RICHARD BACH 1984

NASLOV IZVORNIKA
The Bridge Across Forever
Most preko vjenosti - ljubavna pria
koliko smo sretni ti i ja, iji je dom bezvremenost: mi koji smo
dolutali s mirisnih planina vjene sadanjosti
igrati se tajnama, kao to su roenje i smrt, u jednome danu (ili
moda ak manje)
e. e. cummingsLeslie, koja me nauila letjeti
ini nam se ponekad da su zmajevi dio prolosti, da nema vie
udovita i odvanih viteza, da nema vie princeza koje lutaju
zaaranim umama i svojim osmijehom oaravaju jelene i
leptire.
Ponekad nam se ini da u doba u kojem ivimo nema vie
izazova, niti pustolovina. Sudbina, njen put preko obzora; arke
sjene koje su projurile pokraj nas prije mnogo, mnogo vremena,
i sada ih vie nema.
Sreom nas ispunjava spoznaja da to nije istina. Princeze, vitezi,
arolije i zmajevi, misterije i pustolovine ... ne samo da su
prisutni tu i sada, ve su jedino stoje ikada ivjelo na Zemlji!
Naravno, u nae su doba promijenili maske. Zmajevi danas nose
odijela vladara i nesrea, ratova i katastrofa. Drutveni demoni
vrite i udaraju nas po prstima svaki put kada podignemo pogled
sa zemlje, kada skrenemo lijevo na raskrijima na kojima su
nam rekli da skrenemo desno. Maske su postale toliko
prepredene da se princeze i vitezovi mogu sakriti jedni od
drugih, pa ak i od sebe.
No ipak, gospodare stvarnosti i dalje susreemo u snovima i
govore nam da nismo izgubili tit od zmajeva, da u naim
tijelima jo uvijek plamti plava naponska vatra kojom moemo
promijeniti svijet. Intuicija apue istinu: Mi nismo praina, mi
smo arolija!

Ovo je pria o vitezu koji je polagano umirao i princezi koja

gaje spasila. Ovo je pria o ljepotici i zvijeri i arolijama i
tvravama; o iskonskim silama koje se mogu nazrijeti i silama
ivota koje su tu. Ovo je pria o pustolovini koja, ini mi se, igra
najvaniju ulogu u ivotima mladih i starih i svih ostalih.
Ono to se uistinu dogodilo, gotovo da je istovjetno s priom
koju sam napisao. Uzeo sam si slobodu i malo se poigrao s kronologijom; neki su likovi u knjizi izmiljeni ili sloeni od
nekoliko osoba iz stvarnog ivota. Veina je imena izmiljena.
Ostatak nisam mogao izmisliti ma koliko se trudio; istina ne bi
bila dovoljno uvjerljiva da nije proivljena.
Budui da itatelji mogu prodrijeti iza maski pisaca, otkrit ete
to me je nagnalo da ove rijei prenesem na papir. Ali, ponekad
kad je svjetlo dovoljno jako, i pisci mogu nazreti to se krije iza
maske itatelja. Na tom svjetlu, moda u sresti vas i vau
ljubav kako koraate ovim stranicama sa mnom i sa mojom
dragom.

l.
Danas e biti ovdje.
Pogledao sam van kroz staklo letake kabine, dolje kroz vjetar i
udare propelera, dolje kroz kilometar jesenskog neba, u iznajmljeno polje, u platneni natpis "LETENJE - 3 dolara - LETENJE"
privren iznad otvorenih dveri.
Obje su strane ceste, oko natpisa, bile zakrene automobilima.
Bilo ih je ezdesetak zajedno sa svijetom koji se dovezao u
njima. Svi su doli promatrati letake vratolomije. Moda je
ondje. Moda je upravo stigla. Ta me mogunost raznjeila.
Mogue je!
Smanjio sam gas, podigao kljun Fleeta, dvokrilca, u vis, a krila
su izgubila uzgon. Zatim sam pritisnuo pedalu vertikalnog
stabilizatora, zaokrenuo ga nalijevo i povukao palicu prema
natrag.
Zelena zemlja, polja kukuruza i soje, farme i panjaci mirni kao
podne, prednji je dio aviona propao, a polja su eksplodirala u

kovitlastoj izmaglici zranog kovita. Avion je sa zemlje

izgledao kao pomahnitala letjelica.
Nos je zaronio prema zemlji, a svijet se pretvorio u bojama
proarani tornado koji se sve bre i bre omatao oko mojih
letakih naoala.
Kako mi dugo nedostaje, ljubavi moja, pomislio sam, draga,
tajanstvena, predivna damo? Danas e te, konano, sluajnost
dovesti u Russell, drava Iowa, primiti te za ruku i dopratiti te u
polja lucemi, ovamo. Odetat e do ruba svjetine, ne znajui
zato, moda udei da uivo vidi jednu stranicu povijesti,
ivahne boje koje se okreu u zraku.
Dvokrilac se gromovito okretao u zraku, udarao me i odgurivao
od palice. Tornado je svake sekunde postajao strmiji i bjesniji i
sve se jae glasao.
Palicu sam gurnuo prema naprijed, izravnao sam lijevi vertikalni
stabilizator i pritisnuo pedalu desnog. Okreti su postajali sve
bri, jedanput, dva puta, zatim kraj okretajima i zaronili smo
ravno prema zemlji, najbre to smo mogli.
Danas e biti ovdje, pomislio sam, zato to je i ona usamljena.
Zato stoje nauila sve stoje eljela nauiti sama. Zato to se
ovdje nalazi osoba s kojom e je sudbina spojiti, a ta osoba
upravo sada u svom avionu izvodi vratolomije.
Nagli zaokret, otputanje gasa, motor ugaen, propeleri su se
zaustavili... jedri prema dolje, lebdi tiho prema zemlji, zaustavi
se ispred svjetine.
Prepoznat u je im je vidim, zakljuio sam, prosvjetljenje,
odmah u znati da je to ona.
Oko aviona su se okupili mukarci i ene, obitelji s koarama za
piknik, djeca na biciklima. Svi su me promatrali. Dva psa,
pokraj djece.
Izaao sam iz kabine i pogledao ljude. Svidjeli su mi se. Zatim
sam uo vlastiti glas, neobine li podvojenosti, i istovremeno
sam je traio u gomili.
"Russell iz zraka, narode! Lebdite iznad polja Iowe! Posljednja
prilika prije zime i snijega! Poite sa mnom na mjesto gdje
samo ptice i aneli lete ..."

Nekoliko se ljudi nasmijalo i pljeskom podralo najhrabriju osobu da mi se pridrui i zajedno sa mnom upusti u pustolovinu.
Neka su lica djelovala sumnjiavo, pitanja su isijavala iz njih;
neka su lica pokazivala elju i zanimanje; a neka su se lijepa lica
zabavljala. Ali nisam vidio lice koje sam traio.
"Jeste li sigurni da je bezopasno?" upitala je ena. "Nakon to
sam vas vidjela, nisam ba uvjerena da ste siguran pilot!"
Preplanula, bistrih smeih oiju, eljela je daju nagovaram.
"Sigurno je koliko moe biti, gospoo, njeno poput ika. Fleet
leti od dvadeset i etvrtog prosinca tisuu devetsto dvadeset i
osme - najvjerojatnije e izdrati jo jedan let prije nego se
raspadne u komadie ..."
Zatreptala je preplaeno.
"ala", rekao sam. "Letjet e jo dugo dugo nakon to vi i ja
napustimo ovaj ivot, jamim vam to."
"Pretpostavljam da sam dovoljno dugo ekala", rekla je.
"Oduvijek sam eljela letjeti u jednom od ovih ..."
"Bit e to ljubav na prvi pogled."
Okrenuo sam propeler kako bih pokrenuo motor, pokazao joj
kako da ue u prednju kabinu, pomogao sa sigurnosnim
pojasom.
Nemogue, pomislio sam. Nema je. Nije ovdje, to je nemogue!
Svaki se dan uvjeravam da je danas taj dan i svaki sam dan u
krivu!
Nakon prvog leta, uslijedilo ih je jo tridesetak do zalaska sunca.
Letio sam i razgovarao sve dok svi nisu poli kuama na veeru
i u no jedni s drugima, a mene ostavili samog.
Samog.
Je li ona samo dio mate?
Tiina.
Minutu prije nego je voda zakuhala, uzeo sam loni, umijeao
u vodu malo okolade u prahu i promijeao je slamkom.
Namrgoen, razgovarao sam sam sa sobom.
"Ba sam lud. Kako sam mogao pomisliti da u je ovdje nai?"
Prolotjedno sam pecivo s cimetom stavio na tapi i preprio na
aru.

Ova pustolovina, prodavanje vonji u starom dvokrilcu u

unutranjosti drave tijekom 1970-ih, pomislio sam. Neko je
bila zainjena mnogobrojnim pitanjima. Sada mije toliko
poznata i sigurna da bih isto tako mogao ivjeti i u crtanki.
Nakon stotog kovita mogu ih izvoditi zatvorenih oiju. Nakon
to sam po tisuiti put okupio publiku, poinjem sumnjati da se
ivotne ljubavi susreu u pokoenim poljima.
Dobar se novac tu okree, putnika e uvijek biti, nikad neu
gladovati. Ali nita novo ne spoznajem. Samo preivljavam.
Posljednjoj sam pravoj lekciji prisustvovao prije dva ljeta.
Zamijetio sam bijelo-zlatni dvokrilac Travel Air, jo jednog
trgovca letenjem koji je sletio u polje, i upoznao Donalda
Shimodu, umirovljenog mesiju, biveg Spasitelja svijeta.
Sprijateljili smo se i tijekom posljednjih nekoliko mjeseci ivota
nauio me nekim tajnama svog neobinog poziva.
Dnevnik voen te sezone pretvorio se u knjigu koju sam poslao
izdavau i on ju je nedavno objavio. Veinu sam njegovih
lekcija uspjeno primjenjivao tako da sam se vrio rijetko
suoavao s novim testovima, ali problem ivotne druice
jednostavno nisam uspio i jo uvijek ne uspijevam rijeiti.
Zauo sam tihe umove; gotovo neujne korake u polju pokraj
repa Fleeta. Prestali su kad sam se okrenuo i osluhnuo. Zatim su
mi se poeli polagano pribliavati kao da su me pokuavali
zaskoiti.
Pogledao sam u no: "Tko je tamo?"
Pantera? Leopard? Ne u Iowi, u Iowi nema leoparda jo od ...
Jo jedan usporeni korak u mrakom prekrivenom polju. Mora da
je ... Bijeli umski vuk!
Bacio sam se u potragu za torbom s alatom, traio sam no,
velika klijeta, ali prekasno. U tom je trenutku iza kotaa aviona
provirila crno-bijela banditska maska. Sjajne su me oi
prouavale, a dlakavi je nos trzao prema kutiji s hranom.
Nije bijeli umski vuk.
"Hej ... hej, dobra veer ..." rekao sam. Nasmijao sam se samom
sebi, svom srcu koje je divljaki udaralo i pretvarao se da
odlaem klijeta.

Na Srednjem zapadu mladunad rakuna, spaenu i othranjenu

poput psia i maaka, kad navre godinu dana, oslobaaju, ali te
male, divlje ivotinje nikada ne izgube ud kunih ljubimaca.
Nema nita loe, zar ne, u uljanju kroz polja, zaustavljanju
pokraj logorske vatre kad padne mrak pitajui ima li, oh, ima li
neto slatko za prigristi dok no polagano protjee?
"Sve je u redu ... hajde, hajde, prii maleni! Jesi li gladan?"
Neto slatko bi mi ba dobro dolo, kockica okolade ili... sljezov kolai? Vidim da ima sljezovih kolaia. Rakun je
nekoliko trenutaka stajao na stranjim nogama, nosiem je
oprobavao zrak u potrazi za mirisima hrane i gledao me.
Ostatak sljezovih kolaia, ako ih nee pojesti, meni bi dobro
doao.
Izvukao sam vreicu, prosuo ostatak mekih, branastih stvarica
na vreu za spavanje. "Izvoli... hajde, poslui se ..."
Buno se pripremivi za desert, mini-medvjed je usta napunio
kolaiima i zadovoljno ih progutao.
Pojeo je i ostatak domaeg kruha koji sam sam umijesio,
dovrio bijele, branaste slastice, progutao veinu itnih
pahuljica s medom i polizao vodu koju sam mu nasuo iz lonia.
Zatim je neko vrijeme sjedio, promatrao vatru i svojom
njukicom konano dao znak da je vrijeme za pokret.
"Hvala ti to si navratio", rekao sam.
Crne su me oi pogledale.
Hvala ti za jelo. Ti nisi lo ovjek. Vidimo se sutra na veer.
Usput, kruh ti je uasan.
Odmah potom, pahuljasto je stvorenje otralo. Za njim je nestao
i crno-bijeli prugasti rep, a zatim su se i koraci poeli stiavati.
Ostavio me samog u mislima i preplavljenog udnjom za mojom
princezom.
Sve se moje misli uvijek vraaju na nju.
Ne vjerujem da ne postoji, pomislio sam. Ne traim valjda
previe!
to bi mi Donald Shimoda rekao da sada sjedi sa mnom ovdje,
ispod krila, i da zna daje jo uvijek nisam pronaao?
Rekao bi neto oito. Da, tako bi neto rekao. Najudnije u svezi
njegovih tajni jest to stoje apsolutno svaka bila jednostavna.

to bi napravio kada bih mu rekao da nisam uspio pronai svoju

princezu? Promatrao bi pecivo s cimetom u potrazi za
nadahnuem, rukom bi proao kroz svoju crnu kosu i rekao:
"Letjeti niz vjetar, od grada do grada, Richarde. Zar ti nije palo
na pamet da to nije nain daje pronae, ve daje izgubi?"
Jednostavno. Onda bi bez rijei ekao moj odgovor, bilo to to
imam za rei.
Na to bih mu rekao, da je ovdje, rekao bih: "U redu. Let preko
obzora nije nain. Predajem se. Ti mi reci. Kako daje
pronaem?"
Stisnuo bi oi na to, pomalo ljut zato to sam pitanje postavio
njemu, a ne sebi.
"Jesi li sretan? Da li u ovom trenutku radi ono to najvie
eli?"
Iz navike bih, bez razmiljanja, odgovorio potvrdno. Naravno,
radim ono to najvie elim, ivim onako kako mi se prohtije.
Ali neto kasnije, kad zahladi i kad mi isto pitanje proleti
glavom, neto e se promijeniti. Da li uistinu u ovom trenutku
radim ono to najvie elim?
"Ne!"
"Kakvog li iznenaenja!" Shimoda bi uzviknuo i dodao: "I, to
misli, to ti to govori?"
Trepnuo sam, vratio se iz svijeta snova u svijet koji me
okruivao i na glas rekao: "To znai da sam ispisao poglavlje o
putovanjima i prodaji letova! Ovog trenutka promatram svoju
posljednju logorsku vatru; djeak iz Russella, u sumrak, bio je
moj posljednji putnik."
Jo jednom sam pokuao rei: Nema vie prodaje vonji."
Polagan i tihi ok. U glavi mi je zabrujio roj pitanja.
Na tren sam na jeziku osjetio okus najnovije zagonetke koja se
nala preda mnom. to u raditi? to e iz mene postati?
Nakon dugogodinje sigurnosti koju su mi pruala putovanja od
polja do polja, osjetio sam iznenadno i potpuno novo
zadovoljstvo koje me obuzelo poput osvjeavajueg vala iz
dalekih dubina. Nisam znao kamo e me ivot odnijeti!
Kau da se, kad se jedna vrata zatvore, druga otvore. Vidim ona
koja su se upravo zatvorila. Na njima stoji natpis: TRGOVAC

LETENJEM, a iza njih se kriju velike koare i kutije pune

pustolovina koje su me izmijenile iz onog to sam bio u ovo to
jesam. A sada je doao trenutak da krenem dalje. Gdje su vrata
koja su se upravo otvorila?
Da sam sada naprednija dua, pomislio sam, ne Shimoda, ve
napredniji ja, to bih si rekao?
Proao je asak i znao sam koje bi rijei uo: "Dobro pogledaj
sve to te okruuje ovog trena, Richarde, i upitaj se: Stoje krivo
na slici?"
Pogledao sam oko sebe, u mrak. S nebom je bilo sve u redu. to
moe biti krivo sa zvijezdama - eksplodirajuim dijamantima
-tisuama svjetlosnih godina daleko i sa mnom koji sa sigurnog
promatram vatromet? Stoje krivo na avionu, istroenom, ali
vjernom Fleetu koji me spreman povesti kamo god poelim?
Nita, apsolutno nita.
Ono stoje krivo na slici jest sljedee: Ona nije sa mnom! A ja u
odmah poduzeti neto da bih ispravio sliku.
Polako, Richarde, pomislio sam. Jednom, barem jednom, nemoj
biti toliko predvidljiv; molim te, ne tako brzo! Molim te.
Razmisli prvo. Paljivo.
Odmah potom, u tami je zabljesnulo novo pitanje, ono koje
nisam postavio Donaldu Shimodi i na koje mi on sigurno ne bi
odgovorio. Zato su najnapredniji ljudi ija uenja, pretvorena u
religiju, ive stoljeima, zato su oni uvijek sami?
Zato nikada ne vidimo njihove ivahne ene i mueve ili
udotvorne pratioce s kojima dijele pustolovine i svoju ljubav?
Okrueni su uenicima, znatieljnicima, njih nekoliko kojima se
divimo. Takoer su obuzeti onima koji im dolaze kako bi ih
iscjeljivali i kako bi im pokazao svjesnost. Koliko ste puta
vidjeli njihove ivotne pratioce, slavne i mone ljubavi?
Nekoliko puta? Jednom?
Progutao sam. Grlo mi se odjednom osuilo.
Nikad.
Najnapredniji su ljudi, zakljuio sam, ujedno i najusamljeniji.
Bezduno je nebo polagano poelo stvarati ledeni pokriva na
zemlji.

Zar savreni nemaju ivotne ljubavi zato to su prerasli ljudske

potrebe?
Plava mi Vega, unutar harfe sagraene od zvijezda, nee dati
odgovor.
Postizanje savrenstva tijekom nekoliko ivotnih vjekova ne bih
smatrao problemom, ti bi nam ljudi trebali pokazati put. Jesu li
nam rekli da zaboravimo savrene partnere zato to tako neto
ne postoji?
Cvrci su polagano cvrali: moda, moda.
Moja je veer udarila u taj kameni zid i tako stigla do svog
kraja. Ako tako kau, progundao sam za sebe, onda su u krivu.
Zapitao sam se bi li se i ona sloila, gdje god da se nalazi sada?
Jesu li u krivu, moja nepoznata draga?
Gdje je, nije mi rekla.
Do trenutka kad se mraz otopio s krila, sljedeeg jutra, deku za
zatitu motora, torbu s alatom, kutiju s hranom i kuhalo uredno
sam posloio na prednje sjedalo, prekrio ih pokrivaem i
privrstio. Ostatak sam itnih pahuljica ostavio rakunu.
U snu sam pronaao odgovor: Oni napredni i savreni, oni mogu
pretpostavljati, mogu ukazivati na bilo to, ali ja sam taj koji
odluuje to u uiniti. A odluio sam da svoj ivot neu
proivjeti sam.
Navukao sam rukavice, okrenuo propeler, posljednji put upalio
motor i smjestio se na pilotsko sjedalo.
to bih uinio da je u ovom trenutku ugledam kako mi prilazi u
polju? Nagonski, osjetivi da sam se najeio, okrenuo sam se i
pogledao.
Polje je bilo prazno.
Fleet je uzletio sa zemlje, skrenuo prema istoku i sletio u zranu
luku Kankakee, drava Illinois. Tijekom toga sam dana prodao
avion za jedanaest tisua dolara u gotovini i gurnuo novac u
vreu za spavanje.
Pozdravio se s njim i polagano ietao iz hangara ne okreui
glavu.
Prizemljen, bogat i bez doma, uputio sam se ulicama planeta na
kojem obitava etiri milijarde i petsto milijuna dua i u tom sam

trenutku zapoeo pravu potragu za enom koja, sudei prema

najboljim ljudima koji su ikada ivjeli, ne postoji.
2.
SVE TO NAS OARAVA, takoer nas vodi i titi. Strastvena je
opsjednutost svime to volimo - jedrilicama, avionima, idejama
-zapravo arobna lavina koja nam ravna put, mijenja pravila,
rasuuje, odbacuje dogme, prenosi nas preko ponora, pobjeuje
nae strahove, oslobaa nas sumnji. Bez moi te ljubavi...
"to pie?" Pogledala me zbunjeno, kao netko tko nikada nije
vidio osobu ije su glavno orue olovka i papir, na putu prema
jugu, u autobusu za Floridu.
Kad osoba pitanjima zadire u moju intimu, ponekad joj
odgovaram bez objanjenja kako bih je preplaio tiinom.
"Piem pismo sebi kakav sam bio prije dvadeset godina: Stvari
koje kamo sree da sam znao kad sam bio ti."
Usprkos mojoj zlovolji, bilo je ugodno vidjeti njeno lice,
obasjano znatieljom, i hrabrou daje zadovolji. Duboke smee
oi, kosa tamni poeljani skalp.
"itaj mi", rekla je bez trunke straha.
To sam i uinio, do posljednjeg odlomka na kojem sam se
zaustavio.
"Je li to istina?"
"Imenuj mi jednu stvar koju si voljela", rekao sam. "Ne ubraja
se ono to ti se svialo. Imenuj mi jednu opsjedajuu,
nekontroliranu strast..."
"Konji", bez razmiljanja je odgovorila. "Voljela sam konje."
"Kad si bila s konjima, je li tvoj svijet bio obojan drugim
bojama, drukijim nego obino?"
Nasmijala se. "Da. Bila sam kraljica junog Ohia. Mama me
morala loviti lasom kako bi me skinula sa sedla i odvukla kui.
Preplaena'.' Ne! Pod sobom sam imala tog velikog konja Sandy-ja. Bio mijeprijatelj i sve dok je bio uz mene, nitko mi
nije mogao nauditi! Oboavala sam konje. Oboavala sam
Sandvja."
Pomislio sam daje zavrila s odgovorom. Zatim je dodala:
"Danas ni prema emu ne osjeam takvu ljubav."

Nita nisam rekao, a ona je utonula u misli. Vratila se Sandvju.

Ja sam se vratio pismu.
Bez moi te ljubavi, mi smo samo lae koje tumaraju mirnim
morima dosade, a ona su ubojita ...
"Kako e poslati pismo u vrijeme prije dvadeset godina?"
upitala me,
"Ne znam", odgovorio sam zavrivi reenicu na dnu te stranice.
"Ali zar ne bi bilo grozno, kada bi otkrili kako da neto
poaljemo u prolost, a da nemamo nita za poslati? Zato sam
prvo odluio pripremiti poiljku. Kasnije u razmiljati o
slanju."
Koliko sam puta samom sebi rekao da je ba teta to to nisam
znao kad mi je bilo deset, kamo sree da sam to nauio u
dvanaestoj godini, kakva teta da razumijem tek dvadeset
godina kasnije!
"Kamo ide?" upitala me.
"Zemljopisno?"
"Da."
"Bjeim od zime", odgovorio sam. "Na jug. U sredite Floride."
"to se nalazi na Floridi?"
"Ne znam. Srest u se s prijateljicom, ali ne znam tono gdje je."
Hm, pomislio sam, ba sam umjeren.
"Nai e je."
uvi to, nasmijao sam se i pogledao je. "Zna li to si mi
upravo rekla? Zna li to za mene znai: Nai e je T'
"Da."
"Objasni mi, molim te."
"Neu", rekla je i tajanstveno se nasmijala. Njene su sjajne oi
bile toliko tamne, gotovo crne. Ten joj je bio boje oraha, koa
bez bora, bez traga koji bi otkrio tko je u stvari. Bila je tako
mlada da joj se lice nije do kraja oblikovalo.
"Ne, u redu", rekao sam uzvrativi joj osmijeh.
Autobus je jurio dravnom cestom. Letjeli smo pokraj farmi,
pokraj paleta obojenih jesenjim bojama na rubu auto-ceste.
Dvokrilac bi mogao sletjeti na to polje, pomislio sam.
Telefonske ice ga natknvaju, ali mogao bi se provui izmeu
njih ...

Koja sjedi pokraj mene. Je kozmiki osmijeh upuen kako bi

suzbio moje strahove, sluajnost poslana da me oslobodi
sumnji? Mogue je. Sve je mogue. Mogla bi biti Shimoda s
maskom.
"Leti li?" upitao sam je.
"Bi li u tom sluaju sjedila u ovom autobusu? Sama me pomisao
na letenje uznemiri", odgovorila je. "Avioni!" Proeli su je trnci,
zatim je odmahnula glavom. "Mrzim letenje." Otvorila je runu
torbicu i gurnula ruku u nju. "Smeta li ti ako zapalim?"
Razoarano sam slegnuo ramenima.
"Smeta li mi? Cigareta? Mlada damo, molim te ...!" Pokuao
sam joj objasniti, a daje pritom ne povrijedim. "Ne misli
valjda ... ispuhivati dim u ovo malo kisika to nam je na
raspolaganju? Prisiliti mene, koji ti nisam nita naao uinio, da
udiem dimi" Ako je doista Shimoda, upravo je saznao to
mislim o cigaretama.
Na moje se rijei smrznula.
"Oprosti", rekla je na kraju. Zatim je podigla torbicu i smjestila
se na najdalje sjedalo. Zaista joj je bilo ao, ali bila je i
povrijeena i ljuta.
Ba teta. Takve tamne oi.
Ponovo sam uzeo olovku kako bih nastavio pisati pismo djeaku
iz prolosti. to bih mu mogao napisati o pronalasku ivotne
ljubavi? Olovka je ekala iznad papira.
Odrastao sam u kui ograenoj ogradom s glatkim drvenim
dverima. Dvije su se rupe nalazile u drvu kako bi pas imao
pogled u svijet. Jedne veeri, puni je mjesec sjao visoko na
nebu. Vraajui se kui sa kolskog plesa, sjeam se da sam se
zaustavio i, naslonivi ruku na vratnice, tiho razgovarao sam sa
sobom i sa enom koju u jednog dana voljeti. Toliko sam tiho
govorio da me ni pas nije mogao uti.
"Ne znam gdje si, ali u ovom trenutku ivi negdje na ovom
planetu i jednog emo dana, ja i ti, dodirivati vratnice na mjestu
na kojem ih sada ja dodirujem. Tvoja e ruka dodirnuti ovo
drvo, ovdje! Zatim emo proi kroz njih, a ispred nas e se

protezati prsdi-vna budunost, kao i prolost, i bit emo jedno

drugom ono to ' nikome nitko nije bio. Ne moemo se sada
upoznati, ne znam zato. Ali jednog e dana naa pitanja biti
odgovori, a mi emo biti uhvaeni u neto toliko svijetlo ... i
svaki korak koji u napraviti, znait e da sam korak blie mostu
koji emo morati prijei kako -bismo se sreli. to prije. Molim
te."
Toliko sam toga iz djetinjstva zaboravio, ali ba sam taj
trenutak, kod vratnica, upamtio do posljednjeg detalja, svaku
rije.
to bih mu mogao napisati o njoj? Dragi Dick: kao to zna,
proteklo je dvadeset godina, a ja sam jo uvijek sam.
Odloio sam biljenicu i pogledao kroz prozor, ali nita nisam
vidio. Siguran sam da bi moja neumorna podsvijest ve trebala
imati odgovore za njega. Za mene.
No ono stoje imala, bila su opravdanja. Teko je pronai pravu
enu, Richarde! Nisi vie prilagodljiv kao nekad, proao si fazu
irokih pogleda. Stvari u koje svojom odlukom vjeruje, ono za
to bi dao ivot, za veinu su ljudi smijene, ili sulude.
Moja je princeza, pomislio sam, morala samostalno doi do
odgovora koje sam i ja spoznao, da ovaj svijet nije ni priblino
onakav kakvim se doima, da se u naim ivotima materijalizira
sve to pomislimo ili poelimo, da uda nisu udnovata. Ona i
ja, neemo se moi slagati ako ... Trepnuo sam. Mora biti poput
mene.
Fiziki puno ljepa od mene, naravno, zato to oboavam
ljepotu, ali morat e dijeliti moje predrasude, kao i strasti. Ne
mogu zamisliti svoj ivot sa enom koja, kamo god ode, iza
sebe ostavlja trag dima i pepela. Ako su joj potrebne zabave
kako bi bila sretna, ili droge, ili ako se boji aviona, ili bilo ega,
ili ako ne zrai samopouzdanjem, ako ne voli pustolovine, ako
se ne smije luckastim situacijama koje ja nazivam humorom, ne
moemo uspjeti. Ako ne eli dijeliti novac, kad ga imamo i
snove kad ga nemamo, ako ne voli rakune... oh, Richarde, to
nee biti lako. Bez svega gore navedenog, a i vie od toga,
najbolje bi ti bilo da ostane sam!

Poevi pisati od zadnje strane biljenice prema poetku, dok

smo se polagano kotrljali obilaznicom, du petsto kilometara
duge dravne ceste broj 65 izmeu Louisvillea i Birminghama,
sastavljao sam listu: Savrena ena. Do devete sam strane bio
obeshrabren. Svaka je stavka bila vana. Svaka je stavka morala
biti zadovoljena. Ali nitko ne zadovoljava te ... Ja ne
zadovoljavam te kriterije! Erupcija objektivnosti poput okrutnih
konfeta oko moje glave: Uniten sam kao partner ak i prije
nego sam postigao napredniji duhovni stadij, a napredak sve
pogorava.
to smo vie prosvijetljeni, to su manji izgledi da naemo sebi
ravnog. to vie spoznajemo, najbolje bi nam bilo da se, isto
tako, sve vie mirimo s okrutnom istinom da emo ivjeti sami.
To sam napisao to sam bre mogao. Na prazni sam prostor, na
dnu posljednje stranice, dodao gotovo i ne primijetivi: ak i ja.
Ali promijeniti listu? Mogu li samom sebi rei da sam u krivu?
Da mi ne smeta ako pui ili mrzi avione ili ako ne moe ne
umrcati nekoliko redova kokaina s vremena na vrijeme? Ne. To
nije u redu.
Sunce je zalo na mojoj strani autobusa; sada nas je sa svih
strana okruivala tama. A vani u tami, znao sam, nalaze se male
trokutaste farme, maleni poligoni na koje ak ni Fleet ne bi
mogao
sletjeti.
Za svaku elju koju poeli
obdaren si i snagom daje ostvari.
Ah, Prirunik mesija, pomislio sam, gdje li je sada?
Najvjerojatnije obrastao u paprati na mjestu na koje sam ga
bacio onog dana kad je Shimoda umro. Zajedno sa stranicama
koje su se otvarale na mjestima koja je itatelj trebao proitati.
Neko sam je nazivao arobnom knjigom, a on se ljutio na
mene. Odgovore moe pronai bilo gdje, ak i u
prologodinjim novinama, rekao je. Sklopi oi, u glavi postavi
bilo koje pitanje, dodirni bilo koju pisanu rije i to je
tvoj odgovor.

Najblia tiskana rije u autobusu bila je istroena kopija knjige

koju sam o njemu napisao, posljednja ispravka teksta na kojoj
izdavai daju piscima do znanja da se diesel pie sa slovom i
ispred slova e. A ja sam bio siguran da elim da ta knjiga bude
jedina knjiga na engleskom jeziku na svijetu koja zavrava
zarezom.
Stavio sam je u krilo, sklopio oi i postavio pitanje. Kako da
pronaem najdragocjeniju, najsavreniju enu za sebe? U glavi
mi je pitanje svijetlilo poput neonske reklame. Otvorio sam
knjigu,
prislonio prst i pogledao.
Stranica 114. Prst mi se nalazio na rijei "unijeti": Sve to elite
unijeti u svoj ivot, zamislite daje ve tu.
Ledeni su me trnci proeli. Ve dugo nisam vjebao igru pitanja
i odgovora; zaboravio sam koliko je dobra.
Pogledao sam u prozor koji je svjetlo uz sjedalo pretvorilo u
zrcalo i traio odraz koji bi joj mogao pripadati. Staklo je bilo
prazno. Nikada nisam vidio svoju princezu. Nisam mogao
zamisliti kako da je predoim. Da li bi to trebala biti fizika
slika koju imam u glavi, kao daje stvar? Daje toliko visoka, zar
ne, duge tamne kose, oi boje mora, boje neba, pune znanja,
promjenjive ljepote koja se mijenja svakih sat vremena?
Ili zamisliti njene kvalitete? Mata duginih boja, intuicija sjeanja na stotinjak prijanjih ivota, kristalna iskrenost i
elina, neustraiva odlunost? Kako da ih vizualiziram?
Danas ih lako mogu vizualizirati; onda mi nije bilo lako. Slike
su svjetlucale i nestajale premda sam znao da ih moram zadrati
kristalno jasne kako bi ih oivio oko sebe.
Pokuavao sam, pokuavao sam je ponovo vidjeti, ali vidio sam
samo sjene, duhove koji jedva da usporavaju dok lete kolskom
zonom mojih sjeanja. Ja koji sam mogao zamisliti i najsitnije
detalje svega to sam elio zamisliti, nisam mogao u glavi
stvoriti niti mutnu sliku najvanije osobe svog ivota. Jo
jednom sam je pokuao vidjeti, zamisliti je ondje. Nita.
Svjetlost u prividno slomljenom staklu. Mrak koji promie.
Nita. Ne vidim je!

Nakon nekog sam vremena odustao.

Duhovne sposobnosti. Ne moete se osloniti na njih: kad ih
trebate, na stanci su za ruak.
Nedugo nakon to sam zaspao u autobusu, mrtav umoran od
vonje i naprezanja, ispunjen nadom da u je vidjeti, probudio
me glas iz dubine. Preplaio me:
"HEJ! RICHARDE! Ako e ti biti lake, sluaj! Tvoja princeza?
Ljubav tvog ivota?" rekao je. "Poznaje je. "
3.
Iz autobusa sam se iskrcao u 8:40 ujutro, u sreditu Floride, glaNovac nije bio problem, ba kao to ne b, predstavljao problem
nekome tko ima toliko gotovine u vrei za spavanje. Muilo me
pitanje- to sada? Florida je topla. AH na autobusnoj postaj, me
nije ekala moja princeza, no ni prijatelj, dom nita.
Natpis u kafiu, kad sam uao, obznanio je da zadravaju pravo
odbiti posluiti gosta.
Zadravate pravo uinit, sve to vam padne na pamet, zakljuio
sam. Zato staviti posebne natpise kako biste to oglaavali?
Ostavlja dojam da ste prestraeni. ega se bojite? Lutalica koje
upadaju unutra i razbijaju inventar? Organiziranih kriminalaca?
U ovom malom kafiu?
Konobar me pogledao, zatim moju vreu za spavanje. Plava
traper jakna bila mi je poderana na rukavu, a koni je virio s
tog mjesta kao rezultat pokuaja krpanja. Vreu za spavanje je
krasilo nekoliko mrlja od ulja iz motora Fleeta. Ubrzo sam
shvatio da je moda stigao trenutak da konobar odbije poslugu.
Nasmijao sam se i pozdravio ga.
"Kak' si?" rekao sam.
"Dobro." Mjesto je bilo gotovo potpuno prazno. Odluio je da
mogu proi inspekciju. "Kava?"
Kava za doruak? Fuj! Pregorko ... melju je iz Zemljine kore, ili
neeg slinog.
"Ne, hvala", rekao sam. "Moda komad ove pite od limuna, ali
ugrijte mi je u mikrovalnoj. I au mlijeka." "U redu", rekao je.
U prolosti bih za doruak naruio slaninu ili kobasicu, ali ve
dugo to ne inim. to sam vie vjerovao u neunitivost ivota, to
sam manje elio biti dio ak i prividnih umorstava. Ako barem

jednoj od milijun svinja pruim ansu da ostatak ivota provede

kontemplirajui, umjesto da je poderem za doruak,
vegetarijanstvo se isplati. Topla je pita od limuna moj izbor,
uvijek.
Uivao sam u piti i kroz prozor promatrao grad. Hou li ovdje
sresti svoju ljubav? Ne vjerujem. Ne vjerujem daje bilo koje
mjesto ono pravo. Kao da izdvajate slamku u plastu sijena. Kako
je mogue daje ve poznajem?
Najmudrije nas due ue da poznajemo sve i svugdje - bez
obzira na to to se nismo osobno sreli - ali to i nije ba prava
utjeha kada pokuavate suziti potragu. "Bog, gospoice. Sjea
li me se? Budui da svijest nije ograniena prostorom ili
vremenom, sjetit e se da smo stari prijatelji..."
Ne ba najbolji uvod, zakljuio sam. Veina gospoica zna da
postoji dosta udnih ljudi na ovom svijetu i ba zato su oprezne,
a ovo je krajnje udan uvod.
Prisjeao sam se svih ena koje sam u ivotu sreo. Vratio sam se
u prolost. Bile su udane za svoje karijere ili mukarce ili za
drukiji nain razmiljanja od mog.
Udate se ene ponekad razvedu, pomislio sam. Ljudi se
mijenjaju. Mogao bih nazvati svaku enu koju sam u ivotu sreo
"Halo", rekla bi.
"Dobar dan."
"Tko je to?"
"Richard Bach."
"Tko?"
"Upoznali smo se u trgovakom centru? itala si knjigu, a ja
sam ti rekao daje uasna. Zatim si me upitala kako znam. Rekao
sam ti da sam je napisao."
"Oh! Bog."
"Bog. Jesi li jo uvijek udana?"
"Da."
"Hm, onda mi je zaista drago da smo ponovo razgovarali. Dobar
ti dan."
"Ah ... hvala..."
"Bog."

Mora postojati bolja nit vodilja, jednostavno mora. Neu valjda

morati sa svakom enom ponovo razgovarati... Kad doe
trenutak, upoznat u je, zakljuio sam, niti sekundu prije, a ni
sekundu kasnije.
Doruak sam platio dvadeset i sedam centi, nakon ega sam
odetao u sunce. Vidjelo se da e dan biti pakleno vru. A veer
e najvjerojatnije ispuniti mnotvo komaraca. Ali to me briga?
Veeras u imati krov nad glavom!
Pomislivi to, sjetio sam se da sam ostavio vreu za spavanje na
sjedalu do kojeg sam sjedio u kafiu.
ivot na tlu je drukiji. Ne moe jednostavno ujutro zavezati
stvari, ubaciti ih u prednju letaku kabinu i odletjeti u dan.
Stvari mora nositi sa sobom u ruci, ili pronai krov pod koji ih
moe staviti i pod kojim moe spavati. Bez Fleeta, bez mog
Hiltona s tri zvjezdice, nisam vie dobrodoao u polja.
U kafiu je sjedila nova muterija u odjeljku u kojem sam
maloprije ja sjedio. Uputila mije preplaen pogled nakon to
sam priao stolu.
"Ispriavam se", rekao sam i podigao vreu za spavanje sa
sjedala. "Maloprije sam je zaboravio. Zaboravio bih i svoju duu
da nije vezana komadiem konca." Nasmijala se i nastavila itati
jelovnik.
"Razmislite o piti od limuna", rekao sam, "ali samo ako volite
puno limuna."
Prisjetivi se da me Vojno zrakoplovstvo Sjedinjenih Amerikih
Drava uilo da ne ljuljam ruku u kojoj neto nosim. ak i ako
nosite novi, u vojsci ne smijete ljuljati ruku.
Nagonski, nakon to sam ugledao telefonsku govornicu, odluio
sam obaviti jedan poslovni poziv. Odluio sam nazvati nekog s
kime dugo-dugo nisam razgovarao. Kompanija koja je objavila
moju knjigu nalazi se u New Yorku, ali to me briga za skupe
meugradske razgovore? Nazvat u i na njih prebaciti trokove.
U svakom poslu postoje privilegije - prodavae letova plaaju
da bi se vozili avionom; pisci smiju nazvati svoje izdavae na
njihov troak. Nazvao sam. "Bog, Eleanor."
"Richarde!" rekla je. "Gdje si bio sve ovo vrijeme?" "Da
vidimo", zapoeo sam. "Od naeg posljednjeg razgovora bio

sam u Wisconsinu, Iowi, Nebraski. Kansasu, Missouriju, zatim

natrag preko Indiane, Ohija, Iowe i ponovo u lllinoisu. Prodao
sam dvokrilca. Trenutano sam na Floridi. Dozvoli da pogodim
kakvo je vrijeme kod vas: niski oblak na visini od dvije tisue
metara, naoblaka, vidljivost pet kilometara kroz maglu i smog."
"K'o ludi smo te pokuavali pronai! Zna li to se dogaalo od
naeg posljednjeg razgovora?" "Tri kilometra kroz maglu i
smog?" "Tvoja knjiga!" rekla je. "Jako se dobro prodaje!
Izvrsno!" "Znam da e ti ovo zvuati blesavo", rekao sam, "ali
pokuavam ovdje neto utvrditi. Moe li pogledati kroz
prozor?" "Naravno, Richarde. Naravno da mogu pogledati kroz
prozor." "Kakva je vidljivost?"
"Magla je. Kojih deset blokova, petnaest. Jesi li uo to sam ti
rekla? Tvoja je knjiga postala hit! Televizijski programi,
kablovske te stanice ele ugostiti; novine trae intervjue,
radijske postaje takoer; knjiare te zovu da ih posjeti i
kupcima podijeli autograme. Prodajemo stotine tisua
primjeraka! irom svijeta! Potpisali smo ugovore s Japanom,
Engleskom, Njemakom. Francuskom. Prodali smo prava za
depna izdanja. Danas smo primili ugovor iz panjolske ..."
to biste vi rekli da sve to ujete preko telefona? "Kakve dobre
vijesti! estitam!"
estitaj sebi ,rekla je. Kako si uspio ne saznati takve novosti?
Znam da ivi u divljini, ali nalazi se na listi uspjenica
Publisher Weeklyja, na listi New York Timesa, na svakoj listi
koja postoji. Slali smo ti ekove u banku. Jesi li provjerio stanje
na raunu?" "Ne."
"Trebao bi. ini mi se kao da si jako daleko. uje li me?" "Da,
ujem te. Ne ivim u divljini. Eleanor, nije sve zapadnije od
Manhattana dungla."
"Iz sale za ruanje upravnog odbora mogu vidjeti New Jersey, a
iza rijeke mi se sve ini kao paprat i ipraje." Sala za ruanje
upravnog odbora. U kakvoj to zemlji ivi! "Prodao si
dvokrilca?" uzviknula je kao da je to tek sad ula. "Nee valjda
ostaviti letenje?" "Ne, naravno da neu", odgovorio sam. "To je
dobro. Ne mogu te zamisliti bez tvoje letjelice." Kakva uasna

pomisao: nikad vie ne letjeti! "Hm", promrmljala je i vratila se

na posao rekavi: "Kad moe gostovati na televiziji?"
"Nisam siguran", odgovorio sam. "Ne znam elim li." "Razmisli
o tome, Richarde. Bilo bi dobro za knjigu. Velikom bi broju
ljudi mogao ispriati to se dogodilo, ispriati im svoju priu."
Televizijski su studiji smjeteni u gradovima. Gradovi, klonim
ih se, barem veine njih. "Dozvoli mi da razmislim o svemu",
rekao sam. "Nazvat u te."
"Molim te, nazovi. Ti si fenomen. Tako kau i svi te ele vidjeti.
Svi ele otkriti tko si u stvari. Budi dobar i javi mi se to prije."
"U redu."
"estitam, Richarde!" "Hvala", rekao sam. "Zar nisi sretan?"
"Jesam! Ne znam to da ti kaem."
"Razmisli o gostovanjima na televizijskim postajama", ponovila
je. "Nadam se da e neke pozive prihvatiti. Ako nita drugo, a
onda one najvanije." "U redu", rekao sam. "Nazvat u te."
Odloio sam slualicu i pogledao kroz staklo govornice. Grad je
bio isti kao i prije, a sve se promijenilo.
Vidi, vidi, pomislio sam. Dnevnik, one stranice koje sam
hirovito poslao u New York, postao je bestseler! Hura!
Osjeao sam se poput nonog leptira u svijenjaku - odjednom
toliko mogunosti, a ja ne znam kamo da odletim. Nagonski sam
podigao slualicu, suoio se s labirintom ifri potrebnih da se
stupi u vezu s bankom u New Vorku i uvjerio knjigovotkinju da
ja zovem i da elim znati stanje na svom raunu.
"Trenutak molim", rekla je, "informaciju moram potraiti u
raunalu."
Koliko je stanje? Dvadeset tisua, pedeset tisua dolara? Stotinu
tisua dolara? Dvadeset tisua. Plus jedanaest tisua u vrei za
spavanje i mogao bih biti bogat!
"Gospodine Bach?" rekla je.
"Da, gospoo."
"Stanje na vaem raunu je: jedan milijun, tristo devedeset i
sedam tisua, tristo pedeset i pet dolara i ezdeset i osam centi."
Nastupila je duga tiina.

"Jeste li sigurni u to?" upitao sam.

"Da, gospodine." Kratka tiina. "Je li to sve, gospodine?" Tiina.
"Hm?" promrmljao sam. "Oh. Da. Hvala vam ..."
U filmovima, kad osoba nazove drugu osobu koja joj spusti slualicu, uje se signal koji oznaava daje linija zauzeta. Ali u
stvarnom ivotu, kad druga osoba spusti slualicu, telefon u
potpunosti utihne u ruci. Zauje se uasan muk koji traje sve
dok stojite i drite slualicu.
4.
Nakon nekoliko trenutaka, k'o vjenost dugih, odloio sam
slualicu, podigao vreu za spavanje i poeo hodati.
Je li vam se ikada to dogodilo? Jeste li ikada pogledali
zapanjujue dobar film, prekrasno osmiljen i odglumljen i
snimljen i nakon prikazivanja izali iz kina sretni to ste ljudsko
bie? l jeste li ikada samom sebi rekli, nakon takvog filma, da se
nadate da e tvorci zaraditi mnotvo novaca? Da se nadate da e
glumci, redatelj, biti nagraeni milijunima dolara za ono to su
stvorili, za ono to su vam poklonili? l zatim se nekoliko puta
vratili u kino i pogledali
... glumci koje ste vidjeli na ekranu dobili su dvadeset centi od
svakog ovog dolara kojim ste platili ulaz; sa zaradom samo od
jedne karte mogu kupiti sladoled koji poele!
Velianstveni trenuci u umjetnosti, u knjigama, filmovima i
plesu, privlani su i raskoni zato to sami sebe vidimo u zrcalu
te uzvienosti. Kupovanje knjiga, kupovanje karata, naini su da
zapljeete, da izrazite svoju zahvalnost za dobro djelo.
Veselimo se kad film, kad knjiga koju volimo doe na listu
bestselera.
Ali milijun dolara za mene! Iznenada sam otkrio kakva je
zahvalnost izraena mnogobrojnim spisateljima koji su mi
darovali mnotvo poklona, koji su mi omoguili da uivam
itajui njihove knjige jo od dana kad sam prvi put uspio
izgovoriti: "Bam-bi, Fe-lixa Salt-ena."
Osjeao sam se poput daskaa koji se odmara na dasci za
jedrenje i kojeg monstruozna energija iznenada proima i podie
i vue ga, a da ga pritom ne pita je li spreman, i odjednom pjena
prti s obje strane kljuna daske, ispod sredinjeg dijela daske,

zatim ispod krme, a on je uhvaen u toj masivnoj, dubokoj sili,

vjetar rastee osmijeh na njegovom licu.
Saznanje da je neiju knjigu proitalo mnotvo ljudi pravo je
uzbuenje. No osoba pritom ne smije zaboraviti, poput
opasnosti koju u sebi podrazumijeva daskanje na valovima i
snanom vjetru, da bi, ako osoba nije vjeta, sljedee
iznenaenje mogao biti steaj.
5.
Preao sam cestu i u samoposluivanju dobio upute kako da
doem do mjesta u kojem u moda nai ono to traim; pratio
sam smjernice ne-moete-pogrijeiti i otputio se ulicom Lake
Roberts prekrivenom panjolskom mahovinom i stigao u
knjinicu Gladvs Hutchinson Memorial.
Sve to elimo saznati, moemo nauiti iz knjiga. itanje,
paljivo studiranje, malo vjebe i npeve emo bacati poput
pravih bacaa, popravljati motore, govorit emo esperanto k'o da
nam je materinji jezik.
One su ifrirani hologrami dolinog ovjeka: Skrbnik alatnice,
Duga i rua. Pisac je na svakoj stranici svojih knjiga opisao
sebe, a mi ga, ako elimo, u intimi knjinica moemo uklopiti u
svoje ivote.
Hladna tiina velike prostorije, knjige na zidu, osjeao sam ih
kako trepere udei da me naue. A i sam sam jedva ekao da se
bacim na kopiju Dakle, imate milijun dolara!
Ali nekim udom, tog naslova nije bilo na popisu. Pogledao sam
u katalog pod Dakle i Milijun. Nita. A u sluaju da postoji
Kako se ponaati kad se preko noi obogatite, provjerio sam
pod Kako, Obogatiti i Preko noi.
Zatim sam se odluio za drugaiji pristup. Tvoj problem nije u
tome da u ovoj knjinici ne moe nai eljeni naslov, bio je
odgovor koji sam dobio u knjizi Knjige u tisku, ve da jo uvijek
nije objavljena.
Nemogue, pomislio sam. Ja sam se obogatio, ali vjerojatno i
jo mnogo ljudi. Netko je od njih morao napisati knjigu. Ne
dionice i obveznice i banke, njih nisam trebao, ve sam elio
otkriti kakav je to osjeaj, koje mi se mogunosti otvaraju, koje
malene katastrofe vrebaju, koji me veliki igrai, poput leinara,

sada ve moda trae. Netko neka mi objasni to da radim,

molim vas.
Odgovor nisam pronaao u katalogu.
"Oprostite, gospoo ..." obratio sam se knjiniarki.
"Gospodine?"
Uputio sam joj osmijeh i zatraio pomo. Od etvrtog razreda
osnovne kole nisam vidio peat s datumom privren na
drvenu olovku, a sada se jedna nalazila ispred mene, s
dananjim datumom.
"Traim knjigu kako biti bogata. Ne kako se obogatiti. Neto o
tome kako se osoba treba ponaati, nakon to preko noi zaradi
puno novaca. Moete li mi predloiti ...?"
Siguran sam daje navikla na neobine molbe. Moda moje
pitanje i nije bilo toliko neobino ... kraljevi limuna, barunice
zemljoposjednice, posebna grupacija ljudi koji su preko noi
postali milijunai karakteristina za Floridu.
Visoki obrazi, oi boje ljenjaka, valovita kosa do ramena boje
tamne okolade. Poslovna, suzdrana s onima koje ne poznaje.
Pogledala me nakon to sam joj postavio pitanje, zatim prema
gore i nalijevo. Pogledala je u pravcu u kojem svi obino
gledamo kad se pokuavamo prisjetiti neega to smo davno
nauili. Gore i nadesno (proitao sam u knjizi) pogled je kojim
traimo neto novo.
"Ne mogu se sjetiti..." odgovorila je. "Hoe li vam pomoi
biografije bogatih ljudi? Imamo dosta knjiga o Kennedvjevima,
Rockefellerima. To znam. Bogat i prebogat, tu knjigu imamo."
"Ne traim takvo to. Ne, ne mislim da bi mi tako neto moglo
pomoi. Vie bi mi odgovaralo neto kao Kako se uhvatiti u
kotac s iznenadnim bogatstvom ?"
Tiho je odmahivala glavom, zamiljena. Jesu li svi ljudi
zaneseni mislima lijepi?
Dodirnula je interfon na stolu i tiho progovorila u nj.
"Sara Jean? Kako se uhvatiti u kotac s iznenadnim bogatstvom.
Imamo li kopiju?"
"Nikad nisam ula za tu knjigu. Postoji Kako sam zaradio
milijune kao posrednik za kupovinu i prodaju nekretnina.
Imamo tri primjerka..."

Mislim da me nije shvatila. "Sjest u i jo malo razmisliti.

Nevjerojatno. Ta knjiga mora negdje postojati."
Pogledala je moju vreu za spavanje koja je ba u tom trenutku
bila osvijetljena nekakvim svjetlom koje je otkrilo mrlje na njoj
i prljavtinu. Zatim me je ponovo pogledala. "Ako vam to nee
predstavljati problem", rekla je, "moete li vreu s prljavim
rubljem odloiti na pod? Nedavno smo tapecirali sve ..." "Da,
gospoo. Nema problema."
Siguran sam, pomislio sam, da na ovim policama mora postojati
knjiga u kojoj pie ono to bih trebao nauiti. Jedini savjet kojeg
sam se mogao sjetiti jo uvijek u stanju oka izazvanog
neoekivanom vijeu, bio je da se budale brzo rastaju od svog
novca.
Kad je u pitanju sputanje dvokrilca na poeto polje, nekolicina
nas je koji to znamo; ali kad je u pitanju ba ovaj trenutak u
knjinici Gladvs Hutchinson, pomislio sam, i kad je u pitanju
zgrtanje bogatstva, moda smo dvojica, a moda sam jedini,
moda sam jedino ljudsko bie koje je zadesila katastrofa koja
se ni sa ime ne moe usporediti. Papirologija mi je uvijek
predstavljala problem, zbunjivala me i razdirala moj um, i isto
sumnjam da u iznenada znati kako s novcem.
U redu, zakljuio sam. Znam se dobro i siguran sam da moje
slabosti nee nestati ili promijeniti se, kao ni vrline. Mene
sitnica kao to je raun u Banci ne moe iransiormirau, ne moe
promijenili jednostavnog, oputenog letaa kakvim sam
oduvijek elio biti.
Nakon to sam jo desetak minuta pregledavao katalog u potrazi
za Srea i dobro koje sa sobom nosi i Srea i zlo koje moe
donijeti, odustao sam od potrage. Nevjerojatno! Ne postoji
knjiga koju traim!
Uzdrman sumnjom, odetao sam u sunce. Osjeao sam fotone i
beta-estice i kozmike zrake kako poskakuju i rikoetiraju
brzinom svjetlosti i tiho fijuu kroz jutro i mene.
Nalazio sam se u dijelu grada s kafiem u kojem sam ranije
sjedio kad sam shvatio da nemam vreu za spavanje.
Uzdahnuvi sam se okrenuo i odetao natrag u knjinicu praen

sve toplijim suncem. Na kraju kataloga pronaao sam ono to

sam traio.
"Ispriavam se", rekao sam knjiniarki.
"Nadala sam se da neete zaboraviti", rekla je to s takvim
olakanjem, najvjerojatnije zato to nee morati dodirnuti i
odnijeti vreu s prljavim rubljem u odjel za izgubljene stvari, da
sam znao da govori istinu.
"Ispriavam se", ponovio sam.
Toliko je knjiga ve napisano, ali preostalo ih je jo mnotvo
koje ekaju da budu napisane! Poput zrelih ljiva na visokim
granama. Nije se ba najzabavnije klimavim Ijestvama popeti na
drvo, gmizati izmeu grana prema najdaljim i najviim
granicama, ali kako su ukusne kad je posao obavljen.
A to s televizijom, je li ona ukusna? Ili e publicitet zbog
knjige pojaati moj strah od svjetine? Kako da pobjegnem, kad
nemam dvokrilca da me podigne iznad kronji drvea i odvede
daleko?
Uputio sam se prema zranoj luci, mjestu u kojem se pilot u
svakom nepoznatom gradu osjea kao kod kue. Pronaao sam
je pratei obrasce slijetanja, nevidljive tragove koje svaki mali
avion ostavlja iza sebe kad se pribliava slijetanju ili polijetanju.
Gotovo da sam se nalazio ispod posljednjeg zaokreta prije
slijetanja, tako da sam znao da u ubrzo biti svoj na svome.
Novac je jedno, ali svjetina. Da te prepoznaju kad eli biti sam,
to je neto posve drugo. Tako ive zvijezde, zar ne? To je slava?
Povremeni izleti u takav ivot bi te jo mogli zabaviti, ali to
ako se ne bude mogao povui? to ako prihvati sva ona
gostovanja na televiziji i onda, gdjegod ode, uje: "Znam vas
od nekuda! Nemojte mi rei ... vi ste onaj tip koji je napisao onu
knjigu!"
Ljudi su jurili u autima, ljudi su u podne prolazili pokraj mene i
nisu se osvrtali. Bio sam na strani nevidljivih. Nisu znali nita o
meni, osim da se kreem prema zranoj luci s uredno
zamotanom vreom za spavanje. Bio sam netko tko je imao
slobodu to initi, a da pritom ne privlai poglede.

Kad osoba odlui postati poznata, odrie se takvih privilegija.

Ali pisac to ne mora uiniti. Pisci mogu pisati knjige koje e
itati mnotvo ljudi, njihova imena mogu biti poznata, a ipak ih
nitko na ulici nee prepoznati. Glumci to ne mogu. Televizijski
voditelji takoer. Ali pisci mogu.
Ako ikada postanem zvijezda, hou li zaaliti? Odmah sam znao
odgovor: Da. Moda sam u nekom drugom ivotu pokuao stei
popularnost. Nije to toliko uzbudljivo, niti privlano, iskustvo iz
nekog drugog ivota me upozoravalo;prihvati gostovanje na
televiziji i zaalit e.
Ugledao sam signal. Zeleno staklo-bijelo staklo, signalno svjetlo
koje se nou okree kako bi oznailo zranu luku. Nagnuvi se
kako bi sletio, Aeronca Champion, dvosjed iz 1946. godine,
kolski dvosjed sagraen od boje i tkanine s kotaem na repu,
umjesto na nosu. Zrana mi se luka ve poela sviati, bez
obzira na to stoje jo nisam mogao vidjeti. Dovoljan mi je bio
pogled na Champa.
Kakav bi utjecaj tek blagi okus slave imao na potragu za mojom
princezom? Prvi je odgovor uletio toliko brzo, poput metka,
tako da nisam vidio dim: Ubij tu misao. Nikada nee znati voli
li te zbog novca, Richarde. Sluaj. Ako je eli pronai, nikada
nemoj postati zvijezda.
I sve to u vremenu kraem od onoga koliko traje izdisaj i u
skladu s time bez nekog znaajnijeg uinka.
Drugi je odgovor bio toliko logian da sam samo njega uo.
Moja ljubav ne putuje od grada da grada u potrazi za nekakvom
lutalicom koja prodaje vonje u dvokrilcu. Izgledi daje sretnem,
zar se izgledi daju konano sretnem nee poveati ako otkrije da
postojim? Tu je prava prilika, sluajno mi se pruila kad je
udim upoznati!
Isto tako, ista e sluajnost navesti moju ivotnu druicu da
pogleda pravi televizijski show, u pravo vrijeme, i pokazati nam
kako da se sretnemo. Zatim e slava i publicitet izblijedjeli.
Tjedan u se dana sakrivati u Red Oaku, drava Iowa, ili
Estrella Sailportu

Zar bi to bilo tako loe? Otvorio sam vrata uprave aerodroma.

"Dobar dan", rekla je. "to mogu uiniti za vas?" Na alteru je
ispisivala raune i imala je oaravajui osmijeh.
Svojim me osmijehom i pitanjem smela, omela je moj pozdrav;
nisam znao to bih joj rekao.
Kako da joj kaem da nisam stranac, da sam jedan od njih, da su
aerodromi i signalna svjetla i hangari, pa ak i Aeronca i
aeronautiki obiaj da se pilotu, nakon to sleti, poeli srdana
dobrodolica, dio mog ivota; da su dugo vremena bili moj ivot
koji mi sada izmie iz ruku zbog onoga to sam uinio, i da
nisam siguran da li udim za njima zato to mi je taj ivot bio
dobro poznat i zato to su mi zrane luke bile jedini dom na
svijetu?
to bi mi mogla rei? Daje dom sve to poznajemo i volimo, da
je dom svako mjesto na kojem elimo ostati? Rei mi da
poznaje osobu koju traim, ili da je onaj momak u bijelozlatnom Travel-Airu sletio prije sat vremena i ostavio mi ime
ene i njenu adresu? Predloiti mi plan to da radim s milijun i
etiristo tisua dolara? to ona moe uiniti za mene?
"Ne znam zaista to moete uiniti", rekao sam. "Pomalo sam
izgubljen, pretpostavljam. Nalazi li se u hangaru neki stari
avion?"
"Portfield Jill Handley. Poprilino je star. Tiger Moth Cheta
Davisa. Morris Jackson ima Wacoa, ali dri ga zakljuanog u Thangaru ..." Nasmijala se. "Champovi stare. Traite li Aeronca
Champa?"
"To je jedan od najboljih aviona otkad je svijeta", rekao sam.
Oi su joj se rairile. "Ne, alila sam se! Mislim da gospoa
Reed nikada nee prodati niti jednog od svojih Champova."
Najvjerojatnije sam djelovao kao kupac. Zar ljudi mogu osjetiti
da stranac ima milijun dolara?
Nastavila je ispisivati raune. Primijetio sam vjenani prsten,
istkan zlatom.
"Mogu li kratko proetati hangarom?"
"Naravno", nasmijala se. "Chet je mehaniar. On je
najvjerojatnije unutra, ako nije preko puta na ruku."
"Hvala vam."

Otputio sam se hodnikom i otvorio vrata hangara. To je moj

dom. Tvornika crveno-smea Cessna 172 nalazila se unutra na
godinjoj inspekciji: kape motora skinute, svjeice izvaene,
ulje u fazi izmjene. Beech hSonanza, srebrna s plavom crtom sa
strane, kooperila se na visokoj utoj dizalici za testiranje
mehanizma za uvlaenje opreme za slijetanje. Probrani laki
avioni, sve sam ih znao. Toliko pria koje su mi mogli ispriati i
toliko toga to sam s njima mogao podijeliti. U mirnom se
hangaru osjeala ona ista napetost kao na istini duboko u
umi ... stranac osjea oi koje ga promatraju, kretnje su
ukoene, ivot zadrava dah.
Unutra se nalazio i veliki Grumman Widgeon, hidroavion s dva
radijalna motora svaki jaine tristo konjskih snaga, novim
jednodjelnim prednjim staklom, zrcalima na krilnim plovcima
tako da pilot prije slijetanja na vodu moe provjeriti jesu li
kotai uvueni. Samo je jednom hidroavion sletio u zaljev s
neuvuenim kotaima, a odjek slijetanja je prodao mnotvo
zrcala pilotima hidroaviona.
Stao sam pokraj Widgea i zavirio u pilotsku kabinu. Prste sam
pritom isprepleo iza lea kao da se nalazim u nekakvom
svetitu. Avijatiari ne vole da stranci bez dozvole dodiruju
njihove igrake - ne zato to bi se avion mogao otetiti, ve zato
to je takva prisnost neopravdana. Takva gesta gotovo daje
istovjetna situaciji kada bi stranac bez dozvole dodirnuo neiju
enu kako bije osjetio.
Tiger Moth je bio daleko, na drugom kraju, pokraj ulaza u
hangar. Njegova su se gornja krila isticala pored krila drugih
aviona poput prijateljevog rupia koji vas pozdravlja iznad
glava svjetine. Krilo je bilo obojeno bojama Shimodinog aviona,
bijelom i zlatnom! to sam mu se vie pribliavao, kreui se
labirintom koji su sainjavala krila i repovi i druga oprema, sve
sam vie bio zapanjen bojom te letjelice.
Povijest proivljena u avionima de Havilland Moth! Mukarci i
ene ija su imena u mojoj knjizi zapisana na listi heroja, letjeli
su u Tiger Mothima i Gypsy Mothima i Fox Mothima, iz
Engleske i oko svijeta. Amy Lawrence, David Garnett, Francis
Chichester, Constantine Shak Lin, pa i sam Nevil Shute - ta

imena i pustolovine koje su doivjeli privukle su me Mothu.

Kakav lijepi dvokrilac! Sav bijeli, sa zlatnim prugama tridesetak
centimetara irokim, slova V okrenuta prema naprijed poput
strelica koje se nastavljaju u zlatne pruge koje se proteu do
vrhova krila i horizontalnog stabilizatora.
Paljenje na vanjskom dijelu aviona, zasigurno, i ako se radi o
autentinoj rekonstrukciji ... da, na podu kabine, golemi
britanski vojni Reuinpas. Pedale vertikalnih stabilizatora bi
trebale imati ...
"Svia vam se ovaj avion, zar ne?"
Zamalo sam vrisnuo. Na smrt me preplaio. ovjek je pola
minute stajao ondje, runikom otirui ulje s ruku i promatrajui
me kako razgledavam Tiger Motha.
"Svia li mi se?" ponovio sam. "Prekrasan je."
"Hvala vam. Prije godinu sam ga dana zavrio. Ponovo sam ga
izgradio, od kotaa navie."
Poblie sam pogledao materijal ... platno se naziralo kroz boju.
"Izgleda kao Ceconite", rekao sam. "Dobro uraeno." Te su
rijei predstavljale dostatan uvod; osoba ne moe u jednome
danu nauiti razliku izmeu pamuka klase A i Ceconite dacron
platna na starim avionima. "A gdje ste pronali kompas?"
Nasmijao se zadovoljan to sam primijetio. "Neete mi vjerovati
kad vam kaem da sam ga kupio u trgovini rabljene robe u
Dotha-nu, drava Alabama. Originalni kompas Royal Air
Forcea. 1942. godina. Sedam dolara i pedeset centi. Vi mi recite
kako je dospio onamo, a ja u vam ispriati kako sam ga se
doepao!"
Koraali smo oko Motha, ja sam sluao, a on govorio, i dok se
to deavalo, bio sam svjestan injenice da se grevito drim
prolosti, poznatog i samim time jednostavnog letakog ivota.
Jesam li bio nepromiljen kad sam prodao Fleeta i prerezao niti
koje su me vezale za prolost, nakon to sam odluio krenuti u
potragu za svojom draganom? Ondje, u hangaru, osjeao sam se
kao da se cijeli moj svijet pretvorio u muzej, ili tronu
fotografiju; odrezanu splav koju polagano nosi vodena struja,
koja polagano odlazi u prolost...
Odmahnuo sam glavom, namrgodio se i prekinuo mehaniara.

"Je li Moth na prodaju, Chet?"

Nije me ozbiljno shvatio. "Svaki je avion na prodaju. Kao to
sam rekao, pitanje je cijene. Ja sam graditelj, a ne leta, ali za
Motha traim puno."
unuo sam i pogledao donji dio trupa letjelice. Na kapi nije
bilo ni traga ulju.
Prije godinu gaje dana rekonstruirao aviomehaniar nakon ega
gaje uvao u hangaru, zakljuio sam. Moth je zaista bio posebno
otkrie. Niti u jednom jedinom trenutku nisam ozbiljno
namjeravao ostaviti letenje. Mogao bih letjeti diljem drave, u
Mothu. U
njemu bih mogao letjeti na televizijske intervjue, a usput,
moda, sretnem i ljubav svog ivota.
Vreu za spavanje sam poput jastuka poloio na pod. Kad sam
sjeo, zapucketala je. "Koliko je za vas puno kad je gotovina u
pitanju?"
Chet Davidson je otiao na ruak sat i pol kasnije nego obino.
Sa sobom sam u ured odnio dnevnik leta i Mothove prirunike.
"Oprostite, gospoo, imate telefon, zar ne?"
"Naravno. Lokalni poziv?"
"Ne."
"Govornica je na izlazu, gospodine."
"Hvala vam. Zaista imate oaravajui osmijeh."
"Hvala vama, gospodine!" Ba simpatina navada, ti vjenani
prsteni. Nazvao sam Eleanor u New York i obavijestio je da sam
odluio
prihvatiti pozive za gostovanje na televiziji.
6.
Jednostavna mudrost dolazi od spavanja ispod krila aviona na
seoskim poljima: zvijezde, kia i vjetar daju snovima boje
stvarnosti. Hoteli, njih ne smatram pounima, a ni dijelom
jednostavnog i ispunjenog ivota.
U civiliziranoj divljini farmerske Amerike mijeanje brana s
izvorskom vodom uravnoteuje prehranu. Dok se gutanje
kikirikija u taksijima koji vas voze do televizijskog studija ne
moe nazvati uravnoteenom prehranom.

Usklik pun ponosa prati iskrcavanje neozlijeenih putnika nakon leta u starom dvokrilcu. Strah od visina prerasta u
pobjedonosni osjeaj. Televizijski razgovori stijenjeni izmeu
plaenih propagandnih poruka i otkucaja kazaljke na satu ne
ukljuuju u sebe osjeaj pobjede kod sudionika.
Ali, zbog nje vrijedi odsjedati u hotelima, gutati kikiriki i
prisustvovati vremenski ogranienim razgovorima pred
kamerama. Moju ljubav koja mi izmie srest u ako se nastavim
kretati, promatrati, traiti u studijima smjetenim u sreditima
mnogih gradova.
Nije mi palo na pamet da bih trebao posumnjati u njeno
postojanje, jer sam svuda oko sebe vidio ene skoro kao ona. Jo
dok sam prodavao vonje, otkrio sam da su prve naseljenice
Amerike bile iznimno lijepe i privlane, a njihovih nasljednica
danas ima mnotvo. Ciganin u leteoj ergi, znao sam ih samo
kao predivne muterije koje su zadivljeno promatrale vonje u
starom dvokrilcu. Sve rijei koje sam izmijenio s njima bile su
slubene: Avion je sigurniji nego to izgleda. Ako zaveete kosu
u rep prije nego uzletimo, gospoo, lake ete je ietkati kad
sletimo. Da, vjetar je toliko snaan - na kraju krajeva, provest
ete deset minuta u otvorenoj kabini pri brzini od sto pedeset
kilometara na sat. Hvala vam. Tri dolara, molim. Nema na
emu! I ja sam uivao u vonji.
Da li zbog talk-showa, ili uspjeha knjige, zbog mog novog
stanja na raunu u banci, ili jednostavno zato to vie nisam
besciljno letio? Odjednom sam poeo susretati prelijepe ene,
kao nikad prije u ivotu. Odluan i usredotoen na potragu za
svojom princezom, svaku sam od njih upoznavao nadajui se
daje prava, sve dok ne bi dokazala suprotno.
Charlene, televizijski model. Moda je i mogla biti ljubav mog
ivota bez obzira na to stoje bila pretjerano lijepa. Nevidljive
mane na odrazu u zrcalu neprestano su je podsjeale daje ivot u
poslovnom svijetu okrutan i da joj je preostalo jo samo
nekoliko godina da osigura mirovinu, jo samo nekoliko godina
da utedi za prekvalifikaciju. Mogli smo razgovarati i o drugim
temama, ali ne dugo. Uvijek se vraala na posao. Ugovori,

putovanja, novac, agenti. Tako je izraavala strah i saznanje da

ne zna kako da se izvue ispod smrtonosnog staklenog zvona.
Jaynie nije znala za strah. Voljela je zabave, voljela je pie.
armantna poput izlaska sunca, natmurila se i uzdahnula kad
sam joj rekao da ne znam gdje se odvijaju prave stvari.
Jacqueline nije pila, a ni zabavljala se. Po prirodi brza i bistra,
poricala je svoju dovitljivost. "Nisam zavrila srednju kolu,"
rekla je, "ispred mog imena nema nikakve titule." Bez titula
osoba nije obrazovana, zar ne, a bez diploma mora prihvatiti sve
to joj se u ivotu prui i grevito se drati toga, drati se
sigurnosti koju prua posao konobarice u baru bez obzira koliko
je istovremeno zatupljuje. Novac je dobar, rekla je. Nisam
zavrila kolu. Morala sam je napustiti, razumije li.
udana, a najbolji joj je nain da to postigne bio da bude sa
mnom i da nas njen bivi mu vidi zajedno i poludi od
ljubomore i zamoli je da mu se vrati. Iz te bi se ljubomore,
prema njenom planu, trebala roditi ljubav.
Tamara je voljela novac. No u svakom je pogledu bila predivna i
zato se za nju isplatilo platiti bilo koju cijenu. Lice koje su
slikari ovjekovjei val i na platnu. Um toliko proraunat, ak i
kad se smijala. Naitana, naputovala se, govorila je mnogo
jezika. Njen je bivi mu burzovni meetar, a sada je i ona
eljela otvoriti poduzee za meetarenje dionicama. Sto tisua
dolara bi joj bilo dovoljno da pokrene svoju poslovnu zamisao.
Samo sto tisua, Richarde, moe li mi pomoi?
Kad bih barem, pomislio sam. Kad bih barem mogao pronai
enu sa Charleninim licem, Lianneinim tijelom, Jacquelininim
darovima, Javnienim armom i Tamarinom uravnoteenou tada bih pred sobom imao svoju savrenu enu, zar ne?
Ali problem je u tome to Charlenino lice otkriva Charlenine
strahove i to tijelo Lianne mue Lianneini problemi. Svaki me
je novi susret uzbuivao, ali samo nakon jednog dana, boje bi
izblijedjele, uzbuenje bi se utopilo u moru ideja koje nismo
dijelili. Jedno smo drugom predstavljali komadie torte, bili smo
nepotpuni.

Zar ne postoji ena, zapitao sam se, koja mi u jednom jedinom

danu ne moe dokazati da nije ona koju traim? Veina ena
koje sam sretao imale su problematine prolosti, bile su
zaokupljene problemima, traile su pomo i veina ih je trebala
vie novaca od onoga kojim su raspolagali. Bili smo hiroviti.
Otkrivali smo svoje nedostatke. Tek bi se sreli, ne bismo se
poznavali, ali nazivali smo se prijateljima. Bio je to bezlian i
bezbojan kaleidoskop, svaki je njegov dio bio toliko promjenjiv
i siv, ba kao to se ini.
Do trenutka kad me se televizija zasitila, kupio sam
kratkokrilca, dvokrilca s velikim motorom da radi drutvo
Mothu. Ustrajno i predano sam vjebao i na kraju sam poeo
izvoditi akrobatske letake predstave za novac.
Tisue se ljudi okupljalo kako bi promatralo ljetne avioakrobacije i ako je nisam uspio pronai na televiziji, moda u je
sresti na nekoj od predstava.
Katherinu sam sreo nakon treeg nastupa, u Lake Walesu,
Florida. Izdvojila se iz mase i prila avionu kao daje stara
prijateljica. Uputila mi je blagi, intimni osmijeh, spokojan i
prisan.
Oi su joj bile smirene, ak i na podnevnom suncu. Duga tamna
kosa, tamnozelene oi. Kau da to su oi tamnije, to ih sunev
sjaj manje uznemiruje.
"Djeluje zabavno", rekla je glavom pokazavi avion i ne
obazirui se na buku i guvu.
"Prevencija umiranju od dosade", rekao sam. "S pravim
avionom moe izbjei dosadu i ispraznost, razbiti sivu
koloteinu."
"Kakav je osjeaj naglavce juriti u zraku? Prodaje li vonje, ili
samo nastupa?"
"Uglavnom nastupam. Nema ba puno ljudi zainteresiranih za
vonju. Samo ponekad. Kad se ovjek uvjeri da nee ispasti iz
kabine, zabavno je juriti naglavce zrakom."
"Hoe li me provozati?" upitala je. "Ne znam jesam li se dobro
izrazila."

"Tebe, vrlo rado, ali po svretku predstave." Nikada nisam vidio

tako zelene oi. "Koje su arobne rijei?" Neduno se nasmijala.
"Molim te!"
Ostatak je poslijepodneva bila u blizini. S vremena na vrijeme bi
se izgubila u guvi, no ubrzo bi se vratila, nasmijeila mi se i
mah-nula. Prije nego je sunce zalo, ostala je sama pokraj
aviona. Pomogao sam joj da ue u prednju kabinu malene
letjelice.
"Dva sigurnosna pojasa, upamti", rekao sam. "Jedan e te
zadrati u avionu bez obzira na vratolomije koje emo izvoditi,
ali sigurnije se osjeamo s dva."
Objasnio sam joj kako se koristi padobran u sluaju da moramo
iskoiti, namjestio joj podstavljeni remen preko ramena i protegnuo ga do drugog sigurnosnog pojasa. Ima predivne grudi,
zamalo sam rekao, kao kompliment. Umjesto toga: "Pojas
moramo nategnuti to vie moemo. im se avion okrene
naglavce, opustit e se, nee biti zategnut kao sada!"
Nasmijeila se kao da sam izrekao pravi kompliment.
Od zvuka motora do vatrenog sunca na rubu svijeta, od leta
naglavce iznad oblaka do besteinskog lebdenja u zraku do tri
okreta u obliku slova G, bila je roeni leta, oboavala je
vonju.
Sletjeli smo u sumrak. Iskoila je iz kabine prije nego sam
zaustavio motor i, i prije nego sam shvatio to se dogaa,
zagrlila me i poljubila.
"FANTASTINO!" uzviknula je. "Oh, Boe ..." izustio sam.
"Ni meni ovo ne smeta."
"Izvrstan si pilot."
Privezao sam avion za ice na zemlji. "Laskanje, gospoice,
laskanje e te odvesti kamo god poeli."
Ustrajala je da me izvede na veeru kako bi mi se oduila za
vonju; razgovarali smo sat vremena. Rekla mije daje razvedena
i da radi kao hostesa u restoranu nedaleko od kue na jezeru
koju sam kupio. S novcem od posla i alimentacijom, solidno je
ivjela. Trenutano je razmiljala o povratku kolovanju,
studiranju fizike.

"Fiziku! Reci mi, to te ponukalo na fiziku ..." Oaravajua i

toliko organizirana osoba - optimistina, izravna, motivirana.
Uzela je runu torbicu. "Hoe li ti smetati ako zapalim?"
Njeno me je pitanje zapanjilo, ali moj me odgovor ostavio oamuenog.
"Ne, uope."
Zapalila je cigaretu i poela priati o fizici i ne primijetivi
raspad sustava u mojoj glavi. RICHARDE! TO SI MISLIO
KAD SI REKAO: "NE, UOPE, UOPE MI NE SMETA?"
Dama je zapalila CIGARETU! Jesi li zaboravio to to govori o
njenim ivotnim vrijednostima i njenoj budunosti u tvome
ivotu? To je znak daje cesta zatvorena, da ...
Uutite, rekao sam svojim principima. Vesela je. Drukija,
pametnija i ima zelene oi, zanimljiva je, slatka, topla,
uzbudljiva i dosta mi je samotnih noi, ne elim vie razgovarati
sam sa sobom i ne elim vie ivjeti s lijepim tuinkama.
Kasnije, kasnije u s njom porazgovarati o puenju. Ne veeras.
Moji su se principi povukli takvom brzinom da sam se
preplaio.
"... naravno, nisam bogata, ali nekako u si to priutiti", govorila
je, "kupit u si avion, pa makar on bio star i rabljen! Hou li
poaliti?"
Dim se kotrljao, kao to to obino biva, ravno prema meni.
Navukao sam mentalni tit ispred sebe, misli sam poklopio
aom i odmah se sredio.
"Prvo e si priutiti avion", rekao sam gledajui je ravno u oi,
"i onda e nauiti letjeti?"
"Da. Tako u morati brinuti samo o plaanju instrukcija, a ne i o
najmu aviona. Zar, dugorono gledano, takav plan nije jeftiniji?
Ne zvui li kao mudra odluka?"
Razgovarali smo o tome i nakon nekog sam joj vremena
predloio da s vremena na vrijeme leti sa mnom u jednom od
mojih aviona.
NOVi je avion napravljen za let kroz budunost i prolost i u
zraku i na vodi. Taj e joj se svidjeti.

