Historijski Mitovi PDF

HISTORIJSKI MITOVI
NA BALKANU
ZBORNIK RADOVA
POSEBNA IZDANJA
Knjiga 1
Izdava:
Institut za istoriju, Sarajevo
Za izdavaa:
Dr. Husnija Kamberovi
Glavni i odgovorni urednik:
CIP -Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
316.64 (497.1) (082)
HISTORIJSKI mitovi na Balkanu : zbornik radova.
- Sarajevo : Institut za istoriju, 2003. - 330 str.
: ilustr. ; 24 cm. - (Posebna izdanja ; knj. 1)
Zbornik radova ... rezultat je trodnevne meunarodne
konferencije pod nazivom Balkanska drutva u promjenama
- Upotreba historijskih mitova, odrane od 7. do 9. novembra
2002. godine u Sarajevu ... - prelim. str. - Bibliografija
uz tekst
ISBN 9958-9642-1-X
1. meunarodna konferencija Balkanska drutva u
promjenama - Upotreba historijskih mitova (2002 ;
Sarajevo)
COBISS.BH-ID 12434182
HISTORIJSKI MITOVI
NA BALKANU
ZBORNIK RADOVA
INSTITUT ZA ISTORIJU U SARAJEVU

Sarajevo, 2003.
Zbornik radova Historijski mitovi na Balkanu tampan je uz finansijsku podrku

Ministarstava vanjskih poslova Norveke i Fondacije za izdavatvo -Fondacije za
nakladnitvo, Sarajevo
SADRAJ
PREDGOVOR /Husnija Kamberovi/.......................................................... 7
Pl Kolst: PROCJENA ULOGE HISTORIJSKIH MITOVA U

MODERNIM DRUTVIMA ...................................................... 11
Sreko M. Daja: BOSANSKA POVIJESNA STVARNOST I NJEZINI
MITOLOKI ODRAZI................................................................ 39
Husnija Kamberovi: TURCI I KMETOVI MIT O VLASNICIMA
BOSANSKE ZEMLJE .................................................................. 67
Jon Kvrne: DA LI JE BOSNI I HERCEGOVINI POTREBNO
STVARANJE NOVIH POVIJESNIH MITOVA? ...................... 85
Ivo Goldstein: GRANICA NA DRINI ZNAENJE I RAZVOJ
MITOLOGEMA ......................................................................... 109
Damir Agii: BOSNA JE NAA! MITOVI I STEREOTIPI O
DRAVNOSTI, NACIONALNOM I VJERSKOM
IDENTITETU TE PRIPADNOSTI BOSNE U NOVIJIM
UDBENICIMA POVIJESTI ................................................... 139
Historijski mitovi na Balkanu
Sadraj
Ivo ani: SIMBOLINI IDENTITET HRVATSKE U TROKUTU
RASKRIJE - PREDZIE MOST ............................................................ 161
Vjekoslav Perica: ULOGA CRKAVA U KONSTRUKCIJI
DRAVOTVORNIH MITOVA HRVATSKE I SRBIJE........... 203
Bojan Aleksov: POTURICA GORI OD TURINA: SRPSKI
ISTORIARI O VERSKIM PREOBRAENJIMA.................. 225
Ana Anti: EVOLUCIJA I ULOGA TRI KOMPLEKSA
ISTORIJSKIH MITOVA U SRPSKOM
AKADEMSKOM I JAVNOM MNJENJU
U POSLEDNJIH DESET GODINA ........................................ 259
Ulf Brunnbauer: DREVNA NACIONALNOST I VJEKOVNA
BORBA ZA DRAVNOST: HISTORIOGRAFSKI
MITOVI U REPUBLICI MAKEDONIJI (BJRM) .................... 291
AUTORI PRILOGA....................................................................................... 329
PREDGOVOR
Zbornik radova Historijski mitovi na Balkanu rezultat je trodnevne meunarodne konferencije pod nazivom Balkanska drutva u promjenama. Upotreba
historijskih mitova, odrane od 7. do 9. novembra 2002. godine u Sarajevu, u
organizaciji Instituta za istoriju u Sarajevu i Odjeljenja za istonoevropske
i orijentalne studije Univerziteta u Oslu. Konferencija je bila dio ireg zajednikog projekta suradnje ove dvije znanstvene institucije u okviru programa
suradnje Norveke sa zemljama Jugoistone Evrope. Na skupu su podnesena
ukupno 22 saopenja, a sudionici su bili iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Austrije, Bugarske, Norveke, Njemake, Sjedinjenih Amerikih Drava,
Turske i Cipra.
Odluili smo tampati dvije knjige (jednu na bosanskom/hrvatskom/
srpskom, a drugu na engleskom jeziku) koje se djelimino razlikuju. Ono
to smo smatrali najinteresantnijim za nae prostore objavljujemo u knjizi na
bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku, a ono to bi moglo biti zanimljivije za
inozemne znanstvenike, i iru inozemnu javnost, bit e objavljeno na engleskom jeziku slijedee godine. Dio referata bit e objavljen u obje knjige, dio
samo u jednom od izdanja, a neki referati nee biti objavljen ni u jednom od
planiranih knjiga.
Razlog za odustajanje od objavljivanja nekih saopenje u knjizi na
bosanskom/hrvatskom/srpskom nalazi se injenici da ta saopenja nisu izravno vezana za nae prostore te smo procijenili da ne bi privlaila panju naega
itateljstva. Na je cilj da dio tih saopenja (radi se, prije svega, o saopenjima
koja tretiraju mitove vezane za bugarsku, tursku i albansku povijest) publikujemo u nekom od narednih brojeva asopisa Prilozi, kojega objavljuje Institut
za istoriju u Sarajevu.
Predajui ovaj Zbornik radova iroj javnosti elimo potcrtati da na cilj
nije bio demitologizirati povijesne predrasude nego samo utvrditi odreene
Predgovor
modele stvaranja historijskih mitova, te ukazati na zloupotrebu povijesti,
odnosno (zlo)upotrebu izgraenih historijskih mitova u politike svrhe, to
je bilo veoma prisutno na balkanskim prostorima posljednjih decenija. Demitologiziranje povijesnih predstava nije mogue jednom knjigom nego jedino
izgradnjom znanstvenih institucija koje e nizom znanstvenih projekata suziti
prostor za mogue zloupotrebe povijesti.
Sarajevo, Holiday Inn, 7-9. novembar, 2002. godine
Sudionici Konferencije
Otvaranje Konferencije
Ambasador Kraljevine Norveke

Nj. E. gosp. Henrik Ofstad
Diskusija na Konferenciji
Diskusija na Konferenciji
10
Pl Kolst
PROCJENA ULOGE HISTORIJSKIH MITOVA

U MODERNIM DRUTVIMA
Uvod
Kad objanjavaju kako je dolo do izbijanja nedavnih ratova u bivoj Jugoslaviji, mnogi autori spominju pogubne efekte historijskih mitova u tom
regionu.1 Ti se mitovi esto pripisuju specifinom balkanskom mentalitetu, te
se smatra - eksplicitno ili implicitno - da je Balkan zaraen tim mitovima u
veoj mjeri od drugih dijelova Evrope. Prihvatam prvo, ali ne i drugo stanovite. Postoje jaki dokazi da su mitologizirane verzije prolosti doista utjecale
na miljenje mnogih graana bive Jugoslavije i navele ih da prihvate ratne
poklie svojih voa. To je, zapravo, i razlog to smo odluili organizirati ovu
konferenciju. Ali, ta sklonost nije, vjerujem, obiljeje balkanske kulture kao
takve. Dovoljno bi bilo sjetiti se iroke i veoma uinkovite upotrebe historijskih mitova od strane faistikih reima tokom Drugog svjetskog rata. Mitologiziranje prolosti nije iskljuivi monopol autoritarnih i totalitarnih drava,
Tim Judah, e Serbs: History, Myth and the Destruction of Yugoslavia, New Haven: Yale
University press, 2000; Robert Kaplan, Balkan Ghosts, New York: St. Martins Press,
1993; Noel Malcolm, A Short History of Bosnia, London: Macmillan, 1994, Noel Malcolm, A Short History of Kosovo, London: Macmillan 1998, Dunja Melcic, ed., Der Jugoslawien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, Opladen/Wiesbaden,
Westdeutcher Verlag, 1999.
11
Pl Kolst
ve se moe nai - i to u izobilju - i u zapadnim, demokratskim drutvima.2
Znaaj prouavanja historijskih mitova u balkanskim drutvima ne lei, stoga,
u onom to nam to ima kazati o navodno jedinstvenoj balkanskoj kulturi, ve
u onome ime moe doprinijeti naem razumijevanju univerzalnih kulturnih
matrica te politikih procesa koji se mogu nai i u ovome regionu.
Da li, ako se moe pokazati da su neki historijski mitovi koriteni za
izazivanje mrnje i poticanje agresije, iz toga proizlazi da su historijski mitovi
uvijek tetni za ljudske kolektive i da ih treba eliminirati? To je kontroverzno
pitanje koje dijeli istraivaku zajednicu na dva tabora, koje iz praktinih razloga moemo nazvati prosvjetitelji i funkcionalisti. Prosvjetitelji tretiraju
mitove kao suprotnost injenicama. Predstavljanje historije kojom se dokazive injenice izlau distorziji jeste mitsko. Irelevantno je da li je ta distorzija
rezultat neznanja, vlastitih elja ili namjerne manipulacije. U svakom sluaju,
injeniki tano prikazivanje prolosti jako je poeljno, i stoga je zadatak profesionalnih historiara da ponite mitove tako to e, da tako kaem, izbuiti
balone i pokazati da u njima nema niega.
Prosvjetitelji e se najee sloiti da se tano i precizno prikazivanje historije - Wie es eigentlich gewesen ist - ne moe postii. Prosvjetitelji nisu
ni naivni historicisti niti pozitivisti, i oni su spremni prihvatiti tezu da je sva
historija podlona selekciji i interpretaciji. Subjektivni elementi uvijek nau
nain da se nekako uvuku, ali to ne znai da treba otvoriti irom vrata da
nas preplavi nekontrolirani subjektivizam, tvrde oni. ak i ako se, u krajnoj
instanci, historijska objektivnost ne moe dosei, treba je zadrati kao ideal
kojem se historiari trebaju nastojati pribliiti koliko god je mogue.
Funkcionalisti imaju neto drugaije gledite. Oni stvaranje mitova vide
kao neizbjean element ljudske egzistencije i ljudskih drutava. Neki idu
jo dalje i insistiraju na tome da mitologije ne treba prihvatati uz gunanje
kao neizbjeno zlo, ve ih valja pozitivno pozdravljati kao jedan obogaujui
aspekt ivota; mitovi su dio grae od koje su sainjena drutva to dobro funkcioniraju.
Vidjeti, npr. analizu Godinjice Pearl Harbora 1991. g., autora Geoffrey M. Whitea, kao
mitske historije. Geoffrey M. White, Mythic History and National Memory: the Pearl
Harbor Anniversary, Culture and Psychology
Psychology, 1997, vol 3(1), str. 63-88.
12
Procjena uloge historijskih mitova u modernim drutvima

Ova dva stava prema mitu, pokazau kasnije, mogu se nai ne samo u
prouavanju historijskih mitova, ve oni proimaju sve naune discipline.
U naem smo projektu izdvojili - sa ciljem posebnog razmatranja - jednu
podgrupu historijskih mitova koji imaju sasvim naroite drutvene posljedice.
To su mitovi koji funkcioniraju kao mehanizmi to razliite zajednice razgraniavaju i obiljeavaju jedne od drugih. Faktori koji navode lanove dvije grupe da jedni druge vide kao razliite, a ne kao lanove jednog te istog kolektiva,
esto su mitski a ne injeniki. Razlike se nalaze u glavi, u percepciji, a ne
u vidljivim drutvenim ili kulturnim osobinama. Time ne elim kazati da
nema objektivnih razlika izmeu kultura i drutava. Svakako ih ima, ali takve
razlike se rijetko povlae prema jasnim, uredno iscrtanim emama po kojima
granice raznih kultura koincidiraju i jedna drugu uvruju. Umjesto toga
emo esto ustanoviti da se mapa tradicija u pogledu naina ishrane i naina
odijevanja u nekom konkretnom regionu sasvim razlikuje od mape arhitektonskih stilova, a da ne spominjemo lingvistike ili religijske mape. Susjedne
zajednice koje su vezane za istu religiju i koje jedu istu hranu, ipak esto jedna drugu vide kao zasebne, recimo zbog jezikih razlika. Takvi sluajevi su
sasvim uobiajeni, ali ne dokazuju da je jezik krajnji pokazatelj identiteta. U
drugim sluajevima - biva Jugoslavija je tu primjer - ljudi govore vrlo blisko
vezane jezike, a ipak sebe vide kao lanove zasebnih zajednica, pozivajui se
pritom na neke druge faktore razlikovanja.
Koje od dijakritika, koje su izdvojene kao odluujue i najbitnije, jesu historijski uslovljene? Tvrdnje o zasebnosti koja se temelji na objektivnim osnovama odravaju se, meutim, njegovanjem historijskih mitova. Takvi mitovi
- o vlastitom drutvu i o drutvu susjeda - pomau uvoenju reda u jednom
neurednom kulturnom krajoliku. Mitske prie o razliitom porijeklu, o tome
kako su grupe u prolosti meusobno djelovale i borile se kako bi jedna drugoj pomogle, i slino, mogu funkcionirati kao zamjena, ili ono to poveava
stvarne razlike. One omoguavaju lanovima grupa da potisnu i zanemare
oite slinosti, a pojaaju mimo svake mjere stanovite razlike izmeu sebe i
drugog. U nastavku rada izloiu tri razliita tipa historijskih mitova, to se
koriste kao razgraniavajui mehanizmi u balkanskim drutvima, i drugdje
- koje sam odluio nazvati mitovima o samosvojnosti ((sui
sui generis)
generis),, o predziu
((ante
ante murale)
murale),, i starini (antiquitas).
13
Pl Kolst
Ve 40 godina prouavanje mehanizama razgraniavanja etabliralo se kao
vana kola u okviru drutvenih nauka. Prouavanje mitova ima ak duu
i slavniju povijest. Najveim dijelom, meutim, te dvije istraivake tradicije razvijale su se zasebno. Samo katkad, ili tek tangencijalno, prouavanje
historijskih mitova uzimalo je u obzir razgraniavajue efekte tih mitova. I
obratno, prouavanje granica identiteta u najveoj je mjeri bilo usredsreeno
na druge mehanizme stvaranja mitova. U ovom lanku te dvije tradicije nastojimo dovesti u jedan plodonosan odnos.
Prosvijeenost vs. funkcionalizam
Prouavanje mitova u ljudskim drutvima podijelilo je mnoge discipline
na dva zasebna tabora - na prosvjetitelje nasuprot funkcionalista. U daljnjem
tekstu dajem kratak prikaz pristupa mitovima u tri grane nauke - religijskim
studijama, psihoanalizi i drutvenim naukama. U svim tim naukama nalazimo - u raznim kombinacijama - zastupljene i prosvjetiteljske i funkcionalistike tendencije.
Religijske studije. Njemaki teolog David Friedrich Strauss je 1835. godine izazvao skandal objavljivanjem Das Leben Jesu, prve u seriji monografija
o ivotu Kristovom u liberalnoj historicistioj tradiciji. Strauss je odbacio
obje dominantne kole biblijskih studija svog vremena: supernaturalizam,
koji prihvata novozavjetna uda kao historijski tana, unato injenici da su
u suprotnosti sa naunim zakonitostima; i racionalizam, koji nastoji spasiti
prie o udima tako to im daje uvjerljivo objanjenje prihvatljivo modernom,
racionalnom ovjeku. Nasuprot oba ta tumaenja, Strauss je objavio da novozavjetne prie uglavnom ine historijski mitovi. Sve sadrano u Bibliji to se ne
slae sa naunim zakonitostima ili sa zakonima logike, mora se odbaciti kao
nehistorijsko, i sasvim eliminirati, insistirao je on.3 Sve to se u Novom zavjetu moe nai a da ima trajnu vrijednost i spada u vjeite istine mora se traiti
na onom otpadu to ostaje kad historijska nauka dovri svoj kritiki posao.
David Friedrich Strauss, e Life of Jesus, translated by Marian Evans. New York: Calvin
Blanchard 1860 (republished 1970), vol. 1, pp. 12-69.
14

Oko stotinu godina kasnije, njemaka teologija je proizvela jo jedan,
prilino razliit program demitologizacije biblijskih tekstova. U djelu Neues
Testament und Mythologie (1942), Rudolf Bultmann prihvata Straussovo stanovite da je Novi zavjet zasnovan na potpuno mitskom weltanschauungu, te
iz toga izvlai mnogo drastinije konsekvence nego Strauss. Ne samo da se
dijelovi Novog zavjeta, koji su u suprotnosti sa naukom, imaju smatrati mitolokim, ve je njihova cijela poruka proeta zastarjelim mitolokim miljenjem,
tvrdi Bultmann. Novi zavjet, dakle, ne moe se spasiti procesom eliminacije i
brisanja. Mitski pogled na svijet mora se prihvatiti ili odbaciti in toto, a za modernog, racionalnog ovjeka prva od ovih alternativa naprosto je nemogua.
Ovaj program je naizgled zavrio u totalnom agnosticizmu, ali sam Bultmann je izvukao sasvim drugi zakljuak: poruka Novog zavjeta ne smije se
traiti putem kritike eliminacije, ve egzistencijalne interpretacije mita.
Stvarno znaenje mitova nije da daju objektivan prikaz svijeta. Prije bi se
reklo da mit izraava to kako ovjek razumijeva sebe u svijetu. Mit ne treba
tumaiti kozmoloki, ve antropoloki, ili jo bolje, egzistencijalno.4
Biblija u celestijalnim kategorijama iskazuje ono to eli rei o ovjeku
i ljudskoj sudbini, tumai Bultmann. Na jedan neobian nain, on zapravo
kombinira kritiki, prosvjetiteljski pristup mitovima sa strogim potovanjem
vrijednosti koje takvi mitovi imaju za modernoga ovjeka. Za njega, prosvjetiteljski i funkcionalistiki pristup mitu se ne iskljuuju, ve su komplementarni.
Prouavanje religije, meutim, nudi i jedan primjer funkcionalistikog
pristupa kome nije dodat historijsko-kritiki stav. U Slikama i simbolima,
ugledni rumunski naunik Mircea Eliade tvrdi da su simbol, mit i slika sama
bit duhovnog ivota. U tenji za demitologizacijom, teolozi i drugi prosvjetitelji, razmilja on, trebali bi prouiti opstanak velikih mitova tokom cijelog
devetnaestog stoljea: tek tada bismo shvatili koliko su mitovi bili poniavani,
minimizirani, osuivani na neprestanu promjenu oblika, a opet su izdrali
svu tu hibernaciju.5
4
5
Rudolf Bultmann, New Testament and Mythology, in Robert A. Segal, eories of Myths.
New York: Garland, 1996, vol. 3, p. 38.
Mircea Eliade, Images and Symbols: Studies in Religious Symbolism, Princeton: Princeton
University Press 1991, str. 11. Originalno objavljena 1952.
15
Pl Kolst
Kad god se pokuaju ignorirati, mitovi ne nestaju, ve osvetniki uzvraaju udarac:
Moderni ovjek moe slobodno prezirati mitologije i teologije, ali to ga
nee sprijeiti da i dalje crpi iz tih istruhlih mitova i unitenih slika. Najgora
povijesna kriza modernog svijeta - Drugi svjetski rat i sve to je iz njega proisteklo - uinkovito je pokazala da je iluzorno teiti iskorjenjivanju mitova i
simbola. 6
Posljednja reenica ovoga citata je dosta udna. Kako je ve naglaeno,

tokom Drugog svjetskog rata faistiki reimi doista su cvjetali na sumanutoj
mitomaniji. Za prosvjetitelje, irenje mitova koje eksploatiraju antidemokratski reimi predstavlja krajnji dokaz da se protiv historijskih - ili bolje ne-historijskih - mitova treba boriti svim raspoloivim sredstvima. Za Eliadea, s
druge strane, to dokazuje potpunu zaludnost projekta prosvijeenosti.7
Psihoanaliza. Poznato je da su mitovi igrali vanu ulogu u psihijatrijskoj
metodi koju je razvio Sigmund Freud. Grki mit o Edipovom nesvjesnom
oceubistvu najslavniji je, ali zacijelo ne i jedini mit kojeg je koristio otac psihoanalize.
vedski istraiva Lars Sjgren ponudio je vrlo inteligentnu analizu Freudove upotrebe mitova i mitskog jezika:
Kad Freud opisuje oeubistvo, on to ini u saetom obliku mita. Kritika
koju su mu upuivali antropolozi, analitiari i drugi, zasnovana je na pogrenom razumijevanju funkcije mitske forme. Je li se to ovako nekad desilo? Ne,
svakako nije. A, ako nije, mi nita tu ne moemo. Bajke i mitovi, meutim,
nisu naivni, ve u sebi kriju razne vidove mudrosti. Tokom stoljea, mitovi
su omoguili ovjeanstvu da razvije i sauva najraznovrsnija iskustva, i to
koristei metodu intenzivne koncentracije. To je mitu dalo stanovite funkcije
sline naunim konceptima. 8
6
7
Ibid, str. 19.

Ovo je dio prie o tome da je u meuratnom periodu Eliade bio povezan sa Gvozdenom
gardom u Rumuniji, faistikim pokretom sa plodnom produkcijom historijskih mitova.
Vidjeti: Robert Ellwood, e Politics of Myth: A study of C.G. Jung, Mircea Eliade, and
Joseph Campbell, New York: SUNY press, 1999, str. 79-126.
Lars Sjgren, Sigmund Freud, mannen og verket
verket, Oslo: Aschehoug, 1990, str. 238.
16

Ovaj fokus na funkciji mita smjeta Freuda donekle u funkcionalistiku
tradiciju, mada je on istovremeno i nesumnjivi prosvjetitelj. Prema Freudu,
mitovi iskazuju potiskivana osjeanja i elje naeg nesvjesnog (id). Njegova
velika vizija bila je da svoje pacijente oslobodi, zapravo, da oslobodi cijelo ovjeanstvo okova ida i da ga uvede u Doba razuma. Mitovi se moraju tumaiti,
njihovo pravo znaenje valja deifrirati, a mitoloke slike se moraju zamijeniti
racionalnim jezikom.
Ovaj pragmatini i instrumentalistiki stav prema mitovima Freudov uenik Carl Gustav Jung naglavake je okrenuo. U razumijevanju mitova, Jung
je zadrao Freudov funkcionalizam, ali je odbacio njegov prosvjetiteljski projekat. Za Junga, mitovi su bili stvarni u smislu da utjelovljuju istinsko kolektivno iskustvo ovjeanstva. Oni su arhetipski izraz kolektivnog nesvjesnog.9
Oni su na neki nain stvarniji od same historijske stvarnosti.
Kad osmotrimo ljudsku povijest, mi vidimo samo ono to se zbiva na povrini... Ratovi, dinastije, drutveni nemiri, osvajanja i religije samo su povrni
simptomi jednog tajnog onostranog stava nepoznatog ak i pojedincu samom,
kojeg nije uspio prenijeti nijedan historiar; moda nam utemeljitelji religija u
tom pogledu nude najvie informacija. Veliki dogaaji svjetske povijesti su u
sutini duboko nevani.10
Ovaj anti-historijski stav ne sadri i kritiki korektiv protiv zloupotrebe
mitova u politike svrhe, a u svom slavljenju mitova Jung, zapravo, u jednom
trenutku ide tako daleko da iskazuje stanovitu simpatiju prema obnovi mita o
Wotanu koju je pokrenuo pronacistiki njemaki Pokret vjere.11
Drutvene nauke
Velika veina profesionalnih historiara spada u prosvjetitelje koji stvaranje historijskih mitova voeno ideologijom smatraju vanom preprekom ra9
J. A. C. Brown. Freud and the Post-Freudians, Harmondsworth: Penguin, 1972, str. 48.
10
11
C. G. Jung, e meaning of psychology for modern man, in Civilization in Transition,

London: Routledge and Kegan Paul, 1964, str. 148-49. Naglasak dodan.
C. G. Jung, Wotan, in Civilization in Transition, op. cit
cit, str. 179-193. Vidjeti i Ellwood,
op. cit., str. 37-77.
17
Pl Kolst
zumijevanju historije. Norveki historiar Ottar Dahl, naprimjer, prepoznaje
potrebu za stvaranjem kolektivnog identiteta i ideologije socijalnih i nacionalnih grupa kao vanu pokretaku snagu koja stoji iza prouavanja historije.
esto, ideologije su navele historiare da pou od zakljuka pa onda se vraaju
- u potrazi za dokazima kojima mogu najbolje podrati svoje unaprijed zacrtane ideje. Dunost je profesionalnog historiara, meutim, da se odupre takvim iskuenjima; tendencijama ka stvaranju mitova moramo se suprotstaviti
kritikom de-mitologizacijom, kae on.
Zahtjevi za istinitou i ispravnom argumentacijom u profesionalnoj
historijskoj nauci znae da stvaranje kolektivnih identiteta ne treba vezati za
mitove, ve za samospoznaju. To podrazumijeva da emo morati napustiti ili
revidirati prevlaujue percepcije. [lanovi grupe] moda e morati shvatiti
da prolost uope nije bila tako sjajna te da sadanjost ne mora biti nimalo
bolja. Gledano normativno, i na temelju razumijevanja historije kao naune
discipline utemeljene u istraivanju, mora biti jasno da je ideoloka funkcija
historije - koja nema nikakve veze sa zahtjevima istinitosti i ispravne argumentacije - nelegitimna.12
Malo je profesionalnih historiara, bez obzira na specijalnost, koji se
nee sloiti oko sutine Dahlovog stava. Eric Hobsbawm, naprimjer, insistira
da se historiari moraju oduprijeti stvaranju nacionalnih, etnikih i drugih
mitova, na nain na koji se oni formiraju... Mi smo odgovorni za historijske
injenice openito te za kritiku historijsko-ideoloke zloupotrebe, pogotovo
kad je u pitanju historija.13 U istom duhu, Noel Malcolm mit suprotstavlja
ispravnoj historiji. U predgovoru svoje slavne knjige Kosovo-A Short History,
Malcolm porie da mu je cilj bio antisrpski, ve, zapravo, anti-mitski. Sve
grupe, ukljuujui Srbe, jednog e se dana morati na valjan nain pomiriti sa
svojom povijeu.14
Politolozi, meutim, esto imaju drugaiji pristup. Dok je pozicija prosvjetiljeta izvjesno kadra nai pristalice takoer i u ovoj disciplini, funkciona12
13
14
Ottar Dahl, Problemer i historiens teori, (Oslo: Universitetsforlaget, 1986), str. 105.
Eric Hobsbawm, Debunking ethnic myths: History is a weapon against an invented pastif we are brave enough to use it, Open Society News, Winter 1994, str. 1-11 i 16.
Noel Malcolm, Kosovo-A Short History, London, Macmillan 1998, xxvii.
18

listika orijentacija se ipak ini rairenijom, barem meu onim politolozima
koji se bave u svom radu temom historijskih mitova. Tako, recimo, Sonja
Puntscher Riekmann, definirajui mit, izdvaja pitanje historijske istine, koje
je kljuno u Dahlovom razmatranju. Mit je, tvrdi ona, pria koju priaju, i
stalno ponavljaju, lanovi jedne zajednice o svojim unutarnjim i vanjskim sukobima i o rjeavanju tih sukoba. To je istinita pria po tome to se prisjea
dogaaja koji su na neki nain, pojavom i uvrivanjem ubjeenja i normi,
oblikovali zajednicu. Istovremeno, mit transcendira istinu o dogaajima: mit
nije historiografija.15
Pogreno bi bilo nastojati tragati za historijskom istinitou mitova.
Puntscher Riekmann ne razmatra, meutim, kako istraiva treba da reagira
kad se suoi sa mitovima koji su predstavljeni kao istinit prikaz prolosti. Ona
nam ne govori ni to kako razabrati izmeu mitskog iskaza i drugih historijskih naracija.
Dvojica britanskih naunika kritiki se bave Noelom Malcolmom, tj.
njegovim tretmanom koncepta mita. Malcolmova tendencija da mit definira
prosto kao historijsku neistinu, uvjereni su njegovi kritiari, ne pomae nam
da razumijemo ta je bilo pokretaka snaga krvoprolia to su se desili u zemljama koje on prouava.
Mada je njegov rad donio neka korisna razjanjenja, Malcolmova simplificirana definicija mita iskazana kategorijama historijske neistine nije dovoljna
da se shvati, a kamoli sprijei, ovaj sukob. Ona ak moe ostaviti vrata otvorena za nove mitove. Pitanja Bosne i Kosova nisu (ili nisu samo) pitanja o tome
ta se stvarno desilo, ve i zato razliite verzije prolosti neprestano u sebi
nose znaenja kakva nose, te zato se tim znaenjima pridaje takav znaaj.16
Ova dva naunika kao da prihvataju poziciju prosvjetiteljstva da mitske povijesti u najveem svom dijelu ipak imaju opasan utjecaj na drutvene
odnose. Drugi funkcionalisti, meutim, imaju drugaije gledite. Oni historijske mitove vide kao neto to je, naalost, gotovo nemogue iskorijeniti,
ve, upravo suprotno, kao jedan aspekt ivota koji obavlja pozitivne i zdrave
15
16
Sonja Puntscher Riekmann, e Myth of European Unity, in Hosking and Schpfl in,
Myths and Nationhood, New York, Routledge, 1997, str. 61-62.
Wendy Bracewell and Alex Drace-Francis, South-Eastern Europe: History, Concepts,
Boundaries, Balkanologie, vol. 3, no. 2 (December 1999), str. 54.
19
Pl Kolst
funkcije. Anthony Smith, naprimjer, govori o regenerativnom potencijalu
etnikih mitova. Mitovi jedne zajednice, tvrdi Smith, odnose se na samu
tu zajednicu i njenu povijest, [a] razliiti dijelovi te zajednice obuhvaeni su
jednim nacionalnim krugom, jednom orbitom zajednike sigurnosti i sudbine
te predstavljaju jasno izdvojen drutveni i teritorijalni identitet. 17
Najjau odbranu funkcionalsitike pozicije u prouavanju historijskih
mitova ponudio je priznati strunjak za Srednju Evropu, George Schpflin.
Schpflin polazi sa jedne eksplicitno anti-racionalistike premise: Stanoviti
aspekti naeg svijeta () ne mogu se obuhvatiti konvencionalnom racionalnou.18 To ga dovodi do toga da mitove smatra jednim od naina na koje
ljudski kolektivi - u ovom kontekstu, pogotovo nacije - uspostavljaju i utvruju temelje svog postojanja, svoj vlastiti sistem morala i vrijednosti. Pripadnici
jedne zajednice mogu biti svjesni da mit koji prihvataju nije striktno taan, ali,
poto mit nije historija, to nije ni vano. Vaan je sadraj mita, a ne tanost
historijskog iskaza. 19
Zajednice se mogu razlikovati po razliitim stepenima gustine i intenziteta svojih mitova, kae Schpflin. Neke zajednice razvile su mnogo bogatiji
set mitova nego druge. Tako gusta i intenzivna mrea mitova igra konstruktivnu ulogu u ivotu zajednice. Ona pojaava koherentnost zajednice i pomae
joj da prevlada nepredvidive promjene i nevolje. Ona omoguava toj zajednici
da izdri mnogo vei stres i previranja (politika, ekonomska, socijalna, itd.),
nego to su to kadre zajednice sa relativno siromanom mreom mitova. 20
lanovi zajednica siromanih mitovima pokazivae tendenciju da bivaju uvuene u orbitu superiornih zajednica to u mnogo veoj mjeri proizvode mitove. Putem mita, ubrzava se asimilacija etniki razliitih grupa, jer zajednica
siromana mitovima prihvata to da vertikalna drutvena mobilnost zahtijeva
17
18
19
20
Anthony D. Smith: Myths and Memories of the Nation, Oxford: Oxford University Press,
1999, str. 88.
George Schpfl in, e functions of myths and a taxonomy of myths, in Hosking and
Schpfl in, Myths and Nationhood, str. 19.
Ibid, str. 19 i 20.
Ibid, str. 22.
20

odricanje od vlastite kulture, jezika i mitskoga svijeta u zamjenu za neto superiorno, za jedan bolji svijet. 21
ak i da zaboravimo na trenutak zahtjeve prosvjetiteljske pozicije i zadrimo se pri logici samo funcionalistike pozicije, Schpflinova teorija je
problematina barem u dva aspekta. Prvo, njegova tvrdnja da gusta mitologija otklanja kolektivni stres nije potkrijepljena nijednim argumentom niti
dokazom, a zapravo iz striktno loginog ugla gledanja izgleda da nema ni
nekog posebnog razloga da to ne dovede do suprotnog rezultata. Nekritika
vjera u iracionalne historijske mitove moe gurnuti lanove jedne zajednice
u nepromiljene akcije protiv drugih grupa u odbranu neeg to oni smatraju
historijskim pravima. To moe dovesti do dugih i bolnih sukoba koji kod svih
tih grupa poveavaju nivoe stresa.22
Drugo, centrifugalna sila zajednica koje posjeduju guste mree mitova,
kako ih Schpflin vidi, takoer je upitna. Glavni razlog je to to kolektivni
mitovi imaju tendenciju da postavljaju striktne granice izmeu onih to pripadaju toj zajednici i onih koji joj ne pripadaju. Tu funkciju razgraniavanja,
koju imaju mitovi, Schpflin spremno prihvata.
Pomou mita, kako je reeno, intenzivira se komunikacija izmeu zajednica [] Posljedica toga je oteana komunikacija koja prelazi preko te granice,
obzirom da je oblikovan jedan mitologizirani jezik radi komunikacije unutar
te zajednice, ali ne i preko njenih granica. U toj prekograninoj komunikaciji,
mitovi pomute perspektive i zbunjuju uesnike, jer im je uloga jaanje kolektivne solidarnosti a ne razjanjavanje i razmjena sa drugom zajednicom.23
Tako se, u jednom irem svijetu, u kojem zajednice bazirane na mitovima
ulaze u interakcije sa grupama izvan svoga atara, moe ispostaviti da su njihovi mitovi sasvim disfunkcionalni, ako ne i destruktivni. U jednom globaliziranom svijetu, u kojem nijedna etnika ili kulturna grupa nije zasebno ostrvo,
to svakako predstavlja krupan problem.
Izgleda da Schpflin smatra da su problemi koji nastaju interakcijom
izmeu intra-etnikih mitologija i drugih grupa nesretna, mada ne i bitna
21
22
23
Ibid, str. 22.

Mada je Schpfl in strunjak za Istonu Evropu, iznenauje donekle to to ne raspravlja o
tome kako se njegove teorije odnose na nedavne ratove u bivoj Jugoslaviji.
Ibid, str. 24-25.
21
Pl Kolst
popratna pojava. Mitovi jedne zajednice nisu stvoreni radi komunikacije unutar jedne grupe te stoga tu loe funkcioniraju. Ja opet smatram da tendencija
razgraniavanja grupa, kojom se neki pojedinci i pojave smjetaju unutar a
drugi van te granice, nije ni nebitan ni usputan aspekt stvaranja mitova ve je
to zapravo glavna pokretaka snaga koja stoji iza stvaranja historijskih mitova
jedne grupe. Iznenauje donekle da Schpflin to priznaje kad zapaa da su
oni koji ne uestvuju u mitu po definiciji iskljueni. Sve zajednice priznaju
ovu vrstu granice. Mit je, dakle, kljuni element stvaranja jednog zatvorenog
prostora i nastanka kolektiva.24
Upravo ta razgraniavajua funkcija historijskih mitova je ono to je u
samom sreditu panje ove konferencije i ja u se sada time pozabaviti.
Proizvoenje identiteta na drutvenim granicama
Norveki socijalni antropolog Fredrik Barth openito se smatra autorom
koncepta granica sredinje pozornice antropolokog istraivanja. Mada moda nije bio prvi koji je prepoznao znaaj granice u nastanku ljudskih drutava, 25 on se usredsredio na ovaj fenomen mnogo neposrednije i eksplicitnije od
svih drugih prije njega i pokazao da to otvara mogunosti kvalitativno novih
metodolokih pristupa. Knjiga Ethnic Groups and Boundaries (Etnike grupe i
granice) koju je on uredio 1969. godine dovela je do pomaka paradigme, prvo
u socijalnoj antropologiji a potom u drutvenim naukama openito.26
24
25
26
Ibid, str. 20.

omas Hylland Eriksen ukazuje na to da su ikaka kola, prouavanje Bakarnog pojasa, te Edmund Leach pripremili najvei dio temelja za ovaj novi odmak. Vidjeti omas
Hylland Eriksen, Ethnicity and Nationalism, London: Pluto press, 1993 str. 37.
Anthony P. Cohen, Boundaries of consciousness, consciousness of Boundaries, in Hans
Vermeulen and Cora Govers, eds., e Anthropology of Ethnicity: Beyond Ethnic groups
and boundaries str. 59. Vidjeti i rad Katherine Verdery u istom tomu. Politolog Iver B.
Neumann ukazuje na to da je ova promjena paradigme najjaa u politikim naukama, ali
njegovi radovi pokazuju da je naposlijetku imala efekta i na tu disciplinu. Vidjeti Iver B.
Neumann, e Uses of the Other: e East in European Identity Formation, Minneapolis:
University of Minnesota Press, str. 4-7. Druga plodonosna promjena Barthovih uvida u
politikim naukama je djelo Daniele Conversi, Nationalisml, Boundaries, and violence,
Millennium 28, no, 3, 1999, str. 553-584.
22

Prije objavljivanja Barthove knjige veina socijalnih antropologa prouavala je etnike grupe kao kulturne sisteme. Doista, termini etnicitet i kultura esto su se koristili u istom znaenju. To je bilo problematino u nekoliko
aspekata. Prvo, ovaj pristup implicitno je zanemarivao da kulturne razlike
ne slijede obavezno etnike granice. Fokusom na ono to spada u kulturu
jednoga drutva takoer su se prikrivale znatne razlika unutar samih grupa i,
najzad, oteavalo je objanjavanje kulturne promjene.
Primjer iz Skandinavije (nije ga koristio sam Barth) moe ovo objasniti:
veina ljudi u Norvekoj, i danas i u 19. stoljeu, smatraju sebe etnikim
Norveanima (iako, naravno, taj termin nije koriten prije 200 godina). Norveani su sasvim svjesni da, naprimjer, nisu veani. Imaju vrlo jasne ideje ta
je veanin i znaju da se veani i Norveani razlikuju. Ta percepcija razlike
reciprona je kod veana. Ovo moda izgleda tako oito da nije ni vrijedno
spomena. Meutim, radi se o tome da su prije 200 godina norveka i vedska kultura bile u osnovi sline. U obje zemlje nai ete tradicionalno seosko
drutvo i istu, luteransku religiju. Bilo je razlika, nema sumnje, ali ni izblizu
nije bilo jaza kakav se nalazi izmeu norveke kulture oko 1800. godine i norveke
kulture danas. Doista, tokom ovih 200 godina gotovo sav sadraj norvekih
kulturnih praksi ispranjen je pa onda napunjen praksama i vrijednostima
povezanim sa pluralistikim, permisivnim drutvom, masovnom potronjom,
mladom kulturom, novim informacijskim tehnologijama, globalizacijom, itd.
Vrlo slini procesi deavaju se i u vedskoj, na takav nain da Norveka i vedska i dalje nisu manje sline no to su bile. A ipak, u percepciji lanova ove dvije
grupe, granica izmeu njih jednako je vrsta kao prije.
Grupni identitet se, prema tome, stvara i odrava u suprotnosti i u interakciji sa onim izvan, onim drugim. Doista, bez takve interakcije teko da bi se
uope desio nastanak identiteta. Kako je to iskazao Barthov norveki kolega
omas Hylland Eriksen, etnicitet je jedan aspekt odnosa a ne kulturna osobina grupe. Ako je sredina sasvim monoetnika, onda zapravo nema etniciteta, poto nema nikoga kome bi se prenijela ta kulturna razlika. 27
Etniku granicu treba smatrati samodjelujuim mehanizmom, koji bez
ovjekovog upliva sam sebe pokree. Granice su socijalne tvorevine koje
nalau aktivno odravanje. Oznaivae granice Barth zove dijakritikama.
27
Hylland Eriksen, Ethnicity and Nationalism, op. cit, str. 34.
23
Pl Kolst
Dijakritike se biraju iz raspoloivog fluktuirajueg i raznovrsnog kulturnog
repertoara. Jedna zamiljena zajednica promovira se stvaranjem nekoliko dijakritika, koje su veoma znakovite i simboline, odnosno, aktivnim stvaranjem
granice. To e uvijek biti zajedniko djelo suprotstavljenih grupa, naglaava
Barth, ali e jae grupe normalno biti sposobnije nametnuti i transformirati
relevantne idiome.28
Odravanje granica je, dakle, pitanje odnosa moi i, prema tome, politike.
U modernom svijetu, voe politikih grupa uvijek svoje zahtjeve i tvrdnje pravdaju kulturnim i nacionalnim razlikama. Stoga se velik dio aktivnosti politikih inovatora odnosi na kodifikaciju idioma: selekciju znakova identiteta i
davanje vrijednosti tim kulturnim dijakritikama, te potiskivanje ili poricanje
znaaja drugih razlika. 29
Barth nije ovo previe elaborirao, ali od tih oznaivaa granica on spominje uspostavu historijskih tradicija radi opravdavanja i glorifikacije idioma i
identiteta.30 To nas vraa na glavnu temu ove konferencije: upotrebu historijskih mitova kao mehanizma razgraniavanja.
Historijski mitovi kao mehanizmi
razgraniavanja: jedna tipologija
Meu mnogim sociolozima koje su inspirirale ideje Fredrika Bartha,
John A. Armstrong izgleda najdirektnije povezuje odravanje granica grupe
sa stvaranjem i pripovijedanjem historijskih mitova. Njegova knjiga Nations
before Nationalism (Nacije prije nacionalizma,1982) mogla bi se stoga smatrati najdirektinijim uzorkom metodologije koja se ovdje primjenjuje. Etnike
granice, tvrdi Armstrong, fundamentalno odraavaju stavove grupa a ne
geografske podjele. Mit, simbol, komuniciranja te skup faktora vezanih za
stanovite, obino su opstojniji od isto materijalnih faktora.31
28
29
30
31
Anthropology of ethnicity
ethnicity, 16.
Fredrik Barth, Introduction, 35,
Ibid.
John A. Armstrong, Nations before Nationalism, Chapel Hill, the University of North
Carolina Press, 1982, str. 8-9
24

Istodobno, po Armstrongu, jedna nacionalna grupa moe razviti vie od
jednog odrivog mita. Razni nacionalni mitovi esto su, direktno i indirektno, u meusobnoj kontradikciji, poput mita i njegovog kontra-mita. To ne
slabi, vjeruje Armstrong, neizbjeno nacionalni identitet, zapravo, time to
poziva na razliite segmente i izaziva razliita osjeanja kod te nacije, on je ak
moe i osnaiti. Kao primjer Armstrong navodi Maarsku. U mitu o Atili,
maarski nacionalisti svoju naciju predstavljaju kao nasljednike ponosnih,
surovih i zastraujuih Huna, dok u mitu o Svetom Stefanu oni ovog blagog
i pobonog sveca prikazuju kao samo utjelovljenje svoje nacije. Ovi mitovi su
zacijelo suprotstavljeni, ali su se ipak mogli zajedno upregnuti u nacionalne
ciljeve: mit o Atili daje Maarima pravo na potinjavanje drugih naroda, dok
im mit o Svetom Stefanu daje mandat da ih civiliziraju.
To to su im ta dva savim razliita mita bila na raspolaganju, moda je uistinu bilo kljuno za ouvanje neobinog maarskog etnikog identiteta, koji
bi inae bio ugroen stalnim asimilacijskim pritiscima.32
Mi smo u svom projektu identificirali druge skupove mitova koji bi takoer mogli biti kombinirani kao mitovi i kontra-mitovi koji se uzajamno
uvruju. Za razliku od dva maarska mita koje je analizirao Armstrong,
ti skupovi su opijeg karaktera. Mogu se nai u drutvima diljem svijeta,
ukljuujui, vjerujem, i sve ili veinu balkanskih zemalja, mada sa razliitim
naglascima i razliitom upotrebom. Nekad imaju tendenciju da se meusobno infiltriraju i zasjenjuju. U heuristike i analitike svrhe, distinkcije meu
njima ipak su korisne, poto nam doputaju da otkrijemo unutarnje tenzije i
kontradikcije u mitogenetskim procesima.
Mit o samosvojnosti (sui generis)
Skandinavski primjer kontrasta izmeu Norveana i veana nipoto
nije jedinstven. Slini parovi identiteta mogu se nai diljem svijeta, dakako
i na Balkanu. Dovoljno je spomenuti odnose izmeu Bugara i Makedonaca,
i Srba prema Hrvatima i Bonjacima. Kao i najvei dio svijeta, i Balkansko
poluostrvo predstavlja kulturni kontinuum koji presijeca ne samo politike,
32
Ibid 51.
25
Pl Kolst
ve i etnike granice. Tradicionalni nain ivota, obiaji, etiki kodeksi, i
folklor koji jedna grupa smatra sutinskim dijelom svog kulturnog naslijea
moe se esto, uz manje razlike, nai i kod susjednih grupa. Takve zajednike
crte predstavljaju problem za graditelje nacije i etnike poduzetnike, poto
zamagljuju granice izmeu grupa i kompliciraju uspostavljanje fiksnih grupnih identiteta. esto, stoga, vidimo kako se ine golemi napori da se umanji
naglasak ili pak direktno poreknu slinosti u kulturi koja je zajednika sa
drugim grupama. Jedan uobiajen nain je putem etnogeneze: naa grupa,
tako se tvrdi, potie iz drugaijih etnikih korijena od susjedne. 33 Naprimjer,
takozvana norveka kola norvekih historiara - P. A. Muncha, Rudolfa
Keysera i drugih - insistira na tome da su se Norveani doselili na Skandinavsko poluostrvo sa sjevera, dok su veani stigli sa juga. Svrha te spekulativne
i danas sasvim naputene teorije bila je da se dokae da Norveani nemaju
etnike veze sa veanima, jer mi smo samosvojan narod, mi smo sui generis.34
Takva dinamika poricanja moe biti simetrina ili asimetrina: bilo da se obje
strane slau da imaju malo ili nita zajedniko, bilo da jedna strana ignorira
slinosti dok ih druga nastoji naglasiti
Stanovite pravilnosti, rekao bih, mogu se nai u pogledu te dinamike:
Tako, to je manja kulturna razdaljina izmeu dvije samo-diferencirajue grupe, to oni svjesniji i eksplicitno mitomanski graditelji nacije nastoje podvui
te potencijalne razlike. Primjeri za to su mitologizirane prie koje su izmislili
bjeloruski i ukrajinski nacionalisti. Obje te nacije su historijski bile pod jakim utjecajem ruske kulture, a da bi dokazali postojanje zasebne bjeloruske i
zasebne ukrajinske nacije, graditelji nacije u obje drave estoko su insistirali
na tome da je njihova nacionalna kultura oduvijek razliita od ruske. Kako je
pokazao Andrew Wilson, to je dovelo do stvaranja jednog broja mitova o sui
generis - mitovi o domovini, o temeljima, porijeklu te mitova o nacionalnom
karakteru.
Za Ukrajinofile i Bjelorusofile njihove nacije posjeduju naroito i sjajno
naslijee. Mitovi o nacionalnom karakteru i mitovi o drugome su, dakle, vitalno
33
34
Victor Shnirelman, e Value of the Past: Myth, Identity and Politics in Transcaucasia, Osaka:
National Museum of Ethnology
Ethnology, 2001 .
Vidjeti, npr. Ottar Dahl, Norsk Historieforskning i 19. og 20. rhundre. Oslo: Universitetsforlaget, 1970, str. 39-45
26

sredstvo razgraniavanja zasebne prolosti i osiguravanja oznaivaa granice,
kako bi se jedna nacija razlikovala od njenih susjeda.35
Obratna strana stvaranja mita o sui generis je imputacija specifinih mitova o nastanku drugoga - u ovom sluaju Rusa - poput mitova o agresiji i
eksploataciji, te mitova o carstvu. 36
U nejednakom odnosu snaga u kojem se politiki i/ili brojano jaa grupa
konfrontira sa slabijom, slabija e grupa nastojati naglaavati razlike meu
njima, dok e jaa grupa teiti naglasiti slinosti, i to do take svoenja slabije
u svoju podgrupu. Kako je naglasio Adrian Hastings, suprotno mitu o sui
generis stoji mit o zajednikom porijeklu, koji esto koriste dominantne grupe
kako bi ublaile i prikrile amalgamaciju drugih nacija te legitimizirale njihovu
asimilaciju. Rituali i mitovi, religija i politike uloge isprepleteni su na takav
nain da uvezuju ono to su nekad bili razliiti etniciteti i ublaava oigledne
implikacije osvajanja.37
Upravo je tu dinamiku Ivan olovi pronaao u srpskom politikom
folkloru. U Srbiji, tvrdi on, postoji tendencija da se etnike grupe, kao to su
Hrvati, Makedonci, Bonjaci, Bugari i Rumuni posmatraju kao Ersatz identiteti. Oni koji se kao takvi identificiraju prvobitno su bili Srbi i navodno su
bili prisiljeni odustati od svog autentinog srpskog identiteta.
Jedan poznati srpski historiar je 1989. godine objasnio kako je do toga
dolo: Strana imena albanska, bugarska i druga - bila su esta i rairena
diljem srpskih zemalja, ak su ukljuivala i ljude koji su odvajkada bili Srbi.
35
36
37
(Andrew Wilson), National history and national identity in Ukraine and Belarus, in
Graham Smith, Vivien Law, Andrew Wilson, Annette Bohr, Edward Allworth: Nationbuilding in the Post-Soviet Borderlands. e Politics of National Identities, Cambridge, Cambridge University Press, 1998, str. 25. Naglasak u originalu. Vidjeti i Pl Kolst, Political
construction sites. Nation-building in Russia and the post-Soviet States, (Boulder, Colorado:
Westview press, 2000, poglavlja 3, 8, i 9.
Za koncept uspostave drugoga, vidjeti Iver B. Neumann, Russia as Central Europes
Constituting Other, East European Politics and Societies, 7, 2 (Spring 1993) str. 349370.
Adrian Hastings: e Construction of Nationhood: Ethnicity, Religion and nationalism.
Cambridge, Cambridge University press, 2001, str. 170. Za odnose moi izmeu etnikih grupa, vidjeti R.A Schermerhorn, Comparative ethnic relations: a framework for theory
and research. New York: Random House, 1970.
27
Pl Kolst
Tako, srpski stoari i vojnici zvani su Vlasima, a srpski graniari Hrvatima. 38
Veina grupa sebe definira u odnosu na vie od jedne druge grupe. Ako
se odnosi snaga u raznim konstelacijama razlikuju, tad e grupa nastojati
podvui slinost u onim odnosima u kojima bi mogli teiti ka dominaciji, a
insistirati na tome da je sui generis, gdje god ne mogu teiti dominaciji.
Mnogi historijski dogaaji su dvoznani u smislu da se mogu koristiti kao
osnova za mitove o sui generis kao i za stvaranje zajednikog identiteta. Ovdje
je dobar primjer uvena Kosovska bitka iz 1389. U ovoj bitki su ne samo Srbi,
ve i Albanci, Bosanci i Rumuni sudjelovali u anti-osmanskim snagama okupljenih pod vostvom kneza Lazara. Dakle, mit o bratstvu i solidarnosti svih
balkanskih naroda mogao se podjednako isplesti oko toga dogaaja, ali to nije
uinjeno.39 Umjesto toga, mit o Kosovu razvijen je kao ekskluzivno srpski mit te
je postao glavno ideoloko oruje u srpskoj borbi protiv Albanaca za kontrolu
nad Kosovom.
Mit o predziu (ante murale)
Ovaj mit se pojavljuje u raznim oblicima i pod razliitim oznakama: antemurale christianitatis, posljednja odbrana Evrope, uvari kapija, nosioci
prave civilizacije i slino. Tipoloki, ovaj mit se veoma razlikuje od gore navednog. Umjesto insistiranja na jedinstvenosti grupe, ona je dio jednog veeg,
navodno superiornog kulturnog entiteta to ojaava njen status vis--vis ostalih grupa koje tome ne pripadaju.
Kao i u prethodnim sluajevima, stvaranje mita ante murale funkcionira
kao mehanizam razgraniavanja, ali mu je logika drugaija. Umjesto da iscr38
39
Ivan Colovic, Symbolfiguren des Krieges. Zur politischen Folklore der Serben, in Dunja
Melcic, ed., Der Jugoslawien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen,
Opladen/Wiesbaden, Westdeutcher Verlag, 1999, str. 309. Citat je uzet iz jedne knjige
Radovana Samardia.
Ta verzija bi svakako sadrala i jedan mitski element u vezi sa nekim balkanskim velikaima i njihovim podanicima, ukljuujui mnoge Srbe, koji su se borili na osmanskoj strani.
Vidjeti Wayne S. Vucunich and omas A. Emmert, Kosovo: Legacy of a Medieval Battle,
Minneapolis, Minn: University of Minnesota, 1991.
28

tava granicu oko grupe jednako vrstu na svim stranama, razlike koje odvajaju
grupu od jednog susjeda poveane su mimo svake mjere, dok su granice u
drugim smjerovima umanjene.
Murus, ili zid je, naravno, po definiciji metafora o granici, o posljednjoj
liniji odbrane kozmosa ili poretka stvari od sila haosa. Mit o ante murale naglaava da je grupa sastavni dio istinske civilizacije, ali i da predstavlja njeno
najisturenije uporite. A kako je taj Zid kroz povijest bivao neprestano napadan od strane mranih sila sa druge strane, grupa je bila odabrana od strane
samoga boanskog provienja da se rtvuje kako bi spasila veliku civilizaciju
kojoj pripada. U toj martirolokoj verziji mit ante murale dobija mesijanske
prizvuke: nacija se doivljava kao kolektivni Isus Krist, koji svoj ivot rtvuje
za druge.
Tokom 1990-tih, ameriki politilog Samuel Huntington je osnaio tu
teoriju o civilizaciji koja dodaje auru akademske uvjerljivosti nekim od popularnih mitova o ante murale na Balkanu.40 Mora se naglasiti, meutim, da se
moe zamisliti da zid - ili linija razdjelnica u Huntingtonovoj terminologiji
- prolazi kroz mnoga razna mjesta, ne samo izmeu zapadnog kranstva i
islama/pravoslavlja, gdje ga je on postavio.41 Za mnoge na Balkanu, mnogo
je oitija razdjelnica ona koja dijeli islamski svijet od kranskog. Tako, neki
pravoslavni narodi poput Srba mogu se nai u neobinoj situaciji jer sebe
smatraju posljednjim bastionom, ante murale u odnosu na islamski svijet, dok
su u odnosu na drugi imaginarni zid, onaj kojeg su podigli katolici, koji ive
neto sjevernije od njih, oni izvan zida, i pripadaju silama haosa zbog kojih zid
i postoji.
Mitovi o ante murale mogu biti i simetrini i asimetrini. Drugim rijeima, mogu se nai sluajevi gdje se obje suprotstavljene grupe slau da ih
40
41
Samuel P. Huntington, e clash of civilizations?, Foreign Affairs 72, no. 3, 1993, str..
2249; Samuel P. Huntington, e Clash of Civilizations and the Remaking of World Order
Order,
New York: Simon & Schuster, 1996.
Mitovi o ante
nte murale doista su posebno jaki u katolikim zemljama istonoa dijela Evrope,
ne samo na Balkanu, ve i u Poljskoj i Maarskoj. Vidjeti Norman Davies, e Heart of
Europe: A Short History of Poland, Oxford: Oxford University press, 1990. str. 343; John
Armstrong, ibid str. 35 i str. 48, i Marcus Tanner, Croatia: A Nation Forged in War
War, New
Haven, CT: Yale University Press, 1997. str. 28 - 40.
29
Pl Kolst
razdvaja civilizacijski zid a da istodobno imaju dijametrijski suprotna gledita
oko toga ko predstavlja sile kozmosa a ko sile haosa.
Kako je ve naglaeno, mit o ante murale ima dva aspekta: on gradi visoki
zid dok istovremeno ignorira ili umanjuje vanost kulturnih razlika prema
drugima. U stanovitom smislu, mehanizam ante murale kao da negira mit o
sui generis: mi nismo jedinstveni, na kraju krajeva, ve smo maleni dio jedne
velike cjeline. To ne znai da je kombinacija ove dvije orijentacije inherentno
kontradiktorna. Vjeti stvaraoci mitova mogu uspjeti objasniti da sui generis i
ante murale pripadaju razliitim nivoima identiteta. Iskazano Armstrongovom
terminologijom, da mogu funkcionirati kao mit i kontra-mit.
Mit o starini (antiquitas)
Izuzetno vaan aspekt stvaranja historijskih mitova, ne samo na Balkanu
ve diljem svijeta, jest davanje kredibiliteta tenji za kontrolom odreenog
teritorija. Jedan od najeih pristupa jest dokazivanje da smo mi ovdje prvi
doli. Ta potreba da sebe predstavimo kao prvobitnu grupu na nekom podruju posebno je akutna ako je podruje naseljeno ili ako na njega pravo polau
i drugi, to je est sluaj. To je svojevrsno politiko nadmetanje: grupa koja je
kadra dokazati da je prva pobola svoj barjak u to tlo smatra se punopravnim
vlasnikom zemlje.
Tvrdnje da je neko od strarine tu mogu se iznijeti barem na dva naina:
kulturno-arheoloki i politiki. U prvom sluaju, tvrdi se da grnarija i ostali
ostaci naeni na tlu pripadaju precima ove grupe a ne neke druge.42 U drugom
sluaju, tvrdi se da je jedna stara drava nekada davno kontrolirala teritoriju i
da je to bila nacionalna drava nae grupe. injenica da su sve pred-moderne
drave temeljene na dinastikom43 a ne etnikom ili nacionalnom principu
42
43
Vidjeti, npr. Victor A. Shnirelman,Who gets the past? Competition for ancestors among nonRussian intellectuals in Russia. Washington, D.C.: Woodrow Wilson Center Press 1996.
Ili neki drugi ne-nacionalni principi poput grke drave i srednjovjekovnih crkvenih
drava.
30

nikad nije nacionaliste odvratila od tvrdnji da je njihova grupa prva na tom
teritoriju ustanovila dravu.44
Dok se diskusije o tome ko polae pravo na odreeni arheoloki nalaz
mogu moda odbaciti kao sitniave i bezazlene tlapnje, dravni princip historijskog stvaranja mita mora se smatrati opasnim i politiki destabilizirajuim.
Granice koje su povuene na osnovu ovog principa razlikuju se od granica o
kojima sam prethodno govorio: ne radi se vie o pitanju kulturnog razgranienja, ve o vrstim geografskim granicama na terenu.
Granice drava rijetko, ako ikad, koincidiraju sa granicama savremenih
drava koje se smatraju njihovim sljedbenicama. Tako, princip historijske
drave moe lako pothranjivati iredentistike zahtjeve, odnosno zahtjeve za
promjenom granica. Nijedna historijska drava nije tokom cijelog svog postojanja imala fiksne granice: granice se briu i nastaju tokom stoljea. Stvaraoci
mitova, meutim, tee da se fokusiraju na period najvee ekspanzije svoje
drave, na njeno zlatno doba. Pretpostavljene prethodne inkarnacije raznih
dananjih drava gotovo zasigurno obuhvataju dijelove preklapajuih, istih
teritorija.
Politika upotreba historijskih mitova
Vjerovatno je mogue nai historijske mitove koji su stoljeima pripovijedani a da ih nije do kraja poticao neki odreeni politiki motiv. Suprotan
fenomen, meutim, ini se mnogo eim: stvaraoci mitova imaju politike
ciljeve, mitovi se stvaraju i propagiraju kako bi se ojaale tenje odreenih
grupa.
Ve u pred-moderna vremena pisari, sveenici i hroniari mijeali su mit
i historiju sa ciljem glorifikacije nosilaca moi i dinastija. Kneevi i kraljevi
su opisivani kao osobe koje su potomci drevnoga, esto polu-boanskog ili
boanskoga pretka, a bogovi su se navodno borili u bitkama koje su oni do-
44
Vidjeti, npr. Pl Kolst, Political construction sites. Nation-building in Russia and the postSoviet States. 2000 Boulder, Colorado: Westview press 2000. Poglavlje 3: Discovering
the centuries-old state tradition.
31
Pl Kolst
bijali.45 U doba nacionalizma tendencija mijeanja historije i mita u politike
svrhe pojaana je i dobila novu dimenziju. Sada se vie ne glorificiraju dinastije kao takve, ve nacije i nacionalne drave.46 Kao to je rekao Bruce Kapferer,
legende o narodu su pretoene u mitove o dravi.47
Prilino transparentan sluaj kako metafore o granici mogu biti izvrnute
i preoblikovane kako bi udovoljile potrebama trenutka nudi nam britanski
historiar R.G.D. Laffan. Njegova knjiga e Serbs: the Guardians of the Gate
(Srbi: uvari kapije) napisana je tokom Prvog svjetskog rata, prvo kao serija
predavanja britanskim oficirima i vojnicima na balkanskom frontu. Laffanov
cilj je bio zemljacima ponuditi mogunost da bolje shvate Srbe, bolje i u smislu zamjene negativnih britanskih stereotipa o tom balkanskom narodu nekim
novim, pozitivnim stereotipima.
Britanskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu nije ba bilo sasvim jasno
da su im Srbi najprirodniji saveznici na Balkanu. Od 1830-tih godina, kada
se Rusija pojavila kao kljuni protagonist balkanske politike, Velika Britanija je slijedila prilino dosljednu politiku podrke najgoreg neprijatelja Srbije
Osmanskog carstva. Jake junoslavenske nacionalne drave bile bi prirodni
saveznici britanskog rivala, Rusije. Stoga su Turci u britanskom javnom diskursu bili predstavljani kao plemenite i civilizirane aristokrate, dok su pravoslavci, njihovi slavenski podanici, prikazivani kao sirovi banditi.48 Meutim,
tokom Prvog svjetskog rata, Britanija iznenada sklapa savez sa Srbima i sa
Rusijom protiv Turaka, te je nabrzinu valjalo sklopiti sasvim drugu priu.
Laffan je u svojim predavanjima kombinirao metaforu zida sa prizorima
Davida i Golijata.
Malena zemlja [Srbija] stoji na poziciji od svjetskog znaaja: ona je uvar
kapija izmeu planinskih lanaca, i stoga je izuzetno ugroena (...) Mnogo
45
47
48
Olof Sundquist, Myt, historia och hrskare, u Olof Sundquist i Anna Lydia Svalastog,
eds, Myter och Mytteorier
Mytteorier, Uppsala: Uppsala Universitet, 1997, str. 93-120. 46 Ernst Cassirer, e Myth of e State. New Haven, CT: Yale university Press, 1975.
Bruce Kapferer: Legends of People, Myths of state: Violence, Intolerance, and Political Culture
in Sri Lanka and Australia. Washington: Smithsonian institution press, 1988.
Vidjeti, npr. Maria Todorova, Imagining the Balkans, New York: Oxford University press,
1997, str. 95-100; L. S Stavrianos, e Balkans since 1453, New York: New York University Press, 2000, str. 306-338, i 404-412, passim.
32

moniji neprijatelji bacili su oko na puteve koji su pod njenom kontrolom.49
Prema Laffanu, Srbija je bila branitelj kranstva i civilizirane Evrope.
Srbi su oduvijek davali sve od sebe da slue (?) kranstvu, jer njihova je zemlja doista na samoj kapiji civilizirane Evrope. 50
U Prvom svjetskom ratu, meutim, Britanija i Srbija su bile u ratu ne
samo sa Osmanskim carstvom ve, to je vanije, i sa Njemakom i Austrijom.
Laffanov argument logino vodi do zakljuka da dok je Srbija pripadala civiliziranoj Evropi, ove zemlje nisu. To je zapravo zakljuak kojeg je Laffan voljan
izvui. Srbi, insistirao je on, nikad se nisu prestali boriti protiv barbarstva
Turkestana i Berlina.51 Dosta je vie prie o das Land der Dichter und Denker
Denker.
Ali, poto je Berlin na sjeveru a ne istoku ili jugu od Srbje, nije bilo sasvim
jasno kako se ta logika Kapije ipak moe primijeniti.
Treba rei da historijske mitove mogu koristiti ne samo branitelji naroda
ili drave, kako bi ih glorificirali, ve i oni koji ih rue, sa ciljem da ih ocrne
i diskreditiraju. I u tim sluajevima politiki ciljevi esto su oiti. Kako je
pokazala Maria Todorova, tokom ratova za nasljedstvo Jugoslavije zapadni
politiki lideri dugo su koristili mit o izuzetno krvoednim balkanskim narodima kao izgovor za nedostatak aktivnog angamana. Poto svi balkanski
narodi navodno pripadaju toj navodno mranoj balkanskoj kulturi, gotovo je
nemogue razluiti ko su krivci a ko rtve u tim ratovima. U svojoj sutini svi
su narodi Balkana koljai te, ako bi meunarodna zajednica trebala odluiti
da intervenira na strani onog ko je danas slabiji i rtva, viktimizirana strana
e zasigurno traiti nain da se, im ojaa grdno osveti, u tom beskonanom
paklenom krugu osvete.52
Negativni mitovi koji obru mitove koje nacija o sebi pria esto su predstavljeni kao istinita i demitologizirana verzija historije. Meutim, kada takvi
demitologizatori sami imaju neki svoj politiki cilj, njihova demitologizirana
verzija moda je nimalo manje mitska od verzija koje zamjenjuje. Nove verzije
historije su esto tek odrazi u ogledalu starih mitova: bivi junaci su prikaza49
50
51
52
Laffan, op. cit ., str. 19.

