U eseju Greila Marcusa Elvis:Presliad, Elvis je predstavljen kao kljuna figura

Amerike kulture koja ne trpi usporedbe s naim ostalim glazbenim legendama. Marcus u
Elvisu prepoznaje personifikaciju svega onoga to je sjajno u vezi s Amerikom; za njega je on
veliki umjetnik, veliki rocker, veliki simbol mogunosti, veliki Amerikanac (Marcus 121). Na
prvi pogled, doima se kao da Marcus pie jo jednu posvetu velikom Kralju, no vrlo brzo on
itateljima daje do znanja kako je mnogo toga to smo mislili da znamo o Elvisu tek iluzija.
Za Marcusa, pravi Elvis je izvedba Elvisa: . . . Elvis transcendira svoj talent do one toke
u kojoj on postaje suvian. . . aktivnost je beznaajna kada jednostavno moemo uivati u
prisutnosti ovjeka koji je stvarao povijest (ibid.) Prema tome, Elvisov je identitet usidren u
njegovom izgledu na pozornici, njegovoj izvedbi, i njegovoj prisutnosti. Elvis se doima kao
antiteza kreativnosti: Kako netko moe stvarati kada je jedina stvar koju je potrebno
napraviti jest pojaviti se? (ibid.)
Prema Marcusu, razumjeti Elvisa kao izvoaa znai razumjeti njegov mitski status.
Marcus vrlo jasno povlai granicu izmeu Elvisa ovjeka i izvedbe koju Elvis
isporuuje. Ono to Amerika vidi, i ono to eli, jest izvedba Kralja. Prema Marcusu, mit o
Elvisu proizvela je sama amerika glazbena kultura kako bi zadovoljila vlastitu udnju za
snagom njegove izvedbe: Kao da nije postojalo nita to bi Elvis mogao uiniti a to bi
zasjenilo izvoenje vlastitog mita. I stoga ga on izvodi s odmakom, podsmjehujui mu se,
izbacuje ga prema van samo kako bi mu se isti mit poput bumeranga vratio i ponovno ga
zatoio. (Marcus 122)
Marcus je mogao biti uspjean u lociranju izvora Elvisove primamljivosti na razini
njegove izvedbe. Takoer, mogao je i precizno ocrtati Elvisov portret i u njemu prepoznati
paradigmu Amerike kulture. Meutim, u analizi mita Elvisovih izvedbi, Marcus zakljuuje
kako su njegove pjesme predstavljale puku fasadu. Marcus opisuje kako je tijekom jednog
koncerta kao da upravo njegova dua pati Elvis otpjevao pjesmu This Time You Gave
Me a Mountain (koja se ticala Elvisove patnje prouzroene razvodom od njegove little
girl). Odmah zatim, meutim, Elvis nastavlja s pomalo burlesknom interpretacijom pjesme
Lawdy, Miss Clawdy, koju izvodi uz lijeni i namrgoeni izraz lica upuen publici. Za
Marcusa, ovaj opis utjelovljuje koncept Elvisove izvedbe, od kojih je svaka utemeljena u
osjeajnosti i ispraznosti. (Marcus 122) Prema tome, Elvis je sputen na razinu velikog
amerikog putujueg cirkusa, to, prema Marcusu, uistinu i jest mit o Elvisu.

