je mitropolit Samuel kontaktirao Institut Albright u Jeruza
lemu (Ameriku kolu za orijentalna istraivanja; American School
of Oriental Research), a Institut je itav niz pretisaka poslao prizna
tom strunjaku na tome polju, profesoru F. Albrightu, sa Sveuilita
Johns Hopkins (Johns Hopkins University). 15. oujka, profesor

Albright je odgovorio potvrujui Sukenikovo uvjerenje o vanosti

otkria, udarivi peat odobravanja na kumranske tekstove. On je,
takoer, nenamjerno otvorio vrata onima koji su bili skloni pripisati
svicima najraniji mogui datum nastanka:
Moje najsrdanije estitke na najvelianstvenijem otkriu
modernoga doba! Ni najmanje ne sumnjam da je rukopis jo
stariji od Papirusa Nash.. .Odgovarao bi mi datum oko 100.
godine pr. Kr.... Kakav apsolutno nevjerojatni pronalazak! I
ne treba biti ni traka sumnje o izvornosti rukopisa.
18. oujka sastavljen je prvi prijedlog lanka koji je trebao biti
objavljen povodom otkria. U meuvremenu, svici su odneseni u
Bejrut i spremljeni u banku na uvanje. Neto kasnije iste godine po
njih e doi mitropolit Samuel, i, u sijenju 1949., odnijeti u Sjedinje
ne Amerike Drave, gdje e sljedeih nekoliko godina svici leati u
podrumu jedne newyorke banke.
Prvo priopenje za tisak dalo je, 11. travnja, sveuilite Yale,
gdje je profesor Millar Burrows - direktor Instituta Albright - bio
proelnikom Odjela za jezike Bliskog Istoka. Priopenje nije bilo u
potpunosti istinito. Nitko nije elio da se u Kumran sliju rijeke
amatera (ili suparnika), stoga je navedeno kako su rukopisi otkriveni
u samostanu mitropolita Samuela. No, po prvi je put, godinu dana
nakon njihovog otkria, postojanje svitaka s Mrtvog mora postalo
poznato iroj javnosti. Na 4. stranici izdanja od ponedjeljka, 12.
travnja, 1948., The Times je objavio sljedei lanak pod naslovom u
PALESTINI PRONAENI DREVNI RUKOPISI:

New York, 11. travnja

Sveuilite Yale juer je izvijestilo o otkriu u Palestini. Radi
se o najranijem do sada poznatom rukopisu Knjige Izaijine,
koji je, na svitku od pergamenta, pronaen u sirijskom
samostanu sv. Marka u Jeruzalemu, a potjee otprilike iz
prvog stoljea pr. Kr. Nedavno ga je identificirala Amerika
kola za istraivanje Orijenta [Institut Albright] u Jeru
zalemu.
kola je prouila jo tri drevna hebrejska svitka. Jedan
od njih dio je komentara Knjige Habakukove, drugi, ini se,

predstavlja prirunik o disciplini unutar neke, prilino slabo

poznate sekte ili monakog reda, vjerojatno esenske zajed
nice. Trei svitak jo nije identificiran.
Nije ovo bio lanak sroen u namjeri da itav akademski svijet
podigne na noge. to se veine itatelja The Timesa tie, bila je to
beznaajna vijest koja se mogla lako izgubiti meu ostalim vijestima
na istoj stranici. etrnaest je njemakih SS asnika, koji su zapovije
dali odredima na Istonom frontu, osueno na smrt vjeanjem. Prema
rijeima glavog tuitelja, presuda je bila izraz borbe protiv radi
kalne netrpeljivosti i nasilja. Bilo je takoer i izvjea o masakru u
Svetoj Zemlji koji se dogodio prethodnog petka. Dvije idovske tero
ristike organizacije - Irgun i Stern Gang - izbrisali su arapsko selo
Deir Yasin, silujui djevojke, i ubijajui mukarce, ene i djecu. I
sama je idovska Sluba izrazila uas i gaenje nad tim inom. U
meuvremenu, prema ostalim novostima s te stranice, u Jeruzalemu
su se vodile uline borbe. Arapska je artiljerija bombardirala zapadnu
gradsku etvrt. Iz Sirije su pristizali novi topovi ije su cijevi bile
okrenute prema idovskim sektorima. U gradu je opet bila prekinuta
opskrba vodom. eljeznike veze bile su blokirane. Oekivalo se
ponovno izbijanje borbi za zaposjedanje ceste Tel Aviv-Jeruzalem.
Drugdje u Svetoj Zemlji arapski su teroristi ubili dvojicu britanskih
vojnika, a idovski jednog. (etrdeset i dvije godine kasnije, dok su
se ovi podaci kopirali s mikrofilma u mjesnoj knjinici, trebali smo
napustiti zgradu zbog opasnosti od eksplozije podmetnute borbe.
Plus ca change...)
Sukobi na Srednjem Istoku nastavit e se jo godinu dana. 14.
svibnja 1948., dan prije istjeka britanskog mandata, idovsko se
Narodno Vijee sastalo u Muzeju Tel Aviva, proglasivi vlastitu
nezavisnu dravu Izrael. Odgovor susjednih arapskih drava bio je
trenutaan. Iste je noi egipatski zrakopolov bombardirao Tel Aviv.
Tijekom est i pol mjeseci borbi koje su uslijedile, Izrael su napale
egipatske, saudijsko-arapske, transjordanske, sirijske, irake, i liba
nonske trupe, a transjordanski se kralj proglasio monarhom cijele
Palestine.
Konani prekid vatre dogodio se 7. sijenja, 1949. godine, a
prema tada postavljenim uvjetima, veliki sredinji dio nekadanje
Palestine imao je ostati arapski. Ovo je podruje okupirao, a zatim i

pripojio Transjordan, koji se od 2. lipnja, 1949. poeo zvati jedno

stavno Jordan. Tako je Kumran preao u jordanske ruke, zajedno s
arapskim istonim dijelom Jeruzalema. Granica izmeu Izraela i
Jordana - cesta Nablus - prolazila je samim sreditem grada.
Meu ovim dramatinim povijesnim dogaajima, svici su privu
kli vrlo malo javne panje i zanimanja. Iza kulisa, meutim, poli
tike, vjerske, i akademske snage ve su poele zbijati svoje redove.
Do sijenja 1949. godine, ukljuio se Odjel za starine Transjordana i
arapske Palestine, pod vodstvom direktora Odjela, Geralda Lanke
stera Hardinga. Umijeao se i otac Ronald de Vaux, od 1945. direktor
jedne druge ustanove - Ecole Biblique (Biblijske kole), smjetene
u istonom sektoru Jeruzalema kojeg je kontrolirao Jordan, a uivala
je financijsku potporu od strane dominikanaca, a u posljednjih je ez
deset godina bila sreditem francusko-katolikog biblijskog obrazo
vanja u gradu.
Od otkria svitaka protekla je godina i pol, meutim, nijedan
kolovani arheolog jo nije posjetio mjesto pronalaska. Institut Al
bright je pokuao, no ta su se nastojanja pokazala isuvie opasnima
zbog ratnog stanja. U tome se trenutku na sceni pojavio belgijski
asnik ratnog zrakoplovstva, kapetan Philippe Lippens. On je stigao
u Jeruzalem kao lan Organizacije Ujedinjenih naroda za nadziranje
primirja. No, Lippens je bio i kolovan kod jezuita, diplomiravi na
Orijentalnom institutu Sveuilita u Louvainu. Proitavi svitke, stu
pio je u vezu s de Vauxom, koji je do tada, ini se, bio skeptian glede
njihovog znaaja. Lippens je elio znati bi li de Vaux potvrdio legitim
nost pothvata, djelujui kao tehniki direktor naknadnih iskapanja,
ako bi on uspio locirati pilju u kojoj su svici prvi put pronaeni. De
Vaux je pristao.
24. sijenja, Lippens je osigurao potporu britanskog asnika koji
je zapovijedao jednom brigadom jordanske Arapske legije, i, preko
njega, potporu Lankestera Hardinga u Amanu. S Hardingovim
blagoslovom, u Kumran je poslan arheolog, asnik britanske vojske,
u potrazi za piljom. Njega su pratila i dva beduina iz Arapske legije,
koji su 28. sijenja pronali pilju. U njoj su pronali i ostatke lanene
tkanine u koju su svici bili umotani, te brojne komadie grnarije.
Otprilike dva tjedna kasnije, poetkom veljae, u pilju su uli i
Harding i de Vaux. Pronali su krhotine vie od etrdeset posuda, i
ostatke trideset prepoznatljivih tekstova, kao i mnoge fragmente koje

nisu mogli identificirati. Prola su jo dva tjedna do pokretanja prve

slubene arheoloke ekspedicije.
U godinama koje su usljedile, trgovina i promet svicima postala je
doista rairenim i unosnim poslom. Fragmenti su se krijumarili u
prljavim lisnicama, kutijama cigareta, i drugim predmetima nainje
nim za tu svrhu. Poele su se pojavljivati i krivotvorine, pa lukavim
mjesnim trgovcima nije manjkalo lakovjernih kupaca. Sve to je nali
kovalo drevnim pergamentima tisak je oznaio neobino dragocje
nim. Kao posljedica toga, arapski su trgovci traili stotine, ak i
tisuu funti, u vrijeme kada je hipoteka na kuu iznosila 1500 funti.
Kada je mitropolit Samuel odnio svoje svitke u Sjedinjene Dra
ve, jordanski je radio izvijestio kako je tamo za njih traio milijun
dolara. Rastao je strah da svici nee biti kupovani samo u svrhu upot
punjavanja privatnih zbirki i kao suveniri, ve i kao investicija. Budu
i da su bili opasno krhki, svici su zahtijevali posebne svjetlosne i
temperaturne uvjete, kako bi ih se ouvalo od daljnjeg propadanja. Na
mnogima od njih proces propadanja ve je bio nezaustavljiv. Kako je
cvjetalo crno trite, tako je rasla i vjerojatnost da e se jo vrijedniji
materijal zauvijek i nepovratno izgubiti u rukama znanstvenika.
Gerald Lankaster Harding iz Odjela za starine odluio je neto
poduzeti. Zakljuio je kako je vanije spasiti svitke nego ustrajati na
slovu zakona, stoga je usvojio politiku kupovanja svitaka i njihovih
fragmenata u svakoj prilici kada je to bilo mogue. To je utjecalo na
pravni poloaj svitaka, time to je pravo na njih preutno bilo priznato
svakome tko bi ih imao u svome posjedu. U svojim pregovorima i
transakcijama, Hardingovi su posrednici bili ovlateni zanemariti sva
pitanja zakonitosti i (u izvjesnoj mjeri) cijene. On se i sam, budui da
je teno govorio arapski, sprijateljio ne samo s preprodavaima, ve i
s beduinima, a valja rei da je za sve to su ovi mogli pribaviti bio
spreman platiti pristojan iznos. Mitropolit Samuel je, meutim, op
tuen da je prokrijumario svoje svitke iz zemlje, i jordanska je
vlada zahtijevala njihovo vraanje. No, tada je, naravno, ve bilo pre
kasno. S vremenom su, meutim, beduini iz plemena Ta'amireh stekli
neku vrstu monopola na lov u pilji. Kumransko je podruje bila
faktina vojna zona, a Ta'amirehi su bili zadueni za njezino uvanje
i odvraanje drugih plemena od potrage za svicima. Sve to bi
Ta'amirehi pronali, odnijeli bi Kandou, koji bi ih za to nagradio.

Kando bi sve materijale odnio Hardingu i, zauzvrat, jednako tako bio

nagraen.
U listopadu 1951., lanovi plemena Ta'amireh stigli su u Jeru
zalem s fragmentima svitka s novog nalazita. Otac de Vaux iz Biblij
ske kole i Harding bili su odsutni, stoga su se Ta'amirehi obratili
Josephu Saadu, direktoru Muzeja Rockfeller. Saad je zahtijevao da
ga odvedu na mjesto pronalaska. Beduini su se povukli na vijeanje,
ali se nisu vratili.
Saad je nabavio dip, pismeno odobrenje od arheolokog asnika
Arapske legije, i nekoliko naoruanih ljudi, te se uputio u prvi tabor
Ta'amireha koji je mogao pronai izvan Betlehema. Sljedeeg je
jutra, ulazei u Betlehem, ugledao jednog od ljudi koji su mu se dan
prije obratili. Naoruan lukavstvom, Saad je odluio oteti beduina:
Kako je dip usporavao, Saad je pozvao ovjeka neka prie
blie i odmah ga poeo ispitivati o pilji. U Arapinovim se
oima pojavio strah. Htio je otii, ali su s dipa skoili vojnici
i zaprijeili mu put. Zatim su, na Saadov znak glavom, podigli
ovjeka i silom ga ugurali u stranji dio kamioneta. Voza je
dodao gas, i oni su se vratili istim putem kojim su i doli.
Podvrgnut ovakvoj vrsti uvjeravanja, beduin je pristao na suradnju.
Saad je pribavio pojaanje od vojne postaje koja se nalazila u blizini,
i kontingent se uputio iz Wadi Ta'amireha ka Mrtvom moru. Kada je
teren postao preteak za vonju, izali su iz dipa i odluili ostatak
puta prijei pjeice. Hodali su sedam sati, dok nisu stigli do stijena
koje su se uzdizale stotinama metara u visinu.
Gore visoko, mogle su se nazrijeti dvije velike pilje iz kojih su
sukljali oblaci praine - beduini su ve bili unutra, skupljajui sve to
su mogli pronai. Na Saadov dolazak veina ih je pobjegla. Vojnici u
Saadovoj pratnji ispalili su metke u zrak, i beduini su nestali. Jedna
od dviju pilja bila je ogromna - 61 metar iroka i 36 do 48 metara
visoka, proteui se nekih 477 metara duboko u unutranjost litice.
Nakon toga Saad se vratio u Jeruzalem. Iscrpljen svojim pohodom
(koji je ukljuivao i etrnaest sati hodanja) otiao je spavati. Probu
dio se krajem dana i uvidio da su beduini po cijelom Jeruzalemu
proirili vijest o otmici i zarobljavanju. Osvrnuvi se na ovaj do
gaaj, netko je, komentirajui ga, primjetio kako je moda bilo

pogreno upotrijebiti silu: takav je postupak samo pridonio skrivanju

svitaka, i uinio beduine jo nespremnijima na predaju onoga to su
pronali.
Saadova je ekspedicija dovela do otkrivanja etiri pilje kod Wadi
Murabba'ata, tek neto vie od 17,5 kilometara juno od Kumrana, i
otprilike 3 kilometra u unutranjosti od Mrtvog mora. Ovdje pro
naeni materijal bilo je mnogo lake datirati i identificirati od onoga
iz Kumrana, ali i od gotovo jednakog znaaja. Potjecao je iz ranog
drugog stoljea posl. Kr., tonije, iz vremena pobune koju je u Judeji
podigao Simeon bar Kochba, izmeu 132. i 135. godine. Bila su tu i
dva pisma koja je potpisao i sam Simeon, pruajui nove podatke o
logistici, sredstvima, i upravljanju pobunom koja je gotovo potpuno
uspjela - Simeon je doista od Rimljana preoteo Jeruzalem, i oko
dvije godine drao grad u svojim rukama. Prema Robertu Eisenmanu, ovaj je ustanak bio izravan nastavak dogaaja iz prolog sto
ljea - dogaaja u koje su bile umijeane iste obitelji, vodila su ih ista
naela, a moda je odreenu ulogu u tim zbivanjima imao i sam Isus.
Ubrzo nakon otkrivanja pilja kod Murabba'ata, aktivnosti oko
Kumrana doivjele su svoj vrhunac. Vrativi se iz Europe, otac de
Vaux je zapoeo s iskapanjima, zajedno s Hardingom i petnaestoricom radnika. Radovi e se nastaviti i sljedeih pet godina, sve do
1958. Izmeu ostalih pronalazaka, iskopali su i kompleks zgrada u
kojem je prepoznata esenska zajednica o kojoj je govorio Plinije.
Plinije je nestao 79. godine posl. Kr., kada su u erupciji Vezuva
pokopani Pompeji i Herkulaneum. Od njegovih je djela preivjela
samo Povijest prirode koja se, meutim, bavi ne samo topografijom,
ve i odreenim dogaajima u Judeji. Plinijevi su izvori nepoznati,
ali njegovi se zapisi odnose na zauzimanje Jeruzalema 68. godine,
stoga su morali biti sastavljeni neko vrijeme nakon toga. Svojevre
meno je postojala i legenda, sada opovrgnuta, da je i Plinije, poput
Josipa, pratio rimsku vojsku prilikom njezinog pohoda na Palestinu.
U svakom sluaju, Plinije je jedan od rijetkih starih pisaca koji ne
samo da izrijekom spominje esene, ve ih i zemljopisno vrlo odre
eno smjeta na obale Mrtvog mora:
Na zapadnoj strani Mrtvog mora, ali podalje od tekog obal
nog zraka, nalazi se usamljeno pleme esena, koje se zadivlju
jue uzdie iznad svih drugih plemena na svijetu, jer u njemu

nema ena, a njegovi su se lanovi odrekli svih tjelesnih

elja; ne posjeduju novac, a drutvo im ini samo palmino
drvee. Iz dana u dan pristiu im rijeke izbjeglica i ljudi
umornih od ivota, koje su valovi sudbine donijeli k njima
kako bi prihvatili njihove obiaje... Podno esena lei neka
danji grad Engedi... A zatim dolazi Masada.
De Vaux je shvatio da se ovaj tekst odnosi na Kumran, i pretpostavio
da podno esena znai dolje, odnosno juno. Jordan, objasnio je,
tee dolje, odnosno prema jugu, ka Mrtvom moru; ako bi tko
nastavio dalje prema jugu, doista bi stigao na podruje nekadanjeg
Engedija.
Ostali su znanstvenici pobijali de Vauxovo miljenje,
drei da se leati podno mora shvatiti doslovno - odnosno da je
esenska zajednica bila smjetena na uzvisinama iznad Engedija.
Bio Kumran doista Plinijeva zajednica ili ne, de Vauxa je to
potaknulo na daljnje djelovanje. U proljee 1952., nastojao je
beduine pridobiti za svoj plan izrade sistematinog nacrta svih pilja
u blizini. Na nacrtima su od 10. do 22. oujka 1952. radili de Vaux s
jo tri lana Biblijske kole, i William Reed, novi direktor Instituta
Albright. Pratilo ih je dvadeset i etvero beduina, pod nadzorom
trojice jordanskih i palestinskih arheologa. Ne treba uditi inje
nica da su beduini obavljali sav teak posao, penjui se uz strme i
opasne litice, istraujui unutranjost pilja. Arheolozi su radije osta
jali u podnoju, izraujui popise, crtajui karte i zemljovide. Zbog
toga istraivanje i nije donijelo mnogo ploda. Beduini su odluili ne
otkrivati postojanje nekih od pilja koje su pronali. Nekoliko svitaka
izalo je na vidjelo tek mnogo kasnije, a poznato je da jednog od njih
beduini nikada nisu predali.
Sve u svemu, istraivanje je obuhvatilo podruje od otprilike
osam kilometara. Prema de Vauxu, ispitano je 267 toaka, a prema
Williamu Reedu 273. De Vaux je zabiljeio 37 pilja u kojima se nala
zila grnarija, dok je Reed zabiljeio 39. Slubeni zemljovid nainjen
po okonanju ekspedicije, pokazivao je etrdeset pilja. Pronaene
su krhotine vie od stotinu posuda, to je krajnje spekulativna brojka.
Takve nepreciznosti tipine su za Kumranska istraivanja.
Ali, ako je istraivanje iz 1952. godine bilo amatersko, ono je
takoer iznjedrilo i jedno istinski vano otkrie. 20. oujka, dva dana
prije konca ekspedicije, na mjestu oznaenom kao pilja 3, istrai-

vaki je tim pronaao dva svitka - ili, bolje rei, dva fragmenta istog
svitka - od bakra. Njegov je zapis bio urezan u metal. Oksidacija ga
je uinila suvie krhkim da bi se mogao odmotati, stoga se svitak
morao razrezati u laboratoriju prije negoli je mogao biti proitan.
Prole su tri i pol godine dok jordanske vlasti napokon nisu dale
doputenje za ovakav postupak. Rezanje je obavljeno u Manchesteru,
pod nadzorom Johna Allegroa, lana de Vauxovog tima. Prvi segment
svitka dovrenje u ljeto 1955., a drugi u sijenju 1956.
Pokazalo se da je svitak predstavljao popis blaga - zbirku zlata,
srebra, obrednog posua i drugih svitaka. Oito je na poetku rimske
invazije ovo blago bilo smjeteno u brojna tajna skrovita, a bakreni
svitak (kako je kasnije nazvan) davao je preciznije informacije o
sadraju i mjestu svakog skrovita. Tako, primjerice:
PREDMET 7. U pukotini Stare kue Prinosa, na Uzvisini
lanca: ezdeset i pet zlatnih ipki.

Prema istraivaima, itavo je blago moglo iznositi oko ezdeset i pet

tona srebra, i oko dvadeset i est tona zlata. Neki i danas sumnjaju u
to da je blago ikada postojalo. Veina znanstvenika, meutim, sprem
na je povjerovati da jest, i da svitak sadri toan popis dragocjenosti
iz jeruzalemskog hrama. Naalost lokacije na koje upuuje svitak,
vrijeme je uinilo beznaajnima, i protjekom dva tisuljea, nita od
ovoga blaga nikada nije bilo pronaeno, iako su ga mnogi ljudi
svakako traili.
U rujnu 1952. godine, est mjeseci nakon slubenog istraivanja,
otkriveno je novo nalazite svitaka. Bila je to pilja, otprilike 150
metara udaljena od kumranskih ruevina, na kojima su de Vaux i
Harding 1951. vrili iskopavanja. Ovdje, na toci obiljeenoj kao
pilja 4, zbilo se do sada najvee otkrie, za koje su, opet, bili zaslu
ni beduini. Bit e potrebno nekoliko godina da se tamo pronaeni
materijal uredi. No, do 1959. godine, veina je fragmenata bila
sastavljena. itav posao odvijao se u jednoj velikoj prostoriji Muzeja
Rockefeller, koja e kasnije postati poznata kao Scrollery (od
'scroll'; 'svitak', op. prev.).
Muzej Rockefeller (slubeno mu je ime Palestinski arheoloki
muzej) prvi je put otvorio vrata 1938. godine, za vrijeme britanskog

mandata, a izgraen je sredstvima doniranim od strane Johna D.

Rockefellera. Muzej se nije sastojao samo od izlobenog prostora,
imao je i laboratorije, fotografske mrane komore, a u njemu su bili
smjeteni i uredi Odjela za starine. Neposredno prije svretka britan
skog mandata, 1948. godine, muzej je predan meunarodnom odboru
sastavljenom od predstavnika razliitih stranih arheolokih kola u
Jeruzalemu, primjerice, francuske Ecole Biblique, amerikog Insti
tuta Albright, i britanskog Drutva za istraivanje Palestine. Osam
naest je godina Muzej Rockefeller postojao kao neovisna institucija.
Svoj je status uspio zadrati i tijekom Sueske krize 1956., kada su
njegovi brojni lanovi morali otii na poziv svojih zemalja. Jedine
rtve krize bili su Gerald Lankester Harding, lien svoje dunosti
direktora Odjela za starine, i sami svici. Za trajanja neprijateljstava,
svici su odneseni iz Muzeja, poloeni u trideset i est kovega, i
zakljuani u banci u Amanu. U Jeruzalem su se vratili tek u oujku
1957.; neki od njih bili su neznatno oteeni, s mrljama od vlage iz
podruma.
1966. godine, meutim, Rockefeller je, zajedno sa svicima, slu
beno nacionalizirala jordanska vlada. Ovaj e potez imati vrlo zna
ajne posljedice. Njegova je zakonitost bila takoer upitna. Muzejski
odbor, meutim, nije imao primjedbi. Naprotiv, predsjednik odbora
premjestio je muzejska sredstva iz Londona u Aman. Time su svici,
kao i muzej u kojemu su se nalazili, postali jordanskim vlasnitvom.
Godinu dana kasnije, na Srednjem Istoku izbio je estodnevni
rat, a jordanski je Istoni Jeruzalem pao u ruke izraelske vojske. 6.
lipnja 1967., u pet sati ujutro, Yigael Yadin primio je obavijest kako
je muzej okupirala izraelska paravojna jedinica.
1949. godine, Yigael Yadin postao je efom stoera Obrambenih
snaga Izraela. 1952., dao je ostavku i studirao arheologiju na Hebrej
skom sveuilitu. Doktorirao je 1955., na temu jednog od svitaka s
Mrtvog mora. Iste je godine poeo predavati na Hebrejskom sve
uilitu. Za boravka u Sjedinjenim Dravama, 1954. godine, gdje
je odrao predavanje na Sveuilitu Johns Hopkins, upoznao je
profesora Williama F. Albrighta, i upitao ga zato su Amerikanci
objavili samo tri od etiri svitaka mitropolita Samuela. Albright je
odgovorio da je mitropolit arko elio prodati svitke, te nije dopustio
da se objavi i etvrti, sve dok se ne bi naao kupac za sve rukopise.
Zar se u Sjedinjenim Dravama ne bi mogao pronai kupac, upitao je

Yadin: Zasigurno nije teko skupiti par milijuna dolara za takvu

svrhu. Albrightov je odgovor bio zapanjujui. Svici e se, rekao je,
vjerojatno prodavati i za jo manji iznos, moda pola milijuna dolara.
Usprkos tome, inilo se da nijedna amerika institucija ili pojedinac
nisu bili zainteresirani.
U stvari, postojala su dva razloga ovakvoj malodunosti. Prvo,
ve su postojali faksimili prva tri svitka, to je veinu amerikih
istraivaa liilo potrebe za izvornicima. Jo vaniji je, meutim, bio
pravni poloaj svitaka, obzirom na pitanje vlasnitva nad njima.
Jordanske su vlasti oznaile mitropolita Samuela krijumarom i
izdajnikom, tvrdei kako nije imao ovlatenje za iznoenje svitaka
iz Jordana, a Amerikanci su, zbog objavljivanja prokrijumarenih
tekstova, optueni za sudjelovanje u zloinu. Ne treba ni rei kako
je ovo odvratilo mogue kupce, koji nisu eljeli izdvojiti poveliku
svotu novca da bi se zbog toga upleli u zamrenu meunarodnu par
nicu i, vrlo vjerojatno, na kraju ostali bez iega. Yadin, s druge strane,
nije imao razloga bojati se Jordanaca. U tom trenutku odnosi izmeu
Izraela i Jordana nisu mogli biti gori.
1. lipnja, Yadinu je telefonirao jedan izraelski novinar u Sjedi
njenim Dravama, koji mu je obratio pozornost na oglas u Wall Street
Journal-u. Yadin je odmah odluio kupiti svitke, no znao je da bi
izravnim pristupom mogao sve ugroziti. Stoga se odluio na djelova
nje iskljuivo preko posrednika, pa se na oglas javio jedan newyorki
bankar. Dogovoren je sastanak za 11. lipnja 1954. Postignut je
sporazum o cijeni od 250 000 dolara za etiri svitka, a pronaen je i
bogati dobrotvor koji e omoguiti sredstva. Nakon brojnih frustrirajuih zastoja, transakcija je konano izvrena 1. srpnja, u hotelu
Waldorf Astoria. Meu nazonima je bio i ugledni znanstvenik, pro
fesor Harry Orlinsky, koji je trebao potvrditi izvornost svitaka. Kako
bi otklonio bilo kakvo izraelsko ili idovsko zanimanje, Orlinsky se
predstavio kao gospodin Green.
Sljedeeg su dana svici izneseni iz podruma Waldorf Astorije, i
odneseni u izraelski konzulat u New Yorku. Svaki je svitak zatim
zasebno poslan natrag u Izrael. Yadin se kui vratio brodom, a ifri
rana ga je poruka putem obavjetavala o sigurnom dolasku svakog
pojedinog svitka. Pojedinosti transakcije uvane su u tajnosti jo
sedam mjeseci. Tek je priopenjem za javnost 13. veljae 1955., obja
vljeno kako je Izrael pribavio etiri svitka mitropolita Samuela.

Zajedno s tri svitka koja je prethodno kupio Sukenik, sada se nalaze u

Hramu Knjige, posebno namijenjenom za njihovo uvanje.
Krajem 1955., dakle, postojala su dva potpuno odvojena ruko
pisna materijala, i dva potpuno odvojena tima strunjaka koji su ih
prouavali. U zapadnom su Jeruzalemu Izraelci radili na svicima
koje su pribavili Sukenik i Yadin. U Istonom Jeruzalemu, u Muzeju
Rockefeller, djelovao je tim meunarodnih strunjaka kojim je
rukovodio de Vaux. Meu grupama nije bilo nikakve komunikacije,
niti su dolazile u doticaj jedna s drugom. Nitko nije znao ime drugi
raspolae i to radi, osim ako bi kakva informacija pronala put do
akademskih asopisa. U nekoliko su se sluajeva fragmenti istoga
teksta nali i u izraelskim rukama i u Muzeju Rockefeller, to je,
naravno, otealo stvaranje bilo kakve smislene slike o cjelini. Zbog
toga su, to je jo smijenije, odreene osobe bile u iskuenju da
poduzmu neto kako bi se domogle dijelia koji nedostaju. Bivi
general-major, Ariel Sharon, izvijestio je kako su kasnih pedesetih on
i Moshe Dayan izradili plan o tajnom pohodu na Rockefeller, koji se
trebao odvijati kroz jeruzalemski kanalizacijski sustav.21 Dakako,
plan nikada nije bio ostvaren.
Meutim, 1967. godine, saznavi za osvajanje Muzeja Rocke
feller, Yadin je smjesta odaslao trojicu svojih kolega iz Hebrejskog
sveuilita, kako bi se uvjerili da su svici na sigurnom. Yadin je pre
poznao znaaj onoga to se dogodilo. Budui da Muzej Rockefeller
vie nije bio meunarodnom institucijom, ve jordanskom, on je
imao prijei u izraelske ruke kao ratni plijen.

2.
Meunarodni tim

U jednom interview-u poetkom 1968., Yigael Yadin je prepriao

dogaaje iz 1967. Davidu Price-Jonesu. Tom je prilikom izjavio,
kako je bio svjestan da su naokolo kruili i drugi svici, i da je Kando,
preprodava iz Betlehema, umijean u trgovinu prvim pronaenim
rukopisima, znao gdje se oni nalaze. Nekoliko lanova Hebrejskog
sveuilita, u pratnji trojice asnika, na Yadinov su nalog otili u
Betlehem, a Kando je s pratnjom odveden u Tel Aviv. Nakon peto
dnevnog ispitivanja, konano im je predao svitke koje je est godina
skrivao u svome domu. To se otkrie pokazalo iznimno znaajnim.
Bio je to Hramski svitak, prvi put objavljen 1977. godine.
Pryce-Jones je razgovarao i s ocem de Vauxom, koji je bio kraj
nje ogoren onim to se dogodilo. Prema Pryce-Jonesu, de Vaux je
Izraelce nazvao nacistima: Njegovo je lice pocrvenjelo kada je
izjavio da e Izraelci iskoristiti osvajanje Jeruzalema kako bi sve
svitke s Mrtvog mora premjestili iz Muzeja Rockefeller, i smjestili ih
u svoj Hram Knjige. On se, takoer, bojao za vlastiti poloaj, kao i
za svoj pristup kumranskim tekstovima, jer, kako je Pryce-Jones
otkrio, otac de Vaux odbio je dopustiti bilo kojem idovu da radi na
svicima u Muzeju Rockefeller.
De Vauxov strah pokazao se neosnovanim. Zbog politikog i
vojnog stanja nakon estodnevnog rata, Izraelci su bili zaokupljeni
vanijim problemima. Yadin i profesor Biran, koji je od 1961. do

1974. bio direktor izraelskog Odjela za starine, bili su spremni

odravati status quo, a de Vaux je zadrao nadzor nad svicima, uz
uvjet da se ubrza njihovo objavljivanje.
Godine 1952., u pilji 4 otkriveno je oko osam stotina svitaka.
Zbog same koliine pronaenoga materijala, okupljen je meuna
rodni tim, a svakom je njegovom lanu dodijeljen odreeni tekst na
prouavanje, tumaenje, prijevod, i mogue objavljivanje. Nominal
no djelujui pod nadzorom jordanskog Odjela za starine, timom je u
stvarnosti, s gotovo apsolutnim ovlastima, rukovodio otac de Vaux.
On je kasnije postao i glavni urednik konane serije svitaka s Mrtvog
mora, izdanja u vie svezaka pod naslovom Otkria u judejskoj
pustinji, koja je izdao Oxford University Press. Ugled na tome polju
de Vaux e zadrati sve do svoje smrti, 1977. godine.
Ronald de Vaux roen je 1903. u Parizu. Izmeu 1925. i 1928.
studirao je u sjemenitu Saint Sulpice, usput uei arapski i aramejski. Godine 1929., pridruio se dominikanskom redu, pod ijim
je pokroviteljstvom poslan u Ecole Biblique u Jeruzalemu, gdje je
1934. poeo redovito predavati, a od 1945. do 1968. bio je direktor
kole. Izmeu 1938. i 1953. ureivao je i njezin slubeni asopis
Revue Biblique.
Za one koji su ga poznavali, de Vaux je bio upeatljiva i prodorna
osoba. Taj strastveni pua neukroene brade, s naoalama i tamnom
beretkom na glavi, svoju je bijelu redovniku halju nosio uvijek, ak
i prilikom iskopavanja. Taj je karizmatini ovjek, poznat po svojoj
snazi i entuzijazmu, bio i rjeit predava i matovit pripovjeda,
posebno spretan u odnosima s javnou, to ga je uinilo idealnim
zagovornikom pothvata u kojem je i sam bio angairan. Jedan od
njegovih bivih kolega opisao nam je de Vauxa kao dobrog znan
stvenika, iako ne i posebno dobrog arheologa.
Ali, ispod te vidljive povrine, skrivao se nemilosrdan, uskogru
dan, fanatian, i krajnje osvetoljubiv ovjek. Politiki, bio je desniar
ski nastrojen. U mladosti je bio lan Action Francaise-a (Francuska
akcija), militantnog katolikog i nacionalistikog pokreta koji je
cvjetao u Francuskoj izmeu dva rata, i uzdigao kult krvi i zemlje,
izraavajui simpatije spram diktatura u Njemakoj, Italiji, i, nakon
Francovog uspona, u panjolskoj. Svakako, bio je nepodoban za
rukovoditelja istraivanja svitaka s Mrtvog mora. U prvom redu, bio
je ne samo katolik, ve i katoliki redovnik, to je vrlo malo moglo

doprinjeti ravnotei i nepristranom pristupu iznimno osjetljivoj, ak

i opasnoj religioznoj materiji. tovie, bio je i neprijateljski raspo
loen prema Izraelu kao politikom entitetu, nazivajui ga uvijek
Palestinom. Njegov je osobni stav bio anti-semitski. Jedan od nje
govih bivih suradnika posvjedoio je o de Vauxovom negodovanju,
obzirom na injenicu da su njegova predavanja pohaali i Izraelci.
Nakon razgovora s de Vauxom, David Price-Jones je izjavio: On je
razdraljiv, pomalo luckasti grubijan. Prema Magenu Broshiju,
sadanjem direktora izraelskog Hrama Knjige, de Vaux je bio gorljiv
anti-semit i izrazito anti-izraelskog stava, ali i najbolji suradnik kojeg
bi netko mogao poeljeti.
To je, dakle, bio ovjek kojemu je povjerena odgovornost za
svitke s Mrtvog mora. Godine 1953., odbor zakladnika Muzeja
Rockefeller, iji je tadanji predsjednik bio de Vaux glavom, zatraio
je imenovanja od razliitih stranih arheolokih kola - britanske,
francuske, njemake i amerike - koje su djelovale u Jeruzalemu.
Izraelci nisu bili pozvani, usprkos injenici da je i na Hebrejskom
sveuilitu bilo vrlo kvalitetnih strunjaka. Svaka je kola bila zamo
ljena za novani doprinos, kako bi se mogli pokriti trokovi rada.
Prvi znanstvenik ije je imenovanje potvrdio de Vaux, bio je pro
fesor Frank Cross, tada povezan s teolokim sjemenitem McCormick
u Chicagu (McCormick Theological Seminary), i Institutom Albright
u Jeruzalemu. Cross je bio Albrightov kandidat, a u Jeruzalemu je
poeo raditi u ljeto 1953. Rukopisi njemu dodijeljeni sadravali su
specifino biblijske tekstove pronaene u pilji 4 u Kumranu. Bili su
to komentari razliitih knjiga Staroga zavjeta.
Slian materijal povjeren je i monsignoru Patricku Skehanu,
takoer iz Sjedinjenih Drava. U vrijeme svoga imenovanja bio je
direktor Instituta Albright.
Biblijska kola imenovala je oca Jeana Starckyja iz Francuske.
On je tada radio u nacionalnom centru za znanstvena istraivanja
(Centre Nacionale de la Recherche Scientifique). Jeanu Starckyju,
kao strunjaku za aramejski, dodijeljen je materijal na aramejskom
jeziku.
Nijemci su imenovali dr. Clausa-Hunnoa Hunzingera, kojemu je
dodijeljen jedan tekst poznat pod nazivom Ratni svitak, kao i
odreeni tekstovi napisani na papirusu. On je kasnije napustio tim, a
zamijenio ga je jo jedan francuski sveenik, otac Maurice Baillet.

Otac Josef Milik, poljski sveenik koji je doselio u Francusku,

bio je drugi kandidat Biblijske kole, s kojom je bio i tijesno povezan.
Kao ueniku i bliskom de Vauxovom suradniku, Miliku su povjereni
posebno vani materijali. Oni su sadravali veu koliinu staroza
vjetnih apokrifa, kao i pseudoepigrafske zapise - tekstovi u kojima
e jedan kasniji komentator pokuati dati vanost vlastitim rijeima,
pripisavi ih ranijim prorocima i patrijarsima. to je jo vanije, dio
rukopisnog materijala inili su i takozvani sektaki zapisi, koji su
se izriito odnosili na kumransku zajednicu, njezina uenja, obrede i
ustrojstvo.
Britanci su za svoga predstavnika u meunarodnom timu izabrali
Johna M. Allegroa, koji je tada u Oxfordu radio na svome doktoratu,
pod mentorstvom profesora Godfreya R. Drivera. Bio je jedini lan
tima bez posebnih religioznih uvjerenja, ali i jedini psiholog meu
njima, koji je iza sebe imao ve pet publikacija u akademskim aso
pisima. Svoj je ugled, dakle, stekao i prije negoli je poeo raditi na
svicima. Svi ostali bili su tada prilino nepoznati, a svoja su imena
proslavili tek radom na dodijeljenim im tekstovima.
Allegro je trebao prouavati biblijske komentare (koji su se, u
stvari, pokazali sektakim zapisima poput onih na kojima je radio
Milik), i korpus takozvane mudre knjievnosti - himni, psalama,
misa i savjeta moralnog i poetinog sadraja. ini se da su Allegrovi
tekstovi bili mnogo eksplozivniji negoli je itko u ono vrijeme mogao
oekivati, a on sam bio je neka vrsta otpadnika. U svakom sluaju,
nije ga pekla savjest zbog nepridravanja sporazuma kojeg je
nastojao nametnuti de Vaux. Kako emo kasnije vidjeti, ubrzo e biti
izbaen iz tima, a na njegovo mjesto doi e John Strugnell koji je
takoer pripremao doktorat na Oxfordu. Strugnell je postao ueni
kom Franka Crossa.
Koji su kriteriji uzimani u obzir prilikom raspodjele materijala?
To je pitanje putem telefona postavljeno profesoru Crossu. On je
odgovorio kako je stvar bila rijeena raspravom, sporazumom, i
blagoslovom oca de Vauxa:
Odreene su stvari bile oigledne; oni meu nama koji su
bili redovni profesori nisu se mogli baviti nepoznatim i
sloenijim problemima. Stoga smo mi preuzeli biblijski, naj
jednostavniji materijal, i radili na njegovoj identifikaciji i

svrstavanju. Ljudima kojima je strunost bila aramejski

jezik, osobito Starckyju, dodijeljen je, naravno, materijal na
aramejskom. Vodili smo se interesima pojedinih znanstve
nika i mogunostima za istraivanje. O tome smo se brzo
sporazumjeli i de Vaux je dao svoj blagoslov. Nije bilo gla
sovanja ni sukoba. U sutini, tim je djelovao na osnovi
sporazuma.
Profesor Cross nam daje do znanja da je svaki lan tima znao to
drugi rade. Sav je materijal bio izloen i rasporeen u jednoj pro
storiji (Scrollery), i svatko je mogao vrljati naokolo i promatrati
kako napreduju radovi njegovih kolega, i uzajamno si pomagati, ako
bi kakav problem zahtijevao neiju posebnu strunost.* Meutim, to
je takoer znailo da bi svi drugi smjesta saznali ako bi se u neijim
rukama naao kakav kontroverzni materijal. Sa svoje strane, Allegro
je do kraja ivota uporno tvrdio kako su njegovi kolege sustavno
zatakavali vrlo znaajan i osjetljiv materijal, ili su, u najmanju ruku,
odugovlaili s njegovim objavljivanjem. Jo jedan neovisni znan
stvenik koji e se kasnije ukljuiti, ispriao je da mu je ezdesetih
godina bilo reeno neka uspori, i namjerno odugovlai ne bi li se
budale umorile i konano otile. De Vaux je elio, u najveoj
moguoj mjeri, izbjei sramoenje kranskog establishmenta. Neki
od kumranskih materijala predstavljali su upravo takvu vrstu mogue
opasnosti.
De Vauxu je svakako odgovarala injenica da se Muzej Rocke
feller sve do 1967. nalazio na jordanskom teritoriju Istonog Jeruza
lema. Izraelcima je bilo zabranjeno ulaziti u sektor, to je anti-semitu
de Vauxu pruilo mogunost da u jo veoj mjeri iskljui izraelske
strunjake, iako je njegov tim meunarodnih znanstvenika, barem
*

Prostorija (Scrollery) u kojoj su se prouavali tekstovi imala je dvadesetak stolova na

kojima su bili prostrti svici pritisnuti staklenim ploama. Fotografije iz pedesetih godina
jasno ukazuju na nedostatak kontrole svjetlosnih i temperaturnih uvjeta prilikom rada s
materijalom koji je ve u velikoj mjeri bio oteen; prozori su otvoreni, a zavjese lepraju
na povjetarcu. Nita nije bilo uinjeno kako bi se iskljuili tetni utjecaji vruine, vlage,
vjetra, praine ili izravne suneve svjetlosti. Danas je situacija mnogo drukija. Svici se
uvaju u podrumskoj prostoriji pod posebnim utim svjetlom, a temperatura i vlanost se
strogo kontroliraju. Svaki se fragment dri izmeu napetih povrina od tanke svile u
posebnim plastinim okvirima.

teoretski, trebao odravati najiru raznolikost interesa i pristupa. Ako

je politika drala Izraelce podalje od Istonog Jeruzalema, mogao im
se putem fotografija ili na neki drugi nain omoguiti pristup
materijalu, to se, meutim, nije ostvarilo.
O tome smo razgovarali s profesorom Biranom, tadanjim upra
viteljem izraelskog sektora Jeruzalema, i kasnijeg direktora izrael
skog Odjela za starine. Izjavio je, kako su jordanske vlasti uporno
odbijale dopustiti Sukeniku ili bilo kojem drugom izraelskom stru
njaku ulazak u njihov sektor Jeruzalema. Kao upravitelj, Biran je de
Vauxovom odboru predloio sastanak u izraelskom sektoru, jamei
im siguran prolazak. Ponuda je bila odbijena. Biran je zatim predlo
io da se pojedini svici ili fragmenti donesu u Istoni Jeruzalem, kako
bi ih mogli prouiti izraelski strunjaci. I ovaj je prijedlog bio od
bijen. Naravno da su mogli doi, zakljuio je profesor Biran, no,
mislili su da samo oni imaju pravo na njih (svitke) i nisu ih eljeli dati
nikome drugome u ruke. U ondanjoj politikoj situaciji, svici su
bili od manjeg znaaja, stoga nije ni bilo slubenih pritisaka glede
rjeavanja ovih akademskih nesuglasica.
Situacija je postala jo apsurdnija obzirom na injenicu da su
Izraelci, najprije na Hebrejskom sveuilitu, a zatim i u posebno za
tu svrhu stvorenom Hramu Knjige, ve imali sedam vrlo znaajnih
svitaka, od kojih je tri kupio Sukenik, a etiri Yigael Yadin. ini se da
su Izraelci vie ili manje nastojali na vrijeme objavljivati rezultate
svojih istraivanja. Napokon, oni su bili odgovorni Yadinu i Biranu,
vladi, javnosti, i, konano, cijelom akademskom svijetu. Meutim,
Rockefellerov se tim pokazivao u mnogo nepovoljnijem svjetlu.
Potpomognut bogatim donacijama, oni su, neogranieni vremenom,
uivali slobodu, doimljui se poput ekskluzivnog kluba samoproglaene elite, gotovo srednjovjekovne u svom stavu spram svitaka i
monopolizaciji materijala. Prostorija u kojoj su provodili svoja istra
ivanja imala je gotovo samostansko ozraje. To nas je jo jednom
podsjetilo na Ecovo Ime Rue. Strunjaci kojima je bio doputen
pristup pripisivali su si takve ovlasti i ugled, da je svatko izvana mo
gao biti vrlo lako uvjeren u ispravnost njihovih postupaka. Profesor
James B. Robinson (direktor drugog, jo odgovornijeg tima, koji je
prevodio tekstove pronaene kod Nag Hammadija, u egipatskoj
pustinji) rekao nam je: Rukopisna otkria bude najgore instinkte u
inae normalnim znanstvenicima.

Meunarodni je tim ustanovio monopol ne samo na materijale,

ve i na njihovo tumaenje. Godine 1954., kada je tim tek zapoeo sa
svojim radom, jezuitski je znanstvenik, Roberth North, ve predvidio
opasnost:
Glede datiranja svitaka, ili, bolje reeno, trostrukog datiranja
njihovog sastavljanja, prijepisa i pohrane, nedavno je po
stignut odreeni sporazum koji je istovremeno uvjerljiv i
uznemirujui. Uvjerljiv je, jer polazi od mnotva razliitih
dokaza i prua radnu hipotezu kao temelj za raspravu. No,
postoji opasnost od lane sigurnosti. Vano je naglasiti kako
su sami dokazi vrlo krhki...
Northova e se upozorenja, meutim, zanemariti. Tijekom sljedeeg
desetljea, de Vauxov meunarodni tim u muzeju Rockefeller doista
je nametnuo takav sporazum (kako su se izrazili North i Robert
Eisenman), koji je za posljedicu imao strogo ortodoksno tumaenje,
od kojeg je svako odstupanje bilo izjednaeno s herezom.
S godinama je ova pravovjernost tumaenja postala jo dogmatinijom, a njezinu je sveobuhvatnost prvi put iznio na vidjelo otac
Milik u svome djelu Dix ans de decouvertes dans de desert de Juda
(Deset godina od otkria u judejskoj pustinji), koje je 1957. godine
izdano u Francuskoj. Dvije godine kasnije, Milikovo je djelo s fran
cuskog na engleski preveo jo jedan lan de Vauxovog meunarod
nog tima, John Strugnell. Do tada se ve pojavila britanska verzija
sporazuma, koja je objavljena 1958. pod naslovom The Ancient
Library of Qumran (Drevna kumranska knjinica), Strugnellovog
mentora, profesora Franka Crossa. Sporazumno tumaenje je uobli
io i konano dotjerao otac de Vaux 1959. godine, nizom predavanja
u Britanskoj akademiji, koja su 1961. objavljena pod naslovom
L'archeologie et les manuscrits de la Mer Morte (Arheologija i ruko
pisi s Mrtvog mora). Time su bile jasno izraene temeljne postavke
sporazuma, a svatko tko bi ih se usudio izazvati, izlagao je opasnosti
vlastiti ugled.
Nakon de Vauxove smrti 1971., dogodilo se neto vrlo neobino.
Iako nije, ni u kakvom pravnom smislu, bio vlasnikom svitaka, de
Vaux je svoja prava prenio na jednog od svojih suradnika, oca Pierrea

Benoita, jo jednog dominikanca, kasnije, de Vauxovog nasljednika

na elu meunarodnog tima i Biblijske kole. Za oca Benoita, inje
nica da je nasljedio de Vauxova prava, privilegije i ovlasti na pristup
i nadzor, bila je, akademski gledano, bez presedana. S pravnog, pak,
stajalita, bilo je to u najmanju ruku nezakonito. to je jo zanim
ljivije, akademski se svijet nije usprotivio ovoj transakciji. Kada
smo upitali profesora Normana Golba s ikakog Sveuilita zato je
tako sumnjiv postupak uope bio doputen, odgovorio nam je kako bi
svako protivljenje predstavljalo izgubljeni sluaj.
De Vauxov su primjer uskoro poeli slijediti i ostali lanovi nje
govog tima. Tako je, primjerice, nakon smrti oca Patricka Skehana,
1980., prava na svitke u njegovoj skrbi naslijedio profesor Eugene
Ulrich sa sveuilita Notre Dame u Indiani. Slino su i svici povje
reni ocu Jeanu Starckyju postali nasljedstvom oca Emila Puecha iz
Biblijske kole. Time su katoliki znanstvenici, u samom srcu meu
narodnog tima, zadrali svoj monopol i nadzor, a sporazum nitko nije
izazvao. Njihovi e se postupci dovesti u pitanje tek 1987., nakon
smrti oca Benoita.
Kada je otac Benoit umro, njegovim sljednikom na elu meu
narodnog tima odreen je John Strugnell. Roen 1930. u Barnetu, u
sjevernom Londonu, Strugnell je 1952. godine diplomirao, a zatim,
1955., i magistrirao na Jesus Collegeu u Oxfordu. Iako je zapoeo
svoj doktorat na oksfordskom Fakultetu orijentalnih studija (Oxford's
Faculty of Oriental Studies), nikada ga nije dovrio, stoga je 1958.
njegova kandidatura propala. Godine 1954., primljen je u de Vauxov
tim, te je otiao u Jeruzalem, gdje je ostao dvije godine. 1957., nakon
kratkog boravka na Orijentalnom institutu Sveuilita u Chicagu (Ori
ental Institute of the University of Chicago), vratio se u Jeruzalem,
povezavi se s Muzejem Rockefeller, gdje je do 1960. radio kao
epigrafiar. Iste je godine imenovan asistentom na Bogoslovnoj koli
Sveuilita Duke (Duke University's Divinity School), gdje je radio
kao profesor na Studiju Staroga zavjeta. Godine 1968., premjestio se
na Harvardsku bogoslovnu kolu, kao profesor kranskih izvora.
Njegovo imenovanje na elo meunarodnog tima nije prolo
sasvim bez prigovora. Od 1967., izraelska je vlada bila zakonski
ovlatena odobriti takva imenovanja. U sluaju oca Benoita, Izraelci
se nisu previe trudili primjenjivati svoje ovlasti. Meutim, u
Strugnellovom su sluaju prvi put istakli svoja prava na rukopisni

materijal. Prema rijeima profesora Shemaryahu Talmona, lana

odbora koji je stavio veto na Strugnellovo imenovanje, izbor nije
mogao biti potvren sve dok se nisu ispunili odreeni uvjeti. Izme
u ostalog, Izraelce je zabrinjavao nain na koji su pojedini lanovi
meunarodnog tima odluili igrati ulogu odsutnog gospodara. Od
rata 1967. godine, primjerice, otac Starcky je odbijao stupiti nogom
na izraelsko tlo. Otac Milik, de Vauxov najblii prijatelj i tienik,
dugi je niz godina ivio u Parizu, a u svome je posjedu drao fotogra
fije nekih od najznaajnijih rukopisa, kojima je samo on imao pristup.
Nitko drugi nije smio fotografirati rukopisni materijal. Bez njegovog
pristanka nitko, ak ni lanovi meunarodnog tima, nije smio objav
ljivati bilo to u svezi s materijalom u Milikovoj skrbi. Koliko nam je
poznato, on se nije nikada, jo od rata 1967., vratio u Jeruzalem kako
bi nastavio s istraivanjem. Time Magazine ga opisuje kao neuhvat
ljivog.
asopis Biblical archeology Review (BAR), dva put je
izvijestio kako Milik ak odbija odgovoriti i na pisma izraelskog
Odjela za starine. Prema drugim znanstvenicima, kao i prema iroj
javnosti, Milik se odnosio na nain koji se moe opisati samo kao
krajnji prijezir.
Kako bi stali na kraj takvom ponaanju, Izraelci su ustrajali da
novi direktor istraivanja rukopisnog materijala provodi barem dio
svoga vremena u Jeruzalemu. Strugnell, koji se ionako dvoumio oko
svoga namjetenja na Harvardu, udovoljio je zahtjevu, odluivi da
pola godine provodi u Biblijskoj koli u Jeruzalemu, u kojoj je imao i
svoj stan. Meutim, propustio je ispuniti neke druge obveze. Nije
objavio tekstove koji su mu bili povjereni, a na njegovo tumaenje
jednog od tih tekstova - fragmenta koji se sastoji od svega 121 reda ekalo se vie od pet godina, no jo se uvijek nije pojavilo. U svezi s
materijalom u svome posjedu, napiso je tek jedan lanak od 27 stra
nica. Nevezano uz to, objavio je lanak o samarianskim zapisima,
prijevod Milikove studije o Kumranu i, kako emo vidjeti, dugaku,
ratobornu kritiku upuenu jednom od lanova meunarodnog tima
koji se usudio izazvati sporazumno tumaenje. Za ovjeka koji je
cijeli ivot posvetio radu na polju koje zahtijeva esta objavljivanja,
nije se to inilo suvie dojmljivim. S druge strane, dopustio je oda
branim studentima da na temelju odreenih izvornih tekstova izrade
svoje doktorate i tako steknu ugled, istovremeno promovirajui svoga
mentora i harvardsko Sveuilite.

Sve u svemu, pod Strugnellovim je nadzorom u meunarodnom

timu i dalje sve teklo po starom. Zanimljivo je njihov napredak uspo
rediti s onim znanstvenika koji su radili na drukijim tekstovima,
takozvanim gnostikim evaneljima, pronaenima kod Nag Hammadija u Egiptu.
Svici iz Nag Hammadija pronaeni su 1945., dvije godine prije
otkria svitaka s Mrtvog mora. Do 1948., sve ih je kupio Koptski
muzej u Kairu. U poetku je bilo pokuaja uspostavljanja monopola
slinog onome na kumranskim rukopisima, i to opet od strane fran
cuskih znanstvenika, zbog ega je rad na njima bio zaustavljen sve do
1956. godine. Kada je istraivanje napokon nastavljeno, prekinula ga
je Sueska kriza. Meutim, nakon ovoga zastoja, svici su predani
meunarodnom timu znanstvenika na prijevod i objavljivanje. elni
ovjek toga tima bio je profesor James M. Robinson iz Instituta za
starine i kranstvo pri Vioj koli u Claremontu u Kaliforniji. U
razgovoru koji smo s njim vodili o timu zaduenom za kumranske
tekstove, profesor Robinson je zajedljivo izjavio kako kumranski
strunjaci vie ne moraju graditi svoje uglede - sve to oni mogu
uiniti jest da ih srue.
Za razliku od njih, profesor Robinson i njegov tim napredovali su
zadivljujuom brzinom. U samo tri godine, znanstvenicima su bile
dostupne brojne skice prijepisa i prijevoda. Do 1973., itava je knji
nica iz Nag Hammadija postojala u grubom engleskom prijevodu, i
slobodno kruila meu zainteresiranim istraivaima. 1977. godine,
objavljena je itava zbirka pravila iz Nag Hammadija, u pretisku, kao
i u popularnom izdanju, to ukupno ini etrdeset i est knjiga, uz
nekoliko neidentificiranih fragmenata. Robinsonu i njegovom timu
bilo je, dakle, potrebno svega jedanaest godina za objavljivanje svita
ka iz Nag Hammadija.
Uzmimo u obzir da je kumranskih rukopisa bilo mnogo vie i da
su predstavljali mnogo sloeniji problem od onih iz Nag Hammadija.
No, rezultati rada de Vauxovog meunarodnog tima i usprkos tome
ne ulijevaju previe povjerenja. Prilikom svoga osnivanja 1953., tim
je za svoju namjeru i cilj istaknuo objavljivanje svih svitaka iz
Kumrana u konanim izdanjima koja su iz Oxford University Press-a
trebala izai u seriji pod naslovom Discoveries in the Judean Desert
of Jordan (Otkria u judejskoj pustinji Jordana).
Prvi se svezak pojavio vrlo brzo, 1955., a bavio se fragmentima

pronaenima u kumranskoj pilji, sada slubeno nazvanoj pilja 1.

No, sljedei se svezak pojavio tek est godina kasnije, 1961., ali se
ovaj uope nije odnosio na tekstove iz Kumrana, ve na materijale
pronaene u piljama oblinjeg Marubba'ata. Godine 1963., pojavio
se i trei svezak koji se u prvom redu bavio fragmentima svitaka iz
pilje 2, pilje 3 i pilja 5-10. Od tih je fragmenata najcjelovitiji i
najznaajniji bio Bakreni svitak, pronaen u pilji 3. Osim onoga
Bakrenog svitka, najdui je tekst iznosio tek neto vie od ezdeset
redaka, a veina ih je imala izmeu etiri i dvanaest redaka. No, frag
menti su iznjedrili i dva prijepisa Knjige jubileja. Prijepis istoga
teksta kasnije e biti pronaen u Masadi, otkrivajui da su branitelji
utvrde upotrebljavali isti kalendar kao i kumranska zajednica, istiui
tako veu povezanost dvaju nalazita, negoli je to de Vaux bio
spreman priznati.
etvrti svezak Otkria u judejskoj pustinji objavljen je 1965.
godine, a uredio ga je James A. Sanders. No, profesor Sanders nije
bio lan de Vauxovog tima. On je prouavao svitke s tekstovima
psalama, pronaenim do 1956. u blizini beduinske pilje 11, koji su s
brojnim fragmentima doneseni u Muzej Rockefeller. Budui da nije
bilo zainteresiranih kupaca, svici zu zakljuani u jedan od muzejskih
sefova, kojemu je pristup bio svima zabranjen. Tamo su ostali sve do
1961., kada je Institut Albright konano bio u mogunosti da ih kupi,
sredstvima pribavljenima od strane Kennetha i Elizabeth Bechtel iz
Bechtel Corporation-a, gigantske amerike graditeljske tvrtke zainte
resirane za Srednji Istok (iako ne i za Izrael), povezane s amerikom
vladom, i barem na neki nain povezane s CIA-om. Djelo profesora
Sandersa pojavilo se, tako, neovisno o okviru i rasporedu kojeg je
ustanovio de Vauxov meunarodni tim.
Meutim, cijelo se to vrijeme od oiju javnosti, kao i od akadem
ske zajednice, skrivao najvei dio od najobilnijeg i najznaajnijeg
materijala - onoga iz pilje 4, pravoga nalazita blaga. No, mali su
dijelovi i golicavi fragmenti opet uspjeli pronai svoj put do znan
stvenih asopisa. Ali, tek e se 1968. godine pojaviti prva, iako vrlo
mala, slubena publikacija o nalazima iz pilje 4, i to na poticaj Johna
Allegroa, otpadnika i heretika iz de Vauxovog tima.
Kako je nastavljeno s odgaanjem u objavljivanju kumranskog
materijala, a vrijeme izmeu objavljenih radova postajalo sve due,
pojavile su se ozbiljne sumnje da neto nije sasvim u redu. Kritiari

su iznijeli tri posebne sumnje. Pretpostavili su da de Vauxov tim

nalazi materijal suvie tekim i sloenim, ili da moda namjerno odu
govlai, potiskuje, ili barem koi objavljivanje odreenog materijala
u namjeri da dobije na vremenu. Konano, pretpostavili su da su
lanovi tima jednostavno lijeni dokoliari, udobno zavaljeni u svojim
sinekurama kojih se oigledno nisu tako brzo eljeli odrei. Naglasili
su i da se na takav nain nije odugovlailo s materijalom koji se
nalazio u izraelskim i amerikim rukama. Za razliku od de Vauxovog
tima, ameriki i izraelski znanstvenici nisu gubili vrijeme, i vrlo brzo
bi se njihovi materijali nali u tisku.
esti svezak Otkria u judejskoj pustinji pojavio se tek 1977.,
devet godina nakon Allegrovog rada. Sedmi je svezak izaao tek
1982., a na osmi se ekalo sve do 1990., no, on se nije bavio kumranskim tekstovima. Kako smo prije naveli, grubi prijevodi pravila iz
Nag Hammadija slobodno su kruili ve tri godine nakon otkria. U
sluaju kumranskih tekstova, de Vauxov tim nije omoguio takav
pristup grubim prijevodima, niti je to mogue danas. Svi tekstovi iz
Nag Hammadija bili su objavljeni u roku od jedanaest godina. Blii
se trideset i osam godina od kada je de Vauxov tim zapoeo s radom,
a objavljeno je samo osam svezaka, to ini manje od dvadeset i pet
posto ukupnog materijala koji se nalazi u njihovim rukama. to
vie, kako emo vidjeti, od onoga to se doista pojavilo u tisku, malo
je toga od istinskog znaaja.
U interview-u objavljenom u New York Timesu, Robert Eisenman je
govorio o tome kako je mali krug znanstvenika uspio generacijama
dominirati jednim podrujem istraivanja (iako su na tome polju
mnogi od njih bili godinama nedjelatni), i to kontrolom diplomskih
studija, i postavljanjem svojih izabranika meu studentima i znan
stvenicima na najutjecajnije akademske poloaje. Biblical Archa
eological Review, ugledni asopis, kojeg je izdavao washingtonski
pravnik, Hershel Shanks, opisao je de Vauxov tim voenim, u mjeri
u kojoj se to moe ustvrditi, dogovorom, tradicijom, kolegijalnou i
inercijom. Prema BAR-u oni koji su imali svitke, imali su nadzor
nad priputanjem informacija, to im je donijelo ugled, mo i prekra
san ego-trip. Zato ih kvariti? Na jednoj konferenciji o svicima,
odranoj na Sveuilitu u New Yorku 1985., profesor Morton Smith,
jedan od najuglednijih imena s podruja suvremenih biblijskih

studija, zapoeo je svoje izlaganje zajedljivom izjavom: Namjera

mi je bila govoriti o skandalima vezanim uz tekstove s Mrtvog mora,
no, oni su se pokazali suvie brojnima, predobro poznatima, i previe
odvratnima.
Kako su lanovi meunarodnog tima odgovorili na takve osude?
Od izvornih lanova meunarodnog tima okupljenog 1953. godine,
samo je troje danas ivih. Joseph Milik, koji je u meuvremenu na
pustio sveeniki poziv, ivi u Parizu, kao neuhvatljivi usamljenik.
Profesori John Strugnell i Frank Cross predavali su na Bogoslovnoj
koli Sveuilita Harvard. Od njih dvojice, najpristupaniji je bio
profesor Cross, koji je pristao razgovarati o odugovlaenjima u svezi
s objavljivanjem kumranskih tekstova. U interview-u za New York
Times priznao je kako je openito uzevi, napredak bio spor, i
ponudio za to dva objanjenja. Veina je lanova tima, rekao je, bila
redovnim profesorima, a u Jeruzalem su mogli dolaziti samo tijekom
ljetnih praznika. Dodao je jo i to da su neobjavljeni svici fragmentirani u tolikoj mjeri da ih je vrlo teko sastaviti, a jo tee prevesti.
To je najudesnija slagalica na svijetu, primjetio je jednom dru
gom prilikom.
Bilo bi, naravno, vrlo nerazborito potcjenjivati sloenost rada
kojim su se bavili Cross i njegovi kolege. Bezbroj fragmenata kum
ranskih tekstova doista ini zapanjujuu slagalicu. No, Crossova su
obrazloenja i usprkos tome neuvjerljiva. Svakako je istina da se la
novi meunarodnog tima bave pedagokim radom, stoga mogu samo
ogranieno vrijeme provoditi u Jeruzalemu. No, Cross nije spomenuo
da se danas veliki dio rada na svicima obavlja putem fotografija, stoga
nije potrebno da istraiva bilo kamo putuje. tovie, suvremena bi
fotografija sa svim svojim mogunostima rad na svicima uinila
mnogo lakim i pouzdanijim od onoga na izvornim rukopisima. to
se, pak, sloenosti ove slagalice tie, Cross je proturjeio vlastitoj
tvrdnji. Davne 1958., pisao je kako je veina rukopisnih fragmenata,
tada u rukama meunarodnog tima, bila identificirana jo u ljeto
1956.
Prema rijeima Johna Allegroa iz 1964., prikupljanje i
identifikacija materijala pronaenog u pilji 4, najbogatijem nalazitu,
bili su, tijekom 1960. i 1961., gotovo zavreni. Taj zadatak nije
uvijek bio tako teak kako bi se iz Crossovih tvrdnji dalo zakljuiti. U
pismu Johnu Allegrou od 13. prosinca 1955., Strugnell je pisao kako
je upravo bio kupljen (vatikanskim sredstvima) materijal pronaen u

pilji 4, vrijedan 3000 funti, te da je isti bio identificiran u jednom

poslijepodnevu.
Fotografiranje cjelokupnog materijala, dodao je,
nee trajati dulje od tjedan dana.
ak i prije negoli se ogrijeio o sporazum meunarodnog tima,
Allegro je nastojao itavu stvar ubrzati, sumnjajui u valjanost
razloga zbog kojih to nije trebalo initi. Samo da bi ga umirio, u
svom pismu od 22. oujka 1959., de Vaux je izjavio kako e svi
kumranski tekstovi biti objavljeni, a Otkria u judejskoj pustinji
dovrena do sredine 1962. godine, datuma odreenog za Strugnellov
zakljuni svezak. U istom je pismu de Vaux izjavio da e rad na
izvornim tekstovima biti zavren do lipnja 1960., nakon ega e oni
biti predani razliitim ustanovama koje su za njih platile. Danas, vie
od trideset godina nakon de Vauxovog pisma, preivjeli iz meu
narodnog tima, kao i njegovi novi lanovi, jo uvijek dre svitke
vrsto u svome posjedu, ustrajui na potrebi za nastavljanjem istra
ivanja. Vrijedi ponoviti kako je ono to je dobrovoljno objavljeno, u
najveoj mjeri, od malog znaaja.
Kumranski se tekstovi uglavnom svrstavaju u dvije skupine. S
jedne strane, postoji korpus ranih prijepisa biblijskih tekstova, iji se
podaci meusobno neznatno razlikuju. Oni su oznaeni kao biblij
ski materijal. S druge strane, postoji korpus ne-biblijskog materi
jala, koji uglavnom sadri do tada nepoznate dokumente, a moe ih
se oznaiti kao sektaki materijal. Veina promatraa izvana, ne
treba ni rei, odmah e pretpostaviti da je biblijski materijal mno
go vaniji. Jednostavna rije biblijski potie asocijativne procese
koji dovode do takvog zakljuka. Koliko je nama poznato, Eisenman
je prvi primjetio, a svakako je bio i prvi koji je istaknuo ovaj sofizam,
jer je biblijski materijal potpuno bezopasan i neprijeporan, te ne
sadri nikakva velika otkrivenja. Njega ini tek poneto vie od
samih prijepisa knjiga Staroga zavjeta, vie ili manje jednakih onima
koje su ve poznate, s nekoliko manjih izmjena. U njemu nema nieg
korijenilo novog. U stvari, najznaajniji su tekstovi dijelovi ne
biblijskih, ve sektakih zapisa. Upravo se ovi tekstovi-pravila,
biblijski komentari, teoloke, astroloke i mesijanske rasprave,
odnose na uenja sekte koja je, navodno, postojala u Kumranu.
Oznaiti ovaj materijal sektakim, znai vrlo vjeto i uinkovito od
njega odvratiti panju. Time on dobiva znaenje idiosinkrazijske
doktrine jednog ekstremnog, otpadnikog kulta, malobrojne i

beznaajne zajednice, odvojene od, navodno, glavne struje judaizma

i ranog kranstva. Tako izmanipulirani, neupueni e prihvatiti
sporazum, i sloiti se s tim da su lanovi kumranske zajednice bili
takozvani eseni, i da eseni, iako zanimljivi kao marginalni fenomen,
nemaju nikakvog stvarnog utjecaja na ira zbivanja. Kako emo i
sami vidjeti, stvarnost je mnogo drukija, a olako odbaeni sektaki tekstovi pokazat e se zapisima zaista eksplozivnog sadraja.

