Professional Documents
Culture Documents
Gojko Vukcevic o Porijeklu Ilira
Gojko Vukcevic o Porijeklu Ilira
POSEBNA IZDANJA
GOJKO VUKEVI
Gojko Vukevi
O PORIJEKLU ILIRA
O PORIJEKLU ILIRA
Recenzenti:
Akademik DRAGOSLAV SREJOVI, arheolog (Beograd)
Akademik BORIVOJE OVI, arheolog (Sarajevo)
Prof. dr RELJA NOVAKOVI, istoriar (Beograd)
Izdava
UNIREKS Niki
Za izdavaa
JANKO BRAJKOVIC, direktor
Tehniki urednik
DUKO MILOJEVI
Tira
1000 primjeraka
YU ISBN 86-427-0303-2
tampa
DP tamparija Trebinje Trebinje
PODGORICA
1992.
SVOJIM
RODITELJIMA:
Milou (18931975) i
Rumici, rod. Radovi (19021968)
PREDGOVOR
Ova knjiga obuhvata multidisciplinarna i komparativna istraivanja o porijeklu i nastanku Ilira. Multidisciplinarnim istraivanjima
smo prili zato, to nam sama arheologija praistorijskog perioda nije
mogla dati zadovoljavajui odgovor. A komparativni metod je proizaao iz samog povoda za ova istraivanja. Naime, uoavajui neke antropoloke i Ingvistike slinosti, izmeu zapadnog Kavkaza i sjeverne
Albanije, potreba za hronoloki usaglaenom komparacijom nametnula
se sama od sebe. Korieni su rezultati mnogobrojnih naunika iz raznih naunih oblasti, koji su se bavili Ilirima i kavkaskim narodima.
Za ova istraivanja je od posebne vanosti bilo vie studijskih boravaka
(4) na Kavkazu sa istraivakim programom. On se sastojao od upoznavanja sa pokretnim arheolokim materijalom izloenim u dravnim
muzejima u Tbilisiju, Jerevanu i Bakuu, i posjete arheolokim, istorijskim, antropolokim, lingvistikim, etnolokim i dr. dravnim institutima. Zatim korienje strune literature u Biblioteci akademije nauka
Gruzije u Tbilisiju, putovanje po zemlji u cilju sticanju subjektivnih
utisaka i zapaanja iz oblasti lingvistike, toponimije, hidronimije, onomastike i si. Ta su nam istraivanja mnogo pomogla da shvatimo ono
to se iz knjiga ne moe nauiti, te je time nae opte shvatanja o
Kavkazu proireno.
Ovaj rad pokree preispitivanje postojee teorije o etnogenezi
Ilira i njihove praistorije. No, autor je svjesan da teorija koju nudi
ima jo dosta nedostaka, te u tom pravcu oekuje kritike primjedbe
i raiavanje nekih nejasnoa. Jer u ostalom, nijesu iscrpeljeni ni svi
antiki izvori na ovu temu. A itava jedna nauna oblast o praistoriji
Kavkaza, koja se njeguje na tri akademije nauka i velikom broju instituta na Kavkazu, samo je djelimino iskoriena. Svjesni smo da bi
ovako obimna i kompleksna istraivanja po pravilu trebalo da obavljaju nauni timovi. Mi smo dali koliko smo mogli, a nadamo se da e
se nai neko da nastavi ovaj rad na pripremljenim osnovama.
Trudili smo se da izbjegavamo politike note prisutne u ilirologiji. Problemi albanologije nijesu bili u naem programu, ali smo se na
njih osvrali tamo gdje su izali na povrinu.
Imam zadovoljstvo i obavezu to mogu da zahvalim mnogim ljudima koji su mi bili od pomoi tokom dugotrajnog rada, uputili na
literaturu, pruili informacije, ili konstruktivnu kritiku. Spisak je podugaak, ali da pomenemo bar neke od njih: Rianivili Uangi knjievnik iz Tbilisija, Gurgenidze Tamaz direktor Biblioteke AN Gruzije,
Volkov Nikitin Sergej direktor Informat. centra AN SSSR u Moskvi;
arheolozima: akademiku Milutinu Garaaninu, sada ve pokojnom aka-
demiku Alojzu Bencu, Tamazu Kiguradze direktoru Dr. muzeja Gruzije u Tbilisiju, Oliveri ii, Milanu Praviloviu, Dr. edomiru Markoviu, Jovanu Martinoviu; istoriarima: Dr. Radoju Pajoviu akademiku Dr. Dimu Vujoviu, Dr. Miomiru Daiu; Dr. Vojislavu Novosel i
prof. Dr. Dragosla. Marinkovi, genetiarima. Sveteniku iz Tuzi Dr. Mal j a j Vinku. Filolozima, Mr. Camaj Marku i Dr. Aleksandru Lomo kao i
psihijatrima Dr Bakovi Todoru i Dr. Tomislavu Tomiu i na kraju
Dr. Borivoju Vukeviu (mom sinu). Svima dugujem zahvalnost za
doprins ovom radu, ali za sve zablude i greke odgovornost je moja.
Posebnu zahvalnost dugujem strunim recenzentima, akademiku
Dragoslavu Srejoviu (Beograd), prof. Dr Relji Novakoviu (Beograd)
i akademiku Borivoju oviu (Sarajevo), na njihovim korisnim i iscrpnim primjedbama. Profesoru R. Novakoviu sam posebno obavezan za
podrku koju mi je ukazivao tokom rada.
Ovaj rad nema pretenzije da kae posljednju rije o problemima
porijekla i etnogeneze Ilira, ve da bude skromni doprinos ovom veoma
sloenom pitanju. Koliko smo u tome uspjeli pokazae nauna kritika
Postavljali smo smjele hipoteze, jer smo u principu za to, da vie vrijedi izloiti se mogunosti greke, nego osuditi sebe zbog pretjerane
opreznosti na sterilnost. Ilo nam je na ruku to to smo osloboeni
profesionalne doktrine, ali smo zato bili svjesni da moemo biti izloeni nepotednoj kritici ili ak ignorisanju. I pored toga usuujemo se
da na sedmogodinji trud predamo na uvid javnosti.
U Podgorici, jula 1991. god.
G.V.
UVOD
U Italiji je jo od Renesanse do najnovijih vremena bilo prisutno interesovanje o porijeklu Albanaca. Tako je Papa Pio II Piccolomi (Enea Silvio) XV v. koji se bavio naukom, u svom djelu Discriptio Europae orientalis iznio miljenje da su Albanci sa Kavkaza.2
I G. A. Magini, tumaei Ptolomejevu geografiju dolazi do zakljuka da su Albanci sa Kavkaza.3 Slino je miljenje i italoalbanac
Angelo Masci, iznio u svom djelu Discorso sull' origine, costumi e stato
atuale dela nazione albanesa.4
Najvjerovatnije da su ova miljenja zasnovana u Renesansi kada
je dolo do prouavanja antikih pisaca, pa su dedukcijom doli do
zakljuka da ime Albanije potie od kavkaske Albanije, opisane od
Strabona i unijete u Ptolomejevu kartu. No, ko zna moda su imali
i nekih drugih izvora za koje mi ne znamo.
No, da su u praistoriji postojale i neke duhovne veze Kavkaza
i Balkana skree panju i etnolog piro Kulii i to na slinost staroslovenske religije sa obiajima nekih kavkaskih naroda.5 Kulii, takoe
ukazuje i na strukturu crnogorsko-hercegovake rodovske organizacije,
a koja poblie odgovara strukturi albanskog rodovskog drutva, koje
je po njemu izvornije i arhainije, a u kojem ima i predpatrijanalnih
elemenata koje on vidi kao ostatke predindoevropske tradicije.6
Kulii se meutim ne bavi istraivanjem kako su ti elementi
duhovne kulture Kavkaza dospjeli na zapadni Balkan. A za albansku
arhainost vidi porijeklo u predindoevropskom periodu.
Kao to je poznato, transfer duhovne kulture nije vezan samo
za etnike migracije, ve se kultura moe prenositi i posrednim putem.
Te se na osnovu Kuliievih stavova ne moe zakljuiti da je bilo nekih
migracija izmeu ta dva prostora, na emu on i ne insistira.
U istorijske, arheoloke i dr. izvore kojima elimo da rasvijetlimo etnike i kulturne veze izmeu Kavkaza i zapadnog Balkana ne
moemo izbjei a da ne uvrstimo i rad Nika upania o kavkaskom
porijeklu Srba, iz 1924. god.7 Ovaj je rad, namjerno ili sluajno bio
dugo zaboravljen. Sada ga je aktuelizovao prof. Relja Novakovi. Pominjemo ga zbog njegovog znaaja za nau temu, jer bi mogao postati
prepreka o koju bi se mogli stalno saplitati. Ovaj je rad interesantan
i to ima dodirnih taaka sa radovima . Kuliia, koje smo ve pomenuli. No, na ovu temu se moramo jo vratiti.
to se tie slabog poznavanja praistorije zapadnog Balkana, to je
rezultat nedovoljne arheoloke istraenosti i to je za taj prostor bilo
malo interesovanja. No, istraivanja su ipak pokazala da je u periodu
srednje i mlae bronze taj prostor bio aktivno ukljuen u egejski kulturni krug. Naroito se to odnosi na juni Jadran. O tome su ostali
tragovi u antikim mitovima, koji su do sada neopravdano ignorisani.
Ubijeeni smo da e ovakva gledanja biti i arheoloki potvrena kroz
naredna istraivanja.
Kod ovih pristupnih istraivanja moramo se osvrnuti i na srednjevjekovne pisane izvore sa kavkaskog prostora. U srednjem je vijeka
bio obiaj kod hrianskih pisaca da sve istorije poinju ili veu na
biblijsku legendu o Noju i njegovim sinovima. To radi i Movses Kalan8
katuaci u svojoj knjizi Istorija zemlje Aluank. On mnogobrojne nali
12
13
16
Razvoj materijalne i duhovne kulture pojedinih ljudskih zajednica ovog doba, omoguava nam praenje njihove lokacije na ua geografska podruja. Zato je lake pratiti porijeklo i evoluciju pojedinih
kulturnih grupa neolita. U ovom periodu se na zapadnom Balkanu
razlikuju dvije osnovne kulturne oblasti:
I. Mediteranska, koja obuhvata primorje sa irim zaleem, i
II. Srednje-balkanska, vezana za unutranjost Balkana.
U mediteranskom podruju razlikujemo vie kulturnih grupa:
Stariji neolit karakteristian po impreso-keramici,
Srednji neolit, po tzv. Danilo grupi, i
Mlai neolit, po tzv. grupi Lisiii-Hvar.
Kod srednjo-balkanskih grupa razlikujemo:
Starevaka grupa (po Starevu kod Paneva) i,
Vinanska grupa, po nalazitu Vinca kod Beograda.2
Impreso kultura je vezana za Mesopotamiju i Bliski istok. Ova je
kultura pratila poetak zemljoradnje (ratarstvo). Pretpostavka je da
su se plemena, nosioci ove kulture stalno kretala traei nove zemlje.
Misli se da im je porijeklo sa Bliskog istoka. Ova se kultura moe
smjestiti u intervalu od 5.500 4.500 g. st.e. Obuhvata iri prostor Mediterana. Na naoj se obali nije razvila zemljoradnja ve lov i ribolov.
Izvjesne analize pokazuju da njoj pripada i trei sloj Crvene Stijene,
a u slojevima peine Odmut ova se kultura mijea sa starevakom.
Starevaka grupa sa prvom i dini jedan kompleks, pa su dobile naziv
cirkummediteranska kompleksija.
Ostaje otvoreno pitanje porijekla ovih grupa stanovnitva. Dok
se za njihovu kulturu smatra da je vezana za prednju Aziju i sjevernu
Afriku. to se tie jezika, o emu je teko govoriti, u svakom sluaju
pripadao je nekoj grupi predindoevropskih jezika.
Danilogrupa je karakteristina po finoj keramici, oslikanoj ornamentima3 slinim onima iz Tesalije i Peloponeza (Danilo-ibenik, Kakanj
u Bosni). Pa se i irenje ove grupe vee za pravac Grka Jadran.
17
Starevaka grupa je vezana za dolazak ratara iz Male Azije, dolinom Vardara, Morave, Save i dr. pa i one pripadaju cirkum-mediteranskom kompleksu, ali s boljim vezama sa egejskim podrujem.
Vinanska kultura je vezana za razvoj Bliskog istoka i datira se
u III mileniju st.e. Donijele su je etno-kulturne grupe, takoe preko
Male Azije. Nije jasno kome etnikom sloju pripadaju nosioci te kulture. Ima miljenja da su to bili neki primitivni Indoevropljani, no za
to nema pouzdanih dokaza. U srednjem neolitu Crvena Stijena je bila
naputena, da bi tek u poznom bronzanom i starijem gvozdenom dobu
bila naseljena. Keramiki nalazi otkriveni izmeu stratuma III i I svjedoe o samo povremenom posjeivanju zajednica, krajem neolita i
tokom ranog bronzanog doba (Benac A. 1975. god. 142144).
4. Metalno doba
18
g.
g.
g.
g.
st.
st.
st.
st.
Ovo je doba velikih tehnolokih promjena u proizvodnji i korienju metalnog orua i oruja. To je uticalo na bre socijalne promjene i nain ivota i dovelo do porasta stanovnitva. Na duhovnom
planu, ovaj je proces izazvao razvoj jezika, kultova, mitova i sl. a u
oblastima urbanih civilizacija i pisma.
Nas posebno interesuju novi pokreti stanovnitva koji su se sa
sjevera sputali prema Balkanu. To su bile zadnje etape sputanja
indoevropskih nomada stoara prema jugu, krajem eneolita i poetkom rane bronze, koji su izvrili indoevropeizaciju zapadnog Balkana.
U srednjoj bronzi poinju tzv. egejske seobe, koje su trajale due,
zavisno od autora, od XIV do IX v. st.e. tj. od kraja srednje bronze
do poetka gvozda. Budui da su ove seobe bitno uticale na promjenu
strukture stanovnitva na zapadnom Balkanu i ne samo na njemu nego
na itavom jugoistoku Evrope i Bliskog istoka, ovim pojavama emo
se posebno pozabaviti.
NAPOMENE:
1
M. Garaanin, Istorija C.G. Titograd, 1967, 40.
2 Isto, 49.
s Isto, 47.
e.
e.
e.
e.
19
22
Jedno pitanje ostaje nejasno, a koje se odnosi na vezu Indoevropljana u starom zaviaju, tj. prikavkaskim stepama i Kavkazaca'
Mislimo da ne treba iskljuiti mijeanje meu ovim etnikim grupama i naravno meu njihovim kulturama u kontaktnoj zoni na sjevernim padinama Kavkaza. To se posebno odnosi na neka sarmatska
i skitska plemena, koja su se zadrala na kavkaskom prostoru.
Sada nas interesu je kakvi su sve mehanizmi pokretali Indoevropljane na seobu. Zapravo, mi o tome moemo samo da pretpostavljamo. Ako je priblino tana teorija koju nam prua M. Gimbutas,
za 2.000 godina. Migracije Indoevropljana se javljaju u jednom ritmu,
sa razmakom od 900, 500 i 700 godina. Kao to se vidi ritam se ubrzava shodno nekom unutranjem zakonu. Ovo upuuje na pomisao da
se radi o demografskom bumu, koji je bio uvod u ekspanziju svuda
u istoriji. Demografska ekspanzija je oruje agresije. Znai nedostatak hrane je bio uzrok da je jedan dio porodice, plemena ili naroda
mora seliti.
Masovne seobe moe izazvati i pritisak drugih naroda. Mi u naem sluaju ne vidimo ko je mogao napadati stepske nomade, ukoliko
se nijesu odvijala neprijateljstva meu njima samima. Jedan od primarnih uzroka seoba mogu biti i prirodne katastrofe, sue, zemljotresi,
poplave, uragani i sl. koji ugroavaju izvore opstanka.
23
Od tada pa sve negdje do poetka raunanja naeg vremena, indoevropski jezici su se kontinuirano prostirali od Britanskih ostrva do
doline Ganga. Kada su se iz centralne Azije spustila mongolska (turska)
plemena u prostor istono od Kaspijskog jezera, podijelila su Indoevropljane na dvoje.
Nosioci kulture grobnih jama, pripadali su evropskoj rasi, pri
emu se smatra da je bila obrazovana od razliitih podrasnih grupa.
Moderna lingvistika je u mnogome pomogla arheologiji da se
bolje shvati prostor biogeneze indoevropljana. Najvjerovatnije da je
stepska zona izmeu Crnog i Kaspijskog mora bio jezini kontinent
na kom se formirao zajedniki protoindoevropski jezik. Postojale su
razlike izmeu centralnih i perifernih zona, pa je to podstaklo formiranje, prvo dijalekata, a kasnije protoevropskih jezika. Najgrublja
podjela bi bila da su se na zapadu izdvojili centum, a na istoku
satem jezici. Ova podjela je izvedena na bazi izgovora nekih grupa
suglasnika.
Mi bismo htjeli da saznamo kako su izgledali ti Indoevropljani
koji su naselili zapadni Balkan u kojim su jezikom govorili. Formirani
su na irokom prostranstvu stepa, sjeverno od Crnog mora, Kavkaza
i Kaspijskog jezera. Tu su ostavili tragove svojih kurgana koje su
donijeli i na zapadni Balkan. Odreena stanita utiu na formiranje
fizikih i psihikih osobina ljudi. U stvari radi se, da svaka fizika
sredina favorizuje odreene mutacije ili mikropromjene kod ljudskog
organizma i tako vremenom stvara svoj feno tip.
Poznato je da svijetlu kosu imaju narodi koji su u izvjesnoj eposi
obitavali na sjeveru. Zato su osvajai sa sjevera uvijek predstavljani
kao plavi. To vai za Germane, Slovene, a za Gale (Kelte), poznato je
da ih Rimljani opisuju kao plave ljude. Isto to vai za bradate iranske
Skite, oni za Grke imaju boju zrelog jema.
Pa i za antiku Grku i Rim, bi se moglo rei da njihovi bogovi
i dravnici preteno imaju izraz svijetlih kompleksija, to se ne bi
moglo rei danas za njihove potomke. Dananji indo-iranci su tamnoputi, ali treba imati u vidu da oni ive na jugu ve 3.500 godina ili
preko 120 generacija.
Seobe su morale biti dogovorene i organizovane izmeu srodnih plemena. Za to plemena koja su naselila zapadni Balkan nijesu
mogla biti izolovana od vee skupine srodnih plemena koja je naselila Balkan i donje Podunavlje. Toj su skupini pripadali, Protoiliri
(izraz ima samo radni karakter), Traani, Daani, Tribali i moda Makedonci i neka maloazijska plemena. Nema razloga da su nabrojena
plemena, pa meu njima i Protoiliri, odstupala od ostalih Indoevropljana, a to znai da su prilikom doseljavanja i oni bili preteno svijetlih kompleksija.
Neka imena ilirskih plemena sa zapadnog Balkana, podsjeaju
nas na imena nekih iranskih naroda i plemena, pa bi to moglo da znaci
da su iranskog porijekla. No, o tome e biti govora kasnije. Iranska
plemena su u staroj postojbini, bila smjetena najdalje od svih indoevropljana, u stepama sjeverno i istono od Kaspijskog jezera.
25
Armejaca i Frigijaca (Briga), prodrle su u Malu Aziju i unitile hetitsko carstvo sa prestonicom u Hatui. Protjerani narodi iz Egeja i Male
Azije pokrenuli su se na jug i opustoili Siriju. Primorski narodi (plemena) su se ukrcali na brodove (narodi s mora po egipatskim izvorima), pa su zajedno otpoeli veli'ki pohod na Egipat u savezu sao
Libijcima, gde ih je zapadno od delte Nila potukao faraon Menerptah
1232. g. st. e. U egipatskim izvorima pominju se plemena (narodi) koji
su uestvovali u ovom pohodu, kao: Akaivaa, Tura, Luka i Skardana.
Poslije etrdeset godina uslijedio je drugi talas najezdi sa sjevera.
Misli se da su ovoga puta Borani bili pokretai invazije (u grkim
mitovima povratak Heraklovih potomaka). Ponovo su narodi s mora napali Egipat. Ovog puta ih je u delti Nila kod Peluzijuma 1183.
g. st.e. potukao na kopnu i moru faraon Ramzes III (11981167.
g. st. e.). No, Ramzes nije imao snage da ih protjera ve su se neka
plemena naselila na primorju junog Hanana, to su bili Filistejci (po
kojima je Palestina i dobila ime).
U Medinet Habu, kod Tebe, otkopane su ruevine hrama boga
Amona. Zidovi su bili prekriveni natpisima i slikama, koje prikazuju
Faraonovu borbu sa osvajaima narodima s mora o emu pie: Nijedna zemlja poevi od Hata (Hetita) nije im se mogla oduprijeti.
Unitili su Kode, Karkemi, Arzava, Alaia (Kipar). Stvorili su svoje
logore na jednom mjestu u oblasti Amuru, a unitili njeno stanovnitvo kao da ga nije nikada bilo. Doli su, a pred njima je iao poar
do Egipta. Meu njima su bili udrueni Pelsati, Zekeri, ekereu, Deneji i Veei. Oni postavie svoje ruke na zemlje do kraja svijeta.
Srca su im bila puna samouvjerenja i oni su govorili: mi ostvarujemo
sve nae planove.8
Za sada imamo malo elemenata da priblino tano sudimo o
uzrocima koji su pokrenuli ove lanane najezde prema civilizovanim
podrujima istonog Sredozemlja. Vjerovatno da je dolo do neravnotee izmeu naraslog stanovnitva i ogranienosti proizvodnih snaga
za njegovu prehranu. No, mora se uzeti u obzir i tehnoloki skok
koji je nastao primjenom gvozdenog oruja. Dolo je do kvalitetnih
promjena u ponaanju varvarskih naroda, superiornost u gvozdenom
naoruanju mogla se pretvoriti u agresivnost. Mogla je to biti i elja
za avanturom, za pljakom ali u svakom sluaju morao bi se traiti
neki racionalniji motiv. Vrijeme egejskih seoba, to je vrijeme velikih smutnji i lutanja po kopnu i po moru. Iz ovog burnog vremena
su i Homer i Vergilije uzeli pojedine dogaaje kao moto za svoja genijalna djela. Ni lutanja Odisejeva ili Enejina nijesu bez istorijskih osnova, oni su u stvari uspomene koje su se dugo pamtile o epopeji na
Troju, na Egipat i Libiju te potvruju istorijske izvore.
Sa dvadeset laa iz Troje otplovih voljom sudbine . . . izgnen iz
Azije i Evrope . . .
Nas iz predrevne Troje,. . . poto se dugo nalutasmo vodama
morskim, snana dogna oluja na libijske ovamo ale.
(Vergilije, Eneida 1-375-7)
Bjei iz okrutne zemlje (Trakija), jer okrutni su ovo ali.
(Vergilije, Eneida 111-44)
27
Na prethodnim stranicama razmatrali smo seobe i kretanja Indoevropljana za vremenski period od oko 2.000 godina. Pri tome smo
mogli da zapazimo od kolikog je odluujueg znaaja za ta kretanja
i njihove pravce i smjerove bio vaan geografski poloaj Crnog Mora.
To ukazuje na njegov geografsko-istorijski znaaj u samom zaetku
konstituisanje Evrope i Bliskog Istoka.
No i u ranijim periodima od II polovine IV milenija, do poetka
II milenija cirkumpontijska provincija (protoindoevropski period) bila
je vrlo aktivna u cirkulaciji dobara materijalne kulture (bakar i bronza)
kao i duhovnih dostignua tog prostora. Ta kretanja su se izmjenjivala
u oba pravca. Njima pripadaju i doseljavanja u Evropu iz Male Azije
raznih etnokulturnih grupa od paleolita do mlaeg neolita.