Dva sata kasnije, leao sam ispruen na krevetu i zamiljao kako

e izgledati sljedei put kad je vidim.
Nisam morao dugo ekati. Izgledat e zamamno, njeno
preplanulo tijelo lijepih oblina na tren sakriveno runikom.
Zatim je runik pao, uvukla se pod pokriva i nagnula kako bi
me poljubila. Taj poljubac nije govorio znam-te-i-volim-te, ve
budimo ljubavnici veeras i vidjet emo to e se dogoditi.
Tako se lijepo prepustiti istom uitku i ne razmiljati o eni
koju ne mogu nai!
7.
Bilo bi mi drae kada ne bi puila u kui, Kathy."
Pogledala me, iznenaena. Upalja je zaustavila nekoliko
centimetara od glave. "Ali sino ti nije smetalo."
Tanjure sam stavio u stroj za pranje posua, spuvicom sam
obrisao kuhinjski stol. Vani je ve ugrijalo, tek je nekoliko
bijelih oblaka preostalo od jutra; razbacani oblaci, dvije tisue
metara visoko, vidljivost dvadeset pet kilometara kroz
izmaglicu. Nije bilo vjetra.
Bila je lijepa, kao i juer; elio sam je bolje upoznati. Hoe li
cigarete otjerati ovu enu koju sam mogao dodirivati i s kojom
sam mogao razgovarati dulje od jedne minute?
"Dozvoli mi da ti kaem to mislim o cigaretama", rekao sam.
Trebalo mi je dosta vremena, ali ipak sam uspio.
" ... i zato mislim da svima koji te okruuju govore", zavrio
sam, "da svima govore: Ba me briga to ne moete disati. Ja u
zapaliti, a vi se uguite ako elite! Puenje nije ba
najprivlanija odlika. Nije neto to se radi u drutvu ljudi koje
voli."
I umjesto da se naroguila i demonstrativno otila, kimnula je
glavom izrazivi svoje slaganje. "Znam, navika je uasna.
Razmiljala sam da prestanem." Cigarete i upalja je vratila u
torbicu.
S vremenom je zaboravila fiziku - eljela se iskuati kao model.
Zatim se odluila za pjevanje. Imala je predivan glas,
oaravajui, poput sirene iz morskih dubina. Ali iz nekog
razloga, nakon stoje zaboravila svoje ambicije i karijeru, nestala

je i odlunost i zapoeo novi san. l na kraju, sve je prebacila na

mene - zato joj ne bih pomogao otvoriti butik?
Kathy je bila bezbrina i otroumna; odmah se zaljubila u hidroavion, za as je nauila letjeti, no ostala je nepopravljivi stranac.
Bila je strano tijelo u mom sustavu, iako predivno tijelo, a
sustav se trzao kako bi je odbacio na najnjeniji i najbezbolniji
nain.
Nikada neemo biti savreni partneri.
Dva razliita broda na putu prema drugim lukama i to smo vrlo
dobro znali.
Imao sam neobian osjeaj da ubijam vrijeme, da ekam da se
neto dogodi prije nego moj ivot ponovno krene svojim
zaaranim putem, k svom cilju, svojim smjerom.
Da sam ja savreni partner odvojen od svoje ljubavi, pomislio
sam, oekivao bih od nje da bez mene uini sve to moe, sve
dok nas jednog dana put ne dovede jedno drugom. U
meuvremenu, moja draga, nepoznata blizanko, oekuje li ti
isto od mene? Gdje je granica do koje doputamo da nam se
topli stranci priblie?
Prijateljstvo s Kathy mi u ovom trenutku godi, ali ono se ne
smije uplesti, ne smije ometati, ne smije stajati na putu mojoj
ljubavi, kad god ona naila.
Moja je potraga za ivotnom ljubavi bila topla, osjeajna i
uvijek svjea. Ali zato ovako rano osjeam zimu potisnutu
duboko u sebi? Bez obzira na silinu vremenskog brzaca koji
poput munje gazi preko stijena i dubina, moja je splav zakoena
u snjenim nanosima. Zaustaviti se kratko, ne znai i umrijeti,
barem se nadam da kratke postaje ne donose smrt. Ali, odabrao
sam ovaj planet i ovo vrijeme da nauim transcendentalno
znanje koje ne znam kakvo je, kakva je ena koja nije nalik niti
jednoj drugoj.
Usprkos nadi, unutarnji me je glas upozoravao da bi se zima
mogla pretvoriti u led, ako se ne oslobodim i pronaem je.
8.
Osjeao sam se kao da leim ispruen na kuhinjskom stolu u
avionu tri kilometra visoko u zraku i kao da me zatim neto

izbacuje van, kroz vrata. U jednom se trenutku avion u svojoj

prirodnoj veliini nalazio nekoliko centimetara daleko od mojih
prstiju ... padao sam, ali jo uvijek sam se mogao grevito
primiti za nj i uvui se u spasonosni trup, ako osjetim oajniki
poriv da se povuem.
U sljedeem je trenutku bilo ve prekasno, najblia stvar za koju
sam se mogao uhvatiti nalazila se dvadesetak metara iznad mene
i udaljavala se brzinom od trideset metara u sekundi. Padao sam
sam, ravno dolje. Ravno prema dolje, brzo.
Oh, Boe, pomislio sam. Jesam li siguran da ovo zaista elim?
Kada ivite za trenutak, skakanje iz aviona donosi neizmjerno
zadovoljstvo. No, kad ponete mariti za sljedei trenutak, taj
osjeaj blijedi.
Padao sam kroz divljaki vrtlog, promatrao sam zemlju, kako je
velika, kako je tvrda i plosnata, osjeao sam se siuno. Bez
letake kabine, bez iega za to bih se mogao uhvatiti.
Bez brige, Richarde, pomislio sam. Tono ovdje, na tvojim
prsima, nalazi se ruka, moe je povui kad god poeli i izai
e padobran. Postoji jo jedna ruka na rezervi, ako glavni
padobran zakae. Moe je odmah povui, ako e te to usreiti,
ali to znai da e si uskratiti sve uzbuenje i veselje koje donosi
slobodan pad.
Pogledao sam u visinomjer na runom zglobu. Dvije tisue
sedamsto metara. Dvije tisue petsto...
Daleko ispod, na zemlji, nalazila se odrana meta na koju sam
namjeravao stati za samo nekoliko sekundi. Ali pogledaj sav taj
zrakoprazni prostor koji dijeli sadanjost i taj trenutak! Oh, Boe
- Jedan na dio uvijek igra ulogu vjeitog promatraa i bez
obzira na dogaaje, promatra. Motri nas. Nije mu vano jesmo li
sretni ili nesretni, jesmo li bolesni ili zdravi, hoemo li
preivjeti Ili umrijeti. Njegov je jedini posao sjediti na naem
ramenu i procijeniti jesmo li ivota vrijedna ljudska bia.
" Moj se promatra trenutano nalazio na pojasevima rezervnog
padobrana. Na sebi je imao svoje malo padobransko odijelo i
padobran i biljeio je zapaanja o mom ponaanju.

; rad srca: ubrzan. Pomijean s uzbuenjem, preveliki strah.

Ocjena dosadanjeg dijela skoka broj 29: - 3.
Moj je promatra strog ocjenjiva.
Visina tisuu sedamsto ... tisuu esto.
Ako gurnem ruke ispred sebe, u olujni vjetar, past u na stopala;
ako povuem ruke iza sebe, okrenut u se i poeti padati na
glavu ravno prema zemlji. Oduvijek sam znao da ovako izgleda
let bez aviona, ali nisam znao da je neostvariva i iracionalna
elja da se jednakom brzinom moe letjeti dalje u nebesa, kao
prema zemlji, toliko snana. ak bi me i treina brzine uvis
zadovoljila.
Odsutan duhom. Um besciljno luta. Ocjena: - 2.
Visina tisuu dvjesto metara. Jo uvijek visoko, ali moja je ruka
poela traiti ruku, pronala ju je i desnim je palcem povukla.
Ue se oslobodilo; uo sam klepetanje iza lea koje je oznailo
otvaranje padobrana.
Prerano otvorio. Prerano osjetio elju da se zatiti platnom. 2.
Zveketanje se nastavilo. Do sada te je ve trebalo prodrmati
otvaranje glavnog padobrana, ve si trebao osjetiti ok izazvan
'padom u gomilu perja'. Umjesto toga, i dalje sam padao. Bez
ikakvog razloga moje se tijelo poelo okretati.
Neto ... pomislio sam, neto ne valja.
Pogledao sam preko ramena, u klepet. Glavni se padobran trzao
i guio, sputan pojasom. Na mjestu na kojem se trebalo nalaziti
glavno platno, nalazio se veliki najlonski vor, crveni, plavi i
uti ostaci divljali su u vrtlogu.
esnaest sekundi - petnaest - za popravak prije nego udarim u
zemlju. Gledala me, okretala se, kao da u je udariti neto dalje
od plantae narani. Moda u drvee, ali najvjerojatnije ne.
Oslobodi se, nauio sam u praksi. Trebao bih se osloboditi
glavnog padobrana i otvoriti rezervni iz paketa na grudima. Je li
to pravda, zakazivanje padobrana za vrijeme dvadeset i devetog
skoka? Mislim da to nije pravedno!
Um nefokusiran. Nema discipline. - 2.
Na sreu, u tom se trenutku vrijeme usporilo. Sekunda je trajala
cijelu minutu.

Pa ipak, zato mi je toliko teko pronai konopce za oslobaanje

i odbaciti vor od padobrana?
Napor je bio nadljudski.
Vrijedi li ovo napora? Nisu mi rekli da e mi biti ovako teko
dosei konopce! Bijesan na svoje uitelje, prebrodio sam
posljednjih nekoliko centimetara do ramena i povukao konopce
za oslobaanje.
Polagano, polagano. Poput pua.
Prestao sam se okretati, prebacio sam se na leda kako bih
otvorio rezervu i ostao iznenaen vidjevi da me zapetljani
najlon jo uvijek prati! Bio sam poput rimske svijee okrenute
naglavce, zavezan za arki, plameni komad platna koji je padao,
raketa ispaljena s neba prema zemlji.
"Uenici, posluajte me", instruktor je rekao. "To vam se
najvjerojatnije nikada nee dogoditi, ali ne zaboravite: Nikad ne
otvarajte rezervni padobran u zapetljani glavni zato to e i
rezerva u tom sluaju zakazati. Spiralno e se ispreplesti s
glavnim padobranom i nee vas niti usporiti. UVIJEK SE PRVO
OSLOBODITE GLAVNOG PADOBRANA!"
Ali ja sam se oslobodio, no glavni je padobran jo uvijek
zapetljan, zakvaen za konopce!
Moj je promatra zgaeno frknuo preko svog bloka. Pod
pritiskom gubi razum: l - isti pad. Osjeao sam kako zemlja
pada prema meni. Trava e me udariti u stranji dio vrata
brzinom od dvjesto kilometara na sat. Jedno je sigurno, brza
smrt. Zato mi sliice iz ivota ne lete pred oima, zato ne
naputam tijelo prije udarca, zato mi se ne dogaa ono to pie
u knjizi? OTVORI REZERVNI!
Prekasno djeluje. Postavlja irelevantna pitanja. U sutini jadno
ljudsko bie.
Povukao sam ue za otvaranje rezervnog padobrana i u trenutku
je platno eksplodiralo ispred mog lica, iz kuita, poput svilene
snjene gljive iz topa ispaljene u nebo. Protegnuo se pokraj
vora glavnog padobrana; bio sam zavezan za dvije rimske
svijee.
Zatim hitac i stvarica se otvorila, u cijelosti se otvorila, a ja
sam se zaustavio u zraku sto pedeset metara iznad plantae

narani. Slomljena marioneta u posljednjoj sekundi spaena uz

pomo svojih niti. Protok vremena se vratio u normalu, preletio
sam drvee, izmama dodirnuo zemlju i sruio se na travu.
Nisam bio mrtav. Teko sam disao.
Jesam li ve glavom zaronio u zemlju, jesam li ve, poginuo,
zapitao sam se, i zatim se vratio dvije sekunde u prolost i bio
spaen milostivim padobranom?
Brza smrt je bila alternativna budunost koju sam jedva uspio ne
izabrati i dok se udaljavala od mene, osjetio sam potrebu da joj
mahnem. Tuno sam mahnuo, na jedvite jade. U toj budunosti,
sada ve alternativnoj prolosti, odjednom sam spoznao
odgovore na svoju znatielju u svezi smrti.
Preivio skok. Provukao se uz puno sree i briljantnog
djelovanja anela-uvara. Aneli uvari: 5. Richard Bach: 1.
Skupio sam rezervni padobran i zagrlivi ga smjestio pokraj
hladne gomile zakazalog glavnog platna. Zatim sam sjeo na
zemlju pokraj drvea, ponovo proivio posljednje tri minute,
zapisao u biljenicu to mi se dogodilo i to sam vidio i koje su
me misli zaposjele, to mije zlobni mali promatra rekao, tuni
pozdrav sa smru, sve ega sam se mogao sjetiti. Ruke mi se
nisu tresle dok sam pisao. Ili nisam bio u oku zbog skoka, ili
sam sve potiskivao ispunjen osvetoljubivim osjeajem.
Istog dana, doavi doma, u mojoj kui nije bilo nikoga s kime
bih podijelio svoju pustolovinu, nikoga kome bih mogao
postaviti pitanja i tko bi mi dao odgovore u svezi vrijednosti
koje sam previdio. Kathvje otila van s nekim drugim. Imala je
slobodnu veer. Brigetteina djeca su nastupala u kolskoj
predstavi. Jill je bila umorna od posla.
Najvie to sam mogao uiniti jest nazvati Rachel u Junu
Carolinu. Bilo joj je ugodno razgovarati sa mnom, rekla mi je da
slobodno navratim kad god mogu. Nisam joj spomenuo skok,
zakazali padobran i drugu budunost, moju smrt u plantai
narani.
Pripremio sam si Kartoffelkuchen kako bih proslavio, te veeri,
pridravajui se bakinog recepta: krumpiri, maslac, mlijeko i
jaja, mukatni orai i vanilija, prelio sam ih bijelom snjenom

kremom i preko svega otopio gorku okoladu, pojeo sam treinu

slastice dok je jo bila topla, sam.
Razmiljao sam o skoku i zakljuio na kraju da im ionako ne bih
ispriao to mi se dogodilo. Sve bi ispalo kao da se hvalim kako
sam pobjegao od smrti, zar ne? A to bi mi one na to rekle?
"Boe, stravino!" "Mora biti paljiviji!"
Promatra se ponovo javio i poeo pisati. Promatrao sam ga
krajikom oka.
Mijenja se. Svaki je dan sve dalji, zatieniji, odsutniji.
Trenutano sastavlja testove za ljubav svog ivota koju jo
uvijek nije pronaao, gradi zidove i labirint i utvrdu na vrhu
neprohodne planine, izaziva je da ga pronae u sakrivenom
sreditu svih sloenih sustava obrane. Ocjena: 5 iz obrane od
jedine osobe na ovome svijetu koju bi mogao voljeti i koja bi ga
jednog dana takoer mogla voljeti. Natjee se, trenutano ...
hoe li ga pronai prije nego se ubije?
Ubijam se? Pokuavam izvesti samoubojstvo? ak nas ni nai
promatrai ne poznaju. Nije bila moja pogreka, ve zrane
gljive. Zakazao je padobran, nee se vie ponoviti!
Nisam se bavio istinom da sam ja, sam, spakirao padobran.
Tjedan dana kasnije, sletio sam zbog goriva, kasno u danu
tijekom kojeg je sve ilo po zlu s mojim golemim i brzim
Mustangom P-51. Radijske su veze zakazale, lijeva je konica
oslabila, generator je pregorio, temperature hlaenja su
neobjanjivo skoile na crvenu crtu i isto se tako neobjanjivo
vratile u normalu. Definitivno, dan nije bio dobar, a avion je
zaista bio najgori avion kojim sam ikada upravljao.
Veinu aviona pilot zavoli, ali s nekima, jednostavno, nikada ne
uspije izgraditi odnos.
Sleti i uzmi gorivo, zategni konicu i ponovo uzleti, to bre
moe. Dug let ispunjen motrenjem ploe s instrumentima na
kojoj su kazaljke neprestano pokazivale da neto nije u redu iza
tog golemog propelera. Cijena nijednog dijela aviona nije manja
od sto dolara, a dijelovi koji su pucali poput trske, kotali su i po
tisuu.

Kotai velikog ratnog aviona lebdjeli su iznad zemlje, iznad

piste u Midlandu, drava Teksas; zatim su je dodirnuli. U
trenutku je lijeva guma pukla, avion se nagnuo prema rubu piste
i zaronio u pr-Ijavtinu.
Nema vremena. Kreui se dovoljno brzo za uzlijetanje, stisnuo
sam gas i prisilio ga u zrak.
Lo izbor. Ne kree se dovoljno brzo da bi poletio.
Avion je podigao nos u vis i zadrao ga tako nekoliko sekundi,
ali to je bilo sve to je mogao uiniti. ipraje je nestajalo ispod
nas; kotai su upali u trnovitu i neprohodnu zamku i u trenu se
glavni lijevi mehanizam za slijetanje slomio. Monstruozni je
propeler udario u zemlju i dok se savijao, motor kao da se navio
i, zavijajui, eksplodirao.
Prizor je bio previe poznat, vrijeme se ponovo usporilo. I, gle
tko je ovdje! Moj promatra, s papirom i olovkom! Kako si,
deko, ve nekoliko se dana nismo sreli!
aska s promatraem dok se avion zatoen u grmlju raspada u
komadie. Moda najgori pilot kojeg si sreo u ivotu.
Padovi Mustanga, znao sam to vrlo dobro, ne mogu se nikako
usporediti s nesreama obinih dvokrilaca. Strojevi su toliko
brzi i veliki i smrtonosni, unitavaju sve to im se nade na putu i
na kraju eksplodiraju. Iza eksplozije ostaje slatka vatrena lopta,
uta, plamena i naranasta poput dinamita i crna poput mrane
sudbe, matice i vijci i ostali komadii metala lete u krugu od
kilometra od sredita. Pilot nikada ne osjeti nita.
Brzinom od sto pedeset kilometara na sat pribliavala nam se
nepoeljna prepreka na putu ... brvnara s generatorom dizel
goriva usred niega u pustinji, naranasto-bijela kockasta kuica
s generatorom za koju su mislili daje na sigurnom, daje nee
moi unititi padovi golemih i brzih aviona. Bili su u krivu.
Jo je nekoliko matica i vijaka otpalo usput, i drugi je dio
mehanizma za slijetanje nestao, polovica lijevog krila je otpala,
karirana je kuica postajala sve vea u prednjem staklu.
Zato jo uvijek nisam napustio tijelo? Sve knjige kau ...

Odletio sam prema naprijed, ali sigurnosni su me pojasevi

zaustavili u trenutku kad smo se sudarili i zatim je svijet
pocrnio.
Nekoliko sekundi nisam nita osjeao. Niti bol.
Jako je tiho, ovdje u raju, pomislio sam, uspravio se i zamahnuo
glavom.
Potpuno bezbolno. Smireno, tiho zujanje ... to se nalazi u raju,
Richarde, to bi gore moglo zujati.
Otvorio sam oi i otkrio da raj izgleda poput unitene kuice s
generatorom za dizel gorivo vlade Sjedinjenih Amerikih
Drava, spljotene ispod trupa jako velikog aviona.
Spor kao pu. Polagano shvaa to se dogaa.
Samo trenutak! Je li mogue ... da ovo nije raj? Nisam mrtav!
Sjedim u ostatku pilotske kabine, a avion jo uvijek nije
eksplodirao! Vrisnut e VOVFN! za dvije sekunde, a ja sam
zatoen ovdje ... Neu eksplodirati u smrt! Gorjet u do smrti!
Deset sekundi kasnije bjeao sam od plamenom zahvaenih
ostataka neko isto zgodnog aviona, kad ve nije bio siguran ili
jeftin ili skladan. Poskliznuo sam se i glavu zarinuo u pijesak na
nain na koji to rade piloti u filmovima neposredno prije nego
sto se ekran razleti. Lice dolje, pokrio sam vrat. ekao sam
eksploziju.
Sposoban trati zapanjujue brzo kada konano otkrije to se
dogaa.
Pola minute. Nita se nije dogodilo. Jo pola minute. Podigao
sam glavu i provirio.
Zatim sam ustao, leerno otresao pijesak i trnje s odjee. Bez
razloga, stara rock'n'roll melodija je poela odjekivati u mojoj
glavi. Jedva da sam je primijetio. Pokuava ostati leeran?
Prokletstvo! Nisam jo uo za avion iz '51. godine koji se nije
razletio poput bave baruta, a preda mnom se nalazi izuzetak
rastavljen na komadie, i to izuzetak kojim sam malo prije
pilotirao. A osim toga, preda mnom je gomila papirologije,
izvjetaji koje moram predati ... proi e sati i sati prije nego se
uspijem ukrcati na jedan od komercijalnih letova prema zapadu.
Melodija je i dalje odjekivala.

Ne pati pretjerano od oka. +4 za smirenost kad je sve gotovo.

Polaskan, zvidei melodiju, koraao sam prema ostacima
Mustanga, pronaao sam svoju torbu i pribor za brijanje i uzeo
ih sa sobom.
Zaista sigurna pilotska kabina, moram to priznati. I naravno!
Avion nije eksplodirao zato to sam pri slijetanju ostao bez
goriva.
Negdje u tom trenutku promatra se povukao odmahujui
glavom, a vatrogasna kola su se pojavila na obzoru. ini se da ih
nije pretjerano zanimalo ono to sam im elio rei, da sam ostao
bez benzina, ve su, bez rijei, ostatke prelili pjenom za gaenje
poara, za svaki sluaj.
Brinuo sam se za radio aparate od kojih su neki bili neoteeni u
kabini i koje sam sve platio zlatom. "Pokuajte ne napuniti
kabinu pjenom, momci, molim vas! Radio aparati ..." Prekasno.
Kao osiguranje od vatre, kabinu su napunili do vrha. Pa to,
pomislio sam bespomono. Pa to onda, pa to onda? Prehodao
sam kilometar i pol udaljenosti do zrane luke, kupio kartu za
sljedei let, ispunio najmanji mogui broj obrazaca o nesrei,
rekao mehaniarima gdje da pokupe ostatke tvrdokornog stroja.
sjetio sam se rijei melodije koja je tutnjila mojom glavom od
trenutka nesree.
Sh-boom, sh-boom ... i mnotvo ya-t-ta, ya-t-ta.
Zato sam pjevuio tu pjesmu? zapitao sam se. Nakon dvadeset
godina, zato ba sada?
Pjesma nije marila zato, ve je i dalje tutnjila: ivot bi bio
poput sna/Sh-boom/Kad bih te mogao povesti u raj/Sh-boom ...
(Life could be a dream/Sh-boom/If l could take you to paradise
up-above/Sh-boom ...)
Pjesma! To je duh Mustanga pjevao, izvodei i zvune efekte!
ivot bi bio poput sna, draga ... (Life could be a dream, s\veetheart...)
Naravno daje ivot san, ti metalna vjetice! A zamalo si me i
odvela sa sobom u raj, u nebesa! Sh-boom, ti nakupino metala!

Zar kroz nae glave ne proleti nita bez znaenja? Taj avion,
nikad me nije uzimao za ozbiljno.
Putniki je avion rulao pokraj ipraja na putu do polijetanja.
Kroz prozor pokraj kojeg sam sjedio, promatrao sam.
Pjenom prekriveno tijelo Mustanga ve se nalazilo na tegljau;
dizalica je podizala otkinute dijelove krila.
eli se igrati, avionu? Uivao si u svakom kvaru za vrijeme
svakog leta, elio si mi se suprotstavljati, meni i mojoj volji?
Izgubio si! Pronai nekog tko e zaboraviti tvoju prolost i tko
e te jednog dana sastaviti, za sto godina ili vie. Upamti ovaj
as i budi dobar prema njima! Kunem se, stroju -ja za tebe
nemam vijaka.
Prvo zakazali padobran i sada pad aviona. Razmiljao sam o ta
dva doivljaja dok sam letio prema zapadu i nakon nekog sam
vremena zakljuio da su me boanske sile vodile, titile za
vrijeme trenutaka koji su prerasli u neto vie od pustolovina za
kojima sam udio, ali iz kojih sam izaao bez ogrebotine.
Svatko drugi bi zamijetio pravu istinu. Pad aviona nije dokaz da
sam zatien, kao to Bog titi luake, ve da polako ostajem
bez titova.
9.
Javio sam se u novcu. Ljudi irom svijeta itali su knjigu,
kupovali druge koje sam napisao. Novac od svake prodaje
vraao mi se preko izdavaa.
Avionima mogu upravljati, pomislio sam, ali novac me ini
ivanim. Moe li se novac sudariti?
Palmini su listovi vijorili ispred prozora, sunce je obasjavalo
izvjetaje na njegovom radnom stolu. "Ja u preuzeti brigu na
sebe, Richarde. Nema problema, samo ako to eli." Stajao je,
visine metar i ezdesetak centimetara; crvenu je boju njegove
kose i brade tijekom godina potisnula bijela i tako pretvorila
darovitog patuljka u sveznajueg Djeda Boinjaka.
Prijatelji smo jo iz vremena dok sam pisao za asopis, urednik
koji se prekvalificirao u savjetnika za ulaganje. Svidio mi se
odmah nakon to mi je dao prvi zadatak, jo sam se od naeg
prvog susreta divio njegovom smirenom poslovnom duhu. U

potpunosti sam mu vjerovao i nita to mi je to poslijepodne

rekao nije uzdrmalo to bezgranino povjerenje.
"Stan, ne mogu ti rei koliko mi je drago ..." rekao sam. "To se
mora na pravi nain uiniti, ali ja ne znam to da radim s
novcem; i s papirologijom i porezima, ne znam nita o tome, ne
volim tu vrstu poslovanja. Trebam aktivnog i djelotvornog
financijskog menadera, a to si ti. To je tvoj posao, posao kojim
se bavi, a ja nemam pojma o svemu tome."
"Ti ak ni ne eli nita nauiti, Richarde?"
Ponovo sam pogledao grafove koji su prikazivali rezultate
njegovih ulaganja. Sve su crte ile ravno prema gore.
"Ne", rekao sam. "Hm, ako te upitam, znai da me neto zanima,
ili ako mora donijeti nekakvu vanu odluku u vezi ulaganja. Ali
toliko bi me toga to radi samo bespotrebno optereivalo ..."
"Bilo bi mi drae da mi nisi to rekao", rekao je. "Nije to nikakva
magija, ve jednostavno tehnika analiza robnih burzi. Veina
ljudi propadne zato to nema dovoljno kapitala da pokrije
razliku kad se trite okrene protiv njih. Ti - znai mi - nemamo
takav problem. Paljivo emo poeti ulagati s velikom rezervom
kapitala. Kako emo zaraivati novac putem briljivo
isplaniranih strategija, tako emo sve vie meetariti."
"Kad naletimo na neto na robnoj burzi na emu ne moemo
izgubiti uloit emo poveu koliinu novca i zaraditi bogatstvo.
Ali neemo uvijek prihvaati igru. Mnogi ljudi to zaboravljaju.
Isto se toliko novaca moe i izgubiti." Nasmijao se primijetivi
da sam se ve izgubio.
Dodirnuo je graf. "A sada uzmi ovaj prikaz stanja perploe na
ikakoj burzi. Ovdje vidi namjeten indeks, upozorenje da e
vrijednost robe pasti, od prolog travnja. U tom bismo trenutku
prodali perplou, prodali puno perploe. Zatim, kada bi se
cijena srozala skroz do ovog mjesta, poeli bismo kupovati
perplou, puno perploe. Prodavati po visokim cijenama i
kupovati kada su cijene niske, to je isto to i kupovati jeftino i
prodavati skupo. Razumije li?"
Kako moemo prodavati... "Kako moemo prodavati prije nego
kupimo? Zar ne moramo prvo kupiti da bismo prodavali?"

"Ne." Bio je smiren poput dekana fakulteta dok je objanjavao.

"Ovo su budunosti robe. Obeavamo da emo po ovoj cijeni
prodati kasnije znajui da emo prije nego ta budunost postane
sadanjost, do trenutka kad emo morati sve prodati, ve kupiti
tu perplou - ili eer, ili bakar, ili kukuruz - po puno nioj
cijeni."
"Oh."
"Zatim emo ponovo uloiti u razne stvari. Investirat emo
izvan zemlje. Inozemne kompanije nisu loa zamisao. Ali
ikaka burza je mjesto na kojem emo poeti, moda i u
Centru za robnu razmjenu Zapadne obale. Vidjet emo. Kupit
emo mjesto na burzi, brokerska provizija e biti jednaka nuli.
Kasnije diverzifikacija; kontrola interesa u maloj kompaniji u
usponu najvjerojatnije je mudra zamisao. Sam u se pozabaviti
istraivanjem. Ali s novcem kojim raspolaemo i
konvencionalnim strategijama na burzama, teko da e bilo to
krenuti po zlu."
Otiao sam sretan i uvjeren da sam dobro postupio. Kakvo
olakanje! Nema mogunosti da se moja financijska budunost
zapetlja, kao to se to desilo s padobranom.
Nikada ne bih mogao upravljati novcem kao to to radi Stan.
Nemam dovoljno strpljenja, nisam dovoljno mudar, a nemam
niti grafove koji pucaju u svemir.
Pa ipak sam dovoljno mudar da znam svoje slabosti i da sam
pronaao starog prijatelja i prepustio mu kontrolu nad novcem.
10.
Leali smo na palubi. Sunce nas je milovalo. Donna i ja, nas
dvoje na gotovo nepominoj jedrilici koja je plutala noena
strujom pedesetak kilometara sjeverno od Key Westa. "Niti
jedna me ena ne posjeduje", rekao sam joj tiho, strpljivo, "a ni
ja ne posjedujem njih. Meni je to jako vano. Sad ti obeavam:
Nikada neu biti posesivan, niti ljubomoran."
"Ba lijepa promjena", rekla je. Kosa joj je bila kratka, crna, a
smee oi zatvorene pod udarom sunevih zraka. Koa joj je
bila preplanula, boje tikovine, od ljeta u kojima je uivala od
razvoda nekoliko godina ranije, negdje na sjeveru. "Veina

mukaraca to ne moe razumjeti. ivim onako kako mi

odgovara. Bit u s njima ako to elim, ali i ostavit u ih im
osjetim suprotno. Zar te to ne plai?" Pomaknula je naramenice
bikinija kako bi ravnomjerno tamnila.
"Plai? To me raduje! Nema okova, niti uadi ili vorova, nema
svaa, niti dosade. Poklon iz dubine srca: Ovdje sam, ali ne zato
to se to od mene oekuje, ili zato to sam zatoen, ve zato to
sam radije s tobom, nego bilo gdje drugdje na svijetu."
Voda se lagano mrekala. Umjesto sjena, blistava su svjetla
iskrila na jedru.
"Bit u ti najsigurniji_prijatelj", rekao sam.
"Najsigurniji?"
.^ "Zato to oboavam svoju slobodu, oboavam i tvoju. Jako
sam osjeajan. Ako te ikada dodirnem, uinim neto to ti ne
odgovara, mora mi samo njeno apnuti: 'Ne'. Prezirem
napasnike i one koji zadiru u tuu intimu. Ako mi ikada bilo
ime pokua dati do znanja da sam jedan od njih, otii u prije
nego do kraja izrazi to te ui."
Okrenula se na bok, glavu naslonila na rame, otvorila oi.
"Tvoje mi rijei ba ne zvue kao pronja, Richarde."
"I nisu."
"Hvala ti."
"Ima li puno prosaca?"
"Nekoliko ih je ve dovoljno", odgovorila je. "Jedan mi je brak
bio posve dovoljan. ini mi se daje u mom sluaju, ak i taj
jedan brak bio previe. Nekim je ljudima bolje da izaberu
branu sreu; ja nisam meu njima."
Ispriao sam joj neKOiiKo sitnica o svom propalom braku, o
sretnim godinama ivota koje su se iz nekog razloga pretvorile u
patnju, tugu i crnilo. Nauio sam isto to i ona.
Provjerio sam meki, staklenasti pokrov zaljeva u sluaju da je
vjetar poeo jaati. More je bilo glatko poput toplog leda.
"Ba teta, Donna, da se u svemu slaemo."
Plutali smo jo sat vremena dok vjetar nije udario u jedra i
pokrenuo jedrilicu. Do trenutka kad smo ponovo kroili na
kopno, bili smo neto vie od poznanika, zagrlili smo se i
obeali jedno drugom da emo se jednog dana ponovo sresti.

Prema Donni sam se ponio isto kao i prema svakoj drugoj eni
koja je ula u moj ivot. Potovao sam suverenost, privatnost,
totalnu neovisnost. Sklapali smo njena saveznitva protiv
samoe. Sve su to bile hladne, racionalne ljubavne veze bez
ljubavi.
Neke se od mojih ena-prijateljica nikada nisu udavale, no
veina ih je bila razvedena. Neke su preivjele nesretne veze,
bile su rtve nasilnih mukaraca; uasnute i prestraene,
uzdrmane jakim stresom, zapadale su u beskrajne depresije.
Ljubav je, za njih, bila tragino mimoilaenje; bila je samo
prazna rije nakon stoje njeno znaenje nasilno istjerano rakom
partnera-gospodara, Ijubavnika-preobraenog-u-zatvorskoguvara.
Da sam otiao dovoljno daleko u prolost svojih misli, moda
bih naiao na zagonetku: Ljubav izmeu mukarca i ene nije
rije koja u ova vremena djeluje. Ali, Richarde, to je sa
znaenjem?
Ne bih znao odgovor.
Mjeseci su se koturali, a ja sam izgubio interes za ljubav, stoje, a
to nije, i samim sam time izgubio glavni motiv potrage za
svojom tajanstvenom princezom. Postupno je njeno mjesto
zauzela nova zamisao i sve je vie jaala, zamisao racionalna i
bezgrjena ba kao i moji najnoviji poslovni potezi.
Ako je savreni partner, pomislio sam, osoba koja zadovoljava
sve nae potrebe i ako je jedna od naih potreba raznolikost,
onda niti jedna osoba, nigdje, ne moe biti savreni partner.
Pravi se savreni partner moe pronai u nekoliko razliitih
ljudi. Moja je princeza djelomino tijelo i intelekt ove
prijateljice, djelomino je oaravajua ljepota one, a dijelom
pustolovni duh neke tree ene. Ako mi niti jedna od ovih ena
ne moe posvetiti pozornost u odreenom danu, onda moja
princeza blista u drugim tijelima, drugdje; "savreno" ne
priznaje zauzetost.
Javlja li mi se to glas iz dubine; vie li na mene; je li razjaren?
Da. Morat u mu usta napuniti krpama.

"Objasni mi to ne valja s tom idejom", rekao sam, "objasni mi

zastoje neu moi ostvariti. I to, molim te, uini bez rijei
ljubav, brak, obveza. Samo ti naklapaj, a ja u te nadglasati
svojim zamislima o tome kako namjeravam voditi svoj ivot!"
to ti zna? Dizajn Savrena ena u mnogim enama, osvojio je
natjecanje bez muke.
Beskrajni izvor novaca. Aviona koliko mi srce poeli. Savrena
ena na moj nain. To je srea!
11.
Pogreke ne postoje. Sva stanja i situacije koje iskusimo, bez
obzira kako neugodne bile, nune su u procesu spoznavanja
onoga to u ivotu moramo spoznati; svi koraci za koje se
odluimo neophodni su kako bismo stigli na mjesta na koja smo
odluili stii.
Leao sam na podu, na debelom sagu boje cimeta i razmiljao o
tome. Protekle tri godine ne mogu nazvati pogrekom. Svaku
sam od njih paljivo gradio, donio sam milijune odluka u svezi
aviona, intervjua za asopise, brodova, putovanja, filmova,
poslova, predavanja, televizijskih nastupa, bankovnih rauna i
alternativnih budunosti. Dnevni nastupi u novom, malom
mlanjaku, veernji razgovori i dodiri s mnogim enama, od
kojih je svaka bila divna, ali niti jedna nije bila ona.
Bio sam uvjeren da ne postoji, ali svejedno me proganjala. Je li i
ona bila uvjerena da ja ne postojim? Je li moj duh uzdrmao
njezina uvjerenja? Postoji li ena na ovome svijetu koja u ovom
trenutku lei na raskonom sagu u kui sagraenoj iznad
hangara u kojem se nalazi pet aviona, a druga tri su parkirana na
travnjaku i hidroavion zavezan na rubu vode.
Sumnjao sam u to. Ali postoji li onda barem ena, sama, izmeu
svih onih televizijskih pria i TV emisija, okruena
ljubavnicima i novcem, ali svejedno usamljena; obasuta
panjom kupljenih prijatelja koji su postali inventar njezinog
ivota i panjom agenata i menadera i raunovoa? To je ve
bilo mogue.
Nasmijao sam se samom sebi. Kako teko odumire stari mit o
jedinoj i pravoj ljubavi!

Zauo se rad motora aviona na travnjaku ispred kue. Slim najvjerojatnije radi na Twin Cessni. Kompresijska pumpa na desnoj
strani puta. Modificirani dijelovi sa sobom nose modificirane
probleme, zakljuio sam, privrene za, u svakom drugom
pogledu, posve dobar motor.
Rapide i motorna jedrilica su dolje, sakupljaju prainu. Rapide
e uskoro morati na redoviti tehniki pregled, a to znai da me
oekuje monstruozan posao, restauracija dvokrilca s kabinom te
veliine. Najbolje bi ti bilo da ga proda. Ne leti dovoljno u
njemu. Ni u emu ne leti dovoljno. Svi su ti ljubimci u stvari
stranci, ba kao i sve ostalo u tvom ivotu. to pokuavam
nauiti? Da e nas nakon nekog vremena, uskoro, strojevi poeti
posjedovati?
Ne, pomislio sam, lekcija je sljedea: Dobiti puno novaca je isto
kao da vam netko prui stakleni ma, prvo otricu. Najbolje bi
vam bilo da paljivo s njime baratate, gospodine, jako polagano
dok otkrivate za to slui.
Oglasio se i drugi motor Twin Cessne. Provjera je na zemlji
najvjerojatnije bila uspjena i stoga je odluio poletjeti i izvriti
provjeru u zraku. Zamah vjetra dok je pokretao stroj, zatim je
slatka rika motora poela slabiti dok je rulao prema pisti.
to sam jo nauio? Da sav taj publicitet nisam preivio potpuno
neizmijenjen kao to sam vjerovao. Nikada prije ne bih
povjerovao da bi nekoga moglo zanimati to mislim i govorim i
kako izgledam, gdje ivim, kako provodim vrijeme i troim
novac; ili da e nekakvo saznanje na meni ostaviti takav trag,
odgurati me natrag u pilju.
Svaka osoba koja se nala pred kamerama ili u tisku, zakljuio
sam, nije ondje sluajno. Svjesno ili nesvjesno, svaka je javna
osoba odabrala samu sebe da bude primjer svima nama, primjer
koji bismo svi mi, obini smrtnici, trebali s punom pozornou
promatrati. Svaka je takva osoba dobrovoljno prihvatila ulogu
drutvenog modela. Ovaj ima savren ivot; a drugi je pak
gubitnik, izgubljen. Ova se smireno i razborito suoava sa
svojim neprijateljima ili svojim talentom, a ona vriti, ovaj
govori o svojoj smrti, a onaj se smije.

Ne moemo maknuti pogled zato to su testovi kojima su

izloeni nai uzori, zapravo testovi s kojima se svi moramo
suoiti. Oni vole, vjenavaju se, ue, spoznaju, saznaju, odustaju
i poinju ispoetka, uniteni su; oni nas transportiraju i
transportirani su, okom kamere ili tintom.
Ali jedini test kojemu su oni izloeni, a ostatak ljudi nije, jest
test popularnosti. ak i tada ih promatramo. Jednog se dana
moda i mi naemo osvijetljeni svjetlima pozornice i zato nam
primjeri, tuda iskustva, mogu dobro doi.
to li se dogodilo, zapitao sam se, s pilotom s polja Srednjeg
zapada? Je li tako brzo iz jednostavnog letaa prerastao u
sreenog playboyal
Ustao sam i uputio se svojom praznom kuom prema kuhinji,
pronaao sam posudu s ustajalim kukuruznim ipsom, vratio se
u Eamesovu stolicu pokraj prozora i pogledao preko jezera.
Besmisleno. Iznutra se nisam uope promijenio, ostao sam isti.
Da li svi sreeni playboyi to govore, Richarde? Piper Cub iz
susjedne kole za pilotiranje hidroavionima vjebao je slijetanje
na staklenastu povrinu vode ... dugaak i polagan silazak, gas, i
njean dodir sa sjajnim jezerom Theresa, zatim okret i ubrzanje
za novo uzlijetanje.
Svjetla pozornice otkrila su mi kako da se dobro sakrijem, gdje
da sagradim zidove. Svatko ima eline pregrade i redove bodlji
negdje u sebi koje govore: 'To je to. Toliko ti je dozvoljeno
pribliiti mi se.'
Prilikom izlazaka prepoznavanje godi. Ne mari za kamere.
Kamere dolaze s teritorijem, a iza njih se kriju neki jako dobri
ljudi. Ja mogu biti ljubazan, sve dok su oni ljubazni, ak i
nekoliko minuta due.
Toliko je bio visok moj zid toga dana na Floridi. Veina ljudi
koji su me znali iz ovog talk-showa i naslovnice onog asopisa
ili iz neke novinske prie bili su ljudi koji nisu znali koliko sam
zahvalan na njihovoj pristojnosti, koliko sam im zahvalan zato
to potuju moju privatnost.
Iznenadila me pota koju sam primao, bilo mi je drago to
postoji obitelj italaca kojima moje neobine ideje zvue

smisleno. Postojalo je toliko ljudi, znatieljnih i znanja eljnih

mukaraca, bilo puno vea od one koju sam zamislio!
Zajedno s radosnim, ushienim pismima, s vremena na vrijeme
su stizala i ona neobina: napii moju zamisao; omogui
objavljivanje moje knjige; daj mi novaca ili e gorjeli u paklu.
Prema obitelji sam osjeao radosnu bliskost i toplinu i zato sam
im slao razglednice kao odgovor na njihova pisma; protiv onih
drugih, privrstio sam jo tonu eljeza na svoje zidove, a na vrh
postavio noeve, a sag kojim im elim dobrodolicu, izrezao
sam u komadie.
Oboavao sam svoju privatnost vie nego to sam mislio da e
biti sluaj. Zar se prije nisam dobro poznavao, ili sam se poeo
mijenjati? Sve vie i vie puta sam odluivao ostati kod kue tog
dana, mjeseca i tih godina. Bio sam zatoen u svojoj golemoj
kui, s devet aviona i mreom odluka koje vie nikada neu
donijeti.
Podigao sam pogled s poda i pogledao fotografije na zidu. Bile
su to slike aviona -jedinih stvari koje su mi bile vane. Meu
njima nije bilo niti jednog ovjeka, niti jednog ljudskog bia.
to se sa mnom dogodilo? Starog sam Richarda volio. Da li se
jo uvijek volim?
Siao sam stepenicama prema hangaru, izgurao dvokrilca za
nastupe i uvukao se u letaku kabinu. Kathy sam sreo u ovom
avionu, prisjetio sam se.
Rameni pojasevi, sigurnosni pojasevi na sjedalu, zasiena
mjeavina, pumpa za gorivo ukljuena, gumb za paljenje
pritisnut. Takvo obeanje, neispunjeno, i sada me progoni, eli
me uvui u brak. Kao da joj nikada nisam spomenuo sva zla
koja brak sa sobom nosi, kao da joj nisam pokazao i dokazao da
sam samo djelomino savren mukarac za nju.
"Od elise!" iz navike sam viknuo u prazan prostor i pritisnuo
starter.
Pola minute nakon to sam uzletio, koturao sam se okrenut
naglavce, penjui se brzinom od sedamsto metara u minuti,
naleti vjetra iznad kacige i letakih naoala. Oboavam ovo. Na
poetku, izuzetno polagani okret, esnaest puta. Nebo isto?
Spreman? Sad!

Zelena ravnica Floride; jezera i movare uzvieno su se

uzdizale, beskrajne s moje desne strane, postajale su sve vee,
goleme, irile su se iznad moje glave i na lijevu stranu.
Razina. Zatim VAM! VAM! VAM! VAM! zemlja se poela
okretati, iznenadnim i trzavim okretima, esnaest puta. Podigao
sam se na pedalu lijevog vertikalnog stabilizatora, zaronio
ravno prema dolje, vjetar je zavijao provlaei se kroz ice
rastegnute izmeu kratkih krila. Zatim sam palicu gurnuo prema
naprijed kako bih se naglavce izvukao iz kovita brzinom od
tristo kilometara na sat. Glavu sam podigao prema gore i
pogledao zemlju. Palicu sam iznenada povukao prema natrag,
stisnuo pedalu desnog vertikalnog stabilizatora, dvokrilac se
uzdigao, desna su krila izgubila uzgon i dvaput smo se okrenuli,
nebesko-zeleni zemaljsko-plavi dvostruki okret; palica naprijed
lijevi vertikalni stabilizator i HN! zaustavio se, razina krila
preokrenuta.
Napravio sam podijeljeni S koji me je pritisnuo u sjedalo
silinom pet G-a, suzio mi viziju na malenu rupu okruenu
sivilom, zaronio sam trideset metara iznad vjebalita i zatim
izveo istu rutinu na nioj razini, razini akrobatskih predstava.
Bistri um, panjolska mahovina koja leti prema staklu, movara
puna trava i krokodila koja se okree za tristo stupnjeva u
sekundi oko neije kacige.
Ali srce ostaje usamljeno.
12.
Minutama nismo nita govorili.
Leslie Parrish je utke sjedila na svojoj strani ahovske ploe
napravljene od orahovine i borovine, a ja sam sjedio na svojoj.
Devet poteza napetog srednjeg dijela igre. U sobi se nije ulo
nita osim njenih udaraca konja ili kraljice pomaknutih s
mjesta na mjesto, povremeni 'hm' ili 'joj' dok se crta napada,
otvorena na ploi, iznenada zatvarala.
Svoje portrete ahisti crtaju pokretom svojih figura. Gospoica
Parrish nije blefirala, a ni varala. Igrala je otvorenih oiju,
izravan i otvoren ah.

Promatrao sam je kroz prekriene prste i smijeio se, ne obazirui se ak ni na to to mi je uzela lovca i sljedeim potezom
dovela u opasnost i konja kojeg nisam smio izgubiti.
Prvi sam je put vidio prije mnogo godina, prije mnogo godina
smo se po prvi put na mnogo naina spojili. Sluajno.
"Idete gore?" upitala me i potrala kroz predvorje prema liftu.
"Uh. zarzao sam vrata otvorena sve dok nije ula unutra. "Kamo
idete?"
"Na trei, molim vas", odgovorila je. I ja sam iao na trei kat.
Vrata su jo trenutak stajala otvorena i zatim su se klizei
zatvorila.
Plavozelene su me oi zahvalno pogledale. Pogled sam zadrao
krae od etvrtinke sekunde kako bih joj rekao da mi ju je bilo
zadovoljstvo priekati, zatim sam maknuo pogled. Prokleta
ljubaznost, pomislio sam. Kako divno lice! Jesam lije vidio u
filmovima? Na televiziji? Nisam se usudio pitati.
Tiho smo se penjali. Visine do mojih ramena, zlatne su kovre
virile ispod kape. Nije bila odjevena kao filmska zvijezda:
isprana radna koulja ispod mornarskog kaputa, plave traperice,
kone izme. Tako prekrasno lice!
Ovdje se nalazi njezina lokacija za snimanje filma, zakljuio
sam. Je li tehniar u osoblju?
Bilo bi je pravo zadovoljstvo upoznati. Ali tako je daleka... Zar
to nije zanimljivo, Richarde, kakva vas nepremostiva provalija
dijeli? Stojite na pola metra udaljenosti, a ne postoji most kojim
bi premostio jaz i upoznao se s njom.
Kad bismo barem mogli otkriti nain, pomislio sam, kamo sree
da u ovom svijetu moemo otvoreno prii osobama koje ne
poznajemo i rei im da su nas oarale i da bismo ih eljeli bolje
upoznati. I s jednostavnom ifrom: "Ne, hvala", ako osjeaji
nisu obostrani.
Ali takav svijet ne postoji, jo uvijek nije stvoren. I tako smo
pola minute dugu vonju zavrili bez rijei. Vrata su se tiho
klizei otvorila.
"Hvala vam", rekla je. Oglasila se na izlazu i otrala prema
svojoj sobi, otvorila je vrata, ula, zatvorila ih iza sebe i ostavila
me samog u hodniku.

Kamo sree da nisi morala otii, pomislio sam i uao u svoju

sobu, dvoja vrata dalje od njene. Ba mi je ao to si morala
otrati.
Pomiui konja mogao bih napad okrenuti protiv nje, osujetiti
njene namjere. Bila je u prednosti, ali jo uvijek nije pobijedila.
Naravno! pomislio sam. N-QN5! Opasnost NxP, NxR!
Godinu dana nakon to smo se sreli u liftu, podigao sam
optunicu protiv redatelja tog filma zbog promjena koje je
ubacio u scenarij bez moje dozvole. Bez obzira na to to je
presudom bio obvezan skinuti moje ime kao tvorca i promijeniti
neke od najkatastrofalnijih izmjena, jedva sam se suzdrao da ne
razbijem namjetaj dok sam izravno s njim raspravljao o
problemu. Zbog toga su morali pronai posrednika s kojim
bismo i ja i on mogli razgovarati.
Za ulogu posrednika izabrali su glumicu Leslie Parrish, enu
koja se sa mnom jednom vozila dizalom do treeg kata.
Bijes se topio dok sam razgovarao s njom. Bila je smirena i
razborita - odmah je osvojila moje povjerenje.
Sada je Hollywood elio moju najnoviju knjigu pretvoriti u film.
Zakleo sam se da u priu spaliti prije nego dozvolim daje
unite na ekranu. Ali ako se ve morala ekranizirati, onda je bilo
najbolje daje napravi netko u kog' imam povjerenja? Leslie je
bila osoba kojoj sam vjerovao i stoga sam odletio u Los Angeles
kako bih jo jednom s njom porazgovarao.
Na malom stolu u njezinom uredu nalazila se ahovska ploa.
Uredske ahovske garniture najee su hirovi dizajnera,
raskone stvarice s kraljicama nalik lovcima nalik pijunima,
bez reda razbacanim figuricama po ploi. Ova je garnitura bila
drveni Staunton za turnire, desetak centimetara visok kralj na
etrdesetak centimetara irokoj ploi, bijeli kutni kvadrat s
igraeve desne strane, konji okrenuti prema naprijed.
"A sada je vrijeme za jednu igru na brzinu", rekao sam nakon
to smo zavrili razgovor. Nisam najbolje igrao ah, ali nisam
bio ni beznadan sluaj. Tu sam igru igrao jo od sedme godine

ivota i osjeao svojevrsno arogantno samopouzdanje dok sam

igrao.
Pogledala je na sat. "U redu", pristala je.
Pobijedila je i ostao sam zapanjen i prestraen. Ali nain na koji
me je pobijedila, njezina strategija, armirali su me i ponovo me
ugrijali i smirili.
Sljedeeg smo mjeseca osnovali korporaciju. Odluila je istraiti
kako da se snimi film i pritom rizik od katastrofe smanji na
minimum i igrali smo u est pobjeda od jedanaest igara.
Nakon toga vie nismo ugovarali sastanke. Jednostavno bih sjeo
u svoj najnoviji avion, osam tona teak mlanjak, popeo bih se
visoko u nebo, deset tisua metara, i odletio iz Floride u Los
Angeles kako bih odigrao partiju aha s Leslie.
S vremenom smo se prestali natjecati, dozvoljavali smo
razgovor, kekse i mlijeko na stolu.
"Richarde, zvijeri jedna", rekla je i uputila mi mrgodan pogled
preko figura. Na njenoj se strani ploe odvijao pravi rat. "Da",
rekao sam zajedljivo. "Zaista sam pametna zvijer." "Ali... ah s
konjem", rekla je, "i ah s lovcem, i uvaj kraljicu. Zar ovo nije
bio prekrasan potez?"
Krv je nestala s mog lica. ah sam oekivao. uvaj kraljicu je
bilo iznenaenje.
"Zaista lijep potez", rekao sam smirenim glasom koji sam
godinama uvjebavao. "Moj Boe ... Hm... To je potez za
knjigu, zaista je dobar. Ali pobjei u ti poput sjene. Nekako
poput sjene, gospoice Parrish, zvijer e ti izmai..."
Ponekad bi zvijer pobjegla, a ponekad bi bila stjerana u koral i
suoila se sa ah-matom, i ponovo se probudila tek kasnije,
poslije jo pola keksa, pokuavajui je uhvatiti u svoje zamke.
Kakva neobina alkemija izmeu nas! Pretpostavljao sam da je
kroz njen ivot prolo mnotvo raznolikih mukaraca s kojima je
imala kratke veze ili kratke ljubavi ba kao i ja. Zadrao sam se
na pretpostavkama; niti ja, a ni ona, nismo zabadali nos u tuu
intimu, oboje smo beskrajno potivali privatnost.
Zatim je jednom usred igre rekla: "Veeras prikazuju film u
Akademiji koji bih trebala pogledati. Redatelj bi mogao biti

dobar. Mislim da bismo trebali razmisliti o njemu za na film.

Hoe li mi praviti drutvo?"
"Vrlo rado", rekao sam ojaavajui svoju obranu pred napadom
njenog kralja.
Nikada nisam bio u kinu Akademije filmske umjetnosti i
znanosti; sav taj sjaj koji sam zamijetio prolazei pokraj zgrade
nekako me odbijao. Ah, evo me, nalazio sam se unutra, gleaao
sam novi film okruen gomilom filmskih zvijezda. Kako
neobino, pomislio sam. Moj su me jednostavni ivot letaa,
knjiga i prijateljica koja me esto pobjeuje u najdraoj mi igri
odjednom povezali s Hollywoodom iza kulisa.
Nakon filma, dok je vozila prema istoku avenijom Santa Monica, kroz sumrak, osjetio sam nadahnue: "Leslie, jesi li za ..."
Tiina je bila toliko zastraujua daje rekla: "Za to?" "Leslie,
jesi li za sladoled preliven vrelom granuliranom okoladom!"
Ustuknula je. "to?"
"Sladoled... preliven... vrelom granuliranom okoladom. I
partiju aha?"
"Kakav izopaen prijedlog!" rekla je. "Vrela granulirana
okolada, je li? Zar nisi primijetio da ivim na sjemenkama i
sirovom povru i jogurtu i, vrlo rijetko, na keksu za vrijeme
partije aha?" "Mmm. Primijetio jesam. Ba zato mislim da bi ti
dobro doao sladoled preliven vrelom granuliranom okoladom.
Kad si zadnji put uivala u takvoj slastici? Iskreno mi odgovori.
Ako se radi o prolom tjednu, onda slobodno reci proli tjedan."
"Proli tjedan? Prolagodina? Zar ti izgledam kao netko tko
jede sladoled? Pogledaj me?"
Prvi puta, prvi puta sam je pogledao. Naslonio sam se i trepnuo
otkrivi neto to bi svaki mukarac primijetio odmah, pri prvom
susretu. Pokraj mene je sjedila izvanredno privlana ena, misao
koja je izgradila to prekrasno lice, izgradila je i odgovarajue
tijelo.
Tijekom mjeseci naeg poznanstva, bila je armantno,
bestjelesno bie, rasplesani um, enciklopedija filmske
umjetnosti, klasine glazbe, politike, baleta. "Pa? Bi li rekao da
ivim na sladoledu?" "Predivno! Ne, ne mislim tako! Ne,
IZRIITO ne! Ne, mislim da je odgovor na moj prijedlog o

sladoledu negativan! Dozvoli mi da ti jo kaem ..." Osjetio sam

kako crvenim. Kako glupa reakcija, pomislio sam, za odraslog
ovjeka ... Richarde, odmah promijeni temu!
"Jedan mali sladoled", rekao sam hitro, "ne bi ti natetio, samo
bi te razveselio. Ako uspije skrenuti ovdje, mogli bismo se
doepati sladoleda, naravno male porcije, odmah ..."
Pogledala me je, zacrvenila se dok me osmijehom pokuavala
uvjeriti da je nae prijateljstvo zajameno; znala je da sam prvi
puta zamijetio njezino tijelo i nije joj smetalo. Ali njeni muki
prijatelji, pomislio sam, njima bi to moralo zasmetati, a tako
neto bi moglo stvoriti suvine probleme.
Bez daljnje diskusije, bez rijei upuene njoj, izbrisao sam
zamisao o njezinom tijelu iz svoje glave. Za ljubav sam imao
svoju savrenu enu; a Leslie Parrish sam morao zadrati kao
prijateljicu i poslovnu partnericu, morao sam zadrati
neizmijenjen odnos.
13.
"Nije smak svijeta", Stan je tiho rekao i prije nego to sam se
smjestio na stolicu nasuprot radnog stola. "Mogli bismo to
nazvati zlom kobi. Centar za robnu razmjenu Zapadne obale
juer je kolabirao. Prijavili su steaj. Izgubio si neto malo
novaca."
Moj financijski menader je uvijek ublaavao istinu zbog ega
mi se vilica ukrutila nakon to sam uo njegove rijei. "Koliko
malo, Stan?"
"Oko esto tisua dolara", odgovorio je, "pedeset i devet tisua i
jo neto sitno."
"Izgubio?"
"Oh, jednog e ti dana sud moda dodijeliti neki cent za dolare
koje si uloio ", rekao je. "Ali, da sam na tvom mjestu, prihvatio
bih gubitak."
Jedva sam progutao. "Drago mi je da smo odluili ulagati na
vie razliitih mjesta. Kakvo je stanje na ikakoj burzi roba?"
"I tu smo doivjeli manje gubitke. To je samo privremeno.
Naime, s tobom sam doivio najdui niz gubitaka. Ali ne moe

tako zauvijek. No, za sada stanje nije blistavo. Izgubio si oko

osamsto tisua dolara."
Spominjao je vie novaca nego to sam imao! Kako mogu izgubiti vie nego to imam? Samo na papiru, najvjerojatnije to
misli. Ljudi ne mogu izgubiti vie novaca nego to imaju.
Ako mi se prui prilika da nauim neto o novcu, moda bih trebao saznati neto vie o ovom vidu poslovanja. Ali to znai da
bih letenje, ono gui; dosadno je; ak ni slike nije tako lako
pratiti.
"Nije ba tako loe kao to zvui", rekao je. "Gubitak od jednog
milijuna srezat e ti porez na nulu; izgubio si vie od toga i zato
ove godine nee platiti niti centa poreza na dobit. Ali da sam
imao izbora, odluio bih se za izbjegavanje gubitka."
Nisam osjeao ljutnju, nisam oajavao, kao da sam se naao
usred komedije. Osjeao sam se kao da u, ako se okrenem na
stolici, ugledati kamere i studijsku publiku umjesto zida
Stanovog ureda. Nepoznati pisac zarauje milijune i gubi ih
preko noi. Zar to nije pomalo otrcan kliej? Zar je to doista moj
ivot? Dok je Stan objanjavao posljedice katastrofe, ja sam
razmiljao.
Ljudi s milijun dolara dobitka, ti su mi ljudi uvijek bili daleki,
osobe o kojima sam itao. Ja, s druge strane, ja sam uvijek bio
ja. Ja sam pilot, trgovac letenjem koji prodaje vonje na poljima
u unutranjosti Amerike. Ulogu pisca igram najrjee to mogu,
kad me na to prisili neka zamisao kojoj ne mogu dozvoliti da
odumre, a da je prije toga ne stavim na papir ... to netko kao to
sam ja radi s raunom u banci veim od stotinu dolara, s
iznosom veim od onog koliko je ovjeku odjednom potrebno?
"Takoer bih ti, dok si ovdje, trebao rei", Stan je nastavio tiho.
"Ulaganje'koje si izvrio preko Tamare, ono s visokim
kamatama, strani kredit koji je vlada podrala? Njen je klijent
nestao s novcem. Radi se o samo pedeset tisua dolara, ali
svejedno mislim da bi trebao znati."
Nisam mogao vjerovati. "On je njezin prijatelj, Stan! Vjerovala
mu je! Kako je mogao nestati?"
"Nije ostavio kontakt adresu." Promatrao je moje lice. "Vjeruje
li Tamari?"

Oh, Boe. Molim te, samo ne jo jedan takav kliej! Lijepa ena
prevarila bogataa za pedeset tisua dolara?
"Stan, pokuava li mi to rei da je Tamara na neki nain
umijeana ...?"
"Mogue je. ini mi se kao da je njen rukopis na poleini eka.
Drugo ime, ali isti rukopis."
"Ne misli valjda ozbiljno."
Otkljuao je ladicu s dosjeima, izvadio omotnicu i pruio mi
otkazan ek. SeaKey Limited, potpisala ga je Wendy Smith.
Golema i vidio ovu omotnicu, zakleo bih se da je to poruka od
Tamare. "Ali to bi mogao biti bilo iji rukopis", rekao sam i
vratio mu ek.
Stan nije vie rekao niti rije. Bio je uvjeren daje ona uzela
novac. Ali Tamara je bila moja prijateljica; nee biti nikakve
istrage osim ako je ne zatraim. Nikada neu nita rei, nikada
joj neu nita rei o tome. Ali nikada joj vie neu vjerovati.
"Ostalo ti je jo neto novca", rekao je. "I naravno, ima nove
prihode, mjesene. Nakon niza nepovoljnih promjena, trite e
se morati preokrenuti. Za sada bi ostale stavke mogao pretvoriti
u stranu valutu. Imam osjeaj da bi dolar mogao pasti u odnosu
na njemaku marku. Mislim da bi se to uskoro moglo dogoditi.
Tako bi mogao povratiti dio izgubljenog, preko noi."
"Nemam pojma", rekao sam. "Stan, uini ono to misli da je
najpametnije."
Sa svim svjetlosnim znakovima upozorenja i uzbunama za
opasnost, moje je carstvo bilo poput nuklearne elektrane koja je
svake minute trebala eksplodirati.
Konano sam ustao, uzeo letaku jaknu s ruba kaua.
"Jednog emo dana na sve ovo gledati kao na slabo razdoblje",
rekao sam mu. "Od sada pa na dalje stvari mogu krenuti samo
na bolje, zar ne?"
Kao da nije uo to sam rekao, obratio mi se: "Jo neto ti
moram rei. Nije mi lako. Zna za izreku: 'Mo kvari, a
apsolutna mo kvari apsolutno'? Pa, moram ti rei daje to istina.
Mislim daje to istina i kad sam ja u pitanju."
Nisam znao stoje time mislio rei, a bojao sam se pitati.
Njegovo je lice djelovalo smireno. Stan, pokvaren? Nemogue.

Godinama ga poznajem i cijenim, zakleo bih se u njegovo

potenje. "To bi mogla biti istina i za mene" moe znaiti da je
za trokove, samo jednom, naplatio neto vie, grekom. Odmah
je ispravio greku, osjeajui obvezu da me o tome izvijesti, l
ako mije to sada rekao, mora da je odluio da se tako neto nee
vie ponoviti.
"U redu je, Stan. Menije vano samo kuda emo odavde."
"U redu", rekao je.
Incident sam izbrisao iz glave. O ostatku e novca brinuti Stan i
ljudi koje poznaje i kojima vjeruje, ljudi koji su dobro plaeni za
usluge koje mi pruaju. Hoe li takvi ljudi dozvoliti da svi ti
sloeni padne u provaliju? Naravno da nee, posebice ne sada
kada sve ide po zlu. Zla kob povremeno sve prati, ali moji
menaderi su brzi, pomislio sam i pronai e rjeenja, njih
mnogo, i to brzo.
14.
Mlanjak jedan pet jedan X-ray", rekao sam pritiui gumb
mikrofona, "nalazi se na visini tri pet nula, trai sputanje na dva
sedam nula."
Pogledao sam ispod maske za kisik kroz deset kilometara neba
popodnevne pustinje june Califomije provjeravajui nebo ispod
sebe i polagano se i postupno sputajui.
Tehniki, letio sam na zapad kako bih odrao predavanje na
sveuilitu u Los Angelesu. Ali odluio sam krenuti nekoliko
dana ranije.
"Roger pet pet X", oglasio mi se centar u Los Angelesu.
"Dozvola za sputanje na dva pet nula, sputanje brzo."
Brzina od esto pedeset kilometara na sat nije bila dovoljna.
udio sam da to prije sletim i vidim Leslie, ali takvu brzinu
nisam mogao postii u avionu.
"I pet pet X, dozvola za sputanje na jedan est tisua."
Primio sam dozvolu, nagnuo nos aviona prema dolje i ubrzao.
Igla visinomjera se okrenula prema dolje.
"Mlanjak pet pet X-ray je proao letaku visinu jedan osam
nula", rekao sam, "i otkazuje Item Fox."
"Roger, pet X-ray, otkazani ste na nula pet. Squawk VFR,
ugodan dan."

Konture maske za kisik jo uvijek su se ocrtavale na mom licu

kad sam pokucao na vrata kue na rubu Beverly Hillsa.
Simfonijski je orkestar tretao na glazbenoj liniji; teka su vrata
podrhtavala. Pozvonio sam, glazba se stiala. Zatim se pojavila
ona, oi od mora i suneve svjetlosti, veseli pozdrav. Bez
dodira, bez rukovanja, i niti meni, a ni njoj to nije bilo neobino.
"Imam iznenaenje za tebe", rekla je nasmijavi se pri samoj
pomisli na to.
"Leslie, mrzim iznenaenja. Oprosti to ti to nisam nikada
rekao, ali mrzim i prezirem iznenaenja, poklone. Sve to
poelim, sam si kupim. Ako neto nemam, znai da to i ne
elim. I zato", rekao sam pokuavajui saeti zakljuak, "kad mi
neto pokloni, poklanja mi neto to ne elim. Nadam se da
onda nee biti problema ako isto vratim."
Otila je u kuhinju, njezina je kosa blistala na ramenima i
leima. S namjerom da sudjeluje, dola je njezina stara maka
uvjerena daje vrijeme za veeru. "Ne jo", rekla joj je njeno.
"Jo uvijek nije vrijeme za veeru malim pahuljastim dlakavim
stvorenjima." "udim se da i ti nisi kupio jednu sebi", rekla je
pogledavi me preko ramena i nasmijavi se kako bi mi dala do
znanja daje nisam uvrijedio. "Mislim da bi ti neizostavno morao
imati barem jednu, ali ako je ne eli, moe je baciti. Izvoli."
Poklon nije bio umotan. Velika zdjela iz duana sve po dolar, iz
jeftinog duana, a na unutranjoj se strani nalazio crte praia.
"Leslie! Da sam je vidio, kupio bih je! Ovo je zapanjujue! to
je u stvari ova slatka ... stvar?"
"Znala sam da e ti se svidjeti! Zdjela za hranjenje praseta. I ...
lica za praie!" I u ruci mi se nala lica za osamdeset i osam
centi s neim nalik na golemu svinju urezbarenim na vrku
drke. "A ako pogleda u hladnjak ..."
Brzo sam otvorio vrata i unutra ugledao dva galona sladoleda i
posudu s kilogramom GRANULIRANE OKOLADE ZA
PODGRIJAVANJE. Na svakoj se kutiji nalazila arena vrpca.
Hladna se izmaglica polagano irila iz ledom prekrivenih kutija i
tiho padala prema podu. "Leslie!" "Da, praiu?" "Ti ... Ja ...
Misli li..."

Nasmijala se samoj sebi i hiru kao i zvukovima koje sam proizvodio kad sam ugledao zaleenu slasticu.
Nije poklon iz sjeanja istisnuo rijei, ve iznenaenje, daje ona
koja jede samo sjemenke i salatu, kupila ekstravagantne
poslastice i stavila ih u zamrziva samo da bi me promatrala
kako ostajem bez rijei u trenutku kad otvorim hladnjak.

okoladni sladoled. "Nadam se da ima licu i za sebe", rekao

sam otresito i gurnuo svoju licu u kremasti snijeg. "Uinila si
neto nepromiljeno, ali sada je kasno i nije nam preostalo nita
drugo, ve da unitimo dokaze. Hajde! Jedi!"
Uzela je minijaturnu licu iz ladice. "Zar ne eli vrelu
okoladu? Zar vie ne voli vrelu okoladu?"
"Lud sam za njom. Ali poslije dananjeg dana, ni ti, a niti ja, do
kraja ivota neemo vie poeljeti vidjeti rijei 'vrela okolada'."
Ljudi ne rade nita to im nije svojstveno, pomislio sam licom
zgrabivi granuliranu okoladu i prebacivi je u loni. Je li
mogue da je jedna od njenih osobina nepredvidljivost? Kako
sam uope mogao pomisliti daje poznajem?
Okrenuo sam se, a ona me je promatrala, sa licom u ruci,
nasmijana. "Moe li stvarno hodati po vodi?" upitala je.
"Onako kako si hodao u knjizi s Donaldom Shimodom?"
"Naravno. I ti moe. Sam nisam pokuavao, u ovom ivotu. U
vremenu i prostoru u kojem vjerujem da ivim. Vidi, postaje
sve sloenije. Ali radim na tome!"
Mijeao sam okoladu, pokuavao sam otopiti grumen koji se
uhvatio za licu. "Jesi li imala izvantjelesnih iskustava?"
Nije trepnula na moje pitanje ili me zamolila da joj ga objasnim.
"Dva puta. Jednom u Meksiku. Jednom u Dolini smrti, na vrhu
planine, u noi obasjanoj zvijezdama. Nagnula sam se prema
natrag kako bih uivala u pogledu i poela sam padati prema
zvijezdama ..." U njenim su oima zasjale suze.
Tiho sam rekao: "Sjea li se, sjea li se kad si bila u
zvijezdama, kako je sve bilo lako, prirodno, jednostavno,
ispravno, stvarno kao povratak kui? Sjea li se kako je biti
osloboen od tijela?"

"Da."
"Hodanje po vodi je isto. To je mo koja je u nama ... to je
rezultat sile u nama. Jednostavno je, lako i prirodno. Moramo
paljivo i predano uiti i neprestano se podsjeati da ne smijemo
koristiti te moi zato to u tom sluaju ogranienja zemaljskog
ivota postaju jako zamrena i rasputena i samim time ne
moemo usredotoeno pratiti lekciju. Problem je da s vremenom
postanemo toliko dobri, kad je kontrola uporabe tih moi u
pitanju, da postajemo uvjereni kako ih vie ne posjedujemo.
Vani, sa Shimodom, nije bilo pitanja.
Kad je otiao, prestao sam vjebati. Mrvice toga traju dugo
vremena, pretpostavljam." "Poput vrele okolade."
Pogledao sam je otro. Je li me to ona ismijavala? okolada je
poela kipjeti u loniu. "Ne. Vrela okolada traje due od
duhovnih spoznaja. Vrela je okolada OVDJE! Vrela okolada
ne predstavlja opasnost naim udobnim i iroko prihvaenim
pogledima na svijet. Vrela okolada je SADANJOST! Jesi li
spremna za malo vrele okolade?"
"Sasvim malo", rekla je.
Do trenutka kad smo pojeli desert, kasnili smo i morali smo
stajati u redu koji se protezao kroz dva bloka kako bismo kupili
karte za kino.
Vjetar je puhao s mora, hladio je no i ne elei da joj bude
hladno, zagrlio sam je. "Hvala ti", rekla je. "Mislila sam da
neemo dugo stajati vani. Je li ti hladno?"
"Uope," odgovorio sam, "uope mi nije hladno."
Razgovarali smo o filmu koji smo namjeravali pogledati; ona je
uglavnom priala, a ja sam sluao; to gledati, na to obratiti
pozornost, kako otkriti u kojim je dijelovima novac bespotrebno
potroen i gdje uteen. Nije mogla podnijeti razbacivanje
novcem. Dok smo stajali u redu, poeli smo razgovarati i o
drugim stvarima.
"Kako je biti glumica, Leslie? Nikad nisam znao, a uvijek sam
se pitao."
"Ah, Mary Glumica", rekla je i nasmijala se. "Zar te stvarao
zanima?"
"Da. Za mene je to tajna. Kakav je to ivot?"

"Ovisi. Ponekad je predivan, ako ima dobar scenarij, dobre

ljude oko sebe koji iz dubine srca ele stvoriti neto dobro. Ali
to je rijetkost. Ostatak je samo obian posao. Veina filmova ne
ostavlja dubok trag na ovjeanstvu. Bojim se daje to prava
istina." Pogledala me upitno. "Zar stvarno ne zna kako je? Zar
nikada nisi bio na lokaciji za snimanje?"
"Samo vanjskoj. Nikada u studiju."
"Sljedei put kad budem snimala, hoe li doi?"
"Naravno. Hvala ti!"
Koliko mogu nauiti od nje, zapitao sam se. Stoje nauila u
svom ivotu zvijezde ... da li ju je promijenio, povrijedio,
natjerao je da i
69mopouzdanja, pozitivnim pogledom na ivot koji je privlaio
poput magneta, slasno privlaio. Stajala je na vrhovima planina
u kojima sam ja mogao uivati samo iz daljine; vidjela je svjetla,
znala je tajne koje ja nikada nisam otkrio.
"Ali nisi mi odgovorila", rekao sam. "Osim snimanja filmova
-kakav je ivot, kakav je osjeaj biti Mary Glumica?"
Pogledala me, kratko razmiljala, zatim sve istresla.
"U poetku je uzbudljiv. Misli da si drukiji, da ima neto
novo za dati, i to je ponekad ak i istina. Zatim otkrije da si ista
osoba koja si bio i prije; jedina je promjena to to odjednom
gleda svoje slike svugdje i ita lanke o sebi u kojima pie tko
si i to si rekao i kamo namjerava ii i ljudi te zaustavljaju na
cesti kako bi porazgovarali s tobom. I odjednom si zvijezda. Ali
mislim daje bolja rije predmet koji budi znatielju. I samom
sebi kae: Ne zasluujem svu tu pozornost!"
Paljivo je razmislila. "Kada postane zvijezda ljudima nisi
vaan ti, ve neto drugo. Mislim da im je vano to to im
predstavlja u ivotu."
Kada zaglibimo u nekakvu raspravu, u nama raste uzbuenje,
osjeaj da nove sile brzo izrastaju. Sluaj paljivo, Richarde, u
pravu je!
"Drugi ljudi misle da znaju to si: slava, seks, novac, mo,
ljubav. To moe biti samo san agenta za odnose s javnou koji
nema veze s tobom, moda je ak neto to ne eli, ali misle da
si to ti. Ljudi jure prema tebi sa svih strana, misle da e dobiti

sve to predstavlja samo ako te dodirnu. Zastraujue je i zato

sagradi zidove oko sebe, debele staklene zidove dok pokuava
razmisliti, pokuava udahnuti. Duboko u sebi zna tko si, ali
ljudi oko tebe vide neto posve drugo. Moe prihvatiti
nametnutu sliku, postati samo projekcija i zaboraviti pravog
sebe, ili nastaviti ivjeti kao i prije i osjeati se licemjerno dok
igra ulogu koja ti je namijenjena.
Ili moe odustati. Zapitala sam se zato, ako je ivot glumaca
toliko divan, zato ih je toliko alkoholiara, narkomana, zato se
toliko razvode i ubijaju stanovnici Zvjezdanog grada?"
Pogledala me je ranjivo, nezatieno. "Odluila sam da ne
vrijedi. I uglavnom sam prestala raditi."
elio sam je podii i zagrliti zato to je tako iskrena. "Ti si
poznati pisac", rekla je. "Zar se ne osjea isto; zar ti ovo to
sam reMa nema smisla?"
"ima. AH pusiuji jus IOIIK.O toga io moram nauiti o tome. U
novinama, jesu li i tebi uinili isto? Tiskali stvari koje nikada
nisi izgovorila?"
Nasmijala se. "Stvari koje ne samo da nikada nisi rekao, ve
nikada nisi ni pomislio, u koje nikada nisi vjerovao i koje nikada
ne bi uinio. Pria tiskana o tebi, s citatima, od rijei do rijei
izmiljena. Mata. Nikada nisi vidio novinara ... nikada nisi
primio telefonski poziv, ali si u novinama! I moli se da itatelji
ne povjeruju u ono to vide na stranicama novina."
"Nov sam u tom poslu, ali imam svoju teoriju."
"Reci mi."
Ispriao sam joj sve o tome kako sam uvjeren da zvijezde
predstavljaju modele ostatku ovjeanstva i da su tu, na
promatranju, dok ih svijet izlae iskuenjima. Nisam zvuao
jasno kao to su zvuale njene rijei.
Podigla je glavu prema meni i nasmijala se. Kad sunce zae,
primijetio sam, njene oi promijene boju, postanu mjeavina
mora i mjeseine.
"To je simpatina teorija, primjeri", rekla je. "Ali svaki je ovjek
primjer, zar ne? Zar svatko nije projekcija onoga to misli, svih
odluka koje je donio?"

"Istina. Ali ne znam ba za sve; nisu mi vani osim ako ih nisam

upoznao ili itao o njima ili ih vidio na ekranima. Prije nekog
vremena, na televiziji je igrala dokumentarna serija, znanstvenik
je istraivao to ini zvuk violine onakvim kakav je. Zapitao
sam se to to ljudima treba? Milijuni ljudi gladuju, kome treba
istraivanje o violini?
Zatim sam pomislio da ne smijem tako razmiljati. Ljudima su
potrebni modeli, ljudi koji ive zanimljive ivote, koji otkrivaju
najrazliitija znanja, mijenjaju glazbu naeg vremena. to ljudi
rade sa svojim ivotima ako ih ne mue glad, kriminal, rat?
Moramo izdvojiti ljude koji su donijeli odluke koje moemo i
mi donijeti kako bismo postali prava ljudska bia. Ako toga
nema, moemo imati svu hranu ovog svijeta pa to onda?
Modeli! Oboavamo ih! Zar ne misli tako?"
"Mislim da da", rekla je. "Ali ne svia mi se rije model. "
"Zato ne?" upitao sam i odmah otkrio odgovor. "Zar si bila
model?"
"U New Yorku", odgovorila je kao da se radi o sramotnoj tajni.
"to je loe u tome? Model je javni primjer posebne ljepote!"
"To je ono to ne valja. Teko je ivjeti takve kriterije. Oni plae
Mary Glumicu."
"Zato? to je toliko strano u tome?"
"Mary je postala glumica zato stoje studio zakljuio da je jako
lijepa i od tada strahuje da e svijet otkriti da nije toliko lijepa i
da nikada nije bila takva. Biti model je ve bilo dovoljno
strano. Kad postane javni primjer zbog svoje ljepote, postaje ti
teko."
"Ali Leslie, ti jesi lijepa!" Zacrvenio sam se. "Htio sam rei,
nema sumnje da si ... da si... iznimno privlana ..."
"Hvala ti, ali nije vano ono to ti kae. Bez obzira na rijei
koje joj kae, Mary misli da je ljepota projekcija neega to je
netko drugi stvorio za nju. I postaje zatvorenik te projekcije.
ak i kad ide u trgovinu, mora biti sreena. Uvijek postoji
mogunost da e je netko prepoznati i da e rei svojim
prijateljima: Trebao si je vidjeti u ivo! Nije ni upola toliko
lijepa! i Mary ih je razoarala." Ponovo se nasmijala pomalo
sjetno. "Svaka glumica u Hollywoodu, svaka lijepa ena koju

znam, pretvara se da je lijepa, a strahuje da e svijet otkriti

istinu o njoj, prije ili kasnije. I ja takoer." Odmahnuo sam
glavom. "Luda si. Luda." "Svijet poludi kad je u pitanju
ljepota." "Ja mislim da si lijepa." "A ja mislim da si ti lud."
Nasmijali smo se, ali nije se alila.
"Je li istina", upitao sam je, "da lijepe ene imaju tragine
ivote?" To sam zakljuio na osnovu svoje savrene ene s
njenih mnotvo tijela, moda ne toliko tragine, ali teke.
Nezavidne. Bolne.
Razmislila je nakratko. "Ako se poistovjete sa svojom
ljepotom", rekla je, "trae isprazan ivot. Kadjve ovisi o izgledu,
izgubi se u pogledima u zrcalo i nikada se vie ne pronae."
"Ti si, ini mi se, pronala sebe." "Ono to sam otkrila nisam
otkrila zahvaljujui ljepoti." "Ispriaj mi."
To je i uinila, a ja sam sluao prestraen i zapanjen. Leslie se
pronala u mirovnim pokretima, u ulozi glasnogovornika
agencija koje je osnovala i kojima je upravljala, a ne u
filmovima. Prava je Leslie Parrish drala govore, vodila
politike kampanje, borila se protiv stavova amerike vlade
prema ratu u Vijetnamu.
Dok sam pilotirao avionima vojnog zrakoplovstva, ona je na
Zapadnoj obali vodila mirovne mareve.
Zato to se suprotstavila instituciji rata, zakon ju je guio,
napadale su je desniarske bande. Ali ustrajala je, organizirala
jo vea okupljanja, proteste, sakupljala je goleme koliine
novca.
Pomagala je ljudima da ih izaberu u kongres, senatorima i
novom gradonaelniku Los Angelesa. Bila je delegat na
predsjednikim konvencijama.
Suosniva KVST-TV, utjecajne televizijske postaje u Los
Angelesu, utemeljene kako bi pomogla obespravljenim
manjinama u gradu, preuzela je mjesto predsjednice kad je
postaja zapala u tekoe, u dugove i kad su kreditori digli ruke.
Raune postaje je ponekad podmirivala novcem koji je
zaraivala glumom i postaja je preivjela, poela je napredovati.
Ljudi su je gledali, irom drave su pisali kritike o uzvienom

eksperimentu. S uspjehom je dolo i do borbe za vlast. Nazivali

su je rasistom i bogataicom; otpustili su je pregaeni i
ugnjetavani. K VST je prestala emitirati onog dana kad je
otputena i nikada se vie nije oglasila. Do dana dananjeg, rekla
mi je, ne moe se suoiti s crnim ekranom na kanalu 68, a da
pritom ne osjeti razarajuu bol.
Mary Glumica je platila umjesto Leslie Parrish. Predani borac za
pravdu i prava i odluna da promijeni svijet, Leslie je kasno na
veer sama odlazila na politike sastanke u dijelovima grada
iznad kojih ja usred bijela dana ne bih letio. Vodila je prosvjed
farmera, marirala s njima, sakupljala je novac za njih. Iako
uvjereni pacifist, ukljuila se u neke od najnasilnijih bitaka
moderne Amerike.
I jo uvijek je odbijala glumiti obnaene scene u filmovima. "U
nedjelju poslijepodne ne sjedim gola sa svojim prijateljima u
dnevnom boravku. Zato bih to onda inila s gomilom stranaca
na snimanju? Za mene, raditi tako neto neprirodno za plau
jednako je prostituciji."
Budui daje svaki film u sebi ukljuivao obnaene scene,
okonala je filmsku karijeru i prebacila se na televiziju.
Sluao sam je dok je govorila i osjeao kao da se neduno
mladune koje sam dodirnuo na panjaku preobrazilo u paklenu
vatrenu stihiju.
"Jednom smo organizirali mar, u Torranceu, mirovni mar",
rekla je. "Sve smo isplanirali i sakupili potrebne dozvole.
Nekoliko dana prije samog mara nekakvi su nas desniarski
luaci upozorili da e ubiti jednog od naih voa ako ne
otkaemo mar. Bilo je prekasno za otkazivanje ..."
"Previe je ljudi ve najavilo svoj dolazak i nismo ih imali
vremena obavijestiti. Nismo mogli doi do njih u pet do
dvanaest. A ako se samo nekolicina pojavi i suprotstavi
luacima, ne bi li to bilo jednako samoubojstvu? I zato smo
pozvali novine i televizijske mree, pozvali smo ih da dou i
promatraju kako nas ubijaju u Torranceu! Zatim smo marirali;
rukama smo se povezali s ovjekom kojeg su rekli da e ubiti;
okruili smo ga i marirali. Morali bi nas sve pobiti da ga se
domognu."