3.
Skandal o svicima

Ironino, to nije bio biblijski znanstvenik niti strunjak na tom

podruju, ve netko izvana, tko je prvi zamijetio neto sumnjivo u
svezi s poloajem meunarodnog tima. On je bio Edmund Wilson,
ugledni ameriki knjievnik i kulturni kritiar, kojeg su upoznali
mnogi britanski i ameriki studenti kroz njegov rad na podruju koje
nema nikakve veze s Kumranom i Palestinom 1. stoljea. Poznat je
po svom romanu I Thought of Daisy (Mislio sam na Daisy), a poseb
no po djelu Memoirs of Hecate County (Memoari okruga Hecate), te
kao autor Axel's Castle-a. (Axelov dvorac), originalne i pionirske
studije o utjecaju francuskog simbolizma na knjievnost dvadesetog
stoljea. Poznat je i po knjizi To the Finland Station (Ka finskoj
postaji), prii o Lenjinovim spletkama i boljevikom preuzimanju
vlasti u doba Ruske revolucije. Konano, poznat je i po grotesknoj
literarnoj prepirci sa svojim nekadanjim prijateljem, Vladimirom
Nabokovim, oko Nabokovog prijevoda Pukinova romana Evgenij
Onjegin.
Kako se moe vidjeti iz njegove svae s Nabokovim, Wilson se
nije bojao skoiti u vode i izvan domaaja svoje slubeno priznate
strunosti. No, moda su kumranska istraivanja zahtijevala upravo
takvu vrstu nerazboritosti, i to od strane nekoga izvana, ovjeka
sposobnog da privue panju javnosti. U svakom sluaju, Wilson je
1955. za New Yorker napisao podui lanak o svicima s Mrtvog

mora, koji je, po prvi put, uinio svitke udomaenim izrazom, i

time probudio zanimanje cjelokupne javnosti. Iste je godine Wilson
proirio svoj lanak i objavio ga kao knjigu, pod naslovom Svici s
Mrtvog mora (The Scrolls from the Dead Sea). etrnaest godina
kasnije, 1969., ovaj je tekst opet proiren, kako bi obuhvatio nove
podatke, te se ponovno pojavio, i to u gotovo dvostruko opsenijem
izdanju. Ovo je djelo i danas jedno od temeljnih i najpoznatijih istra
ivakih radova o kumranskim svicima od strane jednog nestrunja
ka. No, iako Wilson nije bio strunjak na podruju biblijske znanosti,
on jednako tako nije bio ni neozbiljan amater. ak ni de Vauxov
meunarodni tim nije mogao osporiti njegovu krajnju ozbiljnost.
Wilson ih je, tako, u ime itateljske javnosti, mogao u odreenom
smislu pozvati na odgovornost.
Jo 1955., Wilson je zamijetio kako strunjaci ele odvojiti
kumranske svitke od judaizma jednako kao i od kranstva. inilo
mu se da ti strunjaci prosvjeduju i suvie otro, to je u njemu
probudilo crv sumnje:
im netko pokua pronai razloge prepirki izazvanih svici
ma s Mrtvog mora, postaje svjestan odreene napetosti...
No, ta napetost ne proizlazi samo iz problema vezanih uz
datiranje, koje je u poetku izazivalo mnoge rasprave.
Moda i sama suglasnost o datiranju ima u svojoj pozadini
vee strahove od onih isto znanstvenih.
Wilson je naglasio vezu izmeu svitaka i rabinskog judaizma u svome
nastajanju, tijekom 1. stoljea posl. Kr., kao i slinosti s najranijim
oblikom kranstva. Ukazao je i na izrazitu nevoljkost kranskih i
idovski orijentiranih znanstvenika da potvrde postojanje tih oi
glednih slinosti:
eljeli bismo da se ovi problemi rijee; meutim, istovre
meno nam se namee pitanje, nisu li znanstvenici koji rade
na svicima - od kojih su mnogi pripadnici kranskih redova
ili, pak, upueni u rabinsku tradiciju - na neki nai inhibirani
prilikom rada na ovoj problematici zbog svojih religioznih
osjeaja... Moe se osjetiti izvjesna nervoza, i oklijevanje da
se odreeni predmet sagleda i smjesti u povijesne okvire.

U skladu s akademskim dekorom, Wilson je, naravno, bio vrlo

taktian, iznijevi vrlo ozbiljnu optubu na krajnje diplomatski nain.
On sam, meutim, nije oklijevao sagledati stvar i smjestiti je u
povijesne okvire:
U svakom sluaju, ako promatramo Isusa iz perspektive koju
nam pruaju svici, moemo ui u trag drukijem slijedu
dogaaja, i konano, dobiti smisleni uvid u dramu koja je
svoj vrhunac doivjela u kranstvu.... [Kumranski] samo
stan... moda je i vie nego Betlehem ili Nazaret, kolijevka
kranstva.
Na nesreu, za biblijsku je znanost, a posebice za znanost vezanu uz
svitke, tipino da takve veze prepoznaju ne strunjaci na tom
podruju, ve proniciljivi i obrazovani promatrai. Jer, Wilson je bio
taj koji je dao preciznu i saetu sliku onoga to je meunarodni tim
tako uporno nastojao izbjei.
Na pristranost veine biblijskih znanstvenika ukazao nam je i
Philip Davies, profesor na Biblijskom studiju pri sveuilitu u Sheffieldu, i autor dvije knjige o kumranskim nalazima. Kako je istaknuo
profesor Davies, veina znanstvenika koja se bavila prouavanjem
svitaka, bili su, i jo jesu, kranski orijentirani, oslanjajui se prven
stveno na Novi zavjet. Brojni su, rekao je, meu njima, iji se istra
ivaki rad ponekad bolno suprotstavljao njihovim najstrastvenijim
osobnim uvjerenjima, te je postavio pitanje je li, u takvim sluaje
vima, objektivnost doista mogua. Profesor Davies naglasio je i
oduvijek prisutan problem mijeanja teologije s povijeu. I preesto
se, - rekao je, Novi zavjet poduava ne samo kao prvo, ve i kao
posljednje, kao doslovan i toan zapis o dogaajima iz 1. stoljea.
Ako netko uzima Novi zavjet - evanelja i Djela apostolska - kao
neprijeporne povijesne injenice, nemogue je, tada, gledati na svitke
sa znanstvenom nepristranou. U stvarnosti, kranska doktrina
diktira dnevni red.
Budui da je Edmund Wilson bio outsider, meunarodni je tim
mogao prema njemu zauzeti stav patronizirajue popustljivosti. On je
uivao suvie veliki ugled da bi ga se moglo vrijeati, no, moglo ga
se ignorirati ili prijezirno odbaciti kao inteligentnog i dobrona
mjernog amatera, koji jednostavno nije razumijevao sloenost i

osjetljivost problema, koji, u svojoj navodnoj naivnosti, donosi

nagle zakljuke. Mnogi su se znanstvenici, stoga, bojali iznositi
svoja uvjerenja. Akademski su ugledi krhki, i samo najsmjeliji i
najsigurniji pojedinci mogu sebi priutiti rizik da budu diskreditirani
i izolirani usuglaenom kritikom paljbom od strane pristalica
sporazuma. Svici su leno, primijetio je Shemaryahu Talmon, i sam
ugledni izraelski profesor na tome podruju; a znanstvenici koji su ih
monopolizirali bili su, zapravo, kabal.
Meutim, ak ni takva zatvorena drutva nisu svemogua u
sprjeavanju otpadnitva. Edmund Wilson je moda bio outsider,
ali odmicanje od sporazuma meunarodnog tima postajalo je vidlji
vim i unutar samog zaahurenog svijeta biblijske znanosti. Jo rane
1950., pet godina prije Wilsonove knjige, Andre Dupont-Sommer,
profesor semitskog jezika i civilizacije na Sorbonne-i, odrao je
javno predavanje koje je izazvalo senzaciju. Govorio je o jednom od
nedavno prevedenih kumranskih tekstova, koji, kako je objasnio,
opisuju svojevrsnu Sektu novog saveza, iji je voa, poznat kao
Uitelj pravednosti, smatran mesijom, te je bio progonjen i muen,
a umro je muenikom smru. Uiteljevi sljedbenici vjerovali su da
je kraj svijeta neizbjean, te da e se spasiti samo oni koji vjeruju u
njega. Iako s oprezom, Dupont-Sommer se nije ustezao izvui oi
gledan zakljuak- da je Uitelj pravednosti umnogome bio, toni
prototip Isusa.
Ove su izjave izazvale oluju nezadovoljstva i kontroverzi. Isu
sova jedinstvenost i izvornost smatrane su nedodirljivima, stoga je
katoliki establishment, posebice onaj u Francuskoj i Sjedinjenim
Dravama, oslobodio svoju kritiku artiljeriju. Dupont-Sommer,
pomalo prestraen ovom reakcijom, u kasnijim je izjavama nalazio
zaklon iza neto opreznije frazeologije. Svatko tko mu je bio naklo
njen morao se, za neko vrijeme, pritajiti. Ipak, sjeme sumnje bilo je
posijano, a jednom e donijeti i ploda. Sa stajalita kranske teo
loke predaje, taj e plod biti posebno otrovan onda kada se rodi
unutar samog meunarodnog tima, u najvanijoj prostoriji Muzeja
Rockefeller.
Meu znanstvenicima izvornog meunarodnog tima oca de Vauxa,
moda je najdinaminiji, najoriginalniji, i najsmjeliji bio John Marco
Allegro. U svakom sluaju, on je bio spontan i neovisan mislilac, koji

se najvie suprotstavljao politici zatakavanja. Roen je 1923.,

tijekom rata sluio je u Kraljevskoj mornarici, a 1947., godine, kada
su pronaeni prvi svici s Mrtvog mora, upisao se na Manchester
University gdje je studirao logiku, grki i hebrejski. Godinu dana
kasnije, premjestio se na Semitski studij. Takoer se zanimao za
filologiju, znanost o podrijetlu jezika, njegovoj strukturi i razvoju.
Primijenivi svoju filoloku strunost na biblijske tekstove, ubrzo se
uvjerio kako se Sveto pismo ne moe shvatiti doslovno, te se pro
glasio agnostikom. U lipnju 1951., diplomirao je na orijentalnim
studijima s najveim pohvalama, a sljedee je godine dobio i titulu
magistra za svoj rad Lingvistika studija Balaamovih proroanstava
u Knjizi Brojeva. U listopadu iste godine zapoeo je i svoj doktorat
na Oxfordu, pod mentorstvom uglednog znanstvenika, profesora
Godfreya R. Drivera. Godinu dana kasnije, Driver ga je preporuio
meunarodnom timu koji je tada okupio de Vaux, te je Allegrou
dodijeljen vrlo znaajan materijal otkriven u pilji 4 u Kumranu. U
Jeruzalem je Allegro otiao u rujnu 1953. Do tada, on je ve imao iza
sebe etiri lanka objavljena u akademskim asopisima, to je mnogo
vie negoli se ijedan lan tima mogao pohvaliti.
Godine 1956., Allegro je objavio knjigu Svici s Mrtvog mora
(The Dead Sea Scrolls), kojoj je 1968. uslijedilo njegovo vlastito
istraivanje vezano uz tekstove i fragmente iz pilje 4, obuhvaeno
petim sveskom Otkria u judejskoj pustinji, u izdanju Oxford Uni
versity Press-a. Tada je Allegro bio jedna od najcjenjenijih i najugle
dnijih osoba na podruju biblijske znanosti. Ipak, on e nakon dvije
godine napustiti svoje kolege iz meunarodnog tima, okrenuti lea
akademskom svijetu, i dati otkaz na svoje mjesto na Sveuilitu u
Manchesteru. Bit e, takoer, ocrnjen i diskreditiran. to se, zapravo,
dogodilo?
Uskoro je cjelokupnoj akademskoj zajednici, kao i meunarod
nom timu, postalo jasno da je Allegro jedini meu njima koji je ne
samo agnostik, ve i dovoljno smion da zanjie brod. Neogranien
bilo kakvim osobnim religioznim uvjerenjima, objanjavao je stvari,
esto nepromiljeno i naglo, onakvima kakvima ih je vidio. Ubrzo je
izgubio strpljenje sa svojim kolegama koji su odbijali poduprijeti
bilo kakvu teoriju, ili ak dokaz, koji bi se protivio opeprihvaenom
stajalitu o kranskim izvorima. Posebno su ga ljutili uporni po
kuaji odvajanja kranstva od svitaka i kumranske zajednice. On

je, naprotiv, neprestano isticao njihovu meusobnu povezanost, i

upozoravao da bi ta veza mogla biti i vrom negoli je to itko bio
spreman povjerovati, a kamoli se usudio pretpostaviti.
Prva velika praina podignuta je 1956. godine, kada je Allegro
pristao na tri kratka razgovora o svicima s Mrtvog mora, za jednu
sjevernoenglesku radio-postaju koja ih je trebala emitirati 16., 23., i
30. sijenja. Postalo je jasno kako je njegova namjera bila ubrzati
tempo istraivanja ubrizgavajui u nj element uzbuenja i kontro
verzije. Mislim da bismo mogli oekivati vatromet, pisao je nepro
miljeno Johnu Strugnellu, koji je tada bio u Jeruzalemu. Allegro
nije ni slutio da e ova izjava uzbuditi itav Muzej Rockefeller kojim
su dominirali katolici, te je nastavio rijeima: Nedavno prouavanje
mojih fragmenata uvjerilo me da Dupont-Sommer i ne zna koliko je
u pravu. U to je vrijeme Strugnell oito razmiljao o karijeri u
Crkvi. Allegro ga je bockao: Da sam na tvome mjestu ne bih se
previe zabrinjavao oko toga teolokog posla. Kada ja svoje zavrim,
nee vie biti Crkve kojoj e se moi pridruiti.
Prva i druga radijska emisija nisu privukle previe panje u
Britaniji, no, o drugoj je pisao New York Times, koji je Allegra
pogreno shvatio iznosei krive navode, izazvavi time brojne pole
mike. Trei razgovor, emitiran 30. sijenja, bio je popraen lankom
koji je 5. veljae objavljen u New York Timesu, a njegov je sadraj
mogao izazvati samo senzaciju. Naslovljen TEMELJI KRANSTVA
SA STAJALITA SVITAKA, lanak je izvijestio:
Korijeni nekih kranskih obreda i uenja mogu se pronai u
zapisima jedne ekstremne idovske sekte koja je postojala
vie od stotinu godina prije roenja Isusa Krista. Ovakvo je
tumaenje, koje se temelji na uvenoj zbirci svitaka s
Mrtvog mora, ponudio jedan od sedmorice znanstvenika,
lanova meunarodnog tima... John Allegro... prole je noi
u radijskoj emisiji izjavio kako se povijesni temelj euharis
tije, i barem jednog dijela Oenaa, kao i novozavjetnog
uenja Isusa Krista, moe pripisati lanovima kumranske
zajednice.
Isti je lanak nagovijestio nadolazeu nevolju, citirajui katolikog
znanstvenika koji je rekao kako se sada svako oruje ini dovoljno

opasnim da bi se moglo upotrijebiti protiv kranstva, pod uvjetom

da se ono upotrijebi, kako bi se iskorijenilo vjerovanje u Isusovu
jedinstvenost.
Allegro je time zakoraio na doista osjetljivo
podruje. 6. veljae, Time Magazine je objavio lanak pod naslovom
Raspee prije Krista (Crusifixion Before Christ). Dva dana
kasnije, The Times je izvijestio kako su trojica amerikih vjerskih
poglavara; idov, katolik i protestant, udruili snage protiv Allegra i
svakog pokuaja da se esene prikae prethodnicima kranstva.
Sva su ova zbivanja pronala svoj put do de Vauxa, zajedno sa
zahtjevom da se neto po tom pitanju i poduzme. Meutim, ini se da
je Allegro bio gotovo naivno bezbrian. 9. veljae pisao je de Vauxu
tvrdei kako je optuen da je izrekao zapanjujue stvari, od kojih su
neke istinite, i doista zapanjujue, dok su druge jednostavno izmislili
novinari.
Ako pogledamo unatrag, vidjet emo kako Allegro nikada nije
u potpunosti shvatio svu svetost i nedodirljivost ideje o Isusovoj
jedinstvenosti, te da je samim time propustio sagledati do kuda su
de Vaux i ostali lanovi meunarodnog tima bili spremni ii kako bi
se ogradili od njegovog istog pristupa. Allegrova jedina stvarna
pogreka bila je u tome to je od svojih kolega oekivao da e pri
hvatiti njegove tvrdnje, te da nee dopustiti da ih vlastite religiozne
sklonosti sprijee u njihovom prosuivanju. On sam je na vlastiti
istraivaki rad gledao sa stajalita objektivnog znanstvenika, i nadao
se da e i njegovi kolege jednako postupiti. Nevino bockajui
Strugnella izjavom kako vie nee biti Crkve kojoj bi se ovaj mogao
pridruiti, samo je potvrdio svoje uvjerenje o vanosti i znaaju
materijala koji se nalazio u njegovim rukama, te svoje oduevljenje
otkriem.
11. veljae, de Vaux je odgovorio Allegru, ne nalazei u svemu
tome nita zabavnog. Svi tekstovi dostupni Allegru, rekao je, bili su
takoer dostupni i drugim lanovima tima u Jeruzalemu. No, oni nisu
uspjeli pronai nita to bi podralo Allegrovo tumaenje.
U svome odgovoru, 20. veljae, Allegro je pokuao obraniti
svoje stajalite, istovremeno nastojei izgladiti nesuglasice sa svojim
kolegama i otkloniti daljnje javne polemike. Oprostit ete mi ako
mislim da su svi na ovom svijetu potpuno poludjeli. Prilaem vam
snimke radijskih emisija, i ako se, nakon to ih posluate, budete
pitali oko ega je nastala takva guva, nai ete se u potpuno istom

poloaju kao i ja. Istiui i to da su Strugnell i Milik, navodno,

pripremali opovrgavanje njegovih tvrdnji, komentirao je: Ne vodim
nikakav rat protiv Crkve, a kada bih to i inio, budite sigurni da ne
bih traio nikakve zaobilazne naine... Stojim iza svega to sam
rekao u svoja tri razgovora, no, spreman sam povjerovati kako se
moje rijei mogu i drukije protumaiti.
4. oujka, de Vaux je odgovorio upozorivi Allegra kako se
opovrgavanje doista priprema. Meutim, ono se nee ograniiti samo
na Strugnella, Milika, i akademska glasila. Naprotiv, ono e biti
uoblieno u pismu upuenom The Times-u u London, koje e potpi
sati svi lanovi meunarodnog tima.
Umjesto da ga to uplai, Allegro je zauzeo borbeni stav. Ne
birajui rijei, odgovorio je kako e pismo The Times-u biti vrlo
zanimljivo Londonskoj javnosti koja nikada nije ula moje emisije:
Ve sam vam ukazao na to da je ove emisije prenosila jedna
lokalna sjevernoengleska postaja... Vi i vai prijatelji sada
ete oigledno privui panju svih ljigavih novina u dravi
na neto to ni novinari, a niti veina itatelja nikada nije
ula, i zapoeti lov na vjetice... estitam. Ono to e se
sigurno dogoditi jest da e se tisak, slutei nevolju, svaliti na
me poput grabeljivca, elei saznati o emu se zapravo
radi... Time e samo produbiti ono to se na povrini doimlje
kao sukob izmeu klerika iz meunarodnog tima i jednog
nepristranog lana.
Nadalje, pozvao se na Edmunda Wilsona, i naglasio da bi se de Vauxov tim trebao itekako zabrinuti zbog sumnji koje je Wilson izrazio.
U stvari, pokuao je upotrijebiti Wilsona kao sredstvo zastraivanja:
Uzimajui u obzir ono to je Wilson ve rekao o nesprem
nosti Crkve da objektivno pristupa ovim tekstovima, moete
samo zamisliti to e se izroditi iz ovoga sukoba.
Uz duno potovanje, moram vam naglasiti kao se ova
Wilsonova besmislica ovdje uzima ozbiljno. Na svakom
predavanju o svicima postavljaju mi se ista stara pitanja: Da
li je istina da se Crkva boji... i moemo li biti sigurni da e
sve biti objavljeno. Vama i meni to moe zvuati luckasto,

no, to je ozbiljna sumnja u glavama obinih ljudi... Ne

trebam niti dodati kakav e uinak imati potpisi trojice
rimokatolikih sveenika na dnu ovog pretpostavljenog
pisma.
Tada je ve bilo jasno da Allegro postaje nervoznim. 6. oujka, pisao
je jo jednom lanu meunarodnog tima, Franku Crossu, kojemu je
upravo bilo ponueno mjesto na sveuilitu Harvard: Jako mi je
drago zbog Harvarda, i to ne samo zato to se itava stvar s kran
stvom istroila. No, u istom pismu Allegro priznaje kako ga umara
neprestana kritika paljba, te da se osjea, tjelesno i umno, na kraju
svojih snaga. Svakako, nije elio da se objavi pismo koje bi ga javno
udaljilo od ostalih lanova tima, i na taj nain bacilo sjenu na njegov
ugled.
Tada je, meutim, ve bilo prekasno. 16. oujka, 1956., pismo se
pojavilo u New York Times-u, potpisano od strane Strugnella, oca de
Vauxa, oca Milika, Skehana i Starckyja - veine glavnih faca iz
meunarodnog tima:
U posjedu gospodina Allegra ne nalaze se nikakvi neobjav
ljeni tekstovi koji se razlikuju od onih iji se izvornici sada
nalaze u Palestinskom arheolokom muzeju gdje mi radimo.
U povodu navoda koji su se pojavili u tisku citirajui dijelo
ve radijske emisije gospodina Allegra, ne moemo potvrditi
nikakva njegova otkria.
Nismo pronali nikakvo razapinjanje uitelja, nikakvo
skidanje s kria, niti slomljenog tijela njihova gospodara
nad kojim je trebalo uvati strau sve do Sudnjeg dana.
Stoga, ne postoji nikakav jasno vidljiv esenski okvir u koji
se uklapa Isus iz Nazareta, kako je, navodno, prema jednom
izvjeu, rekao gospodin Allegro. Miljenja smo da je on po
greno proitao tekstove, ili, pak, izgradio niz pretpostavki
koje oni ne podravaju.
Objavljivanje ovakve vrste optube, posebice u pismu The Times-u,
vrlo je znakovito ponaanje. Ono jasno odraava zatvoreni krug
znanstvenika koji su se udruili protiv jednog od svojih lanova.
Prisiljen braniti se, Allegro je odgovorio vlastitim pismom upuenim

The Times-u, u kojem je objasnio i opravdao svoj poloaj:

U frazeologiji Novog zavjeta pronalazimo mnogo slinosti s
kumranskim zapisima, budui da je tamonja sekta takoer
vjerovala u dolazak Davidova Mesije, koji e se u posljed
njim danima uzdii sa sveenikom. U ovom smislu se Isus
uklapa u jasan mesijanski (ne esenski kako sam bio po
greno citiran) okvir. Nema nieg posebno novog ili
zapanjujueg u ovoj ideji.
To je vrlo razumna izjava i savim opravdani ispravak jednog pogre
nog navoda. No, ona takoer upuuje na to da su Allegrovi kolege
arko eljeli pronai bilo kakav izgovor da srue njegov ugled. U
svakom sluaju, dodao je Allegro, istina je da me neobjavljeni
materijal u mojoj skrbi uinio jo spremnijim prihvatiti odreene
prijedloge koje su prethodno iznijeli drugi znanstvenici, a u svezi s
onim to se inilo... nedovoljno utemeljenim.
Prepirke i sukobi nastavili su se sve dok, konano, 8. oujka
1957., Allegro nije napisao ljutito pismo Strugnellu:
Izgleda da jo uvijek ne shvaa to ste uinili poslavi
pismo novinarima, u pokuaju da iskrivite rijei vlastitog
kolege. Za ovakvo to jo nikada nisam uo. To je sluaj
akademskog zabadanja noa u lea bez presedana. I, mome,
ne optuuj me za pretjerano dramatiziranje itave stvari. Bio
sam ovdje, u Engleskoj... Reuterov me ovjek toga jutra
nazvao i rekao neto vrlo tipino: Ali, mislio sam da se vi
znanstvenici drite zajedno!.... No, kada sam shvatio da ste
citirali rijei koje nikada nisam izgovorio, zakljuak je bio
jasan. Ovo pismo nije bilo u interesu znanosti, ve da bi se
umirili strahovi rimokatolika u Americi... a sve se svelo na to
da se vi, momci, niste sloili s mojim tumaenjem odreenih
tekstova, gdje je mogunost da ja budem u pravu jednaka
vaoj. Umjesto da o tome raspravljate u akademskim aso
pisima i znanstvenim radovima, vi ste mislili da e biti lake
ako utjeete na miljenje javnosti uputivi uvredljivo pismo
novinama. I jo imate obraza nazvati to uenou. Dragi
mome, jo si vrlo mlad, i mnogo toga treba nauiti.

Kako smo prije naveli, Allegro je bio i ostao prvi meu lanovima
meunarodnog tima koji je objavio sav materijal njemu povjeren. S
druge strane, John Strugnell, u skladu s go-slow politikom tima,
nije objavio gotovo nita od velike koliine svoga materijala. Nje
govo jedino vee djelo nosi naslov Biljeke na margini, a sadre
113 stranica kritika na raun Allegra, koje Robert Eisenman naziva
ruenjem ugleda.
teta je, u meuvremenu, ve bila uinjena. Pismo The Times-u,
koje su potpisali de Vaux i trojica drugih klerika, otvorilo je prostor
katolikoj propagandnoj maineriji, koja je zapoela sa sramoenjem
i optubama. U lipnju 1956., primjerice, jedan je jezuitski kritiar
objavio lanak u Irish Digest-u, pod naslovom Istina o svicima s
Mrtvog mora, u kojem je napao Wilsona, Dupont-Sommera i,
posebice, Allegra. Nastavio je, zatim, s neobinom izjavom kako
svici iznenaujue malo doprinose naem znanju o idovskim
uenjima izmeu, recimo, 200. pr. Kr., i poetka kranske ere.
Svoj je lanak zakljuio u gorljivom tonu: Nije iz takve sekte 'Isus
nauio kako postati mesijom'... upravo je iz takvog tla izraslo trnje
koje je pokualo uguiti sjeme evanelja. Allegro je, tako, postao
ne samo grijenim znanstvenikom, ve i pravim Antikristom.
Jo se oluja nije ni stiala, a Allegro se ve upetljao u jo jednu
kontroverziju, ovoga puta vezanu uz Bakreni svitak, pronaen
1952. u pilji 3 u Kumranu. Kako srno prije rekli, fragmenti koji su
inili Bakreni svitak ostali su neotvoreni jo tri i pol godine od
otkria. O njihovom se sadraju, u meuvremenu, nairoko spekuli
ralo. Jedan je istraiva pokuao proitati ispupenja vidljiva s vanj
ske strane svitka. inilo se da zapis govori o nekakvom blagu. Ova je
pretpostavka u meunarodnom timu izazvala podsmjeh, meutim,
pokazala se sasvim ispravnom.
1955., godinu dana prije njegove javne prepirke sa svojim
kolegama iz meunarodnog tima, Allegro je o problemu Bakrenog
svitka razgovarao s profesorom H. Wright-Bakerom iz Tehnolo
kog koleda u Manchesteru (Manchester College of Technology).
Wright-Baker je napravio stroj koji je tanki bakar mogao rezati na
trake, ime je tekst postao itljivim. Prvi od dva fragmenta poslan je
u ljeto 1955. u Manchester, i povjeren Allegru. Wright-Bakerov je
stroj ispunio svoj zadatak, nakon ega je Allegro odmah zapoeo s

prevoenjem teksta. Sadraj fragmenta pokazao se toliko iznimnim,

da ga je Allegro u poetku skrivao od drugih, ne otkrivajui ga ak ni
Crossu ni Strugnellu koji su ga u svojim pismima molili za poje
dinosti. Njegova tajnovitost sigurno nije pripomogla u poboljanju
njihovih odnosa, no, Allegro je zapravo ekao da u Manchester stigne
i drugi fragment svitka, mislei kako je svako djelomino ili preu
ranjeno razotkrivanje moglo sve ugroziti. Jer, Bakreni je svitak
sadravao popis tajnih skrovita u kojima je, navodno, bilo zakopano
blago iz Jeruzalemskog Hrama.
Godine 1956., u Manchester je stigao i drugi fragment. Ubrzo je
bio otvoren i preveden. Oba su fragmenta, zajedno s prijevodima,
zatim poslana natrag u Jeruzalem. Tek je tada zapoeo pravi zastoj.
De Vaux i meunarodni tim bili su zabrinuti zbog tri stvari.
Njihova je prva bojazan bila sasvim opravdana. Ako se sadraj
svitaka javno obznani, i zaponu kruiti prie o zakopanom blagu,
beduini e raskopati itavu judejsku pustinju, a veliki dio onoga to
bi pronali moglo bi zauvijek nestati ili promaknuti znanstvenicima i
dospjeti na crno trite. Neto slino se, zapravo, ve dogaalo.
Prilikom otkria ili saznanja za mogue bogato nalazite, beduini bi
nad njim razapeli svoje velike crne atore i opljakali ga, a zatim svoj
plijen prodali preprodavaima starina.
De Vauxa i meunarodni tim brinula je i mogunost da blago o
kojemu govori Bakreni svitak doista postoji. Ako je ono doista bilo
stvarno, tada bi neizbjeno privuklo panju izraelske vlade, koja bi,
sasvim sigurno, na njega polagala pravo. Ne samo da bi takav sluaj
otklonio svaki autoritet meunarodnog tima, ve bi takoer mogao
dovesti do velike politike krize. Jer, dok je izraelsko pravo moglo
biti sasvim utemeljeno, veina je blaga, kao i svitak koji na njega
upuuje, bilo pronaeno na jordanskom teritoriju.
tovie, ako je blago doista postojalo, bilo je i teolokih razloga
za zabrinutost. De Vaux i meunarodni tim bili su skloni kumransku
zajednicu opisivati kao izoliranu enklavu, koja nije imala veze s jav
nim zbivanjima, politikim kretanjima, ili glavnim strujama u povi
jesti 1. stoljea. Ako je Bakreni svitak zaista upuivao na mjesto
gdje je lealo skriveno blago iz Jeruzalemskog Hrama, Kumran vie
ne bi odgovarao ovome opisu. Naprotiv, veze izmeu Kumrana i Hra
ma, kao sredita svih idovskih poslova, postale bi oigledne. Kum
ran bi prestao biti zatvorenim i izdvojenim fenomenom, pokazujui se

kao dio neeg mnogo ireg, to bi moglo u velikoj mjeri utjecati na

izvore kranstva. Ili, jo opasnije, ako se Bakreni svitak odnosi na
stvarno blago, to je blago moglo biti samo ono izneseno iz Hrama u
osvit pobune iz 66. god. posl. Kr. Ovo je moglo poremetiti sigurno
datiranje i kronologiju koju je meunarodni tim uspostavio za itav
rukopisni materijal.
Zbog svih navedenih imbenika bilo je neophodno itavu stvar
zatakati. Allegro je u poetku na to pristajao, mislei kako e
odgoda u objavljivanju sadraja Bakrenog svitka biti samo trenu
tana. Pristao je i na to da u svojoj knjizi koju je upravo pripremao ne
spominje nita u svezi sa svitkom. Njegov opi uvod u kumranski
materijal trebao je izai neto kasnije 1956. godine. U meuvremenu
je dogovoreno da otac Milik pripremi konani prijevod Bakrenog
svitka, kojeg je Allegro trebao popratiti jo jednom popularnom
knjigom za iru javnost.
Allegro je pristao na privremenu odgodu u objavljivanju sadraja
Bakrenog svitka. Naravno, nije oekivao da e se ona produiti u
nedogled. Jo je manje oekivao da e meunarodni tim umanjiti
znaaj svitka odbacujui popis blaga kao puku izmiljotinu. Kada je
Milik to doista i uinio, Allegro isprva nije posumnjao u postojanje
kakve zavjere. U pismu jednom od svojih kolega, 23. travnja, 1956.,
izrazio je svoje nestrpljenje, ali i uzbuenje i optimizam, govorei o
Miliku s nekom vrstom vitekog prijezira:
Samo nebo zna kada e, ako e ikad, nai prijatelji u Jeru
zalemu objaviti vijest o bakrenom svitku. To je doista fantas
tino (Milik misli doslovno tako, no, on je glup). Zamisli u
kakvoj sam agoniji, znajui da e izai moja knjiga, a da ga u
njoj nisam niti spomenuo.
Mjesec dana kasnije, Allegro je pisao Geraldu Lankesteru Hardingu,
glavi jordanskog Odjela za starine, i de Vauxovom kolegi. Moda je
Allegro osjetio kako se neto sprema, pa je, elei izbjei de Vauxa
osobno, upozorio na to jednog ne-katolikog dunosnika. U svakom
sluaju, ukazao je na mogunost da se, nakon izjave za tisak u svezi
s Bakrenim svitkom, k njima slije rijeka novinara. Predloio je,
stoga, da Harding, meunarodni tim, i svi koji su u to upueni, zbiju
redove i usvoje zajedniko stajalite. 28. svibnja, Harding, kojega je u

meuvremenu o svemu izvijestio i upozorio de Vaux, uputio je pismo

Allegru. Blago o kojemu govori Bakreni svitak, rekao je, ne ini se
uope povezanim s kumranskom zajednicom, niti bi u njemu nave
dena skrovita mogla doista postojati. Vrijednost popisanih predmeta
bila je, jednostavno, suvie velika. Bakreni svitak je samo zbirka
legendi o zakopanom blagu. etiri dana kasnije, 1. lipnja, dano je
i slubeno priopenje za tisak koje je potvrdilo Hardingove izjave.
Svitak, reeno je, sadri zbirku predaja o zakopanom blagu.
ini se da je Allegro bio zapanjen ovakvim licemjerjem. 5. lipnja
pisao je Hardingu: Nije mi sasvim jasno je li ova ala s 'predajama'
neto to ste ti i tvoj prijatelj izmislili za tisak, vladu, beduine, ili
mene osobno, ili, pak, u to doista vjerujete, Bog vas blagoslovio.
Usprkos tome, i dalje je Hardinga smatrao moguim saveznikom
protiv falange katolikih interesa. Zar Harding ne misli, upitao je da
bi bilo dobro pustiti pokoju pravu informaciju o svitku? Sada je ve
dobro poznato da je bakreni svitak potpuno otvoren u sijenju, a,
usprkos tvojim pokuajima da to sprijei, dobro je poznato i da je
moj prijevod odmah otiao tebi u ruke... Neto vie openitih poda
taka... potedjelo bi nas mnogih glasina, koje su ve poprimile mra
niju notu. Dodao je da e ljudi dobiti osjeaj da rimokatolika
braa iz tima, koja su tamo u veini, pokuavaju neto sakriti. Isto
je stajalite izrazio u pismu Franku Crossu, u kolovozu 1956. godine:
Laiki su krugovi vrsto uvjereni da Rimska crkva, utjelovljena u de
Vauxu i kompaniji, namjerava zatakati ovaj materijal. Obrativi
se de Vauxu osobno, suho je primjetio, vidim da ste vrlo paljivo
skrivali da je blago pripadalo Hramu.
Allegro je isprva vjerovao da e se potpuni prijevod teksta
Bakrenog svitka pojaviti vrlo brzo. Sada mu je ve moralo biti
jasno da se to nee dogoditi. U stvari, proi e jo etiri godine prije
objavljivanja prijevoda teksta, a i tada e ga izdati sam Allegro koji
e u meuvremenu u potpunosti izgubiti strpljenje s meunarodnim
timom. Allegro je jo uvijek elio da se njegova popularna knjiga
pojavi nakon slubenog prijevoda, kojeg je trebao pripremiti otac
Milik. Meutim, Milikov je prijevod iznenada i neoekivano pod
vrgnut daljnjim odgaanjima, po svemu sudei namjernim. Allegro
je bio zamoljen da u skladu s tim odgodi i vlastitu publikaciju.
tovie, ova je molba, odaslana preko posrednika, u jednom trenutku
bila popraena prijetnjama od strane lana meunarodnog tima, ije

ime ne moemo otkriti zbog pravnih razloga. Allegro je odgovorio:

Kada mi je priopena, molbu su pratili i izrazi prilino udnih
osjeaja koje, kako mi je reeno, dijelite i vi i oni u ije ime radite.
ak mi se ini da je bilo i nekih prognoza o posljedicama, ukoliko ne
udovoljim ovom zahtijevu. Primatelj pisma umilno je odgovorio
neka se Allegro ne smatra rtvom progona. Kako je Allegro ipak
odluio objaviti svoju knjigu, naao se u neugodnom poloaju,
preduhitrivi rad svoga kolege. Time je meunarodnom timu pruio
dodatne argumente koje je mogao upotrijebiti protiv njega, i jo se u
veoj mjeri od njega ograditi. Milikov se prijevod pojavio tek 1962.,
dvije godine nakon Allegrovog, est godina od otvaranja Bakrenog
svitka u Manchesteru, i deset godina nakon njegova otkria.
U meuvremenu, krajem ljeta 1956., pojavila se Allegrova popu
larna knjiga o kumranskom materijalu, Svici s Mrtvog mora, u kojoj
su preueni svi podaci o Bakrenom svitku. Bilo je to pet mjeseci
nakon bure koju su izazvale njegove radijske emisije. Kako je
Allegro i predvidio, one su, a posebice pismo The Times-u, osigurale
uspjeh knjige. Prvo izdanje od etrdeset tisua primjeraka rasprodano
je u sedamnaest dana, o emu je Edmund Wilson oduevljeno go
vorio na BBC-u. Knjiga Svici s Mrtvog mora, danas u svom drugom
izdanju i devetnaestom tiskanju, jo je uvijek najbolji uvod u kumranski materijal. De Vaux nije dijelio ovo miljenje, stoga je Allegru
uputio poduu kritiku. U svome odgovoru, 16. rujna 1956., Allegro je
izjavio: Vi ste nesposobni objektivno gledati na kranstvo; to je
alosno, ali i razumljivo obzirom na okolnosti. U istome pismu
upuuje na jedan od tekstova koji se odnosi na sina Bojeg:
Vi i dalje avrljate o onome o emu su razmiljali prvi idov
ski krani u Jeruzalemu, a za to vrijeme nikome ne pada na
pamet da je va jedini dokaz - ako se takvim moe nazvati Novi zavjet, toliko puta preraivana predaja iji dokazi ne
bi izdrali ni dvije minute na sudu... to se tie... Isusa kao
sina Bojeg i Mesije - to ni u jednom trenutku ne pori
em; sada nam je poznato iz Kumrana da su oni Davidova
Mesiju smatrali sinom Bojim, kojemu je Bog otac, no
to ne dokazuje fantastinu tvrdnju Crkve po kojoj je Isus sam
Bog. U njihovoj terminologiji nema proturjeja, ona se
javljaju tek prilikom njezina tumaenja.

Iznijeli smo dokaze o namjernom odugovlaenju i znaaju neobjav

ljenih kumranskih svitaka. Tekst na koji je upuivao Allegro, a
govori o sinu Bojem, jo uvijek nije objavljen, usprkos njegovoj
vanosti, ranoj identifikaciji i prijevodu. Tek e 1990. pojedini
njegovi odlomci pronai put do BAR-a.
Nakon svega to se dogodilo, Allegro bi bio iznimno naivan da je i
dalje mislio kako e ga njegovi dotadanji kolege prihvatiti kao lana
svoga tima. Meutim, upravo je tako Allegro razmiljao. U ljeto
1957., vratio se u Jeruzalem i tamo proveo cijeli srpanj, kolovoz, i
rujan, radei u Muzeju Rockefeller na svome rukopisnom materijalu.
Iz njegovih je pisama jasno da se doista osjeao dijelom tima, te da
nije sumnjao u to da je sve u redu. Najesen je otputovao natrag u
London, gdje je s BBC-em dogovorio snimanje televizijske emisije o
svicima. U listopadu se vratio u Jeruzalem, zajedno s producentom i
filmskom ekipom. Odmah su se uputili k Awni Dajaniju, jordanskom
kustosu Muzeja Rockefeller, i jednom od Allegrovih najbliih prija
telja. Sljedeeg ih je jutra Dajani odveo k de Vauxu kako bi se itava
stvar pokrenula. 31. listopada Allegro je pisao Franku Crossu kojega
je jo uvijek smatrao svojim saveznikom, i opisao mu to se dogodilo:
Okupili smo se... i objasnili to smo eljeli uiniti, no, de
Vaux je glatko odbio svaku suradnju. Neko smo vrijeme
zurili otvorenih usta, dok Dajani i producent nisu odluili
saznati o emu se radi. Sve me to prilino zapanjilo, jer, koli
ko znam, sa svojim sam dragim kolegama, barem do izvjesne
mjere, ostao u dobrim odnosima. Svakako, nije bilo nikakve
gorine s moje strane, no, de Vaux je rekao kako je sazvao
sastanak svojih znanstvenika, te da su se oni suglasili kako
ne ele imati veze ni sa ime to je u svezi sa mnom! Moj
prijatelj producent izveo je zatim staroga gospodina van, i
potanko mu objasnio da u emisiji ne elimo dirati ni u kakve
religiozne probleme, no, on (de Vaux) je bio vrlo odluan.
Rekao je da, iako nas ne moe sprijeiti u snimanju kumranskog samostana, nee dopustiti da uemo i u Muzej.
I dok je Allegro svime time bio prilino zbunjen, Awni Dajani je
postajao ivan. On je, oigledno, emisiju vidio kao priliku za

promidbu Jordana - starine i turizam, i pokazao spremnost da

upotrijebi svoj autoritet. Konano, on je bio slubeni predstavnik
jordanske vlade, kojega ak ni de Vaux nije mogao zanemariti:
im je mojim dragim kolegama postalo jasno da e emisija
biti snimljena i bez njih... poeli su stavljati karte na stol.
Nisu se protivili samoj emisiji, ve Allegru... Zatim su u na
hotel pozvali taxi i producentu iznijeli ponudu - ako potpuno
izbaci Allegra i za scenarista uzme Strugnella ili Milika, oni
e tada suraivati... Jednog me dana, nakon povratka s
iscrpljujueg posla u Kumranu, nazvao Awni i rekao da je,
stigavi, pronaao poruku (anonimnu) u kojoj mu se nudi
150 funta ukoliko nas sprijei da otputujemo u Aman i
snimimo tamonji Muzej.
U istom je pismu Allegro pokuao nagovoriti da se pojavi u emisiji.
Posavjetovavsi se s de Vauxom, Cross je odbio. Allegro se do tada
prilino obogatio, i znao je tono u kojem se poloaju nalazi u od
nosu na svoje bive kolege. Istoga je dana, osim Crossu, uputio
pismo jo jednom znanstveniku, koji nije bio slubeni lan meu
narodnog tima, ali mu je bilo doputeno prouavati svitke. Allegro
mu je ispriao itav dogaaj, i rekao kako namjerava pokrenuti
kampanju, za sada vrlo tiho, te slomiti kliku iz Muzeja i ubrizgati
novu krv, kako bi se neto od Milikovih, Strugnellovih, i Starckyjevih materijala to skorije objavilo u privremenom obliku. Dva
mjeseca kasnije, 24 prosinca 1957., pisao je istoj osobi izraavajui
svoju zabrinutost:
Iz naina na koji se planira objavljivanje fragmenata, vid
ljivo je da nekatoliki lanovi tima bivaju izbaeni to je
prije mogue.... Zapravo, koliina Milikovih, Starckyjevih i
Strugnellovih materijala iz 4Q [materijala iz pilje 4], toliko
je velika da mislim kako bi ih trebalo odmah smijeniti i
dovesti nove znanstvenike koji e materijale brzo iznijeti na
vidjelo.
.. .Razvija se vrlo opasna situacija u kojoj se zanemaruje
izvorna ideja o meunarodnoj urednikoj skupini koju
povezuje zajedniki cilj. Svi se fragmenti ponajprije donose

de Vauxu ili Miliku, a njihov se sadraj, kao to je bio sluaj

sa piljom 11, dri u potpunoj tajnosti, sve dok ga ova sku
pina temeljito ne proui.
Ovo je izvjee krajnje uznemirujue. Znanstvenici izvan meu
narodnog tima ve su sumnjali da se tamo primjenjuje neki oblik
nadzora i odabira. Allegro je samo potvrdio takve sumnje. Moemo
se samo upitati, to se moglo dogoditi s kakvim fragmentom iji se
sadraj protivio ustanovljenoj crkvenoj doktrini.
Allegro je potom iznio svoj plan, iji je jedan dio ukljuivao i
poziv znanstvenicima koji su mogli izdvojiti est mjeseci ili godinu
dana, kako bi doli u Jeruzalem i zauzeli svoje mjesto unutar tima:
Mislimo da bi trebalo ustanoviti pravilo o objavljivanju
materijala im on u najveoj moguoj mjeri bude sabran, i
osigurati njegove stalne i este publikacije u jednom aso
pisu... Sprjeavanje objavljivanja fragmenata samo kako bi
se izbjegla defloracija konanog izdanja ini mi se krajnje
neakademskim, kao i udaljavanje sposobnih znanstvenika od
fragmenata... Moda je za to postojao dobar razlog... dok
smo bili na samom poetku, u fazi skupljanja komadia. No,
sada, kada je veina posla obavljena, svatko bi mogao obja
viti neki od zapisa, barem u preliminarnom obliku.
Moda se nekome Allegro nee odmah svidjeti, budui da je svoju
osobnost pokazao kroz svoja pisma. On je uobraen, drzak, i veselo
ikonoklastian. No, nemogue je ne uvidjeti njegovo akademsko
potenje. Moda je doista i bio egocentrian u svome uvjerenju da je
njegovo osobito tumaenje kumranskih tekstova bilo valjano i od
velikog znaaja. No, gore navedene izjave izraavaju poziv upuen
akademskom svijetu u cjelini - poziv na otvorenost, estitost, dostu
pnost i nepristranost. Za razliku od de Vauxa i meunarodnog tima,
Allegro ne naginje tajnovitosti niti samovanosti. Ako i kuje zavjeru,
ini to samo zato da bi svitke s Mrtvog mora pribliio svijetu i
opravdao povjerenje u znanstvena istraivanja. Takva se tenja moe
smatrati samo asnom i velikodunom.
Allegrova estitost i velikodunost, meutim, nee biti nagra
ene, a ak niti priznate. Film koji je zavren krajem 1957., prikazao

je BBC tek u ljeto 1959., i to u kasnoveernjem terminu koji je

privukao mali broj gledatelja. Sasvim razumljivo, Allegro je do tada
ve postao nemiran. 10. sijenja, 1959., nakon najnovijeg u dugoj
seriji odgaanja, pisao je Avvni Dajanu:
Dakle, opet su to uinili. BBC je ve peti put odgodio prika
zivanje emisije o svicima... Sada vie nema nikakve sumnje
u to da su de Vauxovi kompii u Londonu upotrijebili svoj
utjecaj kako bi sprijeili emitiranje, ba onako kako je on i
elio... De Vaux nee prezati ni pred ime samo da bi
zadrao kontrolu nad rukopisnim materijalom. Ovako ili
onako, on mora biti uklonjen sa svoga sadanjeg poloaja.
Ako se neto i pojavi to bi moglo utjecati na rimokatoliku
dogmu, uvjeren sam da svijet za to ne bi nikada ni saznao.
De Vaux e ve nekako izmusti novac, i poslati plijen u
Vatikan, da se tamo sakrije ili uniti....
Uvidjevi da je kratkorono rjeenje u nacionalizaciji Muzeja Rocke
feller i svitaka od strane jordanske vlade, pokazao je sitniavost kojoj
je i sam bio podvrgnut: Mogao bih ak i odati pokoju od zatakanih
informacija, no, to u uiniti samo ako de Vaux pomisli da je
pobijedio.
Godine 1961., kralj Husein imenovao je Allegra poasnim savjetni
kom za svitke pri jordanskoj vladi. Sluba, iako prestina, sa sobom
nije donijela nikakvih stvarnih ovlasti. Tek e pet godina kasnije, u
studenom 1966., jordanska vlada postupiti prema Allegrovom pri
jedlogu i nacionalizirati Muzej Rockefeller. Tada e, meutim, ve
biti prekasno. Za godinu dana e izbiti estodnevni rat, a muzej e
zajedno sa svojim sadrajem prijei u izraelske ruke. Kao to smo ve
prije naveli, Izraelu je bila potrebna meunarodna potpora, stoga nije
elio riskirati izravan sukob s Vatikanom i katolikom hijerarhijom.
Samo etiri godine prije toga, papa Ivan XXIII slubeno je i doktrinarno oslobodio idove od svake odgovornosti za Isusovu smrt, i
izbrisao sve tragove antisemitizma iz rimokatolikog kanonskog
prava. Nitko nije elio stati na put ovakvoj pomirbi.
I Allegro je ve bio iscrpljen i razoaran svijetom profesionalne
znanosti. Ve je due vrijeme razmiljao o tome da napusti akademiju

i uzdrava se iskljuivo pisanjem. elio se vratiti svome prvobitno

odabranom podruju, filologiji, te je proveo pet godina radei na
knjizi kao rezultatu onoga to je smatrao filolokim otkriem od
velike vanosti. Godine 1970., pojavila se knjiga koja je nosila
naslov Sveta gljiva i kri (The Sacred Mushroom and the Cross),
djelo po kojemu je Allegro danas najpoznatiji, ali i gotovo svugdje
odbacivan.
Osnovna ideja Svete gljive i kria poiva na sloenim filolokim
premisama koje nam je, kao i mnogim drugim komentatorima, teko
prihvatiti. To je, meutim, nebitno. Znanstvenici stalno naginju tome
da svoje teorije obrazlau premisama upitne valjanosti, te obino
bivaju, u najgorem sluaju, ignorirani, ali ne i javno osramoeni.
Ono to je Svetu gljivu i kri pretvorilo u skandal, bili su Allegrovi
zakljuci o Isusu. Pokuavajui ustanoviti izvor svih religioznih
uvjerenja i obreda, Allegro je izjavio kako Isus nikada nije postojao u
povijesnoj stvarnosti, ve je bio samo slikom prizvanom u psihu pod
utjecajem jedne halucinogene droge, psilocybina, aktivnog sastojka u
halucinogenim gljivama. Kranstvo je, stoga, objasnio je Allegro,
proizalo iz neke vrste psihodelinog iskustva, ritualistikog rite de
passage-a, orgijastinog kulta magine gljive.
Ako bi se izdvojili i smjestili u drukiji kontekst, Allegrovi za
kljuci vjerojatno ne bi izazvali takvu buru. Ugledni su znanstvenici i
prije Allegra propitkivali i sumnjali u postojanje povijesnog Isusa.
Neki od njih to jo uvijek ine, iako su u manjini. Danas su svi viemanje sloni u pogledu injenice da su meu religijama, kultovima,
sektama i kolama misterija na Bliskom Istoku barem u izvjesnoj
mjeri bile u uporabi psihodeline i druge vrste droga, kao to su to
svakako bile, i jo jesu, irom svijeta. Nije nezamislivo da su takve
tvari bile poznate (a moda i upotrebljavane) judaizmu 1. stoljea, kao
i ranom kranstvu. Prisjetimo se samo ozraja kasnih ezdesetih.
Gledajui unatrag, danas o tome razmiljamo kao o takozvanoj kul
turi droge, o miroljubivom ersatz misticizmu, o Kenu Keseyu i nje
govim Merry Pranksters-ima, Tomu Wolfeu i The Electric Kool-Aid
Acid Test-u, hipijima koji se povlae ulicama Haight-Ashburyja u San
Franciscu, i njihovim love-ins-ovima i be-ins-ovima u Golden
Gate Park-u. To je, meutim, samo dio slike, koji zasjenjuje istinsko
oduevljenje i oekivanje koje je psihodelija pobudila ak i u mnogo
sofisticiranijim i discipliniranijim umovima. Bilo je to uvjerenje, koje

su dijelili mnogi znanstvenici, neurolozi, biokemiari, akademici,

psiholozi, lijenici, filozofi i umjetnici, da se ovjeanstvo doista
nalazi pred vratima nekog izvornog epistemolokog proboja.
Knjige poput Huxleyjevih Vrata percepcije (The Doors of
Perception) uivale su ogromnu popularnost, ne samo kod buntovne
mladei. Na Harvardu je Timothy Leary sa svojim objavama o
novoj religiji jo uvijek djelovao vrlo uvjerljivo. Castanedina
Uenja Don Huana nisu bila samo bestselerom, ve i priznatom aka
demskom dizertacijom na kalifornijskom Sveuilitu. Psihodeline
su se tvari uobiajile u medicinskoj praksi i psihoterapiji. Studenti
bogoslovije u Bostonu sluili su misu pod utjecajem LSD-a, nakon
ega je veina izjavila kako su doista doivjeli pojaan osjeaj
svetog, i veu bliskost s boanskim. ak se i premijer Chistopher
Mayhew, kasniji ministar obrane, dobrovoljno pojavio drogiran na
ekranima dravne televizije, zurei poput sveca u voditelja, sa serafinskim osmjehom ovjeka upravo promaknutog u mudraca. Moemo
shvatiti zato su akademska zajednica i kritiari s uasom reagirali na
Allegrovu knjigu, iako Allegro nije odobravao mentalitet Haight-Ashburyja, a sam nikada nije ni puio ni pio.
Sve u svemu, iako ne i zbog razloga koji se obino navode, Sveta
gljiva i kri bila je izrazito ne-ortodoksna knjiga koja je kompro
mitirala i Allegrov akademski ugled. Njezin je kritiar u The Times-u
napao i Allegra osobno, lativi se amaterske psihoanalize ne bi li mu
sruio ugled. ak su se i Allegrovi izdavai javno ispriali za
objavljivanje knjige, pokajniki priznavi da je nepotrebno uvredlji
va. 26. svibnja 1970., u jednom su pismu The Times-u etrnaestorica britanskih znanstvenika izrazili svoje neslaganje s Allegrovim
zakljucima. Izmeu ostalih, svoj je potpis stavio i Geza Vermes iz
Oxforda, koji se ve susreo s velikim dijelom Allegrovog rada na
kumranskim rukopisima, i koji e se uskoro takoer aliti na odgaa
nja od strane meunarodnog tima. Meu potpisanima je bio i profesor
Godfrey Driver, nekadanji Allegrov mentor, koji je formulirao jo
radikalnije tumaenje kumranskih tekstova, kakvo se ni sam Allegro
nikada nije usudio iznijeti.
Allegro je i dalje upozoravao javnost na odugovlaenje s objav
ljivanjem rukopisa. 1987., godinu dana prije svoje smrti, izjavio je da
su postupci meunarodnog tima jadni i neoprostivi, i dodao kako
su njegovi bivi kolege godinama sjedili na materijalu koji je ne

samo od iznimnog znaaja, ve i krajnje osjetljiv u religioznom

smislu:
Nema sumnje... da dokaz koji pruaju svici potkopava
jedinstvenost krana kao sekte... Zapravo, mi znamo ba
sve o izvorima kranstva, ovi dokumenti doista podiu
zavjesu.
Inicijativa se sada nalazila u rukama nove generacije znanstvenika,
kojoj je Allegro ostavio u zadatak da nastave njegovo istraivanje o
podrijetlu mita i religije. Njegova djela koja su usljedila nakon Svete
gljive i kria bila su dovoljno umjerena, no, za veinu itatelja, kao i
za akademsku zajednicu, on e ostati otpadnikom, ovjekom koji
je, prema podrugljivim rijeima The Times-a slijedio izvor kr
anstva sve do jestive gljive. Allegro je umro iznenada, 1988.,
odbaen od svojih kolega, ali jo uvijek optimistian, energian i
oduevljen vlastitim filolokim radom. Moda ga je pred kraj ivota
utjeila injenica da su njegova upozorenja na nedostatke u radu
meunarodnog tima ipak naila na odjek kod drugih.
Godine 1956., Edmund Wilson je vrlo povoljno ocijenio Allegrovu
popularnu knjigu o svicima s Mrtvog mora. Njegova vlastita knjiga,
koja je 1969. doivjela novo izdanje, opsegom je gotovo dvostruko
nadmaila prethodnu. Prema Wilsonu, situacija sa svicima vie nije
bila pitanje napetosti i koenja; ona je sada poprimila razmjere
zatakavanja i skandala: Jedan mi je katoliki znanstvenik rekao da
je u poetku, glede svitaka, neka vrsta slubene politike vodila
znanstvenike ka umanjivanju njihova znaaja. Sredinom sedam
desetih, biblijski su znanstvenici poeli otvoreno govoriti o skandalu.
ak su i najposluniji meu njima izrazili svoju zabrinutost. Meu
najuglednijim imenima suvremene semitske znanosti jest i dr. Geza
Vermes, koji je od 1951. godine objavljivao knjige i lanke o svi
cima. On se u poetku nije protivio meunarodnom timu i njegovom
radu. Meutim, poput mnogih drugih, i on je polako poeo gubiti
strpljenje glede objavljivanja rukopisnog materijala. 1977. godine
objavio je knjigu Svici s Mrtvog mora: Kumran u perspektivi (The
Dead Sea Scrolls: Qumran in Perspective), u ijem je prvom poglav
lju javno bacio rukavicu:

Trideset godina nakon to su prvi put ugledali svjetlost dana,

svijet ima pravo upitati one odgovorne za objavljivanje
kumranskih svitaka... to namjeravaju uiniti obzirom na
ovako alosno stanje stvari. Jer, ukoliko se smjesta ne
poduzmu drastine mjere, najvaniji i najdragocjeniji od
svih hebrejskih i aramejskih rukopisnih otkria, mogli bi
vrlo lako postati akademskim skandalom par excellence
dvadesetog stoljea.
Odan formi, meunarodni se tim na to nije osvrnuo. Gotovo deset
godina kasnije, 1985., dr. Vermes ih je opet pozvao neka poloe
raune, ovoga puta u The Times Literary Supplement-u:
Prije osam godina opisao sam situaciju kao alosno stanje
stvari i upozorio na to kako bi se ona mogla pretvoriti u
akademski skandal par excellence dvadesetog stoljea,
ukoliko se smjesta ne poduzmu drastine mjere. Naalost, to
se nije dogodilo, a sadanji se glavni urednik fragmenata u
meuvremenu javno oglasio kao ovjek koji sve kritike na
raun odgaanja odbacuje kao neopravdane i nerazumne.
U istoj je izjavi dr. Vermes hvalio Yigaela Yadina, koji je nedavno
umro, zbog njegova nastojanja da se u najskorijem moguem
vremenu objavi sav kumranski materijal u njegovom posjedu: Neka
to bude podsjetnik svima nama, posebice onima koji nisu mogli
odgovoriti na izazov njihova privilegiranog zadatka, da vrijeme
istjee.
U svojoj elji za izbjegavanjem poniavajuih sukoba, dr. Vermes
se ovdje i zaustavio. Kao i prije, meunarodni se tim nije obazirao na
njegove komentare. Takva je situacija za dr. Vermesa morala biti
posebno neugodna. On je priznati strunjak na tome polju, koji je
objavio prijevode svitaka koji su pronali svoj put do javnosti,
primjerice, onih objavljenih pod izraelskim pokroviteljstvom. On
je, svakako, u jednakoj mjeri sposoban za rad na neobjavljenom
kumranskom materijalu, kao i bilo koji lan meunarodnog tima, a
vjerojatno i jo upueniji od veine njih. Usprkos tome, itave mu je
ugledne akademske karijere bio onemoguavan pristup rukopisima.
Nije mu bilo doputeno ak ni pogledati materijal.

Za to su vrijeme znaajni dokazi i dalje ostajali prekriveni velom.

Mi sami moemo posvjedoiti o vanom materijalu koji, iako nije
bio stvarno zatakan, nije bio ni javno objavljen. U studenom 1989.,
primjerice, Michael Baigent je posjetio Jeruzalem i sastao se s lano
vima sadanjeg meunarodnog tima. Jedan od njih bio je otac Emile
Puech, mladi okrunjeni vladar Biblijske kole, koji je naslijedio
fragmente svitaka prethodno dodijeljenih ocu Jeanu Starckyju, kao i
materijal nepoznatog podrijetla. U jednom je razgovoru otac Puech
objavio tri vana otkria:
1. On je oigledno pronaao nove veze izmeu svitaka i Propo
vijedi na Gori, ukljuujui i svjee i znaajne podatke o
siromanima duhom.
2. U Poslanici Barnabinoj, apokrifnom kranskom tekstu koji
se spominje ve u 2. st. posl. Kr., Puech je pronaao citat, do
tada nepoznat, a koji se pripisuje neznanom proroku. Citat
se, kako se pokazalo, pojavio na jednom od svitaka s Mrtvog
mora, to upuuje na to da je autor Poslanice Barnabine bio
lan kumranske zajednice, ili je, pak, imao pristup njoj i
njezinim uenjima. Bila je to neprijeporna veza izmeu
Kumrana i kranske predaje.
3. U djelu sv. Justina muenika, kranskog pisca iz 2. stoljea,
Puech je pronaao jo jedan citat koji izravno proizlazi iz
kumranskih svitaka.
Mi ne skrivamo nita, odluno je tvrdio Puech. Objavit emo
sve. Koliko je nama poznato, meutim, nita od otkria o kojima
nam se u razgovoru povjerio Puech, nije se pojavilo u tisku, a ini se
da i nee, barem ne tako skoro. S druge strane, nedavno su poele
curiti informacije koje upuuju na to da se odreena vrsta
materijala i dalje prikriva. Taj je podatak, koji se 1990. pojavio na
stranicama BAR-a, povjeren od strane neimenovanog znanstvenika
kojega je oito muila savjest. On navodi fragment jednog
kumranskog svitka koji je vrlo slian odlomku iz Evanelja po Luki.
Govorei o Isusovom skorom roenju, Luka (Lk, I: 32-5) pria o
djetetu koje e biti prozvano Sinom Najuzvienijeg i Sinom

Bojim. Kumranski fragment iz pilje 4 takoer govori o dolasku

onoga koji e po svome imenu biti... pozdravljan [kao] Sin Boji, a
oni e ga zvati Sinom Najuzvienijeg. Ovo je, kako istie BAR,
izvanredno otkrie, po prvi se put izraz Sin Boji pojavljuje u
jednom palestinskom zapisu izvan Biblije. Koje su god okolnosti
dovele do objavljivanja ovoga fragmenta, on proizlazi iz rukopisnog
materijala kojega je do sada strogo nadzirao i prikrivao neuhvatlji
vi otac Milik.