30
Moe se postaviti pitanje zato se toliko zadravamo na egejskim seobama? Prije svega, zato to je to vrijeme velikih razmjetanja novog stanovnitva na naem prostoru i to bismo htjeli da
dokuimo da li su u tim seobama uzela uea plemena sa kavkaskog
podruja? Za to emo pokuati da analiziramo kretanja nama poznatih
naroda (plemena) iz vremena egejskih seoba.
31
32
3 O porijeklu Mira
33
Da li ova imena imaju neku vezu huritskim imenom r. Raki, tj. Araksom, bilo preko starobalkanaca, Ilira ili preko Protosrba? No ovo je
druga tema koja ne spada u okvire ovog rada.
Indetifikujui neke etnike grupe i plemena koji su uestvovali
u egejskim seobama i njihova naseljavanja, mi smo posrednim nainom utvrdili ili bolje rei sagledali izvjesne slinosti sa etnikim grupama tj. populacijama koje su naselile ilirski prostor june Albanije. No, da li su oni uzeli uea u egejskim seobama, odakle su
doli, kada i kuda, jo nemamo vrstih argumenata. Za to nam ostaje
da traimo odgovore na postavljena pitanja.
Ako prepostavimo da su Protiliri kavkaskog porijekla i da su uzeli
uea u egejskim seobama, polazna taka njihovog pohoda mogla bi
biti obala Male Azije, u tom bi sluaju njihov dolazak na istono-jadranske obale mogao biti kao kod Etruraca i Sarda, morem. No,
ako bi startovali sa Kavkaza vie bi izgleda bilo za dolazak preko ruskih stepa, u tom sluaju pokreta njihovog pohoda ne bi mogla biti
invazija srednjoevropskih naroda, nosioca kulture polja s urnama,
ve bi obrnuto, Kavkasci mogli biti pokretai seobe srednjevropskih
naroda.
Trag o antikim plemenima s Kavkaza u vrijeme mlae bronze
nalazimo u Homerovoj Ilijadi, koji pjevajui o trojanskim saveznicima
veli:
A Helizonima Odije bese voa i Epistrof, oni iz daleke
behu iz Alibe, rudnika srebra.
(II 856 7)
Dakle, Aliba nije nita drugo do kolhidsko pleme Halibi (Alibi),
uveni rudari i metalurzi. Najloginije je da su ovi saveznici Trojanaca
doli sa istoka, preko Male Azije.
Kao to je prikazano, iz prve najezde naroda s mora na Egipat
uglavnom su odgonetnuta imena koje pominju egipatski izvori i pratili
smo ih do njihovog nastanjivanja. Meutim, iz druge najezde ostala su
nerazjanjena imena Zekeri, ekerei, i Veei. S pretpostavkom to se
o Zekerima i Sekeraima moda radi o jednom narodu? Za ekere
(Shekelesh) postoji prepostavka da su se naselili na Siciliji, koja je po
njima i dobila ime (J. Alvar, 1989, 42). Kada su Grci doli na Siciliju
zatekli su narod Sikule (Sikuloi), koji su mogli biti potomci ekerea.
Karakteristino je da su svi odgonetnuti narodi, odnosno plemena sa
mikenskog prostora ili Male Azije. Znai, nijesmo identifikovali izazivae egejskih seoba nego progonjene. Iz toga bi moglo da proizae
da su pokretai egejskih seoba ostali na balkanskom prostoru. Od
njih znamo po imenu jedino Dorce. No njihovo djelovanje je bilo ogranieno na pravcu TesalijaPeloponez. Druga plemenska skupina tzv.
kulture polja-sa urnama iz Srednje Evrope dola je otprilike do Neretve, pa je prostor Hercegovine, Crne Gore i Albanije zaobien. Ostaje
prostor izmeu Neretve i Tesalije ili kako je taj prostor u arheologiji
ve definisan izmeu Neretve i Epira, a po dubini do donje Drine, nepokriven. A ba je ovaj prostor omeen grobnim humkama, pa se moe
pretpostaviti da je naseljen srodnim etnikim grupama.22 Obzirom da
35
je na Kavkazu sve do IV v. st. e. osnovni vid sahranjivanja bio u grobnim humkama, onda nije nita loginije nego na prostoru izmeu Epira
i Neretve traiti potvrdu nae hipoteze o kavkaskom porijeklu ilirskih
plemena.
Pokuaemo dokazati tu hipotezu na nain to emo multidisciplinarno prouiti ta dva prostora iz oblasti arheologije, istorije, mitologije,
antropologije, etnologije, filologije i si. u periodu od kasne bronze do
gvozda II, a zatim dobijene rezultate komparirati, kako bismo ustanovili stepen podudarnosti.
NAPOMENE:
1
52-55.
Gimbutas Maria, The Indo Europians in the fomth and third milenia,
. Batovi, 7620.
36
Harmonia coniuge, fortunae iniurias sustinens, fines Macedoniae supergressus, parvulum filium, qui iuxta Iliricum fluvium ab Harmonio
editus fuerat, dereliquit. (Kada je Kadmo, Agenorov sin, ostavio Tebu
u drutvu svoje supruge Harmonije, podnosio je udarce sudbine i kada
je preao granice Makedonije, ostavio je malenog sina kojega je Har3
monija bila rodila kod Ilirske rijeke).
Kadmo je toliko bio uao u grku literaturu da i rimski pisci
nastavljaju tu tradiciju, uzimajui ga za linost svojih spjevova i literarnih djela. Ali to se vrijeme vie udaljavalo to su djela bila sve
manje istorija, a sve vie literatura. Poslije pada ilirske drave, teite
komunikacije izmeu Italije i istonog Balkana prenosi se na Jonsko
more, odnosno Juna Italija Juna Ilirija i Zapadna grka obala.
Tamo su bili i interesi Rima, a obala od Neretve do Draa ostaje po
strani i tone polako u zaborav. I u literaturi se osjeaju ta kretanja,
jer i ona se povodi za kretanjima ljudi i dobara. Pa i o Kadmu se pie
sve vie u vezi sa junim dijelovima Ilirije. To je moda i povelo
R. Katiia da Kadmovo boravite meu Ilirima (Enhelejcima) vee
za okolinu Lihnida (Ohridsko jezero) to nam ne djeluje ubjedljivo.
Mi naprotiv vidimo da iz starijih vijesti o Kadmu, koje i ako imaju
preteno karakter istorijskog mita, moemo razumjeti da im je zajedniko da je boravio meu Enhelejcima, da mu se grob nalazi iza Dirahija, kod Drilona ili ilirske rijeke tj. po Filarhu, na Kilici i da su se
Kolhiani doselili meu Enhelejce poslije smrti Kadmove. Traei izvore koji nam mogu dati najpouzdanije podatke o Kadmu, mislimo
da to mogu biti grki geografi, koji su razvili poseban rod putopisa
tzv. Periplus to znai O plovidbi. To su bili u stvari prirunici za
plovidbu po Mediteranu. Periplus Pseudo Skilaksa, potie iz sredine
IV v. st. e. a misli se da je sastavljen na osnovu podataka iz literature
starijeg datuma. No taj je tekst stigao do nas korumpiran, sa dosta
glosa. Zbog toga su mu mnogi istraivai prilazili sa nepovjerenjem.
Periplus istono-jadranskom obalom nabraja luke od sjevera ka jugu.
Tekst je podijeljen na poglavlja (take), tako to XXIII poglavlje
dolazi do Mljeta, a XXIV i XXV opisuje luke junog Jadrana. Evo tog
teksta po tz. vatikanskom rukopisu:4
,
XXIV Manijci.
Poslije Nesta je rijeka Naron, ulaz u Naron nije
uzak, u njega mogu uploviti i trijere i teretni brodovi do
gornjeg emporiona, udaljenog od mora 80 stadija. Ovi su
Manijci ilirsko pleme. Iznad emporiona je veliko jezero,
a to jezero dopire do Autarijata, ilirskog plemena. Na
jezeru je ostrvo od 120 stadija. To ostrvo je veoma pogodno za obraivanje. Iz tog jezera istie rijeka Naron.
Od Narona do rijeke Ariona plovi se jedan dan, od rijeke
Ariona plovi se pola dana, a tamo su stijene (kameni)
Kadmosa i Harmonije i hram udaljen od rijeke Ariona.
Od rijeke Ariona plovi se u Budvu i emporion.
40
XXV Enhelejci.
Ilirsko pleme su Enehelejci naseljeni oko Rizusa,
od Budve do grkog grada Epidamonsa plovi se dan i
no a putem tri dana.
Lake emo analizirati ovaj tekst ako ga budemo tretirali uporedo sa tekstom Fijojna^JBiblosa, za kojega se misli da je crpio podatke
iz istog izvora kao Pseudo Skilaks. Evo Filonovog teksta koji nas
interesuje:
I od rijeke Narona do rijeke Ariona plovi se jedan dan. A od
rijeke Ariona plovi se pola dana i tamo
su kameni Kadma i Harmonije
5
i svetite podalje od rijeke Ariona.
Nas interesuje poloaj kamena Kadma i Harmonije, a da bi to
nali moramo da otkrijemo tajnu, ta je to rijeka Arion, jer se to ime
nigdje vie ne pominje i nepoznato je nauci?
R. Katii smatra da je prepisivakom grekom r. Narona (Neretva) zamijenjena za rijeku Arion. No, Katii ne uzima u obzir to
i sam kae da se r. Arion u istom tekstu vie puta pominje. To znai
predpostavku, da prepisiva nije znao nita iz geografije jer navodno
ta rijeka ne postoji, ili jo tee, da je morao vie puta da napravi
prepisivaku greku, to je teko povjerovati.
Neki su pokuali da rijee problem, kao J. Lui, da Arion predstavlja Omblu, to je prihvatio i C. Miiller. Drugi smatraju kao M. Sui,
da je dolo do zamjene rijei Drilon (Drim) sa Arion, prilikom prepisivanja. U tom bi sluaju Pseudo-Skilaksov itinerer, ako je iao od
sjevera na jug odjedanput promjenio smjer, to je malo vjerovatno,
a jo veu protivrjenost bismo dobili ako bi se u Filonov tekst zamijenio Arion za Drilon, da se iz Narone plovi za Drilon za jedan dan
to je za plovna sredstva onog vremena nemogue.
to se tie stava prema glosama u XXIV poglavlju, smatramo
da se i suvie podozrijeva glosatorima. itaoc nekog teksta se usuuje
da unese neke izmjene ili dopune tek ako je siguran da se radi o greci
ili zabludi. Tako treba shvatiti da su glosatori tokom vremena poboljavali stare tekstove sa novim saznanjima. to ne znai da nije bilo i
neukih i neodgovornih. Zbog toga drimo da je tekst XXIV poglavlja
korektan i da je u skladu sa stanjem maritimnih uslova u vremenu
kada je pisan. Zato i treba prii, traei prije svega materijalne injenice, a ne greke, a to znai da proraunamo prvo potrebno vrijeme
putovanja izmeu pojedinih luka, pomenutih kod Pseudo-Skilaksa i
Pilona, u uslovima antike plovidbe.
U antici se plovilo na vesla ili na jedra, ili najee kombinovano.
Zato usvajamo da su brzine priblino iznosile:
za jedrenje 5 NM/h
za veslanje 4 NM/h
Mi emo usvojiti prosjek od 4,5 NM/h. (Podaci prema A. Veljiu
i . Govediu).6
Antiki pomorci su rijetko plovili zimi. Obino su se drali obala
ili nekih prepoznatljivih repera. Dan plovidbe, kao to se vidi, kod
41
Pseudo-Skilaska raunali su od izlaska do zalaska sunca, a to je u ljetnom polugou iznosilo za proljee i jesen od 10 12 h, a u junu i
julu i do 14 h.
Antiki su geografi sami morali ploviti pored pojedinih obala
kako bi mogli unositi podatke za svoj peripl, (sluaj sa Arijenovim
periplom Crnog Mora). Ili su, od pojedinih poznatijih kapetana dobijali podatke. A antiki kapetani, (trijerarka) morali su dobro poznavati obale ako su mislili ostati ivi. Morali su znati uvale i sklonita
mjesta, kako bi se spaavali od nevremena i obalske gradove gdje mogu dobiti hrane i vode i gdje mogu popraviti brod. Morali su znati i
priblino vrijeme plovidbe izmeu pojedinih luka, kao i koje je pleme
neprijateljski raspoloeno a koje nije i tome slino. Prema tome, na
njihove informacije se moemo oslanjati.
Raun potrebnog vremena plovidbe izmeu nekih luka Junog
Jadrana u antikim uslovima:
Relacije
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
Distance7
u NM
73
100
115
172
83
30
46
56
18
14
u as.
Plovidba
u danima
16,22
22,22
25,55
38,22
] 18,44
6,66
10,22
12,44
4
3,11
1,18
1,58
1,82
2,73
1,31
0,47
0,73
0,88
0,28
0,22
bi se plovilo 16,22 sata, ili 1,18 dan Dok od Omble do groba Kadma
i Harmonije, plovi se pola dana, to bi iznosilo negdje oko 30 NM
juno od Grua, a to bi bilo negdje oko uvale Trate.
Po M. Suiu, ako se zamijeni Arion za Drilon (Drim):
Kod Pseudo-Skilaksa, dobijamo da bi se od Drilona plovilo u
Budvu, to smo ve rekli da bi bilo obrnuto od pravca plovidbe Periplusa. A po Pilonu bi dobili da se od Narone do Drilona plovi jedan
dan (14 sati), dok na raun pokazuje 38,22 asa ili 2,73 dana. A od
Drilona bi se plovilo pola dana do humke Kadma i Harmonije, to je
negdje oko Draa. I ovi se podaci zbog relacije Narona Drilon, razilaze u velikom sa Pilonom, te je pretpostavka neprihvatljiva.
Po naem miljenju, r. Arion mogla bi da znai ulaz u Bokokotorski zaliv. Nezavisno od toga to imamo do sada ustaljeni naziv,
Rizonska rijeka, Rizunt ili Sinus Rizonicus. Ako sada, prema tome,
napravimo raunicu, dobijamo:
Prema Pseudo-Skilaksu, od Ariona (Rose) do Budve plovilo bi se
etiri sata. Eto zbog toga je ostalo nepopunjeno vrijeme za tu relaciju kod Pseudo-Skilaksa, jer je vrijeme krae od pola dana, pa se
autor naao u udu kako to da izrazi. Od Budve do Epidamna plovi se
po Pseudo-Skilaksu 24 sata (dan ino), a po naem raunu neto
manje, 18,44 sata, meutim, ne treba zaboraviti da je to isto vrijeme
vonje, a veslai treba tri puta na dan da se odmore i nahrane, pa
smatramo da bi naa prepostavka mogla da bude prihvatljiva.
Kod Pilona imamo; od Narone do Ariona (Rose) jedan dan, a po
nama 22,22 sata, to se priblino slae pod pretpostavkom da su plovili
i nou, to su juno od Dubrovnika i mogli. A od Ariona (Rose) do
humke Kadma i Harmonije pola dana, a po naem raunu bi bilo
oko 6,66 sati, tano pola dana! A to nije nita drugo nego rt. Ratac
iznad kojeg se uzdie brdo Suanj i na njemu Velja gomila, humka
Kadma i pored nje druga humka koja bi mogla biti humka Harmonije.
Tu je i svetilite Kadmovo, moda se nalazilo na 80 metara sjeverno od
Kadmove humke gdje se sada nalazi stara crkva Svete Petke. Ili je
moda to svetilite bilo na samom Rtu Ratac, gdje su mnogo povoljniji terenski uslovi i vea pristupanost, a gdje se u srednjem vijeku
nalazio benediktinski manastir Bogorodice Ratake. Tu je i toponim
8
Kalice, Filarhovo: ...mnogo razglaeno mjesto u Iliriji Kilici. Kilici se moglo zvati i brdo Suanj, ali smo vie skloni da vjerujemo
da je to bio rt. Ratac.
Sada da se vratimo rijeci Arion. Moda je od ovog hidronima
ostao trag, to bi moda moglo biti ime planine Orjen, iznad Herceg
Novog. Kada mornar dolazi sa puine, prvo prepozna masiv Orjena,
i poistovjeti ga sa njegovim ciljem, ulazom u Boku tj. rijekom Arion.
Otuda je i planina mogla dobiti ime po rijeci ili obrnuto.
Meutim ova pretpostavka je malo vjerovatna, jer je negira naziv
Orjena Gora Falcon na karti ruskog oficira hroniara iz flote admirala Senjavina za vrijeme borbi Rusa, Crnogoraca i Bokelja sa Francuzima 180712 g. Ime Falcon ukazuje da je karta preuzeta od Mleana, pa ime Orjena, znai dolazi od orla (sokola), to znai planina
gdje ive orlovi.
43
prostiralo pleme Enhelejaca. Drugo Sutomore je imalo odreenu povrinu plodne obradive zemlje, koju je bilo mogue navodnjavati, a izvori
ispod Brca davali su svjeu planinsku vodu i nijesu nikada presuivali.
Moda je to vezalo Kadma u njegovoj starosti. A dao je da se sahrani
na brdu iznad Sutomora kako bi dominirao itavim prostorom od
Budve do Bojane.
U najblioj okolini podiu se kasnije hrianska svetilita, kao
nastavak tradicije paganskih, kako kae Pseudo-Skilaks, i hram udaljen
od rijeke Ariona.
c) Pitanje Feniana na Jadranu i Kadmova hipotetina drava
No, da se ponovo vratimo Kadmu i njegovoj ulozi meu Enhelejcima, jer je izvjesno da taj mit nije mogao biti u potpunosti izmiljen
ve u njemu mora da postoji i ono racionalno jezgro. On je po mitu
doao kao izgnanik, ali kao iskusan ovjek i vladar, zajedno sa suprugom Harmonijom. U Tebi je ostavio nasljednika, unuka Polidora, ije
e potomstvo poslije sedam generacija biti prognano od Argejaca iz
Tebe, te e se i oni prikljuiti Enhelejcima, gdje su vladali potomci
Kadmovog sina Ilira.
Kadmo je bio sposoban ovjek, trgovac, moreplovac, graditelj,
te nije bilo problema da se nametne kao gospodar Enhelejcima. Sa
tako ogranienim snagama, a Enhelejci nijesu bili veliko pleme, Kadmo,
po naem miljenju nije mogao savladati invaziju Ilira, tj. Kavkazaca.
Zato pretpostavljamo da je prvo morao objediniti susjedna plemena
na prostoru jungo Jadrana. Za centar te plemenske zaejdnice odabrao je breuljak na iztoku Bojane iz Skadarskog jezera i sagradio
grad, budui Rozafat (Skadar). Skadar je imao izvanrednu strateku
poziciju, jer je branio pristup obali, a opkoljavalo ga je bogato poljoprivredno podruje, pa je bio pogodan i sa te strane. Nedaleko na morskoj obali na uu Bojane razvijala se trgovina, tu su dolazili fenianski, mikenski, a moda i kritski brodovi i razmjenjivali svoje proizvode. No, Skadar se tada drugaije zvao jer su mu ime kodra kasnije dali Kolhiani.
Kadmo je pokreta dravne ideje kod Enhelejaca i susjednih
plemena. I ta teritorija koju je prvobitno objedinio Kadmo, ostae i u
budue kod Ilira sve do propasti njihove drave pod Gencijem, kao
dravotvorno jezgro i pokretaka snaga ilirske istorije. Ovo jezgro od
34 plemena, sa sjeditem u Skadru zadrae i kasnije tu svoju ulogu.
Za vrijeme ilirskih kraljeva, tu se rjeava sudbina ilirske drave i tu
ona zamire. Dioklecijan formira provinciju Prevali sa sjeditem u
Skadru, koja se gotovo poklapa sa hipotetinom Kadmovom dravom.
Vizantija uzima Dra za sjedite teme, zbog toga to je na moru, jer
su Grci pomorski narod i to je bio heleniziran, za razliku od Skadra
koji to nije bio. Kada se u X i XI vijeku na ovom prostoru konstituie
dukljanska, slovenska drava, na osnovu nekog nasljea i tradicije uzimaju opet Skadar za prestonicu (Vojislavljevii, prestolonasljednici Nemanjia, i konano zetski Balii). Isto to rade i Turci, uzimaju Skadar
za sjedite turskog sandakata. Sve bi to moglo da bude nasljee Kadmovske tradicije.
46
dinastija Kadmejaca. Kada su poslije sedam generacija Argejci (stanovnici Arga) pobijedili tebanske Kadmejce (kako kae R. Katii u
Enhelejcima) i razorili im grad, Kadmejci, su prialo se, napustili
Tebu i poli na Jadran Enhelejcima. Tamo je vladala dinastija potomaka Ilira, Kadmovog drugog sina.
O tome je ostavio traga i Pausanije, grki geograf koji je opisao
Grku 170180. g. n. e.:
A kada su Argejci nadvladali u bici, Laodamant je s Tebancima
koji su ga htjeli slijediti, idui nou otiao Ilirima. (Laodamant je
potomak Kadmov). Znai, kod Enhelejaca je dola vea skupina Kadmovih potomaka, Feniana. U kasnijim etnikim sukobima, moda sa
Kolhianima pala je Kadmova dinastija, a ostaci Feniana su se mogli
povui u izolovanu oblast.
Mit o Kadmu i Harmoniji bio je vaan za naa istraivanja. Prvo,
to grki pisci veu naseljavanje Kolhiana za ovo ime i drugo, to je
potrebno u vremenu ovog puta u preistoriji, postaviti istorijske meae
na naem prostoru. Bez sumnje, izgleda da je Kadmo, taj ingeniozni
Fenianin bio jedan takav mea. A ako jednog dana otkopamo njegovu
grobnicu (humku) na uanju mnogo emo vie saznati o njemu i njegovom vremenu i naravno, provjeriti i ove nae pretpostavke.
to se tie samog mita o Kadmu i pisanja grkih logografa oko
njega i u vezi sa njim, proizilazi da su kavkaske invazije mogle biti
obavljene iz dva puta, prvo Ilira (Hilla) iz istonog Kavkaza u vrijeme
Kadmovo i druga Kolhiana poslije trojanskih ratova. Naravno ovo
bi moglo postati vjerodostojno, ako bude potvreno i drugim istraivanjima.
Velja Mogila je postavljena na istaknutom mjestu na vrhu uanja, uoljiva je sa velike distance sa mora i kopna.
Humka je od kamenog nabaaja, vrlo je velika. Oblik joj je kupast, sa zatupastim vrhom. Visoka je oko 7 m. Osnova joj je u obliku
kruga sa prenikom oko 28 m. Razlikuje se od ostalih tumulusa sa
ireg podruja po tome, to je jedini paganski kultni objekat koji se
koristi i od hrianske crkve. Dva puta godinje na licu mjesta svetenik vri bogosluenje, a vjernici iz okoline i danas donose po jedan
kamen za svakog lana porodice i bacaju na gomilu. Iz ovoga bi se
moglo zakljuiti da je ovo bilo u predhrianskoj eri vrlo vano svetilite i da to hrianska crkva nije moglo da ospori, pa je iz pragmatikih razloga prihvatila taj kult. Ovaj je tumulus neobian jo po tome,
to je od osnove na etiri strane produen kameni nabacaj pa je tako
napravljena neka vrsta zamiljenog krsta. Mislimo da je ovo uraeno
naknadno i da je sa time izvrena hristijanizacija svetilita. Do na vrh
tumulusa vode stepenice napravljene od kamena iste vrste, to je moglo
da se uradi i u toku nekog od zadnjih ratova, jer je humka izvrsno
mjesto za osmatranicu.
Po svemu ovome vidi se da to nije bila obina grobna humka,
ve da je pripadala nekoj neobinoj linosti, pa se i time potvruje
teza da je to mogao biti grob-spomenik Kadma, a neto dalje od tog
mjesta i druga neto manja humka mogla je pripadati Harmoniji, jer
logografi govore o grobovima u mnoini (kameni).