R.G.D. Laffan. e Serbs: the Guardians of the Gate, New York: Dorset Press, 1989, str. 3.
Ibid.
M. Todorova, op. cit, str. 3-7 i 130-38, passim.
33
Pl Kolst
ni kao hulje, a glorifikacija pretvorena u demonizaciju. Ti novi stereotipi su
anti-mitovi - ne u smislu davanja protivlijeka mitskoj historiji, ve okretanja
mitova naizvrat.
U veoma pitkoj ali oito tendencioznoj knjizi Heavenly Serbia: from Myth
to Genocide (Nebeski narod: Od mita do genocida) Branimir Anzulovi se
opasno pribliava da sklizne u anti-mit. On zgodno obara jedan broj glorifikatorskih srpskih mitova, ali u tom procesu stvara dojam da su Srbi jedan
posebno nasilan, samodopadan i ohol narod.53 Primjer za to je njegov tretman
jednog od najomiljenijih junaka srpske folklorne kulture, Kraljevia Marka.
Historijski Marko nije bio, kako pokazuje Anzulovi, zatitnik pravde niti
junak koji je porazio neprijatelja, kakvim je opisan u srpskoj narodnoj pjesmi i od strane srpskih crkvenih voa. Umjesto toga, historijsko istraivanje
otkriva da Marko pokazuje zapanjujui broj negativnih osobina, poput prijetvornosti, surovosti i kolaboriranja sa osvajaima svoje zemlje. 54 Taj kontrast
izmeu Marka iz historije i Marka iz legende je, naravno, zanimljiv, ali bilo bi
logiki pogreno zakljuiti da ovim procesom demitologizacije mi saznajemo
koje moralne kvalitete Srbi istinski njeguju i cijene a koje odbacuju. Ako Srbi
vjeruju da je Marko bio zatitnik pravde i ako ga kao takvoga cijene, svaki
dokaz da je stvarni Marko pravdu i ispravnost bacao pod noge ne dokazuje
da ono to Srbi stvarno cijene nisu vrlina i pravda, ve da su to, u krajnjoj instanci, nasilnost, prijetvornost i izdajstvo.
Zakljuak
Prouavanje historijskih mitova moe imati dva razliita oblika: prosvjetiteljski pristup kojim cilja na to da ih razotkrije kao mitove, to oni i jesu, kako
bi oslobodili one koji su njima zavedeni i raistili teren za jednu istinitiju,
racionalniju i injeniki taniju historiju. Funkcionalistiki pristup, s druge
strane, ostavlja po strani pitanje istinitosti a propituje drutvene funkcije koje
mitovi obavljaju. Po meni, ozbiljni naunici mogu oba pristupa braniti i legitimno koristiti, uz izvjestan oprez i granice. Dok su im metodologije vrlo razli53
54
Branimir Anzulovic, Heavenly Serbia: from Myth to Genocide, London: Hurst, 1999.
Anzulovi, op. cit, str. 17 i 14.
34

ite, ova dva pristupa ne iskljuuju se meusobno. Nema logike kontradikcije
izmeu prouavanja funkcija odreenog mita u nekom drutvu i istovremenog
postavljanja pitanja do koje mjere ta mitologizirana verzija prolosti pogreno
predstavlja ili zamuuje historijski zapis? I ta je doista historijski zapis?
Stanoviti oblici funkcionalizma, meutim, moraju se odbaciti To je sluaj
kada se on koristi, eksplicitno ili implicitno, za delegitimizaciju pitanja istine i
moralne krivnje. Te relativistike verzije funkcionalizma tvrde da je, budui da
je nemogue dosei objektivno istinitu historiju, moja verzija historije uvijek
jednako dobra kao i tvoja. Svi iskazi o prolosti su mitski i voeni interesom.
Poto nema naina da se izborimo mimo tih raznih pripovijesti - die Geschichte
fr uns - do die Geschichte an Sich 55 , onda sva pitanja historijske tanosti valja
ostaviti po strani ba kao i pitanja odgovornosti za historijske dogaaje.
I neki drugi vidovi funkcionalizma su problematini. George Schpflin i
Anthony Smith tvrde da mitovi mogu imati pozitivan efekat na jaanje drutvene kohezije. Logian produetak takvog stajalita bio bi da bi onda demitologizacija mogla imati suprotne, tetne efekte podrivanja drutvene kohezije.
To je, ini mi se, pogreno barem iz dva razloga. Prvo, mitovi vjerovatno nisu
neophodni za stvaranje grupe. Grupe se formiraju iz cijelog niza razloga, od
kojih je najvaniji borba za zajednike interese.56 Drugo, nacionalne grupe
mogu imati pretjerano jaku koheziju. To je sluaj kad one vie ne prihvataju
ukljuivanje novopridolica i kada zahtijevaju bezuslovnu odanost svojih pripadnika.
Dakle, svaka tvrdnja da historijske mitove treba ostaviti na miru kako oni
ne bi isisavali energiju nacije, pogrena je. Naprotiv, suprotna tvrdnja bi se isto
tako mogla izrei: drutvo koje bi bilo kadro odnositi se prema mitovima o
svome identitetu koje je samo isplelo sa izvjesnim stepenom ironije i distance
nee tako lako nikakvi politiki i etniki poduzetnici mobilizirati u agresivne
svrhe. To bi se moglo nazvati zdravom funkcijom demitologizacije i prosvijeenosti.
55
56
Na to se teoretiari historije esto pozivaju kao na distinkciju izmeu istoria rerum gestarum vs. res gestae.
Michael Hechter, Principles of Group Solidarity, Berkeley: University of California Press,
1987.
35
Pl Kolst
to god da vodi do vee kohezije iznutra ima jednu inherentnu tendenciju
da poveava tenzije sa vanjskim grupama. Ta sposobnost mitova da se koriste
kao sredstvo razlikovanja izmeu onih unutra i onih vani, izmeu prijatelja
i neprijatelja, stoga je potencijalno jedan od njihovih najopakijih i najdisfunkcionalnijih aspekata. Svako prouavanje funkcija mitova, stoga, treba biti
prouavanje funkcija i disfunkcija mitova.
Odlina ilustracija kako neki historijski mit moe biti kontraproduktivan
i za grupu koja ga njeguje vidi se u odnosu Litvanije prema Poljskoj, nakon
raspada komunizma. Kako je pokazao Tim Snyder, te dvije zemlje su bile fundamentalno jedna interesna zajednica. Suoavali su se sa slinim zadatkom
reforme i slinim sigurnosnim problemima. Za Litvaniju, jedna prijateljska
Poljska mogla bi funkcionirati kao zemlja koja otvara kapije integraciji u zapadne institucije. Ipak, u prvim godinama nakon sticanja nezavisnosti, odnosi
izmeu Litvanije i Poljske bili su, najblae reeno, hladni. Glavni razlog je,
objanjava Snyder, opsjednutost Litvanije historijskim nepravdama, posebno
njeno tumaenje takozvanog Sluaja Zeligowski. Mada okupacija od strane
generala Zeligowskog spornog podruja oko Vilniusa 1920. godine svakako
predstavlja krenje meunarodnih pravnih normi, Snyder ubjedljivo tvrdi da
je dominantno litvansko tumaenje tog 70 godina starog dogaaja mitsko.
Litvansko-poljski odnosi u prvim godinama nezavisnosti, stoga, ilustracija su
prevlasti
prevlasti mita nad interesima. 57
Branimir Anzulovi sugerira da bismo mogli nainiti distinkciju izmeu
korisnih i tetnih mitova. Razlika izmeu njih, objanjava on, proizlazi iz
njihovih inherentnih osobina. Moderni mitovi, zasnovani na ideji prosvijeenosti da je ovjek po prirodi dobar, potaknuli su genocid i moraju se odbaciti.
Mitove brojnih religija i klasine grke mitove, sa druge strane, on smatra
korisnim.58
Slaem se da mitovi doista mogu biti plodonosno kategorizirani po svojoj
unutarnjoj strukturi i poruci, i u ovom radu ja sam identificirao neke od tih
kategorija. Mitovi razgraniavanja, te mitovi o ante murale, o sui generis i o
57
58
Tim Snyder, National myths and international relations: Poland and Lithuania, 19891994, East European Politics and Society 9, no. 2 (Spring 1995), str. 318. Naglasak dodan.
Anzulovi, op. cit. str. 181.
36

antiquitas, po mom miljenju imaju kvalitete koji ih ine posebno podlonim
tetnoj upotrebi.
Ali jednako koliko su vane te inherentne osobine mitova, vaan je i
nain na koji se koriste i ciljevi zbog koji se koriste. Svi se mitovi mogu koristiti na tetan nain, ak i oni naizgled bezazleni, ako se svojataju kao izraz
odreenih kvaliteta grupe, koji navodno toj grupi daju odreena prava to ih
drugi ne uivaju. Ja ne vidim nijednog inherentnog razloga, naprimjer, zato
grki mit o Prometeju - kojeg Anzulovi navodi kao primjer korisnog mita
- ne moe biti eksploatiran u agresivne svrhe. Neki grki nacionalista moe,
recimo, tvrditi da, poto je Prometej (po nacionalistikom tumaenju) Grk, i
poto je bio dovoljno smion da ukrade vatru od bogova, onda je i grka nacija
smjelija i ima viu kulturu od drugih naroda.
Princip prosvijeenosti je stoga neophodan u prouavanju historijskih mitova. U zakljuku bih naglasio da ne smijemo zaboraviti i na sebe primjenjivati
isti taj princip, kao historiari i sociolozi. Albert Schweitzer je jednom rekao
da je ono to knjigu Davida Friedricha Straussa Life of Jesus (ivot Isusov
Isusov) ini
tako sjajnom to to ju je pisala duboka mrnja prema kranskoj vjeri. Ta mrnja je navodno autoru omoguila naroito jasnu i probojnu viziju i intuitivno
razumijevanje koje drugim tumaima Biblije nije dato.59 Tu ja vas preklinjem
da se ne sloite. Mrnja ima mnogo jau tendenciju da zamuti vid no da ga
izbistri. To se odnosi na prouavanje historijskih mitova a ne samo biblijskih.
Najbolji nain da se oni prouavaju je, stoga, pristupiti im sine ira et studio, bez
mrnje ili predrasude.
59
Albert Schweitzer, Geschichte der Leben-Jesu-Forschung

Leben-Jesu-Forschung. Gtersloh: Gtersloher Verlagshaus, 1977, vol. 1, str. 48.
37
Sreko M. Daja
BOSANSKA POVIJESNA STVARNOST

I NJEZINI MITOLOKI ODRAZI
Zapadnjaki promatrai prilika u Jugoistonoj Europi nakon krvavog raspada Jugoslavije konstatiraju da u javnom i politikom ivotu narod Balkana
odnosno Jugoistone Europe povijest igra daleko istaknutiju ulogu negoli kod
narod klasine odnosno Zapadne Europe. Tako engleski sociolog John B.
Allcock u svom Tumaenju Jugoslavije, koje je po svoj prilici namijenio kao
jednu vrstu Vade mecuma kroz balkanske prostore prvenstveno politiarima i
diplomatima, primjeuje sljedee:
Narodi junoslavenske regije nose sa sobom svoju povijest ne samo kao
objektivnu prolost koja uvjetuje djelovanje u sadanjosti, nego isto tako kao
subjektivnu prolost. Prolost oblikuje njihovu svijest i prua im grau iz koje
oni pletu svoje predodbe i o prolosti i o budunosti.1
Dakako, pri tome se povijest mitizira, tj. stvarno dogoeno se iskrivljuje i

mijea sa izmiljotinama i fikcijama. Iz te smjese nastoji se izgraditi moderni
politiki i kulturni identitet.
U svom prilogu pokuat u ocrtati kakvim je mitizacijama, odnosno mijeanjima povijesne stvarnosti i fikcije izloen prostor Bosne i Hercegovine. Da
bi povijesne mitizacije bosanske povijesti i njihove politike motivacije dobile
1
e peoples of the South Slav region carry with them their history, not only as an objectve
past which conditions action in the present, but also as a subjective past. is shapes their
consciousness and provides the material out of which they weave accounts of both the
past and the future. John B. Allcock, Explaining Yugoslavia. London: Hurst & Company, 2000, pp. 413-414.
39
Sreko M. Daja
to jasnije obrise, potrebno je za trenutak svratiti pozornost na sadanju bh.
polimorfnu kulturnu i politiku stvarnost, jer se knjiga povijesti ita unatrag
od posljednje do prve stranice. Drugim rijeima, svako bavljenje Bosnom
mora polaziti od empirijske injenice da u BiH danas ive tri naroda - Bonjaci, Hrvati i Srbi -, koji su prije etnikih ienja izmeu 1992. i 1995.
meusobno bili vrlo izmijeani na cjelokupnom bh. teritoriju i koji jo nisu nali stabilan model normalnog politikog suivota. Pri potrazi za takvim modelom neophodno je, uz ostalo, znanstveno argumentirana elaboracija geneze
ove bh. kulturne i politike trijade. Pri toj elaboraciji je presudno pitanje, kako
stvari stoje s kontinuitetom i diskontinuitetom u svim relevantnim aspektima, tj.
dravno-pravnom, institucionalnom, demografskom i kulturolokom.
U dosadanjim historiografskim i publicistikim pristupima povijesti
BiH jedino je neupitan konsenzus o periodizaciji bosanske povijesti na srednji
vijek, osmansko razdoblje, austro-ugarsko razdoblje i jugoslavensko razdoblje
s etverogodinjom cezurom Drugog svjetskog rata.
Kad je rije o istraivanju pojedinih razdoblja, odnosno povijesnih procesa na tlu BiH, dosada su najvii stupanj znanstvenosti ostvarili istraivai
trgovakih odnosno privrednih veza Bosne s njezinim susjedima 2, te povjesniari umjetnosti. Prvi su to postigli zato to se trgovina po svojoj naravi
najlake otima ideolokim pritiscima i utjecajima i ponaa prema vlastitim
zakonitostima, a povjesniari umjetnosti zato, to su u svojim interpretacijama
bosanske kulturne prolosti spontano polazili od injenice, da se kultura ne
raa kao izoliran in ili proces, nego je stvaralaki produkt raznih utjecaja. 3
Te je utjecaje povjesniarima umjetnosti u velikom stupnju uspjelo identificirati i na taj nain nai odgovore na pitanja kontinuiteta i diskontinuiteta u
ovome segmentu bosanske povijesti.
S recepcijom istraivakih rezultata o kulturnoj povijesti srednjovjekovne
Bosne ve drukije stoji. Te se rezultate adaptira - naprimjer u medijima ili
kolskim prirunicima - raznim ideolokim predrasudama ili ih se jedno-
2
3
Solidni primjeri ovakve historiografije su radovi bh. povjesniara Desanke Koji-Kovaevi i Marka unjia.
Kao primjer takve historiografije spomenimo zbornik Radovi sa simpozijuma Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Zenica: Izdanja Muzeja grada Zenice III, 1973.
40
Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitoloki odrazi

stavno ignorira, kako to pokazuje ignorantsko ponaanje prema restauraciji
srednjovjekovnog burga Bobovac.4
Kad smo ve kod srednjeg vijeka, seriozna historiografija morat e se
temeljitije pozabaviti bosanskim srednjovjekovnim institucijama u njihovu
srednjovjekovnom kontekstu, kako bismo nali odgovore na pitanje politikog
kontinuiteta i diskontinuiteta izmeu bosanskog srednjovjekovlja i osmanskog
razdoblja. U tome smislu bit e potrebna temeljitija istraivanja bosanske heraldike, iz koje e se dati jasnije iitati tota toga to je u ostaloj oskudno
sauvanoj grai ostalo nejasno ili jednostavno isputeno.5
Kad je rije o osmanskom razdoblju, onda je jedan od vanih zadataka
moderne osmanistike da na temelju osmanskih izvora nae odgovore na pitanja demografskog i institucionalnog kontinuiteta i diskontinuiteta izmeu
bosanskog srednjovjekovlja i osmanskog doba na tlu BiH. Drugim rijeima:
Koje su srednjovjekovne institucije preivjele osmansko osvojenje Bosne te
koje, kada i kakve su se demografske promjene - prije svega seobe i islamizacija - dogodile na tlu Bosne u rasponu od 400 godina.
Dosadanja hrvatska i posebno srpska historiografija vie-manje su izmicale tim pitanjima i veliale puku kulturu - posebno srpska strana -, da bi
u toj kulturi nali argumente za teze o Bosni kao hrvatskoj, odnosno srpskoj
zemlji, a o Bonjacima kao Hrvatima odnosno Srbima. Dakako, u takvim
pristupima povijesti nije moglo biti ni postavljeno pitanje geneze novog, bonjakog etnosa u BiH, koji se, istina, konstituirao u modernom smislu tek u
20. st.6, ali je njegova povijesna geneza zapoela davno prije. Umjesto toga
Bonjake se proglaavalo vjetakom, umjetnom nacijom, koju je izmislio austro-ugarski dravnik Benjmin Kllay, a jugoslavenski komunisti priznali i
prilagodili svojim politikim potrebama.
4
5
O tome Maja Lovrenovi, ta je nama Bobovac? Bosanskohercegovaki Dani [Sarajevo] br.

166, 19. 7. 2002, pp. 40-41.
O ovom problemu Sreko M. Daja, Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske
krune, grba i biskupije, u Isti, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.- 1804. Mostar: ZIRAL, 1999, Dodatak 1 (pp. 227-249).
O tome Sreko M. Daja, Die politische Realitt des Jugoslawismus (1918-1991). Mit besonderer Bercksichtigung Bosnien-Herzegowinas. Mnchen: R. Oldenborug Verlag 2002,
posebno 3. poglavlje pod naslovom Bosnien-Herzegowina im jugoslawischen Staat, pp.
159-261. (Untersuchunge zur Gegenwartskunde Sdosteuropas 37.).
41
Sreko M. Daja
Bonjaka historiografija na srpsko-hrvatski procjep odgovorila je posebnim zanimanjem za osmansko razdoblje bosanske povijesti (to je razumljivo!) i spekulativnim traenjem vlastitih korijena u bosanskom srednjovjekovlju
(to je s pozicija novije kritike historiografije opsoletno i neprihvatljivo!). Do
znanstvenih kritikih konfrontacija izmeu spomenutih triju historiografija i
njihovih lobija na meunarodnom planu jo nije dolo.7 Umjesto toga prisutan
je jednostran pristup povijesnim izvorima, odnosno nekritiko pobijanje iskaza jednih izvora iskazima drugih ili pak jednostavno meusobno ignoriranje.
Facit: U dasadanjim povijesnim pogledima na prolost Bosne prevlast su
zadrali mitoloki tipovi historiogafije.
Mitologizacije bosanske povijesti daju se ulanati u tri mitoloka balkanska sklopa, koje su organizatori ovoga skupa predstavili kao okvir historiografskih diskursa - tj. mit o samoniklosti i samobitnosti, mit o starodrevnosti
i mit antemurale kao metafora za meusobna duhovna, kulturna i politika
razgraniavanja meu balkanskim narodima - ali bosanska mitoloka paleta
je bogatija i polimorfnija, negoli je to sluaj s bilo kojom drugom balkanskom regijom. Uzroke nastanka toga fenomena treba potraiti u povijesnim
promjenama, kojima je Bosna bila temeljitije izloena negoli ostale balkanske
zemlje. Paradoksalan karakter povijesnih mitova o Bosni lei u tome, to se
njima pokuava osporiti injenica, da je Bosna u svojoj povijesti bila izloena
intenzivnim demografskim promjenama i utjecajima razliite civilizacijske
provenijencije, s ciljem da se u njoj izgradi takva kulturna i politika infrastruktura, koja bi osigurala dominaciju samo jednog naroda a drugim bh.
narodima i etnikim skupinama otvorila put u gubljenje vlastitog identiteta i
ieznua s povijesne pozornice.
Apstrahiramo li od mita o bosanskom krivovjerju ili bogumilstvu, kojim
su se sluili suvremenici srednjovjekovne Bosne, da bi Bosnu podvrgli svojim
interesima, onda je u modernoj povijesti srpska strana bila ona, koja je prva
sustavno mitizirala bosansku povijest, proglaavajui Bosnu srpskom i samo
srpskom zemljom. elnici srpske mitizacije Bosne Dositej Obradovi (1742.7
O tome Sreko M. Daja, Tri kulturno-politike sastavnice Bosne i Hercegovine i moderna historiografija, Juki 30-31, Sarajevo 2000./01., pp. 145-155; v. takoer Marko
Karamati, Historiografija s posebnom namjenom. Rat religij na tlu bive Jugoslavije?,
Bilten Franjevake teologije Sarajevo, god. 28, br. 2, Sarajevo 2001, pp. 5-20.
42

1811.) i Vuk Stefanovi Karadi (1787.-1811.) reducirali su problem identiteta na jezini medij, pa cjelokupnu jezinu kulturu Bosne proglasili najiim srpskim jezikom. Vukov suvremenik srpski politiar Ilija Garaanin
(1812.- 1874.) iao je korak dalje, pa je svojim Naertanijem (1844.) stvorio
akcioni program, kako Bosnu prisajediniti Srbiji. Posao je nastavila gotovo
cjelokupna srpska intelektualna elita, koja koncem 19. st. poinje govoriti o
treem, srpskom Balkanu kao pandanu starogrkog i bizantskog Balkana8,
da bi povodom izbijanja aneksione krize 1908. tadanje prvo pero srpske znanosti - meunarodno priznati geograf i etnolog Jovan Cviji (1865.- 1927.) u
brouri pod naslovom Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem (Beograd
1908) Bosnu proglasio ne jednom graninom oblasti, odnosno antemuralem
srpstva, nego geografskom i kvalitativnom jezgrom srpskog naroda u cjelini.
Jer, prema Cvijiu, Bosna i Hercegovina nisu za Srbiju i srpski narod ono
to su Elzas i Lotringija za Francuze ili Trenta i Trst za Italijane ili alpijske
austrijske oblasti za Nemaku, ve ono to je oblast Moskve za Rusiju i to su
najvri [sic! najii?!] delovi Nemake i Francuske za ova dva naroda, oni
dakle delovi koji su najbolji predstavnici nemake i francuske rase (pp. 1617), te upozorio da e vladati pakleno stanje sve dok BiH ne doe u srpske
ruke, da bi svoj spis zavrio prijetnjom srpski se problem mora reiti silom (p.
62, kurziv u originalu), koja je u prijevodima spomenute broure na europske
jezike jednostavno isputena. U okvirima dviju jugoslavenskih drava - monarhistike i socijalistike Jugoslavije - provoena je latentna srbizacija Bosne,
a ideologem o Bosni i Hercegovini kao srpskoj zemlji dobivao je u srpskoj
historiografiji blae i sofisticiranije formulacije, kao to je naprimjer ona, da su
se bosanski srednjovjekovni kraljevi krunili srpskom krunom.9
8
O tome i dalje Sreko M. Daja, Bosnien-Herzegowina in der sterreichisch-ungarischen

Epoche (1878-1918). Die Intelligentsia zwischen Tradition und Ideologie. Mnchen: R.
Oldenbourg Verlag, 1994, pp. 192-197, 232-233. (Sdosteuropische Arbeiten 93.). Hrvatsko izdanje, naalost s mnogo tiskarskih pogreaka, pod naslovom Bosna i Hercegovina
u austrougarskom razdoblju (1878-1918). Inteligencija izmeu tradicije i ideologije, MostarZagreb: ZIRAL, 2002, pp. 194-199, 234. Usp. Lazo M. Kosti, ta su Srbi mislili o Bosni.
Politiko-istorijska studija. Mnchen: Iskra, 21975; Ljubinka Trgovevi, Naunici Srbije
i stvaranje jugoslovenske drave 1914-1920. Beograd: Narodna knjiga/ Srpska knjievna
zadruga, 1986.
O tome Sreko M. Daja, op. cit. gore u bilj. 5; v. Dubravko Lovrenovi, Srbija na Zapadu. Bosanskohercegovaki Dani [Sarajevo] br. 175, 6. 10. 2000, pp. 50-51.
43
Sreko M. Daja
Za razliku od srpskih dosljednjih i tvrdih mitologizacija bosanske
povijesti, hrvatske percepcije Bosne mnogo su nesigurnije i nedosljednije. U hrvatskom sluaju suoeni smo s radikalnim zaokretom, koji se zbio u
vremenskom rasponu od Ante Straevia (1825. - 1896.) do Franje Tumana
(1922. - 1999.). Ante Starevi je u bosanskomuslimanskom gornjem sloju
drutva vidio najstarije europsko i najie hrvatsko plemstvo, a hrvatska
historiografija 19. stoljea Bosnu je smatrala hrvatskom zemljom na temelju
povijesnog prava, prema kojemu je srednjovjekovna Bosna pripadala hrvatskom politikom i kulturnom korpusu. Otklon od te pankroatistike predodbe o Bosni i Hercegovini zapoeo je jo u austro-ugarskom razdoblju, kada
se hrvatska politika i intelektualna elita kolebala izmeu velikohrvatstva i
difuzno zamiljenog jugoslavenstva10 te se produbio u prvoj Jugoslaviji (1918.
- 1941.), koja je bila definirana kao drava troimenog naroda Srba, Hrvata i
Slovenaca, ali se politike elite nisu mogle sloiti oko oblika drave - unitarna drava ili pak trolana federacija Srba, Hrvata i Slovenaca. U politikom
sporu o Jugoslaviji kao dravi triju naroda (hrvatsko i slovensko shvaanje) ili
pak samo triju plemena jednog jedincatog naroda (srpsko shvaanje), ni srpska
ni hrvatska strana nisu vodile rauna o specifinom povijesnom, demografskom i politikom razvitku BiH, nego su traile rjeenje iskljuivo u srbizaciji
odnosno kroatizaciji, da bi na koncu tzv. Srpsko-hrvatskim sporazumom 1939.
meusobno podijelili ovu zemlju. Tu suenu koncepciju o BiH kao zemlji
iskljuivo hrvatskih i srpskih interesa komunistiki reim Druge Jugoslavije
djelomino e dodue korigirati, ali zbog vlastitih sistemu imanentnih drutvenih i politikih predrasuda nee uspjeti prevladati11, tako da e bh. drutvo
nakon sloma komunistike Jugoslavije put u budunost opet potraiti u izrazito nacionalistikim konceptima, a hrvatska politika pod vodstvom Franje
Tumana ne samo napustiti iluziju o Bosanskim Muslimanima kao Hrvatima
islamske vjeroispovijesti, nego svoju politiku graditi na postavkama Srpsko-
Sreko M. Daja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju ..., pp. 200-209,

223-228.
11
O tome Sreko M. Daja, op. cit. gore u bilj. 6.
10
44

hrvatskog sporazuma iz 1939., Bosnu nazivati kolonijalnom tvorevinom 12,
a bosanskohercegovake Hrvate s kontinuiranom prisutnou i tradicijom na
tlu BiH od srednjeg vijeka do danas podvesti pod kategoriju dijaspore na slian nain kao iseljene Hrvate u Americi ili Australiji.
Nesigurnost hrvatske povijesno-mitoloke percepcije BiH kao iskljuivo
hrvatske odnosno katolike zemlje reflektira se i u odsutnosti vienja Bosne
kao hrvatskog antemuralea. Upotrebu metafore antemurale za BiH susreo sam
dosada u zapadnim izvorima samo jedanput, i to ne u izvornom ideolokom
kontekstu kao antemurale christianitatis, nego u strategijskim razmiljanjima
habsburkih eksperata u sklopu priprema austrijsko-turskog rata 1737.- 1739.
U spisu pod naslovom Zbirka povijesno-zemljopisnih zapaanja o Bosanskom Kraljevstvu, neko pod ugarskom nadlenou, u povodu pokretanja
carskog oruja protiv Bosne godine 1737. objavljenom u Leidenu iste godine,
anonimni autor - koji je na primjerku knjinice Georg-August-Universitta u
Gttingenu identificiran kao Jo[hann] Gerhard Mejer von Berghen - saima tadanje europsko historiografsko znanje o Bosni na 148 stranica i pledira
za habsburko osvojenja Bosne na sljedei nain:
Iz gornjeg opisa poloaja Bosne jasno slijedi, da bi Bosna nakon zauzea
mogla postati bedem kraljevstava Hrvatske i Slavonije na jednoj strani a Srbije
na drugoj strani, i time preuzeti ulogu antemurale-a i za ostale zemlje u pozadini. Jer Bosna se, da se tako izrazim, prua kao klin izmeu spomenutih kraljevstava, pa prema tome iz toga slijedi, da e se njezinim osvojenjem razdvojeni rubovi zemalja meusobno ponovno povezati i obrana moi organizirati
na kraoj liniji, negoli je to mogue u dosadanjem trostranom obrambenom
sustavu. Kao to je naime lake u trokutu izmjeriti hipotenuzu negoli dvije
katete ili pak u stocu bazu negoli bokove, tako je, vjerujem, mogue s manje
napora sustavom tvrava uvati krajnju granicu Bosne negoli cjelokupni prostor Slavonije na Savi, Hrvatske na Uni te Srbije na granicama poarevakog
mira [1718.], koje su izloene opasnostima samom injenicom da se izmeu
njih prostire Bosansko Kraljevstvo.
Drugim rijeima, iroki prostori spomenutih predjela ne bi bili vie gra-
12
Bosna i Bonjaci u politici i praksi dr. Franje Tumana. Sarajevo: Vijee Kongresa
bonjakih intelektualaca, 1998, pp. 114-116. Tumanov novogodinji razgovor s
novinarima citiran prema Slobodnoj Dalmaciji, 31. 12. 1991. i 1. 1. 1992. (Biblioteka Posebna izdanja 29.).
45
Sreko M. Daja
nini, nego bi se osvojenjem Bosne nali tako rei u sreditu zemlje, zatieni
Bosnom kao titom.13
Odsutnost metafore antemurale u ideolokom smislu na katolikoj i hrvatskoj strani svakako treba dovesti u vezu s povijeu katolicizma u Bosni
poevi od 12. st. pa do danas. Etablirani katolicizam s feudalnim obiljejima, kakav se razvio u srednjovjekovnoj Europi, nije bilo mogue instalirati
u srednjovjekovnoj Bosni. Srednjovjekovna Crkva bosanska proglaena je
heretinom i ve u srednjem vijeku supstituirana neetabliranim oblikom katolicizma u reiji bosanskih franjevaca. Taj neetablirani oblik, koji su franjevci
njegovali i proveli kroz dugo osmansko razdoblje bosanske povijesti, nakon
uvoenja redovite, dakle etablirane, katolike hijerarhije u BiH 1881. u oima
nositelja etabliranog katolicizma nije dobio kvalifikaciju hrvatskog katolikog
antemuralea, nego je definiran kao elemento inalienabile dell establishment
ottomano nelle parti europee dell Impro Turco 14 i izloen sustavnom pritisku i potiskivanju od strane etablirane katolike hijerarhije u Bosni i Hercegovini do dana dananjega.15
13
14
15
Ex supradescripto Bosniae situ apparet, illam si recuperaretur aggeris instar vicinis

Croatiae Slavoniae & Serviae Regnis, adeoque Antemuralis loco reliquis retrojacentibus
terris inservire posse. Etenim cum dicta inter Regna tanquam cuneus, si ita loqui fas est,
procedat, vero nihil magis convenit, qua ut eodem occupato, binae separatae extremitates
iterum jungantur, proptereaque una breviore linea muniri possint, quae hactenus trilaterali ambitu defendenda sunt. Vt enim facilius est, in Triangulo Hypotenusam, quam
gemina crura, vel in cono basin, quam latera, emetiri, ita & leviori crediderim opera
extremam Bosniae faciem praesidiis costodire, quam integrum tractum Slavoniae ad
Savum, Croatiae ad Vnnam, Serviae ad Passaarovicensia confinia, continuis, vel ex solo
quasi interiacente Bosniae Regno, insidiis Expositarum. Hoc pacto amplus iste dictorum
confiniorum ambitus non amplius foret confiniarius, sed quasi in terrae meditullio sub
recuperandae Bosniae umbone tectus etc. S - B R
MDCCXXXVII B . L B: B, MDCCXXXVII, pp. 139-140. Kurziv S. M. D.
Petar Vranki, La chiesa cattolica nella Bosna ed Erzegovina al tempo del vescovo fra Rafaele
Barii, 1832-1863. Roma 1984, p. 291 (Analecta Gregoriana 235. Series Facultatis Historiae Ecclesiastica: Sectio B 34.).
O tome Sreko M. Daja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918) ...,
pp. 46-51. Usp. Stjepan Duvnjak, Sve dok nas ne nestane, Svjetlo rijei [Sarajevo] god.
20, br. 231, lipanj 2002, pp. 6-9, 59.
46

Historiografski mitovi Bonjaka daju se periodizirati u dvije faze. Prva
faza tvrdo je vezana uz pripadnost Osmanskom carstvu i njom izrazito dominira mit o Bosni kao serhatu odnosno islamskom antemuraleu prema Zapadu. U
tome smislu muslimanski bonjaki kroniari austrijsko-turskih ratova, posebno onih u 18. stoljeu. Omer Novljanin i Ahmed Hadinesimovi16, govore
o islamskim borcima odnosno borcima za vjeru (pp. 26, 29, 30, 107, 114
itd.), o islamskim bajracima, ukraenim pobjedonosnom bojom, ukrtenim s
nevjernikim bajracima koji su sipali nesreu (p. 50), o islamskim gazijama
uronjenim u dumanski plijen kao u more (p. 52), a o Bosni kao islamskoj
krajini (p. 71), bedemu i vrstoj granici islama (pp. 112, 126), o serhatskim ratnicima (p. 73), koji se s oduevljenjem bore dajui za vjeru i duu i
glavu (p. 42). Osim mukaraca, koji se ubrajaju u borce i ene su, po starom
bosanskom obiaju, prilazile s oduevljenjem, i bacajui sa sebe ensku odjeu,
oblaile su ratnu i pojavljivale se na bojnom polju. Stavljale su na glave posebne
kalpake i oblaile akire, pa su hitajui okretnim i brzim koracima, nastupale
u bojne redove, da bi se nale u akciji.(p 28). Nasuprot pripadnicima islama
neprijatelji Carstva i vjere (p. 23) esto su prikazani kao vjerolomnici (pp.
32, 112) te moralni i ratni gubitnici, koje hvata strah i neraspoloenje pred
moralnom nadmoi muslimana (pp. 51-52, 81-82).
to se tie bosanskog domaeg neislamskog puanstva, ono se spominje u
vezi s borbama za Banju Luku 1737. u dvostrukom konktekstu: jednom kao
politiki nepouzdan element, odnosno raja, koja je povezana s Austrijom
(p. 54) i raja, koju se na oku dri (p. 58), a drugi put kao tienici islamske
drave, koje se [prisilno?!] regrutira za ispomo islamskoj vojsci. Jer s dozvolom kadije iz Sarajeva je pokupljeno i naoruano oko pet stotina zimmija,
pa su oni, da bi pomogli islamskoj vojsci, poslani prema Banjaluci. Meutim,
Bogu hvala, kada su stigli, njihova pomo vie nije bila potrebna (p. 58).
Najznaajniji muslimansko-bonjaki kroniar 19. stoljea Salih Sidki
Hadihuseinovi (1825.- 1888.), poznatiji pod nadimkom Muvekkit, jer se
bavio islamskim kalendarom17, pri pisanju svoje kronike kree se u istim ter16
17
Omer Novljanin i Ahmed Hadinesimovi, Odbrana Bosne 1746-1739 (dvije bosanske

kronike). Preveli i priredili Fehim Nametak i Lamija Hadiosmanovi. Zenica: Islamska
pedagoka akademija, 1994.
O Muvekkitu i njegovu djelu v. predgovor na bosanskom, engleskom i arapskom jeziku
47
Sreko M. Daja
minolokim i ideolokim kategorijama o Bosni ne samo kao domovini Bosanskih Muslimana, nego i kao o islamskom antemuraleu u osmanskom razdoblju
bosanske povijesti (v. knj. 1, pp. 5-6). Ali za razliku od svojih prethodnika,
koji se nisu interesirali za bosansko srednjovjekovlje i koji nisu doivjeli konac
osmanske epohe u Bosni, Muvekkit je doivo taj konac i zainteresirao se i za
vrijeme koje je prethodilo osmanskom razdoblju, pa je, kako to konstatiraju
izdavai njegova djela, po tome on prvi Bonjak koji je prikazao predosmansko vrijeme Bosne (p. XII). Muvekkitov prikaz bosanskog srednjovjekovlja
nije na nivou dostignua njemu suvremene historiografije, nego je optereen
legendama i netonostima, na koje tek tu i tamo upozoravaju prevoditelji,
odnosno komentatori njegova djela.
Od tada do danas bonjaka je historiografija i historiografska publicistika prevalila dug put. Pri tome se kretala u dva pravca - znanstveno-istraivakom i mitologizatorskom.
Znatan dio bonjakih povjesniara posvetio se istraivanju osmanskog,
austro-ugarskog i jugoslavistikog razdoblja bosanske povijesti. Kako je veina tih istraivanja obavljena u vrijeme druge Jugoslavije, koja se definirala kao
socijalistika drava, istraivaki rezultati su esto obojeni marksistikim
shemama o povijesti i drutvu - kao primjer takve historiografije spomenimo
osmanistu Nedima Filipovia (1915.- 1984.)18 - ali znanstvena suverenost
autor time ne biva dokinuta, osobito kada je u pitanju socijalna i privredna
povijest. Neto slino bi se moglo rei i za bonjake i druge istraivae austro-ugarskog i jugoslavistikog razdoblja, ali nije cilj ovoga priloga, da se tim
aspektom detaljnije bavi.
U skladu s postavljenom temom pozornost treba svratiti na bonjake mitologizacije bosanske povijesti, koje su kod nekih autora noene uvjerenjem,
da se srpskim i hrvatskim mitologizacijama treba suprotstaviti vlastitim, tj.
bonjakim historiografskim mitovima, kako se u jednom interviewu izrazio
Mustafa Imamovi, autor u bonjakoj javnosti zapaene knjige Historija Bo-
18
od Enesa Pelidije: Salih Sidki Hadihuseinovi Muvekkit, Povijest Bosne [Tarih-i Bosna].
Knj. 1-2. S turskog preveli Abdulah Polimac et alt. Sarajevo: El-Kalem, 1999, knj. 1, pp.
I-LII.
O Nedimu Filipoviu v. zbornik Okrugli sto: Nauno djelo Nedima Filipovia, Sarajevo, 23.
novembra 1999. Sarajevo, 2000. (Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine,
posebna izdanja 112, odjeljenje drutvenih nauka knj. 32).
48

njaka [11997; 21998]19.
Pristupimo li fenomenu mitologiziranja iz perspektive pojedinih razdoblja bosanske povijesti, pada u oi prividan paradoks, naime na jednoj strani
injenica da se glavni bonjaki mitologemi odnose na bosansko srednjovjekovlje, a na drugoj strani da se dosada nijedan bonjaki istraiva nije profilirao kao ozbiljan medijavelist. Umjesto toga imamo itavu paletu publicista i
kvaziznanstvenika, koji se ne ustruavaju ni od najneobuzdanijih spekulacija
i manipulacija s povijesnim izvorima, kako bi ispleli duhovno, demografsko
i politiko tkivo o nepretrgnutom kontinuitetu izmeu srednjovjekovne i
osmanske Bosne, odnosno izmeu srednjovjekovnih Bonjana i osmanskih
Bonjaka i time osigurali samoniklost,
samoniklost samobitnost,
samobitnost starodrevnost i moralnu izvrsnost bonjakog naroda. U tom mitolokom spletu zacijelo dominantnu poziciju zauzima bogumilski mit, koji je formuliran u austro-ugarskom razdoblju
i otada dobiva sve fantastinije oblike20.
Nesreene crkvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni zastupnicima bogumilskog mita slue kao argument za izdvajanje srednjovjekovne Crkve bosanske i njezinih sljedbenika iz europskog kranskog konteksta i premjetanje u
takav heretiki kontekst, prema kojemu bi srednjovjekovni bosanski krstjani
duhovno stajali blie islamu negoli ortodoksnom kranstvu svoga vremena.
Na koncu 20. stoljea bogumilski mit u interpretaciji jednog bonjakog povjesniara dobio je sljedeu formulaciju:
Bosanski bogomili su najznaajnija i najvrijednija pojava u historiji
srednjovjekovne bosanske drave, te mnogim svojim manifestacijama imaju
kljunu ulogu u profi liranju duhovnog, vjerskog, politikog, kulturnog i drutvenog ivota srednjovjekovne Bosne...21
elja za slobodnom bosanskom dravom najprisutniji je razlog iz ega
nastaje skoro deklarativno opredjeljenje bosanskog stanovnitva za herezu.22
19
20
21
22
Mustafa Imamovi, Interview: ummu muslimana ili modernu dravu, Bosanskohercegovaki Dani [Sarajevo] br. 195, 2. 3. 2001, pp. 9-11, 41.
Sreko M. Daja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918) ..., pp. 209214.
Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, Tuzla: IPP Hamidovi, 1999, p. 169; usp. pp.
177, 193.
Ibid., p. 93.
49
Sreko M. Daja
I dalje:
Historijski izvori pod razliitim imenima nazivaju bosanske bogomile

(vira dobrih Bonjana, bosanski bogomili [sic!?], krstjani, crkva bosanska, hereza) a skoro uvijek je rije o autentinoj i autohtonoj bosanskoj posebnosti srednjeg
vijeka, koja se povezuje sa slinim evropskim i azijskim pokretima.23
Iz srednjovjekovnog termina dobri Bonjani, bonjaki mitologizatori

stvorili su mit o Dobrim Bonjanima. Prema takvim interpretatorima potenje i dobrota Bonjana bili su poslovini. To je bio razlog, to su ih suvremenici nazivali Dobrim Bonjanima 24, i ne pokuavajui tome pravnom terminu
potraiti srednjovjekovne paralele kao to su boni homines kasnoantikog
prava ili testes idonei srednjega vijeka, kojima se u pravnim postupcima
oznaavalo kvalificirane svjedoke. Za takve se trailo da - uz zdrava umna i
duevna svojstva - pripadaju slobodnom staleu i raspolau stanovitom imovinom, to ih je inilo u pravnom smislu neovisnim svjedocima.25 Logino je
dobre ljude odnosno dobre muje i dobre Bonjane bosanskih srednjovjekovnih izvora staviti u taj povijesni kontekst, odnosno u tim terminima
gledati bosansku inaicu boni homines, koja Bosnu uklapa u pravni sustav
srednjega vijeka.
Bonjaci kao nasljednici dobrih Bonjana u bonjakim mitologizacijama sauvali su moralnu nadmo i u osmanskim osvajakim ratovima. Jer, pozivajui se na graditeljsku i urbanu djelatnost Osmanlija u osvojenim zemljama, ve spomenuti autor Mustafa Imamovi zakljuuje, da prodor Bonjaka
u Hrvatsku i Podunavlje nije predstavljao ekspanziju jedne vojnike rase ili
klase, nego u prvom redu jedan civilizacijski i kulturni proces. 26
23
24
25
26
Ibid., p. 194. Kurziv u citiranom tekstu od S. M. D.

Enver Imamovi, Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine. Sarajevo: ART 7,
1997, p. 47. Citat prema Dubravko Lovrenovi, Snana ambicija slabog znanja, Bosanskohercegovaki Dani [Sarajevo] br.175, 22. 9. 2000, p. 48.
Karin Nehlsen-von Stryk, Die boni homines des frhen Mittelalters unter besonderer Bercksichtigung der frnkischen Quellen. Berlin: Duncker & Humboldt, 1981. (Freiburger
Rechtsgeschichtliche Abhandlungen, N. F. 2.).
Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka. Sarajevo: Bonjaka zajednica kulture Preporod,
1998, p. 258.
50

Starodrevnost bonjakog naroda elaborirao je jedan drugi bonjaki autor na sljedei nain:
Znanstveno nije vie uope sporna injenica, da su bosanskohercegovaki
muslimani autohtoni balkansko-evropski narod koji na ovom prostoru ivi
vie od 4000 godina [sic!], koliko se moe arheoloki pratiti. Naime, ovdanji
muslimani su uz Albance i Grke jedini balkanski narod, a istovremeno jedan
od rijetkih u Evropi, koji je najveim dijelom preivio seobu naroda tokom 6.
i 7. stoljea n. e. etc.27
Za razliku od srpskih i hrvatskih mitologizatora, koji osmansko razdoblje

doivljavaju kao duboki lom u tkivu nacionalne povijesti i opisuju iskljuivo
kao tue doba u kojemu je sve bilo samo zlo i naopako, bonjaki mitologizatori govore o istom i savrenom kontinuitetu izmeu bosanskog srednjovjekovlja i osmanskog razdoblja te osmansko razdoblje jo vie idealiziraju
negoli srednjovjekovne dobre Bonjane. U tim idealizacijama posebno mjesto
pripada mitu o idealnoj toleranciji prema nemuslimanskom puanstvu, kakva je
navodno vladala u osmanskoj Bosni, a iji korijeni u tim mitolokim interpretacijama seu unazad do rimskih vremena.28 Pri tome je omiljena paralela sa
srednjovjekovnom panjolskom pod islamskom vlau, gdje su prema takvim
predodbama vladali uzorni odnosi meu muslimanima, idovima i kranima, kojima je tek reconquista zadala smrtni udarac.
to se tie meukonfesionalnih odnosa u srednjovjekovnoj panjolskoj,
minuciozno provedena istraivanja amerikog povjesniara Davida Nirenberga 29 ukazuju na psiholoku, socijalnu i politiku sloenost toga fenomena
27
28
29
Enver Imamovi, Korijeni Bosne i Bosanstva. Sarajevo: Meunarodni centar za mir, 1995,
p. 129. Naglaavanje starodrevnosti Bonjaka teklo je paralelno s politikim razvitkom
Bosanskih Muslimana u 20. stoljeu. O tome Sreko M. Daja, Die politische Realitt des
Jugoslawismus (1918-1991)..., pp. 230-232.
Mehmed Filipovi, Bosna i Hercegovina - najvanije geografske, demografske, historijske,
kulturne i politike injenice. Sarajevo: Compact Publishing House Sarajevo, 2 1997, pp.
82-85.
David Nirenberg, Communities of Violence. Persecution of Minorities in the Middle Ages.
Princenton, New Jersy: Princenton University Press, 1996. Usp. Francisco Bethencourt,
e Inquisition and Religious Frontiers in Europe in Eszter Andor and Istvn Gyrgy
Tth, ed., Frontiers of Faith. Religious Exchange and the Constitution of Religious Identiti-
51
Sreko M. Daja
kao instrumenta vlasti, pa se istraivai paternalistike osmanske tolerancije u
Bosni mogu i trebaju osloniti na Nirenbergovu konceptualizaciju prije negoli
se upuste u interpretacije ne samo izvora franjevako-bosanske provenijenice,
nego i bonjakih muslimansksih ljetopisaca, kao to je na pr. Mula Mustafa
Baeskija30. Pri prouavanju socijalnog i politikog suivota puanstva s razliitim religijskim i ideolokim obiljejima u dravama koje nisu poznavale
modernu ravnopravnosti ne bi se smjelo nikada izgubiti iz vida, da takvi politiki sustavi i kada su tolerirali koegzistenciju razliitih kulturnih i religioznih
(infra)struktura, nisu njegovali zdravu kompetitivnost, dakle jednake mogunosti za svaku grupu ili denominaciju (to bi se moglo tvrditi za austro-ugarsku religijsku politiku u Bosni i Hercegovini), nego su u okvirima tradicionalne paternalistike tolerancije jedne privilegirali, a druge diskriminirali. Prema
tome, pri prouavanju ovoga problema pogreno bi bilo oslanjati se iskljuivo
na izvore jedne provenijencije, nego je neophodno izvore svih provenijencija
metodiki meusobno suoiti, da bismo dobili uvid u povijesnu stvarnost u
kritikom, a ne u mitolokom izdanju bilo koje etnike grupe.
Najnoviji bonjaki mit bio bi mit o tisuugodinjoj bosanskoj dravnosti.
On je mitoloki odgovor suvremene bonjake historiografije i publicistike na
centrifugalne tendencije bh. Srba i Hrvata, odnosno na igre oko podjele Bosne
tamo od 1939., ili pak ve od 1929., kada je kralj Aleksandar Karaorevi
svoju dravu podijelio na devet banovina i pri tome Bosnu strpao u etiri razliite banovine, - pa do najnovije katastrofe, koja je Bosnu zadesila koncem
20. stoljea. Napominjem, da takve igre nisu igrale samo srpske i hrvatske
politike snage, nego su se u njih uputali i predstavnici bosansko-muslimanske odnosno bonjake politike, i to za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada
su Hitlera nagovarali, da Bosnu podijeli i osnuje pod svojim direktnim protektoratom upu Bosnu, u kojoj bi pomou (humanog) preseljavanja veinu
imali muslimani, odnosno Bonjaci.31 Da li su sline igre ponovili u posebno
30
31
es 1400-1750. Budapest: Central European University, European Science Foundation,

2001, pp. 167-176.
Mula Mustafa evki Baeskija, Ljetopis (1746-1804). Sarajevo: Veselin Maslea, 2 1987.
O tome Sreko M. Daja, Die politische Realitt des Jugoslawismus (1918-1991) ..., pp.
230-234.
52

za Bonjake traginim trenucima rata 1991.- 1995., to je za kritiku historiografiju zasada otvoreno pitanje.
Cilj bonjakog mita o tisuugodinjoj bosanskoj dravnosti nije samo suprotstaviti se gore spomenutim i slinim podjelama Bosne, nego iznad toga
stvoriti predodbu o Bonjacima kao temeljnom narodu u Bosni, ija dravnost
kontinuirano tee tamo od 8. do konca 20. stoljea, kada je Bosna meunarodno priznata kao drava u suvremenom znaenju toga pojma. Prema
takvom mitolokom poimanju dravnosti zemljica Bosna, koju spominje
bizantski car Konstantin Porfirogenet (912.- 959.), dravina Kulina bana
(1180.- 1204.), stogodinje srednjovjekovno bosansko kraljevstvo dinastije
Kotromania (1377.- 1476./77.) i ejalet Bosna u sklopu Osmanskog carstva
stoje u meusobnom vrstom i nepretrgnutom kontinuitetu. Jer prema takvim
ekspozicijama bosanske dravnosti
sve to je kulturno i politiki stvarano tisuama godina na prostoru dananje Bosne i Hercegovine, [jest] nae, muslimansko nasljee i bogatstvo. Kulin
ban, kralj Tvrtko, kraljica Katarina i dr., bili su vladari naih predaka, i zato
kulturno, nacionalno, politiki i povijesno oni pripadaju dananjim bosanskohercegovakim muslimanima, ali i bosanskim katolicima i pravoslavcima
koji nacionalno jesu i koji se smatraju potomcima dobrih Bonjana, odnosno
dananjim Bonjacima ili Bosancima. To s pravom, jer je znano da je srednjovjekovna Bosna bila jedononacionalna zemlja, jedinstvenog bosanskog naroda
zvani Bonjani, koji su isto tako pripadali trima konfesijama. Katolianstvo
i pravoslavlje su se zadrali do danas dok je bogumilstvo, najmasovnija vjera
ondanje Bosne, ustupila mjesto islamu, koji, znamo, predstavlja najmasovniju
vjeru dananje Bosne. 32
Mitolokim vienjima bosanske povijesti korespondiraju politike prakse,

koje se daju tipoloki svrstati u dva tipa: tip reconquiste i tip marginacizacije.
Tip reconquiste karakteristian je za hrvatske i srpske mitologizacije bosanske povijesti.
Na hrvatskoj strani taj tip prisutan je na specifian nain unutar djelovanja Katolike crkve nakon uvoenja redovite katolike hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881. Pri tome ne mislim u prvom redu na prozelitizam
sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera (1843. - 1918.), kojim su protivnici
32
Enver Imamovi, Korijeni Bosne i Bosanstva, pp. 133-134.
53
Sreko M. Daja
katolicizma plaili svoje suvremenike. Istina, nadbiskup Stadler bio je sklon
prozelitizmu, ali je austro-ugarska uprava u Bosni tu opasnost iskljuila. 33.
Katolika reconquista u Bosni i Hercegovini ima insajderski karakter. Ona je
naime usmjerena ne prema drugim konfesijama, nego prema neetabliranom
katolicizmu u reiji bosanskih i hercegovakih franjevaca. Taj katolicizam, koji
su franjevci oblikovali u srednjovjekovnoj Bosni i proveli ga kroz 400-godinje osmansko razdoblje, nakon uvoenja redovite katolike hijerarhije 1881.
predstavnici visokog katolikog klera sustavno potiskuju i nastoje ga zamijeniti etabliranim oblicima crkvenosti, kakvu susreemo u klasinim europskim
zemljama s preteno katolikom tradicijom.
Politiki je daleko relevantnija reconquista nacionalnog tipa. Ona je bila
prisutna u hrvatskoj politici, kako je to ve gore istaknuto, na vie ili manje
izraen nain od Ante Starevia u 19. stoljeu pa do Franje Tumana koncem
20. stoljea, kada je praktino prestao govor o Bosanskim Muslimanima kao
Hrvatima islamske vjeroispovijesti, a Bosanski Muslimani konano se konstituirali kao moderni narod pod imenom Bonjaci.
Reconquista nacionalnog tipa najintenzivnije je prisutna u srpskim historijskim mitologizacijama, za koje su Bosna i Hercegovina srpske i samo srpske
zemlje, Bonjaci proglaavani Srbima islamske vjeroispovijesti, a bh. Hrvati
srbokatolicima, koje je navodno katoliki prozelitizam odveo u katolianstvo
i hrvatstvo. Najradikalniju formulaciju srpskoj reconquisti u BiH vjerojatno
je dao srpski politiar Laza Markovi, kada je, parafrazirajui Nikolu Paia
(1845. - 1926.), 1920. g. u Mostaru izrekao sljedeu tvrdnju: Da je Srbija
zatekla poslije 40 godina [austro-ugarske uprave] u Bosni 7 % Srba, Bosna bi
opet bila srpska ... 34.
to se tie metoda, kojima se srpska strana sluila u provoenju svoje
reconquiste u BiH, one se daju podvesti pod sljedee natuknice: kulturna asimilacija i etnika ienja. Kad je rije o kulturnoj asimilaciji, ona se reflektirala
ne samo u privoenju kako bonjakog tako i hrvatskog jezinog idioma u
33
34
O tome Petar Vranki, Religion und Politik in Bosnien und der Herzegowina (1878-1918).
Paderborn: Ferdinand Schningh, 1998, pp. 644-687. Usp. Sreko M. Daja, Bosna i
Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918)..., pp. 55-56, 60-64.
Srpska rije
rije, 1920. 236, 1. Citirano prema Tomislav Iek, Hrvatska republikanska seljaka stranka prema Bosni i Hercegovini i orijentacija Hrvata BiH do 1923. god., Prilozi
Instituta za istoriju u Sarajevu 2, 2 ,1966, pp. 75-121, citat p. 94.
54

srpski jezini standard od Vuka Karadia pa do danas, nego u nastojanjima,
da se bonjaki i hrvatski intelektualci u nacionalnom smislu izjanjavaju kao
Srbi, to u dosadanjoj historiografiji jo nije dovoljno istraeno, posebno kada
je rije o nacionalnom izjanjavanju Bosanskih Muslimana.35 Budui da su
rezultati ovih prosvjetiteljskih metoda posrbljavanja bili mravi, srpska se
strana u svojoj modernoj povijesti latila tzv. etnikih ienja, ije su znaenje
Bonjaci i bh. Hrvati posebno stravino doivjeli u zadnjem ratu, koji se vodio
na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine izmeu 1991. i 1995. godine.36
Reagiranja bonjake mitoloke historiografije na srpsku i hrvatsku reconquistu dugo su imala iskljuivo defenzivan karakter. U austro-ugarskom
razdoblju glavna briga bonjakog puanstva uzetog u cjelini bila je osigurati
vlastiti islamski idenitet i sauvati ekonomski status naslijeen iz osmanskog
razdoblja, to se prvenstveno manifestiralo u otporu provoenju agrarne reforme, na emu je inzistiralo bh. kransko puanstvo. Samo je tadanji tanki
sloj bonjake inteligencije uvidio neminovnost novih putova. Taj sloj stajao je
pred dilemom: suraivati sa Srbima, ak do prihvaanja srpskog nacionalnog
identiteta, odnosno suraivati s Hrvatima sa slinim posljedicama - dakako
s hrvatskim predznakom - ili pak pozivati se na vlastite tradicije i njegovati
zaseban, tj. bonjaki nacionalni identitet s osloncem na Kllayev reim, koji
je davao podrku ovoj opciji. Tome se poslu posvetio Mehmed-beg Kapetanovi-Ljubuak (1839. - 1902.), te grupa, koja je s njim na elu izdavala list
Bonjak (1891. - 1910.). Nakon neuspjelih pokuaja, da bh. Srbi i Hrvati napuste srpstvo i hrvatstvo kao vlastitu nacionalnu identifikaciju i umjesto toga
prihvate bonjatvo kao zajedniku nacionalnu identifikaciju cjelokupnog
domaeg bh. puanstva, Kapetanovi-Ljubuak e u svojim brourama i na
stranicama Bonjaka neumorno isticati povijesnu i politiku jednakopravnost
Bonjak sa Srbima i Hrvatima.
35
36
O tome Sreko M. Daja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918)...,

pp. 209-236; isti, Die politische Realitt des Jugoslawismus (1918-1991)..., pp. 184-199.
U vezi sa srpskim projektom etnikih ienja svraam posebnu pozornost na monografiju
Mirko Grmek, Marc Gjidara i Neven imac, ed., Etniko ienje. Povijesni dokumenti
o jednoj srpskoj ideologiji. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 1993. Na francuskom pod
naslovom Le nettoyage ethnique. Documents historiques sur une idologie serbe. Rassembls,
traduits et comments par Mirko Grmek et al. Paris: Arthme Fayard, 1993.
55
Sreko M. Daja
to se tie Hrvata i Srba, to su ogranci jugoslavenskog vitekog naroda,
kao to smo i mi isto jedan ogranak, te se na prvom mjestu nalazimo. Kad ne
bie na nas krivim okom gledali, kad bie nam priznali nau narodnost, mogli
bi s njima sa svijem u ljubavi ivjeti.37
Kako e to pokazati povijesni razvitak, budunost e dati za pravo Kapetanovievoj bonjakoj nacionalnoj identifikaciji Bosanskih Muslimana. Ali
put do te identifikacije bio je meandrian i vrlo bolan. Silaskom s politike i
povijesne scene Benjmina Kllaya (1839.- 1903.) bonjatvo e biti najprije
zamrznuto; list Bonjak prestat e 1910. izlaziti. Povijesna je injenica, da se
veina bosanskomuslimanskog puanstva u austro-ugarskom razdoblju prema
bonjatvu odnosila nezainteresirano, jer tada nije shvatila povijesnu dalekosenost te nacionalne identifikacije.
Nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije i osnivanja Drave Srba, Hrvata i Slovenaca anse za identifikaciju s bonjatvom jo su se vie smanjile. U
novoosnovanoj jugoslavenskoj dravi bonjatvo je tretirano kao kllayevska,
tuinska vjetaka tvorevina, a Bosanski Muslimani su priznati iskljuivo
kao vjerska zajednica, od ijih se pripadnika oekivalo da e se jednog dana
posrbiti ili pak pohrvatiti. U ideologemu o troimenom narodu Srba, Hrvata i
Slovenaca o Bonjacima kao zasebnom narodu odnosno plemenu nije moglo
biti ni govora.
Na propagandne pokuaje pohrvaivanja i jo vie posrbljivanja gr bh.
muslimanskog puanstva reagirao je pasivnim otporom, a politiko vodstvo
Jugoslavenske muslimanske organizacije, koja je artikulirala zasebne gospodarske i kulturne interese Bosanskih Muslimana, isticalo je njihov junoslavenski karakter i ukorijenjenost u bosansko tlo. Nacionaliziranju u srpskom ili
hrvatskom smislu vodstvo se odupiralo isticanjem da su Bosanski Muslimani
ogranak Jugoslavena, samo nisu svjesni svoga plemenskog imena, i da njihovo
nacionaliziranje nije stvar svakodnevne politike, nego pitanje kulturnog i
drutvenog razvitka.38
37
38
Mehmed beg Kapetanovi Ljubuak, Budunost Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Tiskara Spindlera i Lschnera, 1893, p. 24. Usp. otisnute tekstove iz lista Bonjak
kod Senahid Halilovi, Bosanski jezik. Sarajevo: Biblioteka Kljuanin, 11991, pp. 131-156.
[21998].
Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u politikom ivotu Kraljevine Srba,
Hrvata i Slovenaca. Sarajevo: Svjetlost, 1974, pp. 596-599, prilog br. 5 (program Stranke).
56

Tek e komunisti, kojima su politika kriza i propast prve Jugoslavije
omoguili dolazak na vlast, pokloniti vie interesa zasebnom identitetu Bosanskih Muslimana, spominjui ih izriito u svojim propagandnim pozivima
u borbu za jednu bolju Jugoslaviju pod komunistikim vodstvom, a onda,
nakon raskida sa Staljinom u okviru povezivanja s tzv. Treim svijetom. To
povezivanje vodilo je do ivljih kontakata prije svega s islamskim zemljama i
utjecalo na definitivno priznanje Bosanskih Muslimana kao treeg bh. naroda
- jednakopravnog Srbima i Hrvatima. To se zbilo u punom opsegu nakon
pada Aleksandra Rankovia (1901.- 1983.) 1966., tako da se koncem 60-ih i
poetkom 70-ih godina dogodio - prema formulaciji aira Filandre39 - drugi nacionalni i kulturni preporod Bosanskih Muslimana.
U novoj politikoj klimi bonjaki povjesniari i drugi kulturni djelatnici
marljivo su istraivali i revalorizirali kulturnu i politiku povijest. Pri tome
neki od njih pokazali su sklonost prenaglaavanju bosanskomuslimanske
odnosno bonjake komponente bosanske povijesti, to je neizbjeno vodilo
sklonosti k marginaliziranju hrvatske i srpske komponente u BiH. Do kojega
su stupnja takve marginalizacije prisutne od poetka 70-ih godina pa do raspada Jugoslavije, to je jedan od istraivakih zadataka kritike historiografije
o BiH. Na ovom mjestu taj u problem ilustrirati s jednim primjerom. U bedekeru koji je nakladnika kua Yugoslaviapublic u Beogradu izdala 1983. na
tadanjem srpskohrvatskom, te engleskom i njemakom jeziku, Bosnu i Hercegovinu obradio je jedan bonjaki povjesniar umjetnosti40. Primijetiti je, da
je u toj obradi, odnosno publikaciji vrlo dobro ilustrirana bonjaka sastavnica
bh. kulturne prolosti, srpska odnosno srpsko-pravoslavna adekvatno, doim
je hrvatska, odnosno hrvatsko-katolika zastupljena oskudno odnosno marginalizirana. Tu, naime, neemo susresti ilustracije najvrednijih eksponata franjevakih samostana u BiH. ini se, da su takve latentne tendencije prisutne i
u publikacijama, kojima dananja bh. diplomatska predstavnitva predstavljaju kulturnu prolost BiH.41
39
40
41
air Filandra, Bonjaka politika u XX. Stoljeu. Sarajevo: Izd. poduzee Sejtarija, 1998,
pp. 15-43, 374-385.
Jugoslawien. Sehenswrdigkeiten, Kulturdenkmler, Kunstschtze. Ein Enzyklopdischer Reisefhrer. Beograd: Yugoslaviapublic, 1983, pp. 263-337.
isefhrer
Na pr. u turistikoj publikaciji Bosnia and Herzegovina. Natural Beauties and Tourist Offers.
57
Sreko M. Daja
Nakon raspada Jugoslavije i meunarodnog priznanja BiH kao drave,
kojemu su slijedila neopisiva stradanja posebno bonjakog puanstva, bonjaka mitoloka historiografija prelazi na otvorene marginalizacije hrvatske
i srpske komponente i na taj nain ostvaruje maltene ravnopravan status sa
zastupnicima reconquiste na srpskoj i hrvatskoj strani.
Marginalizacijske tendencije prisutne su u znatnom dijelu dananje bonjake publicistike. Na ovom mjestu pozvat u se samo na dva bonjaka
historiografska djela, u kojima su prisutne oite marginalizacije srpske i hrvatske prisutnosti u BiH. Prvi primjer bila bi ve spominjana Historija Bonjaka
Mustafe Imamovia, u kojoj moemo proitati i sljedeu tvrdnju.
Pravoslavno i katoliko stanovnitvo u Bosni bilo je u veini doseljeno
tokom XVIII i XIX st., pa njihova svijest, tradicija i ideologija nisu imale
nikakve veze sa bosanskom srednjovjekovnom dravom. Zato su i nastojanja
Austro-Ugarske da oivi interkonfesionalno bonjastvo kao nacionalnu ideologiju, historijski bila unaprijed osuena na neuspjeh.42
U skladu s ovom tezom Imamovi citira Dnevnik princa Eugena Savojskog (1663. - 1736.) - u kojemu ovaj ratnik govori o egzodusu bosanskih katolika preko Save, nakon to je on spalio Sarajevo u jesen 1697. Dio Dnevnika
u kojem se govori o tome preveden je tako da se dobiva utisak, da su tadanji
bosanski katolici bili svjei useljenici, to je u suprotnosti s povijesnim injenicama. Imamoviev citat glasi:
Sam Eugen Savojski zapisao je tada u svoj ratni dnevnik da se nada da e
pokupiti sve krane u Bosni i odvesti ih nazad
nazad preko rijeke Save. 43
42
43
Your Next Adventure. Sarajevo: Green Visions d. o. o., Tourism Community of Federation
BiH, RS Ministry of Trade and Tourism, Office of the High Representative RRTF/
SERDA, s. a.[2002], hrvatsko-katolika komponenta predstavljena je sasvim novim protenitem u Meugorju (p. 19), a ne naprimjer monumentalnom fasadom franjevakog
samostana u Kraljevoj Sutjesci ili pak muzejskim eksponatima franjevakog samostana
u Fojnici, to bi u kulturnopovijesnom smislu bilo adekvatno donesenim ilustracijama
iz islamsko-osmanskog i srpsko-pravoslavnog kulturnog kruga u Bosni i Hercegovini.
Osim toga potencijalne turiste se dezinformira kad se za hercega Stjepana Vuki-Kosau (1405. - 1466.) tvrdi da je bio ancient Bosnian King (pp. 26, 27).
Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka, p. 377.
Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka, p. 149. Kurziv u tekstu od S. M. D.
58

U jezinom smislu problem lei u tome, kako prevesti francuski glagol ramener - s odvesti nazad, kako je to uinio Imamovi, ili pak odvesti sa sobom,
to bi u datom kontekstu odgovaralo stvarnosti. Prema tome, spomenuto mjesto Dnevnika u kontekstu zbivanja korektno bi bilo ovako prevesti:
24. [listopada 1697.] ostao sam kod Sarajeva. Grad i svu okolicu pretvorili smo u plamen. Nae postrojbe, koje su progonile neprijatelja, donijele su
sa sobom plijen i dovele mnogo ena i djece, nakon to su pobile vie turaka.
Cjelokupni krani dolaze u grupama, trae zatitu i mole za dozvolu da smiju
sa svojim stvarima doi u tabor, budui da ele napustiti zemlju i poi s nama.
Ja se takoer nadam, da u sve krane, koji se nalaze u zemlji, [pri svom povratku nazad
nazad] moi sa sobom odvesti preko Save. 44
Drugi autor, Ahmed S. Alii, daleko je smjeliji u marginaliziranju hrvatske i srpske komponente u BiH. Kod njega moemo proitati sljedee i
sline teze:
Bonjaki etnos je kao povijesna supstanca ove zemlje [Bosne] apsorbirao
sve te druge grupe i grupice, koje su svraale u Bosnu ko zna pod kakvim
uslovima i sa kakvim ciljevima, i to kroz dugotrajan proces [...] Srpski i hrvatski etniki element nije postojao u Bosni u znaajnijem broju i on nikako nije
konstituant bonjakog etnosa. [...] U vrijeme osmanskih osvajanja, pa i dosta
dugo vremena poslije toga, nazivi Srbija ili Srbistan ili Hrvatska ili Hrvatistan
Turcima nisu bili poznati. Ti nazivi su mnogo kasnijeg datuma. Naziv zemlje
Bosne nije se mijenjao.45
44
45
Le 24. [octobre 1697] je suis rest Serrail. On a brull la ville entirement et tous les
environs. Nos partis qui ont suivi les ennemis ont rap[p]ort du butin et beaucopu de
femmes et denfan[t]s, ayant mesm[s] tu plusieurs trucs. Tous les chrtiens viennent en
foule demander des sauvegardes pour venir avec toutes leurs hardes au camps, voulant
quit[t]er les pais et nous suivre. Jespre de ramener au-del de la Save tout ce quil y en a
dans le pais. Citat prema autografu Journal de la marche en Bosnie, Wien, Kriegsarchiv,
Alte Feldakten /1697 /13/1, fol. 11r. Kurziv S. M. D. Usp. Jozo Dambo, Iz prve ruke
o vojnom pohodu Eugena Savojskog na Bosnu 1697. Bosna Franciscana 6, 9, Sarajevo
1998, pp. 137-148.
Ahmed S. Alii, Pokret za autonomiju Bosne od 1931. do 1832. Godine. Sarajevo: Orijentalni institut, Posebna izdanja 19., 1996, p. 356 sl. Kurziv S. M. D.
59
Sreko M. Daja
Nakon svega ovdje izloenog namee se jasan zakljuak, da je cilj nacionalnih mitologizacija bio i ostao stvoriti predodbu o Bosni kao u etnikom
pogledu kompaktnoj zemlji.46
Ali budui ta navodna kompaktnost ima disparatna obiljeja, koja se
meusobno iskljuuju - tj. u srpskom vienju nema mjesta hrvatskoj i bonjakoj sastavnici, a u hrvatskom i bonjakom vienju svaki put drugim
dvjema sastavnicama, srpska i, u manjoj mjeri hrvatska strana, nastojale su do
kompaktnosti doi metodom reconquiste, a bonjaka metodom marginalizacije, o
emu je gore bilo rijei. Obje metode vide rjeenje problema suivota u Bosni
u stvaranju takve kulturne i politike infrastrukture, u kojoj bi imala dominantan poloaj samo jedna, i to mitizirana, nacionalna tradicija, a druge dvije
nacionalne tradicije bile postupno potisnute. Ovaj asimilativni model suivota
vodio je u neviena stradanja svih triju etnikih skupina bosanskog puanstva
tijekom 20. stoljea.
Iz nacionalistikih jednosmjernih ulica komunisti su pokuali izvesti
kako jugoslavensko tako i bh. drutvo dijalektikom sintezom, koja istina nije
znaila grubu asimilaciju jednog identiteta u drugi, ali radikalno pretapanje
odnosno utapanje razlika, koje je na ovim prostorima proizvela povijest, u
novi socijalistiki model suivota vodilo je na koncu konca do obezvreivanja
prolosti i ugroavanja tradicionalnih vrijednosti odnosno razliitih identiteta. Jer komunistiko velikoduno priznanje svih jugoslavenskih naroda i narodnosti (nacionalnih manjina) u okviru marksistike dijalektike predstavljalo
je ipak samo jedan provizorij u dijalektikoj igri, kojom su upravljali vlastodrci na represivan nain. Povijest komunistikog marksistiki koncipiranog
jugoslavenstva jest kombinacija naelnih priznanja razliitosti i suzbijanja tih
46
U tome se smislu odredio i Rusmir Mahmutehaji u svom prilogu pod naslovom Put u
rat, u Branka Maga i Ivo ani, ed., Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991.- 1995
1995.
Zagreb-Sarajevo: Naklada Jesenski i Turk, DANI, za e Bosnian Institute - London,
1999, pp. 161-179, kada se odvaio na sljedeu tezu: U osnovi je netona i esta tvrdnja o
BiH kao multikulturnoj zemlji. Naprotiv, BiH je kulturno, povijesno, politiki i jezino
homogenija od ijednoga svoga susjeda, te je mogue govoriti o multikulturnom sadraju Srbije, ak Hrvatske, ali ne i Bosne i Hercegovine. Od njene najzapadnije do njene
najistonije toke, od najsjevernije do najjunije nema nikakve bitne razlike u jeziku.
Ni najbolji antropolog na svijetu nee prepoznati nikakvu antropoloku razliku meu
bosansko-hercegovakim ljudima ma kako oni sebe imenovali (p. 177).
60

razliitosti u politikoj praksi, to je na koncu konca vodilo do sloma marksistike dijalektike na jugoslavenski nain i do neviene eksplozije starih i
novih nacionalizama.
Marksistika dijalektika kao povijesni projekt doivjela je fijasko. Zato?
Prema suvremenom filozofu Peteru Sloterdijku,kob dijalektike lei u funkciji
njezine sinteze, koja se na koncu pojavljuje kao avetinjska ruina 47. Jer marksistikim prenoenjem dijalektike metode iz sfere miljenja u sferu realnog
dogaanja odnosno iz logike u ontologiju (pogreka koju bi tradicionalna
logika definirala kao metabasis eis allo genos, skk u drugu dimenziju) antitetika misaona igra izmeu teze i antiteze pretvara se u realnu borbu, stvara se
revolucionarno, ratno stanje, u kojemu stvarni ili fiktivni neprijatelji iz ovoga
ili onoga ugla uvijek vrebaju. U takvom revolucionarnom stanju prostor osvajaju militaristike, politike, socijalne i ideoloke omraze - jednom rijeju
cinizam, jer navodno prevladavanje suprostavljenih stavova kroz dijalektiku
sintezu u stvarnosti nije nita drugo negoli ustolienje i legitimiranje iskljuivo pobjednikog jednoumlja, kojemu se ljudski duh na koncu konca opire, kao
to se priroda opire njegovanju monokultura.
Postavimo li pitanje, to bi bila alternativa na jednoj strani reconquistama
i marginalizacijama, a na drugoj dijalektikim sintezama, izranja kao kljuni
pojam rije dijalog. Dijalog48 kao onaj oblik miljenja i prakse, u kojemu se
sugovornici i aktanti potiu, jedan drugom omoguuju dolazak do plodnijih
pogleda, meusobno se motiviraju i otvaraju za stajalita onog drugoga. U
tom sluaju aktanti nisu borci koji se bore jedan protiv drugoga svojim stajalitima i idejama, svojim argumentima, kako bi onoga drugoga svladali, ponizili i konano posve diskvalificirali i difamirali, nego se sugovornici u dijalogu
pojavljuju kao suigrai u istoj igri. Oni omoguuju da se sama igra uzdigne i
usavri, a ne da jedan od njih bude uniten. Tu nije potrebno neto tree, kao
u dijalektici, sinteza koja bi bila zavrna i zakljuna pozicija, i koja u stvari ne
47
48
O dijalektici kao politikoj igri Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft
Vernunft, Frankfurt
am Main: Suhrkamp, 1983, vol. II, pp. 671-696. U originalu prvi citat glasi: Das Elend
der Dialektik konzentriert sich in der vielbeschworenen Funktion der Synthese, vol. II,
p. 681, a drugi citat eine gespenstische Ruine ibid., vol. II, p. 677.
O tome, polazei od Sloterdijkovih zapaanja o dijalektikoj igri, Vojin Simeunovi, Dijalog i dijalektika, Hrvatska misao 5, 21, Sarajevo, listopad-prosinac 2001, pp. 27-40.
61
Sreko M. Daja
pripada nikome. Najvrednije to se moe meu ljudima dogoditi to je dijalog
u najirem smislu rijei, dakle otvorena komunikacija u duhu slobode. Ako
nema normalne transparentne komunikacije koju oliava slobodan dijalog,
onda nuno nastupa nasilje, rat i unitavanje.
Primijenjeno na Bosnu, umjesto dosadanjih traganja za jednom vrstom
zajednikog identiteta putom dijalektike dati se na potragu zajednikog krova,
tj. takvih politikih i kulturnih okvira, u kojima e razliiti identiteti stvarno
biti zatieni i uspostavljen osjeaj meusobne sigurnosti.49
Upitamo li se, kako bi se historiari i historiografija trebali postaviti
prema izgradnji takvog krova i takve kue u BiH, onda je neminovno prevladavanje mitolokih historiografija njegovanjem historiografi je kritikog diskursa 50. A to znai uvaavanje i kritiku obradu povijesnih izvora bilo koje
provenijencije, respekt prema postojeim razlikama i istraivanje njihovih
stvarnih historijskih korijena - naprimjer kako i zato je dolo do politike
kroatizacije bh. katolika 51 - umjesto paualnih ocjena i meusobnih marginaliziranja. Drugim rijeima, potrebno je komplementarno istraivanje povijesti
i kulture u BiH i unoenje komplementarnih istraivakih rezultata u svijest
bh. graana - kroz medije i obrazovni sustav - upravo zbog toga to Bosna nije
monoetnika, nego vieetnika zemlja. Prema tome, umjesto borbe za princip
monoetninosti njegovati princip komplementarnosti, koji je i te kako prisutan i u modernim prirodnim znanostima. Ali naalost, ljudski duh pokazuje
odbojnost prema komplementarnim stajalitima. Postoji snana sklonost prema jasnom rezanju, prema univerzalno vrijedeim rjeenjima, koja iskljuuju
razliite pristupe.[...] Neke od predrasuda prema znanosti i tehnologiji temelje
se na polusvjesnom otporu protiv implicitnog zahtjeva za potpunou, kako
49
50
51
U tome pravcu razmilja Ivan Bubalo, Nacionalno u kontekstu univerzalnog i partikularnog. Bosna Franciscana 10, 16, Sarajevo 2002, pp. 5-12.
O historiografiji kritikog diskursa v. Sreko M. Daja, Tri kulturno-politike sastavnice
Bosne i Hercegovine i moderna historiografija, Juki 30-31, Sarajevo 2000./01, pp. 153155.
Ovaj problem naet je u prilogu Sreko M. Daja, Spisateljstvo bosanskih franjevaca i
bosnicitet u Ivo Pranjkovi i Slavko Jelii, ed., Dies academicus u ast dr. fra Rastislava Drljia i dr. fra Berislava Gavranovia. Zagreb: Udruga aka Franjevake klasine gimnazije
Visoko, 2000, pp. 93-106.
62

se izjasnio jedan od vodeih znanstvenika kvantne mehanike u 20. stoljea
Victor F. Weisskopf 52.
Pogubna alternativa komplemetarnom vienju Bosne kao preduvjetu za
normalan, komplementaran i slobodan suivot razliitost jest autistiko prenaglaavanje jednog identiteta Bosne, prakticirano u nacionalnim mitologizacijama, koje je vodilo i vodi u izopaavanje, masovno ubijanje i unitavanje,
odnosno u alternativu smrti.
Bibliografija
Alii, Ahmed S. 1996. Pokret za autonomiju Bosne od 1931. do 1832. godine. Sarajevo:
Orijentalni institut, Posebna izdanja.
Allcock, John B. 2000. Explaining Yugoslavia. London: Hurst & Company.
Andor, Eszter and Tth, Istvn Gyrgy, ed., 2001. Frontiers of Faith. Religious Exchange and the Constitution of Religious Identities 1400-1750. Budapest: Central European
University, European Science Foundation.
Baeskija, Mula Mustafa evki 21987. Ljetopis (1746-1804). Sarajevo: Veselin Maslea
1
[ 1968].
Bethencourt, Francisco 2001. e Inquisition and Religious Frontiers in Europe in
Eszter Andor and Istvn Gyrgy Tth, ed., Frontiers of Faith. Religious Exchange and the
Constitution of Religious Identities 1400-1750.. Budapest: Central European University, European Science Foundation, pp. 167-176.
Bosna i Bonjaci u politici i praksi dr. Franje Tumana 1998. Sarajevo: Vijee Kongresa
bonjakih intelektualaca. (Biblioteka Posebna izdanja 29.).
Bosnia and Herzegovina. Natural Beauties & Tourist Offers. Your Next Adventure s. a.
[2002]. Sarajevo: Green Visions d. o. o., Tourism Community of Federation BiH, RS Ministry of Trade and Tourism, Office of the High Representative RRTF/SERDA.
Bubalo, Ivan 2002. Nacionalno u kontekstu univerzalnog i partikularnog. Bosna
Franciscana 10, 16, Sarajevo, pp. 5-12.
52
Unfortunateliy, there is a certain resistance in the human mind to the recognition of

complementary aspects. ere is a strong trend towards clear cut, universally valid answers that exclude different approuches. [...] Some of prejudices against science and
technology are based upon a half-conscious resistance against the implicit claim of completness. Victor F. Weisskopf u predavanju Frontiers and Limits of Science Alexandervon-Humboldt-Stiftung-Mitteilungen 43, Mrz 1984, pp. 1-11, cit. p. 10. Prijevod pod
naslovom Dometi i granice znanosti Juki 15, Sarajevo 1985, pp. 59-77, cit. p. 75.
63
Sreko M. Daja
Cviji, Jovan 1908. Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem. Beograd: Dravna
tamparija Kraljevine Srbije.
Duvnjak, Stjepan 2002. Sve dok nas ne nestane, Svjetlo rijei [Sarajevo] god. 20, br.
231, lipanj 2002, pp. 6-9, 59.
Daja, Sreko M. 1984. Konfesionalitt und Nationalitt Bosniens und der Herzegowina.
Voremanzipatorische Phase 1463-1804. Mnchen: R. Oldenbourg Verlag. (Sdosteuropische
Arbeiten 80.).
Daja, Sreko M. 1994. Bosnien-Herzegowina in der sterreichisch-ungarischen Epoche
(1878-1918). Die Intelligentsia zwischen Tradition und Ideologie. Mnchen: R. Oldenbourg
Verlag. (Sdosteuropische Arbeiten 93.).
Daja, Sreko M. 21999. Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.- 1804. Mostar: ZIRAL. S njemakog preveo Ladislav Z. Fii.
Autorizirao i nadopunio autor.
Daja, Sreko M. 2000. Spisateljstvo bosanskih franjevaca i bosnicitet, u Ivo Pranjkovi i Slavko Jelii, ed., Dies academicus u ast dr. fra Rastislava Drljia i dr. fra Berislava
Gavranovia. Zagreb: Udruga aka Franjevake klasine gimnazije Visoko, pp. 93-106.
Daja, Sreko M. 2001. Tri kulturno-politike sastavnice Bosne i Hercegovine i moderna historiografija, Juki 30-31, Sarajevo 2000./01., pp. 145-155.
Daja, Sreko M. 2002. Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918).
Inteligencija izmeu tradicije i ideologije. S njemakog preveli Marijan Cipra i Milan Lonar.
Mostar-Zagreb: ZIRAL.
Daja, Sreko M. 2002. Die politische Realitt des Jugoslawismus (1918-1991). Mit besonderer Bercksichtigung Bosnien-Herzegowinas. Mnchen: R. Oldenborug Verlag. (Untersuchungen zur Gegenwartskunde Sdosteuropas 37.).
Dambo, Jozo 1998. Iz prve ruke o vojnom pohodu Eugena Savojskog na Bosnu
1697. Bosna Franciscana 6, 9, Sarajevo.
Eugen, Prinz von Savoyen 1697. Journal de la marche en Bosnie, Wien, Kriegsarchiv,
Alte Feldakten /1697 /13/1.
Filandra, air 1998. Bonjaka politika u XX. stoljeu, Sarajevo: Izd. poduzee Sejtarija.
Filipovi, Mehmed 21997. Bosna i Hercegovina - najvanije geografske, demografske, historijske, kulturne i politike injenice. Sarajevo: Compact Publishing House Sarajevo.
Grmek, Mirko; Gjidara, Marc; imac, Neven, ed., 1993. Etniko ienje. Povijesni
dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji. Zagreb:Nakladni zavod Globus. Na francuskom pod
naslovom Le nettoyage ethnique. Documents historiques sur une idologie serbe. Rassembls, traduits et comments par Mirko Grmek et al. Paris: Arthme Fayard, 1993.
Halilovi, Senahid 11991. Bosanski jezik. Sarajevo: Biblioteka Kljuanin.
Imamovi, Enver 1995. Korijeni Bosne i Bosanstva. Sarajevo: Meunarodni centar za
mir.
64