4.
Protivljenje sporazumu

Edmund Wilson, John Allegro i Geza Vermes optuili su meuna

rodni tim za zatakavanje, odugovlaenje i odgaanje objavljivanja
rukopisnog materijala iz Kumrana, te za uspostavu akademskog
monopola na svicima s Mrtvog mora. Wilson i Allegro osudili su
uporne pokuaje tima da odvoji kumransku zajednicu od takozvanog
ranog kranstva. Sva su se trojica, meutim, sloila s ostalim
postavkama meunarodnog tima. Prihvatili su, primjerice, datiranje
svitaka s Mrtvog mora kao predkranskih. Prihvatili su, takoer, i
pretpostavku da su lanovi kumranske zajednice bili eseni. Konano,
sloili su se i s time da su eseni iz Kumrana, prema Plinijevom, Filonovom i Josipovom opisu, bili povueni i miroljubivi askete, odvo
jeni od vladajue struje drutvene, politike i religiozne misli. Ako je
kranstvo doista na neki nain bilo povezano s kumranskom za
jednicom, tada se ono pokazalo manje izvornim negoli se do sada
vjerovalo. Kranstvo je svoje podrijetlo moglo traiti u Kumranu,
jednako kao to je ustanovljena doktrina njegove temelje postavila u
konvencionalnom starozavjetnom judaizmu. Osim toga, nije bilo
nikakvih posebnih razloga zbog kojih bi netko mogao izmijeniti
svoje vienje ili ideju o kranstvu.
ezdesetih je godina, meutim, akademsko protivljenje spora
zumu meunarodnog tima postalo sve glasnije, i to iz drugog smjera.
Propitkivanje sporazuma postat e tada jo radikalnije od svega to

su iznosili Wilson, Allegro i Vermes. Ono e dovesti u pitanje ne

samo datiranje kumranskih svitaka kakvo je ustanovio meunarodni
tim, ve i navodno esenski karakter kumranske zajednice. Ljudi
odgovorni za ove kritike bili su Cecil Roth i Godfrey Driver.
Cecil Roth je vjerojatno bio jedan od najuglednijih idovskih
povjesniara svoga vremena. Nakon slube u britanskoj vojsci,
tijekom Prvog svjetskog rata, doktorirao je na Merton College-u u
Oxfordu kao povjesniar. Nekoliko je godina bio predava na idov
skom studiju u Oxfordu - mjestu koje danas zauzima Geza Vermes.
Bio je plodan pisac, s vie od est stotina objavljenih radova, te
glavni urednik Encyclopaediae Judaicae. Uivao je ogromni ugled u
akademskom svijetu, a posebice je bio poznat kao strunjak za
idovsku povijest.
Godfrey Driver bio je osoba slinih akademskih kvaliteta. Poput
Rotha, i on je sluio u britanskoj vojsci tijekom Prvog svjetskog rata,
sudjelujui i u borbama na Srednjem Istoku. I on je predavao u Ox
fordu, na Magdalen College-u, postavi 1938. profesorom semitske
filologije. Do I960., tri puta je predavao i kao profesor hebrejskog
jezika. Bio je pridrueni direktor tima koji je prevodio Stari zavjet za
New English Bible. Kao to nam je ve poznato, bio je mentor Johna
Allegroa, te ga je preporuio meunarodnom timu.
Jo od prvih otkria svitaka s Mrtvog mora, profesor Driver je
savjetovao panju prilikom njihovog datiranja kao pretkranskih. U
pismu, 23. kolovoza 1949. upuenom The Times-u, upozorio je na
opasnost da se takvo datiranje kumranskih svitaka openito prihvati
prije negoli ga se podvrgne kritikom ispitivanju. U istom je pismu
izjavio: Vanjski dokaz... o pretkranskom podrijetlu krajnje je nesi
guran dok svi unutarnji dokazi ukazuju na suprotno. Driver je vidio
rizik u pouzdavanju u tonost vanjskog dokaza, odnosno, arheolo
gije i paleografije, smatrajui kako bi se vie panje trebalo pokloniti
ispitivanju unutarnjeg dokaza, odnosno, sadraja samih svitaka.
Na temelju takvog dokaza on e kasnije i zakljuiti da svici s Mrtvog
mora potjeu iz 1. stoljea kranske ere.
Za to je vrijeme Cecil Roth provodio vlastito istraivanje, te je
1958. godine objavio rezultate svoga rada u djelu naslovljenom Povi
jesna pozadina svitaka s Mrtvog mora (The Historical Background of
the Dead Sea Scrolls). Povijesna pozadina, objasnio je, nije bila
pretkranska, ve je, naprotiv, obuhvaala vrijeme pobune u Judeji,

izmeu 66. i 74. god. posl. Kr.. Poput Drivera, i Roth je tvrdio da su
sami tekstovi svitaka mnogo pouzdaniji vodi od arheologije ili
paleografije. Oslanjajui se i sam na njih, razvio je brojne teze koje, ne
samo da su se suprotstavljale sporazumu meunarodnog tima, ve su i
razljutile njegove brojne katolike lanove. Iz konteksta jednoga od
zapisa, primjerice, zakljuio je kako napadai, koje kumranska
zajednica smatra svojim neprijateljem, mogu biti samo Rimljani, i to
Rimljani iz doba Carstva, a ne iz vremena Republike. Pokazao je,
takoer, da militantni nacionalizam i mesijanski ar imaju mnogo vie
slinosti sa zelotima koje je opisao Josip, negoli s esenima koje
opisuje predaja. Priznao je da su izvornu kumransku zajednicu mogli
osnovati tradicionalni eseni, no, ako je tome bilo tako, obrazlagao je
dalje Roth, oni su napustili to podruje nakon njegova unitenja, 37.
god. pr. Kr.. Oni koji su se tamo naselili nakon 4. god. pr. Kr., i kasnije
pohranili svitke, nisu uope bili eseni, ve zeloti. Svoju je tezu proirio
nastojei uspostaviti veze izmeu kumranske zajednice i neustraivih
branitelja Masade, smjetene 48 kilometara juno od Kumrana.
Treba li rei da su takve tvrdnje izazvale bijesne kritike. U de
Vauxovom meunarodnom timu, jedan od de Vauxovih suradnika,
Jean Carmignac, osvrnuvi se na Rothovu knjigu, primijetio je da
Roth ne proputa nijednu priliku kako bi tijesno povezao Masadu s
Kumranom, no, to je samo jedna od slabosti njegovih teza. ak i
kad je Yigael Yadin, osam godina ranije, prilikom iskopavanja kod
Masade pronaao svitke identine nekima pronaenim u Kumranu,
meunarodni je tim odbio razmotriti Rothovu tezu. Bilo je sasvim
jasno da je neka vrsta veze izmeu Kumrana i Masade morala posto
jati, no, meunarodni je tim, ija je logika bolno posrtala pred ovom
injenicom, i usprkos tome ustrajao na samo jednom moguem
objanjenju - neki od esena iz Kumrana zacijelo su napustili svoju
zajednicu i pridruili se obrani Masade, donijevi svoje svete
tekstove sa sobom!
to se tie Masade, Roth je bio osveen Yadinovim iskapanjima.
No, on je bio prilino sposoban i sam voditi svoje bitke. U jednom
lanku, objavljenom 1959., usredotoio se posebice na de Vauxovu
tvrdnju, koja se temeljila na navodnom arheolokom dokazu da
svici nisu mogli biti pohranjeni nakon 68. god. posl. Kr., jer je
Kumran tada zauzela 10. legija. Roth je vrlo uvjerljivo pokazao
da 10 legija, u ljeto 68. god. posl. Kr., nije bila ni blizu Kumrana.

Rothovi su argumenti moda razljutili meunraodni tim, no, isto

je miljenje dijelio i njegov kolega Godfrey Driver. Njih dvojica su
vrlo blisko suraivali, te je Driver, 1965. godine, objavio svoje
opseno i temeljito obrazloeno djelo o kumranskim nalazima, pod
naslovom Judejski svici (The Judaean Scrolls). Prema Driveru, argu
menti koji govore u prilog pretkranskog datiranja svitaka, krajnje
su neutemeljeni. Samo paleografski razlozi ukazuju na takvo podri
jetlo, a oni sami nisu dovoljan dokaz. Driver se sloio s Rothom
da se svici odnose na vrijeme pobune u Judeji, izmeu 66. i 74. god.
posl. Kr., te su time vie-manje istovremeni s Novim zavjetom.
Smatrao je, kao i Roth, da su lanovi kumranske zajednice morali biti
zeloti, a ne tradicionalni eseni. Ustvrdio je da su svici mogli biti
pohranjeni u Kumranu bilo kada izmeu prve, i kraja druge pobune u
Judeji, koju je podigao Simeon bar Kochba, a trajala je od 132. do
135. god. posl. Kr. Uputio je otre kritike na raun rada meuna
rodnog tima, kojega je izraziti uzorak bio de Vaux.
Roth i Driver su bili uveni i priznati znanstvenici, koji su uivali
veliki ugled na svom povijesnom podruju, te ih se nije moglo
zanemariti niti olako odbaciti. Njihova se uenost i ugled nisu mogli
dovesti u pitanje niti diskreditirati. Konano, bili su suvie vjeti u
akademskim prepirkama da bi stavili omu oko vlastitih vratova, kao
sto je to uinio Allegro. Bili su, meutim, osjetljivi na onu vrstu
patronizirajue superiornosti koju su iskazivali de Vaux i meuna
rodni tim. Roth i Driver, ma koliko uzvieni, opisani su nekompe
tentnima na podruju kumranske znanosti. Tako je 1967. de Vaux, u
osvrtu na Driverovu knjigu napisao: alosno je ovdje jo jednom
naii na sukob metode i mentaliteta izmeu kritiara i arheologa,
ovjeka za stolom i ovjeka na terenu. Ne treba, naravno, misliti da
je samo de Vaux toliko mnogo vremena provodio na terenu. Kao
to smo vidjeli, on, kao i veina lanova meunarodnog tima, bili su
zadovoljni zatvorivi se u Muzej, ostavljajui veinu terenskog posla
beduinima. Mogli su se pravdati injenicom da je Muzej barem bio
blii Kumranu od Oxforda. tovie, de Vaux i njegov tim mogli su se
pozivati na iskustvo iz prve ruke i bolji uvid u cjelokupni rukopisni
materijal iz Kumrana, s ime se Roth i Driver, budui da im je pristup
bio uskraen, nisu mogli pohvaliti. Propitkujui povijesnu metodu
meunarodnog tima, Roth i Driver se nisu ozbiljno suprotstavljali
i njegovom pretjeranom oslanjanju na arheologiju i paleografiju.

ini se da su arheologija i paleografija bile najjae strane tima,

to je de Vauxu omoguilo da svoj osvrt na Judejske svitke zakljui
odlunom i samouvjerenom izjavom kako je Driverova teorija...
nemogua. De Vaux je mogao, pozivajui se na arheologiju i
paleografiju, zaarati druge strunjake s tog podruja i time pridobiti
njihovu podrku. Tako je i profesor Albright bio nagovoren stati
protiv Drivera, ije su teze, kako je izjavio, potpuno promaene.
Njihova slabost, nastavio je Albright, proizlazi iz oiglednog nepo
vjerenja u metodologiju arheologa, numizmatiara i paleografa. Na
svoju nesreu, on [Driver] se izravno sudario s jednim od najbriljantnijih znanstvenika dananjice - Rolandom de Vauxom.. ..
Prelazei u napad, meunarodni tim i njegovi suradnici nastavili
su bombardirati Rotha i Drivera jo eim kritikama. Obojica su,
kako je primijetio Eisenman, bili ismijani na nain na koji to nisu
zasluili, i s takvom smjelou da to budi uenje. Nitko se nije
usudio pruiti im svoju podrku, niti riskirati stavljanje sada ve vrlo
vrstog sporazuma pod znak pitanja. A uene su ovce, kako Eisen
man kae, zbile redove. to se Rotha i Drivera tie, njihovi
interesi i ugled nisu bili ogranieni samo na kumranska istraivanja.
Oni su se, stoga, jednostavno povukli iz arene, ne videi smisla u
daljnjem sukobu, to samo ukazuje na strah i poslunost ostalih
istraivaa na tome podruju. To e ostati crnom mrljom u povijesti
kumranskih istraivanja.
Ako se meunarodni tim prije toga ponaao monopolistiki,
njegov se sadanji poloaj inio nedodirljivim. Nadigrao je dvojicu
svojih potencijalno najopasnijih protivnika, te se njegov trijumf inio
gotovo potpunim. Rath i Driver natjerani su na utnju, a svatko tko je
mogao predstavljati opasnost, bio bi prijetnjama prisiljen na poslu
nost. Krajem ezdesetih i poetkom sedamdesetih, hegemonija
meunarodnog tima bila je gotovo apsolutna.
Do sredine osamdesetih, takvo je protivljenje politici meunarodnog
tima bilo sporadino i neorganizirano. U najveoj je mjeri bilo izra
eno u Sjedinjenim Dravama, kroz asopis Biblical Archaelology
Review. U svome izdanju za rujan/listopad 1985., BAR je izvijestio o
konferenciji o svicima s Mrtvog mora, odranoj prethodnog svibnja
na Sveuilitu u New Yorku. U lanku je citirana izjava profesora
Mortona Smitha: Namjera mi je bila govoriti o skandalima vezanim

uz rukopise s Mrtvog mora, no, oni su se pokazali suvie brojnima,

predobro poznatima i previe odvratnima. Primjetio je da su
lanovi meunarodnog tima bili voeni, u mjeri u kojoj se to moe
pouzdano ustvrditi, sporazumom, tradicijom, kolegijalnou i
inercijom. BAR je zakljuio:
lanovi meunarodnog tima; znanstvenici kojima je dodi
jeljen rukopisni materijal (T. H. Gaster, profesor na Barnard
College-u, pri Sveuilitu Columbia, naziva ih zaaranim
krugom), imaju mo putanja informacija, to im donosi
akademski ugled, mo, i prekrasan ego-trip. Zato ih kvariti?
Oigledno je postojanje ovoga imbenika kontroverzno i
upitno.
BAR je ukazao na frustraciju i ogorenost meu znanstvenicima
dokazanih sposobnosti, koji nisu bili primljeni u zaarani krug.
Ukazao je i na povlastice koje uivaju institucije poput harvardskog
Sveuilita gdje su radili i Cross i Strugnell, i svojim ljubimcima
meu studentima omoguili pristup kumranskim rukopisima, dok je
mnogo iskusnijim i sposobnijim istraivaima takva mogunost bila
uskraena. BAR je zavrio svoje izvjee pozivajui na najskorije
objavljivanje fotografija jo neobjavljenih tekstova,
kao i Morton
Smith, koji je zamolio svoje kolege neka upute zahtjev izraelskoj
vladi, koja sada ima vrhovnu vlast nad rukopisnim materijalom, da
utjee na najhitnije objavljivanje fotografija tekstova, kako bi oni
postali dostupni svim znanstvenicima.
injenica da je Smithov apel bio zanemaren, samo svjedoi o
akademskoj malodunosti. Treba takoer spomenuti da je njime,
naalost, Smith implicitno prenio krivnju s meunarodnog tima, koji
je stvarno snosio odgovornost, na izraelsku vladu, koja je bila zao
kupljena mnogo vanijim problemima. Izraelci su se drali svoje
strane dogovora iz 1967., da e meunarodnom timu biti doputeno
zadrati monopol, uz uvjet objavljivanja. Meunarodni tim, meutim,
nije ispunio svoj dio nagodbe. Izraelska je vlada moda i bila odgo
vorna zato to je dopustila da se takvo stanje nastavi, ali nije joj se
moglo predbacivati zbog nastanka same situacije. Kao to je i
Eisenman uskoro uvidio, veina Izraelaca; znanstvenika, novinara, a
u jednakoj mjeri i vladinih ljudi, bili su iznenaujue neupueni u

pravo stanje stvari, ali i prilino ravnoduni. Upravo je takvo nezna

nje i ravnodunost doprinjelo nesmetanom odravanju statusa quo.
Meutim, 1985., iste godine kada je odrana konferencija o kojoj
je izvijestio BAR, ugledni lan izraelskog parlamenta, Yuval Ne'eman, poeo se zanimati za ovaj problem, usput se pokazavi iznimno
dobro upuenim. Ne'eman je bio svjetski poznat fiziar, te profesor
fizike i proelnik Odjela za fiziku Sveuilita u Tel Avivu sve do
1971., kada je postao predsjednikom Sveuilita. Prije toga bio je
vojni strateg i jedan od ljudi odgovornih za razvoj temeljnog strate
kog naela izraelske vojske. Izmeu 1961. i 1963., bio je znanstveni
direktor Soreq Research Establishment-a, izraelske Komisije za
atomsku energiju. Ne'eman je pitanje svitaka pokrenuo u Knesset-u,
izraelskom parlamentu, opisujui skandaloznom injenicu da
izraelske vlasti nisu razmatrale niti poduzimale nita u svezi sa situ
acijom u kojoj je meunarodnom timu ostavljen mandat i monopol
koji se protee jo iz razdoblja biveg jordanskog reima. Ova je
zamjerka konano prisilila izraelski Odjel za starine da istrai kako i
zato jedna enklava katoliki orijentiranih znanstvenika moe vriti
tako potpuni i iskljuivi nadzor nad neim to je, u stvarnosti,
izraelsko dravno blago.
Izraelski je Odjel za starine nastavio s pritiscima na meunarodni
tim po pitanju objavljivanja. Koji je razlog odugovlaenju i odgo
dama, i u kojem se razumnom roku moe oekivati objavljivanje
materijala? U to je vrijeme direktor tima bio otac Benoit, koji je 15.
rujna uputio pismo svojim kolegama. U tome pismu, ija se kopija
nalazi u naem posjedu, podsjetio ih je na apel Mortona Smitha za
najskorijim objavljivanjem fotografija. alio se, takoer (kao da je
sam bio oteena stranka), na uporabu rijei skandal, ne samo od
strane Mortona Smitha, ve i Ne'emana u Knesset-u. Izrazio je,
nadalje, svoju namjeru da preporui Johna Strugnella za glavnog
urednika buduih izdanja, te je od svakog lana tima zatraio da
postave rokove za objavljivanje pojedinih radova.
Zahtjevu oca Benoita bilo je samo djelomino udovoljeno. Na
Ne'emanov poticaj, Odjel za starine mu je 26. prosinca 1985. uputio
jo jedno pismo, ponovivi svoj zahtjev za izvjeem i odgovorima
na pitanja koja je Odjel pokrenuo. Ne moemo biti sigurni da li je
Benoit svoj odgovor temeljio na pouzdanim informacijama od strane
svojih kolega, ili je jednostavno improvizirao kako bi dobio na

vremenu, no, pisao je Odjelu za starine, vrsto obeavi kako e sav

materijal u posjedu meunarodnog tima biti objavljen u roku od
sedam godina, odnosno, do 1993. Rokovi su bili pismeno podastrti,
kao obvezujui dokument, no, naravno, nitko ga nije shvatio ozbilj
no. U razgovoru s nama, Ne'eman je izjavio kako je uo ukanja o
tome da je ovo obeanje openito bilo shvaeno kao ala. Pokazalo
se da je tome doista bilo tako. Nema nikakvih izgleda da e se sav
kumranski materijal, ili barem jedan razuman dio, pojaviti do 1993.
ak ni nalazi iz pilje 4 nisu objavljeni u cijelosti. Nakon Allegrovog
sveska iz serije Otkria u judejskoj pustinji, objavljenog 1968.,
objavljena su samo tri - 1977., 1982., 1990., ime konani broj iznosi
osam svezaka.
Usprkos tome, pojaani su pritisci izazvali paniku meu lano
vima meunarodnog tima. Kako se moglo i predvidjeti, zapoela je
potraga za rtvenim jarcem. Tko je u cijelu stvar upleo izraelsku
vladu? Tko je o svemu izvijestio Ne'emana i omoguio mu da pitanje
pokrene u Knesset-u? Moda je zbog ponavljanja rijei skandal
meunarodni tim zakljuio da odgovornost najvjerojatnije lei na
Gezi Vermesu. Vermes, meutim, nije imao ba nita s tim. Ne'e
mana je izvijestio Robert Eisenman.
Eisenman je uio iz propusta Rotha i Drivera. Shvatio je da sve to
ulazi u sporazumno tumaenje meunarodnog tima poiva na pretpo
stavci o tonosti arheolokog i paleografskog datiranja. Roth i Driver
s pravom su odbacili ovo datiranje kao nedovoljno utemeljeno, no,
bez ozbiljnih argumenata. Eisenman je odluio izazvati meunarodni
tim na njegovom vlastitom podruju, razotkrivanjem metodologije i
dokazivanjem kako su rezultirajui podaci bili netoni.
Svoju je kampanju pokrenuo knjigom koja nam je prvi put
skrenula panju na Eisenmanovo djelo, a nosi naslov Makabejci,
sadokiti, krani i Kumran (Macabees, Zadokites, Christians and
Qumran). Objavljena je 1983., za nizozemskog izdavaa E. J. Brilla.
Ovom je knjigom Eisenman postavio prvi ozbiljni izazov arheologiji
i paleografiji meunarodnog tima. U njezinom uvodu doslovno je
bacio rukavicu maloj skupini specijalista koji su uglavnom radili
zajedno i prema sporazumu. Obzirom da je knjiga napisana za
ogranienu publiku, meunarodni je tim, naravno, mogao jedno
stavno zanemariti izazov. Doista, vrlo je vjerojatno da je tada nitko

nije ni proitao, odbacujui je kao efemerno djelo jednog arogantnog

poetnika.
Eisenman, meutim, nije pristajao na to da njegova nastojanja
budu preputena zaboravu. Godine 1985., u Italiji se pojavila njegova
druga knjiga, Jakov Pravedni u Komentaru Habakuku (James the
Just in the Habakkuk Pesher), koja je, ironino, izala iz jedne od
vatikanskih tiskara, Tipographia Gregoriana, s talijanskim predgovo
rom. Sljedee ju je godine, uz neke izmjene i proirenja na samome
tekstu i njegovu dodatku, izdao E. J. Brill. Iste je godine Eisenman
prihvatio mjesto u prestinom Institutu Albright u Jeruzalemu. Tu je
poeo raditi iza kulisa, kako bi izraelsku vladu upoznao sa situacijom
i stavio pitanje svitaka na njezinu listu prioriteta.
Eisenman je shvatio da se zbijeni redovi meunarodnog tima ne
mogu razbiti samo kroz akademski dekor i prosvjede u znanstvenim
asopisima. Bilo je potrebno krenuti s pritiscima izvana, po mogu
nosti sa samog vrha. Eisenman se, stoga, sastao i o svemu izvijestio
profesora Ne'emana, koji je tada iznio problem u Knesset-u.
Neto kasnije iste godine, Eisenman je osobno doao k ocu
Benoitu, i usmeno zatraio pristup svicima. Kao to se moglo i oe
kivati, Benoit je uljudno odbio, lukavo mu predloivi neka se obrati
izraelskim vlastima, naglasivi kako sam nije ovlaten odluivati o
njegovom zahtjevu. Eisenman tada jo uvijek nije bio upoznat sa
strategijom kojom se sluio meunarodni tim kako bi odvratio sve
one koji su traili pristup svicima. Meutim, Eisenman nije bio
spreman predati se tako lako.
Za vrijeme svoga boravka na Institutu Albright, svi su znan
stvenici bili obvezni odrati jedno javno predavanje. Eisenmanovo je
bilo na rasporedu za veljau 1986., a za svoju je temu odabrao naslov
Jeruzalemska zajednica i Kumran (The Jerusalem Community
and Qumran), s provokativnim podnaslovom Problemi arheologije,
paleografije, povijesti i kronologije (Problems in Archaeology,
Palaeografy, History, and Chronology). Kao i u sluaju njegove
knjige o Jakovu, sam je naslov proraunato odabran da pogodi u
samo sredite problema. Prema obiaju, Institut Albright je uputio
pozive svim vanijim znanstvenicima na tome podruju, a razlozi
uljudnosti traili su da budu zastupljene i sestrinske ustanove, poput
francuske Biblijske kole. Pojavilo ih se pet ili est, to je bio vei
broj od uobiajenog.

Budui da nisu bili upoznati s Eisenmanom i njegovim radom,

posjetitelji nisu oekivali nita posebno. Postupno se, meutim,
njihova samouvjerenost poela ruiti, te su Eisenmanovo izlaganje
odsluali u utnji.* Po zavretku predavanja, odbili su postavljati bilo
kakva pitanja, napustivi prostoriju bez uobiajenih uljudnih estitki.
Po prvi im je put postalo jasno da Eisenman predstavlja ozbiljan iza
zov. Kao i uvijek, odluili su zanemariti ga, nadajui se da e se sve
stiati samo od sebe.
Sljedeeg proljea, u Jeruzalem je stigao jedan od Eisenmanovih
prijatelja i kolega, profesor Philip Davies sa Sveuilita Sheffield. S
direktorom Hrama Knjige, Magenom Broshijem, njih su dvojica
razgovarali o svojoj elji da se objave fragmenti svitaka koje je jo
uvijek prisvajao meunarodni tim. Smatrajui to uzaludnom nadom,
Broshi se nasmijao: Neete to doekati dok ste ivi. U lipnju,
pred kraj njegova boravka u Jeruzalemu, Eisenmana je na aj pozvao
njegov kolega, profesor na Hebrejskom sveuilitu, koji e kasnije
postati lanom izraelskog Odbora za nadziranje svitaka. Eisenman
je opet poveo Daviesa sa sobom. Tamo su bili i brojni drugi aka
demici, poput Josepha Baumgartena s Hebrejskog sveuilita u Baltimore-u, a naveer se pojavio i John Strugnell, Allegrov stari
neprijatelj, koji e kasnije postati prvim ovjekom meunarodnog
tima. Glasan, i oigledno eljan svae, Strugnell se poeo aliti na
nekvalificirane ljude koji uporno zahtijevaju pristup kumranskim
svicima. Eisenman je odgovorio na signal. Koja je Strugnellova defi
nicija kvalifikacije? Je li on sam kvalificiran? Osim njegovih
navodnih vjetina u analiziranju rukopisa, je li uope ita znao o po
vijesti? Bila je to polu-ozbiljna, vie-manje civilizirana prepirka,
no postajala je sve osobnijom.
Sljedeu je godinu, 1986/87., Eisenman proveo na Oxfordu, kao
stariji znanstvenik na Oxfordskom centru za poslijediplomske
hebrejske studije (Oxford Centre for Postgraduate Hebrew Studies), i
izvanredni profesor na Linacre College-u. Putem veza u Jeruzalemu,
dobio je dva tajna dokumenta. Jedan je bio prijepis svitka na kojemu
je radio Strugnell, dio njegova privatnog vlasnitva. Ovaj tekst,
kojeg je oigledno napisao voa drevne kumranske zajednice, a
* Neto vie o Eisenmanovim opaanjima, vidi 10 poglavlje Znanost u slubi vjere

navodi brojna pravila koja se tiu njezina upravljanja, poznat je,

meu upuenima u to podruje istraivanja, kao dokument MMT.
Strugnell ga je pokazao na konferenciji 1985., ali ga nije objavio.
(Niti je to uinio do danas, iako se itav tekst sastoji od svega 121
retka).
Drugi je dokument bio od veeg suvremenog znaaja. Sadravao
je kompjuterski ispis, ili popis, svih kumranskih tekstova u rukama
meunarodnog tima.24 Ono to ga je uinilo posebno znaajnim bila
je tvrdnja meunarodnog tima kako takav ispis ili popis ne postoji.
Bio je to konani dokaz da ogromna koliina materijala jo nije bila
objavljena, te da se njezino postojanje dralo u tajnosti.
Eisenman nije nimalo dvojio o onome to treba uiniti:
Budui da sam shvatio kako je jedan od glavnih problema
meu znanstvenicima, koji je i doveo do ovakve situacije,
bilo suvie zatitniko ponaanje i ljubomorno uvanje
tajnosti, odluio sam bezuvjetno pokazati sve to je stiglo u
moje ruke. Usluga je to koju mogu uzvratiti. Jo vie, to e
onemoguiti meunarodni kartel ili monopol na takvim
dokumentima.
U skladu s tim, svatko tko je elio vidjeti dokument MMT, mogao
je od Eisenmana dobiti svoju kopiju. Ove su se kopije oigledno pro
irile poput poara, pa je, godinu i pol kasnije, i Eisenman dobio
jedan primjerak dokumenta, uz pitanje je li upoznat s njegovim
sadrajem.
Ovaj je ispis, poput MMT dokumenta, proizveo upravo ona
kav uinak kakav je Eisenman i oekivao. Svoje je namjere jo
jasnije izrazio poslavi kopiju ispisa Hershelu Shanksu iz asopisa
BAR, dajui im dodatno streljivo za obnavljanje kampanje,
Eisenmanovi odnosi s meunarodnim timom bili su tako jo gori.
Na povrini je, naravno, zadran dekor uzajamnog akademskog poto
vanja i hladne uljudnosti. Konano, nisu ga mogli javno napasti zbog
njegovih postupaka, hinei nepristranost u ime znanosti. Meutim, jaz
meu njima postajao je sve veim, a nedugo zatim bit e i prora
unatih pokuaja da se Eisenmana odstrani iz javnog djelovanja.
U sijenju 1989., Eisenman je posjetio Amira Drorija, novoime
novanog direktora izraelskog Odjela za starine. Drori je Eisenmana

neslubeno izvijestio kako namjerava potpisati sporazum s novim

glavnim urednikom meunarodnog tima, Johnom Strugnellom.
Prema tom sporazumu, tim je trebao zadrati svoj monopol. Rokovi
za objavljivanje koje je prihvatio otac Benoit, Strugnellov prethod
nik, trebali su biti ukinuti. Sav preostali kumranski materijal imao je
biti objavljen, ne do 1993., ve do 1996. godine.
Naravno, Eisenman je bio zaprepaten. Njegovi pokuaji razuvjeravanja Drorija pokazali su se uzaludnima. Eisenmam je sa
sastanka otiao s vrstom odlukom da upotrijebi drukiju i jo otriju
strategiju. Jedini nain na koji se moglo pritisnuti meunarodni tim i
Odjel za starine, i moda sprijeiti Drorija da sklopi ugovor, bio je
putem izraelskog Visokog suda pravde, koji je nadlean za rjeavanje
sluajeva ometanja pravde i privatnih tubi pojedinaca.
O tom je pitanju Eisenman razgovarao s pravnicima. Da, zaklju
ili su, Visoki sud bi mogao biti nagovoren na intervenciju, meutim,
Eisenman bi zato morao podastrijeti dokaz o povredi pravde. Trebao
bi pokazati, po mogunosti napismeno, da je priznatom znanstveniku
bio onemoguen pristup svicima. Takav dokaz, meutim, tada nije
postojao, barem ne u pravnom smislu, kako je zahtijevao Sud. I
ostalim je znanstvenicima, naravno, bio uskraen pristup svicima, ali
neki od njih bili su mrtvi, dok su drugi bili ratrkani po svijetu, a
nitko od njih nije posjedovao potrebnu dokumentaciju. Strugnellu bi
se, stoga, trebalo obratiti s novim zahtijevima za pristup specifinim
materijalima, koje bi on, po svojoj prilici, odbio. Sada kada je Eisen
man imao brojeve iz kataloga, njegov e zadatak biti laki.
Ne elei se u to upustiti sam, Eisenman je mislio kako e biti
uvjerljiviji ako dobije podrku ostalih. Obratio se Philipu Daviesu sa
Sheffielda, koji je pristao podrati neto to su obojica smatrali samo
prvim korakom u dugakoj pravnoj bitci na izraelskom Visokom
sudu. 16. oujka 1989., dvojica su profesora uputili slubeno pismo
Johnu Strugnellu. Zahtijevali su pristup odreenim izvornim frag
mentima i fotografijama fragmenata, pronaenim u kumranskom
nalazitu oznaenom kao pilja 4, te su priloili i kompjuterski ispis
kojeg je Eisenman razaslao unaokolo. Kako bi iskljuili svaku za
bunu, naveli su brojeve fotografskih negativa. Zahtijevali su, takoer,
i pristup brojnim komentarima rukopisa, ili fragmentima komentara,
koji su se odnosili na glavni tekst. Bili su spremni platiti svaku
cijenu, obeavi kako nee objaviti nijedan konani prijepis kao niti

prijevod teksta, koje e koristiti samo za potrebe vlastitih istrai

vanja. Obeali su i da e se pridravati svih uobiajenih pravila
autorskog prava.
U svome su pismu Eisenman i Davies odali priznanje naporima i
vremenu koje je meunarodni tim uloio kroz sve ove godine istrai
vanja, no, drali su da je tim ve dovoljno i adekvatno kompenzi
ran, uivanjem tako dugotrajnog i iskljuivog pristupa kumranskom
materijalu. Izjavili su da je trideset i pet do etrdeset godina dovoljno
dugo vremensko razdoblje za ostale znanstvenike koji su ekali na
takav pristup, bez kojega ne moemo oekivati nikakav znaajan
napredak u naim naporima. Pismo se nastavlja:
Zasigurno je vaa prvobitna namjera bila objaviti ove
materijale u najbrem moguem vremenskom roku, u korist
itave akademske zajednice, a ne kontrola nad njima. Moda
bi bilo drukije da ste vi i vai znanstvenici bili ti koji su
pronali ove materijale. No, niste, ve su vam jednostavno
bili dodijeljeni...
...Sadanja je situacija krajnje nenormalna, stoga, kao
zreli znanstvenici na vrhuncu naih snaga i sposobnosti,
smatramo optereujuim i oteavajuim traiti od nas da i
dalje ekamo da nam se omogui pristup ovim materijalima,
i to etrdeset godina nakon njihova otkria.
Eisenman i Davies su oekivali da e Strugnell odbiti njihove
zahtjeve. Meutim, on se nije potrudio ak ni odgovoriti. Eisenman
je, stoga, 2. svibnja uputio pismo Amiru Droriju koji je, neto ranije
iste godine, obnovio monopol meunarodnog tima, produivi rok za
objavljivanje do 1996. Eisenman je priloio i presliku pisma Strugnellu, naglasivi kako je ono poslano na obje Strugnellove adrese. Strugnellovu je utnju prokomentirao rijeima: Iskreno, umorni smo
od toga da se s nama postupa prijezirno. Takvo ponaanje, meutim,
nije novi fenomen, ve dio procesa koji traje ve 20-30 ili vie
godina...
Budui da Strugnell nije elio dopustiti pristup kumranskom
materijalu, Eisenman je zatraio od Drorija da to uini, obzirom na
njegove ovlasti. Naveo je, zatim, dva posebno vana razloga za to.
Dokle god meunarodni tim bude imao nadzor nad kumranskim

tekstovima, nee biti dovoljno samo ubrzati rok za objavljivanje.

Zadovoljio bi samo slobodan akademski pristup, kako bi se provjerili
zakljuci meunarodnog tima, dopustile razliitosti u prijevodima i
tumaenju, te uoile veze koje su moda lanovi tima propustili
uoiti:
Ne moemo biti sigurni... da su oni iscrpli sve mogue
fragmente u odnosu na dani dokument, ili da su fragmente
poredali u pravilan redoslijed. Ne moemo biti sigurni ni da
su popisi potpuni i da se neki fragmenti nisu izgubili, unitili,
ili previdjeli na neki nain ili iz odreenog razloga. To se
moe utvrditi samo zajednikim radom cijele akademske
zajednice.
Drugi e razlog postati sam po sebi jasan. Meunarodni je tim ustra
jao na vanosti arheologije i paleografije. Upravo je na temelju njiho
vih navodno tonih arheolokih i paleografskih rezultata, objasnio je
Eisenman, ustanovljeno i prihvaeno datiranje kumranskih tekstova.
Ipak, sami su tekstovi bili podvrgnuti testiranju ugljikom kakvo je
bilo u upotrebi u vrijeme pronalaska svitaka. Takav je nain utvriva
nja starosti bio vrlo nespretan i tetan za krhki rukopisni materijal.
Kako bi izbjegli opasnost od gubitka velike koliine materijala,
testirani su samo oni svici koji su se nalazili u posudama. Tom je
prilikom ustanovljeno da svici potjeu otprilike s poetka kranske
ere. Nijedan tekst nije bio testiran pomou suvremenih tehnika usta
novljavanja starosti poput datiranja ugljikom 14, iako je i ova metoda
unaprijeena novijom AMS (Accelerator Mass Spectroscopy) teh
nikom. Time bi mnogo manji broj rukopisnog materijala bio izvrgnut
opasnosti, a postignuta bi bila i vea tonost. Eisenman je, stoga,
predloio Droriju da, sukladno svojim ovlastima, obavi nove, suvre
menije testove, te da se u tu svrhu dovedu i znanstvenici izvana,
koji e osigurati ispravnost postupka. Svoje je pismo zakljuio
strastvenim apelom: Molimo vas, odmah utjeite na to da se ovi
materijali nau u rukama zainteresiranih znanstvenika, kojima su oni
potrebni kako bi nastavili sa svojim profesionalnim istraivanjem,
nepristrano i bez razlike.
Bez sumnje na Drorijev nagovor, Strugnell, koji se tada nalazio u
Jeruzalemu, konano je 15. svibnja poslao svoj odgovor. Usprkos

injenici da je Eisenman svoje pismo uputio na obje Strugnellove

adrese, na Harvard i u Jeruzalem, Strugnell je svoje kanjenje oprav
davao time to je pismo bilo poslano u pogrenu zemlju.
Kako je izvijestio BAR, Strugnellov napuhani odgovor na
Eisenmanov zahtjev za pristup, ukazuje na iznimnu intelektualnu
prepotenciju i akademski prijezir. Strugnell se osjetio zbunje
nim time to su Eisenman i Davies pokazali svoje pismo polovici
izraelskih uglednika. Optuio ih je za nepridravanje prihvaenih
normi i nazvao ih lotofazima, vjerojatno mislei na Kalifornijce,
iako nije sasvim jasno zato bi se ovaj izraz mogao primijeniti i na
Philipa Daviesa sa Sheffielda. Strugnellova namjera nije bila samo
Eisenmanu i Daviesu odbiti pristup, ve i umanjiti znaaj kljunih
pitanja koja su oni pokrenuli. Savjetovao im je neka za primjer uzmu
nain na koji su se takvi zahtjevi rjeavali u prolosti, te da se
poslue za to predvienim kanalima, zanemarujui injenicu da su
svi takvi zahtjevi u prolosti bili odbijeni. alio se, takoer, da je
ispis koji su Eisenman i Davies upotrijebili kako bi naveli brojeve
fotografskih negativa, sadravao zastarjele podatke. Zaboravio je,
meutim, spomenuti kako je ovaj ispis, da ne spominjemo i novi, bio
nedostupan znanstvenicima koji nisu bili lanovi meunarodnog
tima, sve dok ga Eisenman nije razaslao naokolo.
Eisenman je na Strugnellovo odbijanje odgovorio izlaskom u
javnost. Sredinom 1989., ovaj je problem, u amerikim i izraelskim
novinama, postao vrstom cause celebre-a, a u manjoj mjeri i britan
skom tisku. Eisenmana se nadugacko i nairoko citiralo u New York
Times-u, Washington Post-u, Los Angeles Times-u, Chicago Tribune-u,
Time Magazine-u i kanadskom Maclean's Magazine-u. On je naglasio
pet vanih injenica:
1. Da je sva istraivanja vezana uz svitke s Mrtvog mora mono
polizirala mala enklava znanstvenika, skrivenih interesa i
pristrane orijentacije.
2. Da je samo mali postotak od ukupnog kumranskog mate
rijala pronaao svoj put do tiska, te da se veina materijala
jo uvijek dri u tajnosti.
3. Da je tvrdnja, kako je veliki broj takozvanih biblijskih
tekstova bio objavljen samo obmana, jer se najvaniji mate
rijal sastoji od takozvanih sektakih tekstova - novih i

nikad prije vienih, a koji se u velikoj mjeri odnose na

povijest i religiozni ivot 1. stoljea.
4. Da nakon etrdeset godina, svim zainteresiranim znanstve
nicima mora biti omoguen pristup.
5. Da se na kumranskim zapisima moraju odmah provesti
AMS testovi ugljikom 14, koje bi trebali nadzirati neovisni
laboratoriji i istraivai.
Bilo je neizbjeno, meutim, da zbog medijskog senzacionalizma
itava stvar propadne, da Eisenmanove rijei budu u dva sluaja
iskrivljene, te da padnu otre rijei sa obaju strana. No, u pozadini
ovih sukoba, osnovni je problem i dalje ostajao nerijeenim. Godine
1988., Philip Davies je napisao:
Svaki arheolog ili znanstvenik koji iskopa ili pronae kakav
zapis, ne otkrivi nikome ono to je pronaao, zasluuje da
ga se zatvori kao neprijatelja znanosti. Nakon etrdeset
godina mi jo uvijek nemamo potpuni i konani izvjetaj o
iskopavanju, niti potpunu publikaciju svitaka.

5.
Akademska politika i
tromost birokracije

Poetkom 1989., Eisenman je bio pozvan da predstavi svoje

izlaganje na konferenciji o svicima, koja je trebala biti odrana toga
ljeta na Sveuilitu u Groningenu. Organizator i predsjednik konfe
rencije bio je tajnik asopisa Revue de Qumran, slubenog tijela
Biblijske kole, francuske dominikanske arheoloke kole u Jeruza
lemu, iji su lanovi ili suradnici bili mnogi znanstvenici iz meu
narodnog tima. Kako je dogovoreno, sva su predavanja odrana na
konferenciji imala kasnije biti objavljena u asopisu. Do tada su,
meutim, Eisenmanovi sukobi s meunarodnim timom postali javni.
Naravno, nije bilo mogue povui poziv, stoga je Eisenmanu bilo
doputeno odrati predavanje, ali je zaustavljeno njegovo objav
ljivanje.*
Predsjednik konferencije, kojemu je bilo vrlo neugodno, ispriao
se Eisenmanu, objasnivi mu kako su njegovi nadreeni, urednici
asopisa, ustrajali na iskljuenju Eisenmanova predavanja. Revue de
Qumran se tako razotkrio, ne kao promicatelj slobodnog akadem
skog miljenja, ve kao glasnogovornik meunarodnog tima.
*

Predavanje je kasnije ipak objavljeno. Vidi Eisenman, Tumaenje 'Abeit-Galuto-a' u

komentaru Habakuku, Folia orientalia, vol. XXVIII (1990).

Okolnosti su se, meutim, polako poele mijenjati u Eisenmanovu korist. New York Times je, primjerice, vrlo pomno pratio razvoj
sukoba i ocjenjivao argumente suprotstavljenih strana. 9. srpnja
1989., objavio je svoj zakljuak u uvodniku naslovljenom Akadem
ska sujeta:
Za neka je znanstvena djela, poput sastavljanja rjenika,
ponekad potreban itav ivotni vijek. Druga, meutim, svoje
kanjenje mogu opravdati tek pohlepom za slavom, tati
nom, ili, jednostavno, lijenou.
Osvrnimo se na alosnu priu o svicima s Mrtvog mora,
zapisima koji bi mogli baciti potpuno novo svjetlo na ranu
povijest kranstva i dokumentiranje razvoja judaizma.
Svici su otkriveni 1947. godine, no, mnogi njihovi frag
menti jo uvijek nisu objavljeni. Danas, vie od 40 godina
kasnije, zatvorena skupina tromih znanstvenika i dalje ne
ini nita da se takvo stanje promijeni, dok svijet eka, a
dragocjeni komadii nestaju u praini.
Naravno, oni odbijaju dopustiti drugima da vide mate
rijal prije negoli on bude objavljen pod njihovim imenima.
Rokovi za objavljivanje koje je postavio J. T. Milik, Francuz,
odgovoran za vie od pedeset dokumenata, za druge su
znanstvenike izvorom osobitih frustracija...
Arheologija je posebno osjetljiva na znanstvenike koji
dobiju kontrolu nad materijalom, a zatim ga odbiju objaviti.
Usprkos neprilinom djetinjastom ponaanju, bockanjima, uvredama,
stereotipiji i opoj ogorenosti, Eisenmanovi su argumenti poeli
dobivati na teini i uvjerljivosti. Usporedno s tim, poelo se razvijati
jo neto, to je bilo od jednakog znaaja. Outsideri - protivnici
meunarodnog tima, zdrueni u zajednikim naporima, poeli su
organizirati vlastite konferencije. U mjesecima koji su uslijedili nakon
uvodnika u New York Times-u, odrane su dvije takve konferencije.
Prvu je organizirao profesor Kapera iz Krakowa, uz pomo
Philipa Daviesa, a odrana je u Mogilanyju u Poljskoj. Na toj je
konferenciji postignut sporazum poznat kao Rezolucija iz Mogilanyja, koja je iznijela dva osnovna zahtijeva: da nadlene izraelske
vlasti pribave fotografske ploe svih neobjavljenih svitaka, te da se

one dostave Oxford University Press-u u svrhu najskorijeg objav

ljivanja, i; da se podaci o de Vauxovim iskopavanjima poduzetim
izmeu 1951. i 1956., od kojih su mnogi jo uvijek nepoznati, objave
u svom konanom obliku.
Sedam i pol mjeseci kasnije, odrana je i druga konferencija, na
Eisenmanovom terenu, u Long Beachu, na Kalifornijskom dravnom
sveuilitu. Svoja su izlaganja predstavili brojni akademici, ukljuu
jui i samoga Eisenmana, te profesora Ludwiga Koenena i profesora
Davida Noela Freedmana sa Sveuilita u Michiganu, profesora Nor
mana Golba sa Sveuilita u Chicagu, i profesora Jamesa M. Robinsona sa Sveuilita Claremont, koji je predsjedao timom odgovornim
za izdavanje svitaka iz Nag Hammadija. Ova je konferencija iz
njedrila dvije vane odluke: prvo, da se odmah objave faksimilna
izdanja svih do sada neobjavljenih kumranskih fragmenata, to ini
neophodan prvi korak u otvaranju mogunosti za sve znanstvenike,
neovisno o njihovim stajalitima ili pristupu; i drugo, da se uspo
stavi baza podataka o rezultatima AMS testova ugljikom 14 na
poznatim rukopisima, kako bi se olakalo datiranje tekstova kojima
do sada nije ustanovljena starost, bilo da se oni nalaze na papirusu,
pergamentu, ili kakvom drugom materijalu.
Naravno, nijedna od ovih odluka, iz Mogilanyja, kao ni iz Long
Beacha, nije bila pravno obvezujua. U akademskoj su zajednici,
meutim, ali i u medijima, one imale znaajnu teinu. Meunarodni
je tim sve vie bivao zaokupljen vlastitom obranom, tovie, polako
je poeo poputati pod pritiskom. Tako je, primjerice, dok je javna
bitka bila na vrhuncu, otac Milik tiho predao jedan tekst (onaj isti
kojeg su Eisenman i Davies traili u svome pismu Strugnellu) profe
soru Josephu Baumgartenu s Hebrejskog sveuilita u Baltimoreu.
Baumgarten, koji je sada bio lan meunarodnog tima, odbio je, me
utim, dopustiti ikome da pogleda tekst. Strugnell, koji je, kao glava
tima, morao odobriti i nadzirati takve transkacije, nije se potrudio ak
ni o tome obavijestiti Eisenmana ili Daviesa. No, sama injenica da
je Milik uope predao materijal ukazivala je na odreeni napredak
u tome smislu da se on osjetio prisiljenim na odricanje od barem
jednog dijela svoga privatnog vlasnitva, a s njim i jednog dijela
odgovornosti.
Jo je vie ohrabrivala injenica da je, 1990. godine, Milik predao
i drugi tekst, ovoga puta profesoru Jamesu VanderKammu s Dravnog

sveuilita Sjeverne Karoline. Prekinuvi tradiciju meunarodnog

tima, VanderKamm je smjesta ponudio pristup ostalim znanstveni
cima. Pokazat u fotografije svima koji su za to zainteresirani,
objavio je. Kako se moglo i oekivati, Milik je VanderKammov po
stupak oznaio neodgovornim, nakon ega je VanderKamm svoju
ponudu povukao.
Vanu ulogu u kampanji za slobodan pristup svicima s Mrtvog mora
odigrao je, kako smo ve naznaili, asopis Biblical Archaeological
Review Hershela Shanka. Upravo je BAR, 1985. godine, objavljiva
njem dugakog i otrog lanka o problemima vezanim uz kumranski
materijal, pokrenuo medijsku kampanju koja traje jo i danas. A kada
je Eisenman pribavio kompjuterski ispis koji je sadravao popis svih
fragmenata u posjedu meunarodnog tima, dostavio ga je BAR-u,
opskrbivi ga time informacijom od neprocjenjive vanosti. BAR je
bio i vie negoli spreman zauzvrat pruiti publicitet i otvoreni forum
za rasprave.
BAR-oy je napad, meutim, barem u izvjesnoj mjeri bio usmje
ren na izraelsku vladu, koju je drao jednako odgovornom za zastoj
kao i sam meunarodni tim. Eisenman je bio paljiv, nastojei se
ograditi od BAR-ovih stajalita. Napasti izraelsku vladu, mislio je,
znai odvratiti panju od stvarnog problema, a to je uskraivanje
informacija.
Usprkos tome to je njegov pristup u poetku bio neto drukiji,
BAR-ov je doprinos bio ogroman. Od proljea 1989. godine, asopis
neprestano objavljuje lanke o sporosti i nedostacima znanstvenih
istraivanja vezanih uz kumranske rukopise. Temeljni je stav BAR-a
da svici s Mrtvog mora u krajnjoj liniji predstavljaju javno blago.
O meunarodnom timu BAR pie: Uredniki je tim postao u veoj
mjeri zaprekom u objavljivanju negoli izvorom informacija. Ope
nito uzevi, BAR je povukao prilino mnogo dobrih poteza, i doista,
vrlo esto dolazi sasvim blizu granica koje zakon propisuje glede ono
ga to smije biti objavljeno. Eisenman moda i nije djelio BAR-ovu
spremnost da okrivi izraelsku vladu, no, ti su napadi, nesumnjivo,
poluili barem neke rezultate.
Tako su, primjerice, izraelske vlasti bile nagovorene da poduzmu
izvjesne mjere nadzora nad neobjavljenim kumranskim materijalom.
U travnju 1989., Izraesko arheoloko vijee imenovao je Odbor za

nadzor svitaka, koji je trebao pratiti objavljivanje svih kumranskih

tekstova, i osigurati da lanovi meunarodnog tima doista ispunja
vaju dodijeljene im zadatke. Na samome se poetku stvaranje ovoga
odbora inilo tek kozmetikim postupkom, kako bi se stekao dojam
da se ini neto konstruktivno. Meutim, kako je meunarodni tim
nastavljao s odugovlaenjem, odbor se pokazao sve monijim.
Kako smo ve vidjeli, raspored oca Benoita, prema kojem je sav
kumranski materijal trebao biti objavljen do 1993., bio je zamjenjen
novim, i (barem teoretski) realnijim Strugnellovim rasporedom, koji
je kao krajnji rok za objavljivanje odredio 1996. godinu. Eisenman je
i dalje duboko sumnjao u namjere meunarodnog tima. BAR je, me
utim, bio mnogo glasniji, objavivi kako je predloeni raspored
bio obmana i prijevara. Budui da nije bio potpisan, naglasio je
BAR, nikoga ni na to nije obvezivao. Nadalje, rasporedom nije bilo
ureeno pitanje izvjeivanja, niti pruen dokaz da meunarodni tim
doista obavlja svoj posao. to bi se dogodilo, upitao je BAR izraelski
Odjel za starine, ukoliko se ne bi udovoljilo ugovorenim rokovima?
Odjel za starine nije izravno odgovorio na ovaj upit, ali je, 1.
srpnja 1989., u jednom interview-u za Los Angeles Times, direktor
Odjela, Amir Drori, izjavio neto to bi se moglo opisati nebuloznom
prijetnjom: Po prvi put mi imamo plan, i ako netko svoj posao ne
zavri na vrijeme, imamo pravo predati svitke nekome drugome.
Strugnell je, meutim, u interview-u za International Herald Tribu
ne, pokazao kako olako uzima ove prijetnje. Mi ne vozimo vlak,
rekao je. U jednom razgovoru na ABC televiziji bio je jo jasniji:
Uope neu brinuti ukoliko za godinu ili dvije ne udovoljim
roku. Milik je, pak, itavo vrijeme ostajao, kako se izrazio Time
Magazine, neuhvatljivim, iako je asopis uspio izvui jednu, za
njega karakteristinu, arogantnu izjavu: Svijet e vidjeti rukopise
onda kada ja zavrim sav potreban posao.
Opravdano nezadovoljan, BAR je nastavio sa svojom kampa
njom. U interview-u za ABC televiziju, Strugnell se, s pomalo nes
pretnim humorom i oiglednim prijezirom alio na nedavne napade
kojima su bili izloeni on i njegovi kolege, ini se da smo okrueni
rojem buha iji je zadatak dosaivati nam. BAR je smjesta objavio
znakovitu fotografiju profesora Strugnella okruenog imenovanim
buhama. Uz Eisenmana i Daviesa, imenovane buhe bile su i
profesori Joseph Fitzmayer s Katolikog sveuilita, David Noel

Freedman sa Sveuilita u Michiganu, Dieter Georgi s frankfurtskog

Sveuilita, Norman Golb sa ikakog Sveuilita, Z. J. Kapera iz
Krakowa, Philip King s Boston College-a, T. H. Gaster i Morton
Smith sa Sveuilita Columbia, te Geza Vermes sa Sveuilita u
Oxfordu. BAR je pozvao i sve ostale bibliciste koji su eljeli biti javno
imenovani kao buhe, neka se upiu na popis. Ovome je pozivu
odgovoreno itavim mnotvom pisama, od kojih je jedno poslao i
profesor Jacob Neusner s Instituta za napredne studije pri Sveuilitu
Princeton, autor brojnih znaajnih djela o izvorima judaizma i ranim
danima kranstva. Komentirajui rad meunarodnog tima, Neusner
je opisao povijest istraivanja svitaka s Mrtvog mora kao monumen
talan promaaj, kojeg je pripisao aroganciji i uobraenosti.
S istraivanjem vezanim uz ovu knjigu zapoeli smo ve u jesen
1989., i polako se i sami upleli u kontroverziju. Otputovavi u Izrael,
kako bi prikupio potrebnu grau i razgovarao s brojnim znanstve
nicima, Michael Baigent je odluio saznati neto vie o takozvanom
Nadzornom odboru, nedavno osnovanom kako bi nadgledao rad
meunarodnog tima. Teoretski, Odbor je mogao biti bilo to. S jedne
strane, mogao je biti samo tigar od papira, sredstvo formalnog
institucionaliziranja slubene neaktivnosti. S druge strane, Odbor je
mogao ponuditi stvarnu mogunost oduzimanja moi iz ruku meu
narodnog tima, povjeravanjem njegovog zadatka mnogo sposobnijim
ljudima. Hoe li Odbor sluiti samo kao puka kozmetika, podra
vajui daljnje odgode? Da li doista posjeduje ovlasti i spremnost da
uinkovito utjee na promjenu postojee situacije?
Meu lanovima Odbora bile su i dvije osobe iz izraelskog
Odjela za starine; Amir Drori, proelnik Odjela, te gospoa Ayala
Sussman. Baigent je dogovorio sastanak s Drorijem, no, stigavi u
Odjel za starine, upuen je da, umjesto s njim, razgovara s gospoom
Sussman, koja je predsjedala pod-odborom zaduenim za same kumranske tekstove. Drugim rijeima, Drori je bio zauzet brojnim drugim
poslovima. Aktivnosti ge. Sussman bile su posebno usmjerene na
svitke.
S gospoom Sussman, Baigent se sastao 7. studenog, 1989. Ona
je oigledno, a moda i razumljivo, sastanak smatrala nepoeljnim
ometanjem njezina ionako pretrpanog rasporeda. Iako obzirna i
uljudna, gospoa Sussman bila je nestrpljiva, povrna i neodreena,

potvrdivi samo nekoliko pojedinosti, nastojala je to je prije mogue

okonati razgovor. Baigent je, takoer, bio uljudan, no, pokazalo se
potrebnim da postane zamarajue upornim, i stvori dojam kako je bio
spreman cijeli dan ekati u uredu, ukoliko ne bi dobio neke odgovore
na svoja pitanja. Gospoa Sussman je, konano, kapitulirala.
Prva Baigentova pitanja doticala su se organizacije i ciljeva
Nadzornog odbora. Oigledno smatrajui Baigenta obinim novi
narom koji poznaje samo povrinu prie, gospoa Sussman je ne
razborito izjavila da je Odbor stvoren kako bi odvratio kritike od
Odjela za starine, i neznajui da je Baigent bio dobro upuen u poza
dinu problema. Baigent je tako stekao dojam da Odbor nije stvarno
zainteresiran za svitke, ve je sluio tek kao vrsta birokratske maske.
Kakva je bila njegova slubena uloga, upitao je Baigent, i kolike
su bile njegove stvarne ovlasti? Gospoa Sussman ostala je neodre
ena. Zadatak Odbora, rekla je, bilo je savjetovanje Amira Drorija,
direktora Odjela za starine, u njegovim odnosima s profesorom Strugnellom, glavnim urednikom svih publikacija kumranskog materijala.
Namjera je Odbora, dodala je, ostvariti i blisku suradnju sa Strugnellom, Crossom i ostalim lanovima Meunarodnog tima, to Odjel za
starine smatra svojom obvezom. Neki su, objavila je, otili vrlo
daleko sa svojim radom, i ne bismo im to eljeli oduzeti.
A to je s BAR-ovim prijedlogom, pitao je Baigent, i odlukom
usvojenom dva mjeseca prije, na konferenciji u Mogilanyju, da se
izrade faksimili ili fotografije koje e biti dostupne svim zainteresi
ranim znanstvenicima? Gospoa Sussman je svoj odgovor popratila
gestom kojom se kakvo beznaajno pismo baca u koaru za otpatke.
Nitko nije o tome ozbiljno raspravljao, rekla je. S druge strane, i s
poneto uvjerljivijim tonom, izjavila je kako je novi raspored, po
kojemu bi svi kumranski dokumenti trebali biti objavljeni do 1996.,
bio ispravan. Mi ih moemo dodijeliti drugome, ukoliko, primjerice,
Milik ne ispotuje rokove. Svaki tekst koji se nalazi u Milikovu
posjedu, naglasila je, ima predvieni rok za objavljivanje. U isto je
vrijeme izrazila svoje razumijevanje spram Strugnellova poloaja,
otkrivi kako je njezin mu, profesor talmudskih studija, pomagao
Strugnellu prilikom prevoenja (itava 121 retka) dugo oekivanog
MMT dokumenta.
to se same gospoe Sussman tie, sve je, openito uzevi, bilo u
redu i sasvim prihvatljivo. No, ini se da se ona u veoj mjeri bavila

odvraanjem javne pozornosti od Odjela za starine, negoli samim

kumranskim materijalom. Prema njezinim rijeima, svici nisu bili
na problem. Zato bi to moralo stvarati neprilike? upitala je,
gotovo alosna. Imamo nekih drugih, mnogo vanijih stvari kojima
se treba pozabaviti.
Nakon sastanka, Baigent je bio jo nemirniji. Ukoliko se neki
problem eli zatakati, u Izraelu je tada uobiajeno stvoriti odbor za
njegovo rjeavanje. Povijesna je injenica, meutim, da je svaki pri
janji pokuaj slubenog nadziranja rada meunarodnog tima bio
sprijeen od strane de Vauxa i Benoita. Jesu li postojali kakvi razlozi,
temeljem kojih bismo mogli pretpostaviti da se situacija promijenila?
Sljedeeg se dana Baigent sastao s profesorom Shemaryahu Talmonom, jednim od dvojice znanstvenika s Hebrejskog sveuilita, koji
su bili lanovi Nadzornog odbora. Profesor Talmon bio je doista
ugodan sugovornik - duhovit, domiljat i profinjen svjetski putnik.
tovie, za razliku od gospoe Sussman, on ne samo da je bio dobro
upuen u problem, ve je bio upoznat sa svim, pa i najmanjim nje
govim pojedinostima, izraavajui svoje simpatije spram neovisnih
znanstvenika koji trae pristup kumranskom materijalu. Doista, rekao
je, i sam je u prolosti imao tekoa; ne mogavi dobiti uvid u izvorne
tekstove, bio je prisiljen raditi s prijepisima i sekundarnim izvorima
ija se tonost, u nekim sluajevima, kasnije pokazala upitnom.
Kontroverzija je uvijek prisutna u znanosti, izjavio je profesor
Talmon na samom poetku razgovora.
Objasnio je kako svoje
lanstvo u Nadzornom odboru smatra dobrodolom mogunou
da neto uini kako bi se situacija promijenila. Ako Odbor postoji
samo da bi igrao ulogu psa uvara, rekao je, tada u podnijeti
ostavku. Naglasio je da Odbor mora postii konkretne rezultate
kako bi opravdao svoje postojanje. Priznao je da se meunarodni tim
suoio s odreenim problemima: Znanstvenici su uvijek pod pritis
kom, i uvijek preuzimaju previe zadataka. Krajnji je rok uvijek
krajnji. Ali, dodao je, ako pojedini istraiva u svojim rukama ima
previe tekstova, i ne moe ih sve jednako kvalitetno prouiti, tada on
mora neke od njih predati drugome. Odbor e ohrabrivati istrai
vae da upravo tako postupaju. Krue glasine, spomenuo je usput
Talmon, da u arhivima jo uvijek postoje veliki fragmenti, koji su do
danas nepoznati i tek ih treba dodijeliti. Ove su se glasine kasnije
pokazale tonima.

Baigent je upitao profesora Talmona o neprilikama koje je iza

zvao Eisenmanov i Daviesov zahtjev za uvidom u odreene doku
mente. Talmon je rekao kako je u potpunosti podravao stav da im se
dopusti pristup. Potrebno je pomoi ljudima da iskoriste neobjav
ljene informacije, izjavio je. Ti su zahtjevi potpuno legitimni.
Zakljuio je kako bi svici trebali postati dostupni svim zainteresi
ranim i kvalificiranim istraivaima, priznavi, meutim, kako bi se
prethodno morale svladati izvjesne potekoe tehnike prirode.
Ponajprije, trebalo bi korigirati i uskladiti postojei zastarjeli katalog
s novim podacima; kao drugo, jo uvijek nije postojao potpuni popis
svih svitaka i fragmenata, od kojih neki jo nisu ni bili dodijeljeni
(Strugnell je jedina osoba koja zna gdje se to nalazi); i, konano,
trebalo bi hitno usvojiti zajedniko stajalite o svim poznatim
tekstovima.
to se tie rasporeda prema kojemu bi sav materijal trebao biti
objavljen do 1996. godine, Talmon je bio sumnjiav. Osim dvojbi
vezanih uz potivanje rokova od strane meunarodnog tima, pitao se
i hoe li Oxford University Press moi, u tako kratkom vremenu,
izdati toliko mnogo knjiga. Promatrajui raspored, primijetio je kako
se izmeu 1990. i 1993. treba pojaviti, ni vie ni manje negoli devet
svezaka. Moe li se Oxford University nositi s time? I, moe li Stru
gnell obaviti sav potreban uredniki posao, istovremeno provodei i
vlastito istraivanje?
Meutim, ako se i pojave, ove e prepreke barem biti opravdane,
te ih se nee moi pripisati ometanju ili namjernom prikrivanju mate
rijala. Ovo su bile jedine prepreke koje je Talmon bio spreman toleri
rati, to je doista ulijevalo nadu. Nadzorni odbor je u Talmonu
imao ozbiljnog i odgovornog znanstvenika koji je shvaao probleme
i bio odluan da se s njima suoi, ne prihvaajui nikakve daljnje
izgovore.
Baigent je saznao da se Nadzorni odbor trebao sastati sljede
eg dana, u deset ujutro, stoga je, s profesorom Jonasom Greenfieldom, jo jedniom lanom Odbora koji je bio i lanom Hebrejskog
sveuilita, dogovorio sastanak u devet sati. Greenfieldu je tada
uputio pitanje koje je ve postalo rutinsko: hoe li Nadzorni odbor
pokazati zube? Greenfield je odgovorio: eljeli bismo da on
pokae zube, meutim, oni bi zato morali izrasti. Nemajui to
izgubiti, Baigent je odluio staviti maku meu golubove. Ponovio je

ono to mu je rekla Ayala Sussman - da je Odbor osnovan prven

stveno zato da bi odvratio pozornost s Odjela za starine. Baigent je
mislio da e time izazvati neku reakciju.
Bio je u pravu. Sljedeeg mu je jutra telefonirala gospoa
Sussman. U poetku je zvuala uzrujano, zamjerajui mu to je
profesoru Greenfeldu ispriao neto neistinito, to ona nikako nije
mogla izjaviti. Nama je vrlo stalo do toga da ovaj odbor neto
uini., rekla je. Baigent ju je na to upitao eli li da joj proita svoje
biljeke. Kada je potvrdno odgovorila, on je to i uinio. Ne, uporno
je tvrdila gospoa Sussman, odbor je osnovan kako bi Odjel za
starine savjetovao glede osjetljivih pitanja. to se njezinih olakih
izjava tie, gospoa je Sussman mislila kako govori neslubeno.
Baigent je objasnio da je njegova prvobitna namjera bila razgovarati
s Amirom Drorijem, direktorom Odjela, upravo zato da bi se upoznao
s njihovim slubenim stajalitem. Drori ga je uputio gospoi
Sussman, i Baigent nije imao razloga od nje oekivati bilo to drugo
osim slubene izjave. itav je razgovor, stoga, bio vrlo sluben.
Baigent je nastavio u neto pomirljivijem tonu, objasnivi razloge
svoje zabrinutosti. Rekao je kako Nadzorni odbor smatra najboljim
od svega to se dogodilo u itavoj alosnoj prii o svicima s Mrtvog
mora. Po prvi se put, rekao je, otvorila mogunost nadilaenja aka
demskih nesloga i pojavila nada da e tekstovi, nakon etrdeset
godina, ipak postati dostupni javnosti. Bilo je, stoga, vrlo uznemi
rujue uti, kako bi ova jednistvena prilika mogla biti upropatena, i
da Odbor nee biti nita drugo do li birokratski mehanizam za
odravanje statusa quo. S druge strane, Baigent je zakljuio, njegovi
su ga razgovori s profesorom Talmonom i Greenfieldom uvjerili u
suprotno, jer su obojica izrazili iskrenu elju da Odbor bude aktivan,
ali i uinkovit. Gospoa Sussman pourila je suglasiti se sa svojim
kolegama. Vrlo nam je stalo do toga da se neto pokrene. Traimo
naine na koje bismo to mogli uiniti. eljeli bismo da se itav projekt
pokrene to je prije mogue.
Djelomice zahvaljujui odlunosti profesora Talmona i Greenfielda,
djelomice stoga to je gospoa Sussman dovedena u neugodan
poloaj, Nadzorni je odbor konano bio izazvan da donese neku
vrstu odluke. Ostalo je, meutim, pitanje koje je naglasio profesor
Talmon - je li tehniki i mehaniki bilo mogue da, sukladno

Strugnellovom rasporedu, Oxford University Press izda toliki broj

svezaka. Jesu li sastavljai rasporeda postavili ovakve rokove, iako
su bili potpuno svjesni da oni nikada nee moi biti ispotovani? Je li
to bila tek nova taktika odgaanja, koja je istovremeno meunarodni
tim oslobaala svake krivnje?
Vrativi se u Veliku Britaniju, Baigent je telefonirao Strugenellovoj urednici iz Oxford University Press-a. Je li raspored ostvariv,
upitao je, i moe li se, izmeu 1989. i 1996., oekivati objavljivanje
osamnaest svezaka Otkria u judejskoj pustinji? Da je neije blijedilo mogue uti preko telefona, Baigent bi ga tada uo. Izgledi za
to, odgovorila je Strugnellova urednica vrlo su mali. Izvijestila je
kako se upravo sastala sa Strugnellom, te da je takoer dobila i
telefaks od izraelskog Odjela za starine. Openito se smatra, rekla je,
kako su datumi vrlo neodreeni, i svaki pojedini treba uzimati s
rezervom. Mi se ne moemo nositi s vie od dva ili tri sveska
godinje.
Baigent je potom ukazao na zabrinutost Odjela za starine i Nad
zornog odbora glede potivanja rokova za objavljivanje. Imaju
pravo biti zabrinuti, odgovorila je urednica iz Oxford University
Press-a, izjavivi zatim neto to je zvualo kao elja da se oslobodi
optereenja. Oxford University Press, rekla je, nema razloga zahtije
vati itav projekt za sebe. Moda bi neka druga tiskara, ili, primjerice,
sveuilite, bili zainteresirani za zajedniko izdavanje? Nije mogla sa
sigurnou rei ak niti da li Oxford University Press pokriva tro
kove svakog pojedinog sveska.
Tijekom posljednjih pet mjeseci 1990. godine, zbivanja vezana uz
meunarodni tim i njihov monopol dosegla su svoj vrhunac. U jav
nosti je bilo sve glasnije negodovanje znanstvenika kojima je odbijen
pristup kumranskom materijalu, a izraelska je vlada, ini se, poela
poputati pod pojaanim pritiskom. Situaciju je dodatno zakuhao
lanak koji se u studenom pojavio u asopisu Scientific American,
nemilosrdno osuujui politiku odgaanja, kao i stanje openito,
otvorivi rubriku za neovisne znanstvenike koji su tako mogli izraziti
svoje pritube.
Sredinom studenoga, proirila se vijest da je izraelska vlada
imenovala Emmanuela Tova, znanstvenika koji je radio na svicima s
Mrtvog mora, za pridruenog glavnog urednika projekta vezanog

uz prijevod i objavljivanje cjelokupnog materijala iz Kumrana. Ovo

je imenovanje, oigledno, bilo uinjeno bez savjetovanja s posto
jeim glavnim urednikom, Johnom Strugnellom, koji se tome,
navodno, usprotivio. Tada je, meutim, Strugnell bio u bolnici, te nije
mogao komentirati imenovanje ili izraziti bilo kakvo ozbiljno
protivljenje. ak su se i Strugnellovi bivi kolege, poput Franka
Crossa, poeli od njega ograivati i javno ga kritizirati.
Bilo je, takoer, i drugih razloga ovakvom slijedu dogaaja.
Ranije u studenom, Strugnell je, iz svojih prostorija u Biblijskoj
koli, dao interview za Ha-aretz, vodee izraelske novine. Pravi
smisao njegovih izjava jo uvijek nije potpuno jasan, no, same izjave,
kako proizlazi iz svjetskog tiska, nisu bile sraunate kako bi se
dodvorio izraelskoj vladi, ve su, za ovjeka u njegovom poloaju,
ukazivale na posvemanji nedostatak takta. Prema New York Times-u
iz 12. studenog 1990., Strugnell, protestant preobraen na katolian
stvo, o judaizmu je izjavio: To je stravina religija. To je kranska
hereza, a sa svojim hereticima mi postupamo drukije. Dva dana
kasnije, Times je. objavio nastavak Strugnellove izjave: Mislim da je
judaizam rasistika religija, neto vrlo primitivno. Ono to me u
judaizmu smeta jest samo postojanje idova kao skupine... Prema
londonskom Independent-u, Strugnell je izjavio kako je rjeenje
(zlokobna rije) za judaizam masovno preobraenje na kranstvo.
Sami po sebi, ovi komentari nemaju izravnog znaaja za problem
svitaka s Mrtvog mora, skrivanja kumranskog materijala od drugih
istraivaa i sprjeavanja njegovog objavljivanja. No, ovakvi su
komentari vrlo teko mogli podii kredibilitet ovjeka odgovornog
za prijevod i objavljivanje drevnih idovskih tekstova. Ne izne
nauje, stoga, injenica da su njegove rijei izazvale skandal, kojeg
je popratio britanski, ameriki, francuski, i izraelski tisak, te je postao
temom naslovnica asopisa. Strugnellovi bivi kolege odrekli su ga
se na najobzirniji, ali i najbri mogui nain. Sredinom prosinca
objavljeno je kako je Strugnell udaljen iz svoje slube. Bila je to
odluka kojoj su oigledno kumovali njegovi bivi kolege i izraelska
vlada. Kao razlozi njegovom otputanju navedene su odgode
objavljivanja i zdravstveni problemi.