Druga varijanta rjeenja ovog problema, mogla bi biti, ako poemo od mita, da su Kadmo i Harmonija predvodili varvarsku vojsku
na delfijisko blago gdje su poraeni, pa su prenijeti na ostrvo blaenih. to znai da su tamo ostavili kosti, a tu su im na brdu uanju
podigli kenotaf (spomenik). Bio je obiaj onog vremena da se podiu
spomenici heroiziranim herojima.
Mislimo da smo uskladili i logino povezali racionalno jezgro
antikog mita o Kadmu, sa pisanjem vie grkih logografa, da smo
identifikovali mjesto njegovog groba i juni Jadran kao mjesto nase-
48
4 O porijeklu Ilira
d) Kilice
49
ljavanja Kolhiana. Tvrdnje logografa o naseljavanju Kolhiana na ilirskoj Crno-dubokoj rijeci potvrene su uspostavljanjem veze izmeu
hidronima Arion i Harijenta u Kolhidi. Preko sukoba Doraca i Kadmejaca uspostavili smo i vrijeme Kadmovog boravka meu Enhelejce.
Jedino to ostaje problematino, to je Kadmova hipotetina drava.
2. Argonauti
Mit o Argonautima je moda jedan od najljepih u antikom svijetu. On nas interesuje zato to se u njemu kriju odnosi Kavkaza ne
samo sa mikenskim svijetom, nego i sa naim krajevima poetkom mlae bronze. Mit ima vie verzija, naroito povratak Argonauta. Jer kako
su Grci irili svoja geografska saznanja o svijetu koji ih okruuje,
tako su i ta saznanja unosili u svoja predanja. Ali kako su o mnogim
stvarima imali pogrene predstave, stvorili su itave zbirke. Mi Argonaute razmatramo u verziji koji su dali D, Srejovi i A. Cermanovi
u svojoj ve spomenutoj knjizi, kao i po knjizi Roberta Grevsa Grki
mitovi.
Argonauti (), su grki junaci, koji su, pod Jasonovim
vodstvom, otplovili u Kolhidu da bi se domogli zlatno runa. Ime su
dobili po lai Argo.
Poto su se domogli zlatnog runa uz pomo arobnice Medeje,
kerke kralja Ejeta, vraaju se iz Kolhide kui gonjeni Ejetovim brodovima. U tom bjekstvu savlauju svakojake peripetije, dolaze do Korkire (Krfa) u Jonskom moru i tu nastaju dogaaji koji su interesantni
za naa istraivanja. Od mnogo varijanti povratka Agronauta mi naravno biramo onu koja je najrealnija ili bolje rei jedino mogua. To
je povratak onuda kuda, su i poli.
Sada treba pokuati iz mita o Argonautima izvui ono racionalno
jezgro koje postoji u svakom mitu. Zato prije svega treba da vidimo
da li dogaaje iz ovog mita moemo da ubiciramo u neko istorijske vrijeme. Odgovor nalazimo u Homerovoj Odiseji.
Samo je jedna otuda izila moreplovka laa:
svima poznata Argo od Ejeta plovei natrag;
i nju bi talasi bili o velike tresnuli stene,
al' ju je pratila Hera, jer Jason joj bejae mio.
(Odiseja -69).
Znai, Homer je znao mit o Argonautima i smjestio ga je, a on je
znao zato, ispred povratka Odisejevog.
I jedna druga mitska pria se poklapa sa Homerom, Odisejev
otac Laert, u mlaim godinama bio je lan posade Arga. Tako bi
zakljuak mogao da bude, u vezi utvrivanja vremena epopeje Argonauta, da se to zbilo najmanje jednu generaciju ispred trojanskih
ratova.
Poduhvat Argonauta je bio opte-plemenski helenski dogovor.
Zato je morao imati neki motiv opteg interesa. Neki autori istiu
u prvom planu kolonizaciju Grka na crno-morskim obalama. Mi ne
bismo mogli prihvatiti ovakva gledita, jer se kolonizacija crno-morske
50
obale poinje realizovati u VIII v. st. e. dok je na zapadnoj maloazijskoj obali kolonizacija uglavnom ve bila izvrena u doba mlae bronze
od strane Kriana i Mikenaca. to je moglo drugo privui Grke na
tako dalek i neizvjestan put? Grci su saznali od Hetita ili Feniana
o bogatstvu Kavkaza u metalima, posebno u zlatu, koje se ispiralo iz
zlatonosnih rijeka pomou ovijeg runa, (to je i dalo moto itavom
mitu). A to i potvruje savremena gruzijska nauka. elja za bogatsvom moglo je privui Grke. Druga stvar koja bi mogla biti znaajna
za Grke, bilo je gvoe. Vidjeli smo kako su se Grci sukobili sa Fenianima oko trgovine i kolonija. U tim sukobima grki bronzani maevi
i mjedeni oklopi, prskali su pod udarima gvozdenih maeva. Feniani
su se snabdijevali gvozdenim orujem i oruem iz Sirije, gdje se razvijala napredna tehnologija, superiornija od bronze. Grcima Sirija nije
bila pristupana. Ali su od Hetita uli za Kolhidske metalurge Halibe,
te je njihova ekspedicija mogla imati zadatak da se pored zlata dokopa
i nove tehnologije ili bar dovoljno orua i oruja od gvozda. No zato
je prevagnulo zlato u mitu, naravno gvoe nije bilo tako romantino
za jednu legendu. Primjena gvozda u Kolhidiji poinje ve u XIV v.
st. e. to je arheoloki dokazano.
Itinerer Arga do Kolhide kako je prikazan u mitu, slae se sa
geografskim podacima i vjerovanjima onog vremena.
Poslije peripetija kroz moreuze Argo dolazi do Sinopa na anadolskoj obali, zatim plove pored zemlje Amazonki i Haliba, ubrzo
ugledaju vrhove Kavkaza i uplove u rijeku Fazis. Sinopa je luka koja
se i danas tako zove, a na jugu Kolhide ivjelo je pleme Haliba, poznatih preraivaa gvozda, moda su i Amazonke tu ivjele u ranija
vremena, nato upuuje Herodot u prii o nastanku Sarmata. Kasnije,
u vrijeme rimske invazije Kavkaza ivjele su na sjevero-istonim padinama Kavkaza. Rijeka Fazis, koja se danas zove Rioni, bila je plovna
za tadanje15brodove do tvrave Sarapan (Strabon). O Fazisu pie i Flavije Arian, u svom Peripluku Ponta Euksinskog iz II v., a koji je
sastavljen na osnovu ranijih informacija. Upravo obavjetava nas da
je na uu rijeke Fazisa postojao grad Fazis (sadanji Poti).
to su obrazovani Grci mislili o pohodu Jsona, u zenitu svoje kulture, da ujemo autoritativno pisanje Strabonovo;16
Jer kako svi govore, da je plovidba u Fazis, izvrena po naredbi
Pelia,17 ima u tome neke vjerovatnosti, tako i povratak i zauzimanje
uzgredno nekih ostrva i ak, kunem se Zevsom, udaljeno s trans travanj e
Jasona, slino Odisejevu i Menelajevu, pripada injenicama, to je posvjedoeno jo danas postojeim spomenicima, kao i potvreno glasom Homera. Kod Fazisa pokazuju grad Eja, a carstvovanje Jeta u
Kolhidi smatra se sigurnim, a to ime u domorodaca postoji kao narodno. Postoje takoe prie o arobnici Medeji i bogatstvima tih zemalja, koje se sastojalo od zlata, srebra i eljeza, to je inilo pravi
razlog pohoda.... Ovim jasnim rijeima Strabonovim nijesu potrebni
nikakvi komentari.
Kako nas obavjetava Arijan u mnogim mjestima Kavkaza postojali su hramovi u ast Jasona, to ukazuje na injenicu da je bio
poznat i da je postao mit i da se due zadrao u Kolhidi. Arijan tvrdi
da su mu u Fazisu pokazivali ostatke od Argovog sidra.
51
Smatramo da je dovoljno jasno dokazana plovidba Arga u Kolhidu. A sada preostaje tei dio posla, otkriti da li irna kakve veze povratak Argonauta sa naseljavanjem Kolhiana meu Enhelejce?
Ve smo ukazali na vie varijanti povratka Jasona sa drugovima.
Mi emo se pozabaviti sa oba povratka onim preko Dunava, kao i onim
putem kuda su Argonauti i doli u Kolhidu.
Poslije sukoba Jasona sa Ejetom, Jason bjei sa zlatnim runom
i Medejom a Ejet alje svoje brodove u potjeru. Da li ima to realno
u ovome, da li je Ejat mogao imati brodove i jo sposobne za dugu
plovidbu?
Crno more je oduvijek poznato kao nezgodno za plovidbu, zato
su ga Grci u najstarija vremena i zvali Pontos Akseinos (Negostoljubivo more). Znai nije bilo prijatno za navigaciju. Pored toga, Kolhiani nisu imali naroitu nudu da plove. Imali su sve, plodnu zemlju
za obradu, ume, rude, panjake, tako da iako su imali neke brodove
to je moralo biti od lokalnog znaaja. Ni Arijan, koji je opisao sve
crnomorske obale u svom Periplu, nigdje ne pominje lokalne brodove ili pomorce. Iz svega se stie utisak da Kolhiani nisu mogli u
to vrijeme poslati brodove u potjeru za Argoni, nego su to vjerovatno
izmislili Grci kako bi njihovi momci ispali to vei heroji, a i kao pomorski narod vie su voljeli pomorske avanture, jer je ovaj epos imao
i zabavnu funkciju. S druge strane Argo je bio udo tehnike za ono
doba. Mora da je oduevljavao Kolhiane sa svojom veliinom, tehnikim novitetima i svojim izgledom.
Jer Argo je graen, prema mitu, uz pomo bogova, u brodogradilitu u Pagosu kod Jolka. Graen je od borovine sa Peliona, kojoj
ni voda ni vatra ne mogu nita, od hrasta iz Dodone koji je imao
mo proricanja. Bio je najbra i najvea laa, a istovremeno i najlaka jer ga je posada mogla nositi na ramenima. Argo (to znai
brzi) je bila birema sa 50 vesala u dva reda, sa velikim kvadratnim jedrom na centralnom jarbolu. U antici su smatrali da je Argo
bila prva laa koja je plovila istonim morima. Jedan ovakav brod
nijesu mogli progoniti male brodice, ako ih je bilo, kralja Ejeta. Naprotiv, Argo je ulivao strahopotovanje. Argo je kao model za uzor
dugo sluio grkoj brodogradnji.
Mornari, a jo izabrani grki junaci, kakva je bila posada Argo
mora da su imali veliki ugled i da su uspostavili iroke veze u Kolhidi.
Za to ne bi bilo udo ako su izazivali elju ili nagovorili neko pleme
ili neku grupu zanatlija, metalurga, da dou na daleki Balkan. Meu
Argonautima bilo je ljudi koji su poznavali Jonsko i Jadransko more,
koji su uplovljavali i moda trgovakim poslom i Bojanom, koji su
poznavali Enhelejce i koji su Kolhiane mogli uputiti na te strane.
Jedan od takvih je bez sumnje bio i Odisejev otac Laert. Laert je sa
Itake, u Jonskom moru. Itaani su bili od davnina dobri pomorci jer
su im trgovina i gusarenje bili ekonomska baza egzistencije. Zato je
normalno da je Laert plovio i poznavao svaku uvalu na istonom
Jadranu. ta vie Laertu je bila obaveza da kao kralj Itake i susjednih ostrva plovi na svojoj lai u svojstvu kapetana broda (trijerarka)
i da prikuplja podatke o plovidbi i trgovini, kako bi se danas reklo
52
da ispituje trite. No, Laeratov posao, nije bio samo to, on je bio
zasluan to je obuio najveeg i najpopularnijeg kapetana svih vremena, Odiseja.
Snabdijeveni sa takvim informacijama, neka kolhidska plemena,
ili pleme, ili grupa zanatlija, mogla se dati na put, pjeke naravno,
jer ih je Argo nije mogao primiti. Put je iao preko stepa june Rusije do ua Dunava, odatle uz Dunav do neke njegove desne pritoke,
mogla je to biti Velika Morava, a zatim u unutranjost Balkanskog
poluostrva. Zaustavili su se ispod junih padina Prokletija gdje im se
uinilo da je priroda i klima najpriblinija onoj u njihovoj rodnoj Kolhidiji. Tako bi mogla izgledati seobe Kolhiana po jednoj varijanti.
Grci su ovu seobu Kolhiana, ukljuili u mit i mirnu seobu pretvorili u potjeru kralja Ejeta, da bi itav podvig izgledao to dramatiniji jer Grci su uivali u samoljublju i u drami.
Mi smo na ovaj nain iskoristili mit o Argonautima da bi uspostavili jednu hipotezu o eventualnom pokretanju Kolhiana na seobu.
3. Prometej
1. Urartu
Jo s kraja III milenija st. e. na podruju dananjeg junog Azerbajdana i dijelova iranskog Kurdistana ivjela su mnoga plemena subartijskog porijekla. Ve na poetku I milenijuma st. e. najznaajniji od
njih Lulubi i Kutji, formiraju etniku i kulturnu zajednicu. To je
budua drava Manna koja e igrati znaajnu ulogu izmeu Irana,
Asirije i Urartu. Istono od Luluba ivjeli su Kasiti, a jugoistono
Elamiti. U nekim oblastima koje se naslanjaju na jezero Urmija sa
zapada i sjevera, kao i u dolinama planine Zagrosa, ivjeli su Kuriti.
Jezik ovog podruja dugo je ostao neizmijenjen. A to je bio lulubsko-kutijski jezik. Iz napisa asirskog cara Sargona (714. g. st. e.) -itelji
Manne, svoju 5su zemlju zvali Subi. To je najstariji pisani izvor za
dravu Manna.
>
Drava Manna obuhvatala je susjedna plemena oko jezera Urmije.
Uporeujui je sa susjednim oblastima, Manna je bila ekonomski i
kulturno najrazvijenija, zato je odmah privukla panju asirske i Uraratu drave. Zato su oni u IX i VIII v. st. e. dva puta organizovan pohode na Mannu, da bi se snabdjeli sa robovima, stokom i hranom. Iz
asirskih izvora je poznato da je asirski car Salamanasar III, odvodio
roblje i plijen iz Manne da bi gradio svoju prestonicu u Ninivi. Urartski
car Argita II i njegov nasljednik Sardupa (VIII v. st. e.) napadali su
na Manne.
Jedan od najvanijih vladara Manna bio je Iranzu iz druge polovine VIII v. st. e. On je koristio suprotnosti izmeu Asirije i Urartu
i proiri svoju dravu na jug i istono od jezera Urmije, te je prikljuio teritorije plemena: ikirtu, Uidi, Audija, Madaji i dr. Upravitelj oblasti Madai bio je Dejak, koji je kasnije postao osniva drave
Madai (Midija). U sastav drave Manna ulazila su i plemena Teuraici,
Dalijci, Sumbijei, Kumardinci i dr. Za vrijeme napada Kimeraca i Skita
na drave prednje Azije, Manni kao njihovi saveznici proirili su svoju
dravu (VII v. st. e.). No zbog unutranjih nemira mo Manna ubrzo
opada, a ve krajem VII v. st. e. ova drava ne igra vie znaajnu
ulodu u ovom dijelu svijeta.
Ve na poetku I v. st. e. zemljoradnja u Manna je bila vrlo razvijena. Zemlje oko jezera Urnije imale su sistem vjetakog navodnjavanja. U asirskim izvorima na klinastom pismu govori se, da je Manna
58
61
(sredina II milenija) kada poinje socijalno raslojavanje. To je i vrijeme podjele rada i burnog razvitka, zemljoradnje, grnarstva, tkalakog zanata i metalurgije. Dokaz za ove aktivnosti slue mnogobrojni
materijali dobijeni iz arheolokih nalazita iz oblasti Trialeti (hramovi
ili grobovi sa humkama). Ovi nalazi nose peat uticaj a kultura susjednih Hetita iz Male Azije i Mitana iz Gornje Mesopotamijej U jugozapadnim oblastima Kolhidije tzv. Meshetiji ivjelo je pleme Mesheti,
koje je neko vrijeme ivjelo u centralnoj Maloj Aziji, gdje je igralo
znatnu ulogu u formiranju tzv. frigijske drave.1 Ovo moe da bude
vrijeme samo poslije pada hetitskog carstva, tj. u vrijeme prvog naleta
egejske seobe, kada je ono i palo, a to je neto poslije 1232. g. st. e.
Iz ovog se moe postaviti pitanje da li su i kavkaska plemena uzela
uea u egejskim seobama i u kojoj su mjeri uestvovali u zbivanjima u Maloj Aziji, jer su po Homeru, rudari i metalurzi Halibi (Alibi)
uestvovali u odbrani Troje.
O pretcima Kolhiana i njihovu porijeklu postoji jedna verzija
koju je opjevao Apolonije Rodski u svojim Argonautima; Davno su
Egipani naselili Kolhidu i tu ive njihovi potomci. Oni uvaju zapise
na kamenoj ploi koji pokazuju sve puteve i granice za sve ljude koji
dolaze od mora i kopna. U stvari radi se o informacijama koje su
imali Grci, da su neki dijelovi vojske faraona XII dinastije Sezostris,
(19061888. g. st. e.) kada je osvajao Siriju, doli na Kavkaz.
Isto tako i Herodot (484424. g. st. e.) nam je ostavio da Kolhidjani potiu iz Egipta jer govore slinim jezikom . . . obrezuju se poput Egipana i izrauju laneno platno na karakteristian egipatski nain i jo dodaje da Kolhidjani imaju crnu kou i kovrdavu kosu
i slini su jedni drugima to se tie jezika i naina ivota.2
1 hetitski zapisi govore o veoma ratobornom narodu Kas ili Kaska, koji naseljavaju jugoistonu obalu Crnog mora. Neke stavove iz
ovih navoda moemo da potvrdimo i iz drugih izvora i tako uinimo
vjerodostojnim Herodotovo kazivanje.
U Kolhidiji se i sada srijeu crnomanjasti ljudi sa dubokim
tamnim oima i gustom crnom i kovrdavom kosom, koji ne pripadaju
kavkaskom rasnom tipu.
Iz Biblije (Stari zavjet) znamo da su se Jevreji obrezivali poslije izalska iz Egipta pod Moj ijem i to obrezivanje su zadrali do
danas, a to je egipatski obred.
Na gornjem Nilu (Nubija) postoji pokrajina Ku odakle su
mogli biti Faraonovi vojnici te su takvo ime i mogli dati novonastanjenom kraju na Kavkazu. Poznato je da je Faraon Sezostris bio osvaja
Nubije sve do 3 katarakte na Nilu.
Plemena zapadne Gruzije, po svom jeziku, kulturi i antropolokom tipu srodna su sa drevnim narodima od Male Azije do Iranske
visoravni (Subarti, Protohuriti, Urartu i dr.). Po govoru pripadaju ibersko-kavkaskoj grupi jezika, koji ine zasebnu grupu nezavisnu od indoevropskih, semitskih i turanskih jezika.
64
65
67
Kolhidu o emu je ostavio pisani trag da su Mossineki bili iskusni pomorci, hrabri, gordi i slobodoljubivi. Herodot, pie za pleme Taohi,
kada su Grci zauzeli tvravu da su ene bacale djecu u ponor i za
njima skakale.
Moda su Moshi isto to i Muki koji su u Malu Aziju
doli zajedno sa Frigijcima (Brigima) i Mizijcima. Uestvovali su
u ruenju hetitskog carstva i u osnivanju frigijskog i na kraju
se smjestili pored plemena Tabala i Haliba na rijeci orohi. Ovdje
ih pominju asirski spomenici iz XII v. st. e. Predpostavlja se da su Frigi
ustvari Brigi, rano ilirsko pleme iz dananje srednje Albanije. Pa se
moe pretpostaviti da su Moshi (Meshi) ivjeli negdje pored njih.
ufflav (SiA, 1925, 31) nam donosi vijesti o nestalom albanskom plemenu Mesa, od kojeg je ostalo prezime Messia (1272. g.) i selo Messi
iz Skadarskog katastra iz 1416. g. izmeu Kruje i Ljea, pa se postavlja
pitanje, da li nije to trag predilirskog plemena Mesha (Muka)? I da li
nijesu zajedno sa Brigima i Mizima uestvovali u egejskim seobama
ili napustili stara sjedita pod pritiskom kavkaskih doljaka.
ani (Lazi) su takoe bili poznati metalurzi. Govorili su lazskim
ili megrelskim jezikom. Stari etniki naziv za ane je, Kijanos, to
znai kovai. ani i Halibi u VIII v. st. e. osnivaju Savez plemena
Halitu.
Svani, konzervativno planinsko pleme. ivjeli su u dolini rijeke Inguri ispod samih vrhova Velikog Kavkaza. Do dana dananjeg
zadrali su obiajno pravo i plemensku zajednicu. Imaju svoj jezik,
koji je ustvari dijalekt katrilijskog jezika. Na svanskom, li-bande znai
kopati, a li-berge znai motikati.
Svani imaju masivniju tjelesnu grau, svjetliju boju koe i oiju
od ostalih stanovnika zapadnog Kavkaza. Neki naunici njihovo porijeklo trae u Evropi, meutim, u zadnje vrijeme preovlauje miljenje
da su sarmatskog porijekla tj. iranskog. Ovo je potvreno i injenicama da se na Pojtingerovoj karti na obali Crnog mora, na sjeveru,
pominje stanica Suani Sarmate. Glavni grad Svanetije bio je atili,
Svanetija je zemlja gdje ive Svani.
Tabali, huritsko pleme sa jezera Van. Moda je to ono pleme, koje se pominje u Bibliji, pod imenom Tubal-kajnam. Kajnam je
na semitskom kova, a toba na megrelskom znai jezero, te bi
njihovo ime bukvalno prevedeno znailo Jezerci, a po Bibliji Jezerci
kovai. Takoe su bili vjeti metalurzi.
Tabali se kasnije srijeu na donjem toku r. Rioni (Fazis), pored
nekog jezera. Nije iskljueno da su se tu doselili pod pritiskom Asiraca, poslije pada drave Mitani.
Neki istraivai biblijske Tubale (Prorok Jezekija 38, 39), za koje
mi mislimo da su dio kolhidskog plemena Tabali, smjetaju u Kapadokiji. Vjerovatno da se radi o dijelovima plemena koji se u istorijskom
vremenu kretao po istonim oblastima Male Azije, bavei se metalurgijom i trgovinom.
d) Rijeka Rioni, antiki Fazis
Grci su odavna znali za plovidbu na Fazis, zato Strabon --16)
pie: Na Fasis, tamo je brodovima daleki put. Fazis je bio glavna
68
U Iberiji kao i u Kolhidi bronza je pravljena u poetku sa dodatkom arsenika ili antimona, jer su bili u oskudici sa kalajem.
Misli se da je Iberija dobila ime od ameri ili imeri, to dolazi
od am, i im, to znai taj i ovaj i eri to znai narod. Ime
zemlje Georgija dali su Grci, to znai zemljoradnici. Iberija se na
iranskom zvala Vranom.
70
Prostrano podruje istonog Kavkaza gdje se danas nalazi sovjetska republika Azerbejdan, graniilo se sa sjevera padinama Kavkaskog
lanca (Kerauniske gore), sa juga jezerom Urmija, sa istoka Kaspijskim
morem, a sa zapada Iberijom. Ovo je podruje bilo od najstarijih vremena naseljeno sa mnogim plemenima. Arheoloka otkria svjedoe,
da je ovjek ovdje boravio jo u doba paleolita. Opstanak ovjeka
na ovom prostoru omoguavali su povoljni prirdni uslvi, pogdna klima,
plodna zemlja, bogata flora i fauna, i izobilje vode. Ve u IV milenijumu st. e. poinje eneolit. Ljudi su poeli koristiti bogata nalazita
bakarne rude i praviti orue za rad i oruja. Nova sredstva rada dovela
su do kulturnog progresa, a krajem III milenija st. e. poinje izrada
predmeta od bronze sa ime poinje bronzano doba, koje donosi dalji
progres, dalju podjelu rada i klasno raslojavanje. Od bronze su pravili
noeve, sjekire, maeve, vrhove strelica i druge predmete. Osnovni nain sahranjivanja u bronzanom dobu bili su kameni sanduci, kurgani,
zemljane jame i dr. Iz predmeta naenih u grobovima moe se zakljuiti o trgovakim vezama, ne samo meuplemenskim, ve i sa drugim
krajevima Kavkaza. U velikim kurganima sahranjivani su voe plemena. to se moe zakljuiti po bogatim prilozima.