Imamovi, Enver 1997. Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine. Sarajevo:
ART 7.
Imamovi, Mustafa 21998. Historija Bonjaka. Sarajevo: Bonjaka zajednica kulture
Preporod.
Imamovi, Mustafa 2000. Interview: ummu muslimana ili modernu dravu Bosanskohercegovaki Dani [Sarajevo] br. 195, 2. 3. 2001, pp. 9-11, 41
Iek, Tomislav 1966. Hrvatska republikanska seljaka stranka prema Bosni i Hercegovini i orijentacija Hrvata BiH do 1923. god[ine], Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu
2,2, pp. 75-121.
Jalimam, Salih 1999. Historija bosanskih bogomila. Tuzla: IPP Hamidovi.
Jugoslawien. Sehenswrdigkeiten, Kulturdenkmler, Kunstschtze. Ein Enzyklopdischer
Reisefhrer 1983. Beograd: Yugoslaviapublic.
Kapetanovi Ljubuak, Mehmed beg 1893. Budunost Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Tiskara Spindlera i Lschnera.
Karamati, Marko 2001. Historiografija s posebnom namjenom. Rat religij na tlu
bive Jugoslavije?, Bilten Franjevake teologije Sarajevo, god. 28, br. 2, Sarajevo 2001, pp.
5-20.
Kosti, Lazo M. 21975. ta su Srbi mislili o Bosni. Politiko-istorijska studija. Mnchen:
Iskra.
Lovrenovi, Dubravko 2000. Snana ambicija slabog znanja, Bosanskohercegovaki
Dani [Sarajevo] br. 173, 22. 9. 2000, pp. 48-49.
Lovrenovi, Dubravko 2000. Srbija na Zapadu, Bosanskohercegovaki Dani [Sarajevo]
br. 175, 6. 10. 2000, pp. 50-51.
Lovrenovi, Maja 2002. ta je nama Bobovac?, Bosanskohercegovaki Dani [Sarajevo]
br. 166, 19. 7. 2002, pp. 40-41.
Maga, Branka i ani, Ivo, ed., 1999. Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991.- 1995
1995.
Zagreb-Sarajevo: Naklada Jesenski i Turk, DANI, za e Bosnian Institute - London.
Maga, Branka and ani, Ivo, ed., 2001. e war in Croatia and Bosnia-Herzegovina
1991-1995. London and Portland: Frank Cass Publischers.
1991-1995
Mahmutehaji, Rusmir 1999. Put u rat, u Branka Maga i Ivo ani, ed., Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991.- 1995. Zagreb-Sarajevo: Naklada Jesenski i Turk, DANI,
za e Bosnian Institute - London, pp. 161-179.
[Mejer von Berghen, Johann Gerhard?] 1737. Spicilegivm observationum historico-geographicarvm de Bosniae Regno hvngarici qvondam jvris occasione armorvm caesareorvm hoc anno
MDCCXXXVII in Bosniam motorvm. Lvgdvni Batavorvm: impensis Bvartsi, MDCCXXXVII.
Muvekkit-Hadihuseinovi, Sidki 1999. Povijest Bosne [Tarih-i Bosna
Bosna]. Knj. 1-2. S
turskog preveli Abdulah Polimac et alii. Sarajevo: El-Kalem.
65
Sreko M. Daja
Nauno djelo Nedima Filipovia 2000. Okrugli sto, Sarajevo, 23. novembra 1999. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, posebna izdanja 112, odjeljenje
drutvenih nauka knj. 32.
Nehlsen-von Stryk, Karin 1981. Die boni homines des frhen Mittelalters unter besonderer
Bercksichtigung der frnkischen Quellen. Berlin: Duncker & Humboldt. (Freiburger Rechtsgeschichtliche Abhandlungen, N. F. 2.).
Nirenberg, David 1996. Communities of Violence. Persecution of Minorities in the Middle
Ages. Princenton, New Jersy: Princenton University Press.
Novljanin, Omer i Hadinesimovi, Ahmed 1994. Odbrana Bosne 1746-1739 (dvije
bosanske kronike). Preveli i priredili Fehim Nametak i Lamija Hadiosmanovi. Zenica:
Islamska pedagoka akademija.
Pranjkovi, Ivo i Jelii, Slavko, ed., 2000. Dies academicus u ast dr. fra Rastislava Drljia i dr. fra Berislava Gavranovia. Zagreb: Udruga aka Franjevake klasine gimnazije
Visoko.
Purivatra, Atif 1974. Jugoslavenska muslimanska organizacija u politikom ivotu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Sarajevo: Svjetlost.
Radovi sa simpozijuma Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura, zbornik 1973. Zenica:
Izdanja Muzeja grada Zenice III.
Simeunovi, Vojin 2001. Dijalog i dijalektika, Hrvatska misao 55, 21, Sarajevo, listopad-prosinac 2001, pp. 27-40.
Sloterdijk, Peter 1983. Kritik der zynischen Vernunft
Vernunft, vol. I-II. Frankfurt am Main:
Suhrkamp
Trgovevi, Ljubinka 1986. Naunici Srbije i stvaranje jugoslovenske drave 1914-1920.
Beograd: Narodna knjiga/ Srpska knjievna zadruga.
Vranki, Petar 1984. La chiesa cattolica nella Bosna ed Erzegovina al tempo del vescovo
fra Rafaele Barii, 1832-1863. Roma: Analecta Gregoriana 235. Series Facultatis Historiae
Ecclesiastica, Sectio B 34.
Vranki, Petar 1998. Religion und Politik in Bosnien und der Herzegowina (1878-1918).
Paderborn: Ferdinand Schningh.
Weisskopf, Victor F. 1984. Frontiers and Limits of Science, Alexander-von-Humboldt-Stiftung-Mitteilungen 43, Mrz 1984, pp. 1-11.
Weisskopf, Victor F. 1985. Dometi i granice znanosti, Juki 15
15, Sarajevo, pp. 59-77.
Preveo s engleskog Sreko M. Daja.
66
Husnija Kamberovi
TURCI I KMETOVI MIT O VLASNICIMA

BOSANSKE ZEMLJE
Svi smo mi ve dugo vremena svjedoci destruktivne politizacije historije
na Balkanu, pri emu su posljedice te politizacije najvie pogodile Bosnu i
Hercegovinu i druge zemlje bive Jugoslavije u posljednje dvije decenije. U
posljednja dva desetljea historiar-intelektualac se vie pribliio centru moi
nego ikad od vremena kada su historiari sluili kao biografi kraljevskih porodica. Historiari su postali stvaraoci mitova o jasno definiranim projektima
i nagraivani su za svoje umijee. U isto vrijeme, politiari koji su stvarali drave traili su savjet historiara, bogato ih nagraujui i pomaui distribuciju
njihovih djela. S druge strane, pojavili su se historiari koji kritiziraju one
historiare koji stvaraju mitove, ali su u tim kritikama i sami postali stvaraoci
drugih mitova. U Bosni i Hercegovini, u kojoj je u posljednjih nekoliko decenija bila prava poplava nacionalnih mitova u nacionalnim historiografijama,
bilo je pokuaja kritiziranja takvih pojava, ali rezultat uglavnom nije bio pozitivan za historijsku nauku. Protagonisti takvih kritika vie su se obruili
na zasebne nacionalne historiografije u Bosni i Hercegovini nego to su
se istinski zalagali za metodoloko-tematski razvoj bosanskohercegovake
historiografije, pri emu su njihova nastojanja esto veoma kontradiktorna.
Tako se, primjerice, neki historiari zabrinuto ale kako jo nema pravog
Bonjaka koji se bavi srednjim vijekom s kojim bi se mogao voditi dijalog.
Kao da je u znanosti potreban dijalog nacija, a ne znanstvenika! Da apsurd
bude vei, takvu zabrinutost u najveoj mjeri izraavaju politizirani historiari
koji se zalau za depolitizaciju historiografije! Dakle, historiari koji kritiziHistorijski mitovi na Balkanu
67
Husnija Kamberovi
raju historijske mitova, ali sami doprinose izgradnji drugih mitova! To, ipak,
samo pokazuje koliko je u nas historiografska znanost danas politizirana i
pod utjecajem suvremenih drutvenih kretanja, te kako se u historiografskim
radovima i javnim nastupima historiara veoma lahko raspoznaju njihova nacionalna ili politika uvjerenja.
Politizacija historijske znanosti se moe objasniti predmetom historijskih
istraivanja, jer je historija i politika znanost. Problem, meutim, nastaje
onoga trenutka kada politika presudno utjee ne samo na predmet historijskog istraivanja nego unaprijed definira rezultate tih istraivanja. Historiografija u BiH je dugo vremena bila, a vjerovatno je i danas u neto manjoj
mjeri, optereena tim problemom. Ako pogledamo samo razvoj historiografije
nakon Drugoga svjetskog rata lahko emo uoiti sve te slabosti kojima je bila
podlona. Bilo je, meutim, i ozbiljnih nastojanja da se neka historijska pitanja kritiki sagledaju, i ne smije se svaku kritiku ili nove poglede sa kojima se
ne slaemo odmah kvalificirati kao historijske mitove, emu su inae skloni
neki historiari na ovim prostorima.
Tmurno doba, koje je obiljeilo bosansku povijest na koncu 20. stoljea, prepuno je oivljenih historijskih mitova, koji su ne samo dobili pravo
graanstva nego su postali podloga mnogim krvavim dogaanjima ovoga
vremena. Izdvojit u samo jedan sluaj, premda postoji niz slinih primjera.
Jedan Bonjak iz okolice Sokoca je priao kako mu je njegov susjed, Srbin,
uoi rata 1992., koliko u ali toliko i u zbilji, govorio kako ne treba obraivati
svoje imanje jer je to nae, koje ste vi nama oteli prije 500 godina, a zapovjednik Vojske bosanskih Srba, Ratko Mladi, javno je izjavljivao kako je dolo
vrijeme da se nakon 500 godina osvetimo Turcima. Ovo uvjerenje srpskih
seljaka kako su oni vlasnici bosanske zemlje, koju su muslimani od njih oteli
prije 500 godina, imalo je svoju dugu historiju, i u njihovoj je podlozi mit starine, koji je trebao pokazati ko ima vea prava u ovoj zemlji. U jeku rata protiv
Bosne 1992. Emir Habul, novinar Osloboenja, govorio je o mitskom zlu
i mrnji prema Turcima, koja je meu znatnim dijelom srpskoga naroda
njegovana od kolijevke pa do groba. Habul je naveo i slijedee:
Poznati pisac i veliki prialica Branko opi upitao je jedne prilike na
susretu u umaricama kod Kragujevca svog saborca Skendera Kulenovia:
68
Turci i kmetovi - mit o vlasnicima bosanske zemlje

ta misli da li Srbi jo mrze vabe? Oni mrze Turke, lakonski je odgovorio
prema prianju oevidaca pjesnik Kulenovi.1
Ovo poistovjeivanje Bonjaka sa Turcima imalo je svoju dugu tradiciju,

a jako je dobar primjer manipulacije i zloupotrebe historijske nauke.2 Kada je
poela opsada Sarajeva 1992. glavno pitanje koje su Karadievi naoruani
ljudi na barikada postavljali bilo je: Ima li u autu Turaka.
U srpskoj je mitolokoj svijesti na poetku procesa njihove nacionalne integracije stvorena slika drugog kao stranog tijela, slika muslimana kao Turaka
koji su kao osvajai doli sredinom 15 stoljea, dok se neprekinuta nit srpske
prisutnosti ovdje moe pratiti od praiskona. Kako su, prema toj mitolokoj
slici, Srbi ovdje najstariji, to su oni i najvei i jedini pravi, historijski vlasnici
zemlje Bosne. Kako su, meutim, zbog osmanskoga drutvenog sistema, veinu zemljoposjednika u Bosni inili muslimani, dok su obraivai tih posjeda, u statusu ifija, bili pravoslavci, u srpskoj se svijesti ukorijenilo uvjerenje
o nevienoj pljaki i otimanju njihove zemlje od strane osvajaa sredinom 15.
stoljea. Tokom 19. stoljea ovo je uvjerenje bilo jako raireno, premda niko ni
tada, kao ni sada, zbog velikih migracija, ne moe dokazati niti stoljetnu prisutnost, a kamoli viestoljetno boravite svojih predaka na jednom prostoru.
U osnovi ovakvih nenaunih teorija jeste mitoloka slika o Turcima i Turskom carstvu kao univerzalnim krivcima za sve nedae na koje su nailazili
Srbi od sredine 15. stoljea sve do dananjih dana.3 Ako ostavimo po strani
krive upotrebe pojmova Turin i Tursko carstvo, koji se u nauci ve polahko naputaju kao neadekvatni termini za Osmanlije i Osmansko carstvo,
ostaje jako rasprostranjena negativna i mitska slika Turaka i njihovo identificiranje sa Bonjacima, koji su na taj nain osueni na plaanje historijskih
grijeha s kojima doista nemaju nikakve veze.
U srpskoj nacionalno-integracijskoj ideologiji 19. stoljea vanu je ulogu
imao odnos prema bosanskim muslimanima, ali ne kao drukijoj vjerskoj
skupini, nego kao objektu nacionalne integracije. Dok se s jedne strane kod
1
2
Osloboenje, 11. avgust 1992.

Neto o toj tradiciji i njezinim protagonistima u srpskoj historiografiji vidi u lanu Bojana
Aleksova u ovom Zborniku. O primjerima identificiranja Bonjaka s Turcima u hrvatskoj
politici vidi: Ivo ani, Prevarena povijest
povijest, Zagreb 1988, str. 131-164, 345-346.
O tome vidi i lanak Ane Anti u ovom Zborniku.
69
Husnija Kamberovi
bosanskih pravoslavaca vjerski faktor sve vie isticao kao granica u procesu
nacionalne integracije, taj se faktor nije priznavao kod muslimana, i tu krajem 19. i poetkom 20. stoljea nije bilo mjesta za izrastanje nacije unutar
vjerskih granica. Tezu Vuka Karadia prema kojoj su Bonjaci po rodu i
jeziku pravi Srbi kasnija je srpska literatura dalje razraivala. Jovan Cviji je
razradio teoriju o muslimanima kao najstarijem srpskom stanovnitvu Bosne i Hercegovine. U srpskoj se nacionalnoj ideologiji ve na samom poetku
procesa nacionalne integracije javila ideja o nunosti povratka muslimana u
veru pradedovsku. Tada je formulirana teorija o generalnom trebljenju Turaka iz naroda, kako je to zapisao srpski historiar Stojan Novakovi. Podloga
ovoj ideologiji pronaena je u teorijama o srpskom porijeklu muslimanskoga
zemljoposjedniko plemstva. Ova je teorija, takoer, produkt 19. stoljea, a u
20. stoljeu nju je Jovan Cviji ovako predstavio:
Meu muhamedancima ima drutvenih razlika i etnikih grupa. Najznaajniju grupu ine begovi, staro plemstvo pojaano onima koji su se odlikovali
u ratovima i kojima je sultan dao plemstvo. Drugu grupu ine seljaci, a treu
muslimanski kmetovi, tj. muslimani koji nemaju svoje zemlje ve obrauju
begovsku zemlju, isto onako kao i hrianski kmetovi . 4
Uvijek je u osnovi ovakvih istraivanja bila tvrdnja da je Bosna srpska

ili pak hrvatska. Koncem 19. stoljea Jovan Cviji je u svojim etnografskim
istraivanja, zapravo, glavni cilj imao dokazati kako je Bosna i Hercegovina
srpska zemlja.
Nasuprot ovome mitu srpske starine u Bosni, oni koji su bili najvie pogoeni ovim mitom (muslimani u Bosni) poeli su njegovati mit o bogumilima. Ova je teorija nastala na prijelazu iz 16. u 17. stoljee, ali je njezina kasnija
upotreba uvijek imala razliite motive. Ona je bila jako aktuelna krajem 19,
a zatim opet krajem 20. stoljea, kada se pojavljuje kao snano sredstvo muslimanske odbrane, kako su to smatrali protagonisti ovoga mita. Zajednika
karakteristika prilikom upotrebe ovoga mita krajem 19. i krajem 20. stoljea
sastoji se u motivima njegovog uskrsnua - nastojanje da se iz drevne prisutnosti dokae vee posjedovno pravo.
4
Jovan Cviji: Balkansko poluostrvo i junoslovenske zemlje. Osnovi antropogeografi je. Knjiga
druga, Beograd 1931, str. 74-75.
70

Plodno tlo za izrastanje ovog mita bila je i historijska podudarnost nestanka srednjovjekovne Crkve bosanske, s jedne, i pojave muslimanskoga
stanovnitva u velikom broju, s druge strane. Tvorci bogumilskoga mita
jednostavno su sljedbenike Crkve bosanske proglasili bogumilima i razvili
tezu o naglom bogumilskom prelasku na islam5. Na taj je nain kao odgovor
na srpske mitove starine jednostavno formuliran muslimanski mit starine,
koji se uz to jo mogao braniti vjersko-socijalnom strukturom bosanskoga
drutva poevi od sredine 15. do poetka 20. stoljea. injenicu da je zemljoposjednika struktura uglavnom bila muslimanska bogumilski mit, koji
je dovodio u vezu bogumile i muslimane kao njihove nasljednike, isticao je
kao dokaz svoje starine i kontinuiranog vlasnitva nad zemljom jo od srednjega vijeka. Ovaj mit o kontinuitetu bonjake zemljoposjednike elite sa
srednjovjekovnom bosanskom zemljoposjednikom aristokracijom izrastao je
iz jednog ireg konteksta odnosa u Bosni koncem 18. stoljea, kada je, zapravo, jo uvijek nedovoljno istraenim procesom ifluenja definitivno izgraen
jedan iroki sloj bosanskih zemljoposjednika, koji svoj legitimitet sve vie poinje vezati za srednjovjekovno bosansko plemstvo. Mit o kontinuitetu bosanskoga srednjovjekovnog plemstva, koji je nastao krajem 16. stoljea, u svojoj je
osnovi imao nastojanje ovoga mitmejkera (Ohmuevi), koji je postao admiral
panjolske flote, da dokae svoje plemiko porijeklo6. Premda je mit o kontinuitetu bosanskog srednjovjekovnog plemstva sa bosanskomuslimanskom
zemljoposjednikom elitom u 19. stoljeu aktualiziran iz drukijega razloga i
s drukijim ciljem od onog koji je bio prilikom samoga nastanka ovoga mita
krajem 16. i poetkom 17. stoljea, u njihovoj je podlozi zajedniko nastojanje
da se dokae drevno prisustvo i znaajna drutvena uloga na ovim prostorima.
Prilikom nastanka ovoga mita krajem 16. stoljea osnovni cilj je bio da se bo5
Najbolju kritiku ovoga mita dao je Sreko M. Daja: Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i
Hercegovine. Predemancipacijski period 1463.-1804., Sarajevo 1992. ; Vidi, takoer, Dajin
lanak u ovom Zborniku.
Aleksandar Solovjev: O postanku ilirske heraldike i o porodici Ohmuevi
Ohmuevi. Glasnik Skopskog
uenog drutva, knj. XII, Skopje 1932, str. 79-125; Isti: Prinosi ilirskoj heraldici. Glasnik
Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1954, N.S. str. 87-135; Bartol Zmaji: Legalizacije grbova
nekih naih obitelji na temelju Ohmuevievog grbovnika. Glasnik Arhiva i Drutva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Godina VII - knjiga VII, Sarajevo 1967, str. 41-53;
Sreko Daja: Konfesionalnost i nacionalnost
nacionalnost.
71
Husnija Kamberovi
sanske izbjeglice nakon osmanskoga osvajanja Bosne kod austrijskih vladara
legitimiraju kao stari plemii i, naravno, da u novoj dravi steknu sve privilegije koje proizilaze iz plemikog statusa, dok je u 19. stoljeu osnovni cilj ovoga mita bio opravdati postojee zemljoposjedovne odnose u Bosni, i tvrdnjama
o kontinuitetu muslimanskoga zemljoposjedovnog plemstva iz 19. stoljea sa
bosanskim srednovjekovnim plemstvo, zapravo, osnaiti ovaj mit drevnosti,
pri emu ovaj mit u Bosni ima jedan sasvim specifian vid u odnosu na sline
mitove drugdje: njegov cilj nije nastojanje da se zaposjednu druge teritorije na
koje se polae pravo na temelju ovoga prava starine, nego da se na temelju
toga prava starine dobije legitimitet za sasvim konkretne socijalne odnose u
drutvu. To je bilo osobito jako izraeno u Bosni poetkom 20. stoljea, kada
su srpski seljaci nastojali sebi prisvojiti zemljine posjede koje su obraivali,
a koji su bili u posjedu muslimanskih zemljoposjednika. Tada su zemljoposjednici svoje pravo na ove posjede dokazivali pozivajui se upravo na ovaj
mit starine, tvrdei kako su ovi posjedi njihovo vlasnitvo u kontinuitetu od
srednjega vijeka. Neto drukiji je sluaj sa Srbima koji su se pozivali na ovaj
mit starine kako bi zaposjeli zemlje muslimanskih begova.
U ovim svojim nastojanjima krajem 19. i poetkom 20. stoljea begovi
se rijetko pozivaju na mit nastao koncem 16. stoljea u obitelji Ohmuevi,
nego je preovlaujue pozivanje na slian mit kojega je sredinom 19. stoljea
Ivan Frano Juki, bosanski franjevac i pristaa ilirskoga pokreta, prezentirao
Evropi. Juki je dalje razradio ovaj mit iz 16. stoljea i formulirao teoriju po
kojoj se genealoki korijen bosanskih zemljoposjednika treba traiti u predosmanskome dobu. Prema ovoj teoriji, krupni bosanski zemljoposjednici, koje
on naziva begovima, nastavak su bosanskog srednjovjekovnog plemstva. Bosanski srednjovjekovni plemii su nakon osmanskoga osvajanja Bosne preli
na islam od kojih neki ilirska prezimena promijenili su u turska, i uprav se
ne zna kako im je bilo prezime. 7. Ovu Jukievu teoriju kasnije su preuzimali gotovo svi putopisci koji su Bosnom hodili u drugoj polovini 19. stoljea,
a ona je postala jako rairena u austrougarskome razdoblju Bosne. Njezini
glavni protagonisti koncem 19. i poetkom 20. stoljea bili su znanstvenici,
iro Truhelka, dr. Safvet-beg Baagi i dr. Lajos allotzy, ali i niz drugih
djelatnika toga vremena. Premda je kasnija literatura uspjela dokazati kako
7
Ivan Franjo Juki: Sabrana djela, knjiga I, Sarajevo 1973, str. 309, napomena br. 4.
72

se, zapravo, ovdje radi o mitu i mitskim predstavama, ova je teorija, kao i
svaki drugi mit, imala tano odreen cilj, socijalne slojeve koji se oslanjaju na
ovaj mit, te instrumente pomou kojih se ovaj mit irio. Koncem 19. stoljea
isticanje ovoga mita bilo je u funkciji tadanjih opih politikih i drutvenih
odnosa. U ovom kontekstu je i isticanje dravotvornosti bosanske zemljoposjednike elite (begova) i naglaavanje njihove uloge kao uvara dravne
tradicije. U skladu sa tadanjom politikom integralnog bosanstva, Zajedniki
ministar finansija, Benjamin Kallay, bosanske begove je smatrao dravotvornim elementom koji poznaju zemlju i narod i jedini su u stanju vladati8.
Ta se uloga dokazivala teorijom o njihovome bogumilskom porijeklu ime
su odravali kontinuitet sa bosanskim srednjim vijekom9. Ovo inzistiranje na
kontinuitetu sa bosanskim srednjovjekovljem bilo je u funkciji dokazivanja da
su begovi plemii koji su dolaskom Osmanlija prihvatili islam. ak je forsirana teza kako su dananji Muhamedovci bosanski i hercegovaki, - kako se
zna, - potomci starih bosanskih plemia i na tome je graena ideja bosanske
nacije10. Dakle, na ovoj teoriji o vezi sa bosanskim srednjovjekovljem, inzistirali su podjednako i vlast i begovi, ali naravno svako iz svojih razloga. Dok je
ona vlastima bila potrebna radi stvaranja atmosfere u kojoj se moe razvijati
ideja bosanske posebnosti i bosanske nacije, to je bilo u njezinom stratekom
interesu s obzirom na politike odnose na Balkanu koncem 19. i poetkom
20. stoljea, begovi su takve teorije irili kad god su to nalazili za shodno i
korisno. U pravilu su to uvijek inili kada bi im zatrebao politiki oslonac u
irokim slojevima bonjakog naroda protiv Carigrada i Bea ili kada im je
bilo neophodno da se pozovu na svoj legitimitet radi ouvanja svojih zemljinih povlastica i pogodnosti u rjeavanju agrarnih pitanja. U to se mijeala, na
jednoj strani, nacionalna romantika, a na drugoj, odreeni begovski, viteki
8
9
M. Ekmei: Stvaranje Jugoslavije, 2, str. 417.

T. Kraljai: Kalajev reim, str. 196.
10
Neki historiari ak stoje na stanovitu kako se isticanjem teorije o muslimanskom plemstvu kao potomcima srednjovjekovne bosanske vlastele "meu muslimanskim plemstvom
podie narodna svijest i osjeanje narodne solidarnosti u borbi za osloboenje i ujedinjenje. Istovremeno se time eljelo istai jugoslavensko, ustvari srpsko, navodno historijsko
pravo na Bosnu" (!?). M. Imamovi: Historija Bonjaka, str. 153.
73
Husnija Kamberovi
ponos 11. Mehmed-beg Kapetanovi Ljubuak je u brouri to misle muhamedanci u Bosni (Sarajevo 1886) to jasno izrazio:
Neka misli i pie tko ta hoe, a svakome je lijepo i jasno kao sunce poznato, da samo onaj narod ima jaki temelj i stalnu podlogu materijalnom i
moralnom ivotu, koji ima jakih i rodoljubivih veleposjednika, koji su svakoj
zemlji tim vrijedniji, im dalje u povjestnike vjekove dopiru, tvrdo uvajui
starinu o dobru i zlu svojih pradjedova, uvajui njihove krijeposti, obiaje,
jezik, pravo reeno sve ono, to je vjekovito i neumrla dua naroda; a to ti je
dan danas samo jedini muhamedanski elemenat u Bosni. To nam svjedoi temeljito uzdrano nae dobro, posjed, obiaji i jezik, i vlastela jo od Bogomila,
koji se zovu jo i dan danas istim podrijeklom: Ljubovi, Sokolovi, Kositerovi, Kulenovi, Filipovi, Kapetanovi i mnogi drugi. Pre uzea Bosne bili
su ti isti, pa su u dobrome stanju i danas u Bosni, samo to nam je ime: Mujo,
Alija, Ahmed i t.d.
Kapetanovi se pri tome pozivao na rodoslovje, koje je prije dva vjeka

pisao pop Rubi, i koja se knjiga i dan danas u kreevskom samostanu kod
franjevaca nalazi. Od dvesta i toliko upisanih plemikih porodica sa malom
iznimkom, sve su bili muhamedanci. Kad bi se gledalo po pravu, duni su
nam svi nai rodoljubi srdano zahvaliti, kad smo se mogli i umjeli tako slavno
do danas odrati 12.
Koliko je ova teorija bila odraz vremena u kojem je nastajala i irila se u
drutvu, i koliko je bila mitski obojena pokazuje upravo njezina jako velika
popularnost u Bosni na prijelazu 19. i 20. stoljea. Njezin osnovni cilj je bio da
dokae predosmansko podrijetlo begova i kontinuitet njihovih posjeda od srednjovjekovlja do austrougarskog doba. Najznaajniji predstavnici ove literature su Safvet-beg Baagi i iro Truhelka. Baagi je, kao izraziti predstavnik
begovata, u nekoliko lanaka objavljenih u listovima Ogladalo, i Bonjak, kao i
knjigom Kratka uputa u prolost Bosne, pokuao znanstveno opravdati zahtjeve
bosanskih begova i dokazati njihovo historijsko pravo na zemljine posjede,
koje su, prema njegovom miljenju, drali jo iz srednjeg vijeka, tvrdei jo
11
12
M. Imamovi: Historija Bonjaka, str. 153.

Mehmed-beg Kapetanovi Ljubuak: to misle muhamedanci u Bosni, Sarajevo 1886, str.
8-9.
74

kako su ti posjedi bili veliki.13 Svi Baagievi radovi o ovom problemu predstavljaju apoteozu bosanskom begovatu kao zastupniku i uvaru bosanskih
tradicija i bonjakih interesa u Bosni i Hercegovini. U svojoj Kratkoj uputi
Baagi taj problem izlae polazei od mita o masovnom prihvatanju islama od strane bosanskog srednjovjekovnog plemstva. Baagi pie da nakon
osmanskoga osvajanja Bobovca i Jajca i nakon to se bosanski kralj Stjepan
Tomaevi predao u Kljuu
svi bogumilski plemii pohrle pred Jajce, da se poklone sultanu () Po
starom turskom obiaju sultan ponudi velikaima, da poprime islam, ako ele
ostati svoji u svome i sauvati prava i posjede. Poto su bogumili u mnogim
vjerskim takama stajali blie islamu ve katolicima, nije nikakvo udo, to su
listom preli na islam () Postupak bogumila Fatiha je iznenadio; za to im
potvrdi sve stare povlastice izuzevi jedino prijanje naslove. Svima velikaima
u naljedstvo podijeli turski poasni i plemiki naslov beg i uvrsti ih u vojsku
kao lenske vitezove. Ni u jednoj turskoj pokrajini ne nalazimo naljednog
plemstva ve samo u Bosni i Hercegovini.14
Baagi istie da postoji kontinuitet bogumilskog plemstva i muslimanske

zemljoposjednike elite iz 19. stoljea, a negira kontinuitet itavog bosanskog
srednjovjekovnog plemstva, istiui da se srednjovjekovno katoliko plemstvo
ili povuklo iz Bosne, ili je odbijajui primiti islam izgubilo plemiki status i
prelo u status raje. Ovaj kontinuitet muslimanske zemljoposjednike elite, uz
tezu o masovnom prihvatanju islama, to je u kasnijoj nauci ve odbaeno i
ocijenjeno kao mit, posluili su Baagiu kao osnova za ono to danas moemo nazvati mit drevnosti, odnosno dokazivanje veih povijesnih prava muslimana u odnosu na druge stanovnike Bosne. Baagi je ostavljao mogunost
da je vremenom ovaj sloj zemljoposjednika prolazio kroz odreene promjene.
O tome on kae:
Dakako tijekom vremena kroz etiri stoljea i neke gragjanske porodice,
pomou svojih zaslunih lanova za dravu, digle su se u prvi red bosanskih
plemia, ali takovih nije bilo puno, jer su stari bezi tvrdokorno primali u svoje
13
14
Safvet-beg Baagi: O bosanskom plemstvu. Bonjak, 4/1894; Najstariji ferman begova

engia. Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1897; Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1900.
Safvet-beg Baagi: Kratka uputa, str. 18-19.
75
Husnija Kamberovi
kolo nove plemie, od njih enili sinove ili za njih udavali keri. Isto tako su
neke stare plemike porodice, proganjane od strane bosanskih namjesnika ili
od puke sudbine propale materijalno, iskljuene s vremenom izmegju begova
i izgubile se u gragjanskom staleu.15
Sline je stavove zastupao i iro Truhelka, koji je u nekoliko radova

istraivao historijske osnove agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini i u njima
branio interese begova. Kada je agrarno pitanje poslije Aneksije 1908. postalo osobito aktualnim, a seljaci sve snanije traili zemlju u svoje vlasnitvo,
Truhelka je, dodue anonimno, u bekom listu Reichpost osudio tenju masa,
eljnih tue imovine, ifluka i begluka muslimanskih aga i begova.16 Truhelka je doao do zakljuka kako postoji kontinuitet vlasnitva nad zemljom
izmeu osmanskog i srednjovjekovnog razdoblja historije Bosne, pa time i
kontinuitet sa austrougarskim razdobljem. On se zalagao za rehabilitaciju
Osmanlija, koji nisu bili nikakvi divlji osvajai nego vrsne diplomate koji
su zadrali postojeu socijalnu strukturu. To je razlog te su se u Bosni i
plemenske i feudalne prilike srednjega vijeka potivale i uuvale, te su naziv
kneza promijenili na beg, kao to su dubrovakog kneza zvali knez begom
a dubrovaku vlastelu begovima. U obiteljsku tradiciju niko nije dirao a ni u
odnoaj izmeu bega kao zemljoposjednika i njegovih kmetova, koje je batinio od svojih sredovjenih prea.17 Truhelka je prihvatao istraivanja koja su
o pravnom stanju agrarnih odnosa u austrougarsko doba dali Eduard Eichler,
dr Stefan Posilovi i Adam Karsniewicz,18 a koncem Prvog svjetskog rata je
predlagao da jedan od naina rjeavanja agrarnog pitanja bude taj da austrijski
Car jednostavno sve erazi-mirije proglasi mulkovnim posjedima i time de iure
15
16
17
18
Safvet-beg Baagi: Kratka uputa, str. 127.

Jaroslav idak: iro Truhelka - njegov ivot i rad (u povodu 10-godinjice njegove smrti).
Historijski zbornik, god. V, br. 1-2, Zagreb 1952, str. 108
Dr. iro Truhelka: Historika podloga agrarnog pitanja u Bosni. Separatni otisak iz
Glasnika Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 1915, Sarajevo 1915, str. 16.
Eduard Eichler: Das Justizwesen in Bosnien und Herzegovina; Dr Stefan Posilovic: Das Immobiliar-Recht in Bosnien und Hercegovina, Agram 1894, Adam Karsniewicz: Das Agrarrecht in Bosnien und Hercegovina. D. Tuzla 1899.
76

prizna posjedovno kao vlasniko pravo.19 U ovo vrijeme je Truhelka napravio
i jedan znaajan elaborat o znaenju titule beg u Bosni i Hercegovini, koji nije
objavljen, ali sadri, uglavnom, iste ideje koje su objavljene u njegovom djelu
Historika podloga agrarnoga pitanja. Truhelka je tvrdio kako je naziv beg
beg, zapravo, samo u osmansko doba izmijenjeni naziv za srednjovjekovnoga kneza:
Kao to su dubrovakoga kneza zvali knez begom, a dubrovaku vlastelu
begovima. U obiteljsku tradiciju niko nije dirao a ni u odnoaj izmeu bega
kao zemljeposjednika i njegovih kmetova, koje je batinio od svojih sredovjenih prea. 20
Ovakve tvrdnje pojedinih znanstvenika iz austrougarskoga vremena bile

su u skladu sa tadanjom zvaninom politikom orijentacijom bosanskohercegovake uprave, koja je iz politikih razloga isticala vezu bonjakoga plemstva sa srednjovjekovnim bosanskim plemstvom. Razlog je bio u injenici da
je austrougarska uprava u ovom sloju nalazila oslonac u svojoj politikoj strategiji. Benjamin Kallay je u Delegacijama 19.10.1892. otvoreno izjavio kako
polae najveu vanost na to da se odre muhamedanski begovi i age, ovaj
dravotvorni elemenat, koji ima mnogo osjeaja za zemlju i za narod i koji je
s njim jedno i prema narodnosti i prema jeziku21. Cilj je bio da se forsiranjem
bosanskog patriotizma preko begova stvori protutea hrvatskim i srpskim
tendencijama u Monarhiji.
Krajem 20. stoljea ovaj je mit ponovo oivio, zahvaljujui drutvenim
promjenama koje su se deavale u posljednjoj deceniji ovoga stoljea. Naime,
90-ih je godina sukladno promjenama koje su se deavale u drutvu i izrastanjem novih elita, iznova aktualizirano pitanje zemljinih posjeda pojedinih
begovskih obitelji u Bosni i Hercegovini. Za razliku od nove elite u Srbiji,
koja je, prema nekim istraivanjima provedenim 1994./1995., oko 60% pri19
20
21
Dr. iro Truhelka: Nekoliko misli o rijeenju bosanskog agrarnog pitanja

pitanja. Sarajevo 1918.;
Mira Kolar-Dimitrijevi: iro Truhelka - hrvatski povjesniar
povjesniar.. iro Truhelka. Zbornik.
Zagreb 1994, str. 93.
. Truhelka: Historika podloga, str. 16.
Luka akovi: Privilegovana agrarna i komercijalna banka za Bosnu i Hercegovinu. Glasnik
arhiva i Drutva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine. Godina VI, knjiga VI, Sarajevo
1966, str. 144
77
Husnija Kamberovi
padala ranijem Savezu komunista 22, nova bosanska elita se u znaajnoj mjeri
(ne postoje pouzdana istraivanja) regrutirala od potomaka ranijih begovskih
obitelji. Ova je elita svoj legitimitet traila u obiteljskim korijenima i drutvenoj tradiciji. Bio je to znaajan korak u opravdavanju jednoga jasnoga diskontinuiteta prema staroj vlasti. Porijeklo iz radnike i seljake obitelji nije vie
bilo pozitivna taka za novu elitu, koja se jako trudila isticati svoje begovske i
aginske korijene iz osmanskoga vremena.23
Tako su nastajali novi legitimiteti, a veina pripadnika nove elite, koji su
se mogli osloniti na svoje begovsko porijeklo, uglavnom je govorila o velikoj
ulozi i znaaju koji je ta obitelj imala u povijesti i ogromnim zemljinim posjedima. Veina njih se pozivala na jedan popis koji je poetkom 20. stoljea sainio Lajos alloczy, pri emu su vrlo esto ak alloczyjevi podaci, prema
kojima, inae, treba biti veoma oprezan, falsificirani. alloczy, koji je dugo
vremena proveo u Bosni, objavio je na maarskome jeziku izuzetno korisnu
studiju o znaenju titule beg u Bosni i Hercegovinu, i dao podatke o broju
kmetskih selita koje je posjedovala pojedina begovska obitelj24. Ove su podatke, kasnije, historiari uglavnom uzimali kao instruktivne za proces propadanja pojedinih begovskih obitelji, bez kritikoga pristupa tim podacima 25.
Premda nije bilo zadovoljavajuih znanstvenih istraivanja, poslije 1990.
pojavilo se niz napisa u kojima se mit vlasnitva nad zemljom postavio kao
22
23
24
25
Ljiljana Smajlovi: Ex-jugoslawische Kaiser, post-jugoslawische Kleider: Von der Selbstverwaltung zum Nationalismus? In: Eliten im Wandel. Politische Fhrung, wirtscaftliche
Macht und Meinungsbildung im neuen Osteuropa. Paderborn 1998., S. 175.
Lj. Smajlovi: Ex-jugoslawische Kaiser
Kaiser, S. 185 - 186.
Lajos alloczy: A Bosnyak-Herczegovinai " beg" czimrol
czimrol. Turul. A Magyar Heraldikai es
Genealogiai Tarsasag. Kzlnye. Budapest 1915.
Neki su historiari otili tako daleko da su jednostavno tvrdili kako su mnogi bosanski begovi toliko osiromaili da najee ive od iskoriavanja samo jedne kmetovske
porodice. Istorijski najgori sluaj socijalne eksploatacije, gde kao na crteima seljakih
kalendara jedan ovek jae na leima drugoga. (Milorad Ekmei: Stvaranje Jugoslavije
1790-1918, 2, Beograd 1989, 281.). U kritikom i veoma argumentiranom napisu o ovoj
Ekmeievoj knjizi Nenad Filipovi je upozorio kako alloczyjevim podacima treba
mnogo paljivije baratati (Nenad Filipovi: Osmanska Bosna i Osmansko carstvo u djelu
Stvaranje Jugoslavije 1790 - 1918 Milorada Ekmeia. Prilozi za orijentalnu fi lologiju, 40/
1990, Sarajevo 1990, 455)
78

vaan argument u politikim, a uskoro i vojnim, razraunavanjima na ovim
prostorima. U historiografiji je postavljena teza o muslimanskom plemstvu u
Bosni, koje koncem 19. stoljea nema svoj dubok historijski korijen. U svom
kapitalnom djelu Stvaranje Jugoslavije, Milorad Ekmei je ustvrdio kako su
sredinom 19. stoljea u Bosni i Hercegovini dve treine plemstva bila nova
lica. Za razliku od bivih spahija, oni se nazivaju begovima i agama, na temlju ega je zakljuio da begovi nisu plemstvo. Izrasli su u procesu od 1833.
do 1910. kao nosioci modela drutva koje e biti suprotno onome u Srbiji iza
1830.26 Cilj ovakvih teorija u znanosti bio je dokazati kako bosanski begovat,
kao drutvena struktura sa najznaajnijim zemljinim posjedima koncem 19.
i poetkom 20. stoljea, nema svoj dubok historijski korijen, i da su se oni tih
zemljinih posjeda domogli na nelegalan i nasilan nain od poetka 19. stoljea, stvarajui na taj nain plodno tlo za irenje uvjerenja srpskih seljaka kako
su oni veinski vlasnici bosanskoga zemljita.
Doista je ovaj mit ubrzo upotrijebljen u politike svrhe. Predstavnici srpskih politikih struktura su poeli tvrdili kako Srbi posjeduju 64% zemljita
u BiH. Kasnije je taj procenat rastao na 70, pa na 74% i tako dalje. Oni su
po tampi poeli publicirati rasprave u kojima su dokazivali kako su Srbi starosjedioci Bosne, kako su oni vlasnici bosanske zemlje koju su muslimanski
zemljoposjednici sa osmanskim zauzimanjem Bosne sredinom 15. stoljea
oteli od srpskih seljaka, i tako dalje.27 Odreene promjene koje su se deavale
unutar ove zemljoposjednike strukture nisu mogle nita oduzeti ovome mitu,
budui da se ova zemljoposjednika struktura sastojala najveim dijelom od
muslimana, to je za ove mitmejkere bilo jedino vano. Istodobno su gradili
stereotipnu predstavu o Bonjacima kao tuincima, inferiornim osobama i
prijetnjom svemu onome to Srbi smatraju dragocjenim.28 Ovakvi stavovi
26
27
28
M. Ekmei: Stvaranje Jugoslavije 1790-1019

1790-1019, 1, Beograd 1989, str. 307-308.
Pisanja tampe o ovom pitanju ostavljam izvan razmatranja u ovom radu. Pravei planove
o podjeli Sarajeva, Radovan Karadi je predviao vei dio naseliti iskljuivo Srbima,
zasnivajui to na apsurdnoj tvrdnji da je zemljite na kojem je izgraen moderni grad
izvorno pripadalo srpskim seljacima (David M. Berman: e Heroes of Trea Gimnazija. A
War School in Sarajevo 1992-1995
1992-1995, str. 40. Berman citira knjigu Yugoslavia: Deat of a Nation by Laura Silber i Allen Little).
Norman Cigar: Genocid u Bosni. Politika etnikog ienja, Sarajevo 1998, str. 35.
79
Husnija Kamberovi
veine srpske nacionalne elite dalje su se irili na ostale slojeve drutva, gdje
su naili na plodno tlo, osobito u ogromnom broju seoskoga stanovnitva, gdje
je ve dugo bila jako rasprostranjena mitoloka predstava o muslimanima kao
krvoednim Turcima.
Bonjaki odgovor nije bio nita manje proet mitom. Oni (Bonjaci) su
tvrdili da posjeduju preko 60% zemljita, te da su 1918. posjedovali i puno
vie (oko 83%)29. Formirano je i posebno Drutvo za edukaciju, ekologiju
i ekonomiju, koje je kao nevladina organizacija pokrenulo projekat pod nazivom Historijsko-demografska karta donjeg Podrinje, s osnovnim ciljem
da dokae netanost tvrdnje da je Bosna srpska zemlja. Ovaj je projekat fokusiran na donje Podrinje (opine Zvornik, Srebrenica, Vlasenica, Bratunac,
Bijeljina i Ugljevik), uz najavu da e se proiriti na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Sudionici u realizaciji ovoga projekta istiu da je prava (je) istina, to se
takoer moe dokazati, da je najvii postotak vlasnitva nad zemljom u BiH
koji su Srbi imali, iznosio 8,9 posto. Premda istiu da svoje rezultate temelje
na relevantnoj dokumentaciji, ovakva istraivanja sa unaprijed definiranim
rezultatima mogu se svrstati jedino u popularne prikaze povijesti namijenjene
tano odreenim politikim ciljevima.30
Sa bonjake strane dvije knjige o ovome problemu, koje su pretendirale
biti znanstvene, a objavljene su u ovo doba, jesu Ekonomski genocid nad Muslimanima 31 i Ko je vlasnik Bosne i Hercegovine.32 U prvoj su autori agrarnu refor29
30
31
32
Tokom rata u BiH 1992-1995. vodio se rat i o tome koliko je ko vlasnik zemljita u
BiH. Bonjaki politiari su angairali dio znanstvenika koji su radili na tome, pravili
odreene karte na kojima su bojili muslimansku i tuu zemlju i dokazivali veinsko
muslimansko vlasnitvo nad zemljom. Povodom pojave takvih karata 1994, koje su
izradili Ibramih Buatlija, Izet Kubat, Izet Bijedi i Salko ampara, Vijee Kongresa
bonjakih intelektualaca je 6. jula 1994. organiziralo raspravu u kojoj je sudjelovao niz
politikih i znanstvenih djelatnika (Abdulah Konjicija, Devad Juzbai, Avdo Sueska,
Ibrahim Tepi, Hakija ozi, Atif Purivatra i drugi). Tekst rasprave pretipkan sa snimljenih audiokaseta u posjedu autora.
Zemljite u donjem Podrinju nikada nije bilo u vlasnitvu Srba, Dnevni avaz, 11.
avgust/kolovoz 2003, str. 8.
M. Imamovi - K. Hrelja - A. Purivatra: Ekonomski genocid nad Bosanskim Muslimanima.
(dalje: Ekonomski genocid
genocid). Sarajevo 1993.
Bakir Tanovi: Ko je vlasnik Bosne i Hercegovine. Historijski pregled
pregled. (dalje: Ko je vlasnik
vlasnik).
Zagreb 1995.
80

mu provoenu u BiH poslije Prvoga svjetskog rata ocijenili kao genocid nad
Bosanskim Muslimanima, jer je njezin cilj bio ekonomsko unitavanje Muslimana 33. Dok Mustafa Imamovi u svojoj raspravi, objavljenoj u ovoj knjizi,
govorei o agraru u austrougarskom vremenu, ostaje na razini ranije poznatih
injenica, ne ulazei u nova tumaenja, pogotovo ne sa stanovita potreba
aktualnog politikog trenutka, Hrelja i Purivatra su poredali niz podataka
o oduzimanju zemlje poslije 1918. i zakljuili kako se radi o ekonomskom
genocidu. Za nas bi, ipak, mogli biti zanimljivi podaci o oduzetim posjedima, jer takvi podaci ukazuju na posjedovnu strukturu 1918, dakle koncem
austrougarske vladavine. Meutim, autori su sami upali u zamku pretjerane
potrebe za dokazivanjem genocida, pa su u toj potrebi nainili niz kontradiktornih tvrdnji, te terminolokih i sutinskih greaka. Okomivi se na nain
provedbe reforme i oduzimanja posjeda oni konstatiraju kako su jugoslavenske
vlasti privatni zemljini posjed u Bosni i Hercegovini tendenciozno nazvale
begluk, te konstatiraju kako je taj pojam do tada bio (...) nepoznat u Bosni
i Hercegovini. Poto su titule i odomaeni nazivi u Bosni i Hercegovini beg i
aga vezani za zemljinu aristokraciju iz prethodnog vremena, to se pojam beg
namjerno vee za feudalizam, a njegov privatni zemljini posjed poinje se
nazivati begluk, pa se na taj nain u javnosti stvara uvjerenje da se tu zaista
radi o nekakvom feudalnom odnosu 34. No, pojam begluk je kao oznaka za
kategoriju zemljita na kojemu nije postojalo tzv. kmetsko pravo, bio apsolutno poznat u austrougarskome vremenu. Ovakvim tvrdnjama autori, dakle,
govore o postojanju privatnoga posjeda (za kojega kau da se iza 1918. tendenciozno naziva begluk), to bi znailo da ifluci (kmetska selita) nisu privatno
vlasnitvo. Ako ifluci nisu njihovo vlasnitvo, onda jesu vlasnitvo nekoga
drugog (kmetova?) i tada se nema nikakva razloga osporavati pravo upisa vlasnitva u gruntovnim knjigama na bive kmetove. A autori upravo to ine!
Rasprava Bakira Tanovia ocijenjena je od recenzenta, dr. Ive Banca, veoma povoljno. Ovom studijom, veli Banac, u kojoj nudi niz novih tumaenja,
Tanovi daje definitivne odgovore na pitanje zemljinog posjeda u Bosni i Herce-
33
34
Purivatrina rasprava u ovoj knjizi nosi naslov Ekonomski genocid nad Muslimanima pod
vidom agrarne reforme u Jugoslaviji (1918 - 1941).
Ekonomski genocid
genocid, str. 55
81
Husnija Kamberovi
govini (podcrtao H. K.) 35. Tanovi je, meutim, jednostavno preuzeo tvrdnju
Mustaj-bega Mutevelia, koju je ovaj izrekao 1911. godine36, po kojoj su zemlje koje su se nalazile u rukama itluk sahibija uvijek bile mulkovne zemlje i
da one u Bosni nikada nisu spadale u kategoriju erazi mirije 37. Predosmansko
porijeklo bosanske zemljoposjednike elite u osnovi je Tanovieva izlaganja.
Njegov je zakljuak kako su Bonjaci 1910. posjedovali 63,84% ukupne obradive povrine u Bosni i Hercegovini38. On svoje rezultate i numeriku kombinatoriku temelji na podacima iz ranije pomenute knjige Ekonomski genocid
genocid.
Istodobno sa aktualiziranjem pitanja vlasnitva nad zemljinim posjedima
u BiH, sve se ee pojavljuju rasprave, pa ak i knjige, o pojedinim znamenitijim obiteljima i njihovim zemljinim posjedima39. Svi odreda tvrde kako su
njihovi preci bili veliki zemljoposjednici. U intervjuima koje je autor tokom
2000. i 2001. obavio sa potomcima izvjesnoga broja znamenitih begovskih
obitelji, malo je njih znalo precizno odgovoriti na pitanje o zemljinim posjedima, ali su gotovi svi tvrdili kako su njihovi preci bili vlasnici velikih zemljinih posjeda. Najei odgovor je bio da je njihovim precima pripadalo sve
dokle oi vide.40 Tako su i pojedini potomci begovskih obitelji uzeli znatnoga udjela u stvaranju i upotrebi historijskih mitova u izrazito politike svrhe.
Osobito je to karakteristino za one potomke koji su stekli odreene politike
pozicije u novom vremenu. Tako je, naprimjer, ministar za obrazovanje, nauku, kulturu, sport i informacije, esto isticao kako je pripadnk velike begovske
obitelji, koja je koncem osmanske vladavine bila jedna od najbogatijih begov35
36
37
38
39
40
B. Tanovi: Ko je vlasnik, str. 8.

Agrarni govor narodnog poslanika Mustajbega Mutevelia odran u bos.. herceg. Saboru dne 4.
aprila 1911. sa dodatko: Nekoliko odgovora protivnicima o naem erazi-mirijskom vlasnitvu.
Sarajevo 1911.
B. Tanovi: Ko je vlasnik, str. 18 - 19.
B. Tanovi: Ko je vlasnik, str. 49, 68.
Dok su neke studije vrlo utemeljene (Ibrahim Filipovi: Filipovii. Bosanska muslimanska
porodica. Njen postanak, razvoj i uticaj u vremenu od 1574. do 1991. godine. Sarajevo 1991.),
dotle je mnogih znaaj veoma upitan (Safet O. Hasanbegovi: Stabla to ljube nebo. 300godinja genealogija rasta i stradanja porodica Hasanbegovi i Pai. Sarajevo 1994).
Opirnije o ovome u: Husnija Kamberovi: Begovski zemljini posjedi u Bosni i Hercegovini
1878.-1918., Zagreb-Sarajevo 2003.
82

skih obitelji u Bosni. Pri tome se on pozivao na alloczyjeve tvrdnje, mada
to nikako ne proizilazi iz alloczyjeva teksta. Jedan drugi politiar, koji je
takoer pripadao novoj politikoj eliti, pisao je slijedee:
Obitelj Brankov je jedna od starih begovskih obitelji iz Viegrada. Vei
dio lijeve obale Drine nekada je pripadao obitelji Brankovi. Slino kao sa
mnogim drugim bonjakim obiteljima bila je sudbina i begova Brankovia,
koji su neprekidno protjerivani i sudbina njihovi zemljinih posjeda sastojala
se u neprekidnom oduzimanju vlasnitva.41
I dok su potomci starih begova sve ee isticali ovaj mit o svome vlasnitvu nad zemljom, pojavljivao se jo jedan dodatni elemenat u konstrukciji
ovoga mita, i to ne u krugu begovskih potomaka nego u krugu obinih muslimanskih seljaka, i to ponajvie kod onih koji su u toku posljednje decenije 20.
stoljee u ratnim dogaanjima protjerani iz svojih domova. Oni su ove patnje
uglavnom doivjeli od Srba, pa su kod njih sve vie poele da na popularnosti dobivaju prie o tome kako su za ta dogaanja krivi upravo muslimanski
begovi, koji su bili vlasnici zemlje, na koju su naseljavali srpske kmetove. Na
taj su nain, prema ovim jako rairenim teorijama meu muslimanskim seljacima, sami begovi doveli Srbe koji e kasnije doi glave ne samo begovima
nego i ostalim muslimanima. Ovo je osobito karakteristino za muslimanske
prognanike iz istone Bosne, to pokazuju naa ograniena i nedovrena istraivanja upravo na nekim grupama muslimanskih prognanika iz tih krajeva.
Mnogi meu ovim prognanicima tvrde kako su nekada davno muslimanski
begovi naselili srpske kmetove na svoju zemlju, pa u sve to onda upletu jo i
predaju o lagodnom ivotu begova, o tome kako su oni za kafanskim stolom
gubili jednu po jednu njivu i tako dalje. Tako su se, prema ovoj rairenoj i
mitskoj predstavi, Srbi naselili u istonu Bosnu (a slina su uvjerenja i u nekim
drugim krajevima). Kao pozadinu ove prie moe se navesti upravo ono to
se imenuje kao mit starine. Ovdje se, dakle, radi o klasinoj upotrebi jednoga
mita u politike svrhe. Karakteristino je da je ovaj mit samo iskrsnuo sa poetkom rata u Bosni, ali se iz istraivanja na jednom malom uzorku prognanika
iz istone Bosne vidi da je taj mit bio prisutan u irim socijalnim slojevima.
Ispitanici ak iz starije dobi (50-60 godina) priali su kako su oni od svojih
41
Lj. Smajlovi: Ex-jugoslawische Kaiser

Kaiser, str. 186.
83
Husnija Kamberovi
roditelja sluali prie o tome da su begovi naseljavali na svoja imanja srpske
kmetove, a zatim su ti kmetovi postali vlasnici te zemlje. Tako su Srbi doli
u nae krajeve.
Da zakljuim, mit starine, koji je u Bosni svoj izraz imao u jednoj irokoj lepezi mitskih iskaza, jedan svoj segment ima i u uvjerenju o srednjovjekovnom porijeklu muslimanskoga zemljoposjednikog plemstva, s jedne,
te uvjerenju srpskih seljaka o srednjovjekovnom porijeklu njihovoga prava na
zemljine posjede u Bosni i Hercegovini, s druge strane. Ovaj mit vlasnitva
nad bosanskom zemljom je odlian primjer politike zloupotrebe povijesti.
On se pojavljuje u nekoliko etapa i vie raznih vidova. S jedne strane, on
je izvor agresivnih pretenzija srpskih seljaka u Bosni, koji se manifestirao
u uvjerenju da su oni srednjovjekovni vlasnici bosanske zemlje, koju su im
Turci (odnosno muslimani u mitolokoj svijesti) oteli sredinom 15. stoljea.
Ovaj je mit bio naroito aktueliziran koncem 19. i poetkom 20. stoljea,
te iznova i osobito snano koncem 20. stoljea, to je svoga izraza imalo u
krvavim razraunavanjima na ovim prostorima; s druge strane, ovaj se mit
meu Bonjacima pojavljivao kao odbranbeni mehanizam, iji je osnovni cilj
ouvanje postojeih socijalnih odnosa (kao to je bilo koncem 19. i poetkom
20. stoljea), odnosno ouvanje dravnih okvira i temeljnih nacionalnih vrijednosti (kako je to bilo koncem 20. stoljea). Pitanje je jedino koliko su povijesno trajne vrijednosti koje se temelje na mitovima!
84
Jon Kvrne
DA LI JE BOSNI I HERCEGOVINI POTREBNO

STVARANJE NOVIH HISTORIJSKIH MITOVA?
Ako je moja knjiga zaista stvorila mit o Bonjacima, onda drim da mi je to
veliki kompliment.
Mustafa Imamovi, Dani 195, 02. 03. 2001.
Jedno od polazita konferencije o historijskim mitovima odrane u Sarajevu, u novembru 2002. godine, bilo je da su tvrdnje o historijskim dogaajima i procesima igrale, i jo uvijek igraju, vanu ulogu u politikom diskursu
zemalja bive Jugoslavije.1 Meutim, opisi ranijih vremena koji su proimali
javni diskurs i politiki ivot u tom dijelu svijeta vrlo esto nisu i najbolje verzije koje nam stoje na raspolaganju. esto tu postoje alternativni opisi koji se
u daleko veoj mjeri mogu nazvati naunim, u smislu da uvode izvore koji
nam stoje na raspolaganju a ne ignoriraju dobro znane injenice ili aspekte
predmeta zanimanja.
Pa, zato onda naunici i dalje proizvode opise historijskih dogaaja koji
ne zadovoljavaju nau elju da razumijemo prolost? Jedno rjeenje koje vodi
1
Govorei o bivoj Jugoslaviji, historiar Eric Hobsbawm formulira to ovako: Historija je

sirovina za nacionalistike ili etnike ili fundamentalistike ideologije, kao to su makovi
sirovina za heroinsku ovisnost. Prolost je sutinski element, moda najsutinskiji element
tih ideologija. Eric Hobsbawm, Debunking ethnic myths: History is a weapon against
an invented past - if we are brave enough to use it, Open Society News, Winter 1994.
85
Jon Kvrne
odgovoru moe proistei iz naeg posmatranja raskoraka izmeu opisa koji su
tako emocionalno napunjeni i onih vrih opisa za koje znamo da su nam
na raspolaganju.2 Moda nam upravo taj jaz moe ukazati na to o emu se
zapravo radi.
Ja u u ovom lanku razmotriti dva rada o bosanskoj historiji dvojice naunika, Bonjaka, Mustafe Imamovia i Envera Imamovia, koji imaju znatan
utjecaj na dananji bosanskohercegovaki javni diskurs. Specifinije, ja u razmotriti kako ova dva autora opisuju porijeklo Bonjaka. Odabrao sam da se
usredsredim na korijene jer to tako esto igra vanu ulogu u identitetu jednog
naroda. Ideje jednog naroda o tome ko su mu bili preci lako utjeu na njihovo
vezivanje za odreeno geografsko podruje ili njihovu lojalnost odreenim
dravama ili politikim strukturama.
Ima nekih aspekata opisa ovih autora kojima u posvetiti posebnu panju.
Do koje mjere Bonjaci imaju zasebne pretke? Koja je priroda i stepen kontinuiteta Bonjaka na ovom geografskom podruju? Je li kontinuitet bonjakog
porijekla na ovom podruju razliit od kontinuiteta postojanja druge dvije
skupine njihovih bosanskih savremenika? I najzad, ja razmatram nain na koji
se Crkva bosanska koristi kao argument za taj posebni kontinuitet porijekla
dananjih Bonjaka.
Historija Bonjaka
Knjigu Historija Bonjaka3 napisao je Mustafa Imamovi, profesor Historije drave i prava na Sarajevskom univerzitetu. Knjiga zavreuje panju
kao jedno od najhvaljenijih i najitanijih historijskih djela u dananjoj Bosni
i Hercegovini. U vrijeme objavljivanja, hvaljena je kao knjiga koju treba proitati svaki Bosanac4, i kao prvi potpun prikaz historije te skupine. Knjiga je
2
3
4
Mogu se, naprimjer, porediti opisi politike Hrvoja Hrvatinia u radu Mustafe Imamovia
sa opisom u radovima Johna Finea. Ili, porediti opis uloge Ninoslava u ratovanju izmeu
Splita i Trogira, kako to opisuje Nada Klai sa tvrdnjama Envera Imamovia i Mustafe
Imamovia o permanentnoj vanjskoj agresiji na Bosnu.
Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka, 1997, Preporod, Sarajevo.
Dani (Sarajevo) 64, 1997, Bosanski barometar.
86
Da li je Bosni i Hercegovini potrebno stvaranje novih historijskih mitova?

naila i na pozitivnu meunarodnu recepciju.5 Prema autoru, do 2001. godine
prodato je 20.000 primjeraka6, to je vrlo visok broj za bosansko izdavatvo.
Knjiga ipak nije bila univerzalno hvaljena. Prije dvije godine, historiar
Enver Redi, lan Akademije nauka u umjetnosti Bosne i Hercegovine,
objavio je knjigu u kojoj, izmeu ostalog, kritikuje Imamoviev prikaz islamizacije Bosne kao fundamentalno pogrean.7 I drugi su bosanski historiari
kritikovali Imamovieva tumaenja historije Bosne.8
Ja bih kazao da se Imamoviev opis etnikog porijekla Bonjaka moe
smatrati jasnim primjerom mita sui generis i mita o starini. Bonjaci su tu, ini
se, predstavljeni kao radikalno razliiti od bosanskog katolikog i pravoslavnog ivlja, i kao skupina sa najstarijim i neprekinutim vezama sa teritorijom
Bosne i Hercegovine. Bosanstvo druge dvije nacionalne skupine predstavljeno je kao upitno.
To je postignuto identificiranjem nacionalne skupine danas poznate kao
Bonjaci po dva razliita kriterija u razliitim fazama historije: po genetskom
porijeklu u ranom slavenskom i srednjovjekovnom periodu, i po religijskoj
pripadnosti - u osmanskom periodu. Opis Crkve bosanske osigurava da se
tako postavljeno zasebno genetiko porijeklo bosanskih Slavena moe vezati
za prihvatanje islama u osmanskom periodu.
Vidjeemo kasnije da se Mustafa Imamovi i Enver Imamovi radikalno
razlikuju po tome koga identificiraju kao prvobitne pretke dananjih Bonjaka. Ali u njihovom razumijevanju kontinuiteta bosanskih muslimana, i uloge
Crkve bosanske u tom procesu, njih su dvojica sasvim slini.
5
6
7
8
Robert Donia je pozitivno prikazao knjigu Historija Bonjaka u asopisu Nationalities