II. PREDSTAVNICI
__.VATIKANA
6.
Znanost u napadu

Ova je knjiga glavnim krivcem oznaila meunarodni tim. Meu

tim, Robert Eisenman i ostali esto su, u svojim razgovorima s nama,
aludirali na Biblijsku kolu (Ecole Biblique), francusku domini
kansku kolu u Jeruzalemu. inilo se da su meunarodni tim i
Biblijska kola doista neraskidivo povezani. I Allegro je u svojim
pismima govorio o meunarodnom timu kao drutvu iz Biblijske
kole. Pitali smo se zato je uvijek naglaavana ova veza, odnosno,
zato su meunarodni tim i Biblijska kola gotovo uvijek izjedna
avani. Kakav je bio njihov meusobni odnos? Je li on bio i formalno
odreen i opisan? Je li meunarodni tim bio slubeni ogranak
Biblijske kole? Moda su slinosti meu njima bile toliko brojne da
se svako razgraniavanje pokazalo nepotrebnim. Uz pomo i savjete
profesora Eisenmana, nastojali smo pronai odgovore na ova pitanja.
Ve nam je poznato da su od samoga poetka meunarodnim
timom dominirali otac de Vaux, tadanji direktor Biblijske kole, i
njegov blizak prijatelj i uenik otac Milik. Njih su dvojica neprestano
isticali svoje pravo prvenstva na sve novootkrivene tekstove. Prema
Allegrou: Svi se tekstovi najprije donose de Vauxu ili Miliku, i...
njihov se sadraj dri u potpunoj tajnosti sve dok ga ova grupa ne
proui. ak je i Strugnell izjavio da bi Milik zgrabio novi materijal
im bi se on pojavio, tvrdei kako ulazi u okvire njegovog vlastitog
istraivakog rada.

Ne treba, stoga, uditi to se u Milikovim rukama naao lavlji dio

najvanijega materijala, posebice kontroverznih sektakih teksto
va. Stvaranje monopola olakala mu je i injenica da je u to vrijeme
stalno boravio u Jeruzalemu, zajedno s dvojicom svojih najeih
navijaa, de Vauxom i ocem Jeanom Starckyjem. Otac Skehan nije
bio lan ovoga trijumvirata, kao ni profesor Cross, kojemu je ionako
bio dodijeljen biblijski, a ne sektaki materijal. Allegro je, na
ravno, igrao ulogu buntovnika, ali njegovo je protivljenje oteavala
injenica da je u Jeruzalem dolazio samo privremeno. Od ljudi koji
su boravili u Jeruzalemu tijekom kljunog razdoblja iskopavanja,
kupnje materijala, dodjele tekstova i slaganja fragmenata, samo
mladi John Strugnell (koji se ionako ne bi usudio izazvati de Vauxa)
nije bio katolik, no, i on se kasnije preobratio. Svi ostali bili su, za
pravo, rimokatoliki sveenici, vezani uz Biblijsku kolu gdje su i
ivjeli. Meu sadanjim lanovima tima i piscima s podruja kumranskih istraivanja koji rade u Biblijskoj koli, su otac Emile Puech i
otac Jerome Murphy-O'Connor.
Ova katolika konklava nije zadominirala kumranskim istrai
vanjima pukom sposobnou da se nae na pravom mjestu u pravo
vrijeme. Razlog tome ni u kojem sluaju nije bio niti neki poseban
ugled na dotinom podruju. Doista, nije nedostajalo jednako
sposobnih i dovoljno kvalificiranih znanstvenika koji su, kako smo
vidjeli, bili iskljueni. Prilikom izbora, odluujuu je ulogu imala
sama Biblijska kola, koja je, kao institucija, nastojala zadobiti
monopolni poloaj. kola je imala i svoje glasilo, Revue Biblique,
koje je ureivao de Vaux, objavivii na njegovim stranicama neke od
najranijih i najutjecajnijih lanaka o Kumranu, koji su nosili peat
neprijeporna autoriteta. Godine 1958., kola je pokrenula i drugi
asopis, Revue de Qumran, posveen iskljuivo svicima s Mrtvog
mora i njima bliskim temama. Time je kola osigurala slubenu
kontrolu nad dva najuglednija i najprestinija foruma za raspravu o
kumranskom materijalu. Njezini su urednici mogli prihvaati ili
odbacvati lanke po vlastitom nahoenju, i tako odluno utjecati na
itav tijek kumranskih istraivanja. Ovakva je politika bila promi
cana jo od samih poetaka rada na materijalu.
Kao dodatak svojim publikacijama, kola je, u svrhu kumranskih
studija, otvorila i posebnu knjinicu za istraivaki rad. Sastavljena
je i kartoteka koja je dokumentirala svaku knjigu, znanstveni lanak

ili novinsko izvjee o svicima s Mrtvog mora objavljene bilo gdje u

svijetu. Knjinica, meutim, nije bila otvorena za javnost. Iako je dio
tajnog, neklasificiranog, i jo nedodijeljenog materijala uvan u
koli, veina se tekstova nalazila u Muzeju Rockefeller. Usprkos
tome, Rockefeller je sluio kao puka radionica, a Biblijska je kola
postala stoerom, nametnuvi se kao faktiko i opeprihvaeno
sredite svih legitimnih i akademski priznatih istraivanja. O njezi
nom je peatu odobravanja uvelike ovisio ugled pojedinog znan
stvenika, a uskraivanje takvog jamstva bilo je jednako unitenju
kredibiliteta.
Naravno, kola je, slubeno, predvodila istraivanja koja su bila
nepristrana, slobodna i otvorena, predstavljajui svijetu sliku znan
stvene objektivnosti. No, da li se takva objektivnost mogla oeki
vati od dominikanske institucije koja je za svoj tajni zadatak imala
uvanje katolikih interesa? Moja se vjera ne treba bojati moje
znanosti, izjavio je jednom de Vaux Edmundu Wilsonu. U to nema
sumnje, no pravi problem nikada nije bio u tome. Pitanje je bilo da
li se njegova znanost, a samim time i znanstvena vjerodostojnost,
trebala bojati njegove vjere.
Kako smo i sami bivali sve upueniji u situaciju, brinulo nas je jesu li
postavljana prava pitanja, te jesu li doista oznaeni pravi krivci.
Biblical Archeological Review, primjerice, usmjerio je glavninu
krivnje na izraelsku vladu. Ali, izraelska je vlada, ako joj se uope
moglo predbacivati, bila kriva samo za potpuno razumljivi grijeh
propusta. Zahvaljujui uspjehu Johna Allegroa u nagovaranju Jor
danske vlade da nacionalizira Muzej Rockefeller, te politikim i
vojnim okolnostima tijekom i nakon estodnevnog rata, u izraelskim
se rukama, kao fait accompli, uskoro naao arapski Istoni Jeruza
lem, gdje su bili smjeteni Muzej Rockefeller i Biblijska kola. Kao
ratni plijen svici s Mrtvog mora postali su time, de facto, izraelski.
No, u To se vrijeme Izrael borio za vlastito preivljavanje, i bavio
mnogo vanijim problemima od rjeavanja znanstvenih razmirica i
ispravljanja akademskih nepravdi. Izrael si nije mogao dopustiti
daljnju izolaciju od meunarodne scene, mijeajui se u sukobe
unutar jedne skupine uglednih znanstvenika, provocirajui time
reakciju od strane intelektualne zajednice, te, vrlo mogue, i samoga
Vatikana. Izraelska je vlada, stoga, usvojila politiku pasivnosti,

podravajui tako status quo. Meunarodni je tim jednostavno bio

zamoljen neka nastavi s radom.
Iz tih je razloga bilo ispravnije, poput brojnih drugih komenta
tora, odgovornim proglasiti sam meunarodni tim. No, jesu li motivi
pripisivani timu bili u potpunost toni? Da li se ovdje radilo o neemu
to New York Times naziva znanstvenikom tatinom, a profesor
Neusner u BAR-u opisuje arogancijom i uobraenou? Ovi su
imbenici zasigurno imali neku ulogu, ali pravo je pitanje bilo ono
polaganja rauna. Kome je, u krajnjoj liniji, meunarodni tim polagao
raune? Teoretski, on je morao biti odgovoran sebi jednakim, od
nosno, drugim znanstvenicima. Je li tome doista bilo tako? inilo se,
meutim, da meunarodni tim nije priznao nikakav autoritet, osim
Biblijske kole. Kome je, onda, bila odgovorna Biblijska kola? Iako
sam nije istraio ovo pitanje, Eisenman nas je natjerao na to da poku
amo pronai vezu izmeu Biblijske kole i Vatikana.
Obratili smo se i drugim znanstvenicima s toga podruja, od kojih
su neki i javno osudili skandal. Oigledno nitko od njih nije ni
pomislio pogledati i u pozadinu Biblijske kole, i tako doznati kome
je ona slubeno bila odgovorna. Znali su, naravno, da je kola bila
katolika, ali ne i da je odravala izravne i formalne veze s Vatikanom.
Da je ovo pitanje zanimljivo, priznao je i profesor Davies iz Sheffielda. Sada, kada je o tome bolje promislio, rekao je, nalazi zapanju
juom injenicu da su sve kritike njoj upuene takvom ustrinom
odvraene od kole. Prema profesoru Golbu sa ikakog Sveuilita,
ljudi nasluuju... da postoje veze izmeu kole i Vatikana. Mnoga
se zbivanja, rekao je uklapaju u teoriju [o vezi]. Poput svojih
kolega, meutim, ni on nije ulazio dublje u pozadinu problema.
Obzirom na njezinu neospornu dominaciju u kumranskim istrai
vanjima, inilo nam se posebno vanim utvrditi slubenu orijentaciju
Biblijske kole, njezine stavove i autoritete koja je morala polagati
raune. Bilo je to neto to smo mogli i sami potanko istraiti. Rezul
tati naega nastojanja pokazat e se otkriem od velikog znaaja, ne
samo za nas, ve i za druge neovisne istraivae s toga podruja.
Danas, na kraju dvadesetog stoljea, skloni smo postupke i meto
dologiju povijesnih i arheolokih istraivanja uzimati zdravo za
gotovo. Meutim, sve do sredine 19. stoljea, povijesna i arheoloka
istraivanja kakvima ih danas shvaamo jednostavno nisu postojala.

Nije bilo prihvaenih metoda i postupaka; Nije postojala koherentna

disciplina ili obuka; Nije postojala niti stvarna svijest o tome da
ovakva istraivanja u bilo kojem smislu predstavljaju jedan oblik
znanosti koja zahtijeva strogost, objektivnost i sistematini pri
stup poput svake druge znanosti. Podruje istraivanja nije posto
jalo kao podruje formalnih akademskih studija, ve kao sretno
lovite za uenje (a esto i ne tako uene) amatere. Podruje je bilo
premalo istraeno da bi udovoljilo bilo emu to bi se moglo nazvati
profesionalizmom.
Tako su, primjerce, poetkom 19. stoljea, bogati Europljani na
svojim velikim turnejama mogli slobodno lunjati u potrazi za
grkim ili rimskim umjetninama, koje bi kasnije prevezli u svoje
dvorce ili seoska imanja. Neki su otili jo dalje, kopajui rupe uzdu
i poprijeko, na ogromnom i izdanom podruju umiruega Otomanskog carstva. Takvi pothvati, meutim, nisu imali ba nikakve veze s
arheologijom. Oni su, u krajnjoj liniji, predstavljali tek lov na blago.
Znanje o prolosti bilo je manje vano u usporedbi s plijenom kojeg
je takvo znanje moglo donijeti. U svojoj potrazi za velikim i
dramatinim izlocima koji e zadiviti posjetitelje, takve su pljake
svojim sredstvima podrali mnogi muzeji. Zanimanje javnosti za
ovakve primjerke bilo je ogromno. Mnotva bi nagrnula u muzeje
kako bi vidjela najnovije trofeje, a novine bi imale ime puniti svoje
stupce. No, sami su trofeji bili od veeg utjecaja na matu nego na
stvaranje nekog oblika znanstvene metode. Flaubertov Salammbo,
objavljen 1862. godine, predstavlja izniman primjer literarne arheo
logije, i velianstveni je imaginativni pokuaj rekonstrukcije, s
besprijekornom znanstvenom preciznou, raskoi drevne Kartage.
No, znanost jo nije uhvatila korak s Flaubertovim estetskim cilje
vima. U svakom sluaju, nijedan povjesniar nikada nije pokuao da
upotrebom znanstvenih ili arheolokih podataka tako ivopisno
ispria priu o drevnoj Kartagi.
alosno je to je sve, do sredine 19. stoljea, moglo proi kao
arheologija. Zidne freske, rezbarije, i ostale umjetnine, raspadale bi
se pred oima svojih zapanjenih pronalazaa koji, naravno, nisu znali
nita o konzervaciji. Kipovi od neprocjenjive vrijednosti razbijeni su
u potrazi za nekim navodnim blagom koje je u njima skriveno ili
rastavljani na dijelove radi lakega transporta, a zatim izgubljeni
kada bi potonuli brodovi koji su prevozili ovaj dragucjeni teret.

Ukoliko se u ope moglo govoriti o sistematinim iskopavanjima,

ona jo uvijek nisu bila u slubi povijesti, niti ih je vodilo naelo
osvjetljavanja prolosti. I samim je istraivaima nedostajalo znanja,
vjetine i tehnologije da bi se mogli okoristiti svojim otkriima.
Openito se ocem moderne arheologije smatra Heinrich Schliemann (1822.-1890.), roeni Nijemac, koji je 1850. naturaliziran kao
ameriki dravljanin. Jo kao djeak, Schliemann je bio strastveni
oboavatelj Homerove Ilijade i Odiseje. Bio je vrsto uvjeren kako
ovi epovi nisu tek izmiljene prie, ve mitologizirana povijest,
zapisi koji moda imaju obiljeje legendi, ali koji se ipak odnose na
zbivanja, ljude i mjesta koji su jednom doista postojali. Trojanski rat,
tvrdio je Schliemann, usprkos ruganju i sumnjiavosti svojih suvre
menika, bio je stvarni dogaaj i povijesna injenica. Troja nije bila
tek plodom pjesnikove mate.
Naprotiv, jednom je postojala kao stvarni grad. Homerovo je
djelo moglo posluiti kao zemljovid, a u njemu su se mogle pre
poznati odreene zemljopisne i topografske karakteristike. Mogla se,
primjerice, izraunati priblina brzina putovanja u to doba, i tako
procijeniti udaljenost izmeu dviju toaka koje navodi Homer. Na
takav je nain, zakljuio je Schliemann, bilo mogue pratiti putova
nje grke flote iz Ilijade, i locirati stvarni povijesni grad Troju. Izradivi potrebne proraune, Schliemann je bio vrsto uvjeren kako je
pronaao onaj X koji oznaava traenu toku.
Uspjena promidba omoguila mu je ogromna sredstva potreb
na za pothvat koji su njegovi suvremenici oznaili donkihotskim.
Odluio je poduzeti opsena iskopavanja na lokaciji X. Godine
1868., otiao je u Grku i nastavio dalje, tragom grke flote, dok mu
je kao vodi sluio ep star dvije i pol tisue godina. Zaustavio se u
Turskoj, i tamo zapoeo s iskopavanjima. Na ope uzbuenje, u
enje i divljenje, Schliemann je pronaao Troju, ili barem neki grad
koji je odgovarao Homerovim priama o Troji. Zapravo, Schliemann
je pronaao vie gradova. U svoja etiri pothvata, iskopao je nita
manje nego devet gradova, od kojih je svaki bio izgraen na rue
vinama svojega prethodnika. Njegov poetni spektakularni uspjeh
nije mu dopustio da se ovdje i zaustavi. Nekoliko godina kasnije,
izmeu 1874. i 1876., poduzeo je iskopavanja u Mikeni u Grkoj,
gdje su se njegova otkria pokazala jo znaajnijima od onih u
Turskoj.

Schliemann je time uspjeno pokazao kako arheologija moe

uiniti vie negoli tek dokazati ili pobiti povijesnu valjanost koja lei
u pozadini drevnih legendi. Pokazao je, takoer, kako se arheologi
jom mogu osvijetliti i oivjeti suhoparni i hladni zapisi o zbivanjima
iz prolosti, i smjestiti ih u prepoznatljivi ljudski i drutveni kontekst,
pruajui sliku svakodnevnoga ivota i obiaja, koji nam pomau u
razumijevanju mentaliteta i sredine iz kojih proizlaze. tovie, doka
zao je i primjenjivost stroge znanstvene metode i znanstvenog postu
panja, paljivoga promatranja i biljeenja podataka. U odnosu na
devet gradova u Troji, Schliemann je upotrebljavao iste tehnike koje
je geologija tek nedavno prihvatila, to mu je omoguilo da doe do
zakljuka koji se suvremenom umu ini sam po sebi jasnim da se
jedan sloj nalaza moe razlikovati od drugih temeljem osnovne pret
postavke daje najnii sloj, po svome nastanku, najstariji. Schliemann
je tako postao pionirom arheoloke discipline poznate kao stratigrafija, i revolucionalizirao arheoloku misao i metodologiju.
Ubrzo je postalo jasno da se Schliemannov znanstveni pristup
mogao prenijeti i na podruje biblijske arheologije. etiri godine prije
otkria Troje, 1864., Sir Charles Wilson, tada kapetan Kraljevske
inenjerije (Royal Engineers), poslan je u Jeruzalem kako bi nainio
zemljovid grada. Tijekom svojega rada, Wilson je postao prvi
moderni istraiva koji je izvrio iskopavanja i istraivanja ispod
jeruzalemskog Hrama, gdje je, kako je vjerovao, otkrio Solomonove
staje. To ga je potaknulo da postane jednim od osnivaa Palestinskog
istraivakog fonda (Palestine Exploration Fund), na ijem je elu
bila sama kraljica Vikrorija. U poetku je ova organizacija radila vrlo
nekoordinirano, no, 1886., na godinjem sastanku, Wilson je objavio
kako e neki bogati ljudi iz Engleske slijediti Schliemannov primjer,
i njegov znanstveni pristup primijeniti na odreenom podruju na
koje, kao mogue nalazite, upuuje Biblija. Ovaj je pothvat povje
ren Williamu Mathewu Flindersu Petrieu, uglednom arheologu, koji
je tada radio u Egiptu. Usvojivi Schliemannovu metodu, Flinders
Petrie je, nakon dva neuspjela pokuaja, otkrio ruevine jedanaest
gradova izgraenih jedan na drugome.
Tijekom svoga rada u Egiptu, Flinders Petrie je razvio jo jednu
tehniku datiranja drevnih ruevina, koja se temeljila na principu
postupnog razvoja i promjene oblika, dizajna i ukraavanja grnarije
za potrebe domainstva. To mu je omoguilo da ustanovi kronoloki

slijed nastanka samih predmeta, ali i krhotina koje ih okruuju. Iako

ne sasvim pouzdan, Petriev je pristup postao jo jedna manifestacija
znanstvene metodologije i njezine primjene na arheoloka istraiva
nja, postavi jednim od standardnih postupaka njegova palestinskog
tima, kojemu e se 1926. godine pridruiti i mladi Gerald Lankester
Harding. Kao to smo i ranije rekli, Harding, koji je kasnije postao
proelnikom jordanskog Odjela za starine, odigrao je kljunu ulogu u
ranim iskopavanjima i kompiliranju svitaka s Mrtvog mora.
Dok su britanski arheolozi u Egiptu i Palestini slijedili trag Schliemannove metode, Nijemci su je razradili i usavrili. Njemaka je
arheologija nastojala uiniti u stvarnosti ono to je Flaubert, u Salammbo-u, uinio u mati; ponovno oivjeti, do najsitnije pojedinosti,
cjelokupnu sredinu i drutvo koje je iznjedrilo odreene predmete od
arheolokog znaaja. Ne treba ni rei kako je ovo bio spor i zahtijevan
proces, u koji je trebalo uloiti mnogo truda i beskonanog strpljenja.
Jer, ovdje nije bila rije samo o iskopavanju blaga ili monumental
nih graevina, ve i o iskopavanju i rekonstrukciji upravnih, trgova
kih i stambenih zgrada. Ovaj je pristup upotrijebio i Robert Koldeway,
koji je, izmeu 1899. i 1913., vrio iskopavanja babilonskih ruevina.
Iz njegova je rada proistekla koherentna, smislena i detaljna slika
neega to se do tada u svakome smislu smatralo izgubljenom
civilizacijom.
Arheoloki se napredak 19. stoljea mogao u velikoj mjeri pri
pisati Schliemannovom kritikom preispitivanju Homerovih epova, i
njegovom metodinom znanstvenom nastojanju da razdvoji stvarne
injenice od onih izmiljenih. Bilo je samo pitanje vremena kada e i
Sveto pismo biti podvrgnuto takvom strogom preispitivanju. Naj
odgovorniji ovjek za to bio je francuski teolog i povjesniar, Ernest
Renan. Roen 1823. godine, Renan je zapoeo sveeniku karijeru u
sjemenitu Saint Sulpice. Godine 1845., meutim, odrekao se svoga
buduega poziva, privuen stavovima njemake biblijske znanosti,
koja je propitkivala doslovno shvaanje kranskog uenja. Godine
1860., Renan je zapoeo arheoloko putovanje Palestinom i Sirijom.
Tri godine kasnije, objavio je svoju uvenu (ili ozloglaenu) knjigu,
Isusov ivot (La vie de Jesus), koja je idue godine bila prevedena na
engleski. Renanova je knjiga teila demistifikaciji kranstva, por
tretirajui Isusa kao neusporedivoga ovjeka, ali ipak ovjeka, u
svakom sluaju iznimnoga smrtnika, ali samim time i neboansku

osobu, formulirajui tako sustav vrijednosti koji bismo danas mogli

nazvati svjetovnim humanizmom. Renan nije bio ni opskurni
akademik niti senzacionalist. Naprotiv, bio je jedan od najcjenjenijih
i najuglednijih intelektualaca svoga vremena. Isusov ivot je za
posljedicu imao jedan od najveih prevrata u misli 19. stoljea,
postavi i jednom, od otprilike est, najprodavanijih knjiga toga
stoljea, koja je od tada neprestano bila u tisku. Za obrazovane
slojeve drutva toga vremena, Renan je postao stalno spominjanim
imenom, poput Freuda ili Junga danas, a u nedostatku televizije, bio je
vjerojatno i mnogo itaniji. Isusov ivot je jednim udarcem gotovo do
neprepoznatljivosti promijenio stavove spram biblijske znanosti.
Sljedeih trideset godina svoga ivota, Renan e biti trn u oku Crkve,
objavljujui djela koja su se bavila apostolima, Pavlom i ranim
kranstvom, u kontekstu kulture i misli imperijalnoga Rima. Objavio
je i dvije opsene serije tekstova pod naslovom Povijest kranskih
izvora (1863.-1883.), (Histoire des origines du christianizme), te
Povijest izraelskog naroda (1887.-1893.), (Histoire du peuple
d'Israel). Nije pretjerano rei da je Renan iz svoje boce oslobodio
diva kojega kranstvo od tada do danas nije uspjelo ponovno zarobiti
niti ukrotiti.
U isto je vrijeme Rim trpio udarce i s drugih strana. etiri godine
prije Isusovog ivota, Charles Darwin objavio je Podrijetlo vrsta
(The Origin of Species), a 1871. godine, toj je knjizi uslijedio Posta
nak ovjeka (The Descent of Man), teoloki orijentirano djelo, koje
je propitkivalo biblijsku priu o stvaranju. S Darwinom je zapoelo
veliko doba engleskog agnosticizma, predvoeno Thomasom
Huxleyem i Herbertom Spencerom. Utjecajni i nairoko itani filozofi
poput, primjerice, Schopenhauera i, posebice, Nietzschea, takoer su
izazivali, a ponekad se ak i blasfemino obruavali na konvencio
nalne etike i filozofske postavke kranstva. Doktrina l'art pour
l'art-a, uinila je umjetnost samostalnom religijom, uavi tako u
sveto podruje koje je organizirana religija sve vie naputala.
Bayreuth je postao hramom novoga kulta, sreditem nove vjere, a
svaki je dobro obrazovani Europljanin smatrao jednako prihvatljivim
biti vagnerijancem kao i kraninom.
Crkva je trpjela i stalne politike napade. Pobjeda Prusije u ratu s
Francuskom (1870.-1872.), i stvaranje novoga Njemakog Carstva,
po prvi je put u modernoj povijesti iznjedrila u Europi snanu vojnu

silu, koja ni na koji nain nije bila odgovorna Rimu. Ukoliko je novo
carstvo uope bilo kransko, ono je bilo luteransko. No, Luteranska
je crkva bila tek neto vie od produene ruke Ministarstva rata. I, to
je bilo najgore od svega, Garibaldijeva je partizanska vojska osvojila
Rim, te Crkvi oduzela Papinske drave i ostala podruja, to je, 1870.
godine, konano dovelo do ujedinjenja Italije. Katolika je crkva
time bila liena svjetovne vlasti.
Oslabljen udarcima od strane znanosti, filozofije, umjetnosti i
svjetovnih politikih sila, Rim se naao u teem poloaju negoli u
vrijeme luteranske Reformacije, prije tri i pol stoljea. Crkva je
odgovorila brojnim oajnikim pokuajima obrane. Uzalud je, ini
se, traila saveznike meu katolikim, ili barem nominalno kato
likim silama, poput Habsburkog carstva. 18. srpnja, 1870. godine,
nakon glasovanja na Prvom vatikanskom koncilu, papa Pio IX,
kojega je Metternich opisao kao toploga srca, slabe glave, i potpuno
lienoga zdravoga razuma, proglasio je dogmu o papinoj nepogrjeivosti. Da bi obranila Sveto pismo od napada Renana i njemakih
biblicista, Crkva je zapoela s okupljanjem vlastitih kadrova bespri
jekornih znanstvenika, elitnih intelektualnih jurinih odreda, koji
su se na svome podruju trebali sueliti s neprijateljima katolian
stva. Tako je roen katoliki modernistiki pokret.
Prvobitni je zadatak modernista bio upotrijebiti strogost i preciznost
njemake metodologije, kako bi njome dokazali istinitost Svetoga
pisma. itava je generacija crkvenih znanstvenika bila posebno
obrazovana kako bi mogli posluiti kao vrsta akademske udarne sna
ge, s ciljem obrane doslovnog shvaanja Svetoga pisma, naoruane
znanjem o najnovijim trendovima kritikog razmiljanja. Meutim,
na razoaranje i zaprepatenje Rima, uinak je bio potpuno suprotan.
Mladi su klerici, osposobljeni za borbu u modernim polemikim are
nama, uskoro poeli naputati samu ideju koju su u poetku trebali
zastupati. Nekritino i strogo shvaanje Biblije razotkrilo je brojne
nedosljednosti i implikacije koje su u stvarnosti bile neprijateljske
rimskoj dogmi. Modernisti su i sami ubrzo poeli preispitivati i
podrivati ono to su zapravo trebali braniti.
Tako je, primjerice, Alfred Loisy, jedan od najuglednijih i
najutjecajnijih modernista, javno postavio pitanje kako je, u svjetlu
nedavnih rezultata biblijske povijesti i arheologije, mogue i dalje

opravdavati crkvenu doktrinu. Isus je navijestio dolazak Kraljev

stva, izjavio je Loisy, no, umjesto toga, dola je Crkva. Loisy je
nadalje objanjavao kako su se mnoga naela crkvene dogme iskris
talizirala kao povijesno uvjetovane reakcije na odreene dogaaje,
koji su se zbili na odreenom mjestu u odreeno vrijeme. Na njih se,
stoga, ne treba gledati kao na ustanovljene i neprijeporne istine, ve,
u najboljem sluaju, kao na simbole. Prema Loisyju, temeljne pos
tavke kranskoga uenja poput, primjerice, roenja od Djevice i
Isusove boanstvenosti, vie ne stoje.
Igrajui se Frankensteina, Rim je stvorio udovite u vlastitom
laboratoriju. Godine 1903., neposredno prije svoje smrti, papa Leon
XIII osnovao je Pontifikalnu biblijsku komisiiju, koja je imala
nadzirati rad katolikih biblicista. Neto kasnije iste godine, Leonov
nasljednik, Pio X, stavio je Loisyjevo djelo na inkvizicijski popis
zabranjenih knjiga. Godine 1904., novi je papa izdao dvije enciklike
kojima je osudio sve pokuaje znanstvenog propitkivanja izvora i
rane povijesti kranstva. Svi katoliki uitelji, za koje je postojala
sumnja da naginju modernizmu, bili su smjesta otputeni iz svojih
slubi.
Naravno, modernisti, koji su inili najrjeitiju i najobrazovaniju
enklavu unutar Crkve, nisu oklijevali uzvratiti udarac. Uivali su
podrku uglednih mislioca, i uvenih osoba iz svijeta kulture i
knjievnosti. U Italiji je jedan od njih bio i Antonio Fogazzaro, koji je
1896. godine postao senatorom. Fogazzaro je smatran vodeim
katolikim laikom svoga vremena, i, barem prema miljenju svojih
suvremenika, najveim talijanskim romanopiscem nakon Manzonija.
U svojoj knjizi Svetac, objavljenoj 1905., Fogazzaro je napisao:
Katolika se crkva, nazivajui sebe vrelom istine, danas protivi
potrazi za istinom, kada su njezini temelji, svete knjige, formule
njezine dogme i njezina navodna nepogrjeivost, postali predmetom
istraivanja. To za nas znai da ona sama vie nema vjere u sebe.
Kako se moglo i predvidjeti, Fogazzarovo je djelo odmah
stavljeno na Index, a crkvena se kampanja protiv pokreta kojeg je
ono samo ojaalo, nastavila i dalje s jo veom estinom. U srpnju
1907. godine, Sveta je sluba objavila dekret koji je slubeno osudio
pokuaje modernista da stave u pitanje doktrinu Crkve, papinski
autoritet i povijesnu utemeljenost biblijskih tekstova. Manje od dva
mjeseca kasnije, u rujnu, modernizam je bio oznaen kao hereza,

zbog ega je cijeli pokret bio i formalno zabranjen. Institucionali

zirana je i nova, jo stroa cenzura. Crkveni su komisari nadzirali
vjerouenje doktrinarnom strogou kakve nije bilo jo od Srednjega
vijeka. Konano je, 1910. godine, izdan dekret koji je sve katolike
uitelje i propovijednike obvezivao na polaganje prisege kojom su se
morali odrei svih grijeha modernizma. Brojni modernistiki pisci
bili su izopeni iz Crkve, a u sjemenitima je studentima bilo zabra
njeno ak i itati novine.
Meutim, osamdesetih godina 19. stoljea, sve je ovo jo uvijek
pripadalo budunosti. Meu mladim modernistikim klericima tih
godina vladao je naivni optimizam i uvjerenje da e metodino
povijesno i arheoloko istraivanje potvrditi, prije negoli pobiti,
doslovnu istinitost Svetoga pisma. Francuska biblijska i arheoloka
kola u Jeruzalemu (Ecole Biblique et Archeologique Francaise de
Jerusalem), koja e kasnije zadominirati istraivanjima vezanim uz
svitke s Mrtvog mora, svoje je korijene imala u prvoj generaciji
modernizma, prije negoli je Crkva shvatila koliko je bila blizu da
samu sebe opovrgne. Ideja o koli prvi je put zaivjela 1882. godine,
kada je francuski dominikanski redovnik, na hodoau u Jeruza
lemu, odluio tamo osnovati dominikanski samostan s pripadajuom
crkvom. Odabrao je jedno mjesto na cesti Nablus, gdje su prilikom
iskopavanja bili otkriveni ostaci nekadanje crkve. Prema predaji,
upravo je ondje sveti Stjepan, navodno prvi kranski muenik, bio
kamenovan do smrti.
Ovu je ideju Rim doekao s velikim odobravanjem. Papa Leon
XIII predloio je da se tamo osnuje i biblijska kola, koju je 1890.
utemeljio otac Albert Lagrange. kola je otvorena 1892. godine, a
sadravala je i stambene prostore za petnaestoricu studenata. Bila je
to jedna od brojnih institucija osnovanih u to vrijeme, koje su za svoj
zadatak imale osposobljavanje katolikih uenjaka akademskom
strunou potrebnom kako bi obranili svoju vjeru od prijetnje koju
je predstavljao razvoj povijesnih i arheolokih istraivanja.
Otac Lagrange roenje 1855. godine. Doktorirao je 1878., nakon
zavrenog studija prava, a zatim uao u sjemenite Saint Sulpice,
sredite modernistikih studija toga vremena. Godine 1879., postao
je dominikancem. Meutim, 6. listopada 1880., Trea francuska
republika protjerala je iz Francuske sve vjerske redove, pa je dvadesetpetogodinji Lagrange otiao u Salamancu u panjolskoj, gdje je

studirao hebrejski i poduavao crkvenu povijest i filozofiju. U

Salamanci je, na dan svetoga Dagoberta, 23. prosinca 1883., postao
sveenikom. Godine 1888., poslan je na beko Sveuilite, gdje je
studirao orijentalne jezike. Dvije godine kasnije, 10. oujka 1890.,
u trideset i petoj godini ivota, stigao je u mladi dominikanski
samostan svetoga Stjepana u Jeruzalemu, gdje je, 15. studenog,
osnovao biblijsku kolu, koja je u poetku nosila ime Praktina kola
biblijskih studija (Ecole Practique d'Etudes Bibliques). Lagrange je
pokrenuo i njezin slubeni asopis, Revue biblique, koji je prvi puta
objavljen 1892., a postoji jo i danas. Ovim je putem, kao i kroz
programe samih studija, elio stvoriti novu instituciju koja e izraziti
svoje stavove spram povijesnih i arheolokih istraivanja. O tome
najbolje govore njegove vlastite rijei. Prema ocu Lagrangeu, razli
ite faze religijske povijesti ovjeanstva tvore recit, povijest koja
je izravno i natprirodno voena Bogom, ka svojemu posljednjem i
konanom stadiju - mesijanskom dobu, koje je inaugurirao Isus
Krist.
Stari zavjet je zbirka knjiga koje predstavljaju razliite
stupnjeve usmene predaje voene Bogom... kao priprema za doba
Novoga zavjeta. Njegovo je usmjerenje sasvim jasno. Ukoliko je
Lagrange uope primijenjivao modernu metodologiju, inio je to
samo kako bi dokazao ono to je ve, a priori, odluio smatrati
istinitim, a to je bila doslovnost Pisma. Definitivna priroda Novoga
zavjeta, i u njemu zabiljeenih dogaaja, uinila ih je nepodlonim
kritikom znanstvenom preispitivanju.
Godine 1890., kada je Lagrange osnovao Biblijsku kolu, moder
nizam jo uvijek nije trpio napade. Meutim, 1902. godine past e u
nemilost, kada e, kako smo ve naveli, papa Leon XIII osnovati
Pontifikalnu biblijsku komisiju, koja je imala nadzirati rad katolikih
biblicista. Iste se godine Lagrange vratio u Francusku kako bi u
Toulouseu odrao predavanje. Meutim, tamo je bio optuen kao
modernist, suoivi se sa estokom opozicijom. U to je vrijeme samo
spominjanje povijesnih i arheolokih istraivanja bilo dovoljno da se
nekoga stigmatizira kao modernista.
Sam je papa, meutim, ubrzo shvatio da je Lagrangeova vjera
ostala netaknuta, i da je njegovo srce, to se Crkve tie, bilo na
pravome mjestu. Doista, veliki dio Lagrangeova djela bavio se
sistematinim pobijanjem Alfreda Loisyja i ostalih modernista.
Sukladno tome, Lagrange je postao lan, ili savjetnik, Pontifikalne

biblijske komisije, a njegov je asopis, Revue biblique, postao

njezinim slubenim tijelom. Tako je bilo sve do 1908. godine, kada je
Komisija pokrenula vlastiti asopis Acta apostolicae sedis.
Nii slojevi crkvene hijerarhije nastavljali su s optubama na
raun Lagrangeova modernizma. One su bile u tolikoj mjeri demoralizirajue da je Lagrange, 1907. godine, privremeno obustavio svoj
rad na studijima Staroga zavjeta. Godine 1912., odluio je napustiti
svoj cjelokupni rad i otii iz Jeruzalema. Nevoljko se vratio u
Francusku, no papa mu je opet izrazio svoju podrku i poslao ga
natrag u Jeruzalem, naredivi mu neka nastavi sa svojim radom.
Biblijska kola, prvobitno osnovana kao modernistiki forum, sada je
postala opozicijskim taborom.
Meu izvornim lanovima tima meunarodnih znanstvenika, kojeg
je, 1953. godine, okupio otac de Vaux, bio je i preminuli monsignor
Patric Skehan. Otac Skehan stajao je na elu Odjela semitskih i
egipatskih jezika pri Katolikom sveuilitu u Washingtonu. Kasnije
je, takoer, postao i lan Pontifikalne biblijske komisije. Godine
1955., kao direktor Instituta Albright u Jeruzalemu, bio je kljuna
osoba u politikim manevrima koji su uspostavili dominaciju Biblij
ske kole u istraivanjima vezanim uz svitke s Mrtvog mora. Skehan
je odigrao znaajnu ulogu i 1956. godine, kada je The Times-u upu
eno pismo u namjeri diskreditiranja i izoliranja Johna Allegroa.
Otac Skehan bio je jedan od malobrojnih znanstvenika kojima je
bio doputen pristup samim svicima. Njegovi stavovi ukazuju na
usmjerenje katolikih znanstvenika koji su suraivali s Biblijskom
kolom. Otac Skehan je 1966. godine pisao kako Stari zavjet nije bio
tek nevani dijeli povijesti i prapovijesti ljudskoga roda. Kada je
za to dolo vrijeme, stigao je na Gospodin; i najvanija je dunost
svakoga tko prouava Stari zavjet, pronai, u toj svetoj povijesti,
razvoj spremnosti da se postane svjesnim Krista u trenutku kada on
doe,.. Drugim rijeima, osnovni je zadatak svih biblijskih znan
stvenika pomno pretraiti Stari zavjet, u potrazi za onim to bi moglo
predstavljati njegova navodna predskazanja o prihvaenoj kran
skoj doktrini. Ako ga se promatra na bilo koji drugi nain, Stari zavjet
ima vrlo malo vrijednosti i vjerodostojnosti. Za hladnokrvnu
znanost, ovo je vrlo udna definicija. No, otac Skehan bio je jo
eksplicitniji:

ini se kako se danas biblijskim znanstvenicima namee

potreba... da na najbolji mogui nain... ocrtaju... openite
linije napretka prema kojemu je Bog, kao to doista i jest,
neumorno vodio ovjeka iz kamenoga doba, kalkolita i
drevnoga poganina, sve do sposobnosti da, na odreenom
stupnju, dosegnu drutvenu injenicu koja se naziva kran
skom crkvom.
Naravno, otac Skehan nije uistinu elio osloboditi znanost od
strasti. Naprotiv, smatrao je to vrlo opasnim, obzirom da studiji,
voeni iz perspektive koja u prvi plan stavlja literarni i povijesnokritiki kontekst, rezultira, posebice u rukama popularizatora, pojed
nostavljivanjem, pretjerivanjem, ili, pak, zanemarivanjem dubljega
znaaja. Konano, biblijski znanstveni rad trebao bi biti voen i
odreen crkvenom doktrinom, te podvrgnut suverenom pravu Svete
Majke Crkve, kako bi mogao svjedoiti o onome to je doista u
skladu s uenjem koje je ona primila od Krista.
Smisao ovih rijei je upravo zapanjujui. Sva ispitivanja i
istraivanja, bez obzira na to to bi ona mogla razotkriti ili pokazati,
moraju biti podvrgnuta i prilagoena postojeem korpusu slubenog
katolikog uenja. Drugim rijeima, moraju biti ureena, ili, pak,
iskrivljena, sve dok ne bi udovoljila potrebnim kriterijima. No, to
ako na svjetlost dana izae neto to se ne moe na takav nain
prilagoditi? Iz izjava oca Skehana mogue je dati prilino jasan
odgovor na to pitanje. Sve to se ne moe podvrgnuti ili prilagoditi
postojeoj doktrini, mora se, nuno, zatakati.
Naravno, stav oca Skehana nije bio jedinstven. Njegovo je
miljenje dijelio i sam papa Pio XII, koji je drao da je zadatak i
odgovornost biblijskoga egzegete djelovati u stvarima koje su od
vanosti za crkvu. to se tie Biblijske kole i njezinih istraiva
nja vezanih uz svitke s Mrtvog mora, otac Skehan kae:
Zar nema... elemenata providnosti i u neobinoj injenici da
je Sveta Zemlja najpogodnije mjesto na zemlji da bude vrs
tom laboratorija za kontinuirani studij ljudskoga ivota, a da
ne nedostaju duga vremenska razdoblja... vjerujem da ima...
... ini mi se, stoga, da je od iznimnoga religijskoga
znaaja, kojeg mi jo uvijek nismo svjesni, ali iza kojega

stoji sama Providnost, injenica da je Pere Lagrange na

Palestinskom tlu osnovao jednu ustanovu...
Meutim, veina je neovisnih znanstvenika godinama bila nesvjesna
takve vrste boanskoga mandata na koji se pozivala Biblijska kola,
ili kojega je, u tom smislu, prieljkivao Vatikan. Naprotiv, inilo se
da je Biblijska kola bila nepristrana znanstvena ustanova, posve
ena, izmeu ostaloga, prikupljanju, sistematiziranju, istraivanju,
prevoenju i tumaenju svitaka s Mrtvog mora, a ne njihovom
zatakavanju i pretvaranju u vrstu kranske propagande. Tako je,
primjerice, znanstvenik, ili student iz Velike Britanije, Sjedinjenih
Drava, ili iz bilo koje druge zemlje, izgradivi neki akademski ugled
svojom tezom ili publikacijom na jednom od podruja biblijskih
studija, mogao zatraiti pristup kumranskom materijalu. Ne bi imao
razloga oekivati da bude odbijen, pretpostavljajui da su svici
dostupni svakome tko je posjedovao uvjerljive akademske preporuke.
Meutim, u svakom nama poznatom sluaju, svi su takvi zahtjevi bili
redom odbijani, bez isprike ili objanjenja, neizbjeno implicirajui
da je sam znanstvenik bio, na neki nain, nepodoban.
Takav je, da navedemo samo jedan primjer, bio i sluaj profesora
Normana Golba sa ikakog Sveuilita. Profesor Golb napisao je
svoju doktorsku disertaciju o Kumranu i uz Kumran vezanom
materijalu pronaenom u Kairu. Naoruan dugogodinjim iskustvom
na tome podruju, zapoeo je istraivaki projekt kako bi provjerio
rezultate paleografskog datiranja svitaka, koje je ustanovio profesor
Cross iz meunarodnog tima, a koji su se, prema Golbovu miljenju
mogli dopuniti. Kako bi potvrdio svoje stajalite, Golb je, naravno,
morao vidjeti izvorne tekstove, jer same fotografije oigledno nisu
bile dovoljne. Godine 1970. nalazio se u Jeruzalemu, te je, sukladno
tome, pisao de Vauxu, tadanjem efu meunarodnog tima, traei
pristup svicima koji su mu, kako je objasnio, bili potrebni kako bi
poduprli istraivaki projekt kojim se bavio ve dugi niz godina. Tri
dana kasnije, de Vaux je odgovorio, izjavivi kako nikakav pristup ne
moe biti doputen bez izriitog odobrenja od strane znanstvenika
koji je zaduen za njihovo objavljivanje. Taj je znanstvenik bio
otac Milik, koji, kao to je de Vaux i predobro znao, nije bio spreman
ikome ita pokazati. Nakon toliko vremena i napora koje je u nj
uloio, Golb je bio primoran napustiti svoj projekt. Od tada sam,

rekao nam je, imao dobrog razloga sumnjati u ispravnost Crossova

paleografskog datiranja tekstova.
S druge strane, fragmenti kumranskog materijala bit e dostupni
istraivaima u tijesnoj vezi sa samom Biblijskom kolom, mladim
znanstvenicima i tienicima meunarodnog tima, ili diplomcima
pod tutorstvom jednog ili drugog lana tima, za koje se moglo oe
kivati da e raditi po slubenoj partijskoj liniji. Tako je, primjerice,
Eugene Ulrich sa sveuilita Notre Dame, Crossov student, naslije
dio rukopisni materijal koji je prvobitno bio dodijeljen ocu Patricku
Skehanu. I ne samo to, ini se da je Ulrich naslijedio i poneto od
Skehanova stava spram drugih znansvenika. Kada je bio upitan zato
se ne mogu nainiti faksimilna fotografska izdanja, odgovorio je
kako velika veina ljudi koji bi takva izdanja itali, ukljuujui i
prosjene sveuiline profesore, nisu sposobni davati kompetentne
zakljuke o tako sloenom tivu.
Neovisni znanstvenici iz Britanije, Sjedinjenih Drava, i ostalih
zemalja, smatrali su, tako, nemoguim dobiti pristup neobjavljenom
rukopisnom materijalu. Za izraelske je znanstvenike, pak, takav pri
stup bio nezamisliv. Kao to smo ve naglasili, otac deVaux, nekada
nji lan ozloglaenog Action Francaise-a, bio je otvoreni anti-semit.
ini se da su lanovi Biblijske kole do danas ostali neprijateljski
raspoloeni prema Izraelu, unato tome to se ona teoretski pred
stavlja kao neutralna enklava nepristranih znanstvenika i utoite od
politikih i religioznih razliitosti koje obiljeavaju moderni Jeru
zalem. Na pitanje zato u ureivanju svitaka ne sudjeluje nijedan
znanstvenik iz sveuilita u Tel Avivu, Strugnell je odgovorio: Za
kumranske studije potrebna nam je kvaliteta, a tamo je nemoete oe
kivati. Svojom karakteristinom i samooptuujuom rjeitou,
preminuli je otac Skehan artikulirao svoj pristrani, anti-Izraelski stav,
kao i onaj svojih kolega, u pismu citiranom u Jerusalem Post
Magazine-u:
Smatram potrebnim rei vam... da ni pod kojim okolnostima
neu nijednom izraelskom funkcionaru, ni za koju svrhu i ni
u kojem smislu, omoguiti distribuciju bilo ega to se zako
nito nalazi u Palestinskom arheolokom muzeju. Drim kako
izraelska drava i njeni slubenici nemaju nikakav pravni
temelj obzirom na Muzej i njegov sadraj.

Kako smo ve spomenuli, njegov je stav dijelio i otac Milik.

Nakon rata 1967. godine, kada su svici dospjeli u izraelske ruke,
Milik se, kao ni jo jedan od njegovih kolega, preminuli otac Starcky,
vie nikada nije vratio u Jeruzalem. Njihov je stav, meutim, odraz
stava samoga Vatikana, koji jo do danas nije priznao dravu Izrael.
No, to nas potie da se upitamo jesu li se njihove predrasude sluajno
poklopile sa slubenom politikom Crkve, ili su, pak, bile formalno
diktirane od strane crkvene hijerarhije.

7.
Inkvizicija danas

Kao protuotrov ireoj zarazi modernizma, papa Leon XIII je

1903. godine osnovao Pontifikalnu biblijsku komisiju, koja je imala
zadatak da nadzire i kontrolira napredovanje (ili nedostatak istoga)
katolikih biblicista. Komisija je izvorno bila sastavljena od dvanaest
ili vie kardinala koje je imenovao papa, kao i od brojnih savjet
nika, a svi su oni bili strunjaci na podrujima svojih specifinih
istraivanja i studija. Prema Novoj katolikoj enciklopediji (New
Catholic Encyclopaedia), slubena zadaa Komisije bila je (i jo
uvijek jest) nastojati... sa svom moguom skrbi da Boje rijei...
budu zatiene, ne samo od svake zamislive pogreke, ve i od
svakog nerazboritog miljenja. Komisija e se dodatno pobrinuti
da znanstvenici ustraju u svojemu nastojanju kako bi ouvali
autoritet Pisma, i promovirali njegovu ispravnu interpretaciju.
Kao to ve znamo, otac Lagrange, utemeljitelj Biblijske kole,
bio je jedan od najranijih lanova Pontifikalne biblijske komisije.
asopis Biblijske kole, Revue biblique, bio je, takoer, sve do 1908.
godine, slubenim tijelom Komisije. Obzirom na uske veze izmeu
ove dvije institucije, jasno je da je izvorna Biblijska kola bila
produetak Komisijine propagandne maine - instrument promicanja
katolike doktrine pod krinkom povijesnog i arheolokog istrai
vanja, ili je, pak, sluila kako bi potvrdila primjenjivost povijesnog i
arheolokog istraivanja na postavke katolike doktrine.

Mogli bismo oekivati da se tijekom posljednjih pedeset godina

situacija promijenila, posebice u godinama koje su uslijedile Drugom
vatikanskom koncilu, odranom poetkom ezdesetih. No, injenice
ukazuju na suprotno. Biblijska kola danas, kao i u prolosti, odrava
bliske odnose s Pontifikalnom biblijskom komisijom. Komisija, pri
mjerice, dodjeljuje diplome kole, a njezine diplomirane studente
zapoljava kao profesore na sjemenitima i drugim katolikim insti
tucijama. Od devetnaest slubenih savjetnika koliko ih ima danas,
veliki je broj vrlo utjecajan u odreivanju onoga to e ira javnost
saznati o svicima s Mrtvog mora. Tako je, na primjer, otac Jean-Luc
Veseo, sadanji elni ovjek Biblijske kole i lan urednikog odbora
Revue biblique-a, takoer i lan Pontifikalne biblijske komisije, kao i
barem jo jedan lan urednikoga odbora, kao to je Jose Loza. Isto
se moe rei i za uglednog pisca na temu svitaka, jezuita imena
Joseph Fitzmyer, koji je nainio slubeno prihvaenu kompilaciju
veine kumranskog materijala.
Godine 1956., ime oca Rolanda de Vauxa, direktora Biblijske
kole, prvi se puta pojavilo na popisu savjetnika Pontifikalne
biblijske komisije. Savjetnikom je imenovan godinu dana prije, a tu
e funkciju obnaati sve do svoje smrti, 1971. godine. Vrlo je zanim
ljivo obratiti pozornost na vrijeme de Vauxova imenovanja. Treba
imati na umu da je 1955. godine, veliki dio znaajnog i kontroverznog sektaskog materijala iz pilje 4 jo uvijek bio u fazi kupovine i
sistematizacije. Doista, u prosincu iste godine, Vatikan je poloio
novac potreban za kupnju brojnih vanih fragmenata. Te je godine,
pod Allegrovim nadzorom, u Manchesteru bio odmotan i Bakreni
svitak, a i sam je Allegro poeo istupati u javnost na nain koji je
mogao biti vrlo neugodan. Vatikan je, tako, po prvi puta postao
svjestan s kakvim bi se problemima mogao suoiti glede kumranskoga materijala koji je poeo izlaziti na svjetlo dana. Crkvena je
hijerarhija gotovo odmah prepoznala potrebu uspostavljanja neke
vrste zapovjednog lanca, ili, barem lanca odgovornosti, kojim bi
se, na neki nain, uvela kontrola kumranskih istraivanja. U svakom
sluaju, znaajno je, ako ne i posebno iznenaujue, da je od 1956.
godine nadalje, svaki direktor Biblijske kole ujedno bio i lan
Pontifikalne biblijske komisije. Kada je 1971. umro de Vaux, na
Komisijinu je popisu savjetnika umjesto njegova imena stajalo
ime njegova nasljednika u koli, oca Pierrea Benoita. Kada je, pak,

1987. godine umro Benoit, savjetnikom Pontifikalne biblijske

komisije postao je novi direktor, Jean-Luc Vesco.
ak i danas, Pontifikalna biblijska komisija nastavlja s proma
tranjem i nadziranjem svih biblijskih studija koji se vode pod pokro
viteljstvom Katolike crkve. Ona takoer izdaje i slubene dekrete o
ispravnom nainu poduavanja... Pisma. Godine 1907., papa Pio
X te je dekrete uinio obvezatnima. Tako je, primjerice, Komisija
dekretom ustanovila da je Mojsije bio autor Petoknjija. Godine
1909., slian je dekret potvrdio doslovnu i povijesnu tonost prva tri
poglavlja Postanka. Nadalje, 21. travnja, 1964., Komisija je izdala
dekret koji se ticao biblijskih istraivanja openito, s posebnim
naglaskom na povijesnoj istinitosti evanelja. Ovaj je dekret bio
vrlo odreen, objavljujui kako tuma mora neprekidno njegovati
duh spremnosti da se pokori autoritetu koji Crkva ima na uenje
Nadalje, u dekretu stoji da su oni koji se bave bilo ime u svezi s
Biblijom, duni potivati zakone koje je ve donijela Pontifikalna
biblijska komisija. Svaki znanstvenik koji djeluje pod pokrovi
teljstvom Komisije, to naravno ukljuuje i one iz Biblijske kole,
biva tako ogranien Komisijinim dekretima. Bez obzira na zakljuke
do kojih je takav znanstvenik mogao doi, i bez obzira na otkria do
kojih su ga mogla dovesti njegova istraivanja, u svome pisanju ili
poduavanju, on nije smio proturjeiti doktrinarnom autoritetu
Komisije.
Na elu Pontifikalne biblijske komisije danas stoji kardinal
Joseph Ratzinger. Kardinal Ratzinger je, meutim, elni ovjek jo
jedne katolike institucije, Kongregacije za vjersku doktrinu. Ova je
organizacija osnovana 1965. godine, te je, kao relativno mlada,
veini laika nepoznata. No, samu instituciju krasi podrijetlo koje see
duboko u prolost. Ona u stvari iza sebe ima jedinstvenu i zvunu
povijest, ije poetke moemo traiti ve u 13. stoljeu. Godine
1542., postala je slubeno poznata kao Sveta sluba. Prije toga, zvala
se Sveta inkvizicija. Kardinal Ratzinger tako predstavlja Velikog
inkvizitora dananjice.
Slubena glava Kongregacije za vjersku doktrinu uvijek je stolujui
papa, a izvrnu vlast unutar Kongregacije danas vri njegov tajnik,
iako je u prolosti on bio poznat kao Veliki inkvizitor. Od svih odjela
rimske Kurije, Kongregacija za vjersku doktrinu je najmonija, a od

svih kardinala u Kuriji, Ratzinger je vjerojatno osoba najblia papi.

Njih dvojica zasigurno imaju mnoge zajednike stavove. Obojica
ele obnoviti mnoge vrijednosti iz vremena prije Drugog vatikan
skog koncila. Ni jedan od njih ne gaji simpatije spram teologa.
Ratzinger vidi teologe kao one koji su Crkvu otvorili razornom
svjetovnom utjecaju. Kao duboko pesimistian ovjek, on osjea da
Crkva propada, i da se samo potiskivanjem svih otpadnika moe
osigurati njezino preivljavanje kao unificirane vjere. One koji ne
dijele njegov pesimizam smatra slijepima ili zabludjelima.
Poput Inkvizicije u prolosti, Kongregacija za vjersku doktrinu je
u velikoj mjeri tribunal. Ona ima svoje suce, na elu kojih stoji
Prisjednik. Prisjedniku pomau Povjerenici i dvojica domini
kanskih redovnika, ija je posebna zadaa pripremanje svih istraga
koje Kongregacija odlui poduzeti. Takve se istrage openito odnose
na krenje doktrine od strane klerika, kao i na sve drugo to moe
predstavljati prijetnju crkvenom jedinstvu. Kao i u Srednjem vijeku,
sve se istrage poduzimaju i vode u potpunoj tajnosti.
Sve do 1971. godine, Pontifikalna biblijska komisija i Kongrega
cija za vjersku doktrinu smatrane su dvjema odvojenim organizaci
jama. U stvarnosti je, meutim, razlika meu njima bila tek neto
vie od nominalne. U mnogim su se pogledima ove dvije organizacije
preklapale, poevi od njihovih funkcija, sve do lanstva u njihovim
upravljakim tijelima. Godine 1969., primjerice, osmorica od ukup
no dvanaest kardinala koji su predsjedali Kongregacijom, ujedno su
predsjedali i Komisijom. Brojni su pojedinci obnaali savjet
nike funkcije u obje institucije. Konano je, 27. lipnja 1971.,
papa Pavao VI, u pokuaju da reorganizira birokraciju, izjednaio
Komisiju i Kongregaciju po svemu osim po imenu. Obje su, tako,
bile smjetene u iste prostorije, na istoj adresi - Palai Kongregacije
na Trgu Svete Slube u Rimu. Obje su stavljene pod upravu istoga
kardinala u funkciji njihova direktora. Tim je kardinalom, 29. stu
denog, 1981. godine, postao Joseph Ratzinger.
Brojne sveenike, propovjednike, uitelje i pisce dananjice,
proganjalo je, protjerivalo i liavalo njihovih slubi, upravo ovo
tijelo kojim danas predsjeda Joseph Ratzinger. Meu njegove se
rtve ubrajaju i neki od najutjecajnijih i najinteligentnijih teologa
dananje Crkve. Jedan od njih bio je i otac Edward Schillebeeckx, sa
Sveuilita u Nigmegenu u Nizozemskoj. On je 1974. objavio knjigu

pod naslovom Isus: Eksperiment u kristologiji, kojom je, barem se

tako inilo u oima njegovih protivnika, propitkivao doslovno shva
anje odreene dogme, poput Uskrsnua i Roenja od Djevice. U
prosincu 1979., Schillebeeckx je bio izveden pred tribunal Kongre
gacije za doktrinu vjere, gdje ga je jedan od sudaca javno optuio za
herezu. Unato tome to je preivio istragu tribunala, Schillebeeckx
je, 1983. godine, opet pozvan pred Kongregacijski tribunal, ovoga
puta zbog svoje najnovije knjige, Duhovna sluba: Sluaj za
promjenu.
U emu su se sastojali Schillebeeckxovi grijesi? Iako samo pro
vizorno, stavio je u pitanje stajalite Crkve glede celibata. Simpatizi
rao je stavove koji su govorili u prilog zareivanju ena u sveenstvo.
I, najozbiljnije od svega, drao je kako bi se Crkva trebala mijenjati
u skladu s vremenom, umjesto da tvrdo pristaje uz ustanovljene i
nepromijenjive doktrine. Crkva se, izjavio je, mora prilagoditi, i
razvijati kako bi odgovorila na potrebe svojih vjernika, i ne smije im
nametati drakonske zakone. Ukratko, zastupao je dinamian pasto
ralni pristup, koji se suprotstavljao onome statinom, kojeg su
zagovarali papa Ivan Pavao II i kardinal Ratzinger. Jo jednom,
Schillebeeckx je izdrao Kongregacijine istrage i ispitivanja. Meu
tim, do danas je ostao pod strogom prismotrom, a svaka se njegova
rije, pisana ili izgovorena, prati s velikom panjom. Ne treba niti
rei da ovakva neprekidna i budna panja moe izvriti duboko
inhibirajui utjecaj.
Jo rjeitiji je sluaj uglednog vicarskog teologa, doktora Hansa
Kunga, nekadanjeg proelnika Teolokog odjela Sveuilita u
Tubingenu. Kung je openito priznat kao jedan od najutjecajnijih,
najlucidnijih i tematski najrelevantnijih katolikih pisaca naega
vremena - ovjek koji je, slijedei tragove pape Ivana XXIII, po
nudio novi smjer za Crkvu, novo ovjekoljublje, te novu fleksibilnost
i prilagodljivost. No, Kung je bio i kontroverzan. U svojoj knjizi
Nepogreivi?, prvi put objavljenoj 1970. godine u Njemakoj, a
sljedee godine i u Engleskoj, izazvao je doktrinu papine nepogre
ivosti, koja, a to treba naglasiti, nije nikada prije postojala u Crkvi,
sve dok 1870. nije bila uspostavljena, i to glasovanjem. Nitko nije
nepogreiv, pisao je Kung, osim Boga samoga. Nadalje, tradi
cionalna doktrina o nepogreivosti... u Crkvi... poiva na temeljima
koji se ne mogu smatrati sigurnima. Kung je, takoer, uvidio

razliku izmeu teologije i povijesti, te nastojanje teologije da se i

sama predstavi kao povijest. Osudio je sofizam crkvenih znan
stvenika poput kardinala Jeana Danieloua, koji je, 1957. godine,
izdao knjigu Svici s Mrtvog mora i primitivno kranstvo, prven
stveno katoliko propagandno djelo: Teolozi kao to je Danielou...
koji ulogu Velikog inkvizitora obavijaju aurom pseudo-uenosti,
imenovani su kardinalima Svete Rimske crkve koji e ispunjavati
njezina oekivanja.
Nakon to je Ivan Pavao II bio izabran za papu, Kung se kritiki
osvrnuo na moralnu i dogmatsku strogost novoga pontifeksa. Hoe
li katolikom teologu biti doputeno postavljati kritika pitanja...?
pitao se Kung. Je li Ivan Pavao II doista bio slobodan od kulta
osobe koji je zaludio ranije pape, i nije li on moda pretjerano zao
kupljen doktrinom, a na tetu oslobaajue poruke Kristove?
Mogu li papa i Crkva vjerodostojno upuivati na savjest
dananjih ljudi, ako u isto vrijeme ne postoji preispitivanje
savjesti sa strane Crkve i njezinih elnika...?
Kiingova otvorenost uinila ga je, naravno, neodoljivom metom
inkvizitornih tribunala Kongregacije za vjersku doktrinu. Procijenivi njegove izjave, tribunal je, sukladno tome, donio presudu. 18.
prosinca 1979. godine, papa je, djelujui prema formalnoj preporuci
Kongregacije, liio Kunga njegove slube, i proglasio ga nekompe
tentnim da poduava rimokatoliku doktrinu. Kung je bio obavije
ten kako vie nije katoliki teolog, te da mu je zabranjeno dalje pisati
i objavljivati svoja djela. Kung je sam vrlo saeto objasnio ono to ga
je snalo: Osudio me pontifeks koji je odbacio moju teologiju, iako
nikada nije proitao nijednu od mojih knjiga, i koji me je uvijek
odbijao primiti. Jasno je kako Rimu nije stalo do dijaloga, ve do
pokoravanja.
Pod direktorijem kardinala Ratzingera, Kongregacija je, tijekom
posljednjih deset godina, postala jo tvrom, eom i reakcionarnijom u svojim stavovima. Ratzinger i dalje neumorno kritizira sve
promjene koje je Crkva doivjela od vremena Drugog vatikanskog
koncila, odranog izmeu 1962. i 1965. Crkvena uenja, dri on,
razdrle su sumnje i propitkivanja. Prema rijeima jednoga komen
tatora, Ratzinger tei povratku u katoliki fundamentalizam...

i ponovnoj uspostavi doslovne istinitosti papinski definirane

dogme. Kroz Kongregaciju za vjersku doktrinu, Ratzingerovi
stavovi odreuju i stavove Pontifikalne biblijske komisije, kojoj je
takoer, on na elu, a njih, konano, odraava i Biblijska kola.
Tijekom 1990. godine, ovi su stavovi uinili Kongregaciju
temom glavnih vijesti. Kongregacija je u svibnju donijela prelimi
narni nacrt novog i revidiranog Univerzalnog katekizma Katolike
crkve, koji je predstavljao slubenu formulaciju postavki u koje su
svi katolici bili formalno obvezni vjerovati. Ne doputajui nikakvu
fleksibilnost, novi Katekizam definitivno osuuje, izmeu mnogih
drugih stvari, razvod braka, homoseksualnost, masturbaciju i seksu
alne odnose prije ili izvan braka. Kao temeljna naela katolike vjere
postavlja papinu nepogreivost, Bezgreno zaee i Uzaae Bla
ene djevice Marije, kao i Univerzalnu vlast Katolike crkve. U
jednom svom posebice dogmatskom odlomku, novi Katekizam
objavljuje kako je zadatak autentinog tumaenja Boje Rijei...
povjeren ivoj uiteljskoj slubi same Crkve.
U lipnju iste godine, pojavio se jo jedan dokument, kojega je
objavila Kongregacija za vjersku doktrinu, a napisao ga je sam
kardinal Ratzinger. Ovaj se dokument odnosi posebno na funkcije i
obveze teologa. Ovdje upotrijebljen, izraz teolog obuhvaa biblij
ske povjesniare ali i arheologe. Prema ovome dokumentu, kojeg je
prihvatio i odobrio papa, katoliki teolozi nemaju pravo udaljavati se
od ustanovljenih crkvenih uenja. Doista, takvo je udaljavanje pro
movirano (ili diskreditirano) u status istinskog grijeha: Podlei
iskuenju otpadnitva... [znai] biti nevjeran Duhu Svetomu...
Zahvaljujui vjetim psiholokim manipulacijama, teolog koji poi
nje propitkivati doktrinu Crkve, osjeat e se moralno ukaljanim
zbog onoga to ini. Svaka sklonost propitkivanju smjesta se okree
protiv onoga koji postavlja pitanja, pretvarajui se u krivnju - neto
ime je Crkva oduvijek uspjeno trgovala.
U istome dokumentu, kardinal Ratzinger izjavljuje:
Sloboda vjerskoga ina ne moe opravdati pravo na
otpadnitvo. Ova sloboda ne podrazumijeva slobodu ob
zirom na istinu, ve oznaava slobodno opredijeljenje
pojedinca, sukladno njegovoj moralnoj obvezi da tu istinu
prihvati.