Na kraju bronzanog doba (poetak I milenijuma st. e.) plemena
su imala jo polunomadski nain ivota. Zanimala su se stoarstvom.
Ljetom su stada gonili na planinske panjake, a zimi su provodili u
71
nizinama pored Kaspijskog jezera. Konji i kamile sluile su kao osnovno sredstvo pokretljivosti. Ve u XI v. st. e. sluili su se dvokolicama,
za ivot u njima i nomadsko kretanje.
Priblino sa poetkom I milenijuma st.e. na prostoru Istonog
Kavkaza poela je smjena bronze sa gvoem. Ovdanja plemena su
poela izraivati orua rada i oruja od gvozda. Zamjena bronze sa
gvoem ila je postepeno i trajala do V odnosno IV v. st. e. Bronza je
ostala u dominantnoj upotrebi samo za ukrasne predmete.
U poetku epohe gvozda poinje raspad prvobitne zajednice i formiranje saveza plemena. Najznaajnija plemena istonog Kavkaza su
bila: Albani, Daroginci, Laki (Leki), Udini, Kaspi, Gargari, Hili (Heli),
Dasse, Tabasaranci, Mjuki, Uti i dr. Najistaknutije je bilo pleme Albanci koje je ivjelo u dolini r. Samur. Ono je formiralo plemensku zajednicu Albaniju. Ovo ime prvi put pominju Grci u IV v. st. e. prilikom
pohoda Aleksandra Makedonskog na Istok. No ime Albani je svakako
starije.
I ovdje na Kavkazu moglo je biti vezano ime rijeke i plemena ili
zemlje. Iz ega bi se mogao izvui zakljuak da je plemenu (odnosno
zemlji) ime mogla dati rijeka Alba. Ovo je bio obiaj i kod starih Slovena.
Antiki geografi (Herodot) svjedoe o postojanju ovdje 26 plemena, koji su govorili razliitim jezicima. Od albanskog jezika je sauvano sasvim malo rijei. Pripadao je, ibersko-kavkaskoj grupi. Kako
tvrdi jermenski istoriar Mojsije Horenski, jezik plemena Gargara
bogat je grlenim glasovima.14
Prema Herodotu pleme Kaspi (prema kome je i Kaspijsko jezero
dobilo ime) bili su odjeveni u15 kozje koe a naoruani lukovima, strijelima i persijskim maevima. to se tie religioznih obiaja, o njima
nam je Strabon ostavio vijesti, ali iz kasnijih vremena: od bogova,
oni potuju Helija, Zevsa i Selenu, posebno Selenu (boginja Ma), ija
se svetilita nalaze blizu Iberije. Obaveze reca kod njih izvrava najuticajniji ovjek poslije cara, on je na elu gusto naseljenih oblasti,
a takoe raspolae robovima hrama od kojih mnogi uz boansku pomo izriu proroanstva,
... ponekad se rtvovanje moe zavriti sa
ljudskim ivotom.. ..16 rec je rtvu probadao svetim kopljem, kroz
bok u srce. Iz toga kako je rtva padala proricali su budunost.
Glavni grad Kavkaske Albanije je bio Kabala. Iz karte Klaudija
Ptolomeja (II v. n. e.), vidi se da je postojao i grad Albano civitas,
kao jo dosta drugih gradova, Teleba, Helda i Hetara, na morskoj obali,
dok su u unutranjosti bili: Tagoda, Bakrija, Sanuja, Deglana, Niga,
Masega, Samunida,17Iobula, Iuna, Embolej, Adijabla, Ablana, Mamehiju,
Hadaha, Alon i dr. Albanski vladar u I v. st. e. zvao se Orojz a njegov
brat Kozis (Kosid).
Susjedni narodi su imali razna imena za teritoriju Albanije, tako:
Sirijci je zovu: Ran,
Gruzijci: Rani,
Asirci (Semiti): Aran,
Jermeni: Aluank, ali najstarije ime Albanije je Kas.
72
Stefan Vizantinac u Opisu plemena pominje grad na Kaspijskom jezeru: Anarijak, a stanovnike Anarijaki, to se po nekim naunicima moe tumaiti, kao izvedena metateza od asirskog Aran? O nastanku imena Albanije ima raznih teorija, mi emo dati neke od njih.
Velika Sovjetska enciklopedija, (1952. g. T. 2. str. 50) Albanija (k)
je stari naziv za planinsku oblast Vost. Porijeklo naziva proizilazi iz
vremena urartskih klinopisanih tekstova u kojima se imenuju nazivi
Eleuni i Akuani. Sovjetski naunici pretpostavljaju da isti naziv
za K. Albaniju i Balkansku Albaniju proizilazi od toga to su u jezicima drevnih naroda kavkasko-maloazijsko-sredozemnog svijeta, rijei
alba ili alp oznaavale planinske oblasti. Ova se teorija podudara
sa nazivima: Alpi, Albion, Monti Albani i sl. Albanija se na iranskom zvala Ardanom.
_.
Poslije zauzimanja K. Albanije u VI v. n. e., Kalifat (Arapi) je zovu:
Aran, misli se da je to starosemitsko ime koje su dali jo Asirci.
Ovo ime dolazi od semitskog arran pijesak. Ovo ime ima veze sa prirodom zemljita pored Kaspijskog jezera.
Neka albanska plemena su po Strabonu, bila visokog stasa, lijepog izgleda, plavokosi i svijetlih19 oiju i nijesu sitniavi.18 Isto to potvruje i rimski pisac Julije Solin.
__
Interesantno je napomenuti i to pie Pompej Trog (Filipova
istorija), . . . kau, da su Albanci nekada doli sa Herkulesom iz Italije, sa Albanskih gora, (Monti Albani istono od Rima, pr. autora),
kada je poslije ubistva Heriona gonio njegovu stoku kroz Italiju. Pamti se, da su u vrijeme20 Mitridatovog rata, Albanci vojnike Pompeja pozdravljali kao brau. Da li je to bila snalaljivost Albanaca ili je postojao za to neki razlog?
:
Naravno, da ako su rimski hroniari videli neku srodnost izmeu
rimskih vojnika i Albanaca, ponosni Rimljani nijesu mogli prihvatiti
tezu da su u nekom srodstvu sa varvarima, nego samo obrnuto, zato su
stvorili legendu o porijeklu Albanaca iz Italije, da bi objasnili stvar.
Ali arheologija i preistorija ne poznaju takva kretanja.
No, o ovom srodstvu se moe postaviti i druga teza. Naime, u
Rimskoj vojsci je bilo vjerovatno i Junoitalaca i Ilira, pa su Albanci
mogli uti silan jezik i vidjeti tipove sline sebi. Te je otuda i mogla
doi ideja o bratstvu.
Ovu hipotezu potvruje pisanje rimskog istoriara K. Tacita I v.
st. e. (Anales, XV, 26), koji kae da je pedeseta legija, koja je ratovala u Jermeniji u I v. st. e. mobilisana u Iliriji i Egiptu. A i Neron je
mobilisao vojsku u Iliriji radi suzbijanja ustanka u kav. Albaniji.
O porijeklu imena Albanija, pie i Gaj Julije Solin: ...Albanci
koji ive na obali, ele da se smatraju potomcima Jasona, raaju se sa
bijelim vlasima, i tu sijedost smatraju
dobrim znakom, te je boja nji2l
hove glave dala ime tom narodu .. .. Kao to iz ovog proizilazi G. J.
Solin smatra da etnonim Albanaca proizilazi od latinskog albus to
znai bijel, a u vezi je sa albinizmom kod kav. Albanaca.
Kavkaskih Albanaca vie nema, oni su uniteni od strane Turaka,
(Azerbedanaca) ili su islaminizirani i denacionalizovani, zato mi ne
a) Arheologija
Glavni nain sahranjivan ja u epohi ranog gvozda i ranije, bio je
u grobovima sa humkom (kurganima). Ovaj obred sahranjivanja bio je
iroko rasprostranjen. Nasip je zemljani, a moe i od kamena ili mjeovito, zavisno od terena. Pod kurganom se nalazi kameni sanduk ili
grobovi ukopani u zemlju i pokriveni drvenim oblicima. Kurgani su
u osnovi okrugle ili ovalne forme. U kurganima su ostavljali bogat
inventar, ponekad su sahranjivali u njima i konje. Inventar u sanduku
bio je obino: grnarija (izraena na grnarskom kolu), sa nur ornamentima, bronzani predmeti, noevi, maevi i ukrasni predmeti. Za
ravnicu kavkaske Albanije karakteristino je katakombo sahranjivanje
u vrijeme srednje bronze.
Bilo je rasprostranjeno sahranjivanje i bez kurgana, u zemljanim
grobovima ili kamenim sanducima napravljenim od kamenih ploa.
Sahranjivanje je bilo skeletno, u zgrenom ili ispruenom poloaju. U
kasnijim vremenima ima sahranjivanja i u velikim upovima (u II i I v.
st.e.), u zgrenom poloaju. Albanci su ivjeli u rodovskim zajednicama. Socijalna diferencijacija nije bila naroito razvijena. Moda su
kavkaski Albanci bili poznatiji u starom vijeku zbog njihovih ratnikih osobina.
Prilikom prodora rimske vojske na Kavkaz 66. g. st. e. rimski
vojskovoa Gnej Pompej, imao je mnogo muke sa Albancima. U vojsci
Albanaca borile su se i ene. To su moda one od kojih je stvoren mit
O Amazonkama. Strabon pie: Kako govore, u planinama nad Albanijom ive Amazonke. Teofan, koji je pratio Pompeja u pohodu zemlji
Albanaca pria, da skitska plemena Hela i Lega ive meu Amazonkama
i Albancima i to u toj zemlji tee rijeka Mermadalida, po sredini izmeu tih plemena i Amazonki.23
Kavkaski su Albanci primili hrianstvo u prvoj polovini IV v.
U VII v. bili su pokoreni od Kalifata, a u X v. Albaniju su naselili
braa od strica turkmenskih Selduka Oguzi i zemlji dali ime Azerbajdan. Kavkaski Albanci su doivjeli alosnu sudbinu. Danas uzalud
traite visoke plave ljude u Azerbejdanu. Od svega toga ostali su u
Kavkaskim planinama samo neki ostaci, a u Nagornom Karabahu jo
neto Albanaca, koji su se prikljuili Jermenima.
b) Antiki pisci o plemenima kavkaske Albanije
Od antikih pisaca najranije vijesti o plemenima Kavkaza donosi
nam Herodot (I, 203): Na Kavkazu se nalazi mnogo raznoraznih naroda i veina ive od lova i ume (misli vjerovatno na skupijako privreivanje, prim. G. V.). Ovi se ljudi pare javno, ba kao stoka.
Ove vijesti govore o krajnjem primitivizmu kavkaskih plemena
i na neki nain su u sukobu sa onim to smo rekli o materijalnoj i
duhovnoj kulturi Kolhiana i Iberaca u vremenu kasne bronze i gvozda
I. U svakom sluaju ne moemo posumljati u Herodota, ve pretpostavljamo da se njegove rijei odnose na planinska plemena i na istoni
Kavkaz (Albaniju).
75
Strabon: Albanci su vie privreni stoarstvu i blie su nomadima. Oni ive izmeu Iberaca i Kaspijskog mora, ... a sa sjeverne
strane okrueni su Kavkaskim gorama, a zato to se te gore uzdiu
nad ravnicom i nazivaju se, posebno njihovi dijelovi prema moru, Keraunijskim planinama. Ljudi se tamo odlikuju ljepotom i visokim "rastom, pored toga oni su i prostoduni i nijesu sitniavi. Kod njih nije
obiaj upotreba kovanog novca i ne znaju brojiti iznad 100, oni se
jedino koriste razmjenom u trgovini. U njih je 26 jezika, zato se teko
sporazumijevaju meu sobom. Od bogova oni potuju Helija, Zevsa
i Selenu, a posebno Selenu, ije se svetilite nalazi blizu Iberije. Obavezu reca kod njih izvrava najuvaeniji ovjek poslije vladara. Kod
njih je uobiajeno i prinoenje ljudskih rtava. Starost je u Albanaca
od posebnog potovanja i ne samo prema roditeljima, no i prema drugim ljudima. Briga o pokojnicima ili ak spominjanje smatra se nesreom. Zajedno s pokojnikom sahranjuju svu njegovu imovinu, pa
poslije ive u siromatvu .. . skitska plemena Hela i Lega ive meu
Amazonkama i Albancima. Sve su ovo bile24 vijesti koje nam donosi
Strabon u svom poznatom djelu Geografija.
Stefan Vizantinac: Aorsi su skitski narod, o kojem govori Strabon u XI knjizi.
Arijani, narod susjedan Kadusima, Apolodor (pie) u drugoj knjizi.
Gargari, narod koji stupa u polne odnose sa Amazonkama kako
govori Strabon u XI knjizi.
Dai, su skitsko pleme, oni su nomadi, nazivaju se takoe i Dasse.25
Rimski pjesnik VI v. n. e. Rufus Festus Avienus (Descriptio orbis, 898922), govorei o narodima i plemenima sa obale Kaspijskog
jezera, kae: Ovdje blizu kaspijskih voda skita se ratniki Skit, ovdje
ve ive svirepi Albanci. Avijen je parafrazirao grkog pisca iz Adrijanovog vremena, Dionizija Periegta iz I i II v.
Sve su to kasne vijesti o albanskim plemenima. U njima nema
nikakvog nagovjetaja o migraciji. Pitanje je koliko su te vijesti bliske, eventualnom vremenu razdvajanja. No injenica je da su procesi
socijalnih i kulturnih promjena preistorijskih drutava tekli sporo.
Primjera radi od pojave rane bronze na Kavkazu do poetka finalne,
proteklo je 1.000 godina, a u postupku sahranjivanja se nita nije izmijenilo. Smatramo da nas date informacije ipak pribliavaju i uvode u
kulturu kavkaskog svijeta u vremenu hipotetikog naputanja tog prostora od nekih plemena.
4. Antropoloka razmatranja Kavkazaca
skih plemena Kabardinaca, Oseta, Svana, Rainaca, Pava, Tua, Hevsura, i eeno-Ingua. Nije iskljueno da se radi o skitsko (sarmatsko)huritskoj simbiozi.
Usitnjenost i raznorodnost kavkaskih plemena primijeena je od
antikih pisaca. Ve smo ukazali na pisanje Herodota o mnotvu jezika
kavkaske Albanije. A posmatrajui Kavkaz sa crnomorske obale, iz
grke kolonije Dioskuri, Strabon (XI, l, 16) je pisao Ovdje ivi 70
narodnosti, a po rijeima drugih pisaca, ne plaei se za istinu, ak
i trista, svi oni govore raznim jezicima, ive razbacano i ne stupaju
u meusobne odnose, budui da su samoljubivi i divlji. Vei dio njih
pripada sarmatskom plemenu i svi oni nazivaju se Kavkascima...
Drugi jedan putopisac i geograf XI v. n.e. arapin Masudi, ne bez
ironije, napisao je da je Kavkaz planina sa 100 jezika. Vjerovatno
da je i ta okolnost doprinijela za stvaranje partikularnog mentaliteta
i da Kavkaz u svojoj istoriji nikad nije uspio da se objedini i da postane kultura prvog reda iako je bio na izvoru civilizacije od eneolita
do gvozda i ako je bio i prirodno bogat sa svim resursima. Moda je
tome doprinijelo i to, to su huritska plemena bila vie skoncentrisana
na pljaku nego na proizvodni rad. Tako je Kavkaz kroz itavu istoriju
ostao periferna civilizacija.
5. Duhovna kultura Kavkazaca
a) Predanja i mitovi
Zidanje Suramske tvrave:
Mit o zidanju Suramske tvrave sadran je ukratko u slijedeem: Car Surama podie tvravu koju neka sila rui, on zida, sila
rui. Poalje kralj svoj ljude kod arobnice da pitaju ta da rade, jer
neprijatelj tek to nije napao zemlju. arobnica kae dok ne uzidaju
u gradske zidine najljepeg mladia zidove nee podii. I tako carevi
ljudi pronalaze najljepeg mladia, ali se ispostavi da je to carev sin.
Nastaje teka situacija, no radi spasa zemlje, carev sin se rtvuje i biva
sazidan. Ali, grad je odbranjen i sloboda je sauvana. To je poruka epa.
Po gruzinskoj tradiciji car Rev je zabranio prinoenje djece na
rtvu, a mjesto njih, naredio rtvovanje volova, teladi ili brava.
Istorija Gruzije (Mitska genealogija Kavkazaca):
Putujui po Grkoj, poznati ruski kavkazolog N. Jakovljevi -Marr,
pronaao je 1902. godine u gruzijskom manastiru na Atosu, pergamentski
rukopis na gruzijskom jeziku. Poslije viestrane ekspertize utvreno je
da se radi o zbirci istorijskih pria pod imenom Kartlis chovreba,
(Istorija Gruzije) iji je autor poznati gruzijski episkop iz XI vijeka
Leonti Mroveli.29
Taj spis ini neku vrstu hronike i zbornika kratkih pria iz istorije Gruzije, od najstarijih vremena do vremena autora. Poto su Gruzini dobili pismenost u V vijeku pretpostavlja se da je raniji period zabiljeen na osnovu usmenog predanja, a kasnije je mogao biti prepisivan, te se autor sluio pisanim dokumentima. Zbirka Kartlis chovreba
smatra se za pravu i najdragocjeniju riznicu podataka o gruzijskoj
prolosti, od najstarijih vremena. Gruzijski se naunici ne slau oko
naune vrijednosti ovog spisa. No nas interesuje u prvom redu da vidimo da li to korisno moemo od njega dobiti za nau tezu. Odnosno da
li na Balkanu ima tragova tog predanja. Nas interesuje period iz preistorije Gruzije od najstarijeg vremena do pohoda Aleksandra Makedonskog na istok. Predanje emo prenijeti u skraenom obliku, samo
ono to eventualno moe da nas zainteresuje, obzirom da nije prevedeno na na jezik.
Kod Gruzinaca, Jermena, Rana, Movakana, Leka i drugih naroda Kavkaza, bio je jedan zajedniki praroditelj Targamos, etvrto
koljeno od Nojeva roda... Targamos je bio sin Tarina, ovaj sinom
Jafeta, a ovaj sinom Noja. Targamos je bio veliki slavni junak, ivio je
sa mnogobrojnim potomstvom u Mesopotamiji. Poslije zidanja vavilonske kule i zbrke jezika i raseljavanja naroda Targamos je poveo
svoj rod u daleke tue zemlje. Na kraju on se obreo u dolini izmeu
gora Ararata i Masisa. Targanosu su se dopala ta mjesta, i on rijei
zasnovati ivot tu. Vladavina njegova tim prostorom bila je ograniena
sa: na istoku Gruzinskim morem (Kaspijskim more), na zapadu Pontijskim (Crnim), na jugu Oretske gore i zemlje Kurda, na sjeveru Kavkaski lanac, kojega Iranci zovu Elbrus.
I bilo u Targamosa osam sinova, Haos, Kartlos, Bardos, Movakan,
Lekos, Heros, Kavkasos i Egros. Podobno svojemu ocu oni su bili
dobri momci. Svaki sin Targamosa, imao je mnogo djece i unuka.
80
Praroditelj je ivio esto ljeta, a za to vrijeme potomstvo se njegovo razilo, ono to nije moglo da se smjesti na zemlji izmeu Ararata i Masisa.
On odlui da dolinu ostavi starijem sinu. A Targamos povede ostale na sjever. A pred smrt ostavi oporuku:
Kartlosu, drugom sinu, ostavi da ivi na prostranoj zemlji, odredi
granice, na istok Hereti i rijeke Berdudi, na zapadu Pontijsko more,
na jugu vododjelnica izmeu Berdudi i Araksa, i na sjeveru gora
Gado, koju mi zovemo Lehskoj. Kartlos odabra brdo blizu mjesta sastava Kuri i Aragvi. On se popne na njega da izgradi tvravu, a brdo
nazva imenom svojim. Otuda je i doao naziv dijelu zemlje, Kartlia.
Kartlos je imao pet sinova, Mechetos, Gardabos, Kahos, Kuhos, Gaios.
Poslije njegove smrti sahranie ga na brdu Kartliji, a njegova ena predala je zemlju njihovim sinovima.
Mitska geneologija Gruzina po Leonti Mroveli:
Noje
Jafet
Afanan
l
Tarin
i
Targamos
Haos
Kartlos
Mchetos
Bardos
Mavakan
Gardabos
Lekos
Heros
Kahos
Kavkasos
Kuhos
Egros
Gaios
81
82
krivaju glavu. Ovaj su obiaj kako misil istoriar D. Bagrationi, donijeli Egipani faraona Sezostrisa I, kada su doli u Kolhidu. Svaki od
rodbine oplakuje roaka alosnim jecajima, a ene pjevaju alosne
pjesme (tue). Kao uspomenu na mrtve, Gruzini zakolju bika ili ovna.
Grob obilaze poslije sedam i 40 dana i polau poklone.
Krvna osveta:
Kod planinskih plemena zakon krvne osvete je postojao do skoro.
Kod Gruzina, osveta je bila obavezna. U Svanetiji su krvni dunici ivjeli
u kamenim kulama na tri sprata, koje su liile na male tvrave. U
prizemlju je drao stoku, na prvom spratu stonu hranu i poljoprivredni alat, na drugom spratu prehrambene proizvode a na treem je
ivjela porodica. Krov je bio podeen za odbranu sa pukarnicama i
orujem.
Krvna osveta je esto dovodila do neprijateljstva izmeu plemena i bratstava. Porijeklo ovog obiaja je iz duboke prolosti Kavkaza. Grki su putopisci zapisali jo u IV v. st. e. da su neka planinska
plemena bila u stalnom ratu. Do neprijateljstva je dolazilo esto zbog
otmice djevojaka.
Obiaj je bio na Kavkazu da se preljubnicama odsjeca nos i da
se vrate rodu. Kako kae Diodor ovaj je obiaj primljen od Egipana.
c) O totemima
Etnolozi smatraju da je totemizam nastao u lovakim drutvima. Totem u obliku neke ivotinje je pomonik, zatitnik i nosioc
due predaka. Obiaj da se ljudima daju imena ivotinja je takoe
neki oblik totenizma. Ovaj obiaj je bio vrlo razvijen na Kavkazu. Tako
su davali imena po vuku, medvjedu, psu, sokolu, orlu, i slino. U nekropolama iz vremena bronze, kod mjesta Vani (Kolhida), gruzinski arheolozi su otkrili bronzane figure orla priivene na odjei. Smatra se da
su to bili totemi i heraldiki znaci.
Kod Iberaca totem je bio grifon. Oni jo i danas koriste znak
grifona na zastavi u raznim drutvenim svetkovinama uz dravnu zastavu.
O himeri kao totemu znamo da su ga koristili Etrurci i neki narodi Male Azije. Postoje neke pretpostavke da su Grci Likijce, Lidijce,
Karee i druge zvali narodi Himere, vjerovatno zbog toga to su i ovi
narodi imali za totem himeru. Nejasno je zato su Grci nomade sa
Azovskog mora nazvali Kimerijci, ako nije zbog istog razloga?