"Ti ...jesu li pucali?"

"Ne. Ubijati nas pred oima kamera nije bio dio njihovog
plana." Uzdahnula je prisjeajui se. "Bili su to runi stari dani,
zar ne?"
Nisam znao to da joj kaem. Tog trenutka, dok smo stajali u
redu za karte za kino, rukom sam obujmio jedinstvenu osobu u
svom ivotu: ljudsko bie kojem sam se divio.
Ja, koji se povlaim, ostao sam bez rijei zbog suprotnosti
izmeu nas. Ako su se drugi odluili boriti i umrijeti ili
prosvjedovati protiv ratova, ja sam odluio daje to njihova
slobodna odluka. Jedini svijet koji mi je bio vaan jest svijet
individualaca, svijet koji svatko od nas kreira za sebe. Nikada se
ne bih odluio mijenjati povijest, pa se ispolitizirati, zatim
pokuati uvjeriti druge da piu pisma, ili da glasuju, ili da
mariraju, ili da ine neto za to sami nisu osjetili potrebu.
Toliko je drukija od mene, emu takvo potovanje koje
osjeam prema njoj?
"Razmilja o neemu jako vanom", rekla je uputivi mi
odvaan, namrgoen pogled.
"Da. Istina. U potpunosti si u pravu." U tom sam je trenutku
toliko dobro poznavao i toliko mi se sviala da sam joj rekao o
emu sam razmiljao. "Razmiljao sam da si mi zbog naih
suprotnosti najbolja prijateljica."
"On?"
"Nemamo gotovo nita zajedniko - ah, vrelu okoladu, elimo
snimiti film - ali u svim drugim pogledima se toliko razlikujemo
da me ne plai na nain na koji to ine druge ene. S njima
postoji nada za brak, ponekad, u njihovim glavama. Jedan mi je
brak bio dovoljan. Nikad vie."
Red se polagano pomicao. Za manje od dvadeset minuta emo
ui u kino.
ali to je jo jedna stvar koja nam je zajednika. Prije puno sam
se godina razvela. Prije udaje sam rijetko izlazila i zato sam
nakon razvoda izlazila s mukarcima, mukarcima, mukarcima!
Nemogue je nekog upoznati na takav nain, zar ne misli
tako?"

Moemo ih sasvim malo upoznati, pomislio sam, ali najbolje bi

mi bilo da ujem to ima za rei.
"Izlazila sam s najpametnijim, najslavnijim, najbogatijim
mukarcima na svijetu," rekla je, "ali nisu me usreili. Veina se
njih pojavi pred vratima u automobilu veem od tvoje kue, na
sebi imaju pravu odjeu i vode te u prave restorane u koje svi
pravi ljudi zalaze i zatim te slikaju i sve se ini arobnim i
zabavnim i pravim! A ja sam i dalje bila uvjerena da je bolje
otii u dobar restoran nego onaj pravi, nositi odjeu koja ti se
svia, a ne onu koju dizajneri smatraju modernom te godine. I
na kraju, drai mije konstruktivan razgovor ili etnja umom.
Razliite vrijednosti, pretpostavljam."
"Moramo se koristiti valutom koja nam neto znai", rekla je,
"ili nam najvei uspjeh na svijetu nee nita znaiti, nee nam
donijeti sreu. Ako ti netko obea da e te platiti s milijun
grickalica samo da pree cestu, bi li je preao? Pa to onda ako
su ti obeali milijun grickalica?
Isti sam stav imala prema veini stvari koje se u Hollywoodu
jako cijene - kao i prema grickalicama. Imala sam sve prave
stvari, a ipak sam osjeala prazninu. Nita mi od svega nije bilo
vano. Koliko vrijedi grickalica? pitala sam se. Cijelo sam
vrijeme strahovala da u, ako nastavim izlaziti, prije ili kasnije
pogoditi jack-pot vrijedan milijun grickalica."
"to ti to znai?"
"Da u se udati za pravog ovjeka; do kraja ivota nositi pravu
odjeu, igrati se domaice pravim ljudima na pravim zabavama.
On bi bio moj trofej, a ja njegov. Ubrzo bismo se poeli jadati
daje na brak izgubio smisao, da nismo bliski kao to bismo
trebali biti - a u stvari nikada nismo ni znali znaenje bliskosti.
Dvije stvari u ivotu cijenim, intimnost i sposobnost za
uivanje, ali izgleda da se niti jednom od mukaraca s kojima
sam izlazila te dvije stvari nisu nalazile na vrhu liste prioriteta.
Osjeala sam se kao stranac u stranoj zemlji i zato sam odluila
da se ne smijem udati za domoroce.
Pamtila sam glazbu dok sam bila mala i registarsku tablicu
svakog automobila u gradu. Kad sam dola u Hollywood,

pamtila sam tekstove, plesne koreografije, telefonske brojeve,

programe, razgovore, sve. Broj tvog prekrasnog utog
mlanjaka je N-jedan-pet-pet-X. Broj tvog hotela je dva-sedamosam, tri-tri-etiri-etiri; odsjeo si u sobi broj dva-jedan-osam.
Kad smo sino napustili studio, rekao si: Podsjeti me da ti
priam o svojoj sestri u show-businessu. Ja sam ti rekla: Mogu li
te odmah podsjetiti? a ti si rekao: Mislim da bi i mogla zato to
ti zaista elim priati o njoj. Zatim sam rekla: Znam li..."
Prestala me je podsjeati i prasnula u smijeh vidjevi moju
zapanjenost. "Gleda me kao da sam neki udak, Richarde."
"I jesi. Ali svejedno mi se svia."
"I ti meni", rekla je.
Isto sam popodne radio na televizijskom scenariju, ispravljao
sam i prepisivao posljednjih nekoliko stranica, tipkao sam ih na
Leslienom pisaem stroju, a ona se u vrtu brinula o svom
cvijeu. ak i tu, nae su razlike bile toliko oite. Cvijee je
slatko, slaem se, ali uloiti toliko vremena u nj, dozvoliti da
ovisi o vama da ga pojite vodom i hranite i perete i radite sve
ostalo to trai od vas ... ovisnost nije za mene. Nikada ne bih
mogao biti vrtlar, a ona nikada ne bi mogla biti drukija.
Ondje, izmeu biljaka u njezinom uredu nalazile su se police
prekrivene knjigama koje su odraavale sjaj duge, njezin sjaj,
ondje, iznad njezinog radnog stola, nalazili su se citati i ideje
koje su joj neto znaile u ivotu:
Dobro i zlo u naoj zemlji. KAD JE DOBRO, MORA SE
ODRATI TAKVO STANJE; KAD JE LOE, STVARI SE
MORAJU POPRAVITI.
ari Schurz.
Zabranjeno puenje. Ovdje i bilo gdje. Hedonizam nije zabavan.
Zatreperim zbog svoje zemlje kad otkrijem da je Bog pravedan.
Thomas Jefferson. Zamislite da organiziraju rat i nitko ne doe?
Promatrao sam ih s vremena na vrijeme, kada bih podigao
pogled izmeu redova scenarija, svjestan daje sve bolje
upoznajem, sa svakim zamahom lopate, kljocajem kara,
svakim potezom grab-Ijama, umom vode u cijevima i crijevu

dok je napajala oealo bilje. Poznavala je i oboavala svaki

cvijetak.
Razliiti, razliiti, razliiti, pomislio sam, zavrivi posljednji
odlomak, ali, svejedno, oboavam tu enu! Jesam li ikada, bez
obzira na razliitosti, imao prijateljicu poput nje?
Ustao sam i protegnuo se, otiao u kuhinju i kroz stranja vrata
uao u vrt. Leima mi je bila okrenuta dok je zalijevala gredice
prekrivene cvijeem, duguje kosu zavezala u konjski rep.
Neujno sam joj priao i zaustavio se nekoliko koraka iza nje.
Tiho je pjevala svojoj maci.
"Ti si slatka mala maca, oh, da, to si ti/moje pahuljasto, dlakavo
stvorenje, moja mala zvijezda/i ako me ostavi, ne idi daleko ..."
Maca je otvoreno uivala u pjesmi, ali trenutak je bio toliko osoban da nisam mogao ostati onako neopaen. Zato sam odmah
progovorio.
"Kako napreduje tvoje cvijee?"
Okrenula se s crijevom u ruci, plave oi irom otvorene,
uasnuta otkriem da nije sama. Vrh crijeva je bio uperen prema
mojim prsima, ali bio je namjeten da raspruje vodu u promjeru
od metra, od mojih usta do struka. Niti rije nismo rekli, nismo
se pomaknuli dok je crijevo rasprivalo vodu po meni kao da
sam visoki plamen koji je izmicao smrti.
Bila je prestraena, prvo mojim rijeima, zatim vodom koja se
slijevala niz moj sako i koulju. Nepomino sam stajao zato to
mi se inilo neprimjerenim da ponem trati i vikati, zato to
sam se nadao da bi se ubrzo mogla sjetiti okrenuti crijevo u
nekom drugom smjeru, a ne prema meni.
Dok je u ruci drala raspriva vode, scenu jasno vidim i dan
danas ... suneva svjetlost, vrt oko nas, njezine velike oi
zapanjene pojavom polarnog medvjeda koji se naao u njezinom
cvijeu, crijevo - njezina jedina obrana. Ako dovoljno dugo
polijevate polarnog medvjeda, to joj je sigurno palo na pamet,
okrenut e se i pobjei.
vode koja se slijevala po meni, u kojoj sam se utapao. Konano
sam zamijetio njezin uas zbog onoga to je inila svom
poslovnom partneru, prijatelju i gostu u kui, a ne polarnom
medvjedu. I premda se onako zapanjena jo uvijek nije mogla

pomaknuti, sabrala se, preuzela kontrolu nad crijevom i

polagano ga okrenula na drugu stranu.
"Leslie!" rekao sam u tiini koju su samo kapi vode ometale, "pa
to sam samo ja ..."
Zatim se nasmijala kroz suze, oi su joj bespomono zablistale
od sree i molile za oprost. Pala je smijui se, jecajui, naslonila
je glavu na vodom natopljeni sako i iscijedila kapi iz depova.
15.
Cathy je danas zvala s Floride", rekla je Leslie namjetajui
svoju vojsku na ahovsku plou, pripremajui je za novu igru.
"Je li ljubomorna?"
"Nemogue", rekao sam. "Ljubomora nije dio niti jednog od
mojih ugovora sa enama."
Namrgodio sam se. Nakon svih ovih godina jo uvijek moram u
sebi mrmljati: "Bijela kraljica stoji na bijelom polju, a crna na
crnom", kako bih se podsjetio pravog razmjetaja figurica.
"Zanimalo ju je ima li ovdje djevojku budui da toliko esto
dolazi u Los Angeles."
"Oh, ma hajde", rekao sam. "Nisi valjda ozbiljna."
"Najozbiljnija."
"to si joj rekla?"
"Rekla sam joj da ne brine. Rekla sam joj da, kad si ovdje, ne
izlazi ni sa kime, ve da vrijeme provodi sa mnom. Mislim
daju je to umirilo, ali moda bi s njom trebao ponovo
porazgovarati o tom dogovoru o ljubomori kako bi se uvjerio da
te je shvatila."
Na tren se odmaknula od stola i pozabavila svojom zbirkom
kaseta. "Imam Brahmsovu Prvu u izvoenju Ozawe, Ormandvja
i Mehte. eli li neto posebno?"
"Pusti ono to e najvie ometati tvoju igru."
"to me inspirira", ispravila me. "Kad elim biti smuena,
putam drukiju glazbu."
Igrali smo pola sata, od prvog poteza teka igra. Ba je ponovo
zavrila s prouavanjem Modernih ideja za otvaranje u ahu to
bi me preplailo da i ja prije dva dana nisam proitao Zamke,

klopke i obrati u ahu. Igrali smo gotovo do remija; zatim

briljantan potez s moje strane i tijek igre se promijenio.
Koliko sam vidio, svaki potez, osim jednog, rezultirat e
katastrofom. Njezina je jedina ansa bila pomicanje pjeaka
kako bi preuzela kontrolu nad zatienim poljem oko kojeg sam
izgradio snanu strategiju. Bez tog polja, moj e pokuaj
kolabirati poput kule od karata.
Dio mene, onaj koji ah uzima ozbiljno, nadao se da e otkriti
potez, unititi moj poloaj i prisiliti me da se borim za svoj
rukom izrezbareni drveni ivot (najbolje igram kad me pritisnu
uza zid). Svejedno sam u glavi imao izlaz ako blokira moju
shemu.
Dio mene, onaj koji je znao daje ah samo igra, nadao se da
nee proniknuti moju strategiju, toliko briljantnu i elegantnu.
rtvovanje kraljice, pet poteza i ah-mat.
Zatvorio sam oi na tren dok je razmiljala o sljedeem potezu,
ponovo ih otvorio i ostao zapanjen milju koja me poput munje
pogodila u glavu.
Ispred mene se nalazio stol i prozor pun boja; iza, boje sumraka
Los Angelesa, svretak lipnja koji se gubi u moru. Lesliena
silueta u sjaju sumraka, svjetala i boja djelovala je zamiljeno,
smireno poput jelena iznad ahovske ploe u oekivanju
otopljenog meda i kreme u sjeni veeri koja je predstojala.
Topla, blaga slika, pomislio sam. Odakle se pojavila, tko je
odgovoran za nju?
Brzi sklop rijei, tinta i depni blok prije nego ideja nestane.
5 vremena na vrijeme, napisao sam, ba je dobro sklopiti oi i u
toj tami rei samom sebi: "Ja sam arobnjak i kad otvorim oi,
vidjet u svijet koji sam sam stvorio i za koji sam ja i samo ja
odgovoran. " Polagano zatim, oni se kapci podiu poput
zastora na pozornici i otkrivaju na svijet, svijet onakav kakav
smo stvorili.
Brzo sam to napisao na priguenom svjetlu. Zatim sam sklopio
oi, jo jednom provjeravajui: Ja sam arobnjak ... ponovo sam
polagano otvorio oi. Laktovi na stolu sa ahovskom ploom,
glava naslonjena na dlanove, ugledao sam Leslie Parrish, oi

velike i tamne kako me promatraju. "to je wookie napisao?"

upitala me je.
Proitao sam joj. "Ova mala ceremonija", rekao sam, "slui nam
kao podsjetnik da ne zaboravimo tko vodi predstavu."
Pokuala je i sama: "Ja sam arobnica ... " Nasmijala se nakon
stoje otvorila oi. "Jesi li se toga maloprije dosjetio?" Kimnuo
sam glavom.
"Ja sam stvorila tebe?" rekla je. "Ja sam odgovorna za to to sam
te dovela na pozornicu? to sam te povela pogledati nekoliko
filmova? to si jeo sladolede? Ja sam odgovorna za partije aha
i razgovore?"
Ponovo sam potvrdno kimnuo glavom. "Slae li se s time? Ti si
uzrok mene kakvim me zna. Nitko drugi na svijetu ne poznaje
Richarda koji se nalazi u tvom ivotu. Nitko ne poznaje Leslie u
mom."
"Ba lijepa zabiljeka. Hoe li mi proitati i druge, ili zabadam
nos ondje gdje ne smijem?"
Upalio sam svjetlo. "Drago mi je da si svjesna da su ovo osobne
biljeke ..." Rekao sam blago, ali bila je to istina. Je li znala daje
to jo jedna vrpca povjerenja izmeu nas, prvo da me je ona
koja potuje moju privatnost, zamolila da joj proitam svoje
biljeke i zatim moj pristanak? Imao sam osjeaj daje svega bite
svjesna.
"Imamo nekoliko naslova knjiga", rekao sam, "Nakostrijeeno
perje: Izlaganje promatraa o nacionalnom skandalu. Evo
jednog koji bi mogao biti za pet svezaka - to patku ini
patkom? "
Okrenuo sam sljedeu stranicu, preskoio listu za kupovinu,
zatim sam okrenuo jo jednu stranicu.
"Pogledaj u zrcalo i otkrit e veliku istinu: ono to vidi nije
stvarno, ono to vidi nije prava slika. To sam napisao nakon to
si priala ono o zrcalima, sjea se?"
"Kad se osvrnemo na prolost, zakljuujemo da su dani
proletje-li poput svjetlosti. Vrijeme ne traje i nikome nije
preostao dugi ivot! Neto me MUI - to? to? to?

Primijetila si da vei dio misli nije dovren ... jo uvijek. <r

Najljepi nain plaanja za lijepe trenutke jest da uivate u nji-(
ma svim srcem.
Jedino kompromis moe sruiti snove.
Zato ne bismo pokuavali ivjeti kao da smo iznimno
inteligentni? Kakav bismo ivot ivjeli da smo naprednija
duhovna bia? "
Pribliio sam se kraju prve stranice Dvomjesenih biljeaka.
"Kako bismo mogli spasiti kitove? JEDNOSTAVNO, KUPIT
EMO IH! Ako kupimo kitove i proglasimo ih amerikim
dravljanima ili dravljanima Francuske, Australije, Japana,
niti jedna ih se drava nee usuditi ozlijediti!"
Pogledao sam je preko bloka. "To bi bilo sve za ovaj mjesec."
"Zato ih kupovati?" upitala me.
"Jo uvijek nisam razradio detalje. Svaki bi kit nosio zastavu
drave kojoj pripada, neto kao golema putovnica, ili slino.
Vodootporna, naravno. Profit od prodaje dravljanstva iao bi
ravno u Veliki fond za kitove, ili neto slino. Moglo bi upaliti."
"to namjerava uiniti s njima?"
"Dozvoliti im da odu kamo god ele. Uzgajao bih male
kitove ..."
Nasmijala se. "Ne, zanima me to radi s biljekama? "
"Ah, to. Na kraju ih svakog mjeseca itam, pokuavam otkriti
to mi imaju za rei. Nekoliko e ih moda zavriti u prii ili
knjizi, a neke nee. ivot biljeaka je pun neizvjesnosti."
"Ove veeranje biljeke, govore li ti neto?"
"Jo uvijek ne znam. Njih mi nekoliko govori da jo uvijek ne
znam je li ovaj planet moj dom. Da li ti se ponekad ini da si
gost na Zemlji? Na primjer, hoda cestom i odjednom ti se sve
ini kao pokretna razglednica? Evo kako ljudi ovdje ive, u
velikim kutijama-kuama kako bi se zatitili odkie i snijega, s
otvorima na stranama kutija kako bi mogli vidjeti to se vani
dogaa. Naokolo se kreu u manjim kutijama, raznobojnim, s
kotaima na uglovima. Potrebna im je kutijasta kultura zato to
svaki mukarac i svaka ena smatra daje zatoen ili zatoena u
kutiji koju nazivamo tijelo, s rukama i nogama, prstima kako bi
mogli baratati olovkama, jezicima zato to su zaboravili

komunicirati, oima zato to su zaboravili kako gledati.

Neobian mali planet. Kad bi barem bila ovdje. Uskoro se
vraam kui. Je li ti se to ikada dogodilo?"
"Nekoliko puta. Ali ne ba na taj nain", odgovorila je.
"Mogu li ti donijeti neto iz tvoje kuhinje?" upitao sam ju.
"Keks ili neto drugo?"
"Ne, hvala ti."
Ustao sam i pronaao staklenku s keksima, tanjur napunio
okoladnim kolaiima za mene i nju. "Mlijeka?"
"Ne, hvala."
Donio sam kekse i mlijeko i odloio ih na stol. "Biljeke su
podsjetnik. Pomau mi da ne zaboravim da sam gost na Zemlji,
podsjeaju me na smijene obiaje ovdanjih ljudi i koliko sam
ponosan na ovo mjesto. Kad to uinim, gotovo da se u
potpunosti mogu sjetiti kako izgleda mjesto odakle sam doao.
Postoji magnet koji nas vue, magnet koji nas dri podalje od
ograde koja oznaava ovozemaljske granice. Imam osjeaj da
smo svi mi doli s druge strane ograde."
Leslie je imala pitanja i u svezi toga, a imala je i odgovore kojih
se nisam dosjetio. Poznavala je svijet kakav bi trebao biti,
kladim se daje njen svijet-kakav-u-stvari-treba-biti bez ratova i
da postoji u nekoj paralelnoj dimenziji. Ideja nas je zaokupila.
Vrijeme je letjelo.
Uzeo sam okoladni kolai, zamislio ga ugrijanog, napao ga
njeno. Leslie se naslonila, njezino je lice ukraavao znatieljni,
blagi osmijeh, kao daje marila za moje biljeke, kao da joj je
stalo do misli koje su okupirale moju pozornost.
"Jesmo li prije razgovarali o pisanju?" upitao sam je.
"Ne." Konano je pruila ruku i uzela keks, njezin je otpor
slomila strpljiva, postojana blizina omiljene joj slastice. "eljela
bih uti. Kladim se da si poeo rano."
Kako neobino, pomislio sam. elim joj ispriati sve o sebi!
"Da. Svuda po kui, dok sam bio dijete, knjige. Kad sam nauio
puzati, nalazile su se na visini mog nosa. Kad sam prvi put stao,
gubile su se iz mog vidnog polja, protezale su se vie nego to
sam mogao dosei. Knjige na njemakom, latinskom,
hebrejskom, grkom, engleskom, panjolskom.

Otac mi je bio propovjednik, odrastao u Wisconsinu govorei

njemaki, a engleski je nauio kad mu je bilo est godina,
prouavao biblijske jezike, jo uvijek ih govori. Mama mi je
godinama radila u Portoriku.
Tata mi je itao prie na njemakom i prevodio ih za mene;
mama je sa mnom priala na panjolskom premda ga nisam
razumio. Mislim da mogu rei da mije djetinjstvo bilo obasuto
rijeima. Sjajno!
Oboavao sam otvarati knjige da bih vidio kako poinju. Pisci
piu knjige na nain na koji mi piemo ivot. Pisac moe: bilo
koji lik odvesti bilo kamo, ukljuiti ga u bilo koji dogaaj, iz
bilo kojeg razloga, kako bi prenio bilo kakvu poruku. to radi
ovaj pisac, ili
ovaj, elio sam saznati, ali odmah, na prvoj praznoj stranici
knjige? Kako utjeu na moj um i duh kad itam njihove rijei?
Vole li me ili me preziru ili ne mare za mene? Neki su pisci isti
kloroform, to sam otkrio, a drugi su djetelina s etiri lista.
Zatim sam krenuo u srednju kolu gdje sam zamrzio englesku
gramatiku. Bilo mi je toliko dosadno da sam za vrijeme sata
beskonano zijevao, sedamdesetak puta u pedeset minuta, a iz
uionice sam izlazio tako to bih se prije toga oamario kako bih
se probudio. U etvrtom sam razredu u srednjoj koli Woodrow
Wilson, u Long Beachu, drava California, izabrao kreativno
pisanje kako bih se rijeio trauma koje je na mene ostavila
engleska knjievnost. Soba etiristo i deset, uionica u kojoj se
odravalo. esti sat: kreativno pisanje."
Odgurnula je stolicu od stola i netremice me sluala.
"Uitelj se zvao John Gartner, nogometni trener. Ali John Gartner, Leslie, John je bio i pisac! Pravi pisac! Pisao je prie i
lanke za asopise, knjige za tinejdere: Rock Taylor - Kako
trenirati nogomet, Rock Taylor - Kako trenirati baseball. Bio je
golem, poput medvjeda, metar i devedeset visok, ruke ovako
velike; strog i pravedan i zabavan i ponekad ljut. Znali smo da
voli svoj posao, a volio je i nas." Odjednom mi se suza uvukla u
oko. Obrisao sam je, brzo i zbunjeno. Nisam razmiljao o Johnu
Gartneru ... umro je prije deset godina, a tek sam sada osjetio tu

udnu gorinu u grlu. Pohitao sam, nadajui se da nije

primijetila.
'"U redu, deki', rekao je prvog dana. 'Znam da ste ovdje zato
to ne elite pohaati englesku knjievnost.' Razredom se
proirio amor i kolektivni osjeaj krivnje. Svi smo pogledali na
drugu stranu. 'Dakle ovako', rekao je, 'peticu e dobiti samo oni
koji mi pokau ek koji su zaradili prodavi neto to su napisali
tijekom ovog semestra.' Bujica bunta i neslaganja ... 'Oh,
gospodine GARTNER, to nije pravedno, mi smo samo jadni
srednjokolci, kako uope moete oekivati - to nije
PRAVEDNO, gospodine Gartner!' Negodovanje je umirio
izgovorivi rije koja je zvuala poput: 'BUUU.'
'etvorka nije loa. etvorka znai iznad prosjeka. Moete biti
ocijenjeni tom ocjenom a da pritom ne morate prodati ono to
napiete, zar ne? Ali petica znai superiornost. Zar se ne slaete
sa mnom kada kaem, da je sve to napiete i uspijete prodati,
superiorno i da zasluuje peticu?"
Uzeo sam pretposljednji keks s tanjura. "Gnjavim li te?
Otkrivam li ti vie nego to eli znati?" upitao sam je. "Iskreno
mi reci."
Ne elim da prestane, priaj, dobro?"
"A-ha. U to sam se vrijeme borio za visoke ocjene."
Nasmijala se prisjetivi se uenikih knjiica i indeksa.
"Napisao sam dosta toga i poslao lanke i prie novinama i
asopisima i neposredno prije kraja semestra jednu sam priu
poslao u proireno nedjeljno izdanje Long Beach PressTelegrama. Bila je to pria o amaterskom astronomskom klubu.
Poznavali su ovjeka na Mjesecu.
Zamisli ok! Vratio sam se iz kole, unio sam kantu za smee s
ceste, nahranio psa i mama mi prua pismo od PressTelegrama! Sledio sam se! Drhtavo sam ga otvorio, progutao
rijei, proitao ga jo jednom ispoetka. Kupili su moju priu!
Poslali su mi i ek na dvadeset dolara!
Nisam mogao zaspati, nisam mogao doekati da ujutro otvore
kolu. Konano je dolo vrijeme koli i esti sat, teatralno sam
ga bacio na stol, TRES! 'Evo vam ek, gospodine Gartner!'

Njegovo lice ... lice mu se ozarilo. estitao mije, rukovao se sa

mnom tako da jo sat vremena kasnije nisam mogao micati
aku. Obznanio je razredu daje Dick Bach prodao lanak kako
bih se jo bolje osjeao. Dobio sam peticu iz kreativnog pisanja,
vie se nisam morao truditi. Pomislio sam daje to kraj prie."
Razmiljao sam o tom danu ... je li se dogodilo prije dvadeset
godina, ili juer? to se deava s vremenom u naim glavama?
"Ali nije bio", rekla je.
"Nije bio to?"
"To nije bio kraj prie."
"Ne. John Gartner nam je pokazao to to znai biti pisac. Pisao
je roman o uiteljima. Vrisak u rujnu. Ba me zanima je li ga
dovrio prije smrti..." Ponovo, osjetio sam kako mi se grlo stee;
pomislio sam da bi bilo najbolje da zakljuim priu i
promijenim temu.
"Svaki nam je tjedan donosio poglavlje romana, itao ga naglas i
traio nas da mu iznesemo primjedbe i prijedloge. Bio je to
njegov prvi roman za odrasle. U nj je upleo ljubavnu priu i
svaki puta kad bi doao do tih dijelova, zacrvenio bi se, zatim
nasmijao i odmahivao glavom usred reenica za koje je mislio
da su preistinite i prenjene za trenera nogometa, a pogotovo da
ih dijeli sa svojim uenicima. Ali jednostavno nije znao opisivati
enske likove. I zato smo ga otvoreno kritizirali; rekli bismo:
'Gospodine Gartner, dama se ne doima dovoljno stvarnom kao
Rock Tavlor. Postoji li moda nain da nam je pokaete umjesto
da nam o njoj priate?'
A on bi se nasmijao i rupcem obrisao elo i zatim bi se sloio,
sloio bi se s naim primjedbama. Jer ono to nas je Veliki John
uio udarajui akom po stolu bilo je: 'Ne PRIAJTE mi,
POKAITE mi! DOGAAJ! i PRIMJER!'"
"Jako si ga volio, zar ne?"
Obrisao sam jo jednu suzu. "Ah ... bio je dobar uitelj, moja
mala wookie."
"Ako si ga volio, zato onda ne kae da si ga volio? Ne znam
to ne valja s tim rijeima?"
"Nikada nisam o tome razmiljao na taj nain. Volio sam ga. Jo
uvijek ga volim."

I prije nego sam znao to se deava, kleao sam ispred nje, rukama sam zagrlio njezine noge, glavu naslonio na njezino krilo i
jecao sam zbog uitelja za kojim nisam ni trepnuo kad sam prije
mnogo godina iz desete ruke saznao da je umro.
Milovala mije zatiljak. "Sve je u redu," rekla je njeno, "sve je u
redu. Sigurna sam daje ponosan na tebe i tvoje knjige. Sigurna
sam da i on tebe voli."
Kakav neobian osjeaj, pomislio sam. Tako se dakle osjea
ovjek kad plae! Prolo je mnogo godina otkad sam posljednji
put uinio neto drugo osim stezanja vilice i podizanja zidova
kako bih se obranio od patnje i tuge. Posljednji put sam plakao?
Nisam se mogao sjetiti. Onog dana kad mije majka umrla,
mjesec dana prije nego to sam postao zrakoplovni kadet koji je
namjeravao zaraditi krila obuavajui se za pilota ratnog
zrakoplovstva. Od dana kad sam se pridruio vojsci, intenzivno
sam vjebao kontrolu nad osjeajima: gospodine Bach, od sada
ete pozdravljati svakog leptira i muhu. Zato ete pozdravljati
leptire i muhe? Zato to oni imaju svoja krila, a vi ne. Ispred
onog se prozora nalazi leptir. Gospodine Bach, pozor: LICE!
Naprijed: TAKO! I: Pozor! Okrenite se prema leptiru:
POGLEDAJTE GA! Ruka: POZDRAV! Izbriite taj osmijeh s
usana, gospodine. Sada zgazite taj osmijeh, ubijte ga, UBIJTE
GA! Sada ga pokupite, iznesite van i pokopajte. Tko ima
kontrolu nad vaim osjeajima, gospodine Bach?"
To je bila sr mojih treninga, to je bilo ono za to sam mario:
tko ima kontrolu?
Tko ima kontrolu? Ja! Ja, bie razuma, ja, bie logike,
provjeravam i vaem i procjenjujem i odabirem nain djelovanja
i reagiranja, ivot kakav elim. Ja-razumno bie nikad nisam
obraao panju na ja-emocionalno bie, prezirao sam ga,
smatrao ga nebitnom sitnicom, nikada mu nisam dozvoljavao da
preuzme kormilo.
Sve do veeras kad sam podijelio prolost sa svojom najboljom
prijateljicom, sa sestrom. "Oprosti mi, Leslie", rekao sam
ustavi i obrisavi lice. "Ne znam to mi se dogodilo. Nikad mi
se prije tako neto nije dogodilo. Zaista mije ao."

"Nikada ti se prije nije dogodilo to? Nikada nisi tugovao zbog

neije smrti ili nikada nisi plakao?" "Nikada nisam plakao. Ve
jako dugo." "Jadni Richard ... moda bi trebao ee plakati."
"Ne, hvala. Mislim da se samom sebi ne bih sviao da mi to
prijee u naviku."
"Misli li da je pla lo, da mukarci ne smiju plakati?" Sjeo sam
na svoju stolicu. "Drugi mukarci mogu plakati, ako ele. Ali
mislim da to nije za mene."
"Oh", uzdahnula je. Uinilo mi se kao da razmilja o tome, kao
da me osuuje. Kao da razmilja kakva sam ja to osoba kad
elim kontrolirati svoje osjeaje? Kakva je to osoba koja
osuuje drugu osobu zbog elje da kontrolira osjeaje? ena
koja zna voljeti, ena koja zna puno vie od mene o osjeajima i
kako ih izraziti. Nakon duge utnje, nije izrekla presudu, ve je
rekla: "I to se zatim dogodilo?"
"Zatim sam napustio prvu godinu na koledu. To je jedina
godina koju sam uzalud protratio, ali ne do kraja. Pohaao sam
streliarstvo i ondje upoznao Boba Keecha, instruktora letenja.
Koled je bio totalni promaaj, letenje mi je promijenilo ivot.
Ali prestao sam pisati, nakon srednje kole, sve dok nisam
napustio vojsku, oenio se i otkrio da jednostavno nisam u
stanju dugo zadrati bilo kakav posao. Ubrzo bi mi dosadilo sve
to sam radio, monotonija bi me unitila i zatim bih dao otkaz.
Bolje gladovati, nego ivjeti k'o biljka!
Na kraju, konano, shvatio sam emu nas je John Gartner
pokuavao nauiti: Ovakav je osjeaj kad prodate priu!
Nekoliko godina nakon to je umro, shvatio sam njegovu
poruku. Ako srednjokolac moe prodati jednu priu, zato ih
odrasla osoba ne bi mogla prodati vie?"
Promatrao sam samog sebe, znatieljan. Nikada nisam ovoliko i
ovako priao, ni sa kim.
"I tako sam poeo skupljati odbijenice. Prodao bih priu ili
dvije, nakon ega bih skupio mnotvo odbijenica sve dok ne bih
presuio idejama i poeo gladovati. Zatim bih pronaao posao
dostavljaa ili izraivaa nakita ili pisca tehnikih prirunika,
radio bih sve dok ne bih poludio. Zatim bih se ponovo vratio
pisanju, prodao priu ili dvije, skupljao odbijenice sve dok ne

bih ostao bez ideja; pronaao bih novi posao ... Sve se vrtjelo u
krug. Svaki sam put sve polaganije iscrpljivao ideje sve dok
konano nisam nauio kako preivjeti s pisanjem i poslije toga
se nisam osvrtao na prolost. Eto, tako sam postao pisac."
Njezin je tanjur bio pun keksa, a moj su pokrivale samo mrvice.
Navlaio sam vrak prsta, poeo ih skupljati i paljivo jesti, po
redu, jednu za drugom. Bez komentara, sluajui me i dalje,
svoje je kekse prebacila na moj tanjur, za sebe je zadrala samo
jedan.
"Uvijek sam sanjao o ivotu pustolova", rekao sam. "Dugo mije
trebalo da shvatim da jedino ja ujLvojJavjjtmpgu unijeti
pustolovinu, a sebe uiniti pustolovom. I zato sam poeo raditi
ono to volim, pisao sam o tome, knjige i prie za asopise."
Paljivo me promatrala kao da sam mukarac kojeg je poznavala
ve tisuama godina.
Odjednom sam osjetio grinju savjesti. "Priam i priam", rekao
sam. "to si mi to uinila? Rekao sam ti da sam slua, a ne
govornik i sada mi ne vjeruje."
"Oboje smo sluai", rekla je. "Oboje smo govornici."
"Najbolje bi bilo da zavrimo partiju", rekao sam. "Ti si na
redu."
Zaboravio sam svoju briljantnu zamku, i dok sam je se
pokuavao prisjetiti, ona je ve sagledala svoj poloaj i odigrala
potez.
Nije pomaknula pjeaka na polje koje joj je bilo neophodno za
preivljavanje. Bio sam alostan, ali i ushien. Konano e
vidjeti to sam joj pripremio. Na kraju krajeva, to je pravo
uenje, pomislio sam. Nije bitna pobjeda. Nije vano to to smo
izgubili, ve kako smo izgubili i kako nas je poraz promijenio i
to smo nauilis-spoznali za budunost, za budue igre. Poraz je
na neobian nain pobjeda.
Kraljica se pomaknula i pojela njenog konja iako je bio zatien.
Sada e njen pjeak pojesti moju kraljicu, planiranu rtvu.
Hajde, pojedi kraljicu, ti mali vrae, uivaj dok moe ...
Njen pjeak nije pojeo moju kraljicu. Umjesto toga, nakon
nekoliko trenutaka razmiljanja, lovac je s jednog kuta ploe

odletio na drugi, a njene su me nonoplave oi promatrale u

iekivanju reakcije. "ah-mat", apnula je.
Problijedio sam. Nisam mogao vjerovati. Zatim sam razmotrio
njene poteze, uzeo depni blok i ispisao pola stranice.
"to si napisao?"
"Lijepu, novu misao", rekao sam. "Na kraju krajeva, to je
smisao uenja: ne jesmo li izgubili, ve kako smo izgubili i
koliko nas je poraz promijenio i to nam je dao da sa sobom
ponesemo u budunost, da primijenimo u drugim igrama. Poraz
je na neobian nain i pobjeda. "
Sjedila je na sofi, bosa, noge je udobno smjestila ispod sebe. Ja
sam sjedio na stolici nasuprot nje i svoje cipele paljivo stavio
na niski stoli kako ne bi ostavile tragove na staklu.
Uiti Leslie kako da govori atru bilo je poput gledanja novog
skijaa na vodi kako se od prve uspijeva izdii na povrinu. Kad
je shvatila principe jezika, sigurno ga je progovorila. Danima,
danima sam kao dijete uio taj govor zanemarujui pritom
algebru.
"Papa, Lepeslipijepe", rekao sam, "rapazpumipijepe stopo tipi
gopovoporipim? "
"Naparapavnopo... naparapavnopo dapa rapazupuvnipijepem!"
rekla je. "Kapakopo sepe kapaepe malo, mucasto stvorenje
napa apavapatripi? "
"Papa, mapalopo, mupucapastvopo stvoporepenjepe,
naparapavnopo!"
Brzo je uila. Zaista ima um koji oduzima dah! Pravi uitak!
Jedini je nain da joj pariram bio da prouavam neto to ona
nikada nije vidjela, da izmislim nove naine komunikacije, ili da
se nauim oslanjati na istu intuiciju. Te sam se veeri dokazao.
"Uz pomo samo jednog pogleda mogu rei da si dugo svirala
klavir, gospoice Parrish. Vidjevi glazbu ondje, Beethovenove
sonate na poutjelom papiru s izblijedjelim oznakama
oznaenim obinom olovkom izmeu biljeaka. Da pokuam
pogoditi ... od srednje kole?"
Odmahnula je glavom, Kad sam bila djevojica, nacrtala sam
klavijaturu na papiru kako bih mogla vjebati. Bili smo

siromani i to mi je bila jedina ansa. Prije toga, prije nego sam

prohodala, mama mi je ispriala, otpuzala sam ravno do prvog
klavira koji sam vidjela u ivotu. Od tog trenutka, glazba je bila
sve to sam eljela. Ali dugo sam vremena bila prisiljena ivjeti
bez nje. Moji su se roditelji razveli; majka se razboljela; brat i ja
smo se neko vrijeme selili iz sirotita u sirotite."
Stegnuo sam vilicu. Tmurno djetinjstvo, pomislio sam. Kakve je
tragove ostavilo na njoj?
"Kad mi je bilo jedanaest godina, mama je izala iz bolnice i
preselili smo se u ruevine Ratne kue sagraene prije
Revolucije, klimavi, veliki, debeli kameni zidovi, takori, rupe
na podovima, zaepljeni kamin. Unajmili smo je za dvanaest
dolara mjeseno, a mama ju je pokuala obnoviti. Jednog je
dana ula da se prodaje stari pijanino i kupila mi ga je! Stajao ju
je itavo bogatstvo, etrdeset dolara. Ali promijenio je moj
svijet; vie nikada nisam bila ona stara."
Nagnuo sam se prema naprijed. "Sjea li se prijanjeg ivota u
kojem si svirala klavir?"
"Ne", odgovorila je. "Nisam sigurna da vjerujem u prole ivote.
Ali dogodilo mi se neto udno. Glazba koja je nastala u vrijeme
Beethovena, koja je nastala na poetku 1800.-ih godina, kao da
sam je se prisjeala, lagana je, ini se kao daje, nakon samo
jednog pogleda u note, mogu odsvirati. Beethoven, Schubert,
Mozart - kao da se susreem sa starim prijateljima. Ali ne i sa
Chopinom, Lisztom ... to je za mene potpuno nova glazba."
"Johann Sebastian? On je komponirao na poetku osamnaestog
stoljea ..."
"Ne. Njega moram prouavati."
"Netko tko je svirao klavir na poetku devetnaestog stoljea",
rekao sam, "morao je poznavati Bacha, zar ne?"
Odmahnula je glavom. "Ne. Njegova su djela bila izgubljena,
zaboravljena do sredine devetnaestog stoljea kad su otkriveni
rukopisi i ponovo objavljeni. Godine 1810., 1820. nitko nije
znao nita o Bachu."
Vrat mi se najeio. "eli li otkriti jesi li ivjela u to vrijeme?
Proitao sam knjigu, nain kako da se prisjeti proteklih ivota.
eli li ga isprobati?"

"Moda, jednom ..."

Zastoje toliko neodluna? Kako tako inteligentna osoba nije
sigurna da su nai ivoti neto vie od obinog bljeska u
vjenosti?
Nedugo zatim, neto poslije jedanaest sati na veer, pogledao
sam na sat. Bila su etiri sata izjutra. "Leslie! Zna li koliko je
sati?" Ugrizla se za usnicu, dugo je promatrala strop. "Devet?"
16.
-Buenje u sedam sati ujutro i let na Floridu nee biti ba
najugodnije iskustvo, pomislio sam nakon to me je ostavila u
hotelu i odvezla se u mrak. Nisam obiavao ostajati budan
nakon deset sati na veer. Bila je to navika koju sam stekao dok
sam jo putovao avionom po unutranjosti zemlje i prodavao
vonje. U to bih se vrijeme rano povukao na poinak, sat
vremena nakon to bi sunce zalo. Otii na spavanje u pet sati
ujutro, probuditi se u sedam i letjeti pet tisua kilometara bit e
pravi izazov.
Ali toliko sam toga morao i jo uvijek mogu uti od nje. Imala je
toliko toga za rei!
Neu umrijeti ako se jednom dobro ne naspavam, zakljuio sam.
Koliko ljudi u svom ivotu mogu s tolikim zanimanjem sluati i
kome mogu neumorno priati jo dugo nakon to s tanjura
nestane posljednji keks? S Leslie i s kim jo? upitao sam se..
Zaspao sam ne saznavi odgovor.
17.
Leslie, oprosti to te zovem ovako rano. Jesi li budna?" Istog
dana, neto poslije osam sati ujutro odluio sam je nazvati.
"Sada jesam", rekla je. "Kako si mi danas ujutro, wookie?"
"Ima li vremena danas? Sino nismo dovoljno dugo razgovarali
pa sam pomislio da bismo, ako ti obveze to dozvoljavaju, mogli
zajedno ruati. I veerati, ako se slae?"
"Ali rekao si da se danas vraa na Floridu?"
"Promijenio sam odluku. Letim sutra."
"Oh, Richarde, ao mije. Imam dogovoren ruak s Idom, zatim,
poslijepodne me oekuje sastanak. I dogovor za veeru. Oprosti.
Vrlo bih rado bila s tobom, ali mislila sam da e odletjeti."

To e me nauiti pameti, pomislio sam. Kako mogu tako neto

oekivati? Kako sam mogao pomisliti da nema nita drugo za
raditi ve sjediti i razgovarati sa mnom? Osjetio sam beskrajno
duboku usamljenost.
"Nema problema", rekao sam. "Najbolje bi bilo da odletim. Ali
prije toga ti moram rei da sam uivao sino. Mogao bih te
sluati, razgovarati s tobom sve dok od posljednjeg keksa na
svijetu ne bi ostale samo mrvice. Jesi li svjesna toga? Ako nisi,
ja ti sada kaem!"
"I ja sam uivala. Ali svi ti keksi kojima me mali prai hrani,
sad u tjedan dana morati gladovati kako bi me mogao
prepoznati. Tako sam debela. Zato i ti ne moe ivjeti na
sjemenkama i celeru?"
"Sljedei u put donijeti sjemenke celera."
"Ni sluajno nemoj zaboraviti."
"Vrati se u krevet. ao mi je to sam te probudio. Hvala ti na
proloj noi."
"Hvala tebi", rekla je. "Bog."
Spustio sam slualicu i poeo slagati stvari u torbu. Prekasno je
za let od Los Angelesa na istok. Put je dug. Ne mogu stii prije
mraka.
Nije mi se sviala pomisao na letenje nou u avionu T-33.
Motor se rasplamsa, svako je prisilno slijetanje u tako tekom i
brzom avionu komplicirano i danju; cma no bi takvo
prizemljenje uinila jednim neugodnim, ak uasnim iskustvom.
Ako uzletim prije podneva, pomislio sam, u Austin, Teksas, u
stii do pet sati, po njihovom vremenu. Ako uzletim u est sati,
na Floridu u stii u devet i trideset, deset sati po ondanjem
vremenu. Ima li svjetla nakon devet sati? Nema.
Pa to onda? T je siguran avion, do sada sam se bez razmiljanja
mogao osloniti na nj ... dogodila se jedna manja, ali misteriozna
pukotina na hidraulici, to je jedini problem koji nisam uspio
rijeiti. Ali mogao bih izgubiti tekuinu iz hidraulike. To bi bila
katastrofa. Konice bi otkazale, krilca bi bilo teko pomicati,
konice na kotaima bi oslabile. No cijela bi se situacija mogla
drati pod kontrolom.

Ali cijelo me vrijeme, dok sam se pakirao i planirao let,

spopadala gotovo nezamjetna slutnja. Jednostavno se nisam
mogao vidjeti kako slijeem na Floridu. to bi se moglo
dogoditi? Vrijeme? Obeao sam samom sebi da vie nikada
neu letjeti za vrijeme oluja tako da to najvjerojatnije ne moe
biti problem. Otkazivanje elek-trosustava?
To bi mogao biti problem. Izgubiti elektrini napon u T-ju i
ostati bez pumpe za gorivo u glavnim krilnim spremnicima i biti
prisiljen osloniti se na nagibne spremnike i spremnike u trupu.
Veina bi instrumenata otkazala kao i radio i navigacijska
oprema. Konice ne bi radile, niti krilca. Nestanak elektrinog
napona znai slijetanje velikom brzinom to znai da mi je
potrebna dugaka pista. Naravno, niti svjetala ne bih imao.
Generator, elektrini sustavi, nikada nisu otkazali. Je li mogue
da su mi aputali da je mogue da sada otkazu? Ovaj avion nije
Mustang. Zato se, kog' vraga, brinem?
Sjeo sam na rub kreveta, zatvorio oi, opustio se i motrio
letjelicu, zamislio sam je kako lebdi ispred mene. Pregledao sam
je paljivo od repa do nosa u potrazi za moguim kvarovima.
Samo nekoliko nedostataka, nebitnih ... utori na jednoj od guma
bili su gotovo istroeni, bravica na vratima plenum komore bila
je istroena, mala pukotina na hidraulici u sredinjem dijelu
kuita s motorom koju nismo uspjeli pronai. Nikakvih razloga
za uzbunu, telepatskih, koji bi me izvijestili da bi elektrini ili
bilo koji drugi sustav mogao otkazati. Pa ipak, kad sam si
pokuao predoiti kako veeras stiem na Floridu, nisam
uspijevao.
Naravno. Neu ii na Floridu. Sletjet u prije mraka, negdje
drugdje.
Bez obzira na to, nisam se mogao vidjeti kako danas
poslijepodne naputam T-33. Trebalo bi biti lako. Trebao bih se
bez potekoa vidjeti. Ono sam ja, motor je iskljuen; vidi li,
Richarde? Gasi motor na nekom aerodromu na koji si sletio ...
Nita nisam vidio.
Probaj sa slijetanjem. Moe vidjeti okret, pistu iz zraka kako se
velianstveno protee, kontrole su spremne za slijetanje, tri su
malena kotaa vani i spremna dodirnuti tlo?

Nita.
Pa, to sad, pomislio sam. ini mi se da danas nisu zakazali
elektrini sustavi, ve duhovni.
Podigao sam slualicu i nazvao meteoroloku postaju. Do
Novog Meksika e sve biti mirno, rekla je gospoa, zatim u
zaci u polje hladne fronte, u oluju i grmljavinu na visini od
13.000 metara. Nevrijeme u preletjeti na visini od 14,000
metara ako se T moe popeti tako visoko. Zato si ne mogu
predoiti kako slijeem?
Jo jedan poziv, u hangar.
"Ted? Bog, Richard pri telefonu. Silazim za sat vremena moe li izvui T-ja i napuniti gorivo? Kisik je u redu, ulje je u
redu. Moda bi ga mogao napojiti s dva deci tekuine za
hidrauliku."
Na krevetu sam rairio karte, zapisao biljeke o navigacijskim
frekvencijama, smjerove, visine kojih se moram drati.
Isplanirao sam rutu, izraunao koliko mi treba goriva. Moi
emo se popeti na 14.000, ali najedvite jade.
Uzeo sam karte i prtljagu, platio hotelski raun i uzeo taksi do
aerodroma. Bilo bi dobro da se ve danas ponovo vidim s mojim
damama koje me ekaju na Floridi. Mislim da bi to bilo ba
dobro.
Prtljagu sam stavio u avion, zatvorio vrata, zakljuao ih i
osigurao, popeo sam se Ijestvama do letake kabine, izvadio
kacigu iz torbe i objesio je na kuku. Nevjerojatno. Za
dvadesetak emo se minuta, ovaj avion i ja, penjati uvis i
preletjeti granicu Arizone.
"RICHARDE!" Ted je viknuo iz ureda. "TELEFON! HOE LI
SE JAVITI?"
"NE! RECI DA SAM OTIAO!" Zatim sam, iz puke znatielje,
viknuo: "TKO ZOVE?"
Upitao je i viknuo: "LESLIE PARRISH!"
"RECI JOJ DA PRIEKA MINUTU!" Ostavio sam kacigu i
masku za kisik i otrao se javiti na telefon.
Do trenutka kad je dola na aerodrom po mene, avion je bio
spremljen i osiguran u hangaru; prekriven ceradom; kabina
zatvorena, zakljuana i pokrivena.

Zato si nisam mogao predoiti kako slijeem, zakljuio sam,

nisam se mogao vidjeti u tim okolnostima zato to nisu
predstavljale najbliu budunost.
Prtljagu sam ubacio u prtljanik i smjestio se na sjedalo do nje.
"Bog, maleni moj vvookie, slian svim drugim wookiejima,
samo malo manji", rekao sam, "drago mije da te vidim! Kako to
da si se rijeila obveza?"
Leslie je vozila limuzinu s barunastom unutranjou boje
pijeska. Nakon to smo pogledali film s wookiejem. nazvali smo
je Bantha, po upavom mamutu - figuri od pijeska koja se
pojavljuje u istom filmu. Polagano je zaokrenuta krivinom i
pridruila se rijeci raznobojnih Bantha automobila koji su se
istovremeno kretali uz nas.
"S obzirom da imamo malo vremena za nas, zakljuila sam da
bih mogla malo izmijeniti planove. Moram pokupiti neke
stvarice na Akademiji nakon ega sam slobodna. Gdje bi elio
ruati?"
"Svejedno mi je. U Magic Panu, ako nema guve. Ima odjeljak
za nepuae, zar ne?"
"Za vrijeme ruka se mora ekati barem sat vremena." "Koliko
vremena imamo?"
"Koliko eli?" rekla je. "Veera? Film? ah? Razgovor?" "Oh,
slatkice! Zar si cijeli dan oslobodila zbog mene? Zna li koliko
mi to znai?"
"Znai da u vrijeme radije provesti s gostujuim wookiejem,
nego s bilo kim drugim. Ali nema vie vrele okolade i keksa i
drugih poasti! Ti ako eli, jedi nezdravo, ali ja se vraam na
dijetu kako bih se iskupila za grijehove!"
Dok smo se vozili, ispriao sam joj sve o jutronjem neobinom
iskustvu, o telepatskom pregledu aviona i letu i o neobinim,
prolim vremenima kada sam tako prikupljao tone informacije.
Sluala me paljivo, kao i uvijek kad bih joj priao o paranormalnim pokusima. Ali, iza maske pristojnosti i usredotoenosti,
otkrio sam da me slua kako bi dobila odgovor i objanjenje za
dogaaje i zanimanje koje se prije nije usuivala razmatrati.
Sluala me je pozorno kao da sam neki prijateljski Leif Ericson

koji se vratio s dijapozitivima neke zemlje za koju je ula, ali u

kojoj nije bila.
Parkirala je auto pokraj ureda Filmske akademije i rekla mi:
"Odmah se vraam. Hoe li me priekati, ili ide sa mnom?"
"ekat u te. I ne uri."
Promatrao sam je kako se udaljavala kroz osunanu podnevnu
guvu, ulicom kojom su brujali prolaznici. Skromno odjevena, u
bijelu ljetnu majicu i bijelu suknju, ali, Boe, koliko se glava
okretalo za njom! Svaki je mukarac u krugu od desetak metara
usporio i pogledao je. Kosa boje meda leprala je slobodno i
veselo dok se urila kako bi prela cestu na zeleno svjetlo.
Rukom se zahvalila vozau koji joj je dozvolio da proe, a on
joj je odmahnuo, dobro nagraen.
Kakva ena, pomislio sam.
Nestala je u zgradi, a ja sam se ispruio na sjedalu i zijevnuo.
Najbolje bi bilo da iskoristim ovo vrijeme i nadoknadim
nedostatak sna. Za to e mi biti dovoljno pet minuta
autohipnotikog odmora.
Sklopio sam oi, duboko udahnuo. Moje je tijelo u potpunosti
oputeno: sad. Jo jedan udah: Um mi je potpuno oputen: sad.
Probudit u se u trenutku Lesliena povratka; odmoran i svje
kao da sam spavao osam sati.
Autohipnoza za odmor jako je djelotvorna, posebice kad je
prethodne veeri ovjek spavao samo dva sata. Mozak mi je
prekrila tama; buka ulice je nestala. Zaglibio duboko u crni
katran, vrijeme je stalo. Zatim u sreditu ugljenog crnila,
!! SVJETLOST!!
Kao daje zvijezda pala na mene, deset puta sjajnija od Sunca, i
kao da sam od njene svjetlosti ogluio.
Nestale su sjene, boje, toplina, sjaj, tijelo, nebo, Zemlja, Svemir,
vrijeme, nestali su predmeti, ljudi, rijei. Ostala je samo
SVJETLOST!
Gluhonijem sam lebdio bljetavilom. Nije to bila svjetlost, znao
sam, taj beskrajni sjaj je prodirao kroz mene kakav sam neko
bio, to nije svjetlost. Svjetlost, ona predstavlja, ona predstavlja
neto drugo, sjajnije od same svjetlosti, ona je Ljubav! toliko

jaka daje ideja o intenzitetu samo smijena zamisao u odnosu na

golemu ljubav koja me obuzela.
JA SAM!
TI SI!
I LJUBAV: TO JE SVE: SVE TO JE VANO!
Srea je eksplodirala u meni i raznijela me, odvojila je atom od
atoma, ljubav, poput ibice koja pada na sunce. Srea,
nepodnoljiva, ne vie! Guio sam se! Dosta, molim te!
U trenutku kad sam je zamolio, Ljubav se povukla, nestala je u
mraku podnevnim suncem obasjanog Beverly Hillsa, sjeverna
hemisfera trei planet omanja zvijezda mala galaksija manji
svemir maleni preokret u vjerovanju u prihvaenu dimenziju
vremena i prostora. Ja sam bio samo mikroskopski oblik,
beskrajno dug, stajao sam iza glavne igraonice, promatrao sam
je samo jednu nanosekundu, otkrio sam njenu sutinu i zamalo
sam ispario, u oku.
Probudio sam se u Bantha vozilu, srce mi je snano udaralo, a
licem su se slijevale suze.
Ljubav! Toliko snana! Daje zelena, bila bi tako
transcendentalno zelena daje ni sam Princip zelene boje ne bi
mogao zamisliti... kao da stoji na golemoj lopti, kao da stoji na
suncu koje nije sunce, bila je beskrajna, nije bila ograniena
obzorom, bila je toliko sjajna i BEZ SJAJA, pogledao sam
otvorenim oima u najsjajniju ... a nisam zapravo imao oi
NISAM MOGAO IZDRATI SREU koju mi je ta ljubav
otkrila .... Kao da sam u dubokoj i mranoj pilji izgubio
posljednju svijeu i nakon nekog vremena, prijateljica,
prijateljica mije pomogla otvoriti oi, aktivirala je hidrogensku
bombu.
Nakon svjetlosti, ovaj svijet...; nakon te svjetlosti, ideja o ivotu
i smrti, jednostavno je ... nevana.
Sjedio sam u autu i mirkao, hvatao zrak. Boe! Trebalo mi je
deset minuta vjebe, da ponovo nauim disati. to ... Zato ...
Ai! Ondje, plavokoso i nasmijeeno lice iznad nogostupa, glave
se okreu za njom i promatraju je. Trenutak kasnije, Leslie je
otvorila vrata, odloila omotnice na stranje sjedite i sama se

smjestila iza volana. "Oprosti, wook, potrajalo je. Zadrali su

me. Jesi li se otopio do smrti ovdje?"
"Leslie, moram ti neto ispriati. Naj... neto mi se maloprije
dogodilo ..."
Okrenula se uzbunjeno. "Richarde, jesi li dobro?" "Izvrsno!"
rekao sam. "Dobro sam, dobro, dobro, jako dobro." Zamuckivao
sam, ispriao sam joj dijelove i detalje i utihnuo. "Sjedio sam
ovdje, nakon to si otila, zatvorio oi... Svjetlost, ali nije to bila
svjetlost. Neto sjajnije od svjetlosti, ali ne sjaj, bezopasno.
LJUBAV, ne istroeni i isprazni slogovi, ve Ljubav kakva je!
Drukija od svih ljubavi koje sam pokuao zamisliti. I
LJUBAV! TO JE SVE: SVE TO JE VANO! Rijei, ali nisu
to bile prave rijei, pa ak ni ideje. Jesi li ikada ... zna li?"
"Da", odgovorila je. Nakon kratke je stanke nastavila: "Gore u
zvijezdama, kad sam napustila tijelo. Sjedinjenje sa ivotom, sa
svemirom, bilo je tako divno, ljubav toliko jaka i srea da sam
se rasplakala!"
"Ali zato se to dogodilo? Samo sam se kratkim hipno-snom
elio odmoriti. To sam ve tisuu puta uinio! Ali ovaj put,
JAO! Moe li zamisliti nepodnoljivu sreu? Moe li zamisliti
sreu, toliko snanu da moli daje iskljue?"
"Da", odgovorila je. "Mogu ..."
Sjedili smo neko vrijeme nita ne govorei. Zatim je upalila
Ban-tha vozilo i izgubili smo se u prometu sretni zbog vremena
koje smo proveli zajedno i svega to je jo pred nama.
18.
Osim aha, kad smo zajedno, nema druge akcije. Ne penjemo se
zajedno na planine, ne splavarimo na divljim brzacima, ne
borimo se zajedno. Kad smo zajedno, ne izlaemo svoje ivote
riziku. ak i ne letimo. Naa je najvea zajednika pustolovina
bila vonja u gustom prometu na Aveniji La Cienega poslije
ruka. Zato me tako opinjava?
"Jesi li primijetila", upitao sam je kad je skrenula na zapad, na
Melroseu, na putu kui, "da je nae prijateljstvo potpuno ...
pasivno?"

"Pasivno?" Pogledala me preplaena kao da sam je dodirnuo.

"Oh, ti, ba si neki. Ponekad ne znam ali li se, ili si ozbiljan.
Pasivno!"
"Ne. Zaista. Ozbiljan sam. Zar se ne bismo trebali zajedno
skijati, daskati na Havajima, zar ne bismo trebali zajedno raditi i
neto energino? Najtea nam je vjeba podii kraljicu i
istovremeno izgovoriti 'ah'. Samo sam primijetio. Nikada nisam
imao prijateljicu nalik na tebe. Zar nismo previe pasivni;
moda previe priamo?"
"Richarde," rekla je, "ah i razgovor su dovoljni, molim te. Ne
elim organizirati zabave i razbacivati se novcem. Pa to su
najomiljenije vjebe ovdanjeg puanstva."
Skrenula je u sporednu ulicu, zatim na kolni prilaz i parkirala se
ispred garae.
"Ispriaj me na trenutak, Leslie. Otrat u kui i spaliti svaki
dolar koji imam. Zaas u se vratiti..."
Nasmijala se. "Ne mora ih spaliti. U redu je imati novac. Ali
ono to je eni vano jest da li ga koristi kako bi je kupio.
Oprez! Nemoj nikada pokuati tako neto."
"Prekasno", rekao sam. "Uinio sam to, i to nekoliko puta."
Okrenula se prema meni naslonivi se na vrata. Nije ih
namjeravala otvoriti.
"Ti? Zato me to toliko iznenauje? Nekako te ne mogu
zamisliti kako ... Priaj mi. Jesi li kupio koju kvalitetnu enu?"
"Novac ini udne stvari. Bojim se, ne mogu gledati kad se to
dogaa meni, kad to vie nije film, ve prava stvar, stvarni ivot.
Kao da sam trei u ljubavnom trokutu koji nasilno pokuava
pronai svoje mjesto izmeu ene i mog novca. Novac je i dalje
novina u mome ivotu. Upoznam enu koja nema ba neke
prihode, koja je na rubu steaja, kasni s plaanjem rauna. Mogu
li joj rei: Neu potroiti niti centa kako bih ti pomogao."
Trebao mije odgovor na to pitanje. Dio moje savrene ene
ukljuivao je tri ene s kojima sam se sprijateljio, a koje su se
borile za golu egzistenciju.
"Radi onako kako misli da mora", rekla je. "Ali vara se ako
misli da e te voljeti zato to im plaa raune ili kupuje

hranu. Jedan od naina da bude siguran jest da im ne dozvoli

da ovise o tebi zbog novca. Vjeruj mi, znam to govorim!"
Kimnuo sam glavom. Kako zna? Zar je okruuju mukarci koji
se pokuavaju doepati njenog novca?
"To nije ljubav", rekao sam. "Niti jedna me od njih ne voli.
Uivamo u zajednikom drutvu. Mi smo ti neka vrsta sretnih
parazita." "Grf." "Molim?"
"Grf": izraz gaenja. 'Sretni paraziti', vidim buhe." "Oprosti. Taj
problemi jo uvijek nisam uspio rijeiti." "Sljedei im put
nemoj rei da ima novaca", rekla je. "Ne uspijevam u tome. Ne
znam lagati. Izvadim depni blok i zajedno s njim iz depa
izvuem novanice od sto dolara. Raspre se po stolu i padnu na
pod i onda ona kae: 'Hej, rekao si mi da ivi na socijalnoj
pomoi!' to da radim?"
"Moda ti nema pomoi. Ali budi paljiv. Nema grada koji e ti
kao ovaj na mnogo naina pokazati kako mogu propasti ljudi
koji ne znaju baratati novcem." Konano je otvorila vrata. "Jesi
li za salatu, neto zdravo? Ili mali prai eli vrelu okoladu i
sladoled?"
Unutra, pustila je Beethovenovu sonatu, tiho, napravila veliku
zdjelu salate sa sirom i ponovo smo zaglibili u razgovor.
Propustili smo zalazak sunca, propustili smo film, igrali smo ah
i vrijeme je, rezervirano samo za nas dvoje, proletjele.
102
"Sutra ujutro moram rano poletjeti. To mi se mota po glavi",
rekao sam. "Zar ti se ne ini da nisam u formi? Izgubio sam tri
igre od etiri? Ne znam to se desilo s mojom strategijom ..."
"Igra bolje nego ikad", rekla je i trepnula. "Ali i ja sam sve
bolja. Jedanaesti lipnja e zapamtiti kao dan kad si posljednji
put pobijedio Leslie Parrish u ahu."
"Smij se dok moe, vragolanko. Sljedei put kad se suoi s
ovom glavom, imat u pohranjene sve informacije iz
knjigeiwtave zamke u ahu i svaka e te od njih sakrivena ekati
negdje na ploi." Uzdahnuo sam. "Mislim da bih trebao krenuti.
Hoe li me vozaica Bantha vozila odbaciti do hotela?"
"Naravno", odgovorila je, ali nije se pomaknula od stola.

S namjerom da joj se zahvalim na danu koji mije priutila,

primio sam njezinu ruku, njenu i toplu. Dugo smo se vremena
gledali i nita nismo govorili, nismo primijetili daje vrijeme
stalo. Tiina nam je rekla sve to se nikada nismo usudili izraziti
rijeima.
Zatim smo se iznenada zagrlili, njeno ljubili, njeno.
U tom se trenutku nisam sjetio da u, zaljubivi se u Leslie
Parrish, izgubiti jedinu sestru koju sam ikada imao.
19.
Ujutro sam se probudio i ugledao suneve zrake koje su
obasjavale njezinu zlatnu kosu koja je valovito padala preko
jastuka. Otvorio sam oi i ugledao njezin osmijeh.
"Dobro jutro, \vookie", rekla je, tako bliska i tako topla da sam
jedva uo rijei. "Jesi li dobro spavao?"
"Mmmm!" odgovorio sam. "Da! Da, naravno, hvala ti. Spavao
sam izvrsno. Sanjao sam predivan san, sino, sino si me
namjeravala odbaciti do hotela! Nisam mogao odoljeti, morao
sam te poljubiti i onda ... kakav predivan san!"
Konano, hvala ti, Boe, konano ena uz koju sam se probudio
nije stranac. Konano, konano se u mom ivotu nala ena koja
tu i pripada, i ja s njom.
Dodirnuo sam njezino lice. "Ostat e ovdje jo samo nekoliko
sekundi, zar ne, i onda e nestati? Ili e se oglasiti budilica ili
telefon i javit e mi se s pitanjem: Jesi li dobro spavao. Nemoj
me jo zvati. elim jo malo sanjati, molim te."
'"Ding-dong ..."' rekla je tiho. Zbacila je plahte i u ruci drala
zamiljenu slualicu, naslonila ju je na uho. Sunce je umivalo
njezin osmijeh, gola ramena i grudi. Odmah sam se probudio.
'"Ding--dong ...' Halo, Richarde? Jesi li dobro spavao noas?
Ha?"
U tom se trenutku pretvorila u nedunu zavodnicu, istu i
netaknutu - zvjezdano sjajni mozak u tijelu boice seksa.
Trepnuo sam vidjevi intimni pokret koji je izvela preda mnom,
uvi reenicu i ugledavi joj sjaj u oima.
ivot s glumicom! Nisam o tome razmiljao - nisam se nikada
zapitao koliko se razliitih Leslie krije u ovom tijelu, koliko njih

mogu dodirivati, koliko se njih moe pojaviti pod svjetlom

pozornice u tijelu ove osobe?
"Ti si... tako ... tako si lijepa!" Zamuckivao sam. Pokuavao sam
pronai prave rijei. "Zato mi nisi rekla da si tako ... lijepa?"
Telefon je ispario iz njene ruke, a neduan se osmijeh pretvorio
u zavodniki. "Nikada nisi pokazao zanimanje."
"Ovo e te iznenaditi, ali najbolje bi ti bilo da se pone
navikavati, zato jer je igra rijeima moja profesija, i samim time
si s vremena na vrijeme neu moi pomoi, ve u govoriti u
stihovima. Takve sam naravi i ne mogu se mijenjati. O, kako
lijepa ti si!"
Polagano je kimala glavom. "Jako dobro, kovau rijei. Hvala ti.
Mislim da si i ti prekrasan." Za desetinku sekunde obuzela ju je
posve nova misao. "A sada, isto igre radi, hajde da izraavamo
osjeaje, ali bez rijei."
Da li da umrem od sree odmah, zapitao sam se, ili da ostanem
iv jo neko vrijeme?
Ostanak me vie privlaio. Lebdio sam na rubu smrti izazvane
uitkom, gotovo bez rijei, ali ne bez glasa.
Nisam mogao izmisliti enu toliko savrenu za mene, pomislio
sam, a iva je i ovdje je, godinama se sakrivala u poznanici po
imenu gospoice Leslie Parrish, zamaskirala se u mog
poslovnog partnera, moju najbolju prijateljicu. Dovoljan je bio
jedan jedini pogled na nju okupanu suncem da ta zapanjujua
povrina nestane. Svjetlost i dodir, meke sjene i aputanja, to
jutro je preraslo u podne i proteglo se u veer. Sreli smo se
nakon to su nas cijeli ivoti odvajali. Pahuljice za veeru. Na
kraju smo ponovo poeli komunicirati rijeima.
Koliko je rijei potrebno, koliko je vremena potrebno da se
izgovori: Tko si ti? Koliko vremena treba protei da se zapitate
zatol Vie nego to smo imali prije tri sata ujutro, prije nego je
sunce ponovo svanulo. Vremenski su pejzai nestali. Vani je
bilo svjetlo ili nije bilo svjetla, kiilo je ili je bilo suho, satovi su
pokazivali deset, a mi nismo znali o kojem se danu ili tjednu
radi. Budili smo se u vlastita jutra i promatrali zvijezde iznad
nonom tamom prekrivenog grada; kad smo se grlili i sanjarili u
nae ponoi, u Los Angelesu je bila pica i vrijeme ruku.

Savreni partner ne postoji, nauio sam tijekom godina, otkako

sam novcem zamijenio svog starog prijatelja Fleeta i sagradio
svoje zidinama opasano carstvo. Ne postoji za ljude koji
istovremeno jure na deset strana s deset razliitih brzina, ne
postoji za ivotne praie. Je li mogue da sam pogreno
nauio?
Vratio sam se u njenu spavau sobu, jednog naeg jutra oko
ponoi, s pladnjem na rukama koji su krasili komadii jabuke i
sira i krekera.
"Oh!" uzdahnula je, sjela, protrljala oi kako bi se razbudila i
namjestila kosu tako da joj je sasvim malo razbaruena padala
preko ramena. "Srce! Zaista si paljiv!"
"Mogao bih biti jo paljiviji, ali u tvojoj kuhinji nedostaje surutke i krumpira za kuhani Kartoffelkuchen."
"Kartoffelkuchen!" ponovila je za mnom, iznenaena. "Kad sam
bila mala, mama mi je spremala Kartoffelkuchen*. Bila sam
uvjerena da sam posljednja osoba na ovome svijetu koja se tog
jela jo uvijek sjea! Zna li ga spraviti?"
"Recept je na sigurnom, zakljuan u ovoj izvanrednoj glavi.
Dobio sam ga od bake Bach. Ti si prva osoba koja je u
posljednjih petnaest godina za mnom ponovila tu rije! Mislim
da bismo trebali popisati sve to nam je ..." Pretresao sam
jastuke i smjestio se tako daje mogu dobro vidjeti. Boe,
pomislio sam, oboavam njenu ljepotu!
Primijetila je da promatram njezino tijelo i namjerno je neko
vrijeme uspravno sjedila na krevetu i promatrala me kako
hvatam dah. Zatim je plahte povukla do brade.
"Bi li se javio na moj oglas?" upitala me, odjednom se
posramiv-i.
"Da. Kako glasi?"
"Osoban je." Prozirni je komad sira stavila na pola krekera.
"Zanima li te kakav je tekst?"
"Reci mi." Moj je kreker pucao pod teinom sira, ali zakljuio
sam da je buka gotovo neujna.
"Trai se: stopostotni mukarac. Mora biti briljantan, kreativan,
zabavan, sposoban za intenzivnu intimnost i sreu. Mora voljeti
glazbu, prirodu, miran i tih, sretan ivot. Koji ne pui ne pije ne

konzumira droge. Mora biti lud za uenjem i eljeti zauvijek

rasti. Zgodan, visok, vitak, njenih ruku, osjeajan, njean, pun
ljubavi. Strastven i seksi." "Kakav oglas! Da! Javio bih ti se!"
"Nisam gotova", rekla je. "Mora biti emocionalno stabilan,
iskren i od povjerenja i pozitivna, konstruktivna osoba.
Duhovna, ali ne smije ispovijedati neku organiziranu religiju.
Mora voljeti make. " "Pa to sam ja, od poetka do kraja! ak
volim i tvoju macu, iako mi se ini da ne gaji iste osjeaje prema
meni." "Daj mu vremena", rekla je. "Neko e vrijeme biti
ljubomorna." "Ah. Sada si se izdala."
"to?" upitala je otkrivi se i nagnuvi se naprijed kako bi
namjestila jastuke.
Uinak tog jednostavnog ina, uinak njezinog naginjanja,
gurnuo me u vatru i led. Sve dok je mirovala, bila je senzualna,
ali do granica podnoljivosti. Kad bi se pokrenula, njezina meka
koa i obline i svjetlost/?roy'enau njoj, rijei nestaju iz moje
glave, dolazi do eksplozije sree.
"Hm ...!" promrmljao sam promatrajui je. "Ti, zvijeri. Pitala
sam te neto. to sam izdala?" "Ako bude mirna, molim te,
moemo lijepo razgovarati. Ali moram ti rei da me, kada nisi
odjevena, i najmanji pokret izluuje." Odmah sam poalio.
Povukla je plahtu i pokrila grudi i rukama je tako drala.
Promatrala me preko krekera.
"Oh. U redu", rekao sam. "Ono to si mi otkrila rekavi da e
maak biti ljubomoran neko vrijeme jest da zadovoljavam uvjete
navedene u oglasu."
"To sam i namjeravala", rekla je. "Drago mije da si shvatio."
"Zar ne strahuje da u te iskoristiti budui da si mi otkrila
tajnu?" Neznatno se otkrila i podigla obrvu. "eli li me
iskoristiti?" Uz pomo nadljudske kontrole sam se ispruio i
pokrio je. "Primijetio sam da ste se otkrili, gospoice, a budui
da s vama elim provesti nekoliko minuta u mirnom razgovoru,
zakljuio sam da bi bilo najpametnije da se potrudim i sprijeim
daljnje razotkrivanje."
"Tako ste dobri."
"Vjeruje li", upitao sam je, "u anele uvare?"

"Koji nas tite, bdiju nad nama i pomau nam, vode nas,
pokazuju nam put? Ponekad, da."
"Onda mi reci: to anela uvara briga za na ljubavni ivot?
Zato bi trebali bdjeti i pokazivati nam put kad je u pitanju
ljubav?"
"Pa to je barem jasno", odgovorila je. "Anelu uvaru je ljubav
vanija od bilo ega drugog. Njima je na ljubavni ivot vaniji
od bilo kojeg drugog ivota koji vodimo! O emu bi drugom
aneli uvari trebali brinuti?"
Naravno, zakljuio sam, u pravu je!
"Misli li da", rekao sam, "aneli uvari mogu preuzeti ljudski
oblik, jedan za drugog, da svakih nekoliko ivota mogu biti
ljubavnici?"
Zagrizla je kreker i kratko, u tiini, razmiljala. "Da." Nakon
stanke je dodala: "Bi li se aneo uvar javio na moj oglas?"
"Da. Sigurno. Svaki bi se muki aneo uvar u zemlji javio na
tvoj oglas kada bi znao da se radi o tebi, da si ga ti predala."
"Ali menije dovoljan jedan", rekla je nakon kratke stanke. "Ima
li ti svoj oglas?"
Potvrdno sam kimnuo iznenadivi i samog sebe. "Godinama
sam ga sastavljao: Trai se: stopostotna ena aneo uvar u
ljudskom tijelu. Neovisna, pustolov, izrazito mudra. Prednost
onima koje imaju sposobnost poticanja i davanja kreativnog
odgovora u razliitim vidovima komunikacije. Mora govoriti
atrovaki."
"Je li to sve?"
"Ne", odgovorio sam. "Samo za anela blistavih oiju,
zapanjujue privlanog tijela i duge zlatne kose. Obvezna
znatielja, glad za znanjem. Prednost: profesionalnost u
nekoliko kreativnih i poslovnih polja, iskustvo na najviim
upravnim poloajima. Neustraiva, spremna na rizik.
Dugorona srea zajamena. "
Paljivo me je sluala. "Zapanjujue privlanog tijela i duge
zlatne kose. Zar to nije prezemaljski opis za jednog anela?"
"Zato aneo uvar ne bi mogao imati zapanjujue privlano
tijelo i dugu kosu? Znai li to da nije pravi aneo, da je

nesavren zato to se nalazi u tijelu smrtnika, da nije sposoban

izvravati svoj posao?"
poelio da uza se imam biljenicu. Zato ne moe postojati
planet anela koji pustolovinom i misterijom jedni drugima
usreuju ivote? Zato ih barem ne bi bilo nekoliko, njih
nekolicina koji bi se s vremena na vrijeme mogli sresti?
"I zato stvaramo tijelo koje na smrtnik eli?" upitala je. "Kad je
uiteljica lijepa, ili uitelj, pozorno ga/je sluamo?" "Da!"
odgovorio sam. "Samo tren ..."
Pronaao sam biljenicu na podu pokraj kreveta, napisao ono to
je rekla, stavio crticu i slovo L za Leslie. "Jesi li ikada
primijetila kako se izgled osobe koju dugo poznaje postupno
mijenja?"
"Moe biti najljepi mukarac na svijetu", rekla je, "ali postaje
bezlian poput kutije kokica kad nema to za rei. A naizgled
naj-bezliniji ovjek koji mrmlja u sebi velike ivotne istine, i
sve ono to mu znai u ivotu, i zato voli ono to voli, nakon
dvije minute postaje toliko lijep da se jedva moe suzdrati da
ga ne zagrli i poljubi!"
U meni se probudila znatielja. "Jesi li izlazila s puno bezlinih
mukaraca?" "Ne s puno."
"Ali ako postanu lijepi, zato ne?"
"Zato to vide Mary Glumicu, okienu i lijepu, njezino
prekrasno lice pred kamerama i zakljue daje zanimaju samo
Harrvji Komadi. Rijetko mi priu i pozovu me van, Richarde."
Budalice, pomislio sam. Rijetko me zovu van. Zato to smo svi
optereeni povrinom, a ne onim to ona skriva, i zato to
zaboravljamo da povrina nije nae pravo lice. Ali kad sretnemo
anela blistavog uma, njegovo lice s vremenom postaje sve
ljepe i ljepe. Zatim: "Oh, usput", kae, "ovo je moje tijelo ..."
Zapisao sam misao.
"Jednoga dana", rekla je odloivi pladanj na noni ormari,
"zamolit u te da mi dalje ita svoje biljeke." Dok se micala,
odbacila je plahtu. Podigla je ruke i elegantno se protegnula.
"Ali ne sada", rekla je pribliivi mi se. "Za danas je dosta igre
pitalica."

Budui da vie nisam bio u stanju razmiljati, bez rijei sam se

sloio.
20.
To nije bila glazba, ve neto stoje podsjealo na rezanje metala
krunom pilom. Tek to se okrenula od glazbene linije na kojoj
je namjetala, odnosno pojaavala glas, ja sam poeo
zapomagati.
"To nije glazba!"
"TO SI REKAO?" viknula je izgubljena u glazbi.
"REKAO SAM DA TO NIJE GLAZBA!"
"BARTK!"
"TO?" viknuo sam.
"BELABARTOK!"
"MOE LI STIATI, LESLIE?".
"CONCERTOZA ORKESTAR!"
"MOE LI SMANJITI ZVUK, SAMO MALO, ILI PUNO?
MOE LI SKROZ STIATI?"
Nije me ula, ali pretpostavila je to sam govorio i smanjila
glasnou.
"Hvala", rekao sam. "Vookie, je li to ... zar zaista to smatra
glazbom?"
Da sam je pozornije promatrao, iza prekrasnog tijela umotanog
u cvjetni ogrta, kose sakupljene ispod turbana koji je sloila od
runika, zamijetio bih razoaranje u njenim oima.
"Ne svia ti se?" upitala me.
"Ti voli glazbu, ti sije cijeli svoj ivot prouavala. Kako moe
podnijeti takav nesklad koji smo maloprije sluali, takvu neharmoniju koja je i za takore pretjerana?"
"Jadni Richard", rekla je. "Ali i sretni Richard! Pred tobom je
toliko toga to moe nauiti o glazbi! Toliko predivnih
simfonija, sonata, koncerata koje e po prvi put sluati!"
Zaustavila je kasetu, premotala je i izvadila iz linije.
"Moda je jo prerano za Bartoka. Ali, obeavam ti, doi e dan
kad e sluati ovo to si maloprije uo i uivati."
Pregledala je zbirku kaseta, izabrala jednu i stavila je u liniju, na
mjesto koje je prije zauzimao Bartok. "Jesi li za malo Bacha ...
eli li uti glazbu svog pra-pradjeda?"