Papers 28 br. 2 (2000).
Mustafa Imamovi, Intervju dana, Dani (Sarajevo) 195, 2. 3. 2001.
Enver Redi, Sto godina muslimanske politike: U tezama i kontroverzama istorijske nauke,
Izdavai: ANU-BiH i Institut za istoriju, Sarajevo, 2000.
Vidjeti naprimjer lanak Sreka M. Daje u ovom zborniku.
87
Jon Kvrne
Jedno bosansko-slavensko pleme
Mustafa Imamovi dananje Bonjake smatra potomcima zasebnog slavenskog plemena Bosna koje se naselilo u ovo podruje i dalo mu svoje
ime.
Poetni inilac u etnogenezi Bonjaka svakako su slavenski etnicitet i
jezik. Bosanski su Slaveni naselili sredinji dio junoslavenskog etnikog
prostora i na njemu vremenom izgradili svoju snanu feudalnu dravu,...
(Historija p. 22)
(Historija
da ime Bosna ipak nije ostlao od starijeg tuega naroda, nego, da
se, izgleda, neko vee slavensko pleme Bosna naselilo u srednjoj Bosni i dijelu
Dalmacije. ((Historija, str 25)9
Imamovi bosanske Slavene predstavlja kao jedinstvene i karakteristine

po svojim stavovima i mentalitetu. Ve od njihovog dolaska u ovo podruje
- koje e kasnije postati Bosna i Hercegovina - oni su bili neuobiajeno nezavisni i slobodoljubivi, to je, zapravo, i razlog to su se oni odluili naseliti tu
gdje su se naselili:
Na cijelom ovom prostoru [danjanja BiH] plemena i upe se postepeno
ujedinjuju radi odbrane od raznih vanjskih provala. U tome je oblast Bosna,
zahvaljujui svom sredinjem poloaju u sarajevsko-visokoj kotlini i geografskim odlikama, imala vodeu ulogu. Matina je zemlja Bosna svojom planinskom konfiguracijom predstavljala prirodno sredite drave, koja je svjesno
htjela izbjei politike i kulturne uticaje, kako sa istoka tako i sa zapada, te na
taj nain izgraditi i ouvati svoju samobitnost. ((Historija
Historija , str. 25)
Bosna i kultura Bosanaca predstavljeni su kao neto to je odvojeno i

ugroeno, od samoga poetka, od susjednih centara politike moi. U tom
pogledu, katolianstvo i pravoslavlje su sredinji dio onog to treba da oznaavaju termini Zapad i Istok. Mogue je shvatati pripadnost tim religijama
9
Teko je nai primjere da jedna skupina daje ime nekom podruju pa potom nekoj rijeci.
Najee se smatralo da je teritorij Bosna dobio ime po rijeci. Standardna provjera naziva Bosna sugerira da naziv ima predslavensko porijeklo (Skok, 1971, Bosna). Nedostatak pozitivnih dokaza takoer nam namee osjeaj da bi nepouzdana mogla biti zamisao
da je neka velika skupina stigla u taj kraj donosei sa sobom naziv Bosna.
88

kao neto to je u suprotnosti sa biti bosanski Slaven. I ve vidimo da taj
iskaz otvara nova pitanja: Za Bosance se pretpostavlja da su pokrteni u IX i
X stoljeu. Ako se prihvati opis po kome je pokretaka snaga naina njihovog
organiziranja vlastitog drutva bio zapravo elja da se izbjegnu vanjski utjecaji,
onda je teko razumjeti kako to da su Bosanci na kraju uope postali krani.
U tom sluaju cijela ta zamisao pokretake snage, ili svjesnog cilja ini se dubiozna, jer uvodi teleologiju tamo gdje joj ima malo mjesta. Nain da se zaobie
taj prigovor jest tvrdnja da su Bosanci, ak i krani, sauvali predkranske
stavove i nain razmiljanja, ono to Imamovi naziva balkansko-slavenski
protestantizam. Slijedei citat opisuje Crkvu bosansku:
Taj je balkansko-slavenski protestantizam imao svoje duboke socijalnoetike korijene, ali jedino u Bosni igrao politiku ulogu. Hereza je u Bosni,
bez sumnje, bila sredstvom dravne politike, ali joj se duhovna dimenzija i
presudan uticaj na duhovni ivot bosanskog ovjeka nikako ne mogu odrei.
(
(Historija,
str. 35)
Postojanje jednog bosanskog plemena sa karakteristinim stavovima uveliko je temelj objanjenja postojanja Bosanske drave i Crkve bosanske. Pleme
je povezano sa postojanjem tih institucija na jedan fundamentalan nain, oni
su rezultat najdubljih potreba i stavova tog plemena. Ta udnja za nezavisnou smatra se kljunom za postojanje drave, a Crkva bosanska se objanjava
kao proizvod sutinskih svojstava Bosanaca; rezultat drutvenog i etikog
naslijea te skupine. Duboki korijeni Crkve omoguavaju da to shvatimo
kao neto to skupina sa sobom nosi, neto to prethodi njenom dolasku na
Balkan, a ne kao rezultat utjecaja Istoka ili Zapada.
Sutinske karakteristike Bosanaca - ko su oni, i kakvi su uzimaju se i kao
objanjenje historijskih dogaaja i procesa koji se tiu Bosne. Politika njenih
susjeda, ratovi i saveznitva tumae se kao neto to je motivirano njihovom
zaokupljenou Bosnom i njihovim poricanjem bosanske nezavisnosti.
Time je zapoela bliska saradnja izmeu rimske kurije i ugarsko-hrvatskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjia i njihove svetosavske
pravoslavne crkve u zajednikoj borbi protiv heretike Bosne, a ustvari protiv
njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to poetak saradnje izmeu maa
i kria ili krsta koja se kroz cijelu povijest Bosne, kada su u pitanju bosanski
heretici, pa bilo da su patareni ili babuni, bilo muslimani, nije vie nikada
prekidala. ((Historija, str. 33)
89
Jon Kvrne
Ovdje moemo vidjeti kako je predstavljanje borbe za bosansku jedinstvenost i Bosanaca kao slobodoljubivog naroda neto to osigurava historijski
kontinuitet - od post-rimskog perioda, srednjega vijeka, pa tokom osmanskog
doba - izmeu srednjovjekovnih Bosanaca i dananjih. Bonjaka.10 Pogledamo
li historiju malo poblie, meutim, otkriemo greke u ovome opisu. Teko je
nai razloge da se odnosi Svete stolice i Ugarske ili izmeu Nemanjia i katolikih kraljeva i plemstva okarakteriziraju kao saradnja sa ciljem okonanja
bosanske posebnosti.
Kategorije koje nisu od pomoi
Pogledajmo kategorije koje Mustafa Imamovi koristi kada opisuje kako
se bosanski ivalj podijelio u skupine. Koji su kriteriji za uspostavu razlike?
Kad se Imamovi upusti u objanjavanje ko su preci Bonjaka, njegovo
polazite je da je to jedno zasebno bosansko slavensko pleme. Ali danas su tu
tri glavne nacionalne skupine! ta je sa onima koji nisu bosanski muslimani?
Mogu li i oni biti potomci tog bosanskog plemena? Ili su muslimani jedini nasljednici tog plemena? U politikoj misli nastaloj pod utjecajem nacionalizma,
ovo se obino smatra kljunim pitanjem naina na koji skupine mogu, ili im je
doputeno, da se identificiraju sa nekim podrujem i njegovom povijeu.
Tako se na bosanskom dravnom tlu i bosanskoslavenskoj etnikoj podlozi, te novotokavskom jezinom izrazu, asimiliranjem islama konano oblikuje bosanskomuslimanski ili, krae, bonjaki etnos, narod ili nacija, naspram
ostalim Junim Slavenima istog jezika (Srbima, Hrvatima i Crnogorcima), ali
razliitog vjerskog i kulturno-politikog iskustva. ((Historija, str. 9)
Jo jednom su Bonjaci spomenuti u vezi sa bosanskim plemenom, Bosnom kao geografskim podrujem te srednjovjekovnom dravom. Suprotstavljeni su Srbima, Hrvatima i Crnogorcima.
10
Ovo gledite o skupini kao neemu to ima vjeitu sudbinu, o tome kako je vjeita rtva,
takoer je eksplicitno iskazano: Ako bi se u najkraem htjela definirati historija Bonjaka, onda bi se moglo rei da je to jedna praktino neprestana borba za samoodranje na
vlastitom tlu, u neprijateljskom okruenju,... ((Historija, str. 572).
90

Koritenjem prilino grube eme, koja se sastoji od etiri skupine, oni
drugi, oni u odnosu na koje su bosanski muslimani definirani kao razliiti,
povezuju se sa nekim drugim geografskim entitetima: Srbijom, Hrvatskom i
Crnom Gorom. Bosanski katolici u bosanski pravoslavci zaboravljeni su kao
potencijalne dodatne kategorije u ovom kontekstu, a njihova mogua veza sa
bosanskoslavenskim plemenom ili sa bosanskom srednjovjekovnom historijom i ne razmatra se.
Bosanski Slaven = bosanski musliman
Imamovi stalno naglaava veze izmeu bosanskih muslimana i bosanskog plemena. Time to i ne postavlja pitanje da li ljudi iz drugih skupina
moda imaju veze sa tim plemenom, stvara se tendencija vjerovanja da su muslimani jedini potomci i jedini nasljednici srednjovjekovne batine Bosne. Taj
propust postaje relevantan kad promatramo dvosmislene i nejasne opise:
naziv Bosanski Musliman ili Bonjak obiljeava Junog Slavena koji se
etniki oformio na historijskom teritoriju Bosne,... ((Historija, str. 11)
Ova izjava se moe tumaiti bilo kao da doputa ili da iskljuuje mogunost da bi ljudi koji nisu bosanski muslimani uope mogli biti etniki
formirani na bosanskoj historijskoj teritoriji. Bilo kao: termin Bonjak
oznaava nekog junog Slavena, itd.. ili pak: termin Bonjak oznaava
odreenog junog Slavena, itd.. Primjenom zakona aristotelovskih silogizama, vidjet emo da je, uzmemo li ovo prvo tumaenje sasvim mogue da oni
koji nisu bosanski muslimani budu potomci bosanskih Junih Slavena. Drugo
tumaenje iskljuuje mogunost da su oni koji nisu bosanski muslimani Juni
Slaveni iz Bosne.
estim spominjanjem bosanskih muslimana u vezi sa Bosnom, pri emu
ne spominje druge dvije skupine, Mustafa Imamovi daje nam razloga da vjerujemo da on izrie navedeni stav u njegovom iskljuujuem znaenju. Daje
nam premalo razloga da vjerujemo da on na umu ima ukljuujuu verziju.11
11
Potomci iz Bosne i Hercegovine smatraju se sutinskim. Mustafa Imamovi ini se ne

smatra bitnom injenicu da neki preci dananjih muslimana mora da su doli iz drugih,
najee susjednih, podruja kako u vezi sa osmanskom ekspanzijom u Bosnu, tako i
osmanskim povlaenjem iz Srednje Evrope (vidjeti, naprimjer, Sreko M. Daja, Kon-
91
Jon Kvrne
U svojoj etnogenezi bosanski Slaveni, kasnije Bonjaci ili Bosanski Muslimani, kao sredinji junoslavenski narod, vrlo malo su se mijeali sa drugim narodima, to nije sluaj sa okolnim Junim Slavenima, u ijoj je etnogenezi udio
neslavenskog elementa prilino znaajan - na istoku Grka, Albanaca, Cincara,
Rumuna i drugih, a na zapadu Nijemaca, Italijana, Maara, eha itd. Bonjaci
su se rijetko krvno mijeali ak i sa drugim muslimanima neslavenskog porijekla,
bez obzira na jake duhovne veze sa islamskim Orijentom. Manji broj Turaka
i drugih orijentalaca, te neto vie Arnauta, koji su se doseljavali radi slube
ili posla u Bosnu, vrlo brzo su se stapali sa domaim muslimanskim svijetom.
Ve je iro Truhelka primijetio da su Bonjaci najstariji i najii Slaveni u
Bosni, to su kasnije svojim istraivanjima potvrdili Milenko S. Filipovi,
piro Kulii te Muhamed Hadijahi. [moj kurziv] ((Historija, str. 23)
Ponovo vidimo da su Bonjaci predstavljeni kao potomci bosanskih Slavena. Drugi mogui potomci nisu spomenuti. Dalje se tvrdi da su se i bosanski
Slaveni i njihovi potomci, Bonjaci, veoma malo mijeali sa drugim skupinama. To postavlja temelj za tvrdnju o potpunom kontinuitetu izmeu dananjih
Bonjaka i bosanskog plemena: kako se obje te skupine u maloj mjeri mijeaju
sa drugima, injenica da su Bonjaci potomci bosanskog plemena izgleda kao
neto to se podrazumijeva; prvo, Bonjaci nemaju druge pretke osim bosanskih Slavena, i, drugo, oni su jedini nasljednici bosanskih Slavena.
Povezivanje religije sa potomstvom
Koje kriterije Mustafa Imamovi razmatra kada propituje ta je to to ini
razne skupine? U citatu iz knjige Historija, str. 9 (vidjeti gore,) on naglaava
postojanje razliite religijske i razliite politike pripadnosti meu Junim
Slavenima. U posljednjem navedenom citatu ((Historija, str. 23), on posmatra
naslijee u biolokom smislu. Taj posljednji citat jest u skladu sa gleditem
koje Imamovi izraava kada identificira faktore od primarnog interesa kada
se neto identificira kao zaseban narod:
U odreenju svakog naroda bitna su dva osnovna elementa: porijeklo,
odnosno etnogeneza i prostor na kojem ivi. ((Historija, str. 21)
fesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine: predemancipacijsko razdoblje 1463. 1804,

Mostar: Ziral, 1999, str. 80).
92

Na nekoliko mjesta, razlika meu skupinama je objanjena kao razlika u
porijeklu; ako neko stanovnitvo danas postoji kao dvije odvojene skupine, to
mora da je stoga to imaju razliite pretke. Postojanje skupina uzima se zdravo
za gotovo. Kako skupine nastaju uistinu se ovdje ni ne propituje. A upravo to
je jedno od najinteresantnijih pitanja.
to se tie bosanskih Slavena, vidjeli smo nekoliko primjera kako Imamovi predstavlja politike i religijske institucije kao tijesno povezane sa skupinom, gotovo kao prirodnu posljedica osobina te skupine. Na taj nain
pitanje genetskog naslijea, rase, moe biti relevantno za opis cijelog niza
pojava.12
Kao to smo vidjeli, Mustafa Imamovi naglaava naslijee kao veoma
vano kada se uputa u objanjavanje historije Bosne i ono to bosanske muslimane ini drugaijim od drugih skupina u sadanjoj Bosni i Hercegovini.
Danas, meutim, religija je determinirajui kriterij pripadnosti skupini. Kako
je mogue da Imamovi postigne kontinuitet izmeu bosanskog plemena i
dananjih bosanskih muslimana kad su te skupine identificirane potpuno razliitim kriterijima? Kako uiniti da se jedna skupina iz prolosti transformira
tako glatko u dananju? Najvanije sredstvo da se to uope postigne jest Crkva
bosanska.
Osnova razliitog etnopolitikog razvoja Bosne lei u njenoj posebnoj
crkvi i njenim sutinskim razlikama u odnosu na rimokatoliku i srpskopravoslavnu crkvu. ((Historija, str. 45)
U sluaju ranog srednjeg vijeka, postojanje zasebnog bosanskog plemena

predstavljeno je kao kljuni element odgovora na pitanje: Ko su bosanski
muslimani? Za kasni srednji vijek i za osmansku epohu, religijske institucije
respektivno, Crkva bosanska i islam - predstavljene su kao determinirajui
faktor.
Za Mustafu Imamovia ta oita kontradikcija izgleda da se razrjeava
tako postuliranom bliskom povezanou izmeu Crkve bosanske i bosanskog
12
Staromodno razumijevanje skupina koje ini se Imamovi prihvata iskazano je njegovim

spominjanjem germanskih i slavenskih karakteristika: Germani su organizirani i
proraunati, Slaveni su energini i impulsivni: U njegovoj [Tvrtkovoj] dravnikoj i politikoj linosti, energija i mudri oprez stoje u ravnotei, to je prije jedna germanska no
slavenska crta. ((Historija, str. 26)
93
Jon Kvrne
plemena. Mogli bismo se sjetiti dubokih korijena crkve i njenih specijalnih
drutvenih i etikih aspekata. Bosansko pleme je eljelo ivjeti pod zapadnim
jednako kao i pod istonim utjecajem, a Crkva bosanska bijae utjelovljenje te
elje u religijskom pogledu. ini se da se ovdje sugerira da su rasprostranjenost Bosanskog plemena i Crkve bosanske bili manje-vie identini.
Taj pomak u pogledu kriterija koji se smatra kljunim u determiniranju
pripadnosti nekoj skupini odraava se i kroz pomak u opisu kauzalnih odnosa.
Izgleda da se desila promjena u objanjivakoj ulozi Crkve bosanske: umjesto
objanjavanja Crkve bosanske, ili prije, njenoga sadraja, kao onog to determinira karakterizacija skupine, skupina se sad vidi kao neto to oblikuju religijske institucije. Religija, a ne naslijee, vidi se kao determinantna, ne samo
za rasprostranjenost vlastite skupine, ve i njenih karakteristika:
..., staleki organizirana vlastela, kao politiki narod srednjovjekovne
Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesima i svijeu o
njima, imale su presudnu ulogu u etnikom razvoju i oblikovanju Bosne. Vlastela i crkva su prije svega, bile nosioci zemaljskog imena Bosne i Bosanaca
(Bonjana, ili Bonjaka) i uvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti,
osobenosti i cjeline. Iz samosvijesti o sebi i svojim interesima proizilazila je
i svijest o znaaju vlastite teritorije za njihovo ouvanje. Takva su osjeanja
leala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije bonjakog etniciteta.
(Historija str. 45)
(Historija
U gornjem primjeru bosansko plemstvo i Crkva bosanska dobile su kljunu ulogu. Za kasnije periode dolazak Osmanlija i islama smatraju se najznaajnijim elementima u stvaranju bosansko-muslimanske skupine:
Procesi koji su zahvatili Bosnu nakon unitenja njene srednjovjekovne
drave, a to su rasprostranjenost islama i oblikovanje bonjakog etnosa, ne
mogu se objasniti niti shvatiti bez karaktera i uloge Crkve bosanske, za koju je
s razlogom primijeeno da kao osebujni bosanski fenomen lei u samom srcu
bonjake nacionalnosti . ((Historija, str. 84)
U navedenom citatu vidimo i to kako je islamu data uloga glavnog faktora

oblikovanja bosanskih muslimana, i kako se rasprostranjenost islama povezuje
sa rasprostranjenou Crkve bosanske.
94

Korijeni Bosne i bosanstva
Posvetimo se sad Enveru Imamoviu. Enver Imamovi - prvobitno arheolog - sad je profesor historije na Sarajevskom univerzitetu. Objavio je nekoliko naunih i popularnih radova. Uz djelo koje se ovdje analizira - Korijeni
Bosne i bosanstva 13, Enver Imamovi je objavio radove o arheologiji rimskoga doba. Autor je knjige Historije bosanske vojske. Redovno sudjeluje u javnom
diskursu - lancima u novinama kao to je Osloboenje.
Ilirski preci
Dok historija bosanskih muslimana, prema Mustafi Imamoviu poinje
sa dolaskom Slavena u Bosnu u V i VI stoljeu, Enver Imamovi ima sasvim
drugaije gledite. Po njemu, bosanski muslimani su autohton balkanski narod sa povijeu koja see nekoliko hiljada godina u prolost:
Ukratko: znanstveno nije vie uope sporna injenica da su bosanskohercegovaki muslimani autohtoni balkansko-europski narod koji na ovom
prostoru ivi vie od 4000 godina, koliko se moe arheoloki pratiti. ((Korijeni,
str. 129)
Prema Enveru Imamoviu, autohtono stanovnitvo u podrujima susjednim Bosni je bilo u velikoj mjeri istrijebljeno tokom dva stoljea nestabilnosti
nakon pada Rimskog carstva. Ali u Bosni, nasuprot tome, to ilirsko-rimsko
stanovnitvo opstalo je uglavnom zahvaljujui neprohodnim bosanskim planinama:
Dok su tokom burnih dogaaja do kojih je dolo u vrijeme seobe naroda,
starosjedioci bili u najveoj mjeri posvuda istrijebljeni, na bosanskohercegovakom podruju su se, zatieni brdskim i planinskim gudurama, sauvali kao
u nekoj oazi. ((Korijeni, str. 26)
Bosanci (ili bosanski muslimani )14 predstavljeni su kao etniki narod razliit od njihovih susjeda. Etniko u smislu u kojem taj termin koristi Enver
13
14
Enver Imamovi, Korijeni Bosne i Bosanstva. Sarajevo: Meunarodni centar za mir, 1995.
Kao to emo vidjeti, Enver Imamovi ne navodi jasno da li sve Bosance ili iskljuivo
bosanske muslimane smatra za potomke Ilira.
95
Jon Kvrne
Imamovi izgleda da je uglavnom genetska kategorija. Zavisi od toga ko su ti
preci, a odraava se na nain kako ovjek izgleda ((Korijeni, str. 26, 131, 163).
Bosanci su potom predstavljeni i kao izrazito drugaiji 15 od svojih isto
slavenskih 16 susjeda, ne samo fizikim izgledom ve i tradicijom i moralnim
kvalitetama. Odnos izmeu naglaska na ilirskim korijenima Bosanaca i spominjanje slavenske komponente u etnogenezi Bosanaca ne ostavlja sumnje da
se ilirski doprinos smatra vanijim. Imamovi usljed toga ima problem kako
rijeiti tenziju izmeu elje da Bosance (ili Bosanske muslimane) posmatra
kao potomke Ilira, i injenice da je jezik koji oni koriste od ranih srednjovjekovnih vremena slavenski. Povremeno ta tenzija dovodi do kontradiktornih
opisa:
Na taj nain Bosna se kasnije potpuno slavenizirala i skoro da se ni po
emu nije razlikovala od susjednih, isto slavenskih, zemalja. Meutim, ni
zemlja ni narod nisu nikada potpuno izgubili ilirska obiljea. I upravo je to
ono to je u srednjem vijeku Bosnu i njezine stanovnike po svemu inilo neobinim u oima drugih, bilo da je rije o njihovom izgledu, nainu odijevanja,
obiajima, vjeri, mentalitetu itd. ((Korijeni, str. 163)
U prvoj reenici Bosna jedva da se razlikuje od susjednih podruja (ni po

emu), dok su u treoj Bosanci posebni u svakom pogledu (po svemu).
Slaveni: Negativne karakterstike
Opisujui srednjovjekovni period, Enver Imamovi dosljedno tvrdi da se
ilirsko naslijee odrazilo na pozitivnim karakternim crtama ((Korijeni, str. 26,
34, 131, 132,), i da te crte Bosance ine razliitim od njihovih susjeda ((Korijeni pp. 26, 131, 163). Stoga ne iznenauje da su izrazito drugaiji, isto
slavenski susjedi predstavljeni kao ivalj sa cijelim nizom negativnih crta, to
se tumai injenicom da su oni Slaveni:
[Srbi i Crnogorci] Sasvim je evidentno da su u svim proteklim njihovim
agresijama u pozadini bili pljakaki motivi, to jest e za tuim. To je tipini
mentalitet nomadsko-pastirskih plakakih hordi, od kojih vuku korijen i ta
dva naroda.
15
16
Korijeni p. 131
Korijeni p. 163
96

()
Karakteristika prekodrinskih napadaa je i ta to ih u akcijama ne vodi
razum nego instinkt koji su im oblikovali surovi uvjeti njihovog ivotnog
ambijenta gdje je sve bazirano na sili, lukavstvu, i prijevari. Zato su u takvim
zajednicama otupljeni osjeaji za ono to se u civiliziranom svijetu zove humanost. ((Korijeni, str. 349)
ini se da su Srbi i Crnogorci iz susjednih, slavenskih podruja bili potomci nomada koji su ivjeli od uzgoja stoke i pljaki. Negativne crte predaka:
pohlepa, nepouzdanost i surovost vide se kao rezultat tekih uslova u kojima
su te skupine ivjele. A te karakterne crte, trvdi se, nasljedne su. Postoji dobar
razlog da se bude skeptian prema Imamovievoj primjeni ideja biolokog
naslijea i rase. Posebno je teko prihvatiti njegovo gledite kako se akcije
jedne skupine mogu objasniti karakternim crtama koje su naslijedili od svojih
predaka te da te crte (koje su prvobitno, pretpostavlja se, bile posljedica sredine) nisu bile pod utjecajem kasnijih faktora okoline, drutva ili tehnolokih
promjena tokom historije. Imamovievo izlaganje slavenske predbalkanske
historije takoer se ini upitnim. Nasuprot Hunima ili Maarima, rani Slaveni nisu bili narod stepe, nomadi, ni blisko povezani sa kulturom konja. Bili
su prvenstveo poljoprivrednici.17
Kad se radi o negativnom opisu Slavena, izgleda da Imamovi pripisuje
negativne vrijednosti i poljoprivredi i ivotu na selu uope. ivot u stepi, ili
nomadski ivot, ini se, ine ljude nepouzdanim i surovim. Koji onda vid
egzistencije ini ovjeka potenim i saosjeajnim? Autor Rimskom carstvu
pripisuje pozitivne crte te stoga ne bi bilo nepravilno pretpostaviti da su rimska civilizacija i, mogue, urbani ivot openito ono to stoji nasuprot surovom stepskom ivotu Slavena:
Slavenski doseljenici su u svom ruilakom naletu unitili sve tekovine
antike civilizacije. Na mjestu gdje su nekada stajale vile... tu su doseljenici
poeli graditi kolibe od prua i brvna, oko kojih su se nizali torovi i tale.
(Korijeni p. 293)
(Korijeni
[narod] koji ve tisuama godina postoji i obitava na ovim prostorima,
(koji isto toliko iza sebe ima pisanu povijest) i koji je ovdje uivao sve tekovine
17
Vidjeti, naprimjer: Pavel Dolukhanov, e Early Slavs, Longman, 1996.
97
Jon Kvrne
visoke civilizacije, dok su preci onih koji su nas liili svake nacionalne i kulturne pripadnosti, u to vrijeme tumarali za svojim stadima po euro-azijskim
pustarama i stepama. ((Korijeni, str. 128-129) 18
Zanimljivo bi bilo posmatrati vezu koju Enver Imamovi nalazi izmeu

ruralnog ivota i negativnih osobina u odnosu na veoma rairenu predrasudu,
koja postoji u bosanskim urbanim sredinama prema ruralnom ivlju i stanovnicima manjih gradova. Obzirom na period u kojem su se mnogi bosanski
gradovi stvorili ili se razvili postoji svakako tendencija posmatranja urbane
tradicije kao neeg vezanog za Osmanlije, i prema tome muslimane. I mada
ima mnogo muslimana poljoprivrednika, pravoslavci se izgleda identificiraju,
a i oni sami sebe identificiraju u veoj mjeri sa ruralnom tradicijom.19 Srpski
nacionalisti, isto tako, tvrde da najvei dio obradive zemlje u Bosni i Hercegovini pripada Srbima, poto su Srbi bili ruralno i poljoprivredno stanovnitvo
u veem stepenu od muslimana.20 Razgovarajui sa ljudima moe se naii i
na tvrdnje da su muslimani tokom Osmanskog perioda bili paraziti, koji su
ivjeli na raun rada svojim kranskih kmetova.
Kao to smo vidjeli, Slavenima je pripisana uloga onih koji su izvrili
invaziju, ne-Bosanaca. Slijedei citat je primjer kako se stvara veza izmeu
injenice da je neko poljoprivrednik i ne-Bosanac: kljuni element koji ine
18
19
20
Tvrdnjom da je prvobitno podruje Slavena bilo Evroazija, Enver Imamovi uvruje

odbranu od optubi srpskih i hrvatskih nacionalista da su bosanski muslimani tu
element, Turci. On koristi strukturalno slian argument, samo mijenja fokus. Umjesto
razmatranja osmanske ere kako bi se utvrdilo ko pripada Bosni i Hercegovini, on se
usredsreuje na predsrednjovjekovnu eru. Time je mogue da vidi Evroazijske Slavene
i njihove tako postulirane potomke kao tui element na Balkanu.
Srpski etnolog Ivan olovi identificira glorifikaciju prirodnog ivota na selu kao jedan
od savremenih mitova u Srbiji: I dananja etniki centrirana politika mitologija u Srbiji
oivljava slike idilinog, patrijarhalnog sela, predstave o seljacima- () -kao ljudima koji
crpu fiziku i moralnu snagu iz svoje vezanosti za zemlju, za kulturu i veru pradedova i
ne meaju se sa strancima.( Ivan olovi, Politika simbola: ogledi o politikoj antropologiji.
Beograd: Radio B92, 1997, str. 26). Prema oloviu, moe se identificirati i jaka anti-urbana tendencija: Etniki meoviti brakovi su ei u gradovima nego na selu. To je jedan
od razloga to su posljednih godina mitske prie o politici pune podozrenja i otvorenog
neprijateljstva prema urbanim sredinama (olovi, 1997, str. 28).
Vidjeti, naprimjer, lanak Husnije Kamberovia u ovom zborniku.
98

dananje Srbe, Crnogorce i Hrvate u Bosni i Hercegovini su doseljenici, tvrdi
se, ije je glavno zanimanje poljoprivreda i stoarstvo:
[Od srednjevjekovnih vremena do 1878. g.] esti ratovi, epidemije a i
ekonomski razlozi, doveli su u Bosnu brojne doseljenike (mahom stoare i
kmetove), najvie iz Srbije, Crne Gore i Dalmacije. Na taj nain su se diljem
Bosne i Hercegovine stvarale strane nacionalne jezgre. ((Korijeni, str.
str 122)
Dok je izlaganje o tome iji su korijeni u Bosni i ko su pridolice koje

su izvrile invaziju fundamentalno vezano za srednji vijek, ovaj posljednji
citat je vaan i radi povezivanja opisa slavenske invazije/imigracije za skorije
historijske periode.
Posebni kontinuitet Bosanskih Muslimana
Kao to smo vidjeli ilirski korijeni su ono to Bosancima daje posebna
prava na bosansku historiju i bosansku sadanjost. Upravo ti korijeni im omoguuju da Bosnu smatraju svojom zemljom u veoj mjeri no narodi koji su,
prema Enveru Imamoviu, imigrirali iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore i stvorili jezgro stranog ivlja. Ali ko su, meu dananjim Bosancima, potomci
drevnih Ilira? Ima li naroda sa ilirskim precima u sve tri dananje skupine,
ili su samo neke skupine te koje mogu polagati pravo na te pretke? Kao i u
opisu Mustafe Imamovia, vidjet emo da se i ovdje religija posmatra kao ono
to obiljeava genetsku posebnost. Da bi stvorio kontinuitet izmeu Ilira i
dananjeg stanovnitva, Enver Imamovi se okree Crkvi bosanskoj i tvrdi da
je ona indikativna za ilirsko naslijee Bosne:
Predslavenske karakteristike bosanskog stanovnitva su se najdue zadrale u religiji i kulturi. Na temeljima autohtone paganske religije ponikla je i
uvena kasnija bosanska hereza (bogumilstvo, Crkva bosanska, patarenstvo i
sl.). ((Korijeni, str. 163)
ta onda karakterizira ovu posebnu religijsku instituciju Bosne? Imamovi Crkvu bosansku predstavlja kao crkvu vezanu za bugarski bogumilizam
X stoljea ((Korijeni, str. 168), ali on jednako vanom smatra i lokalnu predkransku tradiciju.
99
Jon Kvrne
S obzirom da je Bosna ula u srednji vijek s autohtonim stanovnitvom
ije su vjerske osnove poivale na starokranskim tradicijama, njihovo kransko uenje se po mnogo emu razlikovalo od onog koje su Srbi i Hrvati
upoznali i primili tokom 8. i 9. stoljea.
Bosanska starokranska tradicija je unijela u srednji vijek mnoge elemente antikih hereza, to je prestavljalo veoma plodno tlo za stvaranje novih,
srednjovjekovnih hereza. ()
Korijeni takve Bosne su mnogo dublji od srednjeg vijeka. Pripomenimo
da je u antiko doba na tlu Bosne i Hercegovine bilo prisutno 40 raznih vjera
i da se klanjalo ak pedeset dvojici bogova. (str. 163-164)
Imamovi ne ukazuje ni na jedan specifian izvor koji bi mogao potkrijepiti tvrdnju o utjecaju bugarskog bogumilizma, a dobri izvori za to ionako
nisu poznati.21 Stoga treba biti skeptik u pogledu ovih autorovih tvrdnji. Isto
vai za teoriju da Crkva bosanska treba da je rezultat potpuno drugaijeg
procesa pokrtavanja u odnosu na proces kojim su susjedna podruja postala
kranska.
Kontunuitet iskazan kroz religijsku pripadnost
Opis Envera Imamovia osigurava da religija bude neto to se moe koristiti da ukae na kontinuirano postojanje jedne skupine u nekom podruju.
Paganske ili kranske (tokom rimskog doba) Ilire je, unato lingvistikoj
promjeni, jo uvijek mogue identificirati u srednjem vijeku, zahvaljujui
njihovim religijskim karakteristikama. Religijske karakteristike su takoer,
prema Imamoviu, ono to omoguava identifikaciju jedne od dananjih
skupina kao potomaka Ilira. Crkva bosanska i islam, tvrdi se, imaju mnogo
zajednikih sadraja i zajednikih korijena ((Korijeni, str. 208). Skupina koju
prvo identificiramo kao Ilire, potom kao srednjovjekovne Bonjane, danas
se moe prepoznati kao bosanski muslimani:
21
John V. A. Fine Jr., e Bosnian Church: a New Interpretation. A study of the Bosnian Church
and its Place in State and Society from the 13th to the 15th Centuries. Boulder, Colorado: East
European Quarterly, 1975, p. 44
100

Bosanski bogumili su masovno prelazili na islam i zato to su u njemu
otkrili mnoge zajednike sadraje, to je u procesu islamizacije Bosne odigralo vanu ulogu.
Ustvari, islam i bosanska hereza imaju zajedniki korijen, kojem je domovina Bliski istok. Mada su ili razliitim putevima, historijska sudbina ih je
nakon nekoliko stoljea opet spojila. ((Korijeni, str. 165-166) 22
Enver Imamovi kao da se dvoumi izmeu tri razliita objanjenja korijena Crkve bosanske: prvo, ona je nastavak lokalne predkranske religije;
drugo, ona je nastavak kranstva kako je ono prakticirano kad je Bosna bila
dio Rimskog carstva; i, tree, Crkva bosanska ima korijene u bliskoistonom
heretikom pokretu.
Mogue je ova tri objanjenja posmatrati tako da predstavljaju tri razliite
elje vezane za to kako autor eli predstaviti svoju skupinu: prvo, elja za lokalnim korijenima koji seu to je dublje mogue u prolost; drugo, elja da
se svoja vlastita skupina vidi kao posrednik izmeu grke i rimske kulture i
civilizacije; i tree, elja da se islam vidi kao prirodan dio bosanske religijske
historije. Ili, u svakom sluaju, kao prirodniji nego to su to tradicije koje
predstavljaju katolici i pravoslavci.
Sklonost iskljuivanju
Opisujui Crkvu bosansku Enver Imamovi naglaava kontinuitet izmeu
dananjih bosanskih muslimana i srednjovjekovnih Bosanaca, i konsekventno
- Ilira. Ali, ko su onda preci bosanskih katolika i pravoslavaca? Na koji su
nain oni dio historije Bosne?
Enver Imamovi ima problema da koherentno objasni od koga potjeu
katolici i pravoslavci. S obzirom da se ilirski politeizam i lokalno rano kranstvo posmatraju kao neto to je vezano za srednjovjekovnu Crkvu bosansku,
i u suprotnosti prema susjednim religijama, postaje problematino to kako
22
Imamovi teko da je imao na umu korijene koji su zajedniki islamu i kranstvu openito jer to ne bi stvorilo razliku izmeu Crkve bosanske i drugih kranskih crkvi, bile
one heretike ili ne. Imamovi manihejske korijene pripisuje bugarskom bogumilizmu te
moda na umu ima takav religijski fenomen. Kakva je to skupina mogla biti te je utjecala
i na islam, teko je rei, jer Imamovi ne daje nikakve dodatne podrobnosti o prirodi tih
navodnih zajednikih korijena.
101
Jon Kvrne
neko moe na koncu ipak postati katolik ili pravoslavac a istovremeno biti
dijelom jedne neprekinute ilirsko-klasine tradicije. (Naravno, moglo bi se
to objasniti kao potinjavanje vanjskom pritisku, ali to bi u nacionalistikim
misaonim emama moglo biti shvaeno kao izdaja ilirsko-klasinih korijena,
to jest, specifino bosanskih. Bilo bi to udruivanje snaga sa strukturama koje
su prilino dosljedno opisivane kao neprijateljske prema Bosni. 23) Mi ovdje
hoemo da ustanovimo da li opis Envera Imamovia doputa da neko ima
neprekinuto postojanje u tom podruju, i da sudjeluje u potpunosti u naslijeu
Bosne, a da je pritom pravoslavac ili katolik.
Enver Imamovi dozvoljava, u nekim sluajevima, mogunost da su lanovi sve tri dananje skupine moda potomci heretikih srednjovjekovnih
Bosanaca ((Korijeni, str. 120-123, 133, 215). Ali u drugim sluajevima on naglaava da su meu dananjim stanovnicima Bosne samo muslimani potomci
Ilira.
Naime, ovdanji muslimani su uz Albance i Grke jedini balkanski narod,
a istovremeno jedan od rijetkih u Europi, koji je najveim dijelom preivio
seobu naroda tokom 6. i 7. stoljea n.e. ((Korijeni, str. 129)
Moe se s pravom rei da sve ono to nosi pridjev ili epitet bosansko da
se uglavnom odnosi na ovdanje muslimane. ((Korijeni, str. 132)
Ako su lokalni muslimani, uz Albance i Grke, jedini stariji balkanski

narodi koji su opstali u previranju i meteu u vrijeme seoba, malo je prostora
ostalo da se zamisli da su i katolici i pravoslavci mogli imati predslavenske korijene. Iz opisa religijske situacije u Bosni uoi dolaska Slavena, bogumila a
potom i islama, kao nastavka tradicije, opis Envera Imamovia vodi do zakljuka da su prvenstveno bosanski muslimani potomci Ilira i srednjovjekovnih
Bosanaca. Bosanstvo katolika i pravoslavaca je time ostalo dvojbeno, ili u
najmanju ruku uslovno.
Islam kao prirodna dravna religija Bosne?
Interesantno je da Enver Imamovi Crkvu bosansku predstavlja kao dravnu crkvu. Iz tog slijedi sasvim prirodno smatrati islam, koji je nasljednik
bogumilizma, prirodnom dravnom religijom dananje Bosne.
23
Korijeni, str. 153.
102

Bosna je jedinstvena zemlja i po tome to je u njoj hereza bila zvanina,
dravna vjera, kojoj je podjednako pripadao kako obian narod, tako aristokracija i vladari. To je tipina narodna vjera dalekih korijena... ((Korijeni
Korijeni p.
164)
Zapravo, nije tano da su bosanski kraljevi pripadali Crkvi bosanskoj. Bilo

je tu plemia koji su pripadali svim trima konfesijama, ali uz mogui izuzetak
Ostoje, svi su kraljevi bili katolici.24 Ideja fundamentalnog jedinstva izmeu
vladara i obinoga puka, teko da se danas uklapa, a jo se manje uklapala u
srednjem vijeku. Opisujui vjeru kao neto to ujedinjuje ljude unato ekonomskim i drutvenim ogradama, Enver Imamovi zamilja jednu skupinu
koja je sasvim slina skupinama koje povezuje moderni nacionalni identitet.
Vjera je ovdje takoer neto za to se pretpostavlja da pokazuje zajedniko porijeklo, i opet vidimo da su implicitno muslimani ti kojima se pripisuju
korijeni u Bosni, budui da je islam religija koja ima najvie zajedniko sa
Crkvom bosanskom. Muslimani postaju nosioci bosanske dravne tradicije
i potomci najbosanskijih Bosanaca. A to se tie onih Bosanaca koji su zavrili kao katolici ili pravoslavci, moemo samo pretpostaviti da oni nisu bili
dovoljno Bosanci. Poto su popustili pod pritiskom i prihvatili tuu vjeru.
Kontra-mitovi
I Mustafa i Enver Imamovi kao da se suprotstavljaju nacionalistikim
verzijama srpske i hrvatske historiografije. Umjesto da opiu Srbe i Hrvate kao
skupine koje su najfundamentalnije povezane sa Bosnom i Hercegovinom, ta je
uloga data Bonjacima. Jedna solidnija historiografija25 govori nam, meutim,
da graani Bosne i Hercegovine imaju ustvari mnoge zajednike korijene, te
da je njihovo porijeklo u mnogim bitnim aspektima zajedniko. Opisom, na
jedan dobar nain tih manje spektakularnih, ali mnogo fascinantnijih aspekata povijesti Bosne i Hercegovine, postiglo bi se da svim autoritarnim sistemima bude tee zloupotrebljavati historiju tvrdnjama da jedna skupina ima
ekskluzivnu vezu sa teritorijom Bosne i Hercegovine. Umjesto toga, Mustafa
24
25
Noel Malcolm, Bosnia: A Short History

History, Macmillan, 1994.
Vidjeti, naprimjer: Malcolm, Bosnia, ili Daja, Konfesionalnost.
103
Jon Kvrne
i Enver Imamovi daju prikaze sa potencijalnim negativnim konsekvencama.
Bosni i Hercegovini je potrebna lojalnost svih njenih graana, a ovi prikazi
potencijalno mogu oteati postizanje tog osjeanja lojalnosti.
U svom tipino romantiarskom, nacionalistikom insistiranju na skupinama koje su homogene i kroz vrijeme nepromjenjive, sa fiksiranim osobinama i utvrenim historijskim sudbinama, autori sami postaju ranjivi za
uveliko istu kritiku koja je sasvim opravdano usmjeravana prema susjednim
nacionalistikim historiografijama. Mada Enver i Mustafa Imamovi sasvim
tano naglaavaju muslimanske korijene u Bosni i Hercegovini, i nude veoma
zanimljive informacije, njihov doprinos dobrom razumijevanju prolosti Bosne i porijekla Bonjaka nije tako dobro kako je moglo biti.
Dati javnosti ono to javnost trai
Jedna od najupeatljivijih injenica, kada se pogledaju opisi ove dvojice
autora je koliko su slini strukturalno a razliiti, kad se radi o tome koga oni
zapravo identificiraju kao pretke Bonjaka. Unato njihovim kontradiktornim
pogledima na historiju Bosne, ja ne znam da su oni imali bilo kakvu meusobnu debatu. To je vrlo udno obzirom da su vrlo snano reagirali na one
koji ne dijele njihovo gledite o bosanskohercegovakoj prolosti. Ali, u tim
sluajevima njihova je diskusija voena sa naunicima koji ne dijele njihovu
tendenciju da historiju Bosne i Hercegovine vide uskljuivo kao historiju
jedne kontinuirane, homogene, nepromjenjive skupine, i koji se ne slau sa
tendencijom marginalizacije veza lanova druge dvije skupine sa Bosnom i
Hercegovinom i njenom historijom.
Kako je spomenuto na poetku, take gdje se zapaaju najoigledniji propusti i odstupanja 26 od nauno prihvatljivih i uvijek raspoloivih tumaenja,
jesu one gdje imamo priliku stei dojam o onom to autora stvarno zanima.
U naem sluaju teko je izbjei zakljuak da je elja da se doprinese konsolidaciji identiteta Bonjaka imala prednost nad opisom i razumijevanjem prolosti. To je takoer u skladu sa onim to jedan od autora i eksplicitno kae:
26
Naprimjer, vie je nego udno da oba autora, bez ijednog argumenta ili pojanjenja, izlau
verzije o porijeklu, rasprostranjenosti i ulozi Crkve bosanske koje je u otroj kontradikciji
sa danas najpodrobnijim opisom te Crkve u radu historiara Finea iz 1973. Taj rad i njegov sadraj zacijelo su morali biti poznati obojici autora.
104

u intervjuu datom sarajevskom nedjeljniku Dani Mustafa Imamovi tvrdi
da su racionalni argumenti i istina izgubili znaaj te sugerira da, suoeni
sa historijskim mitovima susjednih drava, Bosna i Hercegovina i Bonjaci
trebaju svoje vlastite mitove.27
Te tradicionalne historije u srpskoj i hrvatskoj historiografiji mogu
se osporiti argumentima, ali za argumente niko ne mari. Na jedan takav
mit moda je trebalo odgovoriti jednom ovakvom knjigom. Kada itate
srpske i hrvatske historije Bosne, argumentima ne moete raspravljati s
njihovim autorima ili s onima koji te knjige uzimaju kao izvor nekog saznanja. Moete u to vjerovati ili to ostaviti. Prema tome, ja sam osjetio
da je i Bonjacima, a i Bosni, potrebna jedna takva interpretacija, jedan
takav pristup historiji. Otvoreno mogu kazati za Historiju Bonjaka da
svako ko je proita moe smatrati da je to to pie istinito, a i ne mora.
(Mustafa Imamovi, Dani 195, 02. 03. 2001.)
Ovaj pristup je shvatljiv, ali treba postaviti pitanje njegove produktivnosti.

Mada je tano da postoji potreba za historijskim knjigama kojima e tema biti
Bosna i Hercegovina, pristup kojeg autor Historije Bonjaka sugerira ini se
problematinim.
Gledite da niko ne slua argumente sadri u sebi stanovito nepovjerenje,
moda ak aroganciju prema javnosti. Pretpostavka je da neko, meu njima
Mustafa Imamovi, ipak mari za argumente. Mogua i opasna konsekvenca,
koja se moe izvui iz gledita Mustafe Imamovia je da neko mora odluiti
ta javnost treba i da taj neko ima pravo to joj i dati, togod to bilo. Takvi
argumenti samo koriste onima kojima je u interesu autoritarno drutvo.
Mustafa Imamovi vjerovatno ne bi podrao gledite da istina nije vana
u suoavanju sa nedavnom povijeu, ratovima voenim posljednjih 12 godina. Njegovo umanjivanje znaaja istine u vezi sa starijom historijom moglo bi,
meutim, lako biti vieno kao njegov doprinos opoj klimi u kojoj je svako
slobodan vjerovati to god mu volja.
Gledite da se mitu moemo suprotstaviti samo kontra-mitom takoer
sadri duboki pesimizam u pogledu mogunosti promjene. Za promjene treba
vremena, ali nije teko nai primjere sluajeva drutava koja su se promijenila.
Prije 50 godina segregacija je postojala u SAD, a u Njemakoj je u to vrijeme
27
Vidjeti i uvodni citat u ovom lanku.
105
Jon Kvrne
svakako bilo mnogo ljudi jo uvijek duboko zaraenih propagandom iz godina
autoritarne vladavine.
Promjena je mogua a u sluaju Bosne i Hercegovine, knjige historije
openito a pogotovo udbenici historije mogu biti jednako dobro mjesto da
se promjena pokrene kao i svako drugo ne bi li se stvorila jedna zdravija intelektualna i politika klima. Da djeca nisu bila indoktrinirana ovinistikim
stavovima o historiji i drutvu, i to bi ve bilo neto (malo, ali ipak neto). Da
su, umjesto toga, uila historiju punu procesa kojima se ne moe tako lako
pripisati bilo kakvo moralno znaenje, niti dopustiti spektakularna metafizika tumaenja, djeca su mogla biti otpornija na poklie demagoga o sudbini
nacije i pozive na neupitno jedinstvo.
Istina nakon svega
Argument da se protiv politiki utjecajnih historijskih mitova moe boriti samo kontra-mitovima moda nije tako lako odbaciti kao to to izgleda.
Moda se stvarno umanjuje utjecaj vaeg protivnika time to se propagira
vlastiti mit. Rat protiv Bosne i Hercegovine svakako je pokazao da su neki
zapadni akteri prihvatali tvrdnje nacionalistikih propagandi koje su bile najvre etablirane.28 Moda pojava kontra-mitova stvarno stimulira onu vrstu
intelektualnog diskursa u kojem e se pojaviti novi elementi, i moda oni bez
ideolokih naoara mogu tu nai doprinos da solidnije razumijemo kako se
stvari deavaju i kako su se deavale u prolosti.
Ja sam, meutim, ubijeen da je najefikasniji nain da se historijski mitovi
prestanu koristiti kao politika sredstva njihova diskreditacija kao relevantnog objanjenja prolosti. Njihova akademska diskreditacija e ih dugorono
diskreditirati i politiki. I dok dobro razumijevanje historije umanjuje znaaj
mitova, onaj opis prolosti koji samo zrcali mitove susjednih skupina tek
promjenom imena u prii nikako ne diskreditira mitologije na koje reagira.
On uva mitove tu gdje su, jer tad e i vai oponenti biti kadri odbaciti vau
verziju navoenjem nekih od njenih oitih greaka, dok fundamentalne i opake ideje samih tih mitova opstaju mitova kako su skupine vjene i nepromje28
Vidjeti, naprimjer, ne(uveni) govor orvalda Stoltenberga, u kojem on ponavlja neke od

sredinjih, a oito netanih tvrdnji koje je Miloeviev reim nastojao iriti: Oni su svi
Srbi. (Kjell Arild Nilsen, Vestens svik, Oslo: Spartacus, 1995.)
106

njive, da se dogaaji i procesi deavaju zbog unutarnjih svojstava skupina i da
se razliita pravila primjenjuju na vau skupinu u odnosu na druge.
U historiografiji, kao i u javnom diskursu svake vrste, istina treba biti
ideal prema kojem se mjere sve tvrdnje. Samo potivanjem toga gospodara
moe jedan rad postii da bude dobar historijski rad; dobar prikaz kakva je
prolost mogla biti.
Literatura:
B92
olovi, Ivan (1997): Politika simbola: ogledi o politikoj antropologiji. Beograd: Radio
Dani (Sarajevo) 64, 1997, Bosanski barometar

Dolukhanov, Pavel M. (1996): e early Slavs: Eastern Europe from the initial settlement
to the Kievan Rus. Harlow: Longman
Donia, Robert J. (2000): e New Bosniak History. (bokanmeldelser). I Nationalities
papers. Nr.2 / 2000 / vol. 28, s. 351-358
Daja, Sreko M. (1999): Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine: predemancipacijsko razdoblje 1463. 1804. Mostar : Ziral
Fine, John V. A., Jr. (1975): e Bosnian church: a new interpretation. A study of the Bosnian church and its place in state and society from the 13th to the 15th centuries. Boulder, Colorado:
East European quarterly
Hobsbawm, Eric, Debunking ethnic myths: History is a weapon against an invented
past-if we are brave enough to use it, Open Society News, Winter 1994
Imamovi, Enver (1995): Korijeni Bosne i Bosanstva. Sarajevo: Meunarodni centar za
mir
Imamovi, Mustafa (1997): Historija Bonjaka. Sarajevo: Preporod
Imamovi, Mustafa (2001) Intervju dana, Dani (Sarajevo) 195, 2. 3. 2001.
Klai, Nada (1994): Srednjovjekovna Bosna: politiki poloaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377). Zagreb: Eminex
Malcom, Noel (1996): Bosnia: a short history. London: Macmillan
Nilsen, Kjell Arild (1996): Europas svik: et oppgjr med vestlig unnfallenhet i Bosnia.
Oslo: Spartacus
Redi, Enver (2000): Sto godina muslimanske politike: U tezama i kontroverzama istorijske nauke. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti - BiH i Institut za Istoriju
Skok, Petar (1971): Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti
107
Ivo Goldstein
GRANICA NA DRINI ZNAENJE I RAZVOJ MITOLOGEMA

U hrvatskoj politikoj javnosti, pa i meu Hrvatima i Muslimanima-Bonjacima u Bosni i Hercegovini, u 20. stoljeu vrlo se esto ponavljala teza da
je tijekom povijesti postojala granica na Drini, naime, da je na ovoj rijeci,
kojom se danas uglavnom protee granica izmeu Bosne i Hercegovine i
Jugoslavije (odnosno Srbije) bila stoljetna, tovie tisuljetna granica izmeu
Istoka i Zapada, odnosno katolianstva i pravoslavlja.
Svaki takav mitologem doima se vrlo star, ali nije tako. On se poinje
stvarati dvadesetih godina u radovima Milana ufflaya, a definitivno se oblikuje pedesetih godina u inozemstvu, u krugu bivih dunosnika i simpatizera
ustakoga reima.
esto se stavovi i predrasude o nacionalnoj povijesti, kakav je i ovaj, zasnivaju na tezama da se ta povijest dogaa na granici, na razmei svjetova.
Praktiki u svakoj evropskoj pukoj kulturi ili nacionalnoj ideologiji postoji
teza o granici na kojoj ivi vlastiti narod, poev od Portugala, pa do Rusije.
Mitologem o granici na Drini zasniva se na injenici da se nakon smrti
cara Teodozija 395. dotad jedinstveno Rimsko Carstvo definitivno podijelilo
na istoni i zapadni dio, a da je u tom trenutku granica ila od Sirmija (Srijemske Mitrovice) na jug, dolinom Drine, sve do crnogorske obale. No, i ova,
kao i svaka takva povijesna injenica samo je relativno tona granice izmeu
istonog i zapadnog dijela Rimskoga Carstva, granice crkvenih podjela te
mnoge druge razdiobe kulturne, civilizacijske, drutvene, prostirale su se ili
istonije ili zapadnije od Drine. Naissus (Ni) bio je u podruju latinskog jezika; grki se govorio od Naissusa na jug i na istok. Pape su u drugoj polovici 4.
i poetkom 5. stoljea nesmetano vrili crkvenu sudbenost u prefekturi Ilirika
109
Ivo Goldstein
sve do rijeke Mesne (Nestos) u dananjoj junoj Bugarskoj.1 Godine 437. Gala
Placidija predala je istonorimskom (bizantskom) caru Teodoziju Dalmaciju
sve do granica Panonije.2
Potkraj 6. i poetkom 7. stoljea prostor zapadno i istono od Drine naseljavaju Slaveni, Hrvati i Srbi. Srbi su se ponajvie naselili na prostoru istono
od Drine, ali potomci nekrtenih Srba naseljavali su u 10. stoljeu Paganiju,
Zahumlje i Travuniju,3 dakle, june dijelove dananje Bosne i Hercegovine.
Prva srpska drava, u 10. stoljeu, obuhvatila je neke dijelove Bosne, vjerojatno izmeu rijeka Bosne i Drine.4 Iako su se ponajprije naselili u Panoniji i
Dalmaciji, jedan dio Hrvata naselio je i prostor dananje Crne Gore i nadjenuo mu, po Ljetopisu Popa Dukljanina, ime Crvena Hrvatska.5 Meutim,
te su se izdvojene skupine kasnije asimilirale u etniku sliku svojih susjeda
Slavena, Hrvata i Srba.6
Kada su Turci Osmanlije poeli zauzimati junoslavenske zemlje, Drina
je ostala duboko u njihovu teritoriju. U procesu stvaranja samostalne Srbije,
pri emu su kljune godine 1833. i 1878., Drina je opet granica, odnosno njezin donji tok, izmeu Osmanskog Carstva na zapadu i Srbije na Istoku. Kada
je Bosnu i Hercegovinu 1878. zauzela Austro-Ugarska, granica je i dalje bila
na Drini i tako je ostalo sve do 1914. godine.
Teza o razdjelnici na Drini u starijoj hrvatskoj historiografiji nije postojala tako u vjerojatno najpoznatijoj sintezi hrvatske povijesti napisanoj do
stvaranja Jugoslavije Vjekoslav Klai 1899. samo tvrdi da je Rimsko Carstvo
395. razdijeljeno na dvoje, na Zapadnorimsko i na Istonorimsko.7 Klaia je
1
2
3
4
5
6
7
D. Mandi, Bosna i Hercegovina, Povijesno-kritika istraivanja, Sabrana djela, sv. III.,

Dravna i vjerska pripadnost sredovjene Bosne i Hercegovine, II. izd., Chicago-Rim 1978,
426.
F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, I. izd. Zagreb 1925, II. izd. Zagreb
1990, 161-162.
Constantine Porhyrogenitus De administrando imperio, ed. Gy. Moravcsik R. J. H.
Jenkins, Dumbarton Oaks 1967, 33/8-10, 34/2, 36/5-7.
I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995, 307-309.
A. Moin, Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb 1951, 54; ii, Povijest, 456-457; D. Mandi,
Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora, Chicago 1957.
Vidi, Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, 90-92.
V. Klai, Povijest Hrvata, sv. 1, II. izd., Zagreb 1975, 38.
110
Granica na Drini - razvoj i znaenje mitologema

vie zanimalo naglasiti kako nije Hrvata zatrla rimska kultura, tako mu nije
ni kranska vjera otela narodnoga biljega, kako se narod morao boriti protiv
Turaka, potom za pripojenje Krajine i u 19. stoljeu, stoljeu narodnosti,
borbu za narodnost.8 Klai kao prava vidio je u maarskoj ekspanzivnosti
najveeg protivnika.
Da bi uope bilo mogue postaviti granicu na Drinu, trebalo je u hrvatskoj javnosti radikalno promijeniti tradicionalno negativan odnos prema islamu i muslimanima. Naime, od kraja 15. stoljea, kada su Turci Osmanlije u
svojim pohodima stigli do hrvatskih zemalja, u hrvatskoj kulturi ivi uvjerenje
da je zemlja svojevrstan antemurale christianitatis predzie kranstva.9
Iz te teze proizlazio je zakljuak da je svaka suradnja s drugim kranima u
cilju borbe protiv zajednikog islamskog neprijatelja ne samo dobrodola nego
i prijeko potrebna.
Takve su teze ivjele vie stotina godina; ak i u zrelo doba hrvatskog narodnog preporoda, 1845. godine, pjesnik i budui hrvatski ban Ivan Maurani (1815.-1890.) pie Smrt Smailage engia, jednu od najboljih hrvatskih
pjesama toga doba, u kojoj se slave kranske, tovie crnogorske pobjede nad
Turcima Osmanlijama.
Ve pedesetih godina, kada razvija svoju hrvatsku nacionalnointegracijsku
ideologiju, Ante Starevi (1823.-1896.) zamjenjuje antagonistiki stav prema
bosanskohercegovakim muslimanima s tezom da su oni zapravo cvijet hrvatskoga naroda. Koju godinu kasnije, 1861., knjievnik Luka Boti (1830.1863.) pie spjev Bijedna Mara o ljubavi muslimana i kranke, koja jasno
svjedoi o mogunosti tolerancije izmeu pripadnika raznih vjera. Ponajprije
pod utjecajem Starevia i to u krugovima njegove Stranke prava (pravaa),
u sljedeim desetljeima takvi stavovi su u hrvatskoj kulturi sve jai, pogotovo
s obzirom na neizvjesnu budunost Bosne i Hercegovine, potom i na elju da
se bosanskohercegovake muslimane integrira u hrvatski nacionalni korpus.
Iako se u masovnoj kulturi, posebice srpskoj, vrlo esto Stareviu pripisuje
antisrpstvo, ono nije postojalo. I Starevi, i njegov najblii suradnik Eugen
Kvaternik, odbacuju junoslavenski okvir hrvatstva i nastoje sve June Slavene
proglasiti Hrvatima, a osnovne postavke Francuske revolucije smatraju teme8
9
Klai, Povijest Hrvata, 12-15.

O tome vie govori tekst I. ania u ovom zborniku.
111
Ivo Goldstein
ljem bez kojeg pretpostavljena hrvatska drava ne bi ni mogla funkcionirati.
Starevieva je osnovna ideja bila da se treba stvoriti samostalna hrvatska drava izvan okvira Habsburke Monarhije. Starevi je srpsku srednjovjekovnu
dinastiju Nemanjia smatrao stjegonoom slobodarstva na junoslavenskim
prostorima.
Za proslave 350. godinjice sisake bitke pojavljuje se u jednom napisu u
petrinjskom tjedniku Hrvatska zemlja sumnja u svrhovitost proslavljanja sisake pobjede.10 Naime, prenosi se pismo izvjesna bosanskog Hrvata koje je
navodno napisao u povodu 300. obljetnice bitke, a dobiveno je, kako se tvrdi,
dobrotom arhiva petrinjskog gradskog muzeja: dok je zapad u polusnu kunjao, mi smo ga branili, mi ga uvali. Zar da se veselimo? Zar da je slavimo?
Hrvat zasliepljen mrnjom na korist treega trgnuo je ma protiv roenom
bratu? Mi nismo u tim ratovima nikada pobiedili. Ili zar znai 30.000 brae
svoje u valovima hladne Kupe i Save pobjedu? Zar da slavimo zator hrvatski?
Da danas ive taj tako crno opisani Hasan i junaki Baka-ban, ne bi jamano
trgli jedan protiv drugoga ma ... valovje Save i Kupe progutalo je najvie bosanskih Hrvata, a danas se u slavu toga ore pjesme i napijaju zdravice. emu
vrieati stare rane? Jedva to se stiale crne bure, jedva to se kroz guste magle
bratske mrnje stao brat da pomae brata, zar da prekinemo onu tanku vezu
bratske ljubavi, to nas spaja i vee? Ili se moda uvredama ljubav uvruje?...
Nad grobom sisakih junaka prolijmo suzu alobnicu, junaci su bili - braa su
bili. - Nijesu krivi.... Neka ta proslava bude i zavjet sloge, pomirenja, opratanja, pruimo brat bratu pomirnicu ruku, pa stupajmo slono k svetom cilju.
Granica na Drini postala je 1878. austro-ugarskim zauzimanjem Bosne
i Hercegovine uistinu granica izmeu Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Srbije. Prve ideje o tome da je granica na Drini svojevrsni mitologem
izrasla je u krugovima iste stranke prava, jedne od struja izraslih iz Stranke
prava po smrti Ante Starevia. Frankovci su dobili ime po svome voi Josipu
Franku (1844.-1911.). Frankovako je dravnopravno shvaanje nacionalnih
problema negiralo opstojnost bilo kojeg drugog naroda na teritoriju Hrvatske i Slavonije te Bosne i Hercegovine, osim hrvatskog te su negirali srpstvo
na tom prostoru. Poeci takve prekretnike politike u odnosu na izvorno
pravatvo datiraju jo oko 1890., kada je Starevi ve obolio. Tada su neki
10
Hrvatska zemlja, god. II, br. 25, Petrinja, 19. lipnja 1943, str. 2.
112

pravaki krugovi predlagali da austro-ugarska vlast u Bosni i Hercegovini vlada oslonom na Hrvate protiv Srba, to je Starevi otro osudio. Protusrpski
smjer poeo je dobivati na zamahu, a hrvatska svijest je, po pravakom glasilu
Hrvatska oivjela krepkim ivotom u cielom naem narodu, od Triglava do
Balkana, od Adrije do Drine.11 Granica na Drini postajala je, po frankovakom shvaanju, jasna granica hrvatstva od srpstva. Meutim, realna snaga
frankovaca bila je mala, pa tako i domaaji ove njihove ideje.
U prvoj fazi Prvoga svjetskoga rata, od rujna do studenoga 1914. godine,
odvijala se bitka na Drini. Srpska i potom jugoslavenska mitologija tvrdile su
da su se austro-ugarske snage bojale da e srpska vojska krenuti na Budimpetu.12
Bitka je zavrila srpskim porazom i povlaenjem prema Valjevu i Ubu, na
prostor istono od Kolubare. U javnosti je to prezentirano kao umanjivanje
ofenzivne moi austro-ugarske vojske, ime je u znatnoj mjeri olakana i pripremljena pobjeda u bici na Kolubari u studenom i prosincu iste godine. Kolubarskom bitkom austro-ugarska je vojska posve izbaena iz Srbije. Mar na
Drinu koji je pobjedniki izvela srpska vojska u zavrnoj fazi operacije postao
je simbol te pobjede. A nakon toga poznata istoimena pjesma desetljeima je
uspaljivala srpski nacionalni duh.
Jedan dio hrvatskih politiara negativno je ocijenio stvaranje Jugoslavije
1918. i emigrirao. Pod vodstvom Ive Franka, Josipovog sina, stvoren je Hrvatski komitet u ijem se krugu stvara uvjerenje kako je bilo kakva Jugoslavija
nemogua, odnosno lo dravnopravni okvir za hrvatski narod. Takve ideje
dijelili su i neki u zemlji; najpoznatiji meu njima bio je Milan ufflay (1879.1931.).13 ufflay je bio vrlo lucidna, obrazovana i neobina linost. Historiar
po struci, irokih interesa, bio je istaknuti albanolog, jedan od utemeljitelja
albanistike u svjetskim razmjerima. Bio je i vrlo aktivan u politikom ivotu
kao pripadnik Hrvatske stranke prava, tada u estokoj opoziciji prema jugo11
12
13
M. Gross, Izvorno pravatvo, Zagreb 2000, 590-592.

Veliki rat Srbije za osloboenje i ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, II-III, Beograd 1924;
sterreich-Ungarns letzter Krieg 1914-1918, I, Wien 1931; M. Zelenika, Bitke na Drini od
6. IX. do 11. XI. 1914, Vojnoistorijski glasnik, Beograd 1955.
Vidi i druge radove Dr. Milan pl. ufflay, Izabrani eseji, rasprave i lanci, I-II, Zagreb
1999-2000.
113
Ivo Goldstein
slavenskom kraljevskom reimu. Ubili su ga agenti jugoslavenske policije na
ulici u Zagrebu, u veljai 1931. godine.
Njegova obrana na procesu u lipnju/srpnju 1921. kada ga je jugoslavenski
reim optuio da u dogovoru s Hrvatskim komitetom radi na razgradnji tadanjeg Kraljevstva SHS, predstavlja temeljnu razradu ideje o granici na Drini.
ufflay je tada dobio tri i pol godine zatvora, ali je puten kada je odsluio
vie od polovice kazne.14 ufflayev govor objavile su tadanje novine.15 Sam je
ufflay te misli prenio i poneto dopunio u zbirci eseja i lanaka Hrvatska u
svijetlu svjetske historije i politike. Govori o sudbonostnosti granine linije na
Drini na kojoj je puklo silno rimsko carstvo u dva dijela ... koja je bila granica
duhovna i kulturna 16 i zatim tu tvrdnju razrauje: Hrvatski narod proao je
kroz rimsko-zapadnu retortu, dok srpski kroz bizantinsko-tursku. Stoga je
psiha obiju naroda u biti razliita, i ako su jezici slini. Unificiranje tih naroda
znailo bi niveliranje i ekrasiranje. Ovdje centralizirati, to je jednako kao uiniti iz Hrvatske pokusnog kunia za vivisektorske eksperimente. Moja je teza
da hrvatski narod, kao graanin velikog imperija zapadne civilizacije, imade
pravo da uzdigne svoj glas protiv svakog tlaenja ... Tko poznaje povijest, taj
znade, da jugoslavenska ideja nema nikakve dinamike. Ona nije nita prema
monoj hrvatskoj ideji. U Hrvatskoj je jugoslavenska ideja samo tanka olupina pod kojom vrije hrvatski nacionalni vulkan; potreban je samo neznatni
podraaj, pa da bukne erupcija ... meni kao filozofu i slobodoumnom Hrvatu
osobno je svejedno sjedio ja u malim uzama Sudbenoga stola ili koje druge
kaznionice ili pak da, izaavi na tobonju slobodu, doem u veliku tamnicu,
u kojoj hvala Bogu tek privremeno! ami hrvatski narod! 17 ufflay na taj
nain razvija i svojevrsni povijesni i nacionalni misticizam koji iz naroda ini
jastvo (odnosno svojevrstan proces stjecanja kulturnog i nacionalnog identiteta op. I. G.).
Mnogi autori bliski desnici zahvalno su preuzimali te njegove teze, poevi od samog Ante Pavelia koji ju je prenio u brouri Iz borbe hrvatskog na14
15
16
17
B. Janjatovi, Politiki teror u Hrvatskoj 1918-1935, Zagreb 2002, 213-214.

Hrvatska misao, 2. srpnja 1921; Janjatovi, Teror, 213-214.
M. ufflay, Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike, Zagreb 1928, 58.
ufflay, Hrvatska, 58.
114

roda, izdanoj na njemakom jeziku u Beu 1931. godine. Paveli je ufflayevu
tezu uo ve na suenju 1921. godine, jer je na tom procesu zastupao neke od
optuenih.18 Paveli ne prenosi, dodue, sintagmu o granici na Drini, ali nairoko citira ufflayev govor na sudu te posebno naglaava, tiskajui masnim
slovima da Hrvatska nakon 1918. nije konzumirala pravo na samoopredjeljenje te hrvatska nacija kao dio velikog carstva zapadne civilizacije ima pravo
protiv bilokakvog potlaivanja podii glas i ako ne ide drukije, na nain occidentem appello
appello.19 ini se da granicu na Drini Paveli ne spominje jer mu u
to vrijeme jo i nije bilo jasno gdje bi se ta granica trebala nalaziti.
Tvrdnja o granici civilizacija na Drini sadri u sebi niz slabanih povijesnih argumenata, potom i neloginosti i proturjenosti: naime, ako je Drina
granica izmeu Istoka i Zapada, odnosno, pravoslavlja i katolianstva, kako
bi se mogla i morala definirati snana prisutnost islama zapadno od Drine?
Ne bi li islam, odnosno u irem smislu islamska civilizacija, po zdravoj logici
stvari, trebao pripadati Istoku?
Granica na Drini zapravo je samo jedan ideoloki obrazac u kojem su temeljito izokrenute neke Starevieve ideoloke postavke: spremno je preuzeta
Starevieva teza o Muslimanima (danas Bonjacima) kao cvijetu hrvatskoga
naroda, ali je potom pridodan u najmanju ruku antagonistiki stav, ako ne i
mrnja prema Srbiji, pa i prema cjelokupnom srpskom nacionalnom korpusu,
koji ni Starevi ni njegovi neposredni sljedbenici nisu iskazivali. Granica na
Drini i sve ono to ona sa sobom nosi prijeloman su element u posve novom
odnosu prema drugim junoslavenskim narodima.
Bez obzira na sve neloginosti i proturjenosti, ufflayeva ideja o stoljetnoj granici na Drini postala je mitologem mnogih koji su o tim problemima
pisali, posebice nacionalnih ekskluzivista i proustaki nastrojenih intelektualaca.
Dugogodinji predsjednik Matice hrvatske, geograf, geopolitiar, sveuilini profesor, Filip Lukas u Zemljopisu NDH logino tvrdi da je Drina granina rijeka prema Srbiji, te da je sjeverozapadni dio Balkana ve od najstarijeg
vremena bio priklonjen zapadu i da je bio uvuen u njegov dravni, politiki i
18
19
Janjatovi, Teror, 218.