6. Drutveno ureenje
Da bi se shvatilo bar priblino, drutveno ureenje kod kavkaskih plemena od vremena bronze i njegov razvoj na dalje, treba uzeti
u obzir neke faktore koji su uticali na formiranje tih odnosa. U prvom
redu prirodne uslove, iscjepkanost i izolovanost mnogih dijelova Kav83
7. Folklor
Folklor je duhovna batina jednog naroda. On je odraz temperamenta, psihe, stvaralake snage, istorije i socijalnih faktora neke
etnike grupe. Da se komparacijom folklornih elemenata moe utvrditi kulturna ili etnika srodnost sa drugom etnikom grupom za odreeni vremenski period, to je sasvim jasno i prihvatljivo. Ali koliko su
folkloru duboki korijeni u prolosti, shvatili smo tek kada smo se upoznali sa folklorom Gruzije.
85
Istraujui duhovnu kulturu Kavkaza i njegove eventualne srodnosti sa zapadnim Balkanom, nije se ni pomiljalo da i folklor moe
biti od koristi, budui da su se veze traile iz praistorije. Meutim,
sluajnim upoznavanjem sa izvornim folklorom Gruzije (igre, pjesme,
nonje), shvatili smo da korijeni nekih folklornih elemenata (ne svih)
doseu u najdublje vremenske ponore kada su se konstituisale te etnike grupe. Gruzija je poznata po bogatstvu i originalnosti folklora.
No, koliko god za to nijesmo struni i koliko god to izgledalo subjektivno, usuujemo se da konstatujemo velike slinosti u nekim igrama,
pjesmama i nonjama Gruzina i zapannog Balkana.
a) Tako, horske pjesme Gruzina skreu panju svojom indentinou, u nainu pjevanja i melodijama sa pjevanjem juno-dalmatinskih klapa (Korula). Slinost je nevjerovatna.
b) Kod horskih pjesama prisutne su i melodije sline onim iz
zapadne Srbije (Sa Ovara i Kablara).
c) Druga jedna narodna pjesma koja se solo pjeva, ima melodiju
koja podsjea na melodiju narodne baskijske pjesme, Una moza hermosa.
d) Melodije pastirske frule sline su pastirskim melodijala sjevernih Albanaca.
e) Gruzijski ples parova uz pratnju defa (daire), sa puno erotizma,
enstvenosti i emotivnosti, u potpunosti je indentina albanskoj igri
ote. Reklo bi se da je porijeklo ove ige sa semitskog prostora.
f) Lezginska igra lekuri ima u osnovi neke slinosti sa crnogorskim orom. Ova igra kao da dolazi iz surovih planinskih predjela.
U ovoj kavkaskoj igri, kao da su otsutne emocije, njenost, udvaranje.
Ona je sva u gru, hitrosti, kooperenju, izazivanju, sa gimnastikim
egzibicijama, ali bez poskakivanja i orlovog leta, kao kod Crnogoraca.
g) Skree panju nonja planinskog plemena Raca (muka), sa
uskim suknenim uz tijelo pripijenim akirama, ukraenim iritima.
Oko glave povezuju bijelu almu. Podsjeaju na nonju Rugovaca. Mukarci planinskog plemena Svana, na glavni nose jajastu kapu od presovane vune, slinu keetu Sjeveroalbanaca.
Mlade Gruzinke nose na glavi dugaak bijeli veo. Na nadgrobnim
spomenicima Ilira, ene imaju takoe dugaki veo ili neku vrstu kapuljaa. Jedna takva kapuljaa od grubog sukna izloena je u Dravnom
muzeju u Tirani (iz ilirskog perioda).
Sva ova zapaanja, ma koliko bila subjektivna i nestruna, duboko
smo ubijeeni, vode na zakljuak da su takve slinosti mogle biti plod
samo etnikih veza iz duboke prolosti. Veza, koje su moda nastale
dolaskom kavkaskih plemena na zapadni Balkan.
86
NAPOMENE:
1
87
VI. I L I R I
89
ilirologija se i dalje predaje na svim katedrama na osnovama srednjeevropske ili beke kole. Teko je vejrovati, da se bez novih korjenitih prodora u ilirologiji, moe izvriti njena demistifikacija i depolitizacija.
Zvanian stav albanske arheologije, zasniva se na korigovanoj
srednjoevropskoj teoriji tj. da su Iliri bili etnika i kulturna cjelina
koja je zahvatala prostor od Epira do Venecije a na sjeveru dijelove
Panonije, na istoku do velike Morave i Vardara, to znai da su Ilirima
dodali Dardaniju i Peoniju, pa ak i Epir, a na zapadu, Histre, Liburne,
Japode, Panonce i sl.
Gledite je albanskih arheologa, da je ilirska kultura autohtona,
da ima kontinuitet razvoja na zapadnom Balkanu najkasnije od eneolita i da su ilirska plemena dola sa indo-evropskim seobama krajem
III milenija st. e.
Jugoslovenska ilirologija je poslije rata dosta uznapredovala. Istraena su mnoga arheoloka nalazita, te izvrena nova otkria i prodori na planu materijalne i duhovne kulture Ilira. Po pitanju autohtonosti ilirske kulture i njenog kontinuiteta od indoevropskih seoba,
meu vodeim arheolozima postoji dosta saglasnosti. No to se tie
prostora kojega su Iliri zahvatali i vremena njihove etnogeneze tu
ima jo dosta neusaglaenih gledita. I pored toga Jugoslovenska ilirologija je danas meu vodeima, ako nije i vodea u svijetu. No to ne
znai da moemo biti zadovoljni sa postignutim i da imamo sigurne
odgovore na mnoga kljuna pitanja iz praistorije Ilira:
Jo nemamo egzaktan odgovor da li je ilirska kultura autohtona, tj. da li se razvijala na domaem supstratu ili je donijeta sa
strane?
Ne znamo tano porijeklo i znaenje imena Iliri?
Ne znamo koje je bila ilirska teritorija?
Ne znamo kom su etnosu pripadala ilirska plemena i kojoj
jezikoj grupaciji?
Ako su doli, odakle i kada su doli Iliri?
Kojemu su antropolokom i rasnom tipu pripadali?
ijeg je porijekla njihova duhovna kultura?
Da li su bili jedinstvena etnika cjelina?
I, da li je ilirska drava bila savez plemena ili dominacija
jednog plemena?
U daljem izlaganju pokuaemo da damo doprinos rasvjetljavanju
nekih od ovih pitanja.
2. Arheologija
menskog perioda. Pod humkom, koja je od kamenog nabaaja ili zemlianog nasipa, ili mjeovita, nalazi se kameni sanduk od ploa ili ukop
u zemlji pokriven kamenim ploama ili drvenim oblicama. Sahranjivanje je bilo skeletno u zgrenom, kasnije ispruenom stanju ili ostaci
kremiranog ljea.
Pored sahranjivanja u grobnim humkama bilo je i istovremeno
sahranjivanja i u ravnim grobovima na oba prostora. U sjevernoj Albaniji naeni su neki grobovi sa poploanim odrom, to odgovara ravnim
grobovima u Kolhidi, u kojima je odar bio nainjen od ljunka.
Za komparaciju keramike izmeu dva prostora potrebna je posebna studija. Misli se prije svega na keramiku geometrijskog perioda.
Mi elimo samo da ukaemo na ono to je primijetio B. Suji (Herceg
Novi, 1984. godina) da su geometrijske dekoracije trougli, rombovi na
keramici Albanije slini sa onima iz Kolhide u periodu od XIII do VII
92
Iz perioda rane bronze, na prostoru kuro-araske kulture u grobovima su pronaene antropomorfne figurice od peene gline identine
ili sline onima iz rane bronze iz grobova sa humkama u toju kod
Skadra i na Cijevni kod Rakia kua (Podgorica).
U junoj Albaniji, gdje pretpostavljamo da su ivjela plemena
Hillvra (Hilla) i Dassareta (Dassa), u tumulima su otkriveni mnogobrojni predmeti od bronze. Nau panju privlai bispiralni privjesak
od bronzane ice, iz Potosi (Fieri), kojeg albanski arheolozi datiraju u
prelaznom periodu (izmeu pozne bronze i gvozda I), kao i narukvice
od bronzane trake trouglastog presjeka sa 34 navoja, otkrivene u
tumulu Rehova (Kolanja), datirana u fazi gvozda III.
Isti takvi predmeti otkriveni su u tumulima Istonog Kavkaza
(juni Dagestan). Radi se upravo o prostoru odakle su dola ilirska
plemena Hilly i Dasse. Dagestanski arheolog M. G. Gadajev u svom
saoptenju Drevnie oagi metalloobrabotki Dagestane (Institut arheologij ANSSSR, Kratkie saopenja No. 192/87), upoznaje nas da je
na istonom Kavkazu u fazi rane i srednje bronze postojao centar
znaajne metalurke aktivnosti. On daje prikaz bispiralnog privjeska
iz irkei, istog oblika kao onaj iz june Albanije (Fieri), a ija je proizodnja tekla u ranoj bronzi i dalje. Autor takoe daje prikaz bronzane
narukvice sa 4 navoja iz kurgana (tumula) Gatin-Kale, koju datira u
srednju bronzu, a koja po svemu podsjea na tipino ilirsku narukvicu otkrivenu u tumulu Rekovi, u junoj Albaniji. Kod datiranja pomenutih artefakata primjeuje se velika vremenska razlika, to nije
iskljueno da moe biti u pitanju greka.
Siva keramika Kavkaza iz XIV v. st. e. (krag iz Mingeaure),
slian je kragu od crne keramike iz Barci (Kora), isto tako kragu
(po formi) sive boje iz Elbasana. A spojni sudovi (slanik) roe boje
iz Mingeaura, kasna bronza istonog Kavkaza, slian je onima iz Kore
(Barii) i si.
Iz prednjeg proizilazi da bi juna Albanija mogla biti vezana za
kulturu Kavkaske Albanije, a sjeverna za kulturu Kolhide.
to se tie razlike u keramici tog perioda izmeu juga i sjevera
Albanije tj. grupe Malig III c.d. i one sjeverno od kumbina, ima osnova da se zakljui da se takoe radi o uticaju nosioca dvije kulture
sa Kavkaza, istonog i zapadnog, koje su i na kavkaskom terenu izraene. Tako da se ne bi mogla dovoditi u pitanju pripadnost Ilirima,
odnosno Kavkascima, kultura june Albanije, a ne uticaju Grka.
Jedna od optih karakteristika prepoznavanja ilirske keramike,
jesu velike uaste drke, koje idu iz oboda suda. Ove drke ponekad
imauj i jeziastu formu. Kavkaska keramika od neolita do gvozda II je
imala vrlo razvijene forme, ali se ovakav tip drke ne pojavljuje. Te
smatramo da su ilirske drke starobalkanska karakteristika, a porijeklo im treba traiti, moda u Podunavlju ili pripontijskim stepama.
93
Pitanje kontinuiteta ilirske kulture na Glasincu, jedno je od sloenijih. Glasinac se ne moe vie posmatrati kao centar ilirske kulture, ve kao njena periferija. Pored toga, iz mnogobrojnih radova o
Glasincu proizilazi da postoji jedan period razreene aktivnosti u vrijeme kasne bronze, pa bi to moglo biti vrijeme invazije Kavkazaca.
Ako se to potvrdi onda bi se kontinuitet glasinake kulture mogao
smatrati kontinuitetom kulture indo-evropljana. Ovom ide u prilog
i injenica da predmete glasinake kulture nalazimo u nekropolama
5
kompleksa KuksDrilonMati, tek od 600 godina st. e.
I crtei na stijenama mogu da znae neku duhovnu vezu dva
prostora kavkaskog i z. balkanskog. elimo da ukaemo na slinost
motiva izmeu crtea u Lipicama, (Boka Kotorska), i onih sa Istonog
Kavkaza (Planine Bejuk Da) gdje je prikazan prizor lova. Lovci su sa
strijelama u lovu na govee tur, na mjesto jelena koji su nacrtani na
stijeni u Lipcima. Isto tako, prizor lova nacrtan je intarzijom, bijelim
materijalom, na jednoj vezi s poetka gvozda (Kedabek u Kavkaskoj
Albaniji). Stilizovani lovci su sa strijelama u lovu na divojarca, a nacrtana je i svastika, kao na prikazima u Lipcima, a ona je istonog
porijekla.
Moramo da izrazimo rezervu prema nekim shvatanjima u savremenoj ilirologiji, da su gradine na vrhovima brda na ilirskom prostoru
gradili starosjedioci u vrijeme mlae bronze, u cilju zatite od najezde plemena koja su dola sa sjevera. Arheologija Kavkaza zna za injenicu da su tamo sve do srednje bronze, graena naselja utvrenja
na vrhovima brda. Otuda bi moglo da se predpostavi da su doseljeni
Kavkasci ovu naviku mogli obnoviti prilikom njihovog dolaska na
balkanski prostor.
Bronzana sjekira
Period mlae bronze ili prelaza izmeu nje i gvozda I, vrijeme
koje pripada egejskim seobama, podruje june Crne Gore i sjeverne
Albanije, karakterie jedan tip bronzane sjekire tzv. albansko-dalmatinske. Ime ove sjekire je neto ranijeg datuma, te ne odgovara stvarnim nalazitima jer je u Dalmaciji naeno, od oko 130 primjeraka,
svega tri do etiri, dok ostalo u Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji, nedaleko od juno-jadranske obale.
Albansko-dalmatinska sjekira ima visoko razvijenu estetsku formu. Prilagoena je kao oruje za borbu izbliza. Moda je koriena
i kao znak dostojanstva ili mode. Albanski arheolog F.
Prendi, smatra
da je sluila i kao plateno sredstvo u robnoj razmjeni.6 Razlog za takvu
pretpostavku je u tome to su naeni primjerci (u skrovitu Torovica
kod Ljea), bez uica za dralo. Po svemu sudei ovaj tip sjekire ima
svoju genezu i razvio se iz jednog prostijeg tipa, koji je imao vieutilitarnu funkciju kao alatka, tzv. skadarski tip. Od ovog tipa naeno je oko 9 komada i to 4 u Malesiji, jedan kod Elbasana, a 4 u
Jugoslaviji (Savnik, Debelo brdo, Sitno i Sinaja). Karakteristino je da
nijedan od naenih primjeraka nije identian sa drugim. M. Gara-
94
Red.
broj
N a z i v
Fe
Ni
As
Cr
1.
Alban.-dalm.
Titograd
0,23
0,002
2.
Alban.-dalm.
Niki A.
0,12
0,005
3.
Alban.-dalm.
Niki B.
0,35
0,006
0,08
4.
Skadarska
Bijela
0,02
0,005
5.
"Skadarska"
Debelo Brdo
trg.
96
Cu
Pb
Ag
Sb
Zn
Sn
0,005
0,55
0,02
5,26
2,87
0,78
0,001
10,57
4,08
0,41
0,015
7,52
0,42
2,28
0,83
0,001
12,38
0,11
0,01
3,25
3,5
Red.
broj
Fe
Ni
0,2
0,005
6,5 -
0,1
0,001
0,3
248.
0,003
0,3
"
0,08
249.
0,15
0,001
0,4
tt
0,08
250.
0,01
0,2
251.
0,2
0,25
252
0,18
0,001
0,1
253.
0,001
0,01
0,3
---
0,3
254.
0,2
0,01
1,23
255.
0,01
0,01
4,85
256.
0,1
0,0001
0,53
247.
Naziv sjek.
Kolhidska
As
Cr
Ag
Sb
Zn
Sn
0,2
0,001
tt
2,95
2,15
4,25
0,3
"
4,88
0,3
tt
4,18
0,1
0,5
0,01
8,38
0,01
0,1
0,01
1,5
6,12
0,01
0,1
0,01
1,0
0,3
0,15
0,1
0,5
0,01
9,09
"
97
98
99
etnike zajednice, o kojima izvori ne donose nikakvih podataka, zacijelo se zameo trag, i .
. . vanjski su faktori bili ti koji su uticali na
irenje ilirskog imena.19
W. Pajakovski: Pravi Iliri, Illyri proprie dicti, nastanjivali su teritoriju izmeu
Lissosa na jugu i Neretve na sjeveru. Na istoku
do Crnog Drima.20
Kao to se vidi, veina naih arheologa i ne samo naih, smatra
da je naziv Iliri poeo od plemena koje je bilo smjeteno negdje na
jugu Albanije. Benac ga smjeta u srednju Albaniju, a poljski naunik
W. Pajakovski prave Ilire smjesta na podruju Crne Gore, istone
Hercegovine i sjeverne Albanije.
Jedini izuzetak ini A. Stipevi, koji preskae plemenski poetak
Ilira, te odmah prelazi na etnike granice ... u predpovjesno doba
koje rastee do maksimuma. Nama se ini da je nauno prihvatljivije
miljenje A. Benca da su Protiiliri mogli doi kao etno-kulturne grupe
i da nijesu mogli biti etniki ni kulturno jedinstveni, zato to su poticali od raznih etnikih i jezikih grupa. Interesantno da je A. Stipevi u 1974. g. govorio sasvim suprotno ali ispravno: Nae dananje
poznavanje ilirske arheologije, ilirske materijalne i duhovne kulture,
onomastike itd. pokazuje da o Ilirima kao jedinstvenom etnikom
kompaktnom i formiranom narodu ne moe biti uopte govora.
ini nam se da M. Sui suptilno ulazi u zamreno pitanje ilirskog imena. Kako shvaamo Suia, Iliri i sva kasnija nadgradnja nad
tim imenom su eho uspomena na jedno davno vrijeme kada je to pleme
stvarno i egzistiralo ali kojemu se kasnije gube tragovi kroz istorijske
bure koje su naile na tom prostoru. Zbog toga, mi konkretno Ilire ili
prave Ilire na zapadnom Balkanu i kroz njihovu istoriju, uzalud traimo. Upravo mi moemo nai samo njihove tragove.
I mi smatramo da ti tragovi mogu biti samo na jugu, na
etnikoj granici sa Epircima. Drugi je uslov da je njihovo boravite
bilo pored mora, naravno Jonskog. Ovo zato, to je prvi kontakt novodolih plemena sa Grcima, koji su inae na tom prostoru bili prisutni
jo od ranije, morao biti posredstvom mora, odnosno pomoraca i trgovaca. Kontakt Grka sa ilirskim plemnima, preko neprohodnih makedonskih i epirskih planina je vrlo teak, a u zimskom periodu i nemogu. Mikenski Grci su ve od 14. v. st. e. plovili obalama Epira i sjeverno od njega to se potvruje brojnim nalazima mikenske keramike.
Naravno, polazi se od pretpostavke da se doseljavanje Ilira dogodilo
u vrijeme egejskih seoba.
Trag boravka Ilira na jugu moe biti toponim, Keraunijske planine (sadanja Akrokreraunija ili Kepi e Gloses). Isti takav naziv je
postojao u antici na istonom Kavkazu iznad Kaspijskog mora, a evo
to o tome pie Strabon (XI, 4, 1) ... sjeverno je okruena Kavkaskim
planinama (govori o K. Albaniji), a za to to se te planine uzdiu nad
ravnicama i nazivaju se, osobito njihovi dijelovi pored mora, Keraunijskim planinama ...
Slino o Keraunijskim planinama u kavkaskoj Albaniji saoptava
i Pomponije Mella.
100
105
106
107
110
111
tekih brodova. No, nama nije ostala ni jedna grafika predstava ili
crte o tom tipu broda. Ono to se u naim muzejima pokazuje kao
model liburne, bojimo se da je to raeno na osnovu prikaza broda
na novcu Daorsa, to ne garantuje da je takva bila i liburna.
Ameriki istraiva antikog pomorstva, Lionel Casson za jedan
rimski ratni brod na Nilu, prikazan na32 jednom mozaiku u Palestrumu
(I v. st. e.) misli da se radi o liburni. Liburna sa egipatskog mozaika
je brod na vesla sa 2030 veslaa, otvorenog tipa tj. bez palube i vitkih linija. Da bi ovakav brod mogao biti efikasan u ratnim operacijama
svakako je morao imati rostrum, pa je njegova funkcija bila da koristi veliku brzinu kao savremeni torpiljeri.
112
8 O porijeklu I l i r a
b) Juni Jadran
113
114
115
ra, koje je tada bilo bar za jednu treinu manje, obavljana amcima
do Pole, gdje je vrena razmjena sa trgovcima sa Egejskog podruja.
Arheolokim istraivanjima u delti Bojane, nadamo se da e se dokazati ova hipoteza.
Nema razloga da ne vjerujemo vijestima Plinija Starijeg (I v.
st. e.) da se Olcinijum nekada zvao Colhinijum i da su ga Kolhiani
podigli. Kada su se Kolhiani osmjelili da izau na more, odabrali su
Ulcinj koji im je bio ugodniji za ivot od delte Bojane, a imao je luku
zatienu od junih i sjevernih vjetrova. U Ulcinjskom gradu su otkriveni megalitski zidovi, koji su datirani po Mijoviu u V v. st. e. no to
ne znai da se kod detaljnijih istraivanja nee utvrditi njegova vea
starina. Jer Plinije nije mogao tvrditi neto napamet ve se sigurno
oslanjao na neke starije grke informacije. Njemu su takve informacije, ako ih je uopte bilo, bile pristupane jer je bio komandant rimske
flote u Misenumu, a to znai i pomorski strunjak.
Lisoss (Lje) su podigli Grci u IV v. st. e. kao konkurenciju Poli,
jer je opsluivao isto gravitacionu podruje. Ali on je bio grka kolonija. Lissos je izgraen na Drilonu (Drimu) blizu ua koje je tada
bilo plovno, to se vidi iz mnogih vijesti, da ga uzimaju pomorci i geografi kao pomorski reper. Lissos je bio utvren, imao je na brdu iznad
pristanita i svoj akropolis koji je titio pristanite. Lissos doe kao
neka ispostava Epidamnosa pa su ga moda i osnovali Korinani radi
izvoza bakarne rude. Od poetka vremena klasine Grke, prvi su u
Jadransko more uplovili36 oko 650-te godine st. e. Fokejci, kako kae
otac istorije Herodot. Odmah su za njima Korinani poeli osnivati
kolonije na istonoj obali, prvo Epidamnos krajem VII ili poetkom
VI v. st. e. i Apoloniju u VI v. st. e. Epidamnos je bila najznaajnija
grka kolonija na istonoj obali, no esto je trpjela napade Ilira. Oni
su ga i osvojili u III v. st. e. Rimljani utvruju Epidamnos, budui
Dirahion i uzimaju ga za polazite transbalkanskog puta via Egnacia,
koji je vezao Rim sa Solunom i kasnije Constatinopolisom.
Ni zaliv Boke Kotorske nije mogao biti bez pristanita, no o njima malo znamo, pominju se Rizon (Risan) i Agruvium (misli se da je
bio na mjestu dananjeg Kotora). Rizon je poznatiji od Teutinog vremena, kao njena prestonica. No Boka je po naem miljenju od najstarijeg vremena bila najpovoljnija kao baza gusara. Ona je zato imala
sve prirodne uslove, te je gusarenje moralo dominirati nad mirnom
trgovinom.
Mit o Argonautima je neto mlai od mita o Kadmu i Harmoniji,
on dovodi Kolhiane da se naseljavaju na ilirskoj Crnodubokoj rijeci,
kod ljudi Enhelejaca. Nije u pitanju samo jedan mit, ve je mnogo
grkih logografa, pjesnika i istoriara pisalo o Argonautima i dolasku Kolhiana. Zato je prosto nemogue proi pored tih injenica sa
ignorisanjem, da je to samo mit. Ako nita drugo ti grki logografi
su smatrali za logino da su ljudi mogli putovati u to doba brodovima
na tako velike daljine?
Kada je rije o Kolhianima i njihovom pomorskom iskustvu iz
vremena Argonauta, za sada ostaje velika zagonetka koju e teko biti
razjasniti. No kada se stvari posmatraju logino, stie se utisak da
116
120
121
Ako ova hipoteza ne bi mogla da opstane, ne vidimo kako je mogue razrijeiti ovaj problem, sem da stanemo na stanovite da je bilo
vie Enhelejskih plemena, ili da su bili jedan mali narod, koji je ivio
na raznim lokacijama i uglavnom po periferiji pravih Ilira. Drugo,
to je ostalo nerazjanjeno jeste, kojim su jezikom govorili, da li neki
grki dijalekt jer su iz Beotije. Moda bi se moglo pretpostaviti da su
Enhelejci mogli biti Pelazgi, jer ih grki izvori izdvajaju od Ilira, ta
vie oni i ratuju s Ilirima.