"Najvjerojatnije e me naglavce izbaciti iz kue kad ti ovo

kaem", rekao sam, "ali mogu ga sluati najvie pola sata, zatim
se izgubim ili zaspem, ili ponem umirati od dosade."
"Umire od dosade? Kad slua Bacha? Znai da ne zna kako
ga treba sluati; nikada nisi nauio kako ga sluati!" Pritisnula je
gumb i kaseta je poela svirati; pradjed na nekakvim
monstruoznim orguljama, to je bilo jasno. "Prvo se mora
smjestiti na pravo mjesto. Ovdje. Doi, sjedni ovdje, izmeu
zvunika. Tu se sjedi kad u cijelosti eli uti glazbu."
Osjeao sam se kao da sam se odjednom naao u glazbenom
vrtiu, ali proeo me i osjeaj ugode jer sam sjedio pokraj nje,
dodirivao je.
"Sloenost bi te sama po sebi trebala privui. Veina ljudi
glazbu slua horizontalno, prati melodiju. Ali moe sluati i
strukturalistiki; jesi li ikada to uinio?" "Strukturalistiki?"
ponovio sam. "Ne."
"Rana je glazba bila linearna," rekla je nadglasavi provaliju
nota na orguljama, "jednostavne melodije, jedna za drugom,
primitivne teme. Ali tvoj se pradjed odluio za sloene teme,
sloene ritmove i sve je zajedno pomijeao na neobian nain, u
neobinim intervalima i tako stvorio intrigantne strukture i
glazbu nadopunio i vertikalnom komponentom - harmonijom!
Neke su Bachove harmonije toliko disonantne, poput
Bartokovih, i bile su prihvaene sto godina prije nego su se ljudi
uope dosjetili disonance."
Iskljuila je glazbu, sjela za klavir i bez rijei i ne trepnuvi na
klaviru odsvirala posljednjih nekoliko nota koje smo uli na
zvunicima.
"Eto." Na klaviru je melodija bila jasnija nego na zvunicima.
"Vidi? Ovo je jedna tema ..." Odsvirala ju je. "A ovo jo
jedna ... i jo jedna. Sada posluaj kako gradi melodiju.
Poinjemo s temom A koju sviramo desnom rukom. Sada se
tema A ubacuje etiri takta kasnije, ali lijevom rukom; uje li?
Zajedno ih sviramo sve dok ... tema B. A postaje podreena
temi B: sad. Zatim se A ponovo ubacuje desnom rukom, i
sada ... C/"

Odsvirala mi je temu za temom i zatim ih spojila. U poetku

polagano, zatim bre. Jedva sam je pratio. Ono stoje za nju bilo
pojednostavljeno objanjenje, meni se inilo kao sloeni raun;
sklopiv-i oi i rukama pritisnuvi elo gotovo da sam razumio.
Ponovo je poela svirati objanjavajui svaki korak. Dok je
svirala, moju je filharmonijsku dvoranu, koja je do sada amila
u mraku, obasjalo svjetlo.
Bila je u pravu! Postojale su teme izmeu tema, plesale su
zajedno kao daje Johann Sebastian sakrio cijelo blago u svoju
glazbu, ali samo za privatno zadovoljstvo onih koji uspiju
prodrijeti iza povrine.
"Zaista me usreuje!" viknuo sam istovremeno pokuavajui
shvatiti to mi pokuava rei. "ujem je! ujem je!"
Bila je sretna koliko i ja i zaboravila se odjenuti ili poeljati se.
S glazbene je police izvukla note i stavila ih na klavir ispred
sebe. Johann Sebastian Bach, pisalo je, a iza imena su slijedile
note i raznolike oznake i toke i kljuevi i durovi i molovi i
iznenaujue upute na talijanskom poput mravinjaka ispisanih
na papiru. Odmah na poetku, prije nego je izvoa mogao
uzletjeti na notama, bilo je ispisano con brio, za to sam
zakljuio da znai ili svirati veselo, oputeno, ili sa sirom.
Fantastino. Moja prijateljica, s kojom sam nedavno izronio iz
tople postelje i slatkastih sjena, s kojom sam s lakoom govorio
engleski, panjolski sa smijekom na usnama, njemaki i
francuski zbunjeno i poput kreativnog eksperimenta, moja je
prijateljica odjednom eksplodirala pjevajui na novom i
beskrajno sloenom jeziku koji sam ja tek poeo upoznavati.
Glazba je prodirala iz klavira poput bistre, ledene vode iz stijene
koju je dodirnula prorokova ruka, tekla je i prtala po nama dok
su prsti plazili i irili se, savijali se i koili i topili i trzali u
zaaranom valu koji je zahvatio klavijaturu.
Nikada mi prije nije svirala. Tvrdila je da dugo nije vjebala,
bila je toliko smetena u mojem prisustvu da se nije usuivala
niti otkriti tipke. No, neto se dogodilo izmeu nas, kao ... zato
to smo postali ljubavnici, da li je zato to smo ljubavnici, sada
mogla svirati, ili je jednostavno uiteljica koja toliko udi da

pomogne gluhom ueniku, da nikakva prepreka ne moe slomiti

njezinu namjeru?
Njezine su oi pratile svaku kapljicu orkana na papiru;
zaboravila je na tijelo, ostale su joj samo ruke, i razigrani prsti,
dua koja je pronala svoju pjesmu u srcu ovjeka koji je umro
prije dvjesta godina, izvukla ju je iz njegove grobnice svojom
eljom da ivi glazbu.
"Leslie! Moj Boe! Tko si ti?"
Okrenula je glavu sasvim malo prema meni i nasmijeila se, oi
i um i ruke su i dalje bili poneseni glazbenom olujom koja se
kretala prema vrhuncu.

"l tako dalje, i tako dalje", rekla je. Glazba je iskrila iz njezinih
oiju, njezinog osmijeha. "Vidi li stoje napravio? Jesi li uo?"
"Da, malo", odgovorio sam. "Mislio sam da te poznajem!
Istiskuje danju svjetlost iz mene! Ta glazba je ... to je ... ti si ..."
"Odavno nisam vjebala", rekla je, "ruke ne rade onako kako su
nekad radile ..."
"Leslie, ne. Prestani. Sluaj. Ono to sam ja maloprije uo je
isto ... blistavo jasno ... sluaj! ... isti ivot, ivot i ljubav si
izvukla iz oblaka i svitanja i destilirala ih u svjetlost koju mogu
uti! Zna li kako je dobro, zna li kako je ljupko, zna li to
radi s klavirom?"
"Da, kamo sree! Zna da sam svoj ivot eljela voditi u tom
smjeru, klavir?"
"Jedna je stvar to isto izraziti rijeima, ali nikada mi nisi nita
odsvirala! Odvela si me u nova, potpuno nova i drukija ...
nebesa!"
Namrgodila se. "ONDA SE VIE NEMOJ DOSAIVATI
DOK SLUA GLAZBU KOJU JE KOMPONIRAO TVOJ
PRADJED!"
"Nikad vie", pokajniki sam rekao.
"Naravno, nikad vie", ponovila je. "Tvoj um suvie nalikuje na
njegov, jednostavno ga ne moe ne razumjeti. Za svaki jezik

postoji klju razumijevanja, pa tako i za jezik kojim se izraavao

tvoj pradjed. Umire od dosade! Ma hajde!"
Prihvatila je moje obeanje da u se potruditi i napredovati i
zatim je otila raeljati kosu.
21.
vJkrenula je lea pisaem stroju i uputila mi osmijeh dok sam
sjedio sa alicom okolade i konceptom scenarija.
"Ne mora je najednom progutati, Richarde, moe je polagano
pijuckati. Tako e u njoj due uivati."
Nasmijao sam se samom sebi, zajedno s njom. Leslie, pomislio
sam, Leslie najvjerojatnije izgledam poput gomile razbacanog
sijena na njenom uredskom kauu.
Nijedna spajalica nije bila ondje gdje joj nije mjesto. Djelovala
je organizirano i sreeno: udobne hlae boje bijele kave,
prozirna bluza zavuena u njih, grudnjak proziran, kao i bluza, i
uokviren bijelim cvjetovima. Zlatna joj je kosa bila uredno
poeljana. Tako, pomislio sam, to je organiziranost i urednost.
"Pia koja pijemo nisu utezi za papir", rekao sam. "Vrua
okolada, veina je ljudi pije. Ti, ti prijateljuje s njom. Mogu
popiti dovoljno vrue okolade daje zamrzim za cijeli ivot u
vremenu koje ti je potrebno da se upozna s jednom alicom!"
"Zar ti nije drae piti neto to poznaje", rekla je, "nego neto
to si tek sreo?"
Bliska sa svojom okoladom, glazbom, vrtom, automobilom,
kuom, poslom. Mene je mrea svilenih tananih niti povezivala
sa svime to sam znao; a ona je bila vezana istkanim srebrnim
kablovima. Leslie je cijenila i oboavala sve to joj je bilo
blisko.
Glumaki kostimi i haljine visjele su u njenim ormarima,
posloeni prema boji i nijansama boja, isti i plastini pokrivai
kao zatita od praine uredno su ih pokrivali. Odgovarajue su
cipele bile uredno posloene na podu ispod haljina, a eiri su se
nalazili na polici iznad.
Knjige na policama bile su posloene prema temama; plo,e i
kasete prema kompozitorima, dirigentima i solistima.
Nezgrapni se mali pauk posklizne i upadne u otvor umivaonika?
ivot se zaustavlja. Gura papirnatu maramicu kao ljestve za

spaavanje jadnoj ivotinjici, zatim se iz mranih dubina

pojavljuje pauk, na papiru ga podie i nosi van i njeno ostavlja
u vrtu istovremeno izgovarajui rijei podrke i blaga
upozorenja da umivaonici nisu prava mjesta za igru pauka.
Ja sam bio ista suprotnost. Urednost, na primjer, nalazila se
negdje na kraju liste prioriteta. Pauke bi trebalo spaavati kad
upadnu u otvor umivaonika, naravno, ali nije ih potrebno
tetoiti. Jednostavno bi se trebali iznijeti van i ostaviti na
trijemu, a oni moraju osjeati zahvalnost i biti svjesni da su
imali sree.
Stvari, one nestaju u treptaju oka; vjetar zapue i nema ih. Njeni
srebrni kablovi ... njima se vrsto veemo za stvari i ljude, a kad
nas ostave, ne ponesu li sa sobom i dio nas?
"Mislim da se bolje vezati za vjeite istine, nego za nestalne, sad
su tu, a sad ih nema, stvari", rekao sam joj dok nas je vozila u
Glazbeni centar. "Zar se ne slae?"
"Glazba je vjena", rekla je.
Poput spaene, izgladnjele make lutalice hranila me najboljim
djelima klasine glazbe za koju sam, tvrdila je, imao uho i
sposobnost razumijevanja.
Dodirnula je radio i odjednom su se zaule violine, vesele,
razdragane. Slijedila je jo jedna igra pitalica, pomislio sam.
Volio sam tu igru.
"Barok, klasika, suvremeno?" upitala je vozei praznom trakom
prema sreditu grada.
Glazbu sam sluao intuitivno, ali i uz pomo smjernica koje sam
dobio tijekom najnovije obuke koju sam prolazio. Previe
sloena struktura za barok, nedovoljno proeljano i formalno za
klasiku, previe ujednaena za suvremeni komad. Romantina,
lirina, laka ...
"Neoklasicizam", pogodio sam. "Zvui kao neki poznati
skladatelj, ali zabavlja se. Napisana, rekao bih -1923. godine?"
Bio sam siguran daje Leslie znala razdoblje, datum, skladatelja,
djelo, stavak, orkestar, dirigenta. Nakon to bi prvi puta
odsluala neko djelo, sve bi upamtila; pjevala je zajedno s
tisuama izvedbi koje je skupila. Stravinskog, za mene

nepredvidljivog ba kao to je i jaha rodea, pjevuila je, gotovo

nesvjesna da to ini.
"Dobar pogodak!" rekla je. "Blizu si! Skladatelj?"
"Zasigurno nije Nijemac." Nije bila dovoljno estoka; nije imala
dovoljno kotaa na cesti da bi bila djelo Nijemca. Raspjevana,
nije ruska. Ne doima se kao Francuskinja, niti Talijanka, a nije
ni Britanka. Bila je obojena poput Austrije, ali nedostajalo joj je
zlatne boje. Domaa, mogao bih je pjevuiti, ali ne amerika.
Previe ras-plesana.
"Poljak? ini mi se kao da je nastala u ravnicama istono od
Varave."
"Dobar pokuaj! Ali nije Poljak. Malo dalje, na istok. Rus." Bila
je zadovoljna odgovorima svojeg uenika.
Bantha nije milio; zelena svjetla kao da su robovala Leslie.
"Rus? Gdje je udnja, sjeta? Stoje s njima svojstvenim nainom
izraavanja? Rus! Moj Boe!"
"Ne hitaj s uopavanjima, \vookie", rekla je. "Do sada nisi uo
niti jedno veselo rusko djelo. Tu si u pravu. Ovo je razdragano."
"Tko je to?"
"Prokofjev."
"Vidi, vidi!" rekao sam. "Rus ..."
"PROKLETI IDIOT!" Konice su zakripale, Bantha je
divljaki krivudao, zamalo je promaio crnu munju koju je
uzrokovao kamion koji je nenadano izletio na cestu. "Jesi li
vidio kukinog sina? Ravno kroz crveno! Zamalo nas je ubio ...
Stoje, kog' vraga, mislio ..."
Reagirala je poput vozaa utrka nakon stoje za milimetar
izbjegla vozaa koji je ve nestao ispred nas, neto dalje u
Aveniju Crenshaw. A mene nije zaprepastio kamion, ve jezik
kojim je progovorila.
"Richarde! okirala sam te! Jesam li te iznenadila s Prokleti
idioti" Jedva je suspregnula smijeh. "Oh, moja mala beba!
Opsovala sam ispred nje! Oprosti!"
Napola ljut, nasmijao sam se samom sebi.
"U redu, Leslie Parrish, to je to! Uivaj u ovom trenutku zato to
je to posljednji put da e me vidjeti zapanjenog rijeima
prokleti idiot!"

ak i kad sam sam izgovorio te rijei, zvuale su neobino u

mojim ustima, udnovati i nepoznati slogovi. Kao kad osoba
koja ne pije, kae martini; nepua kae cigareta ilijoint ili bilo
koju rije koju ovisnici bez potekoa upotrebljavaju. Bez
obzira kakva je rije, ako je nikada ne koristimo, u naim je
ustima stranac. ak i trup aviona zvui smijeno kad ga
izgovori netko tko ne voli avione. Ali rije je rije, zvuk u
zraku, i ne postoji razlog zbog kojeg ne bih smio izgovoriti neku
rije, a da se istovremeno ne osjeam kao ovca.
Nekoliko sekundi nisam nita govorio, a ona me je promatrala i
treptala.
Kako osoba uvjebava izgovaranje psovki? Sluajui
ProkofjevIjevu melodiju, koja je jo uvijek svirala na radiju,
vjebao sam, tiho. "Oh ... prokletstvo, prokletstvo, pakleno
prokletstvo, prokle-to-pakleno-prokletstvo/prokleto-paklenoprokletstvo-oh-prokleto-pakleno prokletstvo, PROKLETO
PAKLENO PROKLETSTVO. Oh, prokletstvo-paklenoprokletstvo-pakleno-pakleno-prokletstvo prokletstvoooo; Oh,
prokleto-pakleno ... PROKLETSTVO!"
Kad je ula moju pjesmu, i iskrenu odlunost kojom sam pjevao,
otopila se od sree.
"Smij se ako eli, prokleto-pakleno prokletstvo, wookie", rekao
sam. "Pravilno u nauiti te proklete psovke! Prokletstvo! Kako
se zove ta prokleta glazba?"
"Oh, Richarde", dahtalaje i brisala suze. "Romeo i Julia ..."
Nastavio sam svoju pjesmu i nakon nekoliko strofa, rijei su
izgubile znaenje. Jo nekoliko stihova i proklinjat u i kleti s
gorima od najgorih! A ima tu dosta rijei koje moram usvojiti!
Zato se prije trideset godina nisam sjetio uvjebavati psovanje?
Do trenutka kad smo uli u simfonijsku dvoranu, natjerala me da
se upristojim.
I tek mi se, dok smo sjedili u autu, nakon veeri u prvom redu s
ajkovskim i Samuelom Barberom, Zubinom Mehtom kao
dirigentom, Itzhakom Perlmanom i losaneleskom
filharmonijom, pruila prilika da izrazim svoje osjeaje.

"Ovo je bila prokleto paklena glazba! Zar se ne slae, Boe ...

htio sam rei, prokletstvo?"
Pogledala je u nebesa i rekla: "to sam to uinila? Kakvog sam
to monstruma stvorila?"
"Prokletstvo, kakvo god da si prokleto udovite stvorila", rekao
sam, "uinila si dobar posao."
Budui da smo i dalje bili poslovni partneri, tijekom tjedana
koje smo proveli zajedno ustrajali smo i u poslu. Odabrali smo
film za istraivanje i ranije se uputili u kino kako bismo dobili
karte za poslijepodnevnu predstavu. Promet je uzdisao i brujao
ulicom dok smo ekali, ali kao da ga nije bilo, kao da nas je
okruila arobna maglica, kao da je sve oko nas nestalo, a mi
smo se nali na naem planetu.
Nisam primijetio enu koja nas je nedaleko naeg oblaka
promatrala i ija me iznenadna odluka preplaila. Prila je
Leslie, potapala je po ramenu i sruila na svijet.
"Vi ste Leslie Parrish!"
U trenu, srdaan se osmijeh koji je krasio lice moje prijateljice
promijenio. Jo uvijek nasmijeena, ali odjednom ukoena;
povukla se u sebe, oprezno.
"Ispriavam se, ali gledala sam vas u Velikoj dolini i Zvjezdanim
stazama i... oboavam vae uloge i mislim da ste predivni..."
Bila je iskrena i nenametljiva tako da su se zidovi u trenu
istanjili.
"Oh-hvala!"
ena je otvorila torbicu. "Moete li ... ako vam ne predstavlja
problem, moete li mi, molim vas, dati autogram za moju
kerku, Corrie? Ubila bi me kad bi saznala da sam razgovarala s
vama a da nisam ..." No nije mogla pronai papir. "Neto u
nai..."
Ponudio sam joj svoj blok. Leslie gaje prihvatila. "Izvolite",
rekla je eni, a meni: "Hvala vam, gospodine."
Napisala je posvetu Corrie i potpisala se, otrgnula list papira i
predala ga eni.
"Glumili ste Daisy Mae u Li 7 Abner, zar ne?" rekla je ena kao
daje Leslie zaboravila na to. "I uMandurskom kandidatu.
Oduevio me taj film."

"Jo uvijek se sjeate, nakon toliko vremena? Tako lijepo od vas

"Hvala vam. Corrie e biti presretna!"
"Zagrlite je u moje ime."
Nakon stoje ena otila, zavladala je kratka tiina.
"Da nisi nita rekao", Leslie je zareala.
"Dirljivo!" rekao sam. "Zaista, ne alim se."
Raznjeila se. "Bila je topla i iskrena. Ljudima koji mi kau: Vi
ste? Znam vas odnekud ... kaem ne i pokuam ih se rijeiti. 'Ne,
znam vas, znam da ste poznati, to radite?' ele napraviti popis
tvojih zasluga ..." Odmahnula je glavom. "to radite? Ne postoji
nain da se ovjek na lijep nain odnosi prema bezosjeajnim
ljudima. Slae li se?"
"Zanimljivo, ja nemam takvih problema."
"Ne, wookie. Hoe rei da ti se niti jedan jedini grubijan nije
pokuao uvui u ivot?"
"Ne osobno. Piscima, bezosjeajni, hladni i proraunati ljudi
alju pismene zahtjeve i svoje prie. Samo jedan posto pisama
koje primam su takva, ak ni toliko. Ostatak me pote zabavlja."
Prezirao sam brzinu kojom je red napredovao. Za manje od sat
vremena morali smo prestati priati o svojim iskustvima i zbog
posla ui u kino, sjesti i gledati film. Toliko toga mogu nauiti
od nje, pomislio sam dok sam je drao za ruku u mraku i
ramenom je dodirivao i tako izraavao ak i vie od onoga to
sam rijeima mogao iskazati! A k tome, sada smo proivljavali i
svu divlju ulnost seksa, zajedno, i mijenjali se, usavravali.
Ova se ena ne moe mjeriti niti s jednom drugom koja je prola
kroz moj ivot, zakljuio sam pogledavi je u mraku.
Evo ene, jedine ene od svih ena koje znam, s kojom nee
biti nikakvih pitanja, sumnji u vezu koja e nas zadrati zajedno
do kraja ivota.
Zar to nije udno, kako nakon osjeaja sigurnosti uvijek slijedi
oluja?
Eno ga jezero, Florida je blistala ispod mojih prozora.
Hidroavioni poput zaigranih vodenih leptira sunevih boja
klizili su vodom i zrakom. Sve je isto, pomislio sam dok sam
odlagao prtljagu na kau.

Kretnja koju sam krajikom oka spazio i poskoio sam. Ugledao

sam ga na pragu, ja, ali drukiji, ja kojeg sam zaboravio:
naoruan, u oklopu, zatien, i u trenutku sam osjetio gaenje.
Kao da sam se vratio kui iz etnje poljanama, s tratinicama u
kosi, praznim depovima u kojima sam ponio komadie jabuke i
kocke eera za jelene, i susreo se s ratnikom u punoj ratnoj
spremi koji me ekao u kui.
"Zakasnio si sedam tjedana!" rekao je. "Nisi mi rekao gdje si
bio. Povrijedit e te ono to ti moram rei, a mogao sam te
potedjeti boli. Richarde, previe si vremena proveo s Leslie
Parrish. Jesi li zaboravio sve ono to si nauio? Zar ne vidi
opasnost koja vreba? Ta ena predstavlja opasnost za tvoj nain
ivota!" elinim lancima ukraen plat se pomaknuo. Oklop je
zakripio.
"Ali predivna je", rekao sam i odmah postao svjestan da e mu
promai znaenje mojih rijei, da e me podsjetiti da sam u
ivotu sreo mnotvo predivnih ena.
Tiina. kripanje. "Gdje ti je tit? Izgubio si ga, pretpostavljam.
Srea da si se uspio vratiti iv!"
"Zapriali smo se ..."
"Budalo. Misli li da oklope nosimo iz puke zabave?" Mrko me
pogledao iz kacige. Prst u oklopu je pronaao udubljenja i poeo
lupkati. "Svaki je oiljak djelo neke ene. Brak te zamalo
unitio, ni sam ne zna jtaitviiii si cuuuin uspio poojeci, i aa nisi
nosio OK-lop, najmanje bi se jo desetak puta razbio nakon to bi
prijateljstvo preraslo u obvezu i onda u teret. Jedno udo si
zasluio. Ali na deset ne moe raunati."
"Nosio sam oklop", zareao sam. "Ali ti od mene trai ... da
cijelo vrijeme? U svakom trenutku? Moraju postojati trenuci i za
cvijee. A Leslie je posebna."
"Leslie je bila posebna. Svaka je ena posebna na jedan dan,
Richarde. Ali osobitost se pretvara u svakodnevnicu, zatim se
javlja dosada, potovanje nestaje, sloboda se gubi. Nakon to
izgubi slobodu, to ti preostaje?"
Lik je bio masivan, ali bri od make u boju, beskrajno snaan.
"Sagradio si mene da bih ti bio najbolji prijatelj, Richarde. Nisi
me stvorio kako bih bio lijep, ili nasmijan i zabavan, ili topao i

prilagodljiv. Stvorio si me kako bih te titio od veza koje s

vremenom postaju rune; stvorio si me kako bi osigurao
opstanak svoje slobodoljubive due. Spasit u te, ali samo ako to
zatrai od mene. Zna li bilo koji sretan brak? Jedan? Od svih
mukaraca koje zna, postoji li jedan kojemu ne bi bilo bolje da
se odmah razvede i osloni se samo na prijateljstva?"
Morao sam priznati. "Niti jedan."
"Tajna je moje snage", rekao je, "to to ne laem. Sve dok me
moe nadjaati i razuvjeriti, pobiti fiktivne injenice, bit u s
tobom i vodit u te i tititi. Leslie je lijepa danas. Druge su ti
ene bile lijepe juer. Svaka bi te od njih unitila u braku.
Postoji tvoja savrena ena, ali ona obitava u nekoliko razliitih
tijela ..."
"Znam. Znam."
"Zna. A kad sretne enu koja e ti moi pruiti vie od tvoje
savrene ene s nekoliko tijela, ja u nestati."
Nije mi se svidio, nije mi odgovaralo ono stoje rekao, ali bio je
u pravu. Spasio me napada koji bi me odveli u smrt, koji bi ubili
mene ovakvog kakav sam sada. Nije mi se dopadala njegova
arogancija, ali arogancija je posljedica samouvjerenosti. Osjeao
sam hladnou dok sam s njim stajao u istoj sobi, ali nisam ga
mogao zamoliti da smeka zato to bi tako neto u meni ponovo
otvorilo ranu nastalu otkriem da ova ena ili ona ipak nije
ljubav mog ivota.
Otkad znam za sebe, slobodu poistovjeujem sa sreom. Malo
zatite, to je neznatna cijena za sreu.
Naravno, pomislio sam, Leslie takoer ima svoje elino ja koje
ju titi... puno ju je vie mukaraca planiralo uloviti i oeniti
nego ena mene. Daje ivjela bez zatitnog oklopa, danas bi bila
udana, i ne bi upoznala boanstvenu ljubav koju smo pronali. I
njezina je srea zasnovana na slobodi.
Kako smo oboje mrgodno gledali ljude koji su nam prilazili u
potrazi za izvanbranim vezama! ivi ono to vjeruje, bez
obzira nz sve - ako vjeruje u brak, ivi gado kraja. Ako ne
vjer^esTodmarT se razvedi.
Jesam IT se i ja planirao oeniti s Leslie budui da sam joj
toliko svoje slobode poklanjao?

"Oprosti", rekao sam svom prijatelju u oklopu. "Vie nikada

neu zaboraviti."
Uputio mi je dug, mraan pogled prije nego je otiao.
Sat sam vremena odgovarao na potu i pisao lanak za asopis
za koji nisam imao odreen rok. Zatim, nemiran, siao sam
stepenicama u hangar.
Veliki, prazni prostor ograen zidovima opsjela je slutnja poput
nevidljivog vela koja je govorila da neto nije kako treba ...
toliko svijetla izmaglica da se gotovo nita nije moglo vidjeti.
Mali je mlanjak BD-5 udio za letom, elio je otpuhati pauinu
koja se skupila na kontrolnoj ploi.
I mene je prekrila pauina, pomislio sam. Zanemarivanje
vjetine upravljanja bilo kojim avionom nije preporuljivo. Nije
preporuljivo dugo vremena izostati s letenja. Beba mlanjak je
bila zahtjevna, jedini avion kojim sam upravljao, a kod kojeg je
bilo opasnije uzletjeti, nego sletjeti.
etiri metra od nosa do repa, izgurao sam ga iz hangara poput
kolica za prodaju hot-doga bez suncobrana. Djelovao je
beivotno. Ne ba beivotno, pomislio sam, ve smrknuto. I ja
bih bio mrk da su me ostavili samog nekoliko tjedana i da mi je
opremu za slijetanje prekrila pauina.
Zatitno sam platno uklonio, provjerio gorivo, izvrio inspekciju
prije leta. Krila je pokrivala praina.
Trebao bih zaposliti nekog da odrava avione, pomislio sam, da
ih pere, i zatim sam zgaen frknuo. Kakva sam to lijena luda
postao - zaposliti nekoga da pere avione!
Neko sam bio blizak s avionom, a sada posjedujem limeni
harem; ja sam eik koji ih povremeno posjeuje. Twin Cessna,
Widgeon, Mevers, Moth, Rapide, hidroavion Lake, Pitts
Special... prolo je vie od mjesec dana otkad sam ih posljednji
put vinuo u visine. Jedino je T-33 imao ispunjen dnevnik leta;
on me doveo iz Californije.
Paljivo, Richarde, pomislio sam. Udaljiti se od aviona kojima
leti i nije najbolji recept za dug ivot.
Uskoio sam u kabinu bebe mlanjaka i zagledao se u tablu s
instrumentima, u stranca.

Neko sam svaki dan provodio s Fleetom, naglavce ulazio u

kabinu kako bih pokupio sijeno s poda, rukave sam prljao uljem
dok sam istio motor i namjetao ventile, stezao zasune
cilindara. Danas, bliskost koju osjeam sa svojim avionima nije
vea od one koju osjeam prema svojim mnogobrojnim enama.
to bi Leslie rekla na sve ovo, ona koja potuje i cijeni sve, ba
sve? Zar nas dvoje nismo bliski, ona i ja? Daje barem ovdje.
"Od elise!" iz navike sam viknuo i pritisnuo prekida za start.
Mehanizam za paljenje je eksplodirao TSIK! TSIK! TSIK! i,
konano, povukao ostatak mlaznog goriva u izgaraima.
Temperatura ispune cijevi je polako rasla, broj okretaja motora
zakolutao se na malenom brojaniku.
Toliko toga u naim ivotima prerasta u naviku. Kad jednom
upoznamo avion, nae ruke i oi znaju kako da ga probudimo
bez obzira na to to je um potisnuo to znanje. Da je netko sa
mnom stajao u kabini i upitao me kako se pali motor, ne bih mu
mogao objasniti... tek nakon to sam rukama zavrio s
paljenjem, mogao sam objasniti.
Jedak miris sagorijevanja mlaznog goriva prodirao je u
kabinu ... sjeanja na tisue drugih letova prodirala su s njim.
Stalnost. Ovaj je dan dio ivota koji sam proveo uglavnom
letei.
Zna koje je drugo znaenje letenja, Richarde? Bijeg. Od ega
bjeim i to otkrivam, ovih dana?
Rulao sam prema pisti i zamijetio nekoliko automobila koji su
se zaustavili ispred ograde aerodroma i promatrali me. Nisu
imali to za vidjeti. Mlanjak je bio toliko malen da je bez
dimnog sustava za predstave u zraku bio jedva primjetljiv prije
nego je stigao do drugog kraja piste.
Richarde, tetoi je. Ubrzaj do 85 vorova, zatim podigni kota
na nosu nekoliko centimetara od zemlje i prepusti avionu da
ostalo uini sam. Prisili ga na uzlijetanje i mrtav si.
Usmjeren prema bijeloj crti du sredinjeg dijela piste, kabine
zatvorene i osigurane, stroj je punom brzinom krenuo prema
naprijed. Mlanjak je svojim malenim motorom poveavao
brzinu ne bre od indijanskog stonog vozila. Na pola je piste

sve vie napredovao, ali jo uvijek tek napola budan ... 60

vorova je bilo premalo za uzlijetanje. Trebalo nam je dosta
vremena, no ipak smo se uspjeli popeti na 85 vorova, rairenih
ruku i s pistom iza leda.
Kotai gore.
Grane prekrivene mahovinom iskrile su tri metra ispod nas.
Brzina do 100 vorova, 120, 150 i konano se motor razbudio, a
ja sam se poeo polagano oputati u kabini. Na brzini od 180
vorova beba avion e raditi to god mi padne na pamet. Sve to
sam trebao bilo je prazno nebo i brzina i bio sam presretan.
Boe, koliko mi letenje znai! Predstavljalo je sve to sam volio.
Letenje je samo naizgled magija, no zapravo je kola, vjeba,
vjetina, bliskost s voljenom. Principi koje treba otkriti, pravila
koja treba potivati, discipline koje vode, neobino kako bilo, u
slobodu. Toliko je nalik na glazbu, letenje! Leslie bi ga odmah
zavoljela.
Daleko od zranih putova prema sjeveru linija kumulusa
protezala se prema munjevitim olujama. Deset minuta i klizili
smo njihovim glatkim kupolama, stigli do kraja, skoili u rijetki
zrak i bacili se prema tri kilometra nioj divljini.
Kad sam bio mali, sakrio bih se u paprati i promatrao oblake,
promatrao bih sebe, drukijeg, uspravnog, visoko na nebu, na
rubu bijele pahulje sline ovoj, sa zastavom u ruci s kojom sam
mahao djeaku u travi i vikao: BOG, DICK1E!, ali nije me
mogao uti zbog visine. Suze u oima, tako je elio, barem na
tren, ivjeti na oblaku.
Mlanjak se okrenuo posluavi naredbu, poeo se penjati, zatim
je ispalio prema vrhu oblaka i skoio, Austrijanac koji skae sa
skijake skakaonice. Prvo smo krilima zaronili u gustu
izmaglicu, zatim se okrenuli prema gore i zarolali se. Naravno,
iza nas je nestajala kovrava bijela zastavica koja je oznaavala
skok. Bog, Dick-ie! pomislio sam, glasnije od vriska. Bog,
Dickie! u drugu vremensku dimenziju djeaku na zemlji prije
trideset godina. Sauvaj strast koju osjea prema nebu, mali, i
obeavam ti: ono to voli pronai e nain da te podigne sa
zemlje, visoko u radosne i strane odgovore na svako pitanje
koje postavi.

Raketa, bili smo raketa, a oblani su se krajolici mijenjali brzo.

Je li me uo?
Da li se sjeam da sam onda uo obeanje koje sam maloprije
dao djeaku u travi iz neke druge godine? Moda. Rijei ne, ali
bio sam sto posto siguran da u jednog dana letjeti.
Usporavali smo, kotrljali se naglavce, padali, dugo-dugo. Kakva
misao! to da smo mogli meusobno razgovarati, iz jednog
vremena u drugo, Richard iz sadanjosti sada ohrabruje Dickieja
iz prolosti, dira ga, ali ne rijeima, ve dubokim i skrivenim
sjeanjima na pustolovine koje su ga oekivale. Poput
telepatskog radija, odailjati elje, sluati intuiciju.
Toliko bismo toga mogli nauiti kada bismo uspjeli provesti
barem jedan sat, dvadeset minuta sa samim sobom iz
budunosti! Koliko bismo toga mogli rei sebi kakvi smo bili!
Polagano, sasvim polako i njeno, s gotovo nezamjetnim
dodirom prsta na palicu, mali se avion izvukao iz pada. Kad se
kree gornjom graninom brzinom pilot ne izvodi nenadane
manevre s avionom, osim ako se letjelica ve nije pretvorila u
oblak odvojenih dijelova koji se u sredini leta raspruju poput
vatrometa i nestaju tu i tamo po movarama.
Nii su oblaci fijukali pokraj nas poput naleta miroljubivih
protuavionskih raketa; osamljena je cestica bljesnula pod nama i
nestala.
Kakav bi to bio eksperiment! Pozdraviti svakog Richarda koji je
prije mene poletio u budunost i pronai nain da posluam to
mi govore! Svi drugi Richardi imaju drukije budunosti, oni
koji su putem donosili drukije odluke, koji su skrenuli lijevo na
raskrijima na kojima sam ja poao desno, to bi mi oni mogli
ispriati? Jesu li njihovi ivoti bolji ili ne? to bi promijenili
znajui ono to sada znaju? A sve je to nita u usporedbi sa svim
Richardima iz drugih ivota, u dalekim budunostima i
prolostima Sadanjosti. Ako svi ivimo Sada, zato onda ne
moemo komunicirati?
Do trenutka kad smo ponovo ugledali aerodrom, beba avion mi
je oprostio sve grijehe, zaboravio je da sam ga zapostavljao i
ponovo smo uivali u naem prijateljstvu. Ja sebi nisam mogao s
lakoom oprostiti, ali tako je to uvijek bilo.

Usporili smo i pripremili se za slijetanje. Izvodili smo iste

kretnje koje sam vidio onoga dana kad sam siao s autobusa i
otputio se prema aerodromu. Moda u ga vidjeti, vidjet u ga
kako koraa s vreom za spavanje pod rukom i saznanjem da je
milijuna? to bih mu trebao rei? Oh, Boe, to mu imam za
rei?
Slijetanje je bilo lako, ba kao to je uzlijetanje bilo sloeno.
BD-5 se spremio za dodir sa zemljom, minijaturnim ju je
kotaima dodirnuo, kotrljao se i na kraju rulao prema
posljednjem izlazu. Zatim se okrenuo i u trenutku smo se nali u
hangaru, motor je bio iskljuen, turbina se sve sporije okretala i
na kraju stala.
Potapao sam krov i zahvalio mu se na letu, bio je to obiaj
svakog pilota koji je letio due nego stoje zasluio.
Drugi su nas avioni sa zaviu promatrali. I oni su eljeli letjeti;
morali su letjeti. Widgeon, jadni Widgeon, iz kape desnog
motora kapalo mu je ulje. Mrlja se osuila zato stoje toliko dugo
mirovao.
Mogu li saznati budunosti aviona, kao to pokuavam otkriti
svoju? Da sam vjebao i da sam onda znao njegovu budunost,
sada ne bih bio tuan. Postao bi avionska televizijska zvijezda,
otvarao bih svaku epizodu divljaki popularne TV serije, letio bi
na predivne otoke, slijetao na vodi, rulao na doku sjajan i lijep,
ne bi mu kapalo ulje. A takvu budunost ne bi mogao imati bez
sadanjosti koju je sada ivio, pranjav u mome hangaru nakon
to je sa mnom preletio stotinjak sati.
Dakle, postoji li budunost za mene koja se ne bi mogla dogoditi
bez slobodne i samotne sadanjosti koju ivim?
Stepenicama sam se popeo u kuu, pripremio se na mogunost
susreta sa svojim drugim aspektima, prolim Richardima i
Richar-dima koji u tek biti, svim svojima ja iz drugih ivota, s
drugih planeta, drugih hipnotikih vremenskih i prostornih
dimenzija.
Da li bilo koji od njih trai svoju princezu? Je li ju itko uspio
pronai?
Intuicija - budunost/prolost vjeiti ja - aptom mije u tom
trenutku na stepenicama odgovorio:

Da.
Otvorio sam ormari, izvadio limenku juhe i rezance. Isplanirao
sam brz i ukusan ruak na talijanski nain. Dobro, moda se i
nije radilo o pravom talijanskom specijalitetu, ali jelo je bilo
toplo i hranjivo ba kao i razgovor koji sam sam sa sobom
morao obaviti.
Pogledaj ovaj trenutak, Richarde. Ovo to vidi jest ivot koji si
oduvijek elio?
Uasno je usamljen, pomislio sam, nalio juhu u loni i sve
zajedno stavio na tednjak istovremeno smetnuvi s uma da ga
pritom trebam upaliti. Nedostaje mi Leslie.
uo sam kripu oklopa i uzdahnuo.
Ne brini, pomislio sam, nemoj ni pokuavati; znam to e rei,
znam te vrlo dobro, ne mogu se suprotstaviti tvojoj logici.
Zajednitvo je jednolino i dosadno samoubojstvo. Ne nedostaje
mi Leslie, pretpostavljam. Nedostaje mi ono to mi u ovom
trenutku predstavlja u ivotu.
Ratnik je otiao.
Zatim je misao sjela na svoje mjesto, umirujua ideja: Nasuprot
samoi, Richarde, ne nalazi se zajednitvo, ve bliskost.
Osloboena je rije odlebdjela, srebrni balon se oslobodio poda
ili mranog mora.
To!
Mi nedostaje!
Moja je savrena ena utjelovljena u vie tijela topla kao led u
zamrzivau. Razgovara sa mnom, ali ne mari; ona je seks bez
ljubavi; ona je prijateljstvo bez obveza.
I ba kao to ne moe povrijediti ili biti povrijeena, nije
sposobna voljeti ili biti voljena. Nije sposobna zabliskost. A
bliskost bi... ona bi mi mogla biti jednako vana kao i sloboda?
Jesam li zato sedam tjedana proveo s Leslie, a prije toga su mi
tri dana bila posve dovoljna sa svim drugim enama?
Ostavio sam nepodgrijanu juhu na tednjaku, pronaao stolicu i
sjeo koljena podignuvi do brade i zagledavi se kroz prozor u
jezero. Kumulus je sada bio pun kumulonimbus koji je
zaklanjao sunce. Florida ljeti, sat moete namjetati prema

olujama. Dvadeset minuta kasnije buljio sam u zid koji su

gradile kine kapi i ne primjeujui ga.
Danas sam nekako uspio razgovarati s Dickom; otiao sam
toliko daleko u prolost; nekako sam mu prenio poruku. Ali
kako da stupim u vezu sa buduim Richardom? to on zna o
bliskosti? Je li spoznao ljubav?
/- Sigurno, naa druga jastva, ona nam jednostavno moraju biti
blii \prijatelji od bilo koga ... tko nam moe biti blii od nas
samih u "\drugim tijelima, nas samih u drugim duhovnim
oblijima? Ako se /svi mi okreemo na unutarnjem zlatnom
koncu, koja nas nit vodi (jedne k drugima?
\^ Sve sam se vie gubio, polagano sam se utapao u stolici i
istovremeno se uzdizao iznad nje. Kakav neobian osjeaj,
pomislio sam. Ne opiri se, ne razmiljaj. Prepusti se, neka te
odvede kuda god eli. Mogao bi ti pomoi, da sretne ...
Siavi s mosta tihog, srebrnog svjetla naao sam se u golemoj
areni u kojoj su se prazna sjedala protezala u krug i u vis,
prazni prolazi poput sunevih zraka irili su se iz sredita. Ne
na bini, ve u blizini, sjedio je osamljeni lik, bradu je naslonio
na koljena. Mora da sam neim otkrio svoje prisustvo zato to je
podigao pogled, nasmijao se, mahnuo mi i pozdravio me.
"Ne da si toan, " rekao je, "ve si poranio. "
Lice mu nisam mogao jasno vidjeti, ali bio je otprilike moje
visine, odjeven u neto stoje nalikovalo na odijelo za snjeno
vozilo, crni, jednodjelni, najlonski kombinezon, uta i
naranasta pruga na grudima i du rukava. Patentni zatvarai
na depovima, patentni zatvarai na izmama. Sve mije bilo
poznato.
"Ali", odgovorio sam mu pokuavajui ostati smiren, "ini mi se
da predstava nije ni pred poetkom. Kakvo je ovo mjesto? "
Nasmijao se. "Predstava je poela. Upravo su uvueni kotai.
Hoe li poi sa mnom? "
"Hou ", odgovorio sam.
Na travnjaku, u parku izvan arene, nalazio se pauast mali
avion najvie sto kilograma teak pod uvjetom da je pun
kamenja. Imao je visoko krilo pokriveno naranastim i utim

najlonom, visoki sjajni vertikalni stabilizatori na rubu svakog

krila, palicu za uzlijetanje uzdignutu na aluminijske cijevi
ispred sjedala jednakih boja kao i stabilizatori, mali pokretni
motor u njemu. Vidio sam mnoge avione, ali niti jedan nije
nalikovao ovome.
Kombinezon koji je imao na sebi nije bio odijelo za snjeno
vozilo, ve letaka, u skladu s avionom.
"Lijevo sjedalo, ako eli. " Ba ljubazno, ini se da ima
povjerenja u mene kad mi je ponudio pilotsko mjesto!
"Desno e biti posve u redu ", rekao sam i smjestio se u
putniko sjedalo. Udobno sam se smjestio s obzirom da je cijeli
avion bio mali.
"Kako eli. Moe upravljati s oba sjedala. Standardne
kontrole, ali kao to vidi nema pedala za vertikalne
stabilizatore. Sve je u palici. Osjetljivi mehanizam za
uzlijetanje; ova palica. Zamisli daje osjetljiv poput ciklike
palice u helikopteru i...
Viknuo je 'Od elise!', uhvatio ruku iznad glave, povukao
jedanput i motor se upalio, tih poput suila za kosu. Okrenuo se
prema meni: "Spreman?"
"Krei", odgovorio sam.
Pritisnuo je gas manji nego u bebi mlanjaku, i, ne glasnije od
povjetarca, motor se pokrenuo. Nakon petnaest se metara vinuo
u zrak, nagnuo prema natrag i uspinjao se poput golemog stroja
za penjanje uzbrdo.
Zemlja se udaljavala, iroki zeleni pod se udaljavao od nas,
padao je brzinom od tristo metara u minuti. Palicu je gurnuo
prema naprijed, smanjio gas sve dok ventilator nije poeo tiho
vitlati na vjetru iza nas. Pustio je kontrole i pokazao mi da
mogu upravljati ako elim. "Tvoja je."
"Hvala. "
Osjeao sam se kao da upravljam padobranom, samo to nismo
padali. Kretali smo se moda brzinom od kojih pedesetak
kilometara na sat, sudei prema vjetru, u maloj igraki od
letjelice koja je vie nalikovala na vrtnu stolicu na rasklapanje
koja se moe kupiti za samo osam dolara, nego na avion. Bez
zidova ili poda, letaka je kabina bila tako otvorena da su

dvokrilci djelovali poput zapeaenih grobnica u usporedbi s

njom. Okrenuo sam avion i poeo se penjati. Bio je osjetljiv ba
kao to me upozorio.
"Moemo li ugasiti motor? Moemo li upravljati ovom
letjelicom kao da je jedrilica?"
"Naravno. " Pritisnuo je prekida na gasu i motor se zaustavio.
Neujno smo jedrili kroz neto stoje morao biti zrak u uzgonu ...
nismo gubili visinu.
"Kakav savren mali avion! Ovo je predivno! Kako da sebi
nabavim jednog?"
Pogledao me zbunjeno. "Zar jo uvijek ne zna, Richarde? "
Danas sam nekako uspio razgovarati s Dickom; otiao sam
toliko daleko u prolost; nekako sam mu prenio poruku. Ali
kako da stupim u vezu sa buduim Richardom? to on zna o
bliskosti? Je li spoznao ljubav?
Sigurno, naa druga jastva, ona nam jednostavno moraju biti
blii prijatelji od bilo koga ... tko nam moe biti blii od nas
samih u drugim tijelima, nas samih u drugim duhovnim
oblijima? Ako se svi mi okreemo na unutarnjem zlatnom
koncu, koja nas nit vodi jedne k drugima?
Sve sam se vie gubio, polagano sam se utapao u stolici i
istovremeno se uzdizao iznad nje. Kakav neobian osjeaj,
pomislio sam. Ne opiri se, ne razmiljaj. Prepusti se, neka te
odvede kuda god eli. Mogao bi ti pomoi, da sretne ...
Siavi s mosta tihog, srebrnog svjetla naao sam se u golemoj
areni u kojoj su se prazna sjedala protezala u krug i u vis,
prazni prolazi poput sunevih zraka irili su se iz sredita. Ne
na bini, ve u blizini, sjedio je osamljeni lik, bradu je naslonio
na koljena. Mora da sam neim otkrio svoje prisustvo zato to je
podigao pogled, nasmijao se, mahnuo mi i pozdravio me.
"Ne da si toan," rekao je, "ve si poranio."
Lice mu nisam mogao jasno vidjeti, ali bio je otprilike moje
visine, odjeven u neto stoje nalikovalo na odijelo za snjeno
vozilo, crni, jednodjelni, najlonski kombinezon, uta i
naranasta pruga na grudima i du rukava. Patentni zatvarai

na depovima, patentni zatvarai na izmama. Sve mije bilo

poznato.
"Ali", odgovorio sam mu pokuavajui ostati smiren, "ini mi se
da predstava nije ni pred poetkom. Kakvo je ovo mjesto? "
Nasmijao se. "Predstava je poela. Upravo su uvueni kotai.
Hoe li poi sa mnom? "
"Hou ", odgovorio sam.
Na travnjaku, u parku izvan arene, nalazio se pauast mali
avion najvie sto kilograma teak pod uvjetom da je pun
kamenja. Imao je visoko krilo pokriveno naranastim i utim
najlonom, visoki sjajni vertikalni stabilizatori na rubu svakog
krila, palicu za uzlijetanje uzdignutu na aluminijske cijevi
ispred sjedala jednakih boja kao i stabilizatori, mali pokretni
motor u njemu. Vidio sam mnoge avione, ali niti jedan nije
nalikovao ovome.
Kombinezon koji je imao na sebi nije bio odijelo za snjeno
vozilo, ve letaka, u skladu s avionom.
"Lijevo sjedalo, ako eli. " Ba ljubazno, ini se da ima
povjerenja u mene kad mi je ponudio pilotsko mjesto!
"Desno e biti posve u redu ", rekao sam i smjestio se u
putniko sjedalo. Udobno sam se smjestio s obzirom daje cijeli
avion bio mali.
"Kako eli. Moe upravljati s oba sjedala. Standardne
kontrole, ali kao to vidi nema pedala za vertikalne
stabilizatore. Sve je u palici. Osjetljivi mehanizam za
uzlijetanje; ova palica. Zamisli daje osjetljiv poput ciklike
palice u helikopteru i...
Viknuo je 'Od elise!', uhvatio ruku iznad glave, povukao
jedanput i motor se upalio, tih poput suila za kosu. Okrenuo se
prema meni: "Spreman?"
"Krei", odgovorio sam.
Pritisnuo je gas manji nego u bebi mlanjaku, i, ne glasnije od
povjetarca, motor se pokrenuo. Nakon petnaest se metara vinuo
u zrak, nagnuo prema natrag i uspinjao se poput golemog stroja
za penjanje uzbrdo.
Zemlja se udaljavala, iroki zeleni pod se udaljavao od nas,
padao je brzinom od tristo metara u minuti. Palicu je gurnuo

prema naprijed, smanjio gas sve dok ventilator nije poeo tiho
vitlati na vjetru iza nas. Pustio je kontrole i pokazao mi da
mogu upravljati ako elim. "Tvoja je."
"Hvala. "
Osjeao sam se kao da upravljam padobranom, samo to nismo
padali. Kretali smo se moda brzinom od kojih pedesetak
kilometara na sat, sudei prema vjetru, u maloj igraki od
letjelice koja je vie nalikovala na vrtnu stolicu na rasklapanje
koja se moe kupiti za samo osam dolara, nego na avion. Bez
zidova ili poda, letaka je kabina bila tako otvorena da su
dvokrilci djelovali poput zapeaenih grobnica u usporedbi s
njom. Okrenuo sam avion i poeo se penjati. Bio je osjetljiv ba
kao to me upozorio.
"Moemo li ugasiti motor? Moemo li upravljati ovom
letjelicom kao da je jedrilica? "
"Naravno. " Pritisnuo je prekida na gasu i motor se zaustavio.
Neujno smo jedrili kroz neto to je morao biti zrak u
uzgonu ... nismo gubili visinu.
"Kakav savren mali avion! Ovojepredivno! Kako da sebi
nabavim jednog?"
Pogledao me zbunjeno. "Zar jo uvijek ne zna, Richarde? "
"Ne. "
"Zna li tko sam?"
"Mislim da da. " Spopao me strah.
"Samo zabave radi", rekao je, "prohodaj kroz zid izmeu onoga
to zna i onoga to se usuuje rei. Uini to, i reci mi iji je
ovo avion i s kime leti. "
Palicu sam okrenuo udesno i avion se njeno nakosio, okrenuo
se prema kumulusu na vrhu njegovog ishodita. Bilo mi je to u
prirodi, da traim da me neto podigne bez obzira na injenicu
da stroj nije gubio visinu.
"Kada bih morao pogaati, rekao bih da je ovo moj avion iz
budunosti, a da si ti momak koji u postati. " Nisam ga se
usudio pogledati.
"Nije loe", rekao je. "I ja bih pretpostavio isto. "
"Pretpostavio bi? Zar ne zna? "

"Postaje sloeno ako pretjerano time razbija glavu. Ja sam

jedna od tvojih budunosti, a ti jedna od mojih prolosti. Mislim
da si ti Richard Bach koji proivljava razdoblje s novcem, jesam
li u pravu? Novi, proslavljeni pisac? Devet aviona, zar ne, i
savren dizajn savrene ene? Do smrti si joj vjeran, a ipak te
ostavlja hladnog? "
Dodirnuli smo uzgon toplinskog izvora desnim krilom i njeno
se naslonili na nj.
Nemoj je tako snano pritiskati", rekao je. "Ionako ima jako
mali radijus okretanja, samo mali nagib e te zadrati u uzgonu.
"U redu. " Ova prekrasna igraka od aviona e biti moja! J ja
u biti on. to li sve zna?
"Sluaj", rekao sam, "imam nekoliko pitanja. Koliko si daleka
moja budunost? Dvadeset godina? "
"Vie pet. No ini se kao da se radi o pedeset godina velikom
jazu. Mogao bih ti utedjeti etrdeset i devet uzaludno
potroenih godina samo kada bi me posluao. Tu lei glavna
razlika izmeu mene i tebe. Ja imam odgovore koje trai, ali
nema izgleda da ihposlua sve dok te ne pregazi velika
parnjaa koju nazivamo iskustvo. "
Rastuio sam se. "Misli li da se bojim onoga to bi mi mogao
rei, siguran si da te neu uti? "
"Hoe li? "
"Kome mogu vie vjerovati nego tebi? " upitao sam. "Naravno
da u te posluati. "
"Sasluat e me, to i sam znam; ali nee djelovati u skladu s
odgovorima. Sada smo se sreli zato to smo obojica znatieljni,
ali sumnjam da e mi dozvoliti da ti pomognem. "
"Hou!"
"Nee ", rekao je. "To ti je kao i ovaj avion. U tvom vremenu
nema imena, jo uvijek nije izmiljen. Ali kad ga izmisle, nazvat
e ga ultralaganom letjelicom i revolucionarizirat e sportsku
avijaciju. Ali ti ga nee kupiti gotovog, Richarde, ili unajmiti
nekoga da ga sagradi za tebe. Sam e ga sastaviti: dio po dio,
Korak prvi, Korak drugi, Korak trei. Isto je tako i s tvojim
odgovorima, istovjetno. Ne moe ih kupiti gotove, nee ih

uzeti ak i ako ih besplatno dobije, ako ti ih kaem, rije po

rije, sve. "
Znao sam daje u krivu. "Zaboravlja", rekao sam, "kako brzo
uim! Daj mi odgovor i promatraj to u uiniti s njime!"
Dodirnuo je palicu, dao mije znak da sam eli upravljati
zmajem. Termalom smo se uzdigli tisuu metara uvis, gotovo do
baze oblaka. Polja, livade, ume, brda, rijeke daleko ispod nas,
ukasto-zeleni, kotrljajui barun. Nije bilo cesta. Tihi, meki
apat, najlaganiji vjetar oko nas dok smo jedrili prema gore.
Smirenim osmijehom kockara koji blefira: "eli pronai enu
svog ivota?"
"Da! Kao i uvijek, pa to zna!"
"Tvoj oklop", rekao je. "titi te od svih ena koje bi te mogle
unititi, to je istina. Ali osim ako ga ne odbaci, zatitit e te i od
jedine ene koju moe voljeti, koja te moe ispuniti, spasiti od
obrambenog sustava kojeg si sam postavio. Postoji tvoja
savrena ena. Ona je jedna, a ne raspodijeljena u vie tijela.
Odgovor koji trai jest da se odrekne svoje slobode i
neovisnosti i oeni s Le-slie Parrish."
Ba dobro da je preuzeo kontrole prije nego mije to rekao.
"Kae ... TO? "poeo sam se guiti. "Ti... Ti mi kae da ... se
OENIM? Jednostavno ne mogu ... Zna li to mislim o braku?
Zar ne zna da na predavanjima obino govorim da odmah iza
Rata i Organiziranih religija, Brak donosi najveu nesr ... misli
li da ne vjerujem u ono to govorim? Da se odreknem svoje
SLOBODE!! Svoje NEOVISNOSTI? Kae mi daje rjeenje da
se OENIM? Jesi li... Hou rei... TO? "
Nasmijao se. Meni nije bilo smijeno. Pogledao sam prema
obzoru.
"Osjeam uasnu zavist", odgovorio sam.
"Ne zavidi nam ", rekla je. "Avion e biti tvoj. "
"Ne zavidim tvom suprugu na avionu ", rekao sam. "Zavidim mu
zbog supruge."
Zacrvenjela se. "Ali ti si taj koji mrzi brak, zar ne? Brak znai
'dosadu, stagnaciju, neizbjean gubitak potovanja 7 "
"Moda ne neizbjean."

"To zvui ohrabrujue ", rekla je. "Misli li da e se

predomisliti u vezi braka, jednog dana? "
"Ako je na meni da povjerujem tvom suprugu, hou. Ne vidim
kako, osim kad te pogledam. "
"Vie nee biti ovakvih pogleda ", rekao je Richard iz
budunosti. "A zaboravit e i ovaj susret. Sam mora otkriti
svoj put i proivjeti u dobru i zlu. "
Pogledala gaje. "I dobiti ili izgubiti. "
Uputio joj je osmijeh. "Sve dok nas smrt jo vie ne zblii. "
Svojim su me rijeima zadirkivali, a ja sam ih oboje volio.
Zatim mije rekla: "Nae je vrijeme isteklo. Ovo je odgovor koji
e zaboraviti. Ti se, ako eli, moe i dalje igrati avionom, ali
mi se moramo vratiti u zemlju buenja, u godinu toliko daleku
od tvoje, ali istovremeno i jako blizu tvoje. Upravo piem novu
knjigu i ako budem imao sree, im se probudim, uzet u olovku
u ruke i ispriati ovaj san."
Svoju je ruku polagano ispruio prema njenom licu, kao da je
namjerava pomilovati, i zatim nestao.
ena je uzdahnula tuna stoje vrijeme tako brzo proletjela. "On
je budan, a i ja u se probuditi za koju minutu. "
Napravila je lebdei korak prema meni i, na moje iznenaenje,
njeno me poljubila.
"Nee ti biti lako, jadni mali Richarde ", rekla je. "Niti njoj nee
biti lako, mislim Leslie, odnosno meni kakva sam bila. Pred
vama su teka vremena! No ne boj se! Ako trai aroliju,
odbaci svoj oklop. arolije su monije od elika. "
Oi poput sumraka na nebu. Znala je. toliko je znala!
U sredini svog osmijeha je nestala. Ostao sam sam na livadi s
ultralaganom letjelicom. Nisam ponovo letio u njoj. Stajao sam
na travi i prisjeao se svega to se dogodilo, urezivao sam svaki
detalj u sjeanje - njezino lice, rijei - sve dok prizor nije
nestao.
Kad sam se probudio, prozor je bio crn, umrljan kinim kapima i
iskrivljenom crtom kunih svjetala na drugoj strani jezera.
Protegnuo sam noge i nastavio sjediti u mraku pokuavajui se
sjetiti. Pokraj stolice se nalazila olovka i biljenica.

San o letenju. Prapovijesna letea neman, obojeno perje, odvela

me u zemlju gdje sam se susreo s najljepom enom koju sam
vidio. Jednu je rije rekla: "arolija. " Najljepe lice ...
arolija. Bilo je jo toga, znao sam, ali nisam se mogao sjetiti.
Osjeaj koji me jo uvijek obuzimao bila je ljubav, ljubav i jo
vie ljubavi. Nije bila san. ena koju sam dodirnuo je stvarna!
Odjevena u suneve zrake. iva ena, a ja je ne mogu pronai!
Gdje si?
Obuzeli su me tuga i bijes, bacio sam biljenicu u prozor.
Odbila se, odleprala, stranice su poele letjeti, pala na karte
june Cali-fornije za slijetanje pomou instrumenata.
"Sada, gdje si? Prokletstvo, gdje si SADAT
24.
Nalazio sam se u Madridu kad se dogodilo. Zabavljao sam se na
turneji po panjolskoj, promociji panjolskog izdanja knjige,
davao sam intervjue na tom jeziku i takvom gestom uveseljavao
i osvajao televizijske voditelje i reportere. Zato ne? Isto su tako
i mene panjolski gosti u Americi osvajali, ili njemaki,
francuski, japanski ili ruski, oni koji su odbijali prevoditelje i
sami vodili razgovor na engleskom. Sintaksa jest pomalo
neobina, izbor rijei nije ba onakav kakav bi bio kod onih
kojima je taj jezik materinji, ali zaista je predivno promatrati te
hrabre ljude kako hodaju po ledu pokuavajui razgovarati s
nama!
"Dogaaji i ideje o kojima piete, sefior Bach, vjerujete vi
njima, rade oni za vas?" Kamera je tiho zujala iekujui moj
odgovor dok sam ja pitanje prevodio u glavi.
"Ne ima pisca na cijelom svijetu", rekao sam polagano, ali za
mene najveom moguom brzinom, "koji, ona ili on, moe
pisati knjigu ideja u koje ona ili on ne vjeruje. Mi moemo pisati
iskreno samo ako zaista vjerujemo iskreno. Ne ja sam toliko
dobar u ...kako se kae dokazivati na panjolskom? ... ivjeti
prema idejama kao to elim, ali sve sam vie dobar svakim
danom!"
Jezici su golemi perjasti jastuci ugurani izmeu naroda - ono to
drugi kazuje prigueno, nerazgovijetno i gotovo da gubi smisao,
a kad mi govorimo njihovu gramatiku perje nam ulazi u usta.

Ali vrijedi. Kakav je uitak prenijeti zamisao u rijei, ak i na

jezik djece, polagano, i otputiti je morima na drugom jeziku,
prema ovjeku koji ga govori!
U hotelu je telefon zazvonio kasno na veer i, prije nego to sam
se uspio sjetiti panjolske rijei, rekao sam halo.
Tihi, njeni glasi oglasio se s druge strane meunarodne veze.
"Halo \vookie, ja sam."
"Kakvog li krasnog iznenaenja! Ba lijepo da si me se sjetila!"
"Bojim se da ti donosim loe vijesti. Naime, iskrsnuli su
problemi i jednostavno sam te morala nazvati."
"Kakvi problemi?" Nisam mogao zamisliti probleme toliko
vane koji bi natjerali Leslie da u pono nazove Madrid.
"Tvoj raunovoa pokuava stupiti s tobom u vezu", rekla je.
"Jesi li uo za Poreznu upravu? Je li te itko obavijestio? Jesi li
razgovarao s financijskim menaderom?"
Meunarodna je veza bila loa, pucketala je i umila.
"Ne. Nita. to si rekla, kakva uprava? to se dogaa?"
"Porezna uprava. Trae od tebe da im plati milijun dolara do
ponedjeljka ili e ti uzeti sve to posjeduje!"
Prijetnja je bila toliko opasna da jednostavno nije mogla biti
istinita.
"Uzeti sve?" upitao sam zbunjeno. "Do ponedjeljka? Zato
ponedjeljka?"
"Poslali su ti slubenu obavijest prije tri mjeseca. Financijski
menader ti nije rekao. Kae da ne voli loe vijesti..."
To mi je rekla toliko tunim glasom da sam znao da se ne ali.
Zato su mi, kog' vraga, sluili poslovni menader, financijski
menader ... zato sam unajmio te profesionalce? Za postupak
kao to je konfiskacija svega to imam od strane Porezne uprave
nisu mi bili potrebni strunjaci. To sam i sam mogao uiniti.
"Mogu li ti nekako pomoi, Richarde?" upitala je.
"Ne znam." Zaista e biti neobino vidjeti sve te lance i lokote
na avionima i kui.
"Uinit u sve to kae", rekla je. "Mislim da bih neto morala
moi uiniti. Mislim da bih se trebala sastati s odvjetnikom."
"Dobra ideja. Nazovi mog odvjetnika u Los Angeles. Provjeri
razumije li se netko od njegovih ljudi u poreze. I ne brini.

Siguran sam da se radi o zabuni. Moe li zamisliti, milijun

dolara POREZA? Dogodilo se da sam izgubio milijun dolara i
da zbog toga neu imati nikakvih poreznih obveza. ica je
pukla. Razgovarat u s Poreznom upravom kad se vratim i
otkrijem to se tono dogaa i sve e se srediti."
"U redu", rekla je sumnjiavo. "Nazvat u tvog odvjetnika i
vidjeti to moramo uiniti. Pouri se, brzo se vrati kui, to prije
moe." Zvuala je napeto i preplaeno.
"Ovdje me oekuju jo dva dana. Ne brini. Sve emo srediti i
vidjet u te brzo!"
"Ni ti ne brini", rekla je. "Sigurna sam da neto mogu uiniti..."
Kako udno, pomislio sam i ponovo se sakrio ispod pokrivaa u
Madridu. Sve to tako ozbiljno shvaa! Kao daje problem njen,
kao da joj je stalo!
Sjetio sam se i menadera koje sam unajmio. Ako je sve to mi
je rekla istina, znai da su svi zakazali. Kladim se da ta ena ima
vie smisla za uspjeno poslovanje u gumici za kosu, nego svi
mi zajedno zavezani u vor.
Pa, ini se daje ivot takav - nisam kupio opravdanje za
povjerenje zajedno s povjerenjem. Ili velikim plaama ili
titulama ili odgovornostima ili raunima za trokove. A kad
unajmljene ruke zakau, iznenada sam shvatio, mene razapinju,
a ne njih!
Joj, Richarde, que tonto! Estoy un burro, estoy un burro estupido!
Zanimljivo, zakljuio sam. U panjolskoj nisam ni dva tjedna, a
ve razmiljam na tom jeziku.
25.
Nalazila se u dosjeu pod imenom Richard, na njenom stolu, i
pretpostavivi daje to zapravo moj dosje, otvorio sam ga i
proitao je
Smirujue, sjajno plavetnilo svitanja Naglaeno danom
Kao i srea
Plava ... plavija ... najplavija,
Bijeli uzdisaji uitaka
Neizmjerna srea,
Sve dok nas sumrak Nije umotao u njenu ruiastu boju

A mi smo se stopili u
Strastvenim grimiznim oprotajima,
Zemaljska dua i kozmika dua
Eruptirale su od ljepote.
Kad je pao mrak,
Mlaak
se onako nakoen nasmijeio iz tame.
Ja sam mu uzvratila osmijeh
I pomislila:
Daleko, daleko, na drugom kraju svijeta
Tvoje je nebo
Ispunjeno istim
Zlatnim osmijehom,
I nadala sam se da si i ti,
Tvoje sjajne plave oi,
Vidio i uo,
I tako smo se nas troje
Sjedinili u naoj srei, Svatko u svome svemiru,
Zajedno, a odvojeni, Udaljenost gubi znaenje.
I zaspala sam
U svijetu Punom osmijeha.
Proitao sam je jednom, jo jednom i jo jednom, polako.
"Wookie moj mali", pozvao sam je. "Tko je napisao pjesmu s
mlaakom koji se koso smijei iz tame? U spisu na tvom stolu.
Jesi lije ti napisala?"
Odgovorila mi je iz dnevne sobe u kojoj se zatrpala gomilom
obrazaca o ulaganjima i transakcijama, prerijama rauna,
rijekama otkazanih ekova; doseljenik u neprijateljskoj zemlji
okruen vagonima papira.
Uspjela je odgoditi zapljenu kod Porezne uprave. Sada je
ubrzano prouavala injenice kako bi se mogla pojaviti na
pregovorima, dva tjedna od utorka.
"to si rekao?" viknula je. "Jesam. Oh, NEMOJ JE ITATI,
MOLIM TE!"
"Prekasno", rekao sam dovoljno tiho da me ne uje.
Ponekad se pitamo hoemo li ikada uspjeti upoznati nau
najbliskiju prijateljicu, to misli i osjea u srcu. I zatim

otkrijemo daje svoje najskrivenije tajne iz najdublje dubine srca

povjerila papiru, jasno poput planinskog brzaka.
Ponovo sam proitao. Datum je bio dan kad sam otiao u
panjolsku i sada, dan nakon povratka, otkrio sam kako se
osjeala, otkrio sam ono to nikome nije rekla, ve samo papiru.
Prava je pjesnikinja! Intimna na papiru, njena, bez strahova.
Pisanje me dira kad dolazi iz dubine due; letenje takoer,
filmovi, razgovori, dodiri koji se doimaju sluajnim, ali koji nisu
takvi.
Nikada nisam sreo osobu s kojom sam mogao biti djetinjast kao
to sam se ponekad osjeao, luckast, mudar, seksi, toliko blizak i
otvoren. Kada rije ljubav ne bi bila toliko izokrenuta i
unakaena posesivnou i licemjerstvom, kada bi to bila rije
koja bi imala znaenje koje sam elio da ima, mislim da bih bio
na rubu uvjerenja da je volim.
Ponovo sam proitao njene rijei. "Pjesma je predivna, Leslie."
Zvui slabano i milostivo. Zna li da to zaista mislim?
Njen me je glas, poput srebrnog lanca, oinuo. "Prokletstvo, Richarde! Zamolila sam te daje ne ita! To je osobno. Kad
zakljuim da je moe proitati, dat u ti je! A sada, hoe li,
molim te, izai iz radne sobe i pomoi mi."
Pjesma se razmrskala u mojoj glavi poput glinenog goluba
pogoenog u zraku. Gromovi i munje. Tko si ti da sebi daje za
pravo vikati na mene, gospoo! NITKO me, nitko tko vikne na
mene, ne vidi opet, nikad vie! Ne eli me, nema me! Bog...
Bog... BOG ...BOG!
Dvije sekunde razarajueg bijesa, zatim una ljutnja usmjerena
na sebe samog. Ja, koji najvie na svijetu cijenim privatnost,
proitao sam poeziju njezinog srca! Provalio sam u njene
osobne spise -kako bih seja osjeao daje ona isto uinila meni?
Nevjerojatno! Ne mogu vjerovati da sam se drznuo uiniti tako
neto. Ima me potpuno pravo izbaciti iz svoje kue, odmah, i
zauvijek, a ja bih samog sebe mrzio zato to bi se naa veza
mogla svriti, zato to mi je najbliskija prijateljica koju sam
ikada dodirnuo ...
Stegnuo sam usta, niti rije nisam prozborio, otiao sam u
dnevni boravak.

"Jako mi je ao", rekao sam. "Najdublje se ispriavam. Ovo to

sam uinio je neoprostivo i nikad se vie nee ponoviti.
Obeavam ti." Bijes se ohladio, otopio se, a vrelina je prerasla u
led. Od pjesme je ostala praina.
"Zar te nije briga za ovo?" Bila je ljuta, oajna. "Odvjetnici ti ne
mogu pomoi dok im ne da neto s ime bi mogli raditi, a
ovo ... ovo je kaos! ... ovaj kaos bi trebale biti tvoje knjige!"
Razvrstavala je papire, slagala gomile na jednu i na drugu
stranu. "Ima li kopije poreznih davanja? Zna li gdje su ti
potvrde o povratu poreza?"
Nisam imao pojma. Ako sam iza Rata, Organiziranih religija i
Braka mrzio ita, onda su to bili Raunovodstveni papiri. Suoiti
se s povratom poreza za mene je bilo isto kao susret s Meduzom
oi u oi: trenutana skamenjenost.
"Morale bi biti tu negdje", rekao sam mimo. "Potrait u ih."
Provjerila je listu koju je drala na krilu i podigla olovku.
"Koliki ti je prologodinji prihod?"
"Ne znam."
"Priblino. Plus-minus deset tisua dolara."
"Ne znam."
"Richarde! Potrudi se! Plus-minus pedeset tisua, sto tisua
dolara?"
"Iskreno, Leslie, nemam pojma!"
Odloila je olovku, pogledala me kao da sam neki endem
doveden iz arktikog blata. "U milijunima dolara", rekla je
polagano i razgovijetno. "Ako si zaradio manje od milijun
dolara prole godine, reci mi: 'Manje od milijun dolara.' Ako si
zaradio vie od jednog milijuna, reci: 'Vie od milijun dolara."'
Strpljivo je dovrila pitanje kao da razgovara s retardiranim
djetetom.
"Moda vie od milijun", rekao sam, "ali moda i manje, a
moda i dva."
Izgubila je strpljenje. "Richarde! Molim te! Ovo nije igra! Zar
ne vidi da ti pokuavam pomoi? "
"ZAR NE VIDI DA NE ZNAM? NEMAM POJMA KOLIKO
SAM ZARADIO I NIJE ME BRIGA! UNAJMIO SAM ...
UNAJMIO SAM LJUDE, KOJIMA SAM VJEROVAO, DA SE

POBRINU O SVEMU TOME, NE PODNOSIM TAJ DIO

POSLA, NEMA GORE STVARI OD KNJIGOVODSTVA I
FINANCIJA, OSIM TOGA, NE ZNAM NI KAKO SE TO
RADI!" Cijela je situacija djelovala poput dijela scenarija. "Ne
znam."
Gumicom je dodirnula kut usana, pogledala me i nakon duge
stanke rekla: "Pa ti zaista nema pojma, zar ne?"
"Ne." Osjeao sam zlovolju. Osjeao sam se neshvaeno.
"Vjerujem ti", rekla je njeno. "Ali ne mogu vjerovati da niti u
milijunima ne zna?"
Spazila je izraz na mom licu i rukom odmahnula kako bi
povukla ono stoje rekla. "U redu, u redu! Ne zna."
Neko sam vrijeme kopao po kutijama mrzei svaki pokret.
Papiri, pogledaj sve te papire. Brojevi ispisani nepoznatim
rukopisima, na raznolikim pisaim strojevima, sve to bi trebalo
imati nekakve veze sa mnom. Ulaganja, dionice, obveznice,
porezi, bankovni rauni ... "Evo poreza!" uzviknuo sam. "Cijeli
porezni dosje!"
"Dobar deko!" rekla je kao da sam koker panijel koji je
iskopao izgubljenu narukvicu.
"Vau", zalajao sam. Nije se obazirala, ve je poela pregledavati
porezna davanja.
Dok je itala, vladao je muk, a ja sam zijevnuo ne otvorivi usta,
trik koji sam nauio jo u srednjoj koli na satovima engleskog
jezika. Mrzim papirologiju! Zar je mogue da u se morati
gnjaviti neim ubitanijim od gramatike? Zato? Nisam
zanemarivao papirologiju, unajmio sam ljude da se njome bave
umjesto mene! Nakon to sam ih unajmio i dobro platio, zato
sam ja prisiljen ispravljati tue greke, traiti porezne obrasce;
zastoje na Leslie pao teret koji je dijelilo estero dobro plaenih
najamnika? Gdje je tu pravda? Kad netko napie bestseler ili
potpie fantastinu pjesmu ili odglumi u prekrasnom filmu, uz
ekove i pisma oboavatelja i gomile novaca trebalo bi im
odmah predati i debeli prirunik:
UVOD I UPOZORENJE
estitamo Vam na uspjeno obavljenom poslu (bez obzira na
prirodu posla) putem kojeg ste zaradili svu tu gotovinu. Premda

Vam se ini da pripada Vama i premda ste uvjereni daje Vaa,

zato to ste drutvo usreili takvim darom (bez obzira na prirodu
dara), tek e jedna desetina, moda, zavriti u Vaim rukama, ali
samo AKO STE VJET PAPIROLOG.
odvjetnicima i osoblju i vladama i udruenjima i zaposlenicima
koje ete morati zaposliti kako biste mogli voditi knjige i kako
biste mogli platiti poreze za te iste zaposlenike. Nije vano to
to ne znate gdje da pronaete ljude koje biste zaposlili kako bi
obavljali sve u Vae ime, to to ne znate kome moete vjerovati
ili to to ne znate kome sve morate platiti; bez obzira na
neznanje, duni ste ih platiti.
Molimo Vas da ponete od stranice l i detaljno prouite sve do
stranice 923 i upamtite svaki redak. Zatim se moete otputiti u
poslovni svijet i veerati s poslovnim ovjekom i trokove
veere pravdati kao trokove tvrtke, i tijekom objeda moete
razgovarati o poslu, zadrati raun i napisati tko je objedovao s
Vama. Ako to ne uinite, znajte da ste na samu veeru potroili
dvostruko vei iznos od onog koliko ste zapravo platili izlazak.
Od sada pa nadalje, svoj ivot ivite striktno se pridravajui
ovdje navedenih propisa i mi emo Vam, Vaa vlada, moda
dozvoliti da jo kratko postojite. U suprotnom, zaboravite nadu
svi Vi koji ulazite.
ak ni informativni letak. Za svaku se osobu, koja napie
pjesmu kako bi nas razveselila, pretpostavlja daje vjet
raunovoa, knjigovoa, skrbnik kredita i dugova koji se plaaju
nevidljivim gradskim agencijama i dravi i narodu. A ako ne
zadovoljava jedan od gore navedenih uvjeta, ili nije
blagoslovljena smislom za red koji je neophodan za paljivo i
bezgrjeno knjigovodstvo, njena se zvijezda skida s nebeskog
svoda i trpa u zatvorsku eliju. Tu, sav svoj talent osoba mora
preusmjeriti prema spoznaji ustroja tih elija, te usavravanju u
toj dosadnoj birokratskoj vjetini bez obzira na to to ima okus
kartona; takoer je prisiljena duge godine proivjeti u crnom
mraku prije nego to im se odobri da njihova zvijezda jo
jednom zablista, naravno, samo ako je, nakon dugogodinjeg
procesa ispiranja mozga, iskra jo uvijek prisutna.

Toliko energije ni za to! Koliko filmova, koliko knjiga, koliko

pjesama ostaje neispjevano dok svi ti sati i mjeseci i godine
prolaze, poput vode u toaletu, u posjetima uredima nalik na
mije rupe koji pripadaju odvjetnicima i raunovoama i
savjetnicima i kon-zultantima koje plaate u trenucima kada
vam je pomo oajniki potrebna?
Smiri se, Richarde. Zaviruje u budunost. Ako odlui ostati u
ovoj zemlji, posebna pozornost usredotoena na novac i
knjigovodstvo koje ti se stee oko vrata. Pobuni se, bori se i
uguit e se. S druge strane, ako sve mirno prihvati nastavi
koraati polagano, sloi se sa svakim uredom i referentom,
nasmijei se ovla ... uini to i dozvolit e ti da die, a da se
pritom sam ne ugui lancem koji su ti vezali.
Ali moja sloboda! pobunio sam se. Jaak! Ghhhhr! Jaak,
okovratnik je nemilosrdan!
Moja je sloboda trenutano izbor izmeu odluke da pobjegnem
u neku drugu dravu ili paljivo i polagano spasim ostatke svog
carstva. Richard iz prolosti je donio neke nepromiljene odluke
i napravio glupe pogreke za koje e Richard iz sadanjosti
morati platiti.
Promatrao sam Leslie koja je prouavala porezni dosje i za
odvjetnike ispisivala stranice i stranice biljeaka.
Richard iz sadanjosti, pomislio sam, ne radi nita, ba nita!
Leslie iz sadanjosti radi a da sama nema nikakve veze s
raspadom sustava. Leslie nije letjela u skupim avionima; ona
ak nije imala priliku spasiti carstvo od katastrofe. Leslie
skuplja komadie. Pokuava ih ponovo sastaviti. Kakva nagrada,
samo zato stoje odluila biti prijateljica Richarda Bacha!
I onda se on razljuti, pobjesni na nju zato to je podigla glas na
njega nakon to je bez dozvole proitao poeziju iz dubine
njezine due!
Richarde, pomislio sam, je li ti ikada palo napamet da si
prokleti, nitavni kukin sin? Po prvi sam put u ivotu
razmiljao o toj mogunosti, ozbiljno.
26.
Jedina je razlika moda bila to stoje bila tia nego obino, ali u
stvari to nisam ni zamijetio.

"Ne mogu vjerovati da nema vlastiti avion, Leslie. Sastanak u

San Diegu, samo pola sata odavde!" Provjerio sam ulje u motoru
Meversa 200 s kojim sam ovaj put doletio na zapad kako bih je
vidio, provjerio sam kapice na spremnicima za gorivo, jesu li
dovoljno stegnute, zatvorio poklopce preko njih i zakljuao ih.
Odgovorila je glasom neto glasnijim od apta dok je na toplom
suncu stajala pokraj lijevog krila. Na sebi je imala odijelo boje
pijeska koje je najvjerojatnije krojeno za nju, pa ipak, djelovala
je nekako napeto i nesigurno pokraj mojeg aviona za poslovne
sastanke.
"Oprosti, wook", rekao sam. "Nisam uo to si rekla."
Proistila je grlo. "Rekla sam da sam do sada uspijevala ivjeti i
bez aviona."
Njezinu sam torbu stavio odostraga, sam se smjestio u lijevo
sjedalo, pomogao joj da sjedne na desno i iznutra zatvorio vrata,
i cijelo sam vrijeme neto govorio.
"Prvi put kad sam vidio ovu plou, uzviknuo sam: 'Hej!
Pogledaj sve te brojanike i prekidae i mjerae i naprave i radio
aparate i sve ostalo!' Mevers zaista ima puno instrumenata, ali s
vremenom se navikne na njih i sve postane jednostavno."
"Ba dobro", tiho je rekla. Promatrala je plou na nain na koji
sam ja promatrao snimanje filma onog dana kad me je povela u
MGM. Nije ba bila toliko zapanjena, ali vidjelo se na njoj da
ovako neto ne ini tako esto.
"OD ELISE!" viknuo sam, a ona me pogledala svojim velikim
oima kao da neto ne valja zato to sam viknuo. Navikla je na
zrakoplove ne manje od jumbo-jeta, zakljuio sam.
"Sve je u redu", rekao sam. "Znamo da nema nikog u blizini
aviona, ali svejedno viemo 'Od elise!' ili neto slino tako da
svatko tko nas uje moe znati da emo uskoro upaliti motor i
da nam se moraju maknuti s puta. Stari avijatiarski obiaj."
"Lijepo", zakimala je glavom.
Glavni prekida ukljuen, gorivo spremno, gas je zjapio
nekoliko centimetara otvoren, pumpa za gorivo ukljuena
(ukazao sam joj na brojanik koji pokazuje tlak u pumpi kako
bih joj ukazao da postoji takav tlak), upalio sam motor, pritisnuo
gumb za start.