Drugim rijeima, ovjek je potpuno slobodan u prihvaanju crkvenih

uenja, ali ne i u njihovu preispitivanju ili odbacivanju. Sloboda se ne
moe manifestirati ili izraziti nikako drugaije do li pokoravanjem.
To je vrlo neobina definicija slobode.
Takva su ogranienja dovoljno udovina kada se nameu samim
katolicima. udovina su jer dovode do psiholokih i emocionalnih
povreda i osjeaja krivnje, jaaju netoleranciju i licemjerje, te ogra
niavaju obzore znanja i razumijevanja. Kada ih se primijeni na
vjeru, ova ogranienja vrijede samo za one koji im se dobrovoljno
podvrgnu, dok ih je nekatoliki svijet slobodan zanemariti. Meutim,
svici s Mrtvog mora ne predstavljaju stavke vjere, ve dokumente od
povijesnog i arheolokog znaaja koji ne pripadaju samo Katolikoj
crkvi, nego ovjeanstvu u cjelini. Otrijeznjujua je, ali i duboko
uznemirujua injenica da e, ukoliko bude onako kako bi kardinal
Ratzinger elio, sve to emo saznati o kumranskim rukopisima biti
podvrgnuto cenzorskoj maineriji Kongregacije za vjersku doktrinu,
odnosno, proieno, ureeno i podastrto nam od strane Inkvizicije.
Obzirom na injenicu da je u svakom sluaju odgovorna Kon
gregaciji, namee se jednostavno pitanje da li se Biblijskoj koli
moe vjerovati. ak i ako izraelska vlada pokae zube i naredi hitno
objavljivanje cjelokupnog kumranskog materijala, kako moemo biti
sigurni da e ovi, za Crkvu potencijalno kompromitirajui tekstovi,
ikada ugledati svjetlo dana. Mi bismo osobno, u ovoj knjizi, eljeli
ocu Jean-Lucu Vescou, sadanjem direktoru Biblijske kole, javno
uputiti odreena temeljna pitanja.
Ako Biblijska kola polae raune Pontifikalnoj biblijskoj
komisiji i Kongregaciji za vjersku doktrinu, u emu se
sastoji njezina odgovornost spram znanosti?
Kako ijedna ugledna akademska institucija moe djelovati u
takvim napetim okolnostima, koje su nametnuli potencijalno
podijeljeni, ak i meusobno suprotstavljeni osjeaji oda
nosti?
I, konano, to je zapravo Biblijska kola uinila ako bi se,
meu neobjavljenim, ili, moda, jo neotkrivenim kumran- ,
skim materijalom, pojavilo neto to bi se suprotstavljalo
crkvenoj doktrini?

III. SVICI S MRTVOG

___.MORA
8.
Dilema o kranskom
pravovjerju

Postoji gotovo jedinstveno gledite, osim, naravno, meu lanovima

samoga meunarodnog tima i Biblijske kole, da povijest istraivanja
svitaka s Mrtvog mora doista predstavlja skandal. Nesumnjivo je
da u pozadini odugovlaenja, zatakavanja, dvosmislenosti, i ogra
nienja koja su nametnuta na kumranski materijal, postoje neke
nepravilnosti koje nisu bile podvrgnute ni moralnoj, niti akademskoj
sankciji. U odreenom se smislu, naravno, ove nepravilnosti mogu
pripisati akademskoj zavisti i suparnitvu, te zatiti prikrivenih inte
resa. Konano, ugledi i postoje zato da bi bili izgraeni ili srueni, a u
akademskom svijetu nema vee vrijednosti od samoga ugleda. Stoga
su, barem za pripadnike akademske zajednice, ulozi ponekad uistinu
visoki.
Oni e uvijek biti visoki na podruju povijesnih i arheolokih
istraivanja gdje nedostaju pouzdani dokazi iz prve ruke. Tome bi
bilo tako i u sluaju da iznenada na svjetlost dana izau dokumenti
koji bi se odnosili na, primjerice, Britaniju Arturova vremena. No, da
li bi i ovaj materijal bio zatakan na isti nain kao i svici s Mrtvog
mora? I, da li bismo, kao vrhovnog arbitra koji se ulja u pozadini,
mogli osjetiti sjenovitu prisutnost jedne crkvene institucije kao to je
to Kongregacija za vjersku doktrinu? Svici iz Nag Hammadija pria

su za sebe. Naravno, istraivanja vezana uz njih pruila su i vie nego

dovoljno prilika za djelovanje prema skrivenim motivima, to se, u
izvjesnoj mjeri, moda i dogodilo. No, Crkva nije imala prilike zado
biti kontrolu nad tekstovima pronaenima kod Nag Hammadija, i
unato postojanju takvih motiva, cjelokupan je korpus materijala iz
Nag Hammadija vrlo brzo pronaao svoj put u javnost.
Upletenost Crkve u znanstveni rad vezan uz svitke s Mrtvog
mora, neizbjeno budi crv sumnje. Moemo li zanemariti mogunost
uzrone veze izmeu njezina uplitanja, i skandala u koji su se pretvo
rila kumranska istraivanja? Prisiljeni smo upitati se (kao to su se
pitali i mnogi upueni outsideri), jesu li ovdje bili u pitanju jo neki
prikriveni interesi, vei od samih ugleda pojedinih znanstvenika, kao,
na primjer, interes kranstva i kranske doktrine, barem u onome
smislu kakvima ih predstavlja Crkva i njezina predaja. Od trenutka
kada su svici s Mrtvog mora prvi put otkriveni, nametalo se jedno,
sveproimajue pitanje, koje je opsjedalo matu, izazivalo uzbuenje,
tjeskobu, a ponekad ak i uas. Obzirom na njihovu blizinu izvoru,
mogu li ovi tekstovi, koji (za razliku od Novog zavjeta), jo nisu bili
dirani niti redigirani, otkriti neto novo i znaajno o podrijetlu kran
stva, takozvanoj ranoj Crkvi u Jeruzalemu, ili ak o samome Isusu?
Mogu li oni sadravati neto kompromitirajue, to bi izazvalo, ili,
pak, pobilo ustanovljenu predaju?
U svakom sluaju, slubeno je tumaenje pokazalo kako tome
nije tako. Naravno, ne postoji nita na temelju ega bismo mogli za
kljuiti da je meunarodni tim provodio bilo kakvu vrstu namjernog
ili sistematinog krivotvorenja dokaza. Meutim, to se tie oca de
Vauxa, uz ova su istraivanja bili vezana njegova najdublja osobna
uvjerenja, koja su morala izvriti neki utjecaj. Kljuni imbenik u
odreivanju vanosti svitaka i njihove povezanosti (ili nedostatak
veze) s kranstvom, bilo je, naravno, datiranje rukopisnog materi
jala. Jesu li svici bili pred - ili post - kranski? U kojoj se mjeri
poklapaju s Isusovim aktivnostima oko 30. god. posl. Kr., i Pavlovim
poslanicama koje su nastale izmeu 40. i 65. god. posl. Kr., te
sastavljanjem evanelja, izmeu 70. i 95. godine? Bez obzira na
datum nastanka koji im se pripisuje, oni bi mogli predstavljati izvor
neprilika za kranstvo. No, ne i u svakom sluaju. Ako bi im se,
primjerice, odredilo podrijetlo iz vremena prije kranske ere, oni bi
predstavljali prijetnju u smislu kompromitiranja Isusove izvornosti i

jedinstvenosti, odnosno, mogli bi pokazati kako neke njegove rijei i

ideje nisu u potpunosti njegove, ve da su one izraz misli, uenja i
predaje koji su tada tvorili glavnu struju. Ako, pak, svici potjeu iz
vremena Isusova ivota, ili iz razdoblja neposredno nakon njegove
smrti, pokazali bi se, time, jo neugodnijima. U tom bi ih se sluaju
moglo upotrijebiti kao dokaz da je Uitelj Pravednosti koji u njima
figurira bio sam Isus, i da ga njegovi suvremenici nisu smatrali
boanskom osobom. tovie, svici su sadravali ili implicirali odre
ene pretpostavke koje su se suprotstavljale kasnijoj predodbi
ranoga kranstva. Sadravali su, primjerice, izjave militantnog
mesijanskog nacionalizma, do tada povezivanog jedino sa zelotima,
dok je Isus smatran ne-politinim, i spremnim da caru dade carevo.
Mogue je i to da svici pokau kako Isus nikada nije ni sanjao o
osnivanju nove religije ili krenju idovskog Zakona.
Dokazi se mogu tumaiti na brojne naine, od kojih su neki
manje neugodni za kranstvo od drugih. Stoga ne treba uditi da je,
obzirom na okolnosti, de Vaux nastojao promicati manje kompromitirajua tumaenja. Tako je, iako to nikada nije bilo izriito naglaeno,
prevladala potreba da se dokaz tumai u skladu s odreenim vladajuim naelima. Koliko je god to bilo mogue, svici i njihovi autori
morali su ostati podalje od ranog kranstva kakvim ga opisuje
Novi zavjet, te od glavne struje judaizma 1. stoljea iz kojeg je ono i
poteklo. Upravo je pristajanje uz ovakva naela ustanovilo pravo
vjernost tumaenja i iznjedrilo znanstveniki konsenzus.
Tako su otac de Vaux i njegov tim, u svome tumaenju tekstova
svitaka, doli do zakljuaka koji su potvrdili odreena opa naela,
od kojih je najvanija mogue saeti na sljedei nain:
1. Smatra se da su kumranski tekstovi nastali u vrijeme mnogo
prije kranske ere.
2. Svici se smatraju djelom jedne izdvojene zajednice, neorto
doksne sekte na periferiji judaizma, izdvojene iz glavnih
struja drutvene, politike i religiozne misli toga vremena.
lanovi zajednice nisu imali nikakve veze s militantnim
revolucionarnim i mesijanskim nacionalizmom branitelja
Masade.
3. Kumranska je zajednica najvjerojatnije bila unitena tijekom
opega ustanka u Judeji, izmeu 66. i 73. godine, za sobom

ostavivi svoje dokumente, skrivene u sigurnosti oblinjih

pilja.
4. Vjerovanja kumranske zajednice predstavljena su potpuno
razliitima od kranstva, a Uitelj Pravednosti, zato to
nije opisan kao boanska osoba, nije mogao biti izjednaen s
Isusom.
5. Budui da je Ivan Krstitelj bio i suvie blizak uenjima kum
ranske zajednice, nije smatran kraninom u istinskom
smislu te rijei, ve samo prethodnikom kranstva.
Postoje, meutim, brojne slinosti izmeu kumranskih tekstova, kao
i zajednice unutar koje su nastali, i kranskih tekstova i takozvane
rane Crkve. Mnoge od tih slinosti vidljive su i na prvi pogled.
Kao prvo, obred krtenja, slian onome koji predstavlja jedan od
sredinjih sakramenata kranstva, postojao je i u kumranskoj zajed
nici. Prema tekstu jednog od svitaka s Mrtvog mora, poznatog kao
Pravilo zajednice, novoprihvaeni e lan biti oien od svih
svojih grijeha duhom svetosti koji ga sjedinjuje s istinom... A kada
njegovo tijelo bude pokropljeno i posveeno vodom oienja, on
e biti uinjen istim poniznim pokoravanjem svoje due svim
zapovijedima Bojim.
Drugo, Djela apostolska govore kako lanovi rane Crkve dre
sve stvari u zajednikom vlasnitvu: Mnotvo je vjernika bilo jedno
srce i jedna dua. Nitko nije nazivao svojim ono to mu je pripadalo,
ve je meu njima sve bilo zajedniko. Apostoli su vrlo odvano
svjedoili za uskrsnue Gospodina Isusa, i velika je milost bila nad
njima svima. Meu njima, dakako, nitko nije oskudijevao, jer bi svi
posjednici zemljita i kua to prodavali, te novac od prodanih stvari
donosili i stavljali pred noge apostolima. Tada se to dijelilo svakom
pojedincu prema njegovim potrebama. Na samome poetku Pra
vila zajednice stoji da e Svi... u Zajednicu donijeti svoja znanja,
sposobnosti i imovinu... Nadalje, Oni e zajedno jesti i moliti...
O novopridolom lanu Pravilo zajednice govori: Njegova e
imovina pripasti Zajednici kojoj e on ponuditi svoj savjet i mi
ljenje.
Djela apostolska (Djela, 5:1-11) prepriavaju priu o izvjesnom
Ananiji i njegovoj eni, koji su zatajili neka od dobara koja su trebali
darovati ranoj Crkvi u Jeruzalemu. Oboje su umrli, pogoeni

osvetoljubivom boanskom silom. Za ovakav prijestup, pripadnici

kumranske zajednice bili su kanjavani mnogo blaom kaznom koja
se, prema Pravilu zajednice, sastojala od estomjesene pokore.
Tree, prema Djelima, vodstvo rane Crkve u Jeruzalemu sasto
jalo se od dvanaestorice apostola. Meu njima, kako navodi poslanica
Galaanima, trojica - Jakov (Gospodinov brat), Ivan i Petar imali
su poseban autoritet. Prema Pravilu zajednice, Kumranom je upra
vljao Savjet sastavljen od dvanaestorice pojedinaca. Spominju se,
takoer, i tri sveenika, iako tekst ne pojanjava jesu li oni bili meu
dvanaestoricom iz Savjeta, ili odvojeni od njega.
etvrto, i najvanije, kumranska je zajednica, ba kao i rana
Crkva, bila specifino mesijanskog usmjerenja, kojim je dominiralo
vjerovanje u neizbjean dolazak barem jednog novog Mesije. Obje
su postulirale ivopisnu i karizmatinu figuru, ija ih je osobnost
poticala na djelovanje, i ija su uenja oblikovala temelje njihovih
uvjerenja. U ranoj Crkvi, ta je osoba, naravno, bio Isus. U kumranskim tekstovima, taj je ovjek poznat kao Uitelj Pravednosti.
Ponekad se ini kako se kumranski tekstovi, u svojim portretima
Uitelja Pravednosti, odnose na samoga Isusa; doista, nekoliko je
znanstvenika bilo upravo takvoga stajalita. Istina, Uitelj Praved
nosti nije opisan kao boanska osoba, no, to nije bio ni Isus, sve do
izvjesnog vremena nakon njegove smrti.
Ako su kumranski tekstovi i oni rane Crkve izraavali neke
zajednike ideje, zamisli ili naela, oni su, takoer, slini i po svojemu imaginariju i frazeologiji. Blago krotkima, govori Isus, u mo
da najuvenijoj reenici iz Propovijedi na Gori, jer oni e batiniti
zemlju (Mat. 5:5) Ova izjava potjee iz Psalma 37:11: Zemlju e
posjedovati krotki, obilje mira oni e uivat. Isti je psalam bio od
posebnoga znaaja i za kumransku zajednicu. Svici s Mrtvog mora
objanjavaju njegov smisao: Protumaeno, ovo se odnosi na zajed
nicu Siromanih... Zajednica Siromanih (ili krotkih), jedno je
od imena kojima je kumranska zajednica sebe nazivala. No, slinosti
ima jo: Blaeni siromani duhom, jer njihovo je kraljevstvo
nebesko, propovijeda Isus (Mat. 5:3); Ratni svitak iz pilje 1
izjavljuje: U siromanima duhom lei mo.... Doista, cijelo
Evanelje po Mateju, a posebice poglavlja 10 i 18, sadri metafore i
terminologiju koje su, ponekad, gotovo jednake onima iz Pravila
zajednice. U Evanelju po Mateju (Mat. 5:48), primjerice, Isus

naglaava ideju savrenstva: Dakle: budite savreni kao to je

savren i Otac va nebeski! Pravilo zajednice govori o onima
koji, prema zapovijedi Bojoj, hodaju putem savrenstva. Nee,
objavljuje dalje tekst, biti milosti za one koji skrenu s puta... niti
utjehe... sve dok njihov put ne postane savren. U Evanelju po
Mateju 21:42, Isus se poziva na Izaiju 28:16, podsjeajui na Psalam
118:22: Zar niste nikad itali u Pismima: 'Kamen koji odbacie
graditelji postade ugaonim kamenom; to je djelo Gospodnje, ono je
divno u naim oima.' Pravilo zajednice poziva se na isti izvor,
izjavljujui kako e Savjet Zajednice... biti onaj nosivi zid, onaj
dragocjeni ugaoni kamen.
Ako kumranski svici i evanelja predstavljaju jedni drugima
odjek, to je jo oitije izmeu svitaka i pavlinskih tekstova - Djela
apostolskih i Pavlovih poslanica. Ideja svetosti, primjerice, kao i
sama rije sveto, uobiajene su u kasnijem kranstvu, ali dojmlji
ve u kontekstu svitaka s Mrtvog mora. Uvodna reenica iz Pravila
zajednice govori: Gospodar e poduavati svece kako da ive u
skladu s Knjigom pravila zajednice... Pavao, u svojoj poslanici
Rimljanima (15:25-7), rabi terminologiju rane Crkve: A sada
idem u Jeruzalem u slubi svetih, jer su Makedonija i Ahaja odluile
pruiti neku pomo siromasima meu svetima u Jeruzalemu. Istina,
to su same odluile, a one su im i dune, jer, ako su pogani postali
sudionici njihovih duhovnih dobara, duni su im posluiti svojim
zemaljskim dobrima.
Uistinu, Pavao je posebno izdaan u uporabi kumranskih izraza i
slika. Jedan od kumranskih tekstova, na primjer, govori o svima
onima koji potuju Zakon u Kui Judinoj, i koje e Bog izbaviti...
13
zbog njihovih patnji i vjere njihove u Uitelja Pravednosti. Pavao,
naravno, pripisuje sline otkupiteljske moi vjeri u Isusa. Spasenje
se, kae on u poslanici Rimljanima, ostvaruje vjerom u Isusa Krista:
A sada se nezavisno od Zakona oitovala Boja pravednost za koju
svjedoe Zakon i Proroci, i to pravednost Boja po vjeri u Isusa
Krista za sve koji vjeruju - nema razlike, jer su svi sagrijeili i lieni
su Boje slave. (Rimljanima 3:21-23) U poslanici Galaanima
(2:16-17), on objavljuje: Ali kako znamo da ovjeka ne opravdava
vrenje Zakona, nego samo vjera u Isusa Krista, to smo i mi prigrlili
vjeru u Krista Isusa da bismo se opravdali vjerom u Krista a ne
vrenjem Zakona. Jer, vrenje Zakona nee nikoga opravdati. Pa

ako smo i mi sami, time to smo traili da se opravdamo Kristom

svrstani meu grjenike, nije li onda Krist u slubi grijeh? Sasvim je
jasno da su Pavlu bile poznate metafore, govorne figure, reenini
sklopovi i retorika koju je upotrebljavala kumranska zajednica u
svome tumaenju starozavjetnih tekstova. Kako emo vidjeti,
meutim, njegovo je znanje sluilo sasvim drukijoj svrsi.
U maloprije navedenom citatu njegove poslanice Galaanima,
Pavao ne pridaje Zakonu nikakvo posebno znaenje. U kumranskim
tekstovima, meutim, Zakon je od najveega znaaja. Pravilo zajed
nice zapoinje rijeima: Gospodar e poduavati svece kako da
ive u skladu s Knjigom pravila zajednice, da bi oni mogli traiti
Boga... i initi pred Njim dobro, kako je zapovijedao preko Mojsija i
svih proroka, slugu Njegovih... Pravilo zajednice kasnije objav
ljuje da e svatko tko prekri makar jednu rije Mojsijeva Zakona,
ili bilo koji njegov dio, biti protjeran i da e Zakon trajati dokle
god bude trajala vladavina Sotone U svome strogom pristajanju
uz Zakon, doimlje se kako je Isus blii kumranskim tekstovima
negoli Pavlu. U Propovijedi na Gori (Mat. 5:17-19), Isus je svoje
stavove uinio potpuno jasnima - stavove koje e Pavao kasnije
iznevjeriti:
Nemojte misliti da sam doao ukinuti Zakon i Proroke! Ne
dooh da ih ukinem, ve da ih ostvarim. Jer, zaista, kaem
vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna
kovrica slova iz Zakona sigurno nee nestati, a da se sve ne
ostvari. Stoga, tko god prekri i jednu od ovih i najmanjih
zapovijedi i naui druge da tako rade, bit e najmanji u
kraljevstvu nebeskom; dok e onaj koji ih bude vrio i
nauavao biti velik u kraljevstvu nebeskom.
Ako je Isusovo pristajanje uz Zakon odraavalo stavove unutar kumranske zajednice, tada posebnu pozornost treba obratiti na vrijeme
odravanja Posljednje veere. Biblijske je komentatore stoljeima
zbunjivala injenica da se evanelja meusobno razlikuju u opi
sivanju ovoga dogaaja. U Evanelju po Mateju (Mat. 26:17-19),
Posljednja veera opisana je kao Pashalni objed, a Isus je sljedei dan
bio razapet. Meutim, u etvrtom evanelju (13:1 i 18:28), stoji da je
Posljednja veera bila odrana prije Pashe. Neki su znanstvenici

pokuali izmiriti ove suprotnosti priznavi da je Posljednja veera

doista bila Pashalni objed, no, Pashalni objed odran prema druk
ijem kalendaru. Kumranska je zajednica upotrebljavala upravo
takav, solarni kalendar, za razliku od lunarnog, kojim se koristilo
sveenstvo u Hramu. Svaki je kalendar Pashu smjetao u drukije
vrijeme, a Isus se, oigledno, ravnao prema kalendaru kumranske
zajednice.
Nema sumnje da je i kumranska zajednica opisala gozbu koja po
svojim obrednim obiljejima umnogome nalikuje Posljednjoj veeri
opisanoj u evaneljima. Pravilo zajednice izjavljuje da e kada
stol bude prostrt... Sveenik biti prvi koji e ispruiti svoju ruku kako
bi blagoslovio prve plodove kruha i mladoga vina. Jo jedan
kumranski tekst, Mesijansko pravilo, dodaje: oni e se okupiti za
zajednikim stolom, kako bijeli, i pili mlado vino... neka nitko prije
Sveenika ne isprui svoju ruku nad prvim plodovima kruha i
mladoga vina... izraelski e Mesija zatim ispruiti svoju ruku nad
kruhom.
Ovaj je tekst bio dovoljan da uvjeri ak i Rim. Prema kardinalu
Jeanu Danielou, koji je pisao s Nihil Obstat iz Vatikana: Krist je
najvjerojatnije posljednju veeru odrao na Veliku subotu, u skladu s
esenskim kalendarom.
Moemo samo zamisliti reakciju oca de Vauxa i njegova tima kada su
prvi put otkrili zapanjujue slinosti izmeu kumranskih tekstova i
onoga to je bilo poznato kao rano kranstvo. Do tada se vjerovalo
da se Isus pozivao na starozavjetne izvore, te da su njegova uenja
bila jedinstvena, oblikovana kao poruke, evanelja i radosne vijesti,
koje nikada prije nisu bile objavljene svijetu. Meutim, sada su
odjeci ove poruke, a moda i same Isusove drame, ugledali svjetlost
dana u zbirci drevnih pergamenata sauvanih u judejskoj pustinji.
Za agnostikog povjesniara, a ak i za nedogmatinog krani
na, takvo bi otkrie bilo iznimno uzbudljivo. Svatko bi se s odree
nim strahopotovanjem odnosio prema dokumentima koji, u stvari,
potjeu iz vremena kada je Isus sa svojim sljedbenicima hodao
pjeanim tlom drevne Palestine, na putu izmeu Galileje i Judeje.
Svatko bi se osjetio bliim samome Isusu. Suhoparne pojedinosti
Isusove drame i okoline u kojoj se kretao, napokon bi dobile ivot
nost i slojevitost koje su bili lieni punih dvadeset stoljea. Svici s

Mrtvog mora nisu bili poput kakve moderne knjige koja obrazlae
neku kontroverznu tezu. Oni su predstavljali prvorazredan dokaz
kojega bi podrala i stroga preispitivanja od strane znanosti
dvadesetog stoljea. Meutim, ak bi se i onome koji ni to nije bio
spreman prihvatiti, nametnula neka pitanja o moralnoj odgovornosti.
Bez obzira na njegove vlastite sumnje, da li je on, olako, i jednim
jedinim udarcem, mogao potkopati vjeru, u kojoj su milijuni ljudi
nalazili utjehu? Za de Vauxa i njegove kolege, koji su djelovali kao
predstavnici Rimokatolike crkve, bio je to duhovni i religiozni
ekvivalent dinamitu, neto to je do nezamislivih razmjera moglo
razruiti itavu graevinu kranskog uenja i vjerovanja.

9.
Svici

Za ovu knjigu nije vano navesti sve tekstove za koje je poznato da

su bili pronaeni u Kumranu. ili, pak, prevedeni i objavljeni. Mnogi
od njih zanimljivi su jedino strunjacima. Veliki broj tekstova ine
tek mali fragmenti, iji se kontekst i znaaj danas ne mogu rekon
struirati. Brojni rukopisi predstavljaju komentare razliitih knjiga
Staroga zavjeta, kao i drugih idovskih djela poznatih kao apokrifi i
pseudoepigrafi. No, za ovu je knjigu vano spomenuti nekoliko
kumranskih dokumenata iji je sadraj posebno znaajan. Meu
ovima, dva e se dokumenta pokazati ne samo najpounijima, ve,
doista, i najkontroverznijima.

Bakreni svitak
Pronaen u Kumranu, u pilji 3, Bakreni svitak jednostavo na
braja, na suhoparan nain jednoga popisa, ezdeset i etiri mjesta
gdje je, navodno, bilo skriveno blago u zlatu, srebru i dragocjenim
religioznim posudama. Mnoga od tih skrovita nalaze se na podruju
samoga Jeruzalema, a neka ispod jeruzalemskog Hrama ili uza nj.
Ostala se nalaze u oblinjoj okolici, a moda i na udaljenijim mjesti
ma, poput Kumrana. Ako su brojke koje navodi svitak tone, ukupna
teina blaga dosee ezdeset i pet tona srebra, i dvadeset i est tona
zlata, to bi, prema dananjim cijenama, iznosilo oko 30 milijuna

funti. Nije to posebno dojmljiva svota kako bi se moda moglo

oekivati (jedna potonula panjolska galija iznjedrila bi mnogo vie),
no religiozni i simbolini znaaj takvoga blaga nadilazi svaku
njegovu novanu vrijednost. Iako to nije javno obznanjeno u trenutku
kada je sadraj Bakrenog svitka po prvi put otkriven, u tekstu je
vrlo jasno naznaeno kako blago potjee iz jeruzalemskog Hrama,
odakle je bilo izneseno i skriveno, vjerojatno kako bi ga se sauvalo
od rimskih osvajaa. Mogli bismo, stoga, zakljuiti, da Bakreni
svitak datira iz vremena rimske invazije, 68. godine. Kao to smo
ve naglasili, odreeni lanovi meunarodnog tima, poput profesora
Crossa i preminuloga oca Milika, drali su blago u potpunosti
izmiljenim. Veina dananjih znanstvenika, meutim, miljenja je
da je ono doista postojalo. Usprkos tome, pokazalo se nemoguim
pronai mjesta na kojima je, navodno, blago bilo pohranjeno. U
uputstvima i naznakama koje se na njih odnose, koritena su odavna
izgubljena mjesna imena, a opa konfiguracija i izgled toga podruja
do neprepoznatljivosti su izmijenjeni tijekom dvije tisue godina i
neprekidnih ratova.
Meutim, 1988. godine, neto sjevernije od pilje u kojoj je bio
pronaen Bakreni svitak, otkriveno je jo neto. Ovdje, u drugoj
pilji, oko 1 metar ispod povrine, iskopan je mali vr, koji datira iz
vremena Heroda i njegovih neposrednih nasljednika. Vr je oigledno
smatran vrlo dragocjenim, te je s velikom panjom umotan u zatitni
pokrov od palminih vlakana. Pokazalo se da vr sadri gusto crveno
ulje koje, prema kemijskoj analizi, ne nalikuje nijednom danas pozna
tom ulju. Prihvaeno je miljenje da se radi o dragocjenom balzamovom ulju, koje se, kako je poznato, proizvodilo u oblinjem Jerihonu,
a prema tradiciji, upotrebljavano je prilikom pomazanja zakonitih
izraelskih kraljeva. Meutim, ovo je nemogue pouzdano ustvrditi,
jer je balzamovo drvo izumrlo prije, otprilike, tisuu i petsto godina.
Ako je ulje doista balzamovo, ono je moglo predstavljati dio
blaga o kojemu je govorio Bakreni svitak. U svakom sluaju, bio bi
to sasvim neprimjeren i skupocjeni luksuz za jednu asketsku zajed
nicu koja je, navodno, ivjela izoliranim ivotom u pustinji. Meutim,
kao to nam je ve poznato, jedno od najznaajnijih obiljeja Bakre
nog svitka jest u tome to o Kumranu uope ne govori kao o izdvo
jenoj zajednici. Naprotiv, ini se da svitak ukazuje na veze izmeu
kumranske zajednice i frakcija povezanih s jeruzalemskim Hramom.

Pravilo zajednice
Pronaeno u pilji 1 u Kumranu, Pravilo zajednice, kao to smo
vidjeli, bavi se obredima i pravilima koji ureuju ivot u pustinjskoj
zajednici, uspostavljajui hijerarhiju vlasti unutar nje. U njemu su
navedeni naputci za Gospodara zajednice i razliite, njemu podre
ene, slubenike. Pravilo takoer specificira naela ponaanja i
predvia kazne za njihovo krenje. Tako je, primjerice, za onoga tko
namjerno izrekne la odreena pokora u trajanju od est mjeseci.
Tekst zapoinje objavljivanjem temeljnih postavki prema kojima se
zajednica definira i ureuje. Svi njezini lanovi moraju ui u Savez
s Bogom, kako bi se pokoravali svim Njegovim zapovijedima; a
onaj koji se bude pokoravao, bit e oien od svih svojih grijeha.
Od najveega je znaaja bilo pristajanje uz Zakon. Meu razliitim
imenima kojima su nazivali lanove kumranske zajednice nalazimo i
uvare Saveza, te one koji gorljivo slijede Zakon.
Jedan od obreda koji navodi Pravilo jest i onaj ienja i oi
enja krtenjem, i to ne samo jednom, ve, oigledno, svaki dan.
Specificirane su, takoer, i svakodnevne molitve, u zoru i sumrak,
koje su ukljuivale i itanje Zakona. Spominje se i obredno oien
Objed zajednice, koji je vrlo slian, kako potvruju i drugi svici,
Posljednjoj veeri takozvane rane Crkve.
Pravilo zajednice govori i o Savjetu zajednice, koji je bio sa
stavljen od dvanaestorice mukaraca i, vjerojatno, jo trojice sveenika.
Ve smo govorili o zanimljivim odjecima slika ugaonog kamena i
kamena temeljca, vezanih uz Savjet zajednice. No, svitak izjavljuje i
da e Savjet postojano i krotko uvati vjeru u Zemlji, i okajavati
grijehe svojim presudama i trpljenjem alosti zbog nesree.
U svojemu arkom nastojanju da kumransku zajednicu odvoje od
Isusa i njegovih sljedbenika, znanstvenici koji zastupaju sporazumno
tumaenje meunarodnog tima naglaavaju kako kumranska uenja
ne sadre ideju okajanja, te da se Isus u najveoj mjeri razlikuje od
Uitelja pravednosti upravo po svojoj doktrini okajanja. Pravilo
zajednice, meutim, pokazuje, kako je okajanje bilo prisutno u
Kumranu, jednako kao i meu Isusom i njegovim sljedbenicima, u
takozvanoj ranoj Crkvi.
Konano, Pravilo zajednice uvodi i pojam Mesije, ili bolje
Mesija, u mnoini. lanovi zajednice, hodajui putem savrenstva,

obvezni su sa arom pristati uz Zakon sve dok ne doe prorok i

Mesije Arona i Izraela. Ovaj se navod obino tumai u smislu
dvojice odreenih Mesija s jednakim pravom na vladavinu, od kojih
je jedan od roda Aronova, a drugi od ustanovljena roda Izraelova,
odnosno, ono Davida i Solomona. No, mogue je i to da se ove rijei
odnose na dinastiju pojedinanih Mesija koji vuku podrijetlo od oba
roda i utjelovljuju njihovo ujedinjenje. Naravno, u kontekstu vreme
na, Mesija nema ono znaenje koje mu je pridala kasnija kranska
predaja. Mesija jednostavno znai Pomazanik, to upuuje na
pomazanje uljem. Prema izraelskoj tradiciji, ini se da su kraljevi i
sveenici, kao, u stvari, i svi visoki slubenici, bili pomazani, i time
Mesije.

Ratni svitak
Prijepisi Ratnog svitka pronaeni su u Kumranu, u piljama 1 i 4.
S jedne strane, Ratni svitak predstavlja vrlo specifian strateki
i taktiki prirunik, oito namijenjen sasvim odreenim okolnosti
ma, na odreenom mjestu i u odreeno vrijeme. Tako, na primjer:
Sedam konjanikih postrojbi, stajat e, takoer, slijeva i s desna;
njihove e postrojbe stajati na ovoj strani... S druge, pak, strane,
tekst Ratnog svitka ima podstrekaki karakter, kao i obiljeja
proroke propagande, namijenjene podizanju morala, u borbi protiv
Kittim-a, ili Rimljana. Vrhovni izraelski voa protiv Kittim-a
naziva se, prilino nedvosmisleno, Mesijom, iako su neki komen
tatori nastojali prikriti ili osporiti ovu nomenklaturu, govorei o
njemu kao Tvome pomazaniku. Navodi se kako je dolazak
Mesije prorokovan u Knjizi Brojeva 24:17, gdje je reeno: Vidim
ga, ali ne sada: motrim ga, ali ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi,
od Izraela ezlo se die. On Moabu razbija bokove i svu djecu etovu
zatire! Zvijezda je tako postala nadimak za Mesiju, vladajuega kralja-sveenika i ratnika, koji e snage Izraela povesti u
pobjedu. Kao to je naglasio Robert Eisenmann, ovo proroanstvo
koje povezuje lik Mesije sa simbolom zvijezde, pojavljuje se i
drugdje u kumranskim zapisima, i od iznimnog je znaaja. Vano je i
to da je isto proroanstvo citirano i u drugim izvorima, neovisnima o
Kumranu i Novome zavjetu, i to u djelima rimskih povjesniara i
kroniara iz 1. stoljea, poput, primjerice, Josipa, Tacita i Svetonija.

Konano, Simeon bar Kochba, koji je, izmeu 132. i 135. godine,
predvodio drugu pobunu protiv Rimljana, nazivao je sebe Sinom
Zvijezde.
Ratni svitak pridaje metafiziku i teoloku dimenziju borbi
protiv Kittim-a, opisujui je kao sudar izmeu Sinova Svjetla i
Sinova Tame. to je jo vanije, svitak sadri presudni klju vla
stita datiranja i kronologije. Kada govori o Kittim-u, tekst sasvim
izriito spominje njihova kralja. Kittim, o kojemu je ovdje rije,
ne mogu, stoga, biti vojnici republikanskoga Rima, koji je 63. god.
pr. Kr. napao Palestinu, i koji nije imao monarha. Naprotiv, moralo se
raditi o imperijalnom Rimu, koji je Palestinu napao u osvit pobune iz
66. godine, iako su, naravno, njegove postrojbe tamo bile prisutne jo
od postavljanja prefekata ili prokuratora carskoga Rima u Palestini
(6. godine posl. Kr.). Jasno je, dakle, da Ratni svitak ne treba
promatrati u kontekstu pretkranskih vremena, ve u kontekstu 1.
stoljea. Kako e se i pokazati, ovaj unutarnji, kronoloki dokaz,
kojega zastupnici konsenzusa nastoje zanemariti, bit e jo uvjer
ljiviji u jednome od najznaajnijih kumranskih tekstova, Komen
taru Habakuku.

Hramski svitak
Vjeruje se da je Hramski svitak pronaen u pilji 11, u Kumranu,
iako to nikada nije bilo pouzdano utvreno. Kao to nam i njegovo
ime govori, svitak se bavi, barem djelomino, jeruzalemskim Hra
mom, odnosno, ureenjem, namjetajem, opremom i inventarom ove
graevine. Svitak istie i neke specifine pojedinosti vezane uz
obrede koji su se obavljali unutar Hrama.
U isto vrijeme, meutim, ime koje je Yigael Yadin nadjenuo
svitku. poneto je zbunjujue.
U stvari, Hramski svitak je vrsta Tore, ili Knjige Zakona, od
nosno vrsta alternativne Tore koju je koristila kumranska zajednica,
ali i druge sljedbe na tlu Palestine. Slubena Tora judaizma sastoji
se od prvih pet knjiga Staroga zavjeta - Postanak, Izlazak, Levitski
Zakonik, Brojevi i Ponovljeni Zakon (Deuteronomium). To su knjige
zakona koje je, navodno, Mojsije primio na brdu Sinaj, i ije se
autorstvo tradicionalno pripisuje samome Mojsiju. Hramski svitak
u odreenom smislu predstavlja estu Knjigu Zakona.

Zakoni koje sadri Hramski svitak ne odnose se iskljuivo na

obrede tovanja i predanosti, koji su se obavljali unutar Hrama. Ima u
njemu i zakona koji se bave openitijim pitanjima, poput obrednog
ienja, braka i seksualnih odnosa. Najvaniji i najzanimljiviji od
svih, zakoni su koji ureuju instituciju izraelskoga kralja, odnosno,
karakter, dranje, ponaanje i obveze vladara. Na primjer, izriito je
zabranjeno da kralj bude stranac. Nadalje, kralj ne smije imati vie od
jedne ene, i, poput svim idovima, zabranjeno mu je oeniti se
svojom sestrom, tetom, bratovom enom ili svojom roakinjom.
U veini ovih tabua nema niega zapanjujueg niti posebno
novog. Oni se mogu pronai i u Levitskom Zakoniku 18-20, u Sta
rome zavjetu. No, jedan od njih - onaj koji kralju zabranjuje enidbu
s roakinjom, ovdje se prvi puta spominje, i ne moemo ga pronai
nigdje drugdje, osim u jednom svitku s Mrtvog mora, poznatom kao
Dokument iz Damaska. Kako upuuje Eisenman, ova zabrana
moe predstavljati vrlo vaan klju za datiranje Hramskog svitka,
kao i Dokumenta iz Damaska, te, u krajnjoj liniji, za datiranje
ostalih svitaka s Mrtvog mora. Ve znamo da je meunarodni tim
sporazumom ustanovio datum nastanka svitaka s Mrtvog mora,
smjestivi ih u pretkransko vrijeme, doba kada su Izraelom vladali
makabejski kraljevi. No, nema dokaza da su se makabejski kraljevi,
kao uostalom ni bilo koji izraelski kralj prije njih, enili svojim
roakinjama, niti da su kritizirali one koji su takvo to inili. ini
se kako je ovo pitanje bilo potpuno beznaajno. Ili su se, dakle, enili
svojim roakinjama, ili to nije bila uobiajena praksa. U svakom
sluaju, takva enidba nije bila zabranjena.
Meutim, situacija se dramatino promijenila ustolienjem
Heroda i njegovih potomaka. U prvome redu, Herod je, prema i
dovskim standardima toga vremena, bio stranac, podrijetlom iz
arapske Idumeje, oblasti na jugu Judeje. Kao drugo, Herodijada je
uinila uobiajenom praksu enidbe svojim roakinjama. Berenika,
sestra kralja Agripe II (48.-53. god. posl. Kr.), udala se, na primjer,
za svoga strica. Herodija, sestra Agripe I (37.-44. god. posl. Kr.),
otila je ak i dalje, udavi se za dvojicu strieva zaredom. Zabrane
o kojima govori Hramski svitak od posebnoga su znaaja za
vrlo specifino razdoblje, i predstavljaju izravnu kritiku Herodove
dinastije - dinastije stranih marionetskih kraljeva, silom nametnutih
Izraelu, iju je mo podravao carski Rim.

Sve u svemu, dokaz koji sadri Hramski svitak suprotstavlja

se sporazumu meunarodnog tima po tri osnovne toke:
1. Prema sporazumnom tumaenju, kumranska zajednica nije
imala nikakve veze s Hramom, kao niti sa slubenim
judaizmom toga vremena. Meutim, poput Bakrenog svir
ka, Hramski svitak ustvruje kako je kumranska zajed
nica umnogome bila zainteresirana za hramske aktivnosti i
vladajuu teokraciju.
2. Prema sporazumnom tumaenju, navodni eseni iz Kumrana bili su u prisnim odnosima s Herodom. Hramski svitak,
meutim, veliku panju poklanja specifinim zabranama zabranama koje implicitno osuuju Heroda i njegovu dina
stiju. U svakom drugom kontekstu, ove zabrane ne bi
imale nikakvoga znaenja.
3. Prema sporazumnom tumaenju, sam Hramski svitak, po
put svih ostalih kumranskih tekstova, datira iz pretkranskih
vremena. Pa ipak, unutarnji dokaz svitka upuuje na pitanja
koja su morala biti relevantna jedino tijekom razdoblja
Herodijade, odnosno, tijekom 1. stoljea kranske ere.

Dokument

iz Damaska

S Dokumentom iz Damaska svijet je bio upoznat i prije otkria

svitaka s Mrtvog mora u Kumranu. Meutim, u nedostatku konte
ksta, znanstvenici nisu bili sigurni kako ga protumaiti. Krajem
prologa stoljea, na tavanu jedne stare sinagoge u Kairu pronaeno
je skladite nepotrebnih ili suvinih religioznih tekstova (geniza),
koji datiraju iz 9. stoljea. Godine 1896., nekoliko fragmenata iz te
genize bili su povjereni Solomonu Schecteru, predavau na Sve
uilitu Cambridge, koji je u to vrijeme boravio u Kairu. Pokazalo se
da jedan fragment sadri izvornu hebrejsku verziju teksta koji je
tisuu godina bio poznat samo preko sekundarnih izvora i prijevoda.
Ovo je Schectera potaknulo da dalje istrauje. U prosincu 1896.
godine, on je prikupio cjelokupan sadraj genize- 164 kutije u
kojima je bilo smjeteno oko 100.000 rukopisa - i donio ih zatim u
Cambridge. Iz toga su izdanoga izvora materijala izronile dvije
verzije neega to e se kasnije nazvati Dokumentom iz Damaska.

Verzije iz kairske genize bile su, oito, kasniji prijepisi jednog

mnogo starijeg djela. Tekstovi su bili nepotpuni, nedostajali su im
zavreci, a vjerojatno i veliki dijelovi u sredini; redoslijed tekstova
bio je pobrkan, kao i logika razvoja zbivanja koja su u njima opisana.
Meutim, ak i u ovako nesreenome obliku, Dokument iz Damas
ka bio je provokativnog, a moda i eksplozivnog sadraja. Schecter
ga je prvi put objavio 1910. godine. Godine 1913., R. H. Charles ga
je ponovno objavio u svojoj zbirci Apokrifi i pseudoepigrafi Staroga
zavjeta (The Apocrypha and Pseudepigrapha of the Old Testament).
Kada je u Eisenmanove ruke doao kompjuterski ispis, kojeg je
odmah proslijedio Biblical Archaeology Review-u, a koji je sadra
vao popis cjelokupnoga kumranskog materijala u posjedu meuna
rodnog tima, moglo se vidjeti kako su izmeu ostalih navedenih
dokumenata na popisu bili i fragmenti Dokumenta iz Damaska.
Budui da su pronaeni u Kumranu, bilo je razumno pretpostaviti da
su mnogo stariji od onih iz kairske genize, a vrlo vjerojatno i
mnogo potpuniji. Robert Eisenman i Philip Davies, u svome su
formalnom pismu Johnu Strugnellu eljeli vidjeti upravo ovaj
dokument, kako bi ga mogli usporediti s kumranskim rukopisima.
Tako je i zapoela gorka i osvetoljubiva kampanja iz 1989. godine.
Po emu je Dokument iz Damaska mogao biti izvorom tolikih
prepirki?
U prvome redu, Dokument iz Damaska govori o skupini
idova koji su, za razliku od drugih pripadnika njihove religije, ostali
vjerni Zakonu. Meu njima se pojavio Uitelj Pravednosti i, poput
Mojsija, odveo ih u divljinu, na mjesto zvano Damask, gdje su oni
uli u obnovljeni Savez s Bogom. Brojne tekstualne reference
jasno pokazuju da je ovaj Savez jednak onome koji se spominje u
Pravilu zajednice iz Kumrana. Nijedan znanstvenik nee porei da
Dokument iz Damaska sasvim oito govori o istoj zajednici na
koju se odnose i drugi kumranski svici. Pa ipak, on govori i to da se
zajednica nalazila na mjestu zvanom Damask.
Iz konteksta dokumenta jasno je da mjesto u pustinji koje se
zvalo Damask ni u kojem sluaju nije mogao biti romanizirani
grad u Siriji. Moda je Damask bilo mogue locirati u samome
Kumranu. Zato bi se ime lokacije moralo na takav nain zamaski
rati, ostaje nam nepoznato, iako bi jednostavna potreba za samo
odranjem, koju su diktirala burna previranja nakon pobune iz 66.

godine, bila dovoljno dobro objanjenje, a Kumran u to vrijeme nije

imao svoga imena. U svakom sluaju, teko da bi se mogla smatrati
sluajnou injenica da je, prema kompjuterskom ispisu meuna
rodnog tima, u kumranskim piljama bilo otkriveno nita manje
negoli deset kopija fragmenata Dokumenta iz Damaska.
Kao i Pravilo zajednice, Dokument iz Damaska sadri popis
pravila od kojih su neka identina onima koje navodi Pravilo
zajednice. No, Dokument iz Damaska sadri i nekoliko dodatnih
pravila. Izmeu ostalih, dva su posebno beznaajna. Jedno se
odnosi na brak i djecu, a iz njega je vidljivo da lanovi kumranske
zajednice nisu bili, kako je drao otac de Vaux, eseni koji su ivjeli
u celibatu. Drugo se, pak, odnosi, onako uzgred, kao da je to bila
opepoznata stvar, na brojne zajednice povezane s kumranskom, koje
su bile ratrkane irom Palestine. Drugim rijeima, Kumran nije bio
izdvojen od svijeta svoga vremena, kako je tvrdio otac de Vaux.
Dokument iz Damaska posebno estoko napada tri specifina
zloina, koji su, navodno, vladali meu neprijateljima Pravednih,
onih koji su prigrlili Novi Savez. Ti su zloini: bogatstvo, oskvr
nue Hrama (optuba koju je podigao i Hramski svitak) i blud, koji
je relativno ogranieno definiran kao uzimanje vie od jedne ene ili
enidba s roakinjom. Kao to je pokazao Eisenman, Dokument iz
Damaska odraava Hramski svitak odnosei se na pitanja od
posebnoga znaaja za razdoblje Herodove dinastije. Meutim, on
odraava i sukob unutar zajednice koji e postati jo oigledniji u
jednom od svitaka s Mrtvog mora, poznatoga kao Komentar Habakuku. U ovaj je sukob ukljuena jedna osoba oznaena Lacem,
koja bjei iz zajednice i postaje njezinim neprijateljem. Dokument
iz Damaska osuuje one koji su u zemlji Damaskovoj uli u Novi
Savez, te ga ponovno izdali i napustili. Malo dalje, dokument
govori o onima koji su preli na stranu Laca.
Dokument iz Damaska ima slinosti i s Pravilom zajednice i
Ratnim svitkom, spominjui Mesijansku figuru (ili, moda, dvije
takve figure), koja e doi u Damask - prorok ili tuma Zakona,
zvan Zvijezda, i vladar iz loze Davidove, zvan ezlo. U tekstu
se, nakon toga, jo pet puta spominje jedna jedinstvena figura, Me
sija Arona i Izraela.
Znaenje ove mesijanske figure bit e istraeno neto kasnije. Za
sada emo se zadrati na implikacijama koje Damask izjednaavaju

s Kumranom. Veini je krana Damask poznat iz 9. poglavlja

Djela apostolskih, gdje on oznaava romanizirani grad u Siriji,
dananjemu glavnom gradu te zemlje. Upravo se na putu za Damask
Savao iz Tarza, u jednome od najpoznatijih i najkljunijih odlomaka
itavoga Novoga zavjeta, preobratio u Pavla.
Prema Djelima apostolskim (Djela 9), Savao predstavlja neku
vrstu inkvizitora i sprovoditelja, poslanoga od strane visokoga svee
nika jeruzalemskoga Hrama, kako bi suzbio zajednicu heretinih
idova, odnosno, ranih krana, koji su obitavali u Damasku.
Sveenstvo je suraivalo s rimskim okupatorom, a Savao je bio jedan
od njegovih instrumenata. Reeno je, kako je Savao ve u Jeruza
lemu aktivno sudjelovao u napadima na ranu Crkvu. Doista, ako se
Djelima moe vjerovati, on je osobno bio umijean u zbivanja pove
zana s kamenovanjem jedne osobe imena Stjepan, kojega je kasnija
predaja proglasila prvim kranskim muenikom. Savao je i sam
otvoreno priznao da je svoje rtve progonio do smrti.
Gonjen fanatinim arom, Savao se uputio u Damask, kako bi
protjerao bjegunce, lanove tamo uspostavljene rane Crkve. Pra
tila ga je skupina mukaraca, vjerojatno naoruanih, a on sam nosio
je naloge za uhienje koje je izdao visoki sveenik u Jeruzalemu.
U to vrijeme Sirija nije bila Dijelom Izraela, ve odvojenom
rimskom provincijom kojom je upravljao rimski legat, te nije imala
administrativnih niti politikih veza s Palestinom. Kako je onda tamo
mogao vrijediti nalog visokoga sveenika? Rimsko Carstvo zasigur
no ne bi dopustilo da samozvani jurini odredi prelaze iz jednog
podruja u drugo, izvravajui uhienja i ubojstva, predstavljajui
tako prijetnju ionako poljuljanoj stabilnosti javnoga reda. Slubena je
politika zagovarala vjersku toleranciju, uz uvjet da odreena religija
ne predstavlja prijetnju svjetovnoj vlasti ili strukturi drutva. Jurini
odred s bazom u Jeruzalemu koji je operirao u Siriji, zasigurno bi
izazvao brze i strane represalije od strane rimske administracije, a
nijedan visoki sveenik, iji je poloaj ovisio o rimskoj milosti, ne bi
elio da se takvo to dogodi. Obzirom na takve okolnosti, kako je
Savao iz Tarza, naoruan nalozima visokoga sveenika, uope
mogao poduzeti svoju kaznenu ekspediciju u Damasku, ako je
Damask doista bio smatran gradom u Siriji?
Meutim, ako se pod Damaskom podrazumijeva Kumran,
Savlova ekspedicija odjednom dobiva savreni povijesni smisao. Za

razliku od Sirije, Kumran je doista leao na podruju gdje su nalozi

visokoga sveenika imali pravnu snagu. Bilo bi, stoga, sasvim pri
hvatljivo da jeruzalemski visoki sveenik poalje svoje sprovoditelje da iskorijene heretine idove u Kumranu, tek dvadesetak
kilometara udaljenom od Jeruzalema, u blizini Jerihona. Takvu bi
akciju u potpunosti odobrio i Rim, koji je vodio politiku nemijeanja
u probleme strogo unutranje prirode. Drugim rijeima, idovi su
mogli slobodno muiti i progoniti druge idove u okviru svojih
ovlasti, sve dok takve aktivnost nisu zadirale u podruje rimske
administracije. Budui da je visoki sveenik bio rimskom marione
tom, njegovi bi napori u iskorijenjivanju pobunjenih pripadnika svoje
vjere bili i vie nego dobrodoli.
Meutim, ovo objanjenje, usprkos svojoj povijesnoj prihvatlji
vosti, namee neka iznimno neobina pitanja. Prema sporazumu
meunarodnog tima, kumransku su zajednicu inili pripadnici jedne
judaistike sljedbe, takozvanih esena, miroljubive asketske sekte
koja nije imala nikakvih veza s ranim kranstvom, kao niti s glav
nim judaistikim strujama toga vremena. Pa ipak se Savao, prema
Djelima apostolskim, uputio u Damask, da bi tamo progonio lanove
rane Crkve. Ovdje, dakle, lei izazov za kransku tradiciju i
pristalice sporazuma, koji su, vrlo studiozno, izbjegavali sagledati
problem u cijelosti. Ili su se lanovi rane Crkve skrivali zajedno s
kumranskom zajednicom, ili je rana Crkva bila isto to i kumranska zajednica. U svakom sluaju, Dokument iz Damaska upuuje
na to da se svici s Mrtvog mora ne mogu odvojiti od kranskih
izvora.

Komentar

Habakuku

Pronaen u pilji 1 u Kumranu, Komentar Habakuku, vie negoli

itav korpus poznatih svitaka s Mrtvog mora, predstavlja kroniku
zajednice, ili barem kroniku odreenih znaajnih zbivanja u njenoj
povijesti. Komentar se posebno usredotouje na onaj isti sukob
kojeg navodi i Dokument iz Damaska. ini se da je ovaj sukob, na
samome rubu hereze, bio traumatian dogaaj u ivotu kumranske za
jednice. On se spominje ne samo u Dokumentu iz Damaska i Ko
mentaru Habakuku, ve i u etiri druga kumranska teksta, a ini se
da se neke naznake o njemu mogu pronai i u etiri daljnja teksta.

Poput Dokumenta iz Damaska, i Komentar Habakuku

prepriava kako su se pojedini lanovi zajednice, pod vodstvom
pokvarenoga hukaa zvanoga Laac, otcijepili, prekrili Novi
Savez i prestali se pokoravati Zakonu. Ovo je prethodilo njihovom
unutranjem sukobu i pojavi voe zajednice, Uitelja Pravednosti.
Dokument takoer spominje i podlog neprijatelja poznatog kao Zli
Sveenik. Pristalice sporazumnoga tumaenja bili su skloni Laca
i Zlog Sveenika promatrati kao istu osobu koja ima dva razliita
nadimka. Meutim, nedavno je Eisenman jasno pokazao kako su
Laac i Zli Sveenik u stvari dvije potpuno razliite i odvojene
osobe. Laac, izjavio je Eisenman, za razliku od Zlog Svee
nika, potjee iz same kumranske zajednice. Nakon to je primljen u
zajednicu, i prihvaen kao njezin manje-vie ugledan lan, on iz nje
bjei. On, stoga, nije samo neprijatelj, ve i izdajnik. Nasuprot
njemu, Zli Sveenik je netko izvana, predstavnik hramskoga
sveenskoga stalea. On jest neprijatelj, ali ne i izdajnik. Ono zbog
ega je on za nas vaan jest klju koji nam prua za datiranje
dogaaja opisanih u Komentaru Habakuku. Ako je Zli Sveenik
pripadnik hramskoga sveenstva, to znai da Hram jo uvijek postoji
i da je njegova sveenika struktura nedirnuta. Drugim rijeima,
aktivnosti Zlog Sveenika prethode unitenju Hrama od strane
rimske vojske.
Kao i u Ratnom svitku, no ak i izriitije, u dokumentu su
sadrane reference koje se mogu odnositi samo na imperijalni, a ne
republikanski Rim, odnosno, na Rim prvoga stoljea. Komentar
Habakuku, primjerice, upuuje na specifinu praksu pobjednikih
rimskih postrojbi koje prinose rtve svojim stijegovima. Josipovi
zapisi pruaju nam pisani dokaz o ovoj praksi u vrijeme pada Hrama,
70. godine kranske ere. Uistinu, to je praksa koja ne bi imala
nikakvoga smisla u republikanskome Rimu, kada bi pobjednika
vojska prinosila rtve. Tek e stvaranjem Carstva, kada je car, dodi
jeljenim mu statusom boanstva, postao vrhovnim bogom svojih
podanika, njegova slika, znak ili monogram ukraavati stijegove
rimskih vojnika. Komentar Habakuku, dakle, poput Ratnog
svitka, Hramskog svitka i Dokumenta iz Damaska, upuuje
specifino na Herodovo doba.

10.
Znanost u slubi vjere

Prema sporazumu meunarodnog tima, povijesni dogaaji koji su

odraeni u svim relevantnim svicima s Mrtvog mora, zbili su se u makabejsko vrijeme, izmeu sredine prvoga i sredine drugoga stoljea
prije Krista. Zlog Sveenika koji progoni, a moda i ubija Uitelja
Pravednosti, pristalice sporazuma openito izjednaavaju s Jonatanom Makabejcem, ili, pak, njegovim bratom imunom koji su u to
vrijeme uivali veliki ugled. Oni smatraju da je invazija neprijateljske
vojske bila ona koju su pokrenuli Rimljani pod zapovjednitvom
Pompeja, 63. godine prije Krista. Povijesna pozadina svitaka tako je
pomaknuta u sigurnost pretkranskih vremena, te vie nije mogla
predstavljati nikakav izazov novozavjetnom uenju i predaji.
No, dok se neki svici s Mrtvog mora nesumnjivo odnose na pret
kranska vremena, bila bi alosna pogreka, a za neke, moda i
namjerna pomutnja, zakljuiti da je to sluaj sa svima. Pompej, koji je
osvojio Svetu Zemlju 63. godine pr. Kr., bio je, naravno, suvremenik
Julija Cezara. U vrijeme Pompeja i Cezara, Rim je jo uvijek bio re
publika, postavi carstvom tek 27. godine prije Krista, pod Cezarovim
sinom, Oktavijanom, koji je prisvojio carsku titulu Augusta. Ako je
rimska invazija na koju se odnose svici ona Pompejeva, tada je morala
ukljuivati vojsku republikanskoga Rima. Pa ipak, Ratno pravilo
govori o neprijateljskom kralju ili monarhu. Komentar Habakuku jo je eksplicitniji, spominjui pobjedonosne napadae koji

rtvuju svojim stijegovima. Invazija u pitanju bila je, dakle, ona

imperijalnoga Rima, koju je potaknula pobuna iz godine 66,
Profesor Godfrey Driver iz Oxforda u svicima je pronaao brojne
tekstualne reference koje su kljune za njihovo datiranje. Usredotoivi se posebice na Komentar Habakuku, zakljuio je da su napa
dai mogli biti samo rimske legije iz vremena pobune, godine 66.
Dodao je, kako ovaj zakljuak u potpunosti potvruje spominjanje
prinoenja rtve njihovim ratnim stijegovima. Njegove su izjave,
meutim, dale povoda zlobnim napadima od strane oca de Vauxa,
koji je uvidio da one neumitno navode na zakljuak kako je time
povijesna pozadina svitaka rat protiv Rima. Naravno da de Vaux
to nije mogao prihvatiti. U isto vrijeme, meutim, nije mogao porei
postojanje tako preciznoga dokaza. Kao posljedica, odluio je za
nemariti dokaz i usredotoiti se na napade Driverove openite teze:
Driver je krenuo od unaprijed stvorenoga stava da su svici postkranski, i da se ova zamisao temelji na prijepornom dokazu ortogra
fije, jezika i rjenika. Bilo je, izjavio je de Vaux, na profesionalnom
povjesniaru da odlui da li [Driverova] arena povijest... nalazi
dovoljno temelja u samim tekstovima. Zanimljivo je da je de Vaux,
koji je predavao biblijsku povijest u Biblijskoj koli, naglo stavio
krinku lane skromnosti (barem onda kada je trebao odgovoriti
profesoru Driveru), usteui nazvati se povjesniarem, i potraivi
utoite u, navodno, vrstim temeljima arheologije i paleografije. U
stvari, arheoloki podaci potvruju indikacije kronologije koja pro
izlazi iz unutarnjih podataka samih svitaka. Drugim rijeima, vanjski
dokaz se preklapa s unutarnjim dokazom, a upravo e unutarnji
dokaz biti zanemaren od strane meunarodnog tima. Svojevremeno,
to je dovelo do vrlo neugodnog faux pas.
Valja naglasiti da je 1951. godine de Vaux poduzeo preliminarna
iskopavanja kumranskih ruevina. Njegova su otkria bila dovoljno
znaajna da bi opravdala drugi, mnogo ambiciozniji pothvat. Me
utim, opseno je iskopavanje bilo poduzeto tek 1953. Godinja su se
iskopavanja nastavila do 1956. godine, a 1958. iskopano je takoer i
jedno pridrueno nalazite kod Ein Feshke, manje od dva kilometra
juno od Kumrana. U svojoj elji da kumransku zajednicu lii svake
veze s ranim kranstvom, de Vaux je pourio da svoje zakljuke o
datiranju i objavi. U nekim sluajevima nije ak ni priekao arheo
loke dokaze koji bi ih podrali. Jo 1954. godine, jezuitski profesor,

Robert North zabiljeio je nita manje negoli etiri sluaja kada je de

Vaux bio prisiljen opovrgnuti svoje datiranje. North je, takoer,
smatrao vrlo uznemirujuom injenicom da ak i u ovako znaajnoj
stvari ni od jednog strunjaka neovisnih o de Vauxovom utjecaju,
nije zatraeno da u njezinom rjeavanju pridonesu svojim zaklju
cima. No, nije bilo u de Vauxovom stilu posluati miljenja koja bi
mogla biti suprotna njegovom vlastitom, i moda prikazati materiju u
nekom drugom svjetlu. Isto tako, de Vaux nije bio spreman ni priznati
svoje pogreke. Unato tome to je bio vrlo revan u objavljivanju i
obznanjivanju zakljuaka koji su potvrivali njegove teze, bio je tim
vie nesklon njihovu opovrgavanju kada bi se pokazali netonima.
De Vaux je veliku pozornost poklonio debelom sloju pepela koji
je prekrivao podruje oko ruevina. Taj se sloj pepela pripisivao po
aru koji je oito uzrokovao znaajno unitenje. Doista, to je govorilo
u prilog zakljuku da je Kumran odreen broj godina bio djelomice,
ako ne i u potpunosti naputen. Prouavanje novia otkrivenih na
tome podruju otkrivaju, kako se poar zbio u vrijeme blizu poetka
vladavine Heroda Velikog, koji je na prijestolju sjedio od 37. do 4.
godine prije Krista. Isti je podatak indicirao da je obnova zapoela
pod vlau Herodova sina Arhelaja, koji je vladao (ne kao kralj, ve
kao etnarh), izmeu 4. i 6. godine poslije Krista.
De Vaux je tvrdio da se kumranska zajednica sastojala od, navod
no, miroljubivih i asketskih esena, koji su bili u prijateljskim odno
sima s Herodom, kao i sa svima drugima. Ako je tome doista bilo tako,
poar koji je unitio zajednicu nije bio namjerno izazvan, kakvim
ratnim inom, primjerice, ve je bio posljedica sluaja, ili prirodne
nesree. Sreom:po de Vauxa, otkrivena je i velika pukotina koja je
prolazila du spremnika. Iako neovisni istraivai nisu otkrili nita to
bi indiciralo da je pukotina jo dua, de Vaux je izjavio kako se ona
protee cijelim podrujem ruevina, odnosno, cijelim podrujem kumranske zajednice. ak i ako je zaista bilo tako, zakljuili su brojni
strunjaci, pukotina bi se najvjerojatnije mogla pripisati eroziji. Me
utim, za de Vauxa, pukotina, onakva kakva jest, mogla je biti poslje
dicom brojnih potresa koje je, tijekom stoljea, trpjelo ovo podruje.
Drugim rijeima, umjesto da pokua objasniti koji je uzrok pukotini,
de Vaux je krenuo u potragu za potresom koji je mogao biti odgovoran
za njezin nastanak. I, dogodilo se da je izronio manje-vie prigodan
potres koji se zbio u to vrijeme. Josip je priao o jednom potresu s

poetka Herodove vladavine, 31. godine prije Krista. Ovo je, zakljuio
je de Vaux, uzrokovalo poar zbog kojega je zajednica bila naputena.
Nije se, meutim, potrudio objasniti zato obnova nije zapoela prije
dvadeset i pet godina, ve tek sada, i to ubrzanim tempom.
Robert Eisenman upozorio je na znaaj ovoga zastoja u obnovi
koji se savreno podudarao s vremenom Herodove vladavine. Rekon
strukcija je zapoela odmah nakon njegove smrti, a dio rekonstrukcijskih zahvata obuhvatio je i pojaavanje obrambenih tornjeva, kao i
izgradnju bedema. Bilo je, dakle, jasno, da se iz nekog razloga kojega
je de Vaux odluio zanemariti, nitko nije usudio upustiti u obnovu
Kumrana dok je Herod bio na prijestolju. No, zato bi tome bilo tako
ako je, kao to je tvrdio deVaux, zajednica odravala prijateljske od
nose s Herodom, i ako je unitenje zajednice bilo posljedica potresa?
ini se mnogo vjerojatnijim da je zajednica bila namjerno unitena, i
to na Herodovu zapovijed, i da nikakva rekonstrukcija nije mogla
zapoeti prije njegove smrti. No, zato bi Herod zapovijedio da se
uniti zajednica koja je uivala takve ope simpatije, i bila odvojena
od politikih aktivnosti?
Bilo namjerno ili zbog nemara, de Vaux nije poklanjao pozornost
takvim pitanjima. S vremenom se, meutim, logika kojom je poku
avao podrati svoju hipotezu o potresu pokazala previe nategnutom
ak i za najbliega od njegovih sljedbenika, oca Milika. Godine
1957., Milik je ovako pisao o poaru i navodnom potresu:
Arheoloki dokaz iz Kumrana prijeporan je u pogledu vre
menskoga slijeda ova dva dogaaja... debeli slojevi pepela
upuuju na siloviti poar, kojega se najbolje moe protu
maiti kao svjesni pokuaj da se itava graevina spali do
temelja; tako pepeo moe ukazivati na namjerno unitenje
Kumrana.
Je li poar bio izazvan potresom ili namjernim ljudskim djelovanjem,
ne moe se sa sigurnou ustvrditi. Dakako, dokaz u manjoj mjeri
predstavlja podrku de Vauxove teze, negoli shvaanja oca Milika i
Eisenmana, koji su ovdje, po prvi put, suglasni. Usprkos tome, mnoge
pristalice sporazumnoga tumaenja jo se uvijek pozivaju na potres,
a to se objanjenje i dalje, metronomskom pravilnou, pojavljuje u
njihovim tekstovima.

U jednom sluaju, meutim, de Vauxovo pogreno tumaenje

dokaza - ili, da se blae izrazimo, njegove elje - bile su jo jasnije
izraene. U vrlo ranoj fazi svojih iskapanja, de Vaux je pronaao
jedan novi nagrien hrom na kojemu je, izjavio je on, mogao
prepoznati znamenje 10. rimske legije. Navodno citirajui Josipa,
on je takoer rekao kako je 10. legija, u lipnju 68. godine, osvojila
Jerihon, oko 13 kilometara udaljen od nalazita. inilo se kako se sve
vrlo lijepo uklapa u teoriju. Temeljem svoga novia, de Vaux je
ustvrdio da je Kumran najvjerojatnije unitila 10. rimska legija, 68.
godine. Nijedan rukopis pronaen u piljama, kasnije je izjavio,
uspostavljajui dogmu na temelju upitnih podataka, nije mogao
nastati ranije od lipnja 68. godine.
Otkrie novia de Vaux je prvi put opisao 1954. u Revue biblique-u. Svoju je priu u istom asopisu ponovio i pet godina kasnije,
1959. injenica postojanja novia i de Vauxova empatinoga
datiranja koje je na njoj temeljio, postalo je, tako, dijelom dokaznoga
materijala, kojega su pristalice sporazuma rutinski prihvatili. Suklad
no tome, primjerice, Frank Cross je pisao kako je novi s utisnutim
znamenjima 10. legije predstavljao nepobitan dokaz.
De Vaux je, meutim, napravio dvije bizarne pogreke. U prvom
redu, on je na neki nain pogreno protumaio Josipa, pripisujui mu
rijei koje su upravo suprotne onome to je Josip doista rekao. Josip
sasvim sigurno nije izjavio da je Jerihon, 68. godine, osvojila 10.
legija. Kako je profesor Cecil Roth pokazao, od tri rimske legije u
blizini, samo Deseta nije bila ukljuena u zauzimanje Jerihona.
Deseta legija ostala je na sjeveru, na prilinoj udaljenosti, uvajui
jordansku dolinu. Kao drugo, pokazalo se kako novi kojega je
pronaao de Vaux, nije uope pripadao 10. legiji, kao uostalom, niti
ijednoj drugoj legiji. Unato tome to je bio vrlo oteen i oksidiran,
paljiva struna ispitivanja su pokazala da je novi doao iz Akelona, te da potjee iz 72. ili 73. godine poslije Krista.
Ovakvu grubu pogreku nije se moglo zanemariti. De Vaux nije
imao drugoga izbora do li objaviti formalno opovrgnue. Ono se,
meutim, pojavilo tek kao biljeka u njegovom djelu Arheologija i
rukopisi s Mrtvoga mora (L'archeologie et les manuscrits de la Mer
morte), objavljenom 1961. godine na francuskom jeziku, a 1973. u
engleskom prijevodu. Spominjanje novia bilo je nesretno, la
konski je izjavio de Vaux, jer on uope ne postoji.