Tezu da su Enhelejci Pelazgi, podupire i predpostavka da su napustili Beotiju pod pritiskom u vrijeme etnikih sukoba izmeu Helena
i Pelazga. A po Herodotu (I, 57), Pelazgi su govorili varvarskim jezikom. Po vijestima koje imamo o njima vidi se da su bili mirni zemljoradnici i ribari.
Iz svega to je reeno o Enhelejcima, moe se izvui kao zakljuak, hipoteza, da su se oni pod Kadmom suprotstavili nadiranju Kavkazaca, koje su predvodili Iliri (Hillyri). Ovo je bila prva invazija
plemena sa istonog Kavkaza. Kadmo nam pomae da priblino odredimo vrijeme te invazije, to je moglo biti oko 1300. g. st. e.
Plemena zapadnog Kavkaza, Kolhiana, kako su zabiljeili grki
logografi, (Likofron), bili su ve na Dizeru (Crnodubokoj rijeci) u vrijeme trojanskih ratova.
8. Odijevanje kod Ilira
123
124
29
125
127
Analizirajui vijesti pomenutih autora, R. Katii,3 s pravom konstatuje da je Dizer isto to i Ilirska rijeka, pored koje je grad Pola.
Katii dalje pomilja na Milake da bi to mogli biti skrivno ime za
Ilire? No, u neku ruku on umanjuje znaaj ovih vijesti, pretpostavljajui da za sva tri autora izvor moe biti kod sicilijanskog istoriara
Timeja iz IV-og v. st. e. Prihvatamo Katiievo rezonovanje, jedino
imamo rezervu prema sugestijama o mogunoj vezi Milaka i Ilira, o
tome imamo razliito gledite, no iznijeemo ga na drugom mjestu.
A sada da pokuamo da izvuemo jo ako to moemo od citiranih
autora?
128
9 O porijeklu Ilira
129
130
136
5. Taulanti i Bathiatae
Taulanti su znaajno ilirsko pleme, koje rano stupa u odnose sa
susjedima, Makedoncima, Epircima i Grcima. Ve u VII v. st. e. formiraju neki oblik drave ili saveza plemena. Obino ih smjetaju pored
mora u dananjoj srednjoj Albaniji. Zbog toga i to ovo ime dosta
podsjea na grki (jonski) naziv za more thalatta, pretpostavljamo
da su Taulanti grko ime za savez primorskih plemena, (Chelidonioi,
Sesareti, Abri, Partini) i da znai Primorci. Ostaje otvoreno pitanje
da li se tu krije neko od plemena sa obale Kaspijskog mora.
Ne treba iskljuiti ni mogunost da se pod imenom Taulanata
krije ime plemena Tao, Taohi sa gornje Kure.
U susjedstvu sa Taulantima pominje se i pleme Bathiatae. Poljski
ilirolog W. Pajakovski (Godinjak, XVIII, CBI-16, Sar. 1980), smjeta
ih na gornjem Mathisu (Mati). Postavlja se pitanje, da li ovo nije
trag onog plemena Matiani, koje pominje Hekatej iz Mileta (fig. 188),
a koje je ivjelo u njegovo doba oko jezera Matiana (dananjeg Urmija).
I neki mlai grki pisci pominju Matiane. Pominje ih i Pomponije Mela
(Geografija I, 2, 13), i stavlja ih u susjedstvo sa Tibarenima, Midijcima
i Jermenima, to se upravo dobro poklapa sa lokacijom jezera Urmije
137
Neretve i Rizonskog zaliva (Risanskog), a trei opet kao stoare sa svojim stadima oko slanih izvora kod Konjica, u sukobu sa Autarijatima.
Iz ega nije teko primijetiti dosta protivrjenosti, o njihovom stanovitu i zanimanju.
Kod Ardijeja se radi, kako misli A. Benac o nestabilnom savezu
plemena, pa i povremenom, to bi moglo unekoliko da objasni pokretljivost tog imena.18 Najvanije im je zanimanje bilo stoarstvo, svakako nomadsko. Po F. Papazoglu Crna Gora je bila postojbina Ardijeja.
Ako ime Ardieji znai gortaci, kako kau M. Garaanin i F. Papazoglu, to je jo jedan razlog da prihvatimo Crnogorska brda, kao njihovo
prebivalite. Jer mnoga imena sa tog i ireg prostora ukazuju na postojanje tradicije davanja geograsfkih imena vezano za brda i planine, Crnogorska brda, Malesija, (to znai brda), Crna Gora, Hum i
Zahumlje.
Evo to o Ardijejima misli M. Garaanin: Ardieje je teko locirati, moda je u pravu F. Papazoglu, kada pretpostavlja da je to opte
ime ili plemenski savez kojem su pripadali i Enhelejci, Dokleati i Labeati, a na ijem su elu bili Ardiei. Meutim, kasnije ista F. Papazoglu bolje precizira svoj stav prema Ardijejima, pa kae da je njih pogreno identifikovati sa Ilirima Agronove drave.
Problem Ardijeja je zaista sloen. Pokuaemo da damo doprinos
tom pitanju, metodologijom koju smo primjenjivali na druga plemena.
Ne smije se zaboraviti da imena ilirskih plemena dolaze od Grka i Rimljana, te su mogue deformacije istih. Pridruujemo se onima koji misle
da se ne radi o imenu jednog plemena. Jer bi njegovo takvo kretanje,
bez obzira to se radi o nomadskom ili polunomadskom nainu ivota,
bilo nemogue. Mislimo da se ne moe raditi ni o jednoj fiksnoj plemenskoj zajednici ili savezu plemena.
Da vidimo u kakvom se obliku javlja ime ovog plemena, na gr.
Ardiaioi (), lat. Ardiaei. Sa ovakvim imenom ne moemo na
kavkaskom prostoru pronai neko pleme ili etniku grupu u kojoj bi
prepoznali Ardijeje. Meutim ima jedan izuzetak po M. Garaaninu
(Ist. C. G. 1967, 93, 102), kod Teopompa (Atheneus, VI 27) javlja se pomen Ardijeja pod (Arieioi). Po miljenju F. Papazoglu to je
nepouzdan podatak, jer da bi mogao biti konjuktura, sa ime se slae
i M. Garaanin. ini nam se da bi to ime Arieioi u sebi moglo da sadri
skitsko oior, pa bi moglo da znai neto kao ljudi.
Da li to moe biti pravo ime ili ne, zato to se vie ne javlja. Ne
znamo da li je ovo prvi pomen Ardijeja, ali je svakako jedan od starijih, jer je iz IV v. st. e. Ako prihvatimo ime Arieioi (gr. Apisioi) kao
mogue onda logika govori da bi to mogla biti etnika oznaka za grupaciju ilirskih plemena iranskog (arijskog) porijekla. Arijci, Arie su napustili prostor Kurgana, sjeverno od Kaspijskog jezera poetkom II
mil. prelilii se istono i zapadno od Kaspijskog jezera prema dananjem Iranu, Avganistanu i Indiji. Dolinu Gange su dosegli oko 1500. g.
st. e. Oni koji su ostali na starim prebivalitima pokrenuli su se na
zapad junim stepama. To su bili Skiti i Sarmati (Kopljanici). Ovi prvi
139
140
142
143
145
146
147
NAPOMENE:
1
149
151
152
Primjer kako su se formirala imena rodova ili plemena u kavkaskoj Albaniji imamo kod plemena Sanadire, koje je sastavljeno od
dvije rijei: sanad (lovac) + ire (pleme), koje je metateza od eri,
te imamo Sanadire, to znai lovac pleme ili Pleme lovaca. U Dalmaciji imamo i danas prezime Sanader koje bi moglo biti kavkaskog
porijekla. I neka prezimena u Crnoj Gori i Hercegovini mogu se protumaiti na slian nain npr. Dedier Dedieri dedi -f eri. Deda na
kartlijskom znai majka, pa imamo majino pleme, to ukazuje na
veliku starinu tog roda, moda iz vremena matrijarhata na Kavkazu?
Ivan Boi je ukazao na vezu sjeveroalbanskih pana (Hispanos) i crnogorskih panja, to mi prihvatamo ali mislimo da su ta imena nastala
transformacijom imena plemena Svani na sljedei nain: Svani vanji banji panji Spani.
Patrijarhalni obiaij koje srijeemo na ilirskom prostoru, kao
gostoprimstvo, potovanje starijih, posmrtni obiaji, krvna osveta i si.
skoro su podudarni obiajima kavkaskih plemena Svana, Hevsura, Raca
i dr. koje su sauvali do naih dana, pa se za obiaje ilirskog prostora
namee zakljuak da su kavkaskog porijekla tj. da su donijeti sa Kavkaza. Kod Svana postoji i nain zidanja kua (kula) za sluaj krvne
osvete (zatvora), koji je vrlo slian, ak i arhitektonski, onima u sjevernoj Albaniji i Metohiji.
I u namjetaju svanske kue nalazimo pojedine dijelove sline
ili indentine starobalkanskim, npr. tronoci oko ognjita, stolovae,
ognjite na sredini kue i si.
Gruzijski etnolozi tvrde da je svanska kapa (kee) nastala kao
potreba da se zatiti glava kada se nosi lem. Pri tome nam nijesu rekli
kako je izgledao taj lem, pa toj informaciji i nije dat osobit znaaj.
Meutim, kada smo kod Herodota (VII, 79), nali da su u Kserksovom
pohodu na Heladu uestvovali i Kolhiani, jo daje i opis njihovog
naoruanja: . . . na glavama su imali drvene lemove, nosili su male
titove od neinjene govee koe i kratka koplja, a osim toga i jatagane. Jasno je da je ispod tih drvenih lemova morao biti neki podmeta, pa je rezonovanje gruzijskih etnologa bilo ispravno. Drveni lemovi se mogu vidjeti i kod Ilira u kasnijim vremenima, na novcu Daorsa na primjer. Ima oblik plitkog anka. Do sada se mislilo da je to
bio metalni lem. Mi smatramo da je to tradicionalni kavkaski drveni
lem. to se tie naoruanja Ilira, ono je prema skici (crteu) ilirskog
ratnika koju donosi A. Stipevi (Iliri, Zgb. 1989), skoro indetino sa
onim koje opisuje Herodot kod Kolhiana u poetku V v. st. e. ak i taj
krivi ilirski no, kojega je prevodioc Herodota nazvao jatagan. Jedino
to ilirski vojnik na glavi ima korintski lem.
Sa asirskih reljefa iz IX v. st. e. znamo da su u gornjoj Mesopotamiji koristili naduvane ivotinjske mjehove za preplivavanje preko
rijeka. Ovu pojavu je zabiljeio i njemaki istraiva Albanije na r.
Drimu. Tako dr. Ernest Jockh, (Im turkischen Kriegslager durh Albanien, Heilbroun, 1911, 7578), kae . . . u ovoj Albaniji ive jo stari
Asirci i arapski Mesopotamci, u erku albanske kozje mjeine (aluzija na obiaj u Mesopotamiju, naa pr.). Albanci naduvavaju kozju
153
154
155
I tipovi kavkaskih planinaca, starosjedelaca se srijeu na prostoru izmeu Drima i Neretve. To su krupni ljudi, brahicefalne glave,
svijetle koe i svijetlih oiju i tromih pokreta. A na jugu Albanije, po
B. Maleu,6 javljaju se visoki, plavi i brahicefalni tipovi, koje on naziva
plavi dinarci. Po naem miljenju moglo bi da se radi o tragovima
istono-kavkaskih plemena, vjerovatno Dasareta, ije su nam rasne karakteristike prenijeli antiki putopisci i geografi.
158
Za Delmate bi se moglo pretpostaviti da nijesu bili huritskog etnikog porijekla. Ovaj zakljuak izvodimo iz injenice da njihova onomastika, obraivana od vie autora, a posebno od G. Alffoldy-a, M. Zaninovia i dr. nema mnogo zajednikog sa onomastikom junih Ilira
to znai da nijesu govorili nekim od huritskih jezika, pa prema torne
nijesu ni mogli biti Huriti.
Radi pouzdanog utvrivanja etnike srodnosti, valjalo bi poi od
komparativnih antropolokih istraivanja sa dva prostora, onog na
Kavkazu i tzv. ilirskog i to paleoantropolokih na bazi ostataka skeleta, kao i recentnog stanovnita. U nedostatku relevantnih podataka
dajemo izvode iz istraivanja recentnog stanovnitva u zapadnoj Gruziji, sovjetskih antropologa A. A. Vornova i A. P. Pestrjakova objavljenih
kao Uporedne antropoloke osobine Abhazaca, (Tbilisi, 1987, 111):
1. Po morfolokim osobinama Abhasci se mogu smatrati kao lokalna varijacija balkansko-kavkaske rase. Ova rasa predstavlja prelaz
izmeu sjeverno-evropeidskih i juno-evropeidnih varijanti, polazei
od vidnog stepena njene depigmentacije.
Ovakav zakljuak se slae i sa gruzinskim antropologom M. G. Abduelivili (Tbilisi, 1964), koji ovakav zakljuak proiruje na kolhidski
antropoloki tip.
2. U predistorijskoj epohi adigejska plemena (kojima pripadaju
i Abhasci) ivjela su na zapadnom Kavkazu i uestvovala su u genezi
zapadno-gruzinskih etnikih grupa.
3. Serologini podaci (sistem ABO i Rh-faktor) recentnog stanovnitva, takoe ukazuje na znaajnu srodnost Abhazaca sa zapadno-gruzinskim grupama niskim sadrajem gena q (B) i visokim sadrajem
gena r (O), i na specifinost ove etnike grupe.
()
/o
19
r (0)
o/o
74
q (B)
%
7
Rh u %
D
d
65
35
AB
Primjedbe
Srbija (Raevina)
Kali, 1940
41,97
35,31
15,48
7,42
Po St. Stefanoviu
36,72
45,72
12,11
5,44
Dr. D. Vuksanovi
Opt. Podgorica
1991.
MZ Tuzi, 1991.
36,32
46,66
11,68
5,33
44,88
42,18
9,13
3,80
159
ginje mjeseca se zvao Nanar. Pa bi se reklo da se tu radi o uticaju mesopotamskih religija. Otuda vjerovatno i naziv mjeseca kod Albanaca
hene. Predstava boga sunca (Heliosa) je znak kruga sa simbolom
vjenog kretanja (rotacije) ili svastike. Ovakvi simboli se srijeu na
votivnim spomenicima istonog Kavkaza, kao i na istim spomenicima
na ilirskom prostoru. Strabon (XI, 4, 7), nam je ostavio i panteon kavkaskih Albanaca, ali na grkom jeziku. To su Helios, Zevs i Selena.
Helios je bog sunca, Zevs je gromovnik, a Selena je boginja mjeseca,
koja je mnogo potovana. Strabon nam je ostavio i opis funkcije reca
i ceremonijal rtvoprinoenja. Mislimo da bi elemente istonokavkaskog
kulta trebalo traiti na prostoru dananje june Albanije.
Sa dolaskom huritskih plemena na zapadni Balkan, donijet je i huritski panteon bogova koji je bio originalan. O postojanju tog kulta na naim prostorima, mi smo se uvjerili posrednim
putem tj. postojanja huritskog oltara (nie), na Medunu, o emu je
ve bilo govora u ovom radu. Sada je jasnije, zato je Gencije u vrijeme
rimsko-ilirskog rata ovamo poslao uu porodicu. Nije u pitanju samo
tvrava, ve i svetilite na Medunu. On ih je poslao pod zatitu nacionalnog i vrhovnog boanstva" Haldi (Alalu). Ako je medunska tvrava
sekundarnog znaaja, znai da se huritski kult odrao do Gencijevog
vremena, a to je najmane 1.000 godina. Po veliini recipijenta i odvodnog kanala za krv, vidi se da je tu bilo masovno klanje, pa nije iskljueno da je uz taj ritual upranjavano i proricanje, kao u hramu Nanar
na Kavkazu. Do sada, koliko nam je poznato o pomenutom kultu nije
bilo govora, za to emo se na njemu malo due zadrati.
O religiji Hurita znamo neto vie zahvaljujui pisanim izvorima
Hetita i Asiraca. Po M. Elijade (Istor. verovanja i religija, Bgd. 1992,
127), Hetiti su preveli huritsku teogoniju oko 1300. g. st. e. iz koje se
da zakljuiti da je postojao sinkretizam sa sumerskim i sjevernosirijskim predanjima. Dok nas asirski tekstovi obavjetavaju o huritskim
kultovima iz vremena uratske drave sa podruja jezera Van. Ova su
shvatanja u skladu sa istorijskim injenicama sa tog prostora. Padom
mitanske drave oko 1350. g. st. e. Huriti se povlae iz gornje Sirije pod
pritiskom Asiraca i Hetita, ka gornjoj Mesopotamije Sobom nose i svoje
duhovno nasljee, koje su dalje razvijali u dravi Urartu oko jezera
Van. O toj svojoj duhovnoj aktivnosti ostavili su znaajna materijalna
svjedoanstva, rtvenike (nie), hramove, utvrene gradove i si.
Po huritskoj teogoniji, Kumarbi je bio otac bogova na nebu.
Na poetku je Haldi bio kralj, a Anu najznaajniji meu bogovima.
Anu pada niice pred Haldi i slui ga. Ali poslije devet godina Anu pobjeuje Haldia i ovaj se sklanja u donji svijet. Tamo mu je Kumarba
postao sluga. Tako je Haldi (Alalu), postao glavni bog donjeg kraljevstva. Jasno je i to, zato je bog donjeg svijeta postao kod Hurita glavno
boanstvo. Huriti su ivjeli na planinskom prostoru Gornje Mesopotamije i Malog Kavkaza izrazito velike seizmike aktivnosti, to je sa potresima zemlje i tutnjavom, izazivalo kod stanovnitva strah od sila
donjeg svijeta. Pa je najvanije i bilo zatititi se od htonskih sila, koju
ulogu je dobio Haldi. Drugi po vanosti je bio Teep, bog nebeskih nepogoda (gromovnik), zatim njegova supruga Hepat. Vavilonska boginja
11 O poriieklu Ilira
161
Itar, na huritskom se zvala auka, a bog sunca je bio ivini. S proljea su slavili praznik Nove godine Purulli.
Pod uticajem mesopotamskih vjerovanja, Huriti su potovali i ribe
i biljke. Kao ostatak oboavanja biljaka imamo obiaj badnjaka kod
Gruzina, a na ilirskim votivnim spomenicima esto urezanu granu ili
drvo. Andrija Jovievi u svom radu o Malesiji (Bgd. 923, 135), pie
o svetom drvetu u Kastratima, to mislimo moe da se radi o ostatku
kultnih vjerovanja Hurita.
Oltar pred kojim su molili vjernici boga Haldi, imao je oblik
vrata udubljenih u stijeni (slijepa vrata), koja su simbolizovala ulazak
u donji svijet. Na prostoru Urartu drave ima vie takvih vrata (nia). Na Medunu se jasno prepoznaju takve kultne graevine koje su
pripalale vjerovatno Labeatima. Na prilazima medunskom gradu postoji takva nia, zatim recipijent i kanali za oticanje krvi rtvovanih
ivotinja. Najbolje informacije o huritskoj religiji imamo iz natpisa,
asirskim klinopisom, kralja Urartu Menua (810780. g. st. e.), sa nie
posveene bogu Haldi u Toprakkale. Iz ovog natpisa se vidi da huritski
panteon ima 79 bogova. Za svako boanstvo je predvien broj rtava
koje mu pripadaju. Prva 63 boanstva su muka, ostalo su boginje.
Glavnom boanstvu Haldi, je pripadalo 17 volova ili bivola, 34 ovce i 6
jagnjadi, Teupu 6 volova, 12 ovaca i tako redom. Ova su se ritualna
rtvovanja prilagala odreenog dana u godini.
Zadatak arheoloke nauke bi bio, da i na drugim prostorima potrai sline sakralne graevine, kao i ostatke kultnih vjerovanja u folkloru starobalkanskog stanovnitva sa ilirskog prostora.
U srpskom jeziku postoji izraz Hala (Ala), to u narodnom govoru
oznaava neku natprirodnu silu animalnog karaktera. U Leksikonu stranih rijei (Lj. Miunovi, Novi Sad, 1988), stoji jo i to: .. .jaka oluja,
velika nepogoda. Mi drimo da bi ovaj izraz mogao biti ostatak imena
huritskog boga donjeg svijeta Haldi (Alalu).
Jedan ilirski vojnik iz Rizona sluio je rimsku legiju u Numidiji,
Sjeverna Afrika. Podigao je spomenik i posvetio nekoliko stihova zatitniku grada Risna, Medauru. Medaurus je prikazan na konju sa kopljem u ruci (traki konjanik). Vie je naunika pisalo o ovom zagonetnom sluaju. I mi emo pokuati da damo doprinos ovom pitanju.
Boanstvo u vidu konjanika-ratnika je vjerovatno bog rata, pa je vjerovatno i pripadalo konjanikim narodima. Mi smo ukazali u vie navrata u ovom radu, na postojanje ilirskih plemena iranskog (arijskog)
porijekla. Alternativno ime za Arijce jeste Medi, Mide, Miani ili Madaji,
to dolazi od matai = narod. Pa bi otuda i moglo doi ime Meda-uri.
U poglavlju o ilirskim plemenima dali smo pretpostavku za pleme Ardiei, da je to moglo biti Ariei (Arije). U tom sluaju i Medaurus bi mogao biti boanstvo Ardiea (Ariea), koji su se u zadnje vrijeme ilirske
istorije spustili na more. Ovo je boanstvo moda i pripadalo panteonu
iranskih stepskih konjanikih naroda.
b) Kult zmije
O kultu zmije kao o paleobalkanskom nasljeu kod nas je pisalo
vie autora, posebno M. Garaanin, A. Stipevi i dr. Kult zmije kod
162
163
vare kao demonski narod sa zlim oima, kod koga je pomijean ovjek i zvijer. Zamiljali su ih kao izolovan narod daleko od komunikacija u brdovitoj zemlji kojoj je teko prii.
Kako se kod Rimljana mogla stvoriti takva slika o Ilirima. Da li
je na to moglo da utie to, to je u to vrijeme u Rimu bila u modi tzv
fiziognomija. To je bilo uenje po kome se mentalitet ljudi i naroda
odreivao na osnovu njegovog fizikog izgleda. Pa je moda divlji izgled Ilira proizvodio odreene zakljuke, ili je to bila kazna za one
Ilire koji su se, da bi izbjegli romanizaciju povukli u planine. Jer, dok
je jednim Ilirima bilo mogue da preu u veu kategoriju civilizacije
prihvatajui rimsku kulturu, drugima je slijedio povratak u varvarstvo. Te dvije opcije su kod svakog naroda uvijek mogue.
Oigledno, da je istraiva psihologije Dinaraca V. Dvornikovi
(18881956. g.), pisac Karakterologije Jugoslovena, neto znao o zlim
oima Ilira i o njihovoj vezi sa Arnautima, kada je izveo onaj eksperiment sa arnautskim pogledom. On je kako sam pie, u Pei pred
jednom kafanom namjerno izazvao jednog Arnautina kako bi uhvatio blijesak tog demonskog pogleda. Za Albance su vezana jo dva pojma, ije objanjenje moda treba traiti u praistoriji kavkaskih plemena. To su arbanaki ponos i arbanaki hod. Ne namjeravamo
ulaziti u istraivanju ovih pojava, jer bi nas to daleko odvelo. Rei
emo samo toliko, da mislimo da te pojave treba vezati samo za plemena sarmatskog porijekla, kao to su moda Svani, (pani ili Spani)
kako su zvani u srednjem vijeku, o kojima je ve bilo govora u ovom
radu.