Propeler se okrenuo; motor se upalio odmah zahvalivi prvo

otprilike etiri cilindra, zatim pet, pa est, i onda se poeo
mrekati i presti kao lav nakon sna. Kazaljke na ploi s
instrumentima poele su se okretati: ulje, vakuum, voltmetar,
pokazatelj smjera, umjetni horizont, navigacijski pokazatelji.
Upalila su se svjetla i otkrila radio frekvencije; glasovi su se
oglasili iz zvunika. Prizor koji sam odigrao kojih desetak tisua
puta u raznoraznim avionima otkad sam kao dijete napustio
srednju kolu, i svaki sam put jednako uivao, pa tako i sada.
Od kontrole letenja sam dobio informacije o uzlijetanju,
objasnio sam zemaljskoj kontroli da smo Meyers, a ne mali
Navion, otpustio sam konice i polagano smo se rulali prema
pisti. Leslie je promatrala plou s instrumentima, druge avione
koji su rulali, slijetali i uzlijetali. Gledala me je.
"Ne razumijem niti rijei", rekla je. Kosu je poeljala prema
natrag i privrstila kopom. Osjeao sam se kao pilot neke
kompanije koji sa sobom, po prvi put, vozi prekrasnu
predsjednicu.
"To ti je jezik avijatiara, neka vrsta ifre", odgovorio sam. "Mi
ga razumijemo zato to tono znamo to e rei: brojeve aviona,
brojeve pisti, redoslijed uzlijetanja, vjetrove, promet. Reci
kontrolnom tornju neto to se ne oekuje kao na primjer: 'Ovdje
Mevers Three Niner Mike, imamo sendvie sa sirom, molimo
vas, sauvajte majonezu', a gospodina u tornju e se oglasiti sa:
'to? to? Ponovite?' Sendvi sa sirom nije dio jezika
avijatiara."
Vei se dio onoga to uje, pomislio sam, brie iz pamenja.
Zapravo se radi o sluanju u iekivanju onoga to se tie tebe.
Ja sam obueni slua jezika avijatiara; ona je obuena za
sluanje glazbe koju ja ne mogu uti. Je li isto i s vidom? Da li
nae vizije programiramo izvan oiju, i NLO-e i duhove? Da li
programiramo nae ukuse, osjete sve dok ne otkrijemo daje
fiziki svijet onakav kakvim ga elimo, i nita vie? Kakav bi
nam bio dan kada bismo bili programirani da svijet promatramo
infracrvenim ili ultraljubiastim zrakama, ili kada bismo se
mogli nauiti vidjeti aure, neoblikovane budunosti, prolosti
koje nas proganjaju?

Paljivo je sluala radio polagano deifrirajui iznenadne nalete

rijei koji su stizali s tornja, a ja sam na tren pomislio na sve
raznolikiji niz smirujuih pustolovina koje sam s njom proivio.
Svaki bi drugi ovjek vidio prekrasnu poslovnu enu, lijepo
odjevenu, na putu na sastanak u svezi filmske produkcije,
dodatnih trokova i smanjenja istih, rasporeda snimanja i
lokacija. No ja sam, skupivi oi, mogao vidjeti nju, onakvu
kakva je bila prije sat vremena, odjevenu samo u topli zrak koji
je izlazio iz suila za kosu koje je rabila nakon tuiranja, kako
trepe prema meni kad sam proao pokraj vrata, kako se
trenutak kasnije smije kad sam se zabu-io u zid.
Kakva teta, pomislio sam, da takvi uici uvijek prerastaju u
naviku, zavravaju mrgodnim pogledima i svaama i svim
ostalim branim klaonicama, bez obzira jeste li u braku ili ne.
Pritisnuo sam gumb mikrofona na upravljau. "Mevers Three
Niner Mike je spreman za dva-jedan."
"Three Nine Mike, imate odobrenje za uzlijetanje, molimo vas,
pourite. Oekujemo slijetanje."
"Mike, Roger", rekao sam. Ispruio sam ruku preko
predsjednice kompanije kako bih provjerio jesu li vrata dobro
zatvorena i zakljuana. "Spremna?" upitao sam. "Da",
odgovorila je gledajui ravno ispred sebe. Meversovo predenje
je preraslo u zvuni zid tristo konjskih snaga jak. Sila nas je
pritiskala u sjedala dok je avion jurio pistom, koja se ve
promijenila iz asfalta u obojene crte i dugaku izmaglicu, Santa
Monica je polagano nestajala ispod nas.
Polugu za uvlaenje stajnog trapa sam podigao na POLOAJ
GORE.
"Kotai se u ovom trenutku uvlae," rekao sam Leslie, "a sada,
poklopci... vidi li kako se uvlae u krila? A sada emo se
prepustiti uzgonu i buka e se stiati ..." Nekoliko sam puta
pritisnuo gas, zatim ruku propelera, pa gumb za kontrolu
mjeavine kako bih temperaturu ispunog plina podigao na
normalu.
Tri su crvena svjetla gorjela na ploi... kotai su bili uvueni, u
spremniku i osigurani. Poluga za opremu u neutralnom poloaju
kako bih zatvorio hidrauliku pumpu. Avion se penjao nekih

tristo metara u minuti. Nije se penjao poput aviona T-33, ali isto
tako nije ni troio esto galona na sat.
Obala je promicala ispod nas, stotine ljudi na plai. Ako motor
sada zakae, pomislio sam, dovoljno smo visoko da se
okrenemo i sletimo na teren za golf, ili natrag na pistu.
Zaokrenuli smo u iroki okret iznad zrane luke, zatim se
usmjerili prema San Diegu. Taj nas je put odveo iznad
Meunarodnog aerodroma u Los Angelesu, a Leslie je prstom
pokazala ratrkani niz mlanjaka koji su slijetali. "Jesmo li im
na putu?"
"Ne", odgovorio sam. "Iznad zrane se luke nalazi koridor;
trenutano smo u njemu. To je ujedno i najsigurnije mjesto na
kojem se moemo nalaziti dok letimo iznad piste, zato to veliki
mlanjaci dolaze s jedne strane i slijeu, vidi li? 'Biserna
ogrlica', tako ih kontrolori letenja nazivaju. Nou su ogrlica od
dijamanata, kad su im svjetla upaljena."
Smanjio sam gas kako bih smanjio potronju, motor se jo
stiao. Oima je postavljala pitanja kad bih mijenjao neto u
avionu, a ja sam joj objanjavao to se deava.
"Sad smo se izravnali. Vidi li pokazatelj brzine kako se kree?
Pomaknut e se dovde; pokazivat e oko tristo pedeset
kilometara na sat. Ovaj je brojanik na visinomjer. Mala
kazaljka pokazuje tisue; velika stotine. Na kojoj smo visini?"
"Tri tisue... petsto?"
"Malo samouvjerenosti. Odgovori mi bez pitanja." Naslonila se
na mene kako bi bolje vidjela visinomjer. "Tri tisue i petsto."
"Tono!"
Cessna 182 je letjela prema nama u koridoru, kojih tristo metara
iznad nas. "Vidi li? Leti na visini od tisuu petsto metara, u
suprotnom smjeru. To su pravila kojih se pridravamo kako ne
bismo letjeli preblizu jedni drugima. Ali bez obzira na pravila,
svaki mi avion koji vidi pokai, ak i one za koje zna da vide
tebe. Uvijek gledamo oko sebe. elimo opaati i biti opaeni.
Na vrhu repa i trupa nalaze se svjetla kako bi nas drugi avioni
mogli vidjeti."
Kimnula je glavom i traila avione. Zrak je bio mekan poput
jezera od laga - jo da se nije ulo brujanje motora, bili bismo

poput spore svemirske kapsule u prolazu pokraj planeta Zemlje.

Sagnuo sam se kako bih namjestio polugu za ravnanje aviona;
to je bre letio, to se ee nos morao usmjeravati prema dolje
inae bi se nastavio penjati.
"eli li pilotirati?"
Povukla se kao da se preplaila da u joj prepustiti aparat. "Ne,
hvala, \vookie. Ne znam kako."
"Avion sam leti. Pilot ga samo usmjerava u eljenom smjeru.
Lagano, lagano. Ruku stavi na upravlja ispred sebe. Lagano i
njeno. Samo palac i dva prsta. To je dobro. Vjeruj mi, neu ti
dozvoliti da pogrijei."
Drhtave je prste stavila na volan kao daje elina zamka koja e
joj zgnjeiti ruku.
"Sve to treba raditi jest pritiskati prema dolje, njeno, desnu
stranu volana."
Pogledala me upitno.
"Samo daj. Vjeruj mi, avionu se svia tvoj dodir! Pritisni malo
nadesno."
Volan se pomaknuo kojih dva centimetra pod pritiskom njezinih
prstiju, a Mevers se neznatno nagnuo na desnu stranu, poeo je
skretati. Prestala je disati.
"A sada pritisni lijevu stranu." Uinila je to kao da izvodi
fizikalni pokus kod kojeg nema pojma kakav e biti rezultat.
Krila su se izravnala, a ona se radosno nasmijeila otkriu.
"A sada ga povuci prema sebi, par centimetara, volan ..."
Do trenutka kad se zrana luka u San Diegu pojavila u naem
vidnom polju, zavrio je njezin prvi sat letenja i pokazivala mi je
avione veliine estica praine tridesetak kilometara udaljene.
Vid joj je bio otar, a oi prekrasne; njezina mi je prisutnost
priinjala pravo zadovoljstvo dok sam letio.
"Bit e dobar pilot, ako ikada odlui savladati letenje. Njena
si s avionom. Prvi puta veina ljudi, bez obzira na to to im se
kae da budu njeni, grevito stie palicu, a avion se poinje
tresti i trzati i poskakivati u zraku ... da sam ja avion, oboavao
bih svaki trenutak tijekom kojeg bi ti sa mnom upravljala."
Pogledala me ispod oka i nastavila traiti avione dok smo se
sputali prema San Diegu.

Iste veeri, u kui u Los Angelesu, nakon mirnog leta poput

onog jutronjeg, sruila se na krevet.
"A sada u ti odati jednu tajnu, wookie", rekla je.
"Samo daj. O emu se radi?"
"Uasavam se letenja! UASAVAM!! Posebno u malim
avionima. Sve do danas, da mije netko doao i prislonivi pitolj
na sljepoonicu rekao da se ukrcam u takav mali avion ili da e
pucati, rekla bih: 'Povuci okida!' Ne mogu vjerovati da sam
danas to uinila. Na smrt sam se bojala, ali uspjela sam!"
to? u udu sam se zapitao. "Uasavala? Zato mi nisi rekla?
Odvezli bismo se u Banthi..." Nisam mogao vjerovati. ena do
koje mi je toliko stalo, boji se aviona?
"Ali zamrzio bi me", rekla je.
"Ne bih te zamrzio! Pomislio bih da si smijena, ali ne bih te
zamrzio. Mnogi ljude ne vole letjeti."
"Ne radi se o tome da ne volim letjeti", rekla je, "ne mogu
smisliti letenje! ak i u velikim avionima, mlanjacima. U
najveim postojeim avionima letim samo u situacijama kada
nemam izbora. Uem unutra, sjednem i zgrabim naslonjae za
ruke i pokuavam zadrati suze. To proivljavam prije nego
upale motore!"
Njeno sam je zagrlio. "Jadna moja mala djevojica! A nisi ni
rije rekla. Najvjerojatnije si mislila da su ti to posljednje
minute ivota, kad si se ukrcala u Meyers, zar ne?"
Potvrdno je kimnula glavom u moje rame. "Ba si hrabra
djevojica!
Nastavila je kimati glavom.
"No sada je sve gotovo! Strah je nestao i odsad emo, kamo god
budemo ili, letjeti i nauit u te pilotirati i nabaviti ti jedan mali
avion.
Glavom je kimala sve do rijei 'kamo god budemo ili'. U tom je
trenutku stala, izvukla se iz mog zagrljaja, pogledala me
preplaeno oiju rairenih, brada joj se tresla dok sam zavravao
reenicu. Oboje smo zamalo umrli od smijeha.
"Ali, Richarde, zaista! Ne alim se! Bojim se letenja vie od bilo
ega drugog na svijetu! Sada zna to osjeam prema svom prijatelju Richardu ..."

Odveo sam je u kuhinju, otvorio zamrziva, izvadio sladoled i

okoladu i stavio ih na stol.
"Mislim daje ovo trenutak za slavlje", rekao sam kako bih
prikrio svoju zbunjenost izazvanu njezinim rijeima: "Sada zna
to osjeam prema svom prijatelju Richardu ..." Da ovjek
pobijedi strah od letenja, potrebni su povjerenje i privrenost
koju utjelovljuje samo prava ljubav, a ljubav je ulaznica za
katastrofu.
Svaki puta kada mi je ena rekla da me voli, nali bi se na kraju
naeg druenja. Hoe li se i moja prijateljica Leslie izgubiti u
vatrenim naletima ljubomorne posesivnosti? Ona mi nikada nije
rekla da me voli, a ni ja nikada ne bih te rijei prevalio preko
usta .
Stotine sam puta sluateljstvo upozoravao: "Kad god vam netko
kae da vas voli, pripazite se!" Nikoga nisam prisiljavao da
prihvati moje rijei, no, dovoljan je bio samo jedan osvrt na
vlastiti ivot i svaki se ovjek mogao uvjeriti u njihovu
istinitost: roditelji tuku djecu i istovremeno viu kako ih vole;
muevi i ene koji se ubijaju rijeima, a i fiziki tijekom svaa,
tvrde da su to uinili iz ljubavi. Oni koji gaze druge, vjeiti
podjarmljivai drugih ljudi tvrde da vole one koje unitavaju. Iz
takve ljubavi se rodio ovaj svijet. Zato je ta rije, ispunjena
obeanjima, razapeta na drvu obveza, objeena licemjerstvom,
zgaena obiajima? Odmah do "Boga", "ljubav" je
najiskrivljenija rije u svim jezicima ovoga svijeta. Najvik>blik ljudskog potovanja je prijateljstvo, a im se
Ijubavumi-jea, prijateljstvo nestaje.
Natio sam Joj "vrele okolade. Nemogue daje to mislila. "Sada
zna to osjeam" govori o povjerenju i potovanju, o onim
najviim vrhovima koje prijatelji mogu dostii. Nije valjda
mislila na ljubav. Molim te, samo ne ljubav! Ne elim je
izgubiti!
27.
Zvijezde su stalni i vjeiti prijatelji, pomislio sam. Cijelu sam
hrpu zvijea otkrio kada mi je bilo deset; ona i vidljive planete

i nekoliko zvijezda moji su prijatelji i danas kao da nije protekla

niti jedna jedina no otkad smo se prvi puta sreli.
Svjetlee se zelenilo krivilo i kovralo ispred jedrilice kroz
pononu tintu, maleni jarki virovi i tornada zasjali bi na tren i
zatim nestali.
Jedrio sam sam du zapadne obale Floride, juno od Sanibela
prema Keyu. Pratio sam zvijezde, konstelaciju Gavrana sam
namjestio na jarbol. Zvjezdani putovi. Premalo jedro da bi se
dobilo na brzini.
Njean crni povjetarac, istok-sjeveroistok. Pitao sam se ima li
morskih pasa u moru. Ne bih ba elio pasti s palube,
automatski sam pomislio, a onda - zar zaista ne elim pasti u
more?
Kakav li je osjeaj kad se ovjek utapa? Ljudi koji su se
utapanjem pribliili smrti kau da nije tako strano; nakon
nekog vremena, navodno, ovjek osjeti mir. Tako kau. Mnogi
su ljudi bili na rubu smrti i ponovo oivjeli. I ba nam oni
kazuju daje umiranje najljepi trenutak ivota i da se vie ne
boje smrti.
Trebaju li mi svjetla kad sam ovdje ovako sam? Bespotrebno
razbacivanje energijom. Troe akumulator.
Deset metara dugaak brod je ba po mjeri. Za vei je potrebna
posada. Ba dobro da ne trebam posadu.
Sam, sam, sam. Koliko vremena u naim ivotima provodimo
sami? Leslie je u pravu. Kae da se udaljavam od nje.
"Od svakog se udaljavam, wook\ Nije problem u tebi, ve
jednostavno nikome ne dozvoljavam da mi se suvie priblii. Ne
volim se vezati ni za koga."
"Zato?" U njenom se glasu osjeala gorina. U posljednje se
vrijeme to poelo sve ee dogaati. Bez upozorenja, razgovori
koje bismo vodili ispali bi iz koloteine, a ona bi postala bijesna
na mene iz svakakvih nebitnih razloga. "to ne valja s
bliskou? Reci mi zato se ne eli ni sa kim zbliiti?" Zato to
u jedno ljudsko bie uloim svu svoju nadu i
fonda ga izgubim. Zakljuim da sam je upoznao, no ubrzo

otkrijem daje neto posve drugo i tada sam prisiljen ponovo

sjesti za crtai stol i prepravljati crte i nakon nekog vremena
zakljuim da ne postoji nitko koga mogu poznavati, osim
samoga sebe, a i to ba ne mogu sa sigurnou tvrditi. Jedino u
to mogu vjerovati jest da su ljudi iskreni prema sebi i ako to
znai da e svako malo eksplodirati zbog nekakvog neobinog
bijesa, najbolje je za mene da se na neko vrijeme udaljim tako
da me sama eksplozija ne raznese. Zar to nije oito, jasno kao
juer?
"Zato to onda nisam onoliko neovisan koliko elim biti",
odgovorio sam.
Trgnula je glavom i paljivo me promatrala. "Je li to najvea
istina koju poznaje?"
Postoje trenuci, pomislio sam, kad prijatelj koji ima sposobnost
itanja misli i nije najugodnije drutvo. Zaista je tako. "Moda je
dolo vrijeme da odem na neko vrijeme." "Tako je", rekla je.
"Bjei! To ti je najpametnije. Nema te ak i kad si ovdje.
Nedostaje mi. Ovdje si i nedostaje mi!" "Leslie, ne znam to
da uinim po tom pitanju. Mislim da je zaista dolo vrijeme da
odem. Ionako moram prebaciti brod u Key West. Vratiti se i
vidjeti to se dogaa na Floridi."
Namrgodila se. "Nikada nisi uspijevao sa enom provesti vie
od tri dana. Rekao si mi; umro bi od dosade. Mjesecima smo bili
nerazdvojni i svejedno smo plakali kad smo se prisilno morali
razdvojiti! To su nam bili najsretniji trenuci ivota, i meni i tebi!
to se dogodilo, to se promijenilo?" Gavran je zastranio sa
svog mjesta na jarbolu; pokretom krme sam ga vratio ondje gdje
pripada. Ali ako tako nastavim cijelu no, pomislio sam, do zore
u zavriti negdje na Yucatanu, umjesto u Key Westu.
Prokletstvo, Gavrane, zar si na njenoj strani? Paljivo sam
razradio ovaj izvrstan sustav, prvoklasnu shemu savrene ene i
sve je dobro funkcioniralo dok se Leslie nije umijeala, poela
postavljati pitanja o kojima seja nisam usudio ni razmiljati, a
kamoli pronai odgovore. Naravno da te elimi voljeti^amo^ali
kjkpjdajejiolim, kad ne znam to e uiniti ako ti to priznam.
Kakav bi bio osjeaj pasti s palube? Bio bih samo zelena fosforna mrlja u oceanu; u jednom bi trenutku veliki brod bio iznad

mene, a ve u sljedeem izvan dosega. Sljedee bi minute ve

nestao u mraku, a svjetlucanje u brazdi iza njega bi nestajalo.
Plivao bih prema obali, to bi bio osjeaj. Nalazimo se jedva
petnaest kilometara od obale, a ako ne bi mogao plivati u toploj
vodi, onda i zasluujem da se utopim.
Ali to da sam tisuu kilometara daleko od obale? Kakav bi
onda bio osjeaj?
Jednoga dana, Richarde, nauit e kako da svoj luckasti um
dri pod kontrolom. Kao to bi djeak rekao letau koji je sletio
u njegovo polje:
"Gospodine, to biste uinili da vam motor zakae"?" "Pa,
jednostavno bih jedrio i sletio, prijatelju! Avioni su dobre
jedrilice, za jedrenje im ne trebaju mosori." "Ali to biste uinili
da vam otpadnu krila!" "Da mi krila otpadnu, morao bih se
spaavati, zar ne, upotrijebiti padobran."
"Da, ali to ako se padobran ne bi otvoriol" "Onda bih pokuao
pasti u stog sijena." "Ali to ako su stijene svugdje oko vas?"
Gomila leinara, djeca. I ja sam bio takav. Jo uvijek sam takav
-"Ali to bih uinio da se nalazim tisuu kilometara daleko od
obale?" Toliko sam znatieljan, djeak u meni eli trati i
otkrivati to se nalazi s druge strane umiranja, sada, upravo
sada. Doi e vrijeme i za to, uskoro. Moj je zadatak dobrim
dijelom ispunjen, s knjigama koje sam napisao, ali preostalo mi
je jo nekoliko lekcija s ove strane umiranja.
Kako voljeti enu, na primjer. Richarde, sjea li se kad si
odluio napustiti profesiju trgovca letenjem kako bi pronaao
svoju pravu ljubav, svoju savrenu enu, svoju najbolju
prijateljicu u milijun ivota? Sve se ini tako daleko. Kolika je
vjerojatnost daje sve to sam nauio o ljubavi krivo, da postoj i
jedna ena na svijetu?
Vjetar se pojaao, brod je zaljuljao zvjezdanu plou. Dozvolio
sam Gavranu da ode i kompas namjestio prema Key Westu.
Zato toliko pilota takoer jedri? Avioni znae slobodu u
prostoru, a jedrilice u vremenu. Ne zanima nas sva ta eljezarija,
ve nepostojanje okova koje eljezarija sa sobom nosi. Ne
volimo velike avione, ve brzinu i mo koji dolaze zajedno s
vjetinom upravljanja njima. Niti dva jarbola privezana za drvo,

ve vjetar, pustolovinu, jednostavnost ivota koju nameu more

i nebo. Osloboeni od vanjskih okova. Ako eli, godinama
moe jedriti u jedrilici.
Jedrilice, one posjeduju vrijeme. Avion moe letjeti samo
nekoliko sati akrobacija traje due. Netko bi trebao izmisliti
avion koji ima isto slobode u vremenu kao i jedrilica.
Sa svim sam drugim enama sauvao svoju slobodu; zato ne
uspijevam s Leslie? One me nikada nisu kritizirale da sam dalek
ili zato to odlazim u trenutku kad osjetim potrebu za tim; zato
to ini? Zar ne zna? Previe vremena zajedno i ak i ljubaznost
nestaje ljudi su ljubazniji prema strancima nego prema svojim
enama i muevima! Dvoje ljudi vezanih jedno za drugo poput
dva gladna psa koji se meusobno bore za svaku mrvicu.
Pogledaj nas, ak i nas. Podigla si glas na mene!
Njs^nT_uap_u.typjiYO.tkakabih te razljutio Ako ti se ne
sviam, ovakav kakavjesam, sjobpdno mi reci i otii u! Previe
vremena zajedno i sve prerasta u lance i obveze i odgovornosti,
a uici i pustolovine blijede. To ne elim ne,
"hvala.
" Nekoliko sati kasnije, u noi, na junom se dijelu obzora
pojavilo prvo blijedo svjetlo. Nije to bila zora, ve su visoko na
nebu ulina svjetla Key Westa probijala izmaglicu.
Jedrenje je sve u svemu presporo, zakljuio sam. Promijeni
odluku, ne eli biti ondje gdje jesi, u avionu moe neto
uiniti; za kratko vrijeme moe daleko stii. Jedrilica,
promijeni odluku, ali ne moe ak ni usidriti prokletu stvar i
iskrcati se! Ne moe lebdjeti ako si previsoko, a ni penjati se,
ako si prenisko. Jedrilica je uvijek na istoj visini. Nema
promjena. Dosada. Promjena je pustolovina, s jedrilicama, ali i
sa enama. Koja jo pustolovina postoji, osim promjene?
Leslie i ja smo prihvatili odreena pravila prijateljstva:
potpuna") jednakost, sloboda, ljubaznost, potovanje, jedan
drugog ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, neekskluzivan
pakt. Ako joj ta pravila vie ne odgovaraju, trebala bi mi rei.
Cijela ova veza postaje preozbiljna.
Naravno, ona e rei: Postoji li u tvome ivotu, Richarde Bachu,
mjesta za neto vie osim pravila?

Kamo sree da joj jednostavno mogu odgovoriti ne i napustiti je.

Kamo sree da u ovom trenutku mogu s njom razgovarati o
tome.
Kamo sree da su jedrilice puno bre, kamo sree da mogu
letjeti.
alosno stanje svijeta. Ljude aljemo na Mjesec, ali ne moemo
proizvesti jedrilicu koja moe letjeti.
28.
"T- Jesi li spreman, wookie?" upitala je. Ponovo provodim
previe vremena s njom, pomislio sam, previe. Organizirana je
poput mikroipa ... sve ega se dotakne, za as je dovedeno u
red, isto i jasno. Toliko je lijepa da me jo uvijek zasljepljuje,
zabavna je i topla i puna ljubavi. Ali pravilo kae da u se
unititi ako previe vremena provodim s jednom enom, a s
njom upravo to inim.
"Jesi li spreman za polazak?" ponovo je upitala. Bila je odjevena
u kostim boje jantara, zlatna joj je svila krasila vrat; kosu je
poeljala prema natrag i privrstila ukosnicom; izgled za
poslovne sastanke.
"Naravno", odgovorio sam.
udno. Ona ponovo sastavlja komadie mog razbijenog carstva,
ona obavlja posao svih mojih otputenih zaposlenika.
Stan, smiren do kraja, rekao mije, kad sam odlazio, da mu je ao
zbog tolikog gubitka. Ponekad se takve stvari deavaju, rekao je,
burza se jednostavno okrene protiv ovjeka.
Stanov porezni zastupnik se ispriao. Rekao je da mu je ao to
mu je promakao rok poreznika, da misli da nisu pravedni...
zakasnio je samo dva tjedna, predao je albu, a oni su je odbili
razmotriti. Da nije primio odbijenicu, rekao je, mogao bi
dokazati da im ne dugujemo niti centa.
Harry, poslovni menader, sa smijekom je na usnama rekao da
mu je jako ao zbog problema koji je iskrsnuo s poreznom
upravom; ni njemu se cijela stvar nije sviala, ba kao ni meni, i
uinio je sve stoje bilo u njegovoj moi da me potedi rune
vijesti koliko je god dugo mogao. Usput je rekao i da bi mu
dobro dola otpremnina u iznosu od jedne mjesene plae.

Da nije bilo Leslie, ve bih bio na Antarktiku ili u Nedoiji,

toliko sam se gnuao novca, poreza, rauna i papirologije. Svaki
sam papir na kojem su bile ispisane brojke elio reciklirati.
"Bog", rekla je u trenutku kad sam sjeo u auto. "Bog?"
"Ponovo si odlutao, Richarde. Bog."
"Oprosti", rekao sam. "Misli li da bih trebao zatraiti
antarktiko dravljanstvo?"
"Ne jo", rekla je. "Nakon ovog sastanka, moda. Osim ako
moe stvoriti milijun dolara plus kamate."
"Jednostavno ne shvaam! Kako mogu dugovati toliko poreza?"
"Moda iznos nije bio toliki", rekla je, "ali prekoraili su rok;
sada je prekasno za bilo kakve svae i uzrujavanja. Prokletstvo,
takve me stvari ljute! Kamo sree da sam bila s tobom prije
nego je postalo prekasno. Ako nita drugo, mogli su te barem
obavijestiti!"
"Na drugim sam razinama bio svjestan toga, wook", rekao sam.
"Mislim daje dio mene elio izbrisati cijelo to bogatstvo. Nije to
za mene, nije mi pomoglo, nisam bio sretan."
"udim se da si svjestan toga."
Richarde! pomislio sam. Nisi znao tako neto! Naravno da te
usreivalo! Zar nisi imao sve one avione ... jo uvijek su tvoji! A
tvoja savrena ena? Naravno da te usreivalo!
Kakva la! Od carstva su ostale samo ruevine, novac zalijepljen
poput tapeta koje su lijepili amateri, a ja sam bio najgori meu
njima. Okusio sam bogatstvo i rasko, i bili su poput slatke
kreme, tuenog slatkog vrhnja okusa slatkog arsena neznanja.
Otrov je sada poeo djelovati.
"To se nije moralo dogoditi", rekla je. "Bolje bi proao da
nikoga nisi zaposlio, ve da si jednostavno nastavio sa starim
ivotom."
"Ali ja se nisam promijenio. Imao sam vie igraaka, ali jo
uvijek sam bio svoj. A stari ja nikada ne bi mogao voditi
knjige."
"Mmmm", promrmljala je.
Sjedili smo oko radnog stola Johna Marquarta, odvjetnika kojeg
je Leslie unajmila dok sam bio u panjolskoj. Posluili su nas
vruom okoladom, kao daje netko znao da e sastanak

potrajati. Otvorila je svoju poslovnu torbu, posloila biljeke, ali

odvjetnik se obratio meni.
"Prijavili ste gubitak kapitala na osnovu prosjenog dohotka",
rekao je. "Je li to problem, u najkraim crtama?"
"Mislim da je problem to to sam zaposlio financijskog
udotvorca koji zna manje o novcu od mene, znai nita", rekao
sam mu. "Novac koji je ulagao, nisu bile mrtve brojke na papiru,
ve pravi novac i - puf - dezintegrirao se na tritu. Porezna
uprava nema propise ili porezni obrazac za 'puf sluajeve.
Mislim daje to sve, u najkraim crtama. Iskreno, ne znam to je
momak prijavio. Nadao sam se da ete mi vi dati odgovore
umjesto problema. Na kraju krajeva, ja sam vas unajmio, a to bi
trebala biti vaa specijalnost ..."
Leslie se u tom trenutku ukljuila, a u glavi sam uo njen glas
koji me zamolio da samo sjedim i budem tiho, ako je to ikako
mogue.
"Koliko shvaam", rekla je, "teta je napravljena. Richardov se
porezni zastupnik - porezni zastupnik kojeg je njegov financijski
menader zaposlio - nije odazvao Poreznoj upravi na vrijeme
tako daje drava donijela odluku na osnovu injenice da se
ogluio na poziv i daje prekoraio rok. l sada trai milijun
dolara. Richard nema milijun dolara u gotovini koji bi im mogao
odmah isplatiti. I zato se postavlja pitanje moe li se isplata
organizirati na drugi nain? Moe li dati odreeni iznos kao
polog i obeati da e ostatak plaati tijekom postupka likvidacije
imovine? Hoe li mu dati vremena da to uini?"
Odvjetnik joj se okrenuo otvoreno pokazavi olakanje. "Ne
vidim zato ne. Takve su molbe este u ovakvim sluajevima;
nazivaju se kompromisnim ponudama. Jeste li donijeli sve
podatke koje sam traio?" Promatrao sam je, divio joj se zato to
se i u odvjetnikom uredu
osjeala kao kod kue.
Posloila je oznaene liste na stol. "Ovo je gotovina-odmah-dostupna, ovo imovina-za-likvidaciju, a ovo su projekcije
njegovog dohotka u sljedeih pet godina", rekla je. "Iz svega
ovog, postojeeg kapitala i imovine i dohotka koji se oekuje,

vidi se da cijeli iznos moe isplatiti u sljedee dvije godine,

najvie tri."
Dok sam ja jedrio, pomislio sam, Leslie je razmatrala sheme
otplate poreza! Orobili su me, nisam se obogatio - zato joj je
toliko stalo?
Ubrzo su njih dvoje analizirali moj problem kao da me nije bilo.
l nisam bio prisutan u tom uredu. Osjeao sam se poput komarca
uhvaenog u bankarsku mreu ... nisam mogao nai izlaz iz
teke dosade koju su kao pravilo sa sobom nosili papiri,
imovina, likvidacija, datum isplate. Vani je sjalo sunce. Mogli
bismo otii u etnju, kupiti okoladne kekse ...
"Vie mi se svia ideja da otplatu strukturiramo kroz sljedeih
pet godina, umjesto tri", Marquart je govorio, "u sluaju da
njegov dohodak ne bude onakav kakav oekujete. Ako uspije
otplatiti ranije, u redu, ali s ovakvim e dohotkom imati veliko
porezno optereenje, a ovdje pokuavamo organizirati plan koji
mu nee nametnuti dodatni teret."
Leslie je kimnula glavom i nastavili su razgovarati; njih dvoje su
razraivali pojedinosti. Raunalo je pokazivalo brojeve, na stolu
izmeu njih; Lesliene su biljeke bile uredno poslagane na stolnjaku s plavim prugama.
"Razumijem vae stajalite", na kraju je rekla. "Njih nije briga
za ljude koje je Richard zaposlio, ili je li ili nije znao to se
dogaalo. Oni jednostavno zahtijevaju svoj novac. Sad e ga
dobiti, s kamatama, ako priekaju malo. Mislite li da e biti
voljni ekati?"
"Ponuda je dobra", odgovorio je odvjetnik. "Gotovo da sam
siguran da e je prihvatiti."
Do trenutka kad smo izali iz ureda, katastrofa koja je vrebala
nada mnom, izblijedjela je. Jednom ... jednom sam tijekom
jednog jedinog telefonskog poziva saznao da na raunu imam
milijun dolara; isplata tako malenog iznosa tijekom pet godina
ne bi trebala predstavljati problem. Prodat u kuu na Floridi,
avione, sve osim jednog ili dva, pronai producente filma ...
jednostavno.

A sada imam Leslie i profesionalnog odvjetnika iz Los Angelesa

specijaliziranog za poreze da odre red u mom ivotu, nema vie
slabih karika u lancu koje bi mogle puknuti pod pritiskom.
Na moru je divljala oluja; ja sam upao u vodu. Ova je ena
skoila u pobjenjele valove i izvukla me, spasila moj
materijalni ivot. Ured odvjetnika smo napustili puni nade.
"Leslie?" rekao sam pridravi joj vrata na izlazu iz zgrade. "Da,
Richarde?" rekla je. "Hvala ti." "Nema na emu, wookie", rekla
je. "I drugi put!"
29.
Moe li doi ovamo, wookie!" Preko telefona je djelovala
iznemoglo. "Bojim se da mi je potrebna tvoja pomo."
"Oprosti, Leslie, ali veeras ne mogu."
Zato sam osjeao nelagodu dok sam joj to govorio? Znam
pravila. Ja sam stvorio pravila. Bez njih ne bismo mogli biti
prijatelji. Pa ipak, jedva sam preko telefona izgovorio te rijei.
"Wook, uasno se osjeam", rekla je. "Zlo mije. Bolesna sam i
puno bih se bolje osjeala da si tu. Zar nee biti moj lijenik.
Dio mene koji ju je elio spasiti i izlijeiti gurnuo sam u ormar i
zakljuao. "Ne mogu. Veeras imam sudar. Sutra mi odgovara.
Ako eli, doi u sutra."
"Ima sudar? Veeras izlazi, izlazi kad sam bolesna i kad te
trebam? Richarde, ne mogu vjerovati ..."
Moram li joj ponoviti? Nae prijateljstvo ne poznaje
posesivnost, nae je prijateljstvo otvoreno, zasnovano na
obostranoj slobodi da se bilo tko udalji u trenutku kad to poeli
iz nekog odreenog razloga, ili bez ikakvog objanjenja. Sada
sam poeo osjeati strah. Prolo je toliko vremena otkad sam u
Los Angelesu posljednji put izaao s nekom drugom enom.
inilo mi se kao da polako ulazimo u fazu navike, kao da smo
poeli zaboravljati da nam je potrebno da s vremena na vrijeme
budemo odvojeni, isto kao to osjeamo potrebu da budemo
zajedno.
Morao sam ustrajati s veeranjim izlaskom. Osjeao sam
obvezu da budem s Leslie samo zato to sam se nalazio u Los
Angelesu, a to je znailo da neto ne valja s naim

prijateljstvom. Ako vie nemam slobodu izbora s kime elim

biti, nestao je i na smisao. Molio sam se da i ona to shvati.
"Mogu biti s tobom do sedam ...", rekao sam. "Do sedam?
Richarde, zar me nisi uo? Trebam te. Ovaj puta meni treba
tvoja pomo!"
Zato je vrila pritisak na mene? Najbolje bi bilo za nju da kae
da e i sama preivjeti i da se nada da u se dobro provesti. Sve
drugo, zar ne zna? Fatalna pogreka! Neu nikome dozvoliti da
vri pritisak na mene, nitko me nee posjedovati, nigdje, ni pod
kojim uvjetima!
"ao mije. Kamo sree da si me ranije nazvala. Sada je prekasno
da otkaem sastanak. Ne mogu, ne elim to uiniti." "Zar ti
znai toliko", rekla je, "tko god daje? Kako se zove?" Leslie je
bila ljubomorna! "Debora."
"Zar ti Debora toliko znai da je ne moe nazvati i rei da je
tvoja prijateljica Leslie bolesna i upitati je hoe li se naljutiti ako
odgodite izlazak do sutra ili sljedeeg tjedna ili sljedee godine?
Zar ti je toliko vana daje ne moe nazvati i rei to?"
Njen je glas otkrivao bol. Ali traila je neto to joj nisam
mogao dati a da se pritom ne odreknem svoje slobode. A njen
sarkazam takoer nije pomagao.
"Ne", odgovorio sam. "Nije mi toliko vana. Radi se o principu
koji predstavlja - da smo slobodni i da moemo izlaziti s kime
god elimo ..."
Plakala je. "Prokleta daje ta tvoja sloboda, Richarde Bach!
Danonono sam radila kako bih spasila tvoje carstvo od
potpunog unitenja, nisam mogla spavati zbog brige da nisam
sve pojedinosti razradila za tebe, pojedinosti kojih se nitko nije
sjetio ... kako bih te spasila ... zato to mi toliko znai ... tako
sam umorna od svega da ne mogu ustati, a ti ne eli biti sa
mnom kad te trebam zato to izlazi s nekakvom Deborom koju
jedva poznaje i to zato to ti predstavlja neki prokleti princip? "
"Da", odgovorio sam kroz debele zidove, eline.
Uslijedila je duga tiina.
Glas joj se promijenio. Nestalo je ljubomore, tjeskobe, bila je
smirena i tiha.
"Zbogom, Richarde. Uivaj u svom sudaru."

Dok sam govorio kako mi je drago zato to je shvatila koliko mi

znai... spustila je slualicu.
30.
Sutradan se nije javljala na telefon, ni prekosutra. Tri dana
nakon naeg nemilog razgovora primio sam pismo:
srijeda na veer, 21. prosinca
Najdrai Richarde,
Ne znam kako i odakle da ponem. Dugo sam razmiljala,
razmatrala razne naine kako bih ...
l konano mi je jedna misao proletjela glavom, glazbena
metafora, uz pomo koje sam uspjela objektivno razmisliti; koja
mi je pomogla da razumijem to nam se dogaa, ali koja me nije
usreila. U ovom je trenutku elim podijeliti s tobom. I zato te
molim da pozorno poslua's najnovije glazbeno predavanje.
Sonata je najee upotrebljavana forma dugih klasinih
komada. Ona je osnova gotovo svih simfonija i koncerata.
Sainjavaju je tri glavna dijela: ekspozicija, ili otvaranje, u
kojoj se iznose male ideje, teme, pojedinosti s kojima se
upoznajemo; razvoj u kojem se te male ideje i motivi razrauju i
izgrauju u cijelosti, ire, esto prelaze iz durova (izraz sree) u
molove (izraz tuge) i natrag i razvijaju se i stapaju u jednu
sloeniju formu sve dok ne nastupi: rekapitulacija u kojoj se
ponovo navodi bit, ispunjavajui izraz pune, bogate zrelosti u
koju su te male ideje prerasle kroz proces razvoja. Kako to
primijeniti na nas, zapitat e se, ako ve nisi shvatio. Kad
razmiljam o nama, vidim nas u beskrajnom otvaranju. Na
poetku, to je bilo to, prava stvar, istinski uitak. To je dio
ljubavne veze u kojem se najbolje snalazi, u svom si najboljem
izdanju: zabavan, armantan, ushien, uzbudljiv, zanimljiv,
zaintrigiran. To je faza u kojoj se osjea najugodnije i koju
najvie voli zato to ne mora mobilizirati svoj obrambeni
sustav tako da te partnerica moe zagrliti i osjeati te kao toplo
ljudsko bie, a ne kao golemi kaktus. Bilo je to vrijeme sree i
uitka i za tebe, a i za mene i ne udi me da iz svog ivota eli
napraviti seriju otvaranja.
Ali poeci se ne mogu beskonano produljivati; ne mogu se
ponavljati i ponavljati i ponavljati. Moraju krenuti dalje,

razvijati se - ili e umrijeti od dosade. Nije tako, kae. Mora

pobjei, prisiljen si na promjenu, susretati se s novim ljudima,
odlaziti na druga mjesta tako da se moe vratiti ljubavnoj vezi
kao da je nova. Mora stalno poinjali.
Proli smo rastegnuti niz otvaranja i novih otvaranja. Neka su
bila uzrokovana neizbjenim poslovnim obvezama, ali
bespotrebno bolnim i tekim za dvoje bliskih ljudi kao to smo ti
i ja. Neke si sam kreirao kako bi stvorio mogunost da se
ponovo vrati poetku kojem si toliko teio.
Mislim da je jasno da tebi dio u kojem se ideje razvijaju i
sazrijevaju predstavlja anatemu. Zato to bi mogao otkriti da
sve to ima jest zbirka uasno ogranienih ideja koje ne mogu
funkcionirati koliko god kreativnosti uloio u njih ili - ak i gore
po tebe - da ima sve to je potrebno za velianstvenu simfoniju,
ali u tom se sluaju mora preznojiti: dubine moraju biti
iskopane, a odvojeni entiteti paljivo isprepleteni kako bi sami
po sebi postali velianstveni i zajedno inili velianstvenost.
Pretpostavljam daje to slino trenutku tijekom pisanja knjige
kad pisac nipoto ne smije odlutati od glavne ideje.
Bez sumnje, otili smo dalje nego to si namjeravao. Ali,
zaustavili smo se daleko od onoga to sam smatrala naim
sljedeim loginim koracima ispunjenim ljubavlju. Na je
zajedniki rast obiljeilo tvoje stalno povlaenje i dola sam do
zakljuka da nikada neemo uspjeti stvoriti nita vie do
sporadinih pokuaja usprkos naem potencijalu za novim
spoznajama, zauujuim slinostima kad su interesi u pitanju,
bez obzira koliko godina proveli zajedno - zato to nikada
neemo zajedno pretei vrijeme. I zato, razvoj i odrastanje koje
toliko cijenimo i za koje znamo daje mogue, postaje
neostvarivo.
Oboje smo imali viziju neeg predivnog to nas je ekalo. Ali, s
ovog mjesta ne moemo stii onamo. Suoena sam s betonskim
zidom koji si stvorio oko sebe, a ti osjea potrebu da ih
izgradi jo vie. Ja udim za punoom i bogatstvom koje donosi
daljnji rast, a ti e neprestano traiti nove naine kako da ga
izbjegne sve dok smo zajedno. Oboje smo nesretni; ti se ne
moe vratiti, a ja ne mogu napredovati, nali smo se usred

beskrajne bitke s oblacima i mranim sjenama koje natkrivaju

ogranieno vrijeme koje nam dozvoljava da provedemo
zajedno.
Osjeam stalni otpor usmjeren prema meni, otpor prema rastu i
razvoju neega ovako lijepog, kao da smo neto uasno. Svaka
borba protiv raznoraznih oblika otpora, od kojih su neki
okrutni, nanosi mi bol na jednoj ili drugoj razini.
Zapisala sam sve o vremenu koje smo proveli zajedno. Dugo i
paljivo sam prouavala misli i osjeaje. Rastuila sam se, ak
sam ostala okirana, ali te su mi rijei na papiru pomogle da se
suoim s istinom. Sjetila sam se prvih dana lipnja, i sedam
tjedana koji su uslijedili i otkrila daje to razdoblje jedino
razdoblje sree. To je bilo otvaranje i bilo je predivno. Zatim su
uslijedili nai rastanci sa surovim i, za mene, neobjanjivim
prekidima - i jednako surovo izbjegavanje - otpor kad bi mi se
vratio.
Rastavljeni i odvojeni ili zajedno i odvojeni, nema sree.
Postala sam stvorenje koje neprestano plae, stvorenje koje ak
mora stalno plakati zato to mi se ini daje saaljenje
neizbjeno prije nego nastupe dobrota i njenost. Osim toga,
znam da nisam ovako daleko dogurala u ivotu kako bih postala
osoba vrijedna saaljenja.
Tvoje rijei da ne moe otkazati izlazak kako bi mi pomogao
dok sam bila u krizi jer sam te nazvala prekasno i zato to ne
eli, sruile su pravu istinu na mene silinom lavine. Suoivi se
s injenicama najbolje to sam znala, zakljuila sam da ne
mogu nastaviti, bez obzira koliko to elim; ne mogu se dalje
povijati.
Nadam se da sve ovo nee shvatiti kao prekid dogovora, ve
kao nastavak mnogih, mnogih zavretaka koji si u ivotu
zapoeo. Mislim daje to neto neminovno i da smo oboje toga
svjesni. A ja moram prihvatiti injenicu da ti nisam uspjela
otkriti uitke ljubavi. Richarde, moj najdrai prijatelju, ovo sam
rekla blago, pa ak i njeno i s ljubavlju. A meki tonovi ne mogu
sakriti bijes koji skriva povrina: oni su stvarni. Nema optubi,
nema krivnje ili pogreaka. Jednostavno pokuavam razumjeti i
prekinuti bol. Iznijela sam ono to sam i sama bila prisiljena

prihvatiti: ti i ja nikada neemo prei u fazu rasta i razvoja, a

da ne spominjem ostvarenje velianstvenog kulminacijskog
izraza ljubavi koja je procvala poput proljetnog cvata.
Osjetila sam da, ako je bilo to u mojem ivotu zavrijedilo
naputanje prethodno uspostavljenih principa i rutina, ako je
ita zasluilo da preem preko svih znanih i neznanih granica,
onda je to bila ova veza. Pretpostavljam da bih imala
opravdanje kada bih se osjeala ponienom zbog svega to sam
poduzela kako bih nas ostvarila. Umjesto toga, ponosna sam na
sebe i sretna zato to sam prepoznala rijetku i predivnu
mogunost koju smo imali dok smo je imali, i zato to sam dala
sve od sebe, u najiem i najuzvienijem smislu, da nas
sauvam. Trenutano, tu nalazim utjehu. U ovom uasnom
trenutku koji donosi svretak, iskreno mogu rei da ne znam to
bih jo mogla uiniti kako bih nam priskrbila onu sjajnu
budunost koju smo mogli imati.
Usprkos bolu, sretna sam to mi se pruila prilika da te
upoznam na ovako poseban nain i zauvijek u pamtiti vrijeme
koje smo proveli zajedno. Rasla sam s tobom, uila sam od tebe,
a znam da sam i sama ostavila pozitivan trag u tebi. I ja i ti smo
bolja ljudska bia samim time to smo imali jedno drugo.
U ove kasne sate sjetila sam se jo jedne ahovske metafore koja
bi mogla posluiti. ah je igra u kojoj oba igraa imaju svoj
jedinstveni cilj koji neminovno ukljuuje protivnika; sredinu
igre u kojoj se borba zahuktava i intenzivira i tijekom koje se
gube figure i na jednoj i na drugoj strani, obje strane polagano
nestaju; i kraj u kojem jedna strana stvara zamku i paralizira
protivnika.
Mislim da ti ivot promatra kao partiju aha; a ja kao sonatu. I
ba zbog te razlike i kraljica i kralj su izgubljeni, a pjesma je
prekinuta.
I dalje sam tvoja prijateljica i znam da i ti isto osjea. Ovo ti
pismo aljem u trenutku kad mi srce ispunjava duboka i njena
ljubav i potovanje koje osjeam prema tebi, ali i istanana tuga
zato to smo prokockali ansu punu obeanja, toliko rijetku i
tako lijepu.
Leslie

Stajao sam i gledao kroz prozor, no nita nisam vidio. Buka mi

je parala glavu. U krivu je. Naravno daje u krivu. ena ne
razumije tko sam i kako razmiljam. teta, zakljuio sam. Zatim
sam zguvao njezino pismo i bacio ga.
31.
Oat vremena kasnije vani je sve bilo isto.
Zato samog sebe laem? zapitao sam se. U pravu je i vrlo
dobro to znam, pa ak i ako nikad samom sebi to ne priznam,
ak i ako nikad vie ne pomislim na nju.
Njena pria o simfoniji, i ahu ... zato to sam nisam uvidio?
Uvijek sam tako prokleto pametan, osim kad su u pitanju porezi,
toliko perceptivan, sposobniji da prodrem u dubine ljudske due
od bilo kojeg drugog ivog bia, kako je mogue da ona to vidi,
a ja ne? Je li mogue da je pametnija od mene? Ako je tako
pametna, gdje joj je sustav, njezina zatita od boli? Ja imam
svoju savr ...
PROKLETA da je ta tvoja savrena ena! Ona je nekakav
mjeanac paunice koju si stvorio, okiene umjetnim perjem
neobinih boja, koja nikada nee poletjeti! Tvoja paunica moda
moe trati naokolo i klepetati krilima i skviati umjesto pjevati,
ali nikada, nikada se nee uzdii iznad zemlje. Ti, na smrt
prestraen brakom, zna li da si se oenio time?
Fotografija s vjenanja! Malija i deset metara velika paunica! To
je prava istina! Oenio sam se pogrenom idejom.
Ali ogranienje moje slobode! Ako ostanem s Leslie, umrijet u
od dosade!
Upravo sam se u tom trenutku podijelio u dvije osobe: ja koji
sam toliko dugo upravljao svojim ivotom i novopridolica koja
se pojavila kako bi ga unitila.
Dosada je najmanja od svih naih briga, ti kukin sine, rekla je
pridolica. Zar ne vidi daje pametnija od tebe, spoznala je
svjetove koje se ti ne usuuje niti tapom dodirnuti? Samo daj,
napuni mi usta pamukom i zazidaj me kao to ini sa svakim
dijelom sebe koji se usudi rei da su tvoje svemone teorije
pogrene! Slobodan si, Richarde, slobodno to uini. A slobodan
si i protratiti ostatak svog ivota u povrnim poznanstvima sa
enama kojima zna samo imena i koje se boje intimnosti vie

od tebe. Slinosti se privlae, deko. Osim ako nema barem

prokleti gram razuma, i ako ga ne pronae tijekom ovog ivota,
pripadat e uz svoju bestjelesnu, zamiljenu savrenu enu sve
dok ne umre od samoe.
Okrutan si poput leda. Pripada uz svoju ledeno okrutnu
ahovsku plou i svoje ledeno okrutno nebo; prokockao si
velianstvenu priliku branei svoje samoubilaki nastrojeno
carstvo; preostale su ti samo mrvice koje e ti oteti drava - sve
to si imao drava ti je uzela!
Leslie Parrish je tvoja ansa tisuu puta dragocjenija od bilo
kojeg carstva, ali na smrt te plai zato stoje pametnija od tebe,
njena su mudrost i razboritost tolike daje nikada nee moi
sustii i zbog toga e je ostaviti. Ili je ona tebe ostavila? Nee
biti povrijeena, prijatelju, zato to nije gubitnik. Bit e tuna i
plakat e neko vri/ jeme zato to se ne boji plakati kad neto
to je moglo biti predivno V umire, ali s vremenom e te
preboljeti i uzdii se iznad svega.
\ ti e je zaboraviti, za minutu i pol. Samo zatvori svoja
prokleta elina vrata, zalupi ih i dobro zakljuaj i nikada vie
nemoj pomisliti na nju. Umjesto da se izdigne iznad svega,
potonut e ravno do dna i nedugo zatim e postii briljantan
uspjeh u svojim podsvjesnim samoubilakim pokuajima i
probuditi se jadan zato to si na kratko imao vatru i srebro,
dijamant za cijeli ivot, a ti si uzeo masni prokleti eki i razbio
ga u komadie. Trenutano se suoava s najveom odlukom u
svome ivotu i sam si toga svjestan. Ona je odluila da se nee
vie boriti s tvojim divljaki glupim strahom i u ovom je
trenutku sretna zato to se rijeila tereta, mrtvog puhala kakvo
jesi.
Samo daj, uini ono to uvijek ini; pobjegni. Otri do zrane
luke upali motor aviona i uzleti u no. Leti, leti! Pronai sebi
slatku djevojku s cigaretom u jednoj ruci i aom punom ruma u
drugoj i promatraj je kako te koristi kao odskonu dasku za
neto bolje, za neto od ega e veeras pobjei. Bjei, ti glupa
kukavice! Pouri, uutkaj me! Na e sljedei susret biti na dan
tvoje smrti i tada e mi moi ispriati kako si se osjeao nakon
to si spalio posljednji

most... Zalupio sam vrata pred bukom i soba je utihnula i

umirila se poput
bonace.
"Boe," glasno sam rekao, "nismo li malo predramatini?"
Izvadio sam pismo, ponovo ga poeo itati, pustio ga da padne
nazad u ko za smee.
Ako joj se ne sviam ovakav kakav jesam, lijepo je da mi je to
rekla. Ba teta ... kamo sree daje drukija, ostali bismo
prijatelji. Ali ja ne mogu podnijeti ljubomoru! Zar misli da sam
njeno vlasnitvo; zar ima pravo odluivati s kim u provoditi
vrijeme, i kada? Otvoreno sam joj rekao tko sam i to mislim i
kako mi moe vjerovati iako se ne radi o onoj volim-te lai koju
trai od mene. Od mene nee uti volim-te, gospoice Parrish!
Bit u iskren prema samom sebi i dosljedan, pa ak i ako to
znai da u morati ivjeti bez sree i uitaka u kojima sam
uivao svaki puta kada bi bili zajedno.
Postoji neto, draga Leslie, to nikada nisam uinio - nisam te
slagao ili varao ili obmanjivao; ivio sam ono u to sam
vjerovao ba onako kao to sam ti i rekao. Ako ti je tako neto
sada postalo neprihvatljivo, ja tu nita ne mogu uiniti; oprosti
mi i ao mije to mi to nisi ranije rekla i potedjela nas oboje
svih ovih problema.
Sutra u zoru odlazim, odluio sam. Ubacit u svoje stvari u
avion i odletjeti nekamo gdje jo nikada nisam bio. Wyoming.
Moda Montana. Avion u ostaviti Poreznoj upravi, ako ga
uspiju nai, i izgubit u se. Negdje u posuditi dvokrilca i
nestati.
Promijenit u ime. Winnie-zvani-Pooh je ivio pod imenom
Sanders, mogu i ja. To e biti zabavno. James Sanders. A oni
neka zadre raune u banci, avione i sve ostalo to trae. Nitko
nikada nee otkriti to se dogodilo s Richardom Bachom i to e
mi biti dar s neba.
Sve to mi je jo preostalo za napisati, ako mi je uope neto
preostalo, napisat u pod novim imenom. Nakon toga u moi
raditi to god mi padne na pamet. Ostaviti sve. James Sanders e
moda odlutati u Kanadu, ili Australiju. Stari bi Jim moda
mogao pokucati na vrata uma Alberte, ili u Tiger Mothu

odletjeti na jug u Sun-bury, ili Whittlesea. Mogao bi nauiti

australski, prodavati vonje znatieljnicima, tek toliko da
preivi. Zatim ... Zatim ...
Zatim to, gospodine Sanders? Hoe li drava ubiti Richarda
Bacha, ili ti sam? eli li ga ubiti zato to ga je Leslie
oslobodila? Hoe li njegov ivot bez nje biti toliko prazan da ti
nee biti vano hoe li umrijeti, ili nee?
O tome sam razmiljao dugo-dugo. Bilo bi uzbudljivo poletjeti i
promijeniti ime i pobjei. Ali: je li to ono to najvie elim? Da
lije to tvoja najvia istina? upitala bi me. Ne.
Sjeo sam na pod i naslonio se na zid. Ne, Leslie, to nije moja
najvia istina.
Moja najvia istina jest injenica da moram jo puno toga
nauiti o ljubavi prema drugoj osobi i to to znai. Moja najvia
istina jest da je moja savrena ena u svom najboljem izdanju
prikladna za kratki razgovor, seks - kratkotrajnu vezu, bijeg od
samoe. Ona ne predstavlja ljubav o kojoj je ono dijete pred
vratnicama sanjarilo, prije toliko vremena.
Kad sam bio dijete, znao sam to je dobro, i kad sam se ostavio
putovanja i ivota od prodaje vonji; kako bih pronaao ivotnu
druicu, srodnu duu, anela utjelovljenog u eni kako bih s
njim uio i volio. Kako bih pronaao enu koja bi bila stalni
izazov, koja bi me prisiljavala da se mijenjam, rastem, ostanem
u situacijama od kojih bih inae pobjegao.
' Leslie Parrish moda nije ta osoba. Moda nije moja ivotna
druica koja me je traila i koju sam ja traio. Ali ona je
jedina ... ima Leslienu razboritost u Leslienom tijelu, ena koju
ne moram saalijevati, ne moram spaavati, ne moram nikome
objanjavati kamo god otiao. I tako je prokleto pametna da je
najgora stvar koja me moe zadesiti, mogunost da nauim puno
toga prije nego me sljedei puta ostavi.
Ako je ovjek dovoljno okrutan, pomislio sam, dovoljno protiv
ivota, ak ga se i ivotna ljubav kloni, ostavlja ga samog,
spremna da prieka neki sljedei ivot prije novog susreta.
Ali to ako ne pobjegnem? to bih mogao izgubiti osim stotinu
tona tekog elinog oklopa koji bi me trebao tititi od boli?
Ako dovoljno rairim krila, moda u moi letjeti, a da me nitko

ne po-eodi. Sljedei put mogu promijeniti ime u Sanders i

odletjeti u Port Danvin!
To drsko prigovaralo koje sam uutkao, u pravu je bio. Otvorio
sam vrata, ispriao mu se, oslobodio ga; no nije vie rekao niti
rije.
Bio sam prisiljen donijeti najveu odluku svog ivota, nije mi to
morao ponoviti.
Je li mogue da se radi o ispitu kojeg su isplanirali na stotine
drugih aspekata mene iz razliitih vremena i prostora? Jesu li se
u ovom trenutku okupili iza zamraenog stakla odakle me
promatraju nadajui se da u odbaciti elik, ili se nadajui da u
se oajniki drati svog oklopa? Jesu li otvorili kladionicu?
Ulau li novac u mogue odluke?
Ako su se zaista okupili, bili su suvie tihi, iza stakla. Nikakve,
ni najtie umove nisu proizvodili. ak je i buka u mojoj glavi
bila nekako smirena.
Cesta se ispred mene nastavljala u dva smjera.
Dvije su budunosti znaile dva razliita ivota. Leslie Parrish,
ili moja predvidiva i sigurna savrena ena?
Izaberi, Richarde. Sad. Vani se mrai. Tko?
32.
'Halo?" Njen je glas bio bez daha, gotovo da se utopio u
gitarama i bubnjevima.
"Leslie? Ja sam, Richard. Znam daje kasno, ali bi li mogla
razgovarati sa mnom?"
Odgovora nije bilo. Glazba je bjesnila, udarala dok sam ekao
zvuk koji bi me obavijestio da ne eli priati. Boj koji sam
preivio, odluka koju sam morao donijeti, pomislio sam, a
odluka je ve bila donesena; Leslie vie nije bila zainteresirana
za sline meni.
"Da", konano je rekla. "Samo da stiam glazbu. Plesala sam."
Telefon je utihnuo, no za tren se vratila. "Bog."
"Bog. Primio sam pismo."
"Izvrsno."
Drao sam slualicu i koraao, lijevo-desno, i ne znajui da se
kreem. "Zar zaista eli prekinuti sa svime, samo tako?"

"Ne sa svime", odgovorila je. "Nadam se da emo i dalje

zajedno raditi na filmu. elim te kao prijatelja, ako ti to
odgovara. Jedino to elim prekinuti jest bol."
"Ali nikad ti nisam elio nanijeti bol." Ja te ne mogu povrijediti,
pomislio sam. Ne moe biti povrijeena, bez da prije toga
samu sebe projicira kao ranjenicu ...
"Pa, svejedno je boljelo", rekla je. "ini mi se da nisam stvorena
za slobodne veze. U poetku je bilo dobro, ali kasnije smo bili
tako sretni zajedno! Pruila nam se prilika da uivamo u tako
toplom ushienju, ti i ja, zajedno! Zato to unitavati zbog ljudi
do kojih nam nije stalo, ili zbog nekakvih apstraktnih principa?
Jednostavno nismo mogli opstati."
"Zato nismo mogli opstati?"
"Imala sam macu", rekla je. "Amber. Velika, dlakava perzijska
maka. Amber i ja, svaki mogui tren koji sam provodila kod
kue, bile smo zajedno. Ruala je i veerala zajedno sa mnom,
zajedno smo sjedile i sluale glazbu, nou je spavala na mom
ramenu; u svakom smo trenutku znale to koja misli. Zatim se
Amber omaci-la. Bili su preslatki. Oduzeli su joj vrijeme i
ljubav, oduzeli su i moje vrijeme i ljubav. Amber i ja nismo vie
bile same, morale smo se brinuti i o maiima, nau smo ljubav
morale podijeliti. Nakon to se omacila, nikada vie nisam
osjetila tu bliskost koju smo imale, a ni ona, sve do trenutka
njene smrti."
"Bliskost intimnost koju osjeamo prema drugom obrnuto je
proporcionalna broju ljudi koji su takoer u naim ivotima?
upisao sam. Zatim preplaivi se da bi moje pitanje mogla
shvatiti kao provokaciju: "Misli li da smo ti i ja trebali
predstavljati neto posebno jedno drugom?"
"Da. U poetku sam prihvaala tvoje brojne prijateljice. Sve to
si radio kad nisi bio sa mnom, nije me se ticalo. Ali kad se
pojavila Debora, princip Debore, kao to si rekao, odjednom
sam spoznala da si svoj harem poeo seliti na zapad i da si me
planirao ulaniti u svoj klub. To ne elim, Richarde.
Zna li to sam nauila od tebe? Nauila sam to je mogue i
sada moram odbaciti sve ono za to sam mislila da bismo mogli
imati. elim biti jako bliska s nekim koga cijenim i kome se

divim i koga ljubim, s nekim tko isto osjea prema meni. To ili
nita. Otkrila sam da se ono to traim, ne poklapa s onim to ti
eli. elimo razliito."
Prestao sam koraati, sjeo sam na rub kaua. Tama je prodirala
kroz prozore oko mene.
"to misli da ja elim?" upitao sam.
"Upravo ono to ima. Mnotvo ena koje povrno poznaje i za
koje ne mari. Isprazni flert, obostrano koritenje, bez ljubavi.
Za mene je to pakao. Pakao je mjesto, vrijeme, svjesnost,
Richarde, u kojem ne postoji ljubav. Uas! Izostavi me iz svojih
planova."
Govorila je kao daje donijela odluku i kao da sam ve znao
kojim u putem krenuti. Kao da nije bilo mjesta za bilo kakvu
promjenu. Nita nije traila; govorila mi je najveu istinu
znajui da se nikada neu sloiti.
A "Potivala sam te i svim ti se srcem divila", rekla je. "Mislila
sam l da si najljepa osoba koja je ula u moj ivot. Sada,
polagano poi-J njem o tebi otkrivati stvari koje ne elim
vidjeti. elim staviti toku na nas dok sam jo uvijek uvjerena
da si predivan."
"Ono ega sam se bojao, Leslie, jest to da smo poeli
posjedovati jedno drugo. Sloboda mi je vana kao ..."
"Sloboda da ini to?" uzvratila je paljbu. "Tvoja sloboda da ne
bude blizak i intiman? Tvoja sloboda da ne voli? Tvoja
sloboda da se odmara od sree i ushienja u nemiru i dosadi? U
pravu si... da smo ostali zajedno, ne bih ti dozvolila da zadri
sve te slobode."
Dobro reeno! pomislio sam kao da su njene rijei bile potez u
ahu.
"Lijepo si mi pokazala..." rekao sam. "Razumijem to mi
pokuava rei. Prije nisam. Hvala ti."
"Dobrodoao si", rekla je.
Prebacio sam slualicu. Jednog e dana neki arobnjak
dizajnirati telefonsku slualicu s kojom je razgovor ugodan dulje
od jedne minute. "Mislim da si imamo puno toga za rei. Postoji
li mogunost da se sastanemo i porazgovaramo?"

Stanka. Zatim: "Radije ne bih. Ne smeta mi razgovor preko telefona, ali ne elim te osobno vidjeti, barem ne neko vrijeme.
Nadam se da me razumije."
"Naravno. Nema problema", rekao sam. "Mora li ii sada?"
"Ne. Moemo razgovarati."
167"Postoji li nain da te uvjerim kako ti i ja i dalje moemo
ostati bliski? U ivotu nisam sreo osobu poput tebe, a ini mi se
da tvoja zamisao prijateljstva znai srdano pismo ili rukovanje
na kraju svake fiskalne godine."
Nasmijala se. "Oh, nije ba tako crno. Rukovanje svakih pola
godine. Kvartalno, budui da smo bili tako dobri prijatelji. Samo
zato to naa ljubavna veza nije potrajala, Richarde, ne znacTtia
nije-uspjeTa. Pretpostavljam da smo iz nje nauili ono to smo
morali nauiti."
"Moda sloboda o kojoj sam govorio", rekao sam, "vei dio nje,
moda je to sloboda da se mijenjam, da svaki tjedan budem
drukiji, da se svaki dan mijenjam, l ako se dvoje ljudi mijenja u
dva razliita smjera..."
"Ako se mijenjamo u razliitim smjerovima", rekla je, "onda
ionako nemamo budunost, zar ne? Mislim da je mogue da se
dvoje ljudi zajedno mijenja, da zajedno rastu i obogauju se,
umjesto da se unitavaju. Zbroj jedan i jedan, ako se radi o
onom pravom, moe biti beskonanost! Ali tako esto jedna
strana vue drugu za sobom na dno; jedna strana eli letjeti
poput balona, a druga je teret. Uvijek sam se pitala kako bi bilo
kad bi dvoje ljudi, mukarac i ena, eIjelo letjeti poput
balona?"
"Poznaje li koji takav par?" "Nekoliko", odgovorila je.
"Ikoga?" "Dva. Tri."
"Ja ne znam nijedan", rekao sam joj. "Pa ... poznajem jedan par.
Od svih ljudi koje poznajem, jedan sretan brak. Ostali su ... ili je
ena srea, a mukarac teret, ili obrnuto, ili su oboje tereti. Dva
su balona rijetkost."
"Mislila sam da bismo ja i ti mogli biti", rekla je. "To bi bilo
lijepo." "Da."
"to misli, da bi nam trebalo", upitao sam, "to bi nas moglo
vratiti da budemo zajedno kako smo nekad bili?"

Osjetio sam da je eljela rei: "Nita", ali nije zato to bi zazvuala preokrutno. Razmiljala je o mom pitanju i zato je
nisam gnjavio, nisam je pourivao.
"Da se vratimo u ono to smo imali, mislim da nas nita ne bi
moglo vratiti onamo. Ne elim to. Sve sam dala od sebe kako
bih se promijenila, ak sam pokuala izlaziti s drugim
mukarcima dok te nije bilo kako bih vidjela mogu li
izbalansirati tvoju savrenu enu s mojim savrenim
mukarcem. Ali nije upalilo. Dosadno, dosadno, dosadno.
Bespotrebno gubljenje vremena.
Richarde, ja nisam jedna od tvojih djevojaka za zabavu",
nastavila je polagano. "Promijenila sam se onoliko koliko sam
eljela. Ako eli biti sa mnom, na tebi je red da se mijenja."
Ukoio sam se. "Kakvu mi vrstu promjene moe ponuditi na
razmatranje?" Najgori bi mogui odgovor bio da kae neto to
mi je neprihvatljivo, pomislio sam, no, ni to nije gore od onog
to trenutano imamo.
Kratko je razmiljala. "Predlaem da razmisli o ljubavnoj vezi,
ekskluzivnoj, samo ti i ja. Tako emo otkriti jesmo li dva
balona."
"Ali, u tom sluaju neu biti slo ... odmah bih morao prestati
izlaziti sa svojim prijateljicama?"
"Da. Sa svim enama s kojima spava. Morao bi prestati sa svim
drugim ljubavnim vezama i vezicama."
Na menije bio red da utihnem, a na njoj da tiho eka s druge
strane linije. Osjeao sam se poput zeca kojeg su lovci stjerali u
kut. Mukarci koje poznajem, koji su prihvatili takve uvjete,
zaalili su. Bili su pogoeni, no uspjeli su preivjeti. Jedva.
Ali, s Leslie sam se mijenjao! Samo sam s njom mogao biti
onakav kakav uistinu jesam. Nisam bio srameljiv pred njom, ili
udan. Divio sam joj se, uio sam od nje. Ako me eli
poduavati ljubavi, mogao bih pokuati.
"Tako smo razliiti, Leslie, ti i ja."
"Razliiti smo, isti smo. Bio si uvjeren da nee moi
razgovarati-sa enom koja ne upravlja avionima. Ja nisam sebe
mogla zamisliti^ sa ovjekom koji ne voli glazbu. Je li mogue
da nije toliko vanog biti slian, ve biti znatieljan? Zato to

smo razliiti, zabavljamo se otvarajui jedan drugom vrata u

nove svjetove, razmjenjujui svoje strasti i uzbuenja. Ti moe
upoznati glazbu, a ja letjeti, l to je tek poetak. Mislim da bismo
mogli tako do kraja ivota."
"Razmislimo o tome", rekao sam. "Razmislimo o svemu. Oboje
smo bili u braku i u situacijama pred brakom, oboje nosimo
oiljke, obeali smo si da neemo vie ponavljati iste pogreke.
Zar ne vidi niti jedan drugi nain da ostanemo zajedno osim
da ... osim braka?"
"Ima li ti koji prijedlog?" upitala je.
"Ja sam bio poprilino sretan s onim to smo imali, Leslie."
"Poprilino sretan nije dovoljno. Sama mogu biti sretnija od
toga i to mi vie odgovara zato to ne moram sluati tvoja
opravdanja za bijeg, tvoja opravdanja da me udalji od sebe,
sagradi zidove kako bi se zatitio od mene. Bit u jedina
ljubavnica u tvom ivotu, ili me nee biti. Pokuala sam tvoju
polovinu teoriju i nije upalila -ne kod mene."
"Ali to je tako teko, brak namee tolika ogranienja ..." "Mrzim
brak koliko i ti, Richarde, kad ljude pretvori u bezlina bia, kad
ih pretvori u preljubnike ili kad ih zatvara u kaveze. Izbjegavala
sam ga due od tebe; prolo je esnaest godina od mog razvoda.
Ali razlikujem se od tebe u sljedeem - mislim da postoji brak
koji nam donosi slobodu koju ne moemo postii ako smo da je
vjerojatnost da to razumije, ali isto tako
mislim da smo ja i ti mogli to postii. Prije sat vremena, rekla
bih da nema anse. Mislila sam da nee nazvati."
"Ma daj. Znala si da u te nazvati."
"Ne", rekla je. "Ono to sam znala jest da e baciti moje pismo
i odletjeti nekamo u svom avionu."
itaica misli, pomislio sam. Ponovo sam se stavio u tu
situaciju, bijeg u Montanu. Mnotvo akcije, noviteti koje valja
pogledati, nove ene za upoznati. Ali sve se doimalo dosadno,
ak i dok sam samo razmiljao. To sam ve uinio, pomislio
sam, i znam kako je i da se sve odvija na povrini. Ne dira me,
ne mijenja i nije mi vano. Takva akcija me vie ne zanima.
Dakle, odletim ... pa to onda?

"Ne bih odletio a da ti se ne javim. Ne bih otiao i ostavio te

ljutu na mene."
"Nisam ljuta na tebe."
"Hm", promrmljao sam. "Dovoljno si ljuta da prekine najljepe
prijateljstvo koje mi se desilo u ivotu."
"Sluaj, Richarde, ozbiljno: nisam ljuta na tebe. Prije neku veer
sam bila bijesna i gnuala sam te se. Zatim sam bila tuna i
plakala sam. Ali, nakon nekog sam vremena prestala plakati i
dosta sam razmiljala o tebi i konano sam shvatila da si sa
mnom bio u svom najboljem izdanju; ponaao si se najbolje to
si znao; da e morati ivjeti s time sve dok se ne promijeni i da
nitko to ne moe uiniti osim tebe. Kako bih se mogla ljutiti na
prijatelja koji je davao sve od sebe?"
Osjetio sam val topline kako se iri mojim licem. Kakva teka
misao ispunjena ljubavlju! Da me shvati, u takvom trenutku, da
shvati da sam davao sve od sebe! Tko bi drugi na ovome svijetu
to shvatio? Erupcija potovanja prema njoj stvorila je klicu
sumnje u mene samog.
"A to ako nisam davao sve od sebe?"
"Onda sam ljuta na tebe."
Rekavi to, jedva se suzdrala da ne prasne u smijeh, a ja sam se
neznatno opustio, na kauu. Ako se jo uvijek mogla smijati,
znai da nije smak svijeta, barem ne za sada.
"Moemo li napisati ugovor, paljivo sloiti jasan dogovor o
tome kakve promjene tono elimo?"
"Ne znam, Richarde. ini mi se kao da igra jednu od svojih
igara, a situacija je puno ozbiljnija, a i meni i, nadam se tebi,
puno vanija, pa nam ne trebaju takve igrarije. Igre, i tvoja
litanija zastarjelih fraza, tvoje stare obrane. Ne elim ih vie.
Ako misli da se mora braniti od mene, ako ti neprestano
moram dokazivati da sam ti prijateljica, da te volim i da te neu
povrijediti ili unititi ili ubiti od dosade, menije to previe.
Mislim da me dovoljno dobro poznaje, a sam zna to osjea
prema meni. Ako se boji, boji se. Pustila sam te i osjeam se
dobro zbog toga, zaista. Neka ostane na tome. Prijatelji, u redu?"
Razmislio sam o onome to mi je rekla. Navikao sam biti u
pravu, navikao sam pobjeivati u svim raspravama. Ali u ovom

sluaju, koliko god sam se trudio pronai slabe toke u njezinom

nainu razmiljanja, nisam uspijevao. Njezino bi se miljenje
pokazalo pogrenim samo kad bi mi lagala, samo kad bi se
pokazalo da me namjeravala povrijediti ili prevariti ili unititi. A
u to nisam mogao vjerovati. Sve stoje radila drugima, znao sam,
jednog je dana mogla uiniti i meni, ali nikad je nisam vidio da
vara ili da nekome drugome eli nanijeti bol, pa ak ni ljudima
koji su bili zli prema njoj. Oprostila im je, svima, nije ih mrzila.
Da sam samom sebi dozvolio izgovoriti rije, u tom trenutku,
rekao bih joj da je volim.
"I ti daje sve od sebe, zar ne?" upitao sam je.
"Da."
"Zar ti se ne ini pomalo udnim da smo nas dvoje iznimka, ti i
ja, kad gotovo nitko ne moe iskoristiti bliskost za rast i razvoj?
Bez vike i lupanja vratima, gubljenja potovanja, uzimanja
druge strane zdravo za gotovo, dosade?"
"Zar ne misli da si poseban?" upitala me. "Zar ne misli da sam
ja posebna?"
"Nikada nisam sreo nekoga poput nas dvoje", odgovorio sam.
"Ako se naljutim na tebe, ne mislim da postoji neto loe u
vikanju i lupanju vratima. Bacanju stvari, ako dovoljno
pobjesnim. Ali to ne znai da te ne volim. A tebi sve ovo nema
nikakvog smisla, zar ne?"
"Tono. Ne postoji problem koji ne bismo mogli rijeiti uz
pomo mirnog, razboritog razgovora. Kad se ne slaemo, to ne
valja ako kaem: 'Leslie, ne slaem se i to su moji razlozi'? Na
to ti odgovara: 'U redu, Richarde. Tvoji su me razlozi uvjerili
daje tvoj nain bolji.' I tu je kraj prie. Nema krhotina stakla i
porculana za pomesti, nema vrata koja se moraju popraviti."
"Kad bi barem bilo tako", rekla je. "Viem kad osjetim strah,
kad mislim da ne uje ono to ti pokuavam rei. Moda uje
moje rijei, ali ne razumije ih, i bojim se da e uiniti neto to
e nas oboje povrijediti i zbog ega emo poaliti i vidim nain
da se tragedija izbjegne i ako ga izgovorim dovoljno glasno, ut
e me."
"eli mi rei da, ako te budem sluao, nee morati vikati?"

"Da. Najvjerojatnije neu morati vikati", rekla je. "Ali ak i ako

podignem glas, proi e me vrlo brzo. Izbacim ljutnju iz sustava
i ponovo sam mirna."
"U meuvremenu, ja sam poput nesigurnog poetnika na
tankom ledu ..."
"Ako ne eli ljutnju, Richarde, onda me nemoj ljutiti! Odrasla
sam i postala poprilino smirena i lako prilagodljiva osoba.
Nisam zapeta puka koja je spremna opaliti na najmanju sitnicu,
ali ti si jedan od najsebinijih ljudi koje sam ikad upoznala!
Bijes mije bio potreban da te sprijeim da me ne zgazi, da nas
oboje podsjeti kad je dosta!"
"Rekao sam ti da sam sebian, prije puno vremena", rekao sam.
"Obeao sam ti da u se uvijek ponaati u svom najboljem
interesu, a nadao sam se i da e ti isto initi..."
"Potedi me svojih definicija, molim te!" rekla je. "Samo ako
jednog dana uspije ne misliti samo na sebe cijelo vrijeme, bit
e sretan. Sve dok ne oslobodi prostor u svom ivotu za
nekoga tko ti je vaan koliko i ti samom sebi, uvijek e biti sam
usamljen i trait e i gubiti..."
Satima smo razgovarali kao da je naa ljubav bila prestraeni i
uasnuti bjegunac koji se rairenih oiju naginje preko ruba
dvanaesterokatnice spreman na skok u trenutku kad ga
prestanemo pokuavati spasiti.
Nastavi priati, pomislio sam. Ako nastavimo razgovarati nee
skoiti s dvanaestog kata i stropotati se, uasnuto vritei, na
plonik. Pa ipak, niti jedno od nas nije eljelo da bjegunac
preivi osim ako ne postane razuman i snaan. Svaki komentar,
svaka ideja koju smo dijelili udruili su se u vjetar koji ga je
gurao od ruba smrti - s vremena na vrijeme naa je zajednika
budunost visjela iznad ceste, a ostatak je vremena bila
pritisnuta uza zid.
Koliko e toga umrijeti ako padne! Topli sati tijekom kojih smo
se rijetko razdvajali, kad smo jedno drugom toliko znaili, kad
sam ostajao bez daha otkrivajui tko je ta ena u stvari; bili bi
uzaludni, ak i neto gore od uzaludnosti: bio bi to uasan
gubitak.