A. Paveli, Aus dem Kampfe um den selbstndigen Staat Kroatien, Wien 1931, 58-59.
115
Ivo Goldstein
kulturni krug.20 Njegove geografske analize i zakljuci o Drini ne bi iskakali
iz opeg duha i realnoga stanja toga vremena, da on sam u zbirci eseja, lanaka i govora Hrvatski narod i hrvatska dravna misao ne donosi kartu rasa na
Balkanu i raspravlja o rasnim sastavinama nekih naroda. Zakljuuje da Hrvati
i Srbi predstavljaju suprotne rasne tipove, ali da i Crnogorci pripadaju hrvatskom rasnom tipu. Simpatizira i s iranskom teorijom o porijeklu Hrvata, ali
je interpretira krajnje tendenciozno. Bilo mu je osobito stalo da dokae kako
Hrvati nemaju nita ni s Rusima: Sigurno je da ne postoji rasna homogenost
meu slavenskim narodima, posebice da nema meu Hrvatima i Rusima nikakvog krvnog srodstva. 21
Filip Lukas objanjava pojam narodna zajednica, to je doslovan prijevod termina Volksgemeinschaft, preuzet iz nacistike ideologije:22 Narod je
po svome duhu i mitsko bie, u kojemu je bioloko s metafizikim tako povezano, da je na tome izgraeno duhovno i bioloko jedinstvo. Onako, kako narod predstavlja etnobioloku vrstu, onako on predstavlja i duhovnu vrstu. Na
taj nain narod postaje zajednica krvna, dakle zajednica nude, ali i zajednica
duha, dakle i zajednica slobode. Time se stvara dvostruka povezanost pojedinaca u narodu, povezanost krvi i povezanost duha. Ta zajednica se nama pak
najoitije predstavlja u narataju sadanjice, jer su u njemu staloeni svi ideali
prolosti, ali ostvarljivi po velikim linostima i prema suvremenim potrebama
i duhu vremena.23 Lukas dezinterpretira i opus Ante Starevia i prikazuje ga
kao svojevrsnog rasistu: Starevi je kao batinik nae rase primio sve etnobioloke i psihike osobine, koje su s njome vezane ... Starevi je linost koja
je znala saeti iz biologije nae rase najbitnije uvjete naega opstanka. 24
20
21
22
23
24
F. Lukas, Zemljopis NDH, Zagreb 1941, 18, 23; Lukasov tekst prenesen je u asopisu
Hrvatska obzorja, Matica hrvatska, Split 1994/1, 169-183, cit. 178.
F. Lukas, Za hrvatsku samosvojnost zakoni zemlje krvi duha (knjiga 2): Hrvatski narod
i hrvatska dravna misao, Zagreb 1944, 51.
Za objanjenje Volksgemeinschafta, vidi I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, ed. Novi liber
idovska opina Zagreb, Zagreb 2001, 5.
F. Lukas, Starevi, u: dr. Ante Starevi, 40. godinjici smrti, Zagreb 1936, 7; vidi i Goldstein, Holokaust
Holokaust, 52, 64, 90-93, 98, 191, 192, 195.
Lukas, Starevi
Starevi, 7, 28.
116

Po mnogima najvei hrvatski knjievnik 20. stoljea Miroslav Krlea
(1893.-1981.), lucidni kritiar drutvenih zbivanja, vrlo negativno pie o
Lukasu, esto ga spominje zajedno s Kerubinom egviem koji se u tridesetima isticao antisemitskim ispadima i javnim hvaljenjem hitlerizma. Krlea
pronalazi srpski pandan Lukasu u novinaru i novinskom uredniku Balkana
Krsti Cicvariu. Cicvarievtina je dugo vremena nakon prestanka izlaenja
Balkana ostala sinonim za najnie metode javnog djelovanja u novinstvu. 25
Krlea tvrdi da Lukas, zajedno sa egviem, svodi hrvatsko pitanje na neku
vrstu rasne, plavokrvne vlasteoske izolacije od puke, primitivne, balkanske,
izmatike stvarnosti. To je inercija austrijske Istone Marke, Vojne Granice,
bekih valcera, Austro-Ugarske Monarhije, zapadnoevropskih predrasuda,
koja po planu izolira zapadne junoslovjenske zemlje od balkanskih cigana.
To je Limes na Drini, koji se kongenijalno podudara sa svim Gesemannovim
nacistikim teorijama o rasnom ovjeku.26
Ideje o granici na Drini vremenom se uvlae i u znanstveni diskurs.
Tako se u Povijesti Bosne i Hercegovine, inae u velikom dijelu vrlo skrupulozno pisanoj knjizi izdanoj u Sarajevu 1942. godine, tvrdi da Drina prema
tome nije spojnica za njezina obostrana obalska podruja, ve ima preteno
znaaj zapreka.27
Filip Lukas je u toj knjizi posve zaokruio svoje rasne teorije. Da bi se
razlike izmeu Hrvata sa zapadnom orijentacijom i Srba s istonom mogle
shvatiti, Lukas tvrdi da treba genetiki zahvatiti u poetke tog psihinog
diferenciranja meu njima. Odmah iza seobe naroda i propasti zapadnog
rimskog carstva poele su se na europskom prostoru izgraivati dvije kulturne
zajednice, i to istona i zapadna, a granica meu njima prolazila je Drinom s
neznatnim transgresijama na jednu i drugu stranu... 28 Osnovna je Lukasova
teza da su razlike izmeu Hrvata i Srba goleme: Razlike u geopsihi jednih i
drugih ne mogu ukloniti nikakove jezine srodnosti, ve su oni stajali za sve
25
26
27
28
M. Krlea, Teze za jednu diskusiju iz godine 1935

1935, u: Deset krvavih godina i drugi politiki
eseji, Zagreb 1971, 486; o Cicvariu, Goldstein, Holokaust
Holokaust, 63, 64.
Krlea, Teze, 486-487.
Vidi, primjerice, prilog F. Lukasa u: Povijest Bosne i Hercegovine, 62 i d.
Povijest Bosne i Hercegovine, 72.
117
Ivo Goldstein
doba svoga razvoja u psihinom pogledu leima okrenuti jedni prama drugima.
Oton Knezovi u istoj knjizi, u poglavlju Bosna i Hercegovina od seobe naroda do 12. st., opisuje granicu na Drini: Tu granicu izmeu oba carstva, koja
se vie nikada nijesu sjedinila u jednoj ruci, povukla je priroda, zatim historija dvaju oprenih svjetova, dviju kultura i kasnije dviju crkava. Ta razdioba
bila je od presudnih posljedica i politikih i kulturnih i vjerskih i takvom je
ostala sve do dananjega dana.29 Knezovi tvrdi da se u 9. stoljeu Hrvatska
prostirala od Jadranskoga mora, rijeke Vrbasa i preko njega u srednjem i donjem toku dalje na istok prema rijeci Drini.30 Knezovi se oigledno poziva
na spis O upravljanju carstvom Konstantina Porfirogeneta u kojem stoji da
se Hrvatska na sjeveroistoku pruala sve do upanije Pliva koja je vjerojatno
obuhvaala i gornji tok Vrbasa, sve otprilike do dananjeg Jajca. 31 Ferdo ii,
autor tada temeljne knjige o hrvatskom ranom srednjemu vijeku, tvrdi da je
hrvatska drava morala sezati i dalje na istok ... bar do donje Bosne.32 Potom
ii detaljno obrazlae kako se Hrvatskoj na istok prua i zemljica Bosna te
najzapadniji dijelovi Srbije koja se u to doba zasigurno protegla preko Drine.
Knezoviu je politika borniranost naloila da spomene Drinu kada govori o
hrvatskim granicama, ali se ipak ogradio pa napisao da se prostire od Vrbasa
dalje na istok prema Drini, ne odreujui tono gdje se ta granica nalazila. Radi se o konformizmu i kompromiserstvu kojim se znanstveni diskurs
usklauje sa suvremenim politikim prilikama.
Rodonaelnik ideje o granici na Drini, Milan ufflay, za vrijeme postojanja NDH nije zaboravljen. Njegove su zasluge veliane, on je 1942. smatran
ideologom hrvatskog nacionalizma, te su, primjerice, prireivane veeri sjeanja na spomen njegove prerane i od tuinske ruke pripravljene smrti.33
29
30
31
32
33

Constantine Porphyrogenitus De administrando imperio, ed. Gy. Moravcsik R. J. H.
Jenkins, Dumbarton Oaks 1967, 30/90-117; I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995, 31, 153.
F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, I. izd, Zagreb 1925, II. Izd. Zagreb
1990, 335, 450-463
Zagreb (asopis), 3-4/1942, 111.
118

U intervjuu jednom talijanskom novinaru 14. travnja 1941. godine, dakle,
dan prije ulaska u Zagreb, budui poglavnik NDH Ante Paveli je izjavio:
Prirodna granica dviju drava Hrvatske i Srbije je na Drini i ostaje ista
kao i ona koja je dijelila Istonu imperiju od Zapadne imperije. Potom nastavlja da dananje obnavljanje hrvatske nezavisnosti ima svoju osnovu u
historijskom i etnikom momentu. Panslavistiki pokret je proirio u cijelom
svijetu vjerovanje da smo mi i Srbi jedan narod. To nije istina budui da Hrvati po rasi nisu Slaveni nego su porijeklom Hrvati i nita vie. Bez ponavljanja
poznatih razlika u religiji i kulturi, dva naroda se razlikuju etniki ak i u
somatolokom smislu.34 U svibnju 1941. poeo je izlaziti asopis Ustaa, a u
oujku 1942. asopis Spremnost; i jedan i drugi karakteristine su tiskovine
iz vremena NDH. U prvim brojevima oba asopisa, na udarnim mjestima,
tvrdi se da je Drina jo u 10. stoljeu, u vrijeme kralja Tomislava, bila istona
granica Hrvatske.35 Ustaa u lanku Drina opet dijeli dva svijeta, slavodobitno konstatira da Drina opet dijeli dva svijeta, dvije kulture, dvije vjere, dva
shvaanja.36
Granica novouspostavljene NDH utvrena je 21. i 22. travnja (aprila)
slijedom dogovora ministara inozemnih poslova Reicha Joachima von Ribbentropa i Italije Galeazza Ciana u Beu, kada je odlueno da se BiH ukljui
u NDH, a da granica bude na Drini.37 Time se Drina barem dijelom od ideologema preselila u realnost.
Predratni knjievnik i odvjetnik, a za vrijeme NDH ministar Mile Budak vrlo jednostavno saima sve te ideologeme i mitologeme u jednostavnu
politiku praksu. Na velianstvenom skupu pred 15.000 ljudi u Slavonskom
Brodu 15. lipnja govori o tome da nekadanja hrvatsko-bosanskohercegovaka granica vie nije mea, dakle, ova mea nije vie mea, ve simbolina
granica. Poglavnik je uspio uz pomo Fhrera i Ducea od ove mee napraviti
34
35
36
37
Il Giornale dItalia, 15. 4. 1941; F. Jeli-Buti, Ustae i NDH 1941-1945, Zagreb 1977,
140.
Ustaa 1, Zagreb, 22. 5. 1941; Spremnost misao i volja ustake Hrvatske, br. 1, Zagreb, 1.
3. 1942.
Ustaa 2, Zagreb, 13. 6. 1941.
E. Redi, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, Sarajevo 1998, 24; F. Jeli-Buti,
Ustae i NDH 1941-1945, 85-86.
119
Ivo Goldstein
simboliku granicu, da nau granicu postavi na Drini. Strau na Drini moe
od sada drati samo Bonjak, bio musliman, bio katolik.38 Budak se referira
na nekadanje hrvatsko-turske nesporazume i tvrdi: Svi mi, brao i sestre,
moramo se meusobno razumjeti. Nema vie Turske s one strane. Tu je najia hrvatska krv. S ove strane nema vie kaura, to je isto tako najia hrvatska
krv. Treba slonog razumijevanja, treba slonog rada i neizmjerne politike
vjere u katolika i muslimana.39
Tada je u hrvatskoj himni Lijepa naa domovino promijenjen stih Teci
Savo, Dravo teci, nit ti Dunav silu gubi, u Dravo, Savo, Drino teci, nit ti,
Dunav, silu gubi. Dakle, meu granine rijeke hrvatskog teritorija umetnuta
je Drina. Tako su himnu preuzeli i emigrantski krugovi i tako su predstavljali
i u ezdesetima.40
No, vrlo brzo nakon uspostave NDH ustaka je vlast imala velikih problema da uspostavi kontrolu nad teritorijem istone Bosne od Sarajeva do
Drine. U nekim gorskim dijelovima brzo se stvorio i ojaao etniki pokret,
a stanje se jo vie pogoralo kada su potkraj 1941. godine na to podruje stigle jake partizanske jedinice na povlaenju iz Srbije, a zatim i iz Crne Gore.
Nije stoga udno da se uspostavljanje kontrole nad porjejem Drine postavlja
kao preduvjet opstanka drave. O tome svjedoi Poglavnikova koranica:
Ustaka se vojska die, za slobodu vodi rat, dok ne stigne sve do Drine, nit
e klonut, nit e stat.41
U travnju 1942. ustaka je vlast podvlastila dolinu Drine nakon akcija
Crne legije pod zapovjednitvom Jure Francetia. Dogodilo se to u okviru
operacija koje su od poetka travnja do lipnja 1942. godine poduzele zdruene njemake, talijanske i ustake snage. Te su operacije u historiografskoj
literaturi socijalistikog razdoblja inae nazivane III. neprijateljska ofenziva.
Francetiu je ta akcija priskrbila epitet nacionalnog junaka. U tom naletu, u
akciji represalija, pobijeno je oko 3.000 Srba, uglavnom civila, ena i djece na
38
39
40
41
Hrvatski narod
narod, Zagreb, 17. 6. 1941, 15.
Hrvatski narod
narod, Zagreb, 17. 6. 1941, 15.
General Drinjanin, etvrta dimenzija Bunkera na Drini, u: Drina, Madrid, 1963, br. 1, 7.
Ustaa 2, Zagreb, 13. 6. 1941.
120

Romaniji, koja je bila jaka baza etnikih jedinica Jezdimira Dangia.42 Dido
Kvaternik, Franceti i Mladen Lorkovi potom i Franceti i Rafael Boban
slavodobitno su se slikali na mostu preko Drine u Zvorniku, odnosno uz hrvatsku zastavu zabijenu na obali rijeke.43 I asopis Drina, koji je izdavao Vjekoslav Maks Luburi, prenio je 1954. sliku Francetia i Bobana na Drini.44
Kada su ustake jedinice ule 9. travnja u Srebrenicu, o tome dogaaju
Hrvatski narod izvjetava bez prevelike pompe, na sedmoj stranici, sa zakljukom da Sarajlije, poznavajui Juru Francetia vjeruju, da e njemu poi za
rukom osloboditi ovaj dio Poglavnikove Ustake Hrvatske od posljednjeg
umskog bandita... 45
Desetak dana kasnije iz Glavnog stana Poglavnika stigla je podua vijest
da su nae oruane snage poduprte njemakim oruanim snagama podpuno
unitile sve te komuno-etnike bande, te oistile itav taj prostor. Tako je sav
predjel oko Sokolca, Han Pijeska, Vlasenice, Prnjavora, Bratunca i Milia
(sve mjesta u istonoj Bosni op. I. G.) podpuno u naim rukama, u svim tim
mjestima vre sada svoju redovitu djelatnost, a ustake bojne pod zapovjednitvom Jure Francetia stoje vrsto na obali Drine od Zvornika pa cielim lukom
Drine do Viegrada.46
Tadanji ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorkovi posjetio je
Podrinje nakon to su ga zaposjele ustake jedinice. Lorkovi je, inae, 1940.
godine u knjizi Narod i zemlja Hrvata proglasio itavu Bosnu i Hercegovinu
hrvatskom zemljom, a bosanske Muslimane smatrao je Hrvatima islamske
vjeroispovijesti.47 Kada se u drugoj polovini travnja vratio u Zagreb, o dojmovima iz istone Bosne odrao je govor na radiju koji je potom prenesen
u novinama. Oekivalo bi se da govor odie patetikom, prigodniarstvom i
42
43
44
45
46
47
O mitologiziranom pojmu Romanije, upotrijebljenom u politikom diskursu izvrsno je

pisao I. ani, Prevarena povijest, guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini 1990-1995. godine, Zagreb 1998, 165-175.
Vidi, E. D. Kvaternik, Sjeanja i zapaanja, Zagreb 1995, 160, 170; Hrvatski narod
narod, Zagreb, br. 409, 24. 4. 1942.
Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 3-5, 5.
Hrvatski narod
narod, Zagreb, br. 400, 14. 4. 1942.
Hrvatski narod
narod, Zagreb, br. 408, 23. 4. 1942.
Lorkovi, Narod
Narod, 219; O Lorkoviu, Tko je tko u NDH
NDH, 237-239.
121
Ivo Goldstein
praznim fraziranjem, ali nije tako: Uvjerio sam se svojim oima o velianstvenom djelu osloboenja, smirenja i tvrdog zaposjedanja istono bosanskog
prostora po hrvatskim oruanim snagama. Potom Lorkovi nastavlja: Evo
nas na obali Drine stisnusmo od srca desnicu starome vojniku Poglavnika,
mladom ustakom podpukovniku Francetiu, narodnom junaku istone Bosne obilazimo most na Zvorniku preko Drine Opsean tekst zakljuuje
rijeima: nikada vie ustaka straa ne e odstupiti od Drine.48 I to je sve.
Nigdje previe rijei, nigdje mitologiziranja o stoljetnim granicama. I kada
se u Zvorniku s dva tjedna zakanjenja proslavlja godinjica osnutka NDH,
samo se kae da se obiljeava hrvatski narodni blagdan koji za stanovnitvo
na Drini, istonoj granici slobodne Hrvatske, ima posebno znaenje.49 itava
operacija ustako-njemakih snaga u istonoj Bosni u Hrvatskom narodu je dobila relativno malo publiciteta; s neusporedivo vie pozornosti praen je svaki
korak Poglavnika ili neka od zbivanja na bojitima u svijetu.
Nakon Drugoga svjetskoga rata, nakon propasti NDH, u ustakoj drugoj emigraciji zapravo stvara se mit o Drini. Umjesto realne granice koja je
ve bila jednom dosegnuta, koju je valjalo braniti i koja je potom na tako katastrofalan nain i naputena, sada mit o granici na Drini postaje sredstvo kojim
se potiu nostalgija, enja, otpor, konano i elja za osvetom.
Svaka rijeka, a Drina posebice, zbog toga to silazi s planina, vijuga dolinom, pa se potom gubi u savskoj ravnici i u velikoj Savi, nosi sa sobom i dublje
slojeve mitolokih znaenja. Ona simbolizira ovjekovu egzistenciju i prolaznost te egzistencije. Ona simbolizira i njegove ivotne elje, osjeaje, nakane
i njihove mijene. Heraklit je rekao, a potom ga je Platon prenio: Sve tee i
nita ne ostaje. Dvaput ne moe ui u istu rijeku. U simbolikom smislu pojma
u heraklitovskoj i kasnije platonovskoj filozofiji, ui u rijeku za duu znai
njezino ulaenje u tijelo. Rijeka je dobila znaenje tijela. Suhu duu uvlai
vatra, a vlana je dua sahranjena u tijelu. Tijelo postoji privremeno, otjee
poput vode, i svaka dua posjeduje svoje zasebno tijelo, taj prolazni dio svoga
postojanja svoju rijeku.50 U kranskoj simbolici kupanje u rijeci jest znak
48
49
50
Hrvatski narod, Zagreb, br. 409, 24. 4. 1942.

Hrvatski narod, Zagreb, br. 410, 25. 4. 1942.
Vidi, J. Chevalier A. Gheerbrant, Rjenik simbola, Nakladni zavod Matice hrvatske,
Zagreb 1989, 562.
122

duevnog, unutarnjeg preporoda metanoje, ime onaj koji se okupao iskazuje pokajanje i pokoru. Blizak i vrlo jasan primjer je Isusovo pranje, odnosno
krtenje u rijeci Jordanu. Spajajui sva ta simbolika znaenja u jednu manje ili
vie nedvosmislenu sintetiku poruku - svaki Hrvat, odnosno onaj Hrvat koji
je prihvatio ustaku ideologiju, ima svoju rijeku.
Drina je svojevrsno predzie katolianstva prema pravoslavlju, ona je
oznaavala granicu teritorija na kojem je trebalo realizirati plan o budunosti
srpskog, pravoslavnog stanovnitva u NDH. Naime, nenapisan, ali esto spominjan i u praksi naznaen plan bio je da se treina pobije, treina protjera u
Srbiju, a treina prisili na prijelaz na katoliku vjeru. Umjereniji dio ustakog
vodstva bio je za masovne deportacije u Srbiju i pokatoliivanje (po Budakovoj paroli ili se pokloni ili se ukloni), dok je tvrda jezgra s Paveliem
i emigrantima povratnicima na elu zastupala upotrebu svih sredstava, pa
i najstranijih (iz jednog Pavelieva uvodnika 1932. u listu Ustaa
Ustaa), dakle
ubijanja.
Kako se u drugoj emigraciji spominje i hrvatska granica na Rai51 te
Muri52, oigledno su ustaki emigranti eljeli povui jasne granice tako da one
idu rijekama i budu neupitne.
Onima koji su stvarali mit o granici na Drini po svemu sudei nisu bila
poznata sva ta duboka simbolika znaenja. Meutim, kako su ona dijelom
utemeljena na kranskom vjerovanju, barem su neizravno bili pod tim utjecajima. To vrijedi i za muslimane koji su se smatrali ili se smatraju Hrvatima,
kojima rijeka, voda openito, predstavlja simbol civilizacije, pa onda moe
predstavljati i razdjelnicu izmeu tih civilizacija.
U memoarskoj se literaturi vrlo esto dogaa da autor iskazuje sindrom
naknadne pameti, dakle, da u prolim vremenima koja opisuje pronalazi
neka znaenja i simbole koji su se stvorili tek kasnije. Ministar u vladi NDH
Vjekoslav Vrani u memoarima objavljenim 1985. godine opisuje podhvat
Francetieve Crne legije te tvrdi da je Franceti, stigavi na Drinu, tekliem
poslao Poglavniku vojniku plosku vode s rieke Drine...53 Onodobni izvori o
51
52
53
M. Prpi, Zakletva otcu, u: Drina, Europa, god. 5, 1955, br. 1-3, 126 i tekst dalje.
A. Ili, Pjesme Antinih momaka, u: Drina, Europa, god. 5, 1955, br. 1-3, 3.
V. Vrani, Branili smo dravu, sv. II, Barcelona Mnchen 1985, 251.
123
Ivo Goldstein
toj ploski ne govore. Nije mogue vie ustanoviti da li je ploska otila u Zagreb
ili je epizoda poslije izmiljena, ali se ini da je Vraniu taj navodni dogaaj
posluio da bi knjievniki efektno oznaio dosizanje granice svjetova.
Sindrom naknadne pameti jo je oigledniji u memoarima pukovnika
Krunoslava Batuia, objavljenim 1963. godine.54 Batui se prisjea 1941.
godine i tvrdi da je 20. travnja krenuo s oko 1000 vojnika da razoruaju
preostale odrede jugoslavenske vojske i organiziraju vlast u Bosni. Tada je
navodno vidio Pavelia koji mu je pak navodno rekao: Poite sretno i javi mi
se sa Drine!.55
Stvaranju mita o granici na Drini pridonio je i istaknuti historiar, franjevac Dominik Mandi 56 koji je 1960. godine u prvom izdanju knjige Dravna
i vjerska pripadnost sredovjene Bosne i Hercegovine, zasnivajui svoje spoznaje
na mnogim podacima i skrupuloznim analizama, sugerirao stalnu pripadnost
Bosne i Hercegovine zapadnom svijetu. Za njega je Bosna i Hercegovina u
srednjem vijeku samo jedna od hrvatskih zemalja, to je mogue tek djelomino prihvatiti. Prije bi se moglo rei da je bosanski srednji vijek bio na razmei svjetova, ali sa snanim vezama sa Zapadom i znaajno integriran u okolni
hrvatski prostor.57 Tezom o stoljetnoj granici na Drini Mandi se posebno
ne bavi, ali ju neizravno podrava tvrdi, primjerice, da meanu granicu
na Drini smatrao je i rimski svijet stalnom i nepovredivom, iako i sam navodi primjere iz kojih je jasno da nije bilo tako.58 Neuspjeno pokuava pobiti
tvrdnju Ferde iia i drugih historiara da je 732. godine bizantski car Lav
III. papinskoj jurisdikciji oduzeo, izmeu ostalih, i Ilirik i Dalmaciju.59 Na
taj nain u svojim brojnim knjigama i radovima, u kojima ima vrlo vrijednih
54
55
56
57
58
59
O Batuiu, Tko je tko u NDH

NDH, Zagreb 1995, 25-26.
K. Batui, Hrvatska seljaka i graanska zatita, u: Drina, Madrid, 1963, br. 2, 21.
D. Mandi, Dravna i vjerska pripadnost sredovjene Bosne i Hercegovine, I. izd. Chicago
1960, II. izd. Chicago-Rim 1978.
Vidi, I. Goldstein, Povijest Bosne izmeu znanstvene spoznaje i politike manipulacije, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 32-33, Zagreb 1999-2000, 439-444.
Mandi, Dravna i vjerska pripadnost, 423.
Mandi, Dravna i vjerska pripadnost, 430; ii, Povijest Hrvata, 289, 681-689; I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995, 131.
124

rezultata, Mandi nekritiki proiruje granice hrvatskog etnikog prostora u
srednjem vijeku.60
Bitan doprinos razvoju i irenju mita o granici na Drini imao je asopis
Drina, s podnaslovom vojna revija. Pokrenuo ga je Vjekoslav Maks Luburi
(1914.-1969.), istaknuti ustaki emigrant, za vrijeme rata najozloglaeniji predstavnik ustakog terora.61 Luburi se nakon povlaenja jedinica NDH u svibnju
1945. i masakra na Bleiburgu prebacio natrag u Jugoslaviju, djelovao je u okolici
Zagreba, na Bilogori, u Slavoniji, sve do Fruke Gore. Sljedee godine prebacuje se u Maarsku, pa u zapadnu Evropu. Potom seli u panjolsku, gdje nakratko biva pritvoren, ali i puten. Surauje neko vrijeme s bivim poglavnikom
Antom Paveliem, ali mu 1955. otkazuje poslunost. Bio je iskljuen iz ustakog
pokreta, osniva Drutvo prijatelja Drine, a potom i emigrantsku organizaciju Hrvatski narodni otpor. Nakon to je neko vrijeme ivio u gradiu Benignimu,
ezdesetak km juno od Valencije, seli u nedaleki i vei Cartagente (etrdesetak
km juno od Valencije), gdje otvara tiskaru, izdaje listove i u njima pie neke od
najznaajnijih priloga. Ubio ga je agent jugoslavenske slube sigurnosti.62
60
61
62
Vidi, Mandi, Dravna i vjerska pripadnost, 327 i d.; Isti, Bosna i Hercegovina, Povijesnokritika istraivanja, Sabrana djela, sv. V., Etnika pripadnost Bosne i Hercegovine, Toronto-Zrich-Roma-Chicago 1982; Isti, Bosna i Hercegovina, Povijesno-kritika istraivanja,
Sabrana djela, sv. II., Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Toronto-Zrich-Roma-Chicago
1979. Mandi se, inae, uvijek jasno distancirao od ustatva i njegovih postupaka. Pisao je iz Rima franjevakom provincijalu u Hrvatsku, ve poetkom rata, u lipnju 1941:
Ukoliko dolazite u doticaj s dananjim vladaocima u Hrvatskoj domovini, preporuite
im da budu u svemu pravedni i plemeniti. Neka ne vraaju zlo za zlo, neka nevine ne
progone, neka mrnju ne potpiruju... Nita ne smiju danas uiniti drugima, to ne bi eljeli da drugi uine Hrvatskom Narodu. Napose im preporuite da izbjegavaju progone
vjerske Pravoslavnih i idova. Katolika Crkva nije nigda odobravala niti danas odobrava
proganjanje ljudi koji u dobroj vjeri ivu u drugim vjeroispovjestima. Ne moe se odobriti
ni nasilnu vjersku propagandu meu inovjercima. Napose se mora osuditi javno vanjsko
obiljeavanje pripadnika drugih vjera. Potom je traio da opominju vjernike i ljude koji
su na vlasti da ne nanose nikakvu nepravdu Srbima ili idovima te isticao da franjevci
ne smiju imati nikakva udjela u progonima Srba i idova; u oduzimanju njihova imetka,
pokretnoga i nepokretnoga (B. Pandi, ivotopis fra Dominika Mandia, Chicago 1994,
80-83.)
Lengel-Krizman, Teror
Teror, 10; Tko je tko u NDH
NDH, 62-63, 90, 240-242; Mileti, Jasenovac,
knj. 2, 1012.
Vidi, Tko je tko u NDH
NDH, 240-242.
125
Ivo Goldstein
U asopisu Drina jo je 1951. pisalo da se izdaje negdje u Evropi, oito
iz razloga sigurnosti, a najkasnije od 1961. kao mjesto izdavanja upisuje se
Madrid. Luburi je sebe proglasio generalom Drinjaninom i tako se potpisivao u nekim lancima (a ponekad i kao Bojnik Dizdar), iako na Drini
nikada nije ratovao. Jednu od dvije keri nazvao je Drina (imao je i dva sina).63
Na naslovnici Drine iz 1954. godine iscrtana su dva vojnika u kanjonu rijeke,
te se oigledno radi o Drini.64 Stranice njegova asopisa, uz kontinuiranu
propagandu gotovo nimalo izmijenjene ustake ideologije, i u pedesetima i u
ezdesetima odiu militarizmom. Primjerice, u ezdesetima podnaslov je revija za odgoj i formaciju hrvatskih vojnika, doastnika i astnika, odnosno revija
za odgoj i izobrazbu hrvatskih vojnika.65 Koliko je Drina vjerodostojan izvor
svjedoi i potpis pod slikom zagrebake damije u broju asopisa 1954. godine
poglavnikova Damija u Zagrebu, koju su srbokomunisti sruili 66 - radi se
o tome da je ustaki reim taj izlobeni paviljon, podignut tridesetih godina,
pretvorio u damiju i dao dograditi etiri minareta, a komunistika vlast je
minarete sruila, a zgradu pretvorila u Muzej revolucije.
Nisu svi, poput Luburia, bili u drugoj emigraciji opsjednuti Drinom.
Luburiu nasuprot uvijek maksimalno racionalni Eugen Dido Kvaternik u
svojim memoarima Sjeanja i zapaanja Drinu uope ne spominje na taj nain.
Dijelom to zasigurno proizlazi i iz injenice da je Kvaternik roen u Zagrebu i
da je u njemu ivio preteni dio ivota, a da je Luburi iz Ljubukog. Luburiu
se oigledno inilo da je jedini nain da se rijei nacionalno pitanje u njegovoj
uoj domovini Hercegovini - obnavljanje granice na Drini.
Osim toga i sam Luburi, odnosno General Drinjanin, objanjava svoju
zaokupljenost Drinom: Ne elim rei, da druge hrvatske granice imaju manju vanost od granice na Drini i da bi ih mogli zanemariti, ali je sigurno, da
63
64
65
66
B. Gj. Deeli, Bi Boji. Posmrtno sjeanje na Generala Drinjanina, Drina (bez god. i mj.
izdanja), 69.
Vidi, Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 1-12.
Vidi, primjerice, Drina, Madrid, 1962, 7-9, 288; 1964, 3-4, korice; 1966, br. 1-2, korice.
126

se bez te granice ne mogu osigurati ni druge, jer su svi nai susjedi i neprijatelji
nali s onu stranu Drine saveznika protiv Hrvatske.67
Nekadanji potpredsjednik Vlade NDH, Dafer-beg Kulenovi, u to vrijeme u emigraciji u Siriji, objanjava da je od davnih davnina granica izmeu
Bosne i Srbije Drina... Nju se ne moe lahko preplivati, jer ona ima jaku branu, a to je cieli hrvatski narod, koji je sviestan, da branei Drinu, brani itavu
Hrvatsku. Ova se je poviestna granica odrala stoljeima i bila je granica ...
izmeu dva naroda, razliita odgoja i razliitih pogleda ... Srbijanci ele bezobzirno vladati i gospodariti, a mi hoemo da ivimo podpuno ravnopravni s
istim pravima i dunostima.68
Najjasnije govori general Drinjanin: Nae je ime na program, a zovemo se Drina. Tu je cijeli na program. Ni manje, ni vie. To je program za
milenije i za sve Hrvate ... Reklo se je, da gajimo kult Drine i mi se nismo
branili. Zvali su nas fanaticima i nismo se uvrijedili. Optuili su nas, da smo
za taj program ubijali i dali se ubijati i mi smo to priznali.69 Potom ak i 1965.
godine tvrdi da se nismo odrekli i nikada se ne emo odrei onoga ustatva,
kojem, s kim i za koga je palo pola milijuna Hrvata.70 Nae je ime na program, a zovemo se Drina, postao je moto u nekim brojevima Drine.71
Desetotravanjska revolucija (dakle, uspostava NDH 10. travnja 1941.
op. I. G.) izgradila je BUNKER NA DRINI. .. Bunker na Drini za nas
je simboliki pojam svega onoga, to je hrvatski narod uinio u obrani svojih
prava, slobode, nezavisnosti i dravnosti.72 Za Luburia je granica na Drini
samo mitski element, sredstvo da se postavi granica i razlika izmeu Srba i
Hrvata. Bunker na Drini za nas je simboliki pojam ... na povjestni odnoaj prema Srbiji i Srpstvu, koji nam stoljeima nijeu ta prava (na slobodu,
67
68
69
70
71
72
General Drinjanin, Otac Dominik Mandi utvruje granicu na Drini, u: Drina, Madrid,
1963, br. 1, 9.
Drina, Madrid, god. 15, 1965, br. 1-2, 229.
127
Ivo Goldstein
nezavisnost i dravnost) ... prisustvo Srba i Srpstva uvjek je na onoj strani,
koja je bila protiv naih interesa.73
O granici svjetova na Drini u asopisu Drina anonimni Izbjeglica
objavljuje Uspomene na Drinu. Prepriava navodni razgovor s nekim izbjeglicom 1944. koji tvrdi da je Drina nesretna, a pisac mu odgovara da nije kriva
Drina, nego neljudi oko Drine. Tu je rieku Bog stvorio i duboko je usjekao
u dubine izmeu onih brda, da bude prirodna granica iztonoga i zapadnoga
svieta, izstone i zapadne Crkve, vjere i kulture. Potom autor potvruje te rijei, dodajui nije kriva rieka naoj nevolji, nego su krivi neljudi koji ne mogu
vidjeti nau sreu, nau slobodu, nau dragu Nezavisnu Dravu Hrvatsku.74
Vrlo je karakteristino da se Drina u Drini spominje najee u epskim
pjesmama, dakle, ona je u tom asopisu preseljena na polje fikcije, a ne u
prilozima koji pretendiraju na injeninu fundiranost. Primjerice, u Drini se
pjesme vrlo esto tiskaju, u pravilu bez umjetnike vrijednosti, sa snanom
politikom porukom.
Razdjelnicu na Drini tematizira Branko Keglevi:
Dva svieta Ti Drino dieli,
Razlina ko ovce i vuci .75
Jure Soldo se o tome izrazio u desetercu:
Nas od uviek Drina rieka dieli
Hrvat vae Srbije ne eli
Hrvat svoju domovinu uva
I ne eli nikad on tuega kruha.76
Zvonimir Frop unosi elemente roditeljstva pa slae pjesmu:
Otac nam Jadran,
A Drina mati,
73
74
75
76
General Drinjanin, etvrta dimenzija Bunkera na Drini, u: Drina, Madrid, 1963, br. 1,
11, 13.
Izbjeglica, Uspomene na Drinu, u: Drina, Europa, god. 5, 1955, br. 4-7, 100-101.
Naoj vjenoj Drini, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 10-12, 174.
J. Soldo, Hrvatskoj slobodi, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 10-12, 41.
128

Na megdan, na megdan,
Brao Hrvati .77
U nastavku Frop spremno preuzima moto antiosovinskih demonstracija
u oujku 1941 (bolje grob nego rob):
I rae u grob... nego biti rob .78
Pjesma A. P.-a pod naslovom Drina, objavljena je u Drini 1962. godine.
U njoj je jasnije nego igdje istaknut motiv povratka na drinsku granicu, jer ona
poinje i zavrava rijeima:
Tiho tee Drina.
I eka.
Alne do vijeka.79
Guslarska pjesma sugerira da je kontrola Drine zalog opstojnosti drave:
Oko Drine etnici etuju
I velike zavjere nam snuju
Hoe ruit Hrvatsku dravu,
Sebi time pribaviti slavu...
Sluaj Makso, desna ruko moja
to ti velim zadaa je tvoja.
Dri frontu oko rijeke Drine,
I dumanu ne daj preko Drine.80
Po Andriji Iliu Antini momci e stajati gordo na Muri, Dravi i Drini,
na obalama, otocima i na svakoj siki hrvatskog mora 81 pri emu ni tada ni i u
nekim drugim pjesmama nije zaboravio spomenuti Drinu kao granicu, ali jest
77
78
79
80
81
Z. Frop, Hrvati!, u: Drina, Madrid, 1963, br. 2, 18.

Z. Frop, Hrvati!, u: Drina, Madrid, 1963, br. 2, 18.
A. P., Drina, u: Drina, Madrid, 1962, 7-9, 64.
Lj. Rai, Vjekoslavu Luburiu Guslarska pjesma, u: Drina (bez god. i mj. izdanja), 7576.
A. Ili, Pjesme Antinih momaka, u: Drina, Europa, god. 5, 1955, br. 1-3, 3; Isti, Neznani
junaci, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 3-5, 1.
129
Ivo Goldstein
da granica NDH prema Maarskoj nije nikada bila na Muri, ve junije, na
Dravi, a da je veinu otoka anektirala Italija.
Osim Ilia, amneziju to se tie granica NDH pokazuju i drugi autori,
primjerice, M. Prpi iz Belgije: slobodno e uboriti Drina, sluat apat Dunav, Drave, Rae82, jer je Raa u vrijeme NDH bila duboko u talijanskom
teritoriju.
I Prpi i Ili djeluju anakrono, jer, spominju granice na Muri i na Rai
koje je tadanja socijalistika - narodna republika Hrvatska i dosegla i prela.
Mura je u svome posljednjem dijelu, prije utoka u Dravu, posve u hrvatskom
teritoriju, a Raa u cijelosti tee hrvatskim podrujem.
Miljenko Barbari posveuje Drini krau pjesmu: obale Tvoje naputene
ute ... Vratit emo se opet, Drino, granico vjenog hrvatstva. Osim elje za
povratkom i obnovom drave, Barbari (mogue da se radi o pseudonimu, kao
i kod dobroga dijela suradnika Drine) spominje opustjele minarete koji se
biele i bdiju u tami te posebno istie da e Drina uti borbeni poklik naeg
nedjeljivog bratstva - dakle, bratstva Hrvata i Muslimana te da se neemo
dieliti po vjeri, nego po vrsti oruja.83
Suradnik Drine koji ivi u Siriji i koji sebe predstavlja kao hrvatskoga
vojnika koji ostaje u Siriji pie o povratku na Drinu i bratstvu katolika i muslimana: Muslimanski sviet nee zaboraviti sudbine jednog milijuna hrvatskih muslimana i ako milostivi Allah dade i opet e se kao i nekada na Drini
vijati ponosni hrvatski barjak.84
Izvjesni Tomi u kratkoj prii Krik Drine toboe razgovara s rijekom
koja mu kae: uj me prokletnie u crnoj ubari i ti u crvenoj ajkai, ja sam
Drina majke Bosne ja sam Drina, koja budi i zapovjeda: bjei dumanine s
moga praga, jer sinovi moje gore ustadoe da te dotuku.85
82
83
84
85
M. Prpi, Zakletva otcu, u: Drina, Europa, god. 5, 1955, br. 1-3, 126.
M. Barbari, Drini, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 1-2, 104.
Iz pisma hrvatskog vojnika, koji ostaje u Siriji, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 6-9,
281.
Tomi, Krik Drine, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 1-2, 72-73.
130

Mitoloki, na Drini se bije borba za slobodu Hrvatske, jer Drina umom
nareuje autoru: Bori se sine za moju slobodu! 86 Na Drini su gorui stupovi
slobode.87 Pjesma nazvana Ustaka koranica u istom broju Drine pjeva:
Ustaka se vojska die
za slobodu vodit rat,
dok ne stigne sve do Drine
nit e klonut, nit e stat
stat. 88
U Viegradu na Drini je smrti ili ivota mea, tvrdi Ilija Juri.89
Posebno se naglaava kako su u porjeju etnici i partizani poinili brojne
zloine, pa je stoga Drina krvava.90 Vrlo je karakteristino da je u Beogradu
1983. godine, u doba narastanja srpskog nacionalistikog pokreta, objavljen
roman Momira Krsmanovia Tee krvava Drina.91 Radi se o najobuhvatnijem
delu o stradanju oveka i naroda, o klanici iji krvavi prsti nam i danas, kad o
tome moramo da utimo, pozleuju jo nezarasle rane, potom se po prvi puta
svjedoi i o nigde opisanom stanju s jatacima i etnicima nakon rata.92
I u mnogim drugim pjesmama, na razne druge teme, Drina se spominje
vrlo esto Andrija Ili i Ilija Juri posveuju pjesme Juri Francetiu: Legije
asti poveo je na Drinu i podigao snane barikade, Granicu ivota, slobode
i asti ... ti si ukleso i reko: ona je na Drini!93
O Drini se piu i prozni radovi, ali su i oni poput pjesama u knjievnom
smislu tanki i slabani s nimalo prikrivenom politikom porukom. Prozirno
jednostrana karakterizacija likova samo jedna od slabosti. Ilija Juri u kra86
87
88
89
90
91
92
93
Tomi, Krik Drine, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 1-2, 73.
Hrvatskoj, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 3-5, 50.
Ustaka koranica, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 1-2, 71.
I. Juri, U obkoljenom Viegradu, u: Drina, Madrid, 1961, br. 10-12, 12.
Hrvatskoj, u: Drina, Europa, god. 4, 1954, br. 3-5, 51.
M. Krsmanovi, Tee krvava Drina, I-IV, Beograd 1983-1987
1983-1987.
R. Smiljani i B. ekler, ovitak, u: M. Krsmanovi, Tee krvava Drina, IV, Beograd
1987
1987.
A. Ili, Gorostas bez mane i straha, u: Drina, Europa, god. 5, 1955, br. 4-7, 7; I. Juri, na
i. mj., 13.
131
Ivo Goldstein
tkoj prii Drina zove (po njoj je i cijela zbirka dobila ime) tematizira ljubav
izvjesnog Muje prema Drini (Mujo i Drina svoji, ko brat i sestra, konano
Drina, njegova Drina! enja tolikih bezsanih oiju).94 Roman Graciana
Raspudia Djevojka Drina pie roman o hrvatskoj nevinosti i hrvatskoj snazi, o emu ve govori i sam naslov djevojka je pojam nevinosti, a Drina pojam snage. Radnja je smjetena u Hercegovinu odmah po svretku Drugoga
svjetskoga rata. Govori se o kriarima, a Drina je kao pojava duom i tielom
tajanstvena glavna zapovjednica kriarskih junaka.95
Prema kraju ezdesetih, u posljednjim goditima Drine, od otprilike
1963.-5., pa sve do onog posljednjeg iz 1968. vidljiv je pomak od prigodniarstva i fanatizma pomijeanog s idealizmom prvih godina prema estokom
antikomunizmu i sve informativnijim lancima o drugim temama. Tekstova
o Bosni i Hercegovini gotovo da i nema gotovo kao iznimka djeluje fotografija hrvatskog Sarajeva ispod koje stoji potpis: Okuplja oko sebe ponosnu Bosnu i Hercegovinu. Donosi se i fotografija steaka, a ispod nje je
potpisano da je Hercegovina bogato nalazite starih steaka koji su svjedoci
bogate hrvatske prolosti.96 Pie se o hrvatstvu Boke Kotorske, odnosno
cijeli broj Drine posveuje se toj temi,97 prenose pjesme Augusta enoe,98 ak
i Vladimira Nazora.99 Granica na Drini gotovo da se vie i ne spominje. ini
se da je to rezultat i promjena kojima se i urednitvo Drine prilagoava: muslimanska nacija u Bosni i Hercegovini stjee samosvijest i svakim se popisom
broj Muslimana znaajno poveava. Rigidni nacionalni koncept o hrvatskom
nacionalnom korpusu u kojem postoje dvije vjere i kojem je Drina prirodna
granica, vie jednostavno u stvarnosti ne nalazi podlogu. Pa ipak, on je i dalje
ivio u dijelu desnice i kod nekih katolika i kod nekih muslimana koji se u
naelu izjanjavaju kao Hrvati.
94
95
96
97
98
99
I. Juri, Drina zove, Izdanje Uzdanica, Sydney 1968, 1, 3.

L. Raspudi, Djevojka Drina, Madrid 1951, II.
Drina, Madrid 1968, br. 1-2, 263, 279.
Vidi, primjerice, Drina, Madrid, god. 15, 1965, br. 1-2, 6-240.
Drina, Madrid, god. 15, 1965, br. 1-2, 38-39.
132

Drinina knjinica u Madridu izdala je do kraja ezdesetih tridesetak
knjiga memoaristike, povijesne publicistike, beletristike i vojne problematike.
Radi se o nizu prosjenih ili ak ispodprosjenih tekstova kojima injenica da
autori ive u emigraciji daje dokumentaristiku vrijednost.100
U svojim radovima Vjekoslav Perica esto naglaava da svaki mit ima i svoj
kontra-mit.101
Tako i ustaki mit o Drini, stvoren u meuratnom razdoblju, potom jo vie
u ratu i ponajvie u porau, ima svoj pandan. Naime, dvjema rijekama je u Titovoj
Jugoslaviji, napose u svim onim krugovima koji su se eljeli prikazati kao vjerni
promicatelji titoizma kao ideologije i prakse, dano posebno mjesto. Radi se
o Neretvi i Sutjesci, odnosno, o borbama koje su voene tijekom operacija
koje su se u partizanskoj historiografiji i titoistikoj masovnoj kulturi nazivale
etvrtom i Petom neprijateljskom ofenzivom. Na taj nain Neretva i Sutjeska
simboliziraju velike partizanske pobjede i epove, a Drina bi mu svojevrsnim
kontra-mitom trebala simbolizirati ustake.
Bitka na Neretvi, koja se odigrala u oujku 1943. godine, je sve do nestanka socijalistikog sustava i Jugoslavije bila poznata po tobonjoj velikoj
ratnoj varki Josipa Broza Tita - po ruenju svih mostova na Neretvi. To se
objanjavalo time da je Tito htio neprijatelja zavarati, odnosno pokazati im
kako ne namjerava prijei na lijevu obalu rijeke. Zapravo, bio je to potez oajnika koji se bojao napada jakih etnikih formacija to su bile stacionirane na
lijevoj obali rijeke dok on pokuava sprijeiti napredovanje Nijemaca i njihovih
saveznika na desnoj obali.102
Na Sutjesci u svibnju-lipnju 1943. godine odigravale su se teke borbe koje
je vodilo est opkoljenih divizija Narodnooslobodilake vojske (meu kojima
i dvije hrvatske), s ukupno neto vie od 20.000 boraca. Bila je to po estini
najvea i najtea bitka Narodnooslobodilakog rata. Partizani s Titom na elu
i ovaj su se puta izvukli iz obrua (preko rijeke Sutjeske i planine Zelengore),
ali uz gubitke kakve nikad prije ni poslije nisu imali: to mrtvih, to ranjenih,
100
101
102
Vidi, npr., M. Dabo-Perani, Hrvatska za narodnih vladara, Valencia 1969; M. Mikac,

Film u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, Madrid 1971.
V. Perica, Balkan Idols, Religion and Nationalism in Balkan States, Oxford University
Press, Oxford 2002.
M. ilas, Wartime, Harcourt Brace Jovanovich, New York 1977, 224.
133
Ivo Goldstein
izgubili su oko dvije treine tamonjeg sastava, blizu 15.000 boraca. Nosivi
temelj mitologizacije bila je partizanska pjesma o tada ve legendarnom komandantu Savi Kovaeviu i njegovoj junakoj borbi i pogibiji na samoj obali
Sutjeske. Pjesma poinje stihovima kraj Sutjeske hladne vode barjak asti i
slobode. Pjesma karakteristina po zbornom ponavljanju stihova koje pjeva
voa, posve nalik na guslarsku pjesmu, postala je praktiki od zavretka Drugog svjetskog rata bitan element titoizma u njegovu prezentiranju u masovnoj
kulturi.
uro Kladarin je u nizu knjiga, od Sloma etvrte i pete okupatorsko-kvislinke ofanzive, izdane 1954. pa do 1968. kada objavljuje drugo izdanje knjige
Bitka na Sutjesci, izmeu redaka sve vie objanjavao da je slavljena i opjevana
bitka na Sutjesci zapravo bila vojni poraz.103
Kasnih ezdesetih, kada je jaala gradska kultura, a epski titoizam ve bio
na zalasku, bitke na Neretvi i Sutjesci prebaene su na filmsko platno Bitku
na Neretvi 1969. reirao je Veljko Bulaji, film o Sutjesci etiri godine kasnije
Stipe Deli. Kako se radilo o vrlo dobrim filmovima, posebice je to bio Bulajiev koji je bio jedan od najprodavaniijh jugoslavenskih filmova u svijetu i kandidat za Oscara, oba su mita na taj nain produila ivot u masovnoj kulturi.
Dobitnik Nobelove nagrade Ivo Andri (1892.-1975.) u ranoj je fazi
stvaralatva pripadao hrvatskoj, u kasnijoj fazi srpskoj knjievnosti, a gotovo je iskljuivo bio tematski vezan za bosanskohercegovaki prostor u doba
osmanske vlasti. Tijekom etiri ratne godine, dok su se objema zaraenim
stranama stvarali mitovi o bosanskohercegovakim rijekama, pisao je neke
od svojih najpoznatijih djela: Travniku hroniku, Gospoicu i Na Drini uprija.
Ovaj posljednji roman u naslovu ima most preko Drine u Viegradu. Taj most
u Andrievoj knjievnoj fikciji jest simboliki stup oko kojeg se lome sudbine.
Andri, ini mi se, ne govori o mostu na nain da on spaja ili razdvaja svjetove; Andri se ne bavi sukobima, on pokuava sintetizirati znakove i znaenja
prolosti. Dakle, Andrievo djelo teko moe korespondirati s politiko-ideolokim mitologiziranjem toga doba, ali stvara jedan osebujan svijet, ve samim naslovom: Na Drini uprija posve drugaije zvui od uprija na Drini ili,
103
. Kladarin, Slom etvrte i pete okupatorsko-kvislinke ofanzive, I. izd. Zagreb 1954; II.
izd. 1956; . Kladarin, Bitka na Sutjesci, I. izd. Beograd 1959; II. izd. Zagreb 1968.
134

gotovo blasfemino, Most na Drini, to je, ini se, jedina osnova za prijevode
na strane jezike.
Granica na Drini se kao pojam u javnoj komunikaciji opet afirmira devedesetih godina 20. stoljea, ali u posve drugaijoj situaciji. Propagiraju ga
batinici ideja iz pedesetih i ezdesetih godina, koji to sada mogu slobodno
initi i u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini.
U Bosni i Hercegovini poetkom devedesetih ta se ideja transformirala u
zagovaranje saveza Hrvata s Bonjacima i borbu za cjelovitu BiH. U hrvatskoj
javnosti i meu Hrvatima u BiH ona se sve manje ula otkako se od 1991.
sve vie afirmirala ideja, iji je glavni nositelj bio hrvatski predsjednik Franjo
Tuman, o tome kako je Bosna i Hercegovini umjetna tvorevina koju valja
podijeliti sa Srbijom, a veinske hrvatske krajeve pripojiti Hrvatskoj.
Karizmatski nosioci ideje o integralnoj BiH i savezu s Bonjacima bili su
Ludvig Pavlovi, jedini preivjeli lan bugojanske skupine iz 1972. godine,104
koji je 1991. puten iz zatvora te general tada stvorenih Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) Bla Kraljevi, inae povratnik iz emigracije. Pavlovi je u
Hercegovini imao status muenika za hrvatsku stvar. Ubijen je u prvim danima rata u BiH snajperskim metkom u blizini Ljubukoga, a slubeno objanjenje je bilo da su ga ubili Srbi. Kraljevi je poeo organizirati obranu Bosne
i Hercegovine kada je poela agresija JNA i Karadievih Srba, primivi u
svoje redove vie tisua Bonjaka. Zajedno s pratiocima ubijen je u kolovozu
1992. u zasjedi Hrvatskog vijea obrane (HVO), a nikada nije razjanjeno tko
je dao naredbu da se to uini.
Bez obzira to je ideju o integralnoj BiH i savezu s Bonjacima hrvatska
politika odbacila, Drina kao mitologem i dalje ivi u desniarskim krugovima. Radi li se o nostalgiji, bolje reeno ustaonostalgiji, nemogunosti da se
104
Radi se o skupini od 19 dobro naoruanih lanova Hrvatskog revolucionarnog bratstva sa

sjeditem u Salzburgu koja je u ljeto 1972. ilegalno ula iz Austrije u Jugoslaviju. Veina
je bila podrijetlom iz Bosne i Hercegovine i, doavi u srednju Bosnu, na planinu Raduu
kod Bugojna, namjeravali su podii ustanak na temelju pogrene procjene da su tamonji
Hrvati (i Muslimani) toliko nezadovoljni da e im se masovno pridruiti. Nikoga nisu
pridobili, a u potjeri koju je JNA vodila po bosansko-hercegovakim planinama i Dalmatinskoj zagori sudjelovalo je oko 18.000 vojnika i policajaca. Dio grupe je ubijen u
akciji, dio je pohvatan, pa su potom svi osueni na smrt osim najmlaega, 19-godinjega
Ludviga Pavlovia.
135
Ivo Goldstein
izie iz okova jedne rigidne, posve nerealne politike, ili emu drugom, teko
je rei. Od granice na Drini u Hrvatskoj je u drugoj polovini devedesetih
mnogo popularniji bio drugi mitologem, onaj o sukobu civilizacija koji je
promovirala svjetski poznata knjiga Samuela Huntingtona Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka (e Clash of Civilizations and the Remaking of
World Order).105 Huntington je spominjao hrvatsko-bonjaki sukob u Bosni
i Hercegovini kao primjer sukoba civilizacija. Stoga su desniarski orijentirani krugovi u Hrvatskoj, ukljuujui i samog predsjednika Franju Tumana,
spremno prihvatili Huntingtonovu tezu i podravajui je, razvili 1997. u javnosti vrlo intenzivnu diskusiju.106
Granica na Drini ipak se s vremena na vrijeme spominje u javnosti.
Navest u samo dva primjera:
Anto Bakovi opisao je u knjizi Drinske muenice ubojstvo pet katolikih
redovnica u njegovu rodnom Goradu (gradiu na Drini) koje su u prosincu
1941. poinili etnici. Radi se u osnovi o vrlo skrupulozno pisanom tekstu.
Vjerojatno jer asocira na Drinu i stoga to vrlo detaljno opisuje taj zloin,
knjiga je u jedva godinu dana tiskana, po autorovim tvrdnjama, u tri izdanja i
14.000 primjeraka, to je za hrvatske i bosanskohercegovake prilike iznimno
mnogo.107 Knjiga je distribuirana uz pomo Hrvatske demokratske zajednice,
paradravnih institucija te raznih predstavnika crkve u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini.
Mitsko i legendarno znaenje Drine tematizira devedesetih godina Mario
Mimica u zbirci lanaka, polemika, studija Drina nije kriva u izdanju splitskog
ogranka Matice Hrvatske.108 Taj je Matiin ogranak ve due vremena poznat
kao izrazito desne orijentacije, u svakom sluaju kao desniji od sredinjice u
Zagrebu i drugih ogranaka diljem Hrvatske. Mimica se bavi vrlo razliitim
temama tipinima za desniarsku publicistiku. Za Drinu tvrdi da u svijetu
nema takve rijeke, na rubu svijeta, odnosno izmeu svjetova; granica stara
105
106
107
108
S. Huntington, Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Zagreb 1997; S. Huntington, e Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, New York 1996.
O tome A. Milardovi u predgovoru hrvatskog izdanja Huntingtonove knjige, op. cit.,
25-28.
A. Bakovi, Drinske muenice, tree izdanje, Zagreb 1991.
M. Mimica, Drina nije kriva (lanci, polemike, studije), Split 1997.
136

vie tisuljea, granica civilizacija, vjera, naroda, mentaliteta, svjetonazora,
drutvenih sustava.109
Hrvatska politika u BiH u devedesetima i nain na koji se ona reflektira u
stvaranju i odravanju mitova tema je koja prelazi opseg ovoga rada.
Nakon izbora 3. sijenja 2000. u Hrvatskoj i protokom poratnih godina
u hrvatskoj se javnosti tema granice na Drini vie ne spominje, ali nema
sumnje da ona ivi i dalje u krugovima radikalne hrvatske desnice.
109
Mimica, op. cit. 6.
137
Damir Agii
BOSNA JE NAA!
MITOVI I STEREOTIPI O DRAVNOSTI, NACIONALNOM
I VJERSKOM IDENTITETU TE PRIPADNOSTI BOSNE
U NOVIJIM UDBENICIMA POVIJESTI
Vanost udbenika u izvoenju nastave povijesti gotovo je posvuda u
svijetu vrlo velika. Istraivanja provedena u nekim tranzicijskim zemljama
pokazuju da je udbenik na prvom mjestu od svih didaktiko-metodikih
sredstava koja stoje na raspolaganju nastavnicima. U tranzicijskim je zemljama znaenje udbenika u nastavnom procesu tim vee jer je udbenik shvaen
kao katalog znanja i esto jedina ispravna interpretacija povijesti, odnosno
jer se pretpostavlja da su u njemu sadrane povijesne istine. (Na podruju
Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije sustav kolstva ak ni ne doputa nastavnicima mnogo slobode u njihovu radu niti su nastavnici spremni da se tom
slobodom slue.) Razlog zasigurno lei u tome to udbenik uenicima daje
obavijesti o povijesnim zbivanjima, procesima i osobama u strogo ureenom
i sustavnom obliku. Budui da su te obavijesti - zbog ogranienosti prostora
(koji autor ima za pisanje udbenika) i vremena (koje ima nastavnik za svoje
izlaganje) kao i zbog dobi uenika te njihovih perceptivnih i intelektualnih
sposobnost - najee pojednostavljene ili ak vrlo pojednostavljene, udbenici
su vrlo pogodan medij za stvaranje mitske slike prolosti te irenje mitova i
mitske svijesti.
Bosna i Hercegovina poseban je i vrlo zanimljiv sluaj. Naseljavaju je tri
konstitutivna naroda - Bonjaci, Hrvati i Srbi. Na njezinu je teritoriju doneHistorijski mitovi na Balkanu
139
Damir Agii
davno voen rat, a trenutna situacija takoer daje razloga za analizu kolskih
udbenika povijesti pomou kojih se mogu graditi i uvrivati ili pak ukidati povijesni mitovi i stereotipi. Pitanje dravnosti te nacionalnog i vjerskog
identiteta narod Bosne i Hercegovine vrlo je osjetljivo politiko, ali i historiografsko pitanje. O tome su napisane brojne knjige i znanstveni lanci, napose
u posljednjem desetljeu. Ovdje neu analizirati politoloke ili historiografske
aspekte tog problema nego u analizirati kako je u udbenicima povijesti za
esti i sedmi razred osnovne kole u tri drave nastale raspadom SFRJ: u samoj Bosni i Hercegovini (tonije u bonjakom dijelu Federacije Bosne i Hercegovine), u Republici Hrvatskoj i u Saveznoj Republici Jugoslaviji (tonije
Republici Srbiji) prikazana bosanska povijest te koji se mitovi i stereotipi i na
koji nain u tim udbenicima pojavljuju. U odreenom smislu ovo je i analiza
onoga to uenici triju naroda u Bosni i Hercegovini ue o svojoj domovini i o
susjedima s obzirom da su se udbenici iz Hrvatske koristili (i jo se koriste!)
u dijelovima Federacije Bosne i Hercegovine gdje je veinsko stanovnitvo hrvatsko, kao i to su u Republici Srpskoj koristili i koriste udbenike iz Srbije.
Jedna je povjesniarka iz Beograda tim povodom svojedobno napisala kako
je koritenjem razliitih udbenika Bosna krenula ne samo putem podele
teritorije nego i podele istorijske svesti. (Stojanovi, str. 32) U analizu sam
uzeo udbenike za esti i sedmi razred jer se u njima obrauje srednjovjekovna
i novovjekovna povijest Bosne (do 19. stoljea), a to je razdoblje zanimljivo s
obzirom na problematiku srednjovjekovne dravnosti, pitanje dolaska osmanske vlasti i islamizacije te, napokon, nacionalnog buenja i postanka nacija u
Bosni i Hercegovini.
Polazna je pretpostavka da je prikaz povijesne zbilje, a napose njezina
interpretacija, u sva tri sluaja razliit, esto i posve suprotan. Udbenici nude
obilje materijala za provoenje analize. Pozornost sam posvetio istraivanju
kako funkcionira formula Bosna je naa preko nekoliko elemenata: kako
je prikazan problem dravnosti Bosne u srednjem vijeku, kako je predoen
problem vjerskih odnosa te to se u udbenicima pie o etnikoj pripadnosti
stanovnitva. Takoer, analizirao sam neke primjere povijesnih junaka i antijunaka u razliitim udbenicima.
U ovome je tekstu analizirano pet udbenika iz Republike Hrvatske, dva
udbenika iz Bosne i Hercegovine i tri iz SR Jugoslavije (Srbije). Razlog je
tomu taj to su u Hrvatskoj od 1996. godine u uporabu uvedeni usporedni
140
Bosna je naa! Mitovi i stereotipi ...

udbenici, dok u ostale dvije drave do danas nema pluraliteta u udbenikoj
literaturi. S obzirom da se u Srbiji periodizacija u udbenicima ne poklapa u
potpunosti s periodizacijom u hrvatskim i bonjakim udbenicima, analizirao sam i dio srpskog udbenika za osmi razred u kojem se govori o zbivanjima do Prvoga svjetskog rata. Analizirao sam udbenike koji su bili u uporabi
izmeu 1996. i 2000. godine. U meuvremenu su se u Hrvatskoj pojavili jo
neki udbenici. Analiza tih udbenika dala bi zasigurno neto drugaije rezultate. No, valja imati na umu da se u dijelovima Bosne i Hercegovine gdje
je veinsko stanovnitvo hrvatsko uvelike koriste upravo neki od analiziranih
starih udbenika iz Hrvatske.
Uvodno treba takoer napomenuti kako je udbenik sloeno djelo u kojem
autor nije jedina osoba koja je zasluna za uspjeh ili pak odgovorna za eventualne promaaje. Udbenik se u sve tri zemlje pie na temelju strogo definiranog nastavnog plana i programa, pa su autori ve time uvelike ogranieni u
slobodi pisanja - moraju se drati tema koje propisuje taj plan. S druge strane,
znaajna je uloga recenzenata, napose super-recenzenata, koji u neodovoljno
razvijenim demokratskim drutvima, kakva su u drugoj polovici devedesetih
bila drutva ovih postjugoslavenskih drava, ponekad mogu zaustaviti ili u
potpunosti sprijeiti objavljivanje nekog udbenika. U Hrvatskoj je takvih
sluajeva bilo i o njima su se vodile javne polemike u novinama te strunim
i znanstvenim asopisima. To se nije uope ili se u najboljem sluaju samo
djelomice odrazilo na pitanje slubenog odobravanja udbenika. Nadalje, u
pripremi udbenika postoje i razliita druga ogranienja - primjerice, grafika
i tehnika ogranienja koja su esto u vezi s opim gospodarskim stanjem
u drutvu. Nisu zanemariva ni ogranienja koja nameu uitelji/profesori sa
svojim nainom rada i spremnou na prihvaanje novih metodikih pristupa,
kao ni ogranienja to ih mogu nametati roditelji ili sami uenici, primjerice
cijene udbenika.
Prvi spomeni Bosne
Pojam Bosna u bonjakom se udbeniku za esti razred autora Enesa
Pelidije i Fahrudina Isakovia prvi put spominje u sklopu cjeline Balkanski
narodi u ranom feudalizmu (str. 29-45). U tekstu Prvi podaci o srednjovjekoHistorijski mitovi na Balkanu
141
Damir Agii
vnoj Bosni (str. 34-36) donosi se karta irenje bosanske drave (str. 35, a ista
se karta ponavlja jo jednom). Karta je dana bez legende, a pokazano je irenje
Bosne u etiri faze. Autori navode da prve konkretnije vijesti o Bosni daje
bizantski car Konstantin Porfirogenet u 10. stoljeu: Ve u to vrijeme junoslavenska plemena (potcrtao D. Ag.) koja su naselila dananje prostore Bosne i Hercegovine pored svoje prihvaaju i bizantijsku kulturu te kranstvo.
Takoer, navodi se da su nad ranofeudalnom Bosnom kratko vrijeme vladali
susjedi - srpska drava, potom od druge polovice 10. stoljea Hrvatska, kratko
car Samuilo, od 1018. Bizantsko Carstvo, te potom Zeta (Duklja): Tek od
XII stoljea rano feudalna Bosna politiki se osamostaljuje. Autori takoer
naglaavaju da se Bosna kao samostalna drava formirala kasno, a ugroavali
su je Bizant i Ugarska. (str. 36)
U srpskom udbeniku za esti razred autora Rade Mihaljia postoje cjeline o europskoj/svjetskoj povijesti i o Srbima (ili srpskom narodu) i junim
Slavenima i susjednim narodima. U lekciji Srbi od VII do XII veka autor
govori, izmeu ostalog, i o osamostaljivanju Rake i Bosne od vlasti dukljanskog kralja Bodina: Bosna je dugo bila poznata samo kao geografski pojam,
oblast u okvirima Srbije. Tokom ranog srednjeg veka Bosna se nalazila u sastavu okolnih junoslovenskih drava. (str. 34) Mihalji ne navodi koje je
stanovnitvo naseljavalo Bosnu u tom razdoblju.
U uvodu cjeline Srpski narod i njegovi susedi u poznom srednjem veku autor
napominje da se na Bosnu postupno irio ugarski utjecaj te da su ugarski
kraljevi smatrali Bosnu posebnim vojvodstvom ugarske drave. (str. 53)
Opirnije o srednjovjekovnoj Bosni aci u Srbiji ue iz teksta Postanak i razvoj bosanske drave. (str. 73-77) Autor udbenika govori da je pojam Bosna
prvotno oznaavao samo geografski pojam uz gornji tok istoimene rijeke. Ime
Bosna poelo se iriti istovremeno s postankom i razvitkom bosanske drave.
Stjee se dojam kako je ovdje ta injenica namjerno prenaglaena - kao da se i
drugdje esto nije dogaalo na slian ili identian nain, ne samo u dravama
jugoistone Europe nego i ire. Moe se pretpostaviti da takva konstatacija za
cilj ima slabljenje ili ak osporavanje bosanske dravnosti. Isprva je podruje
Bosne bilo u sastavu Srbije, pa Samuilove drave i napokon Duklje (Zete).
Autor ne spominje da je Bosna bila pod vlau hrvatskog vladara, to se u
bonjakom i hrvatskim udbenicima jasno istie.
142

Frane Sabali, autor jednog od hrvatskih udbenika, takoer spominje
Konstantina Porfirogeneta, poloaj Bosne, ali nita ne govori o tome tko ju je
naseljavao u najstarije doba. Inae, ovaj je udbenik na snazi bio samo jednu
kolsku godinu. Paradigmatian je primjer nametanja udbenika - koji nema
strunih, metodikih i drugih kvaliteta - politikim diktatom.
Ivo Makek, drugi autor hrvatskog udbenika, temeljito je preuredio svoj
udbenik iz polovice osamdesetih godina (u suautorstvu s Josipom Adamekom). Izbacio je brojne dobre elemente iz tog udbenika, a velik dio onog to
je dodao nije utemeljeno na povijesnim spoznajama i izravno slui u svrhu
dokazivanja hrvatskog karaktera srednjovjekovne bosanske drave te Bosne
i Hercegovine openito. Makek ne spominje izrijekom ime bizantskog cara,
nego navodi da je na svjetlo povijesti izala u bizantskom zapisu iz 10. stoljea kao zemljica Bosna.
Niti u udbeniku Nevena Budaka i Vladimira Posavca nema mnogo detaljnijih podataka o prvim zapisima o Bosni. Ovaj je udbenik vrlo teko doao
u kolske klupe. Dvije ga je godine ministrica prosvjete Republike Hrvatske
odbijala potvrditi kao kolsku knjigu unato brojnim pozitivnim recenzijama
znanstvenika i nastavnika iz kolske prakse. Na kraju ipak nije mogla izdrati
javni pritisak i udbenik se naao u rukama uenika.
Inae, u hrvatskim se udbenicima za esti razred o povijesti Bosne ui u
sklopu nastavnih cjelina o hrvatskoj povijesti - na kraju tih cjelina. U sedmom
se razredu povijest susjedne drave ui u sklopu cjeline o susjednim narodima (tzv. Alpski i balkanski prostor u prvoj polovici 19. stoljea), odnosno u
sklopu cjeline o hrvatskoj povijesti u drugoj polovici 19. stoljea! Ova nedosljednost proizlazi iz nastavnog plana i programa koji je pun anakronizama i
promaaja u strunom, znanstvenom i metodikom pogledu.
O etnikom sastavu
bosansko-hercegovakog stanovnitva
Etniki sastav stanovnitva u prolosti jedan je od najbitnijih dokaza u
prilog tezi kako je Bosna naa. Nije sporno da Bosnu i Hercegovinu danas
naseljavaju pripadnici triju konstitutivnih naroda - Bonjaka, Hrvata i Srba.
No, nacionalna svijest razvila se kod pripadnika ovih naroda tek u drugoj poHistorijski mitovi na Balkanu
143
Damir Agii
lovici 19., odnosno 20. stoljea. Jedan od bitnih elemenata u nacionalistikom
dokazivanju prava na Bosnu jest tvrdnja da su i ranije (od samog poetka)
u Bosni i Hercegovini ivjeli pripadnici vlastite nacije. Tako su za bonjake
zastupnike takvih teza stanovnici Bosne u srednjem vijeku izravni preci dananjih Bonjaka (dobri Bonjani), za Hrvate su to iskljuivo (ili u najveem
postotku) katolici, dok Srbi govore o junoslavenskim narodima ili naim
narodima te o pravoslavnima. Bonjacima je dosta stalo do afirmacije posebnosti Crkve bosanske (iji su pripadnici po takvim objanjenjima mahom
preli na islam).
Bonjaki autori udbenika na samom poetku navode tko su sve juni
Slaveni: Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci, Makedonci, Bugari i Bonjaci
(dobri Bonjani). (str. 9) Ve sam napomenuo da su ovi autori istaknuli
kako su podruje Bosne naselila junoslavenska plemena bez poblieg odreenja koja su to plemena bila. Ni oni niti ostali autori poblie ne odreuju
etniki sastav ranosrednjovjekovne Bosne, jedino Makek i Sabali u Bosni
vide iskljuivo ili skoro iskljuivo hrvatsko stanovnitvo. Makek u svome
udbeniku posve izravno pie da su Bosnu u samim poecima njezina postanka naseljavali Hrvati. Vjerski element nije mu bio dovoljan, pa je posegnuo i
za jezinim argumentima, inae popularnim u ideologiji nacionalizama na
jugoistonoeuropskom podruju. Makekova je argumentacija sljedea: Srednjovjekovni bosanski zapisi u kamenu i na listinama pisani su ikavicom,
kojom govore i piu samo Hrvati. U Bosni su dakle ivjeli Hrvati. I ban je
bio Hrvat. (str. 67) Valja ovdje napomenuti kako je prikaz povijesti Bosne
u starom Makekovu udbeniku iz 1985. godine posve drugaiji. Tamo nema
nikakvih neznanstvenih intervencija poput gore navedenih tvrdnji. Navodi
se kako je Bosna isprva bila pod vlau srpskog kneza aslava, potom pod
hrvatskim kraljevima i napokon pod vladarima Zete, a na poetku 12. stoljea osamostalila se. (Makek-Adamek, str. 120) Ova usporedba ide u prilog
potvrdi teze da je Ivo Makek u svome novom udbeniku uvelike stajao pod
utjecajem neznanstvenih ideologizacija u hrvatskoj historiografiji posljednjeg
desetljea 20. stoljea.
Makekovim tvrdnjama u novom udbeniku pribliava se Frane Sabali
tvrdnjom da je Bosna u srednjem vijeku do dolaska Turaka kulturno i civilizacijski pripadala Zapadu. U njoj je, pie Sabali, bilo oko 85% katolika. S
obzirom na raireno vrlo pojednostavljeno shvaanje o izjednaavanju katolika
144

i Hrvata u Bosni, autorova je nakana vjerojatno bila uvjeriti uenike kako je
Bosna povijesno stara hrvatska zemlja. Istina, izrijekom to ne pie, ali nije
daleko od intencija koje je izraavala Agneza Szabo, autorica nastavnog plana
i programa u Republici Hrvatskoj.
O razliitim mjerilima to je to etnika raznolikost svjedoi sljedea
tvrdnja autora srpskog udbenika: Za razliku o Duanovog carstva, koje je
bilo etniki raznorodno, u Bosni su iveli samo Juni Sloveni. (str. 75) Mora
da je autor na umu imao kako su Srpsko Carstvo, osim Srba i drugih junih
Slavena, nastanjivali jo Grci i Albanci. No, zaboravio je da su juni Slaveni
takoer meusobno raznorodni. Ovdje je autor oito upao u zamku poistovjeivanja zajednike prolosti i sudbine jugoslavenskih (junoslavenskih)
naroda, to je bio est sluaj u srpskoj historiografiji. Ne treba zaboravljati da
su sve do 1918. godine, unato nekim zajednikim elementima, juni Slaveni
imali - ak i kada su se nalazili u sklopu istih imperija - vrlo razliit povijesni
razvoj.
U udbenicima se malo pozornosti posveuje fenomenu postanka nacija.
Autorima su mnogo milija pojednostavljena tumaenja, napose jer se njima
mnogo lake moe stvoriti mitska dimenzija. Evo jo jednog primjera kako se
u udbeniku manipulira povijesnim dogaajem u svrhu odreene ideologizacije. Godine 1737. vodio se jedan od brojnih austro-osmanskih ratova. U bitki
kod Banja Luke austrijska je vojska doivjela poraz. Grad su branili iskljuivo
lokalni stanovnici islamske vjerosipovijesti, bez pomoi osmanske armije iz
unutranjosti Carstva. Jedina osoba koja nije bila podrijetlom iz Bosne bio je
vezir Ali-paa Hekim-Oglu. Dok se u hrvatskim i srpskim udbenicima za
osnovnu kolu niti taj dogaaj niti beglerbeg Bosne uope ne spominju, u bonjakom se udbeniku istie znaenje vezira Ali-pae, a navedena je doslovce
i sljedea tvrdnja: Bojem pod Banja Lukom 1737. g. Bosanski muslimani ili
Bonjaci, roeni su kao narod ili moderna nacija. (str. 137) Cilj ove povijesno
posve neutemeljene teze jest da kod uenika (moda i nastavnika?) proizvede
osjeaj kako bonjaka nacija postoji ve jako dugo, to je jedan od vanih elemenata koji se koriste u dokazivanju prava na teritorij, posebnost i dr. injenica da proces formiranja modernih nacija zapoinje tek pola stoljea kasnije u
Francuskoj revoluciji, a u Bosni i Hercegovini tek potkraj 19. i na poetku 20.
stoljea autore udbenika nije nimalo zasmetala u formuliranju njihove teze.
145
Damir Agii
Srednjovjekovna Bosna i Hercegovina
Povijest Bosne u srednjem vijeku najopirnije je - posve prirodno - zastupljena u bonjakom udbeniku (cjelina Bosna u doba razvijenog feudalizma
- str. 65-79). U nastavnoj jedinici Drutveno raslojavanje, zaeci i nastanak
bosanske dravnosti (str. 65-66) opirno se opisuje feudalni drutveni sustav u Bosni te njezin dravni ustroj. Istie se da je dravno ureenje Bosne
bilo slino drugima na Balkanu, s razlikom u pojedinim dravnim tijelima
i ovlastima sredinje vlasti. Naglaena je vanost sabora, koji je bio staleka
skuptina u ijem su radu sudjelovali samo vladar i krupna vlastela i po tome
se razlikovao od sabora susjednih zemalja.
Budui da je tijekom nedavnih ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini
bilo mnogo razliitih politikantskih osporavanja prava na postojanje bosansko-hercegovake drave, bonjaki su autori uenicima eljeli dokazati da je
Bosna jo u srednjem vijeku imala svoju dravnost, pa stoga tvrde da je trgovaki ugovor bana Kulina i Dubrovnika iz 1189. svjedoanstvo o tome kako
je Bosna imala izgraene dravne organe vlasti, pa su neki historiari ovaj
ugovor nazvali rodnim listom bosanske dravnosti. (str. 66)
Nadalje se istie da je Kulin iskoristio dinastike sukobe i vojno slabljenje
Bizanta te formalno priznao vlast ugarskog kralja i potom tvrdi: Po onome
to se zna u vrijeme njegove vladavine dolo je do pune emancipacije bosanske
drave, koja je i dalje bila u vazalnom odnosu prema Ugarskoj. To, meutim,
ne umanjuje bosansku srednjovjekovnu dravnost jer je to bio takav vazalitet
kakvi su postojali irom Evrope (str. 67) Potom se ponovno navodi znaenje ugovora s Dubrovanima i istie kako se Kulin ponaao kao gospodar
Bosne, da je bio okruen velikaima i imao dvorsku kancelariju to sve predstavlja posljednju kariku u izgradnji dravne vlasti. (str. 67)
tovie, tu su svoju dravnost i posebnost (napose vjersku) spremno branili: Meutim, kada je rimska kurija uz pomo ugarskoga kralja 1235. godine povela kriarski pohod s ciljem da se Bosna stavi pod neposrednu ugarsku
vlast, a istodobno unite pripadnici Crkve bosanske, bosanski se vladar stavio
na elo svog naroda i zemlje. [] bosanska je vojska napadau pruila veliki otpor [] No, kralj Bela IV. pokorio je polovicom 13. stoljea Bosnu i
podijelio je na manje oblasti; uskoro se izdignuo ban Prijezda, rodonaelnik
srednjovjekovne bosanske dinastije Kotromania.
146