Jo jedna osobina Ilira privlai panju, a to je njihov odnos prema novcu. F. Papazoglu pie o ranoj upotrebi novca kod Ilira, naravno,
radilo se o grkom novcu.15 Ve od V v. st. e. sklapali su saveze za novac,
a u prvoj polovini IV v. st. e. makedonski vladari su im plaali danak
u novcu. Njihovi vojni savezi skoro uvijek su bili uslovljeni novanim
naknadama. Tako je Agron, kae F. Papazoglu, postao saveznik Demetrija II za odreenu svotu novca, a Gencije nije htio da zapone rat
s Rimljanima dok nijesu njegovi poslanici utvrdili ilirico signo 300
talanata koje mu je Persej (makedonski kralj) obeao. Mi u tim vijestima vidimo mogunost zaetka kasnijih pojava pohlepnosti na novac
kod Albanaca, kao moguih nasljednika ilirskog mentaliteta.
Formiranje mentaliteta jednog naroda je dugotrajan proces, to je
sastavni dio razvoja etno-biogeneze. Za to mislimo da se karakterne
osobine ilirskog mentaliteta nijesu razvile na Balkanu, ve su donijete
sa Kavkaza. Da bi potvrdili tu pretpostavku pokuaemo da neto vie
saznamo o ponaanju paleokavkaskih plemena u antici. Naravno koliko
nam izvori to dozvole. Veina plemena Kavkaza, koja se pominju u
antikim izvorima je porijeklom od Hurita sa Prednjeazijske visoravni. U IV-om poglavlju ovog rada, ve smo ukazali kako su
ta brdska plemena upadala u Mesopotamiju za neradnih godina i
kako su sa njima ratovali, vladar Akada Sargon I i Vavilonije Hamurabi. Iz ega se da zakjluiti da se jo u tom vremenu i na tim prostorima formirala navika za pljakom i nasiljem. Ovo se potvruje i kasnijim vijestima, koje nam donosi jermenski istoriar iz IV v. Mojses
Horenaci. (Istorija Jermenije, Moskva 1893, 59), da je Nabukodonosor
167
168
169
Gaj Julije Solin (XV, 5),16 kae da: Halibi i Dagi u azijskom dijelu
Skitije svojom krvoednou nimalo se ne razlikuju od najdivljih naroda. Halibi su bili poznati kao metalurzi, a po nama su se naselili u
dolini rijeke Matisa u dananjoj Albaniji (gr. Halidonioi). I dalje: U
oima oni (pleme Albani na ist. Kavkazu) imaju sivi zraak, zato nou
vide bolje nego danju.
Rufij Fest Avien (898922):" Ovdje blizu kaspijskih voda skita
se junaki Skit, ovdje takoe ive svirepi Albanci. Tamo zauzima kameno polje krvoedni Kadusi, brzi Mardi... Masageti se pribliavaju
toku zagluujue bunog Araksa, svirepo pleme od roenja, nepoznat
im je miran ivot, imaju zvjersku duu. U njih je jelo i pie za njihove
varvarske gutljaje smijeana konjska krv i zgruano mlijeko.
Priscijan (Geografija 5669),18 pie: . . . zatim dolaze Tini, a za
njima hrabro pleme Kaspi, potom ratniki sinovi svirepog boga Marsa,
Albani.
Strabon (X, 4, l):19 Albanci su vie privreni stoarstvu, a blii
su nomadima, svejedno oni nijesu mnogo divlji i zato ne mnogo ratniki. I dalje govorei o zapadnom Kavkazu, Stanovnici nje (istone
crnomorske obale) ive od morskog razbojnitva, imaju nevelike uske
i lake lae, imaju po 25 veslaa, rijetko do 30, Grci ih zovu kamare.
Ulaze u more svojim kamarama i napadaju teretne brodove ili na
neko mjesto na obali, oni gospodare morem. Oni svoje kamare uzmu
na ramena i odnose u umu. Dalje kae (XI, l, 16: . . . ne stupaju u meusobne odnose zbog samoljublja i divljine.
Kavkaska su plemena bila konzervativna, zatvorena, slabo su komunicirali meu sobom, kako kau Grci zbog svoje sujete i oholosti,
te su esto meusobom ratovali. Vrlo su se rano poeli baviti trgovinom.
Mislimo, da prema onome to su nam ostavili antiki pisci o ponaanju plemena Kavkaza, osjea se izvjesna slinost na mentalnom
planu, sa ponaanjem ilirskih plemena, a sa time utvrujemo i njihove
genetske veze i prostor na kom je nastao taj mentalitet. Da li se kod
savremenih naroda koji naseljavaju taj prostor moe nai neka veza sa
mentalitetom tla? Danas taj prostor naseljavaju Tukmeni, Arapi, Kurdi, Jermeni i Gruzini, kao i neka manja plemena iranskog porijekla.
Jermeni su rano doli, pa su od starinaca preuzeli, ne samo neke antropoloke odlike ve i mentalne, kao i pokretljivost duha i smisao za
trgovinu. Od Kavkazaca starinaca ostali su Gruzini, erkezi i neka plemena u junom Dagestanu, to su i jedini ostaci huritskog stanovnitva.
Gruzini su zadrali najvie staro-kavkaskih osobina, tradiciju, ponos
brana, konzervativnost, smisao za trgovinu i pokretljivost duha.
Nije teko uoiti slinost mentaliteta Gruzina sa nekim dijelovima
recentnog stanovnitva tzv. ilirskog prostora. Gruzini se vrlo rado
angauju u trgovakim poslovima, koji se ponekad granie i sa nelegalnim radnjama. Drugi narod sa sjevernog Kavkaza, takoe huritskog
porijekla, koji se istie svojom agresivnou su erkezi.
Ima jedna izreka u Crnoj Gori, koja nas vodi na pomisao, da su
nai pretci u najranijim kontaktima sa ovim prostorom, osjetili njegov
170
karakter i na neki nain ga igosali. Izreka Prokleta zemlja dukljanska ne moe se odnositi na zemlju, prostor, ve na ljude koji je naseljavaju, koji zemlji daju karakter.
U nauci je prihvaeno da su junu Italiju u antici naseljavala plemena srodna ilirskim, preko puta otrantskih vrata. I mi smo doli do
istih zakljuaka, na to smo ve ukazali i to na osnovu slinosti imena
ovih plemena sa imenima nekih antikih kavkaskih plemena, kao i na
osnovu slinosti u onomastici i antropolokim tipovima. Sve ovo ukazuje na veliku mogunost da su i junoitalska plemena bila kavkaskog,
odnosno huritskog porijekla, pa prema tome i nosioci huritskog genetskog nasljea i huritskog mentaliteta.
Pokuavajui da proniknemo u uzroke ekstremno agresivnih pojava kroz istoriju zapadnog Balkana, odvelo nas je u istraivanje mentaliteta i ponaanja Ilira u istorijskom periodu, kao ranijih stanovnika
na tim prostorima. Ako poemo od rezultata tih istraivanja, ini se da
smo uoili neka ponavljanja u ponaanju, koja su pratila istoriju ne samo Ilira ve i njihovih huritskih predaka od njihove najdublje prolosti. Zapaanja o kontinuitetu agresivnog ponaanja i zakonomjernosti ponavljanja kroz istorijski period od oko 4.000 godina, nijesu rezultat samo siromanih istorijskih izvora, koje smo navodili, ve i kompleksnog prouavanja stanovnitva zapadnog Balkana i ireg kavkaskog
prostora, njihovih psiho-somatskih, sociolokih, etnokulturnih i drugih
osobina.
Kao prva verifikacija ispravnosti naih zapaanja i mogunosti
ovakvih pojava u istorijskom slijedu jedne etnike grupacije, bilo bi
korisno provjeriti koliko je to u skladu sa savremenim naunim shvatanjima humane genetike. Zato ba genetike? Zato to svaka etnika
ili rasna skupina trajno nosi svoje psiho-somatske osobine, iz ega proizilazi tendencija kontinuitet njihovog ponaanja. Drugim rijeima, radi
se o upornosti odravanja genoma dotine rasne skupine, ili njenog
ukupnog potencijala nasljednih osobina koje se prenose na potomstvo.
Ako je i dolazilo do disperzije gena kod mijeanih etnikih grupa, prenijeti geni odgovorni za mentalno ponaanje, nijesu izmijenili svoje
djelovanje. to znai da geni djeluju nepromjenjivo i u uslovima kada
se nau u drugom genomu. Otuda upornost njihovog djelovanja. Naravno, uestalost tih pojava se smanjuje u dotinoj populaciji, srazmjerno
razdreenosti odgovornih gena.
U skladu sa savremenim darvinistikim shvatanjima, geni su podloni evolutivnim promjenama, ali na dugim vremenskim distancama,
koje mogu prevazii ljudsko istorijsku iskustvo ako za to postoje uslovi.
Iz ovoga bi proizaao i zakljuak da je u osnovi ovjekovo ponaanje
davno programirano genetski, odnosno determinisano sopstvenim genotipom. To je u stvari ono to opredjeljuje tzv. ponavljanje istorije, ili
drugim rijeima, to neki narodi kroz istoriju prave uvijek iste gre_ke. Naravno da se gornja konstatacija ne smije kruto shvatiti, jer se
osnovno programirano ponaanje koriguje i kontrolie vrlo sloenim
psihikim procesom. Moda funkciju tih psihikih procesa treba shvatiti poput principa modulacije u teoriji elekromagnetnih talasa. Odnos
izmeu genetski programiranog faktora ponaanja i promjenjivih mo171
dulacija je sloen i varijabilan, ali ni u kome sluaju mehaniki. Izmeu ta dva faktora u svakom sluaju, izgleda, postoji neka povratna
sprega. Djelovanje te sprege najbolje se oituje kada se srui odreeni drutveni poredak i kada zavlada bezvlae tj. kada prestane djelovanje socijalnih faktora. Tada kontrolna funkcija sprege poputa
pa u ponaanju nastupa dominacija fizioloke psihologije ili drugim
rijeima refleksi genetskog koda. to je drutvo na veem kulturnom
i civilizacijskom nivou, socijalni i civilizacijski faktori su dominantni
faktor u povratnoj sprezi. Meutim, to su drutva primitivnija strah
postaje njen dominantni sadraj. Iz ovoga postaje jasna uloga krvne
osvete u odravanju ravnotee u primitivnim rodovskim drutvima u
preddravnoj formaciji. U tim zamrenim odnosima, izgleda, treba traiti vezu humane genetske i odvijanja istorije.
Da li se sada ova zapaanja primjeena na ponaanju huritskih
etnikih grupa i njihovih potomaka, mogu primijeniti i na druge etnike ili rasne skupine? Ne vidimo razloge zato ne bi. Kroz ovakav pristup nazire se na neki nain i demistifikacija istorije kao isto socijalnih, nacionalnih, ideolokih ili nekih drugh procesa. Ova razmatranja
su i u skladu sa opaskom istoriara, da se istorija odvija po ritmu neke
nepravilne sinusoide.
to se tie biogeneze huritske etnike skupine ili drugaije reeno,
ekolokim i socijalnim uslovima formiranja njihovog genetskog koda,
u ranijim razmatranjima neto je o tome ve reeno. Ako taj dugotrajni
proces posmatramo kroz korelaciju, borbe za opstanak i istorije, on se
odvijao u surovim uslovima na brdsko-planinskom prostoru izmeu
lanca Taurusa i jez. Urmije. To je siromana oblast gdje je stanovnitvo moralo biti hronino izloeno nedostatku hrane. Huriti nijesu bili
ni jake fizike konstitucije, pa su te nedostatke i nepovoljne uslove
egzistencije morali nadoknaivati agresivnim ponaanjem, (a ne proizvodnim radom), koje je trajalo hiljadama godina i koje je upisano u
genetski kod. U tom procesu ostaje nejasno kakav su uticaj mogli imati
mikro-elementi sa podrunog tla. Znai njihova agresivnost je egzistencijalnog karaktera. Dolaskom njihovih plemena na zapadni Balkan, nali su se u prirodnom okruenju gdje nije bilo bitnijih izmjena, a i socijalne ustanove su se vrlo sporo ili nimalo mijenjale, pa ni sa te strane
nije bilo zahtjeva za promjenu genetskog koda. Jer poznata je tvrdokornost i konzervativnost kavkaskih plemena. Pa iz svega proizilazi da
nije bilo ni promjena u mentalitetu tj. ponaanju huritskih plemena,
u nauci nazvanih ilirskih, na zapadnom Balkanu. Ostaci ovog nasljea
osjeaju se do naih dana kod recentnog stanovnitva na prostoru naseljavanja kavkaskih plemena.
Mislimo da naa razmatranja nijesu u sukobu sa savremenim shvatanjima humane genetike i evolucione antropoloke teorije. Jer, kada
se neka etnika grupacija, zbog posebnih ekolokih i socijalnih uslova,
u borbi za opstanak, orijentie na pljaku vie nego na proizvodni rad,
prednost za opstanak, to je normalno, imaju najsposobnije (najagresivnije) jedinke. Ako se taj nain egzistencije odvija, recimo, kroz 100
generacija, sigurno je da e biti favorizovan genotip onih koji se bolje
adaptiraju. Taj e genotip postati dominantan u dotinoj etnikoj sku172
173
IX. LINGVISTIKA
177
Ni malo ne iznenauje injenica to meu imenima ilirskih plemena sa sjevera, Histra, Liburna, Delmata, Japoda i dr. ne nalazimo
nikakve slinosti sa albanskim ni sa kavkaskim imenima. Ovo je u
skladu sa naom tezom o kavkaskom stanovnitvu izmeu Epira i Neretve.
Agirus, G. Alfoldy5 nam saoptava ilirsko ime iz rimskog perioda izmeu Doclee i kodre. Ime ima romanizovan zavretak us.
Agir, je savremeno ime kod Kolhiana, a kod sjevernih Albanaca odgovara imenu Agim.
Teuta, ilirska kraljica. Teutam, djed voe Pelazga u trojanskom
ratu (Ilijada II, 840). Znai Teuta bi moglo biti pelastiko ime.
Tamarijanus, ime uglednog graanina Duklje, romanizovano
ime kavkaskog porijekla. Tamar je ensko gruzijsko ime (carica Tamar).
Tamara je i toponim u Klimentima.6
Skerdilaid, je ime brata kralja Agrona. Ovo ime je sastavljeno
iz dva dijela, Skerdi-laid. Pretpostavljamo da drugi dio znai neki pridjev, dok prvi ima vrlo slian oblik sa natpisom na jednom primjerku
novca Gencija, Skordi-non, te pretpostavljamo da je Skerdilaid, romanska deformacija imena kojeg su Iliri mogli izgovoriti kao Skordilaid,
a znailo je neto kao skadarski, skadranin, jer je po naem miljenju stari naziv Skadra bio Skorda.
Pleurat, ime dva kralja iz ardejske dinastije. Ime je najvjerovatnije postalo od etnonima Plereji, plemena koje je ivjelo izmeu
Boke i Peljeca. Sadanje malisorsko ime Prel, vjerovatno je nastalo
metatezom od skraenog oblika imena Pleurat, Pleur = Pre(u)l.
Agron, ilirski kralj, Agron je kavkasko muko ime. Da li moda ovo ime ima neke veze sa imenom grada Agruvium-a, za kojeg se
pretpostavlja da je bio lociran na mjestu dananjeg Kotora. Iz karaktera imena ardejske dinastije (Pleurat, Skerdilaid, Agron) odreuje se
i kolijevka te dinastije, a to je prostor izmeu Skadra i Peljeca.
Baton, voa ilirskog ustanka. Na kartlijskom jeziku batoni
znai gospodin, iz ega bi se mogao izvui zakljuak da to nije bilo
ime ve titula.
Imali smo dva Bata u isto vrijeme (bello Batoniano), jedan je
voa Desidijata u istonoj Bosni, a drugi neto zapadnije voa Breuka.
Teko da se u dva plemena u jednom trenutku nau dva voe sa istim
imenima. Loginije je da je Bato bila titula, koja je mogla da znai,
gospodar ili gospodin, titulu plemenskog poglavice. Po Herodotu
(IV155), kod Libijaca se kralj zvao batos.
Nindija, ilirsko ime kod Alfoldy-a,7 Mindia gruzinsko muko
8
ime.
Catta, ilirsko ime kod Alfoldv-a),9 Kato ensko ime kod Gruzina/
Tana, ime ilirske boginje, a kod gruzina Tanana, ensko ime.11
Tertulla, esto ime u Duklji,12 a kod Gruzina Tetrua ensko
1
ime. Cetto, ilirsko muko ime,24 ito, muko ime gruzijsko.15
Nanus, ilirsko ime iz Prizrena,15 a Nana ensko gruzijsko ime.'7
179
zrna.
19
20
Gelijan, ilirsko muko ime,
kod Gruzina Gela, muko ime.2123
22
Nonii, ilirsko muko ime, kod Gruzina None muko ime.
Turo, po Alfoldiy-u ilirsko ime iz june Dalmacije. Kod Gruzina
je bio obiaj davanja imena po ivotinjama, pa pomisao vodi da to ime
potie od divljeg kavkaskog goveeta, tur. Meutim u Gruziji jo
daju staro ensko ime Turpa, to znai, draga, mila, ljubljena. Pa za
Turo nije ni ova varijanta iskljuena.
Ime Tur se javlja kod Klimenata, a Turo kod Crmniana u prolom vijeku, (Turo Plamenac).
Dasso je ilirsko ime. Ovo se ime pominje i u vedskim epovima
(Rid-vedama). U junoj Italiji (Gnatia) javlja se u antici ime Dazet
(V. Pizani, Gli Iliri in Italia, 1976, 69). Najvjerovatnije da se radi o
imenu istog porijekla kao i ilrskog Dasso, tj. etnonimu plemena Dassareta, koji su u srodstvu sa junoitalskim Dauinima. Kao nastavak tradicije ovog imena moe se smatrati albansko ime Dasija, pa ak i ime
srpskog upana Dese i ensko ime Desa.
Prema Bongard-Levinu (Drevnie civilizacii, M. 1989, 221), dasa
na vedskom (arijskom) znai rob. Ovo nas asocira na istono-kavkaski
prostor u susjedstvu postojbine Dassareta, gdje se javlja rije (vjerovattno huritskog porijekla), leg, lek, lak, to takoe znai ovjek,
rob. Od ovih rijei imamo imena Leka, Leko, Lako.
Usuujemo se na pomisao da davanje ovih imena u praskozorju
civilizacije, na prostorima gdje su se mijeale rase i kulture ima neki
dublji smisao. Smisao shvatanja ovjekove sudbine kao zavisnog bia,
kao neijeg roba, tj. indentifikovanja smisla ovjeka i roba.
c) Ima gruzijskih imena koja se javljaju kod Albanaca ali i u pograninim slovensko-albanskim sredinama, kao: Vako, Buku, Bao, Beo,
Tanana (Tanu), Gola, Gorda, Pata, Cola, Lale, Zober, Irma, Lela, Na ta,
Nino, Nukria, Nuo, ukia, Coca, Cicia i dr. Mnoga od ovih imena su
u stvari nadimci.
d) Gruzijska imena koja se srijeu kod Albanaca u identinom ili
neto izmijenjenom obliku.
Imena Albanaca su slojevita, u zavisnosti od uticaja konfesije i
strane kulturne dominacije. Najarhainija su imena kod katolika, naravno ako zanemarimo ona dola stranim uticajem ili hrianstvom.
Kod muslimana, arhainost moemo traiti samo u prezimenima, jer
su im imena turskog, arapskog ili persijskog porijekla. U nastavku su
data kavkaska imena, koja se sreu kod Albanaca:
Ejet, Ajet, ime legendarnog vladara Kolhiana. Ujedno i najstarije ime koje znamo sa Kavkaza. Da ovo nije samo legendarno ime,
saznajemo od Arijana (IV v. st. e.), koji saoptava, kada je doao u Kolhidu da je ime Ejeta bilo savremene ime kod Kolhiana. A i Strabon
pie: ...a to ime u domorodaca postoji kao narodno. Kod savremenih Sjeveroalbanaca ovo ime se javlja u obliku: Ajet, leto, Dieto.
Gogo, kolhidsko savremene ime, u Iberiji postoji oblast Gogarena. Isto tako i kod sjevernih Albanaca postoji ime Goga.
180
da je dobar dio dananjih staroalbanskih imena kavkaskog porijekla, i da su dola do naeg vremena najvjerovatnije posredstvom
Ilira, i
da je tvrdokornost kavkaske tradicije preivjela vae od tri
hiljade godina, a da njeni nastvljai i nijesu toga svjesni.
2. Toponomastika
Prije nego priemo prouavanju onih antikih toponima koji su
dospjeli do nas, a ija su imena pretrpjela razne transformacije, bilo bi
dobro da ujemo to o tome misli jedan savjesni Grk, Strabon (IV, glava
18), . . . grko se neznanje poveava sa udaljenou. to se tie rimskih
pisaca oni oponaaju Grke, ali ne udaljavajui se odvie od njih. Jer
ono to oni kau, zapravo je prevod od Grka, a ono to iznesu sami od
sebe, ne pokazuje ba ljubav prema znanju. Tako, svaki put kad oni
naprave (Groi) propust, drugi (Rimljani) ne upotpunjuju ih mnogo, osobito to se tie imena (geografskih), ona koja su najpoznatija veina ih
je nadjenuta od Grka.
Pisane vijesti koje nam donose Apolonije Rodski i Plinije Stariji
O naseljavanju Kolhiana meu Enhelejce, ne potie iz jednog izvora,
ve su razliite ali komplementarne, zato i imaju veu teinu. Oba
autora govore sa dvije istorijske, geografske i politike distance. Zato
su njihove tvrdnje i znaajnije. Iz Plinijevih vijesti vidi se da su Kolhiani osnovali grad na mjestu ondanjeg Olciniuma i dali mu ime Colhinium, a iz pisanja Kalimaha, da, im su zaustavili vesla na Ilirskoj
rijeci, osnovali su grad i na svom jeziku dali mu ime Pola, to na grkom znai grad bjegunaca. Iz toga se da naslutiti da Kolhiana nijesu
bili divlje nomadsko pleme, ve da su bili sjedilako stanovnitvo, da
su bili samosvjesni, da su imali radne navike i odreenu podjelu rada,
da se nijesu plaili mora, ve da su imali iskustvo sa njime i da su bili
ponosni na svoje ime jer su ga dali gradu. Logino je pretpostaviti a
donekle je i dokazano, da su seobom donijeli i svoja plemenska, rodovska i lina imena i da su ih takoe nastojali koristiti u novoj domovini.
Isto tako na svom jeziku su davali i imena geografskih pojmova, planina, naselja, rijeka i si. A neke pojmove su direktno prenijeli u novi
zaviaj. S druge strane prisustvo kavkaske toponomastike, je i dokaz
da je u periodu prelaznog doba, dolo do procvata i irenja kavkaske
kulture na ilirskom prostoru, od Epira do Neretve.
Od najstarijih vremena do naih dana, zapaeno je da se prilikom
seoba raznih etnikih grupa, geografska imena starog zaviaja prenose
i daju na novodobijenoj teritoriji.
Na prostoru Albanije, naroito sjeverne, dosta toga smo otkrili,
ali daleko od toga da su to bila iscrpna sistematska istraivanja, to
182
vrijedi i za kavkaski prostor. Zato vjerujemo da bi kod jednog detaljnijeg pristupa, prisustvo duhovnog nasljea Kavkazaca na prostoru
Ilira bilo daleko vie zapaeno.
Mi se moramo istovremeno zapitati, koliko je tih imena nestalo
i izgubljeno u vremenu od rimske vladavine do nas? Prije svega, mi
ne znamo kakvi su bili odnosi starosjedelaca Predilira i novodolih
Kavkazaca u pogledu duhovne simbioze. Da li su Kavkasci naselili prazan ili razreen prostor, ili su doli kao podstanari. Da li su meu
njima bili neprijateljski odnosi ili tolerantni? Da li su tom prostoru
odmah nametnuli svoja imena, ili su to radili postepeno kako su preuzimali dominaciju.