Tajna pronalaska nekoga koga biste mogli voljeti, jednom mi je

rekla, jest da prvo pronaete nekog tko vam se svia. Najbolji
smo prijatelji bili puno prije nego to smo postali ljubavnici.
Sviala mi se i divio sam joj se i vjerovao joj, vjerovao\
Odjednom je toliko dobra pruilo protuteu.
Kad bi se bjegunac poskliznuo, wookieji\n umrli za vrijeme
pada, prai oajniki steui sladoled, arobnicu, boicu
seksa; Bantha bi takoer preminuo, ah i filmovi i zalasci sunca
bi zauvijek nestali. Njeni prsti vie ne bi plesali na
klavijaturama. Nikada poslije ne bih sluao glazbu Johanna
Sebastiana, nikada vie ne bih uo tajnovite harmonije zato to
mi ih je ona otkrila, nikada vie ne bih igrao
\gmpogodiskladatelja, nikada vie ne bih mogao pogledati
cvijee, a da pritom ne pomislim na nju, nikada vie ne bih imao
nekog tako bliskog. Sagradio bih nove zidove, postavio eljezne
iljke na vrhove, i zatim bih sagradio zidove unutar njih i
postavio jo ilja-ka...
"Ne trebaju ti tvoji zidovi, Richarde!" vikala je. "ak i ako se
vie nikada ne vidimo, zar ne zna da te zidovi ne tite? Oni te
izoliraju"
Pokuava mi pomoi, pomislio sam. U posljednjih smo se
nekoliko minuta ponovo udaljili, ova ena eli da spoznam. Zar
je rastanak mogu?
"I, prai ..." rekla je, " ... prai ne mora ... prai ne mora
umrijeti... Svakog jedanaestog srpnja, obeavam... napravit u
sladoled od oko ... sladoled od okolade ... i sjeti ... najdrai
moj praiu ..."
Rasplakala se; uo sam je kako pritie slualicu na jastuk. Oh,
Leslie, ne, pomislio sam sluajui jecaje priguene perjem. Zar
mora nestati, na magian grad za dvoje, udo koje se deava
jedanput u ivotu, zar mora nestati u smogu i svakodnevnom
ivotu? Tko nas to ubija?
Da se, kojim sluajem, neki stranac odluio umijeati medu nas,
da nas je odluio razdvojiti, izbacili bi kande i rasjekli ga na
komadie. A ovo, ovo je izdaja iz naih redova, to je mojih ruku
djelo, ja sam taj stranac!

to ako smo jedno drugom ljubav ivota, zapitao sam se

sluajui tihe jecaje. to ako smo se traili cijeli ivot?
Dodirnuli smo se i na brzinu okusili zemaljsku ljubav i sada,
zbog mojih strahova, hoemo li se zauvijek rastati? Hou li
ostatak svog ivota provesti traei enu koju sam ve naao, ali
koju sam se bojao voljeti?
Nevjerojatne sluajnosti! pomislio sam, koje su nas spojile u
vrijeme kada niti jedno od nas nije bilo u braku ili imalo obveze
prema drugim partnerima, kada niti jedno od nas nije bilo
posveeno traenju uzroka svake mogue sekunde, kada nismo
bili prezaposleni glumom ili pisanjem ili putovanjima ili
pustolovinama ili zaslijepljeni neim drugim. Sreli smo se na
istom planetu u istom vijeku, istih smo godina, odrasli smo u
istoj kulturi. Da smo se sreli nekoliko godina ranije, ne bi se
dogodilo ... sreli smo se nekoliko godina ranije i proveli
nekoliko trenutaka zajedno, u dizalu - ali trenutak nije bio pravi.
I nikada vie nee biti pravi trenutak.
Tiho sam koraao naprijed-natrag, radio sam polukrugove oko
telefonske ice. Ako za deset ili dvadeset godina shvatim da joj
nisam smio dozvoliti da ode, gdje e ona biti? to ako se vratim
za deset godina kako bih rekao: Leslie, ao mi je! i otkrijem da
je gospoda Leslie Parrish-Netko? to ako je ne uspijem pronai,
ako njezina kua bude prazna, ako se odseli i ne ostavi novu
adresu? to ako bude mrtva, ako je ubije neto stoje ne bi ubilo
da nisam odletio drugi dan?
"Oprosti", rekla je, oglasila se ponovo u slualicu, obrisala suze.
"Ba sam guska. Kamo sree da imam tvoju mo kontrole,
ponekad. Oprotaje dobro podnosi, kao da ti nije stalo."
"Mora samo odluiti tko vodi glavnu rije", objasnio sam joj
sretan to je promijenila temu. "Ako dozvolimo da nas osjeaji
preuzmu, trenuci kao stoje ovaj, nisu zabavni."
"Ne", frknula je. "Uope nisu zabavni."
"Kad unaprijed sve proivi, kad se pretvara daje sutra danas,
ili sljedei mjesec, kako se osjea?" upitao sam. "Pokuao sam,
ali nisam se bolje osjeao, ne bez tebe. Zamiljao sam kako je to
biti sam, da nemam nikoga s kime bih mogao satima razgovarati

preko telefona, napraviti raun od sto dolara na lokalnom

pozivu. Tako mi nedostaje!"
"I ti meni", rekla je. "Richarde, reci mi, kako natjerati nekoga da
pogleda iza ugla, kad jo uvijek nije stigao do njega? Jedini
ivot koji se isplati ivjeti jest onaj ispunjen arolijom, a ovo je
arolija! Dala bih sve da mogu vidjeti stoje pred nama ..." Na
trenje zastala traei to bi jo rekla. "Ali ako ti to ne vidi,
pretpostavljam da arolija onda ne postoji, zar ne? ak i ako je
ja vidim, ne postoji." Zvuala je umorno, ravnoduno.
Namjeravala je spustiti slualicu. Ne znam da li zato to sam i ja
bio umoran ili preplaen ili oboje, nikad neu znati. Bez
upozorenja; neto me je udarilo, neto se u meni oslobodilo, u
mojoj glavi, i nije me razveselilo.
RICHARDE! vrisnulo je. TO TO RAD11JESILIPOLUDIO?
Ne radi se o tamo nekakvoj metafori koja viri s ruba
dvanaestero-katnice, ve o TEBI! To je tvoja budunost, a ako
ne uspije, onda si ZOMBI, ivui mrtvac, onda slobodno poni
odbrojavati vrijeme prije nego se konano ne dokraji! Devet si
se sati poigravao s njom preko telefona, TO MISLI, ZATO
SI NA OVOME PLANETU? KAKO BI LETIO? Ovdje si, ti
arogantno udovite, kako bi nauio stoje to LJUBAV! Ona je
tvoja uiteljica i za dvadeset i pet sekundi e spustiti slualicu i
vie je nikada nee vidjeti! Ne gubi vrijeme, ti glupi kukin
sine! Ima jo deset sekundi i zauvijek e otii iz tvog ivota!
Dvije sekunde! PROGOVORI VE JEDNOM!
"Leslie", rekao sam. "U pravu si. Ja sam u krivu. elim se
promijeniti. Pokuali smo na moj nain i nije upalilo. Iskuajmo
tvoj. Nee biti nikakve savrene ene, nikakvih zidova. Samo ti i
ja. Zato ne bismo vidjeli to e se dogoditi?"
Nastupila je utnja.
"Jesi li siguran?" upitala je. "Jesi li siguran, ili mi to tek tako
kae? Zato to ako zaista to ne misli, cijelu emo situaciju
pogorati. Toga si svjestan, zar ne?"
"Znam to vrlo dobro. Siguran sam. Moemo li o tome
razgovarati?"
Jo jedna utnja.

"Naravno da moemo, wookie. Zato ne spusti slualicu i doe

ovamo na doruak?"
"U redu, draga", rekao sam. "Bog."
Nakon stoje spustila slualicu, rekao sam: "Volim te, Leslie Parrish."
U apsolutnoj intimi, nitko me nije mogao uti, rijei koje sam
toliko prezirao, rijei koje nikada nisam izrekao, bile su jasne i
istinite poput dana.
Spustio sam slualicu. "USPJELI SMO!" Viknuo sam u praznu
sobu. "USPJELI!" Bjegunac se ponovo nalazio u naem naruju,
na sigurnom, daleko od ruba provalije. Osjeao sam lakou
poput planinske ljetne jedrilice lansirane u stratosferu.
U ovom trenutku postoji i drugi ja, pomislio sam, polagano se,
ali i odluno udaljavao od mene, skrenuo je lijevo na mjestu
gdje sam ja otiao desno. Ovaj trenutak u nekom drugom
vremenu, onaj je Richard zavisio razgovor s onom Leslie nakon
sat vremena, ili deset minuta, ili je uope nije nazvao. Bacio je
njeno pismo u ko za smee, uzeo taksi do aerodroma, uzletio
prema sjeveroistoku, izravnao se na visini od tri tisue sto
metara i pobjegao u Montanu. Nakon toga, kad sam ga odluio
potraiti, sve je prekrio mrak.
33.
'Ne mogu", rekla je. "Dajem sve od sebe, Richie; na smrt sam
preplaena, ali svejedno pokuavam. Uemo u kovit, uranjamo
ravno prema zemlji i okreemo se, i onda se onesvijestim!
Sljedee to znam jest da smo ponovo izravnani i da me Sue
doziva: 'Leslie! Jesi li dobro?'" Pogledala me tuno, beznadno.
"Kako da me naui - kako me moe nauiti izvoditi kovite, kad
se onesvijestim?"
Hollywood je nestao esto kilometara iza zapadnog horizonta,
prodao sam kuu na Floridi, ivjeli smo u kamp kuici
parkiranoj na dvadeset tisua kvadratnih kilometara povrine
pustinjskih prostranstava i planina Arizone, na rubu zrane luke
za jedrilice. Estrella Sailport. Zalazak sunca poput oblaka
natopljenih mlaznim gorivom i zapaljenih neujnom ibicom.
Jedrilice parkirane jedna do druge stapale su se, grimizne i
zlatne, s bazenima pijeska.

"Mali moj vvookie ", rekao sam joj. "Ti to zna, ja to znam,
nema potrebe da se prepiremo oko injenice: ne postoji nita to
Leslie Parrish ne moe uiniti kad to odlui. A sitnica poput
kovita u jedrilici zaista ne moe predstavljati problem. Ima
kontrolu nad letjelicom!"
"Ali gubim svijest", rekla je mrzovoljno. "Teko je zadrati
kontrolu kad si bez svijesti."
Otiao sam u minijaturni WC nae kamp kuice, pronaao malu
metlu i donio je na mjesto na kojem je sjedila na krevetu. "Ovo
ti je palica, ruka ove metle", rekao sam. "Pokuajmo zajedno,
izvodit emo kovite ovdje, na zemlji, sve dok ti ne dojade."
"Nije mi dosadno, ve sam prestraena."
"Strah e nestati. Zamisli da ti je metla palica, a stopala stavi na
zamiljene pedale vertikalnih stabilizatora. Nalazi se na nebu,
leti ravno, a letjelica je izravnana. Zatim polagano povlai
palicu prema sebi. Lagano, lagano, a nos se jedrilice podie uvis
i zadrhtat e. Krila e izgubiti uzgon na nain na koji ti eli.
Palicu zadri povuenu prema natrag i nos e polako poeti
padati i SAD pritisni pedalu desnog vertikalnog stabilizatora,
tako, dri palicu povuenu prema natrag i broji okretaje: jedan ...
dva ... tri ... broji svaki put kad vrh Montezuma proleti ispred
nosa. Tri, zatim pritisni pedalu lijevog vertikalnog stabilizatora,
istovremeno gumi palicu prema naprijed, naprijed do neutralnog
poloaja, jedrilica se prestala okretati. I na kraju lagano podii
nos sve dok ne izravna letjelicu. To je sve. Je li bilo teko?"
"Ne ovdje u kuici."
"Napravit emo jo nekoliko i vidjet e da e ti u avionu biti
lake, obeavam ti. Proi emo cijelu proceduru, vjeruj mi da
znam o emu govorim. I ja sam se uasavao kovita. A sad opet.
Letimo ravno, izravnani smo. Povuci palicu prema natrag ..."
Koviti, najstranija lekcija osnova letenja. Toliko zastraujua
da je vlada prije mnogo godina ukinula zahtjev za poznavanjem
te vjetine ... polaznici bi proli sve i doli do kovita i tu se
odrekli letenja. Ali Laszlo Horvath, dravni prvak u
jedriliarstvu i vlasnik Estrelle, Horvath je zahtijevao da svaki
uenik savlada izvlaenje iz kovita prije nego sam sjedne u
avion. Koliko je pilota poginulo zato to su uletjeli u kovit, a

nisu znali kako se izvui? Previe, govorio je, i zato neu

dozvoliti da se tako neto dogodi na ovom aerodromu.
"Ono to eli jest da se rep spusti tono ovdje", rekao sam joj,
"to bi se trebalo desiti. eli da se nos uperi ravno prema zemlji
i da se svijet pone okretati! Ako se to ne desi, znai da grijei!
Ponovo ..."
Leslien je zadatak bio da se suoi sa strahom, pobijedi ga i naui
upravljati avionom koji ak nije imao niti motor koji bi ga drao
u zraku.
Moj je zadatak bio da se suoim s drukijim strahom. Obeao
sam joj da u od nje nauiti kako voljeti, kako odbaciti svoju
ledenu savrenu enu i dozvolim Leslie da mi se priblii onoliko
koliko je eljela da joj priem. Vjerovali smo jedno drugom, bili
smo njeni jedno prema drugom, nije bilo bieva ili noeva u
nasm tihom domu.
Kamp kuica u pustinji bila je moja zamisao. Ako je ishod naeg
pokusa o ekskluzivnosti trebao biti negativan, elio sam da bude
eksplozivan i da se u trenutku svri. A za to nije postojao bolji
nain nego da se smjestimo u malenu sobu natkrivenu
plastinim krovom bez privatnih kutaka u koje bismo mogli
pobjei. Postoji li bolji nain od ovakve intenzivne intime? Ako
tu pronaemo sreu, mjesec za mjesecom, otkrili smo udo.
I, umjesto da smo reali jedno na drugo, rasli smo i razvijali se.
Zajedno smo trali svako jutro, istraivali pustinju s
prirunicima o cvijeu i kartama, letjeli smo u jedrilicama, dugo
smo razgovarali, dva dana, etiri dana, uili smo panjolski,
udisali isti zrak, fotografirali zalaske sunca, zapoeli smo
ivotnu zadau meusobnog upoznavanja: odakle smo doli, to
smo nauili, kako bismo sagradili novi svijet kada bi nam se
pruila prilika?
Na veerama smo nosili najbolju odjeu, vazu je krasilo
pustinjsko cvijee, a svjetlost svijea nas je obasjavala;
razgovarali smo i sluali glazbu sve dok se svijee ne bi otopile.
"Dosada izmeu dvoje ljudi", rekla je jedne veeri, "nije rezultat
toga to su dvoje ljudi zajedno, fiziki, ve to to
sulTIometrima udaljeni, mentalno i duhovno;" Za nju jasno k'o
dan, a za mene misao koja me je tako zapanjila da sam je morao

zapisati. Za sada, zakljuio sam, ne moramo se brinuti zbog

dosade. Ali budunost je jo uvijek neizvjesna ...
Doao je dan, stajao sam na zemlji i promatrao njen susret s
vlastitom nemani, stajao u dimu aviona koji je vukao njenu
kolsku jedrilicu kako bi se upustila u vjebanje kovita. Za
nekoliko je minuta avion oslobodio jedrilicu oblika bijelog
kria, visoko na nebu, i ostala je sama i neujna. Usporila je,
zaustavila se u zraku i zatim
whush! nos se uperio prema zemlji, krila su se poela okretati,
sjeme javora boje pamuka je padalo, padalo - i glatko izalo iz
vrtloga, iz kovita, usporilo, zaustavilo se u zraku i ponovo
zavrtilo.
Leslie Parrish, donedavno rtva straha od lakih aviona, danas
dri pod kontrolom najlaku od lakih letjelica i izvodi
nastraviniju vjebu: okree se u lijevu stranu, u desnu, izvodi
polovine okrete i izlazi iz kovita, jo se tri puta okree i zatim
izravnava letjelicu; sve do najnie visine, zatim lebdi i slijee.
Jedrilica je dodirnula zemlju, kotrljala se lagano najednom
kotau prema bijeloj crti na prljavoj pisti i zaustavila nekoliko
centimetara od nje. Lijevo krilo se postupno nakosilo i dodirnulo
zemlju, a ona je uspjeno zavrila test.
Otrao sam prema pisti, uo pobjedniki krik iz letake kabine,
a njena se uiteljica veseli s njom. "Uspjela si! Sama sije
zavrtjela, Leslie! Hura!"
Zatim se otvara krov kabine, ona izlazi s osmijehom od uha do
uha i srameljivo me promatra u iekivanju mojih rijei.
Poljubio sam je. "Savren let, wook, savren kovit! Da samo
zna kako sam ponosan na tebe!"
Sljedeeg je dana sama letjela.
Kakva radost i ushienje, stajati na zemlji i promatrati najdrau
prijateljicu kako izvodi predstavu bez nas! Zauzela je posve
novi stav i iskoristila ga kako bi unitila zastraujuu zvijer koja
ju je opsjedala i desetcimaje godina plaila, a njeno se novo lice
otkrilo. U morsko plavim oima zlatne su iskrice iskrile,
elektricitet je plesao. Mona je, pomislio sam. Richarde, nemoj
nikada zaboraviti: ova ena nije obina, ovo nije obino ljudsko
bie i nemoj to nikada zaboraviti!

Ja nisam bio uspjean sa svojim testovima kao ona.

S vremena na vrijeme, bez razloga, bio bih hladan prema njoj,
tih, odgurivao bih je od sebe i ne znajui zato.
U tim je trenucima bila povrijeena i rekla bi mi to. "Danas si
bio grub prema meni! Razgovarao si s Jackom kad sam sletjela.
Potrala sam kako bih vam se pridruila, atisi mi okrenuo lea
kao da me nema! Kao da sam tamo, ali bi ti bilo drae da
nisam!" _ "Leslie, molim te! Nisam znao da si ondje.
Razgovarali smo. Zar ivot mora stati kad si ti u blizini?"
Znao sam da je ondje, ali nisam to pokazao, ve sam se ponio
kao daje samo otpali list s drveta, ili nestalni povjetarac. Zato
mi je smetalo to mari za mene?
Vie se puta to dogaalo, izmeu etnji i glazbe i letenja i
svijea - iz navike bih sagradio nove zidove i hladnokrvno se
sakrio iza njih, ponovo se zatitio dobrim starim oklopima. Nije
bila ljuta, ve alosna.
"Oh, Richarde! Zar te je vrag prokleo da toliko mrzi ljubav?
Obeao si da e sruiti zidove, a ne sagraditi nove izmeu nas!"
Otila je iz kamp kuice, etala naprijed-nazad, sama, a iza nje
se nazirala pista za jedrilice. Naprijed-nazad, i tako kilometrima.
Nije me prokleo vrag, pomislio sam. Bio je to samo jedan
nepromiljeni trenutak, a ona mi kae da sam proklet. Zato sve
mora preuveliavati?
Bez rijei, duboko zamiljena se vratila i satima pisala dnevnik.
Bio je tjedan vjebe za jedriliarsko natjecanje za koje smo se
prijavili; ja sam bio pilot, a Leslie moja zemaljska posada.
Ustajali smo u pet sati ujutro i polirali i ureivali avion prije
nego bi jutarnja temperatura prela trideset i pet stupnjeva,
odgurali bismo jedrilicu do piste, napunili krila vodom. Led
mije stavljala na vrat, umotan u runike, sve do trenutka
polijetanja, a ona je stajala na suncu.
Nakon uzlijetanja, ostajala je sa mnom u vezi preko radija u
kombiju i istovremeno odlazila u kupovinu, po hranu i vodu,
spremna da doe po mene i avion u sluaju da prisilno moramo
sletjeti stotinu kilometara dalje. Kad bih sletio, ekala me je s
hladnim pivom, pomagala mi da odguramo jedrilicu do veza.

Zatim bi se preobrazila u Mary Glumicu, servirala veeru uz

svijee i sluala sve o mojim dnevnim pustolovinama.
Jednom mi je rekla daje osjetljiva na vruinu, ali sada nije
pokazivala nikakve znakove slabosti. Radila je poput
pustinjskog konjanika, bez odmora, pet dana za redom. Postizao
sam dobro vrijeme letenja, a vei je dio zasluge za to pripadao
njoj. Bila je savrena zemaljska posada kao stoje bila savrena i
u svemu ostalom.
Zato sam izabrao ba to vrijeme da se udaljim od nje? Nedugo
nakon to sam sletio i ona me doekala, zidovi su ponovo bili tu;
poeo sam razgovarati s drugim pilotima, nisam ni primijetio
daje nema. Sam sam morao spremiti i zavezati jedrilicu, a to na
pustinjskom suncu i nije nezanemariv posao, ali olakao mi ga
je bijes koji je u meni kljuao zato stoje nestala.
Kad sam uao u kamp kuicu, leala je na podu i pretvarala se
da je iscrpljena.
"Bog", rekao sam. "Hvala ti na pomoi."
Nije odgovarala.
"Ba mije to trebalo nakon tekog leta." Nita. Leala je na podu
i odbijala bilo to rei. Najvjerojatnije je primijetila da sam se
ponovo zatvorio, proitala mi je misli i naljutila se.
Igra tiine je besmislena, pomislio sam. Ako je neto mui, ako
joj se ne svia to radim, zato mi jednostavno ne prie i kae
sve u lice? Ne eli razgovarati, ne elim ni ja.
Preskoio sam njezino tijelo koje je lealo na podu i upalio
ureaj za rashlaivanje. Zatim sam se protegnuo na kauu,
otvorio knjigu o jedrilicama i itao istovremeno razmiljajui da
moda nema budunosti za nas ako bude ustrajala s ovakvim
ponaanjem.
Nakon nekog se vremena promekoljila. Neto kasnije je ustala,
beskrajno iscrpljena i odvukla se u kupaonicu. uo sam kako
pumpa vodu. Bespotrebno je troila vodu zato to sam je ja
dovukao iz grada i sam napunio spremnike u kuici. eljela mi
je napakostiti, stvoriti posao za mene. Voda se zaustavila.
Odloio sam knjigu. Njezina arolija, arolija naeg zajednikog
ivota u pustinji, je li mogue daje izjedaju kiseline iz moje
prolosti? Zar ne mogu nauiti opratati? Krivo me je razumjela

i sada se osjea povrijeeno. Mogu biti dovoljno odrastao i

oprostiti joj, zar ne?
Iz kupaonice nisu dopirali nikakvi zvukovi; jadnica
najvjerojatnije plae.
Priao sam malim vratima, dva puta pokucao. "ao mije,
wookie", rekao sam. "Opratam ti..."
"RRREEEEEAAAAAARGHHH!" Zvijer je unutra eksplodirala.
Boice su poele udarati u drvo; staklenke, etkice, suila za
kosu.
"TI PROKLETI (TRAS) KUKIN SINE! JA ... (BUM-TRAS-BUM) MRZIM TE! NE ELIM TE VIE NIKADA VIDJETI!
JA ... (PRAS)... LEIM NA PODU U NESVIJESTI
PROKLETSTVO GOTOVO MRTVA ZBOG TOPLOTNOG
UDARA JER SAM RADILA NA TVOJOJ JEDRILICI, A TI SI
ME OSTAVIO DA LEIM I ODLUIO ITATI KNJIGU]
MOGLA SAM UMRIJETI, ALI TEBE BA BRIGA! (VUBUM-TRAS-VU) PA, I MENE BA BRIGA PROKLETI
RICHARDE BACHU!! ODLAZI GUBI SE GUBI SE
ODAVDE I OSTAVI ME SAMU TI SEBINA ... SVINJO!"
Nikada; nitko; u mome ivotu; nije tako razgovarao; sa mnom.
Niti sam vidio da se netko tako ponaa. Lomila je stvari! U
kupaonici!
Zgaen, bijesan, izletio sam iz kuice i zalupio vratima, otrao
do Meversa parkiranog na suncu. Vruina je bila nepodnoljiva,
mravi su se rojili; ali ja nita nisam zamijetio. to joj je? Zbog
nje sam ostavio svoju savrenu enu! Kakva sam budala ispao!
Dok sam se bavio prodavanjem vonji, moj je lijek za strah od
mase bio jednostavan: odmah pobjei od svjetine, odletjeti i biti
sam. Lijek je bio toliko uinkovit da sam ga poeo koristiti i
protiv osobofobije koju je lijeio jednako dobro. Svaku osobu
koja mi se ne bi svidjela, ostavljao sam i nikada je vie ne bih
poelio vidjeti niti s njom porazgovarati.
Veinu vremena takav lijek savreno djeluje - trenutani odlazak
rjeava vas svakoga tko vas nervira ili vam nanosi bol. Osim,
naravno, kad je u pitanju vaa srodna dua, to se dogaa
jednom u dvije milijarde puta.

Osjeao sam se kao da sam razapet. elio sam bjeati, trati,

trati, bjeati. Uskoiti u avion, upaliti motor, ne provjeriti
vremenske prilike, ne provjeriti nita, ve jednostavno poletjeti,
uperiti nos aviona prema nebu, u bilo kojem smjeru, stisnuti gas
do daske i OTII! Sletjeti negdje, bilo gdje, uzeti gorivo, upaliti
motor, poletjeti i OTII!
Nitko nema pravo vikati na mene! Jednom da, ali nikada vie.
Druga se prilika takvom drzniku ne prui zato to trenutano i
zauvijek odlazim. Zalupim vratima i odem i tu je kraj!
Ali, ipak sam ostao. Prstima sam dodirivao kvaku na vratima
aviona.
Moj mi razum ovaj puta nije odobravao bijeg.
Kimao je glavom: "U redu! U redu ... ljuta je na mene. Ima
pravo biti bijesna. Ponovo sam uinio neto nepromiljeno."
Odetao sam u pustinju, etao sam kako bih ispucao sav bijes i
ublaio bol koju sam osjeao.
Ovo je jedan od mojih testova. Dokazat u da uim i da neu
pobjei. Nemamo pravih problema. Ona je samo malo ... samo
se malo grublje izraava od mene.
Neko sam vrijeme etao, sve dok se nisam sjetio upozorenja iz
prirunika da ljudi mogu umrijeti ako su predugo izloeni suncu.
Je li i ONA bila dugo na suncu? Je li mogue da se nije
onesvijestila iz inata, ve zbog vruine?
Bijes i bol su nestali. Leslie se onesvijestila od vruine, a ja sam
je optuio da glumi! Richarde, zar zaista moe biti takva
budala?
Otrao sam prema kamp kuici. Na putu sam ugledao pustinjski
cvijet kakav do tada nismo vidjeli, na brzinu sam ga iskopao,
zamotao u list papira iz svoje biljenice.
Kad sam uao, leala je na krevetu, uplakana.
"ao mi je, \vookie", rekao sam tiho i pomilovao joj kosu.
"Zaista mi je ao. Nisam znao ..."
Nije odgovarala.
"Pronaao sam cvijet... donio sam ti cvijet iz pustinje. Misli li
da mu treba vode?"
Sjela je, obrisala suze i prouila novu i nepoznatu biljku.
"Da. Treba vode."

Donio sam alicu za cvijet i au vode da ga napojim.

"Hvala ti za cvijet", rekla je nakon stanke. "Hvala na isprici. I,
Richarde, molim te, zapamti: Ako nekoga eli zadrati u svome
ivotu - nikada tu osobu ne uzimajlidravo za gotovo!""
U petak kasno na veer s leta se vratila sretna, vesela i prelijepa;
u zraku je ostala due od tri sata. Sletjela je ne zato to se vie
nije mogla odrati na nebu, ve zato stoje drugi pilot trebao
avion. Poljubila me, zadovoljna i gladna, i ispriala sve stoje
nauila.
Sluajui, bacao sam salatu, mijeao je u zraku iznad zdjele i
podijelio je u dvije posude.
"Ponovo sam te gledao dok si se sputala", rekao sam. "Poput
Mary Glumice ispred kamera. Dodir sa zemljom je bio njean
poput leptira!"
"A-ha", promrmljala je. "Zato sam bila u pripravnosti za vrijeme
cijelog slijetanja. Zamalo sam se otkotrljala u grmlje. Loa
procjena!"
Ali bila je ponosna na spust, vidjelo se na njoj. Kad bi je netko
hvalio, najee bi promijenila temu na neto ne toliko savreno
kako bi smanjila ok izazvan komplimentom. Tako je samoj sebi
olakavala prihvaanje pohvale.
Sada je trenutak, pomislio sam, da joj kaem. "Wook, mislim da
u ... mislim da u na neko vrijeme odletjeti."
Odmah je tono znala to joj govorim, pogledala me preplaeno,
ostavila mi prostora da u posljednjem trenutku promijenim
odluku obrativi mi se s dvosmislenom reenicom:
"Ne trudi se. Termali su se ohladili."
Umjesto da se predomislim, izlanuo sam: "Ne mislim uzletjeti u
jedrilici. Mislim da u otii na neko vrijeme. Nakon sutranje
utrke; to misli o tome? Osjeam potrebu da neko vrijeme
budem sam. I ti, zar ne?"
Odloila je vilicu i sjela na kau. "Kamo ide?"
"Nisam siguran. Nije vano. Bilo kamo. Samo moram biti sam,
tjedan ili dva." Molim te, poeli mi sreu, pomislio sam. Molim
te reci da me razumije i da i ti osjea potrebu za samoom,
moda da se vrati u Los Angeles i snimi neto za televiziju?

Pogledala me, njezino je lice otkrivalo zbunjenost. "U redu, ali

postoji nekoliko problema. Proivjeli smo najljepe trenutke u
naim ivotima, sretniji smo nego to smo ikada bili i ti
iznenada eli pobjei nekamo i biti sam? eli li biti sam ili s
jednom od svojih ena tako da ponovo ja i ti moemo krenuti
ispoetka?"
"Leslie, nisi pravedna! Obeao sam ti promjene i promijenio
sam se. Obeao sam ti da nee biti drugih ena, i nema ih. Da
na mali pokus nije uspio i da sam osjetio potrebu da izlazim s
nekom drugom, to bih ti rekao. Zna da sam dovoljno okrutan
da ti to kaem."
"Da, znam." Na prelijepim sjenama i istinama njenog lica nije
bilo izraza ... njen je um razmatrao, razmatrao brzinom
svjetlosti: razlozi, prijedlozi, mogunosti, alternative.
Mislio sam daje tako neto oekivala, daje znala da e se to
dogoditi, prije ili kasnije. Moj cinini razara, neprijatelj u
mojoj glavi, od poetka je sumnjao da e pokus potrajati dulje
od dva tjedna, a sutra e biti est mjeseci otkako smo se preselili
u kamp kuicu, niti jedan jedini dan nismo bili razdvojeni. Od
razvoda, pomislio sam, niti sa jednom enom nisam proveo vie
od est dana. No bez obzira na to, vrijeme je za stanku.
"Leslie, molim te. Zato se s vremena na vrijeme ne bismo
mogli razdvojiti? To je ubojiti dio braka ..."
"Oh, Boe, ukljuio je govorni automat sa svojim uvjerenjima.
Ako moram sluati tu litaniju razloga zato ne eli voljeti ..."
podigla je ruku kako bih prestao, "... znam da mrzi rije ljubav,
da su ljudi njeno pravo znaenje iskrivili i zato je ne eli
upotrebljavati, ali ja u se njome sada sluiti! ... litaniju razloga
zato nikoga ne voli osim neba ili svog aviona, ako e me
prisiliti da ponovo to sluam, poet u vritati!"
Tiho sam sjedio pokuavajui ui u njenu glavu, ali
bezuspjeno. to ne valja s povremenim odmorom jednog od
drugog? Zastoje ideja o kratkotrajnom razdvajanju plai?
"Kada kae vritati, znai da misli podii glas", rekao sam osmjehnuvi se, istovremeno otkrivi da su, budui da sam se bio
u stanju aliti s mojim plaljivim pravilima, pred nama teka
vremena.

Odbila se nasmijati. "Ti i tvoja prokleta pravila! Koliko dugo

-oh, Boe -jo koliko e sa sobom vui ta svoja pravila?"
Osjetio sam napad bijesa. "Da nisu istinita, ne bih te s njima
zamarao. Zar ti jo uvijek nije jasno da mi neto znae u ivotu;
predstavljaju mi istinu; ivim prema njima! I molim te, pazi
kako govori preda mnom."
"Sada e mi jo nareivati kako da govorim! Prokletstvo, priat
u onako kako mi se prokleto prohtije!"
"Slobodno ti govori to god eli, Leslie, ali ja te ne moram
sluati ..."
"Oh, ti i tvoj prokleti ponos!"
"Ako ita ne podnosim na ovome svijetu, onda je to da me
tretiraju bez potovanja!"
"A ako postoji ita to ja ne mogu podnijeti, onda je to da me
OSTAVLJAJU!" Liceje zarinula u ruke, kosa joj je pata preko
njih "poput zlatne zavjese koja je sakrila njezin jad.
"Ostavljaju?" uzviknuo sam. "Wbok, ne namjeravam te ostaviti!
Sve to sam rekao ..."
"Namjerava! A ja ne mogu podnijeti ... kada me ostavljaju ..."
Rijei su se guile u jecajima kroz njezine ruke, kroz zlato.
Pomaknuo sam stol, sjeo s njom na kau, povukao njezino
sklup-ano i napeto tijelo i naslonio je na sebe. Nije se istegnula;
nije prestajala jecati.
U tom se trenutku pretvorila u malenu djevojicu koja se
osjeala naputeno i ostavljeno i usamljeno nakon razvoda
njezinih roditelja. Od tada je uspjela zaboraviti tugu i voljela ih
je oboje, ali oiljci iz djetinjstva nikada nee nestati.
Leslie se sama izborila za sve to ima u ivotu, ivjela je sama,
bila je sretna sama. I sada je samoj sebi dopustila povjerovati da
se, zbog toliko presretnih mjeseci koje smo zajedno preivjeli,
po prvi puta u svome ivotu oslobodila dijela neovisnosti koji je
neminovno ukljuivao samou. I ona je imala svoje zidova, a ja
sam se nalazio u njima zajedno s njom.
"Ovdje sam, wook", rekao sam. "Tu sam."
U pravu je u svezi mog ponosa. Pri prvom nagovjetaju oluje
pretjeram u naporima da se obranim i uvijek zaboravim daje ona

ta koja je proivjela pakao. Snana kao stoje, i pametna, jo

uvijek se boji.
U Hollywoodu je bila sredite puno vee panje, panje kakvoj
ja nikada nisam bio izloen. Dan nakon naeg devet sati dugog
razgovora, ostavila je svoje prijatelje, agente, studije, politiku;
ostavila ih je sve bez pozdrava, bez objanjenja, ne znajui hoe
li se i kada vratiti. Jednostavno je otila. Kada pogledam prema
zapadu, vidim znakove upitnika koji jo uvijek lebde iznad
grada koji je napustila: to se dogodilo s Leslie Parrish?
Sada je sredite velikog dijela pustinje. Umjesto njezine drage
make koja je umrla prirodnom smru, utjeha su joj ne ba
pitome egrtue i korpioni i pijesak i stijene, a najblii joj je
svijet blago nasilni svijet letenja. Vjeruje meni u ovoj goloj
zemlji, i nema nita osim tople zatite koja nas okruuje kad
smo zajedno i kad smo sretni.
Jecaji su usporili, ali jo uvijek je bila sklupana i napeta i
naslanjala se na mene.
Ne elim da plae, ali to je njen problem! Dogovorili smo za
pokus, da emo eksperimentalno provoditi toliko vremena
zajedno. Nismo se dogovorili da neemo smjeti povremeno
uzimati nekoliko tjedana samo za sebe. Kad se grevito dri
mene, zabranjuje mi moju slobodu u situacijama kada mi je
potrebna, sama postaje razlog da odem. Tako je pametna, zato
ne moe razumjeti tu jednostavnu istinu? im postanemo
zatvorski uvari, nai zatvorenici ele pobjei.
"Oh, Richarde", rekla je, blijeda i umorna. "elim da uspijemo,
nas dvoje. eli li i ti isto?"
"Da." elim, ali ako mi dozvoli da budem ono to jesam,
pomislio sam. Nikada se neu isprijeiti izmeu tebe i tvojih
elja; zato i ti ne moe isto rei kad sam ja u pitanju?
Ispruila se i premjestila - sjela je na drugi kraj kaua. Suze su
nestale, ali u zraku se osjeao teret naeg neslaganja, udaljenost,
kao da smo dva otoka.
I neobina istina: znao sam da se isto dogodilo ve prije. Nebo
boje krvi na zapadu, silueta kvrgavog drveta koja je izranjala
odmah ispred prozora, Leslie potitena mnotvom razliitosti
koje su se sruile na nas; isto se dogodilo, istovjetna situacija, ali

u drugom vremenu. elio sam otii, a ona se posvaala sa

mnom. Plakala je i utihnula i zatim rekla: 'eli li da uspijemo?',
a ja sam odgovorio: 'Da', i sljedee to e rei jest 'Jesi li
siguran?' Te je rijei izgovorila prije i sada e ih ponoviti.
Podigla je glavu i pogledala me. "Jesi li siguran?"
Ostao sam bez daha.
Rije po rije, znao sam svoj odgovor. Moj je odgovor na njeno
pitanje bio: "Ne. Da budem iskren, nisam siguran ..." I zatim su
izblijedjele: rijei, zalazak sunca, drvo, sve je nestalo. S tim
brzim pogledom u drukiju sadanjost dola je i neizdriva tuga,
bol toliko jaka daje od suza nisam mogao vidjeti.
"I trebao bi biti", polagano je rekla. "Znam da se mijenja i da si
se jako promijenio od onoga kakav si bio u prosincu. Drag si i
topao vei dio vremena, zajedno nam je jako dobro. Vidim
predivnu budunost, Richarde! Zato eli pobjei? Vidi li i ti
budunost, ali je ne eli vidjeti, ili nakon cijelog ovog vremena
ne vidi nita?"
Kamp kuicu gotovo da je prekrivala mrkla tama, ali niti jedno
od nas nije palilo svjetlo.
"Leslie, vidio sam neto drugo, maloprije. Je li se sve ovo ve
dogodilo?"
"Misli je li se ovaj trenutak desio prije?" upitala me je. "Deja
VU?"
"Da. Kada zna svaku rije koju u ja izgovoriti. Jesi li i ti imala
isti osjeaj?"
"Ne."
"Ja jesam. Tono sam znao to e sljedee rei i rekla si."
"to se onda dogodilo?"
"Ne znam, prizor je nestao. Ali bio je uasno alostan."
Ispruila je ruku i dodirnuh mi rame; ulovio sam osmijeh duha u
tami. "Tako ti i treba."
"Daj da se probam vratiti. Daj mi deset minuta ..."
Nije se pobunila. Legao sam na sag, sklopio oi. Duboko
udahnuo.
Moje je tijelo potpuno oputeno
Jo jedan duboki udah.
Moj je um u potpunosti oputen

Drugi.
Stojim na vratima, a vrata su otvorena i vode me u drugo
vrijeme ...
Kamp kuica. Zalazak sunca. Leslie sklupana na drugom kraju
kaua, stvarna poput trodimenzionalnog filma.
"Oh, Richarde ", rekla je, blijeda i umorna. "elim da uspijemo,
nas dvoje. eli li i ti isto? "
"Da. " Ako mi dozvoli da budem ono to jesam, pomislio sam.
Nikada se neu isprijeiti izmeu tebe i tvojih elja; zato i ti ne
moe rei isto kad sam ja u pitanju?
Ispruila se i premjestila - sjela je na drugi kraj kaua. Suze su
nestale, ali u zraku se osjeao teret naeg neslaganja,
udaljenost, kao da smo dva otoka.
"Jesi li siguran? Jesi li siguran da eli da uspijemo? "
"Ne! Da budem iskren, nisam siguran. Mislim da ne mogu
ivjeti ovako vezan, osjeam se kao da sam uhvaen u oluji
veza! Krenem na jednu stranu i tebi se ne svia, krenem na
drugu, a ti vie na mene. Tako smo razliiti, plai me. Zaista
sam sve od sebe uloio u ovaj pokuaj, ali ako me ne moe
osloboditi, dozvoliti mi da budem sam dva tjedna, nisam siguran
elim li da uspijemo. Ne vidim budunost za nas."
Uzdahnula je. ak sam i u mraku vidio kako se njezini zidovi
diu, a ja ostajem vani. "Niti ja ne vidim budunost, Richarde.
Rekao si mi da si sebian, a ja te nisam sluala. Pokuali smo i
nije uspjelo. Sve je trebalo biti onako kako si ti zamiljao, sve
smo radili na tvoj nain, zar ne? "
"Bojim se daje tako, Leslie." Zamalo sam je nazvao wookie, a
kako to nisam uinio, odjednom sam postao svjestan da je
posljednji put kad sam je tako nazvao, ujedno i posljednji put u
ivotu. "Ne mogu ivjeti bez slobode ..."
"Nemoj opet o svojim slobodama, molim te. Dosta mije
govornih automata. Nisam ti trebala dozvoliti da me nagovori
da jo jednom pokuamo. Odustajem. Ti si to to jesi. "
Pokuao sam malo ublaiti teinu situacije. "Uspjela si sama
letjeti u jedrilici. Vie se nikada nee bojati letjeti. "

"Tojetono. Hvala ti to si mi pomogao dapobijedim taj strah. "

Ustala je, upalila svjetlo, pogledala na sat. "Veeras jo ima
jedan kasni let za Los Angeles, zar ne? Moe li me odvesti do
Phoenixa, elim jo veeras otii?"
"Ako tako eli. Ili se sami moemo odvesti u Meyersu. "
"Ne, hvala. Kasni let e biti posve u redu. " Za deset je minuta
spakirala svoju odjeu, ugurala sve u dvije torbe i poklopcem ih
stisnula. Rije nismo izustili.
Torbe sam stavio u kamionet i priekao je u tamom prekrivenoj
pustinji. Na nebu, nisko na zapadu, vidio se zanosni polumjesec.
Mlaak, koso nam se smije. Sada isti mjesec, samo nekoliko
mjeseevih mijena dalje, tmuran i u alosti.
Sjeam se naeg devetosatnog razgovora, kad smo
najedvitejade spasili na zajedniki ivot. to to radim? Ona je
najdraa, najmudrija, najljepa ena koja je dola u moj ivot, a
ja je vozim odavde! Ali veze, Richarde. Pokuao si.
Osjeao sam se kao da cijeli ivot ispunjen sreom i arolijama,
uenjem i uicima sa ovom enom odlazi, odvaja se i okree kao
golemo srebrno jedro obasjano mjeseinom, na trenutak vijori i
zatim se ponovo okree i odlazi, odlazi, odlazi...
"eli li zakljuati kuicu? " upitala je. Kamp kuica je sada
bila moj dom, a ne i njen.
"Svejedno je."
Ostavila ju je otkljuanu.
"Hoe li da ja vozim?" upitala me. Nikada joj se nije svialo
kako vozim; moja je vonja za nju bila previe neurotina,
neoprezna.
"Svejedno je", odgovorio sam. Ve sam sjeo za volan, pa zato
onda ne bih i vozio.
Zajedno smo se vozili, bez rijei, ezdeset kilometara kroz no
do aerodroma u Phoenixu. Parkirao sam kamionet, u tiini
priekao da preda prtljagu traei rijei koje jo nismo rekli
jedno drugom, i na kraju sam s njom odetao do izlaza.
"Ne mora dalje", rekla je. "Odavde mogu sama. Hvala ti. Ostat
emo prijatelji, uredu?"
"U redu. "

"Bog, Richarde. Vozi ..."... paljivo, to bi rekla, vozi paljivo.

Ali ne i u ovom trenutku. Sada mogu voziti kako god elim.
"Bog. "
"Zbogom. " Nagnuo sam se kako bih je poljubio, ali okrenula je
glavu.
Moja je glava bila usporeni sivi oblaak. inio sam neto
nevjerojatno, kao da iskaem kroz otvorena vrata aviona na
visini od tri kilometra.
Sada sam joj jo uvijek bio dovoljno blizu; jo uvijek sam
mogao, ako sam osjetio potrebu za tim, dodirnuti njezinu ruku.
Otila je.
Sada je ve bilo prekasno.
Promiljena osoba razmatra, donosi odluku i djeluje u skladu s
njom. Nikada se nije kasno vratiti unatrag i promijeniti. To je
uinila jednom sa mnom i bila je u krivu. Jo jedan pokuaj nije
vrijedan ak niti jedne izgovorene rijei izmeu nas.
Ali Leslie, pomislio sam, znam te predobro da bi samo tako
otila! Znam te bolje od bilo koje druge osobe na svijetu, a i ti
poznaje mene. Ti si moja najbolja prijateljica u ovom ivotu;
kako moe otii? Zar ne zna da te volim? Nikada nisam
nikoga volio, ali tebe. volim!
Zato joj nisam to rekao? Jo uvijek se udaljavala i nije se
osvrtala. Zatim je prola kroz izlaz i nestala.
Odjednom sam u uima ponovo uo taj zvuk, poput vjetra,
propeler se okretao polako, strpljivo, ekao me da se ponovo
ukrcam u avion i svoj ivot privedem kraju.
Dugo sam vremena promatrao vrata, stajao sam ondje i gledao
kao da e se moda iznenada pojaviti, vratiti se i rei: 'Oh,
Richar-de, ba smo glupi, kako nam je uope palo na pamet da
uinimo takvu ludost jedno drugom?'
Ali nije, a ja nisam otrao kroz izlaz i pokuao je zaustaviti.
injenica je da smo sami na ovom planetu, pomislio sam, oboje
potpuno sami i to prije to prihvatimo, bolje za nas.
Mnogi ljudi ive sami: u braku ili kao samci, oni koji
bezuspjeno trae, koji na kraju zaboravljaju da su traili, l ja
sam prije bio takav, a i ponovo u se vratiti na taj put. Ali

nikada, Richarde, nikada vie nemoj nikome dozvoliti da ti se

toliko priblii kao to si dozvolio njoj.
Izaao sam iz aerodromske zgrade, bez urbe, odetao do
kamioneta i polagano izaao s terminala.
DC-8 se polagano uspinjao prema zapadu. Je li i ona unutra?
Za njim je uslijedio Boeing 727, zatim jo jedan. Otar kut
uzleta dok su se uspinjali; uvukli su se kotai, poklopci su ih
zatvorili, avion je zaokrenuo. Ono je moje nebo na kojem u
ovom trenutku leti, kako me moe ostaviti na zemlji?
Odmah je izbaci iz glave. Izbaci je iz glave, o svemu e
razmisliti kasnije. Kasnije.
Na sutranjoj sam utrci sjedio u jedrilici koja se nalazila na
osamnaestom mjestu na listi za uzlijetanje. Pun vodeni balans u
krilima, prva pomo i oprema za spaavanje ukrcana, krov
oznaen, a kamere provjerene.
Kako je kuica bila prazna prole besane noi, kako potpuno
mirna!
Da lije istina daje otila? Nekako ne mogu vjerovati...
Smjestio sam se u anatomsko pilotsko sjedalo, provjerio
upravljaku opremu, glavom kimnuo u redu jedinom lanu moje
nove zemaljske posade koji je ekao vani, nisam ak ni znao
njegovo ime, prodrmao sam pedalu vertikalnog stabilizatora
lijevo-desno--lijevo: Krei, avionu, kreimo.
Kao katapultiranje s nosaa aviona, usporenog. Uasna buka i
rika iz tegljaa ispred nas s kojim nas je povezivalo ue,
pokrenuli smo se prema naprijed, nekoliko metara polagano,
zatim sve bre i bre. Brzina je postepeno davala snagu
zakrilcima, vertikalnim i horizontalnim stabilizatorima i zatim
smo se polagano odvojili od zemlje i ekali. Pista se mutila
ispod nas dok smo ekali da teglja konano uzleti i pone se
uspinjali.
Sino sam napravio ogromnu pogreku, rekavi ono to sam
rekao, dozvolivi joj da ode. Je li prekasno daje zamolim da mi
se vrati?
Pet minuta kasnije, uspeli smo se uz pomo ueta za vuu, zatim
sam nos letjelice zarinuo kako bih smanjio napetost, te sam
povukao ruku i oslobodio nas.

Dobar se termal nalazio u blizini aerodroma i vrvio je

jedrilicama. Prva je jedrilica uzletjelo i otkrila kako se
prepustiti njegovom uzgonu, a mi smo poput leminga krenuli za
njom i uli u veliki vrtlog glatkog bijelogfiberglasa. Jato
jedrilica se vrtjela u krug i polagano se uspinjala, sve vie i vie
na toplom zraku.
Paljivo, Richarde, gledaj oko sebe! Ui u termal na dnu i krui
u istom smjeru kao i ostale letjelice. Sudar u zraku, neki ljudi
znaju progunati, moe ovjeku pokvariti dan.
Toliko letakog iskustva, a jo uvijek sam napet, ivan poput
patke, kad se u malom prostoru naem s mnotvom jedrilica.
Nagli okret. Brzi okret. Uhvati glavni val vrtloga i nai e se u
brzom dizalu na putu prema vrhu ...sto pedeset metara u minuti,
dvjesto pedeset, tristo. Nije to najbolji termal u Arizoni, ali
dovoljno je dobar za prvi let u danu.
Bi li se javila na telefon kada bih je nazvao, i ako bi, to bih joj
rekao?
Leslie, uasno mije ao?
Zato se ne bi vratili onome to smo imali?
Sve sam to ve prije rekao, iskoristio sam sve isprike.
Nasuprot meni u termalu nalazio se AS-W 19, odraz u zrcalu
moje jedrilice, oznaka natjecatelja CZ ispisana na krilu i repu.
Ispod, jo su tri jedrilice zajedno ule u termalni izvor; iznad,
najmanje dvanaestak. Pogled u vis je kao pogled u ciklonu koja
je upravo udarila u tvornicu aviona, kovitlajui san nijemog
leteeg kipa.
Jesam lije elio otjerati? Je li 'moram-neko-vrijeme-biti-sam'
pilula za koju sam znao da je nee moi progutati; je li to bio
kukaviki nain da prekinem s njom? Je li mogue da se srodne
due sretnu i zatim se zauvijek rastanu?
Postepeno i polako sam se penjao u termalu i pretekao CZ-a,
bio je to znak da dobro letim, bez obzira na umor koji sam
osjeao. Nau je utrku sainjavao 250 kilometara dugaak
trokut iznad divlje prionice koju nazivamo pustinjom koja
izgleda poput smrti na zemlji, ali iznad nje ima dovoljno uzgona
da odri jedrilicu u zraku cijelo poslijepodne, na velikoj brzini.

Budi odluan, Richarde! I oprezan. Sljedea iznad mene je Libelle, zatim Cirrus i Schvceizer 1-35. Mogao bih prestii
Schvveiza, moda ak i Cirrusa, ali ne i Libelle. Ubrzo emo
stii na vrh i krenuti zadanim pravcem, nee biti tako
neizvjesno.
Zatim to ? Ostatak u ivota provesti sam, natjecat u se
ujedrili-arstvu? Kako e strunjak u povlaenju uspjeti pobjei
od ivota bez ene koju je roen da upozna? Leslie! ao mije!
Bez upozorenja, arki je projektil zabljesnuo u mojim oima.
Tresak, erupcija pleksiglasa, letaka je kabina podrhtavala na
jednu i na drugu stranu, nalet vjetra u moje lice, jarko crveno
svjetlo.
Od siline udara pojasevi su me jedva spasili, zatim me bacilo u
sjedalo, sila tee me pokuavala izbaciti van, zatim zgnjeiti.
Kabina se poela okretati poput rapnele. Vrijeme je usporilo.
Richarde, pogodili su te! Nije puno toga ostalo od tvoje
letjelice, a ako eli preivjeti, mora se izvui odavde, povuci
ruku.
Osjeao sam kako ostaci letjelice podrhtavaju, raspadaju se,
sve jae se okreu.
U crvenoj izmaglici izmjenjivali su se nebo i stijene, nebo i
stijene. Komadi krila u dimnom oblaku oko mene. Nebo-zemljanebo ...
Kao da ne mogu rukama uhvatiti ruku kako bih se oslobodio
sigurnosnog pojasa.
Iz iskustva nije ba puno nauio.
Sporo procjenjuje problem.
Oh, Bog, prijatelju!! Daj mi ruku, hoe li? Rei e da sam
ostao pribijen u ostacima jedrilice. Nisam pribijen. Ali sila tee
je tako jaka ... ne mogu ...
Kae "ne moe ". a zapravo misli "ne eli".
Hou ... povui u ruku ...
U posljednjoj sekundi slua promatraa.
Zanimljiv svretak ivota.
VIDI!
U trenutku kad sam povukao ruku, kabina je nestala. Primio
sam ruku za otvaranje padobrana, povukao je, okrenuo se

prema zemlji prije nego se otvorio ... prekasno. Wook, ao mije.

Tako ...
crnilo
Na podu kuice moje su se oi otvorile u tami.
"Leslie ..."
Leao sam na podu, duboko disao, lice mije bilo vlano od suza.
Jo uvijek je bila tu, na kauu.
"Jesi li dobro?" upitala je. "Wookie, je li sve u redu?"
Ustao sam s poda, sklupao se pokraj nje, zagrlio je snano.
"Ne elim te ostaviti, mali moj wookie, nikada te neu ostaviti",
rekao sam. "Volim te."
Njeno je tijelo oblio njeni val u noi, zatim kratka tiina koja se
inila kao vjenost.
"to?" uzviknula je.
34.
vJko dva sata ujutro, kad smo svau ve zaboravili, onako
isprepleteni u krevetu, u aru razgovora o cvijeu, izumima, o
tome kako bi savreni ivot za nas izgledao, uzdahnuo sam.
"Sjea li se moje stare definicije?" upitao sam ju. "Da
je,savreni partner, netko ... netko tko u svakom trenutku
zadovoljava.
"Znai da ja i ti nismo jedno drugom savreni partneri."
"Zato ne?" upitala je.
"Ja ne osjeam potrebu za svaama", odgovorio sam. "Nemam
potrebu za svaama, prepirkama, sukobima."
"Kako zna?" upitala me je njeno. "Kako zna da to nije jedini
nain da se doe do novih saznanja, da se naue neke lekcije, da
neke stvari shvati? Da ne osjea potrebu za svaom, kako bi
nauio, ne bi stvarao tolike probleme! Postoje trenuci kad te ne
razumijem sve dok se ne naljuti ... zar ne postoje trenuci kada
ne razumije ono to ti pokuavam rei sve dok ne ponem
vritati? Zar postoji pravilo da ne moemo nita novo nauiti,
osim kroz slatke rijei i poljupce?"
Trepnuo sam, preplaen. "Mislio sam da biti sa savrenim
partnerom znai daje svaki trenutak savren, kako je onda
mogue da se ivotne ljubavi svaaju? eli li mi rei, vvookie,
da je to savrenstvo? Hoe li mi rei da su nae svae arobni

trenuci? Kada to svae materijaliziraju razumijevanje izmeu

nas, koje prije nije postojalo?"
"Ah", rekla je prelivena zlatnom tamom, "ivot s filozofom ..."
35.
Sljedeeg sam dana bio dvadeset i trei po redu za uzlijetanje
-predzadnja jedrilica. Puni vodeni balans u krilima, prva pomo
i sigurnosna oprema u kabini, krov jedrilice oznaen i kamere
provjerene. Leslie mi je dodala karte i radio ifre, poljupcem mi
poeljela sreu, zatvorila krov jedrilice. Zakljuao sam ga
iznutra. Namjestio sam se u anatomskom pilotskom sjedalu,
provjerio instrumente za letenje, glavom kimnuo i dao joj do
znanja da je sve u redu, poslao joj posljednji poljubac, prodrmao
pedale kormila s jedne na drugu stranu: Kreimo, avionu,
moemo krenuti.
Svakoje polijetanje u jedrilici drukije, ali svako nalikuje na
usporeno lansiranje s jednog te istog nosaa aviona. Treskanje i
rika aviona tegljaa ispred nas, polagano smo se pomaknuli
nekoliko metara unaprijed, zatim sve bre i bre. Brzina je
postupno davala
194
snagu zakrilcima, vertikalnim i horizontalnim stabilizatorima,
zatim smo se odvojili od zemlje i ekali da i avion uzleti i pone
se uspinjali.
Leslie je jutros bila nestana, hladila me studenom vodom u
trenucima kad sam to najmanje oekivao. Bila je sretna, a i ja.
Kakva velika greka, kakva bi to golema pogreka bila da sam
ustrajao i ostavio je!
Pet minuta kasnije, uspon na kraju reda, uranjanje kako bih
smanjio napetost ueta. Zatim sam povukao ruku kako bih se
to bezbolnije oslobodio.
Dobar se termal nalazio u blizini aerodroma, ispunjen
jedrilicama. Tresao sam se u vreloj kabini. Ciklon jedrilica, to je
to. Ali bio sam gotovo posljednji i nisam cijeli dan mogao ekati
da se usp-nem. Bio sam poput umbirovog kolaia na tapiu,
paljiv. Gledaj oko sebe, pomislio sam, pazi!

Nagli okret. Brzi okret. Ubacio sam se u sredite termalnog

izvora, ekspresno dizalo na putu do vrha ... sto pedeset metara u
minuti, dvjesto pedeset. Gledaj oko sebe.
Vrat me zabolio od stalnih provjera na lijevu i na desnu stranu,
nalijevo, nadesno. Motrio sam, brojao. Schvveizer je skliznuo
ispod mene naglo se okrenuvi.
U pravu je, ja zaista stvaram probleme. Preivjeli smo teke
trenutke, ali zar se to ne dogaa svima? Lijepi su trenuci
velianstveni, oni su ... PAZI!
Cirrus koji je letio iznad mene naglo je zaokrenuo, previe
prema zemlji. Zaronio je prema meni kojih desetak metara,
njegovo je krilo nalikovalo na golemu otricu koja juri prema
mojoj glavi. Gurnuo sam palicu prema naprijed, poeo se
sputati istovremeno dovodei u opasnost jedrilicu ispod sebe.
"Ako e tako letjeti", kaljucao sam, "oslobodit u ti prostor!"
Ponovo sam se bacio u ciklonu, pogledao u sredite kilometar
dugog cilindra aviona koji se uspinjao. Ne moe se rei da ba
puno pilota, pomislio sam, ima ast vidjeti ovako neto.
U trenutku kad sam pogledao, neobian pokret daleko iznad
mene. Bila je to jedrilica, u kovitu! prema dolje kroz sredite
drugih aviona! Vidio sam to, i nisam mogao vjerovati... kakva
idiotarija, kakva idiotska idiotarija i jo k tome opasna,
KOVIT! usred tolikih aviona!
195Zakiljio sam prema suncu. Jedrilica nije bila u kovitu
zabave radi, vrtjela se zato stoje izgubila krilo.
Pogledaj! Ne da se jedna jedrilica vrti - ve dvije! Dvije su
jedrilice izgubile kontrolu, padale su ravno prema mojoj kabini.
Palicu sam gurnuo na lijevu stranu, stisnuo lijevi vertikalni
stabilizator i izletio van iz vrtloga.
Visoko iznad mog desnog krila vrtjele su se i padale dvije
jedrilice. Okruivao ih je oblaak slomljenih dijelova poput
jesenskog lia koje pada s drveta.
Radio koji je nekoliko minuta bio statian, zavritao je:
"SUDAR! Dolo je do sudara u zraku!" "SPAAVAJTE SE!
SPAAVAJTE SE!" Kako e im te rijei pomoi, zapitao sam
se, koja korist od takvog upozorenja? Kad je avion reduciran na

samo nekoliko dijelova, zar pomisao na padobran nije prva koja

ovjeku pada na pamet?
Jedan od dijelova jedrilice na nebu bilo je tijelo ovjeka. Padalo
je. Padalo je dugo-dugo, najlon je strujao iza njega, na vjetru.
Bio je iv; povukao je ruku za otvaranje. Bravo mome!
Padobran se otvorio i nijemo se uputio prema stijenama. "Na
vidiku dva padobrana!" obznanio je radio. "Zemaljskoj posadi!
Uoena dva padobrana! Padaju pet kilometara sjeverno. Moete
li poslati dipove na lokaciju?"
Nisam vidio drugi padobran. Onaj se koji sam promatrao sloio
u trenutku kad je ovjek dodirnuo zemlju.
Dijelovi jedrilice su jo uvijek letjeli u zraku, polovica se trupa s
pola krila polagano okretala u krug.
Nikada nisam vidio sudar u zraku. Iz daljine, bio je njean i tih.
Mogao bi prerasti u novi sport izmiljen od strane pilota koji su
umirali od dosade. No problem bi predstavljali dijelovi aviona
koji padaju prema zemlji. Niti jedan pilot ne bi izmislio sport
koji ukljuuje raspadanje aviona. Radio je pucketao. "Vidi li
netko pilote?" "Da. Obojicu ih vidim." "Kako su? Moe li
vidjeti jesu li u redu?" "Da. Dobro su, tako se barem ini.
Obojica su na zemlji, mau." "Hvala Bogu!"
"U redu, momci, vi koji ste jo uvijek na nebu, probudite se. Na
malom se prostoru nalazi mnotvo jedrilica ..."
etiri su pilota ove utrke, pomislio sam, ene. Kako bi se
osjeao, da si ena, i da leti ovdje, i da te nazovu 'momkom'?
Odjednom sam se smrznuo na vruini. Vidio sam juer! Koja je
vjerojatnost za tako neto ...jedini sudar koji sam ikada vidio,
dogodio se dan nakon to sam leao na podu kuice i promatrao
ga unaprijed!
Ne, nisam promatraoj sam sudjelovao, udarilo me krilo! Moda
sam to bio ja, dolje u pustinji i moda nisam imao sree poput
dvojice sretnika koji su se ukrcavali u dip i prepriavali
zanimljivo iskustvo.
Da me Leslie sino ostavila, da sam danas prije utrke bio
umoran, a ne naspavan i hladnokrvan, ono sam mogao biti ja.

Skrenuo sam s putanje na nebu neobino praznom. Jednom kad

krenu, jedrilice se ne zadravaju dugo u jatu, ako je ikako
mogue.
Nos sam okrenuo prema dolje, moj je tihi trka jurio najveom
moguom brzinom prema planinskom vrhu. Stijene blizu ispod
mene, uletjeli smo u drugi termal i strmom se spiralom uspeli.
Vizija, pomislio sam, spasila mije ivot?
Sada sam zatien, s razlogom.
Nakon to sam donio odluku_da volim, jesam li takoer izabrao
ivot umjesto smrti?
36.
-tSila je sklupana u pijesku u tragu guma dipa, spremna za
napad na pretrpani kamionet koji joj se pribliavao brzinom od
petnaest kilometara na sat. Zakoio sam neposredno ispred nje i
uzeo CB mikrofon u ruke.
"Bog, wook, uje li me?"
Nastupio je trenutak tiine, zatim Se javila putem radija iz kamp
kuice. "Da. Zato si stao?"
"Tu je zmija, blokirala je prolaz. Moe li pronai knjige o
zmijama? Opisat u ti je." "Samo tren, dragi."
Polako sam krenuo naprijed, okreui kako bih mimoiao
stvorenje. Ljutilo je lizalo zrak svojim crnim jezikom. Kad sam
pritisnuo gas, zaegrtala je repom, sikui: Upozoravam te ...
Kako hrabra zmija! Da sam dovoljno hrabar, i ja bih stao ispred
tenka visine tri i irine est zgrada i namrgoeno siktao: Da se
nisi usudio kretati prema naprijed, upozoravam te ...
"Pronala sam knjige", rekla je preko radija. "A sada, paljivo.
Ostani unutra i ne otvaraj vrata, u redu?"
Da, rekla je zmija. Samo ti nju sluaj i budi paljiv. Ova pustinja
pripada meni. Izazovi me i ubit u ti kamion. Ne elim to
uiniti, ali ako me prisili, nemam drugog izbora. ute su me oi
promatrale ne trepnuvi; jezik je ponovo oblizao zrak.
Leslie nije mogla nadvladati znatielju. "Dolazim i ja. elim
vidjeti."
"Ne! Bolje ostani gdje jesi. U ovom bi se pijesku moglo skrivati
cijelo gnijezdo. U redu?" Tiina. "Leslie?" Tiina.

U retrovizoru sam ugledao lik kako izlazi iz kamp kuice i

pribliava mi se. Neto ega vie nema u ovim suvremenim
muko-enskim vezama, zakljuio sam, jest pokornost. "Ispriaj
nas", rekao sam zmiji. "Odmah se vraamo." Krenuo sam
unazad niz cestu i zaustavio se pored nje. Ula je u kamionet s
knjigama: Terenski prirunik o sjevernoamerikim reptilima i
vodozemcima i Vodi kroz prirodu Kluba Sierra - Jugozapadne
pustinje. "Gdje je zmija?"
"eka nas", odgovorio sam. "A od sada elim da ostane unutra.
Ne elim da iskae iz kamioneta, jesi li me ula?" "Neu, ako
ni ti ne bude." U zraku se osjeala pustolovina. Zmija se nije
pomaknula, siktajem je dala kamionetu znak da stane.
Vratili ste se? Pa, to je najdalje to ete ii, niti centimetar dalje
no proli put.
Leslie se nagnula preko mene kako bi vidjela. "Boog!" rekla je,
veselo i ivahno, "bog, zmijice! Kako si mi ti danas?"
Bez odgovora. to biste rekli kada biste bili opasna, uvijajua,
otrovna egrtua i kada bi vas glasi predivne djevojke zapitao:
"Kako si mi danas?" Naravno, ne znate to biste na to rekli.
Trepnuli biste okicama, ali ne biste rekli nita.
Leslie se vratila na svoje sjedalo i otvorila prvu knjigu. "to
kae, koje je boje?"
"U redu", zapoeo sam. "Zelene pjeane boje, pranjavo maslinasto zelene. Crne ovalne are niz lea, tamnija maslinasto
zelena boja unutar ovalnih ara, gotovo bijelog vanjskog ruba.
Ima iroku, plosnatu, trokutastu glavu, kratak nos."
Listala je. "Boe, ovdje ima doista opasnih kandidata!" rekla je.
"Koliko je velika?"
"Nije mala zmija", odgovorio sam. "Da se isprui... metar i pol,
moda?"
"Bi li rekao da se ovalne are blie repu pretvaraju u poprene
prstenove? "
"Pa, moglo bi se rei. Ne. Crni i bijeli prstenovi se ire repom.
Uski crni i iroki bijeli."
Zmija se ispruila i krenula prema grmlju uz cestu. Dodirnuo
sam pedalu gasa kako bih pokrenuo motor, no stvorenje se
odmah vratilo u poetni poloaj, oi su joj sijevale, a rep

bjesomuno trzao. Upozorila sam vas, nisam se alila! Ako

elite mrtav kamionet, to ete i dobiti! Stani, zaustavi se odmah
ili e vam jedino Bog moi pomoi...
"Ljuske okrenute prema gore, u dvadeset i pet redova?" upitala
je Leslie. "Ah! Crni i bijeli prstenovi okruuju rep! Pokuajmo
ovako: Svijetla se crta protee od oka, pod kutom, prema
ustima. "
Vidi li svijetlu traku iza oka? upitala je zmija. to ti jo moram
rei? Dosta prie! Ruke dri tako da ih mogu vidjeti i polagano
se povlai...
"U pravu si!" uzviknuo sam. "To je ona! Koja je to zmija?"
"egrtua mojave", proitala je. "Crotalus scutellatus. Vidi li
sliku?"
Zmija na slici se nije smijala.
Otvorila je vodi kroz prirodu i poela itati: "Dr. Lowe kae da
mojave ima jedinstven' otrov s neurotoksinim elementima za
koji ne postoji protuotrov i daje njezin ugriz potencijalno puno
opasniji od ugriza zapadne dijamantne zmije, vrste s kojom se
esto zamjenjuje. "
Tiina. U blizini nije bilo zapadne dijamantne zmije, pa s ovom
zmijom nije bilo zabune.
Izmijenili smo nekoliko pogleda, Leslie i ja. "Moda bi bilo
pametnije da ne izlazimo iz kamioneta", rekla je.
"Ne brini, takvo to mi nije ni palo na pamet."
Da, zasiktala je zmija mojave, ponosita i opasna. Vjerujte mi, ne
elite uiniti nita nepromiljeno ...
Leslie je ponovo provirila van. "to radi?"
"Govori mi da ne elim uiniti nita nepromiljeno."
Nakon nekog se vremena zmija ispruila, gledala nas ravno u
oi, spremna za bilo kakav trik s nae strane. Nije ih bilo.
Da me ugrize, zapitao sam se, da li bih umro? Naravno da ne.
Mogao bih povui svoje mentalne titove, pretvoriti otrov u
vodu ili sok od umbira i tako pobiti globalno uvjerenje da
zmije ubijaju. Mogao bih to uiniti, pomislio sam. Ali nema ba
sada potrebe isprobavati vlastite sposobnosti.
Promatrali smo zmiju, divili joj se.

Da, uzdahnuo sam u sebi, sjetio sam se glupog, dosadnog i

predvidljivog odgovora na problem: Ubij je. to ako se uvue u
kamp kuicu i pone sve gristi; bolje uzeti lopatu i ubiti je, nego
dopustiti da se tako neto dogodi; raznesi pukom najotrovniju
zmiju u pustinji, prije nego ubije Leslie!
Oh, Richarde, kakvo razoaranje! Spoznaja da postoji dio tebe
toliko okrutan i ruan. Ubiti! Kad e ve jednom krenuti
naprijed, prijei na viu razinu na kojem se nee toliko bojati?
Krivo sam se optuio! Zamisao o ubijanju bila je ludi prijedlog,
proiziao iz neznanja i straha. Nisam odgovoran za prijedlog,
ve samo za svoja djela, svoj konani izbor, a on je da cijenim i
potujem tu zmiju. Ona je izraz ivota, istinskog, ali i
patvorenog, isto kao i ovo djelomino nasilno, dvonono
stvorenje koje koristi alat, vozi kamionet i pokazuje elju za
otkrivanjem novih znanja. U tom bih trenutku lopatom udario
bilo koga tko bi se usudio napasti nau hrabru egrtuu mojave.
"Zato joj ne bismo pronali nekakvu glazbu na radiju?" Leslie
je dodirnula gumb, pronala stanicu s klasinom glazbom, neto
poput Rahmanjinova i glasnou odvrnula na najjae. "ZMIJE
NAVODNO NE UJU NAJBOLJE", objasnila je.
Nakon nekoliko se taktova zmija opustila; preostao je samo jo
jedan ovitak njezinog zida. Za nekoliko je minuta posljednji put
polizala zrak prema nama. Dobro smiljeno. Proli ste ispit.
estitam. Vaa je glazba preglasna.
"Odlazi, wook. Vidi li?"
Zbogom.
I polako je otpuzala ga/gica M. . Zmija, polagano je puzila i
nestala u grmlju.
"Bog!" viknula je Leslie i mahnula, gotovo tuno.
Otpustio sam konicu, kamionet vratio do kamp kuice i ostavio
svoju dragu suputnicu i njezine knjige o zmijama.
"to misli?" upitao sam je. "Jesmo li umislili da nam je sve ono
rekla? Misli li da bi ona mogla biti duh u prolazu koji je na
samo sat vremena preuzeo lik zmije kako bi otkrio kako
kontroliramo strah, kako bi vidio hoemo li ga ubiti ili ne?
Aneo zamaskiran u zmiju, ondje na cesti, koji nas provjerava?"

"Neu rei ne," odgovorila je Leslie, "ali isto u sluaju da nije,

mislim da bismo morali biti jako buni kad izlazimo iz kamp
kuice kako je ne bismo uznemirili, u redu?"
37.
-Promijenimo nae misli, i svijet oko nas se mijenja. Arizona
ljeti nam je postala pretopla, dolo je vrijeme za promjenu. Vie
bi nam odgovaralo neto sjevernije, hladnije? Nevada? Kako bi
bilo da uzmemo kamp kuicu i jedrilicu i odemo u Nevadu?
I bilo je hladnije, to se ne moe porei. Umjesto 40 stupnjeva,
bilo je 35. Umjesto niskih planina na obzoru, promatrali smo
visoke.
Generator se pokvario, u kamp kuici ... tri dana rastavljanja i
sastavljanja, spajanja, i ponovo je proradio. im je generator bio
popravljen, pokvarile su se pumpe za vodu. Na sreu, pomisao
na ivot bez vode usred milijuna jutara pijeska i kosti mrtvih
ivotinja natjerala nas je da ih popravimo depnim noiem i
kartonom.
Kad se vratila s devedeset kilometara dugog puta po vodu i
potu, stajala je u kuhinji i itala pismo iz Los Angelesa. ivot u
divljini je promijenio naa osjetila. Megalopolis je postao neto
nestvarno, toliko nestvarno daje bilo teko uope zamisliti da
postoji, da ljudi jo uvijek ive u gradovima. No pismo nam je
vratilo sjeanja.
"Dragi Richarde; ao mije to te moram izvijestiti daje Porezna
uprava odbila tvoju ponudu i da trai uplatu od milijun dolara,
rok plaanja: odmah. Kao to zna, popisali su svu tvoju
imovinu i imaju je pravo zaplijeniti kad god poele. Predlaem
ti da se sastanemo stoje mogue prije. Pozdrav, John Marquart."
"Zato su odbili ponudu?" upitao sam. "Predloio sam im da
otplatim cijeli dug!"
"Vjerojatno se radi o nesporazumu", rekla je Leslie. "Mislim da
bismo trebali poi i otkriti to se dogaa."
Odvezli smo se pustinjom do benzinske crpke, najblieg
telefona, dogovorili sastanak za devet sati ujutro sljedeeg dana,
ubacili neto odjee u Mevers, poletjeli i u sumrak sletjeli u Los
Angeles. "Ponuda nije problem", rekao je Marquart sljedeeg

jutra. "Problem je to to si poznat i popularan." "to? to je

problem?"
"Znam da u ovo nee lako povjerovati, a ni sam tako neto
nisam prije uo. Nova je politika poreznika da ne prihvaaju
ponude i kompromisna rjeenja od poznatih ljudi." "to ... zato
misle da sam poznat i popularan?" Vrtio se na stolici. "Sam sam
im postavio isto pitanje. Referent mije rekao daje izaao iz
ureda, otiao na ulicu i ondje upitao ljude znaju li tko je Richard
Bach. Veina ih je znala tko si." Sobu je preplavila tiina. Nisam
mogao vjerovati svojim uima. "Da raistimo neto", rekla je
Leslie. "Porezna uprava ne eli prihvatiti Richardovu ponudu
zato to su neki tamo ljudi na ulici uli za njega. Misli li
ozbiljno?"
Odvjetnik je rairio ruke, bespomono. Nije mogao promijeniti
istinu. "Prihvatit e jednu jedinu uplatu ukupnog iznosa. Ne ele
prihvatiti otplatu na obroke od poznatih i popularnih javnih
osoba."
"Da si tamo neki Barry Privatni Poduzetnik, prihvatili bi tvoju
ponudu", rekla je, "ali, budui da si Richard Bach, nee?"
"Upravo tako", odgovorio je. "Ali ... pa to je diskriminacija!"
"Mogla bi s time otii na sud. Najvjerojatnije bi dobila parnicu.
Ali sudski bi proces potrajao desetak godina."
"Ma daj! Tko je ef tom momku?" upitao sam. "Mora postojati
netko ..."
"Momak koji se trenutano bavi tvojim problemom, on je ef.
On je smislio to fantastino pravilo."
Pogledao sam Leslie.
"to nam jo preostaje?" upitala je Marquarta. "Richard nema
toliko novca, prodali smo gotovo sve to posjeduje kako bismo
poloili depozit! Mogao bi im odmah danas napisati ek za
polovicu duga, ali samo kada mu ne bi oduzeli ostatak imovine.
Mislim da bi cijelo dugovanje mogao podmiriti za godinu dana,
posebice ako ponovo pone raditi. Ali ne moe nastaviti s radom
na filmu, ne moe niti pisati ako mu oduzmu sve to ima, pa ak
i radni stol..."
Zamisao se rodila iz mog gnuanja.

"Drugi referent", rekao sam. "Uvjeren sam da je mogue cijeli

sluaj predati nekom drugom referentu?"
Poeo je pregledavati papire na stolu. "Da vidimo. Do sada si ih
ve imao sedam: referenta Bulleigha, Paroseita, Ghoonea,
Saydys-ta, Blutzuckera, Fradequata i Beestea. Niti jedan od njih
ne eli preuzeti odgovornost, niti jedan se od njih ne eli petljati
s tvojim sluajem."
Leslie je izgubila strpljenje. "Jesu li ludi? Zar ne ele novac?
Zar ne shvaaju da im ovaj ovjek pokuava platiti, ne pokuava
pobjei i dogovoriti vraanje duga u iznosu od trideset centi na
dolar, pokuava im sve platiti! KAKVI SU TO PROKLETO
GLUPI IDIOTI S KOJIMA IMAMO POSLA?" Vikala je, a
njezine su oi napunile suze - suze oaja.
Marquart je ostao smiren kao daje istu scenu odigrao ve mnogo
puta.
"Leslie. Leslie? Leslie? Sluaj. Jako je vano da shvati. Porezna
uprava je puna ne ba inteligentnih, preplaenih, zlobnih,
osvetoljubivih ljudi koji se kriju pod kapom vlade. Znam to vrlo
dobro. Tri sam godine radio ondje. Svaki mladi porezni
odvjetnik na poetku karijere radi za dravu kako bi upoznao
neprijatelja. Niti jedna osoba koja nije radila za Poreznu upravu
ne moe postati strunjak u poreznom pravu; nemate pojma s
kim imate posla."
Osjetio sam da sam problijedio dok je on nastavio govoriti.
"Jedino u situacijama kad je Porezna uvjerena da ovjek
namjerava pobjei iz zemlje, tek onda mu se javlja. Inae ne
odgovara na pisma, ne javlja se na telefonske pozive, ponekad
se s njima mjesecima ne moe stupiti u vezu. Nitko ondje ne eli
preuzeti odgovornost za ovakav sluaj, za toliki iznos. Jedna
jedina pogreka i kritizirat e ih u medijima: 'Stare pogurene
ene izbacujete iz njihovih koliba, a dozvolili ste Richardu
Bachu da vam pobjegne i ne vrati ogroman dug!'"
"Pa zato onda odmah ne preuzmu imovinu, sada? Zato mi ne
otmu sve to imam?"
"I to bi mogla biti pogreka: 'Richard Bach ponudio isplatu u
gotovini kako bi povratio vlastitu slobodu, ali vi ste mu oteli svu
imovinu koja ne vrijedi niti pola onoga to ste mogli dobiti...'

Zar ne vidite? Niti jedna odluka nije dobra. Koliko je bolje ne

donijeti nikakvu odluku, nego pogrenu?"
"Zato smo promijenili toliko referenata", zakljuio sam. "Svaki
novi referent baci vreli krumpir u zrak nadajui se da e u
meuvremenu dobiti premjetaj ili e se pojaviti jo noviji
referent koji e morati preuzeti sluaj prije nego krumpir padne i
pozabaviti se njime."
"Ali netko na vrhu", rekla je Leslie, "okruni direktor, ako se
njemu obratimo ..."
Marquart je kimao glavom. "Radio sam s njim. Odmah sam ga
nazvao i kad sam ga se konano uspio domoi, rekao mi je da
nema izuzetaka, da se hijerarhija mora potivati na
najstaromodniji nain. Rekao je da moramo raditi s referentom
koji je dobio tvoj sluaj i sa sljedeim, i sa sljedeim ..."
Leslie je odluila pristupiti mom sluaju kao da se radi o
ahovskom problemu. "Ne ele prihvatiti njegovu ponudu, a on
ne moe odjednom platiti milijun dolara. Ako mu zaplijene
imovinu, nee moi raditi. Ako su neodluni, on i dalje ne moe
raditi zato to zapljena moe nastupiti sutra, i onda opet nee
moi raditi. A ako ne moe raditi, ne moe niti zaraivati, to
znai da im ne moe otplatiti ostatak duga! Je li mogue da se
sve beskonano vrti u krug?"
Po prvi se puta tijekom sastanka odvjetnik ozario. "Na neki je
nain vrijeme na Richardovoj strani. Ako odlui otezati cijeli
sluaj tri godine i ako se nakon tri godine ne pronae rjeenje,
dug e moi rijeiti putem steaja."
Osjeao sam se kao da pijemo kavu s Ludim klobuarom. "Ali
ako proglasim steaj, neu im platiti dug! Zar to ne znaju?"
"Naravno da znaju. Ali mislim da ele ekati, mislim da ele da
ode u steaj."
"ZATO?" uzviknuo sam. "Kakve su to ludosti... dobili bi
milijun dolara kada bi mi dozvolili da im vratim dug u nekoliko
obroka."
Pogledao me tuno. "Neprestano zaboravlja, Richarde. Ako
ode u steaj, to nee biti odluka Porezne, ve tvoja odluka - a
to znai da dravu nitko nee kriviti! Nitko ne mora preuzeti
odgovornost. Nikoga nee kritizirati. Dug e ti legalnim putem

oprostiti. A do tada i ne stojimo tako loe. Osim u sluaju da

odlue prihvatiti tvoju ponudu, moe slobodno troiti novac.
Zato ne bi krenuo na put oko svijeta, zato ne bi posjetio
najbolje svjetske hotele? S vremena na vrijeme me nazovi iz
Pariza, Rima, Tokya?"
"Tri godine?" uzviknula je Leslie. "Steaj?" Pogledala me je. U
njezinim se oima oitovala tuga za nas oboje i zatim odlunost.
"Ne! To se nee dogoditi! Sami emo rijeiti ovaj problem!" Iz
oi joj je sijevalo. "Poznat i popularan, ili ne, otkrij karte i
pokuaj s novom ponudom. Neka bude toliko dobra da je ne
mogu odbiti. I, za ime Boga, pronai nekoga tko e imati
dovoljno hrabrosti da preuzme sluaj!"
Marquart je uzdahnuo i rekao da nije problem u ponudama, ali
pristao je pokuati.
Pozvao je raunovou, druge pravne savjetnike. Mnotvo se
novih brojki pojavljivalo i nestajalo na raunalu, jo je vie
papira prelazilo iz ruke u ruku, planovi su predlagani i
odbacivani, novije sastanak bio dogovoren za sutra zato to smo
traili toliko sigurnu ponudu da je drava ne moe odbiti.
Zurio sam kroz prozor, u nebo, dok su oni radili. Poput pilota
oteenog aviona, bio sam siguran da emo pasti, ali nisam se
bojao. Otii emo odavde; poet emo ispoetka. U stvari, bilo
bi to pravo olakanje.
"Sjea li se egrtue mojave?" upitala me Leslie nakon to je
sastanak odgoen za sutra i dok smo se vozili dizalom prema
parkiralitu.
"Naravno, Croandelphilis scootamorphulus. Ne postoji
protuotrov", rekao sam. "Naravno da se sjeam. Hrabra zmija,
ba prava junakinja."
"ovjek shvati, nakon dana kao stoje ovaj kad je prisiljen
poslovati s tim Ijigavcima iz Porezne, daje ba dobro sjediti u
pustinji i sueljavati se s pravom, jednostavnom i izravnom
egrtuom!"
Odletjeli smo natrag u Nevadu, iscrpljeni. Konano smo stigli u
pustinju i otkrili da nam je netko opljakao kamp kuicu: vrata
su visjela otvorena, police s knjigama su bile oiene, ladice su

zjapile prazne; sve to smo ostavili u naoj maloj kui na

kotaima, sve je nestalo.
38.
Leslie je bila izvan sebe. Pretraila je dom u potrazi za naim
malim prijateljima s kojima smo ivjeli, kao da e se odjednom
niotkuda pojaviti na svome mjestu. Knjige, odjea, drvene
kuhae koje su joj znaile dom, pa ak i njezine etke za kosu:
sve je nestalo.
"Nema problema, wook", pokuavao sam je smiriti. "To su samo
stvari bez kojih smo ostali. Sve dok Porezna ne donese odluku,
imamo pregrt novca koji moemo troiti. Sve emo nadoknaditi
jednim izletom u grad."
Kao da me nije ula, podigla je pogled s prazne ladice.
"Richarde, ak su nam uzeli cijelo klupko konopca ..."
Oajniki sam je elio oraspoloiti. "A mislili smo da smo
posljednji uvari uadi na cijelome svijetu! Zamisli kako e
nekoga usreiti .. cijelo klupko konopca koje su uzeli! I
nagorene drvene kuhae! I tanjuri puni ipsa!"
"U naim tanjurima nije bilo ipsa", rekla je. "Zajedno smo
kupili te tanjure, zar se ne sjea?"
"Pa kupit emo nove. Moda bismo za promjenu mogli kupiti
posue obojeno u lijepe naranaste i ute nijanse? I vee alice
od onih koje smo imali. Moemo se raspojasati u knjiari, a
trebat e nam i nova odjea ..."
"Ne radi se o stvarima, Richie, ve tome to nam one
predstavljaju. Zar te ne pogaa to to nam je potpuni stranac
provalio u dom i uzeo stvari koje nam neto znae?"
"Pogodilo me samo ako to dozvolim", rekao sam. "Trenutano
ba i nemamo izbora; nije nam-preostalo nita to moemo
uiniti.
Dogodilo se i to prije prebolimo, to bolje za nas. Kada bih znao
da e mi pomoi da tugujem zbog toga, onda bih tugovao .
Uzeli su sve iz kamp kuice, pa to onda? Vani smo ti i ja, zar
ne? Bolje da smo zajedno u pustinji i sretni, nego da nas
razdvaja mjesto puno tanjura i uadi!"
Obrisala je suzu. "Oh, u pravu si", rekla je. "Ali mislim da se
mijenjam. Neko sam govorila da kad bi netko provalio u moju

kuu, ne bih mogla napasnika ozlijediti samo kako bih zatitila

svoju imovinu, ili sebe. Ali sad vidim da vie nije tako. Tri su
me puta do sada opljakali, danas su nas dvoje opljakali i
odluila sam daje to to. Dosta mije pljaki za cijeli ivot. Ako
emo ivjeti u divljini, nije pravedno da nas samo ti titi. I ja u
odigrati svoju ulogu. Kupit u pitolj!"
Dva dana kasnije bila je jedna bojazan manje u njenom ivotu.
Odjednom je, ona koja nije mogla podnijeti pogled na vatreno
oruje, punila pitolj lakoom Pustinjskog takora u ophodnji.
Predano je vjebala, sat za satom; pustinja je odjekivala poput
posljednje bitke za El Alamein. Bacao sam limenke iznad
grmlja, a ona ih je svojim Magnumom 0.357 pogaala jednom u
pet pokuaja, zatim tri puta i na kraju etiri puta od pet pokuaja.
Dok je punila puku Winchester, ja sam u pijesak slagao red
praznih kutija od metaka koje su nadomjetale prave mete, zatim
bih se povukao u stranu, a ona bi ciljala i pritiskala obara. Na
pucanj jedva daje trepnula, a njezine su mete nestajale jedna za
drugom, slijeva nadesno, u otrim eksplozijama i sjajnim,
bronanim erupcijama pijeska.
Ma koliko se trudio razumjeti njezinu iznenadnu promjenu
nakon provale, nisam uspijevao.
"Hoe rei", upitao sam, "da e, ako netko provali u kamp
kui"Ako bilo tko provali ma gdje ja bila, poalit e! Osim ako ne
eli biti ustrijeljen, pljakati nas posao je u koji su grekom
uli!" Nasmijala se ugledavi izraz na mom licu. "Ne gledaj me
tako! I sam isto govori, zna daje tako."
"Nije istina! Moje su rijei drukije!"
"Kako ti kae?"
"Ja kaem da nitko ne smije umrijeti. 'Ne ubijaj', nije samo
zapovijed, ve obeanje: Ti ne bi mogla ubiti, ak i da pokua,
zato to je ivot neunitiv. Ali ima slobodu vjerovati u
umiranje, ako eli.
Ako pokuamo opljakati kuu nekoga tko nas eka s nabijenom
pukom", rekao sam, "toj osobi otvoreno govorimo da nam je
dosta vjerovanja u ivot na ovom planetu, molimo tu osobu da
nam uini uslugu i prebaci nau svijest s ove razine na drugu,

pogodnost koju donosi metak u samoobrani. To su moje rijei.