Frane Sabali tvrdi kako se u doba bana Stjepana Kotromania Bosna
iri na hrvatske krajeve, na stare hrvatske upe - Livno, Duvno i Glamo,
takoer i krajeve oko Vrbasa i na podruje od Cetine do Neretve (str. 48), te
upuuje na zemljovid.
Rade Mihalji navodi da se Bosna u 11.-12. stoljeu nalazila izmeu
ugarskih i bizantskih utjecaja. Prema njemu, Srbija je - samim svojim postojanjem - titila Bosnu od Vizantijskog Carstva. No, u Bosni je ojaao ugarski
utjecaj - ugarski su kraljevi slali vojsku da u Bosni iskorijene vjersku herezu
(heretici su dolazili iz primorskih krajeva i iz Srbije). Uz papino odobrenje
ugarski su kraljevi organizirali kriarske pohode: Ti pohodi su se zavravali
pustoenjima naselja i spaljivanjem jeretika. Ipak, kriarski pohodi nisu iskorijenili herezu - strani uticaj nije spreio osoben unutranji razvoj bosanske
drave. (str. 73)
Mit o povijesnom prostoru ili teritoriju est je u analiziranim udbenicima. Rije je tome da su u udbenicima esti primjeri prisvajanja nekog
podruja te da se koristi svaki element koji ide u prilog tezi o povijesnom
pravu na teritorij. Mit o povijesnom prostoru i povijesnom pravu na odreeni
teritorij povezan je sa stvaranjem nacija. Pri tomu se koristi etniki i dravni
element ovisno kako u konkretnom sluaju odgovara - s ciljem dokazivanja
svojih prava na to vei teritorij. Nacionalizmi probueni potkraj 20. stoljea
u Bosni Hercegovini te na podruju bive Jugoslavije uvelike su posegnuli za
mitom o povijesnom prostoru. Na alost, takvo se stanje odrazilo i u udbenicima.
Evo kako taj mit funkcionira u bonjakom udbeniku. Autori navode da
je kralj Tvrtko I. s knezom Lazarom porazio srpskog velikaa Nikolu Altomanovia te zadobio teritorij gornjeg Podrinja i Polimlja s trgovima Prijepoljem
i Pljevljima: Tako je dio teritorije kasnijega Novopazarskog Sandaka bio
u sastavu Bosne znatno prije propasti srednjovjekovne bosanske drave,
to govori o historijskoj povezanosti tih krajeva s Bosnom. Masna su slova
otisnuta u izvornom tekstu. Inae, u ovoj knjizi teksta istaknutog pomou
masnih slova nema mnogo, a ovdje je cijela reenica oznaena tom grafikom
oznakom pomou koje se eli neto posebno vano naglasiti. Zasigurno stoga
jer su autori htjeli uporabiti ovu svoju tvrdnju u svrhu dananjih ideolokih
potreba i tvrdnji o povezanosti Sandaka s Bosnom i Hercegovinom.
147
Damir Agii
Autor srpskog udbenika Rade Mihalji takoer navodi da su Tvrtko i
Lazar zajedniki ratovali protiv Altomanovia te da su podijelili njegove teritorije od Rudnika do mora, ali - jasno - ne izvodi ovako dalekosean zakljuak. On snano istie srpsku komponentu kod kralja Tvrtka, pa mu je vanije
spomenuti da se Tvrtko, s obzirom da je postao gospodar dela srpske drave,
odluio okruniti za kralja Srba i Bosne (okrunio se u manastiru Mileevi), da
je preuzeo vladarski naslov Stefan (koji su nosili Nemanjii) kao i da je isticao svoje srodstvo s Nemanjiima, koji su izumrli s Uroem (1371.). tovie,
Tvrtko je uveo neke obiaje i titule sa srpskog dvora. Dakle, Tvrtko - a time
i njegovo povijesno naslijee - jest na. Na kraju svoga izlaganja o Tvrtku
i njegovoj povezanosti sa Srbijom Mihalji ne zaboravlja napomenuti da je
potkraj svoje vladavine Tvrtko zauzeo velik dio nekadanje hrvatske drave
- otad se nazivao kraljem Srba, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i primorja.
Zanimljivo je da hrvatski autori udbenika takoer izrijekom spominju
veze Tvrtka i Srba te njegovo vladarsko tituliranje. Izuzetak ini jedino Frane
Sabali koji napominje tek da je Tvrtko sa srpskim knezom Lazarem podijelio neka podruja srpske drave, a 1377. proglasio se kraljem. O tituliranju
kraljem Srba i Bosne nema nikakva spomena, ali autor ne zaboravlja napomenuti kako se Tvrtko 1390., nakon to je predobio (vano je uoiti da se ne
koristi glagol osvojio ili zauzeo
zauzeo) Split, ibenik i Trogir, te Klis i velike otoke
na junoj hrvatskoj obali, okrunio kraljem Hrvatske i Dalmacije. Posve zanemarivi srpsku komponentu, Sabali jasno istie hrvatsku i katoliku komponentu kod Tvrtka - sin je Jelene ubi (iz uglednog hrvatskog plemena,
str. 48), odgojen u katolikom duhu, daje podrku katolikim redovnicima
franjevcima (str. 49). Opet je na djelu poistovjeivanje katolianstva i hrvatstva.
Neven Budak i Vladimir Posavec nisu preskoili injenicu da se Tvrtko
okrunio za kralja Srba i Bosne, pa to jasno i piu, istiui da je zapravo
iskoristio rasulo Srbije i znatno proirio granice svoje drave. (str. 71) Slina
formulacija stoji i u Makekovu udbeniku. (str. 68) Dok Budak-Posavec ne
istiu vjersku pripadnost kralja Tvrtka, Makek - slino Sabaliu, ali u znatno
blaoj formi - istie da je Tvrtko bio katolik.
148

Vjerske zajednice u srednjovjekovnoj Bosni
- Crkva bosanska, Katolika i Pravoslavna crkva
Crkva bosanska specifina je pojava kranske hereze u srednjem vijeku
o kojoj je u znanstvenoj literaturi napisano mnogo tekstova. Zbog svoje posebnosti ta crkvena organizacija ima i posebno mjesto u udbenicima povijesti.
U svim se analiziranim udbenicima o pojavi i strukturi Crkve bosanske vie
ili manje opirno pie. U bonjakom joj je udbeniku posveen poseban
odlomak. Autori istiu da je Bosna kao granina zemlja izmeu Bizantije i
Ugarske bila podruje na kojem su se sukobljavale Pravoslavna i Katolika
crkva. Crkva bosanska prikazana je u pozitivnom svjetlu. Posebice je naglaena injenica da je ta crkvena organizacija bila privlana obinim ljudima
zbog svojih jednostavnih obreda, skromnosti crkvenih slubenika i netraenja
crkvenih poreza. Nakon to su opisali podrijetlo i program Crkve bosanske
autori su iznijeli i jednu krupnu primjedbu na njezin raun. ini se, dodue,
kako je ta primjedba vie namijenjena uporabi nastavnika nego uenicima koji
imaju tek dvanaest godina i teko da mogu shvatiti takav diskurs. Sporna reenica, naime, glasi: Meutim, svojim uenjem i mjestom u drutvu Crkva
bosanska nikada nije izgradila onu ideoloku stranu koja bi jae utjecala na
zbijanje redova bosanskog plemstva i koja bi doprinjela jaanju centralne vlasti
i ouvanju teritorijalne povezanosti drave, uvrujui njenu tradiciju. (str.
69)
Zanimljivo je odakle autori pojedinih udbenika izvode podrijetlo bosanskih heretika. Tako Sabali navodi da su to patareni, krivovjernici sa zapada.
Makek pie da su to bili heretici protjerani iz Dalmacije. Budak-Posavec
govore o katarima, koji su imali mnogo pristalica u junoj Francuskoj i
sjevernoj Italiji, a njihova su uenja u Bosnu prenijeli trgovci iz tih krajeva
koji su zalazili u dalmatinske luke. U hrvatskim udbenicima ne spominje
se nikakva veza s jugoistokom Europe. Drugaije je s s bonjakim i srpskim
udbenikom. U udbeniku Pelidija-Isakovi navodi se da uenje Crkve bosanske potjee iz Bugarske i Makedonije, a Mihalji tvrdi da su u Bosnu stizali patareni iz primorskih krajeva (misli na podruja istonojadranske obale)
te bogumili iz Srbije. ini se da se na temelju ovoga moe zakljuiti kako su,
barem neki autori udbenika, htjeli naglasiti da je bosanska hereza autohtona
pojava podrijetlom iz naih vlastitih krajeva.
149
Damir Agii
Posebno je poglavlje u bonjakom udbeniku posveeno takoer Katolikoj i Pravoslavnoj crkvi. Autori su naglasili kako nastojanja papa i ugarskih
kraljeva te kriarski pohodi s ciljem da se nametne vodea uloga katolike
crkve nisu - ni pored prividnih uspjeha - dali rezultata, a niti djelatnost dominikanaca na tome polju nije bila uspjena. Tek su franjevci, koji uvaavaju
postojee obiaje i nailaze na vee razumijevanje domaeg stanovnitva,
nakon dugotrajne borbe nadvladali Crkvu bosansku i doveli do prevlasti Katolike crkve.
Autori udbenika napominju da se broj pravoslavnih vjernika u Bosni poveavao zbog irenja dravnih granica, napose u Tvrtkovo doba. Pravoslavno
je sveenstvo bez veih problema obavljalo svoje dunosti: U politiku se sveenici pravoslavne crkve nisu mijeali te su na taj nain izbjegavali podozrenje
vladara i bosanskog plemstva, kao i sukob s drugim vjerskim zajednicama.
(str. 75)
injenica da se broj katolika i pravoslavnih vjernika u apsolutnim brojkama poveavao usporedno s teritorijalnim irenjem Bosne istie se i u srpskom
udbeniku. (str. 75)
Govorei o vjerskim prilikama u srednjovjekovnoj Bosni, Ivo Makek
otiao je najdalje od svih autora udbenika u povijesnom iskrivljavanju injenica: U Bosni, zemljopisno zatvorenoj, ivjelo se osebujnim ivotom, pa je i
Katolika crkva bila osebujna. Zvala se Crkva bosanska. (str. 67) Budui da
je ve ranije naglasio kako su u Bosni ivjeli Hrvati, Makek - naravno - tvrdi
da su sveenici ove osebujne katolike crkve svoje vjerske obrede obavljali na
hrvatskom jeziku.
Frane Sabali o Crkvi bosanskoj pie dosta nesuvislo. On naglaava ulogu
franjevaca za to da je u etrnaestom stoljeu (zapadno) kranstvo imalo najvie vjernika. Napominje da su franjevci nastavili rad i nakon dolaska Turaka,
ali istie da je taj rad bio obiljeen stradanjima pa i muenitvom. (str. 50)
Sabali ne spominje da su u Bosni ivjeli i pravoslavni stanovnici.
Znai, bonjaki autori istiu posebnost Crkve bosanske, srpski autor njezino podrijetlo izvlai iz junoslavenskih zemalja, a hrvatski autori naglaavaju zapadno podrijetlo hereze. Makek ak prisvaja Crkvu bosansku i ukljuuje
ju u sastav Katolike crkve.
150

O padu Bosne i Hercegovine
pod osmansku vlast i islamizaciji
Utjecaj osmanske vlasti na prelazak velikog dijela bosansko-hercegovakog stanovnitva na islam u ranom novom vijeku bio je golem. Budui da je
za formiranje bonjake nacije pripadnost islamskoj vjeroispovijesti bio vrlo
vaan element, u bonjakom je udbeniku slika Osmanlija i njihova dolaska
na Balkanski poluotok daleko povoljnija od one kojom su osmanski osvajai
predstavljeni u nekim drugim udbenicima. Primjerice, govorei o padu Bosne pod osmansku vlast, Pelidija-Isakovi istiu da je Mehmed II. iskoristio
slabosti bosanske drave te da je i pored dostojnog otpora bosanska vojska
bila poraena, a kralj i vie pripadnika vlastele pogubljeni. Vana je konstatacija navedena na ovome mjestu kako s njime (kraljem) nestaje i bosanske
srednjovjekovne drave. (str. 78)
Pelidija-Isakovi dalje istiu da je prelazak na islam u Bosni i Hercegovini
bio mnogo snaniji nego tamo gdje se ranije uvrstila Katolika ili Pravoslavna crkva te povezuju proces prelaska na islam s velikim brojem vjernika
Crkve bosanske, koji su bili skloniji prihvatiti novu religiju. Navode da su,
osim obinog stanovnitva, na islam prelazili i brojni lanovi feudalnih obitelji. Kao primjer istaknuti su mlai sin hercega Stjepana Kosae te djeca kralja
Stjepana - igmund i Katarina. Novu su vjeru prihvaali i brojni trgovci i
obrtnici. Pojedinci meu njima, koji su ostali u kranskoj vjeri, nisu imali
nikakvih neprilika, te su ivjeli i radili kao i u prethodnom periodu, istiu
autori. (str. 126) Openito, prelazak na islam u ovom je udbeniku opisan
kao logian proces koji nije bio nimalo nasilan. Jo ranije u svome udbeniku
Pelidija-Isakovi naveli su da je regrutiranje zdravih djeaka poznato pod
nazivom devirma (skupljanje), a u dosadanjoj se povijesnoj literaturi i lijepoj
knjievnosti takvo regrutiranje nazivalo dankom u krvi i bilo je opisivano
u iskrivljenom svjetlu, daleko od miljenja koje uvaava ozbiljna znanstvena
historiografija. (str. 98)
Prema autorima Pelidija-Isakovi, na podruju Bosanskog ejaleta (od
apca do Jadrana i od Zveana do Virovitice) u 17. stoljeu ivjelo je skoro
75% pripadnika islamske vjeroispovijesti. U sljedeem je stoljeu taj postotak
znatno smanjen, a na njegovo su smanjenje utjecali veliki ratovi u kojima je
151
Damir Agii
izginuo znatan broj muslimana, kao i zarazne bolest (kuga i dr.) u kojima je
umiralo veinom gradsko stanovnitvo islamske vjere. (str. 127)
Za Sabalia je proces islamizacije u biti ipak nasilan proces - istie se da su
muslimani bili u povoljnijem drutvenom i politikom poloaju, kao i da je do
promjene vjerskog sastava stanovnitva (sjetimo se, 85% katolika) dolo postupno, osobito nakon progona u XVI. stoljeu kao i ratova u XVII. i XVIII.
stoljeu. Osim toga, napominje Sabali, dio je katolika ve pri osvajanju
odveden u ropstvo, a broj se katolika smanjivao i zbog tzv. danka u krvi. Potonje za Sabalia nije nikakva regrutacija, kako su to nazvali bonjaki autori,
nego nasilan in. (str. 90)
Sabali takoer koristi jezinu argumentaciju da pokae uenicima
kako je dio muslimana nesumnjivo pripadao hrvatskom narodu - tvrdi da
se to vidi u njihovu jeziku, osobito u izgovoru koji je ponegdje jo i danas
ikavski. (str. 90) Ovaj autor takoer navodi da su se na podruje izmeu Une
i Drine zajedno s Turcima naselili i Vlasi, preteito vjernici Grko-istone
crkve. Na stranu to se ovdje koristi termin grko-istona crkva, koji se u hrvatskom jeziku davno prestao koristiti, a danas moe zvuati samo uvredljivo
i pejorativno. Jo je vea stereotipna predodba o vlakim doseljenicima (koji
su grko-istoni, dakle pravoslavni, dakle dananji Srbi) izreena tvrdnjom
da su oni upadali u neosvojene hrvatske krajeve, pljakali i otimali, sluei se
metodom spaljene zemlje. (str. 90)
Ivo Makek u Bosanskom paaluku osim muslimanskog stanovnitva
poznaje samo katolike i krstjane - pravoslavno puanstvo spominje u kontekstu dovoenja pravoslavnih vlaha iz planinskih podruja. Muslimansko
je puanstvo u Makekovu tumaenju u etnikom smislu nae - hrvatsko, a
njihov je prijelaz s kranstva na islam bio uglavnom dobrovoljne naravi. Oni
su to uinili radi postizanja boljeg drutvenog poloaja jer je bosansko drutvo
krajnje pojednostavljeno i neznanstveno podijeljeno na muslimane-spahije i
krane-raju. Dodue, bilo je i nasilnog islamiziranja katolikog i krstjanskog
stanovnitva preko danka u krvi.
Posebno je poglavlje Makek posvetio odnosu turskih vlasti prema kranskim crkvama. Ovdje je priznao postojanje pravoslavne crkvene organizacije. Turci su prikazani kao progonitelji katolikih vjernika i, posebice, sveenika: inili su to jer je papa uporno radio protiv njih. Jedini katoliki sveenici koje su Turci prihvaali bili su franjevci, koje autor oznaava kao uitelje
152

i tjeitelje hrvatskog stanovnitva u Bosni i Hercegovini, a njihove zasluge
za opstanak Hrvata kao naroda ocjenjuje kao neprocjenjive. S druge strane,
za razliku od progonjenih naih, tj. katolika, pojavljuju se pravoslavni, koji
su doli iz planinskih podruja te vjerno sluili Turcima i iju su crkvenu
organizaciju Turci prihvaali i pomagali. tovie, pravoslavnih je sveenika
bilo vie, pa su mnogi katolici od njih primali krtenje, vjenanje i druge sakramente pa su s vremenom u stanovitom broju prelazili na pravoslavlje. (str.
117) Dakle, nisu samo bosanski muslimani nai, koji su promijenili vjeru,
nego su to dijelom i bosanski pravoslavci, preci dananjih Srba u Bosni.
O tome da Makek eli pokazati uenicima da su muslimani u Bosni
hrvatskog podrijetla svjedoe i dvije njegove konstatacije navedene uz imena
pjesnika Mahmud-pae Abakovia i Muhameda H. Uskjufija. Makek navodi
da je prvi od ovih pjesnika stvarao na turskom jeziku, ali ne zaboravlja istaknuti da je nazivan Hrvat, dok je Uskjufi pjevao na hrvatskom jeziku: otac
jedan, jedna mati - prvo bi nam valja znati - jer emo se ko psi klati! (str.
118)
Govorei o islamizaciji, Budak-Posavec navode injenice da se taj proces
odvijao postupno, a tek u kasnijim razdobljima osmanske vlasti i silom. Devirmu (danak u krvi) ne spominju u negativnom kontekstu niti se prema
stanovnitvu koje je promijenilo vjeroispovijest odnose kao prema naima
(to je uoljivo u svim ostalim analiziranim udbenicima). Ovi autori takoer
napominju povlaten poloaj Pravoslavne crkve i proganjanje Katolike crkve,
protjerivanje katolikih sveenika i, u tome kontekstu, relativno est prelazak
na islam ili pravoslavlje.
Autori srpskog udbenika za sedmi razred Perovi i Strugar navode
da su veinu gradskog stanovnitva u Bosni inili stanovnici muslimanske
vjeroispovijesti, da su i brojni spahije bili domaeg podrijetla, a najvei broj
kmetova-seljaka bili su pravoslavni Srbi. Ovi su se pravoslavni Srbi zbog svoje ugroenosti u velikom broju iseljavali u susjednu Austriju ili na teritorij
Mletake Republike te odatle neprestano ratovali sa sunarodnicima islamske
veroispovesti. (str. 31) Autori takoer istiu da je manji deo stanovnitva (u
zapadnoj Hercegovini i sredinjoj Bosni) bio katolike vjeroispovijesti te da je
bio jednako ugroen u svome poloaju kao pravoslavni Srbi. (str. 31-32)
U ovome udbeniku nalazimo i vrlo estoku osudu prelaznika na islam.
Za razliku od Makeka ili Sabalia, koji istiu kako muslimansko stanovniHistorijski mitovi na Balkanu
153
Damir Agii
tvo vue podrijetlo od katolika ili pak krstjana, ali se prema muslimanima ne
izraavaju negativno, Perovi-Strugar smatraju da muslimani vuku podrijetlo
od pravoslavnih Srba i naglaavaju da su se - unato tome to su sauvali jezik
i obiaje - tijekom vremena vezali za osmanlijsku vlast i postali njen vrsti
oslonac i neprijatelj naroda (potcrt. D. Ag.) iz koga su potekli. (str. 31)
injenicu da su brojni spahije bili slavenskog podrijetla te da je islamizacija u Bosni i Hercegovini bila mnogo izraenija nego u ostalim naim
krajevima (potcrt. D. Ag.) pod osmanlijskom vlau ovi autori ponavljaju
jo jednom u lekciji Bosna i Hercegovina pod osmanlijskom vlau krajem
XVIII i u prvoj polovini XIX veka. Naglaeno je kako su muslimani bili
brojni, kao i to da su pravoslavni Srbi i katolici (ija se etnika pripadnost ne
navodi!) bili brojniji, ali u loijem poloaju. Odreenje pravoslavni = Srbi i katolici bez navoenja njihove etnike/nacionalne hrvatske pripadnosti ponavlja
se i na drugim mjestima u udbeniku. tovie, na jednom je mjestu u zagradi
navedeno da su katolici okci (termin je napisan u navodnicima!). Ovime se
oito htjelo nauiti uenike sljedeem: u Bosni ivi muslimansko i kransko
stanovnitvo. Muslimani su slavenskog - zapravo naeg, tj. srpskog - podrijetla, a krani su pravoslavni Srbi i katoliki okci. Stoga se moe zakljuiti
da ovi autori sugeriraju kako Hrvata u Bosni nije bilo.
Junaci i antijunaci
bosanske povijesti - nekoliko primjera
U analiziranim se udbenicima pojavljuju brojna imena osoba iz bosansko-hercegovake povijesti. Najrevniji u nabrajanju imena su bonjaki autori
i Ivo Makek, dok ostali autori udbenika ne navode prevelik broj imena, a
posebno ne navode imena osoba za koje teko da su uli i studenti povijesti.
U opisu pojedinih osoba i njihove djelatnosti esto se takoer moe iitati
kakav je stav autora prema pitanju pripadnosti Bosne.
Niz junaka bosanske srednjovjekovne povijesti u bonjakom udbeniku
zapoinje ban Kulin, koji je - ve smo vidjeli - oznaen kao tvorac drave. On
je proirio dravni teritorij, sklopio povoljne trgovake ugovore, a u njegovo
vrijeme u zemlji je vladao red i mir, pa je to doba u narodu ostalo upameno
kao vrijeme Kulina bana i dobrijeh dana. (str. 67) Junak je takoer ban Matej
154

Ninoslav, koji je obranio zemlju od ugarske i katolike opasnosti.
Stjepan II. Kotromani takoer je predstavljen kao junak koji ratuje protiv
bana Mladena II. ubia. Zasluan je za teritorijalno irenje, tvorac je snane
dravne vlasti i gospodarskih uspjeha. ak kuje vlastiti novac, a ker je udao
za ugarskog kralja Ludovika Anuvinca ime je svoju porodicu i dravu pribliio svijetu visoke evropske politike.
Najvei je junak srednjovjekovne povijesti u bonjakom (a i ostalima)
udbeniku Tvrtko I. Za njegove vladavine bosanska je drava dostigla svoj
najvei uspon i teritorijalno irenje. Nakon to je pobrojano gdje je sve proirio svoju vlast, u bonjakom je udbeniku masnim slovima istaknuto: To
je vrijeme najveega politikog, vojnog, teritorijalnog i privrednog uspona
srednjovjekovne bosanske drave i doba zrelosti bosanskog drutva. Tvrtko je stvorio vrstu sredinju vlast, zasluan je za gospodarski napredak i
osnivanje novih vanih gradova (primjerice, Novi, Brtanik i dr.). Nadasve,
okrunio se za kralja. U udbeniku stoji da se to dogodilo u manastiru Mileevu kod Prijepolja, ali je u zagradi napomenuto da neki historiari u novije
vrijeme to krunisanje veu za Mile kod Visokog. Navodi se kako se Tvrtko
okrunio za kralja Srbljem, Bosni, Primorju i Zapadnim Stranam. Posebno je
istaknuto da je vanjsku i unutranju politiku vodio potpuno samostalno.
Junakom bonjakog udbenika moemo smatrati i Stjepana Tomaa,
koji je nastavio dravni kontinuitet: Novi vladar sve se vie oslanja na rimske
pape, ali i dalje vodi rauna o Crkvi bosanskoj i njenom sveenstvu. (str. 78)
Ipak, u njegovo doba sve vie slabi obrambena snaga drave.
Glavni su antijunaci bosanske srednjovjekovne povijesti u bonjakom
udbeniku ugarski vladar i rimski papa, koji ele unititi Crkvu bosansku
i dravnu samostalnost i posebnost. Hrvatski ban Pavao ubi i njegov sin
Mladen II. takoer su ovdje prikazani u negativnom svjetlu jer nameu svoju
vlast u Bosni uz pomo Karla Roberta i rimskog pape. (str. 71-72) Negativan
je lik i srpski car Duan koji eli preoteti Zahumlje. Dodue, navodi se da
je ranije ta oblast bila pod srpskom vlau, pa glagol preoteti nije ba najsretnije izabran. (str. 72) Ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. nije pozitivna osoba
jer je natjerao Tvrtka I. da mu u ime eninog miraza ustupi humsku zemlju
zapadno od Neretve. (str. 73-74)
I za Franu Sabalia najvei je junak bosanske povijesti u srednjem vijeku
kralj Tvrtko. Junaci su takoer Stjepan Toma i Stjepan Tomaevi, koji su
155
Damir Agii
se opredijelili za Zapad, traili su oslonac u hrvatsko-ugarskom kralju i Sv.
Stolici. (str. 50) U ovome se udbeniku pojavljuje i jedna ena koja je predstavljena kao velik lik bosanske povijesti. To je Katarina Kosaa, ker Stjepana Vukia Kosae, koja je gradila (katolike) crkve, potom u izbjeglitvu u
Rimu radila na oslobaanju Bosne i svoje djece iz osmanlijskog zarobljenitva, a svojom oporukom Bosnu je stavila u zatitu sv. Stolice. (str. 50) Ona je,
dakle, katolika kraljica koja - unato svemu - nastoji vratiti katoliki karakter
Bosne. Autor kao da sugerira da je Bosna i u ovome sluaju naa, katolika,
dakle hrvatska.
U Makekovu udbeniku niz junaka takoer predvodi ban Kulin, koji je
ostao upamen po dobru. Makek takoer navodi uzreicu: Od Kulin bana
i dobrijeh dana! Vana je osoba Stjepan Kotromani, ban Stipo, kako ga
naziva autor. Ovdje je uoljiva neobina injenica. Unato tomu to je zauzeo
velik dio hrvatskog teritorija (Makek izrijekom navodi da je na raun Hrvatske udvostruio Bosnu), ban Stjepan nije predstavljen kao nekakav straan
osvaja. Vjerojatno stoga jer ga autor smatra naim. Kralj Tvrtko takoer
je predstavljen u pozitivnom svjetlu, kao potomak hrvatske plemike obitelji
ubi. Katarina Kosaa i kod Makeka je junakinja koja je pokuavala raditi na
oslobaanju svoje domovine, a - kada u tome nije uspjela - ostavila je Bosnu
oporukom Svetoj Stolici.
Budak-Posavec spominju Katarinu Kosau, ali je ne veliaju kao prethodna dva autora te ne piu o nekakvim njezinim nastojanjima na organiziranju
kriarskog pohoda protiv Osmanlija, oporuci i ostavljanju Bosne u ruke pape.
Istaknuli su tek kako je ova udovica kralja Stjepana pomagala hrvatsku crkvu
sv. Jeronima u Rimu. Posljednje bosanske kraljice, naravno, nema u bonjakom ni srpskom udbeniku.
Ban Kulin predstavljen je kao samostalni vladar i u udbeniku Budak-Posavec. Autori navode takoer njegove zasluge za proteiranje Crkve bosanske
- Kulin je vjerovao da e uz pomo Crkve bosanske jo vie osamostaliti svoju
vlast. (str. 70) Junak je bosanske srednjovjekovne povijesti u ovome udbeniku i kralj Tvrtko, koji je ostvario velika teritorijalna proirenja. Osim to je
osvojio Hum, Travuniju i dijelove Rake te se proglasio kraljem Srba i Bosne,
on je proirio svoju zemlju i na velik dio Hrvatske, a pred kraj ivota proglasio se kraljem Hrvatske i Dalmacije. (str. 71)
Junaci u hrvatskim udbenicima su, dakle, oni vladari i lanovi vladarskih
156

dinastija koji su se isticali revnou u svome katolianstvu (itaj: hrvatstvu)
ili pak oni koji su jaali Bosnu kao dravu i njezine veze sa zapadom - Ugarskom, Hrvatskom, papom, Katolikom crkvom
I u srpskom udbeniku plejadu naih junaka predvodi ban Kulin. Naglaava se njegov znaaj za razvoj trgovakih odnosa. Mihalji takoer spominje
predaju od Kulina bana i dobrijeh dana te istie banov zatitniki odnos
prema hereticima, kojima je pruao gostoprimstvo i utoite. Ovdje su junaci
takoer Stjepan II. i Tvrtko. Ne spominje se njihova vjerska pripadnost, to je
razumljivo jer se ne bi uklopilo u sliku Bosna je naa. U udbeniku za sedmi
razred ne spominje se mnogo osoba bosanske povijesti. Husein-kapetan Gradaevi predstavljen je kao voa pobune protiv reformi, a Omer-paa Latas
(Srbin-poturenjak) kao guitelj otpora u kasnijem razdoblju. U srpskom
udbeniku za osmi razred jedan je od najveih junaka bosanske povijesti Petar
Koi - borac protiv austrougarske okupacione vlasti (str. 43), jednako kao i
pripadnici Mlade Bosne, posebice Gavrilo Princip, atentator na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Naime, udbenik bi trebao navesti uenike na
zakljuak kako je 1878. godine jednu tuinsku vlast u Bosni i Hercegovini
zamijenila druga - okupaciona austro-ugarska vlast.
U hrvatskom udbeniku za sedmi razred Pavlievi-Potrebica junak je
Ivan Frano Juki. (str. 51) U kategoriju pozitivnog junaka moemo smjestiti
i Smail-agu engia, koji je porazio crnogorske snage na Grahovu polju te
bio poznat kao veoma pravedan i ovjekoljubiv gospodar koji je titio raju
na svakom koraku. (str. 52) No, najvaniji su junaci u kontekstu bosanskohercegovake povijesti u ovome udbeniku franjevci, koji su bili cijenjeni u
narodu, odravali brojne samostane, kao arita hrvatske katolike kulture.
Najznaajniji meu njima bio je Grga Marti - on se najvie zalagao za irenje
hrvatske ideje u Bosni. (str. 95)
Kod Agiia je Husein-kapetan Gradaevi prikazan kao junak u borbi
za autonomiju Bosanskog paaluka, a Ali-aga Rizvanbegovi kao pobornik
interesa sredinje vlasti. Omer-paa Latas prikazan je kao vojskovoa koji
nasilno uvodi reforme i gui sve to podsjea na samostalnost i autonomiju od
sredinje vlasti. Agii takoer istie ulogu franjevaca i navodi da su oni imali
vrlo vanu ulogu u ouvanju vjerske (katolike) i postanku nacionalne (hrvatske) svijesti dijela bosansko-hercegovakog puanstva. (str. 55) Najistaknutiji
je franjevac, koji je priao ilirskom pokretu bio Ivan Frano Juki. Govorei
157
Damir Agii
o djelatnosti franjevaca u drugoj polovici 19. stoljea, Agii navodi da su
pristali uz politiku jugoslavenstva, a potom - nakon dolaska austro-ugarske
vlasti - poinju djelovati u hrvatskom duhu. U tome je posebnu ulogu imao
Grga Marti.
Za razliku od drugih autora udbenika, Agii ministra Benjamina Kallaya i njegovu upravu u Bosni i Hercegovini ocjenjuje pozitivnim tonovima,
istiui tovie da je u to vrijeme ova zemlja kroila u XX. stoljee u novom
ruhu - vratila se u sastav zapadne civilizacije kojoj je ranije pripadala. (str.
101) Autor je spomenuo Kallayeva nastojanja na stvaranju bonjake nacije,
ali nije se prema njima odredio negativno. U tome su drugaije postupili ostali
autori. U udbeniku Potrebica-Pavlievi ministar Kallay predstavljen je kao
politiar sklon samovladi, koji se oslanjao na muslimansko plemstvo, a provodio je politiku da Bosnu odvoji i od Srba i od Hrvata te pokuao proglasiti
poseban jezik i narod - bonjaki. (str. 95) U srpskom udbeniku PeroviStrugar autori su vrlo negativno ocrtali ministra Kallaya jer se ovaj, navodno,
odluno suprotstavljao jaanju srpske nacionalne misli, koji je smatrao najopasnijim neprijateljem. (str. 43)
S druge strane, bonjaki autori Kallayevu djelatnost na uvoenju bonjake nacije na prijelazu stoljea opisuju kao djelatnost u korist bosanskog
muslimanskog stanovnitva koje je - tvrde oni - bilo osnovni nositelj bosanske
posebnosti u doba osmanske vlasti, pa su smatrani najdravotvornijim narodom. Stoga je, navodno, Kallay uveo bonjaku naciju, a time je izraavana
posebnost Bosanskih Muslimana, koji su na taj nain izdvajani iz tokova srpske i hrvatske nacionalne propagande u Bosni i Hercegovini. (str. 132)
Zakljuak
Povijesni udbenici pogodan su medij za ideologizaciju i prenoenje stereotipnih predodbi. U ovome radu pokuao sam pokazati to se u tom pogledu
moe pronai u novijim udbenicima u tri susjedne drave (Hrvatska, Bosna
i Hercegovina, Srbija), kao i kod tri konstitutivna naroda u samoj Bosni i
Hercegovini. Smatram da se moe ustvrditi kako je u sva tri sluaja, tj. i u
hrvatskim udbenicima, posebno kod Makeka i Sabalia, kao i u bonjakim
i srpskim udbenicima, prisutna elja da se uenicima povijest Bosne predoi
158

kao dio povijesti vlastitog naroda - hrvatskog, bonjakog ili srpskog. U sva
je tri sluaja Bosna naa, a ne njihova. Mi (Hrvati, Bonjaci ili Srbi) smo
ti koji - zbog razliitih razloga - polaemo najvie prava na povijest Bosne u
srednjem i ranom novom vijeku.
Za Bonjake je Bosna naa jer je uvijek bila posebna, dravnost je imala
jo u srednjem vijeku, a njezini su stanovnici autohtoni juni Slaveni, Bonjaci (dobri Bonjani). Islamizacija kojoj je podvrgnut najvei dio stanovnika bila je prirodan i pozitivan proces, a bonjaka se nacija formirala vrlo
rano, jo u 18. stoljeu. U devetnaestom su se stoljeu Bonjaci suprotstavili
okupaciji tuinske Austro-Ugarske. No, uskoro nakon toga prihvatili su nastojanja upravitelja Kallaya na stvaranju jedne bonjake nacije.
Srpski autori udbenika ukljuuju Bosnu u nae krajeve jer je u njoj
od davnina naseljeno junoslavensko stanovnitvo, meu kojima je velik broj
pravoslavnih Srba ili pak muslimanskog stanovnitva za koje se istie da je
etniki bilo srpsko. U dravnom smislu Bosna je u nekim razdobljima bila
vezana uz Srbiju, a bosanski je vladar bio u srodstvu sa srpskim feudalcima i
preuzimao je srpsku vladarsku tradiciju.
Za neke hrvatske autore udbenika Bosna je naa jer je oduvijek naseljavaju Hrvati (i ban je bio Hrvat), veinsko je stanovnitvo katoliko (pa je
ak i Crkva bosanska osebujna vrsta Katolike crkve), a bosanska vladarska
dinastija u srodnikim je vezama s monim hrvatskim feudalcima. Islamizacija je poremetila vjersku, ali ne i etniku strukturu bosanskog drutva. Stoga
se neki bosanski pjesnici koji pjevaju na turskom nazivaju nadimcima Hrvat,
dok drugi piu na hrvatskom jeziku.
Vano je imati na umu sljedee: sve dok se na ovaj nain u kolama ui
djecu o povijesti vlastite, odnosno susjedne zemlje, dok se djecu eli pouiti
pravoj istini, a ne nauiti kako razmiljati o vlastitoj povijesti i povijesti susjeda te prihvatiti osnovnu pretpostavku da se dananjost ne smije projicirati
na prolu stvarnost, teko da e biti ostvareni osnovni preduvjeti za normalan
i skladan suivot. Prije svega, najvaniji je preduvjet za takvo funkcioniranje
drutva ostvarenje meusobne komunikacije i razumijevanja. Taj cilj mogue je ostvariti ukoliko u nastavnim planovima i programima te u kolskim
udbenicima ubudue ne bude prevladavala iskljuivo politika i vojna povijest, u kojoj se ui o uspjesima i pobjedama naih te porazima i neuspjesima
drugih (prvenstveno susjeda), nego ako se u nastavu ugradi vie obavijesti o
159
Damir Agii
svakodnevnom ivotu te ako se od uenika bude zahtijevalo da naue razmiljati o proloj stvarnosti i razlikovati jednostrane prikaze od prikaza sloenih
drutvenih pojava i procesa.
Sve dok se ne odbaci pristup u kojem povijest, a posebno nastava povijesti
ima prvenstveno roboljubnu svrhu, te dok se ne prihvati da bi obrazovanje
(i nastava povijesti u sklopu obrazovnog sustava) svakom pojedincu trebalo
pomoi u formiranju vlastite osobnosti i u boljem razumijevanju svijeta koji ga
okruuje, u shvaanju i prihvaanju razliitosti koje u tom svijetu postoje, nee
biti mnogo uspjeha u borbi protiv mitske svijesti, predrasuda i stereotipa.
Literatura:
Pingel, F., UNESCO Vodi za istraivanje i reviziju udbenika, Zagreb 2000.
Jerzy Maternicki et al., Didaktika historii, Warszawa 1996.
Agii, D., Slika naroda jugoistone Europe u hrvatskim udbenicima povijesti za
osnovnu kolu - Radovi ZHP
ZHP, vol. 31 (1998.), Zagreb 1999., str. 205-215.
Karge, H., Istraivanja kolskih udbenika u Jugoistonoj Europi. Problemi, projekti,
perspektive, Dijalog povjesniara/istoriara, Zagreb 2001., str. 18-29.
Stojanovi, D., Konstrukcija prolosti - sluaj srpskih udbenika istorije, Dijalog
povjesniara/istoriara 55, Zagreb 2001., str. 31-44.
Pelidija, E. - Isakovi, F., Historija 6. razred osnovne kole, Ministarstvo obrazovanja,
nauke, kulture i sporta, Sarajevo 1996.
Sabali, F., Povijest za VI
VI. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb 1996.
Makek, I., Povijest 6, kolska knjiga, Zagreb 1997.
Budak, N. - Posavec, V., Raanje suvremene Hrvatske i Europe, Profi l, Zagreb 1997.
Mihalji, R., Istorija za 6. razred osnovne kole, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd 1999. (deveto izdanje)
Tepi, I. - Isakovi, F., Historija 7. razred osnovne kole, Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta, Sarajevo 1996.
Pavlievi, D. - Potrebica, F., Povijest za VII. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb 1996.
Agii, D., Povijest 77, Profi l, Zagreb 1998.
Perovi, M. - Strugar, M., Istorija za 7. razred osnovne kole, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd 1999. (osmo izdanje)
Gaea, N. - Mladenovi-Maksimovi, Lj. - ivkovi, D., Istorija za 8. razred osnovne
kole, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd 1997. (peto izdanje)
Makek, I. - Adamek, J., ovjek u prostoru i vremenu 2, kolska knjiga, Zagreb 1985.
160
Ivo ani
SIMBOLINI IDENTITET HRVATSKE U TROKUTU
RASKRIJE - PREDZIE - MOST

Simbolina dimenzija politike uvijek je u nekom odnosu s materijalnom
osnovicom politike moi, a svako drutvo ima samosvojan politiki imaginarij koji ga definira kroz mreu simbolino izgraena znaenja i posveuje njegove norme; zajednica ili njeni segmenti koriste se elementima toga
imaginarija u svojoj identitetskoj borbi.1 U tom je smislu u petstoljetnom
rasponu u Hrvatskoj kljuan motiv predzia kranstva/Europe u znaenjskim
i funkcionalnim varijacijama ovisnima o odnosima politike moi, unutranjima i vanjskima. U njemu se zrcali zdruivanje i/ili razdvajanje simbolinih,
kulturalnih i politikih granica; on daje kriterije prema kojima se te granice
konceptualiziraju.
Sredinji lik mita o hrvatskom pograniju ili predzidnosti, herojski Branitelj-Grada- Koji-Gine-Pred-Njegovim-Zidinama
Koji-Gine-Pred-Njegovim-Zidinama, jest hrvatski Leonida, ban
Nikola ubi Zrinski, koji je 1566. poginuo u obrani hrvatskih Termopila
- Sigeta, tvrave u dananjoj jugoistonoj Maarskoj, koju je bila opsjela premona osmanska vojska pod sultanom Sulejmanom Velianstvenim. Zrinski
je lik niza likovnih kompozicija i knjievnih djela, to su poela nastajati ve
neposredno nakon pogibije, po njemu su nazivane ulice i parkovi, sportska i
druga drutva, njegov lik i ime i danas se apliciraju na proizvode iroke potronje...
O tome v. M. Edelman: e Symbolic Uses of Politics. University of Illinois Press 1985; D.

Kertzer: Ritual, Politics, and Power
Power. Yale University Press 1988.
161
Ivo ani
U kontekstu moderne nacionalnointegracijske ideologije kult je definitivno uvren proslavom 300. obljetnice sigetske opsade 1866, te romantinom
operom skladatelja Ivana Zajca i libretista Huga Badalia iz 1876. godine. 2
Hrvatska politika misao u Habsburkoj Monarhiji druge polovice 19. st. historicistina je i legitimistika, a kultura u naelu ne razvija ratnike modele
i nema monumentalnih batalistikih slikarskih kompozicija, sa stotinama
likova u borbenome meteu. No, likovni historicizam daje niz djela o Nikoli
ubiu Zrinskome,3 te platno Ferdinanda Quiquereza Antemurale christianitatis (1892), alegoriju Hrvatske koja suzbija Turke. Hrvatska je predstavljena u
liku ene s lovorom u kosi, u uzdignutoj desnici dri plameni ma, a u ljevici
tit s hrvatskim grbom u koji su zabodene strelice. Prizor je postavljen na monumentalno stepenite: ona odbija Turke koji nadiru odozdo, a iza nje su se
Ferdinand Quiquerez: Antemurale Christianitatis (1892)
Tematiku svestrano obrauju M. repel: Sigetski junak u povjesti hrvatskog pjesnitva,

Rad JAZU
JAZU, 148, Zagreb 1902; D. Brozovi et al: Sigetska epopeja od Karnarutia do
Vitezovia. Zadar 1986; A. Mijatovi: Obrana Sigeta. Split 1987.
3
I maarsko anr-slikarstvo dalo je tada niz prikaza obrane Sigeta (Szigetvra) i samoga
Zrinskoga (Zrinyi Mikls) kao elemenata vlastite nacionalne ideologije. Kult Zrinskoga
odravali su i Slovaci.
2
162
Simbolini identitet Hrvatske u trokutu raskrije - predzie - most

skutrili predstavnici zapadne kulture - Rafael, Dante, Michelangelo, Galileo,
Molire i Shakespeare. Iako je u pozadini kupola rimske bazilike sv. Petra, u
prvom planu nije obrana vjere nego kulturnog identiteta.
No, motiv antemuralea dio je kompleksnije predodbe Hrvatske u trokutu raskrije - predzie - most, te se samo u toj meuigri i napetosti moe
razumijevati i interpretirati kako cjelina simbolinoga prostornog situiranja,
tako i svaki njen dio. Raskrije je u osnovi vrijednosno neutralno u odnosu na
Drugoga; ono je semantika latencija iz koje se konkretno operacionalizira
povijesna funkcija ili nacionalna misija da se stane nasuprot Drugome ili
da mu se krene u susret. Taj trokut polazite je inscenacije Hrvatske, procesa
u kojemu vrijedi kruna povratna sprega: pretpostavke odreuju identitet, a
identitet potvruje pretpostavke; da su pretpostavke jednoznane, bili bi i
identiteti.
Uvijek je posrijedi potraga za odgovorom na pitanje to je zapravo taj entitet koji se zove Hrvatska, kako se on moe konceptualizirati i koje ga znaajke
ine drugaijim od drugih entiteta. U irem kontekstu, analiza triju metafora
pokazat e kako se granice svakog entiteta, pa tako i Hrvatske, mijenjaju
ovisno o tome odreuje li se on u kategorijama institucionalnih struktura,
povijesne geografije ili relativno postojanih obrazaca drutvenih, ekonomskih
i politikih interakcija; u svakome od tih sluajeva na vidjelo izlazi drugo jezgreno podruje.4
1. Nastanak metafore predzia kranstva.
Termin antemurale Christianitatis prvi je upotrijebio 1143. francuski teolog
Bernard iz Clairvauxa (1090-1153) za franaku posadu to je pred muslimanskim Selducima branila grad Edesu, danas Urfu u jugoistonoj Turskoj, koji
je do pada - ve potkraj sljedee godine - bio najudaljenija kranska drava
(grofovija) na Bliskom Istoku. Taj osniva cistercitskog reda, ustrajan pisac
potiv neprijatelja Crkve i propovjednik Drugoga kriarskog rata, kanoniziran je 1174, a 1830. uvrten je meu crkvene nauitelje ((doctor
doctor Ecclesiae
Ecclesiae).
).
4
V. Goddard - J. Llobera - C. Shore: e Anthropology of Europe. Oxford - Washington

1996, str. 27.
163
Ivo ani
Vrstan stilist i medousni pouitelj ((Doctor mellifluus), Bernard je izvrio
velik, dubok, mnogostran i trajan motivski utjecaj na hrvatsku srednjovjekovnu duhovnu kulturu, u kojoj je bio iroko poznat i prevoen.5 Utoliko je
hrvatska sredina vjerojatno od poetka znala za njegovu metaforu predzia, to
prije to su kriari prolazili i hrvatskim zemljama, a ako i nije, sasvim je sigurno poznavala izvorno teoloko-eklezioloko nadahnue i asocijativno polje
iz kojega je metafora proizila. A njen je izvor u starozavjetnom profetizmu, u
Pobjednikoj pjesmi Judejaca iz Izaijina prorotva o tome kako e Jahve unititi
Moab, zemlju Judeji na istoku i u stalnom sukobu s Izraelom: Tvrd grad mi
imamo: za obranu nam On [Jahve] podie zidove i predzia (Iz 26, 2).
Odmah u nastavku, u prorokovu pozivu Judejcima neka se uzdaju u
Jahvu, jer Jahve je Stijena vjena (Iz 26, 4; 30, 29), javlja se i srodna slika
Boga vrsta kao stijena kao jedna u sklopu biblijskih poredbi o tome gdje svaki
bjegunac i ugroenik moe nai siguran zaklon, spas i vrst temelj. Tako je
Bog hrid, bedem, tvrava i utvrda (2 Sam 22, 2-3. Ps 18, 3. 32. Ps 31, 3-4. Ps
61, 4: utvrda vrsta protiv dumana), kao i tit (Ps 144, 2: tit moj za koji se
sklanjam). Sve su to pojmovi koji e se u retorici izvedenoj iz toga temeljnoga
referencijalnog sustava zdruivati s predziem i sudjelovati u razvoju izvorno
kriarske, a s vremenom sve slojevitije metaforike, zamjenjivati ga i dopunjavati.
Drugi smjer koji je predodbeno i konceptualno pripremio teren bio je
uobiajeni srednjovjekovni politiko-diplomatski frazarij kojim se astilo rubove drave, sklone promjeni suverena im se promijeni konstelacija moi ili
interesa. Dubrovnik, koji je od 1358. priznavao suverenitet hrvatsko-ugarskih
kraljeva, naziva se 1454. u jednom kraljevskom pismu titom naega Kraljevstva Dalmacije, kao i pet godina potom u ispravi drugoga kralja.6 Pritom
se ne misli na ve blize Osmanlije nego na odbijanje Republike da se podloi
drugim kranskim vladarima. Tada se ujedno u diplomi kralja Vladislava I.
Jagelovia pojavljuju tit i oklop kao identitetska samooznanica Maar.7
S. Sambunjak: Bernard od Clairvauxa u hrvatskoj srednjovjekovnoj knjievnosti. Filozofska istraivanja, 23/ 1987, str. 1290-1307.
6
V. Foreti: Godina 1358. u povijesti Dubrovnika, Starine, 50, Zagreb 1960, str. 259.
7
I. Pai: Obrisi hermeneutike predzia, Drutvena istraivanja, 2-3/ 1995, str. 214.
5
164

Stjeui se iz oba tijeka, motiv je u znaenju koje nas ovdje zanima u
hrvatski politiki imaginarij poeo ulaziti potkraj 15. stoljea, s osmanskim
napredovanjem na Balkanu, kristalizirajui se kroz nepuna tri desetljea na
trima predodbenim osloncima i u trima ukrtenim ideosferama.
U prvoj, pridijeva se hrvatskim zemljama samo u kontekstu njihove uloge
u obrani dravne cjeline koje su dio ili susjed: poljski i hrvatsko-ugarski kralj
Vladislav II. Jagelovi oznauje 1496. Slavoniju osobitim titom ili pravije
predziem Ugarske, a dvije godine potom, 1498, isti izraz za Hrvatsku rabi
Maksimilijan I. Habsburki, ali i on mislei samo na obranu svojih junih
austrijskih pokrajina.
U drugoj ideosferi, metafora zahvaa maksimalan prostorni i kulturnopovijesni opseg, te uz vojnu zadobiva duhovnu, crkveno-vjersku dimenziju.
Ustalilo se misliti da je papa Lav X, sasluavi izvjee trogirskog biskupa
Tome Nigera o borbama u Hrvatskoj, u kardinalskom konzistoriju 12. prosinca 1519. obeao kako nee dopustiti da propadne ta zemlja, scudum solidissimus
et antemurale christianitatis, najtvri tit i predzie kranstva. No, podatak nije
pouzdan: Niger jest tada u Rimu, kao izaslanik hrvatskoga bana Berislavia,
traio pomo, ali poznati dokumenti ne sadre tako formulirano obeanje, a
ni u papinim pismima u vezi s Hrvatskom nema izriito takva izraza.8
Neovisno o tome, pojam je visio u zraku i osnovno je znaenjsko polje bilo
definirano, to prije to su zbivanja na bojinici postala krajnje dramatina, pogotovo kada ljeti 1521. pada Beograd, taj bedem kranstva, klju Europe, klju
Ugarske, tvrava itavoga Kraljevstva i ugarska straica, kako su ga nazivali i
hrvatski pisci i diplomati, ukazujui na njegovu vanost u obrani Panonije.
Na Saboru kranskih zemalja u Nrnbergu u studenome 1522, kada je za
Hrvatsku upotrijebljen naziv Zwingermaurer (tvrava), nadvojvoda Ferdinand
Habsburki govori da viteki kranski narod Hrvat poput tita stoji
ispred tajerske, Koruke i Kranjske, te cijele srednje Europe i zapadnoga
kranskog svijeta.9
Sve te slike koje su se stjecale s raznih strana bile su za Hrvatsku manje-vie ravnopravne ishodne toke i sve su kruile oko istovjetna koncepta.
8
9
F. anjek: Crkva i kranstvo u Hrvata. Zagreb 1993, str. 351-352.

I vrata (dver) izviru iz istih biblijskih predodbi, npr. Jahve daje sranost onome koji odbija napad na vrata (Iz 28, 6).
165
Ivo ani
Stoga, u treoj ideosferi, metaforu odmah preuzimaju hrvatski velikai, vojni
zapovjednici, crkveni ljudi i pisci. Na sjednici njemakoga dravnoga sabora
u rujnu 1522. u Nrnbergu knez Bernardin Frankopan moli za pomo, podsjeajui da je Hrvatska tit i vrata kranstva,10 a dogodine, 1. srpnja 1523.,
njegov sin Krsto u memorijalu papi Hadrijanu VI. upozorava da je Hrvatska
predzie ili dver kranstva, a naroito pograninih zemalja Koruke, Kranjske, Istre, Furlanije i Italije.11
To je prva pouzdana potvrda upotrebe metafore antemuralea u odnosu na
Hrvate, pa posrijedi, dakle, nije opis s pozicije ovlatenoga izvanjskog autoriteta nego hrvatski samoopis, kao i u drugim takvim sluajevima - poljskom,
litavskom, maarskom.12
Ona u razliitim varijacijama ostaje u hrvatskoj knjievnosti, drutvenoj
svijesti i politikoj misli djelatna do danas. Na konceptu predzia utemeljile su
se moderna patriotska ideologija i vizija nacionalnog prostora, te razvio ideal
kranskog ratnika za krst asni i slobodu zlatnu, koji ukljuuje ne samo
svjetovne ratnike nego i neke vojnike svece, posebno sv. Jurja, ije raireno
tovanje u svim hrvatskim krajevima zacijelo ima neke veze s odgajanjem
duha borbe na predziu kranstva.13
U istom znaenju funkcionira i niz srodnih metafora: bedem, tit, vrata, pa
predstraa ili pak alo o koje se razbija osmansko more, kao u esto citiranim
stihovima dubrovakog vlastelina, baroknog pjesnika Vladislava Menetia,
iz pjesme Trublja slovinska (1665.):
Od ropstva bi davno u valih
potonula Italija
10
11
12
13
V. Gligo: Govori protiv Turaka. Split 1983, str. 343.

V. Gligo: Govori, str. 356.
Utoliko bespredmetnim postaje i dodatak da su Hrvati jedini u Europi dobili takav naslov.
No, to nee sprijeiti da u publicistici, pa i historiografiji, nastanak metafore ostane vezan uz reenog papu. ak i kritiki crkveni povjesniar koji u nae vrijeme to pobija, te
navodi Frankopanov iskaz kao prvi dokumentirani primjer, zadrava formulaciju da je
tim asnim naslovom Hrvatsku nagradio Zapad, dakle ustraje u konceptu izvanjske
nagrade. Usp. F. anjek: Crkva, str. 351.
T. agi-Buni: Katolika crkva i hrvatski narod
narod. Zagreb 1983, str. 166.
166

o hrvatskijeh da se alih
more otmansko ne razbija!
Na njih se prepoznatljivo naslanja dva stoljea kasnija slika dalmatinskoga politiara Mihovila Pavlinovia o Hrvatu kao neprelomnom nasipu proti
navali turskih talasa, dok je standardnija ona o nepredobitnu braniku, proti
varvarinu dumanu uljudstva [kulture] i kranstva.14
Ta raznolikost nije posljedica samo raznoliko motiviranih individualnih
optika i izraajnih nadahnua nego i neega to je od poetka optereivalo
metaforu i prijeilo njenu stabilizaciju i jednoznanu profilaciju. Preuzevi
1516. kastiljsko-aragonsku krunu, Karlo V. Habsburg postao je nositelj i
simbol europskog ujedinjenja, car Svetog Rimskog Carstva, utjelovljenje odanosti kranstvu u imaginariju golema prostora koji je, unato unutranjim
suprotnostima, imao izotrene rubove prema islamskom Drugome: na zapadu
panjolsku prema Arapima, a na istoku Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo prema Osmanlijama. Carevu ideju Kranstva (Cristiandad,
Cristiandad, Christianitas
Christianitas) pape
su tumaili kao teoloko-eklezioloku, humanisti prije svega kao kulturnu
i duhovnu, a car, ne zanemarujui ni te aspekte, ponajprije kao konkretnu
politiku pojavnost.15
No, dogodilo se da Lav X. bude zapravo posljednji papa u srednjovjekovnom smislu kranskoga jedinstva. On umire ve 1521, etiri godine poto se
Lutherovim istupom u Wittenbergu zaela reformacija. Utopijska Cristianitas
nepovratno se raspada na svim razinama, a institucija i mo papinstva nakon
protureformacijskoga Tridentinskoga koncila 1545-1565. neto su posve drugo negoli prije njega.
Netom oblikovan i prihvaen, naslov ubrzo postaje nejasan, jer ostaje bez
politiko-povijesnoga konteksta, i takva raspadanja kontekst kao nositelja
znaenja trajno e pratiti motiv, dok e mu se on bilo prilagoavati, bilo ustrajavati u ignoriranju mijena. Preciznije, poetno kompaktno znaenjsko polje
odmah se rascijepilo: posada na predziu vidi pred sobom jasnu i jednoznanu
stvarnost - inovjernog osvajaa, no kada se osvrne, uoava kaos - katolikoprotestantske ratove i kranske vladare koji u meusobnim razraunavanjim i
14
15
M. Pavlinovi: Hrvatski razgovori. Zadar 1877, str. 227, 228.

M. Poli Bobi: Hrvatska - panjolska. Povijesne i kulturne veze. Zagreb 2001, str. 125.
167
Ivo ani
interesnim kalkulacijama neskriveno paktiraju i sa samim sultanom; jasno joj
je od koga i od ega neto i nekoga brani, ali ne i kakav je istinski identitet toga
neega i nekoga u iju obranu staje.
2. Druga strana predzia
Pogubljenjem kralja Stjepana Tomaevia 1463. Bosansko Kraljevstvo
pada pod osmansku vlast, a dio stanovnitva prima islam. Neizbjena posljedica islamizacije bilo je prihvaanje osmanske dravne ideje, u kojoj je borba
za osmansku dravu istovjetna borbi za islam. U tome je smislu bila intonirana i ideologija o Bosni kao bedemu islama, kojom je proeto i cjelokupno bosanskomuslimansko narodno pjesnitvo: bosanski muslimani kao graniari,
serhatlije, treba da i po cijenu ivota uvaju vjeru, din, i (osmansku) dravu,
devlet 16 Tako, anonimni ljetopisac, suvremenik bitaka na Kupi ujesen 1491. i
devlet.
Krbavskom polju 1493. Hrvate dosljedno oznaava kao nevjernike, a svoju
stranu kao pravovjerne.17
etiri stoljea kasnije Kosta Hrmann, visoki inovnik novouspostavljene
habsburke uprave u BiH, zapisao je u Prozoru muslimansku narodnu pjesmu
Boj na Sigetu, gdje se iz suprotnoga kuta prikazuje sredinji dogaaj hrvatske
nacionalne mitologije. Osmanska vojska uz goleme gubitke opsjeda Siget dvanaest godina, dok se ne ustanovi da je Sulejmanov uvar peata izdajica koji u
dosluhu sa Zrinskim ak nagovara Turke neka odustanu, jer da je Siget neosvojiv. Kada pak na njegovo mjesto sultan postavi Bosanca, hodu uprilia,
Turci osvajaju grad. Ban se ne htje predati nikako, to odgovara povijesnoj
istini, nego pobjee do Malteza grada.18
To pak nije tono, no posve je uklopivo u slojevit vrijednosni sustav pogranija iji stanovnici trajno tee istaknuti vlastito junatvo i dii cijenu vlastita uspjeha, samo to im se jednom u tu svrhu uini prikladnijim protivnika
16
17
18
M. Hadijahi et al: Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 1977, str. 100-102.
A. Olesnicki: Bezimeni turski ljetopisac o bojevima Turaka sa Hrvatima godina 1491 i
1493. Rad JAZU
JAZU, 245, Zagreb 1933, str. 210-219.
K. Hrmann: Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. I-II
I-II. Sarajevo 18881889, br. IX.
168

prikazati kao takoer velika junaka, a drugi put kao kukavicu koji bjei; u
izboru ne presuuju injenice nego drugi motivi (uostalom, ni opsada nije
trajala 12 godina nego 40 dana). S te strane gledano, pjesma se posve uklapa
u dominantnu ideju bosanskomuslimanske epike o nezamjenjivosti bosanskog
junaka bilo kojim drugim junakom Osmanskog Carstva - on je najhrabriji i
najpouzdaniji sultanov vojnik, onako kako je u hrvatskoj ideologiji hrvatski
ratnik najbolji i najodaniji caru u Beu.
Veliki vezir Mehmed-paa Sokolovi, zapovjednik opsade, Bosanac je i
stoga - kao i uprilii, porodica koja je u 17. i 18. st. dala Carstvu vane dravnike - simbol ratne slave u romantinoj bonjakoj nacionalnointegracijskoj
ideologiji. Kako istie njen tvorac, upravo on nam je uinio, da smo zaigrali
prvu ulogu u smjesi naroda turske carevine, u njemu je izvor veliine naeg
ponosa, koji je tri vijeka prkosio istoku i zapadu.19
Potpun ekvivalent na svim razinama - poistovjeenje granice vlastite zemlje s granicom vjere, metaforiku bedema, predzidnu svijest - precizno nude
dva bosanska ljetopisca, sudionika osmanskih vojnih operacija u prvoj polovici
18. st. Austrijska vojska, taj neprijatelj vjere, udara na Bosnu, koja je bedem
islama, vojska pak kojoj sami pripadaju jest islamska vojska, oni su odabrani vojnici islamske krajine i du Save uvaju islamske granice, dok se na
osmanskoj strani u borbama na Krimu istiu ba alajbezi bosanskog ejaleta
koji je vrsta granica islama.20
Motiv e opstati i u 20. stoljeu, pa autor dramskih spjevova iz epskopovijesne tradicije Hamid ahinovi-Ekrem u komadu Zmaj od Bosne (1907)
vidi vou autonomistike bune Husein-bega Gradaevia kao nositelja svijesti bosanskih muslimana o njihovoj graniarskoj ulozi i vanosti za Carstvo,
to sultan mora uvaiti, jer
zna dobro kakav branik mi smo
na granici, a prema Evropi.
19
20
S. Baagi: Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1900, str. 42.
O. Novljanin - A. Hadinesimovi: Odbrana Bosne 1736-1739
1736-1739. Zenica 1994, str. 39, 69-71,
77, 88, 90, 112, 126.
169
Ivo ani
tovie, taj je argument bio centralno idejno polazite muslimanskog
romantiarskog stvaranja, 21 kao to je bitka za Siget openito bila snano
odjeknula u Carstvu i postala est likovni motiv. Dodue, ne toliko uslijed
svoje strategijske vanosti, koliko zbog toga jer je potkraj opsade, neovisno o
vojnim zbivanjima, u svom atoru umro stari sultan Sulejman, to je Sokolovi
vjeto zatajio vojsci da se ne demoralizira.
Suvremena osmanska minijatura:

veliki vezir Sokolovi podnosi izvjetaj mrtvom sultanu,
dok vojnici donose glave pogubljenih branitelja
(u sredini je glava N. Zrinskoga)
21
M. Rizvi: Bosansko-muslimanska knjievnost u doba preporoda. Sarajevo 1990, str. 544.
170

3. Troslojna i trosmjerna metaforika
moderne hrvatske politike misli.
Samo pola stoljea nakon Menetieve slike hrvatskih ala formalno se
dokonala i druga polovica izvornoga konteksta u kojemu je metafora nastala i djelovala: Karlovakim mirom 1699. i Poarevakim 1718. odreuju
se osmanske granice s Habsburzima, odnosno Mlecima, tj. dananja hrvatsko-bosanskohercegovaka granica. Poinje doba drugaijih odnosa snaga, u
kojemu stari koncept borbenoga pogranija na objema stranama gubi oslonac
u stvarnosti. S druge strane, meu sklopom povijesne predaje koju je mlada
inteligencija na elu preporoda dobila u nasljee od hrvatskog plemstva bilo je
i ope uvjerenje o povijesnom poslanju hrvatskog naroda, ukljuivi koncept
predzia kranstva. Sve da je i htjela, ona ga nije mogla ignorirati, ali ni
ostaviti neizmijenjenim.
Hrvatski politiki imaginarij uskoro e, prvi put u polarizaciji simbolikih
diskursa, poeti stvarati referentne toke za novo vrijeme i odnose. Te toke
nastajat e u narativnim, odnosno simbolikim tekstovima koje proizvode
partneri u drutvenim odnosima kako bi osigurali ideoloke i emocionalne
temelje interakcija i oblikovali sliku o sebi i partnerima, 22 u drutvu u kojemu
se, uz sve vie alternativnih svjetonazora, raaju i pripadne alternativne konstrukcije identiteta.
Stoljee kasnije pojavit e se prva hrvatska politika broura s izrazito programatskim znaenjem - Disertacija iliti Razgovor darovan gospodi poklisarom
(1832), naputak to ga je grof Janko Drakovi napisao za zastupnike Hrvatskog sabora. U njoj je Hrvatska odreena u bitno drugaijim relacijama:
Mi usried Europi leimo, nama se prijeti istok i zapad, on tamnotom, ov
preizbistrenjem [znanstveno-tehnikom nadmoi], on stopom iz kojega prije
jednoga vieka se oslobodili jesmo ne tijui vie u suanjstvo umno zapasti; ov
sjanjem, kojega gledat jo odvi nejake oi puka naega jesu.23
22
23
Z. Mach: Religija i identitet u Srednjoj i Istonoj Europi, Politika misao 4/ 1997, str.
131.
Usp. J. Ravli: Hrvatski narodni preporod. I. Zagreb 1965, str. 110.
171
Ivo ani
Stoga je nuno narod povesti srednjim putem, sredoputno, te imati mudrost i obrazovanje kako bi se on prepoznao.
Jedna je mogunost, dakako, povratak na bedem, iako u novim okolnostima redefiniran: model istone invazije od koje je Hrvatska obranila Europu
vie nisu Osmanlije nego Tatari (Mongoli). Najezda te mone stepske konjice
u 13. stoljeu. i teka pustoenja od Drave sve do srednje Dalmacije na jugu
povijesna su injenica, a njihovo povlaenje rezultat je niza okolnosti, meu
kojima zacijelo nisu nevani ni gubici to su ih imali u nizu okraja s Hrvatima, no nema pouzdanih potvrda da se igdje, pa ni na Grobniku, sjeverno
od Rijeke, odigrala velika, odsudna bitka koja bi znaila njihov potpun slom
i trenutan izgon.
Pjesnik i visoki austrijski asnik Petar Preradovi u pjesmi Na Grobniku
1851., u doba Bachova apsolutizma, najavljuje povratak predzidnoga motiva
na velika vrata u javni diskurs i djelatnu politiku, ali na tematskom predloku
legendarne bitke 1242. na Grobnikom polju, kada rod na il i zdrav razbi
tatarske divje ete i tako svojom krvlju spasi zapad sav.
A to nam je Zapad dao
Za uslugu tu?
Vjenu mrnju, primjer za to
I uenost zlu. (...)
Zapad gine, trune, kunja,
ivot mu je lo,
A istoku sto je munja
U ivotu jo. (...)
Pobit e se do dva svijeta
Po prilici svoj.
Na predstraah mi smo eta,
Prvi na je boj! 24
24
P. Preradovi: Izabrane pjesme. Zagreb 1972, str. 30-31.
172

To je prava antologija dotadanjih znaenjskih razina metafore predzia,
ali i najava novog razvoja: zasluga branitelja Europe, moralni dug obranjenih,
njihova nezahvalnost kao znak opeg moralnog rasapa, te razoaranje branitelja, ali i nova nada u slavenski istok, nadahnuta kako romantinom herderovskom idejom o povijesnoj misiji vitalnog slavenstva, tako i pragmatinom
potragom za novim saveznikom u politikoj borbi.25 Hrvatska mora spremna
doekati sraz dvaju svjetova - germanstva i slavenstva, Zapada i Istoka, ali
unutar iste Europe.
Meutim, izvorna je metafora ve posve disfunkcionalna i anakrona:
Osmanlije odavna nisu opasnost, a bosanski muslimani ne samo to nisu nikakvi Turci koje treba vratiti u Aziju nego autohtono slavensko stanovnitvo,
ak najistiji Hrvati (Starevi e uskoro i izrijekom osporiti tradicionalni
stav o islamu kao neprijatelju kranstva). Mongoli, izvaneuropski nekrani, nametnuli su se idealnima da odre metaforu predzia, te motiv obrane
Europe i kranstva ispune novim sadrajem koji e ga sauvati kao princip i
argument. A njega je ve 1842. jasno formulirao Dimitrija Demeter poemom
Grobniko polje s opsenim komentarima o tom boju Davida i Golijata za
spas Europe.26
Druga je mogunost iskorak u neku novu, oprenu metaforu, i upravo
tada oblikuje se inkluzivni most koji e se s ekskluzivnim predziem nadmetati
i prepletati do danas. Kao to je predzie imalo svoga junaka u Zrinskome,
tako se most zasnovao na djelovanju solunske brae irila i Metoda, bizantskih misionara meu Slavenima u 9. st. koji su, da bi uope mogli djelovati, s
grkoga na narodni slavenski jezik preveli nune biblijske tekstove i obredne
knjige. Uvjeti za nastanak njihova kulta pojavili su se ve 1848. kao opravdanje tadanjeg austroslavizma, jer je u prikladnoj povijesnoj interpretaciji njihov
ivot mogao posluiti kao osnovica za povezivanje slavenskih naroda Monarhije: eha, Slovaka, Slovenaca, Hrvata, ali i pravoslavnih Srba.
25
26
Tada se i u drugim zemljama koje su se drale bedemom kranstva (Zapada) javljaju

sline ideje: u Poljskoj je slavenofi lstvo plod razoaranja u Zapad, koji je dopustio podjelu
zemlje, pa se pie da Poljska nema to nauiti od Zapada nego bi, naprotiv, dekadentni
Zapad trebao uiti od nje; u Maarskoj se istiu azijski korijeni Maara, koji jesu nerazvijen, ali to zapravo znai nov i svje narod nasuprot starim i umornim Nijemcima.
D. Demeter: Izabrana djela. Zagreb 1997, str. 83-98.
173
Ivo ani
Novi koncept ne ponitava Hrvatsku kao granicu - ona to ostaje, ali se
prepoznaje kao dvosmjerna, propusna, pripada dvama svjetovima i obojima
je prirodno proeta. Najuporniji promicatelj nove hrvatske uloge postaje srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer. On se drao dodatno pozvanim na to
s obzirom na tumaenja da se njegova biskupija prostire upravo na podruju
nekadanje Metodove Panonske metropolije, pa bi Strossmayer bio i formalni Metodov nasljednik. Prema Strossmayeru, (staro)slavenski bogosluni
jezik u Hrvata, koji se do modernih vremena odrao u Istri i na Kvarneru, ima
kao zajedniki hrvatskim katolicima i srpskim pravoslavcima posluiti da
jaz tudjom rukom medju braom raztvoren izpuni, 27 da bude stvarni most
sjedinjenja Istone i Zapadne crkve.28
irilometodska ideja opstat e kao vana sastavnica Katolike crkve u
Hrvata i u 20. stoljeu. No, dok ona povijesni identitet crpi iz razdoblja kada
je crkveni raskol tek poinjao, Srpska pravoslavna crkva formira se u 13.
Stoljeu, i stoga povijesni identitet crpi iz razdoblja u kojemu raskol Istoka i
Zapada postaje nepovratan. Tako i irilometodstvo i svetosavlje, koje e srpski
teolozi dokraja elaborirati upravo nakon stvaranja jugoslavenske drave, jo
jednom pokazuju kako nije beznaajno koje povijesno razdoblje funkcionira
kao kriterij.29
Utoliko e se i u tom aspektu meuigra predzia i mosta u hrvatskom politikom imaginariju trajno odvijati na fonu sloenih povijesnih interpretacija,
ne samo s obzirom na Srbe nego i meu samim Hrvatima: s jedne je strane
nacionalni ponos to su jedini zapadnokranski narod koji se izborio za bogosluje na narodnom jeziku, a s druge ideoloka nelagoda pred spoznajom da
je takvo bogosluje posljedica bizantskog utjecaja.
I jo neto. Budui da je svijet neopozivo prestao biti crno-bijel, ni Hrvatska vie ne moe biti jednoznana, ma kakav predznak pritom uzimala, nego
i sama sebe neizbjeno otkriva kao polivalentan i polifunkcionalan entitet u
jednako slojevitu kontekstu. Ostajui cjelina, i ostajui u istoj veoj cjelini
- Austriji, ona simultano moe biti definirana i premosno i predzidno. Isti
27
28
29
Korizmena poslanica, Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske, XIII, 3, akovo, 15. veljae
1885, str. 57.
Okrunica, Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske, IX, 4, akovo 1881, str. 46-7.
G. van Dartel: irilometodska ideja i svetosavlje. Zagreb 1984, str. 96.
174

onaj, naime Strossmayer, koji je jednu njenu fasadu, balkansku, od predzia
pretvorio u most, drugu e fasadu, jadransku, koja se dotad nije prepoznavala
kao pogranije, definirati upravo tako. Samo je ujedinjena Hrvatska, pie on
u promemoriji ministru-predsjedniku Rechbergu u Be potkraj 1860, najpouzdaniji bedem ((verllichsten
verllichsten Damm
Damm),
), uvarica i zatitnica (Wchter und
Beschtzer) austrijske obale od talijanskih ambicija.30
Beschtzer
Sve u svemu, Hrvatska uoi sloma apsolutizma ima u bitnome profilirane
tri temeljne metafore za propitivanje svog identiteta: polazino raskre, odnosno usredinjenost
usredinjenost, pa predzie, tradicionalno i modificirano, te novooblikovani
most; dvije potonje pak u oba mogua odnosa: kao nepomirljivo konkurentne
i kao komplementarne. Obnova ustavnosti i saziv Sabora 1861. znae i formalan unos tih koncepata u institucionalni politiki diskurs, ujedno i nastup
nove politike snage - Stranke prava Ante Starevia.
On nasljeduje ideologemu o tome da su Hrvati narod koj je iztoku i
zapadu prkosio,31 jugoslavizmu suprotstavlja hrvatstvo, ali odbija njegovo
poistovjeenje s katolitvom; hrvatska borba mora se voditi u politikim, a ne
vjerskim kategorijama. O islamu i osmanskom sustavu govori bez stereotipova, ak izrazito afirmativno: Osmanlije nisu bili barbari nego nosioci visoke
kulture, a barbari su Nijemci i oni su glavni neprijatelji hrvatske samostalnosti. Utoliko ni Zrinski nije nikakav hervatski Leonida, jer Leonida pade,
brane svoju domovinu, a taj Zrinski pogibe, brane nepriatelje svoje domovine! tj. Austriju i Habsburge, uzviknuo je u Saboru kada je bilo predloeno da
zastupnici sudjeluju u proslavi 300. obljetnice Sigeta.32 U podlozi takva obrata
stoji snano protunjemako raspoloenje na slavenskom jugu zbog unutranje
politike Monarhije, sada pojaano strahom od monoga i prodornoga njemakoga kapitala.
Najutjecajniji prava druge polovice 19. stoljea u Dalmaciji, sveenik
Mihovil Pavlinovi, moda najjezgrovitije saima muku s definicijom motiva
30
31
32
V. Kresti: Koncepcije Josipa Jurja trosmajera o istonom pitanju, Istraivanja, 5, 1976,

str. 403-404.
A. Starevi: Politiki spisi, Zagreb 1971, str. 124.
Dnevnik sabora trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od god. 1865/7
1865/7, Zagreb
1867, str. 524.
175
Ivo ani
predzia u vremenu kada je izvorno znaenje postalo bespredmetnim, pa i
optereujuim, a novo se tek napipavalo. Kao izvor nacionalnog ponosa ono,
dakako, ni za nj nije sporno, ali s koje strane zida Hrvatska stoji u novim
prilikama - to je ve tee odrediti. Dok se Hrvati i Srbi zajedno opiru talijanizaciji i germanizaciji, Pavlinovi 1868. istie da su Hrvati, kao to su neko
kranskom zapadu bili predstraa od nekrena iztoka, danas pozvani
srpskom istoku biti predstraa od zavidna i sumnjiava zapada, 33 ali kada se
ve dogodine odnosi pokvare, naglasak e biti na razlikama od pamtivieka,
na tome da je Hrvatstvo od zapada; srbstvo od istoka. 34
Kraj stoljea donosi novu dinamiku. Hrvatski studenti u Pragu poinju
pod utjecajem Masarykova liberalizma i ideje slavenske solidarnosti zahtijevati suradnju s drugim Slavenima, ukljuivi pravoslavne, te u poetku 1897.
izdaju list Hrvatska misao koji se obara na historicizam u politici. Za njih,
frustrirane neefikasnou klasinih stranaka, naslov antemuralea nije ast
nego sramota za Hrvate; mlade treba da pone realno misliti i promiljeno raditi umjesto da se zanosi beskorisnim zdravicama - a primjer za njih je
upravo citat U boj, u boj! (...) Neka Turin zna kako mremo mi! iz zavrne arije
Zrinskoga u Zajevoj operi.35
I u zemlji je Ujedinjena hrvatska i srpska akademska omladina vrsta
u stavu da vremena zahtijevaju hitno sreivanje hrvatsko-srpskih sporova i
suradnju protiv Dranga nach Osten. Jaka Hrvatska uvjetovala bi povoljniji razvoj na Balkanu, jer lei na pragu, s kojega hapsburka monarhija koraca na
istok, i uz takvu Hrvatsku kao jaku obranu od nijemstva ve samostalna
Kraljevina Srbija imala bi okupiti ostale June Slavene.36
Istodobno stara generacija saborskih politiara vidi sebe kao partnera u
austrijskoj ekspanziji na jugoistok, i ivi u iluziji da je dinastija blagonaklona
prema Hrvatima, pa e kad-tad shvatiti koliko joj je Hrvatska strategijski
vana. Voa protumaarske oporbe Aleksandar Bresztyenszky izjavljuje da
bi jaka Hrvatska bila najnaravniji most Austro-Ugarske u njenu prirodnu
33
34
35
36
M. Pavlinovi: Izabrani politiki spisi. Zagreb 2000, str. 111-112.