Ako se uzme u obzir etnika kompleksnost ovog prostora kroz
vrijeme, jer tu su zateeni Pelazgi i Indoevropljani, zatim, tu su se naseljavali Grci, Kelti, Rimljani, Istoni Goti, Sloveni i Turci, svako je
ostavio neto svojega. Onda se moe grubo raunati da ono toponomastike kavkaskog porijekla koje je do danas sauvano, ini vrlo ogranien procena od prvobitnih kavkaskih imena sa ovog prostora.
Kod pitanja da li su taj prostor Kavkasci odmah zahvatili ili tek
poslije dvije-tri generacije, kada su se namnoili, teko je odgovoriti.
No u svakom sluaju navedene injenice upuuju da su ga naselili i dali
mu imena dok su jo bile svjee uspomene i predaiija iz starog zaviaja.
Ako poemo od etnikona, Kolhi, Kolhida, nemamo podataka da se neki
vei prostor tako zvao, sem onog to je Plinije prenio. Ali zato imamo
to ime u obliku toponima, Kolsche (Kolshit)24 kod Kuksa, ili Kolshig.25
U Turskom Defteru iz 1485. godine nalazimo i ime Kolsh, to moemo
smatrati za etnonim. To su moda dananji Kolei ili Kolesjan kod
Kuksa.
Kodori, u Kolhidi imamo rijeku Kodori i planinski lanac Kodori. U Malesiji ima bezbroj toponima Kodra. Kodra kod Ulcinja, Kodra-Budan (Budan je turski dodatak) kod Tuzi zatim u sjevernoj Albaniji i konano Shkodra (kodra). kodra, moemo razloiti na -kodra.
Prefiks u albanskom esto se dodaje kada se eli oznaiti neka suprotna radnja, odnosno suprotan poloaj, tako da bi -kodra moglo
da znai pod breuljkom, jer kodra na albanskom znai breuljak-hum. Upravo, Skadar se i nalazi pod jednini breuljkom Rozafatom.
Gruzinski filolog Gordezijani Rinag, prof. na Univerzitetu u Tbilisiju, smatra da je na starokartlijskom (huritskom), naziv za breuljak
bio korda, a da je kodra novija izvedena rije, metateza. Po tome
stari naziv Skadra mogao bi biti korda. Ovakvo gledite se i potvruje sa natpisa novca grada Skadra iz Gencijevog vremena.26 Na jednom
primjeru monete je natpis: , na drugom ,
a na ostalim: . Mi ne moemo prihvatiti da je na kalupu
nainjena pravopisna greka, ve da su u to doba egzistirali i stari i novi
nazivi. U ostalom, izraz skodra je umekaniji i fonetski ekonominiji,
to moe biti rezultat jezine evolucije.
U prilog prednjih tvrdnji ide i pominjanje gora Korduk u Istoriji
Jermenije od Mojsesa Horenaci (IV v.), to drimo za zaostali toponim
iz vremena Urartu (str. 290). Kao i u panskom Kordiljeri (Cordillera),
planinski lanac, to je najvjerovatnije ostatak staroiberskog.
183
Jer toponim Kuci postoji u junoj Albaniji kao Kui i zi kod Kore.
U okolini Skadra postoji takoe topnim Ku, a i predanje Starokua
govori da su iz okoline Skadra, jer su navodno potomci Gojka Mrnjavevia, koji je po legendi zidao skadarski grad.
Jedan dio Skita se zvao Skui, a ve smo rekli da su u okolini
Skadra doli najamnici Uroa II, kavkaski Oseti, koji su takoe Iranci
kao i Skui, ali su oni potomci Alana.
Vezu imena Kui sa Kavkazom moemo uspostaviti ako prihvatimo da je ovo ime nastalo od lezginske rijei kui, to znai, razbojnik, grabitelji, hajduk (Rusko-lezginski slovar, Talibov i Gadiev,
Moskva, 1966). Ovu mogunost podrava i to to se kod Abhazaca javlja
muko ime Kuca (G. Starovostova, Tbl, 1987, 95).
U cilju istraivanja lingvistikih veza, treba nastaviti sa komparacijama starokavkaskih govora i starobalkanskih elemenata albanskog,
tada bi nam mnoge stvari postale jasnije. Kod starokavkaskih govora
imamo, istono-kavkaske u junom Degestanu i zapadno-kavkaske, kojih
ima dva govora, magrelski i kartlijski. Samo bi tako razjasnili veze
staro-albanskog odnosno ilirskog sa starokavkaskim jezicima. To bi bio
najbolji metod da se pronikne u odnose izmeu kavkaskih doljaka i
zateenih Predilira.
Oigledna slinost velikog broja toponima Kavkaza sa ilirskim
prostorima od Neretve do Epira, snano podrava nau hipotezu o doseljavanju Kavkazaca na ovaj prostor.
3. Hidronimi
Imena, skoro svih znaajnijih rijeka sjeverne Albanije, kao da su
prenijeta sa Kavkaza, Tako imamo:
Kir, antiko ime Kure, glavne rijeke Kavkaza. Ovo ime u formi
Kir, pominje se kod svih antikih pisaca, koji su pisali o Kavkazu.
Kir (Kiri) je rijeka kod Skadra koja se uliva u bojanski krak Drima.
Araks, velika kavkaska rijeka, izvire u Turskoj utie u Kuru.
Nekada se ulivala u Kaspijsko jezero. Ime Araxes je grkog porijekla
() lat. Phasis, jerm. Jera, tur. Ras i gruz. Raki. Raki je huritsko ime, vjerovatno i najstarije ime Araksa. Adekvatno ime kod nas je
r. Raka, lijeva pritoka Ibra. Ime koje bi moglo biti prenijeto sa Kavkaza. Porijeklo Rasena (Etruraca) i Raana, treba traiti u vezi sa ovim
zagonetnim hidronimom.
Drilon, je antiki naziv Drima (alb. Drini). U Kolhidi, juno
od ua r. Rioni u Crno more, uliva se druga rijeka koja se danas zove
Pieri. Ona se nekada, u antici, nazivala Drokon. Vrlo je mogue da je
od tog imena nastao naziv Drilon.34
Barbalo, je grad na jugoistoku Kolhide, a isto tako i ime planine na sjeveru Kolhide. Barbana je onomatopejski izraz, na staro-kartiljskom znai teenje. Bojana (albanski Buna) prvi put se pominje kod Livija, pod imenom Barbana. Pored Bojane u Velipolju ima
i brdo Barbalua, to moda ukazuje takoe na neku vezu sa kavkaskim
toponimom. No, postoji mogunost da je Livije malo romanizvao ime
Barbani, jer mu je bilo blisko latinskom znaenju barbarska rijeka.
185
li je ono hetke moglo biti vezano za neke ume u njenoj dolini? Ako
bismo od toga poli moda bi bila mogua transformacija: hetke-getke-genta-zenta (. 1080. g. Kekavmen) Zenta.
Ibar, ima vie rijeka koje nose ovo ime. Plinije Stariji pie da
se rijeka Iber uliva u Kuru. to znai da je na Kavkazu postojala rijeka
sa imenom Iber, po kojoj je vjerovatno i Iberija (kavkaska) dobila ime.
I stari naziv Pirinejskog poluostrva je bio Iberija, po predindoevropskim stanovnicima Iberima. Pa i na prostoru gdje ive Baski, ostaci
Ibera, jedna rijeka se zvala Iber, dananji Ebro. Moda i etrurski Tiberijus (Tibar, Tevere), ima neke veze sa tim imenom.
Kod nas postoji u Rovcima rjeica Ibritica i toponim kod Podgorice Ibrievina, u dolini Ribnice. Dok se kod Gruzina javlja ime Iveri.
Najvjerovatnije da sva ova imena potiu od zajednikog korijena i da
mu porijeklo i znaenje treba traiti u ibero-kavkaskim jezicima. Zapravo, to bi mogla biti gruzinska rije bar i baskijska iber, a obje
znae, dolina, rijena dolina.
Mareza je ime izvora kod Podgorice, a na gruzinskom se izvor
kae mazeza. Drugi je gruzinski naziv za izvor ckuri, od ega vjerovatno albansko krua.
Matiana, je antiko ime dananjeg jezera Urmija, koje se nalazi
juno od planinskog lanca Malog Kavkaza. Oko ovog jezera ivjelo je
pleme Matiani, koje pominju Hekatej iz Mileta i Pomponije Mela. Budui da antiki pisci pominju i ilirsko pleme Bathiatae, koje neki naunici lociraju na gornjem Mathisu (Mati), pretpostavljamo da su Bathiati mogli biti doseljeni Matiani (dolo je do prelaska m u b), koji su
rijeci Mati dali vjerovatno svoje ime.
4. Brojevi
Mi ne znamo kakav je bio sistem brojeva kod Ilira. Meutim, padaju u oi neke slinosti u definisanju brojeva 20, 40, 60, u savremenorn
albanskom i gruzinskom jeziku, npr.:
20 alb. nje zet,
gruz. oi (jedan-dvadeset);
40 dy zet,
orm oi (dva-dvadeset);
60 tre zet,
sam oi (tri-dvadeset)
Slian se sistem po Sufflay-u javlja i kod Baska, pa nas i to upuuje da su korjeni ovog sistema na Kavkazu. Odnosno, da je to kod
Albanaca ostatak ilirskog naina raunanja, kojeg su donijela huritska
plemena sa Kavkaza.
NAPOMENE:
1
187
G. Alfody, Bevolkerung und Gessellschaft der Romischen provinz Dalmatien, Budapest 1965. g.
6
Isto.
7
Isto.
8
Zurab umburidze, Kak tebja zavut, Tbilisi, 1966.
9
11
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
36
Kao pod 5.
Kao pod 8.
Kao pod 8.
Kao
Kao
Kao
Kao
Kao
Kao
Kao
pod
pod
pod
pod
pod
pod
pod
8.
14, str. 168.
8.
12, str. 233.
8.
12, str. 229.
8.
188
189
Zato da je ime Albanija prenijeti na Balkan treba imati neke dokaze o dolasku istono-kavkaskih plemena na prostor dananje Albanije. Za ovu hipotezu su prueni, arheoloki, lingvistiki, socioetnoloki,
antropoloki i dr. dokazi. A kao najjae dokaze smatramo imena plemena istonog Kavkaza, koja nalazimo na ilirskom prostoru dananje
Albanije, ka npr.: Albane ili Abre, Dassarete, Mane, Daorse (Aorse),
Hille, Aranites (od Aran) i dr. Prema tome, time se potvruje teorija
o kavkaskom porijeklu Ilira kao i to, da su istonokavkaska plemena
donijela na Balkan svoja plemenska imena, pa pored ostalog i ime
Albana. To se ime javlja u brdovitom zaleu Epidamnosa kao Hekatejevi (V v. st. e.) Abri (Abroi). Abri je postalo metatezom od Arbi, a ovo
je nastalo od Albi, prelaskom alb u arb. Zatim imamo Ptolomejev
(II v.) Albanopolis, to je potvreno sa epitafskim natpisom na spomeniku naenom kod Skoplja.3 Sa velikim vremenskim prekidom javlja se
u XI v. Arvanom () Ane Komnine, koji se moe smatrati kao
nastavak ilirskih Albana ili Arba. Prekid javljanja tog imena za vie od
sedamsto godina ne mora da znai nestanak tog plemena ve njegovo
polunomadsko bitisanje u planinama i povlaenje iz istorijskih zbivanja.
Kasnija dvojnost tog imena Albanus i Arbanus tumai se po Skoku,
sa novogrkim fonetizmom prelaska l u r, to se vidi iz titulisanja oca i sina:
Progon, princ d'Albanije (XII v. n. e.) i njegov sin,
Dimitri d'Arbanon, to znai da se radi o istom pojmu, samo
sa dva naina izgovora, moda vezano za karakteristike fonetike grkog, odnosno italijanskog jezika.
Gore iznijeta miljenja su u skladu sa pisanjem I. B. Ferjania:
Ime Albanija razvilo se od plemena koje je ivjelo u brdima kao stoari, sa polunomadskim nainom ivota. Kretali su se izmeu rijeke
Mae i Devolija u XIV v. kada poinje njihova dijaspora na jug. 4
2. Arbanasi i Arbanija
Slovensko Raban (rabanski) u Zitiju Save Nemanjia (1208. g.)
ocu Nemanji, nastalo je metatezom ra i ar od Arbanum ili Arbanona. U Nemanjinoj povelji Hilandaru, javlja se i termin . . . i ot Arbanas Pilot, to znai da su priblino u isto vrijeme egzistirala kod Srba
dva izraza.
Slovenski naziv Arbanasi i Arbanija je ostao do danas i ovo je na
najispravniji naziv za Albance i Albaniju. Arbanasi kod Zadra, su dokaz
da se ovaj termin koristi i u Dalmaciji u XVII, v.
U Crnoj Gori upotrebljavan je naziv, u lokalnoj meuplemenskoj
komunikaciji, Zatrijebani, Grude, Hote i si. U sluaju poimanja ire
plemenske zajednice koristio se izraz Malisori, odnosno Malesija, a
ukupno za narcd ili dravu izraz Arbanija i Arbanasi. Sa tim oslovljavanjima nije bilo nikakvih problema niti bilo kakvih aluzija u komuniciranju Crnogoraca i Albanaca.
190
3. Arnauti i Arnautluk
192
13 O porijeklu Ilira
193
podjela dosta dobro podudara sa naom hipotezom o naseljavanju Kavkazaca. Ako je to tako, onda bi i pomenuta imena morala imati neke
veze sa starom postojbinom. Znai naziv Gege bi trebalo traiti na zapadnom Kavkazu (Kolhidija ili Iberija) u dananjoj Gruziji. Dok naziv
Toske na istonom Kavkazu ili antikoj Albaniji.
Rije gege na gruzinskom ne znai nita, ali gegali znai koza.
Na albanskom koza se kae lia (dhia), pa je sasvim mogue da je to
onaj zavretak od gegali. A od gegali smo mogli dobiti gegeria,
gdje je po novogrkoj fonetici l prelo u r. Pa bi Gegeria znailo
Kozari, Zemlja koza a Gege skraeni oblik od toga, deminutiv.
Ovaj naziv u stvari i odgovara glavnom zanimanju stanovnitva,
na ovim prostorima gdje se uvijek ivjelo od koza. Moglo bi se pomisliti da taj naziv ima notu podrugljivosti, meutim tako ne mora da
bude, jer je Skender-beg imao na svom ljemu glavu koze kao neki
totem ili heraldiki znak. Vjerovatno je to bilo nasljee. I predanje govori da su ga u jednoj borbi spasile koze. Da li je to bilo narodno domiljanje za glavu koze na njegovom ljemu?
Trag mita o Kozarima nalazimo i u Srbiji, gdje se za prostaka
ili za seljaka u peorativnom smislu kae da je gegula.
Brdovita oblast june Gruzije u poznoj antici se zvala Gogari,
dok se u srednjem vijeku ovo ime transformie u Gogarena.10 Izmeu
kavkaske Gogari i albanske Gegerije skoro da nema razlike, pa logika
upuje na zakljuak da izmeu ovih imena postoji neka primarna veza.
to se i uklapa u nau teoriju o zapadno-ikavkaskom porijeklu sjevernih Ilira, odnosno nasljednika njihovog prostora, Albanaca.
Pitanje znaenja i porijekla imena Toske je sloeniji problem. Na
Kavkazu nemamo slinu rije. Ali imamo u Italiji Toskanu. Kakvim je
mehanizmom od gr. Tursenoi, Tussia, Tuschy, Tuskos, dolo do Toskane, na isti je nain moglo od kavkaskih Tuina, Tueta, doi do albanskih Tuska-Toska. Tuini (Tueti) je sadanje ime starog kavkaskog
planinskog plemena. Izgleda da njihovo ime vodi porijeklo od totema
divljeg kavkaskog goveeta tur, (prisjetimo se na ilirsko ime Turo). Lovako pleme je moglo dobiti ime po ivotinji kao lovakom totemu. U
predjelu srednjeg Kavkaza gdje je locirano pleme Tueti, protie rijeka
Turijaaj (Govea-voda) i grad na njoj sa istim imenom. U ital. i panskom bik se kae toro. Dok je turos u vezi sa surutkom, a bouturos je
sir od krave.
U tom smislu mogla bi se postaviti hipoteza da Toske znai Govedari. Slino tome i za Delmate bi se moglo rei da to ime proizilazi od
dele (ovca) i matai (narod), del + matai = delmat(a)i, to znai narod ovara, Ovari, vjerovatno na nekom od iranskih dijalekata.
NAPOMENE:
5. Gege i Toske
Albanija se dijeli na dva govorna i skoro bi se moglo rei antropoloka podruja. Sjeverno se zove Gege (Gegerija), a juno Toske
(Toskerija). Nejasno je kada su i kako nastali ovi nazivi. Ali se ova
194
2
3
4
5
195
XI. ZAKLJUAK
196
197
198
3. Za najstarije istorijske izvore koji govore o doseljavanju kavkazaca na zapadni Balkan, smatramo one vijesti koje su nam ostavili grki
i rimski pisci. Oni uporno govore o Kolhianima na4 junom Jadranu.
Kruna tih pisanja je ono to je ostavio Plinije Stariji, gdje kae da su
Olcinium i Orikum osnovali Kolhiani (.. . a Colchis conditiuum). Plinije je ozbiljan naunik, te se njegove vijesti ne mogu ignorisati. To
to on Orikum pripisuje Kolhianima nije u saglasnost sa naom hipotezom, jer su junu Albaniju, po nama, naselila istono-kavkaska plemena, ali on je ovu vijest preuzeo od ranijih grkih pisaca koji su sve
Kavkasce poistovjeivali sa Kolhianima koji su Grcima bili poznati iz
mita o Argonautima.
Jermenski istoriar Mojsije Horenaci iz poetka V vijeka,
u Istoriji Jermenije,5 ostavio je vijest da je Vavilonski car
Nabukodonosor pokorio zemlju Iberaca i neki dio stanovnitva
nasilno preselio na zapad od zapadne obale Crnog mora. Ova vijest
moe biti u vezi sa naom temom, jer se radi o XII v. st. e. i o prostoru
koji se moe poistovjetiti sa istorijskim prostiranjem Ilira. to se tie
samog autora, Horenaci (370487. g.) je bio ozbiljan naunik pa mu se
moe vjerovati da je taj podatak preuzeo iz pisanih dokumenata. Bio je
vjerovatno jedan od najuenijih ljudi svog vremena. Poznavao je grku
literaturu, boravio je u Edesi (Mesopotamija), Antiohiji, Rimu, Atini,
Konstatinopolju, a moda i Aleksandriji. Bio je episkop i uvar patrijarijske biblioteke u Jermeniji. Pored istorije Jermenije napisao je i
jednu Geografiju, a prevodio je i Stari zavjet. Sve to upuuje da je
mogao doi do pravih informacija koje su se ticale kavkaskih naroda.
Slijedei istoriar sa Kavkaza koji nam donosi interesantne vijesti za nau temu je Movses Kalankatuaci (VIII ili IX v. n. e.), koji je
napisao Istoriju zemlje Aluank (Albanije).6 Kalankatuaci nas obavjetava o rodonaelnicima nekih naroda i plemena ondanjeg vizantinskog carstva. Naravno po ondanjem vjerovanju svi oni vode porijeklo
od lafeta, Nojevog sina. Tako po njemu od Meeha su Iliri. Ova vijest je znaajna jer je Meeh rodonaelnik i kolhidskog plemena Mesha.
Njega svojata i gruzinska pisana tradicija koju je ostavio episkop Leonti
Mroveli iz XII v., jer je otac Meeha, Kartlos rodonaelnik Gruzina
7
(Iberaca). I po ovom predanju doe da su Iliri i Gruzini od istog pretka. Ovo poveava vjerovatnost informacije koju je ostavio Kalankatuaci.
Pisac koji se indirektno bavio ovim problemom bio je Papa Pio II
(Enea Silvio Piccolomini) iz XV v. On je u svom djelu Discriptio Europea orientalis napisao da su Albanci sa Kavkaza.8 Njega tretiraju kao
ozbiljnog naunika iz perioda Renesanse, a bila mu je pristupana vatikanska biblioteka, tako da i njegove vijesti imaju odreenu teinu.
Slino je pisao i G. A. Magini,9 takoe renesansni pisac, koji je tumaei
Ptolomejevu geografiju, napisao da su Albanci sa Kavkaza. Da pomenemo i slino miljenje italo-albanaca Angelo Masci iz prve polovine
XIX v.10
4. Ideja o traenju tragova ilirskih plemena na Kavkazu bila je
bez ikakvih realnih osnova, te na neki nain avanturistika, ali se ona
pokazala plodonosnom. Rezultati tih istraivanja potvrdili su da su na
199
10 Angelo Masci, Discorso sull origine, costumi e stato attuale della nazione
albanese, Napoli, 1807. a. d.
11 Strabon, (XI, 5, 1).
12 Herodot, (IV, 76).
13 Herodot, (IV, 110).
14 S. Kulii, (Godinjak IV/2, Sarajevo, 1966, 142).
15 Leonti Mroveli, Kartlos Chovreba, Tbilisi, 1973, 7.
16 Kao pod 1.
Koliko god je izgledalo preambiciozno pristupiti multidisciplinarnim istraivanjima porijekla Ilira, u naem sluaju se to pokazalo
ispravnim i dalo je svoje rezultate. Svjesni smo da zbog smjelo postavljenih hipoteza, iina i onih koje nee moi opstati, no to ne moe osporiti opti utisak i potvrdu o kavkaskom porijeklu ilirskih plemena.
Zato e se mnoga shvatanja u vezi sa Ilirima i oko Ilira morai mijenjati.
NAPOMENE:
1 Pseudo-Skilaks, Periplus, XXIV i XXV.
Po R. Katiiu, Enhelejci, Godinjak XV, CBI, Sarajevo 1977, 41.
3
B. Sui, (Herceg Novi 1984. g.).
4
Plinije Stariji, Naturalis Historie, III, 144.
5
Mojses Horenaci, Istorija Jermenije, Moskva, 1893, 59.
6
Movses Kalankatuaci, Istorija zemlje Aluank, Erevan, 1984, 23.
7
Grigolia K., Oo em povedal Kartlis Chovreba, Tbilisi, 1973, 7.
8
Pio II Piccolomini, (Enea Silvio), Discriptio Europae orientalis, Roma, XV v.
9
G. A. Magini, Moderne tavole di geografia aggiunta a Tolomeo cap. cui.
Epiro, Roma, XVI.
2
202
203
SADR2AJ
Str.
PREDGOVOR
UVOD
I. PRASTANOVNICI ZAPADNOG BALKANA
II. INVAZIJE SA SJEVERA
1. Indoevropljani i indoevropske seobe
2. Egejske seobe
3. Pokreti Kimeraca
4. Znaaj cirkumpontijske regije
5. Indetifikacija etnikih grupa koje su uzele uee u seobama
7
9
15
. . .
21
21
26
29
30
31
37
38
39
44
46
48
49
50
53
53
55
57
58
59
60
63
63
66
67
67
68
69
71
75
75
76
79
Str.
a) Predan ja i mitovi
b) Kultovi . . .
c) O totemima .
6. Drutveno ureenje .
7 . Folklor
. . . .
VI. ILIRI
1. Stanje i problemi u ilirologiji
2. Arheologija
3. Iliri ime
4. Illyri proprie dicti
5. Ilirska drava
6. Pomorstvo kod Ilira
a) Liburni
b) Juni Jadran
c) Budva
d) Ostale luke na Junom Jadranu
7. Enhelejci pelastino pleme
8. Odijevanje kod Ilira
9. Pitanje determinacije hronologije praistorije Ilira
80
82
83
83
85
vS9
89
90
98
106
107
110
110
113
114
115
119
122
123
127
127
131
134
136
137
138
138
140
144
148
151
151
155
160
160
162
163
163
175
177
182
185
187
'
.' .
Str.
189
189
190
191
192
194
197
205
207
209