Na prvi pogled, ini se kao da bi trebalo preispitati Marcusvu teorijsku optiku koja je
posrijedi u njegovu razumijevanju mita o Elvisu. Kao to je ve reeno, za Marcusa je
mit o Elvisu utemeljen u argumentaciji prema kojoj je Elvisova izvedba iluzija koja mu se
uvijek iznova vraa kako bi ga ponovno zarobila. Ukratko, Elvis je zatoen lananom
strukturom vlastite izvedbe, kojoj nikada ne moe uzmai. Dakle, teorijska perspektiva
oslanja se na ponavljajui uzorak unutar mita, koji se svaki put iznova vraa i tako dri
Elvisa i njegovu publiku zatoenicima izvedbe. Vrlo je upadljivo kako Marcus, umjesto opisa
i analize Elvisovih pjesama i njegovih koncerata, od itatelja oekuje izgradnju
interpretativnih pretpostavki o openitom znaenju Elvisove izvedbe i nainu na koji se pona
odnosi prema amerikoj glazbenoj kulturi. U eseju, Marcus prepoznaje mit o Elvisu kao
simbol dekadencije nae amerike kulture.
Odjeven u plavu, crvenu, bijelu, i jarku zlatnu boju, sa Superman kapom te prekriven
draguljima za koje nitko ne moe biti siguran jesu li lani ili ne, Elvis bi mogao utjelovljavati
ono najgore od nae kulture on je hvalisav, sebian, narcisoidan, snishodljiv i
materijalistian u suludim razmjerima. No, nema potrebe da se to shvaa ozbiljno, nema
potrebe da se ita shvaa ozbiljno. Aw shucks, govori seoski djeak; njemu je sve ala,
njegova odmaknutost lei u njegovom humoru. . . (122)
Ono to je Marcus ovdje uinio jest to da je definirao dvije glavne pretpostavke o
mitu o Elvisu. Najprije, odluio je da Elvisova izvedba predstavlja ono to Elvis zaista jest,
i da, u praksi, ne postoji kreativni subjekt iza fasade izvoaa. Drugo, Marcus je premjestio
mit i fasadu Elvisa u polje amerike glazbene kulture. Marcus od itatelja oekuje da
povjeruje kako je naa kultura uistinu dekadentna u prisvajanju i u postajanju dijelom ovoga
mita. Naravno, ovo ini nunim postavljanje pitanja koje je, u stvari, Marcusova premisa: je li
naa glazba a posebno ona Elvisa ispranjena od bilo kakvog sadraja i predstavlja li ona
samo iluziju?
Potrebno se zapitati koji su specifini uzroci nae navodne kulturne i glazbene
dekadencije o kojoj govori Marcus. Je li tomu tako zbog toga to smo u prvom redu
materijalistiko drutvo? Je li to zbog toga to spektakl i menaerija koji okruuju Elvisa nisu
u stanju uvidjeti umjetnike napore koji se kriju iza izvedbe? Nitko ne moe valjano
analizirati mit o Elvisu bez da osvijesti temelje ovakvih pretpostavki. Ukratko, ini se kao da
Marcus zahtjeva od svojih itatelja da jednostavno prihvate njegovu interpretaciju Elvisove
glazbe i njezin utjecaj na ameriku kulturu. Iako bi se moglo rei kako je Marcusov esej o