M. Pavlinovi: Izabrani... str. 136.
to hoemo [uredniki uvodnik], Hrvatska misao, I, 1, Prag, 10. sijenja 1897, str. 3.
Ivan Lorkovi: Raki, Narodna misao, Zagreb 1897, str. 201-202.
176

prodiranju na Balkan, 37 a Grga Tukan govori o providnosnoj zadai hrvatskog naroda da bude posrednikom izmedju zapada i iztoka, da na istok iri
zapadnu kulturu i kranski moral, to je sposoban ostvariti jednako
sjajno i viteki, kako je zadovoljio svojoj prvoj zadai, kad je branio zapad
od iztoka. I onda, kad on ovu zadau na se preuzme i izvri, ja sam uvjeren,
da e on dobiti nagradu za svoje rtve, koje je on pridonio zapadu i kranstvu
(...) A ta e nagrada biti njegovo ujedinjenje i samostalnost.38
Kada pak na istoj liniji zagrebaki dnevnik na njemakome Agramer

Tagblatt, u kontekstu gradnje eljeznike pruge u dolini Neretve, Hrvatsku
nazove mostom preko kojega e Monarhija prijei na Balkan, planut e
mladi Frano Supilo, predstavnik nove, borbene pravake generacije, takoer
polazei od hrvatsko-srpskog interesnog zajednitva kao jamstva unutarnje
hrvatske stabilnosti, to je pak preduvjet svake ozbiljne akcije:
Hrvatska kao most na Balkan znai: Hrvatska stafaa Bea i Pete za
Drang nach Osten (...) Kojim pravom moemo, da se nudimo kao most drugim idejama, naperenim proti interesima nae rodjene brae [Srba i Bugara]?
(...) Mi sa ovom teorijom o mostovima navlaimo na sebe odijum balkanskih
naroda, koji se bore za svoju slobodu i obstanak.
Hrvatska kao most na Balkan, to je negacija svakog narodnog ideala (...)
Hrvatska kao most na Balkan (i kome jo most!) to je najponienija uloga, koja
se moe namieniti jednome narodu (...) Prestanite, za miloga Boga, sa tim
mostovima, inae e Hrvata biti stid rei, da je Hrvat (...)
uvajte radije Zagreb od onih, koje mislite na mostovima prevadjati na
Iztok; to bi bila neka - hrvatska misija, koju odavna eljni oekujemo.39
Tri godine kasnije, poto je i formalno zasnovao suradnju Hrvata i Srba,

Supilo je jednakom estinom ismijao - ali odmah i redefinirao - i drugi te37
38
39
Stenografiki zapisnici Sabora kralj[evina] Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. 1897-1902, I/1,

god. 1897
1897. Zagreb 1897, str. 522.
Stenografiki zapisnici Sabora..., str. 625.
I opet most, Novi list
list, IV, 159, Rijeka, 16. srpnja 1901, str. [1]. Supilo je za poloaj
Hrvatske u novim prilikama i izrijekom upotrijebio termin obrnuti antemurale.
177
Ivo ani
meljni motiv, predzie, i one koji ga rabe u ispraznoj politikoj kombinatorici,
stalno oekujui neiju protuuslugu za nekadanje vojne napore. Time moemo da obsjenimo samo - sebe, to je najvea opasnost za svaki narod, jer:
Kada bi i stajala tvrdnja, da smo mi spasili zapad i njegovu kulturu od
iztone turske najezde, ipak to znai biti sliep i ne vidjeti dananju posve izmjenjenu situaciju (...) U prijanjim vjekovima bili su Turci razoran elemenat,
danas dolazi sa zapada intelektualni, moralni i ekonomski elemenat (...)
Za to je upravo smieno i pomiljati na to, da e nas netko tediti ako
mu kaemo - kako smo mi tit zapada. Koga da mi branimo i od koga? Od
Turaka? Od balkanskih Slavena? A obsjenjujemo li se i nadalje i zavodimo sa
predzidjem kranstva, onda u dananje doba, to znai, da pogodujemo prodiranju zapada na iztok. Pogodovati mu pako u bilo kojoj formi u bilo kojem
pravcu i sa bilo kojom namjerom, znai kopati sam sebi grob (...)
Nama je jedini spas i naa je jedina misija, da danas budemo predzidje i
tit iztoka, bedem Balkana.40
Istodobno, upravo onakvo predzie na kakvo se okomio Supilo revitalizira se meu katolikim integristima, zagovornicima restauracije drutva na
kranskim principima. Krki biskup Anton Mahni pokree 1903. tromjesenik ije zaglavlje sve govori: naslov je Hrvatska straa, a geslo Antemurale
Christianitatis. Istina, sredstvo vie nee bit ma, kao u doba kriarskih ratova, nego rije, ali terminologija je dosljedno ratnika: bitna je znaajka Crkve
vojevati protiv svih koji je napadaju, cijela kranska obitelj je velika vojska,
kranski ivot neprestani rat, a kole, novine i Sabor bojno polje, odnosno
ratite na koje treba odvano i odrjeito stupiti, pa e neprijateljski redovi
brzo uzmaknuti.41
U sklopu sveope polemike simbolikih diskursa predzie se javlja i u
kontekstu gdje ga dotad nije bilo - na moru; Hrvatska dobiva i maritimne Termopile. Time ujedno metaforu zahvaa jo jedan proces: unutarnja znaenjska
40
41
Predzidje iztoka, Novi list

list, VII, 265, Rijeka, 24. rujna 1904, str. [1].
Zvanje katolikih svjetovnjaka u nae doba, Hrvatska straa, I, 1, Krk 1903, str. 10-19.
Takvu impostaciju pojaavaju i suradniki pseudonimi: uvar s Adrije, Hrvat straar...
178

fragmentacija. Dotad je, bez obzira na varijacije, ipak stabilno oznaavala
Hrvatsku kao cjelinu u odnosu spram neke vee cjeline; otad e oznaavati
(i) odreene dijelove Hrvatske koji stjeu predzidnu funkciju u odnosu na nju
smu neovisno o tome je li ona pritom dio kakva irega dravnoga, kulturnoga, vjerskoga ili geopolitikoga konteksta. Veliko predzie raslojava se na
mala, lokalna predzia.
U ljeto 1866. austrijska ratna mornarica, iako znatno slabija, nanijela je
kod Visa teak poraz talijanskoj, te tako odbila talijanske pretenzije na istoni Jadran. Kako su meu mornarima velika veina bili dalmatinski Hrvati,
pobjeda je doivljena kao nacionalni trijumf, kao obrana obale koja je, iako
formalno pod austrijskom vlau, u biti hrvatska.
Vika opina u sveanom brzojavu u Be, koji je kasnije tiskan i razaslan
svim dalmatinskim opinama, svoj otok naziva jakim branitem dalmatinskih ala.42 Na proslavi 20-obljetnice, 1886, govornik iz sjeverne Dalmacije
ve jasno uklapa pomorsku bitku u ope znaenjsko polje tradicionalne metafore, izjednaujui prije svega dva junatva i dva bojita, kopneno i morsko:
na krasni kraj od vajkada je bio okren antemurale christianitatis, pa kako
su stari nekad uvali taj naslov, tako i danas u miicama sinova ove zemlje
vri junaka krv, klije hrabrost i sranost.43 Proi e jo pet godina i dva e
pothvata biti poistovjeena u svim kategorijama, ukljuivi i krst asni,
besmislen u sukobu s katolicima. Novinski uvodnik uoi 25. obljetnice Vis
izjednauje s ostalim toposima nacionalnog antemuralea:
Nije dosta Klisa, nije dosta Knina, Sigeta, Jajca, Grobnika, nije dosta
stotinu kulin, gradin, pod kojim kosti hrvatskih junaka otrunue, nije dosta ravnih poljan, megdan na kojim Hrvat za krst asni i slobodu zlatnu na
potoke krv lio, ve hoe se i mra. - Sutra hrvatski narod slavi svoje junatvo
na moru. 44
Glavni govornik na proslavi, opet sveenik, zastupnik Visa u Dalmatinskom saboru Stjepan Buzoli, ustvrdit e da se i mali narod moe obraniti
i opstati ako je odan krepostima i ako vri svoju dunost. Kada su perzijski
42
43
44
P. Kunii: Viki boj

boj. Zagreb 1892, str. 152.
P. Kunii: Viki, str. 181.
[J. Kapi]: Vikim junacima, Puki list
list, 6, Split, 17. srpnja 1891, str. [1].
179
Ivo ani
opori napali Grku, zadrali su ih u Termopilama Leonidini sokolovi po
cijenu ivota. No, oni su samo vrili svoju dunost, ba kao to
moemo kazati s osobitim ponosom mi Hrvati o naem Leonidi, Nikoli
Zrinjskomu, i o aki njegovih neumrlih sigetskih sokolova. A zar se to isto ne
moe rei i o vama, besmrtni viki vitezovi?45
I dok je tako do daljega povuena granica na morskom dijelu simboline

geografije i hrvatska politika u Dalmaciji ak potkraj stoljea, na podlozi zajednike ugroenosti velikonjemakim planovima, predobila simpatije dijela
talijanske javnosti, na kopnenom dijelu granice, na sjeveru, napetosti su jaale.
Na jedanaestu obljetnicu vikoga boja August enoa naznaio je s hrvatske
strane metaforu koja saima funkciju toga prostora: usprkos romanizaciji
velikaa i gospode, u srednjem vijeku jo je Istra naa bila, jote branik svih
Hrvata, pa e neizbjeno doi dan kada e, probuena i ojaana, opet takvom
biti.46
Motiv predzia na istome je prostoru intenzivno razvijala i mletaka
strana, pa se na tome sjevernom hrvatsko-talijanskom doticalitu uspostavio
paralelizam funkcionalno i, osim vjerske sastavnice, sadrajno istovjetan onome na hrvatsko-bosanskome pograniju. Mnogi providuri i gradski rektori
nazivaju Istru titom Vladarice ((lo
lo Scudo della Dominante
Dominante),
), tj. Venecije, a
providur i generalni inkvizitor Istre Marco Loredan izvjetava 1615. Senat
o prilikama na mletakom dijelu poluotoka, istiui kako je Istra predzie,
moe se rei, ovome Gradu ((lantemurale,
lantemurale, si pu dir, di questa Citt
Citt).
).47 No,
ono to je za Mletaku Republiku nasuprot Austriji bio ponajprije regionalni
vojno-politiki termin, za ujedinjenu Italiju postaje dominantno kulturoloka,
vrijednosna kategorija, posebno razvijana nakon iredentistikoga kongresa u
Udinama 1903.
Kraljevina Italija u tome sporu sebe vidi kao dio vee cjeline koju joj je
misija braniti (ba onako kako su u protuosmanskim ratovima Hrvati sebe
vidjeli kao granicu jednoga, a bosanski muslimani sebe kao granicu drugoga
svijeta): ona je bedem romanskoga svijeta i uope Zapada pred hrvatskim (i
slovenskim), tj. openito slavenskim nadiranjem, ona je uvarica kulture pred
barbarstvom. Nakon Prvoga svjetskog rata, kada se bude odreivala granica s
45
P. Kunii: Viki boj

boj. Zagreb 1892, str. 214.
180

novonastalim Kraljevstvom Srba, Hrvata i Slovenaca, Rijeka e se definirati
kao krajnja italska braniteljica Julijske krajine, krajnji bedem latinske kulture, posljednja nositeljica danteovskog znaka,48 a u sporu nakon jo jednoga
svjetskog rata i sveenik e isticati da upravo onuda, gdje su ve Rimljani bili
napravili limes da obrane Italiju od barbarskih upada, prolazi granina crta
((la
la linea di demarcazione
demarcazione)) izmeu Istoka i Zapada, izmeu Italije i Balkana,
izmeu Istre i Hrvatske.49
Kraj stolje donosi jo jedan bitan element u opem razvoju simbolinih
diskursa, jedino to je nedostajalo da se slika kompletira i uzmogne kazati
kako su Hrvati stekli ulaznicu u modernost, ako je ta ulaznica - sposobnost za
autoironiju. Ante Kovai i Antun Gustav Mato, pisci ponikli u okviru Starevieve ideologije, britko e ismijavati demagoge koji u jednoj osiromaenoj
zemlji grade karijere frazama o junatvu i povijesnoj misiji.
U noveli Bjei-hajka (1880) Kovaiu je meta ne samo temeljni nacionalni
mit nego i dominantan tip politikoga diskursa u Hrvatskoj. Jedne zime u
selu sjeverno od Zagreba pronio se glas da je u blizini viena prava nakaza od
vuka, pa se seljani dogovaraju da povedu hajku. Njihov sastanak u seoskoj krmi estoka je parodija besplodnih rasprava u Saboru: u opoj galami podnose
se nacrti, prijedlozi i interpelacije, sudionici se razmeu latinskim izrekama i
patetinim vizijama, a glavnu rije vodi uitelj koji itav sviet samo u hiperbolah shvaa. Kako dramatino upozorava, taj krvolok u naoj obinskoj umi
(...) prieti obstanku naem, tovie, ne doskoi li mu se,
prieti pogibelj i dalnjim krajevom! Puani i gospodo! Mi smo antemuralis
Evrope, predzidje svieta, mi smo junaci! nai djedovi bijahu junaci, nai potomci junaci treba da budu, hoe li da imadu veliku budunost! 50
46
47
48
49
50
Duvna (Istarska pria), Vienac, IX, 30, Zagreb, 28. srpnja 1877, str. 475.
Relatione dellIllustrissimo et Eccellentissimo signor Marco Loredan (...), in: Atti e Memorie
della Societ Istriana di Archeologia e Storia Patria, vol. II, fasc. 3-4, Parenzo [Pore] 1886,
str. 46. - Za ove sam podatke zahvalan dr. Miroslavu Bertoi.
Nacrt Statuta Slobodne Drave Rijeke, u: A. Damiani: Vrijeme ludosti, Dometi, 4/
1986, str. 35.
L. M. Torcoletti: Spigolando nel passato di Fiume. Rapallo 1951, str. 39.
A. Kovai: Sabrane pripovijesti. Zagreb 1910, str. 131. Kada je pak hajka povedena, uitelj
ju je proveo na stablu drui od straha, a na kraju se pokazalo da vuka uope nema.
181
Ivo ani
Mato e pak u lanku Knjievnici bez literature (1904), ogoren to kulturne ustanove pod utjecajem konzervativnog sveenstva ukidaju knjievne
listove u kojima surauje mlai, modernistiki narataj pisaca, ironino poentirati:
Knjievnici bez knjievnosti - to je bilans savremenog knjievnog ivota
u Hrvatskoj. To je plod katolicizma. Hrvatska, jueranji antemurale christianitatis, bedem kranstva, kako ju je nazvao rimski papa, danas je antemurale
stupiditatis, bedem gluposti. 51
S takvom znaenjskom prtljagom - polifunkcionalnom, adaptabilnom i

izrazito raslojenom - glavni hrvatski simbolini diskursi stiu na novu prekretnicu.
4. Jugoslavensko razdoblje
i intermezzo Nezavisne Drave Hrvatske.
Godine 1918. jo se jednom raspao kontekst i trebalo je krenuti iznova, u
novim politikim i dravnim konstelacijama. Nastanak jugoslavenske drave
trenutak je kada se sve zajednice koje u nju ulaze suoavaju s izazovom da
preispitaju i nanovo definiraju svoj identitet. A otvoreno pitanje nacionalne
samoidentifikacije podrazumijevalo je jo jednom i izbor identifikacije s kulturnom paradigmom Istoka ili Zapada.
Jedan od prvih vanih dokumenata na hrvatskoj strani bio je Dravno
ureenje ili Ustav Neutralne Seljake Republike Hrvatske, to su ga 1. travnja
1921. u Zagrebu usvojili zastupnici Hrvatske republikanske seljake stranke, i
u preambuli kojega stoji da Hrvati, maleni mirotvorni seljaki narod,
sporazumno s konservativnim Zapadom uvamo tisuljetne temelje kulture i privrede, a zajedno s revolucionarnim Istokom stvaramo dravu u kojoj
svi (...) odluuju sveukupnom vladom i upravom. 52
Hrvatsko je drutvo definirano u jasnome europskom kontekstu, ali dualno, no ta dvojnost ne znai unutarnju raspoluenost nego izvorite plodonosne
51
52
A. G. Mato: Sabrana djela. XV

XV. Zagreb 1973, str. 87.
S. Radi: Politiki spisi. Zagreb 1971, str. 368-369.
182

sinteze. Novo je pak to to se ona vie ne odvija toliko na prostornoj horizontali, koliko na vremenskoj vertikali, ne znai sintezu razliitih kultura, situiranih u prostoru, nego razliitih drutvenih vrednota, situiranih u vremenu, u
kategorijama tradicionalnoga i modernoga, staroga i novoga.
Zgroen netom proivljenim ratnim stradanjima, najutjecajniji meuratni
pisac lijeve inspiracije, ali i potovatelj Starevia i Supila, Miroslav Krlea
u eseju Nekoliko rijei o malograanskom historizmu uope (1926) radikalno
raskrinkava ne samo svaki militarizam nego i sve nacionalne mitove zasnovane na apoteozi junatva kao malograansku zaljubljenost u aristokratsku
prolost.
Da smo Antemurale Christianitatis, to nisu govorili samo nama, nego
svim nacionalnim bijedama katolikim na Dunavu i na Visli, koje su ginule
na krvavoj predstrai evropskih interesa, dok se u centru civilizacije banilo
(...) Mi se hvalisavim citiranjem tih glupih lai sputamo do onog najnieg
stepena provincijalne zatucane svijesti, na kome nam pamet mae repom pred
strancima ropski servilno... 53
Tako razlaz u interpretacijama izmeu ljevice i desnice postaje nepremostiv. Isusovac Fran Biniki dri da je biti predziem hrvatska zavjetna misao,
uloga to ju je namijenio Boji promisao narodu koji se naselio na razmeu Istoka i Zapada da ondje stoji kao vrsti, ivi zid, posve proet vjerom
katolikom.54 Providnosna misija protee se i na sam teritorij, iji genius loci
Hrvati batine, jer se i prije njihove doseobe, u rimsko doba, ondje kranstvo
sukobljavalo s poganskim kultovima, a kako je i prije vlastitog pokrtenja Hrvat pomogao skriti Avare, suzbio jo nekrtene Bugare, odupro se Arapima,
a na Dravi zaustavio Madare, dokaz je to kako je Bog mogao upotrijebiti i
neznaboce, da suzbiju napadaje na kranstvo.55 Drugim rijeima, Hrvati su
i prije primanja kranstva bili izabrani Boji narod, samo to tada toga nisu
bili svjesni, a s pokrtenjem ulogu preuzimaju i provode svjesno.
U radikalnom izvoenju konsekvencija granica se vie ne povlai samo
prema vanjskom svijetu nego se produuje u mnogostruke unutarnje granice
53
54
55
M. Krlea: Deset krvavih godina i drugi politiki eseji. Zagreb 1971, str. 120-121.
F. Biniki: Predzie kranstva. Zagreb 1924, str. 10.
F. Biniki: Predzie, str. 13.
183
Ivo ani
meu samim Hrvatima: nacija je neko bila homogena, kao takva razgraniena od nekrana, poslije i pravoslavnih krana; sada je pak heterogena,
i sma ispresijecana granicama, bezbrojnim, na sve strane okrenutim bedemima koji razdvajaju dobre ili prave od loih Hrvata - onkraj predzia
ostaju svi koji nisu katolici: srednjovjekovna Crkva bosanska (bogomilsko
krivovjerje), pa protestantsko krivovjerje, a predzidno poslanje nastavlja se i
u moderno doba kao otpor adventistima i drugim sektama, te bezbonim
socijalistima, liberalima, marksistima...
Sve to je Biniki tumaio teologijski, jedan e drugi sveenik, predsjednik Matice hrvatske Filip Lukas, elaborirati antropogeografijski. Za nj se
povijest naroda ne moe odijeliti od njegove zemljopisne osnovice, te su i
Hrvati funkcija prostorne toke gdje ive. Neko je Hrvatska bila bedem
protiv Istoka i polo joj je za rukom da se ouva kao predzie Zapada.56
Bila je, dakle, dio jedne vee tvrave, te su joj utoliko u zapadnom i sjevernom
zaleu naelno bili saveznici, makar nesloni i nezahvalni. U meuvremenu,
u poratnoj emigraciji, Lukas shvaa da je to samo pola istine, te da je Hrvatska
zapravo utvrda po sebi, opkoljena sa svih strana, bez saveznika, u potpunu
poistovjeenju ne vie s opim kranstvom nego samo s katolitvom. Da su
Hrvati suzbili Osmanlije, to se openito zna i priznaje, to je, uostalom,
shvatljivo iz osnovnih opreka dvaju svjetova, Istoka i Zapada, ali da su
Hrvati sa svoga prostora suzbili i provalu protestantizma u pravcu Istoka, i to
ba upravljena iz Kranjske, dakle iz jezgre dananje Slovenije, to se do sada nije
nigdje isticalo, a ipak je tako (...) U takvom poloaju se nalazila tada Hrvatska,
pritisnuta i sa Zapada, iz Slovenije, i sa Sjevera, iz Ugarske [u kojoj potkraj 16.
stoljea protestanti stjeu veinu], pa je ipak odoljela i pobijedila. 57
Za ustaki pokret, koji je pod osovinskim pokroviteljstvom 1941. proglasio satelitsku Nezavisnu Dravu Hrvatsku, drava je bila vrhovna vrednota.
No, ustae nisu ismijavali ni napadali slavenstvo nego su jednostavno drali
da Hrvati s tim svijetom nemaju nita i da im je on, kada su mu se priklanjali,
56
57
Geografijska osnovica hrvatskog naroda,u: Zbornik Matice hrvatske o tisuoj obljetnici

hrvatskoga kraljevstva, Zagreb 1925., str. 29.
Da li je Jugoslavija nastala na temelju narodnog samoodreenja, Hrvatska revija, II, 1,
Buenos Aires, oujak 1952., str. 35-36, 37.
184

donosio samo razoaranja i tetu. Stoga se o ratnom protivniku pie diferencirano: Anglo-Amerikanci jesu vojni, ali ne i kulturoloki i povijesni neprijatelji
niti to mogu biti, jer povijesna je misija Hrvata obrana Zapada protiv Istoka,
odakle su dolazile sve prijetnje kroz povijest, sve do suvremene borbe protiv
boljevizma.58
U sreditu je ustake ideologije, dakle, geopolitika interpretacija, te u
njoj nema ni katolitva ni uope kranstva, jer bi to prijeilo tenju za integracijom bosanskih muslimana u hrvatsku naciju. Zato se metafora predzia,
bez koje se u ustakoj simbolinoj geografiji i samopercepciji ipak ne moe,
ukorjenjuje u znaenjskom polju bitke s Mongolima na Grobnikom polju, a
ne u protuosmanskim ratovima. Kada je Ante Tresi Pavii o 700. obljetnici
navodne bitke tiskao knjigu o njoj, u predgovoru je interpretaciju nacionalne
povijesne misije kao strae na najopasnijem i najvanijem poloaju59 utemeljio ponajprije na tom dogaaju.
Domai pak neprijatelj, partizani, za koje se tvrdi da su iskljuivo Srbi,
zapravo su predstraa sovjetskog imperializma, bezobzirni u nastojanju da
unite predstrau Europe - hrvatsku dravu, i nas Hrvate na jugoiztonom
izbojku Srednje Europe,60 odnosno Hrvati, kao duhovni predstavnici vie
puta milenijske Evrope, ne smiju napustiti svoj poziv da se opru provali
Azije s boljevikom najezdom u zapadno-evropski krug.61 Dobrovoljaka
Hrvatska legija u sklopu osovinskih snaga na istonom bojitu prinos je takvoj
borbi. Opet smo predzie vjere, sinovi krvavog plota, pjeva jedan legionar,
videi sebe i drugove kao one koji su otili pod Staljingrad braniti kulturu od
crvene aveti i biti novi klanac Termopila za zapadnu Europu, pa e im na
grobovima stajati to i Leonidi:
58
59
60
61
Usp. T. Macan: Spremnost 1942-1945

1942-1945. Zagreb 1998.
A. Tresi Pavii: Izgon Mongola iz Hrvatske. Zagreb 1942, str. 20.
Novi beogradski pokuaji [uredniki uvodnik], Spremnost
Spremnost, II, 98, Zagreb, 9. sienja
1944, str. 1
Bonifacije Perovi: Odmazda nad duhom, Spremnost
Spremnost, IV, 159, Zagreb, 4. oujka 1945,
str. 2.
185
Ivo ani
Pozdrav isti, to je bio termopilskoj hrabroj strai:
Izvrismo svoju dunost; Domovini, strane, kai!62
Nakon sloma 1945. antikomunisti, razasuti u emigraciji, zakljuuju da
je za Hrvatsku jo jednom bio koban njen predzidni, granini poloaj, da je,
obnovivi nakon rata Jugoslaviju i priznavi vlast Titovih komunista, sebini
i nezahvalni Zapad opet je izdao Hrvate. Pjesniki najjai izraz takva raspoloenja dao je 1948. pisac i ustaki dunosnik Antun Bonifai u poemi Kip
domovine 1945. U tom fantazmagorinom i sarkastinom svoenju povijesnih
i politikih rauna, Hrvat se pokazuje kao vjena budala, a Hrvatska kao
vjeni Siget, majica sto Termopil - meu njih su, osim onih tradicijom
verificiranih poput Grobnika i Sigeta, uvrtena i dva nova iz netom okonana
rata: Viegrad na Drini, istonoj granici Hrvatske, i legionarski Staljingrad.
Hrvati su pred partizanima i Crvenom armijom na kraju rata krenuli u povlaenje u dubokoj, djetinjoj vjeri da e ih Zapad doekati, jer su se za nj borili
i branili zakon, uljudbu, vjeru Kristovu, a zavrili su prevareni - zapadni
saveznici izruili su ih olou balkanskom.
Postasmo mea Iztoka, Zapad nam raku izkopa.
Occidentem appelo osta praznim zvukom. (...)
Iztok na jednoj obali, Zapad na drugoj, spremie
najvei pokolj hrvatski.63
Radikalna emigracija, koju svaki
spomen mosta asocira na ideologiju
jugoslavenstva, ustrajava u motivu predzia, u nadi da e tako zainteresirati zapadne vlade za hrvatsko pitanje. Bitne
aspekte njena svjetonazora ikonografski
objedinjuje potanska marka to ju je u
propagandne svrhe tiskala 1953: na njoj
62
63
Grobovi drugara, u: Pero Kojakovi: Pjesme legionara, Dubrovnik 1943, str. 42.
A. Bonifai: Izabrana djela. Zagreb 1996, str. 107.
186

su povijesni hrvatski grb, portret kardinala A. Stepinca, rtve montiranoga
komunistikoga procesa, maksimalistiki zemljovid Hrvatske, te kamena
krstionica kneza Vieslava iz cca. 800. godine, simbol pokrtenja Hrvata, a
ispod svega natpis: Antemurale Christianitatis - Pope Leo X 1519.
No, metafora mosta ne svia se ni demokratskom i tolerantnom Vladku
Maeku, takoer izbjeglome voi Hrvatske seljake stranke. Kada ga je takoer izbjegli liberalni novinar Bogdan Radica potkraj 1955. upitao ne bi li
ipak Hrvatska, kao katolika i zapadnjaka zemlja, mogla biti most izmeu
Srednje Europe i Balkana, odbio je Hrvatsku definirati u vjerskim kategorijama, kao katoliku, a onda se pozabavio onom metaforom:
Nije za mene Hrvatska ni zapadnjaka, ni istonjaka, nego je seljaka.
Ne svia mi se rije most, jer se po mostu gazi, a po nama se ionako ve gazi
stoljeima. Pokojni Stjepan Radi namijenio je u svojoj viziji Hrvatskoj posve
drugu ulogu, nego da bude bilo iji most [Njena je misija] da zapali baklju
seljake i narodne slobode, pravednosti i ovjenosti. 64
Za to vrijeme u zemlji nova vlast uvodi diktaturu. Prvih deset godina

optereivalo ju je i razgranienje s Italijom, koje je prijetilo i oruanim srazom, a 1948. uslijedio je spektakularan raskid sa sovjetskim blokom. Vodstvo
je svjesno da u novoj situaciji ne moe preivjeti bez oslonca na Zapad usprkos
nepomirljivim ideolokim razlikama. Josip Broz Tito na zboru u Sloveniji 11.
rujna 1952, u jeku transke krize, odbija svaku pomisao da bi Jugoslavija
mogla pristati na politiko uvjetovanje zapadne pomoi, ali dri da ozbiljnih
zahtjeva za ustupcima nee ni biti, jer su zapadni voe svjesni da prije svega
oni sami
u ogromnoj mjeri dobijaju time to smo mi na ovome terenu, na Balkanu,
geografski i duhom jedinstveni, to imamo snanu oruanu armiju i to stojimo kao stijena koja brani i Zapad branei i uvajui sebe. Zapad je sa te strane
u velikoj mjeri zatien. Mi (...) branei svoju slobodu i nezavisnost od njih
[SSSR-a i njegovih satelita], samim tim objektivno branimo i Zapad. 65
Jugoslavija kao stijena koja brani Zapad

Zapad, to nije drugo doli varijacija stare
hrvatske predzidne misije i njena primjena na novonastali kontekst.
64
65
B. Radica: ivjeti-nedoivjeti. II
II. Mnchen-Barcelona 1984, str. 501.
J. Broz Tito: Dela. VI
VI. Zagreb 1955, str. 200-201.
187
Ivo ani
I talijanski je politiki i medijski diskurs u to doba obilovao metaforama
svoje zemlje kao branika, bedema i prve linije demokratskog svijeta nasuprot
komunizmu. U jednom govoru u Srbiji potkraj 1952. Tito se tako pozabavio
novinskim lankom koji je Italiju definirao kao prvu liniju obrane od komunizma i uzvratio poleminom razradom teme. Kad se gleda sa strane protivnika, dakle sovjetskoga bloka, onda je Jugoslavija a ne Italija ta prva obrambena linija, dok su Talijani u prvoj liniji pozadi, oni su na zadnjoj strani.66
Ukratko, talijanski diskurs ne diferencira komunizam i ignorira Titov raskid
sa Staljinom, pa za nj bojinica poinje u Trstu i Jugoslavija je na komunistikoj strani. Jugoslavenski diskurs inzistira upravo na tom diferenciranju kao
temelju svog identiteta, te zemlju svrstava na zapadnu stranu bojinice, meu
demokratske zemlje. Onda je, gledano iz Moskve (a ta perspektiva treba da
bude kriterij), Jugoslavija prva, a Italija druga linija.
Kada se pak domiljata interpretacija oslobodi ideolokog ruha i prevede
u metafore, postaje (ne)oekivano poznata: Jugoslavija je pred-zie zapadne
demokracije.
Motiv junakog, ratnikog naroda na granici svjetova nije, meutim, bio
samo dnevnopolitika izvedenica iz drevne predzidne retorike nego i trajan
identitetski mit jugoslavenske politike elite. Svih 45 godina komunizma
slubeni je diskurs bio krajnje militariziran i ratnika metaforika dala mu je
presudno obiljeje: partija je vojska, njeni elnici prvi eelon, svaka djelatnost je bitka, opsada, fronta, prva linija, rovovski rat, probijanje
koridora...67 Ratovanje je bilo univerzalni znakovni sustav, nipoto sluajno - i
nipoto izuzetno u komunizmu uope - istovjetno s metaforikom katolikih
integrista s poetka stoljea, a ni sredinja metafora Jugoslavije kao tvrave
ili bastiona samoupravnog socijalizma, bratstva i jedinstva itd. nije daleko od
antemuralea i Zwingermauera.
Od kraja pedesetih, s usponom politike nesvrstavanja, komunisti poinju
graditi i alternativnu mitologiju, ponajprije za vanjskopolitiku upotrebu. Pa
kao to retorika tvrave ima pandan u retorici predzia, tako i nova metafora
mosta nasljeduje staru paralelnu simbolinu proizvodnju. Jugoslavija, zemlja
izvan blokova, nije ni Istok ni Zapad, ni komunistika (na sovjetski nain) ni
66
67
J. Broz Tito: Dela. VI

VI. Zagreb 1955, str. 342.
Usp. I. ani: Mitologija inflacije. Zagreb 1987, str. 225-260.
188

kapitalistika (na ameriki nain), ni bogati Sjever ni siromani Jug,68 nego
istodobno i Europa u Treem svijetu (pokretu nesvrstanih) i Trei svijet u
Europi, dakle most, spona i susretite svjetova.
Od sredine osamdesetih, kada su se ublaile blokovske napetosti, a u
sovjetskom bloku poele reforme, poslijetitovska nomenklatura pokuava
metaforu prilagoditi novoj stvarnosti, nudei specifinu Jugoslaviju kao most
u politikom i gospodarskom povezivanju dviju Europa. Upravo na slubeni
praznik drave u agoniji, koja je trajno inzistirala na ekskluzivnosti svoga
puta, politiki je komentator zapisao:
Most? Politiki aparat zaboravio je vidjeti da su istona i zapadna Evropa
poele izravno razgovarati, da EZ i SEV ulaze u izravne pregovore i da im,
dakle, nikakvi mostovi nisu potrebni. 69
Za cijelo poratno vrijeme crkvena hijerarhija u Hrvatskoj ustraje na tradicionalnoj koncepciji Hrvata kao predzia kranstva, suprotstavljajui se tim
mitom slubenome ateizmu vlasti. Njenu vizuru moda ponajbolje saima postavljanje poprsja biskupa i bana Petra Berislavia, poginuloga 1520. u borbi s
Osmanlijama, u zagrebaku katedralu 1971. godine. Natpis na ploi kree od
ope obavijesti da je taj heroj kranstva Hrvatskoj pribavio naslov predzie kranstva, do formulacije da je poginuo za slobodu Hrvatske, to ve
aludira na konkretne politike odnose u Jugoslaviji.
No, nije zgasnula ni irilometodska tradicija. Vie, istina, nije toliko eklezioloka i svedena na hrvatsko-srpske odnose, koliko izrasta u opi simbol
dijaloga, kulturnog proimanja i tenje da se Zapadnoj Europi predstavi vanost slavenskih naroda i kultura, pa tako i hrvatske. Bilo je to na tragu jednako motivirane odluke pape Ivana Pavla II. da 1980. solunsku brau proglasi
suzatitnicima Europe,70 te da 1985. proglasi Metodovom godinom u povodu
1100. obljetnice njegove smrti.
68
69
70
Za axes of European symbolic geography v. M. Baki-Hayden: Orientalist Variation

on the eme Balkans, Slavic Review, 1/ 1992, str. 1-4.
Hido Bievi: Od mosta do margine Vjesnik, Zagreb, 28-30. studenoga 1989, str. 11.
Uz zapadnjaka sv. Benedikta, kojega je Pavao VI. 1964. proglasio zatitnikom Europe.
189
Ivo ani
Tako liberalni teolog pie kako ti sveci nadilaze podjele, jer su posjedovali osjeaj za kranski pluralizam i smisao za gradnju mostova izmeu
velikih i razliitih svjetova,71 a prigodne lanke objavljuje i staljinistiki dvotjednik za kulturu Oko, dakako, samo na razini kulturne povijesti i s jasnim
aluzijama na slubenu ideologiju bratstva i jedinstva.
5. Republika Hrvatska
Motiv predzia oivio je u Hrvatskoj novom snagom za velikosrpske
agresije 1990-1991. kao dio opreke kulturni Zapad (Hrvatska) - nekulturni
Bizant (Srbija)
(Srbija), ali i demokracija - komunizam. Dva rubna grada, na sjeveru i
jugu, izrasla su u nove simbole nacionalnoga pogranija, u dva nova Sigeta,
ili, poetinije, Hrvatska oblikom nalikuje ptici koja eli uzletjeti u slobodu i
demokraciju, na kraju jednoga krila je Vukovar, na kraju drugoga Dubrovnik,
i tu su nam stali na krila, tu su nas priepili,72 dok je posebno Vukovar neslomiv smaragdni brid Hrvatske koji je kao metropola obrane pokazao da
rub moe biti sreditem.73 U diskursu je od poetka esta bila i sintagma o
predziu kranstva, s time da je u prvoj fazi, ukazujui na brutalnost i vojnu
nadmo agresora, vie teila za openitom uspostavom ekvivalencije dviju povijesnih situacija i na tome predloku zadobivanjem europske pomoi. Utoliko
se varirala s novim, vremenu prilagoenim atributima.
Tako je za jednoga pisca Hrvatska neko stekla zvuni naziv predzia kranstva,
kao to je danas predzie demokracije, koju brani svojim ivotom,74 dok drugi
navodi da je
71
72
73
74
Anton Benvin: iril i Metod - proroci svoga i naeg vremena (3) Kana, Zagreb, 3/ 1985,
str. 8.
B. Violi: Grubost suprotiva skladnosti, Dubrovnik 1993, str. 25.
I. Rogi Nehajev: Smaragdni brid
brid. Zagreb 1998, str. 150-151.
Dubravko Horvati: Srbijanske podvale i europska lutanja Vjesnik, Zagreb, 16. rujna
1991.
190

400 godina bila predzie kranstva, a danas je predzie demokracije; jedina je razlika onda i sada u tome to je nekad Porta bila u Carigradu, a agresija u ime Alaha, a danas je Porta u Beogradu, a agresija u ime marksizma.75
Na Grobniku je 1992. pod pokroviteljstvom predsjednika Tumana

prireena proslava 750. obljetnice bitke s Tatarima. Oni su, priopuje organizator, bili doli s istoka, pljakali po Hrvatskoj i pokuali je podjarmiti,
to jasno asocira na opasnost koja se danas nadvila nad Hrvatsku - ponovno
s Istoka.76 Rije je prije svega o obrani domovine i prava na samoodreenje,
a islamska vjera Tatar uope se ne spominje. Naime, bosanski muslimani
tada su rtve istog agresora i slubeno saveznici: istoga dana kada najavljuju
grobniku proslavu novine donose estitke u povodu Bajrama, te sa solidarnou izvjeuju o stradanju Bonjaka i zajednikom otporu njih i Hrvata na
mnogim mjestima u BiH.
No, u drugoj fazi, od proljea 1993. i poetka rata s Armijom BiH, odnosno Bonjacima, brzo se izgubio znaenjski paralelizam koji je imao sugerirati
paralelizam opeg povijesno-geografskog okvira, ali je ipak jasno potcrtavao
razliitost konkretnih sadraja. Sada paralelizam postaje potpun, jer ukljuuje islamsku vjersku odrednicu i sintagma se vraa izvornom smislu obrane
kranske Europe od Turaka, odnosno islama. Umjesto vjerski neodreenih
Tatara, na scenu se vraaju Osmanlije, jasno odreeni kao muslimani, odnosno Bonjaci kao njihovi povijesni sljednici. Voa separatistike struje Hrvata
u BiH Mate Boban, marioneta vlasti iz Zagreba, u izjave i proglase uklapa
ulomke arija iz opere Nikola ubi Zrinski, dok javni diskurs protagonista
te politike obiluje figurativnim i eksplicitnim izjednaavanjem Bonjaka s
Osmanlijama.77
Iako je oba puta rije o analogijskom miljenju, razlika nije mala: prvi put
se tipski odnos iz prolosti aplicira na konkretni odnos u sadanjosti kako bi je
bolje objasnio, ali vremenski diskontinuitet ostaje jasan; drugi put konkretni
odnos iz sadanjosti prevodi se u tipski odnos iz prolosti kako bi se u svim
75
76
77
Jozo Laui, u: Dunja Ujevi: Istinom pomozite Hrvatskoj! Veernji list

list, Zagreb, 12.
srpnja 1991.
G. P: 750. obljetnica boja s Tatarima, Veernji list
list, Zagreb, 4. travnja 1992, str. 2.
Za primjere v. Ivo ani: Prevarena povijest
povijest. Zagreb 1998, str. 131-164, 345-346.
191
Ivo ani
kategorijama poistovjetila dva vremena i njihovi protagonisti. Prvo je samo
anakrona i disfunkcionalna retorika, drugo je propaganda.
Slika bi ipak bila nepotpuna bez domiljate formule koja je nakon obnove
saveznitva s Bonjacima drevnu predzidnu metaforu pragmatino mirila s
novom politikom stvarnou i interesima. Dopustivi Hrvatskoj da vojno
slomi srpsku pobunu i ujedno deblokira Biha,
demokratski i civilizirani svijet (...) opet je prepustio Hrvatima ulogu
antemurale Christianitatis, odnosno zajedno s Muslimanima PREDZIE
CIVILIZACIJE.78
Predzidni motiv u izvornom je znaenju sustavno promicao predsjednik

Franjo Tuman, nakon 1993. s dodatnim osloncem na Huntingtonovu teoriju
o sukobu civilizacija. Ne samo za domau javnost nego i u istupima u inozemnim medijima isticao je kako je Hrvatska u obrani Europe stekla naziv
predzia kranstva.79 Izvedeno iz toga, Hrvatska se politiki, kulturoloki i
povijesno definira nasuprot Balkanu, mitskome mjestu mraka i barbarstva,
ona jest dijelom granina balkanska zemlja, ne nijee postojanje susjednoga Balkana,80 ali
itavom svojom povijeu od VII. stoljea do kraja prvog svjetskog rata
1918. godine Hrvatska je sredozemna i srednjoeuropska zemlja. Samo je kratka epizoda Hrvatske u zajednitvu s balkanskim zemljama od sedamdesetak
godina. 81
Dravni dunosnici slijede slubenu retoriku, vezujui je za najraznovrsnije povode, pa za zamjenika ministra vanjskih poslova Miomira uula ak
i najavljeno ukljuenje zemlje u NATO znai da emo opet dobiti povijesnu
zadau da budemo predzie kranstva.82
78
79
80
81
82
Nikola tedul: Predzie civilizacije, Zora, I, 10, Zagreb, 10. kolovoza 1995.
F. Tuman: Hrvatska rije svijetu. Zagreb 1999, str. 247, 347, 349, 544.
F. Tuman: Hrvatska, str. 478.
F. Tuman: Hrvatska, str. 464.
Aleksa Crnjakovi: Odbio bih premijersko mjesto, Novi Vjesnik, Zagreb, 10. prosinca
1992, str. 21A.
192

Slubeni prirunik za vojnike takoer istie da kroz duga i teka stoljea
povijesti Hrvati bijahu neslomivi mea civilizacije, te su jedini u Europi
dobili onaj asni naslov,83 a vladajua Hrvatska demokratska zajednica u
glavni tv-spot za izbore 1995, oblikovan da predoi stranaki program kao
sintezu i vrhunac nacionalne povijesti, uvrtava i dva platna romantinoga
anr-slikarstva, dva likovna stogodinjaka: klasino Quiquerezovo Antemurale Christianitatis, te Nikolu Zrinjskoga pred juri iz Sigeta Otona Ivekovia.
Oton Ivekovi: Nikola Zrinjski pred juri iz Sigeta (1890)
Radikalnu afirmaciju predzia logino prati diskvalifikacija konkurentnoga mosta, npr. u Tumanovoj kritici Vatikana to je Hrvatskoj, preko
83
I. Tolj: Za Hrvatsku. Zagreb 1992, str. 88.
193
Ivo ani
Strossmayera, dodijelio i posebnu ulogu - da bude most za ponovno stvaranje jedinstva s istonim kranstvom, te je tako zapravo gurnuo u Jugoslaviju.84 Diskvalifikacija je jo radikalnije iskazana est godina kasnije, u gorini
izbornoga poraza: iril i Metod nisu bili drugo doli bizantski agenti, poslani meu Hrvate promicati bizantski, protuzapadni svjetonazor.85
Posjet pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj u rujnu 1994. pronositelji predzidne
retorike u politici i medijima oekivali su kao trenutak kada e i vrhovni autoritet potvrditi suvremenu validnost njihove ideologeme, a na to da je hrvatski
narod u cijeloj svojoj povijesti do dananjih dana (...) odluno stajao i na
braniku zapadnog kranstva, opravdano stekavi naziv antemurale Christianitatis, u pozdravnom je govoru gosta podsjetio i sam predsjednik,86 no papa
je donio hladan tu. Ni u pozdravnim govorima ni u propovijedima, iako je
u njih ukljuivao prikaz povijesnih veza Hrvata i Sv. Stolice, nije spomenuo
naslov koji su navodno njegovi prethodnici slubeno ovjerili. Umjesto toga,
govorio je o vjerskoj snoljivosti i osudio upotrebu vjere u politike svrhe, a uz
blaenike i svece Hrvate naao je mjesta i za sv. irila i Metoda kao simbole
religijskoga i kulturalnoga proimanja.
Potkraj 1999. Tuman umire, a na izborima 3. sijenja 2000. HDZ gubi
od koalicije pod vodstvom socijaldemokrata i socijalnih liberala. Jo jedan
kontekst naglo se raspada i jo se jednom otvara slobodno trite simbolikih
diskursa. U nadmetanju za oblikovanje novoga identiteta teite se, oekivano, opet usmjeruje prema mostu i susretitu.
Voa socijaldemokrata i novi predsjednik vlade Ivica Raan upravo e u
razgovoru s glavnim urednikom katolikog tjednika izriito redefinirati simbolinu geografiju zemlje:
Kamo su nas doveli oni koji su tvrdili da nismo na Balkanu, a ponaali su
se balkanski? Kamo su nas doveli oni koji su tvrdili da je Hrvatska predzie
kranstva i na taj nain potirali kranstvo? (...) Za razliku od njih, ja mislim
da je geopolitika i geostrateka pozicija Hrvatske izuzetna vrijednost i vrlina.
84
85
86
Franjo Tuman: HDZ - jedinstven za Hrvatsku Glasnik HDZ, Zagreb, 28. sijenja
1994.
Dubravko Horvati: Rasprava o povijesti, Hrvatsko slovo, 270, Zagreb, 23. lipnja 2000,
str. 10.
D. Stupari - M. Gri: Papa u Hrvatskoj
Hrvatskoj. Zagreb 1994, str. 123.
194

Mi smo srednjoeuropska drava, mediteranska takoer, i, makar malim dijelom, balkanska. To govori i o sloenosti naeg identiteta, ali i o znaenju nae
pozicije u ovom dijelu Europe. 87
Ako i jest implicirano, to je zapravo opet ono dobro znano raskre, ali
ipak shvaeno ne kao mjesto razilaenja nego susretanja, i utoliko ipak optimistino. Kod mlade ideoloke uzdanice gubitnike strane to e biti kazano
posve eksplicite, ali ipak s dvojbom o tome ima li takav poloaj buditi optimizam ili pesimizam:
Hrvatska je sama u sebi i povijesno i metafiziki i politiki zemlja raskrija, zemlja uvijek raspeta u sebi samoj (...) Hrvatska je i u raskriju, i na raskriju, i na koncu, ona je sama - raskrije. Preko nas se lomi svata, sva nesrea
i grijesi svijeta. Teko je podnijeti ivot u predsoblju ili ekaonici, treba ve
jednom odluno krenuti, odabrati put - i krenuti. 88
Ali kamo? Predzie vie nije u igri - t i sm papa ga je usred Zagreba

funkcionalno i sadrajno otpisao; most ipak plai svojom ambivalencijom i jo
svjeim asocijacijama na Jugoslaviju. I dok su Hrvati zastali u nedoumici,
izvana su se stvari oito uinile jasnijima. Rjeenja se odmah sjetio vaan i
moan zapadni politiar, njemaki ministar vanjskih poslova Joschka Fischer,
pa u intervjuu najnakladnijem tjedniku poruio kako nova Hrvatska u regiji
ima ulogu uzora demokracije. Kada se jednom Srbija demokratizira i oporavi, ona i Hrvatska bit e
bitne za regiju. Srbija e, rekao bih, igrati veu ulogu u junom dijelu
regije, a Hrvatska moe, to je i povijesno uvjetovano, imati snanu premosnu
funkciju, u klasinoj, povijesnoj ulozi koju je dugo imala i pod Habsburgovcima. 89
Podudarnosti su frapantne. Opet ona graevina ija je simbolika iritirala i

poslovino smirenoga Maeka, i opet na krajevima njena lka isti protagonisti
- na zapadnome isti onaj svijet, i njegova dinastija razvlatena mnogo prije
87
88
89
Ivan Mikleni: Izai emo iz krize (...) Glas Koncila, 15, Zagreb, 9. travnja 2000, str. 6.
Zoran Vukman: Kranskim identitetom protiv ropstva Glas Koncila, 50, Zagreb, 12.
prosinca 1999, str. 18.
Mirko Gali/ Joschka Fischer: Hrvatska e u Europi imati ulogu mosta, kao pod
Habsburgovcima (...) Globus, 480, 18. veljae 2000, str. 10.
195
Ivo ani
Fischerova roenja, i na istonome isti onaj narod - zbog kojih je temperamentni Supilo na poetku stoljea zvonio na uzbunu protiv svih politikih
opsjena.
U meuvremenu je proteklo stotinu godina: moda se togod promijenilo,
moda i nije. Dva ovjeka neosporno jesu: Tuman se iz rigidnoga komunista izvrgnuo u promicatelja integristike katolike metaforike, a Fischer iz
ezdesetosmakog buntovnika u promicatelja tumanovskoga historijskoga
determinizma u politici.
5. Zakljuak
Motiv predzia, u meuigri s motivima mosta i raskrija, ukljuen je u petstoljetnom kontinuitetu u sve aspekte i struje hrvatske nacionalne ideologije i
politikoga diskursa, te interpretiran u nizu sadrajnih i formalnih varijacija.
Kroza nj se kultura pretvarala u podlogu na kojoj se vri suvremeno insceniranje politike legitimizacije davanja i uskraivanja prava, kao i insceniranje
legitimizacije drutvenog ukljuivanja i iskljuivanja.90 Takoer, kroza nj su
se prelamale definicije periferij i njihovih odnos prema centru, unutranjem
i izvanjskom, pokazujui kako su granice fizike, doslovne strukture drave
koje ujedno strukturiraju i cijeli jedan niz znaenj i pripadanj povezanih s
raznolikim identitetima.91
irenju izvornoga srednjovjekovnoga znaenja i u moderno vrijeme znatno je pridonosila injenica to su cijelo vrijeme, sve do drugoga svjetskog rata,
u Hrvatskoj, kao i kod drugih srednjoeuropskih i balkanskih naroda, politiku
esto vodili sveenici, to je Crkva sudjelovala u javnom ivotu kao jak, katkad
i najjai nadomjestak drave, te to je, posebno kod katolika, nakon uspostave
komunizma postala sredite oporbenoga djelovanja i okupljanja, pa samim
time i glavna graditeljica alternativne retorike i simbolike. Nakon njegova
sloma preuzela je pak vanu ulogu u procesu preobrazbe i ponovne izgradnje
identiteta srednjoeuropskih drutava.
90
91
S. Vrcan: Kultura kao drutveno opasan pojam, Zarez, Zagreb, 1. oujka 2001, str. 8.
. Wilson - H. Donnan: Border Identities. Cambridge University Press 1998, str. 25.
196

Metafora predzia kranstva bila je u toj situaciji viestruko uvjetovana:
i kao nain da se skrene panja Zapada na stanje u komunizmu, i kao danak
snanoj vlastitoj tradiciji, i kao izazov slubenim marksistikim verzijama
nacionalne povijesti, i kao znak kontinuiteta stradanja. A budui da je Crkva
tako stekla simbolini i moralni kapital, vlasti koje su se uspostavile 1990.
htjele su joj se dodvoriti, te su u takvoj metaforici traile i vlastitu dopunsku
legitimaciju.
Nadalje, znaenjski slojevite i varijabilne metafore predzia i mosta mnogo
vie svjedoe o politikim konstelacijama u kojima su djelovali oni koji su ih
rabili (i koji uglavnom nisu mogli utjecati na te konstelacije) negoli o razini
politikoga ivota ili modernizacijskih procesa u ovoj ili onoj zemlji.
Motiviku identitetskog okupljanja oko metafore antemurale fidei Hrvati
od poetka dijele s Maarima (tovie, ona je u razdoblju 15-18. st. bila kljuan pojam idejnoga zajednitva hrvatsko-ugarskog plemstva),92 te s ostalim
narodima tzv. jagelonskoga pojasa - Litavcima, Poljacima, Slovencima, ali i
s pravoslavnim Srbima, te - s muslimanskim Bonjacima. Nita loginije od
toga, i nita lake ideologizirati ili previdjeti negoli to.
I izvan toga prostorno-povijesnoga kompleksa i tradicije metafora pokazuje vitalnost kao princip konstrukcije identiteta, neovisno o tome postoji li
prilikom posezanja za njome svijest o izvornome kontekstu i ve gotovo devetstoljetnoj tradiciji.
Svjedok razgovora to su ih 1962, u kontekstu hladnoga rata, vodili zapadnoeuropski dravnici o svrsi svoje nove integracije, glavni tajnik Elizejske
palae Etienne Burin des Roziers, opisuje dva dominantna stava: Francuska
je bila za to veu neovisnost o SAD, dok su Britanija, Nizozemska i Belgija
buduu Europsku zajednicu definirale kao predstrau ((lavant-poste
lavant-poste)) naih
lavant-poste
93
prijatelja Amerikanaca na europskom kontinentu. U Portugalu se pak nakon ulaska u Europsku zajednicu 1986. poeo razvijati motiv da je ta zemlja
92
93
U varijanti bedema i tvrave Zapada metafora je posebno snano revitalizirana za protusovjetskog ustanka u Maarskoj 1956.
Izjava u francuskom dokumentarnom fi lmu Most na Rajni (Le pont sur le Rhin), emitiranome na HTV-1 16. srpnja 2002.
197
Ivo ani
straar na krajnjoj zapadnoj granici Europe spram ilegalnih latinskoamerikih useljenika.94
I tako se drevna slika Bernarda iz Clairvauxa nastavlja protejski raati - i
preporaati - svaki put kada promjenjive konstelacije moi i interesa potaknu
na stvaranje ili redefiniranje kolektivnih identiteta.
SIMBOLINA GEOGRAFIJA HRVATSKE
94
D. Corkill: Multiple Immigrational Identities, str. 164, u: B. Jenkins - S. Sofos: Nation

and Identity in Contemporary Europe. Routledge 1996.
198

Glavni toposi hrvatskoga pogranija
1 Dubrovnik - tit naega Kraljevstva Dalmacije (1454, 1459)
2 Hrvatska - bedem Europe protiv Azije (Mongoli/ Tatari - 1242)
3 Hrvatska - bedem protiv bosanske bogumilske hereze (11-12. st)
4 Bojinica u doba kada se Hrvatska poinje zvati predziem i titom kranstva (1520-1530)
5 Hrvatska - predzie kranstva/ Europe/ Zapada protiv islama/ Istoka/ Azije (16-18. st, 1993-1994)
6 Ugarska - predzie kranstva/ Europe/ Zapada protiv islama/ Istoka/ Azije (16-18. st)
7 Bosna - bedem islama protiv kranstva (16-19. st)
8 Hrvatska - bedem katolitva protiv protestantizma (17. st)
9 Istra - predzie Mletake Republike protiv Austrije (17-18. st)
10 Vis - predzie Dalmacije/ Hrvatske protiv Italije (1866)
11 Dalmacija/ Hrvatska - bedem Austrije protiv Italije (kraj 19. st)
12 Rijeka - bedem Romana/ Zapada protiv Slavena/ Istoka (prva pol. 20. st)
13 Hrvatska - most Austrije prema Balkanu (kraj 19. st)
:::: Podruje gdje se sauvalo zapadno bogosluje na staroslavenskom jeziku
///// Podruje Srijemske biskupije kao nasljednice Metodove Panonske biskupije
14 Hrvatska (Kvarner via akovo) - most zapadnoga kranstva/ Hrvat prema istonome/ Srbima
(kraj 19-20. st)
15 Hrvatska - bedem Balkana/ Srbije protiv Zapada/ austrijskog imperijalizma, ili obrnuti antemurale
(kraj 19-poetak 20. st)
16 Hrvatska (NDH) - bedem Zapada protiv komunizma (1941-1945)
17 Trst - bedem Zapada, kulture i demokracije protiv (slavenskog) Istoka i komunizma (nakon 1945)
18 Jugoslavija - bedem Zapada i demokracije protiv sovjetskog imperijalizma (nakon 1948)
19 Vukovar i Dubrovnik - bedemi Hrvatske protiv Balkana i srpskoga imperijalizma (1991-1995)
Literatura:
Baki-Hayden, Milica 1992. Orientalist Variation on the eme Balkans: Symbolic Geography in Recent Yugoslav Cultural Politics Slavic Review, 1, pp. 1-15
Baagi, Safvet-beg 1900. Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine (od g. 1463.-1850.)
Sarajevo
Biniki, Fran 1924. Predzie kranstva. Povijest katolike Hrvatske. Zagreb: Drutvo sv.
Jeronima
Bonifai, Antun 1996. Izabrana djela. Zagreb: Matica hrvatska
Broz, Josip, Tito 1955. Dela. VI. Borba za socijalistiku demokratiju. Zagreb: Kultura
Brozovi, Dalibor et al
al. (ed) 1986. Sigetska epopeja od Karnarutia do Vitezovia (15841684). Zadar: Hrvatsko filoloko drutvo
Corkill, David 1996. Multiple Immigrational Identities, Immigration and Racism in
199
Ivo ani
Spain and Portugal, in: Brian Jenkins & Spyros A. Sofos (eds): Nation and Identity in Contemporary Europe. London - New York: Routledge, pp. 155-171
Damiani, Alessandro 1986. Vrijeme ludosti Dometi, 4, str. 31-38
Demeter, Dimitrija 1997. Izabrana djela. Zagreb: Matica hrvatska
Edelman, Murray 1985. e Symbolic Uses of Politics. Urbana - Chicago: University of
Illinois Press
Foreti, Vinko 1960. Godina 1358. u povijesti Dubrovnika, Starine, 50, Zagreb: JAZU,
pp. 251-278
Franievi, Marin - Franjo velec - Rafo Bogii 1974. Povijest hrvatske knjievnosti. 3. Od
renesanse do prosvjetiteljstva. Zagreb: Liber - Mladost
Gligo, Vedran 1983. Govori protiv Turaka/ Orationes contra Turcas. Split: Logos
Goddard, Victoria - Joseph Llobera - Chris Shore (eds) 1996. e Anthropology of Europe.
Identities and Boundaries in Conflict. Oxford - Washington, D.C: Berg Gross, Mirjana 1973.
Povijest pravake ideologije
ideologije. Zagreb: Institut za hrvatsku povijest Hadijahi, Muhamed - Mahmud Tralji - Nijaz ukri 1977. Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Starjeinstvo Islamske zajednice u SRBiH
Hrmann, Kosta 1888-1889. Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. I-II
I-II.
Sarajevo
Kertzer, David 1988. Ritual, Politics, and Power
Power. New Haven - London: Yale University
Press
Kojakovi, Pero 1943. Pjesme legionara. Dubrovnik: Logor muke ustake mladei
Kovai, Ante 1910. Sabrane pripovijesti. Zagreb: Drutvo hrvatskih knjievnika
Kresti, Vasilije 1976. Koncepcije Josipa Jurja trosmajera o istonom pitanju,
Istraivanja, 5, pp. 347-426
Krlea, Miroslav 1971. Deset krvavih godina i drugi politiki eseji. Zagreb: Zora
Kunii, Petar 1892. Viki boj
boj. Zagreb: Knjiara L. Hartmana (St. Kugli)
Lon-Dufour, Xavier 1980. Rjenik biblijske teologije. Zagreb: Kranska sadanjost
Macan, Trpimir 1998. Spremnost 1942-1945. Zagreb: Matica hrvatska
Mach, Zdzislaw 1997. Religija i identitet u Srednjoj i Istonoj Europi, Politika misao, 4,
pp. 129-143
Mato, Antun Gustav 1973. Sabrana djela.I-XX
djela.I-XX. Zagreb: JAZU - Liber - Mladost
Mesi, Matija 1868. Banovanje Petra Berislavia za kralja Ljudevita II, Rad JAZU
JAZU, 3,
Zagreb: JAZU, pp. 1-64
Mijatovi, Anelko 1987. Obrana Sigeta o 420. obljetnici (1566.-1986.) Split: Zbornik Kai
Novljanin, Omer - Ahmed Hadinesimovi 1994. Odbrana Bosne 1736-1739. Dvije bosanske kronike. Zenica: Islamska pedagoka akademija
200