Tako ja kaem. Zar nije tako, zar se ne slae sa mnom?"
Nasmijala se i ponovo napunila puku. "Ne znam tko je od nas
hladnokrvniji, Richarde, ti ili ja."
Rekavi to, zaustavila je dah, naciljala i pritisnula obara. U
pustinji je jo jedna kutija zavritala i nestala.
Nakon pljake, i kvara na generatoru i pumpama za vodu, nakon
to se hladnjak pokvario i prsnulo plinsko crijevo tednjaka
napuniv-i kamp kuicu eksplozivnim plinom, pojavio se
pjeani vrag.
Pjeani vragovi su pustinjski bebe-orkani. Tijekom ljeta lutaju
pustinjom, usisavaju ovu pjeanu dinu i onaj grm i alju ih
petsto metara visoko u nebo ... Pjeani vragovi idu kamo god
poele i rade ono to ele raditi.
Sada, kad je generator ponovo radio, Leslie je zavrila s
pospremanjem kamp kuice, odloila usisiva i pogledala kroz
prozor. "Wbokie, doi vidjeti golemog pjeanog vraga!"
Izvukao sam se ispod bojlera koji je odbijao grijati vodu. "Boe,
zaista je ogroman!"
"Dodaj mi foto-aparat, molim te. Moram ga slikati." . "Aparat su
nam ukrali", rekao sam. "ao mi je."
"Novi, mali foto-aparat s najdonje police. Brzo, prije nego
nestane!"
Dodao sam joj aparat, a ona gaje urno snimila kroz prozor.
"Raste!"
"Ne raste", rekao sam. "Djeluje vee zato to nam se pribliava."
"Udarit e u nas?"
"Leslie, vjerojatnost da pjeani vrag, koji ima cijelu pustinju
Nevade na raspolaganju, udari ba nau kamp kuicu koja se
nalazi usred niega je nekoliko stotina tisua naprema jedan ..."
Zatim se svijet zatresao, sunce je nestalo, cerada je izvukla
klinove iz zemlje i udarila u krov, vrata su se otvorila, prozori
zaurlali. Pijesak, prljavtina pretvorena u prainu kao prilikom
uruavanja rudnika, u velikom valu nahrupi u hodnik. Zavjese
su se ispruile kroz sobu, kuica se zanjihala, spremna poletjeti.
Poznati osjeaj, pad aviona bez pogleda van.

Tada je sunce zatreptalo, zavijanje utihnulo, nadstrenica se

sruila i posloila pokraj kamp kuice.
" ... moda je bolje rei", drhtavim sam glasom rekao, "daje
vjerojatnost ... da ba nas pogodi ... priblino ... jedan naprema
dva u korist pjeanog vraga!"
Leslie cijela situacija nije zabavljala. "Maloprije sam zavrila s
pospremanjem, sve sam usisala i obrisala prainu, cijelo je
mjesto blistalo!" Daje ikako mogla rukama uhvatiti tornado,
zadavila bi gaI kao i uvijek, vrag je imao kojih desetak sekundi da se pozabavi
s kamp kuicom i za to je vrijeme stigao ubaciti pedeset
kilograma pijeska kroz rolete i prozore i vrata. Toliko zemlje u
tako malo kvadratnih metara - mogli bismo zasaditi krumpire na
kuhinjskom stolu.
"Wookie", rekla je bespomono, "jesi li ikada imao osjeaj da
nam nije sueno ivjeti ovdje? Da je moda dolo vrijeme da
krenemo dalje?"
Ostavio sam klju za odvijanje kojeg sam za vrijeme napada
grevito drao, moje je srce, uvi prijedlog, veselo zakucalo.
"Ba sam te namjeravao upitati isto. Ne elim vie ivjeti u
maloj kui na kotaima! Prolo je vie od godinu dana! Moemo
li prestati? Moemo li pronai pravu kuu, pravu kuu koja nije
napravljena od plastike?"
Pogledala me zaueno. "Je li to Richard Bach upravo izrazio
elju da se skrasi, da pronae dom?"
"Da."
Oistila je mjesto na stolici i tiho sjela.
"Ne", odgovorila je. "Ne elim se u potpunosti predati potrazi i
ureenju nove kue i zatim biti prisiljena sve ostaviti zato to si
ti shvatio da ipak osjea nemir i da tvoj mali pokus nije uspio.
Ako si jo uvijek uvjeren da e nas prije ili kasnije rastaviti
dosada, jo uvijek nismo spremni za kuu, zar ne?"
Razmislio sam o njezinom pitanju. "Ne znam."
Leslie je vjerovala da otkrivamo nove unutarnje obzore, da
irimo granice uma; znala je da smo na putu k otkriu uitaka
koje sami, niti ona, a ni ja, ne bismo mogli otkriti. Je li bila u
pravu, ili se jednostavno nadala?

U braku smo vie od godinu dana, na papiru ili bez takve

potvrde. Mue li me jo uvijek isti strahovi? Jesam li prodao
svog dvokrilca
209i otiao u potragu za svojom druicom da bih nauio kako je
se bojati? Zar me nisu promijenila sva iskustva koja smo
zajedno proivjeli, zar nita nisam nauio?
Sjedila je. Nije se micala. Razmiljala je.
Sjetio sam se onog dana na Floridi, kad sam se osvrnuo na svoj
ivot i otkrio da sam mrtvo tijelo koje nosi rijeka - okruen
novcem i avionima i enama, ali nikakav napredak u ivotu.
Trenutano nema niti priblino toliko novaca, a uskoro ga
moda uope nee biti. Postoji jedna ena, samo jedna. A moj se
ivot kree brzo poput glisera. Toliko sam se promijenio, toliko
sam nauio s njom.
Nas smo dvoje, jedno drugom, kola i zabava, na zajedniki
ivot se irio poput ljetnih oblaka. Upitajte enu i mukarca koji
jedre preko oceana je li im dosadno? Kako ubijaju vrijeme?
Nasmijat e se. U godini nema dovoljno sati da se uini sve to
se treba uiniti!
Isto je i s nama. Bili smo sretni, ushieni, ponekad smo se
smijali sve do suza, ponekad smo strahovali, s vremena na
vrijeme smo bili njeni, oajni, sretni, otkrivali smo i uili, bili
smo strastveni... ali niti u jednom jedinom trenutku nije nam
bilo dosadno.
Kakva bi to bila pria! Koliko ena i mukaraca plovi istim
rijekama, nad koje se neprestano nadvijaju prijetei, smrtonosni
klieji -iste opasnosti koje su vrebale i nad nama! Ako uspijemo
sauvati ono za to vjerujemo da imamo, pomislio sam, bit e
vrijedno ponovo izvaditi pranjavi pisai stroj! Richard od prije
nekoliko godina udi saznati: to se dogaa kada sretnemo
'nepostojeu' savrenu partnericu koju smo odluili pronai?"
'"Ne znam' nije dobar odgovor, wook", rekao sam nakon nekog
vremena. "Ja znam. elim da kupimo kuu gdje emo pronai
svoj mir i tiinu i gdje emo jo dugo-dugo biti zajedno."
Ponovo se okrenula prema meni. "Govori li ti to o vezanju?"
"Da."

Ustala je sa stolice, sjela pokraj mene na komadi pustinje u

naoj kamp kuici i njeno me poljubila.
Nakon duge je stanke progovorila. "Ima li neko posebno mjesto
na umu?"
Potvrdno sam kimnuo glavom. "Osim ako nema nita protiv,
wook, mislim da bismo mogli pronai kuu gdje ima puno vie
vode, a puno manje pijeska."
39.
JVljesecima smo se davili u bujici kataloga nekretnina, karata i
lokalnih novina; dva smo tjedna letjeli u Meversu u potrazi za
savrenim mjestom za ivot, letjeli smo iznad gradia s imenima
kao to su Slatki Dom, Sretni Kamp i Rododendron. No na kraju
je ipak svanuo dan kad su prozori kamp kuice, ije je okvire
inilo grmlje i stijenj e i suha pustinjska kora, ugledali livade
ukraene proljetnim cvijeem, guste zelene ume, rijeku.
Dolina Little Appelgate, Oregon. Pogled se pruao trideset
kilometara na sve strane s vrha naeg brijega, pogled koji je
remetila tek pokoja kua. Bilo je kua, ali skrivenih drveem i
obroncima, a mi smo se osjeali kao da smo sami i
blagoslovljeni tiinom; ovdje emo sagraditi na dom.
Poet emo s malim domom; jednom sobom s potkrovljem dok
pregovori s Poreznom upravom jo budu trajali. Kasnije, kad se
problem rijei, sagradit emo pravu kuu, odmah pokraj, a
malenu emo prozvati kuom za goste.
Porezna uprava se borila sama sa sobom pokuavajui razmotriti
moju najnoviju ponudu, a mjeseci su polako prelazili u godine.
Ponuda je bila djeja, sve sam priznao, nita nisam pokuao
sakriti. Osjeao sam se poput stranca u tuoj zemlji koji se ne
snalazi sa stranom valutom. Dobio sam raun, ali nisam znao
kako podmiriti dugovanja i zato sam iznio to sve posjedujem i
zamolio Poreznu da od mene uzme sve to poeli.
Moja je ponuda prela u ruke jo jednog referenta u Los
Angelesu koji je zatraio pravovaljanu izjavu o financijskom
stanju. Dobio je ono to je traio. Mjesecima nam se nije javljao.
Sluaj su dodijelili novom referentu, ovaj puta eni, koja je
traila najnoviju izjavu o financijskom stanju. Dobila ju je.

Prolo je jo mjeseci. Jo jedan referent, nova izjava. Referenti

su dolazili i odlazili poput stranica na kalendaru.
U kamp kuici, Leslie je tuno podigla pogled s najnovijeg
zahtjeva za najnovijom izjavom. uo sam glasi jednak onom
koji sam prije dvije i pol godine uo u Madridu. "Oh, Richie,
kamo sree da sam te poznavala prije nego si se uvalio u sve
ovo! Izbjegli bismo ovaj nerjeiv problem ..."
"Sreli smo se onda kad smo se trebali sresti", rekao sam. "Da
smo se rarnje sreli to i sama zna-pobjegao bih od tebe, ili ti ne
bi imala dovoljno strpljenja za mene, ostavila bi me i to s vrlo
dobrim razlogom. Ne bismo uspjeli; sam sam morao srediti svoj
nered. Ne bih to vie nikada ponovio, ali sada vie nisam onaj
isti, promijenio sam se."
"Zahvali se Stvoritelju", rekla je. "Pa, sad sam tu. Ako
preivimo ovo, obeavam ti, naa budunost ni u emu nee
sliitilvojoj prolosti!"
Sat je otkucavao; Porezna nije primjeivala, a jo manje je
marila za injenicu da su nai ivoti stali.
Steaj, rekao je odvjetnik. Moda je bizarna teorija Johna
Marquarta bila pravo rjeenje. Dodue ne ba lijep svretak,
pomislio sam, ali privlaniji od truljenja, bolji od beskonanog
pisanja novih ponuda.
Pokuali smo razmotriti tu mogunost, ali ipak se nismo mogli
odluiti za takvo rjeenje. Steaj. Potez oajnika, doista. Nikada!
Umjesto posjeta Rimu i Parizu i Tokvju, zapoeli smo gradnju
na vrhu brda.
Dan nakon postavljanja temelja, dok sam bio u kupovini u
gradu, panju mije privukla posve nova ponuda u trgovakom
centru: Elektronski prijatelji.
"Leslie, znam da e me smatrati luakom", rekao sam kad sam
se vratio u kamp kuicu.
Bila je prekrivena zemljom, od zatrpavanja rovova cjevovoda za
solarne ploe koje e biti smjetene na vrhu brda, od upravljanja
Bobcat bagerom za nanoenje zemlje, od ureivanja vrta, od
nesebinog poklanjanja brige i ljubavi ovom mjestu koje smo
izabrali za svoj dom.

Tako je lijepa, pomislio sam, kao da su joj namjerno u

kozmetikom salonu stavili prainu da joj naglasi obraze. Nije
marila. Svejedno se odluila istuirati.
"Znam da je razlog mog odlaska u grad bio kruh bez kojeg smo
ostali" rekao sam, "i mlijeko i salata i rajice, u sluaju da
naem dobre rajice. Ali zna li to sam umjesto toga kupio?"
Sjela je prije nego sam nastavio. "Oh, ne. Richarde, nee mi
sada rei da si kupio ... arobni grah?"
"Kupio sam poklon svojoj dragoj!" rekao sam.
"Richarde, molim te! to si kupio? Nemamo mjesta u kuici!
Moe li vratiti poklon?"
"Moemo ga vratiti ako eli. Ali ne vjerujem da ti se nee
svidjeti, zaljubit e se na prvi pogled. Predskazujem: TVOJ um,
i OVAJ stroj ..."
"Kupio si stroj? U trgovini hranom? Koliko je velik?" "Neka
vrst namirnice. Zove se Apple (Jabuka)." "Richarde, drago mije
da si toliko paljiv, ali, jesi li siguran da u ovo doba godine
trebamo -jabuku?"
"Idi se istuirati i kad izae iz kupaonice, wook, vidjet e
udo, ovdje, u naoj kamp kuici. Obeavam ti."
"Ali imamo jo toliko toga za napraviti danas, a i nema dovoljno
prostora... Je li velika?" Nisam izgovorio vie niti jednu rije.
utio sam kao zaliven. Na kraju se nasmijala i otila istuirati.
Ugurao sam kutije kroz usko predsoblje, pomaknuo pisai stroj s
police koju smo pretvorili u pisai stol, knjige sam stavio na
pod, zatim sam izvadio raunalo iz snjenog pakiranja i stavio
ga na mjesto na kojem je stajao pisai stroj. Toster i mikser sam
stavio u ormari za metle kako bih na kuhinjskom stolu
oslobodio mjesto za pisa. Za nekoliko su minuta dva disk
drivea bila povezana, a monitor je svijetlio.
Program za obradu teksta ubacio sam u jedan drive. Upalio sam
stroj. Disk je zujao, gotovo minutu uzdisao, zatim se umirio.
Utip-kao sam poruku, tipkom scroll je izgurao s monitora sve
dok na ekranu nije ostao samo jedan svjetlei kvadrati.
Izala je iz kupaonice, svjea i ista, kosu je sakrila ispod
turbana koji je napravila uz pomo runika.
"U redu, Richie, ne mogu podnijeti neizvjesnost! Gdje je?"

Otkrio sam raunalo koje se sakrivalo ispod kuhinjske krpe.

"Ta--da!"
"Richarde?" uzviknula je. "Stoje to?"
"Tvoje osobno... RAUNALO!"
Pogledala me iznenaeno. Ostala je bez rijei.
"Ti sada lijepo sjedni ovdje", pokazao sam joj, "i pritisni tipku
na kojoj pie 'Control' i istovremeno slovo 'B'. To se zove
'Control-B'."
"Ovako?" upitala je.
Svjetlucajui je kvadrati nestao s ekrana, a njegovo je mjesto
zauzela poruka:
DOBAR DAN, LESLIE!
JA SAM TVOJE NOVO RAUNALO.
SRETAN SAM TO MI SE PRUILA PRILIKA UPOZNATI
SE S TOBOM I SLUITI TI. MISLIM DA E ME
ZAVOLJETI. TVOJ NOVI APPLE.
HOE LI POKUATI NAPISATI NETO IZA MOJE
PORUKE?
"Ba je sladak", rekla je.
Ispisala je probnu reenicu: A SADA JE TRENUTAK DA SVI
DOBRI LJUDI DIU K "Pogrijeila sam."
"PomaknicMrsor na mjesto desno od pogreke, zatim pritisni
lijevu strelicu." To je uinila i pogreka je nestala. "Ima li
upute?"
"Sam e te poduavati. Pritisni dvaput tipku escape, zatim
nekoliko puta slovo M i prati to e ti ekran rei..."
Bile su to posljednje rijei koje sam s Leslie izmijenio u
sljedeih deset sati. Kao u transu je sjedila ispred stroja,
upoznavala je sustav. Zatim je utipkala spisak svega to moramo
upamtiti, plan izgradnje, listu zamisli; na kraju je traila
odgovor.
Raunalo nije nita ispisalo na papiru sve dok nije zavrila s
unosom i dok sve nije bilo spremno za pisa; niti jedno drvo nije
umrlo zbog pogreaka u tipkanju.
"Wookie," viknula je, poslije ponoi, "ispriavam se. Zaista mi
je ao."

"U redu je", odgovorio sam. "Zato ti je ao?" "Pomislila sam da

si lud, da nam samo jo to treba, velika elektronska igraka da
nas titi od kie, ali nisam nita rekla zato to se radilo o tvom
poklonu. Bila sam u krivu! Tako je ..." Pogledala me, potraila
rije koja se pojavila u sredinjem kvadratu: "... organiziran!
Promijenit e nam ivote]"
Toliko su je oarale moi raunala da sam je vie nego jedanput,
u danima koji su uslijedili, morao zamoliti da mi samo na
nekoliko minuta prepusti tipkovnicu. I ja sam elio uiti.
"Jadniak moj", rekla je odsutno dok je tipkala. "Naravno da i ti
eli uiti. Samo jo nekoliko minuta ..."
Minute su se pretvorile u sate, dane; a ja sam odbijao mogunost
da je ometem. Uskoro sam ponovo otiao u posjetu trgovini
Elektronski prijatelji, donio sam drugo raunalo. Za ovo smo
prenosivi stoli morali staviti u najprazniji kutak kamp kuice
koju smo pretvorili u pravi ured.
uda, raunala su prava uda, ali i kompasi koji nas vode kroz
zamisli i programe i planove i strategije koje zahtijevaju panju.
Povrh svega, mogli su proizvesti financijske izjave prije nego
Porezna stigne trepnuti; pritiskom samo jedne tipke mogli smo
ih zatrpati izjavama.
Do trenutka kad smo zavrili izgradnju kuice, oboje smo
postali strunjaci u radu na naim malim napravama. Prilagodili
smo ih osobnim zamislima, komponente smo takoer prilagodili
svojim potrebama, ugradili smo dodatnu memoriju, elektroniku
kako bismo ih povezali s telefonskim linijama velikih
kompjutorskih sredita smjetenih daleko od naeg malog doma.
Tjedan dana nakon to smo se uselili u nau malu kuu na vrhu
brda, raunala su radila est sati dnevno, jedno do drugog, na
svojim radnim stolovima u kutu spavae sobe koji smo
pretvorili u ured.
Na se rjenik promijenio.
"im ga pokrenem, smrzne se, wookie" Pokazala mije monitor
pun smea. "Je li ti se to ikada dogodilo.?"
Kimnuo sam glavom pun razumijevanja. "Da. Problem je ili u
disketi ili u disketnoj jedinici", rekao sam. "Ne. Moda i u 80ka-rakternom prikazu. Resetiraj ga s kontrolnom tipkom, ako

moe, ili ga snimi na moju disketu. Ako radi na mom raunalu,

znai da problem nije u ploi, ve u tvojoj disketi. Moda se
poremetila brzina disketne jedinice stoje pojelo disketu, no
nadam se da to nije to, ali, svejedno, popravit emo ga."
"Mislim da se ne radi o disketi zato to bih u tom sluaju dobila
ispis I/O pogreka", rekla je namrgoeno. "Moram jako paziti na
sve to moe uzrokovati pad sustava, ili e mi se raunalo samo
unititi. Na primjer, moram paziti kako ga dodirujem ..."
Zatim smo uli nevjerojatan zvuk, kripu guma na kamenom
prilazu kui. Tu, gore, na naem strmom i zabranjenom prilazu,
proavi pokraj naih pet oznaka: Zabranjen prolaz svima i u
bilo kojem sluaju, ispred nae se kue zaustavio automobil.
Iz njega je izala ena s papirima u rukama, drznula se zaviriti u
nau intimu.
Odluno sam ustao od raunala, izjurio kroz vrata i zaustavio je
prije nego je uspjela napraviti pet koraka.
"Dobro jutro", rekla je ljubazno svojim istim britanskim
naglaskom. "Nadam se da vas ne ometam ..."
"Ometate nas", zalajao sam. "Jeste li moda, kojim sluajem,
primijetili oznake! One o ZABRANJENOM PROLAZU?"
Ukoila se poput golubice koja se sueljava s vrhom cijevi
lovake puke.
"Samo sam vam eljela rei - namjeravaju posjei sve drvee i
ne zasaditi novo!" Okrenula se prema automobilu u potrazi za
sigurnim skrovitem.
Leslie je izletjela iz kue kako bije zaustavila.
"Oni ... tko su to oni?" upitala je. "Tko namjerava posjei sve
drvee?"
"Drava", uznemireno je odgovorila ena gledajui preko Leslienog ramena, u mene, "Uprava za prirodna bogatstva. Njihova
je odluka protuzakonita, ali svejedno nee odustati od svojih
namjera zato to ih nitko nee pokuati zaustaviti!"
"Uite", rekla joj je Leslie nakon ega mi je glavom pokazala
'Sjedi' kao da sam obiteljski pas uvar. "Molim vas, izvolite,
uite. Mislim da bismo trebali porazgovarati o tome."
I tako je to bilo, zauzevi obrambeni stav susreo sam Udruenje
aktivista - bio je to susret kojem sam se opirao otkad sam

prohodao, moda sat vremena nakon to sam se po prvi puta

osovio na svoje noge.
40.
Denise Findlayson nas je ostavila s gomilom papira i vrtlogom
praine na prilazu i osjeajem mrane depresije. Zar nisam ve
imao dovoljno problema s dravom, nego je morala odluiti
unititi predio koji nas okruuje?
Namjestio sam jastuke na krevetu oko sebe, proitao prvih par
redaka izvjetaja Uprave pod naslovom: Ekoloka procjena u
vezi prodaje debala i uzdahnuo. "Ovo izgleda jako slubeno,
wookie; ini se da smo izabrali pogreno mjesto za izgradnju
naeg doma. to kae da prodamo kui i preselimo se
sjevernije. Idaho, moda? Montana?"
"ini mi se da u Iahu obavljaju povrinske kopove, jesam li u
pravu?" upitala je i ne podigavi pogled s dokumenta koji je
drala u ruci. "A Montana je poznata po rudnicima uranija i
radioaktivnom divljem bilju?"
"Imam osjeaj da mi pokuava neto rei", rekao sam. "Zato
ne bismo, sada i ovdje, na ovom krevetu, otkrili sve karte i rekli
sve to nam je na pameti?"
Odloila je stranicu sitno pisanog vladinog dokumenta. "Moj je
prijedlog da ne bjeimo, prije nego otkrijemo to se dogaa,
osim ako ti osjea da ne moe ostati. Zar ti nikada nije palo na
pamet boriti se protiv nepravde?"
"Nikada! Pa zna to. Ne vjerujem u nepravdu. Sami privuemo
svaki dogaaj u svoje ivote, svaki ... zar se ne slae?"
'""Moda", odgovorila je. "Zato si ti onda ovaj problem
privukao sebi, to misli, drava odluuje posjei umu dan
nakon to smo se uselili u na dom? Da bismo imali od ega
pobjei? Ili da nauimo neto?"
Mudra je ljubavnica ponekad pravi uitak, pomislio sam, ali
ponekad i napor. "to bismo mogli nauiti?"
"Ako elimo, moemo promijeniti svijet oko sebe", rekla je,
"kolika je naa snaga i mo, koliko dobra moemo donijeti,
zajedno." Utihnuo sam. Bila je spremna dati ivot kako bi
promijenila svijet, kako bi okonala ratove, ispravila nepravde s

kojima se svakodnevno susretala. I sve stoje odluila

promijeniti, promijenila je.
"Zar ti nije dosta drutvenog aktivizma? Zar nisi rekla: 'Nikad
vie'?"
"Jesam", rekla je. "Mislim da ono to sam dala drutvu vrijedi za
sljedeih deset ivota i nakon to su mi oteli KVST, zaklela sam
da u se kloniti borbe za pravdu do kraja ovog ivota. Ali,
postoje trenuci ..."
Osjetio sam da nije eljela rei ono to joj je bilo na pameti, da
je traila rijei kako bi predloila neto to joj je do toga
trenutka bilo nezamislivo.
"S tobom mogu podijeliti sve to sam nauila", rekla je, "ali ne i
ono to znam. Ako eli otkriti i nauiti sve o borbi za dobro i
zamijeniti svoje bjegove novim saznanjima, spremna sam odrei
se svoje mirovine. U meni nema ni trunka sumnje: ako doista
elimo sprijeiti dravu da posijee drvee koje nee ponovo
narasti, uspjet emo. Ako se radi o protuzakonitoj odluci,
sprijeit emo dravu.
A ako se slubena odluka slae sa zakonom, uvijek se moemo
preseliti u Idaho."
Nije bilo niega to me je manje zanimalo od zadatka da
prisilim dravu na promjenu. Mnogi ljudi uspiju protratiti svoje
ivote pokuavajui. I na kraju, ako pobijedimo, postii emo da
birokracija ne uini neto to od poetka nije smjela. Zar ne
postoje pozitivnije i korisnije stvari koje se mogu uiniti od
traenja vremena u pokuajima da se dravni slubenici prisile
da se pridravaju zakona?
"Prije nego se preselimo", rekao sam, "moda bismo se, na
brzinu, mogli uvjeriti kako se njihove namjere ne kose sa
zakonom. Iskoristit emo nae elektronske prijatelje i otkriti sve
to moemo. Ali, moja draga, siguran sam da neemo saznati da
vlada Sjedinjenih Amerikih Drava kri vlastite zakone."
Je li osmijeh koji mi je uputila bio 'sladak' ili 'pun gorine'?
"Sigurna sam", rekla je.
Tog su poslijepodneva naa raunala, sakrivena u umi, brzinom
svjetlosti postavljala pitanja raunalu u Ohiju koje ih je
prosljeivalo u San Francisco odakle su nam stizali odgovori:

Federalni zakoni zabranjuju prodaju i sjeu neregenerativnih

uma koje su javno dobro. I saeci osamdeset i dva takva
sluaja.
Jesmo li se, preselivi se u krhku umu u junom Oregonu,
iznenada nali na mjestu zloina neposredno prije nego se
dogodilo silovanje i umorstvo?
Pogledao sam Leslie, prihvatio njezinu neizreenu odluku.
Nismo mogli ignorirati zloin koji se trebao dogoditi.
"Kad bude slobodna", rekao sam sljedeeg dana dok smo
sjedili i promatrali nae sjajne monitore. Operater naih raunala
obraao nam se svojim jezikom; zamolio nas je za pozornost i u
istom dahu da ne odgovaramo krivom tipkom ako ne elimo da
sve to smo tijekom jutra radili i napravili netragom nestane.
Trenutak kasnije podigla je pogled s monitora. "U redu."
"Misli li da nas je sama uma privukla sebi?" upitao sam.
"Misli li da je telepatijom prizivala pomo, da su drveni bogovi
i dobri duhovi biljaka i divljih ivotinja isplanirali na stotine
sluajnosti kako bi nas doveli ovamo da se za njih borimo?"
"Ba si to poetino rekao", rekla je. "To je najvjerojatnije
istina." Vratila se poslu.
Sat vremena kasnije nisam mogao ostati tiho. "Kad bude
slobodna ..."
Nekoliko je sekundi kasnije njezina disketna jedinica poela
zujati, glasno obznanivi daje poela pohranjivati podatke.
"Moe."
"Kako mogu to initi?" upitao sam. "UPD je odluila unititi
zemlju koju je zakonom obvezna tititi! To je kao ... crni
medvjed, on ubija drvee!"
"Jedna stvar koju e, sigurna sam, nauiti, wookie", rekla je.
"Vlade gotovo da i nemaju sposobnost predvianja, a posjeduju
beskonaan kapacitet za glupost, nasilje i destrukciju. Ne ba, ali
gotovo daje beskonaan. Ne ba, odnosno ono to ih sprjeava
da budu beskonano i nevjerojatno glupi jesu ljudi koji se
povremeno razljute i zaprijee im put."
"To ne elim nauiti", rekao sam. "Molim te, elim nauiti da je
f
drava mudra i predivna i da graani ne moraju troiti svoje
slobodno vrijeme kako bi zatitili sami sebe od izabranih voa."

"Kamo sree ..." rekla je i nastavila lutati daleko ispred mene

putem na kojem smo se nali. Zatim se okrenula kako bi se
suoila sa mnom. "Ovo nee biti lako. Nije u pitanju uma, ve
ogromna zarada, puno novaca, golema mo."
Na moj je stol poloila savezni dokument. "UPD dobiva veliki
kapital od drvnih kompanija. One plaaju ured da prodaje
drvee, ne da ga uva. I zato, nemoj misliti da emo tek tako
odetati do okrunog direktora, ukazati mu na prekrene zakone
i da e nam na to odgovoriti: 'Boe, ispriavamo se i obeavamo
da se tako neto vie nikada nee ponoviti.' Bit e ovo duga i
iscrpljujua borba. esnaest sati dnevno i sedam dana tjedno,
morat emo toliko raditi ako elimo pobijediti. I zato mislim da
ne bismo trebali nita zapoinjati ako mislimo da neemo
istrajati do kraja. Ako eli odustati, reci i odustat emo."
"Ionako ne moemo izgubiti", rekao sam otvarajui novu bazu
podataka u raunalu. "Sve dok mi Porezna moe oteti najobiniji
nacrt knjige iz raunala, nema smisla da ih piem. Ali zato mogu
napisati savreno prosvjedno pismo zbog prodaje drvea!
Drava nee morati oteti ono to napiem ... poslat emo im,
preporueno. Sueljavanje dravnih ureda, ve vidim naslove:
prije nego Porezna odlui hoe li mi oduzeti novac, potroit u
ea na borbu protiv UPD-a!"
Nasmijala se. "Ponekad ti vjerujem. Moda ne postoji neto to
nazivamo nepravdom."
Nai su se prioriteti izmijenili. Svi su ostali poslovi stali dok
smo se pripremali za borbu i prouavali sav raspoloivi
materijal. Nai su radni stolovi, kuhinjski stol i elementi i krevet
bili zatrpani tisuama stranica o upravljanju umama,
podranim/odbaenim prijedlozima, zemlji koja erodira,
regeneraciji osjetljivih dobara, zatiti voda, evoluciji klimatskih
uvjeta, ugroenim vrstama, socijalnoj ekonomiji upravljanja
umama u relaciji s anadromnim selicama na marginalnim
mjestima, zoni obalne zatite, koeficijentu transfera topline u
granitnom tlu, i zakona, zakona, zakona. Pravne knjige. Savezni
zakon o zatiti okolia, Savezni zakon o zatiti i upravljanju
zemljom, Zakon o ugroenim vrstama, NHPA, FWPCA, AA,

CWA, DOI 516M. Zakoni su putem naih prstiju postupno sa

stranica prelazili u raunala; ispisivani elektronima, ifrirani i
pohranjeni u dosjeima i na disketama ije smo duplikate
pohranili u trezore banaka za sluaj da se neto dogodi nama ili
kui u kojoj smo radili. Kad smo sakupili dovoljno informacija s
kojima smo mogli privui sljedbenike, poeli smo se susretati sa
susjedima. Pridruili su nam se Denise Findlavson i Chant
Thomas koji su se do naeg dolaska borili gotovo potpuno sami.
Zajedno smo traili pomo drugih. Veina je ljudi u dolini
oklijevala. Nisu nam se eljeli pridruiti ... u potpunosti ih
razumijem!
"Nitko nikada nije uspio sprijeiti dravu da proda drvee",
odgovarali su nam. "Ne postoji nain da sprijeimo UPD da
sijee to god poeli."
Pa ipak, kad su saznali sve to smo i mi otkrili, daje sjea uma i
pretvaranje umovitih krajeva u golet protuzakonito, nali smo
se na elu organizacije po imenu SPASITE UMU koja je
brojila vie od sedam stotina lanova. Nae je privatno skrovite
sakriveno u divljini postalo stoer, naa mala planina mravinjak, dok su radnici dolazili i odlazili i donosili i unosili
sva otkria u raunala.
Otkrio sam novu i nepoznatu Leslie: u potpunosti usredotoenu
na posao; bez osmijeha, bez intimnih izljeva, jednosmjernu,
predanu i usredotoenu na borbu.
Nekoliko nam je puta rekla: "Emocionalni apeli nee biti
uinkoviti: 'Molimo vas da ne sijeete prekrasno drvee, ne
unitavajte prirodu, nemojte dozvoliti da ivotinje uginu.' UPDu to nita ne znai. A ni nasilje: 'Drvee emo prekriti
bodljikavom icom, a u vas emo pucati ako pokuate ubiti
drvee.' To znai da e svejedno sprovesti svoje namjere, ali uz
pomo vojske koja e ih tititi.
Pravni je put jedini nain zaustavljanja drave. Kad budemo
poznavali zakonske propise bolje od njih i kad budu znali da im
se moemo suprotstaviti na sudu i pobijediti, kad budemo mogli
dokazati da kre savezne propise, sjea i prodaja drvea e
prestati."

Pokuali smo pregovarati s UPD-om. "Ne oekuj suradnju",

rekla je. "Moda samo lai, uglaenost, obranu, ne-radimo-tovie. Ali pregovori su s njima neizbjeni." l bila je u pravu, sve
to je rekla, obistinilo se.
"Leslie, ne mogu vjerovati ovom odgovoru! Jesi li proitala?
Direktor UPD-ovog ogranka Medford sjedio je i govorio nam.
Snimili smo mu glas! Sluaj:
RICHARD: Pokuavate li vi to meni rei da trebate mnotvo
potpisa ljudi koji su se pridruili prosvjedu, ljudi koji su protiv
sjee, ili da vam uope nee biti vano to ljudi imaju za rei?
DIREKTOR: Ako pitate mene osobno, mislim da to nee imati
nikakvog utjecaja.
RICHARD: Znai li to da nema veze hoete li dobiti etiristo ili
etiri tisue potpisa ...
DIREKTOR: Ve smo primali takve peticije. Ne, nee imati
nikakvog utjecaja.
RICHARD: Kada bi skupili etrdeset tisua potpisa, kada bi
cjelokupno stanovnitvo Medforda, drava Oregon,
prosvjedovalo zbog prodaje, bi li vam to ita znailo?
DIREKTOR: Ne.
RICHARD: Kada bi prosvjedovali i inenjeri umarstva, biste li
njih posluali?
DIREKTOR: Ne. Ne zanima me prosvjed javnosti.
RICHARD: Zanima nas zato ste toliko sigurni da su vae
namjere opravdane bez obzira na prosvjed javnosti?
DIREKTOR: Pa, bez obzira na sve, ustrajat emo.
RICHARD: Jeste li ikada odustali od prodaje drva zbog
prosvjeda javnosti?
DIREKTOR: Ne. Nikada.
Jedva da je trepnula. Netremice je promatrala monitor. "Dobro.
Pohrani to pod Nedostatak dobre vjere. To je disketa dvadeset i
dva, poslije Prodaja kri Savezni zakon o zatiti okolia. "
Rijetko je iskazivala svoju ljutnju prema naim neprijateljima.
Pohranila je dokaz, spremila ga u dosjee. Pripremala je parnicu
za sud.

"to bi bilo da smo vidoviti", jednom sam je upitao, "i da znamo

kako i kada e direktor umrijeti? Da znamo je li mu preostalo
jo samo dva dana ivota - hoe li se prekosutra na njega sruiti
tona debala iz kamiona i zgnjeiti ga? Bi li to ita znailo, bi li
to promijenilo na sadanji stav prema njemu?"
"Ne", odgovorila je.
Novac koji je Porezni ured odbio uzeti iskoristili smo za
opunomoena istraivanja: Preliminarno istraivanje o kvaliteti
vode rjeice Grouse, vodenih klanaca, isuivanog rukavca Mule
i klanca Hanley rijeke Little Appelgate i razvoda rijeke Beaver
u okrugu Jackson, drava Oregon; Izvjea o oekivanim
uincima dogovorenih aktivnosti sjee uma unutar predloenog
podruja rjeice Grouse za prodaju drva na anadromne ribe i
habitate; Ekonomski pregled prodaje drva u podruju rjeice
Grouse.
S vremena na vrijeme bismo stali na vrh naeg malog brda i
promatrali umu. Nemogue ju je ubiti, ba kao ni planine, tako
smo razmiljali. Sada smo je promatrali kao krhku obitelj biljaka
i ivotinja koje ive zajedno u skladu, balansiraju na vrhu
krune pile, naginju prema istrebljenju zbog glupe sjee.
"Dri se, drvee", vikali bi prema umi. "Dri se! Ne brini!
Zaustavit emo ih, obeavamo!"
A bilo je i trenutaka kad nita nije ilo onako kako treba, kada
bismo na tren podigli pogled s naih raunala i pogledali umu
kroz prozor. "Dajemo sve od sebe, drvee", u tim bismo
trenucima pro-mrmljali.
Raunala Apple su za nas bila isto to i Coltovi revolveraima.
UPD daje javnosti trideset dana da se pripremi za prosvjed zbog
prodaje drvea prije nego strojevi uu u umu i unite je.
Oekuje da e primiti dvije do deset tisua osjeajnih stranica od
graana koji mole da se sauva dobro. Od nas, od nae
organizacije i njihovih raunala primili su esto stranica
injenica, dokumentiranih incidenata i primjera kao dokaz,
povezanih u tri toma. Kopije smo poslali senatorima,
zastupnicima i medijima.
Bila je to dvadeset mjeseci duga bitka protiv Uprave za prirodna
dobra.

Sve sam avione prodao. Po prvi put u ivotu, otkad sam

odrastao, proli su tjedni, zatim mjeseci, bez jednog jedinog leta,
bez i-jednog jedinog iskustva iznad zemlje. Umjesto da
promatram svijet iz tih predivnih, slobodnih naprava, gledao
sam u njih prisjeajui se koliko su mi znaili, koliko mi je
letenje znailo. Znai tako je to kad si Zemljanin, zakljuio sam.
Grf!
Zatim, jedne srijede, drava je povukla svoju odluku o prodaji.
Leslie je u to bila sigurna, a ja sam ostao zapanjen i bez rijei.
"Sama se prodaja kosi s dovoljnim brojem propisa i zakonskih
procedura koje je propisala UPD da prijedlog ne moe biti
odobren", izjavio je tisku pomonik dravnog direktora Uprave
prirodnim dobrima drave Oregon. "Kako bismo se pridravali
naih propisa, nemamo izbora, ve moramo povui prijedlog o
prodaji i odbiti sve ponude."
Direktor lokalnog UPD-a nije poginuo pod deblima. On i njegov
okruni upravitelj dobili su premjetaj izvan drave, u drugi
odsjek birokracije.
Slavlje zbog nae pobjede bilo je dugo dvije reenice.
"Molim te, nikada ne zaboravi ovo", Leslie mi je rekla ostavivi
raunalo da se odmori po prvi puta od poetka bitke. "Ne moete
protiv gradskog parlamenta je dravna propaganda. Kad se ljudi
odlue suprotstaviti gradskom parlamentu, tek nekoliko ljudi
protiv neega toliko velikog to nanosi nepravdu, ne postoji
nita -nita! - to ih moe zaustaviti na putu do pobjede!"
Zatim se sruila na krevet i spavala tri dana.
41.
Negdje u sredini borbe protiv UPD-a, sat Porezne je otkucao
pono, ali neujno. Porezna uprava je uspjela odugovlaiti s
odlukom gotovo etiri godine, prola je godina dana otkad sam
stekao pravo da svoj dug u iznosu od milijun dolara rijeim uz
pomo steaja.
Dok je bitka protiv UPD-a bjesnila, nismo imali vremena
razmiljati o steaju; kad je prosvjed uspjeno zavrio, nismo
mogli razmiljati ni o em' drugom.
"Zar to ne bi bilo zabavno, mali moj wook", rekao sam
pokuavajui po etvrti put napraviti pitu od limuna kakvu je

radila njezina mama. "Sve bismo izgubili. Morao bih poeti

ispoetka."
Postavljala je stol za veeru. "Ne bi", rekla je. "Pravilnik o
steaju kae da ti se moraju osigurati 'sredstva da nastavi s
radom'. A osim toga, postoji i zagarantirani minimum, to znai
da ne bi tako brzo umro od gladi."
"Zaista? Mogli bismo zadrati kuu? Mjesto u kojem bi mogli
ivjeti?" Razvukao sam tijesto za pitu i istovremeno u pomo
dozivao boicu korica za pite.
"Ne, kuu ne. Niti kamp kuicu."
"Mogli bismo ivjeti na drveu."
"Ne bi bilo tako loe. Mary Glumica ima neto uteevine, ne
zaboravi; ona nee propasti. Ali kako bi se ti osjeao - autorska
prava za knjige - njih bi takoer izgubio! Kako bi se osjeao
kada bi netko otkupio prava i ne bi ga bilo briga, kada bi netko
snimao treerazredne filmove bazirane na tvojim predivnim
knjigama?"
Koru sam gurnuo u penicu. "Preivio bih."
"Nisi mi odgovorio na pitanje", rekla je. "Ne trudi se. Bez obzira
na to kakav bih odgovor dobila, znam kako bi se osjeao. Morali
bismo ivjeti skromno, tedjeti svaki cent i nadati se da e nam
dozvoliti da ponovno otkupimo prava za knjige."
Gubitak prava na knjige oboje nas je proganjao. Osjeali smo se
kao da nau djecu dajemo na drabu i preputamo ih najboljem
ponuau. Pa ipak, ako proglasim steaj, izgubit u ih i doi e
do drabe.
"Ako proglasim steaj, drava dobiva trideset do etrdeset centi
na svaki dolar koji joj dugujem, a mogla je dobiti sve. UPD
pokuava progurati protuzakoniti prijedlog o prodaji ume, ne
uspijeva, i na to je drava potroila cijelo bogatstvo. Ako se
nama sve ovo deava, wookie, ako smo svjedoci tek jednog
dijela, koliko milijuna dolara drava uzalud troi drugdje? Kako
drava moe tako uspjeno grijeiti?"
"I ja sam se isto pitala," rekla je, "dugo-dugo sam razmiljala o
tome. Konano sam dola do jedinog mogueg odgovora."
"A on je?"
"Praksa", rekla je. "Predana, beskompromisna vjeba."

Odletjeli smo u Los Angeles, nali se s odvjetnicima i

raunovoama kako bismo posljednji puta pokuali postii
nekakav dogovor.
"ao mi je", rekao je John Marquart, "jedino do ega moemo
doi jest njihovo raunalo. Ne postoji ivo bie koje "bismo
mogli natjerati da nam odgovori na pisma ili uzvrati telefonski
poziv.
Raunalo nam alje formulare. Nedavno smo primili obavijest
da je novi referent preuzeo sluaj, ga/gica Faumpire. Ona je
dvanaesta po redu. Kladim se da e traiti financijsku izjavu."
Tako predvidivo, pomislio sam. Prisiljavaju me da predam
zahtjev za steaj. Pa ipak, siguran sam da ne postoji nepravda;
znam da nam je poklonjen ivot kako bismo uili i zabavljali se.
Samijni-vTaHih^proBIerneTraloTnsmo'e testirafi^Rako
bismo ispitali vlas-titsTmocTprotiv njih ... kada ne bih imao
svih tih problema, imao blKnekedruge, jednako izazovne. Nitko
ne zavrava kolu bez tes-tova."Aii u testovima se obino nalaze
neoekivani odgovori, a s vremena na vrijeme jedini je
prihvatljivi odgovor onaj .krajnji. "Jedan se od pravnih
savjetnika namrgodio. "Radio sam za Poreznu upravu u
Washingtonu kad je propis kojim se elite okoristiti, Zakon o
oprostu dugovanja saveznih poreza zbog steaja, predloen u
Kongresu", rekao je. "Poreznoj se zakon nije nimalo sviao, a
kad je prihvaen, zakleli smo se da emo svaku osobu, koja se
poeli njime okoristiti, natjerati da poali."
"Ali, ako je to zakon," rekla je Leslie, "kako moete sprijeiti
ljude da se njime okoriste ..."
Odmahnuo je glavom. "Ja vas samo upozoravam. Zakon ili ne,
Porezna e vas proganjati; proganjat e vas u svakoj moguoj
prilici."
"Ali oni ele da odem u steaj", rekao sam, "kako nitko od njih
ne bi bio odgovoran!"
"I to je najvjerojatnije istina."
Pogledao sam Leslie, napetost se nazirala na njezinom licu. "K
vragu i Porezna", rekao sam.
Kimnula je glavom iskazavi slaganje sa mnom. "etiri
izgubljene godine su dovoljne. elimo da nam vrate ivote."

Odvjetniku zaduenom za steaj donijeli smo popis svega to

posjedujem: kuu, kamionet, kamp kuicu, bankovne raune,
raunalo, odjeu, automobil - prava na svaku knjigu koju sam
napisao. Sve u izgubiti.
Odvjetnik je u sebi proitao listu, zatim rekao: "Sud nee
zanimati koliko pari arapa ima, Leslie."
"U mojem pravilniku o steaju pie da se sve mora navesti",
rekla je.
"Ali to ne znai da se moraju navesti i arape."
Zatoeni u limbu od strane nadutih Kiklopa po imenu Porezna
uprava s jedne strane, s druge strane napadnuti motornom pilom
Uprave prirodnim dobrima, borili smo se protiv jednog
udovita, ili protiv oba istovremeno, etiri godine uzastopce.
U naim ivotima nije bilo pria, knjiga, scenarija, filmova,
televizije, glume, produkcija - nije bilo nieg od ivota koji smo
neko ivjeli, prije nego smo se u potpunosti posvetili borbi
protiv drave. Cijelo to vrijeme, tijekom najteih i najstrasnijih
trenutaka naih ivota, dogodilo se neto neobino ... bili smo
sve sretniji, sretniji nego to smo ikada zajedno bili.
Budui da smo preivjeli test u kamp kuici, bez problema smo
zajedno ivjeli u maloj kui koju smo sagradili na brijegu. Niti u
jednom jedinom trenutku nismo bili razdvojeni due od vremena
koliko nam je bilo potrebno da odemo do grada po hranu.
Znao sam da zna, ali svejedno sam joj sve ee ponavljao daje
volim. Hodali smo zagrljeni po gradskim plonicima poput
zaljubljenog para, ruku pod ruku po umi. Ne znam da li bih
prije nekoliko godina povjerovao, da u biti nesretan ako je ne
budem mogao dodirivati dok etamo.
inilo se kao da nam se brak razvija obrnutim redoslijedom
-umjesto da se postupno hladimo i udaljavamo jedno od drugog,
postajali smo sve .blii. i. topliji.
" "Obeao si mi dosadu", s vremena na vrijeme bi me
podsjetila. "to se dogodilo s mojim gubitkom potovanja?"
zahtijevao sam. "Ubrzo e nam postati dosadno", rekli bismo
jedno drugom. Ono zbog ega smo neko strahovali, preraslo je
u luckaste ale *je bi nas do suza nasmijale.

Dan za danom, sve smo se bolje upoznavali, a nae su uenje i

srea koje smo osjeali zato to smo zajedno, sve vie i vie
rasli. Moralno, vjenali smo se onog dana kad je na pokus
zapoeo, kad smo odluili da emo biti iskljuivi partneri jedno
drugom, kad smo prihvatili rizinu mogunost da smo srodne
due.
Zakonski, jo uvijek smo bili samci. Bez ceremonija vjenanja
prije nego sredite problem s Poreznom, Marquart nas je
upozorio. Bez braka, molim vas. Neka Leslie ostane slobodna
inae e se i ona, zajedno s tobom, nai u ivom pijesku.
Proglasili smo steaj, rijeili problem s Poreznom i postali
slobodni da se konano zakonski obveemo.
Matini ured sam pronaao u telefonskom imeniku pod Spajanje
i sjedinjenje, i sam se in desio u skladu s popisom stvari koje
moramo uiniti posljednje subote naeg boravka u Los
Angelesu.
09:00 spremanje stvari i odjavljivanje iz hotela
10:00 veletrgovina, sunane naoale, biljenice, olovke
10:30 vjenanje
U sumnjivom predvorju odgovorili smo na pitanja koja nam je
matiarka postavila. Kad je ula Leslieno ime, podigla je glavu i
zakiljila.
"Leslie Parrish. Ime mije poznato. Jeste li poznati?"
"Ne", odgovorila je Leslie.
ena je ponovo zakiljila, slegnula ramenima i natipkala ime na
obrazac.
Na kuitu njezinog staromodnog pisaeg stroja stajala je natipkana reenica: Krani nisu savreni, ve zaboravljeni.
Privren na zid, stajao je drugi znak: PROSTOR ZA
PUENJE. Ured je bio ispunjen cigaretnim dimom, pepeo je
pokrivao radni stol i pod.
Pogledao sam Leslie, zatim kratko u strop i uzdahnuo. Uz
telefonski broj nije stajalo upozorenje, bez rijei sam joj rekao,
da e mjesto biti tako sumnjivo.
"A sada, moemo vam ponuditi obian vjenani list", rekla je
matiarka. "Kota tri dolara. Ili poseban, sa zlatotiskom. Kota
est dolara. Ili deluxe, sa zlatotiskom i ljokicama po sebi. Kota

dvanaest dolara. Koji elite?" Primjerak svakog se nalazio na

plutanoj oglasnoj ploi.
Pogledali smo se i jedva zadravi smijeh bez rijei smo kimnuli
glavom. Korak koji smo poduzeli bio je pred zakonom vrlo
znaajan.
U istom smo trenutku izgovorili: OBIAN. "Obian e biti
dovoljan", rekao sam. eni je bilo svejedno. Obian je i
jednostavan vjenani list stavila u pisai stroj, brzinom svjetlosti
upisala podatke, potpisala se, viknuvi dozvala svjedoke i
okrenula se prema nama.
"A sada bih vas zamolila da se potpiete ovdje ..." Potpisali smo
se.
"Fotografiranje kota petnaest dolara ..." "To moemo
preskoiti", rekao sam. "Ne trebaju nam fotografije." "Petnaest
dolara pristojbe za kapelicu ..."
"Bilo bi nam drae kada ne bismo morali prolaziti kroz
ceremoniju. Nikakvu."
"Ne elite ceremoniju?" upitno nas je pogledala, zatim slegnula
ramenima. "U redu. Proglaavam vas muem i enom."
Gotovo u sebi je zbrojila sva dugovanja. "Pristojba za
svjedoke ... okruna pristojba ... pristojba za registraciju ... sve
zajedno trideset i osam dolara, gospodine Bach. A ovo je
omotnica za donaciju, naravno, po elji."
Leslie je izvadila gotovinu iz svog novanika, trideset i osam
dolara i pet dolara za omotnicu. Novac je dala meni, a ja sam ga
predao gospoi koja nas je vjenala. Potpisivanje smo zgotovili,
predala nam je vjenani list, i moja supruga i ja smo izali van
to smo bre mogli.
U prometnoj vrevi grada izmijenili smo prstene, otvorili prozore
kako bismo se rijeili cigaretnog smrada koji nam se uvukao u
odjeu. Prvih minutu i pol naee formalnog braka ispunio je
smijeh.
Njezine su prve rijei, prve su rijei moje zakonske supruge
bile: "Zaista zna oboriti curu s nogu."
"Nemoj tako. Promotri cijeli dogaaj s druge strane, gospoo
Parrish-Bach", rekao sam. "Ovo su bili nezaboravni trenuci, zar
ne? Ne vjerujem da emo zaboraviti dan naeg vjenanja."

"Naalost ne", nasmijala se. "Oh, Richarde, ti si

najromantiniji ..."
"Za etrdeset i tri dolara ne moe kupiti pravu romancu, moja
draga. Prava romanca se dobiva s deluxe vjenanim listom;
onim ljokicama koje mora posebno platiti. Zna da moramo
paziti na svaki cent."
Kratko sam je promatrao. "Osjea li se drukije sada? Osjea
li se kao da si tek sada u pravom braku?"
"Ne. A ti?"
"Malo. Neto je drukije. Ono to smo uinili maloprije, u onoj
puionici, neto je to nae drutvo prepoznaje kao Pravu stvar.
Sve to smo do sada zajedno preivjeli, sva srea, ali i sve suze,
ne znae nita. Potpisivanjepapiraje prava stvar! Moda
osjeam da sada postoji jedna stvar manje u koju nam se drava
moe mijeati. Toga si svjesna? to vie spoznajem, wookie, sve
mi se manje svia drava. Ili je moda problem samo u naoj
dravi?"
"Pridrui se masi, slatkice. Neko bi mi, samim pogledom na
zastavu, suze ispunile oi, toliko sam voljela svoju domovinu.
Sretna sam to sam roena i ivim ovdje, mislila sam, ne smijem
takvu sreu uzimati zdravo za gotovo, moram neto uiniti raditi u predizbornim kampanjama, sudjelovati u demokratskom
procesu! Uila sam puno i s vremenom shvatila da stvari nisu
onakve kakvima su nam ih predstavili u koli: Amerikanci nisu
uvijek pozitivci; naa drava nije uvijek bila na strani slobode i
ravnopravnosti i
pravde!
Vijetnamski rat se ba zahuktavao i, to sam se vie bavila time
-nisam mogla vjerovati ... Sjedinjene Amerike Drave
potiskuju odravanje demokratskih izbora u neijoj zemlji zato
to nam se ne bi svidio ishod; Amerika podrava marionetskog
diktatora; ameriki predsjednik javno izjavljuje da nismo u
Vijetnamu zato to traimo pravdu, ve zato to elimo kositar i
volfram!"
"Imam pravo prosvjedovati", zakljuila sam. "I zato sam se
pridruila mirovnom maru, legalnim, nenasilnim
demonstracijama. Nismo bili tamo neki luaci, nismo bili

fundamentalisti koji bacaju dimne bombe, bili smo skupina

priznatih u Los Angelesu: odvjetnici, lijenici, roditelji, uitelji,
poslovni ljudi.
Policija se obruila na nas kao da smo opor pobjenjelih pasa,
palicama su nas tukli do krvi. Vidjela sam ih kako tuku majke
koje su u naruju drale svoje bebe, vidjela sam ih kako svojim
palicama rue ovjeka u invalidskim kolicima, vidjela sam krv
koja se slijevala plonicima! A ovaj je grad grad stoljea. Los
Angeles!
Bila sam uvjerena da se to ne dogaa, daje sve samo ruan san!
Mi smo Amerikanci i naa nas vlastita policija tue! Bjeala
sam kad su me udarali i ne sjeam se vie niega. Neki su me
prijatelji odveli kui."
Drago mi je da nisam bio ondje, zakljuio sam. Nasilnik u meni,
neprestano pod paljivom prismotrom i uvan pod kontrolom,
po-divljao bi i oslijepio od bijesa i ljutnje.
"Neko sam mislila, kad god bih vidjela fotografiju u novinama
na kojoj policija tue nekog, da se radi o nekome tko je uinio
takvo zlo da zasluuje batine", rekla je. "Te sam veeri spoznala
da je, ak i ovdje, dovoljno zlo ve to to se ne slae s vladom.
Oni su eljeli rat, a ne mi. I zato su nas prebili na mrtvo ime!"
Bio sam napet i drhtao, osjeao sam to u rukama koje su
upravljale automobilom. "Predstavljali ste im pravu opasnost",
rekao sam, "tisue lojalnih graana kau NE ratu."
"Rat. Toliko novca troimo na ubijanje i destrukciju! I to
opravdavamo imenom Obrana, irimo strah i mrnju prema
drugim ljudima, dravama koje ne volimo. Ako pokuaju
osnovati vladu koja nam se ne svidi, i ako su dovoljno nemoni,
zgazimo ih. Samoodlunost je potrebna nama, a ne njima.
Kakav je to primjer? Koliko se trudimo da svojom dobrotom
shvatimo druge ljude? Koliko troimo na mir?"
"Polovicu onoga to troimo na rat?" rekao sam.
"Da bar! Ometa nas na licemjerni mentalitet koji vjeruje u
Boga i Dravu. To je ono to ne dozvoljava mir u svijetu. Takva
licemjerna vjera stvara mrnju prema drugima! Bog-i-Drava,
Zakon-i-Red jest ono to je palicama sravnilo Los Angeles.
Kada bi postojala neka druga drava u koju bih mogla otii,

neko sam mislila da bih odmah otila", rekla je. "Ali, bez
obzira na to koliko je opasna i zastraujua, jo uvijek je
najbolja drava za koju znam. I zato sam odluila ostati ovdje i
pomoi joj da se razvije i odraste."
I jo uvijek je voli, elio sam rei.
"Zna li to mi najvie nedostaje?" upitala me je.
"to?"
"Da me preplavi ponos dok promatram zastavu."
Pribliila mi se na sjedalu u automobilu spremna promijeniti
temu.
"A sada, kad smo se konano rijeili drave, o emu bi jo elio
razgovarati na dan svog vjenanja, gospodine Bach?"
"O bilo emu", odgovorio sam. "elim biti s tobom." Ali dio
mene nee nikada zaboraviti. Palicama su isprebijali ovu
prekrasnu enu, dok je pokuavala pobjei!
Zakonsko vjenanje bilo je jo jedan korak koji me udaljio od
Richarda kakav je nekad bio. Richard koji je mrzio obvezivanje
naao se zakonski obvezan. Osoba koja je mrzila veze branog
blagostanja, zakonski se vezala.
Iskuao sam etikete - etikete koje bi mi prije etiri godine pristajale poput bodljikave ogrlice ili uarene krune. Ti si Suprug,
Richar-de. Oenjen si. Ostatak e svog ivota provesti sa samo
jednom enom, ovom koja sjedi do tebe. Vie nee moi ivjeti
svoj ivot na nain koji tebi odgovara. Odrekao si se svoje
samostalnosti. Odrekao si se svoje slobode. Zakonski si vezan.
Kako se osjea?
Bilo koje od ovog bilo bi poput rupe u mom srcu, elina strijela
koja probija moj oklop. Od danas su postali istinskim dijelom
moga ivota, a ja sam se osjeao kao napadnut slatkim kolaima
od maslaca.
Odvezli smo se do kue mojih roditelja smjetene u predgrau
-mjesta u kojem sam ivio od djetinjstva do dana kad sam
pobjegao kako bih letio. Usporio sam, parkirao automobil na
prilazu koji je bio poznat svim prolim Richardima koji su
postojali.
Ovdje je jo uvijek bila svijetlo zelena kronja eukaliptusa koja
je natkrivala prilaz; travnjak koji sam kosio to sam rjee

mogao. Tu je bila i garaa s ravnim krovom na koji sam

postavio svoj prvi runo izraeni teleskop kako bih promatrao
Mjesec, ovdje je i brIjan koji je prekrivao zid koji je ograivao
vrt, glatko obraene drvene vratnice s rupicama za oi za psa
koji je prije puno vremena preminuo.
"Mislim da e ostati bez rijei od iznenaenja!" Leslie je krenula
prva. Prstima je dodirnula vratnice.
U tom sam se trenutku ukoio, vrijeme je stalo. Njezina ruka na
drvetu, novi zlatni prsten blista na ruci; prizor je eksplodirao u
mom umu i treptajem oka izbrisao trideset godina.
Dijete je znalo! Dijete koje sam bio stajalo je kod ovih vratnica i
znalo da e ena za koju je roeno da voli jednoga dana stajati
ovdje. Ne vrata u prostoru, u tom trenutku, bijelo je drvo bilo
vrata u vremenu. U stotinki sekunde vidio sam ga kako stoji u
tami daleke prolosti, stoji otvorenih usta promatrajui ivahnu
Leslie obasjanu sunevim svjetlom. Taj je mali znao!
Moja je supruga otvorila vrata i otrala kako bi zagrlila mojeg
oca i maehu.
Djeak je postao proziran i zatim je nestao. Oi su mu i dalje
bile irom otvorene, kao i usta i trenutak je nestao.
Ne zaboravi! Viknuo sam bez rijei za njim kroz desetljea koja
su nas dijelila. Nikada ne zaboravi ovaj trenutak!
42.
Dok smo se te veeri u hotelu u kojem smo odsjeli spremali za
poinak, priao sam joj o tim vratima, o tome kako je njezin
njeni dodir uzdrmao moj ivot od prije toliko godina. Sluala
me dok je paljivo vjeala bluzu na vjealicu.
"Zato si me toliko vremena drao podalje od sebe?" upitala me.
"ega si se bojao?"
Svoju sam koulju prebacio preko stolice na tren, zaboravivi
biti uredan poput nje, zatim sam uzeo vjealicu. "Strah da u se
promijeniti, naravno. Branio sam svoju ustaljenu, gotovo
ispravnu rutinu."
"Kao i oklop?" upitala me.
"Pa, obrana, da."

"Obrana. Gotovo svaki mukarac kojeg sam srela skrivao se iza

svog obrambenog sustava", rekla je. "Zato su mi ak i oni
najljepi bili prokleto neprivlani."
"Odbijali su te od sebe. I ja, zar ne?"
"Ti nisi", odgovorila je, ali kad sam se pobunio iznijevi
injenice, priznala je. "Zamalo si me odbio od sebe, ali znala
sam da hladnoa koju osjeam nisi ti."
Povukao sam je u krevet, jo jednom udahnuo njezinu zlatnu
kosu.
"Kakvo predivno tijelo! Ti si... tako nevjerojatno lijepa, a i moja
si supruga] Kako je mogue da se to dvoje spojilo?"
Poljubio sam kutak njezinih usana, njeno. "Zbogom, hipotezo!"
"Zbogom?"
"Imao sam hipotezu, gotovo da se radilo o teoriji. Hm, razvijala
se u tom pravcu sve dok ti nisi ula u moj ivot: lijepe ene, one
ne mare za seks."
Iznenaeno se nasmijala. "Oh, Richarde, ne misli valjda
ozbiljno? Zaista?"
"Zaista." U meni se poela voditi bitka. elio sam joj ispriati,
ali elio sam je i dodirivati. Vrijeme je za oboje, zakljuio sam,
vrijeme je za oboje.
"Zna li to ne valja s tvojom hipotezom?" upitala me.
"Nita, mislim da je sve u redu. Postoje iznimke i ti si jedna od
njih, hvala dragom Stvoritelju, ali u globalu je istinita: lijepe
ene umori to to ih svi promatraju kao igrake za seks, kad
znaju da vrijede puno vie i zato ugasnu."
"Lijepo objanjenje, ali nije istinito", rekla je.
"Zato ne?"
"Muki ovinistu. Primijenimo isto na mukarce. 'Imam teoriju,
Richarde. Zgodni mukarci ne mare za seks.'"
"Glupost! to mi pokuava rei?"
"Sluaj: 'Branim se poput tvrave od zgodnih mukaraca, hladna
sam prema njima, drim ih podalje od sebe, ne dozvoljavam im
da postanu dio mog ivota i nekako mi se ini da ne uivaju u
seksu onoliko koliko bih htjela ...'"
"Nije ni udo", rekao sam, i kroz krhotine moje razbijene teorije
znao o emu govori. "Nije ni udo! Da nisi tako hladna prema

njima, \vookness, da se samo malo otvori, dozvoli im da

otkriju to osjea, to misli - niti jedan od nas, zgodnih
mukaraca ne eli da ga tretiraju kao seks-mainu! to znai,
kada bi nam ena pruila malo ljudske topline, pria bi bila
potpuno drukija!"
Svoje je tijelo prislonila na moje. "Razrede?" rekla je. "Koja je
pouka prie? Richarde?"
"Ondje gdje nema intime, niti seks ne valja", rekao sam. "Je li to
pouka, uiteljice?" "Postaje sve vei filozof!"
"A kad bi ovjek to spoznao, i pronaao nekog koga voli i kome
se divi i koga potuje i koga je cijeli svoj ivot traio, takoer bi
otkrio da je pronaao i najtopliji krevet na svijetu, zar ne? I ak i
kad bi osoba koju je pronaao bila jako lijepa ena, ne bi li
otkrio da i ona moe jako mariti za seks s njim i uivati u
slatkom bludu koliko i on?"
"Ba onoliko koliko i on uiva", nasmijala se. "Moda ak i
vie!" "Uiteljice!" rekao sam. "Ne!" "Da moe biti ena,
mislim da bi se iznenadio." Nas dvoje, tek vjenani par,
dodirivali smo se i razgovarali tijekom noi koja je eline
zidove, sruena carstva, sukob s dravom i steaj uinila
nevanima. Jedna jedina no, od mnogih, izdigla se iznad
prolosti, nadvila se nad sadasnjotT oFajaFa budunost.
to je najvanije u svakom ivotu koji odaB&remoTapitao sam
se. Da li bi to moglo biti neto tako jednostavno kao prisnost s
osobom koju volimo?
Osim u vremenima kada smo bili bijesni jedno na drugo u
pustinji, ili kad smo se ruili od umora ispred raunala, sjajna je
aura seksa blistala iznad svega to smo radili. Brzi treptaj oka,
kratki osmijeh, dodir u prolazu, bili su dobrodoli trenuci u
svakome danu koji smo preivjeli zajedno.
Jedan od razloga zbog kojeg sam stalno traio nove poetke,
prije mnogo godina, bio je taj to sam mrzio svretke, mrzio sam
nestajanje profinjenog seksualnog naboja. Na moje veliko
veselje, s ovom enom voltaa nije padala. Postupno je moja
ena postajala sve ljepa, sve ljepa za promatranje i milovanje.
"Sve je to subjektivno, zar ne?" rekao sam izgubljen u oblinama
i zlatnom sjaju.

"Da", sloila se tono znajui na to mislim. Nije postojala

nikakva posebna telepatska tehnika koju smo savladali.
Jednostavno se dogaalo, esto, da znamo tono to drugi misli.
"Netko drugi bi nas mogao pogledati i rei nam da se nismo
promijenili", rekla je, "da smo isti. Ali postoji neto u svezi tebe,
to me sve vie i vie privlai!"
Tono tako, sloio sam se. Da se ne mijenjamo, jedno prema
drugom, dosadilo bi nam! "Jesmo li doli do kraja naeg
poetka?" upitao sam je. "Ili e se
zauvijek nastaviti?"
"Sjea li se u tvojoj knjizi, to je galeb rekao? Je li mogue da
si i ti stigao onamo: Sada si spreman uzletjeti. Spreman si
spoznati znaenje dobrote i ljubavi."
"Nije to rekao. To su mu rekli."
Nasmijala se. "A sada je isto reeno tebi."
43.
Sudkojijeproglasio steaj dozvolionamjedakaokuepazitelji
neijem ostanemo u naoj maloj kui dok ne pronaemo neto
za unljmid. Neto sjevernije, neto jeftino. Zatim je doao i
trenutak kad smo morali napustiti dolinu Little Applegate. Uli
smo unutra, zajedno smo se oprostili. Zbogom radni stole i
prosvjedu protiv sjee uma. Zbogom krevetu ispod neba s
kojeg smo obiavali promatrati zvijezde prije nego to bismo
zaspa , Zbogom kaminu sagraenom od kamena kojeg smo
sami, komad po komad, nosili. Zbogom topla, mala kuice.
Zbogom vrtov koje je Leslie uz pomo svoje mate pretvorila u
cvjetnu stvarnost, koje
e mijeala i kopala i sadila , titila. Zbogom ume i ivotinje
koje
smo voljeli i za iji smo se opstanak borili. Zbogom, rekli srna
Kad je doao trenutak odlaska, glavu je zakopala u moja prsa,
nizina se hrabrost rastopila u suzama.
' "Na vrt"'jecala je. "Volim na vrt! A volim , nau malu kuicu
i naldlvlje bilje i nau obitelj jelenova i sunce koje izlazi iznad
ume ..." Plakala je kao da nikada nee prestati.
Drao sam je, milovao njezinu kosu. "U redu je wookie",
promrmljao sam, "u redu je. Gdje god odemo ... jednog emo

dana sagraditi kuu ljepu od ove, a tvoji e je vrtovi okruivati

sa svih strana, voke i stabljike rajica i cvijee, bit e ih vie
nego to smo ikada ovdje sanjali. Upoznat emo i novo divlje
bilje, a nova e obitelj jelena ivjeti kraj nas. Mjesto na koje
idemo bit e puno ljepe, obeavam ti!" "Ali Richie, ja volim
ovo mjesto!"
Jecala je sve dublje i dublje u sebi sve dok joj nisam pomogao
doi do automobila i dok se nismo odvezli. Dolina u kojoj smo
ivjeli nestajala je ispod nas, gubila se iz vidokruga.
Nisam plakao zato to smo imali dogovor - samo se jedan lan
nae male zajednice u odreenom trenutku moe prepustiti
osjeajima, jedno od nas moe biti iscrpljeno ili bolesno,
povrijeeno, ili ovisno o drugome. Tiho sam vozio i, na kraju,
Leslie je plaui zaspala na mom ramenu.
Konano smo slobodni, pomislio sam skrenuvi na sjever na
dravnu cestu. Moemo poeti ispoetka, ali ne ni iz ega.
Moemo ponovo poeti, ali sa svim spoznajama koje smo usput
stekli! Naela ljubavi i nit vodilja i uzajamna podrka i
iscjeljivanje, sve to radi za
nas, ak i sada.
Steaj, gubitak prava na knjige, sve se to moe doimati kao
nepravedno nanesena tragedija, Richarde, ali mi znamo bolje no
vjerovati u privide, zar ne? Naa je jedina ansa da se grevito
drimo onoga to jest, usprkos onoga kakvim se naizgled doima.
isti rez, bez veza, bez sidara - upravo su mi dali mogunost da
dokaem mo mojeg toliko cijenjenog Nevienog! To je
kozmiki zakon, zakljuio sam, neslomljiv: ivot nikada ne
naputa ivot.
Uskrsnue iz ruevina bogatstva jest poput izlaska iz tamnice u
balonu. Nestali su okrutni i mrani zidovi koji su nas okruivali;
najizazovnije, iskuavajue, teke, eljezom okovane godine su
iza nas. Pa ipak, meu tim zidinama je izrastao odgovor od zlata
i duge, na potrazi lutajueg prodavaa letenja ... pronaao sam
jedinu osobu koja mi je znaila vie od mene samog u bilo
kojem svijetu. Nemirna potraga koja je trajala desetljeima
konano je svrena.

Ovo je pravi trenutak. Upravo ovdje, dok brda Oregona nestaju

u sumraku, u ovom bi trenutku svaki dobar pisac proaptao:
"Kraj".
44.
Preselili smo se sjevernije, ponovo zapoeli ivot u kui
unajmljenoj novcem Mary Glumice za koji je Leslie govorila da
je na. Osjeaj je bio neobian, nisam imao niti centa!
Bila je tedljiva i paljiva ba kao to sam ja bio rastroan.
tedljivost, razboritost - kvalitete kojih nije bilo na popisu
osobina koje moraju krasiti moju srodnu duu, ali takav jasan
uvid oekujem od svemira: jedna straan nadopunjuje nedostatke
druge.
Osim ako ovjek nije unaprijed spreman na ok, iznenadno e
ga bogatstvo zatrpati slojevitim, razgrananim, isprepletenim,
zamrenim teretom koji vodi k zakuastoj sloenosti.
Jednostavnost, poput ive, nestaje kad se stisne.
Jednostavnost je sada kucala na potporni zid na kojem su neko
stajala vrata. "Bog, Richarde. Nisam mogla ne primijetiti da vie
nema novaca. Jesi li skoro pogledao nebo? Pogledaj te oblake!
Promatraj to se dogaa s Leslienim cvijeem, ak i u
unajmljenom vrtu! I ... zar nije lijepo promatrati vlastitu suprugu
kako sjeda za raunalo kako bi radila?"
I zaista je bilo lijepo. Za toplih dana Leslie odjevena u
jednostavnu odjeu: bijele kratke hlae i tanku bluzu kako bi
radila odmah pokraj mene u naem malom uredu. Kad bih se
okrenuo daje pitam kako se tono pie kompatibilan, preplavio
bi me uitak proaran udnjom. Oboavao sam jednostavnost!
No, kako bilo, nisu svi problemi nestali. Konano je doao i
trenutak kad nam je izvritelj steaja, zaduen za likvidaciju
moje cjelokupne imovine, poslao obavijest daje spreman primiti
ponudu za kupovinu autorskih prava na moje knjige. Bile su na
prodaju, njih sedam. Kao i svatko drugi, imali smo pravo predati
ponudu ako
elimo.
Nae su se uloge zamijenile. Ja sam bio paljiv; Leslie, nakon
mjeseci ekanja, odjednom se razuzdala.

"Mislim da ne bismo trebali ponuditi puno", rekao sam. "Tri su

knjige ve rasprodane. Tko e ponuditi novac za njih?"
"Ne znam", rekla je. "Ne elim riskirati. Mislim da bismo trebali
ponuditi sve, do posljednjeg centa."
Ostao sam bez daha. "Sve do posljednjeg centa? Kako emo
platiti najam; kako emo ivjeti?"
"Moji su roditelji rekli da e nam posuditi novac", rekla je, "sve
dok ne stanemo na noge." Leslie je bila odluna.
"Nemoj posuivati, molim te. Ja mogu ponovo poeti pisati.
Odmah. Mislim da postoji jo jedna knjiga koju bih trebao
napisati." Nasmijala se. "I ja tako mislim. Sjea li se kad si
rekao da si ispunio svoju dunost? Sjea li se kad si mi rekao
da moe i umrijeti bilo kada zato to si rekao sve to si doao
rei?"
"Bio sam prava ovca. Onda nisam imao ni za to drugo ivjeti."
"A sada ima?" "Da."
"I bolje ti je da je tako", rekla je. "Ako umre, na podu e leati
dva tijela! Ako ode, ja nemam zato ostati."
"Ali na podu e leati dva tijela i ako odlui potroiti novac za
hranu na kupovinu starih autorskih prava!"
"Preivjet emo. Ne moemo dozvoliti da tvojih sedam knjiga
samo tako padne u ruke nekog stranca, a da ih prethodno ne
pokuamo spasiti!"
Oko ponoi smo postigli kompromis. Ponudit emo sve do
posljednjeg centa i posuditi novac od Leslienih roditelja kako
bismo imali od ega ivjeti. Sljedeeg jutra, prije nego sam je
uspio uvjeriti da je sve to previe, poslala je ponudu izvritelju.
Izvritelj je nau obavijest poslao drugim interesentima: Moete
li ponuditi vie za autorska prava?
Neizvjesnost se u naem unajmljenom domu mogla rezati
noem. Tjednima kasnije uslijedio je telefonski poziv. Zadihano
je trala uz stepenice. "Wookie!" viknula je. "Imamo ih! Dobili
smo ih! Knjige! Ponovo su nae!"
Zagrljajem sam istisnuo zrak iz nje, cvilili smo i vikali i skakali
i smijali se. Nisam znao da e mi povratak kui nae papirnate
djece toliko znaiti.