Elvisu sliniji knjievnom tekstu (kao to je sluaj i s tekstom Nineteen Fifty-five Alice
Walker), on, u stvari, itatelju prua neki tip analitikog pristupa kada je rije o razumijevanju
Elvisa. Budui da je to tako, njegovi argumenti podloni su izlaganju onom istom tipu
kriterija kojima on izlae mit o Elvisu.
Iako ga je na trenutke teko tono uoiti, ini se da se pravi Marcusov prigovor u
eseju odnosi na nedostatak kreativnosti Elvisa kao izvoaa, a i amerike glazbene kulture
openito. Za Marcusa, Elvis postoji samo kao simptom ili moda metafora prave bolesti
koja nagriza nau kulturu. Drugim rijeima, kao da ne posjedujemo autentinu strast ili elju
za stvaranjem. Kako tvrdi Marcus: Kako netko (to jest, Elvis) moe stvarati kada je jedina
stvar koju je potrebno napraviti jest pojaviti se? Ovo pitanje, meutim, samo namee
odgovor: naime, bilo koje drutvo koje oboava proizvod a ne stvaraoca postala je ispranjeno
od bilo kakvog sadraja. I tijekom toga, naa je kultura na neki nain kanjena gubitkom
svojih znaenja i vrijednosti.
Da bi osnaio vlastitu argumentaciju, Marcus smjeta mit o Elvisu u povijesnu
perspektivu. Pa tako pie: Povijest bez mita je u svakom sluaju pusta zemlja; no mitovi sun
privlani samo kada su u odnosu nepoklapanja s povijeu. Kada postanu zamjena potrebe za
stvaranjem povijesti, tada i oni postaju slijepe ulice, tek svrha sami sebi. (Marcus 123) Ovdje
imamo jedno oigledno stajalite, iz knjievne perspektive, prema kojem e mit koji je
kreativan, i kojim ima elju za stvaranjem, biti nuno u suprotnosti s obinom povijesti
koja ima tek tendenciju da samu sebe ponavlja. Jedino mit (Superman) moe biti izuzet od
ove ponavljajue logike zahvaljujui inu stvaranja. Naalost, Elvis nikada nije uspio
dosegnuti taj in kreacije jer se njegovo postojanje iscrpljuje u prisutnosti. (Marcus 123)
Prema tome, prisutnost jest upravo lokacija na kojoj nae drutvo eli zauvijek zadrati
Elvisa. Prema Marcusu, Elvisov jedini zadatak je dramatizacija vlastitog postojanja putem
ponavljajuih izvedbi, i u tom smislu nema potrebe za stvaranjem bilo ega novoga.
Ono to Marcus niti u jednom trenutku ne pojanjava, i ono to zahtjeva od itatelja da
prihvate zdravo za gotovo, je taj koncept prema kojemu Elvisova glazba ne posjeduje niti
minimalnu koliinu kreativnosti. Marcus ne uspijeva pokazati kako same Elvisove izvedbe ne
bi trebale predstavljati stvaralaki in. Nasuprot tome, moglo bi se argumentirati kako
Elvisova interpretacija pjesme An American Trilogy sama po sebi briljantno remek-djelo
jednog kreativnog genija. Suosjeanje, izraajnost, i umjetnika forma, sve je to prisutno u
ovoj izvedbi, zajedno s porukom koja kae kako naa zemlja treba raistiti s vlastitom

povijesti rasne diskriminacije. Pjesma An American Trilogy primjer je kvint-esencijalne

glazbeno-politike umjetnike forme; u njoj Elvis poziva ameriko drutvo da se suoi i
prevlada povijesno nasljee Graanskog rata, to je dotad odbijalo uiniti.
U svojoj interpretaciji pjesme, Marcusove prave namjere izlaze na vidjelo. On plee na
isti dekadentni ameriki ritam, dok je, prema njemu, Elvis glavni glasnogovornik koncepta
fasade:
Ali to je iluzija. ovjek ili ena jednaki pretenziji pjesme morali bi predstaviti svaki
dio pjesme kao da je rije o cijeloj prii. . . pokazujui na taj nain kako bi jedan Amerikanac
doista mogao oiviti Jug, drati Uniju na okupu, a ropstvo stvarnim . . . Elvis transcendira bilo
koju stvarnu Ameriku tako to je izbjegava. U njegovoj pjesmi Battle Hymn nema Johna
Browna, nema romanse u pjesmi Dixie, nema krvi u pjesmi o ropstvu . . . rije je o
potronoj Americi, gdje nema nikakvih stvarnih uloga. (124)
Marcus je iznimno kritian prema Elvisu i amerikoj kulturi koju on navodno
simbolizira, tvrdei kako An American Trilogy ne uspijeva evocirati dramu, krv i znaenje
Graanskog rata. ini se da Marcus od Elvisa zahtjeva artikulaciju svih elemenata koji
sainjavaju Graanski rat te razloge zbog kojih graanski rat nikada nije zavrio. (marcus
124)
ini se kako Marcus ovdje koristi svoju interpretaciju Elvisove izvedbe u svrhu
isticanja vlastite politike argumentacije koju eli na silu usaditi itateljima. S druge strane,
Marcus je moda jednostavno imao prevelike zahtjeve od Elvisa kao izvoaa. Elvis moda
zapravo niti nije imao koncept koji je namjeravao isporuiti Americi uhvaenoj u kotac s
nasljeem Graanskog rata. Prije svega, njegovu izvedbu An American Trilogy mogue je
shvatiti i kao hillbilly Elvisa koji nastoji ujediniti rascijepljenu naciju svojim osjeajnim i
iskrenim pjesmama.