Obzirom na njegove zakljuke glede novia, de Vaux se,

gledano u cjelini, ponaao besramno i robustno. Kada bi pronaao
kakav novi koji se ne bi uklapao u njegove teorije, jednostavno bi
ga odbacio. Tako je, primjerice, pronaao jedan koji potjee iz
vremena izmeu 138. i 161. godine poslije Krista. Njegov je mogui
znaaj umanjio komentarom da ga je zasigurno izgubio neki pro
laznik. Na isti je nain, naravno, neki prolaznik mogao izgubiti i
jedan novi koji potjee iz ranijeg razdoblja, temeljem kojega je de
Vaux pokuao uspostaviti datiranje i kronologiju za Kumran; no, ini
se da de Vaux nije uzeo u obzir ovu mogunost.
Od arheolokih dokaza pronaenih u Kumranu, novii su bili od po
sebnoga znaaja za meunarodni tim i pristalice sporazuma. Uistinu,
upravo su na temelju ovoga dokaza oni uspostavili vremenski okvir
zajednice; i upravo su svojim tumaenjem ovoga dokaza ustanovili
svoje datiranje i kronologiju. Meutim, nitko se, prije Eisenmana,
nije potrudio njihovo pogreno tumaenje staviti pod znak pitanja.
Kako smo ve vidjeli, Roth i Driver su nastojali uspostaviti krono
logiju temeljem unutarnjeg dokaza samih svitaka. De Vaux i meu
narodni tim mogli su ih diskreditirati jednostavno se pozivajui na
vanjski dokaz kojeg su, navodno, pruali novii. Prolo je nezapa
eno, meutim, da je taj dokaz bio lano protumaen. Eisenman je
uvidio da su Roth i Driver, nudei objanjenje oslanjajui se na unu
tarnji dokaz, doista bili u pravu. No, da bi to i dokazao, morao je naj
prije razotkriti pogreke do kojih dovodi tumaenje putem vanjskoga
dokaza. Zapoeo je s distribucijom novia, naglaavajui kako oni
otkrivaju dva razdoblja kada je aktivnost zajednice bila na vrhuncu.
450 bronanih novia pronaeno je u Kumranu prilikom isko
pavanja. Oni obuhvaaju vremensko razdoblje od otprilike dva i pol
stoljea, od 135. godine prije Krista, do 136. godine poslije Krista. U
tablici koja slijedi, novii su grupirani prema razdoblju njihova
kovanja:
1 novi
2 novia
143 novia
1 novi
5 novia

iz
iz
iz
iz
iz

135.-104. god. pr. Kr.

104. god. pr, Kr.
103.-76. god. pr, Kr.
76.-67. god. pr. Kr.
67.-40. god. pr. Kr.

4
10
16
91
78
2
83
5
6

novia
iz
novia
iz
novia
iz
novi
iz
novia
iz
rimska novia iz
novia
iz
novia
iz
dodatnih novia iz

13 rimskih novia
1 rimski novi
2 novia
4 novia
1 rimski novi
3 rimska novia
6 novia

iz
iz
iz
iz
iz
iz
iz

40.-37. god. pr. Kr.

37.-4. god. pr. Kr.
4. god. pr. Kr.-6. god. posl. Kr.
6.-41. god. posl. Kr. (vrijeme prokuratora)
37.-44. god. posl. Kr. (vladavina Agripe I)
54.-68. god posl. Kr.
67. god. posl. Kr. (druga godina pobune)
68. god. posl. Kr. (trea godina pobune)
vremena pobune, suvie oksidiranih da bi
se mogli preciznije identificirati
67.-8. god. posl. Kr.
69.-79. god posl. Kr.
72.-3. god. posl. Kr.
72.-81. god posl. Kr.
87. god. posl. Kr.
98.-117. god. posl. Kr.
132.-6. god. posl. Kr. (vrijeme pobune
Simeon bar Kochbe)

ini se da distribucija novia upuuje na dva razdobllja kada je

kumranska zajednica bila na svome vrhuncu, odnosno, izmeu 103. i
76. god. prije Krista, te izmeu 6. i 67. godine poslije Krista. Postoji
ukupno 143 novia iz prvoga, i 254 iz drugoga razdoblja. Za prista
lice sporazumnog tumaenja, ovo se u njihove teorije nije uklapalo
onako kako bi oni eljeli. Prema njihovu shvaanju, Zli Sveenik o
kojemu su govorili svici, mogao je biti identificiran kao visoki
sveenik Jonatan, koji je ivio izmeu 160. i 142. godine prije Krista,
pola stoljea prije nastanka novia iz prve skupine. Kako bi podrao
svoju tezu, ocu de Vauxu bio je potreban vrlo rani datum osnutka
kumranske zajednice. Bio je, tako, prisiljen tvrditi kako jedan jedini
novi, onaj koji datira iz razdoblja izmeu 135. i 104. god. pr. Kr.,
dokazuje njegovu tezu - iako zdravi razum navodi na miljenje da je
zajednica osnovana izmeu 103. i 76. god. pr. Kr., jer je pronaeno
143 novia iz toga razdoblja. Novi iz ranijega razdoblja, na
kojemu je de Vaux temeljio svoj stav, bio je najvjerovatnije onaj koji
je ostao u prometu izvjestan broj godina nakon to je bio iskovan.
De Vaux je poseban znaaj pripisao nestanku idovskih novia
nakon 68. god. posl. Kr., te pronalasku devetnaest rimskih novia iz

godina koje su uslijedile. Ovo, tvrdio je de Vaux, dokazuje da je

Kumran bio uniten 68. god. posl. Kr. Rimski novii, obrazlagao je,
upuuju da je rimska vojska okupirala ruevine. Sukladno tome,
proslijedio je s odreivanjem konanog datuma pohrane samih svitaka: na je zakljuak: nijedan od rukopisa koji pripadaju zajednici,
nije nastao poslije unitenja Khirbet Qumrana, 68. god. posl. Kr.
Prijepornost ovakvih zakljuaka je oigledna. Kao prvo, prona
eni su i idovski novii koji datiraju iz vremena pobune Simeona
bar Kochbe izmeu 132. i 136. god. posl. Kr. Kao drugo, novii
upuuju samo na to da su ljudi prolazili kumranskim podrujem, i
gubili ih, meutim, ne govore ba nita o pohrani rukopisa, koji su
mogli biti zakopani u Kumranu ak i u vrijeme pobune Simeona bar
Kochbe. I, konano, ne treba uditi da su novii iz razdoblja nakon
68. godine bili rimski. U godinama koje su uslijedile pobuni, rimski
su novii bili jedina valuta u Judeji. Obzirom na to, nije ih morao
izgubiti samo Rimljanin.
Eisenman je istaknuo zakljuke koji su se mogli izvui iz de Vauxove arheologije. Ako ona ita dokazuje, izjavio je, onda, upravo
suprotno de Vauxovim tvrdnjama, dokazuje kako najkasniji datum
pohrane svitaka u Kumranu nije 68., ve 136. godina poslije Krista.
Svaki datum do 136. godine bio bi savreno konzistentan s arheolo
kim dokazom. Nije tona ni tvrdnja pristalica sporazuma, kae
Eisenman, da je unitenje glavnih zgrada u Kumranu nuno znailo i
unitenje itavoga naselja. Postoje, u stvari, indikacije da je podu
zeta barem neka povrna, rudimentarna obnova, ukljuujui i izgrad
nju gruboga kanala kojim je trebala pritjecati voda u spremnik.
Prilino neuvjerljivo, de Vaux je tvrdio kako je ovo bilo djelo rimsko
ga garnizona koji je, navodno, temeljem pronaenih novia, boravio
na tome podruju. No, profesor Driver naglasio je da grubost i
povrnost rekonstrukcije ne upuuje na djelo Rimljana. De Vaux je
drao da je njegova teorija, koja je zastupala stajalite o navodnom
unitenju Kumrana, godine 68., bila u skladu s les donnees
d'histoire, prihvaenih davatelja povijesti - zaboravljajui,
kako je suho primijetio profesor Driver, da povijesni zapisi ne
govore nita o unitenju Kumrana od strane Rimljana, 68. godine
posl. Kr.. Kratko reeno, Driver je zakljuio da su les donnees
d'histoire povijesna izmiljotina.

Postoji jo jedan kljuni arheoloki dokaz koji se dijametralno su

protstavlja sporazumnom tumaenju. Sam de Vaux je studiozno, i
opravdano, izbjegavao o kumranskim ruevinama govoriti kao o
samostanu. Kako je obrazlagao, on nikada nije upotrijebio tu rije
piui o iskopavanjima kod Kumrana, upravo zato to ona pred
stavlja zakljuak koji arheologija sama ne bi mogala potvrditi.
Jasno je, meutim, da je on unato tome smatrao Kumran nekom
vrstom samostana, to proizlazi iz njegove posvemanje uporabe
takvih samostanskih izraza kao to su scriptorium i refectorium,
kako bi opisao pojedine dijelove kumranskih graevina. Ako se sam
de Vaux ustruavao nazvati Kumran samostanom, ostali pristalice
sporazuma oigledno nisu. U svojoj knjizi o svicima s Mrtvog mora,
primjerice, kardinal Danielou je veselo avrljao o kumranskim
redovnicima, idui tako daleko da je izjavio kako se kumransko
monatvo moe smatrati izvorom kranskoga monatva.
Ono to su de Vaux, njegovi kolege i pristalice sporazumnog
tumaenja redovito zanemarivali, jest jasan i neupitan vojni karakter
nekih ruevina. Tko god danas posjeti Kumran, odmah e primijetiti
ostatke obrambene kule, iji su zidovi debeli i nekoliko metara, a u
koju se ulazi tek s drugoga kata. Manje oita, ali odmah preko puta
kule, stoji jo jedna graevina, ija svrha nije u prvi mah prepoznat
ljiva. No, ona, zapravo, predstavlja ostatak snane utvrde - koja je
imala vlastite zalihe vode za kaljenje orua i oruja. Nije, stoga, ud
no, da je ova utvrda svojevrstan izvor neugodnosti za znanstvenike
unutar meunarodnog tima koji se dre svoje slike o blagim i miro
ljubivim esenima. Tako je de Vaux pobjegao od problema onoliko
brzo koliko ga je mogao nositi njegov jezik i pero:
...tamo je postojala radionica opremljena loionicom
iznad koje se nalazio obukani prostor sa sustavom za
drenau. Ova instalacija implicira da je vrsta posla koja
se ondje obavljala zahtijevala mnogo vatre, kao i velike
zalihe vode. Ne usuujem se preciznije odredititi njezinu
svrhu.
Bilo je to kao ne usuditi se definirati svrhu praznih patrona i potro
enih olovnih projektila, ratrkanih posvuda u okolici OK Corrala
u Tombstoneu, u saveznoj dravi Arizoni. Profesor Cross, idui de

Vauxovim stopama, ali ne pokazujui i jednaku domiljatost, pro

mrmljao je nevoljko kako se ini da je to bila utvrda.
Zapravo, unutar kumranskih ruevina pronaene su strijele; i dok
bismo ih mogli pripisati rimskim napadaima, one su, kako je izjavio
profesor Driver, jednako vjerojatno mogle pripadati stanovnicima
Kumrana - ako ne i sasvim izvjesno. U cjelini gledano, vojni
karakter ruevina toliko je oigledan da je jo jedan neovisni znan
stvenik, profesor Golb sa ikakoga sveuilita, otiao tako daleko,
ustvrdivi kako sve kumranske graevine imaju marcijalni (ratniki,
vojni) karakter. Prema Golbu, svici nisu uope bili sastavljeni niti
prepisani u Kumranu, ve su tamo doneseni iz Jeruzalema, kako bi ih
se zatitilo. Nijedan fragment pergamenta ili papirusa, naglasio je
Golb, nikada nije bio pronaen meu krhotinama... kao niti bilo
kakvi pisarski predmeti...
Osim novia i fizikih ruevina, najvaniji korpus vanjskoga dokaza
kojim se koristio meunarodni tim prilikom datiranja svitaka s
Mrtvog mora, proistekao je iz krhke znanosti paleografije. Paleogra
fija predstavlja komparativni studij drevne kaligrafije. Pretpostav
ljajui strogo kronoloku i linearnu progresiju u evoluciji rukopisa,
ona nastoji ocrtati razvoj specifinih oblika slova, i time odrediti
datum nastanka itavoga rukopisa. Mogli bismo pronai, primjerice,
staru povelju ili kakav drugi dokument na neijem tavanu. Temeljem
samoga rukopisa, ali ne i njegovoga sadraja, mogli bismo zakljuiti
kako potjee iz 17., dok je dokument zaista nastao u 18. stoljeu. U
tome smislu, mi bismo predstavljali neku vrstu paleografa-amatera.
Nije potrebno posebno naglaavati kako je ovaj postupak, ak i kada
se primijenjuje sa znanstvenom strogou, daleko od toga da dade
konane rezultate. Kada se primijenjuje na tekstovima pronaenima
u Kumranu, pokazuje se u jo veoj mjeri nepostojanim - ponekad
ak i smijenim. Unato tome, de Vaux je prizvao paleografiju kao
jo jedan korpus vanjskoga dokaza, kako bi diskreditirao zakljuke
temeljene na unutarnjem dokazu, one Rotha i Drivera. Eisenman je,
dakle, kao sljedei korak, trebao sruiti upravo taj, navodni paleografski dokaz koji se odnosio na Kumran.
Paleografija, prema Franku Crossu iz meunarodnog tima, je
moda najpreciznije i najobjektivnije sredstvo odreivanja datuma
nastanka rukopisa. Svoj stav nadalje objanjava:

Problemima koji se odnose na povijesnu interpretaciju naih

tekstova moramo pristupiti, u prvome redu, odreivanjem
vremenskoga razdoblja ustanovljenog prema arheolokim
podacima, paleografskim dokazom, i drugim, objektivnijim
metodama, prije negoli zaponemo s upoljavanjem subjektivnijih tehnika unutarnje kritike.
Zato bi unutarnji dokaz morao nuno biti subjektivniji od arheo
lokoga i paleografskog, Cross se nije potrudio pojasniti. U stvari,
ova izjava i nehotice otkriva zato su pristalice sporazuma smatrali
paleografiju toliko kljunom: ona moe biti upotrijebljena kako bi se
suprotstavila unutarnjem dokazu samih dokumenata - dokazu koji
ima smisla samo u kontekstu 1. stoljea kranske ere.
Najuglednije djelo s podruja svitaka s Mrtvog mora jest ono
profesora Solomona Birnbauma, sa Sveuilita londonske kole ori
jentalnih studija. Birnbaumove je napore svestrano hvalio profesor
Cross, pozdravivi ih kao monumentalan pokuaj sagledavanja svih
razdoblja hebrejskih zapisa.
Pokuavajui odbiti brojne kritike
kojima je bila podvrgnuta Birnbaumova egzegeza, Cross je svoje
itatelje zamolio neka imaju na umu da je to pisao profesionalni
paleograf, stjeran u kut od strane liliputanskih napada nestrunja
ka. Takav je bio intenzitet akademskih kritika u odnosu na pitanje
paleografskog dokaza.
Birnbaumova je metoda u najmanju ruku bizarna, i ne podsjea
toliko na modernu znanstvenu metodu s kojom se nastoji poisto
vjetiti, koliko, recimo, na temeljna dostignua numerologije. Tako,
na primjer, on pretpostavlja - a cjelokupan njegov kasniji postupak
poiva ni na emu drugome do li na ovoj nepotvrenoj pretpostavci da itav rukopisni materijal pronaen u Kumranu potjee iz razdoblja
izmeu 300. god. pr. Kr. i 68. god. posl. Kr. U jednom sluaju, primje
rice, on e se pozabaviti Samuelovim tekstom pronaenim u pilji 4
u Kumranu. Metodino proeljavi tekst, on navodi etrdeset i
pet primjera posebnog kaligrafskog obiljeja, i jedanaest primjera
drugoga. Mit der Dummheit, primijeuje Schiller, kdmpfen Gotter
selbst vergeben. Iz razloga koje ni sami bogovi ne mogu razumjeti,
Birnbaum je zatim proslijedio s uspostavljanjem jednadbe: omjer 56
i 11 jednak je omjeru 368 i x (368 je vremenski raspon nastanka
tekstova, a x je datum kojega se on nadao pripisati Samuelovu tekstu).

Izraunata vrijednost x, jednostavno matematiki reeno, bila je 72,

koja se zatim trebala oduzeti od 300. god. pr. Kr., Birnbaumove
hipotetine polazine toke. Tako je Birnbaum stigao do 228. god. pr.
Kr., trijumfalno objavivi kako e rezultat biti neto poput apsolut
noga datuma, nastanka Samuelova rukopisa.35 Govoriti o neemu
poput apsolutnoga datuma, jednako je kao govoriti o relativno apso
lutnome datumu. No, i ako zanemarimo ove stilistike solecizme,*
Birnbaumova je metoda, kao to Eisenman kae, naravno, besmi
slena. Unato tome, Birnbaum je svoju tehniku upotrijebio kako bi
ustanovio apsolutne datume za sve tekstove otkrivene u Kumranu.
Najalarmantnija od svih injenica jest da pristalice sporazuma jo
uvijek prihvaaju te apsolutne datume kao neprijeporne.
Profesor Philip Davies iz Sheffielda izjavio je da se veina ljudi
koja se potrudila dublje prouiti stvar, slae da je uporaba
peleografije u kumranskim istraivanjima neznanstvena, dodajui
da su uinjeni pokuaji kako bi datiranje koje je smijeno, bilo jo
preciznije. Eisenman je jo otriji, opisujui Birnbaumove napore
kao neto to bi se na svakom drugom podruju smatralo pseudo
znanstvenim i djetinjastim metodama. Kako bi ilustrirao svoje
gledite, ponudio je sljedei primjer.
Pretpostavimo da dva pisara razliite dobi prepisuju isti tekst u
isto vrijeme, i da je mlai pisar primio noviju naobrazbu, u nekoj
modernijoj pisarskoj koli. Pretpostavimo i to da je stariji pisar
namjerno upotrebljavao stiliziranu kaligrafiju koju je nauio u svojoj
mladosti. I, konano, pretpostavimo da je jedan, ili, pak, oba pisara,
suprotno tradiciji ili plemenitoj prirodi svoje djelatnosti, elio
namjerno replicirati stil otprije nekoliko stoljea - kao to i danas
odreeni dokumenti, poput, primjerice, diploma, priznanja ili nagra
da, mogu biti napisani starim krasopisom. Koji bi se datum nastanka
mogao, dakle, definitivno dodijeliti njihovim prijepisima?
U svojim paleografskim pretpostavkama, Birmbaum je previdio
jednu posebno vanu injenicu. Ako je dokument sastavljen samo
zato da bi prenio informaciju, on e, najvjerojatnije, odraavati naj
modernije tehnike pisanja. Takve su, primjerice, tehnike kojima se
koristi moderni tisak (osim, sve donedavno, u Engleskoj). No, sve
ukazuje na to da svici s Mrtvog mora nisu bili sastavljeni tek da bi
*solecizam - pogreka koja se protivi jezinim zakonima

prenijeli informaciju, ve da je njihova svrha bila obredna ili poluobredna, te da su sastavljani s panjom, ne bi li sauvali i element
predaje. Stoga je vrlo vjerojatno da su kasniji pisci namjerno
pokuavali reproducirati stil svojih prethodnika. Uistinu, kroz itavu
zabiljeenu povijest, prepisivai su redovito bili konzervativni. Tako
su, na primjer, iluminirani rukopisi Srednjega vijeka nastojali odra
ziti sveti karakter drevnosti, a ne najnovija tehnoloka dostignua.
Zato su i mnoge moderne Biblije tiskane na staromodan nain. Ne
moemo oekivati da emo u modernoj idovskoj Tori pronai isti
stil ili tehniku kao one koji su upotrebljeni za neki slogan otisnut na
majici.
Obzirom na kaligrafiju u svicima s Mrtvog mora, Eisenman je
zakljuio kako oni jednostavno predstavljaju mnotvo raznolikih
stilova rukopisa ljudi koji su djelovali u manje-vie isto vrijeme,
unutar istoga okvira, no, ne govore nam nita o kronologiji. Cecil
Roth iz Oxforda bio je istoga miljenja: U svezi s, primjerice,
engleskim zapisima, iako postoji golemi broj datiranog rukopisnog
materijala koji pokriva itav Srednji vijek, nemogue je temeljem
same paleografije precizno odrediti, unutar razdoblja koje obuhvaa
jednu generaciju, datum nastanka za bilo koji od dokumenata.
Upozorio je, takoer, na pojavu novoga dogmatizma na podruju
paleografije, te da se od nas oekuje da prihvatimo, kao povijesni
kriterij, precizno datiranje ovih do sada nepoznatih hebrejskih zapisa,
iako za to ne postoji nikakav temelj. On je ak, u svojoj ogorenosti
glede umiljenosti i nepomirljivosti meunarodnoga tima, svoje
miljenje o neznanstvenim smicalicama izrazio velikim slovima:
MORA BITI REENO, JEDNOM I ZAUVIJEK, DA JE
TAKOZVANI PALEOGRAFSKI DOKAZ U POTPUNOSTI
NEDOPUSTIV U OVOJ RASPRAVI.

11.
Eseni

itatelj se do sada ve upoznao sa zakljucima sporazumnog tuma

enja meunarodnog tima i, kako su ih izraavali putem svojih aso
pisa, Biblijske kole, kao i s postupcima kojima se dolazilo do takvih
zakljuaka. Sada je vrijeme da se osvrnemo na dokaze i vidimo po
stoji li mogunost donoenja alternativnih zakljuaka. Kako bismo to
uinili, potrebno je ponovno postaviti odreena temeljna pitanja. Tko
su, zapravo, bili neuhvatljivi i misteriozni stanovnici Kumrana, koji
su osnovali svoju zajednicu, prepisali i pohranili svoje svete tekstove,
da bi zatim, oigledno, nestali s povijesne pozornice? Jesu li oni
doista bili eseni? Ako jesu, koje je pravo znaenje njihova imena?
Tradicionalnu sliku esena ponudili su nam Plinije, Filon i Josip,
koji su ih opisivali kao sektu ili pod-sektu judaizma 1. stoljea. Plini
je, kako nam je ve poznato, govorio je o esenima kao o pustinjacima
koji su prigrlili celibat, ivei samo u drutvu palminoga drvea, na
podruju koje bi se moglo prepoznati kao Kumran. Josip, na kojega se
poziva Filon, dao je jo podrobniji portret. Prema Josipu, eseni ive u
celibatu - iako, dodaje, postoji jo jedan red esena, koji se ene.
Eseni preziru uitke i bogatstvo. Sva im je imovina zajednika, a oni
koji im se pridrue moraju se odrei svih svojih dobara. Svoje voe
biraju meu sobom. Esena ima u svim gradovima Palestine, kao i u
izdvojenim zajednicama, ali ak i u urbanom okruju, dre se
odvojeno od ostalih.

Josip portretira esene kao monaki red ili drevnu kolu misterija.
Oni koji ulaze u njihov red, bivaju podvrgnuti trogodinjem probnom
periodu, neemu poput pripravnikoga. Kandidat ne moe biti slu
beno prihvaen sve dok uspjeno ne zavri svoje pripravnitvo. Prije
svitanja, eseni mole, zatim pet sati rade, da bi konano uslijedilo
oblaenje u istu odjeu (odnosno, komad tkanine koja se ornata oko
struka), i kupanje, to predstavlja obred proienja koji se obavljao
svakodnevno. Tako oieni, okupljaju se u posebnoj zajednikoj
sobi uz jednostavan objed. Kasnija je predaja pogreno predstavljala
esene kao vegetarijance, no, Josip ih takvima ne opisuje. Naprotiv, on
kae da su eseni jeli meso.
Eseni, kae Josip, vrsni su poznavatelji starozavjetnih knjiga,
kao i prorokih uenja. I sami su vrlo dobro upueni u vjetinu pro
ricanja, i mogu prorei budunost prouavanjem svetih tekstova, uz
primjenu odreenih obreda proienja. Prema njihovom uenju,
kae Josip, dua je besmrtna, ali je uhvaena u zamku smrtnoga i
pokvarljivoga tijela. U trenutku smrti, dua biva osloboena, radosno
stremei u visine. Josip usporeuje esensko uenje s onim Grka.
Na drugome je mjestu jo odreeniji, usporeujui ga s principima
pitagorejskih kola.
Josip spominje esensko pristajanje uz Mojsijev Zakon: Ono to
oni najvie tuju poslije Boga, jest Zakonodavac, a svetogre prema
njemu predstavlja najvei zloin. Meutim, u cjelini gledano, on
esene portretira kao miroljubive, i u dobrim odnosima s ustanovlje
nom vlau. Doista, reeno je kako uivaju posebnu milost od strane
5
Heroda, koji je svim esenima nastavljao dodijeljivati poasti;
Herod je reene esene toliko tovao, i drao ih boljima negoli je to
njihova smrtna priroda nalagala... No, u jednome trenutku Josip
proturijei samome sebi - ili je, moda, tek nepaljiv. Eseni, kae on:
prkose opasnosti i pobjeuju bol pukom snagom volje: smrt,
ako je asna, cijene vie negoli beskrajan ivot. Njihov je
duh bio do krajnosti iskuavan tijekom rata s Rimljanima,
koji su ih unitavali, spaljivali i slamali, i podvrgavali ih
svakoj vrsti muenja ne bi li ih natjerali u svetogre protiv
Zakonodavca, ili da jedu neku zabranjenu hranu.
U ovome jednom sluaju, za razliku od svega ostaloga to Josip

kazuje, njegovi eseni poinju zapanjujue nalikovati na ratoborne

branitelje Masade, zelote ili sikarijce.
Osim ovoga usamljenoga navoda, Josipova e pria oblikovati
popularnu sliku esena za sljedeih 2000 godina. Kada je Aufklarung,
takozvano Prosvjetiteljstvo, poelo poticati slobodoumna preispi
tivanja kranske predaje, i komentatori su poeli uspostavljati veze
izmeu te predaje i Josipovih esena. Tako je, 1770. godine, sam
Fridrik Veliki pisao, prilino uvjeren u to, da je Isus uistinu bio esen;
proet je bio esenskom etikom. Takve oigledno skandalozne izja
ve poinjale su biti sve prisutnije tijekom posljednje polovice sljede
ega stoljea. Godine 1863., Renan je objavio svoj uveni Isusov
ivot, u kojemu je izjavio da je kranstvo moda esenizam koji je u
velikoj mjeri uspio.
Krajem 19. stoljea, oivljeni je interes za ezoterijsku misao kon
solidirao povezanost kranstva s esenima. Teozofija, kroz uenja H.
P. Blavatsky, postulirala je Isusa kao maga ili adepta, koji je utjelovio
elemente esenske i gnostike predaje. Jedna od uenica Blavatske,
Anna Kingsford, razvila je ideju ezoterinoga kranstva, koja je
obuhvaala i alkemiju, te predstavila Isusa kao gnostikoga taumaturga, koji je, prije svoje javne misije, ivio i uio meu esenima.
Godine 1889., takve je ideje francuski teozof, Edouard Schure,
prenio na Kontinent putem svoje knjige naslovljene Veliki inici
rani (The Great Initiate). Mistino ozraje koje je stvoreno oko
esena, sada ih je poelo povezivati s iscjeljivanjem, prikazujui ih
upuenima u lijenike vjetine, te ih predstavljajui kao idovski
ekvivalent grkih terapeuta. Jo jedno utjecajno djelo, Raspee
prema jednome svjedoku (The Crucifixion by an Eye-Witness), koje
se pojavilo na njemakom krajem 19. stoljea, a na engleskom oko
1907. godine, nastojalo se prikazati kao izvorni drevni tekst napisan
od strane jednoga esenskoga pisca. Isus je u tekstu bio opisan kao sin
Marije i jednoga neimenovanoga esenskoga uitelja, a njegovo ga je
poznavanje tajne esenske medicine uinilo sposobnim ne samo da
preivi Raspee, ve i da se nakon toga pojavi meu svojim ue
nicima, kao da se uzdigao iz mrtvih. George Moore se nesumnjivo
pozivao na ovo djelo kada je, 1916. godine, objavio Potok Kerith
(The Brook Kerith), izazvavi skandal meu engleskim kranskim
itateljima. I Moore je, takoer, govorio o Isusu kao ovjeku koji je
prigrlio esensku misao, preivio Raspee i povukao se u jednu

esensku zajednicu u blizini Kumrana. Proteklo je neko vrijeme, dok

ga tamo nije posjetio jedan fanatik imena Pavao, koji je, i ne znajui,
doao u namjeri da promie bizarnu mitologiziranu pripovijest o
Isusovu ivotu, i usput ga proglasi boanskim.
U svojim opisima esena, Potok Kerith se oslanja na stereotipe
iz Plinijevih, Josipovih, i Filonovih kazivanja, ali sada omotane
mistikom, koja ih je uinila prijemivima za ezoterijski usmjerene
pisce s kraja 19. i poetka 20. stoljea. Ukoliko upueni itatelji bilo
to znaju o esenima, ovo je bila najrasprostranjenija slika o njima. A
neto od te slike zadrali su ak i kritiniji komentatori, poput Rober
ta Gravesa, koji je u nekim drugim pogledima pokuavao demisti
ficirati kranske izvore.
Kada su svici s Mrtvog mora prvi put ugledali svjetlost dana,
inilo se, barem povrinski, da ne sadre nita to bi se suprotstav
ljalo uobiajenoj slici esena. Bilo je stoga sasvim prirodno oekivati
da e svici potvrditi tradicionalno vienje.
Jo 1947. godine, kada je prvi put vidio kumranske tekstove,
profesor Sukenik im je pripisao esenski karakter. Otac de Vaux i nje
gov tim takoer su prizivali tradicionalnu sliku esena. Kao to smo
ve naglasili, de Vaux je vrlo brzo identificirao Kumran kao esensko
naselje koje je spominjao Plinije. Kumranska zajednica, sloio se
profesor Cross, bila je esensko naselje. Esenski karakter svitaka
s Mrtvog mora uskoro se poeo smatrati ustanovljenom i prihva
enom injenicom, kao i to da su eseni bili onakvima kakvima ih
poznajemo - pacifisti i askete, koji su prihvatili celibat, i drali se
podalje od javnih, a posebice od politikih zbivanja.
Kumranska zajednica, kako dre pristalice sporazumnoga tuma
enja, bila je izgraena na mnogo starijim ruevinama naputene
izraelske utvrde, koja datira iz 6. stoljea prije Krista. Autori svitaka
stigli su na to podruje oko 134. godine prije Krista, a najvee su
zgrade bile podignute oko 100. godine prije Krista, ali i kasnije; to
predstavlja sigurnu, i neprijepornu pretkransku kronologiju. Spora
zumom je ustanovljeno kako je zajednica cvjetala sve do 31. godine
prije Krista, kada je bila desetkovana nakon potresa kojemu je usli
jedio poar. Tijekom vladavine Heroda Velikog (37.-4. god. pr. Kr.)
Kumran je bio naputen, da bi, za vrijeme Herodova nasljednika,
ruevine bile ponovno naseljene, i zapoela obnova. Prema spora
zumu, Kumran je tada cvjetao kao mirna, politiki neutralna i

odvojena enklava, sve dok je, 68. god. posl. Kr., nisu unitili
Rimljani, tijekom rata koji je ukljuio i osvajanje Jeruzalema. Nakon
toga, kumransko je podruje naselio rimski garnizon, koji je ondje
ostao do kraja 1. stoljea. Kada je u Palestini izmeu 132. i 135. god.
posl. Kr. ponovno buknuo ustanak, u Kumranu su obitavale skupine
pobunjenika. Bio je to uredan, prigodno sroen scenario, koji je
svitke s Mrtvog mora uinkovito liio svakog potencijalno opasnog
sadraja. ini se da se dokazi zanemaruju onda kada to zahtijeva
svrsishodnost i stabilnost kranske teologije.
Postoji proturjeje, odvojeno od zemljopisnoga pitanja, u de
Vauxovoj izjavi kako se odlomak iz Plinija, ovdje citiran na stranici
36, odnosi na Kumran. Proturjeje je to koje se posebno odnosi na
datiranje svitaka. U tome odlomku, Plinije govori o situaciji nakon
unitenja Jeruzalema. Sam odlomak upuuje na to da je i Engedi bio
uniten na slian nain, to i jest. Meutim, esenska je zajednica
opisana kao jo netaknuta, prihvaajui ak i rijeke izbjeglica. Pa
ipak, i sam je de Vaux priznao da je Kumran, kao Jeruzalem i Engedi,
bio uniten tijekom ustanka, izmeu 66. i 73. god. posl. Kr. Bilo bi,
dakle, jo manje vjerojatno da je Plinijeva esenska zajednica doista
bila ona u Kumranu. tovie, u Plinijevoj zajednici, kakvom je on
opisuje, nije bilo ena, pa ipak, meu ostalim grobovima kod Kumrana, postoje i grobovi ena. Naravno, jo je uvijek mogue da su
stanovnici Kumrana bili eseni, ako ne oni iz Plinijeve zajednice, onda
iz neke druge. Meutim, ako je tome tako, svici s Mrtvog mora e i
sami otkriti kako je Plinije bio loe obavijeten o esenima.
Izraz esen je podrijetlom iz grkoga jezika. On se pojavljuje samo
u djelima klasinih pisaca - Josipa, Filona i Plinija - i to na grkome,
kao essenoi ili essaioi. Ako su stanovnici Kumrana doista bili
eseni, oekivali bismo da je esen grki prijevod neke izvorne he
brejske ili aramejske rijei, kojom je kumranska zajednica sebe
nazivala.
Pripovijesti klasinih pisaca koje se odnose na esene, nisu konzistentne sa ivotom i milju zajednice kakvima ih razotkriva, kako
vanjski dokaz arheologije, tako i unutarnji dokaz samih tekstova.
Josip, Filon i Plinije, ponudili su portrete esena koji su esto krajnje
nepomirljivi sa svjedoenjima kumranskih ruevina i svitaka s Mrt
vog mora. Dokaz iz Kumrana, bilo vanjski ili unutarnji, opetovano se

suprotstavlja njihovim kazivanjima. Neka od tih proturjeja naveli

smo i prije, no vrijedi jo jednom ispitati najznaajnija od njih.
1. Josip priznaje kako postoji jo jedan red esena koji se
ene, no ovaj je, kae on, netipian. Openito, izjavljuje
nadalje Josip, poput Filona i Plinija, eseni su prigrlili celibat.
Pa ipak, grobovi ena i djece pronaeni su meu onima iskopanima kod Kumrana. I Pravilo zajednice sadri pravila
koja se odnose na brak i podizanje djece.
2. Nijedan klasini pisac nikada ne spominje nita po emu
bismo mogli zakljuiti da su eseni upotrebljavali posebnu
vrstu kalendara. Kumranska zajednica, meutim, jest, i to
jedinstveni, solarni kalendar, umjesto konvencionalnog,
lunarnog idovskoga kalendara. Ako su lanovi kumranske
zajednice doista bili eseni, takva bi upeatljiva karakteristika
zasigurno zasluila da bude spomenuta.
3. Prema Filonu, eseni su se razlikovali od drugih oblika drev
noga judaizma, jer nisu odravali nikakav kult ivotinjskih
rtava. Pa ipak, Hramski svitak daje precizne upute za
izvoenje takvih rtvovanja. Kumranske su ruevine razotkrile ivotinjske kosti paljivo poloene u posude, ili pokri
vene posudama, te zakopane pod tanki pokrov od zemlje.
De Vaux je spekulirao o tome da su ove kosti mogle pred
stavljati ostatke obrednih objeda. Moda, ali one su isto tako
mogle predstavljati i ostatke ivotinjskih rtava, onako kako
ih nalae Hramski svitak.
4. Klasini pisci upotrebljavaju izraz eseni kako bi oznaili
neto to oni opisuju velikom potpodjelom unutar judaizma,
zajedno s farizejima i saducejima. Meutim, u svicima s
Mrtvog mora nigdje se ne spominje izraz eseni.
5. Josip izjavljuje da su eseni bili u prijateljskim odnosima s
Herodom Velikim, koji je, kae on, reene esene toliko
tovao i drao ih boljima negoli je to njihova smrtna priroda
nalagala. Suprotno tome, kumranska literatura indicira
upravo militantno neprijateljstvo spram neidovske vlasti,
posebice spram Heroda i njegove dinastije. tovie, ini se
da je Kumran godinama bio naputen i nenaseljen, upravo
zbog Herodovih progona.

6. Prema klasinim piscima, eseni su bili pacifisti. Filon izriito

izjavljuje da meu lanovima njihove zajednice nema kova
a oruja ili oklopa. Josip, pak, pravi razliku izmeu nena
silnih esena i militantno mesijanskih i nacionalistikih
zelota. Unato tome, ruevine Kumrana sastoje se i od osta
taka obrambenoga tornja, koji je imao oiglednu vojnu ulogu,
i koji se moe opisati jedino kao utvrda. to se tie
kumranskih zapisa, oni su vrlo esto krajnje marcijalnoga sa
draja, kako i pokazuju tekstovi poput, primjerice, Ratnoga
svitka. Uistinu, ratnika priroda ovih tekstova, ini se,
imala je manje zajednikoga s onime to je Josip govorio o
esenima, negoli sa strankom koju je on, ali i drugi, nazivao
zelotima - to predstavlja upravo ono to su o kumranskoj
zajednici tvrdili Roth i Driver, izazivajui tako bijes de
Vauxa i meunarodnog tima.
Tekstovi iz Kumrana nisu pisani na grkom, ve ponajvie na hebrej
skom i aramejskom jeziku. to se aramejskog i hebrejskog tie, do
danas ne postoji prihvaena etimologija izraza esen. ak su i kla
sini pisci bili zbunjeni njegovim podrijetlom. Filon je, na primjer,
pretpostavio da ime potjee iz grke rijei koja oznaava sveto,
ossios, i da su eseni, stoga, bili Ossiotes, ili Sveti.
Jedna je teorija, meutim, bila prilino rasprostranjena meu
nekim suvremenim znanstvenicima, poput Geze Vermesa sa Sveui
lita u Oxfordu. Prema Vermesu, izraz esen dolazi iz aramejske
rijei assayya, koja znai iscijelitelji. Ovo je pridonijelo uvr
ivanju slike esena kao lijenika, idovskoga ekvivalenta aleksandrijskim asketama poznatima kao terapeuti. No, rije assayya ne
pojavljuje se nigdje u kumranskoj literaturi; niti u njoj postoji bilo
kakva naznaka o iscjeljivanjima, lijenitvu ili terapeutskom djelova
nju. Izvoenje rijei esen iz rijei assayya ostaje, dakle, pukom
spekulacijom, i nema razloga pridati joj neko vee znaenje, osim ako
ne bude bilo drugoga izbora.
Zapravo, postoji jo jedna mogunost - i ne samo mogunost,
ve i vjerojatnost. Iako kumranska zajednica nikada nije o sebi go
vorila kao esenima, ili assayya, ona ipak upotrebljava brojne
druge hebrejske i aramejske izraze. Iz tih je izraza jasno da zajednica
nije imala nekog jedinstvenog vlastitog imena. Imala je, meutim,

visoko razraenu i jedinstvenu ideju o sebi, a tu ideju zrcale razliiti

nazivi i oznake. Ideja poiva na Savezu, koji ima najveu
vanost, a ukljuuje formalnu prisegu na potpunu i vjenu vjernost
Mojsijevu Zakonu. Autori svitaka s Mrtvog mora govorit e o sebi,
primjerice, kao o uvarima Saveza. Kao sinonime za rijei Savez
i Zakon, esto su upotrebljavali iste rijei koje su toliko rasprostra
njene u taoizmu - put, rad ili djela (na hebrejskom maasim).
Govorili bi, primjeri, o Savrenima na Putu, ili Putu savrene
Pravednosti - gdje put znai djelo Zakona, ili nain na koji
Zakon djeluje. Varijacije na ovu temu provlae se kroz itav korpus
svitaka s Mrtvog mora kao oznake kumranske zajednice i njezinih
lanova.
U Komentaru Habakuku, Eisenman, nastavljajui svoj slijed
misli, pronaao je jednu posebno vanu varijaciju - Osei ha-Torah,
koja u prijevodu znai initelji Zakona. Ovaj se izraz pokazao
izvorom rijei esen, jer je zbirni oblik izraza Osei ha-Torah,
Osim. Kumranska je zajednica, tako, bila sastavljena od lanova
koji su se nazivali Osim. ini se da su doista i bili poznati pod ta
kvim imenom. Ranokranski pisac Epifan, govori o jednoj, navodno
heretinoj, idovskoj sekti koja je neko obitavala na podruju oko
Mrtvog mora. Ova sekta, kae on, nazivala se Ossenes. Moe se
stoga s prilinom sigurnou zakljuiti da su Epifanovi eseni ili
Ossenes, te Osim kumranske zajednice, bili jedni i isti.
Tako se autore svitaka s Mrtvog mora moe smatrati esenima, ali
ne u onome smislu kako su ih definirali i opisali Josip, Filon i Plinije.
Zapisi klasinih kroniara pokazali su se, openito uzevi, suvie
ogranienima. Oni su, takoer, onemoguili suvremenim znanstve
nicima da uspostave potrebne veze - moda, u nekim sluajevima,
zato to se to nije smatralo poeljnim. Meutim, ako se veze doista
uspostave, tada izranja drukija i ira slika, pa se izrazi poput esen
i kumranska zajednica pokazuju meusobno isprepletenima.
Eisenman je jasno saeo situaciju:
Na nesreu za premise moderne znanosti, izrazi poput:
ebionim, nozrim, hassidim, zaddikim... pokazuju se vari
jacijama na istu temu. Najvei nedostatak kritiara... bila
je nesposobnost da se uspostavi odnos s promjenjivom
metaforom.

Upravo se s time mi bavimo - s promjenjivim metaforama, razno

likou mnogih naziva upotrijebljenih kako bi oznaili iste ljude ili
stranke. Jo 1969. bilo je upozorenja koja su se doticala ovih pitanja,
od strane profesora Matthewa Blacka sa Sveuilita St. Andrews u
kotskoj. Izraz esen je prihvatljiv, napisao je profesor Black:
ukoliko esenizam ne definiramo suvie usko, na primjer,
izjednaujui ga iskljuivo s grupom s Mrtvog mora, ve ako
izraz shvatimo u smislu openitoga opisa ovoga raspro
stranjenoga anti-jeruzalemskog, anti-farizejskog i nekonformistinog pokreta toga doba. Iz takvoga je judaizma
esenskoga tipa poteklo kranstvo.
Postoji podrka miljenju profesora Blacka u djelu Epifana, rano
kranskoga pisca koji je pisao o Ossenes. Epifan izjavljuje da su
izvorni krani iz Judeje, openito nazivani nazarenima (kao i u
Djelima apostolskim), bili poznati kao jeseni. Ovi krani ili
jeseni, upravo potvruju frazeologiju profesora Blacka - raspro
stranjeni anti-jeruzalemski, anti-farizejski i nekonformistini pokret.
Meutim, postoji jo znaajnija veza.
Meu izrazima koje je kumranska zajednica upotrebljavala kada
je govorila o sebi, bio je i izraz uvari Saveza, koji se u hebrejskom
izvorniku pojavljuje kao Nozrei ha-Brit. Iz ovoga izraza potjee
rije Nozrim, jedan od najranijih hebrejskih izraza koji su ozna
avali sektu, kasnije poznatu kao krani. Moderna arapska rije
za krane, Nasrani, potjee iz istoga izvora, ba kao i rije nazaren ili nazorit, koja je, naravno, bila ime kojim su u evaneljima i
Djelima apostolskim sebe nazivali rani krani. Suprotno pretpo
stavkama kasnije predaje, ta rije nije imala nikakve veze s Isusovim
navodnim odrastanjem u Nazaretu, koji, kao to dokaz (ili nedostatak
istoga) upuuje, tada nije ni postojao. Doista, ini se da je to bio
najsloeniji problem kojega su trebali rijeiti rani komentatori,
susrevi se s nepoznatim izrazom nazaren, koji ih je naveo na
zakljuak da je Isusova obitelj dola iz Nazareta, koji se do tada ve
pojavio na zemljovidu.
Eseni, dakle, koji se pojavljuju u klasinim tekstovima,
Ossenes koje spominje Epifan, i Osim kumranske zajednice,
jedno su i isto. To su i jeseni, kako Epifan naziva rane krane,

Nozrei ha-Brit, Nozrim, Nasrani i nazareni. Temeljem

ovakve etimologije, postaje nam jasno da se ovdje uistinu radi o
rasprostranjenom pokretu profesora Blacka, kojega karakterizira
promjenjiva metafora, mnotvo oznaka koje se meusobno vrlo malo
razlikuju, upotrijebljenih kako bi opisale iste ljude, i mijenjajui se
protjekom vremena, kroz prijevode i prijepise, jednako kao to je
Cezar evoluirao u Kaisera i cara
ini se, stoga, da je kumranska zajednica bila ekvivalent rane
Crkve koja je imala svoje sredite u Jeruzalemu - onih nazarena,
sljedbenika Jakova, Gospodinova brata. Doista, Komentar Habakuku izriito navodi kako je vladajue tijelo kumranske zajednice,
Savjet zajednice, u to vrijeme zapravo bio smjeten u Jeruzalemu.
Djela apostolska (Djela, 9:2) lanove rane Crkve nazivaju sljedbe
nicima Puta - a jednaka je fraza bila i u kumranskoj uporabi.

12.
Djela apostolska

Osim samih evanelja, najvanija knjiga Novoga zavjeta su Djela

apostolska. Za jednoga povjesniara, Djela mogu biti od jo veega
znaaja. Poput svih povijesnih dokumenata to proizlaze iz strana
koga izvora, i ovaj treba uzeti paljivo i s rezervom. Treba, takoer,
znati kome je tekst bio namijenjen i kome je on mogao sluiti, kao i
kojoj svrsi. Ali, mnogo vie od evanelja, upravo su Djela pruila
oigledno konanu priu, onakvu kakvom je danas poznajemo, o
prvim godinama ranoga kranstva. U svakom sluaju, ini se da
Djela sadravaju mnogo detaljnije informacije, za koje nema izgleda
da bismo ih mogli pronai negdje drugdje. Barem u tome smislu,
Djela predstavljaju temeljni tekst.
Openito se smatra da su, kao povijesni dokumenti, evanelja ne
pouzdana. Prvo evanelje, ono po Marku, bilo je sastavljeno u vrije
me pobune iz 66. god. posl. Kr., a najvjerojatnije i neto kasnije. Sva
etiri evanelja prizivaju sjeanje na dogaaje iz vremena, moda
ak i ezdeset ili sedamdeset godina, prije njihova sastavljanja.
Zanemarujui povijesnu pozadinu, ona se usredotouju na uvelike
mitologiziranu Isusovu osobu i njegova uenja. Evanelja su tekstovi
poetine i pobone prirode, koji se ak i ne trude biti kronikama.
Djela se, meutim, umnogome razlikuju od evanelja, iako im
se, naravno, ne moe pridati apsolutna povijesna vrijednost. Ona su,
kao prvo, vrlo pristrana. Luka, autor Djela apostolskih, oigledno se

pozivao na brojne i razliite izvore, ureujui i preraujui materijal

kako bi ga prilagodio svojim ciljevima. Bilo je malo pokuaja
unificiranja, bilo doktrinarnih izjava, bilo knjievnoga stila. ak i
crkveni povjesniari priznaju kako je kronologija prilino zbrkana,
te da autor nije imao izravnoga iskustva o mnogim opisanim doga
ajima, zbog ega im je nametnuo vlastiti slijed. Time su odreena
odvojena zbivanja pretopljena u jedan jedinstveni dogaaj, dok se
pojedinani dogaaji ine odvojenim zbivanjima. Takvi se problemi
pokazuju posebice akutnim u onim dijelovima teksta to se odnose na
dogaaje koji prethode pojavi Pavla. Nadalje, ini se da su Djela,
poput evanelja, bila selektivno kompilirana, doivjevi brojne
zahvate od strane kasnijih redaktora.
Unato tome, Djela, za razliku od evanelja, nastoje biti oblikom
kronike koja slijedi neprekidno i dugo vremensko razdoblje, pred
stavljajui tako, pokuaj ouvanja povijesnoga zapisa i, barem u
odreenim dijelovima, doimlju se napisanima od strane nekoga tko je
imao neposredno, ili posredno, iskustvo o opisanim dogaajima. Iako
postoje pristranosti, one su krajnje osobne prirode; i ovo, u nekom
smislu, omoguava suvremenim komentatorima da itaju izmeu
redova.
Pria koju prepriavaju Djela, zapoinje kratko nakon Raspea koje se openito datira oko 30. god. posl. Kr., a vjerojatno i kasnije,
oko 36. godine - a zavrava u vrijeme izmeu 64. i 67. god. posl. Kr.
Veina znanstvenika vjeruje da je sama pria bila sastavljena, ili pre
pisana, negdje izmeu 70. i 95. god. posl. Kr. Grubo govorei, dakle,
Djela su istovremena s nekim, ako ne i svim, evaneljima, a moda im
i prethode. Djela sasvim sigurno prethode takozvanom Ivanovu
evanelju, barem prema obliku u kojemu nam je tekst bio podastrt.
Autor Djela apostolskih je dobro obrazovani Grk koji sebe
naziva Lukom. Da li je to onaj isti Luka, ljubljeni lijenik, koji se,
kao Pavlov bliski prijatelj, spominje u poslanici Koloanima (Kol,
4:14), ne moe se sa sigurnou ustvrditi, iako su mnogi egzegete
Novoga zavjeta spremni prihvatiti da jest. Moderni su znanstvenici
takoer suglasni da bi Luka mogao biti i onaj koji je sastavio Lukino
evanelje. Doista, na Djela se ponekad gleda kao na drugu polovi
cu Evanelja po Luki. Oba su djela upuena nepoznatom primatelju
imena Teofil. Budui da su oba napisana na grkom, mnoge rijei i
imena prevedeni su na taj jezik, ime je vjerojatno, u mnogim

sluajevima, promijenjen smisao i znaenje njihovih hebrejskih i

aramejskih izvornika. U svakom sluaju, Djela apostolska, kao i
Evanelje po Luki, napisani su specifino za grku publiku umnogome razliitu od one na koju se odnose kumranski svici.
Iako usredotoena prvenstveno na Pavla, koji dominira posljed
njim dijelom prie, Djela takoer govore o Pavlovim odnosima sa
zajednicom u Jeruzalemu, sastavljenom od Isusovih najbliih ue
nika pod vodstvom Jakova, Gospodinova brata - enklavom ili
frakcijom koja e tek kasnije biti nazvana prvim kranima, a danas
se smatra ranom ili izvornom Crkvom. Govorei o Pavlovim vezama
s tom zajednicom, meutim, Djela nude samo njegovo stajalite.
Djela apostolska u svojoj su biti dokument pavlinskoga - ili, kako se
danas smatra, normativnoga - kranstva. Drugim rijeima, Pavao
je uvijek heroj; tko god mu se suprotstavi, bilo da su to vlasti ili,
pak, sam Jakov, odmah biva obiljeen kao zloinac.
Djela zapoinju kratko nakon to je Isus - tekst o njemu govori
kao o Nazarenu (na grkom, Nazoraion) - nestao s pozornice.
Pria se zatim nastavlja opisom organizacije i razvoja zajednice
rane Crkve u Jeruzalemu, i njezinih pojaanih sukoba s vlastima.
Zajednica je ivopisno opisana u Djelima 2:44-6: Svi koji prigrlie
vjeru drahu se zajedno i sve im bijae zajedniko. Prodavali bi
pokretna i nepokretna dobra i to bi dijelili svakom prama njegovoj
potrebi. Kao to su svaki dan postojano - kao po dogovoru - bili u
hramu, tako su po kuama lomili kruh i zajedno uzimali hranu vesela
i priprosta srca. (Vrijedi naglasiti ovo pristajanje uz Hram. Isus i
njegovi najblii sljedbenici obino su prikazivani kao neprijateljski
raspoloeni prema Hramu, gdje je, prema evaneljima, Isus prevrnuo
stolove mijenjaa novca i time izazvao bijes sveenstva.)
Djela 6:8 uvode i jedan lik imena Stjepan, prvoga slubenoga
kranskog muenika, koji je bio uhien i osuen na smrt kameno
vanjem. U svojoj obrani, Stjepan aludira na ubojstva onih koji su
prorokovali dolazak Pravednika, ili Pravinoga. Ova je termino
logija specifino i jedinstveno kumranskoga karaktera. Pravednik
se opetovano spominje u svicima s Mrtvog mora kao Zaddik.
Uitelj Pravednosti, u svicima, Moreh ha-Zedek, dolazi iz istoga
izvora. A kada povjesniar Josip govori o uitelju, oigledno imena
Saduk ili Zadok, kao voi mesijanske i anti-rimske sljedbe, i ovo
se ini poput pogrene grke verzije Pravednika. Kako portretiraju

Djela, Stjepan upotrebljava jedinstvenu i specifinu nomenklaturu,

karakteristinu za Kumran.
Nije to, meutim, jedina kumranska figura koja je prisutna u
Stjepanovu govoru. U svojoj obrani, on imenuje svoje progonitelje
(Djela, 7:53): Koga od proroka nisu progonili oevi vai? Poubijali
su one koji su unaprijed najavljivali dolazak Pravednika, koga vi sad
ve izdadoste i ubiste, vi ba koji ste primili Zakon preko anela ali
ga niste vrili. Kako stoji u Djelima, Stjepan je oigledno zaokupljen
pristajanjem uz Zakon. Jo jednom, ovdje se javlja sukob s ortodok
snom i prihvaenom predajom. Prema kasnijoj kranskoj predaji,
idovi onoga vremena bili su ti koji su Zakon uinili strogim i
puritanskim fetiem. Rani krani opisani su, barem sa stajalita
sile zakona, kao otpadnici ili pobunjenici, koji zastupaju novu
slobodu i fleksibilnost, odbacujui obiaje i tradiciju. Pa ipak je
Stjepan, prvi kranski muenik, onaj koji izranja kao branitelj
Zakona, dok su njegovi progonitelji optueni za derelikciju.
ini se kako nema nikakvoga smisla da Stjepana, samoproglaenoga pristalicu Zakona, koji je bio idov, ubiju takoer idovi, koji
su se pozivali na isti Zakon. Ali, to ako su ti idovi djelovali u ime
sveenstva koje je postiglo sporazum s rimskim vlastima, predstav
ljajui, tako, kolaboracioniste koji su, poput mnogih Francuza za
vrijeme njemake okupacije, jednostavno eljeli miran ivot, bojei
se da bi kakav agitator meu njima ili, pak, otpor, mogao dovesti do
represalija? Rana Crkva, koje je Stjepan lan, neprestano naglaa
va vlastito pravovjerje i pristajanje uz Zakon. Njezini su progonitelji
oni koji nastoje odrati dobre odnose s Rimom i, inei to, skreu s
puta Zakona, ili, kumranskom terminologijom reeno, kre Zakon,
izdaju Zakon U ovome kontekstu, Stjepanovo potkazivanje ima smi
sla, kao i njegova smrt. Kako emo vidjeti, Jakova - Jakova Praved
nog, Zaddik ili Pravednika, brata Gospodnjega koji je najbolji
primjer strogog pristajanja uz Zakon - poslije e, prema kasnijoj
predaji, stii sudbina jednaka Stjepanovoj.
Prema Djelima, Pavao, tada zvani Savao iz Tarza, debitirat e
upravo prilikom Stjepanove smrti. Reeno je kako je Pavao tada
uvao odjeu koju su sa sebe svukli Stjepanovi ubojice, iako je
sasvim mogue da je on imao i aktivniju ulogu. Djela kazuju (Djela,
8:1) kako je Savao u potpunosti odobravao Stjepanovo ubojstvo. A
kasnije, u Djelima 9:21, Savao je optuen za organiziranje upravo

onakve vrste napada na ranu Crkvu, koji je kulminirao Stjepanovom smru. Svakako, Savao je, u toj fazi svoga ivota, vrlo vatren,
ak i fanatian u svome neprijateljstvu spram rane Crkve. Prema
Djelima 8:3, on je pak pustoio Crkvu; idui iz kue u kuu izvla
io je iz njih ljude i ene te ih predavao u tamnicu. U to vrijeme,
naravno, on obnaa funkciju miniona pro-rimski orijentiranoga
sveenstva.
Djela 9 pripovijedaju o Pavlovu obraenju. Kratko nakom Stjepanove smrti, on se uputio u Damask, kako bi otamo protjerao la
nove rane Crkve. Praen svojim jurinim odredom, on nosi naloge
to ih je izdao njegov gospodar, visoki sveenik. Kako smo ve
istaknuli, cilj ove ekspedicije moda i nije bila Sirija, ve Damask
koji se spominje u Dokumentu iz Damaska.
Putujui prema svojemu odreditu, Savao prolazi neku vrstu tra
umatinoga iskustva, koje su komentatori objanjavali sunanicom,
epilepticnim napadom, a konano i mistinim otkrivenjem (Djela
9:1-19; 22:6-16). Svjetlost s neba, zbacila ga je s njegova konja a
glas koji je dolazio iz nepoznatoga izvora, upitao ga je Savle,
Savle, zato me progoni? Savao je zatraio od glasa neka mu se
predstavi. Ja sam Isus, Nazareanin, odgovorio je glas, a ti me
progoni. Glas ga, nadalje, upuuje neka proslijedi prema Damasku,
gdje e saznati to mu je dalje initi. Kad je ova posjeta zavrila i
Savao ponovno doao k svijesti, shvatio je da je privremeno oslije
pio. U Damasku e mu vid vratiti jedan lan rane Crkve, a on sam
dopustit e da bude krten.
Moderni psiholog nee pronai nita posebno neobinog u Savlovu iskustvu. Ono je doista moglo biti potaknuto sunanicom ili
epileptinim napadom. Jednako se tako moglo pripisati halucinaciji,
histerinoj ili psihotinoj reakciji ili, pak, niemu drugome do li
grinji savjesti osjetljivoga ovjeka okrvavljenih ruku. Savao, meu
tim, svoje iskustvo tumai kao istinsku manifestaciju Isusa, kojega
nikada nije osobno poznavao; i ovdje treba traiti izvore njegova
obraenja. On se odrie svoga dotadanjega imena i prisvaja ime
Pavao. Kasnije e s jednakim zanosom i arom promicati uenja
rane Crkve, kao to ih je proganjao. Pridruio se ovoj zajednici,
postavi jednim od njezinih uenika ili pripravnika. Prema Pavlovoj
poslanici Galaanima (Gal. 1:17-18), pod njezinim je tutorstvom
ostao tri godine, provodei mnogo od toga vremena u Damasku.

Prema svicima s Mrtvog mora, novi je pridolica u kumransku

zajednicu bivao podvrgnut iskuavanju i izobrazbi u trajanju od tri
godine.
Nakon trogodinjega pripravnitva, Pavao se vratio u Jeruzalem
kako bi se ondje pridruio voama zajednice. Nije udno da je tamo
veina u njega sumnjala, ne ba pretjerano uvjereni u njegovo obra
enje. U poslanici Galaanima 1:18-20. Pavao govori kako je tamo
viao jedino Jakova i Kefu. ini se da su ga svi drugi, ukljuujui i
apostole, izbjegavali. Bio je prisiljen stalno se dokazivati, i tek je tada
stekao neke saveznike i poeo propovijedati. Meutim, sukladno
tome, javila su se neslaganja, i, prema Djelima 9:29, odreeni lanovi
jeruzalemske zajednice uputili su mu svoje prijetnje. Kako bi izbjegli
nezgodnu situaciju, njegovi su ga saveznici otpremili natrag u Tarz,
grad (danas u Turskoj) u kojemu je bio roen. On je, zapravo, poslan
kui, kako bi tamo proirio svoju poruku.
Potrebno je razumjeti kako je ovo bilo jednako progonstvu. Zaje
dnica u Jeruzalemu, poput one u Kumranu, bila je gotovo u potpunosti
zaokupljena zbivanjima u Palestini. Ostatak svijeta, kao, primjerice,
Rim, bio je znaajan samo u sluaju posezanja ili uplitanja u njezinu
lokalnu stvarnost. Poslati Pavla u Tarz, dakle, moglo se usporediti s
privremenim elnikom IRA-e koji alje nove, nedisciplinirane i
suvie energine novake kako bi pruili potporu peruanskoj gerili
Svijetleega Puta. Ako, nekim sretnim sluajem, uspije spasiti svoje
ljude, materijal, ili bilo to od vrijednosti, tada e se to smatrati uspje
hom. S druge strane, ako bude ranjen, smatrat e se prije smetnjom
negoli koristi.
Tako zapoinje prva, od tri (prema Djelima) Pavlove posjete ino
zemstvu. Meu ostalim mjestima, njegova su ga putovanja odnijela i
u Antiohiju, gdje, kako saznajemo iz Djela 11:26, su godinu dana bili
gosti tamonje crkve i pouavali mnogi narod. U Antiohiji uenike,
prvi put, nazvae kranima. Pavlovo putovanje u Antiohiju komen
tatori datiraju oko 43. god. posl. Kr. Zajednica rane Crkve ondje je
tada ve postojala, i odgovarala svome vodstvu u Jeruzalemu, kojemu
je na elu stajao Jakov.
Otprilike pet ili vie godina kasnije, Pavao je propovijedao u
Antiohiji kada je iznikao sukob glede sadraja njegova misionar
skoga rada. Kako obrazlau Djela 15, odreeni predstavnici jeru
zalemskoga vodstva stigli su u Antiohiju, moda, kako Eisenman

pretpostavlja, sa specifinom svrhom provjeravanja Pavlovih aktiv

nosti. Oni su naglasili vanost strogog pridravanja Zakona, i optu
ili Pavla za popustljivost. On i njegov prijatelj, Barnaba, smjesta su
bili pozvani natrag u Jeruzalem, kako bi se osobno posavjetovali s
vodstvom. Od sada nadalje, samo e se produbljivati jaz izmeu
Pavla i Jakova; a autor Djela, to se samoga sukoba tie, postao je
Pavlov apologeta.
Zbog svega to je neposredno nakon toga uslijedilo, potrebno je
naglasiti da je Pavao, zapravo, bio prvim heretikom, i da su nje
gova uenja - koja su postala temeljem kasnije kranske doktrine oigledno skretanje od izvornoga, istoga oblika kojega je
zastupalo vodstvo. Bilo da je Jakov, brat Gospodnji, bio doslovno
Isusov krvni srodnik ili ne (a sve upuuje na to da jest), jasno je da je
on osobno poznavao Isusa, ili osobu koja se kasnije pamtila kao Isus,
kao, uostalom, i veina ostalih lanova zajednice, ili rane Crkve, u
Jeruzalemu - ukljuujui, naravno, i Petra. Njihova kazivanja upuuju
na iskustvo iz prve ruke. Pavao nikada nije osobno poznavao ovjeka
kojega e uskoro poeti smatrati svojim Spasiteljem. Sve to je
Pavao imao, bilo je njegovo kvazi-mistino iskustvo u pustinji i zvuk
glasa koji nije imao tijela. Pripisati sebi takav autoritet temeljem
ovakvoga iskustva, u najmanju je ruku drsko. On e, takoer, iskriviti
Isusova uenja do neprepoznatljivosti - oblikujui svoju vlastitu,
krajnje individualnu i idiosinkratsku teologiju, koju e kasnije
legitimirati pripisujui je samome Isusu. Za Isusa, koji je vrsto
pristajao uz idovski Zakon, zastupati oboavanje bilo koje smrtne
osobe, ukljuujui njega, bilo bi ravno najteoj blasfemiji. Ovo
sasvim jasno odraavaju evanelja, gdje Isus poziva svoje uenike,
sljedbenike i sluatelje neka ne priznaju nikoga do li samoga Boga. U
Ivanovu evanelju 10:33-5, primjerice, Isus, tvrdei za sebe da je
Bog, biva optuen za blasfemiju. On e na ove optube odgovoriti
citirajui Psalam 82: Bog ustaje u skuptini bogova, usred bogo
va sud odrava. Dokle ete sudit krivo, i na ruku bezbonima?
titite slaba i sirota, vratite pravicu jadniku i siromahu! Izbavite
potlaenog i ubogog: istrgnite ga iz ruku bezbonih! Ne shvaaju nit
razumiju, po mraku hodaju: poljuljani su svi temelji zemlje. Rekoh
dodue: Vi ste bogovi i svi ste sinovi Vinjega! Ali ete kao svi ljudi
umrijeti, past ete kao svatko od velikih! Ustani, Boe, i sudi zemlju,
jer si s pravom gospodar svih naroda.