"Koja je bila prva sljedea ponuda?" upitao sam. Odjednom se

pogurila. "Nije bilo drugih ponuda." "Nitko nije dao nikakvu
PONUDU? Uope?" "Ne."
"Sitni, nita? Hura!" "Nije hura", rekla je. "Nije hura?"
"Bio si u pravu' N.smo trebali toliko ponuditi. Potroili smo
novost.
45.
Tijekom tih se mjeseci u zranoj industriji dogaala revolucija
jeftinih aviona i prva pria koju sam napisao u novom ivotu
zaradila je dovoljno za hranu i ultralagani zrakoplov - letjelicu
koju je proizvela kompanija po imenu Pterodactvl, Ltd. im
sam uo ime, svidjela mi se, no pokazalo se da je ujedno bila i
najbolji proizvoa ultralaganih aviona za ono to sam ja elio
raditi: jo jednom uzlet-jeti s polja i travnjaka, pogledati dolje
prema oblacima iz otvorenog
neba, zabave radi.
Kakav je uitak bio ponovo raditi rukama, graditi taj stroj!
Aluminijska cijev i elini kabel, vijci i matice i platno, motor
veliine etvrtine Fleetovog starog Kinnera. Posao sam zgotovio
za mjesec dana, itajui upute, promatrajui i prouavajui
fotografije i crtee i kutiju koju smo dobili iz tvornice.
"Ba slatka stvarica", bile su Lesliene rijei kad je prvi puta
vidjela slike Pterodactvla.
Ponovila ih je, glasnije, kad je na stroj stajao zgotovljen na
travnjaku; golemo izdanje djejeg modela aviona, epirei se
poput svilenog, srebrnog vilinskog konjica na svom vlastitom
lopou.
Tako je jednostavan, pomislio sam, zato ga nisu izmislili prije
etrdeset godina? Nije vano. Sada je izmiljen, u pravo vrijeme
za ljude eljne visina i ogranienih novanih mogunosti.
Pun potovanja prema nepoznatoj igraki, i nakon dosta vjebe
rulanja i mnogih letova u trajanju od deset sekundi tik iznad
unajmljenog travnjaka, konano sam dao pun gas i zmaj s
motorom se uzdigao iznad zemlje, boja poput plamenog-isuncem-obasjanog Duha letenja, uputio se kui. Predsjednik
Pterodactvla mi je dao

skafander za snjena vozila koji odgovara avionu ... u to doba

godine, bez kabine, zaista je bilo hladno.
Gore na nebu, zrak! Vjetar i mir, planine i doline, trava i zemlja
i kia i slatki ledeni zrak kroz mene po prvi puta nakon dugo,
dugo vremena! Prestao sam brojati sate letenja kad sam dostigao
osam tisua. Registar o tipovima aviona kojima sam upravljao
prestao sam voditi kad sam ih nabrojao 125. No ipak, ova mije
ultralagana letjelica, podigavi me u nebo, poklonila trenutke
pravog uitka, koje nisam doivio niti u jednom drugom avionu.
Zahtijevao je poseban oprez - primjerice letenje za loeg
vremena nije dolazilo u obzir - ali za mirnog vremena let je u
njemu bio prava poslastica. Zavrio sam s letenjem za taj dan,
savio Pterodac-tylova krila, spremio ga u dugaku vreu na
krovu automobila i vratio ga kui kako bi se odmorio u vrtu.
Jedini je problem s letjelicom bio taj to je primao samo jednu
osobu; nisam mogao letjeti s Leslie.
"U redu je", rekla je. "l ja sam gore s tobom dok leti. A kad
pogledam dolje, vidim sebe kako ti maem dok e prelijetati
iznad
kue!"
Sjela je u improviziranu kabinu, upalila motor, kosu ugurala u
kacigu i, zabave radi, rulala u malom zmaju po travnjaku
obeavi da e uzletjeti u njemu kada bude imala vremena
nauiti kako se to
radi.
Uzrok tome bilo je uzbuenje zbog letenja tih mjesec dana, ali je
ubrzo dola no u kojoj sam usnuo jako neobian san.
Upravljao sam Pterodactylom koji je imao dva sjedala umjesto
jednog. Letio sam visoko iznad magliastog, srebrnog mosta i
namjeravao sletjeti na zelenu, travnatu kosinu pokraj nekakva
ogromnog sastajalita, gledalita na otvorenom. Uetao sam
unutra, sjeo i ekao brade naslonjene na koljena. Nikada nisam
usnuo san, pomislio sam, u kojem sam se pojavio ranije, prije
poetka neega to se jo uvijek nije trebalo dogoditi. Za
minutu-dvije uo sam zvuk koji je dolazio iza mene.
Okrenuo sam se i odmah ga prepoznao. Prepoznao sam se. Sebe
izprolosti, izgubljenog, sebe od prije pet godina zaahurenog

udnjama koje su se pretvorile u oklope, sebe dok se pitam na

kakvom se to mjestu nalazim.
Osjetio sam neobino zadovoljstvo vidjevi tog ovjeka;
preplavila me snana ljubav prema njemu. No isto sam tako
odmah osjetio i saaljenje prema njemu; bio je sam i oajan i to
se vidjelo. Toliko je elio pitati, no nije se usudio znati. Ustao
sam i nasmijao mu se, sjetivi se. Bio je fanatik kad su u pitanju
vremenski dogovori, nikada nije kasnio.
"Bog, Richarde ", rekao sam to sam leernije mogao. "Ne samo
da si toan, ve si poranio, zar ne? "
Bio je zbunjen, pokuavao me smjestiti negdje. Ako nisi siguran,
pomislio sam, zato ne pita?
Izveo sam ga van znajui da e se bolje osjeati uz avion. Imao
sam odgovor na svako njegovo pitanje, odgovore na bol i
osamljenost koje je osjeao, kako ispraviti njegove pogreke. Ali
orue koje je u mojim rukama stvaralo uda, u njegovim je
rukama bilo uareno eljezo. to bih mogao rei?
Pokazao sam mu avion, objasnio kako se njime upravlja.
Smijeno, pomislio sam. Govorim mu o letenju, a ja sam taj koji
godinama nije letio ni u emu osim u ultralaganoj letjelici.
Moda je usamljen, ali puno je bolji pilot od mene.
Kad je sjeo na svoje sjedalo, viknuo sam: 'OD ELISE!' i
pokrenuo motor. Bilo je tako tiho i drukije da sam na tren
zaboravio zato je izabrao upoznati ba mene, zaboravio sam
da je avion samo pozadina, a ne sredite naeg sna.
"Spreman? " upitao sam ga pripravan za polijetanje.
"Krei."
Kako bih ga opisao? Spreman za borbu, zakljuio sam.
Proivljava varavu torturu iznenadno steenog bogatstva, zlo
koje ono nanosi nedunom i njegovim prijateljima, i sada se sve
oko njega raspada, njegov svijet se rui. No u ovom je trenutku
djeak s igrakom, oboava avione. Kako je lako iskazati
suosjeanje, pomislio sam, kad smo u neprilike uhvaeni mi
sami.
Podigli smo se tristo metara iznad zemlje. Pustio sam kontrole.
"Preuzmi."

Letio je s lakoom, paljivo i bez potekoa, u letjelici kakvu

nije mogao ni zamisliti.
Znao sam daje na neki nain ovo moja predstava, ovaj san, da
eka da mu kaem neto. Pa ipak, ovjek je bio uvjeren da je
nauio sve to je imao za nauiti! Osjeao sam da je spreman
odbaciti znanje koje e ga osloboditi.
"Moemo li iskljuiti motor? " upitao je kroz vjetar. Umjesto
odgovora pritisnuo sam prekida gasa. Propeler se usporio,
zaustavio, i pretvorili smo se u jedrilicu.
Podukama o avionima nije mogao odoljeti. "Savren mali
avion!" rekao je. "Kako mogu nabaviti jedan? " Nekoliko
minuta letenja i bio je spreman otrati i kupiti Pteroda-ctyla.
Imao je novaca za to; mogao je kupiti stotinu Pterodactyla, ali,
naravno, u njegovo je vrijeme Pterodactvl bio neuhvatljiva
ideja, ak ni nacrt na papiru.
Kupovanjem ga nee moi priskrbiti. Bio je to prvi putokaz,
nain da zaponem razgovor o njegovom obrambenom
mehanizmu koji gaje titio od promjena.
Zamolio sam ga da mi ispria sve stoje znao, kakav je ovo avion
i tko je momak u skafanderu za snjeno vozilo koji upravlja
njime. Nisam se iznenadio kad mije odgovorio. Oekivao je
pitanje, prieljkivao ga.
Nakon nekog vremena, spojivi sve s letenjem, iskreno sam mu
rekao da imam odgovore koje trai i da znam da me nee
posluati i da ih nee prihvatiti.
"Jesi li siguran da neu sluati? " upitao me je. "Hoe li?"
"Kome mogu vjerovati vie nego tebi? "
Leslie, pomislio sam, ali on bi se samo nasmijao na to, s time ne
bismo nigdje dospjeli.
"Ovdje je ono to si doao saznati. Ovako e se tvoj ivot
odvijati", rekao sam mu. "Odgovor koji trai jest da se mora
odrei svoje Slobode i Neovisnosti i oeniti Leslie Parrish. Ono
to e zauzvrat dobiti jest drukija vrsta slobode, toliko lijepa
da je ne
moe zamisliti..." Nije uo nita nakon oeniti Leslie Parrish;
zamalo je ispao iz
aviona, bio je zapanjen.

Dug je put pred njime, pomislio sam, dok je kaljucao i guio se.
Iprevalit e ga za samo pet godina. Prokleto tvrdoglav,
hermetiki zatvoren kukin sin, ali, u biti, svia mi se taj
momak. Uspjet e, bit e dobro, pomislio sam ... ili nee?
Moda ba on postane glas iz nesree s jedrilicom, ili drugog
skretanja prema Montani? Da li ba njega oekuje neuspjeh u
budunosti?
Njegova osamljenost, tako dobro uvana, na kraju se pretvorila
u moju nadu. Kad sam govorio o Leslie, pozorno me sluao, ak
je neto i progutao i prihvatio djeli istine o svojoj budunosti.
Spoznat e da bi mu ona mogla olakati preivljavanje, pomislio
sam, ak i ako zaboravi moje rijei i prizore koje sam mu
pokazao. Okrenuo sam avion prema sjeveru.
Kad smo sletjeli, ekala nas je odjevena u odjeu koju inae
nosi u naem domu. Ukoio se ugledavi je; pogled na nju kao
daje u stotinki sekunde gumicom izbrisao tonu eljeza koja ga je
titila. Ljepota ima takvu mo!
eljela mu je neto osobno rei i zato sam se promekoljio u
snu, nestao i probudio se nekoliko godina kasnije od vremena u
kojem e se on probuditi iz istog sna.
im sam otvorio oi, pria je nestala, isparila. San o letenju,
pomislio sam. Ba imam sree da tako esto sanjam o letenju!
Neto je posebno u ovom ... to sam sanjao? Ulagao sam u
nebruene dijamante, je li to moj san, jesam li letio nekamo s
kutijom dijamanata ili sjemenki ili neega i zamalo su mi ispali
iz aviona? San o ulaganju. Dio moje podsvijesti jo uvijek misli
da imam novaca? Moda zna neto to ja ne znam.
U blok na nonom ormariu napisao sam: Zato ne bismo mogli
sami sebe navoditi da sanjamo odreene stvari, da putujemo i
vidimo i nauimo sve to elimo nauiti?
Tiho sam leao, promatrao Leslie kako spava, svjetlost zore je
obasjavala zlatnu kosu bezbrino razbacanu po jastuku. Na
trenje bila tako mirna -to ako je mrtva? Die tako tiho, to
vidim. Die li? Ne die!
Znao sam da se poigravam sam sa sobom, ali kakvog li
olakanja, kakve li iznenadne sree kad se pomaknula u snu u
tom trenutku i nasmijeila najmanjim snenim smijekom!

ivot sam proveo traei ovu enu, pomislio sam. Samom sam
sebi rekao daje to moj zadatak, ponovo biti s njom.
Bio sam u krivu. Pronai je nije bio cilj mog ivota, bila je to
neizbjena sluajnost. Pronai je bio je uvjet da ponem ivjeti.
Cilj je: to sada? to ete vas dvoje nauiti o ljubavi? Toliko
sam se promijenio, pomislio sam, a tek smo na poetku.
Prave ljubavne prie nikada nemaju kraja. Jedini nain da
otkrijemo to se dogaa poslije i-ivjeli-su-zauvijek-sretno jest
da sami proivimo isto sa srodnom duom. Postoji romansa,
naravno, i ulno ushiena udnja onih koji su zaljubljeni. to
dalje?
Zatim slijede dani i mjeseci razgovora, prepriavanja svega to
se dogodilo dok su nas dijelila stoljea - to si uinila onda, to
si mislila, to si nauila, kako si se promijenila? l to onda?
Koje su tvoje najintimnije nade snovi elje, tvoji najoajniji
kad-bi-barem koji bi ti donijeli blagostanje? Koji je najljepi
mogui ivot koji moe zamisliti, a ovo je moj, i dvoje su se
sjedinili poput sunca i mjeseca na naem nebu, i zajedno ih
moemo ostvariti!
I to dalje?
Toliko toga to zajedno moemo nauiti! Toliko toga za
podijeliti! Jezici i gluma, poezija i drama i kompjutorsko
programiranje i fizika i metafizika, i parapsihologija i
elektronika i vrtlarstvo i steaj i mitologija i zemljopis i kuhanje
i povijest i slikanje i ekonomija i obrada drveta i glazba i
povijest glazbe, letenje, jedrenje i povijest jedrenja, politiki
pokreti i geologija, hrabrost i utjeha i divlje biljke i ivotinje,
umiranje i smrt, arheologija i paleontologija i astronomija i
kozmologija, ljutnja i kajanje, pisanje i metalurgija i gaanje i
fotografija i solami dizajni, konstrukcija kua i ulaganje i
tiskanje i davanje i primanje i daskanje i prijateljevanje s
djecom, starenje i ouvanje zemlje i zaustavljanje rata, duhovno
iscjeljenje i psihiko iscjeljenje i kulturna razmjena i stvaranje
filma, fotoelektrika, mik-roskopiranje i izmjenina struja, kako
se igrati, kako se svaati i miriti, kako iznenaditi i razveseliti i
odjenuti i plakati, kako svirati klavir i flautu i gitaru, kako
prodrijeti iza vanjtine, prisjetiti se drugih ivota, prolih i

buduih, razumjeti odgovore, istraivati i prouavati, skupljati i

analizirati i sintetizirati, sluiti i pridonositi, predavati i sluati,
vidjeti i dodirivati, putovati vremenom i susretati se s naim
drugim ja, kako iz snova graditi svjetove i ivjeti u njima,
mijenjati se.
Leslie se u snu nasmijeila.
I to zatim? pomislih. A postoji jo puno toga, uvijek postoji jo
puno toga pred ivotnim praiima. Za nauiti, primjenjivati,
podijeliti s drugim ivotnim praiima, podsjetiti ih da nismo
sami.
I to dalje, nakon to smo preivjeli snove, kada smo umorni od
vremena?
l onda ... ivot, je!
Sjea li se? Ne zaboravi JA SAM! I TI SI! I LJUBAV JE;
SVE: SVE TO NETO ZNAI!
Taje to i to je onda!
Zato ljubavne prie nemaju svretka! Nemaju svretka zato to
ljubav nema kraja!
"Zatim, ujutro, iznenada, u stotinki sekunde, otkrio sam kako se
Sve-to-jest jednostavno spaja. Zgrabio sam knjiicu s nonog
ormaria i u sekundi crnim flomasterom ispisao velikim slovima:
Jedino je ivot stvaran! _
ivot daje slobodu svjesnosti da izabere nikakav oblik ili
beskonano mnogo trilijuna oblika, ili bilo koji oblik koji moe
zamisliti.
Ruka mi se tresla i jurila, rijei su se nizale izmeu plavih crta
na papiru.
"Svjesnost moe zaboraviti sebe, ako to eli. Moe izmisliti
granice, stvoriti matu; moe graditi galaksije ili svemire ili
paralelne (kozmose, crne rupe, bijele rupe, velike praskave i
mirne drave, sunce i planete, astralne projekcije i astralno
tijelo. to god zamisli, to i vidi: rat i mir, bolest i zdravlje,
okrutnost i dobrotu.
Svjesnost moe samu sebe pretvoriti u trodimenzionalnu
konobaricu koja je postala Boji poslanik; moe biti ivanica,
duhovni voda, dvokrilac na travnjaku; moe biti avijatiar koji
se maloprije prenuo iz sna jo jednom shvativi da oboava

osmijeh svoje usnule supruge; moe biti makica Dolly koja

skae na krevet i nestrpljivo, bez rijei MOLIM, pita gdje je
jutros njezina hrana?
/ kad god poeli, moe se sjetiti tko je, moe se sjetiti stvarnosti,
moe se sjetiti Ljubavi. U tom trenutku, sve se mijenja ...
Pahuljasta loptica Dolly se nakostrijeila, njezine su se
nevidljive oi sakrivene iza okoladne maske rairile, ostala je
zapanjena tragom tinte oblika mijeg repa koji je na papiru
ostavljala moja olovka, zatim gaje napala.
"Dolly, ne!" bijesno sam apnuo.
Ne da mi maju hranu? Pojest u ti olovku ...
"Dolly! Ne! Hajde! Uhvati!"
Ne tvoju olovku? zasjala je. Pojest u ti RUKU!
"Dolfy!"
"to se dogaa, vas dvoje?" Leslie je, probuena naim komeanjem, otkrila svoje prste ispod deke. Prola je stotinka sekunde i
malo je stvorenje bilo spremno za napad, zubi oblika igle i
dvadeset kandi, zbog nove opasnosti za male maie.
"Dolly Macalorium kae kako je vrijeme da zaponemo dan",
uzdahnuo sam nadglasavi oluju koja se polako zahuktavala.
Veina onoga to sam sada znao nalazilo se na sigurnom,
zakljuano u tinti.
"Jesi li se probudila, vvookieT upitao sam. "Maloprije mi je pala
na pamet fantastina ideja i ako si budna, elio bih je podijeliti s
tobom..."
"Priaj." Namjestila je jastuk ispod glave izbjegavajui Dollynu
kaznu istom sluajnou jer je Angel - Druga Maca - uetala u
sobu, neduno, i u tom trenutku postala Dollyna nova meta za
tuu i grebanje.
Iz biljenice sam itao sve ono to sam zapisao, reenice su
skakale jedna na drugu poput gazela koje preskakuju visoku
ogradu. Ubrzo sam zavrio i podigao pogled s papira. "Prije
mnogo sam godina pokuao napisati pismo mlaem izdanju
sebe, Sve ono to bih elio da sam znao kad sam bio ti. Kad bi
barem mogli to dati djeci koja smo bili!"

"Zar ne bi bilo zabavno sjediti na oblaku", rekla je, "i promatrati

ih kako pronalaze biljenicu koju smo im ostavili, a u kojoj smo
zapisali sve to smo nauili?"
"Bilo bi na neki nain alosno", rekao sam.
"Zato alosno?"
"Toliko se dobra treba dogoditi, a oni se ne mogu sresti sve do
sada, ili tek prije pet godina ..."
"Zato im ne bismo rekli!" rekla je. "Zapisi u biljenicu: 'A sada,
Dick, nazovi Leslie Mary Parrish, upravo se preselila u Los
Ange-les, pod ugovorom je s Tvventieth Century Foxom, a
njezin je broj telefona Crveno est, dva devet devet tri..."
"I to onda?" upitao sam je. "I rei mu da joj kae: 'Tvoja srodna
dua pri telefonu?' Leslie je ve bila mala zvijezda! Mukarci su
vidjeli njezine filmove i zaljubili se u nju! Hoe li ga pozvati na
ruak, djeaka koji se sprema napustiti svoju jedinu godinu na
koledu?"
"Ako je pametna, predloit e mu da to prije pobjegnu iz Hollywooda!"
Uzdahnuo sam. "Ne bi uspjeli. On se mora pridruiti vojnom
zrakoplovstvu i pilotirati borbenim avionima, oeniti se i
razvesti, otkriti u to izrasta i to poinje spoznavati. A i ona
mora zavriti priu sa svojim brakom i razvodom, sama nauiti
tota o poslovanju i politici i moi."
"Zato onda ne bismo njoj poslali pismo", rekla je. "Draga
Leslie, primit e poziv od Dicka Bacha, on je tvoja srodna dua
i zato budi dobra prema njemu, zauvijek ga voli..."
"'Zauvijek', wookl Zauvijek je ..."
Pogledao sam je prije nego sam zavrio odgovor i ukoio se,
spoznao sam.
Slike iz zaboravljenih snova, fragmenti ivota izgubljenih u
prolosti i budunosti, sjale su poput dijapozitiva iza mojih
oiju, klik,-klik,-klik...
ena na krevetu, u ovom trenutku, ova ena koju sada mogu
dodirnuti i pruiti joj ruku, milovati joj lice, ona je poginula sa
mnom u masakru u kolonijalnoj Pennsylvaniji, ista ena, ona je
moj dragi smrtnik iji sam duhovni voa bio na desetke puta, i

koja je mene vodila; ona je vrba ije su se grane ispreplele s

mojima; ona je lisac, ja lisica, onjaci bljeskaju, kljocaju,
mlate, brojano nadjaani, spaavaju maie od vukova; ona je
vjetar koji me uzdignuo u visine; ona je iva svjetlost na putu u
Aleksandriju; ona je srebrni ivot na Bellatrix 5; asnica
inenjerka sa svemirske krstarice koju u voljeti u budunosti;
cvjetna boica iz moje daleke prolosti, klik i -klik i -klik; okvir
i okvir i okvir.
Zato osjeam slabost, sreu kada ujem mudrost iz ovih usta,
kada ugledam njezino lice ili grudi, kada ugledam sjaj u
njezinim
oima dok se smjesi?
Zato to te jedinstvene obline i iskrice, Richarde, nosimo sa
sobom, iz ivota u ivot, one su nai zatitni znakovi, urezani
duboko u naa vjerovanja i bez znanja ih se prisjetimo! kad se
ponovo sretnemo! Pogledala me je, uzbunjena. "to ne valja,
Richarde? to nije u
redu?"
"U redu je", rekao sam pogoen munjom. "Dobro sam, u redu
sam..."
Zgrabio sam papir, hitro nizao rijei. Kakvog li predivnog jutra!
Koliko smo puta, i opet i opet i opet, crtali sami sebe jedno
drugom zato to smo imali puno toga zajedno za nauiti, teke
spoznaje i one sretne.
Kako to znam, zato sam tako siguran da nas smrt ne odvaja od
osobe koju volimo?
r Zato to ona koju danas volim ... zato to smo ona i ja umrli
milijun puta ranije, a u ovoj smo sekundi, minuti, ovome satu,
ponovo ' zajedno! Smrt nas ne razdvaja vie od ivota! Duboko
u sebi, svatko od nas zna zakone: zauvijek emo se vraati u
zagrljaj onih koje volimo, bez obzira na to razdvajamo li se
preko noi, ili nas smrt dijeli.
"Samo trenutak, wook. Moram ovo zapisati..."
Rijei su se nizale brzinom kojom je flomaster mogao pisati.
svemira ... Prije Velike eksplozije, bili smo mi!

eksplozija u svim vremenima, i prije nego je utihnula, ili smo

mi. Mi, plesali u svakojakim Sama, pokazuju se svugdje, mi
smo razlog prostora, graditelji
most preko vjenosti koji se nadvija iznad mora i uputa L*
uitaka, ivimo misterije zabave rad,, sami bi-rofe trijumfe,
izazivamo nevjerojatne dogaaje, ispr-Tmosebopet iopei uimo
voljeti i volimo i VOLIMO! Digao sam olovku, bez daha sjeo na
krevet i pogledao svoju suprugu. "iva si!" uzviknuo sam.
A ja bih bio sretno zarobljen u svojoj slobodi", rekao sam. "Ne
bi bilo loe, bilo bi to najbolji mogui ivoti koje smo mogli
ivjeti. Kako bi nam moglo nedostajati neto to nikada nismo
imali?
Ali nedostajalo nam je, Richie! S vremena na vrijeme, kad b.
ostao sam oSen ili neokruen ljudima, jesi li ikada osjetio tugu
od kopniogao zaplakati, kao da si jedini pripadnik svoje vrste na
ovome svijetu?" Nagnula se kako bi mi pormlovala lice.
'JesHi ikada osjeao", upitala je, "da ti nedostaje netko koga
nikada nisi sreo?"
46.
Do kasno smo ostali budni, nas dvoje. Leslie se izgubila na
tristo i nekoj stranici knjige Pasivna solarna energija: proireno
struno izdanje.
Ja sam proitao knjigu Povijest revolvera Colt, odloio je na
nrpu proitanih knjiga i uxeo prvi svezak s gomile knjiga koje
sam ponio za itanje.
Kako nas nae knjige razotkrivaju, pomislio sam. Na Leslienom
nonom ormariu: Knjiga poezije E. E. Cummingsa, Izvjetaj
predsjedniku: Svijet 2000., Kako se nauiti tedljivosti, ari
Sandburg: Abraham Lincoln, Jednorozi koje sam poznavao,
Ovaj bezvremeni trenutak, Godine vitkosti, Bmjshnikov na djelu,
Ameriki filmski reiseri, 2081.
Na mojem:Pleui Wu Li uitelji, Prie Raya Bradburyja,
Odiseja letaa, Konspiracija vodenjaka, Teorija paralelnih
svjetova u interpretaciji kvantne mehanike, Jestivo divlje bilje
zapada, Trimtab faktor. Kada elim na brzinu otkriti kakva je
osoba, dovoljno mije pregledati njezine knjige.

ukanje izazvano promjenom knjige privuklo joj je pozornost s

kraja prorauna. "Kako je gospodin Colt?" upitala me
pomaknuv-i solarne karte na svjetlo.
"Oh, ba mu je dobro. Zna li da bi bez revolvera Colt danas
imali samo etrdeset i est drava u ovoj zemlji, a ne pedeset?"
"Prijetnjom revolverom smo oteli etiri drave?" "Izraz ti je
malo pretjeran, Leslie. Nismo ih oteli. Neke smo branili, a druge
oslobodili. I ne mi. Ti i ja nismo imali nikakve veze s time. Ali
prije stotinu i neto godina, tim je ljudima, onima koji su ivjeli
u to vrijeme, Colt bio ubojito oruje. Runo oruje spremnika
nekoliko metaka bre od bilo koje puke i preciznije od veine
oruja koje je postojalo u to vrijeme. Oduvijek sam elio 1851
Navy Colt. Ludo, zar ne? Originali su skupi, ali Colt izrauje i
replike." "to bi ti s tako neim?"
U tom trenutku nije eljela biti seksi zavodnica, ali ak niti
zimski ogrta nije mogao sakriti te predivne obline. Kad u
prerasti svoje jednoumno oduevljenje oblikom koji je izabrala
za svoje tijelo? Nikada, zakljuio sam. "S tako neim to?"
rekoh odsutno. "Zvijeri", zareala je. "Zato ti treba stari
pitolj?" "Oh. Colt. Otkad znam za sebe u vezi njega imam
udan osjeaj. Kad shvatim da ne posjedujem to oruje, osjeam
se nezatieno, ranjivo. Navika mi je da se nalazim u blizini
jednog, da ga mogu dohvatiti, ali nikada nisam ak niti dodirnuo
Colt. Zar to nije udno?"
"Ako ga zaista eli, moemo poeti tedjeti za njega. Ako ti je
toliko vaan."
Koliko esto odlutamo u svoje druge prolosti uz pomo
dijelova odjee, starih strojeva, zgrada, zemalja koje smo
strastveno voljeli ili jednako strastveno mrzili, a da ne znamo
zato. Postoji li netko na ovome svijetu tko ne osjea magnetsku
udnju prema drugim mjestima, bliskost s drugim vremenima?
Jedna od mojih prolosti, znao sam, ukljuivala je u sebi
bronano-plavi eljezni revolver Colt Patent. Ba bi bilo
zabavno otkriti to se dogaalo.
"Mislim da ne, wookie. Luckasta zamisao."
"to e sada itati?" upitala me okrenuvi knjigu kako bi
promotrila sljedeu kartu.

"Zove se ivot u smrti. Djeluje mi kao pravo istraivanje,

razgovori s ljudima koji su doivjeli kliniku smrt, kako su se
osjeali, to su vidjeli. Kako ti napreduje sa svojom knjigom?"
Maka Angel T. je skoila na krevet. Tri kilograma bijele
dugake dlake perzijske make teko je koraalo, kao da se radi
o est tona, prema Leslie, sruilo se na stranice ispred nje i
poelo presti.
"Dobro. Ovo je poglavlje posebno zanimljivo. Kae dlaka dlaka
dlaka OI NOS OI dlaka dlaka dlaka pande rep. Angel, znae
li ti ita rijei smeta mi? Rijei sjedi mi na knjiziT'
Maka je lijenim pogledom odgovorila nijeno; poela je
glasnije presti.
Leslie je pahuljasti teret prebacila na svoje rame i neko smo
vrijeme u miru itali.
"Laku no, wook", rekao sam iskljuivi svoju lampu za itanje.
"Srest emo se na uglu ulice Oblaka i aleje Sneni pozdrav ..."
"Ni ja neu jo dugo, dragi", rekla je. "Laku no."
Savio sam jastuk i smotao se u lopticu za spavanje. Neko sam
vrijeme vjebao navoenje snova, ali s minimalnim uspjehom.
Veeras sam bio preumoran za vjebu. Odmah sam utonuo u
san.
Bila je to osvijetljena, prozrana staklena kua koju smo vidjeli
visoko na zelenom, umovitom otoku. Cvijee se irilo na sve
strane, bujica boja u sobama, preko balkona i katova i iza,
irei se nie, padinom prema istini. Jezerski hidroavion boje
svitanja miruje na travi. Daleko, preko duboke vode, nalazilo se
mnotvo drugih razbacanih otoka, zelenih i plaviastih.
Drvea je bilo u kui kao i izvan nje, drvea i viseeg bilja
ispod povelikog kvadratnog krova otvorenog kako bi suneva
svjetlost i zrak prodrli u kuu. Stolice i kau prekriveni platnom
boje vanilije. Police s knjigama na dohvat ruke, u zraku
Bartokov fantastini Koncert za orkestar. Tu smo se osjeali
kao kod kue zbog glazbe i biljaka, aviona parkiranog na
travnjaku i pogleda u daljine, osjeali
249smo se kao da letimo. Mjesto je bilo onakvo kakvo smo
prieljkivali za sebe, jednoga dana.
"Dobro doli oboje! Uspjeli ste!"

Dvoje ljudi koji su nas doekali bili su nam poznati. Smijali su

se i sretni nas zagrlili.
Kad se probudimo, zaboravimo, ali u snu se moemo sjetiti
snova od prije nekoliko godina. Mukarac je bio isti onaj koji
me je provozao u Pterodactvlu; bio sam to ja, ali za deset ili
dvadeset godina, mladolikog izgleda. ena je bila Leslie koja je
stajala pokraj aviona, jo ljepa, sve su je spoznaje uinile jo
ljepom. "Sjednite, molim vas", rekla je. "Nemamo puno
vremena." Mukarac nas je ponudio vruim jabunim vinom i
stavio ae
na izrezbareni stol.
"Dakle, to je naa budunost", rekla je Leslie. "Dobar posao!"
"To je jedna od vaih budunosti", rekla je Leslie iz budunosti,
"i vi ste uinili dobar posao. "
"Vi ste nam pokazali kako", rekao je mukarac. "Dali ste nam
priliku koja nam se inae ne bi pruila. "
"Ma nije to nita, zar ne, wookie?" nasmijeio sam se svojoj
supruzi.
"To nije nita", odgovorila je, "to je mnogo!" "Jedini nain da
vam se zahvalimo bio je da vas pozovemo u nau kuu", rekao
je Richard iz budunosti. "Tvoj nacrt, Leslie.
Savreno radi."
"Gotovo savreno ", ispravila gaje ena. "Fotoelektrini su
ureaji bolji nego to si mislila. Ali imam nekoliko prijedloga u
vezi termalne mase ..."
Dvije su se Leslie polako gubile u razgovoru o hibridnim
solarnim konstrukcijama i superizolaciji kad sam shvatio ...
"Oprostite ", rekao sam. "Mi sanjamo! Svi mi, jesam li u pravu?
Zar ovo nije san?"
"U pravu si", rekao je Richard iz budunosti. "Ovo je prvi put
da smo uspjeli s vama oboma stupiti u vezu. Ve godinama
vjebamo, s vremena na vrijeme - i svakim snom postajemo sve
bolji!"
Trepnuo sam. "Godinama ste vjebali i ovo je prvi put da ste
doli do nas?"
"Razumjet e to ti govorim kad sam isproba. Dugo e se
susretati s ljudima koje nisi vidio - sebe u razliitim

budunostima, svoja druga ja, prijatelje koji su umrli. Dugo e

vremena morati uiti prije nego bude spreman preuzeti ulogu
uitelja. Trebat e ti dvadeset godina. Dvadeset godina vjebe i
poprilino e uspjeno usmjeravati svoje snove, kad to bude
elio. Tada e se okrenuti i poeti se zahvaljivati svojim
precima. "
"Precima? " Leslie je upitala. "Zar smo mi stari? " "ao mije",
rekao je. "Lo izbor rijei. Vaa je budunost naa prolost. Ali
i naa je budunost vaa prolost. im se oslobodite okova
vremena i nastavite vjebati, razumjet ete. Sve dok vjerujemo u
tijek vremena, vidimo postojanje umjesto postojanja. Izvan
vremena, svi smo mi jedno."...
"Drago mi je da nije sve tako sloeno ", rekla je Leslie. Morao
sam se ubaciti. "Oprostite. Zna mene i kako stojim s naslovima
knjiga. Jesam li ikada pronaao pravi? Jesam li ikada napisao
knjigu i objavio je i jednostavno se ne mogu ... jesam li ikada
pronaao naslov? "
Richard iz budunosti nije imao dovoljno strpljenja za moje
sumnje. "Ovaj san ne sanja kako bi ga saznao. Da, pronaao si
naslov; da, objavio si knjigu. "
"To je sve to elim znati", rekao sam. I zatim, moleivo: "Koji
je naslov?"
"Cilj ovog sna jest da sazna neto drugo ", rekao je. "Imamo ...
nazovimo to pismom ... pismo od nas iz daleke budunosti.
Tvoje zamisli o stupanju u vezu s Dickom i Leslie, one su
pokrenule nekakvo kolo. Sada nas se poprilino mentalno
dopisuje.
Sve to si elio da tvoja mlaa izdanja saznaju, preneseno im je.
Male promjene, podsvijest, ali oni su drukiji, moda nee
morati proi kroz sve to smo mi proli. Naravno, morat e se
suoiti s nekim nedaama, ali postoji mala ansa da nee morati
nauiti kako voljeti."
"Pismo koje smo primili", rekla je Leslie iz budunosti, "kae:
sve to znate je istina/" Poela se gubiti, prizor je poeo
treperiti. "Ima jo toga, ali sluajte: Nikada ne sumnjajte u_ono
tg.znate. Nije to bio samo simpatian naslov knjige, mi smo
mostovi..."

Zatim je san nestao, pretvorio se u prtljagu punu okoladnih

kolaia, potjeru automobilima, u parobrod na kotaima.
Nisam probudio Leslie, ali sam ispunio stranice biljenice koja
je stajala na mom nonom ormariu, prisjeajui se to se
dogodilo prije kolaia.
Kad se sljedeeg jutra probudila, rekao sam: "Dozvoli mi da ti
ispriam svoj san." "Kakav san?" upitala me. "Susret s nama u
kui iji si nacrt napravila." "Richarde!" rekla je. "Sjeam se!
Dozvoli meni da ga ja tebi ispriam! Mjesto je bilo predivno,
jeleni su pasli, jezerce je bilo zrcalo cvjetnih polja Oregona.
Nacrt, solarna kua e uspjeti! Unutra je svirala glazba, i drvee
i knjige ... tako prozrana i svijetla! Danje bio predivan, pun
boja, a Dolly i Angel su nas gledale, prele su u snu, debele stare
make. Vidjela sam novu knjigu, na polici!" "Da? Jesi? Koji je
naslov? Reci mi!"
Naprezala se prisjetiti. "Wookie, ao mije! Ne mogu se sjetiti..."
"Oh, to sad. Nemoj se kuditi", rekao sam. "Luda znatielja.
Kakav san, zar ne?" "Govorio je o vjenosti."
47.
Sjeanja na smrt sam proitao jedne veeri nedugo nakon to
sam poela itati ivot poslije ivota i to sam vie razmiljao,
nastavila je itati do kraja odlomka i stavila oznaku za knjige
kako bi oznaila stranicu do koje je dola.
- kad kaem da je smrt najee kaotian, nepotreban problem,
neto to nas zaskoi moda ba u trenutk, .kad smo pronali
jedinu osobu na ovome svijetu od koje se nikada ne elimo
rastati, pa ak niti na jedan dan, a smrt kae da je nije briga, da
e nas nasilno razdvojiti?"
Gvorila je.
"Aha!" rekao sam. "Je li samoubojstvo jedini izbor? Zar ne
postoji bolji nain od neplaniranog i prisilnog naputanja ovog
svijeta kako je to obiaj na Zemlji?"
"Daj da pogodim", rekla je. "Ti ima plan koji namjerava
predloiti? Ali prije svega, elim ti rei da sam sretna ovdje i da
me, sve dok si i ti tu, ne optereuje iznenadna smrt."
"ekaj malo. Posluaj me. Mislim da e ti se moj plan svidjeti
zbog tvog smisla i potrebe za redom: Zato, umjesto iznenadne

smrti, ljudi ne bi mogli ivjeti do trenutka kad sami odlue: 'U

redu! Uinili smo sve zbog ega smo doli ovamo, ne postoji
planina na koju se nismo popeli, nita to nismo spoznali a to
smo eljeli nauiti, proivjeti smo lijep ivot', i onda, u
savrenom zdravstvenom stanju jednostavno sjesti, njih dvoje
ispod drveta ili zvijezde, i podii se izvan tijela i nikada se vie
ne vratiti?"
"Kao u knjigama koje itamo", rekla je. "Ba lijepa zamisao! Ali
mi ne ... mi to ne inimo zato to ne znamo kako." "Leslie!"
rekao sam ispunjen svojim najnovijim planom, "ja znam
kako!"
"Ali ne jo, molim te", rekla je. "Moramo sagraditi nau kuu i
moramo misliti na make i rakune, i mlijeko u hladnjaku e se
pokvariti i na potu treba odgovoriti; tek smo poeli."
"U redu. Ne jo. Ali palo mi je na pamet, dok sam itao knjige o
iskustvima na rubu smrti, ona su istovjetna izvantjelesnim
iskustvima u knjigama o astralnim putovanjima! Smrt nije nita
vie od naputanja tijela u koje se vie nikada ne vraamo! A
izvantjelesno naputanje tijela se moe nauiti!"
"ekaj malo", rekla je. "Hoe rei da jednostavno moemo
izabrati prekrasan zalazak sunca, napustiti naa tijela i vie se
nikada ne vratiti?" "Da, jednog dana."
Pogledala me ispod oka. "Misli li ozbiljno?" "Sto posto. Zaista!
Zar te ne rastuuje pomisao da te moe pregaziti kamion? Zar te
ne rastuuje razdvajanje, gubitak jednog ili dva dana, stoljee ili
dva naeg zajednitva?"
"Zajednitvo mi se svia", rekla je. "I ja mislim ozbiljno: ako
umre, neu vie eljeti ivjeti."
"Znam", rekao sam. "l zato, jedino to nam preostaje jest da
nauimo putovati izvan tijela, poput duhovno naprednih ili
vukova." "Vukova?"
"Proitao sam to u knjizi o vukovima. Neki su zoolozi uhvatili
dva vuka, vuka i vuicu, u klopku, ljudsku klopku koja ih niti na
jedan nain nije ozlijedila. Stavili su ih u veliki kavez u
stranjem dijelu kombija i odvezli ih u zooloki vrt. Kad su
stigli na cilj, podigli su kavez i otkrili da su oba vuka ... mrtva.
Nisu bili bolesni, niti ozlijeeni, nita im nije bilo. Vukovi se

nisu eljeli razdvojiti, nisu eljeli ivjeti u kavezu. Svojevoljno

su odluili da vie ne ele ivjeti i zajedno su napustili ovaj
svijet. Nisu pronali nikakvo medicinsko objanjenje.
Jednostavno su otili." "Je li to istina?"
"Pisalo je u knjizi o vukovima, znanstvenoj. I ja bih sigurno
uinio isto da sam na njihovom mjestu, a ti? Zar ne misli da je
to jedan civiliziran, inteligentan nain kako napustiti ovaj
planet? Ako je cijela zemlja, ako je cijeli prostorno-vremenski
ustroj samo san, zato se ne bi probudili njeno i sretni negdje
drugdje, umjesto da vritimo da ne elimo otii odavde?"
"Zar zaista misli da to moemo uiniti?" upitala je. Moj ju je
plan pogodio u icu, njezin osjeaj i potrebu za redom.
Tek to je zavrila s pitanjem, vratio sam se natrag u krevet s
desetak knjiga koje su stajale na naim policama. Istraivanje i
vjebanje astralne projekcije, Izvantjelesna putovanja, Uzviena
pustolovina, Praktini vodi kroz astralnu projekciju, Um izvan
tijela. Njihova je teina stvorila krater u madracu.
"Ovi ljudi tvrde da se moe nauiti. Nije lako i treba puno raditi,
ali moe se nauiti. Pitanje je: Vrijedi li se uputati u tako
neto?" Namrgodila se. "U ovom trenutku moram rei ne, ali
ako umre sutra, bit e mi ao jer nisam nauila."
"Onda moramo napraviti kompromis. Nauit emo onaj dio o
izvantjelesnim iskustvima, a onaj drugi, smrt, odnosno trenutak
kada odluimo da se neemo vratiti u naa tijela, ostavit emo za
kasnije, puno kasnije. I prije smo imali izvantjelesnih iskustava,
i ti i ja, i samim time znamo da su mogua. Na nama je da sada
nauimo putovati izvan tijela, kada to poelimo i zajedno.
Mislim da ne bi trebalo biti toliko teko."
Bio sam u krivu. Bilo je jako teko. Problem je bio u tome to
smo morali otii spavati, ali ne zaspati u doslovnom smislu
rijei, nismo smjeli izgubiti svjesnost da smo odvojeni od tijela.
Tako je neto jednostavno razumjeti u budnom stanju. Sauvati
svjesnost u stanju sna koji te vue prema dolje - to nije
jednostavan zadatak.
Noima smo itali knjige o astralnim putovanjima, obeavali
smo jedno drugom da emo se sresti iznad naih usnulih tijela,
ugledati se i svega se sjeati kad se probudimo. Nismo imali

sree. Proli su tjedni. Mjeseci. Vjeba nam je prerasla u naviku

koja je trajala jo dugo nakon to smo proitali sve knjige.
"Ne zaboravi da se mora sjeati ..." rekli bismo jedno drugom
prije nego bismo ugasili svjetlo.
Zaspali bi isprogramirani za susret iznad naih tijela; ona bi
otila u Pennsvlvaniju, a ja bih stajao na krovu u Pekingu. Ili bih
se ja naao u kaleidoskopu budunosti, a ona u devetnaestom
stoljeu gdje je odravala koncerte.
Pet mjeseci predane vjebe i probudio sam se, moralo je biti
negdje oko tri sata ujutro.
Pokuavao sam pomaknuti glavu na jastuku, promijeniti
poloaj, kad sam shvatio da se ne mogu pomaknuti zato to se
jastuk nalazio dolje na krevetu, a ja sam lebdio na leima, dva
metra visoko u zraku.
Potpuno budan. Lebdio sam. Sobu je ispunjavalo srebrnastosivo svjetlo. Mjeseina, rekao bih, ali nije bilo mjeseca. Tamo
su zidovi, glazbena linija; ondje je krevet, knjige uredno
posloene na njezinom nonom ormariu, a razbacane na
mojem. A tu su bila i naa tijela, uspavana!
Udar zapanjenosti, poput plave vatrene strijele u meni u noi,
zatim erupcija sree. Ono je moje tijelo, dolje; ona neobina
stvarica na krevetu sam ja, sklopljenih oiju, usnuo! Nisam to
uistinu ja, naravno ... ja, sam gledao iz zraka.
Sve to sam pomislio, te prve noi, bilo je podvueno crtom ili
zavreno znakom usklika.
Djeluje! Tako je lako! To ie ... sloboda! HURA!
Knjige su govorile istinu. Pomislio sam na micanje i pomaknuo
sam se, klizio sam zrakom kao kliza na ledu. Ne bih mogao rei
da sam imao tijelo, ali isto tako ne mogu rei da sam bio
bestjelesan. Osjeao sam tijelo - magliasto, sivkasto, tijelo
duha. Nakon duge i predane vjebe, kako je mogue daje sada
to tako lako? Krajnja svjesnost. U usporedbi s ovim
sveznajuim ivotom, dnevna je svjesnost tek hodanje u snu!
Okrenuo sam se u zraku i pogledao iza sebe. Blijeda, jedva
vidljiva, sjajna nit protezala se od mene do mojeg uspavanog
tijela. To je nit o kojoj smo itali, srebrna nit koja povezuje

ivueg duha i njegovo tijelo. Prerezi nit, kau, i otii e bez

povratka.
U tom trenutku, iza mene je zasvijetlila namrekana aura,
usporila je kako bi lebdjela iznad Leslie u krevetu i nestala u
njezinom tijelu. Sekundu kasnije ona se pomaknula, okrenula se
ispod pokrivaa; njezina je ruka dodirnula moje rame. Osjeao
sam se kao da me neto povuklo iza lea; njezinim sam dodirom
naglavce bio katapultiran u javu.
Moje su se oi naglo otvorile u sobi mranijoj od ponoi... toliko
mranoj da nije bilo vano jesu li otvorene ili zatvorene.
Ispruio sam ruku kako bih upalio lampu. Srce mi je snano
tuklo.
"Wookie", rekao sam. "Draga, jesi li budna?"
"Mmm. Sada jesam. to se dogodilo?"
"Sve je u redu!" tiho sam uzviknuo. "Uspjelo je! Uspjeli smo!"
"Uspjeli smo?"
"Bili smo izvan naih tijela!"
"Oh, Richie, jesmo li? Ne sjeam se ..."
"Ne sjea se? to je posljednje ega se sjea prije ovog
trenutka?"
Rukama je pomaknula svoju zlatnu kosu s oiju i nasmijeila se
sneno. "Letjela sam. Lijep san. Letjela sam iznad polja ..."
"Znai da je istina! Sjeamo se naih izvantjelesnih putovanja
kao snova u kojima letimo!"
"Kako zna da sam napustila tijelo?"
"Zato to sam te vidio!"
Moje su je rijei razbudile. Ispriao sam joj sve to se dogodilo,
sve to sam vidio.
"Ali 'vidjeti' nije izraz za izvantjelesni vid, wook. Ne radi se
toliko o vienju koliko o znanju, detaljnom znanju koje je
jasnije od samog pogleda." Ugasio sam svjetlo. "Soba ovako
mrana, a ja sam vidio sve. Glazbenu liniju, police, krevet, tebe i
sebe ..." U mraku je sve zvualo impresivnije, razgovarati o
uvidu.
Upalila je svjetlo, sjela na krevet, namrgodila se. "Ne sjeam
se!"

"Prola si pokraj mene poput NLO-a sagraenog od rua i

ivanica; zaustavila si se u zraku i kao da si se otopila u svom
tijelu. Zatim si se pomaknula i dodirnuta me i bum! Bio sam
budan. Da me nisi dodirnula u tom trenutku, ne bih se sjeao."
Prolo je jo mjesec dana prije nego se dogodilo ponovo, i tada
se zbilo gotovo obrnuto. Do jutra je ekala kako bi mi sve
ispriala.
"Dogodilo mi se isto to i tebi, wook! Osjeala sam se poput
oblaka na nebu, lagana poput zraka, l bila sam sretna! Okrenula
sam se, pogledala prema krevetu i ti si spavao i Amber, slatka
mala Amber je spavala na mome ramenu, ba onako kako je
obiavala spavati! Rekla sam: 'AMBER!', a ona je otvorila oi i
pogledala me kao da nikada nije otila. Zatim je ustala i poela
koraati prema meni i tu je kraj, probudila sam se u krevetu."
"Jesi li se osjeala kao da mora ostati u krevetu?"
"Ne, ne! Mogla sam otii bilo kamo u svemiru, kamo god
poelim, mogla sam otii susresti se s bilo kime. Osjeala sam
se kao da imam arobno tijelo ..."
Sobom je zavladala tiina.
"Uspjeli smo!" rekla je uzbuena ba kao to sam i ja bio.
"Putujemo drugim dimenzijama!"
"Idui bismo mjesec", rekao sam, "moda mogli sve ponoviti!"
No dogodilo se ve sljedee veeri.
Ovaj sam puta sjedio u zraku kad sam se probudio iznad
kreveta, a pozornost mi je privukao ivahan lebdei oblik,
savreno sjajno srebrn i zlatan jedva metar udaljen, posebno
uoblienje ljubavi.
Oh, Boe! pomislio sam. Leslie koju sam gledao svojim oima
jest samo mali dio prave Leslie! Ona je tijelo u tijelu, ivot u
ivotu; otvara se i otkriva i opet se otvara i otkriva ... hou lije
ikada upoznati u cijelosti?
Rijei nisu bile potrebne, znao sam sve stoje eljela da znam.
Spavao si, a ja sam bila ovdje i nagovara te da izae, Richie,
molim te, izai... i posluao si me Zdravo draga! Bog, najdraa, bog!

Krenuo sam prema njoj i kad su se naa svjetla dodirnula,

osjeali smo se isto kao da se drimo za ruke, no ipak
neusporedivo blii, uivali smo.
Gore!- pomislio sam prema njoj. - Polako. Pokuajmo se popeti.
Poput dva topla balona, podizali smo se zajedno kroz strop kao
daje samo hladan zrani pokrov.
Krov kue je nestajao ispod nas, grubo obraena indra
prekrivena iglicama bora, cigleni dimnjak, televizijska antena
okrenuta prema civilizaciji. Dolje na balkonu i trijemu, cvijee
je spavalo u teglama.
Nalazili smo se iznad drvea, polagano lebdjeli iznad vode, u
noi ispunjenoj zalutalim pahuljastim oblacima na zvjezdanom
nebu; tanuni vitiasti oblak runjavac, vidljivost neograniena,
vjetar junjak brzine dva vora. Temperature nije bilo.
Ako je ovo ivot, pomislio sam, neopisivo je ljepi od bilo ega
to sam ikada ...
Da - uo sam Leslie kako razmilja. - Da. -Pohrani ovo u tu
tvoju zapanjujuu memoriju, rekao sam joj. -Nee zaboraviti
sve ovo kad se probudimo]-Ti, takoer... Poput uenika pilota na naem prvom samostalnom letu,
polagano smo se i zajedno micali, nikakvih naglih kretnji.
Uope se nismo bojali visine, nismo osjeali strah jai od straha
koji osjeaju dva oblaka koji padaju, dvije ribe koje se dave.
Kakva god da su to bila tijela, bila su besteinska, bez mase.
Mogli smo jedriti kroz eljezo, kroz sredite Sunca, samo da
smo to poeljeli. Vidi li? Nit? Kad je to rekla, sjetio sam se i pogledao. Dvije sjajne paukove
mree protezale su se od nas prema kui.
Mi smo zmajevi - duhovi na konopcima - pomislio sam. - Jesi li
spremna za povratak? -Lijep i polagan. -Ne moramo se vratiti
Ali elimo, Richie! -Lijepo i polagano, lebdjeli smo natrag iznad
vode prema kui,
kroz zapadni zid spavae sobe. Zaustavili smo se kod police s
knjigama. Vidi? - pomislila je. - Vidi li? Ono je Amber!
-Pahuljasti svjetlei oblik lebdio je prema Leslie. Bog, Amber!
Bog, mala moja Amber! -

Osjeaj je bio uzvien, iz svjetlosti se irila ljubav. Ostavio sam

ih polako i nastavio se kretati po sobi. to kada bismo eljeli
razgovarati s nekim? Ako Leslie poeli porazgovarati s njezinim
bratom koji je umro kad joj je bilo devetnaest godina, kad bih ja
poelio razgovarati s mojom mamom, s mojim ocem koji je
nedavno umro, to bi se dogodilo ?
Kakvo god daje ovo stanje, izvantjelesno, pitanja dolaze
zajedno s odgovorima. Ako elimo razgovarati s njima, moemo
to uiniti. Moemo biti s kime god osjeamo vezu i tko eli biti s
nama.
Okrenuo sam se i pogledao iza sebe u njih dvije, enu i maku, i
po prvi puta primijetio srebrnu nit koja se protezala od make.
Protezala se kroz tamu prema koari na podu i bijeloj
uspavanoj pahuljici. Da sam imao srce, poskoilo bi.
Leslie! Amber ... Amber je maka Angel T. I kao da ima ulogu u predstavi koje nismo bili svjesni, u tom se
trenutku naa druga maka, Dolly, sjurila predvorjem najveom
moguom brzinom i skoila na krevet poput etverononog
motocikla.
U sljedeem nas je trenutku nasilno probudila maka
koraajui po nama i sve smo zaboravili.
"DOLLY!" viknuo sam, ali ona je ve skoila s kreveta prema
zidu i ponovo odjurila hodnikom. Tako se naime ona zabavljala.
"Oprosti, wook", rekao sam. "Oprosti to sam te probudio."
Upalila je svjetlo.
"Kako si znao daje to Dolly?" upitala me pospano.
"Bila je Dolly. Vidio sam je."
"U mraku? Vidio si Dolly, smee-crnu maku, koja je jurila
najveom moguom brzinom, u tami?"
U istom smo se trenutku oboje sjetili.
"Bili smo vani, zar ne?" upitala je. "Oh, vvookie, bili smo
zajedno i bili smo u oblacima!"
Zgrabio sam biljenicu, napipao olovku. "Brzo, odmah. Reci mi
sve ega se sjea."
Od te veeri nadalje, izvantjelesna smo putovanja sve lake
izvodili, svaki je uspjeh utirao put za sljedei.

Nakon prve godine vjebe mogli smo se sresti izvan tijela

nekoliko puta mjeseno; sumnja da smo posjetitelji na ovom
planetu rasla je sve dok nismo bili u stanju smjekati se jedno
drugom, zainteresirani promatrai, u sredini veernjih vijesti.
Zbog vjebe, smrt i tragedija koje smo gledali na Kanalu 5 nisu
bile smrt i tragedija; bile su dolasci i odlasci, pustolovine
beskrajno monih dua. Veernje su vijesti prerasle iz tmurnih
zastraujuih novosti u izvjetaje razliitih stupnjeva, u testove
koji su jo stajali pred nama, mogunosti za ulaganja u drutvo,
u izazove i rukavice baene nam u prsa.
"Dobra veer, Ameriko, ja sam Nancy Vijestonoa. Slijedi
veeranja lista strahota u svijetu. Duhovni hvalisavci, ako elite
napredovati putem spaavanja, sluajte: danas na Bliskom istoku
..." ita nadajui se da e se spasioci javiti. "Zatim slijedi lista
vladinih neuspjeha! Uiva li itko popravljati birokratske
katastrofe? Nakon kratke propagandne stanke, otvorit emo
Sanduk izabranih problema. Ako moete ponuditi rjeenja,
obvezno nas gledajte!"
Nadali smo se da emo izvantjelesnim putovanjima nauiti kako
postati gospodar, a ne rtva tijela i njegove smrti. No nismo
znali da e zajedno s lekcijama doi i perspektiva koja e
izmijeniti sve ostalo - kad iz rtve prerastemo u gospodare, to
radimo s naom moi?
Jedne veeri, nakon pisanja, dok sam sipao maju hranu i
malene sljezove kolaie u posudu rezerviranu za none posjete
Rakunice Racquel, Leslie je dola nadgledati me. Ranije je
prestala raditi na raunalu kako bi se upoznala sa stanjem u
svijetu.
"Jesi li vidjela ita na vijestima", rekao sam, "u to bi eljela
uloiti?"
"Sprjeavanje nuklearnih katastrofa, ratova, kao i uvijek.
Svemirske kolonije, moda; spaavanje Zemlje, naravno, i
kitova, ugroenih
ivotinjskih vrsta." Posuda s hranom je djelovala primamljivo i
ukusno kad sam zakiljio i pogledao stanje oima rakuna.

"Previe sljezovih kolaia", rekla je uzevi ih nekoliko s

gomile. "Hranimo Rakunicu Racquel, a ne Praia Hoggieja."
"Mislim da bi joj veeras moglo odgovarati nekoliko vie. to
vie sljezovih kolaia pojede, vie e malenih ptica ostati ivo."
Bez rijei, Leslie je vratila viak kolaia i otila pripremiti kau
za nas. Ostavio sam hranu za rakunicu, zatim legao pokraj svoje
supruge
u dnevni boravak.
"Mislim daje individualno napredovanje najbolja mogunost ",
rekao sam. "Ti i ja, uimo ... da postoji neto to moemo
kontrolirati!"
"Ali jo uvijek nismo iskusili izvantjelesne izlete na druge
razine, jesi li primijetio?" zadirkivala me. "Zar se jo uvijek
nismo spremni oprostiti s ovim planetom?"
"ini se da nismo", rekao sam. "Dovoljno je da moemo otii
ako elimo, kad god poelimo. Moda smo stranci na Zemlji,
wookie, ali suvie smo toga ovdje proivjeti! Godine kolovanja
kako da koristimo svoja tijela, civilizacija, zamisli, jezik. Kako
promijeniti stvari. Jo uvijek nismo spremni sve to odbaciti.
Drago mi je da se nisam ubio prije toliko vremena, prije nego
sam upoznao tebe." Pogledala me, znatieljna. "Jesi li znao da se
pokuava ubiti?" "Ne svjesno, mislim da nisam. Ali isto tako ne
mislim da su izleti do ruba bili sluajnosti. Samoa mije
predstavljala veliki problem, tada, nisam mario hou li umrijeti,
na neki bi mi nain smrt predstavljala novu pustolovinu."
"Kako bi se osjeao", rekla je, "da si se ubio i tek onda otkrio da
se tvoja srodna dua jo uvijek nalazi na Zemlji, da te eka?"
Rijei su se zamrznule u zraku. Jesam li se pribliio smrti vie
nego to sam toga bio svjestan? Zajedno srno sjedili na
unajmljenom kauu, sumrak se polako stapao s tamom. "GRR!"
promrmljao sam. "Kakva pomisao!" Samoubojstvo, kao i
umorstvo - nekreativno! Svaki bi ovjek, dovoljno oajan da
poini samoubojstvo, pomislio sam, trebao isto tako biti
dovoljno oajan da izabere kreativnu krajnost kako bi rijeio
probleme: pobjei u pono, ukrcati se na brod za Novi Zeland i
poeti sve ispoetka, uiniti neto o emu je oduvijek sanjao, ali
se bojao upustiti u ostvarenje snova.

U tami sam primio njezinu ruku. "Kakva pomisao!" rekao sam.

"Tu sam ja. Upravo sam poinio samoubojstvo i odvojio se od
svog tijela i zatim shvatio, prekasno ... da bih te sreo, sluajno,
na putu za Novi Zeland preko Los Angelesa, ali, sam sam sebi
oduzeo ivot! 'Oh, ne!' uzviknuo bih. 'Ba sam ispao budala!"'
"Jadna moja budalo", rekla je. "Ali uvijek bi mogao poeti
ispoetka u drugom ivotu."
"Naravno da bih mogao. I bio bih etrdeset godina mlai od
tebe." "Od kada smo poeli brojati godine?" Zadirkivala me
zbog moje proturoendanske kampanje.
"Nije stvar u godinama. Problem je u tome to ne bismo bili
usklaeni. Ti bi rekla neto u vezi mirovnih mareva ili Banthe,
a ja bih sjedio poput mrtvog puhala i rekao: 'to?' Osim toga,
drugi bi ivot bio tako neugodan! Moe li se zamisliti da
postaje ponovo beba? Ui ... hodati? Proivljava pubertet?
Pravo je udo da smo ovaj puta preivjeli adolescenciju. To je
pravo udo. Da ponovo ima osamnaest godina, dvadeset i
etiri? To je vea rtva, nego to sam spreman prinijeli u
sljedeih tisuu godina; najvjerojatnije vie nikada, hvala.
Radije bih bio tuljan."
"A ja u biti tuljan zajedno s tobom", rekla je. "Ali, ako je ovo
na posljednji ivot na Zemlji u sljedeih nekoliko stoljea,
trebali bismo ga iskoristiti. Zato su nam vani drugi ivoti?
Stvari koje smo postigli u ovom ivotu - Hollywood, ivot u
kamp kuici, borba za spaavanje ume - zato e nam to biti
vano za tisuu godina, ili veeras, osim zato to smo neto
nauili iz njih? Znanje koje
smo stekli jest sve! Mislim da smo ovaj puta lijepo zapoeli.
Hajde da jo malo ne budemo tuljani." Mekoljila se, tresla.
"eli li deku ili vatru?"
"Ne, samo ibicu ..."
Maleni nas je plamen obasjavao toplim sjajem koji se irio od
sitne drvene penice prema njezinim oima, kosi.
"U ovom trenutku", rekla je, "kad bi mogao uiniti to god
poeli,
to bi uinio?" "Ja MOGU uiniti sve."

"to bi uinio?" ustrajala je pribliivi mi se i promatrajui

vatru.
"elio bih izrei sve to smo nauili." Moje su me rijei prisilile
da trepnem. Zar to nije neobino, pomislio sam. Ne elim vie
traiti odgovore, elim ih davati! Zato ne, kad smo pronali
ljubav, kad konano znamo kako funkcionira svemir? Ili samo
mislimo da znamo.
Podignula je pogled s vatre i pogledala me. "Ono to smo
nauili jest jedino to nam je preostalo. eli to ispriati?" Lea
je okrenula vatri i nasmijala se, testirajui me. "Ne zaboravi da
si ti sam napisao da sve to kae ne mora biti tono, odnosno
moe biti
krivo."
"Moe biti krivo", sloio sam se. "Ali kad sluamo neije
odgovore, ne sluamo zapravo nekoga, zar ne? Sluamo sami
sebe dok oni govore; mi sami odreujemo ovaj je dio istinit, a
ovaj luckast, a ovaj je dio ponovo istinit. Zato je zabavno sluati
nekoga. A kad govorimo vano je da to manje zastranimo u
odnosu na ono koliko
bismo mogli."
"Znai ponovo razmilja o predavanjima", rekla je.
"Moda. Bi li mi se pridruila na govornici, rekli bismo im sve
to smo zajedno otkrili? Ne bismo se bojali govoriti o runim
vremenima, ili lijepim. Govorili bi onima koji trae. Ispriali
bismo im kakav je bio na put, dali bismo im nadu da postoji iivjeli-su-zauvijek-sretno! Kako mi je ao to i sam nisam isto
uo prije mnogo godina!"
Tiho mi je odgovorila. "Mislim da ne bih to mogla uiniti s
tobom. Mogu organizirati. Primiti se organizacijskog dijela, ali
ne elim stajati za govornicom."
Neto nije bilo u redu. "Ne eli? Ali postoje stvari koje zajedno
moemo ispriati, a to niti jedno od nas ne moe uiniti samo.
Ja ne mogu govoriti o onome kroz to si ti prolazila, a n, ti ne
moe govoriti o mojim mukama; jedini je nain da to uinimo
zajedno! "Mislim da ne mogu", rekla je.
"Ridr^kad sam govorila protiv rata, mase su bile neprijateljski
raspoloene, bojala sam se stati pred njih. Ali morala sam, no

obeala sam samoj seb! da kad zavrim s govorom, to vie

nikada neu ponoviti. Nikada. Ni zbog ega. Mislim da to nisam
u stanju uiniti. Ba si smijena", rekao sam joj. "Rat je gotov!
Danas ne govorimo o ratu. Danas govorimo o ljubavi!"
Njezine su oi ispunile suze. "Oh, Richie!" rekla je. Ja sam im
tada govorila o ljubavi!"
48.
"Gdje pronalazite svoje luckaste ideje?" upitao je gospodin koji
je sjedio dvadeset redova dalje. Bilo je to prvo pitanje u drugom
e ljudi se zakaljalo u Civic Auditoriumu ... nije bio jedini
kojeg je to zanimalo.
Leslie se oslanjala na visokoj barskoj stolici na bini, odmah do
moje Bila je oputena, djelovala je smireno. U tom sam trenutku
s beinim mikrofonom etao meu publikom, birao izmeu
podignutih ruku podsjeajui se da ponovim pitanje tako da i om
na balkonu mogu uti i kako bih imao vremena razmisliti o
odgovoru.
"'Odakle mi takve luckaste ideje?'" ponovio sam. Za pola
sekunde
odgovor se materijalizirao, zatim su se stvorile i rijei koje sam
trebao izgovoriti.
"Ondje gdje pronalazim i one razumne", odgovorio sam. Zamisli
dolaze od vile sanjarke, vile etaice, i, kad sam mokar, kad se
sve s mene cijedi tako da ne mogu nita pribiljefcti, od vile
tuSirac*-Ono to sam ih uvijek molio jest: Molim vas, dajte mi
zamisli Koje ne tete mojoj intuiciji. "
"Intuitivno znam, na primjer, da smo stvorenja svjet a , ivota a
ne slijepe smrti. Znam da nismo ovdje kako bi nas nasilno
odveli iz
vremena i prostora u kojima se tu i sada dogaa na milijune
promjena, dobra i zla. Zamisao da smo fizika bia koja su se
razvila iz prvobitnih stanica u hranjivoj kai, ta ideja vrijea
moju intuiciju, koraa po njoj u kopakama.
Ideja da smo se razvili od ljubomornog Boga koji nas je
oblikovao iz praine kako bi bili prisiljeni birati izmeu
kleanja-i-molitvi i vatre-i-prokletstva, ta me najee pogaa.

Niti jedna mi vila sanjarka nikada nije dala takve zamisli. Cijeli
je koncept razvoja, za mene, pogrean.
Pa ipak nisam mogao pronai mjesto, niti osobu, nigdje, koja je
imala odgovore na moja pitanja, osim u samom sebi, a bojao
sam se samom sebi vjerovati. Bio sam prisiljen kroz ivot plivati
poput kita, uzimajui u sebe ogromne koliine morske vode,
onoga to su drugi ljudi napisali i mislili i rekli, okusiti sve i
zadrati dijelove znanja veliine planktona, koje je odgovaralo
onome u to sam elio vjerovati. Bilo to, to bi mi potvrdilo
daje ono to znam istina, to sam traio.
Od ove ovdje spisateljice nisam mogao prisvojiti niti mikroraia od svih njezinih knjiga koje sam proitao. Od ovog pisca
nisam razumio nita osim sljedeeg: Nismo kakvima se
doimamo. Hura! To sam, intuitivno, znao! Znao sam da je to
ISTINA! Ostatak je knjige mogao biti morska voda, ali kit je
zadrao reenicu.
Malo po malo mislim da gradimo svjesno razumijevanje znanja
s kojim smo roeni: istina je ono u to nae vrhovno ja eli
vjerovati.
Ali naa svijest nije zadovoljna sve dok tu istinu ne moemo
sroiti u rijei.
Prije nego to sam to spoznao, za samo nekoliko desetljea,
imao sam sustav razmiljanja koji mi je davao odgovore kad
postavim
pitanja." Uputio sam kratki pogled Leslie, a ona mi je mahnula
kako bi mi pokazala da je jo uvijek s nama.
"Koje je bilo pitanje?" upitao sam. "Oh. Odakle mi te luckaste
ideje? Odgovor: od vila sanjarki, vila etaica, vila tuiraica.
Knjinih vila. A u posljednjih nekoliko godina, od moje
supruge. Sada, kad imam pitanje, pitam je, a ona mi da odgovor.
Ako ve niste, predlaem vam da pronaete svoju srodnu duu,
to prije moete. Sljedee pitanje?"
Imamo toliko toga za ispriati, pomislio sam, a samo jedan dan
u svakom gradu koji nas zamoli da gostujemo kod njih i
odrimo predavanje. Osam sati nije ni priblino dovoljno. Kako
predavai u samo sat vremena uspiju rei ljudima sve ono to im

moraju rei? Na prvi sat, jedva smo iznijeli turu maketu svojih
gledita na svijet.
"Ona dama, ona koja sjedi daleko odostraga na desnoj strani..."
"Moje je pitanje namijenjeno Leslie. Kako znate da ste upoznali
svoju srodnu duu?" Moja me supruga kratko pogledala, u
njezinim se oima oitovao uas, podigla je mikrofon.
"Kako znamo da smo sreli srodnu duu?" ponovila je pitanje,
smireno, kao daje takve stvari stalno inila. "Nisam znala, kad
sam upoznala svoju. Dogodilo se to u dizalu. 'Idete gore?'
upitala sam ga. 'Da', odgovorio je. Niti jedno od nas nije znalo
to e nam te rijei znaiti sada.
etiri godine kasnije bolje smo se upoznali i iznenada smo
postali najbolji prijatelji. to sam ga bolje upoznavala, to sam
mu se vie divila, to sam sve vie bila uvjerena da je predivna
osoba!
To je klju. Traite ljubavnu vezu koja 5 vremenom postaje sve
bolja, u kojoj potovanje i divljenje rastu, te povjerenje koje
osnauje svaka oluja.
Otkrila sam da s ovim ovjekom mogu ostvariti intimu
ispunjenu slatkim elektricitetom i predivnim nabojima i da s
njim mogu pronai svoju sreu. Do tada sam mislila da su to
moji hirovi, daje to neto to samo ja traim, moje osobne
oznake srodne due. Sada mislim da su kod svih ljudi iste, ali da
se, dok ih oajniki pokuavamo pronai, zadovoljavamo s
manjim. Kako se usuujemo traiti vie kad su mlitavi ljubavnik
i osrednja srea ono najbolje to smo u
stanju pronai?
Istovremeno znamo da e se osrednjost pretvoriti u led; srea e
prerasti u bezimenu tugu, pregrt pitanja: Je li to ljubav mog
ivota, je li to sve to mogu dobiti, jesam li zato ovdje? Duboko
u naim srcima znamo da mora postojati vie i zato udimo za
osobom koju nikada nismo sreli.
Toliko se esto polovica para pokuava uzdii, poletjeti, dok
druga strana vue prema dolje. Jedna strana koraa naprijed, a
druga za svaki korak naprijed osigurava ona dva unatrag.
Najbolje je da sama pronaem svoju sreu, mislila sam, volim

svoje prijatelje i svoju maku, bolje mi je da ekam srodnu duu

koja nikada nee doi, nego da prihvatim dosadni kompromis.
- Srodna je dua osoba koja ima kljuanice u koje idu nai
kljuevi, i kljueve koji odgovaraju naim lokotima. Kad se
osjeamo dovoljno sigurno da ih otvorimo, nae najistinskije ja
izlazi van i moemo u potpunosti i iskreno biti ono to jesmo;
moemo dozvoliti da nas vole zbog onoga to jesmo, a ne zbog
onoga kako se pokuavamo predstaviti. Obje strane otkrivaju
svoje najbolje ja. Bez obzira na sve to moe krenuti po zlu oko
nas, s tom osobom smo sigurni u naem vlastitom raju. Naa je
srodna dua osoba koja s nama dijeli najskrivenije elje,
stremljenja, na osjeaj za put koji nas vodi ka cilju. Kad smo
dva balona, zajedno se moemo kretati samo prema gore, ako
vam se to dogodi, najvjerojatnije ste pronali svoju srodnu duu.
ivotna ljubav je osoba koja nam konano omoguava da
ivimo punim ivotom."
Na njezino veliko iznenaenje, sluateljstvo ju je nagradilo
pljeskom. Zamalo sam joj povjerovao u ono to mi je rekla, da
moe biti nesavrena na pozornici. Dokazala je suprotno.
"Razmiljate li na nain na koji on razmilja," sljedea je osoba
postavila pitanje, "slaete li se s njim u svemu?"
"Slaemo li se u svemu", ponovila je. "Veinu vremena. On
upali radio i otkrijem daje jedina osoba koju sam upoznala u
svome ivotu koja je takoer oarana gajdama. On je jedina
osoba koju sam upoznala koja zajedno sa mnom pjeva 'Alone
am F od Tubby the Tubaja, rije po rije, prisjeajui ih se iz
djetinjstva."
"S druge strane", rekla je, "na poetku se nismo mogli vie
razlikovati ... ja sam prosvjedovala protiv rata, Richard je bio
vojni pilot; menije uvijek bio dovoljan jedan mukarac
odjednom, a Ri-chardova se savrena ena nalazila u mnogim
enama. Oba je puta bio u krivu i zato se, naravno, promijenio.
Ali, na kraju krajeva, nije vano slaemo li se ili ne, ili tko je u
pravu. Ono stoje vano za nas dvoje ... jest da li se stalno
mijenjamo, da li rastemo, da li se svakim danom sve vie
volimo? To je ono to nam je vano." "Mogu li ja neto dodati?"
ubacio sam se. "Naravno."

"Sve to nas okruuje - kue, poslovi, automobili - to je

pozornica, scena na kojoj se odigrava naa ljubav. Sve to
posjedujemo, mjetana kojima ivimo, dogaaji u naim
ivotima: prazne scene. Kako je lako traiti scene, a zaboraviti
dijamante! Jedino to nam je vano, na kraju naeg boravka na
Zemlji, jest koliko smo i kako voljeli, kakva je bila naa ljubav?
Za vrijeme prve stanke veina je ljudi ustala i protegnula se,
neki su mi prili s knjigom traei autograme. Drugi su se
upoznali i razgovarali, bez formalnog predstavljanja, na mjestu
blizu bine koje smo za njih postavili.
Dok su se ljudi vraali na svoja mjesta kako bi posluati peti sat
naeg predavanja, dodirnuo sam Leslieno rame. "Kako si, mali
moj \vookiel Jesi li dobro?"
"Dobro sam", odgovorila je. "Ne osjeam se kao prije! Ovo je
prei vno!"
"Tako si pametna!" rekao sam. "Tako si mudra i lijepa. Mogla si
izabrati bilo kojeg mukarca na ovome svijetu."
Slegnula je moju ruku. "Izabrala sam ovog, hvala ti. Vrijeme je
da ponemo?"
Kimnuo sam glavom i ukljuio mikrofon. "Idemo dalje", rekao
sam. "Da nastavimo. Na bilo koje pitanje koje se postavlja u
sumrak ljudskog roda, obeavamo vam, moemo ponuditi
zadovoljavajui odgovor."
Toliko je toga to smo ispriali zvualo suludo, pa ipak, sve je
bilo istina ... kao da su dva fiziara, teoretiara, stala za
govornicu i rekla da se, kad putujemo brzinom slinom brzini
svjetlosti, pomlaujemo, da postajemo mladi od onih koji miruju
ili se koriste manjim brzinama; da je kilometar prostora blizu
Sunca drukiji od kilometra prostora blizu Zemlje zato to je
kilometar oko Sunca vie zakrivljen od onog oko Zemlje.
Luckaste ideje ija se vrijednost moe mjeriti u osmjesima, ali u
potpunosti istinite. Je li atomska fizika zanimljiva zato stoje
istinita ili zato to zvui suludo?
"Gospoo", rekao sam pokazavi enu koja je stajala u sredini
gledateljstva istovremeno se zapitavi kamo e nas odvesti.
"Namjeravate li umrijeti?"
Lako pitanje; odgovor smo podijelili.

Jedrili smo tog dana uz vjetar znanja koje nas je izmijenilo i

nauilo, kroz more pitanja: Zato imamo problema?
Moe li nas smrt rastaviti? Budui da ete rei da ne moe, kako
moemo razgovarati s prijateljima koji su umrli?
Postoji li zlo?
Kako je biti oenjen glumicom?
Jeste li prihvatili Isusa Krista kao svog osobnog Spasitelja?
emu nam slue drave i narodi?
Jeste li ikada bolesni?
Tko se nalazi u NLO-ima?
Je li ljubav koju osjeate sada drukija od one koju ste osjeali
prije nekoliko godina?
Koliko novaca imate?
Je li Hollywood doista tako glamurozan?
ak i ako je istina da sam prije ivjela, zato sam zaboravila?
Je li ona zaista prekrasna kako tvrdite? to ne volite jedno kod
drugog?
Jeste li se prestali mijenjati?
Moete U vidjeti vau budunost?
Kako nas moe promijeniti sve to ste nam ispriali?
Kako ste postali filmska zvijezda?
Jeste li ikada mijenjali svoju prolost?
Zato glazba na nas djeluje na nain na koji djeluje?
Uinite neto, pokaite nam vae nadnaravne moi, molim vas.
Zato ste tako sigurni da smo besmrtni?
Kako ovjek zna daje brak gotov?
Koliko jo ljudi promatra svijet na va nain?
Kamo da odemo kako bismo upoznali ivotnu ljubav?
Jedrili smo danom koji nam se inio kao da traje samo sekundu,
kao da smo i sami putnici koji putuju brzinom svjetlosti.
Ubrzo je doao i trenutak kad smo zatvorili vrata nae hotelske
sobe i sruili se na krevet.
"Nije bilo loe", rekao sam. "Dan nije bio lo. Jesi li umorna?"
"Ne!" odgovorila je. "Toliko je snage, toliko je ljubavi u zraku
na ovakvim okupljanjima. Dolazi srea i sve nas grli!"

"Sljedei bismo put mogli vjebati s aurama", rekao sam. "Kau

da na dobrim javnim okupljanjima zlatna svjetlost nadsvouje
publiku, i binu. Svi su naelektrizirani."
Pogledao sam njezinu bluzu. "Imam li doputenje milovati?"
Pogledala me ispod oka. "to to znai?"
"To je obiaj kadeta avijatiara. Nikada ne dodiruj drugu osobu
bez prethodne dozvole."
"Mislim da ti ne treba dozvola, gospodine Bach."
"Samo mi je palo napamet da bih te, prije nego ti rastrgam
odjeu, morao ljubazno zatraiti za dozvolu."
"Zvijeri", rekla je. "Kad me ovjek upitao ima li jo zmajeva na
ovome svijetu, trebala sam pokazati tebe."
Legao sam na lea, pogledao u prazan strop, sklopio oi. "Ja
sam zmaj. Ja sam takoer aneo. Ne zaboravi to. I ja i ti imamo
svoje tajne, svoje pustolovine, zar ne, istovremeno se kreemo
milijunima razliitih putova kroz vrijeme? to radimo, u tim
drugim vremenima? Ne znam. Ali kladio bih se u jednu
neobinu istinu, draga," rekao sam, "kladio bih se daje ono to
mi radimo sada ..."
"... povezano svjetlosnim nitima", rekla je, "s onime to smo
radili onda!"
Ostao sam zapanjen uvi je kako zavrava reenicu.
Leala je na svojoj strani kreveta, morsko plave oi netremice su
promatrale moje, poznajui me, svjesne znanja, sve vie svjesne
znanja.
Njeno sam se obratio ivotu koji je blistao i plesao iza njezinih
oiju.
"Zdravo, misterijo", apnuo sam.
"Zdravo, pustolovino."
"Kamo emo dalje?" upitao sam je, ispunjen naom
zajednikom snagom. "Kako emo promijeniti svijet?"
"Danas sam vidjela nau kuu", rekla je. "Kad me ona gospoa
pitala znamo li kakva nam je budunost. Sjea li se naeg sna?
One kue. Vidjela sam umu na otoku i istinu. Vidjela sam
mjesto na kojem emo sagraditi nau kuu koju smo posjetili u
snu."

Kutak se njezinih usana zakrivio u smijeak. "Misli li da mare,

sva naa jastva svugdje izvan vremena i prostora? S obzirom na
ono kroz to smo proli", rekla je, "misli li da e im smetati ako
prvo sagradimo nau kuu, a onda promijenimo svijet?"
49.
Mali rovokopa je brujao na brdu, ugledao me na livadi,
dokoturao se kako bi me presreo, njegova eljezna lica do pola
puna plodne zemlje za vrt.
"Bog, dragi!" Leslie je viknula nadglasavi brujanje motora.
Radnim danima je nosila teki bijeli kombinezon, a kosu je
drala uvijenu ispod ute radnike kape; rake su se krile u
kratim konim rukavicama koje su pridravale kontrole stroja.
Tih je dana bila gospodar rovokopaa. Uivala je u radovima na
kui koju je toliko dugo gradila u svojoj glavi. Ugasila je motor.
"Kako je moj dragi kova knjiga?" "Posve dobro", odgovorio
sam. "Ne znam to e ljudi misliti o ovoj knjizi. Rei e daje
preduga i previe seksi za pisca kao to sam ja. Ali meni se
svia. A danas sam pronaao i naslov!"
Podigla je kapu i stranjim dijelom rukavice pogladila elo.
"Konano! Koji je naslov?"
"Ve je tu, bio je ovdje ve dugo vremena. Ako ga i ti pronae,
tako emo nazvati knjigu, u redu?"
"Vrijeme je da i ja proitam knjigu, cijelu, od poetka do kraja?"
"Da. Jo samo jedno poglavlje i bit e zavrena." "Jo jedno
poglavlje", rekla je. "estitam!" Pogledao sam niz padinu iza
livade, preko vode prema otocima koji su plutali na obzoru.
"Ovo je lijepo mjesto, zar ne?"
"Raj! A trebao bi vidjeti kuu", rekla je. "Prve su fotoelektrine
ureaje danas ugradili. Uskai, odvest u te gore i pokazati ti
ih!" Stao sam na licu do pola ispunjenu zemljom. Pritisnula je
gumb za paljenje.
Stroj je oivio i, na tren, mogao sam se zakleti da je iznenadan
nalet brujanja, zvuk mojeg starog dvokrilca koji polagano kree
na livadi.
Napola sam sklopio oi, vidio sam ...
... udo, duh iz prolosti, kretao se livadom. Richard, putujui
prodava letenja, upalio je motor Fleeta posljednji put i sjeo u

letaku kabinu. Dodirivao je ruicu gasa spreman za poetak

potrage za svojom srodnom duom. Dvokrilac je rulao prema
naprijed.
to bih uinio daje sada ugledam, pomislio je, kad bih je
ugledao kako koraa poljem i govori mi daje priekam?
Osjetivi luckasti poriv, okrenuo sam se i pogledao.
Polje je prekrivala suneva izmaglica. Kroz polje do aviona,
duga zlatna kosa je leprala iza nje, trala je ena, trala je
najljepa ... Leslie Parrish! Kako je ... ?
Odmah je ugasio motor, presretan stoje vidi.
"Leslie! Jesi li to ti? "
"Richarde!" viknula je. "Ide gore?" Zaustavila se uspuhana
pokraj letake kabine. "Richarde ... ima li vremena poletjeti sa
mnom?"
"eli li... " rekao je i odjednom ostao bez daha, " eli li? "
Okrenuo sam se prema svojoj supruzi preplaen i zapanjen ba
kao i pilot kojeg sam vidio.
Prekrivena blatom, prekrasna, nasmijeila mi se, ivahna i
sretna. "Richie, pokuat e!" rekla je. "Poeli im sreu!"