Pavao je, zapravo, umjesto oboavanja Boga, po prvi put usta

novio oboavanje Isusa - Isusa kao neke vrste ekvivalenta Adonisa,
Tamuza, Atisa ili bilo kojega od drugih umiruih ili ponovno
oivljenih bogova kojih je u to vrijeme Srednji Istok bio pun. Kako bi
se mogao mjeriti sa svojim boanskim suparnicima, Isus im je morao
odgovarati po svim svojstvima, i u svim udima. Upravo su se na
ovome stupnju odreeni elementi udotvorstva poeli povezivati s
Isusovom biografijom, ukljuujui, najvjerojatnije, njegovo navodno
roenje od djevice i njegovo uskrsnue iz mrtvih. Ovo su izvorno
pavlinski izumi, esto puta se estoko sukobljavajui s istom
doktrinom koju je promicao Jakov i ostatak jeruzalemske zajednice.
Nije, stoga, ni udno, da je Jakova i njegovu drubu uznemiravalo to
to je inio Pavao.
Pa ipak, Pavao je bio savreno svjestan onoga to je inio. Shva
ao je, sa zauujue modernom profinjenou, vanost religiozne
propagande; shvaao je to je sve potrebno kako bi se ovjeka ui
nilo Bogom, i inio je to lukavije i pronicljivije negoli Rimljani sa
svojim carevima. Kako je i sam priznao, nije se pretvarao da promie
povijesnoga Isusa, ovjeka kojega su Jakov, Petar i imun osobno
poznavali. Naprotiv, u Poslanici Korinanima 11:3-4, on je izjavio da
zajednica u Jeruzalemu zastupa drugoga Isusa. Njezini predstav
nici, kae on, sebe nazivaju slugama pravednosti - to je frazeo
logija karakteristina za Kumran. lanovi jeruzalemske zajednice
sada su postali Pavlovim neprijateljima.
Sukladno naputcima koji su mu bili dani, Pavao se, oko 48-9.
god. posl. Kr., iz Antiohije vratio u Jeruzalem, gdje se sastao s vod
stvom zajednice. Kako se moglo i predvidjeti, izbio je i drugi sukob.
Ako je vjerovati Djelima apostolskim, Jakov je, ne bi li ouvao mir,
pristao na kompromis, ime je ulazak u kongregaciju uinio dostup
nim i poganima. Iako se ne ini vjerojatnim, on je odreene aspekte
Zakona uinio fleksibilnijima, dok je uz ostale i dalje vrsto pristajao.
Pavao je vodstvu ugaao na rijeima. Konano, u ovome mu je
stadiju jo uvijek bila potrebna njihova potpora - ne kako bi legiti
mizirala njegova uenja, ve kako bi potvrdila i osigurala opstanak
onih zajednica koje je on osnovao u inozemstvu. Meutim, on je ve
uvelike rijeio krenuti svojim putem. Poduzeo je jo jednu misiju
putovanja i propovijedanja, prekinutu (Djela 18.21) drugim posjetom
Jeruzalemu. Veina njegovih poslanica potjee iz toga vremena,

izmeu 50. i 58. godine. Iz njegovih poslanica jasno proizlazi da se

Pavao, do tada, ve potpuno otuio od vodstva u Jeruzalemu, kao i od
njihova pristajanja uz Zakon. Obraajui se Galaanima (oko 57.
godine), on otro aludira na njih: A priznati prvaci - to su oni neko
bili, to me nita ne zanima; Bog ne gleda na ovjekovu vanjtinu - ti
mi prvaci, naime, nita nisu nadodali. (Gal.2:6). Njegovo teoloko
stajalite takoer se nepopravljivo odmaknulo od onih koji se vrsto
dre Zakona. U istoj poslanici Galaanima (2.16), on izjavljuje: Ali
kako znamo da ovjeka ne opravdava vrenje Zakona, nego samo
vjera u Isusa Krista, to smo i mi prigrlili vjeru u Krista Isusa kako
bismo se opravdali vjerom u Krista a ne vrenjem Zakona. Jer, vre
nje Zakona nee nikoga opravdati. U poslanici Filipljanima (3:9),
Pavao je izjavio: Radi njega [Krista] sam sve rtvovao, i sve sma
tram blatom, da Krista dobijem i da budem u njemu, ne pravednou
koja bi bila moja - onom koja dolazi od Zakona - nego onom koja se
dobiva po vjeri u Krista, pravednou koja dolazi od Boga na osnovi
vjere. Ovo su provokativne izjave jednoga samoproglaenoga otpad
nika. Kranstvo, kakvo e se kasnije razviti iz Pavlovih uenja,
ve je sada bilo lieno gotovo svih veza sa svojim korijenima, te se
vie nije moglo rei da je imalo ita zajednikoga s Isusom, ve samo
s Pavlovom slikom Isusa.
S godinom 58., Pavao se opet naao u Jeruzalemu - usprkos mol
bama svojih sljedbenika koji su ga, oigledno strahujui od neprilika
s hijerarhijom, preklinjali neka odustane od puta. U Jeruzalemu se
Pavao ponovno sastao s Jakovom i vodstvom zajednice. Upotrije
bivi sada ve poznatu kumransku formulaciju, izrazili su zabrinutost
koju su dijelili s drugim vriteljima Zakona - da Pavao, propovi
jedajui idovima koji su ivjeli izvan zemlje, ove potie da se
odreknu Mojsijeva Zakona. Ovo je, naravno, opravdana optuba, i
to je Pavao u svojim poslanicama jasno pokazao. Djela ne biljee
njegov odgovor na te optube. Meutim stjee se dojam da on lae,
krivo se zaklinje i porie sve to se protiv njega podastire. Kada je bio
zamoljen da se podvrgne oienju u trajanju od sedam dana - ime
bi pokazao kako su optube protiv njega nepravedne - on to spremno
i ini.
Nekoliko dana kasnije, meutim, opet je postao predmetom
bijesa od strane vritelja Zakona, koji nisu bili tako umjereni kao
Jakov. Vidjevi ga u Hramu, napala ga je skupina pobonih. Izraelci,

u pomo! Evo onoga koji posvuda svakome propovijeda nauku koja

je uperena protiv (idovskog) naroda, protiv Zakona i protiv ovog
mjesta! Povrh toga je i Grke uveo u hram i tako oskvrnuo ovo sveto
mjesto! (Djela 21:28). Uslijedili su neredi, a Pavao je bio izvuen iz
Hrama i u ivotnoj opasnosti. U pravo vrijeme spasio ga je jedan
rimski asnik koji se, saznavi za nered, pojavio s naoruanom prat
njom. Pavao je bio uhien i baen u lance - pod pretpostavkom da je
on voa sikarijaca, zelotske teroristike skupine.
Od ovoga mjesta pa nadalje, pria postaje prilino zbunjujuom,
te bismo mogli posumnjati kako su neki njezini dijelovi bili izmi
jenjeni ili izbaeni. Prema postojeem tekstu, Pavao je, prije negoli
su ga Rimljani mogli odvui sa sobom, prosvjedovao izjavivi kako
je on idov iz Tarza, i zatraio doputenje da se obrati mnotvu koje
ga je upravo pokuavalo linovati. Zaudo, Rimljani su mu dopustili
da to uini. Pavao se tada spomenuo svoje farizejske naobrazbe koju
je stekao kod Gamaliela (uvenoga uitelja toga vremena), svoga
prvobitnoga neprijateljstva spram rane Crkve, svoje uloge u Stjepanovu ubojstvu, te svoga kasnijega preobraenja. Sve je ovo - ili
moda samo jedan dio njegove prie, iako se ne moe sigurno us
tvrditi koji dio - u mnotvu je izazvao novi val bijesa. Makni takvog
stvora sa zemlje! vikali su, On ne smije ivjeti! (Djela 22:22)
Ne pridajui znaaja njegovim rijeima, Rimljani su Pavla odveli
u utvrdu - vjerojatno utvrdu Antonija, rimski vojni i administra
tivni stoer, u namjeri da ga ispituju muenjem. Zato su ga Rimljani
eljeli ispitivati? Prema Djelima, zato da bi ustvrdili zbog ega je on
izazvao takvo neprijateljstvo. Pa ipak, Pavao je sasvim jasno i javno
obznanio svoje stajalite - ukoliko u njegovu govoru nisu postojali
neki elementi koje su, iako tekst to ne objanjava, Rimljani oznaili
opasnima i podrivakima. U svakom sluaju, muenje se, prema rim
skom pravu, nije moglo izvravati ni nad kime tko je imao potpuno i
slubeno rimsko dravljanstvo - koje je Pavao, budui podrijetlom iz
bogate obitelji iz Tarza, oigledno imao. Pozvavi se na taj imunitet,
izbjegao je torturi, ali je ostao utamnien.
U meuvremenu se u tajnosti sastala skupina od etrdeset ili vie
ogorenih idova. Zavjetovali su se da nee uzimati ni hrane ni pia
sve dok Pavao ne bude mrtav. Sama jaina i ar ove mrnje ne znae
nita. Takvo neprijateljstvo - da ne kaemo i takvu spremnost na
nasilje - ne bismo mogli oekivati od obinih farizeja i saduceja.

Oni koji su je ispoljavali bili su vritelji Zakona. No, jedini tako

strastveni pristalice Zakona u Palestini bili su oni iji su sveti tekstovi
kasnije ugledali svjetlost dana u Kumranu. Tako, primjerice, Eisenman skree pozornost na kljuni odlomak iz Dokumenta iz Da
maska, koji objavljuje da e na ovjeku koji prekri Mojsijev
Zakon nakon to ga je svim srcem i svom duom prigrlio, biti
izvrena odmazda.
Kako se nasilje prema Pavlu moglo pomiriti s kasnijom popular
nom slikom koju je promicao sporazum, o miroljubivim, asketskim, i
svima dragim esenima? Tajna konklava, bijesni poziv na Pavlovo
unitenje - ovo su prije obiljeja militantnih zelota i njihovih speci
jalnih ubilakih jedinica, stranih sikarijaca. I ovdje se opet navodi
na miljenje kako su zeloti s jedne strane, i vritelji Zakona iz
Kumrana s druge, bili jedni i isti.
Tko god oni bili, mogui ubojice, prema Djelima, bili su spri
jeeni u ostvarenju svoga cilja iznenadnim i prigodnim pojavlji
vanjem Pavlova do tada ne spominjanoga neaka, koji je na neki
nain doznao za urotu. Taj je roak, o kojemu nam vie nita nije
poznato, izvijestio Pavla, ali i Rimljane. Iz razloga njegove osobne
sigurnosti, Pavao je bio odveden iz Jeruzalema u pratnji 470 vojnika;
200 pjeaka pod zapovjednitvom dvojice centuriona, 200 koplja
nika, te 70 konjanika! Odveden je u Cezareju, rimski glavni grad
Judeje, gdje je izveden pred upravitelja i rimskoga marionetskoga
kralja, Agripu. Kao graanin Rima, meutim, Pavao je imao pravo
svoj sluaj podastrijeti u Rimu, stoga se on na to pravo i pozvao.
Sukladno tome, bio je poslan u Rim, oigledno da bi mu se tamo
sudilo, iako nam nije poznato zbog ega.
Nakon prepriavanja njegovih doivljaja na putu u Rim - uklju
ujui i brodolom - Djela zavravaju. Ili, bolje reeno, prekidaju se,
kao da je njihov autor bio prekinut u svome radu, ili kao da je netko
izbacio izvorni svretak i na njegovo mjesto umetnuo povrni zavre
tak prie. Postoje, naravno, kasnije predaje - o tome da je Pavao bio
zatvoren, da je dobio priliku za osobnu audijenciju kod cara, da je bio
osloboen i otiao u panjolsku, da je Neron zapovijedio njegovo
smaknue, da se u Rimu ili u rimskom zatvoru) susreo s Petrom, te da
su on i Petar bili zajedno pogubljeni. No, niti u Djelima, niti u
kakvom drugom vjerodostojnom dokumentu, ne postoje temelji ni za
jednu od ovih pria. Moda je izvorni svretak Djela apostolskih

doista bio izbaen ili izmijenjen. Moda je Luka, njihov autor,

jednostavno nije znao to se poslije dogodilo i, budui da ga nije
brinula estetska simetrija, jednostavno dopustio sebi da priu ostavi
tako nedovrenom. Ili je moda, kako je pretpostavio Eisenman,
Luka znao, ali je namjerno skratio svoju priu (ili su je skratili kasniji
redaktori), ne bi li sakrio ono to je znao.
Posljednji odjeljci Djela - od nereda u Hramu nadalje - zbrkani
su, zbunjujui i prepuni pitanja koja su ostala bez odgovora. U
drugim dijelovima, Djela su prilino jasna i jednostavna. S jedne
strane, postoji pria o Pavlovu obraenju i doivljajima koji su tome
uslijedili. No, u pozadini ove prie nazire se kronika o produbljenju
razdora izmeu dviju stranaka unutar izvorne zajednice u Jeruza
lemu, takozvane rane Crkve. Jedna od tih frakcija sastavljena je
od tvrdolinijaa, koji zastupaju uenja iz kumranskih tekstova i
ustraju na strogom potivanju Zakona. Druga frakcija, ona Pavla i
njegovih najbliih sljedbenika, eli fleksibirati Zakon i, olakavi
time i drugima ulazak u kongregaciju, poveati broj novih lanova.
Tvrdolinijai su manje optereeni brojnou zajednice koliko
doktrinarnom istoom, te se ini da ih samo povrno zanimaju
zbivanja izvan Palestine; oni jednako tako ne pokazuju nikakvu elju
za postizanjem sporazuma s Rimom. S druge strane, Pavao je spre
man odrei se doktrinarne istoe. Njegov je prvenstveni cilj raspriti
svoju poruku to je dalje mogue, i okupiti najvei mogui broj
sljedbenika. Kako bi taj cilj i ostvario, svim silama nastoji izbjegavati
bilo kakav sukob s vlastima, te je svakako spreman postii sporazum
s Rimom, ak i ako mu se zato treba ulagivati.
Kako proizlazi iz Djela, rana je Crkva bila proizvodom prve here
ze, iji je zaetnik bio Pavao. Pavlov glavni protivnik bio je zago
netni Jakov, Gospodinov brat. Jasno je kako je Jakov bio priznati
voa jeruzalemske zajednice, koja e kasnije postati poznata kao
rana Crkva. U najveem se dijelu Jakov prikazuje kao tvrdolinija, iako je i sam - ako je vjerovati Djelima - bio spreman na
kompromise u odreenim pitanjima. Meutim, svi dokazi upuuju
na to da ak i ovako umjerena fleksibilnost odraava izvjesnu
pjesniku slobodu autora Djela. Jakov oigledno nije mogao biti
istisnut iz prie - njegova je uloga vjerojatno bila suvie dobro
poznata. No, on je mogao biti prikazan u neto boljemu svjetlu, kao

pomirljivi lik - koji zauzima mjesto negdje izmeu Pavla i krajnjih

tvrdolinijaa.
U svakom sluaju, podtekst Djela apostolskih svodi se na
sudar dviju snanih linosti, Jakova i Pavla. Eisenman je pokazao da
se Jakov pojavljuje kao uvar izvornih uenja, zastupnik doktrinarne
istoe i strogoga potivanja Zakona. Ni na kraju pameti mu nije bilo
da osnuje novu religiju. Pavao je, meutim, uinio upravo to.
Pavlov Isus je pravi pravcati Bog, ija se biografija, udo za udom,
mogla mjeriti s onom suparnikih boanstava s kojima se natjecao za
pristalice - konano, prodaja Boga podvrgnuta je jednakim trinim
zakonima kao i sapun ili hrana za pse. Po Jakovljevim standardima doista, prema standardima svakoga pobonog idova - ovo je ravno
blasfemiji i odmetnitvu. Obzirom na strasti koje su uzburkali takvi
problemi, sukob izmeu Jakova i Pavla nije mogao biti izglaen tako
lako, kako nam kazuju Djela, civiliziranom raspravom. Neslaganja bi
prije izazvala vrstu ubojite mrnje koja se prepoznaje pred kraj
pripovijesti.
U sukobu izmeu Jakova i Pavla mogue je nazrijeti pojavu i
razvitak onoga to mi nazivamo kranstvom. Da su se stvari razvile
Jakovu u prilog, kranstva ne bi ni bilo, tek pojedinih judaistikih
sljedbi od kojih bi neke moda, a moda i ne, zadobile dominantni
poloaj. Kakvima se svari pokazuju, meutim, u sljedea tri stoljea,
glavna struja novoga pokreta postupno e se izgraditi oko Pavla i
njegovih uenja. Tako je, na nesumnjivi posthumni uas Jakova i
njegovih sljedbenika, uistinu roena nova religija - religija koja e
imati sve manje i manje zajednikoga sa svojim navodnim uteme
ljiteljem.

13.
Jakov Pravednik

Ako je Jakov imao tako vanu ulogu u zbivanjima toga vremena,

zato o njemu znamo tako malo? Zato je on sveden tek na sjenoviti
lik u pozadini? Na ova se pitanja moe dati vrlo jednostavan odgovor.
Eisenman je izjavio da je Jakov, bio on Isusov brat ili ne, osobno
poznavao Isusa na nain na koji ga Pavao nikada nije poznavao. Za
razliku od Pavla, u svojim je uenjima Jakov bio mnogo blii samo
me izvoru. Njegovi su se ciljevi i brige esto puta razlikovali od
Pavlovih - ponekad se ak i sukobljavajui. Za Pavla bi, dakle, Jakov
predstavljao stalnu smetnju. Budui da je pavlinsko kranstvo izvojevalo pobjedu, znaaj Jakova, ako se i nije mogao potpuno zane
mariti, mogao se barem umanjiti.
Za razliku od brojnih likova iz Novoga zavjeta, Jakov se doista
ini povijesnom osobom, tovie, osobom koja je odigrala mnogo
vaniju ulogu u zbivanjima svoga vremena negoli mu se to obiava
priznati. Postoji, zapravo, prilino mnogo zapisa koji se na njega
odnose, iako ih se veina nalazi izvan kanonizirane zbirke Novoga
zavjeta.
U samome Novome zavjetu, Jakov se spominje u evaneljima
kao jedan od Isusove brae, iako je kontekst openito nedoreen i
zbunjujui, te je oigledno da je tekst doivio izvjesne intervencije. U
Djelima, kako smo imali prilike vidjeti, njegova je uloga mnogo
vanija, iako je tek u drugom dijelu mogue u tom smislu dobiti neku

vrstu perspektive. Naposlijetku, u Pavlovoj poslanici Galaanima, on

je jasno odreen kao voa rane Crkve, sa sreditem u Jeruzalemu,
kojega okruuje vijee staraca. Meutim, osim iz Pavlovih kazi
vanja, ne saznajemo nita o njegovim aktivnostima, a jo manje o
njegovoj osobnosti i biografskim podacima. Ni Jakovljeva poslanica
u Novome zavjetu nije nam od pretjerano velike pomoi. Poslanicu
je moda uistinu i napisao Jakov, na to nas upuuje, kako je naglasio
Eisenman, njezin kumranski stil, jezik, i imaginary. Ona sadri
(Jakov 5:6) optubu ije e nam znaenje ubrzo postati jasno - Osu
dili ste, ubili ste pravednika, i on vam se ne moe suprotstavljati.
Meutim, i ovdje nam je uskraen svaki osobniji podatak.
Takva je slika Jakova kakvu nam podastire samo Pismo. No, ako
bi tko pogledao malo dublje, vidio bi Jakova u drukijem svjetlu.
Upravo se ovim istraivanjem u posljednjih nekoliko godina bavio
Eisenman. Jedan izvor informacija bio je tekst anonimnoga autora,
pripadnika rane Crkve, pod nazivom Priznanja Klementa, koji
se pojavio vrlo rano, u treem stoljeu. Prema ovome dokumentu,
Jakov je propovijedao u Hramu kada je unutra upao neimenovani
neprijatelj, u pratnji svojih sljedbenika. Neprijatelj se obruio na
Jakovljeve sluatelje, izvikujui svoje rijei, a zatim nastavio paliti
mnotvo psovkama i pogrdama i, poput luaka, poticati ih na uboj
stvo, govorei: Zato? Zato oklijevate? O, slabi i nepomini, zato
ga se ne doepamo i sve njegove drugove ne rastrgamo na koma
die? Neprijatelj se nije ograniio samo na verbalni napad.
Uzevi komad drveta, poeo je mahati njime, a njegova ga je pratnja
slijedila. Izbio je veliki okraj:
Mnogo je krvi proliveno; u silnoj je zbrci Jakov pokuao pobje
i, no neprijatelj ga je uhvatio i bacio s vrha stuba; mislei da je
mrtav, nije elio nad njim vriti nikakava daljnjega nasilja.
Jakov, meutim, nije bio mrtav. Prema Priznanjima, sljedbenici su
ga odveli natrag, u njegovu kuu u Jeruzalemu. Sljedeega su jutra,
prije zore, ranjenik i njegova pratnja pobjegli iz grada, uputivi se
ka Jerihonu, gdje su ostali neko vrijeme, vjerojatno do Jakovljeva
oporavka.
Za Eisenmana, ovaj je napad od kljunoga znaaja. On je istaknuo
slinosti s napadom na Stjepana, kako ga prepriavaju Djela. Moda

je, rekao je Eisenman, Stjepan bio izmiljeni lik, kako bi prikrio

injenicu da je napad - to Djela nisu ni u kojemu sluaju mogla
priznati - doista bio usmjeren na Jakova. Eisenman je ukazao i na
injenicu da je Jerihon bio tek nekoliko kilometara udaljen od
Kumrana. tovie, nastavio je on, bijeg u Jerihon zvui povijesno
utemeljenim, jer se spominje kao usputna pojedinost, za koju je malo
vjerojatno da je bila izmiljena i umetnuta, jer ne slui nikakvoj
posebnoj svrsi. to se tie neprijatelja, ini se kako nema sumnje u
njegov identitet. Priznanja Klementu zakljuuju:
Nakon tri dana jedan od brae doao je od Gamaliela...
donosei nam tajne vijesti o tome da je neprijatelj od Kaife,
vrhovnoga sveenika dobio zapovijed neka uhiti sve koji
vjeruju u Isusa, te da s njegovim pismom ode u Damask...
Preivjela izdanja idovskih starina Flavija Josipa samo jednom spo
minju Jakova, to moe, ali i ne mora biti kasnije umetnuto. Josipova
nas kronika izvjetava kako je Sanhedrin, visoki vjerski sud, pozvao
preda se Jakova, brata Isusa, zvanoga Krist. Optuen (to je pri
lino nevjerojatno) za krenje Zakona, Jakov i nekoliko njegovih
sljedbenika proglaeni su krivima te je, sukladno tome, na njima
izvrena kazna kamenovanjem do smrti. Bio ovaj dogaaj istinit ili
ne, uvelian ili u potpunosti izmiljen, najvaniji njegov podatak
onaj je koji se odnosi na datum zbivanja. Josip upuuje na to da su se
zbivanja koja je opisivao odvijala u vremenu izmeu rimskih
prokuratora u Judeji. Dotadanji prokurator upravo je umro, a njegov
je nasljednik, Lucije Albin, jo uvijek bio na putu izmeu Rima i
Palestine. Tijekom interregnuma, stvarnu je vlast u Jeruzalemu vrio
visoki sveenik, nepopularni ovjek imena Ananija. To nam doputa
da vrijeme Jakovljeve smrti smjestimo u, otprilike, 62. godinu samo etiri godine prije izbijanja ustanka iz 66. Ovo, dakle, pred
stavlja barem neki kronoloki dokaz o tome da je Jakovljeva smrt
moda imala veze s ratom koji je bjesnio u Svetoj Zemlji izmeu 66.
i 73. god. posl. Kr. Za daljnje informacije, meutim, trebali bismo se
obratiti kasnijim crkvenim povjesniarima.
Najvei izvor, moda, predstavlja Euzebije, biskup Cezareje
(rimskoga glavnog grada Judeje), iz etvrtoga stoljea, i autor jedne
od najvanijih ranocrkvenih povijesti. U skladu s konvencijama

onoga vremena, Euzebije se nairoko poziva na ranije pisce, ija

mnoga djela nisu uspjela preivjeti. Govorei o Jakovu, on citira Klementa, aleksandrijskoga biskupa (oko 150-215.), koji je, kako doznajemo, Josipa nazivao Pravednim, ili, kako se esto prevodilo,
Pravinim - Zaddik na hebrejskom. Ovo nam je, naravno, ve
poznato iz Kumrana, gdje se voa tamonje zajednice nazivao Ui
teljem Pravednosti. Prema Klementu, izvjetava Euzebije, Jakov je
bio baen s hramske ograde, a potom toljagom premlaen na smrt.
Kasnije u svojim kronikama, Euzebije se vrlo esto poziva na
rijei Hegesipa, crkvenog povjesniara iz 2. stoljea. Sva Hegesipova
djela postojala su, navodno, sve do 16. ili 17. stoljea. Nakon toga su
nestala, iako se njihovi prijepisi najvjerojatnije jo uvaju u Vatikanu,
kao i u knjinicama nekih samostana - primjerice u panjolskoj.
Meutim, gotovo sve to od Hegesipa imamo danas, samo su od
sjeci njegova rada koje citira Euzebije.
Citirajui Hegesipa, Euzebije izjavljuje da je Jakov Pravedni
bio svet jo od svoga roenja:
nije pio vina... niti je jeo ivotinjske hrane; britva nije nikada
prila ni blizu njegovoj glavi; nije se mazao uljem, niti se
kupao. Samo je njemu bilo doputeno ui u Sveto Mjesto
[Najsvetije od Najsvetijih u Hramu], jer njegova odjea nije
bila od vune, ve od lana [poput sveenike]. Bilo mu je
doputeno samome ui u Svetite, te su ga esto nalazili kako
klei na koljenima traei oprost za ljude, te su mu koljena
otvrdnula poput devinih... Zbog svoje iznimne pravednosti
nazvan je Pravednim i... Bedemom ljudi...
Ovdje emo prekinuti navod kako bismo istaknuli odreene zanim
ljive pojedinosti. Reeno je kako je Jakov nosio lanenu, odnosno,
sveeniku odjeu. Ovo je bila povlastica onih koji su sluili u
Hramu i pripadali jednoj od sveenikih obitelji, tradicionalno
saducejskoj aristokraciji koja je, tijekom prvoga stoljea, postigla
sporazum s Rimom i herodijanskom dinastijom rimskih marioneta.
Opet, naglaava Eisenman, Epifanije, jo jedan crkveni povjesniar,
govori o Jakovu koji je nosio mitru visokoga sveenika. Samo je
visokom sveeniku, reeno je, bilo doputeno ulaziti u Najsvetije od
Najsvetijih mjesta, Sanctum sanctorum Hrama. to je, onda, tamo

radio Jakov - ne izazvavi nikakvo uenje niti objanjenje od strane

crkvenih povjesniara, koji, ini se, nisu nalazili nikakvih nepravil
nosti ili nedosljednosti u njegovim aktivnostima. Je li on, moda,
svojim podrijetlom stekao zakonito pravo nositi sveeniku odoru i
ulaziti u Sanctum sanctorum? Ili je on, moda, djelovao u svojstvu
opozicijskoga visokoga sveenika - pobunjenika koji je, protivei
se ustanovljenom kompromisu s Rimom, na sebe preuzeo ulogu koju
su oni izdali? Sasvim je sigurno da visoko sveenstvo nije voljelo
Jakova. Prema Hegesipu, pisari i farizeji odluili su ga odbaciti,
tako da e se narod uplaiti te mu nee povjerovati. Oni su pro
glasili kako je ak i Pravednik zastranio, i pozvali se na rijei iz
Staroga zavjeta - u ovome sluaju rijei proroka Izaije (Iza. 3:10) kako bi opravdali svoje postupke, naglasivi kako je Izaija prorekao
Pravednikovu smrt. Ubivi Jakova, dakle, oni bi samo ispunili
Izaijino proroanstvo. No, uporabom ovoga navoda, oni slijede
postupak koji se opisuje u svicima s Mrtvog mora, kao i u Novome
zavjetu. Eisenman ukazuje da se, jednako kao to je ovaj citat bio
upotrijebljen kako bi opisao Jakovljevu smrt, i kumranska zajednica
koristila slinim navodima o Pravedniku sadranim u Novome
zavjetu, kako bi opisala smrt Uitelja Pravednosti. Euzebije
nadalje opisuje Jakovljevu smrt na sljedei nain:
Stoga su otili gore i bacili Pravednika. Rekli su jedan
drugome kamenujmo Jakova Pravednika, i zapoeli ga
kamenovati, kao da je i unato svojemu padu jo uvijek bio
iv... Dok su ga oni zasipali kamenjem... [lan jedne sve
enike obitelji] povikao je: Stanite! to to inite... Zatim
je jedan od njih, suknar, uzeo palicu kojom je valjao sukno, i
njome udario Pravednika po glavi. Takvo je bilo njegovo
muenitvo... Odmah nakon toga Vespazijan je zapoeo s
opsadom.
Vespazijan, koji je 69. godine postao carem, zapovijedao je rimskom
vojskom koja je napala Judeju kako bi tamo uguila pobunu to je
zapoela 66. Ovdje se jo jednom pojavljuje kronoloka veza izmeu
Jakovljeve smrti i ustanka. Ali, Euzebije ide jo dalje. Za njega je ova
veza vie negoli tek kronoloka. itava opsada Jeruzalema, kae
on, mislei vjerojatno na pobunu u Judeji, bila je izravna posljedica

Jakovljeve smrti -jer nije moglo biti drugoga razloga do li okrut

noga zloina kojega je bio rtvom.
Kako bi podrao svoj zapanjujui stav, Euzebije se poziva na Josi
pa. Njegov odlomak, koji citira, iako ga se ne moe pronai ni u jednoj
postojeoj Josipovoj verziji, bio je nesumnjivo Josipov zapis, jer i
Origen, jedan od najranijih i najplodnijih crkvenih otaca, citira upravo
taj odlomak. Obzirom na pobunu iz 66. godine i invaziju Rima koja je
uslijedila, Josip izjavljuje kako su se te stvari idovima dogodile kao
odmazda za Jakova Pravednika, koji je bio brat Isusa zvanoga Krist,
kojega su idovi ubili, iako je bio najpravedniji meu ljudima.
Iz ovih fragmenata koji se odnose na Jakova, mogue je prepo
znati izvjesni scenario. Jakov, priznati voa rane Crkve u Jeruza
lemu, predstavlja frakciju idova koji, poput kumranske zajednice,
sa arom pristaju uz Zakon. Ova je frakcija, sasvim razumljivo,
neprijateljski raspoloena spram saducejskoga sveenstva i visokoga
sveenika Ananije (kojega je imenovao Herod), koji su sklapanjem
sporazuma s rimskom administracijom i njezinim marionetskim
kraljevima Herodove dinastije, iznevjerili svoj narod i njegovu vjeru.
To je neprijateljstvo bilo takve estine da si je Jakov dodijelio svee
nike funkcije koje su Ananiju kompromitirale. Ananijevi sljedbe
nici odgovorili su planiranjem Jakovljeva ubojstva. Gotovo odmah
nakon toga, cijela se Judeja podigla na noge, a Ananija je, kao jedna
od prvih rtava ustanka, ubijen kao pro-rimski kolaboracionist. Kako
je pobuna sve vie bjesnila, Rim je bio prisiljen reagirati, poslavi u
Judeju ekspedicijske snage kojima je zapovijedao Vespazijan. Poslje
dica je bio rat koji je bio svjedokom zauzimanja Jeruzalema i unite
nja Hrama 68. god. posl. Kr., a koji je zavrio tek padom Masade, 74.
god. posl. Kr.
Jedini nesigurni element u ovome scenariju jest mjera i priroda
utjecaja koju je na ustanak izvrila Jakovljeva smrt. Je li se ona samo
kronoloki poklopila s razdobljem pobune? Ili, da li je ona bila, kako
nam govore Josip i Euzebije, njezinim prvenstvenim uzrokom?
Istina, gotovo sigurno, lei negdje izmeu: za povjesniara, pobunu
su mogli izazvati i brojni drugi imbenici, te se ne mora pribjegavati
Jakovljevoj smrti kao jedinom objanjenju. S druge strane, dokaz sa
svim jasno upuuje na to da Jakovljeva smrt nije bila tek marginalni
dogaaj. ini se kako je ona imala barem neke veze s tijekom tada
njih javnih zbivanja.

U svakom sluaju Jakov je, kao rezultat Eisenmanove analize,

iznikao kao nesumnjivo mnogo vanija linost u povijesnim dogaa
jima 1. stoljea, negoli je to kranska predaja do sada priznavala.
Rana se Crkva takoer pokazala u drukijem svjetlu. Ona vie nije
bila zajednica vjernika iskljuena iz politike i javnih poslova, koja je
slijedila put osobnoga spasenja, ne priznajui nijedno drugo kra
ljevstvo osim nebeskoga. Naprotiv, ona je postala jednom od mani
festacija idovskoga nacionalizma toga vremena - tijelo militantnih
pojedinaca koji su ustrajali na ouvanju Zakona, uklanjanjem po
kvarenoga saducejskog hramskog sveenstva, ruenjem dinastije
nezakonitih marionetskih kraljeva i istjerivanjem rimskih okupatora
iz Svete Zemlje. U svim pogledima, ona odgovara opeprihvaenoj
slici zelota.
No, u kakvoj je to svezi s Kumranom i svicima s Mrtvog mora?
Iz Djela apostolskih, te prema zapisima Josipa i ranokranskih
povjesniara, izrastao je, dodue nepotpun, ali smislen portret Jako
va, Gospodinova brata. On se pokazuje primjerom pravednosti
- u tolikoj mjeri da se Pravednik ili Pravini, kao nadimak,
pridodaje njegovu imenu. On je priznati voa sektake religiozne
zajednice iji su lanovi vritelji Zakona. Jakov se mora sueliti s
dva prilino razliita i odvojena neprijatelja. Jedan od njih je Pavao,
pridolica koji je u poetku proganjao zajednicu, a zatim se obratio i
bio od nje prihvaen, da bi, konano, pretvorivi se u otpadnika,
obmanjujui i svaajui se sa svojim nadreenima, preoteo Isusa i
poeo propovijedati vlastito uenje - uenje koje se poziva na ono
zajednice, ali ga iskrivljuje. Drugi Jakovljev protivnik ne pripada
zajednici - to je vrhovni sveenik Ananija, glava saducejskoga
sveenstva. Ananija je ozloglaeni pokvarenjak i nairoko omraen
ovjek koji je iznevjerio i Boga i izraelski narod, pristavi na
suradnju s rimskom upravom i njezinim herodijanskim marionetama.
Jakov je javno izazvao Ananiju, zbog ega gaje u rukama Ananijevih
miniona ubrzo stigla i smrt; no, visoki e sveenik uskoro i sam za
odmazdu biti ubijen. Sve se ovo odvija u ozraju rastuih drutvenih i
politikih nemira, te nadolazee invazije strane vojske.
Imajui na umu ovakav scenarij, Eisenman se okrenuo svicima
s Mrtvog mora, a posebice Komentaru Habakuku. Kada su frag
mentirane pojedinosti kumranskih tekstova prikupljene u smislenu

cjelinu, ono to je izniklo bilo je nevjerojatno slino zapisima Djela

apostolskih, Josipa i ranokranskih povjesniara. Svici su ispriali
vlastitu priu, u sreditu koje je bio samo jedan glavni lik, Uitelj
Pravednosti - primjer onih istih vrlina koje se povezuju s Jakovom.
Poput Jakova, Uitelj je bio priznati voa sektake religiozne
zajednice iji su lanovi bili vritelji Zakona. I, kao i Jakov,
Uitelj se morao sueliti s dva razliita protivnika.
Jedan od njih nazvan je Lacem, pridolicom kojega je zajed
nica prihvatila, a zatim se od nje odmetnuo, svaao se s Uiteljem i
preuzeo dio uenja, kao i lanova zajednice. Prema Komentaru
Habakuku, Laac nije sluao rijei koje je Uitelj Pravednosti
primao s Bojih usta. Umjesto toga, on se obratio onima koji ne
vjeruju u Boji Novi Savez, i skvrnave njegovo sveto ime. U
tekstu izriito stoji da se Laac... rugao Zakonu naoigled cijele
zajednice. Nadalje, mnoge je poveo krivim putem, i na teme
ljima obmane podigao zajednicu. On je sam, kako je reeno, bio
bremenit [djelima] obmane. Ovo su, naravno, upravo oni prijestu
pi za koje se u Djelima optuuje Pavao - prijestupi koji e, pred kraj
Djela apostolskih, dovesti do pokuaja njegova ubojstva. Eisenman
naglaava Pavlovu neobinu osjetljivost na optube za obmanu i
krivokletstvo. U Prvoj poslanici Timoteju 2:7, primjerice, on
ogoreno, kao da se brani, izjavljuje: Zato sam ja bio postavljen
propovjednikom i apostolom - istinu velim, ne laem! - uiteljem
pogana u pravoj vjeri. U Drugoj poslanici Korinanima 11:31, on se
zaklinje: Bog, Otac Gospodina Isusa, koji je slavljen zauvijek, zna
da ne laem. Ovo su samo dva sluaja; Pavlove poslanice otkrivaju
gotovo opsesivnu elju da se oslobodi od nametnutih optubi za
lanost.
Prema svicima s Mrtvog mora, protivnik Uitelja Pravednosti,
zvan Laac, bio je iz zajednice. Meutim, Uiteljev je drugi pro
tivnik bio netko izvana. Bio je to Zli Sveenik, pokvareni pred
stavnik sloja koji je iznevjerio svoju slubu i svoju vjeru. Urotio se
kako bi istrijebio Siromane - one vritelje Zakona - za koje je
reeno da su bili ratrkani po Jeruzalemu i drugim mjestima. Progo
nio je Uitelja Pravednosti gdje bi god Uitelj potraio utoite.
U rukama miniona Zlog Sveenika, Uitelj je pretrpio ozbiljne
ozljede, a moda - tekst ovo ne pojanjava - i smrt. Kasnije e Zlog
Sveenika ubiti sljedbenici Uitelja, koji su se, ubivi ga,

osvetili na njegovu mesu - odnosno, oskvrnuli njegovo truplo.

Paralele izmeu Zlog Sveenika iz svitaka i povijesne osobe viso
koga sveenika Ananije, doista su nesumnjive.
U svojoj knjizi o Jakovu, Eisenman istrauje ove paralele Jakova, Pavla i Ananiju na jednoj strani, Uitelja Pravednosti,
Laca i Zlog Sveenika na drugoj - potanko i iscrpno. Prolazi
kroz Komentar Habakuku i ostalim tekstovima, reenicu po ree
nicu, usporeujui ih s informacijama koje nam pruaju Djela, Josipa
i ranokranskih povjesniara. Na naim je sranicama nemogue
izloiti sve te iznimno vrijedne dokaze koje je prikupio Eisenman.
No, zakljuci koji iz njih proizlaze ne mogu se izbjei. Komentar
Habakuku i odreeni drugi svici s Mrtvog mora odnose se na iste
dogaaje kao i one koje opisuju Djela, Josip i radovi ranokranskih
povjesniara.
Ovaj zakljuak podravaju zapanjujua i posvemanja prisutnost
kumranske filozofije i imaginarija u Djelima apostolskim, Jakovljevoj i mnogim Pavlovim poslanicama. Njega, takoer, podrava i
otkrie da je mjesto u koje se Pavao uputio i u kojemu je proveo tri
godine kao uenik, bio, zapravo, Kumran, a ne grad u Siriji. ak je i
jedan fragment za koji se inilo da nikako ne pristaje - (injenica da
su se Jakovljevo progonstvo i smrt sasvim odreeno odvijali u Jeru
zalemu, dok se za svitke s Mrtvog mora smatra da biljee dogaaje
iz Kumrana) - pronaao svoje objanjenje u samim tekstovima.
Komentar Habakuku izriito izjavljuje da je vodstvo zajednice u to
vrijeme bilo u Jeruzalemu.
Postoji jo jedna toka koju je Eisenman naglasio kao posebno
znaajnu. U Poslanici Rimljanima (1:17), Pavao izjavljuje: Jer u nje
mu [Evanelju] se oituje pravednost Boja, iz vjere u vjeru, kao to
stoji pisano: Pravednik e ivjeti od vjere. Ista se tema pojavljuje i
u Poslanici Galaanima (3:11): A da se Zakonom nitko ne opravdava
pred Bogom, to je oito, jer pravednik e ivjeti od vjere.
Ove dvije izjave tvore polazinu toku teolokog koncepta vje
re. One su, konano, kae Eisenman, temeljne postavke pavlinske
teologije. Pavao je, na tim temeljima, mogao izgraditi svoje
stajalite protiv Jakova - naglaavajui, tako, nadmo vjere, dok
Jakov najvei znaaj pridaje Zakonu.
Odakle Pavao crpi ovo naelo o nadmoi vjere? Ono zasigur
no nije bilo uvaenim dijelom idovskoga uenja toga vremena.

Zapravo, ono proizlazi iz izvorne Knjige Habakukove, starozavjet

noga apokrifnog teksta, za koji se vjeruje da je bio napisan sredinom
sedmoga stoljea prije Krista. Prema etvrtome stihu Drugoga po
glavlja Knjige Habakukove, estit ovjek ivjet e prema svojemu
uvjerenju. Pavlove rijei u njegovim poslanicama jasan su odraz
ove izjave; a Knjiga Habakukova je sasvim sigurno ono Pismo na
koje se Pavao poziva.
Meutim, jo je vaniji Komentar Habakuku - glosa i egzegeza dijela Knjige Habakukove, pronaen meu svicima s Mrtvog
mora. Komentar Habakuku navodi iste izjave a zatim nastavlja s
njihovim obrazlaganjem:
Ali Pravednik e ivjeti prema svojoj vjeri. Protumaeno,
ovo se odnosi na sve one koji potuju Zakon u Kui Jude,
koje e Bog izbaviti iz Kue Suda zbog njihovih patnji i
vjere njihove u Uitelja Pravednosti.
Ovaj iznimni odlomak jednak je nekoj formulaciji ranoga kran
skoga uenja. U njemu jasno stoji da patnja i vjera u Uitelja
Pravednosti oblikuju put izbavljenja i spasenja. Pavao je najvjero
jatnije upravo u ovome odlomku iz svitaka s Mrtvog mora pronaao
temelje itavoj svojoj teologiji. No, odlomak u pitanju izriito
naglaava da e patnja i vjera u Uitelja Pravednosti, u izbavljenje
odvesti samo one koji potuju Zakon u Kui Jude. Upravo je tako
naglaeno pristajanje uz Zakon Pavao nastojao zanemariti, izazvavi
time sukob s Jakovom i ostalim lanovima rane Crkve.

14.
Gorljivost za zakon

Prema Robertu Eisenmanu, svici s Mrtvog mora otkrivaju kumransku zajednicu kao pokret vrlo razliit od esena kakvima ih prikazuje
uvaena predaja. Ovaj pokret ima svoja sredita ne samo u Kumranu,
ve i u brojnim drugim mjestima, ukljuujui i Jeruzalem. On je
mogao izvriti znaajan utjecaj, imati izvjesnu mo, i zapovijediti
pruanje odreene podrke. Mogao je odaslati Pavla, kao i mnoge
druge u inozemstvo, kako bi pridobili nove lanove i prikupili sred
stva. Mogao je organizirati pobune i javne nerede. Mogao je kovati
ubilake zavjere (poput pokuaja ubojstva Pavla kako prepriavaju
Djela, ili, kasnije, ubojstva Ananije). Mogao je istaknuti svoga zako
nitog alternativnog kandidata na mjesto visokoga sveenika Hrama.
Mogao je osvojiti i drati strateki vane utvrde, poput Masade. I, to
je najvanije od svega, mogao je oko sebe okupiti cjelokupno stanov
nitvo Judeje i nadahnuti ga i potaknuti na veliku pobunu protiv
Rima - pobunu koja je dovela do sedmogodinjega sukoba velikih
razmjera, i intervencije ne samo nekoliko postrojbi, ve i itave
rimske vojske. Obzirom na doseg i vanost ovih aktivnosti, jasno je
da su tradicionalne predstave o esenima i ranoj Crkvi umnogome
nepodobne. Jednako je tako jasno da se pokret, koji se manifestirao
kroz kumransku zajednicu i ranu Crkvu, ispoljavao takoer i kroz
druge skupine koje su openito smatrane odvojenima od njih - poput,
primjerice, sadokita, zelota i sikarijaca.

Eisenmanovo je istraivanje razotkrilo temeljnu jednostavnost

neega to je dotad smatrano krajnje sloenom situacijom. Kako on
kae, izrazi kao to su Ebionim, Nozrim, Hassidim, Zaddikim (odno
sno, ebioniti, palestinski krani, eseni i sadokiti), pokazuju se vari
jacijama na istu temu, dok razliite frazeologije koje upotrebljava
kumranska zajednica kada govori o sebi, poput, primjerice, sinovi
svjetla... ne oznaavaju uvijek razliite skupine, ve predstavljaju
uzajamno isprepletene metafore.
Militantni zeloti i sikarijci jednako e se tako pokazati varija
cijama na istu temu, odnosno, manifestacijama istoga pokreta. Ovaj
je pokret ratoborne, nacionalistike, revolucionarne, ksenofobine i
mesijanske prirode. Iako svoje korijene ima u starozavjetnim vreme
nima, on se pojavljuje i tijekom Makabejske vladavine u 2. stoljeu
pr. Kr.; no, sa zbivanjima u 1. stoljeu kranske ere, pokret e
dosegnuti novi, posebno estoki vrhunac. U samoj sri pokreta lei
pitanje dinastike zakonitosti - ne samo zakonitosti vladajue kue,
ve i one sveenstva. U poetku je, naravno, zakonitost sveenstva
bila najvanija.
Pitanje zakonite sveenike vlasti postalo je kljuno u starozavjet
nim vremenima. Pretpostavljalo se da ona proizlazi linearno od Arona,
preko plemena Levijeva. Tako je, kroz cijeli Stari zavjet, sveenstvo
bilo jedinstvenom povlasticom Levita. Levitski visoki sveenici u
slubi Davida i Solomona, bili su nazivani Sadok - premda nije
jasno je li Sadok bilo osobno ime ili nasljedni naslov. Solomona je
pomazao Sadok, ime je on postao Pomazanikom, Mesijom ili, na
hebrejskom, ha-mashi'ah. No, visoki su sveenici i sami bili pomazanici, te, sukladno tome, i Mesije. U starozavjetnim vremenima,
dakle, izraelskim su narodom upravljale dvije usporedne linije Me
sija, ili Pomazanika. Jedan iz tih linija, upravljao je duhovnim
poslovima, a svoje je podrijetlo vukao od plemena Levijeva, preko
Arona. Drugi, u svojstvu kralja, upravljao je svjetovnim poslovima, a
podrijetlo je, preko Davida, vukao iz plemena Judina. Ovo, naravno,
objanjava navode iz svitaka s Mrtvog mora koji se odnose na Mesije
Arona i Izraela, ili Arona i Davida. Naelo je, u sutini, jednako
onome po kojemu su, u Europi Srednjega vijeka, papa i car trebali
zajedniki vriti vrhovnu vlast u Svetom Rimskom carstvu.
Sveenika linija koja se pozivala na podrijetlo od Arona, za
drala je svoj poloaj sve do babilonske invazije iz 587. god. pr. Kr..

Godine 538. pr. Kr., kada je doao kraj Babilonskom suanjstvu,

sveenstvo se ubrzo ponovno uspostavilo, opet se pozivajui na
podrijetlo (barem metaforiko, ako ne i doslovno) od loze Aronove.
Godine 333. pr. Kr., meutim, Svetu je Zemlju pregazio Aleksandar
Veliki. Sljedeih 160 godina, Palestinom su vladale helenistike, ili
grki orijentirane dinastije. Tijekom toga razdoblja, sveenstvo je
iznjedrilo zapanjujue mnotvo polagatelja prava na naslov, od kojih
su se mnogi prilagodili, djelomice ili u potpunosti, helenistikim
obiajima i nainu ivota, prihvativi helenistike stavove i sustave
vrijednosti. Kao to je est sluaj u takvim okolnostima, opa tenja
ka liberalizaciji poluila je tvrdolinijaku konzerativnu reakciju.
Tako je iznikao pokret koji je prezirao oputeno, heterodoksno i po
pustljivo ozraje, ravnodunost spram starih tradicija, pokvarenost i
ukaljanost drevne istoe, te prkoenje svetomu Zakonu. Ovaj je
pokret odluio osloboditi Palestinu od heleniziranih kolaboracionista
i slobodoumnika, koji su, tako se osjealo, samom svojom nazo
nou skvrnavili Hram.
Prema prvoj knjizi o Makabejcima, pokret je prvi put obznanio
svoje postojanje - vjerojatno oko 167. god. pr. Kr. - kada je Matatiji
Makabejcu, seoskom sveeniku, grki asnik zapovijedio neka
rtvuje na poganskom rtveniku, to se protivilo idovskom zakonu.
Razljuen ovim blasfeminim prizorom, Matatija, u kojemu provali
njegova gorljivost za Zakon kao neko Pinhasova protiv Zimrija,
sina alumova (1 Mak. 2:26), ubio je idova koji se pokorio, zajed
no s grkim asnikom. Matatija je time zapravo postao, kako Eisenman kae, prvim zelotom. Odmah nakon svoga ina u Hramu,
Matatija je kriknuo: Svatko koji gori ljubavlju za Zakon i stoji uza
Savez, neka ide za mnom. (1 Mak. 2:27). Zatim je otiao u divljinu,
sa sobom povevi Judu, imuna, Jonatana i dvojicu drugih, a u nje
govoj su pratnji bili Hasidejci - poizbor junaci u Izraelu, sve ljudi
odani Zakonu. (1 Mak. 2:42). Otprilike godinu dana kasnije, kada je
Matatija leao na samrtnoj postelji, pozvao je svoje sinove i
sljedbenike: Djeco moja! Gorljivo se zauzmite za Zakon i ivot svoj
izloite za Savez naih otaca. (1 Mak. 2:50).
Nakon Matatijine smrti, na elo pokreta stupio je njegov sin,
Juda, koji se povue sa desetak ljudi u pustinju, te su u gorama
provodili ivot kao divlje zvijeri, hranei se samo zelenjem, da se
ime ne bi oneistili. (2 Mak. 5:27). Ovo svjedoi o onome to e

svojevremeno postati vanim naelom i obredom - onim oienja

povlaenjem u divljinu i, poput neke vrste inicijacije, ivotom u
izolaciji. Ovdje treba traiti, istie Eisenman, podrijetlo udaljenih
zajednica kao to je Kumran, iji se temelji nalaze u Makabejskim
vremenima. Bio je to ekvivalent modernim utoitima. Vrhunski
primjer samooienja i osamljivanja u Novome je zavjetu, dakako,
Ivan Krstitelj, koji je propovijedao u divljini i jeo skakavce i med.
No, treba zapamtiti da je i Isus proao kroz inicijacijske kunje u
pustinji.
Iz isposnitva kojem su se bili podvrgnuli, Juda Makabejac,
njegova braa i prijatelji zapoeli su podugaku kampanju gerilskih
operacija koje su prerasle u pobunu velikih razmjera i na noge
podigle itav narod. Do 152. god. pr. Kr., Makabejci su preuzeli
kontrolu nad Svetom Zemljom, uspostavili u njoj mir, i ustanovili
svoju vlast. Njihov prvi zadatak, nakon osvajanja Hrama, bit e
njegovo oienje, izbacivanjem svih poganskih ukrasa. Znaajno
je da su Makabejci, unato tome to su istovremeno bili de facto
kraljevi i sveenici, veu vanost pridavali potonjoj slubi. Pourili
su odrediti svoj poloaj unutar sveenstva, kao uvara Zakona. Nisu
se nazivali kraljevima sve do etvrte generacije njihove dinastije,
izmeu 103. i 76. god. pr. Kr.
Iz sveenikoga bastiona, Makabejci su promicali Zakon funda
mentalistikom estinom. Bili su vrlo skloni pozivati se na staro
zavjetnu legendu o Pinhas Savezu, koji se spominje u Knjizi
Brojeva. Pinhas je bio sveenik i Aronov unuk, a djelovao je u vri
jeme nakon to su, predvoeni Mojsijem, Hebreji pobjegli iz Egipta i
nastanili se u Palestini. Kratko nakon toga, pokosila ih je kuga.
Pinhas je krivnju svalio na jednoga ovjeka koji je oenio pogansku
strankinju, te je, pograbivi koplje, smjesta otpravio suprunike. Bog
je tada objavio kako je Pinhas jedini ovjek koji je gorljiv poput
njega samoga, te je s njim sklopio savez. Kao nagradu za njegovu
revnost prema svome Bogu (1 Mak. 2:54), Pinhas i njegovi potomci,
dovijeka e vriti sveeniku slubu.
Takva je bila osoba koju su Makabejci smatrali svojim uzo
rom. Poput Pinhasa, i oni su osuivali sve odnose, ma kakve oni
vrste bili, s poganima i strancima. Kao i on, Makabejci su ustrajali, i
nastojali utjelovljavati, gorljivo izvravanje Zakona. Ovaj ksenofobini antagonizam spram stranim obiajima, stranim enama itd.,

prenijet e se dalje, kao naslijee, te se ini kako je bilo karakte

ristino za cijelu zelotsko-sadokitsku orijentaciju.
Jesu li Makabejci doista vukli svoje podrijetlo od Arona i
Davida, ne moe se sa sigurnou tvrditi. Najvjerojatnije nisu. No,
njihovo gorljivo vrenje Zakona posluilo im je kako bi se ozako
nili. Tako je Izrael, tijekom njihove vladavine, mogao polagati pravo
na sveenstvo, kao i na monarhiju, to je vie-manje odgovaralo
krutoj starozavjetnoj koncepciji vlasti.
Naravno, sve je ovo svrilo 37. god. pr. Kr., s dolaskom Heroda,
kojega je kao svoju marionetu ustoliio Rim, pregazivi Palestinu
etvrt stoljea prije. U poetku, prije negoli je uvrstio svoj poloaj,
Herod je takoer bio zaokupljen pitanjem zakonitosti. Tako je,
primjerice, ne bi li ozakonio svoju vlast, za enu uzeo makabejsku
princezu. Meutim, im je njegov poloaj bio siguran, ubio je svoju
enu i njezina brata, ime je makabejska loza de facto izumrla.
Uklonivi ili unitivi gornje sveenike ealone, popunio ih je
vlastitim ljubimcima i minionima. Bili su to saduceji, koje povijest
poznaje kroz biblijske izvore i zapise Josipa Flavija. Eisenman obra
zlae kako je izraz saducej, zapravo inaica, ili moda iskrivljeni
oblik izraza Sadok ili Zaddikim - na hebrejskom Pravednici,
to je, nesumnjivo, makabejsko sveenstvo i bilo. Saduceji koje je
ustoliio Herod bili su, meutim, neto sasvim drugo. Bili su vrsto
povezani s uzurpatorskim monarhom, uivajui lagodan i udoban
ivot prestia i privilegija. Imali su lukrativni monopol nad Hramom
i svime to je s njim bilo povezano. A o gorljivom vrenju Zakona
nisu imali ni pribline predstave. Izrael se tako naao pod jarmom
nezakonite monarhije i pokvarenog i nezakonitog sveenstva, koji
su, u krajnjoj liniji, bili instrumentima poganskoga Rima.
Kao i u danima Matatije Makabejca, ova je situacija neizbjeno
morala dovesti do reakcije. Ako su Herodovi sveenici postali saducejima popularne predaje, njihove je protivnike - iste, koji su
ostali gorljivim vriteljima Zakona - povijest upoznala pod mno
gim razliitim imenima. U odreenim kontekstima - primjerice u
kumranskoj literaturi - ove se protivnike nazivalo sadokitima ili
sinovima Sadokovim. U Novome zavjetu, nazvani su nazarenima - i kasnije, ranim kranima. U Josipovim djelima, nazvani
su zelotima i sikarijcima. Rimljani su ih, naravno, smatrali
teroristima, otpadnicima i razbojnicima. Moderna bi ih

terminologija mogla nazvati mesijanskim revolucionarnim fun

damentalistima.
Koju god terminologiju upotrijebili, religiozna i politika situ
acija u Judeji je, poetkom 1. stoljea kranske ere, izazvala rastue
protivljenje Herodovu reimu, pro-herodijanskomu sveenstvu i
maineriji imperijalnoga Rima, koja je stajala u pozadini. Tako su
poetkom 1. stoljea postojale dvije suparnike i antagonistike
saducejske frakcije. S jedne strane, postojali su saduceji iz Novoga
zavjeta i Josipovih djela, Herodovi saduceji; a s druge strane stajao
je istinski ili isti saducejski pokret, koji je odbacivao svaku
suradnju takve vrste i ostajao strastveno odan trima tradicionalnim
naelima upravljanja - sveenstvu ili sveenikom Mesiji koji po
tjee od Aronove loze, kraljevskom Mesiji podrijetlom od Davida,
te, iznad svega, gorljivom vrenju Zakona.
Zasigurno je itateljima ve postalo jasnim kako gorljivo vrenje
Zakona nije tek usputna fraza. Naprotiv, ona je upotrijebljena u vrlo
specifinom smislu, ba kao to se izrazi poput braa od zanata
koriste u slobodnom zidarstvu; i kad god se takva fraza, ili neki
njezin oblik, pojavi, ona prua znaajan klju za istraivaa, naznaavajui, tako, odreenu grupu ljudi ili kakav pokret. Obzirom na tu
injenicu, postaje izlinim i nerazumnim raspravljati - kao to to ine
pristalice sporazuma - o razlikama izmeu kumranske zajednice,
koji vre Zakon, i zelota iz popularne predaje.
Openito se smatra da je zelotski pokret, kakvim ga prikazuje
popularna predaja, u osvit kranske ere osnovao ovjek poznat pod
imenom Juda iz Galileje, ili, preciznije, Juda iz Gamalije. Svoju je
pobunu Juda zapoeo neposredno nakon smrti Heroda Velikog, 4.
god. pr. Kr. Josip Flavije navodi jedan njezin posebice znaajan
aspekt. Istom, im je zavrila alost za Herodom, javnost je otro
zahtijevala da se tadanji herodijanski visoki sveenik smijeni, i na
njegovo mjesto postavi drugi, poboniji i ii. U pratnji sve
enika imena Saduk - oigledno grke transliteracije od Sadok,
ili, kako je obrazloio Eisenman, Zaddik, hebrejske rijei koja ozna
ava Pravednika - Juda i njegovi sljedbenici smjesta su, u Galilejskome gradu Sepori, sakupili kraljevsko naoruanje, pribavivi
sebi oruje i ostalu opremu. Otprilike u isto vrijeme - neposredno
prije ili odmah nakon toga - bila je spaljena Herodova palaa u

Jerihonu, blizu Kumrana. Ovim e dogaajima uslijediti sedamdesetpetogodinje razdoblje neprekidnog gerilskog rata i teroris
tikih aktivnosti, koje e svoj vrhunac dosegnuti u ratu od 66. do 73.
god. posl. Kr.
U idovskim ratovima, napisanima u uzburkanim vremenima
nakon ustanka, Josip izjavljuje kako je Juda iz Galileje osnovao
vlastitu sektu. Josipovo drugo vano djelo, idovske starine,
sastavljeno je oko etvrt stoljea kasnije, kada su se opi nemiri ve
pomalo smirivali. U ovome je djelu, dakle, Josip mogao biti neto
jasniji i izravniji. On pripovijeda kako su Juda i Saduk postali
gorljivima, implicirajui neto to se moglo usporediti s preobraenjem - na neki priznati stav ili stanje svijesti. Njihov pokret, kae
Josip, tvorio je etvrtu sektu idovske filozofije, uz koju je
izraelska mladost rado pristajala. Od samoga poetka, pokret su
obiljeavale mesijanske tenje. Saduk je utjelovljavao figuru svee
nikoga Mesije, podrijetlom od Arona. A Juda je, prema Josipu,
ispoljavao ambicioznu elju za kraljevskim naslovom - poloajem
kraljevskoga Mesije iz Davidove loze.
ini se da je sam Juda bio ubijen odmah na poetku borbi.
Njegov je plat voe prenesen na njegova tri sina. Dva su sina, Jakov
i imun, bili dobro poznati zelotski voe, koje su, izmeu 46. i 48.
godine, zarobili i razapeli Rimljani. Trei je sin (ili, moda, unuk),
Menahem, bio jedan od glavnih podstrekaa pobune iz 66. godine. U
svojim ranim danima, kada je ustanak jo pruao nadu, Menahem je,
kako se opisuje, trijumfalno uao u Jeruzalem, u svojstvu kralja to je jo jedna manifestacija mesijanskih dinastikih ambicija.
Godine 66., Menahem je takoer zauzeo utvrdu Masadu. Posljednji
zapovjednik bastiona, u povijesti poznat kao Eleazar, bio je jo jedan
potomak Jude iz Galileje, iako nikada nije bila ustanovljena tona
priroda njihova odnosa.
Masovno samoubojstvo zelotskih branitelja Masade, postalo
je poznatim povijesnim dogaajem, sredinjom temom barem dva
romana, filmova i televizijskih mini-serija. Ono je ve spomenuto i
u ovoj knjizi, a uskoro emo imati prilike pogledati ga jo blie.
Masada, meutim, nije bila jedini primjer takvoga masovnog samo
ubojstva. Godine 67., kao odgovor na pobunu koja je bjesnila u
Svetoj Zemlji, rimska je vojska krenula prema Gamaliji u Galileji,
rodnome mjestu Jude i njegovih sinova. etiri tisue idova poginulo

je branei grad. Kada su se njihovi napori pokazali uzaludnima,

preostalih pet tisua poinilo je samoubojstvo. Ove injenice odra
avaju mnogo vie od pukog politikog suprotstavljanja. One svje
doe o razmjerima religioznoga fanatizma. O tome je pisao Josip,
koji je, govorei o zelotima, izjavio: Oni... ne mare za umiranje
niti za bilo koju vrstu smrti, ne obaziru se na smrt svojih roaka i
prijatelja, niti ih takav strah moe natjerati da bilo kojega ovjeka
zovu svojim Gospodarem... Priznati rimskoga cara kao boga,
to je Rim zahtijevao, za zelote je bilo ravno najgorem sveto
gru. Za takvo krenje Zakona, smrt bi zaista bila najprikladnijom
kaznom.
Ljubav prema Zakonu dovodi zelote - koji se obino prika
zuju kao vie-manje svjetovni borci za slobodu - u svezu s gorlji
vim vjernicima kumranske zajednice; a, kao to smo ve naglaavali,
kumranski tekstovi bili su pronaeni i meu ruevinama Masade.
Ljubav prema Zakonu dovodi zelote i u svezu s takozvanom
ranom Crkvom, iji se pristalice opetovano nazivaju vriteljima
Zakona. Osoba koja se u evaneljima naziva imunom zelotom,
svjedoi o barem jednome Zelotu u Isusovoj najblioj pratnji; a
Juda Iskariot, ije ime vrlo vjerojatno potjee od sikarijaca, mogao je
biti drugi. Najvanije je, u tome smislu, meutim, Eisenmanovo
otkrie - izvorno grkog izraza koji je oznaavao pripadnike rane
Crkve. Oni su, sasvim izriito, nazvani zelotai Zakona - od
nosno, zelotima.
Tako je, u Palestini 1. stoljea, roena vrsta fundamentalistikoga dinastikog sveenstva koje se pozivalo na genealoko ili
simbolino podrijetlo od Arona i povezivalo se s oekivanim skorim
dolaskom kraljevskoga Mesije iz Davidove loze. Ovo je sveen
stvo vodilo neprekidni samoproglaeni rat s herodijanskom dinasti
jom, marionetskim sveenicima te dinastije i rimskim okupatorima.
Ovisno o njihovim aktivnostima u odreenom vremenu, i perspektivi
s koje ih se promatra, sveenstvo i njihovi sljedbenici nazivaju se
zelotima, esenima, sadokitima, nazarenima, i brojnim dru
gim imenima - ukljuujui i onima njihovih neprijatelja, razboj
nicima i otpadnicima. Oni, u svakom sluaju, nisu bili pasivni
pustinjaci i mistici. Naprotiv, njihova je vizija, kako Eisenman kae,
nasilno apokaliptina, te prua teoloki dodatak ratobornom djelo
vanju s kojim se zeloti obino povezuju. Ovo nasilje, politiko i

teoloko, moe se uoiti i u karijeri Ivana Krstitelja - pogubljenoga,

prema Matejevu i Markovu evanelju, jer je osudio Heroda Antipu
koji se oenio svojom roakinjom, to se protivilo Zakonu. Doista,
Eisenman je ak obrazlagao kako je mogue da je Ivan Krstitelj bio
onaj tajanstveni Saduk koji je pratio Judu iz Galileje, vou
zelota u vrijeme Isusova roenja.
Da zakljuimo. Iz zbunjujuega mnotva nadimaka i nazivlja, iznikli
su, dakle, obrisi irega pokreta u kojemu se meusobno isprepliu
eseni, sadokiti, nazareni, zeloti i druge takve navodne frak
cije. Ova se imena pokazuju samo razliitim oznakama - ili, u
krajnjoj liniji, razliitim manifestacijama - istoga religioznog i
politikog pokreta koji se od 2. stoljea nadalje, irio cijelom Svetom
Zemljom, ali i izvan njezinih granica. Meusobno odvojene frakcije
su, poput francuskoga pokreta otpora tijekom Drugoga svjetskog
rata, bile spektar razliitih pojedinaca, grupa i interesa, koji su se
udruili u jedinstveni pokret. Za Roberta Eisenmana osobno, svako
razlikovanje je samo pitanje stupnja; svi su oni varijacije na istu
temu. No, ako meu njima i postoje kakve suptilne gradacije, njih e
opet ujediniti njihov zajedniki interes i ambiciozni pothvat - oslo
boenje zemlje od rimskoga okupatora, i ponovna uspostava stare
idovske monarhije, kao i njezinoga zakonitog sveenstva.
Ovaj pothvat, naravno, nije zavrio s unitenjem Jeruzalema i
Kumrana izmeu 68. i 70. godine, niti s padom Masade, godine 74.
Neposredno nakon debakla, mnogi su zeloti i sikarijci pobjegli u
inozemstvo, u zemlje gdje je ivio znatni broj idovskoga stanov
nitva , poput, primjerice, Perzije ili Egipta, a posebice Aleksandrije.
U Aleksandriji su pokuali mobilizirati mjesno idovsko stanov
nitvo za jo jedan ustanak protiv Rima. U tome nisu imali uspjeha;
skupilo ih se oko est stotina, da bi kasnije bili predani vlastima.
Mukarci, ene i djeca, bili su podvrgnuti muenjima ne bi li ih se
natjeralo da priznaju cara bogom. Prema Josipu, nitko nije popustio,
niti doao blizu da takvo to izrekne. Nadalje, Josip pripovijeda:
No, nita nije gledatelje tako zapanjilo kao ponaanje djece;
jer, nijedno se dijete nije moglo prisiliti da Cezara nazove
gospodarem. U tolikoj je mjeri snaga i hrabrost duha nadvla
dala slabost njihovih malih tijela.

I ovdje je ponovno naglaena fanatina predanost ija priroda

nije mogla biti politike, ve samo religiozne prirode.
Vie od ezdeset godina nakon rata koji je Jeruzalem i Hram
ostavio u ruevinama, u Svetoj je Zemlji ponovno izbila pobuna, pod
vodstvom karizmatine osobe poznate kao Simun bar Kohba, Sin
Zvijezde. Prema Eisenmanu, ova terminologija upuuje na to da je
Simun doista bio potomak zelotskih voa iz prologa stoljea. U
svakom sluaju, slika Zvijezde je za njih imala, u vrijeme prvoga
ustanka, znaajnu ulogu. Kao to smo ve rekli, ista se slika
ponavlja i u svicima s Mrtvog mora. Ona potjee iz proroanstva koje
navodi Knjiga Brojeva (24:17): Vidim ga, ali ne sada: motrim ga, al
ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela ezlo se die.
Ratno pravilo se poziva na ovo proroanstvo, i objavljuje da e
Zvijezda, ili Mesija, zajedno sa Siromanima ili Praved
nima, odbiti napadake vojske. Eisenman je ovo proroanstvo o
Zvijezdi pronaao i u druga dva vana dokumenta iz kumranske
literature. Jedan od njih, Dokument iz Damaska, posebno je
slikovit: Zvijezda oznaava Tumaa Zakona koji e doi u Damask,
kako je i pisano... ezlo je Vladar...
Josip, kao i rimski povjesniari poput Svetonija i Tacita, izvje
uje kako je proroanstvo bilo prisutno u Svetoj Zemlji poetkom 1.
stoljea, do te mjere da e iz Judeje izai ljudi koji su predodreeni
da vladaju svijetom.
Prema Josipu, promicanje ovoga proro
anstva bio je glavni imbenik u pobuni iz 66. godine. Nepotrebno je
i rei kako je proroanstvo o Zvijezdi pronalo svoj put do kran
ske predaje u obliku betlehemske zvijezde koja najavljuje Isusovo
roenje.
Kao Sin Zvijezde, Simun bar Kohba je posjedovao
plemeniti simbolini pedigre.
Za razliku od pobune iz 66. godine, imunov ustanak koji je
zapoeo 132., nije bio loe organizirani sukob i, takorei, posljedica
spontanoga zapaljenja. Naprotiv, on je iziskivao dugotrajno i paljivo
planiranje. Primjerice, idovski kovai i obrtnici u prisilnoj rimskoj
slubi namjerno bi kovali slabije oruje. Kada bi ga Rimljani odba
cili, pobunjenici bi ga skupili i osposobili za uporabu. Iz rata u pro
lome stoljeu, imun je nauio i to da nema smisla osvajati i drati
utvrde poput Masade. Rimljane je mogla poraziti samo kampanja
temeljena na pokretnosti i jurinoj taktici. Ovo je dovelo do stvaranja
nepreglednih podzemnih labirinata soba, hodnika i tunela. U

vremenu koje je prethodilo pobuni, imun je ove labirinte koristio za

obuku. Kasnije, kada su neprijateljstva ve bila zapoela, oni su
posluili kao stoeri i prostori za planiranje iznenadnih jurinih
napada - vrste zasjeda koje su Amerikanci, na tetu svojih vojnika,
upoznali u Vijetnamu. No, Simun se nije zadovoljio samo s geril
skim operacijama. Njegova je vojska zahtijevala brojne dobrovoljce
iz inozemstva, mnoge plaenike i profesionalne vojnike sa znaajnim
ratnim iskustvom. Doista, preivjeli zapisi koje su pronali arheolozi,
razotkrili su da su brojni imunovi asnici, kao i dobar dio njegovih
ljudi, govorili samo grki. S tako dobro obuenim snagama na
raspolaganju, mogao se, kada bi bilo potrebno, sueliti s Rimljanima
u otvorenoj bitci.
U prvoj godini svoje pobune, imun je unitio barem jednu
itavu rimsku legiju, a vjerojatno i dvije. Palestina je bila gotovo
potpuno oiena od rimskih postrojbi. Jeruzalem je bio zauzet, a u
njemu je uspostavljena idovska uprava. Cijeli je pothvat bio
nadomak potpunoga uspjeha. Propao je prvenstveno zato to su
Simuna iznevjerili saveznici na koje je raunao. Prema imunovoj
grandioznoj zamisli, njegovim su postrojbama trebale u pomo
priskoiti snage iz Perzije, gdje je ivjelo jo mnogo idova, koji su
uivali simpatije vladajue dinastije. Ba kada je imunu takva
pomo najvie bila potrebna, samu su Perziju napala brdska plemena
sa sjevera.
U Siriji, na sigurnoj udaljenosti od Palestine, Rimljani su se pre
grupirali pod osobnim vodstvom cara Hadrijana, te njegovim drugim
zapovjednikom, Julijem Severom, prijanjim upraviteljem Britanije.
Izbio je jo jedan veliki sukob, u kojemu je sudjelovalo dvanaest
legija, odnosno, oko osamdeset tisua jedinica. Dva klina rimske
vojske napredovala su korak po korak, cijelom duinom Svete
Zemlje. Konano je, 135. godine, Simun bio stjeran u kut, uinivi
Batir, koji je bio udaljen nekoliko kilometara od Jeruzalema, svojim
stoerom.
Za itavo vrijeme pobune, imunove su postrojbe neprestano
boravile u Kumranu. Tamo pronaeni novii svjedoe o njihovoj
nazonosti na mjestu koje bi, konano, moglo imati veu strateku
vanost. Mogue je, tako, unato de Vauxovim izjavama, da su
barem neki od svitaka s Mrtvog mora bili pohranjeni u Kumranu u
imunovo vrijeme.

15.
Samoubojstvo Zelota

Kada se mesijanski pokret koji se u 1. stoljeu proirio Palestinom

sagleda u perspektivi, te ako se razliite sekte shvate kao njegovi
sastavni dijelovi, brojni do sada nerazjanjeni elementi i nedostaci
polako e poeti dobivati smisao. Tako e, primjerice, apokaliptina
i eshatoloka estina Ivana Krstitelja postati razumljivom, kao i
njegova uloga u dogaajima koje prepriavaju evanelja. Bit e tako
i s brojnim, za teologiju nezgodnim odlomcima, koji se odnose na
neke Isusove aktivnosti. Kao to smo ve naglasili, meu Isusovim
je sljedbenicima bio barem jedan, ako ne i vie zelota. On je i sam
manifestirao nasilje prevrnuvi stolove mjenjaima novca u Hramu.
A i njegovo je smaknue, od strane ne idovskih, ve rimskih vlasti,
bilo izvreno na nain osiguran iskljuivo za politike prijestupnike.
Postoje i brojni drugi sluajevi koje su autori ove knjige podrobnije
i ire izloili na drugome mjestu. Konano, ovo su rijei samoga
Isusa:
Nemojte misliti da sam doao donijeti na zemlju mir! Nisam
doao da donesem mir, nego ma. Da, doao sam da rastavim
sina od njegova oca, kerku od njezine majke i snahu od
njezine svekrve.
I, jo rjeitije, u nesumnjivo kumranskoj frazeologiji:

Nemojte misliti da sam doao ukinuti Zakon i Proroke! Ne

dooh da ih ukinem, ve da ih ostvarim. Jer, zaista, kaem
vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, nijedna kovra
slova iz Zakona sigurno nee nestati, a da se sve ne ostvari.
Stoga, tko god prekri i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi
i naui druge da tako rade, bit e najmanji u kraljevstvu
nebeskom; dok e onaj koji ih bude nauavao biti velik u
kraljevstvu nebeskom.
Po ovome se odlomku ini kao da je Isus predvidio Pavlov dolazak.
U svakom sluaju, upozorio je na to na najizravniji mogui nain.
Prema standardima koje je postavio, Pavlov poloaj u Kraljevstvu
nebeskom nije mogao biti vii od onoga svih slubeno prezrenih
ljudi.
U novome se svjetlu pokazuje i utvrda Masada, te karakter i
mentalitet njezinih neustraivih branitelja. Kada se 66. godine Sveta
Zemlja podigla na ustanak, Masada je bila jedna od prvih utvrda koje
je osvojio Menahem, sin ili unuk Jude iz Galileje, osnivaa sekte
zelota. Smjetena visoko na strmoj planini, s pogledom na jugo
zapadnu obalu Mrtvoga mora, oko ezdeset kilometara ispod Kumrana, ovo je mjesto postalo najvanijim pobunjenikim bastionom, te
vrhunskim simbolom i utjelovljenjem njihova otpora. Premda je
ustanak ve odavno bio uguen, Masada je jo dugo vremena nakon
toga pruala otpor. Jeruzalem je, primjerice, bio zauzet i sravnjen sa
zemljom dvije godine nakon izbijanja pobune, 68. god. posl. Kr.
Masada je, meutim, ostala neosvojivom sve do 74. godine. S njenih
je zidina 960 branitelja trpjelo i odbijalo neprekidne napade i
potpunu opsadu od strane rimske vojske, koja je, kako se procjenjuje,
brojila tisuu i pet stotina vojnika.
Usprkos ustrajnosti njezinih boraca, poloaj Masade se, sre
dinom travnja 74. godine, pokazao beznadnim. U nedostatku poja
anja i potpuno okruen rimskim postrojbama, garnizon vie nije
mogao izdrati estoke napade neprijatelja. Rimski su vojnici,
naoruani tekim opsadnim strojevima, izgradili ogromnu rampu
koja se penjala uz strme litice te su se, u noi 15. travnja, pripremili
na svoj konani napad. Garnizon je, pod zapovjednitvom Eleazara
ben Jaira, donio svoju odluku. Mukarci su ubili svoje ene i djecu.
Desetorica ih je, zatim, bila odabrana da poubijaju svoje suborce.

Uinivi to, zapoeli su sa drijebanjem, kako bi izabrali jednoga koji

e ubiti preostalu devetoricu. Nakon to je izvrio svoj zadatak,
posljednji od njih zapalio je utvrdu, a zatim ubio i sebe. Unutar zidina
Masade, 960 mukaraca, ena i djece nalo je smrt. Kada su Rimljani
sljedeeg jutra konano prodrli unutra, tamo su pronali samo mrtva
tjelesa meu ruevinama.
Dvije ene i petoro djece izbjegli su pokolju, navodno se sakrivi
u odvodima ispod utvrde, dok su svi ostali lanovi garnizona poinili
kolektivno samoubojstvo. Josip prepriava svjedoenje jedne od
ena - pozivajui se, kae on, na njezino ispitivanje od strane rimskih
asnika. Prema Josipu, ona je potanko ispriala sve to se dogodilo
posljednje noi opsade. Ako je vjerovati toj prii (a nema razloga
zbog kojih bismo mogli sumnjati), Eleazar, zapovjednik utvrde,
svojom je karizmatinom i uvjerljivom elokvencijom pozvao ljude
neka poine zajedniko samoubojstvo:
Jo otkako je primitivan ovjek poeo misliti, rijei naih
predaka i bogova, osnaene djelovanjem i duhom naih
otaca, stalno su nas podsjeale na to da je za ovjeka prava
nesrea ivot, a ne smrt. Naim duama smrt daruje slobodu,
i puta ih da odu u svoj isti dom, gdje vie nee znati za
nesreu; no, dok su one zatvorene u smrtnome tijelu i dijele
njegove jade, one su, uistinu, mrtve.
Jer, povezivati boansko sa smrtnim, doista je neprimje
reno. Svakako, dua, zarobljena u tijelu, moe uiniti mnogo;
ona tijelo ini vlastitim osjetilnim organom, nevidljivo ga
pokreui i tjerajui ga da djeluje dalje od dosega njegove
smrtne prirode. Ali kada se ona, osloboena od tereta koji je
vee za zemlju vrati na svoje mjesto, tada uistinu dobiva dio
blagoslovljene moi i neograniene snage, ostajui jednako
nevidljivom ljudskim oima kao i sam Bog. Dua se ne moe
vidjeti niti kada je u tijelu; ona u nj ulazi neopaeno i
nevidljiva iz njega izlazi, sama imajui stalnu prirodu, ali
uzrokujui promjene u tijelu.; jer, sve ega se dua dotakne,
ivi i cvjeta, a sve to napusti, vene i umire: tako je preobilna
u svojoj besmrtnosti.
Prema Josipu, Eleazar zakljuuje: Umrimo neporobljeni od svojih

neprijatelja, i napustimo ovaj svijet kao slobodni ljudi, zajedno sa

svojim enama i djecom. Tako zapovijeda Zakon.
Josip se u nekim sluajevima pokazuje nepouzdanim izvorom.
Meutim, takvo to se moe odmah zamijetiti. U ovome sluaju,
nema nikakvoga razloga sumnjati u njegove rijei; iskopavanja kod
Masade, koja su voena ezdesetih godina, podrala su njegovu
verziju dogaaja. Mogue je, naravno, da je Josip pomalo uljepao
Eleazarove govore, uinivi ih moda rjeitijima negoli su zapravo
bili, dajui sebi neto pjesnike slobode. No, openiti se ton govora
doimlje istinitim, a povijesniari su ga, kao takvog, uvijek prihvaali.
tovie, Josip je na jedinstveni i prvorazredni nain mogao razumjeti
mentalitet koji je diktirao masovni suicid u Masadi. Na poetku
ustanka, i on sam bio je zapovjednik pobunjenika u Galileji. Godine
67., njegove je snage, kod Jotapate, danas Jodefata blizu Sepore,
okruila rimska vojska pod zapovjednitvom Vespazijana. Kada je
grad pao, mnogi su njegovi branitelji poinili samoubojstvo radije
negoli se podvrgli zarobljavanju. Mnogi drugi, ukljuujui i Josipa,
pobjegli su i sakrili se u piljama. Prema vlastitom kazivanju, naao
se u jednoj pilji zajedno s etrdesetoricom bjegunaca. I ovdje je, kao
u Masadi, drijebanjem odlueno o tome koji e od njih ubiti svoje
suborce. Bilo sretnim sluajem, kako kae Josip, bilo Bojom Providnou, ili, pak, varkama koje su im u tome pomogle, preivjeli su
samo on i jo jedan ovjek. Nagovorivi svoga prijatelja na predaju,
on je sam prebjegao pobjednikim Rimljanima. Ova mu avantura,
naravno, nimalo ne slui na ast, meutim, iako sam nije mogao
ispunjavati zelotske standarde, nisu mu bili strani njihovi stavovi,
ukljuujui i spremnost na samounitenje u ime Zakona.
U stvarnosti, takvo je samounitenje bilo voeno sofisticiranom
logikom, koja Josipovim itateljima u ono vrijeme, kao ni kasnije,
nije bila odmah uoljiva. Masovna samoubojstva u Masadi, Gamali, i
drugim mjestima, kae Eisenman, poivaju na jedinstveno zelotskoj ideji uskrsnua. Ovaj je koncept prvobitno ukorijenjen u
djelima dvojice starozavjetnih proroka, Danijelu i Ezekijelu, iji su
tekstovi pronaeni meu svicima s Mrtvog mora, u Kumranu. Dani
jel (Danijel 12:2) je bio prvi koji je ovu ideju izrazio u neto jasnijem
obliku: Tada e se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu;
jedni za vjeni ivot, drugi za sramotu, za vjenu gadost. On, tako
er, govori o neizbjenom dolasku Kraljevstva nebeskoga, Kraju

vremena, dolasku pomazanoga vladara, i Sina ovjejeg koje

mu e biti povjerena vlast: Gledah u nonim vienjima i gle na obla
cima nebeskim dolazi kao Sin ovjeji. On se priblii Pradavnome, i
dovedu ga k njemu. (Danijel 7:13-14)
U Ezekijelovoj knjizi, vani je odlomak onaj o njegovoj uvenoj
viziji doline prepune osuenih kostiju, od koje e sve, najavljuje Bog,
ponovno ivjeti:
Zato prorokuj i reci im: Ovako govori Jahve Gospod: Ja u
otvoriti vae grobove, izvesti vas iz vaih grobova, narode
moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ete da sam ja
Jahve, kad otvorim grobove vae i kad vas izvedem iz vaih
grobova, moj narode! I duh svoj udahnut u u vas da oivite,
i dovest u vas u vau zemlju, i znat ete da ja, Jahve,
govorim i inim-rije je Jahve Gospoda. (Ez 37:12-14)
Izgleda da je ovaj odlomak bio od osobite vanosti, jer je njegov pri
jepis pronaen zakopan ispod poda sinagoge u Masadi.
Ideju uskrsnua koju su iznosili David i Ezekijel, preuzeli su i
prilagodili izvorni vritelji Zakona, Makabejci. Tako se, u Drugoj
knjizi o Makabejcima, ona koristi u svrhu poticanja muenitva u
ime Zakona. U Drugoj knjizi o Makabejcima (2 Mak. 14:42), Starje
ina iz Jeruzalema ubio se radije negoli postao zarobljenikom i trpio
nasilje. U istoj knjizi (2 Mak. 6:18), sveenik i uitelj Zakona, Eleazar, dragovoljno je odabrao smrt: Eleazara... nagovorili su, silom
mu otvarajui usta, da jede svinjetinu. Ali je on vie volio slavnu smrt
nego sramotan ivot, pa sam dragovoljno pristupi muilitu. Ovi su
primjeri, prema Eisenmanu, prototipi kasnije stvorenih zelotskih
uvjerenja. Naelo je pronalo svoj najpotpuniji izraz u Drugoj knjizi
o Makabejcima (2 Mak. 7), gdje se sedmorica brae podvrgavaju
smrti muenjem radije negoli se ogrijeili o Zakon:
Jedan od njih progovori u njihovo ime: to nas eli pitati i
od nas saznati? Radije emo umrijeti nego da prestupimo
zakone svojih otaca!
... Poslije njega muili su i treega... Junaki ree: Od
Neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona
prezirem, i nadam se da u ih od njega natrag dobiti.

Kad je taj preminuo, podvrgli su etvrtoga istim

mukama. Prije nego to je izdahnuo ree ovo: Blago onom
koji umre od ruke ljudi, u vrstoj nadi koju ima od Boga:
da e ga Bog uskrisiti! A ti - za tebe nema uskrsnua na
ivot!
Tako se i ovdje, u pretkranskoj Knjizi o Makabejcima, javlja naelo
uskrsnua u tijelu koje e dobiti tako vanu ulogu u kasnijoj kran
skoj teologiji. Ono je, meutim, kao to trei od gore navedenih
govora obrazlae, dostupno samo pravednima, odnosno, samo vri
teljima Zakona. No, postoji jo jedan vaan odlomak koji se odnosi
na smrt sedmorice brae. Neposredno prije negoli je posljednji od
njih bio pogubljen, njegova je majka dovedena da ga vidi. Nju su
nagovarali neka na nj utjee ne bi li se pokorio i tako se spasio.
Umjesto toga, ona mu je rekla: Ne boj se toga krvnika, nego budi
dostojan svoje brae i prihvati smrt, da te s tvojom braom u vrijeme
milosti opet naem! (2 Mak. 7:29). Na kraju vremena, oni koji umru
zajedno, zajedno e i uskrsnuli. Tako je Eleazar, u svome obraanju
garnizonu u Masadi, pozvao sve neka umru zajedno sa svojim ena
ma i djecom. Tako zapovijeda Zakon. Ali, ne saducejski Zakon
kasnijega judaizma - samo Zakon takozvanih zelota. Da su ene i
djeca u Masadi ostavljeni na ivotu, oni u rimskim rukama ne bi nali
smrt, ali bi ostali rastavljeni od svojih mukaraca i jedni od drugih.
Mnogi od njih otili bi u ropstvo, ene bi trpjele silovanja i obeaivanja u rimskim vojnim bordelima, liene svoje obredne istoe koju
nalae Zakon. U Masadi je strah od odvajanja i obeaivanja bio
jai od smrti, budui da je smrt za Pravednike bila samo privre
mena. Meu braniteljima Masade ivjelo je, dakle, naelo uskrsnua
tijela gotovo identino onome kasnijega kranstva.
Garnizon koji je branio Masadu teko bi se mogao pomiriti s
tradicionalnom slikom mirnih i miroljubivih esena - koji su, prema
pristalicama sporazumnoga tumaenja, inili zajednicu u Kumranu.
I doista, kako smo ve vidjeli, pristalice sporazuma i dalje ustraju
na tome da ni u kojemu sluaju ne moe postojati veza izmeu
kumranske zajednice i garnizona u Masadi, usprkos injenici da su
kod Masade pronaeni tekstovi identini nekima otkrivenima kod
Kumrana - kod Kumrana, ali i nigdje drugdje - i usprkos tome to su
branitelji Masade upotrebljavali potpuno isti kalendar kao kumranska

zajednica: jedinstveni solarni kalendar, za razliku od lunarnoga

slubene saducejske klike i kasnijega rabinskog judaizma.
I ovdje je opet mogue razluiti obrise koje je opisao Eisenman:
rasprostranjenog mesijanskog nacionalistikog pokreta, u kojemu su
se, ako su ikada meu njima postojale bitne razlike, ispreplitale
brojne pretpostavljene frakcije. Eisenmanovo tumaenje sreuje i
objanjava neto to se do sada smatralo vrelom kontradikcija i
zabuna. Ono, takoer, daje smisao Pavlovoj misiji na koju ga je
odaslao Jakov i hijerarhija takozvane rane Crkve - nazarenske
enklave - u Jeruzalemu. Treba naglasiti kako u biblijskim vremenima
Izrael nije bio samo podruje, tek odreeni dio zemlje. to je jo
vanije, Izrael je oznaavao ljude, pleme, vojsku. Kada je Pavla
i druge evaneliste jeruzalemska hijerarhija odaslala na zadatak,
njihov je cilj trebao biti obraenje ljudi na Zakon, odnosno, na
Izrael. Koje je bilo praktino znaenje njihove misije ako ne nova
enje vojnika? Od starozavjetnih vremena, a posebice od vremena
Babilonskoga suanjstva, pleme Izraelovo je bilo ratrkano po
cijelomu Mediteranu, pa i dalje, do Perzije - gdje su, za pobune
Simuna bar Kohbe, 132. godine, prema ovome narodu postojale
dovoljno velike simpatije da mu je Perzija obeala svoju potporu. Zar
jeruzalemski emisari nisu bili poslani kako bi okupili ovaj golemi
broj ljudi - pozvali na oruje ratrkani narod Izraela kako bi sa
svoje rodne grude otjerao rimskoga okupatora i oslobodio domo
vinu? A Pavao, propovijedajui potpuno novu religiju radije nego da
novai vojsku osloboditelja, u stvari je depolitizirao, demilitarizirao i
potkopavao pokret. Ovo bi, naravno, bio mnogo ozbiljniji problem
od skretanja s dogme ili odbacivanja odreenih obreda. Ovo bi,
zapravo, imalo znaenje izdaje. Jer, Zakon, kakvim ga predstavljaju
svici s Mrtvog mora, nije se bavio iskljuivo dogmom i pravilima
obreda. Kumranski tekstovi jasno odraavaju, kao svetu dunost,
nastojanje i elju da se ustolii legitimna mesijanska osoba, bilo u
svojstvu kralja, sveenika, ili, pak, oboje. To bi, kako se implicira,
znailo ponovnu uspostavu drevne monarhije i sveenstva, koji bi
otjerali okupatora, te zauzeli i oistili Svetu Zemlju za ljude koje je
Bog izabrao da je nastanjuju. Prema rijeima Ratnoga svitka:
Vladavina [napadaa] e svriti... sinovi pravednosti zasjat e nad
svim krajevima zemlje

16.
Pavao - rimski agent
ih dounik?

Imajui na umu ovaj velianstveni plan, osvrnimo se jo jednom na

zbrkani slijed dogaaja tako turo opisanih pred svretak Djela
apostolskih. Valja naglasiti kako su Pavla, nakon njegove podugake
evaneoske misije u inozemstvu, Jakov i hijerarhija ponovno pozvali
u Jeruzalem. Predosjeajui nevolju, njegovi su ga bliski sljedbenici
neprekidno upozoravali na opasnost i nagovarali ga neka odustane od
puta; no, Pavao, kao ovjek koji se nikada nije ustezao od sukoba,
ogluio se o njihove rijei. Sastavi se s Jakovom i ostalim lanovima
vodstva jeruzalemske zajednice, bio je jo jednom optuen za nemar
u izvravanju Zakona. Djela ne navode Pavlov odgovor na ove
optube, no, iz onoga to je uslijedilo, ini se da se zakleo, poriui
sve to je protiv njega bilo izreeno. Njegove e poslanice, meutim,
pokazati kako su optube doista bile opravdane. Drugim rijeima,
on priznaje ozbiljnost svoga prijestupa; i ma koliko je smjelo on
branio svoju ast, i ma koliko se fanatinom pokazala Pavlova oda
nost njegovoj verziji Isusa, on je priznao kako je, ovaj put, bilo
potrebno postii neku vrstu kompromisa. Tako je Pavao spremno
pristao podvrgnuti se sedmodnevnom obredu oienja, kako bi
dokazao nepravednost optubi kojima ga je teretila jeruzalemska
zajednica. Eisenman izjavljuje kako je mogue da je Jakov bio

svjestan pravoga stanja stvari, te da je time Pavla prevario. Da je

Pavao odbio izvriti obred oienja, bio bi pred svima oznaen kao
neprijatelj Zakona. Pristavi na obred, postao je, ak i vie nego prije,
onim Lacem o kojemu govori Komentar Habakuku. to god
da je on poduzeo u svoju obranu, svaki njegov postupak samo bi
pridonio optubama koje su mu se podastirale - a upravo je to i bila
Jakovljeva namjera.
U svakom sluaju, i unato samooienju koje ga je oslobodilo
krivnje, Pavao je i dalje budio neprijateljstvo meu vriteljima Za
kona - koji su ga, nekoliko dana kasnije, napali u Hramu. Izraelci,
u pomo!, objavili su, Evo onoga koji posvuda svakome propovi
jeda nauku koja je uperena protiv (idovskog) naroda, protiv Zakona
i protiv ovog mjesta! Povrh toga je i Grke uveo u hram i tako
oskvrnuo ovo sveto mjesto! (Djela 21:28). Ono to je uslijedilo nije
bio tek beznaajno komeanje:
Uskomea se sav grad i nastade strka naroda, te uhvatie
Pavla, izvukoe ga izvan hrama pa odmah zatvorie vrata.
Dok su ga nastojali ubiti, doe glas zapovjedniku ete da je
sav Jeruzalem u vrenju.(Djela 21:30-31)
U pomo je stigla kohorta - nita manje negoli est stotina ljudi - i za
tren, Pavao je bio spaen, vjerojatno kako bi se sprijeio nered jo
veih razmjera. Zbog kojeg bi se drugoga razloga kohorta uplitala u
spaavanje ivota jednoga heterodoksnog idova koji je bio uzrokom
bijesa svoje brae po vjeri? estina napada i razmjeri nereda koji su
mu uslijedili, samo svjedoe o ugledu, utjecaju i moi koje je meu
idovima(!) onoga vremena uivala takozvana rana Crkva u Jeru
zalemu. Jasno, ovdje se radi o pokretu unutar samoga judaizma,
kojemu su mnogi stanovnici grada iskazali odanost.
Spasivi ga od podivljale rulje, Rimljani su uhitili Pavla - koji je,
prije nego to su ga odveli u zatvor, zatraio doputenje da se obrati
mnotvu i tako se oslobodi krivnje. Iz neobjanjivih razloga, Rim
ljani su udovoljili njegovu zahtjevu, iako je njegov govor samo dolio
ulje na vatru. Pavao je zatim odveden u zatvor gdje je trebao biti
podvrgnut mukama i ispitivanju. Ispitivanju? O emu? Zato muiti i
ispitivati ovjeka koji je svoju brau po vjeri uvrijedio odstupanjem
od nekih suptilnih toaka pravovjerja i obreda? Postoji samo jedno

objanjenje za takav interes Rimljana - sumnja da je Pavao bio u

posjedu informacija politike i/ili vojne prirode.
Jedini ozbiljni politiki i/ili vojni protivnici s kojima su se
Rimljani mogli sueliti bili su pristalice nacionalistikoga pokreta zeloti iz popularne predaje. Pavlu, evanelistu rane Crkve, prije
tili su upravo ti vritelji Zakona - vie od etrdesetorice njih - koji
su se urotili da ga ubiju, zavjetovavi se kako nee uzimati ni hrane ni
pia sve dok to i ne izvre. Od takve ga je sudbine spasio njegov
dotada nespominjani roak, koji je, osiguravi mu pratnju, otpremio
Pavla iz Jeruzalema u Cezareju, gdje se ovaj pozvao na svoje pravo
kao rimskoga graanina da svoj sluaj izloi caru. U Cezareji je
Pavao uivao u ugodnom i prisnom druenju s rimskim prokuratorom, Antonijem Feliksom. Kako je Eisenman istaknuo, Pavao je bio
u bliskim odnosima i s prokuratorovim ogorom, Herodom Agripom
II, kao i s kraljevom sestrom, kasnije ljubavnicom Tita, rimskoga
zapovjednika koji e unititi Jeruzalem i, naposlijetku, postati
carem.
Ovo nisu jedini sumnjivi elementi u pozadini Pavlove biografije.
Od samoga poetka, njegova oita imunost, rimsko dravljanstvo i
veze s vladajuim slojevima, razlikovale su ga od ostalih lanova
rane Crkve. On je, oito, imao utjecajne prijatelje meu vladajuom
elitom. Kako je inae tako mladi ovjek mogao postati egze
kutorom visokoga sveenika? tovie, u svojoj poslanici Rimljanima
(16:11), Pavao govori o prijatelju imena Herodion - imena koje
prije moemo povezati s vladajuom dinastijom negoli s nekim od
bliskih mu evanelista. Djela 13:1 odnose se na Manaena, jednoga od
Pavlovih prijatelja iz Antiohije, koji je odrastao s Herodom tetrarhom. Ovo je jo jedan dokaz Pavlovih aristokratskih veza na visokoj
razini.
Postoji, dakle, barem mogunost da je Pavao bio nekom vrstom
rimskoga agenta. Eisenmana su na taj zakljuak naveli sami svici,
da bi zatim i u Novome zavjetu pronaao reference koje su ga
potvrdile. I doista, ako bi tko usporedio sav postojei materijal,
kombinirajui kumranske tekstove s biljekama Djela apostolskih,
zajedno s opskurnim navodima iz Pavlovih poslanica, takav bi se
zakljuak nametnuo kao realna mogunost. No, postoji jo jedna,
jednako zapanjujua mogunost. Oni posljednji, zbrkani i tajanstveni
dogaaji u Jeruzalemu, trenutana intervencija Rimljana, Pavlov

odlazak iz grada u velikoj pratnji, njegov raskoni boravak u Cezareji, njegov tajanstveni i potpuni nestanak s povijesne pozornice sve to nalazi svoj udesni odraz u dananjem vremenu, podsjeajui
nas na Program za zatitu svjedoka (Witness Protection Pro
gram) u Sjedinjenim Dravama, i takozvani supergrass fenomen
u Sjevernoj Irskoj. U oba sluaja, lan jedne nezakonite organizacije
- koja se bavi organiziranim kriminalom ili paravojnim terorizmom biva predan vlastima. On pristaje na pruanje dokaza i svjedoenje
u zamjenu za imunitet, zatitu, preseljenje i novac. I on e, poput
Pavla, biti izvrgnut opasnosti od odmazde od strane svojih kolega, i
stavljen pod, naizgled, pretjeranu vojnu i/ili policijsku zatitu, te u
tajnosti prebaen na neko drugo mjesto uz osiguranu pratnju. Zbog
suradnje s vlastima, bit e mu dodijeljen novi identitet te e,
zajedno sa svojom obitelji, konano biti preseljen negdje, teoretski
izvan dosega osvetnika. to se tie ire javnosti, i on e, poput Pavla,
jednostavno nestati.
Da li Pavao, dakle, pripada drutvu povijesnih tajnih agenata,
dounika i supergrass-ova? Ovo su neka od pitanja potaknuta
Eisenmanovim istraivanjima. No, u svakom sluaju, Pavlov dolazak
na scenu pokrenuo je nezaustavljivu lavinu dogaaja. Ono to je
zapoelo kao ogranieni pokret u okviru postojeega judaizma, iji
utjecaj nije nadilazio granice Svete Zemlje, poprimilo je razmjere i
snagu koje nitko nije mogao predvidjeti. Prvobitno ogranien na
ranu Crkvu i kumransku zajednicu, pokret je efektivno preotet i
pretvoren u neto to vie nije odgovaralo njegovim utemeljiteljima.
Iako heretika u svome zaetku, roena je misao koja e se tijekom
sljedea dva stoljea razviti u potpuno novu religiju. Ono to je bilo
herezom u okvirima judaizma, sada je postalo ortodoksijom kran
stva. Nekoliko povijesnih sluajnosti moglo je imati mnogo daleko
senije posljedice.

Pogovor

Pria o svicima ostala je, tako, nedovrenom. Njezin zaplet, meu

tim, i dalje traje, dobivajui nove i neoekivane zaokrete. Mnogo
toga se dogodilo od objavljivanja ove knjige u Velikoj Britaniji, u
svibnju 1991. godine. U jesen je situacija dosegla svoj vrhunac, kada
su svici postali temom naslovnica i uvodnika u asopisima poput
New York Times-a. ak i sada, kada se priprema ovo, depno izdanje
nae knjige, iz tiska izlaze i druge knjige i lanci, odravaju se
konferencije, i pojaava medijska pozornost, a razliiti protagonisti
objavljuju nove izjave.
Izraelski je Nadzorni odbor u svibnju dodijelio oksfordskom
Sveuilitu itavu zbirku fotografija rukopisnog materijala, te je, pod
pokroviteljstvom Geze Vermesa, uspostavljeno sredite za istraiva
nje svitaka. Pristup je, meutim, jo uvijek strogo ogranien i nedo
stupan neovisnim znanstvenicima. Prilikom jednoga interview-a na
britanskoj televiziji, profesor Norman Golb sa Sveuilita u Chicagu
pitao se o svrsi takvoga istraivakoga centra. Hoe li to, zapitao se,
biti samo centrom frustracija?
5. rujna, ameriki je tisak izvijestio kako su dvojica znanstvenika
s hebrejskog Union College-a u Cincinnatiju, profesor Ben-Zion
Wacholder i jedan od njegovih studenata, Martin G. Abegg, slomili
monopol nad svicima s Mrtvog mora. Upotrijebivi konkordat kojeg
je pedesetih godina sklopio meunarodni tim, sami su rekonstruirali
tekstove uz pomo raunala. Rezultate, za koje je reeno da su
osamdeset posto toni, objavilo je Biblijsko arheoloko drutvo pod
nadzorom Hershela Shanksa. Kako se moglo i predvidjeti, preivjeli

lanovi meunarodnog tima bili su prilino bijesni. Profesor Cross

ljutito je govorio protiv piratstva. Kako biste drukije to mogli
nazvati, grmio je John Strugnell, nego kraom. Meutim, 7.
rujna, uvodnik New York Times-a opravdao je Wacholderov i
Abeggov postupak:
Neki iz odbora mogli bi se nai u iskuenju da optue
znanstvenike iz Cincinnatija za piratstvo. Mi mislimo upravo
suprotno, gospodu Wacholdera i Abegga treba pohvaliti
zbog onoga to su uinili - probijajui se, sloj po sloj,
kroz obmanu. Odbor je, svojom opsesivnom tajnovitou,
zatakavanjem i svadljivou, ve odavno izgubio svoj
kredibilitet, kako u akademskoj zajednici, tako i meu
laicima. ini se da su dva znanstvenika iz Cincinnatija znala
ono to je odbor za svitke zaboravio: da svici, i ono to oni
govore o korijenima kranstva i rabinskog judaizma, pri
padaju civilizaciji u cjelini, a ne samo nekolicini osamljenih
profesora.
Ovome je uskoro uslijedilo jo uzbudljivije otkrie. 22. rujna,
Huntington Library u Californiji obznanila je kako se u njezinom
posjedu nalazi cjelovita zbirka fotografija jo neobjavljenog
rukopisnog materijala. Knjinici je zbirku povjerila Betty Bechtel, iz
Bechtel Corporation-a, koja ih je pribavila oko 1961. godine. Sa
znavi za postojanje fotografija, lanovi meunarodnog tima smjesta
su zahtijevali njihovo vraanje. Knjinica Huntington prezrivo je
odbila. Ne samo da je svoj stav o objavljivanju fotografija javno ob
znanila, ve je, takoer, najavila i svoju namjeru da ih uini dostup
nima svakom zainteresiranom znanstveniku. Kopije na mikrofilmu
mogle su se nabaviti po cijeni od samo deset dolara. Oslobodivi
svitke, rekao je William A. Moffat, direktor knjinice, oslobodio si
i znanstvenike.
lanovi meunarodnog tima, opet su, naravno, podigli prainu,
ovaj put veu nego prije. Ponovno su se pojavile optube za krau
znanstvenoga rada. Jedan neovisni profesor odgovorio je, meutim,
kako e veina ljudi ...(Huntington) smatrati nekom vrstom Robina
Hooda, koji krade od akademski privilegiranih kako bi udijelio
onima gladnima... znanja.

Amir Drori, glava izraelskih Starina, optuio je Huntington za

svakojake pravne prijestupe - iako su fotografije bile uzete mnogo
prije negoli su svici, kao ratni plijen, preli u izraelske ruke. Magen
Broshi, direktor Hrama Knjige, nejasno je progovorio o sudskom
gonjenju. Huntington je zauzeo vrsti stav. Sloboda pristupa ili
postoji ili ne postoji. Nae je stajalite da se mora omoguiti neome
tani pristup. Do tada je, meutim, javnost fotografija ve bila fait
accompli, i svaki pokuaj da se okrene proces pokazao bi se jalovim.
Prekasno je, objavio je Huntington, ve je uinjeno.
25. rujna, izraelska je vlada popustila, paljivo se ogradivi od
Drorijevih i Broshijevih izjava. Reeno je kako su Drori i Broshi
govorili kao pojedinci, a ne kao predstavnici izraelske vlade. Yuval
Neeman, izraelski ministar znanosti, dao je izjavu za tisak, naglasivi
kako e:
... svakom znanstveniku biti doputen slobodan pristup za
prouavanje svitaka i objavljivanje svojih zakljuaka. Zaista
je srea da je ova prilika sada postala dostupnom nakon to je
knjinica Huntington pustila u javnost fotografsku zbirku
rukopisnoga materijala.
U meuvremenu, istoga jutra u 11:05, ime Roberta Eisenmana
zabiljeeno je kao ono prvoga znanstvenika koji je formalno zatraio
i dobio pristup Huntingtonovim fotografijama rukopisnoga materi
jala. Bitka za pristup bila je dobivena. Meutim, jo uvijek preostaje
postupak opovrgavanja pravovjernosti tumaenja koju je meuna
rodni tim zastupao posljednjih etrdeset godina.
U vrijeme kada su gore opisani dogaaji postajali temama naslovnica, Eisenman je zapoeo svoje istraivanje i na drugim poljima.
Godine 1988., istaknuo je da su iskopavanja kod Kumrana daleko od
zavrenih i iscrpnih. Kumranski je krajobraz doista idealan za po
hranu rukopisa, a gotovo svi strunjaci na tome podruju dijele
miljenje da jo mnogo toga tek treba biti otkriveno. Nije samo
mogue, ve je i vjerojatno, da jo uvijek postoji dodatni rukopisni
materijal, zakopan negdje ispod odrona zemlje i kamenja. Mnoge se
pilje tek trebaju pravilno istraiti - odnosno, kroz ruevine uruenih
stropova nadolje, do leita stijene. Ostale pilje, koje su prethodno

istraili samo beduini, trebaju se nanovo ispitati, budui da su

beduini znali previdjeti neke od skrivenih dokumenata i za sobom
ostaviti mnoge fragmente; a, u svakom sluaju, slubeno sankcio
nirana beduinska iskopavanja prestala su s izbijanjem rata, 1967.
godine. U iroj okolici Kumrana postoje i drugi lokaliteti koji tek
trebaju biti podrobnije istraeni. Na primjer, osamnaest kilometara
juno, na obalama Mrtvog mora, u mjestu zvanom En el-Ghuweir,
jedan je izraelski arheolog pronaao grobove i ruevine (iako manje)
nastambi u kumranskom stilu. Razumno je pretpostaviti da pilje u
okolnom wadis-u, do sada neistraene, takoer mogu predstavljati
mjesta pohrane svitaka.
Imajui na umu ove injenice, Eisenman je odluio poduzeti vla
stita arheoloka istraivanja. Naravno, njegov se prvenstveni zadatak
sastojao u potrazi za dodatnim rukopisnim materijalom. Takav mate
rijal mogao je - kako je bio sluaj s Hramskim svitkom - biti
potpuno novi. No, ak i ako se pokae duplikatom materijala koji se
ve nalazio u rukama meunarodnog tima, tada bi se svako daljnje
zatakavanje pokazalo besmislenim. Osim izgleda za otkrivanjem
dodatnoga rukopisnog materijala, Eisenman je elio izgraditi najcje
lovitiju moguu sliku o stanovnitvu toga podruja, od Kumrana, do
Masade na jugu. Zakljuio je kako je mogue da su postojale i druge
zajednice u kumranskom stilu. Odluio je, stoga, potraiti dokaze
bilo kakve vrste - dokaze o opskrbi vodom, primjerice, poput terasa,
akvedukata i spremnika, koji su mogli biti izgraeni u svrhu
napajanja stoke i podravanja zemljoradnje.
Mihael Baigent je pratio Roberta Eisenmana i njegovu arheo
loku ekipu, i volontirao u dvije istraivake ekspedicije, u sijenju
1989. i sijenju 1990. godine. Prva od njih bila je usredotoena na
iskopavanja u pilji, otprilike dva kilometra juno od Kumrana, koja
se nalazi oko 152 metra visoko na litici. Spilja sadri brojne prosto
rije koje se prostiru barem 24 metra duboko u stijenu. Dio unutra
njosti ima meki pod nainjen od palminoga lia i nabijenoga blata.
Nije pronaen nijedan svitak, ali su otkriveni brojni predmeti iz
eljeznog doba - vr, uljanica, i, to je neobino, jedna strijela i vrak
strijele u savrenom stanju nakon 3000 godina. Ekspedicija je
pokazala, po prvi put, da su barem neke od pilja u okolici Kumrana
bile naseljene - ne samo privremeno, kao pribjeita tijekom kratkih
razdoblja opasnosti, ve i na mnogo trajnijoj osnovi.

Druga je ekspedicija nastojala u to veoj mjeri istraiti obalu

Mrtvog mora, juno od Kumrana, kao i tamonje litice. Svrha ovoga
pothvata bila je sastavljenje popisa svih do sada neistraenih pilja,
koje su mogle potaknuti kasnija opsena iskopavanja. Podijelivi se u
male skupine, ekspedicija je pretraila nekih dvadeset i pet
kilometara litice, ak se popevi na vrlet visoku 450 metara. Osim
pilja, tamo su pronaeni ostaci umjetnih terasa i zidova, graevina
za vodoopskrbu i navodnjavanje - to svjedoi o ljudskom naselja
vanju i kultivaciji. Sve zajedno, locirano je 137 pilja koje su nekada
bile nastanjene, te su podvrgnute preliminarnom ispitivanju bez isko
pavanja. Od tih, 83 ih se pokazalo vrijednim sistematinoga iskopa
vanja: one e postati sreditem buduih arheolokih aktivnosti.
Od posebnog i revolucionarnog znaaja prilikom svake takve
aktivnosti bit e novi sustav suvremenog zemaljskog radara pozna
toga kao Subsurface Interface Radar (SIR). S Eisenmanom smo
razgovarali o vjerojatnosti otkrivanja drugih pilja u blizini Kumrana
i du obale Mrtvog mora, kao i pilja, prostorija, podruma, prolaza
i/ili ostalih podzemnih struktura ispod ruevina samoga Kumrana. De
Vaux, jedina osoba koja je poduzela neka iskopavanja na odnosnom
lokalitetu, nikada nije tragao ni za im slinim, niti je ikada prodro
ispod povrine. Pa ipak, gotovo da i ne postoji graevina onakve
vrste kakvom se smatra Kumran, koja nema podzemnih prostorija,
prolaza, tamnica ili tunela za bijeg. Opeprihvaeno je stajalite da
neto slino doista mora postojati. No, za to e biti potrebno poduzeti
mnogo opsenija iskopavanja, koja ukljuuju mnogo pokuaja,
pogreaka a vjerojatno i neka oteenja lokaliteta.
Zbog svega toga, izgledi da se neto pronae ispod Kumrana,
inili su se, stoga, unaprijed osuenima na propast. No, ujesen 1988.
godine, sluajno smo naili na novinski lanak koji je govorio o
tajnom skrovitu koji je mogao biti od vanosti za ekspirijanske
znanstvenike, otkrivenom ispod crkve blizu Straford-on-Avon-a.
Ono to je u tome lanku nas zanimalo bila je injenica da se skrovite oito lociralo putem sustava podzemnog radarskog skeniranja,
koje je izvela tvrtka iz june Engleske.
Mogunosti koje nudi SIR pokazale su se uistinu uzbudljivima.
Bio je to zemaljski ekvivalent brodskog sonara. Naprava je bila prenosiva. Kada se preko zemljita pokree stalnom brzinom, na rau
nalu se pokazuje slika podzemnih oblika. Slika se dobiva slaganjem

toaka u kojima zemlja, stijena ili kakva druga gusta i vrsta tvar
proputa zrak. Cijeli sustav pokazuje se, tako, idealnim za lociranje
podzemnih pilja i pukotina. Ako nita drugo, on bi mogao registri
rati slojeve oko 10 metara ispod povrine zemlje. U posebno dobrim
uvjetima, mogao bi prodrijeti do dubine od 30 metara.
Upravitelj tvrtke koja je izvodila radarska ispitivanja bio je
spreman pomoi. On je, kako se ini, proitao sve knjige koje smo
objavili, te ga je zaintrigirala mogunost da njegova oprema bude
upotrijebljena u Kumranu. ak je izrazio elju da se pridrui ekspedi
ciji i sam rukuje radarom. Kao rezultat njegove ponude, Eisenmanova
se ekspedicija iz 1990. godine posebno usredotoila na biljeenje
lokaliteta koji su zahtijevali radarsko istraivanje. Sada smo trebali
ekati doputenje izraelske vlade da opremu unesemo u zemlju i
upotrijebimo je u Kumranu.
Svici s Mrtvog mora otkriveni 1947. godine, nisu bili prvi takvi
drevni tekstovi koji su ugledali svjetlost dana u judejskoj pustinji.
Doista, postoje izvjea iz 3. stoljea koji govore o takvim otkriima.
Teolog Origen, jedan od ranocrkvenih otaca, navodno je i sam
pronaao jedan takav tekst. Prema crkvenom povjesniaru Euzebiju,
Origen je pronaao nekoliko razliitih verzija starozavjetnih teksto
va, od kojih su neki bili mnogo godina izgubljeni. Za njega je reeno
da ih je istjerao iz njihovih skrovita i donio ih na svjetlost dana.
Jedna verzija psalama, kazuje nam Origen, bila je pronaena kod
Jerihona, u vru, za vladavine Antonina, Severova sina, Ovaj nam
podatak omoguuje da otkrie datiramo u vrijeme izmeu 211.i 217.
god. posl. Kr.
Jo intrigantnije je pismo iz vremena neposredno prije 805.
godine, koje je Timotej, patrijarh Seleukije, uputio drugome kleriku:
Od vjerodostojnih smo idova... koji su podueni kranskoj
vjeri... saznali da su prije deset godina u pilji kraj Jerihona
bile pronaene neke knjige... pas jednoga arapskog lovca
slijedio je neku ivotinju do pilje, ali se nije vratio. Arapin
je poao za njim i pronaao malu pilju u kojoj je bilo mnogo
knjiga. Arapin je otiao u Jeruzalem i o tome izvijestio
idove, koji su, zatim, pristigli u velikom broju i pronali
knjige Staroga zavjeta pisane na hebrejskom. Kako je ovjek

koji mi je to ispriao bio uen... upitao sam ga o mnogim

dijelovima Novoga zavjeta koji svoje podrijetlo imaju u
Starome zavjetu, no koji se tamo ne mogu pronai... Rekao
je: oni postoje i mogu se pronai u knjigama iz pilje...
Slina su se otkria dogaala i dalje, tijekom stoljea, sve do dana
njih dana. Jedno od najuvenijih jest ono iz devetnaestog stoljea,
Mosesa Williama Shapire, trgovca starinama iz Jeruzalema. Godine
1878., Shapira je uo za neke Arape koji su, bjeei od vlasti,
potraili utoite na podruju koje danas pripada Jordanu, na istonoj
obali Mrtvog mora. Ovdje, u pilji kod Wadi Mujiba, odmah preko
puta En Gedija, na drugoj strani obale, oni su pronali brojne stare
krpene smotuljke koje su rastvorili u nadi da e otkriti neto drago
cjeno. Pronali su samo mnogo svitaka od tamne koe. Jedan od
Arapa ponio ih je sa sobom, te je kasnije tvrdio da su mu svici
donijeli sreu. To je, kako se govorilo, bio razlog zbog kojeg ih nije
elio prodavati, ili razlog za povisivanje cijene.
Shapira, koji je prodavao starine europskim kolekcionarima i
muzejima, bio je zaintrigiran. Od eika koji mu je bio prijatelj, uspio
je kupiti ono to se inilo itavim korpusom rukopisnog materijala.
Bilo je to petnaest vrpci pergamenta, od kojih je svaka bila iroka 9 a
dugaka oko 18 centimetara. Nekoliko je tjedana Shapira prouavao
materijal, i konano doao do zakljuka da je u svojim rukama drao
drevnu verziju Ponovljenog zakona, koja se umnogome razlikovala
od priznatog biblijskog teksta.
Godine 1883., nakon brojnih posjeta i savjetovanja sa strunja
cima, Shapira je fragmente svojih svitaka donio u London. Bio je
oekivan s velikim uzbuenjem, o emu su nairoko pisale novine.
Britanski strunjaci proglasili su svitke izvornima, a njihove je prije
vode objavio The Times. Premijer, William Gladstone, pregovarao je
sa Shapirom o njihovoj moguoj kupnji. Oigledno se radilo o iznosu
od, u ono vrijeme nevjerojatnih, 1 milijun funti.
Francuska je vlada na drugu stranu Kanala poslala uglednoga
znanstvenika, jednog od Shapirinih starih neprijatelja, kako bi ispitao
fragmente i sastavio izvjee. Shapira nije dopustio Francuzu da
izbliza pogleda materijal ili da ga dodiruje, te je ovaj uspio samo
letimino pogledati dva ili tri fragmenta. Na kraju je, zbog Shapirine
nepopustljivosti, proveo dva dana promatrajui dva fragmenta koji su

bili izloeni pod staklom, dok su ga neprekidno ometali drugi posje

titelji muzeja. Iz prkosa ili opravdane ogorenosti, Francuz je konano
fragmente proglasio krivotvorinama. Ne potrudivi se ispitati stvar
dublje, i ostali su znanstvenici usvojili jednaki zakljuak, te se itava
pria ubrzo pretvorila u farsu. Shapira je bio uniten. Odbaen i osra
moen, ubio se u hotelskoj sobi u Rotterdamu, 9. oujka, 1884. godine.
Fragmente njegovih svitaka kupio je londonski trgovac starim knji
gama za 10 funti i 5 ilinga.
Od tada do danas, svicima nema ni traga ni glasa - iako se jo
uvijek mogu pojaviti na neijem tavanu ili meu stvarima kakvoga
privatnog kolekcionara. Posljednji pokuaji da im se ue u trag
pokazali su kako su svici, zajedno sa stvarima jednog preprodavaa
starina, moda otili u Australiju.
Brojni moderni strunjaci - ukljuujui i Allegra, koji je posebnu
pozornost posvetio Shapirinim svicima - prilino su uvjereni u izvor
nost fragmenata. Da su oni bili otkriveni u ovome stoljeu umjesto u
prolom, drao je Allegro, zasigurno bi se pokazali jednako vrijed
nima poput materijala pronaenog u Kumranu. No, u kasnom devet
naestom stoljeu, sujete, akademski ugledi i prikriveni interesi, bili
su vie-manje jednaki dananjima. Kao posljedica, neto od mogue
neprocjenjive vrijednosti bilo je, gotovo sigurno, nepovratno izgu
bljeno.
I pored toga, nastavljeno je s otkriima poput Shapirinih. Tako
nam je, primjerice, sedamdesetih godina, kada smo o svicima s Mrt
vog mora i slinim dokumentima posjedovali tek povrne informacije,
iz Pariza telefonirao prijatelj, skuplja starina. Zatraio je od nas, a
posebno od Michaela Baigenta, koji se profesionalno bavio fotogra
firanjem, da se sastanemo s njim u Londonu, u jednom restoranu u
blizini Charing Crossa. Od Baigenta je zatraio da ponese svoj
fotoaparat i dri ga skrivenog.
Naega je prijatelja Baigent naao u drutvu trojice ljudi amerikog kolekcionara, palestinskog preprodavaa i jordanskoga
inenjera. Otpratio ih je do oblinje banke, gdje su uli u jednu malu
privatnu prostoriju i tamo izloili dva drvena sanduka, od kojih je
svaki bio zakljuan s tri brave. Ne znamo to se u njima nalazi,
rekao je jedan od slubenika banke. Ne elimo ni znati to je u
njima. Slubenici su zatim otili, ostavivi Baigenta i njegova etiri
prijatelja zakljuane u sobi.

Obavljen je telefonski razgovor s Jeruzalemom odakle je stigla

neka vrsta doputenja. Jordanski je inenjer zatim izvadio hrpu klju
eva i zapoeo s otvaranjem sanduka. U njima se doslovno nalazilo
na stotine araka od tankoga kartona, od kojih je svaki sadrao
(zalijepljene ljepljivom vrpcom!) oko dvanaest fragmenata na starom
pergamentu i/ili papirusu. Fragmenti su, oito, unutra stajali podue
vrijeme, a potjecali su iz brojnih i razliitih izvora, i pisani na neko
liko razliitih jezika - aramejskom, hebrejskom, grkom i arapskom.
Kako se i moglo oekivati od ovako eklektikog i nasumino priku
pljenoga materijala, nije ba sve bilo od vrijednosti. Mnogi su se
fragmenti kasnije pokazali bezvrijednima - rauni i dokumenti starih
trgovakih transakcija koji su moda bili izvueni iz neke prastare
kutije za otpatke. No, osim njih, bilo je i drugih fragmenata.
Zbirka je stigla u London putem tajnog trita svicima koje je
cvjetalo u Jeruzalemu i Betlehemu tijekom pedesetih i ezdesetih
godina, a iz Izraela je iznesena tijekom, ili neposredno nakon rata
1967. godine. Navodno se sada nudi jednoj neimenovanoj europskoj
vladi, za, kako se doznaje, iznos od 3 milijuna funti. Baigent je zamo
ljen da naini odabir fotografija, koje su trebale biti izloene kao pri
mjeri fragmenata od vrijednosti. Nainio je otprilike stotinu fotografija,
no, ovdje je bilo na stotine araka i oko dvije tisue fragmenata, od
kojih su mnogi bili prilino veliki.
Prolo je vie od dvanaest godina nakon ovoga dogaaja, no, mi
nismo saznali to se dalje dogodilo sa zbirkom. Ako je kupnja doista
bila ugovorena, uinjeno je to vrlo tiho, bez uplitanja javnosti. Mogu
e je i to da se zbirka i dalje nalazi u londonskoj banci, ili u nekom
slinom trezoru negdje drugdje, ili, pak, meu vrijednostima nekog
privatnog preprodavaa.
Transakcije poput one s kojom smo i mi bili povrno upoznati,
pokazale su se. kako smo saznali, nimalo neuobiajenima. Tijekom
osamdesetih, nae nas je istraivanje uvuklo u zamrenu mreu
preprodavaa starina i kolekcionara, upletenih u podzemnu trgovinu
svicima. Ova je mrea meunarodna i moe se usporediti s onom
koja se bavila trgovinom slikama ili draguljima. Mogue je smjesta
stvoriti na stotine tisua funti i izvriti njihov transfer na temelju
pukoga stiska ruke.
Dva su imbenika dovela do razbijanja podzemnog trita svici
ma. Jedan je bila akcija Yigaela Yadina i izraelske vojske, neposredno

nakon rata 1967. godine, kada je trgovac imena Kando bio zadran na
ispitivanju i prisiljen da otkrije skrovite Hramskog svitka. Nije
udo da je ova akcija poremetila postojee primirje i uvrstila
duboko nepovjerenje meu izraelskim i arapskim preprodavaima.
Kao posljedica, veliki dio materijala kojeg su pronali beduini, a koji
bi, inae, preao u izraelske ruke, sada je pronaao svoj tajni put do
Amana ili Damaska, ili ak jo dalje, na Zapad, preko Turske ili
Libanona.
Drugi udarac podzemnoj trgovini svicima bio je zakon donesen u
krilu UNESCO-a, prema kojemu sve starine prokrijumarene iz
zemlje moraju biti vraene u mjesto svoga podrijetla. Zakon je imao
retroaktivno djelovanje, zbog ega pojedinci, koji su uloili velike
iznose u rukopisni materijal, ili se, pak, nadali da e pribaviti takve
iznose njegovom prodajom, nisu mogli riskirati da svoje posjede
javno obznane. Kao posljedica, zakon je tajni promet svicima
potjerao jo dublje u podzemlje - i, naravno, prouzroio dramatian
uspon cijena.
Kako djeluje podzemna trgovina svicima? Veliki dio odvija se
pod nadzorom odreenih obitelji, vjetih u trgovini starinama, koje
pribavljaju mnoge starine u zakonitoj prodaji u Izraelu i inozemstvu.
Tijekom posljednjih pedeset godina, ove su obitelji stvorile vlastite
obavjetajne mree, koje blisko surauju s beduinima i upoznate su s
najnovijim glasinama, aputanjima, legendama i navodnim otkriima
od vanosti za staretinare. Kada se locira neko potencijalno bogato
nalazite, zemljite se iznajmljuje na godinu dana, a na njemu se
podie veliki crni beduinski ator. Nou se ispod toga atora provode
iskopavanja. Kada se iskopaju sve vrijedne starine, ator se sklapa, a
njegovi stanovnici odlaze dalje. Slino se dogaa i u gradovima,
posebice u Jeruzalemu, koji se pokazao osobito plodnim podrujem.
Lokaliteti se iznajmljuju na kratko vrijeme, a ako je potrebno, i
kupuju. Ako na njima nema kua, tada e se one izgraditi. Stanovnici
e zatim vriti iskopavanja od podruma do leita stijene.
Takvim je postupcima mnogo rukopisnoga materijala pronalo
svoj put u ruke privatnih kolekcionara i investitora. Ovaj materijal u
potpunosti zaobilazi svijet slubene arheologije i biblicistike.
Doista, svijet slubene arheologije i biblicistike esto puta i ne zna
da on postoji. lanovima akademske zajednice nije poznato da u
ovome trenutku postoji velika koliina kumranskoga materijala, kao

i onoga s njim u svezi, koji se nalazi u posjedu kolekcionara ili je,

pak, na prodaju. Mi sami znamo za brojne takve fragmente. Znamo,
primjerice, za dobro ouvani prijepis jednoga kumranskog teksta,
nazvanoga Knjiga Jubileja, i za mnotvo pisama koja je napisao
imun bar Kohba. Postoje i prilino dobro utemeljeni razlozi zbog
kojih bismo mogli povjerovati da takoer postoje i drugi dokumenti dokumenti od jo veega znaaja, potpuno jedinstveni, o kojima
svijet znanosti i ne sanja.
Tijekom sljedeih nekoliko godina moe se oekivati vrlo znaajan
razvoj dogaaja, i to u tri pogleda. Kao prvo, to je sam kumranski
materijal. Sada, kada je itav njegov korpus postao dostupan, neovis
ni znanstvenici, bez predrasuda, bez nasilja i bez skrivenih interesa
koje treba zatititi, mogu slobodno prionuti na posao. Pravovjernost
tumaenja meunarodnog tima ve je poela trpjeti napade; a, kako
je pokazala ova knjiga, navodni arheoloki i paleografski dokaz
kojim on podupire svoje stajalite nee izdrati daljnje kritike.
Oekujemo, stoga, radikalnu, temeljitu reviziju postupaka kojima su
ustanovljeni datumi nastanka brojnih, posebno vanih tekstova. Kao
rezultat, ve poznati materijal dobit e novi smisao, a iznjedrit e se i
novi, protumaen na nain koji bi, prije samo nekoliko godina, bio
smatran neprihvatljivim.
U isto vrijeme, svaka ekspedicija koju u Kumranu i na obalama
Mrtvog mora poduzimaju Eisenman i njegovi kolege, ini realnom
mogunost da svjetlost dana ugleda i potpuno novi materijal. Ovo e
se pokazati jo vjerojatnijim pogotovo sada, kada je izraelska vlada
odobrila uporabu Subsurface Interface Radar sustava.
Na kraju, postoji tajno trite svitaka, koje u bilo kojemu trenu
tku moe izbaciti neto od iznimnog znaaja - neto to se do sada
dralo u tajnosti, i konano puteno u javnost. Kao to smo ve rekli,
takav materijal doista postoji. Pitanje je jedino da li e i kada, oni u
ijemu se posjedu nalazi, odluiti da to i obznane.
Bez obzira na to odakle bi novi materijal mogao izniknuti, usko
ro bi se trebala pojaviti svjea, i, u nekim sluajevima, vrlo vana
otkria, koja e baciti novo svjetlo na biblijsku povijest, karakter
drevnoga judaizma, te izvore kranstva, ali i islama. Ne treba,
naravno, oekivati otkrie koje e sruiti Crkvu, ili bilo to tako
apokaliptinih razmjera. Konano, Crkva je danas manje religiozna

negoli drutvena, kulturna, politika i gospodarska institucija. Njezi

na stabilnost i sigurnost poiva na imbenicima prilino odvojenima
od vjere, doktrine i dogme koju promie. No, neki ljudi bi se, u
svakom sluaju, nali u iskuenju i propitkivali da li bi Crkva - kao
institucija tako oito popustljiva, pristrana i nepouzdana u vlastitoj
znanosti i vlastitoj verziji svoje povijesti i izvora - trebala smatrati
tako pouzdanim i vjerodostojnim autoritetom u svome pristupu
takvim kljunim suvremenim pitanjima kao to su prenaseljenost,
kontrola raanja, poloaj ena i sveeniki celibat.
Meutim, znaaj kumranskih tekstova ne poiva samo u
mogunosti da budu izvorom neugodnosti za Crkvu. Stvarni znaaj
kumranskih tekstova poiva i u onome to nam mogu ispriati o
Svetoj Zemlji, tome tlu koje je, tijekom mnogih stoljea, bilo okrutno
natapano ljudskom krvlju, prolivenom u ime sukobljenih bogova ili,
da budemo precizniji, ne ba razliitih verzija istoga Boga. Moda e
nam dokumenti, koji tek trebaju biti otkriveni, rei neto vie o
razmjerima i besmislenosti nae vlastite ludosti - posramiti nas i
natjerati, barem u nekom smislu, da se okrenemo razumu. Svici s
Mrtvog mora pruaju nam novi pogled na tri velike religije roene na
Srednjem Istoku. Razlike meu njima nisu toliko velike koliko su to
njihove meusobne slinosti, i to ih vie prouavamo, to e nam
uoljivije biti da potjeu iz sutinski istoga izvora, te, ako ga ne
smatramo posljedicom nesporazuma, da jaz meu njima ne proizlazi
toliko iz duhovnih vrijednosti koliko iz politikih razloga, pohlepe,
sebinosti i drskih i svojevoljnih tumaenja. Judaizam, kranstvo i
islam, sada su opsjednuti ponovnim uzdizanjem fundamentalizma.
eljeli bismo vjerovati - iako je previe tome se nadati - da e vee
razumijevanje njihovih zajednikih korijena pomoi u nadilaenju
predrasuda, licemjerja, netolerancije i fanatizma kojemu je funda
mentalizam tradicionalno sklon.
17. sijenja, 1991.
13. listopada, 1991.

O autorima
Michael Baigent je diplomirao na sveuilitu Christchurch u Novom
Zelandu. Richard Leigh je, diplomiravi na sveuilitu Tufts u
Bostonu, nastavio kolovanje na poslijediplomskim studijima na
ikakom Sveuilitu, te sveuilitu Stony Brook, u dravi New
York. Autori su knjiga The Holy Blood and The Holy Grail (Sveta
krv, sveti gral), The Messianic Legacy (Mesijansko naslijee) i The
Temple and the Lodge (Hram i loa).

Solomon Schecter okruen sanducima s rukopisima koje je 1896. godine

pribavio iz kairske geniza-e i donio ih u Cambridge.

- Primjerci rukopisnih fragmenata

kupljenih od beduina nakon njihove
identifikacije i slaganja. Samo
nekoliko od tisua takvih fragmenata
mogue je precizno sastaviti.

- Kumranske ruevine tijekom jednog iskopavanja predvoenog ocem

de Vauxom i Geraldom Lankesterom Hardingom.

- Profesor H. Wright Baker iz Sveuilita u Manchesteru razrezuje Bakreni

svitak na dijelove kako bi mogli biti prevedeni. Pokazalo se da Bakreni svitak
sadri popis blaga iz jeruzalemskoga Hrama.
- Neotvoreni Bakreni svitak, pronaen 1952. godine u pilji 3, slomljen na
dva dijela.

lanovi meunarodnog tima rade na fragmentima svitaka u Scrolleryju

Svitak Psalama iz pilje 11 prije odmotavanja.

- Peat pronaen u kumranskim ruevinama. Zanimljivo, na njemu se nalazi

ime vlasnika, Josip, na grkom jeziku, a ne na hebrejskom ili aramejskom.

Kumran, vapnenake terase. Fotografija je snimljena s ruevina koje gledaju

na zapad, prema judejskim brdima, sa piljom 5 sasvim lijevo i dva otvora pilje 4
odmah desno. Izvorni ulaz u pilju 4 moe se vidjeti iznad otvora na desnoj strani.

-Gore- Ruevine Kumrana. pilje 4 i 5

mogu se vidjeti na kraju najblie
erodirane litice.
<--- Unutranjost pilje 4 u Kumranu,
gdje je 1954. godine otkriveno najvie
fragmenata. Iz pilje 4 je izneseno oko
800 razliitih svitaka.
-Sljedea- Pogled na kumranske ruevine
s utvrene kule. Vide se ostaci
kovanice oruja, krunoga oblika,
lijevo se vidi dio odvoda.

Ostaci glavnoga vodenog puta

koji vodi u kumransku zajednicu.
Lokalitet ima sloeni sustav navod
njavanja koji se, nakon godinjih
padalina, opskrbljivao vodom iz
Wadija, iza ruevina.
Spremnik u pustinjskom tlu
na stjenovitim terasama u blizini
kumranskih ruevina. Kontrola i
pohrana vode bile su kljune za
preivljavanje takve zajednice.

Opskrba vodom u Kumranu

ovisila je o ovome vodenom tunelu
koji prolazi kroz vrstu stijenu na
litici. Voda se prikupljala u Wadiju
i usmjeravala kroz ovaj tunel.
Izlaz iz vodenoga tunela.
Odavde je voda otjecala kanalom
koji vodi do samoga naselja.

Nekoliko od otprilike 1200 grobova prekrivenih kamenjem, neto istonije

od ruevina. Poredani u smjeru sjever-jug, protivno uobiajenoj idovskoj praksi,
grobovi su, ini se, bili jedinstveni za zajednicu kumranskoga tipa. Malobrojni su
grobovi otvoreni, a u njima pronaeni ostaci mukaraca, ena i djece.

- Otprilike dvanaest grobova kumranskoga tipa, poredanih u smjeru sjever-jug,

otkriveni su oko osamnaest kilometara juno od Kumrana, u En el-Ghuweir.
Oigledno je i na ovome lokalitetu bilo naselje. pilje u Wadiju i litice u pozadini
mogle su sluiti za pohranu iste vrste svitaka kao i onih pronaenih kod Kumrana.
- Ruevine naselja kod En el-Ghuweir, nedaleko grobova. Ruevine datiraju iz
vremena Herodijade.

- Piramidalno brdo kod Gamle u Golanu, gdje je stajala posljednja citadela.

Ovdje je 10. studenog 67. godine 4000 zelota poginulo borei se s Rimljanima,
a jo ih je 5000 poinilo samoubojstvo skaui preko litice. Svici s Mrtvog mora
pruaju uvid u razlog koji lei u pozadini ovakvih masovnih samoubojstava.
- Ruevine Masade gdje je u to doba 1.000 zelota - mukaraca, ena
i djece - odabralo samoubojstvo radije negoli da padnu u ruke Rimljana.