Olesnicki, A. A. 1933. Bezimeni turski ljetopisac o bojevima Turaka sa Hrvatima godina
1491 i 1493, Rad JAZU
JAZU, 245, Zagreb: JAZU, pp. 210-219
Pai, Ivo 1995. Obrisi hermeneutike predzia, Drutvena istraivanja, 2-3, str. 199-228
Pavlinovi, Mihovil 1877. Hrvatski razgovori. Zadar: Narodni list
Pavlinovi, Mihovil 2000. Izabrani politiki spisi. Zagreb: Golden marketing - Narodne
novine
Poli Bobi, Mirjana 2001. Hrvatska/ panjolska. Povijesne i kulturne veze. Zagreb: Drutvo hrvatskih knjievnika
Preradovi, Petar 1972. Izabrane pjesme. Zagreb: Mladost
Radica, Bogdan 1984. ivjeti - nedoivjeti. Uspomene hrvatskog intelektualca kroz apokalipsu
Jugoslavije. Mnchen - Barcelona: Knjinica Hrvatske revije
Radi, Stjepan 1971. Politiki spisi. Zagreb: Znanje
Raukar, Tomislav 1997. Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje. Zagreb:
kolska knjiga - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta
Ravli, Jaka (ed) 1965. Hrvatski narodni preporod. II. Zagreb: Zora - Matica hrvatska
Rizvi, Muhsin 1990. Bosansko-muslimanska knjievnost u doba preporoda (1877-1918).
Sarajevo: Meihat Islamske zajednice u BiH, El-Kalem
Rogi Nehajev, Ivan 1998. Smaragdni brid - Vukovar 91 i hrvatski identitet
identitet. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada
Sambunjak, Slavomir 1987. Bernard od Clairvauxa u hrvatskoj srednjovjekovnoj knjievnosti. Idejno-tematska analiza, Filozofska istraivanja, 23, pp. 1290-1307
Starevi, Ante 1971. Politiki spisi. Zagreb: Znanje
Stupari, Darko - Marko Gri (eds) 1994. Papa u Hrvatskoj. 10-11. rujna 1994.
Zagreb: Europapress holding - Glas Koncila
agi-Buni, Tomislav 1983. Katolika crkva i hrvatski narod
narod. Zagreb: Kranska sadanjost
anjek, Franjo 1993. Crkva i kranstvo u Hrvata: srednji vijek. Zagreb: Kranska sadanjost
repel, Milivoj 1902. Sigetski junak u povjesti hrvatskog pjesnitva, Rad JAZU, 148,
Zagreb: JAZU, pp. 81-173
Tolj, Ivan (ed) 1992. Za Hrvatsku. Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske
Torcoletti, Luigi Maria 1951. Spigolando nel passato di Fiume. Note storiche ed anedotti. Rapallo: Scuola Tipografica S. Girolamo Emiliani
Tresi Pavii, Ante 1942. Izgon Mongola iz Hrvatske. Zagreb: Matica hrvatska
Tuman, Franjo 1999. Hrvatska rije svijetu. Razgovori sa stranim predstavnicima. Zagreb:
Hrvatska sveuilina naklada - Hrvatski institut za povijest
Van Dartel, Geert 1984. irilometodska ideja i svetosavlje. Zagreb: Kranska sadanjost
201
Ivo ani
Violi, Boidar 1993. Grubost suprotiva skladnosti, in: Foreti, Miljenko (ed):Dubrovnik u ratu. Dubrovnik: Matica hrvatska, pp. 25-31
Vrcan, Sran 2001. Kultura kao drutveno opasan pojam, Zarez, 50, 1. oujka 2001, str.
8-9.
Wilson, omas - Hastings Donnan 1998. Nation, State and Identity at National Borders,
in: . Wilson & H. Donnan: Border Identities. Nation and State at International Frontiers.
Cambridge University Press, pp. 1-30
ani, Ivo 1987. Mitologija inflacije. Govor kriznoga doba. Zagreb: Globus
ani, Ivo 1995. Zrinski i uprili ili sueljenost povijesnih memorija, str. 121-124, u:
Ivo ani (ed) Federacija Bosna i Hercegovina: drava i civilno drutvo. Zagreb:Erasmus Gilda
- Novi Liber, str. 121-124
ani, Ivo 1998. Prevarena povijest. Guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni
i Hercegovini 1990-1991. Zagreb: Durieux
ani, Ivo 1999a. Die Poetik der Grenze: Fallbespiel Kroatien, Lichtungen - Zeitschrift
fr Literatur, Kunst und Zeitkritik, Vol. XX, No. 80, pp 115-122 (Graz)
ani, Ivo 1999b. Das politische Imaginarium der kroatische Nationalgeschichte, & Zur Geschichte der bosniakischen Mythologie, in: Dunja Meli (ed) Der Jugoslawien -Krieg. Handbuch
zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, Opladen - Wiesbaden: Westdeutscher Verlag, pp.
287-300
202
Vjekoslav Perica
ULOGA CRKAVA
U KONSTRUKCIJI DRAVOTVORNIH MITOVA
HRVATSKE I SRBIJE
Mitovi nisu ni istiniti ni lani; oni su praiskonske, prethistorijske, plemenske i mentalne tvorevine, na svoj nain djetinjaste i amoralne. Preliveni
poput uzbuujue droge u jednu dramatinu sadanjost () ponovnog otkrivanja i nasilnog potvrivanja vlastitog identiteta, ali mogu postati i dinamine i razorne snage. Paradoksalno, ba u ozbiljnim trenucima povijesnih
dogaanja, mit moe postati jedan poticajni nepovijesni simbol, istovremeno
i otrovan i ivotni pokreta, moralno gotovo neutralan () Mit se snai,
obnavlja se u svojoj zamiljenoj veliini, gotovo natprirodan, branei se u
samoizgaranju idealizirane ili izmiljene prolosti, a zatim se svom teinom
nakalemljuje na sadanjost.
Enzo Betizza, Esilio, 1996.1
Mitovi su, pored ostalog, materijal od kog se grade nacije. Nacija mora
imati nacionalnu povijest a ova kao takva, nacionalna, ne moe biti stvarna, dakle onako kako se doista dogodila, nego je mitoloka, patriotska, skrojena tako da emocionalno vee ljude uz njihove nacije te osigura legitimitet
1
Citirano u hrvatskom prijevodu s talijanskog iz Glasa Dalmacije, broj 4, Split, 23. XI 1996.,
str 9. Autor Enzo Betizza pie o mitovima u komentaru o ratovima u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini 1991.-1995.
203
Vjekoslav Perica
strukturama vlasti. Kad se radi o etnikim nacijama poput Srbije i Hrvatske
kojima e se baviti ovaj lanak, mitoloki temelji nacionalnosti su od gotovo
krucijalnog znaaja. Oni su povezani s povijeu etnosa (narod)
narod) koja je uvinarod
jek manje ili vie mitska i mitoloka kako u mitovima o prapoetku tako i u
mitovima iz nedavne povijesti.2 Kad se, pak, radi o etnikim nacijama koje
poistovjeuju vjersko i nacionalno, poput naih sluajeva, dakle, pravoslavne
Srbije i katolike Hrvatske, tada mitovi koje vjerske organizacije komemoriraju i posvete dobijaju posebu vanost. To znai da su Srpska pravoslavna
crkva i Rimokatolika crkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini profesionalci
s dugim iskustvom u sferi mitskog i mitolokog. Pod Srbijom i Hrvatskom
podrazumijevam one sadanje postjugoslavenske neovisne nacionalne drave pod etnikim imenima (Srbija slubeno jo ide uz i Crna Gora). Mitski
temelji tih mladih europskih nacionalnih drava formirani su jo u vrijeme
kad je zajednika jugoslavenska drava bila iva, u stvari ta je konstrukcija
poela ve u vrijeme Drugog svjetskog rata kad se ta druga Jugoslavija pripremala uz razliite alternative i u borbi s ovima. Tako su mitovi-rivali ivjeli
jednim paralelnim ivotom i u stalnoj meusobnoj utakmici. Kad su osamdesetih godina mitovi o zajednitvu oslabili a mitovi-rivali ojaali, multietnika
se federacija brzo sruila. Novi mitovi i nove drave konsolidirani su u zadnjih
deset godina rata, raspada i krize, dakle u povijesnim okolnostima kad se mitovi naroito uspjeno grade i razgrauju.
Ovaj lanak je dovren u veljai 2003. tek koji dan poslije dravnopravnog
upokojenja zadnje jugoslavenske drave iz koje je Srbija izila i vratila se svom
etnikom imenu uz crnogorski dodatak. Ovaj formalno-pravni prestanak
jugoslavenstva etniki su mitovi dvaju mladih nacija anticipirali i pridonijeli
mu jer su ne samo gradili svoje etnike nacije nego su kao protumitovi ili
mitovi-rivali, slabili i potkopavali temeljne nacionalne mitove multietnike
jugoslavenske drave. Moja je teza da su temeljni nacionalni mitovi sadanjih
Srbije i Hrvatske stvarani izmeu Drugog svjetskog rata do posljednjih Balkanskih ratova, dakle i u bivoj jugoslavenskoj dravi. Ovi mitovi su graeni
meu oporbenim strukturama u zemlji, od kojih su crkve bile jedina organi2
O etnosu i etnicitetu kao bitnoj komponenti nekih nacija vidi John A. Armstrong, Nations
Before Nationalism. Chapel Hill: e UNC Press, 1982; te Anthony D. Smith. e Ethnic
Origins of Nations. Oxford: Blackwell 1986.
204
Uloga crkava u konstrukciji dravotvornih mitova Hrvatske i Srbije

zirana i od vladajueg reima tolerirana oporba, ali i u raznim izbjeglikim
grupama u inozemstvu. Ja u se ograniiti na one nacionalne mitove u ijem
su stvaranju znaajnu ulogu imale religijske organizacije, odnosno takozvane
nacionalne crkve - Srpska pravoslavna crkva i Katolika crkva u Hrvatskoj
ili kako ona samu sebe zove Crkva u Hrvata (tako da se ne ogranii samo
na teritorij Hrvatske nego na cijeli etniki korpus hrvatskog naroda u Bosni i
Hercegovini i drugdje u svijetu). Na crkve gledam kao na arhitekte ovih dravotvornih mitova ali ne smatram te mitove religijskima nego sekularnim,
politikim ak i onda kad ih se uklopi u crkvene liturgije. Dakle, treba uvijek
imati u vidu da nacionalne crkve te mitove odravaju ritualom i da im pridaju
jednu dozu svetosti, ali da time mitovi ne gube svoju esencijalno politiku
narav. Mitovi koje u analizirati kao temljne nacionalne mitove Srbije i Hrvatske su u stvari mitologije jer se sastoje od vie mitova, novijih i starijih.
Radi se o mitovima o koncentracionom logoru Jasenovac (Jasenovaki mit) i
mitu o kardinalu-mueniku Alojziju Stepincu kao novijem nacionalno-dravotvornom materijalu, te o mitovima o Hrvatima kao kranskoj europskoj
naciji koja opstoji u kontinuitetu ve trinaest stoljea (Trinaest Stoljea
Kranstva u Hrvata ili Mit od stoljea sedmog) i o Mitovima Stare
Srbije (Svetosavlje, Kosovski mit, i drugi) kao neto starijoj mitskoj grai
revitaliziranoj pod novim uvjetima i fuziranoj s ovim spomenutim novijim
mitovima pa sve do najnovijih mitova iz devedestih godina kao to su hrvatski
domovinski rat (Mit o srpskoj agresiji) i srpski mitovi o Vjerskim ratovima
na Balkanu ili Graanskom ratu u Jugoslaviji. Svi ovi spomenuti mitovi u
procesu konstrukcije, rekonstrukcije, fuzije i prilagoavanja sadanjosti ine
danas vladajue nacionalne mitologije i artikuliraju identitete dviju novih europskih nacionalih drava.
Racionalna moderna povijesna znanost je vrlo ambiciozna: ona eli demisitificirati ili de-mitologizirati mitove i pisati stvarnu povijest. To dakako nije uvijek mogue i nikad nije lako. Ponekad je to i nepotrebno, jer mnogi
mitovi postanu dijelom kulture pa ive svojim ivotom, te ne trae da ih se
dira ukoliko ih se (pretjerano) ne politizira i eksploatira za razne suvremene potrebe. Tako primjerice, rijetko komu ozbiljnom te obino prezauzetom
povijesniaru pada na pamet da demistificira recimo, biblijske mitove o
stvaranju svijeta u sedam dana, o opem potopu, Sodomi i Gomori, i slino.
Mnogi analitiari mitskog, poput Friedreich Nietzschea, a naroito oni kao
205
Vjekoslav Perica
Mircea Eliade, gledali su mitsko kao neto vema ljudsko, kulturno-povijesno
i civilizacijsko te kao orue opstanka i traenja ivotnog smisla, a ne kao povijesni balast kojeg se moderni racionalni ovjek mora otarasiti. I trenutano
popularni pisac o religijskim temama na Zapadu, biva katolika redovnica
Karen Armstrong, upozorava na ogoreni otpor homo religiosusa (mitos) homo
economicusu (logos) koji vidimo primjerice u fundamentalistikim religijskim
pokretima i etniko-vjerskim sukobima diljem svijeta.3 Ponavljajui teze Nietzschea i Durkheima koji su priznavali znaaj mita, rituala i religije kao kohezivnih snaga drutva, ameriki povjesniar nacija prije nacionalizma, John
Armstrong, istie da su efektivne mitologije opstanka i identiteta nastale
konstrukcijom i fuzijom raznih mitova tijekom stoljea i postale motorna
snaga ((mythomoteur
mythomoteur)) dugovjenih i vitalnih etnikih zajednica poput idova,
mythomoteur
Hindusa, Armenaca, Albanaca, Baska i drugih, a mogli bi tu ubrojiti i one neto mlae, poput naih junoslavenskih naroda koje i John Armstrong u svojoj
studiji spominje.4 Za antropologa Bronislawa Malinowskog, mit je pria jakog
emocionalnog naboja koja ujedinjava zajednicu i sankcionira odnosno politikim rjenikom kazano legitimira postojee odnose u sferi vlasti, dominacije
i ekonomskih odnosa.5
Glede dravotvornih funkcija mita, odnosno mita kao faktora nacije i nacionalnog, vane su napomene Ernesta Renana da nacije ne moe ni biti bez
povijesne pogreke bilo prekrajanja povijesti ili namjernog zaboravljanja
tamnih mrlja dok se uspjesi i pobjede (pretjerano) slave.6 Mit, takoer, moe
biti motorna snaga drutvenih pokreta pa ak i revolucionarnih promjena.
Tako Bruce Lincoln kae da mit funkcionira u slubi mijenjanja drutvenih
odnosa i institucija tako to se, recimo, neka obina pria uzdie do mitskog
statusa, ili novi mitovi dobiju na popularnosti i lie stare mitove njihovog rani3
4
5
6
Karen Armstrong, e Battle for God. A History of Fundamentalism. New York: Ballantine
Books, 2000, str xv-xviii.
John A. Armstrong, Nations Before Nationalism. Chapel Hill: e UNC Press, 1982. O
pojmu mythomoteur vidi str. 8 i 9.
Bronislaw Malinowski, Magic, Science and Religion, and Other Essays (Westport, CT: Greenwood Press, 1984).
Ernest Renan, What is a Nation? u Geoff Eley and Ronald Grigor Suny, eds. Becoming
National: A Reader (New York: Oxford University Press, 1996).
206

jeg autoriteta, ili se starim mitovima daju nove interpretacije i nove funkcije.7
Meu brojnim vrstama i klasifikacijama mitova, naroito su efektivni mitovi
o velikim patnjama i muenitvu. Takvi mitovi nisu samo religijski, mada ih
religijske organizacije esto posveuju, a danas su naroito izraeni u kranskim zajednicama i kulturama te u iitskom islamu. Ipak, skoro da i nema
nacije i nacionalne drave bez takvih mitova o muenitvu; postoje samo
nijanse u stupnju pretjerivanja. Ovdje se radi ili o mitovima o kolektivnoj
patnji cijelog naroda u ratu ili pod tuinskom vlau (arhetipski su mitovi oni
o babilonskom suanjstvu i ropstvu pod faraonskom te kasnije rimskom vlau kod starih idova), ili patnji pojedinca koji se rtvuje za grupu te postaje
muenik iji se kult slavi i pamti. U mitovima o muenitvu pretjerivanja su
redovita pojava jer je vano naglasiti tragiku i emocionalno potresti publiku.
Samo ono to vjeito boli pisao je Friedreich Nietzsche, samo trajna duboka i neprolazna patnja urezuje se u ljudsku memoriju i tu ostane da se nikad
ne zaboravi i ba zato gotovo sve religije toliko govore o ljudskim patnjama i
tako detaljno opisuju u svojim ritualima i komemoracijama ak i najokrutnije
i najbrutalnije torture.8
Pored ovih opih napomena o fenomenu mita i mitskog, dva naa sluaja
(Srbi i Hrvati) biti e posebno analizirana u svjetlu konkretnih modela mitova
koje emo nazvati mitovima o drevnoj polosti i kontinuitetu nacije ((antiquity
myth);
myth
); zatim, mitu o posebnosti naroda ili nacije ((sui
sui generis myth
myth), te, trei
model, takozvani antemurale mit, kojim narod ili nacija sebi pridaje posebnu
vanost u irem civilizacijsko-kulturnom kontekstu kao nekakav branitelj
civilizacije na prvoj liniji fronta spreman da se rtvuje pa i riskira vlastiti nestanak samo da bi njegova civilizacija opstala.9 Kod nacionalnih mitova Srbije
i Hrvatske, od podjednako velike vanosti su mitovi koji povezuju etnogenzu,
7
8
Bruce Lincoln, Discourse and the Construction of Society: Comparative Studies of Myth, Ritual
and Classification (New York and Oxford: Oxford University Press, 1989) str. 27.
Friedrich Nietzsche, On the Genealogy of Morals (1887)
(1887 . U mojem slobodnom prijevodu iz
Stephen Metcalf, ed. Hammer of the Gods. Selected Writings by Friedrich Nietzsche (London: Creatin Books) str. 12.
Vidi takoer jednu opseniju klasifikaciju mitova u George Schpfl in e Functions of
Myth and a Taxonomy of Myths u Geoffrey Hosking and George Schpfl in, eds., Myths
and Nationhood
Nationhood. London: Hurst, 1997, str. 9 i 33-36.
207
Vjekoslav Perica
dakle mit o stvaranju nacije u drevnoj prolosti i mitovi o zlatnom dobu
etnikih srednjovjekovnih kraljevstava, te moderni mitovi stvoreni nedavno
od sredine devetnaestog stoljea pa do zadnjih dekada kroz nacionalistike
pokrete, ratove i revolucije. Ideja navodnog kontinuiteta izmeu etnike predmoderne nacije i moderne nacionalne drave tako postaje kljuna a zlatno
se doba iznova komemorira skupa sa patriotskim slavljenjem tek roenih mladih nacionalnih drava kao navodno bogom-danim zasluenim trijumfom
i konanim ostvarenjem slobode naroda.10 Uz mit o zlatnom dobu, takoer
znaajna uloga pripada jo jednoj podvrsti antiquitas mita mit o muenitvu
u koji spada ideja kolektivnog muenitva naroda te herojska djela narodnih
voa. Kult rtve i muenitva bit e vrlo jako naglaen kod konstrukcije mitova u oba naroda, Srba i Hrvata. I na kraju, treba kazati da su oba naroda u
mitologije svojih nedavno roenih nacionalih drava ugradila mitove o posebnosti nacije, to jest, sui generis myth (da bi se to vie razlikovali ba jedni od
drugih te od ostalih susjednih naroda, naroito onih koji govore vrlo slinim
jezikom ili jezicima), te antemurale mit koji ovim dvama malim, inferiornim
i od velikih i bogatih nacija esto prezrenim europskim narodima daje iluziju
navodno vane povijesne uloge u obrani kulturno-povijesnih granica Zapada
(Hrvati) odnosno bizantijsko-pravoslavne tradicije (Srbi).
Jasenovaki mit je kronoloki prethodio Stepinevom mitu. Nastanak
Jasenovakog mita vezan je uz stvarnu povijesnu patnju zatoenika Jasenovca,
tog najveeg koncentracionog logora u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj (NDH).
Tu su dravu zajedniki osnovali faistika Italija i nacistika Njemaka poslije sloma Jugoslavije 1941. te postavili grupu ekstremnih hrvatskih nacionalista zvanih Ustae kao kvislinki reim sa sjeditem u Zagrebu. Brutalna
okrutnost totalitarnog ustakog reima i zloini u Jasenovcu nisu nikad bili
mitski to jest, niti su posve izmiljeni niti je sve o Jasenovcu toliko pretjerano
da se grubo iskrivljuju povijesne injenice kako bi srpski nacionalisti ili komunisti na tome zaradili politiki profit, mada je pretjerivanja u broju rtava
bilo, kao i manipulacija patnjama nevinih u politike svrhe. Ono esencijalno mitsko i mitoloko u Jasenovakom mitu postat e prije svega objanjenje
konkretnih povijesnih okolnosti pod kojima je do Jasenovca dolo, te uzroka,
10
O vanosti mita zlatnog doba kod etnikih nacija vidi Anthony Smith, e Golden Age
and National Renewal u Hosking and Schpfl in, Myths and Nationhood
Nationhood, p. 39.
208

korijena i motiva. Drugim rijeima, mit o Jasenovcu e poput koprene prekriti stvarne motive zloina i relevantne povijesne okolnosti pod kojima su se
dogodili. To e se iskrivljavanje, odnosno mitologizacija postii, prije svega,
prenaglaavanjem utjecaja religije kao navodno glavne razlike izmeu Srba i
Hrvata, a time se katolicizam javlja kao navodno glavni inspirator plana unitenja srpskog naroda i pravoslavlja. Tome e se onda pridodati ostali faktori
(hrvatskog) etniciteta i kulture kao mogui poticaj genocida. Dolazi, dakle,
do poistovjeivanja vjerskog i nacionalnog inae vrlo naglaenog u srpskom
nacionalizmu, te grubog, preopirnog uopavanja, to je dovelo do demoniziranja jednog cijelog naroda i jedne cijele crkve, dok se drugom narodu i
drugoj crkvi gradi muenika i svetaka aureola. Nije potrebno ponavljati da
se ustaka drava i zloini Ustaa mogu pravilno razumjeti i objasniti samo
ako se analiziraju u kontekstu nacionalnog pitanja u Jugoslaviji; problema i
sudbine jugoslavenske drave u meuratnom periodu, te konkretnih okolnosti
i dominantnih ideologija meuratnog doba i Drugog svjetskog rata. Moda
je najvea ironija u Jasenovakom mitu u tome da su mu srpski nacionalisti
otkrili tobonje motive u katolicizmu i velikohrvatstvu, ba kao to su Ustae
vjerovale da e unititi srpski nacionalizam fizikim unitenjem Srpske pravoslavne crkve i pokatolienjem preivjelih hrvatskih Srba, koji e time postati
ne samo rimokatolici nego i Hrvati, a time e oslabiti velikosrpska ideja. Tako
su ustae, zapravo, usvojili skoro identini pogled na svijet svojstven Srpskoj
pravoslavnoj crkvi, svetosavskoj mitologiji i srpskom nacionalizmu. Ista je logika, takoer, razvidna i iz ustakog pokuaja etnike asimilacije muslimana
u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, mada se njima u vjeru nije diralo jer oni
(tada) nisu imali crkvu koja spaja vjersko i nacionalno i radi poput neke
tvornice etniciteta i nacionalnosti.
Dalje, mitsko je u Jasenovakom mitu od samog poetka bilo etniko i
religijsko prisvajanje Jasenovca kao gotovo iskljuivo srpsko-pravoslavnog (uz
naroito post-1989. bezobzirno potcjenjivanje rtava i stradanja antifaistapartizana, lanova njihovih obitelji i simpatizera partizanskog pokreta koji su
zavrili u tom logoru iz ideolokog, marksistikog i komunistikog ili drugog
oblika antifaizma koji se tridesetih godina razvio u ideoloki raznorodni globalni pokret, a ne iz vjerskog uvjerenja ili zbog etnike pripadnosti), te tumaenje motiva ustakih zloina kao toboe primarno inspiriranih katolikom
209
Vjekoslav Perica
vjerom i potaknutih od Katolike crkve u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i
Vatikanu.
Prvi mitski prikaz Jasenovakog sluaja objavila je Srpska pravoslavna
crkva u Sjedinjenim Amerikim Dravama i Kanadi u knjizi koja je izila
u Chicagu 1943. na engleskom jeziku pod naslovom koji bi glasio u prijevodu: Muenitvo Srba. Progon Srpske pravoslavne crkve i masakr nad srpskim
narodom.11 Knjiga je apelirala na politiku i humanitarnu potporu amerike i
kanadske javnosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi u NDH, te etnikom pokretu
generala Drae Mihailovia koji, prema toj knjizi, brani Srbe od ustaa i bori
se protiv njemake okupacije. U knjizi se skoro i ne spominje partizanski pokret otpora stranoj okupaciji pod vodstvom hrvatskog komuniste Josipa Broza
Tita i Komunistike partije Jugoslavije, osim u negativom kontekstu partizanskog terora nad civilnim stanovnitvom i izazivanja njemakih represalija nad
Srbima. Kljune su mitske teze ove knjige, da su ustaki zloini nad Srbima
motivirani vjerskom mrnjom, te potaknuti od strane vodstva Rimokatolike
crkve u Hrvatskoj i u Vatikanu. Naroito je bitna teza da su ustaki poinitelji
zloina navodno uivali otvorenu potporu veine hrvatskog naroda. Ovo je
inae lako opovrgnuti jer Ustae nikad nisu bile popularne u hrvatskoj politici
s obzirom da su cijelo vrijeme bili u emigraciji, a uz to je skoro treina hrvatskog naroda i teritorija bila pod talijanskom okupacijom, pa je taj hrvatski narod normalno postao sklon antifaistima partizanima vie nego ustaama, koji
su talijansku okupaciju tolerirali i bili saveznici Italije. Prema citiranoj knjizi,
u koncentracionom logoru Jasenovac, do 1943. ubijeno je 40.000 Srba; na
teritoriju NDH stradalo je 700.000 i u cijeloj Jugoslaviji preko milijun Srba.12
Knjiga govori o genocidu nad Srbima te istie njegove navodne crkveno-religijske motive, odnosno opisuje situaciju kao nekakav vjerski rat. Prema ovom
izvoru a to e kasnije postati od kljunog znaaja za srpsku nacionalistiku
revoluciju osamdesetih i devedesetih, u NDH se vodio vjerski rat katolika i
muslimana protiv pravoslavnih Srba, a u tom ratu katolici i muslimani su ui11
12
U originalu: Martyrdom of the Serbs. Persecutions of the Serbian Orthodox Church and Massacre of the Serbian People. Documents and Reports of the Trustworthy United Nations and
of Eyewitnesses. Prepared and Issued by the Serbian Eastern Orthodox Diocese for the
United States of America and Canada. (Chicago: Palandechs Press, 1943).
Ibidem, str. 21, 65, 171-172.
210

vali potporu faista i nacista. Srbe su branili etnici, a partizani pod vodstvom
Hrvata Tita su pomagali unitenje srpskog naroda (to jest genocid) tako to
su Srbe pretvarali u ateiste i odvajali ih od Srpske pravoslavne crkve, pa time
i od nacionalnosti. Teze iz ove knjige ponavljat e i objavljivati u mnogim
publikacijama poslije rata srpske nacionalistike emigrantske organizacije.13
Godine 1950., povodom inauguracije konvencije Ujedinjenih naroda o genocidu, jedna je srpska delegacija poslala peticiju Ujedinjenim narodima da
priznaju zloine nad Srbima u NDH kao zloin genocida.14 Episkopi Srpske
pravoslavne crkve u emigraciji, Nikolaj Velimirovi i Irenej orevi pisali
su i propovijedali o genocidu nad Srbima u NDH naroito istiui stradanja
Srpske pravoslavne crkve i ponavljajui teze o crkveno-religijskim motivima
ustakih zloina kao toboe inspiriranim bojovnim katolicizmom te potaknutim od rimskog pape. Statistika iz ranije citiranog crkvenog izvora iz 1943.
e se kasnije mijenjati ovisno o okolnostima i upotrebi. Tako e, primjerice,
neki srpski povjesniari poeti pisati ve u prvoj polovici osamdesetih godina
(dakle odmah poslije Titove smrti) da je broj Srba pobijenih u Jasenovakom
logoru dosegnuo negdje izmedju 700.000 te jednog milijuna, a da je broj
ukupnih srpskih rtava u jugoslavenskim zemljama premaio dva milijuna.15
U Srbiji Slobodana Miloevia i Dobrice osia kasnih osamdesetih i ranih
devedesetih, Jasenovac e postati Jugoslavenskim Auschwitzom. Ustaki zloini e biti proglaeni jo okrutnijim od zloina Holokausta, a NDH gora od
nacistike Njemake. Mnogi e pisci i govornici prvaci srpske nacionalistike
revolucije osamdesetih portretirati Srbe kao mueniki narod uporediv jedino
13
14
15
Takvi su naslovi recimo, Edmond Paris. Genocide in satellite Croatia, 1941-1945: a record
of racial and religious persecutions and massacres. Trans. from the French by Lois Perkins.
Chicago: American Institute for Balkan Affairs 1961.; Avro Manhattan, e Vaticans
Holocaust: the Sensational Account of the Most Horrifying Religious Massacre of the 20th Century. Springlfield, USA: Ozark Books, 1986 (originalno izdanje iz 1967. je nosilo naslov
Prijetnja Evropi reat to Europe).
e Crime of Genocide A Plea for Ratification of the Genocide Pact. Chicago: Serbian
National Defense Council of America, 1951.
Velimir Terzi, Slom Kraljevine Jugoslavije 1941. : uzroci i posledice poraza. 2 toma. Prvo
izd. Beograd: Narodna knjiga, 1982; Radomir Bulatovi, Koncentracioni logor Jasenovac
s posebnim osvrtom na Donju Gradinu : istorijsko-socioloka i antropoloka studija. Sarajevo:
Svjetlost, 1990.
211
Vjekoslav Perica
sa idovima rtvama Holokausta i antisemitskih pogroma. Srpska pravoslavna crkva e pompezno komemorirati rtve Drugoga svjetskog rata i posvetiti
tom ratu crkvene aktivnosti kroz crkvenokalendarsku 1990.-91. godinu. Slobodan Miloevi i njegov nacionalitsiki pokret e ove teze i cijelu tu atmosferu traume, ogorenja, mrnje i paranoje uzeti kao povod i opravdanje srpskog
pritiska na Albance, Hrvate, Bonjake, Slovence i ostale jugoslavenske narode
te poeti primpremati Srbe za obranu kako se genocid ne bi ponovio. Teza
prevencije geonocida opravdavati e se novom srpskom mitologijom koja je
ujedno gradila temelje nove homogene srpske drave dizajnirane na temelju
prekrajanja granica avnojevske Jugoslavije.
U prvoj polovici pedesetih godina srpski episkopi u egzilu, meu kojima
je najvaniju ulogu odigrao vladika iki Nikolaj Velimirovi, dali su poticaj i
glavne ideje konstrukciji Jasenovakog mita. Velimirovi je sve do svoje smrti 1956. radio na stvaranju kulta srpskih novomuenika rtava Jasenovca,
ustatva i komunizma. Onih 700.000 Srba koje su na teritoriju NDH pobile
ustae i oni pobijeni od partizana, po viziji ovog vjerskog voe, postali su mona srpska vojska svetaca i muenika slina onoj vojsci duhova s Kosovog polja
1389. Po Velimirovievoj mitskoj viziji, te e ujedinjene vojske braniti srpski
narod snagom povijesnog pamenja prenesenog na budua pokoljenja (po onoj
Njegoevoj na grobu e izniknuti cvijee za daleko neko pokoljenje), dakle
tako to e pothranjivati trajno i vjeito sjeanje na slavnu mueniku povijest.
Na tom e pamenju bujati nacionalni ponos, i zlu ne trebalo, udnja za osvetom (mada je Velimirovi istakao i napisao da osveta ne smije biti primarni
cilj Jasenovakog kulta nego pamenje i oprez da se zlo ne ponovi).16 Episkop
Velimirovi je traio od patrijarije u Beogradu da prekine diplomatsko manevriranje s komunistima na vlasti i zapone godinje komemoracije u Jasenovcu. Izbjegli vladika je zahtijevao od kolega u zemlji da kanoniziraju jedan broj
svetenika i istaknutih vjernika koje su pobile ustae; da obnove Jasenovaku
parohijsku crkvu koju su ustae sruile i sagrade poseban Hram Pokajanja
i Oprosta tamo gdje je nekad bio koncentracioni logor. Ranih ezdesetih,
Arhijerejski e Sabor Srpske pravoslavne crkve prihvatiti ove Velimirovieve
prijedloge ali ih nee imati hrabrosti provesti u djelo prije Titove smrti 1980.
16
Orthodox Life, Vol. 33, No. 1 (Jan.-Feb. 1983), str. 15-22. Vidi takoer na Internetu: http:
//www.orthodoxinfo.com/ecumenism/serbian_newmartyrs.htm
212

Oprezni patrijarh German ori e ekati, naoruan strpljenjem, smrt Tita
i Kardelja, a onda e, napose iritiran nacionalistikim pokretom kosovskih
Albanaca, te aktivnostima Katolike crkve u vezi revitalizacije Stepinevog
kulta u zemlji, krenuti u ofanzivu koja e eskalirati poslije dolaska Miloevia
na vlast u Srbiji. Vladika Velimirovi je, takoer, insistirao na tezi o genocidu
motiviranom vjerskom mrnjom (katolicizam i islam protiv srpskog pravoslavlja, to jest, vjerski rat). U jednom crkvenom kalendaru objavljenom u
Njemakoj ranih pedesetih godina, Velimirovi je nazvao ustaki genocid
stranijim od katolike inkvizicije i ostalih progona koje je poinilo srednjevjekovno katolianstvo. Ovaj e Velimiroviev tekst Srpska pravoslavna crkva
u Jugoslaviji objaviti u junu 1990. kad je kriza nacionalnih odnosa u Jugoslaviji
ve bila uzavrela.17
Jasenovaki mit je konstruiran u dvije faze. U prvoj, izmeu Drugog
svjetskog rata i ranih ezdesetih, artikulirane su glavne teze o genocidu,
vjerskom ratu i muenitvu Srba, a identificirani su i demonizirani glavni neprijatelji srpskog naroda: katolici, muslimani i komunisti (ovi su tako demonizirani da faisti i nacisti vie nisu figurirali kao veliki neprijatelji Srba mada
se i to poelo isticati s prostom upotrebom Holokausta u propagandne svrhe
kasnih osamdesetih i devedesetih). Jasenovac dakle nije postao mitom zbog
diskutabilnog broja rtava oko kojih se svaaju srpski i hrvatski povijesniari
i istoriari, nego prije svega zbog interpretacije i manipulacije glede uzroka i
motiva ustakih zloina; teze o vjerskom ratu; ignoriranja povijesnih okolnosti i strateke upotrebe mita kao pokretake snage srpske nacionalistike
revolucije. Mada bi malo tko ozbiljan zanijekao ustake zloine ili znaajnu
(mada ne i potpunu i bezuvjetnu) potporu koju je ustaki reim dobio od Katolike crkve, teko bi bilo govoriti o vjerskom ratu. Takoer je nemogue
izbrisati iz povijesti ulogu partizanskog pokreta pod vodstvom komunista u
otporu tuinskoj okupaciji i partizansku borbu protiv genocidnih etnikih nacionalistikih reima ukljuivi, dakako, meu takve i hrvatske ustae i srpske
etnike (u ovima drugima Jasenovaki mit gleda branitelje srpskog naroda).
Ve je ranije kazano da bi se Jasenovaki mit jo mogao nazvati i mitom o
17
Kalendar Crkva, Beograd: Sveti Arhijerejski Sinod, 28 juni 1990. O Velimirovievoj

aktivnosti u emigraciji vidi: Ljubomir Rankovi, Radovan Bigovi i Mitar Milovanovi.
Vladika Nikolaj: izabrana dela. Valjevo: Glas Crkve, 1997.
213
Vjekoslav Perica
vjerskom ratu. Teza o religijskim ratovima na Balkanu bit e dosta spominjana devedesetih godina. Neki e zapadni znanstvenici sa zadovoljstvom citirati
tu tezu kao potvrdu njihovih prognoza o moguem globalnom sukobu civilizacija i religija.18 Kasnije e bosanski pisac Ivan Lovrenovi napisati u jednoj
od svojih kolumni u hrvatskom tjedniku Feral Tribune da vjerskih ratova na
Balkanu nije u povijesti bilo ali da ako do ikakvih ratova u budunosti doe
onda bi doista mogli biti takve naravi.
Ukratko, Jasenovaki mit je nastao prenaglaavanjem religijske dimenzije
Drugog svjetskog rata i meunacionalnih odnosa u bivim jugoslavenskim
dravama. Ovu su dimenziju komunisti potiskivali kao i religiju u cijelini, pa
e tako mit o vjerskim ratovima na Balkanu (dio kojeg je i Jasenovaki mit)
naii na povoljne povijesne okolnosti za vrijeme krize i propasti komunistikih reima u Europi. To je koincidiralo sa porastom religijskog fundamentalizma i ekstremizma u cijelom svijetu tamo od sedamdesetih godina pa sve
do poetka novog 21 vijeka.
Bilo kako bilo, teza Jasenovakog mita o navodnoj glavnoj vjerskoj pozadini ustakog genocida te ulozi Katolike crkve i katolianstva kao vjere i
kulture Hrvata u poticanju ustakih genocidnih zloina napose je teko pogaala Vatikan i Katoliku crkvu u Hrvatskoj. Dakako da su takve teze izazivale
ekstremizam u hrvatskom nacionalizmu i desekularizirale ga pogodujui
time ustatvu koje je (poput srpskih nacionalista) pretjerivalo u poistovjeivanju vjere i nacije. Apologija NDH i Katolike crkve od strane hrvatskih katolikih i etnikih nacionalista poela je dakako ve 1945. Priliku za to dali su
hrvatskim nacionalistima pobjedniki komunisti i partizani koji su od svibnja
do rujna 1945. pogubili bez suda na tisue ljudi povezanih s NDH meu kojima i nekoliko stotina katolikih sveenika. Kad se tome pridodaju oni kojima
se sudilo za ratne zloine i kolaboraciju, broj hrvatskih rtava se penje na vie
desetina tisua, a brojna hrvatska emigracija e poput svojih srpskih kolega
sve rtve komemorirati i pretjerivati glede broja ovih rtava. Meu hrvatskim
rtvama tog vremena osvete svakako je najpoznatiji zagrebaki nadbiskup
Alojzije Stepinac. Bez razumijevanja njegovog sluaja ne moe se razumjeti ni
Jasenovaki mit, jer je proces Stepincu 1946. pomogao razvoju Jasenovakog
18
Samuel P. Huntongton. e Clash of Civilizations and the Remaking of World Order. New
York: Simon i Schister, 1996.
214

mita. Taj proces nije bio montiran, kako se to obino kae, nego bi bilo bolje
kazati isprovociran od strane Katolike crkve i samog nadbiskupa Stepinca.
Godinu dana poslije zavretka rata Stepinac je uspio prekinuti mukotrpno i
nespretno diplomatsko manevriranje i meusobno nadmudrivanje komunista
koji su htjeli dravu bez oporbe i zadnje organizirane oporbe tako to je doslovce natjerao komuniste da mu sude kao kriminalcu i poalju ga u zatvor.
Proces Stepincu 1946. nanijeti e samo tetu komunistima, a koristit e
Katolikoj crkvi u Hrvatskoj, u hrvatskoj dijaspori i u Vatikanu te hrvatskom
nacionalizmu, ali i Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom nacionalizmu. I prije
procesa Stepincu znalo se da je ustaka NDH drava u dobroj mjeri institucionalizirala katolianstvo i kao dravnu crkvu i kohezivnu snagu kvislinke
drave, i uope, previe toga je bilo glede veza klera i ustaa da bi se ustatvo
svelo samo na nekoliko individualnih zloinaca. Uostalom, o NDH, ustakom
reimu i o Katolikoj crkvi u NDH postoji brojna literatura, a meu kontroverze ne spada pitanje da li su ustae bile faistiki totalitarni i kriminalni
reim, jer se svi autoriteti slau da jesu, nego niz drugih pitanja meu kojima
je u ovom lanku istakuto pitanje motiva ustakih zloina te veze Katolike
crkve i tog reima.19 Prema iznesenom, proces Stepincu je bio sa stajalita
tuitelja, najblae reeno, nepotreban i vrlo riskantan. Ako je bio montiran
onda je ta montaa izvedena loe.
Kad poslije vojnog trijumfa 1945. politika novog komunistikog reima
prema Katolikoj crkvi nije ila po planu, a pri tomu je zagrebaki nadbiskup
aktivno igrao oporbenu ulogu naroito svojim pastirskim pismom iz septembra 1945. kojim je s najvie razine i najjaim rijeima napao komunistiku
vlast, drava je bila prisiljena odgovoriti. Takav otvoreni napad na vlast Crkva
naravno nije smatrala potrebnim napraviti u doba NDH, mada su ustaki
19
O NDH vidi, na primjer, Bogdan Krizman, Ante Paveli i ustae. Zagreb : Globus, 1978;
Paveli izmedu Hitlera i Mussolinija. Zagreb: Globus, 1980; Paveli u bjekstvu. Zagreb:
Globus, 1986; Fikreta Jeli-Buti, Ustae i Nezavisna Drzava Hrvatska 1941-1945.
Zagreb : Liber, 1977; Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije : dokumentima i
polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije.. Zagreb : kolska knjiga : Stvarnost,
1987-1990; Ivo Goldstein i Slavko Goldstein. Holokaust u Zagrebu. Zagreb : idovska
opina Zagreb: Novi Liber, 2001; Jozo Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia,
1941-1945. Occupation and Collaboration. Stanford, CA: Stanford University Press, 2001,
i tako dalje.
215
Vjekoslav Perica
zloini bili straniji od partizanskih (ali nisu pogaali Crkvu i kler), nego je to
uinila samo u jugoslavenskim dravama, onoj monarhiji, 1938. poslije propalog ugovora o pravima Crkve, i u komunistikoj republici 1945., opet kad su
sama Crkva, to jest njezina imovina i kler bili ugroeni.
Sud kojim su dominirali hrvatski komunisti osudio je nadbiskupa Stepinca na esnaest godina zatvora za suradnju s ustaama u ratu te pomaganje
kontinuiranog ustakog otpora poslije rata. Stepinac se pred sudom drao
prkosno i arogantno ne skrivajui antikomunizam ali i ne pokazujui suut ili
elju da ze izvini rtvama ustakog terora. Tuitelji pak nisu uspjeli dokazati
sve to su zacrtali ambicioznom optunicom. Nadbiskup je otiao u zatvor, a
hrvatski nacionalisti i Crkva su dobili junaka i kandidata za muenika. Povijest e pokazati da je proces buduem kardinalu bio kardinalna pogreka
Titovog reima. Taj e proces dati impuls konstrukciji dvaju potentnih antikomunistikih i antijugoslavenskih mitova. Kasnije e neki vodei jugoslavenski komunisti, kao recimo, Milovan ilas, priznati da je proces Stepincu bio
politika pogreka. Naime, bilo je dosta dokaza o kljunoj ulozi katolicizma
u NDH te spajanja vjere i ustake ideologije, a bilo je i dosta klera i vodeih
laika lanova Katolike akcije koji su otvoreno podrali ustae (mnogi su nosili i ustake uniforme i bili visoki dunosnici dravne administracije), te se i
bez politiki rizinog procesa zagrebakom nadbiskupu moglo dokazati vezu
izmeu hrvatskog ustakog nacionalizma i nacionalistikog katolicizma.20
Nadbiskupi nisu posve isto kao i vojni zapovjednici i na njih se ne odnose
norme meunarodnog kaznenog prava. Stepineva odgovornost je bila slina
odgovornosti pape Pija XII, dakle prije svega moralna: crkveni voe takvog
visokog ranga i znaajnog utjecaja morali su uiniti mnogo vie da zaustave
nacistike i faistike zloine, a tu spada i discipliniranje klerika i vjernika
koji su takvim reimima sluili i u zloinima sudjelovali. Osim toga, proces
Stepincu je uinio dosta tete meuetnikim odnosima u samoj jugoslavenskoj
federaciji. Primjerice, Jasenovaki mit je zagrebakim procesom 1946. dobio
potporu jer je, izmeu ostalog, Stepincu sueno i za ulogu Katolike crkve u
20
Prema istraivanju Fikrete Jeli-Buti, 25 katolikih sveenika su bili aktivni u slubi

ustake drave; 11 klerika su sudjelovali u masovnim zloinima; mnogi aktivisti Hrvatskog katoliog pokreta su postali NDH dunosnici i tako dalje. Fikreta Jeli-Buti, Ustae
i Nezavisna Drava Hrvatska. Zagreb: Liber, 1977, str. 218-219.
216

ustakim zloinima prema srpskom narodu i srpskoj crkvi, kao recimo, glede
masovnih prijelaza iz pravoslavne u katoliku crkvu pod prisilom ustakog
reima. Proglaenje Stepinca krivim stvorilo je sliku o institucionalnoj potpori Crkve i Vatikana NDH mada Vatikan nije de iure priznao ni NDH
niti talijansku okupaciju Istre i Dalmacije. Tako je teza Jasenovakog mita o
vjerskom ratu i uroti Vatikana protiv Srpske pravoslavne crkve dobila nove
argumente.
Osim toga, nakon raskida sa Sovjetima, Titov reim se naao i na udaru
kritike Zapada o ijoj je pomoi poeo sve vie ovisiti. Zapadne vlade su pokretale pitanje nadbiskupa u zatvoru, a Beograd je morao poputati. Stepinevi su se zatvorski uvjeti poboljavali a zdravlje pogoravalo. Zapadni su ga
novinari posjeivali, a kandidat za muenika je odbijao odlazak na lijeenje u
inozemstvo, jer nije htio skinuti reimu veliku brigu s vrata. Smrt je Stepinca
snala 1960. ve pod aurom muenitva. Odmah poslije njegove smrti hrvatski su nacionalisti i Crkva poeli konstrukciju novog mita kao to su srpski
nacionalisti inili s Jasenovcem jo od 1943. Za britanskog znanstvenika i
kranskog teologa Stellu Alexander, Stepinac je postao protumit (countermyth).
myth
). Alexander e napisati da je Stepinac postao trostruki mit ((triple
triple myth
myth),
),
crkveni, ideoloki i dravotvorni. Njime su Crkva i hrvatski nacionalisti krenuli u protuofanzivu spram jugoslavenskih komunista i srpskih nacionalista a
ujedno gradili mitske temelje nove samostalne hrvatske drave.21
Jedna od glavnih teza novog mita o Stepincu e biti da je taj heroj i muenik hrvatskog naroda navodno prozreo tobonji pakleni plan komunista
i srpskih nacionalista (u oima hrvatskih nacionalista Srbin i jugoslavenski
komunist su postali sinonimi pa je hrvatska emigracija uvela termin srbo
ili jugokomunist) da odvoje Katoliku crkvu u Hrvatskoj od Vatikana te
tako pretvore etnike Hrvate u bezbonike i konano u Jugoslavene ili Srbe.
Tako e primjerice, povjesniari Aleksa Benigar i Jure Krito, medju ostalima,
isticati ovu mitoloku dalekovidnost Stepinca i njegovu teoriju o fuziji komunistike i velikosrspke ideologije. Ova je hipoteza iznikla iz navodnog Titovog
pritiska iz 1945. na Stepinca da ide u izmu, odnosno da otcijepi hrvatsku
21
Stella Alexander, e Triple Myth. A Life of Archbishop Alojzije Stepinac. (Boulder: East
European monographs, 1987).
217
Vjekoslav Perica
crkvu od Vatikana.22 Po ovoj teoriji, proces Stepincu je doao kao Titova brutalna osveta zagrebakom nadbiskupu koji je ostao vjeran papi i Vatikanu.
Teorija izme postat e krucijalna komponenta mita o kardinalu mueniku
Alojziju Stepincu. Time e Stepineva uloga u NDH koja je dakako ozbiljna
povijesna kontroverza i moe nakoditi Crkvi, postati zapravo irelevantna,
jer se pozornost oboavatelja Stepinevog kulta preusmjerava sa ratnog doba
na poratni komunistiki revolucionarni teror, dijelom kojeg je bio i navodni
sbrokomunistiki ili jugokomunistiki pritisak da doe do raskola izmeu
hrvatskog katolicizma i rimskog papinstva.
to se tie teorija izme, i Stella Alexander i Jozo Tomasevich iznose
realniji prikaz Titovih susreta s katolikim biskupima 1945. i zapravo odbacuju teoriju navodnog prisilnog odvajanja od Vatikana kao glavnog cilja i
zahtjeva komunistikog reima spram Crkve. Tito je, kao svaki normalan
komunistiki revolucionar i diktator, dakako traio suradnju crkve s novim
vlastima, recimo, konkretno, u borbi protiv ustake emigracije, te jo vanije,
u javnom svjedoenju bratskih odnosa izmeu jugoslavenskih naroda i vjera. On je kao Hrvat napose otro osudio sveenstvo koje je podravalo ustae
ili ulo u ustaki pokret. Ali kao to je Stella Alexander podvukla u svojoj
studiji Triple Myth, Tito nije od Stepinca traio nita vie i nita posebno
razliito od onog to je svojedobno od katolikog klera traio i oekivao prvak
meuratne hrvatske politike Stjepan Radi, a to je da se prikloni interesima
naroda kad i ako ti interesi dou u konflikt recimo s nekim stranim interesima
(to bi se moglo odnositi primjerice na Beograd ali i na Vatikan napose kad se
radilo o potpori rimske kurije talijanskom prisizanju na teritorije u priobalju
gdje su u veini Hrvati).23 Stella Alexander je takoer odbacila i mitoloku
tezu hrvatskih nacionalista da je kardinal Stepinac bio rtvom torture i trovanja od ega je navodno i umro u kunom pritvoru. Takve su teze iznikle u
emigrantskim krugovima a prihvatili su ih i ambiciozniji emigrantski pisci
poput Vinka Nikolia i franjevca Benigara. Takve informacije nisu dole od
22
23
Aleksa Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal

kardinal, Zagreb: Glas Koncila i Hrvatska franjevaka provincija sv. irila i Metoda, 1993. Prvo izdanje objavljeno u Rimu, ZIRAL
1974; Jure Krito, Katolika crkva u totalitarizmu 1945-1990. Razmtranja o Crkvi u Hrvatskoj pod komunizmom. Zagreb: Nakladni zavod Globus 1997, str. 215-216.
Alexander, e Triple Myth, str. 116-118.
218

zatoenog kardinala. Nitko od stranih posjetitelja Stepineve zatvorske elije
ili kunog pritvora takve pritube od kardinala nije uo i posvjedoio, niti
je kler koji je njegovao Stepinca davao takve izjave. Znalo se da je nabiskup
bolestan, ali ne eli uiniti komunistima uslugu i napustiti zemlju. Stepinac
je htio kazniti svoje neprijatelje i pomoi neoprijateljima svojih neprijatelja na
najbolji mogui nain, a to e i postii.
U za Stepinca povoljnim uvjetima hladnog rata i uz pripomo brojnih
antikomunistikih fondova, hrvatski su nacionalisti u emigraciji nastavili s
konstrukcijom mita o Stepinevom muenitvu. Taj je mit imao politiku
teinu i vanu ulogu u stvaranju hrvatske dravnosti i samostalnosti na raun
zajednike jugoslavenske drave. Emigrantski (i bivi ustaki) propagandist
Vinko Nikoli je kazao u jednom intervjuu da je propaganda Stepinevog
sluaja dio dravotvornog hrvatskog nacionalnog programa, te da afirmacija
kardinala Stepinca znai afirmaciju ideje hrvatske drave.24 Istodobno su i
srpski emigrantski krugovi umnoavali propagandu o Jasenovakom mitu te
u nju ukljuili odgovarajue materijale sa suenja Stepincu 1946. Meutim, ni
jedan od dva potencijalno efektivna politika mita nije mogao prodrijeti u Jugoslaviju za vrijeme relativno stabilnog konsolidiranog socijalizma ezdesetih
i sedamdesetih sve do Titove smrti 1980. godine.
Ipak, dvije najvee crkve u jugoslavenskoj socijalistikoj federaciji su
uspjele, zahvaljujui liberalizaciji sistema kasnih ezdesetih (tada su poslije
Drugog vatikanskog sabora znatno popravljeni odnosi crkve i drave) zapoeti komunikaciju etnikih mitova od klera prema crkvenim zajednicama,
pripremajui tako teren za uvoz mitova o Jasenovcu i Stepincu u zemlju.
Pravoslavna je crkva zapoela serijom dobro posjeenih crkvenih proslava,
jubileja, komemoracija i hodoaa jo 1969. Te se godine slavila 750 obljetnica crkvene autokefalnosti (Svetosavski kult ili svetosavlje). Slijedio je niz
novih komemoracija i jubileja svake naredne godine sve u nizu do 1989. kad je
proslavljena 600 obljetnica Kosovskog boja i 1990. kad je komemorirana 300
obljetnica velike seobe Srba. Slino, komemorirajui velike datume iz etnike
i crkvene povijesti, Katolika crkva je 1975. zapoela veliki jubilej Trinaest
stoljea kranstva u Hrvata. Tada je sebe poela nazivati Crkvom u Hrva24
Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945. Occupation and Collaboration,

p. 565.
219
Vjekoslav Perica
ta da bi se prikazala ujediniteljskom nacionalnom snagom. 25 Ovi su jubileji
pridali krucijalni ritualni karakter prezentacije mitske povijesti vjernikom
mnotvu. Ritual je vaan pratitelj mita, bez rituala mit teko dolazi do svojih potroaa. Tako je mit apelirao na etniko-nacionalne emocije odnosno
identitet stotina tisua sudionika koji su pohodili ili pratili ove crkvene proslave.
Do 1984. naglasak e biti primarno na starijim etnikim mitovima, dakle
na svetosavskoj i kosovskoj mitologiji (mit o Staroj Srbiji) kod Pravoslavne
crkve te na mitu od stoljea sedmog kod Katolike crkve, koja je uspjeno
provela devetogodinje veliko slavlje trinaest stoljea kranstva u Hrvata.
Treba naroito istai da su ove ritualne reintepretacije povijesti dvaju bliskih
etnikih i crkvenih zajednica koje su se kroz povijest izmijeale te povremeno
sukobljavale napose na razini elita, iznijele na vidjelo mnoge osjetljive povijesne kontroverze. Na primjer, dok su u oima Srpske pravoslavne crkve hrvatski srednjevjekovni vladari Zvonimir i Branimir negativne osobe, skoro pa
izdajnici pravoslavlja (jer su imali ansu prikloniti se Bizantu), hrvatski je katolicizam u ovoj dvojici povijesnih osoba iz hrvatskog mita o zlatnom dobu
gledao junake i skoro pa svece, jer su povezali Hrvate s Rimskom crkvom i
zapadnom Europom. Ili recimo, Velika seoba Srba iz 1690., koja je prema
katolikom jubileju Trinaest stoljea kranstva u Hrvata prikazana kao
nekakva srpska agresija na Hrvatsku (da se posluimo frazom iz nedavnog
politikog diskursa), slavi se u Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao veliki posveeni
kult. Da ne spominjemo kontroverze oko Drugog svjetskog rata, jer su ba
Jasenovaki i Stepinev mit dokazi konfliktnih vizija i tumaenja povijesti tog
nedavnog razdoblja.
Crkveni su voe poeli javno propovijedati mitove o Jasenovcu i Stepincu u vrijeme oko Titove smrti 1980. godine. Katolika je crkva progovorila
apologetski o Stepincu komemorirajui dan njegove smrti u veljai 1979.
Srpski su popovi i patrijarijsko glasilo Pravoslavlje bez okolianja (kao
ranije) pokrenuli Jasenovake teme skupa s kosovskim pitanjem, dakle nekoliko mjeseci poslije Titove smrti. U rujnu 1984. dolo je do spektakularnog
dvoboja crkava odnosno bitke mitova na tlu dvaju nacionalnih svetita. Tada
25
Kronologiju ovih proslava i detalje o njima vidi u Vjekoslav Perica, Balkan Idols. Religion
and Nationalism in Yugoslav States. New York: Oxford University Press, 2002.
220

su odrane dvije velike crkvene svetkovine: komemoracija Srpske pravoslavne crkve u Jasenovcu i zavrna proslava devetogodinjeg jubileja u Mariji
Bistrici (takozavani Nacionalni Euharistijski kongres NEK 84). Ovi su
se spektakli dogodili u razmaku od svega tjedan dana a svaka je crkva slavila
svoju mitsku verziju, mada su ove vizije povijesti po njihovim interpretacijama
bile u razvidnom konfliktu.26 Od 1984. pa do 1998., a to je period predratne
krize, sloma jugoslavenske drave i ratova na Balkanu, dvije su etnike crkve
vodile rat mitovima, ritualima i simbolima dolijevajui ulje na vatru etnikog
konflikta ali i udarajui temelje novim dravotvornim mitovima Srbije i Hrvatske, dakle novim dravama u kojima e vjerske hijerarhije postati de facto
dravnim religijama i znaajno pojaati svoju drutvenu i ekonomsku mo.
Mit o Jasenovcu kao noviji mit fuziran je sa starijim etnikim mitovima ((antiquity myth
myth), poput mitova stare Srbije te napose s kosovskim mitom o muenitvu srpskog naroda pod naletom neprijatelja drugih vjeroispovijesti (mit o
vjerskom ratu). Mit o Stepincu je postao dokazom trinaeststoljetne vjernosti
hrvatskog naroda Svetoj rimskoj stolici. Nipoto sluajno, kao ni utakmica
emigrantskih propagandista izmeu 1943. pa do pada komunizma (i povratka
etnikih nacionalista a meu njima i preivjelih bivih faista), te onaj dvoboj
crkava iz 1984., ovi su mitovi ojaani i konsolidirani kultovima novih svetaca
i blaenika 1998. godine. Te je godine papa Ivan Pavao II posjetio Hrvatsku
i 2. listopada proglasio Alojzija kardinala Stepinca blaenikom. Stepinac je
kanonski priznat kao muenik, sluga Boji, blaenik, i postao je svetakim
kandidatom. Srpska je Pravoslavna crkva unaprijed (u svibnju) odgovorila
kanonizacijom osam novih srpskih svetaca i muenika od kojih su sedmoricu
ubile ustae u Jasenovcu i drugdje u NDH (osmi je bio rtvom komunistikog
terora u poratnom periodu). Slubena kanonizacija novih srpskih svetaca obavljena je 2000. godine u sklopu velike proslave milenijskog jubileja kranstva,
a za to su vrijeme obje nacionalne crkve komemorirale nove mitove kao de facto
glavne nacionalne mitove. Time su dva bliska slavenska naroda koji govore
slinim jezicima i imali su zajednike drave te zajedniku povijesnu sudbinu,
zakoraili u 21. vijek ne samo sa ojaanim meusobnim barijerama i rekonstruiranim naglaenim etnikim i drugim razlikama (mit sui generis
generis), nego i
kao narodi rivali ije je neprijateljstvo posveeno i duboko ukorijenjeno u
26
Isto, napose u devetom poglavlju.
221
Vjekoslav Perica
sferi mitskog. Drugim rijeima, Srbi i Hrvati su u svjetlu ovih mitova izabrani boanski i mueniki narodi. A svaki od ta dva kolektivna muenika
gleda sebe kao kolektivnog pravednika a onog drugog kao dijabolinog kolektivnog krvnika. U socijalistikoj eri postojala je mitska blokada odnosno
protumit (countermyth)
countermyth) u onim velikim od drave sankcioniranim mitovima
countermyth
o antifaizmu, partizanima i bratsvu i jedinstvu. Kad su se ti ujediniteljski i
pomiriteljski mitovi raspali, dva su se uzajamno iskljuiva neprijateljska etnika mita izravno suoila u ozraju mrnje. Ne treba posebno isticati da e se to
srpsko-hrvatsko vjeno neprijateljstvo sada usaeno u nacionalne identitete
i nacionalne crkve, negativno odraziti i na susjedne narode poput Bonjaka,
Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, Makedonaca, Albanaca i drugih.
Prema iznesenom, moje su teze da su temeljni nacionalni mitovi Srbije
(slubeno: Srbija i Crna Gora) i Hrvatske, kao novih nacionalnih drava,
nastali od starijih, mada preraenih etnikih mitova, te od novijeg materijala
uglavnom iz socijalistike ere. Naravno, ovomu treba dodati i najnovije mitove
konstruirane tokom Balkanskih ratova devedestih godina kao to su, recimo,
hrvatski mit o domovinskom ratu i mit o srpskoj agresiji, te srpski mit o
vjerskim ratovima na Balkanu, odnosno, mit o graanskom ratu u Jugoslaviji. Ovaj se lanak najvie bavio mitovima konstruiranim izmeu 1943. i 1998.
Ovi su mitovi ili bolje rei mitologije, nastali rekonstrukcijom starijih mitova
(mitologija Stare Srbije i hrvatski mit od stoljea sedmog) od strane etnikih
nacionalistikih pokreta u zemlji i egzilu, meu kojima su vrlo vanu ulogu
odigrale dvije nacionalne crkve, te njihovim spajanjem sa novijim i najnovijim
mitovima (Jasenovac, Stepinac, Domovinski rat, vjerski ratovi i graanski rat,
itd.). Mada bi ove sada konsolidirane i utjecajne nacionalne mitove mogli nazvati dravotvornim, to jest mitovima koji su gradili drave, oni, dakako,
nisu jo postali slubeni dravni mitovi ni u Hrvatskoj ni u Srbiji. Ipak,
crkve te mitove kontroliraju i komemoriraju; brojni spomenici, praznici, proslave i publikacije ih dalje jaaju i revitaliziraju, a intelektualne elite ih, uglavnom, prihvaaju, mada se kontroverze i debate nastavljaju. U Hrvatskoj je
Stepinev Dan (popularno: Stepinevo) puki i crkveni blagdan, a Crkva
se nada da e postati i dravni. Mitski prikaz Stepinca dominantan je program
nacionalne povijesti, njegove statue ukraavaju mnoge trgove, a ulice i kole
nose muenikovo ime. U Srbiji, nacionalna akademija nauka i umjetnosti i
posebna institucija Muzej rtava genocida u Beogradu, uvaju Jasenovaki
222

mit i ne razlikuju se bitno u pristupu od Srpske pravoslavne crkve. Jasenovaki
je mit utjecao i na srpske interpretacije nedavnih ratova na Balkanu (u Bosni
i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovo) tako da Srbijom dominiraju teze o
balkanskim vjerskim ratovima i konfliktima izazvanim vjerskom mrnjom
i protusrpskim aktivnostima katolika i muslimana. Meutim, uzevi u obzir
narasli utjecaj nacionalnih crkava poslije propasti socijalizma ini se realnim
oekivati da ovi mitovi izau iz crkveno-puke privatne sfere i kako su ve
odavno dobrano zali u javnu sferu postanu slubeni nacionalno-dravni
mitovi. Teko je oekivati da e objektivni znanstveno-istraivaki rad ovaj
proces konsolidacije mitova zaustaviti. Naime, mitovi uope, kako je nedavno
istakao George Schpflin, blokiraju racionalni znanstveni pristup.27 U konkretnom sluaju, mitovi su ojaani njihovim crkveno-religijskim dimenzijama
tako da e posao objektivne znanstvene revalorizacije ovakvih fenomena biti
vrlo teak, a rezultati ak i u najoptimistinijem scenariju, uvijek ostati limitirani. Drugim rijeima, potpuna demistifikacija i de-mitologizacija nikad
se nee postii, ak i kada bi povjesniari otkrili najjae mogue dokaze, jer
su ovi mitovi suvie duboko ukorijenjeni u etniko-nacionalnim popularnim
kulturama. Dodue, slabljenje utjecaja crkve i religije vjerojatno e slabiti i
snagu ovih mitova, ali sudei po trendovima u svijetu uope, a napose u bivim socijalistikim zemljama, doba snanog religijskog utjecaja moe dugo
potrajati.
27
George Schpfl in e Functions of Myth and a Taxonomy of Myths in Geoffrey Hosking and George Schpfl in, eds., Myths and Nationhood
Nationhood. London: Hurst, 1997, p.26.
223
Bojan Aleksov
POTURICA GORI OD TURINA:

SRPSKI ISTORIARI O VERSKIM PREOBRAENJIMA
Od samog postanka istorije kao discipline istoriari nastoje da svoja dela
distanciraju od mitova, da ih raskrinkaju i istorijski interpretiraju. Ali iako
daleko od proizvodnje mitova u antikoj formi i znaenju, istorijska dela takoe obiluju mnogim osobinama karakteristinim za mitove. Istoriari su skloni
predrasudama, stereotipima, iskrivljavanju, preuveliavanju ili izostavljanju.
Kao i kod mitova i u pisanju istorije se kompleksnost i vieznanost odreenog
fenomena redukuje na jedno najee iskljuivo objanjenje ili se interpretacije
nude bez da se ikad jasno i svestrano formulie problem. Najvanija je ipak
slinost istorije sa mitovima u saznajnom monopolu koji imaju u definisanju
etikih i politikih naela jedne zajednice.
Nastajui u doba nacionalizma, moderna istoriografija je bila najee
zarobljena u mrei mitova o naciji. U svom uvenu govoru na Sorboni 1882.
Ernest Renan je davno predvideo da je krivo predstavljanje sopstvene prolosti
neizbeno u procesu stvaranja nacije.1 Budui u poziciji da kroz interpretaciju
dogaaja iz prolosti mogu da ponude znaenja nastojanjima iz sadanjosti
istoriari se esto svrstavaju u najvienije protagoniste nacionalizma. Da bi
sauvao objektivnost istoriarske profesije Eric Hobsbawm je pledirao na raz-
Ernest Renan, Quest ce que cest une nation? citirano prema What Is a Nation?, u A.
Zimmern, ur., Modern Political Doctrines (Oxford: Oxford University Press, 1939), str.
189.
225
Bojan Aleksov
graniavanje i razobliavanje itave nacionalistike istorije kao mitske. 2 Istoriar Istone Evrope Hugh Seton-Watson takoe osuuje istoriare za ekscese
u patriotskoj proizvodnji mitova, ali ih i objanjava uticajem vremena i pritiscima kojima su istoriari u ovom delu sveta bili ili su jo uvek izloeni u
naporu da svojim delima izgrade nacionalni identitet. 3 Pritisak nacionalnog
politikog imperativa nagnao je istoriare u proizvodnju brojnih nacionalnih
mitova od kojih se izdvajaju mitovi nacionalne starine, jedinstva, solidarnosti,
vrlina i nacionalne posebnosti.4 Najzloudniji meu ovim mitovima su oni iji
je cilj bio izdvajanje i omeivanje izmeu naroda. Jedna od takvih mitologizovanih predstava u srpskoj istoriografiji je ona o verskim preobraenjima.
Zadrimo li se samo na tradicionalnom shvatanju verskog identiteta i verske konverzije, kod Srba je istorijski najznaajniji proces islamizacije a zatim,
u mnogo manjoj meri, unijaenje odnosno pokatoliavanje. Promena vera je
svakako jedan od najuznemiravajuih i destabilizujuih dogaaja u jednom
drutvu. Ona ugroava jedinstvo zajednice i reakcije su uobiajeno odbranbene jer preveravanje podrazumeva i promenu ravnotee izmeu pripadnika
razliitih verskih zajedica.5 U kontekstu vekovne verske segregacije i vrste
identifikacije etnikog i verskog identiteta kao to je to sluaj na Balkanu,
verska preobraenja izazvala su dugu istoriju nepoverenja i netolerancije koja
je bila predmet mnogim studijama i raspravama. Moj je fokus u ovom radu
meutim, samo na svesnim naporima, poduzetim od poetka 19. veka, na
prisvajanju, upotrebi i produbljivanju ovih nasleenih verskih podela i to kroz
mitologizovane predstave o preobraenjima koja su se dogodila u prolosti.
Moj osnovni materijal u prouavanju nastanka i dinamike razvoja i transformacija koji je mit o preobraenjima doiveo tokom vremena predstavljaju
2
3
4
5
E. J. Hobsbawm, Nations and Nationalism since 1780 (Cambridge: Cambridge University

Press, 1990), str. 12-13.
Hugh Seton-Watson, On Trying to be a Historian of Eastern Europe, u Dennis Deletant
i Harry Hanak, ur., Historians as Nation-Builders (London: Macmillan Press, 1988), str.
13.
George Schpfl in, e Functions of Myth and a Taxonomy of Myths, u Geoffrey Hosking i George Schpfl in, ur., Myths and nationhood (London: Hurst, 1997), str. 19-35.
Vidi Gauri Viswanathan, Outside the Fold. Conversion, Modernity and Belief (Princeton:
Princeton University Press, 1998).
226
Poturica gori od Turina: srpski istoriari o verskim preobraenjima

radovi istoriara iji status je bio javno priznat u srpskom drutvu. Radi se o
efovima katedri na univerzitetima, akademicima, autorima udbenika, ministrima, ambasadorima. U vrednovanju naina upotrebe i irenja ovog mita
takoe u se pozabaviti pisanjem i poduavanjem istorije u kontekstu srpskog
drutva i povezati ih sa optim trendovima u kulturi i formiranju javnog
mnenja. Iako su fokus moje analize uglavnom radovi istoriara ne elim da
preuveliavam njihov znaaj. Stvaranje mita i njegove bezbrojne adaptacije
u kolektivnoj svesti su mnogo vie proizvod usmene ili porodine tradicije,
knjievnosti, kole, crkve, medija i politike propagande, u kojima su istoriari
i stvaroci ali i stvarani. Uz profesionalne istoriare meutim, ovaj esej pozabavie se detaljnije samo jo sa radovima Njegoa, Andria i Cvijia, iji su radovi znatno doprineli stvaranju dominantne slike o verskim preobraenjima.
Posebna panja bie posveena oivljavanju elemenata ovog mita neposredno pred i tokom nedavnih ratova u bivoj Jugoslaviji. Opstajanje mita o
prevericama u ovom periodu je iznenaujue imajui u vidu sve veu vremensku distancu sa dogaajima na kojima se temelji, te na izgled perifernu ulogu
vere u modernom drutvu kao i uspenu demistifikaciju mnogih od elemenata
ovog mita u poslednja dva veka. Brojni autori i studije srpske istoriografije su
takoe tragali i nudili drugaija objanjenja fenomena preveravanja. Poslednji
deo mog eseja upravo se i bavi tim primerima otpora i suprostavljanja dominantnoj mitologizovanoj paradigmi konverzija. Za razumevanje znaaja mita
o verskim konverzijama takoe smatram za neophodno da ponudim svoje
vienje uloge koju je religija imala u formiranju srpske nacionalne svesti i
posebno osvetlim versku netoleranciju kao jednu od njenih osnovnih osobina
od ega verujem treba i poeti ovu analizu.
Vera i nacionalizam
Versku netrpeljivost na Balkanu pouzdano je mogue pratiti od 16. veka
kada dolazi i do prvih masovnih susreta i sukoba meu religijski/konfesijski
podeljenim slovenskim stanovnitvom. Ratovanje se uspostavljanjem vojnih
granica preko junoslovenskih etnikih prostora sve izrazitije svodi na meusobni obraun pripadnika istog naroda podeljenog verom i imperijalnim granicama. U mirnim vremenima roake, komijske i trgovake spone sputavale
227
Bojan Aleksov
su versku netrpeljivost, ali su ratovi i razliit drutveno-ekonomski status u
ili na razmei stranih carstava stalno podizali prepreke meu stanovnitvom
istog jezika i uglavnom zajednikih moralnih i ivotnih nazora i obiaja i
narodske nekodifikovane kulture. Verska netrpeljivost je esto opisivana od
stranih putnika i vremenom postaje trn u oku svim posmatraima.6 Nemaki
putnik Kohl navodi: Svuda mi se ovamo uinilo kao da katolici i pravoslavni
ive u nekoj stalnoj konspiraciji jedan protiv drugoga, i da izmeu njih vlada
samo mrnja i prezir kao izmeu Jevreja i Hriana.7 Kada poetkom 19.
veka, junoslovenske uene ljude obuzmu ideje prosvetiteljstva i lingvistikog
nacionalizma, oni ne skrivaju zapanjenost ovom, za njihove nazore, tako stranom netrpeljivou. Tako Karanovi belei: Mrzost i gonjenje, koja izmeu
itelja ove trojake vere, premda jednoga jezika, krvi i istoga roda i porekla,
carstvuje, jeste neuveno i neponjatno.8
Paralelno procesima modernizacije i sekularizacije koje u Evropi i na Balkanu sa sobom rue stara srednjovekovna carstva i njima svojstvenu politiku
kulturu i ideologiju, devetnaesti vek obeleava i ideologija nacionalizma koja
postaje primarni, ujedinjujui i normativni inilac u formiranju kolektivnog
identiteta, preuzimajui tako brojne atribute religije i delegirajui ovoj podinjenu ulogu. Novija istraivanja nacionalizma pokazuju da se nacionalna svest
formira obrazovanjem kroz odreene etape, nacionalne tradicije se stvaraju,
izmiljaju i trasformiu uz obilato korienje nasleenih religijskih sadraja,
vrednosti i simbola. Postojea verovanja, saznanja i oseanja zaodevaju se u
novo ruho i to je najvanije zadobijaju novu, sveobuhvatnu i teleoloku funkciju stvaranja i jaanja drave-nacije odnosno nacionalne drave. Nacionalizam dakle politiki konstruie jednu grupu stvarajui kod nje svest o svojoj
posebnosti. Postojea posebnost u vidu etnikog porekla, religije/konfesije,
jezika ili istorijskog iskustva time se dopunjuje kljunim elementom ma6
Alexander von Hilferding, Bosnien, Reiseskizen aus dem Jahre 1857 (Bantzen, 1858), str 53,
Moritz Hrnes, Bosnien und die Herzegowina (Wien: 1889), str. 106-7, Alberto Fortis,
Viaggio in Dalmazia (Venezia: 1774).
J. G. Kohl, Reise nach Istrien, Dalmatien und Montenegro. II (Dresden. 1856), str. 226.
Prevod Lazo M. Kosti, Vekovna razdvojenost Srba i Hrvata (Novi Sad: Dobrica knjiga,
1999), str. 38.
Pavle Karanovi, Srpski spomenici (Beograd: 1840).
228

sovnom i politikom samospoznajom koja obino pretpostavlja nastojanje za
samostalno odluivanje o svojoj sudbini i najee za stvaranjem sopstvene drave nacije. Najsistematskija diferencijacija izmeu pripadnika triju veroispovesti na junoslovenskom etnikom prostoru se takoe poklapa sa periodom
trijumfa nacionalizma i stvaranja moderne drave jer istovremeno uvoenje
sredstava masovne komunikacije, opismenjavanje i razvoj gradskog ivota
znatno olakavaju integrisanje i nametanje nacionalnih sadraja odnosno, u
naem sluaju, suprostavljanje sadraja razliitih konfesija, odnosno potinjavanje nametnutim definicijama sveta i sistemu odrednica po kojima se lanovi
jedne zajednice prepoznaju i odreuju odnosno distanciraju prema Drugom i
Drugima.
Jedan od retkih istoriara koji se ozbiljno pozabavio faktorom religije u
formiranju nacionalne svesti kod junoslovenskih naroda, Milorad Ekmei,
smatra da osnovna podloga nacionalnih pokreta pripada samo crkvama. S jedne strane, nacionalna kultura nikad nije izala iz okvira pojedine vere i crkve,
a s druge, crkve su u kljunom momentu postale putokaz drutvenog organizovanja gubei verski karakter i preusmeravajui svoju ulogu prevashodno na
etika pitanja, kulturu i socijalnu organizaciju drutva. Iako nijedna od jugoslovenskih konfesionalnih institucija nije dosledno nacionalna, dobivale su u
istoriji taj karakter zbog napora crkvenog vostva da svoje stado jasno izlui
od druge vere, inei tako da na junoslovenskim prostorima religija postane
vododelnica nacije.9 Razliite i meusobno suprostavljene religije i konfesije
inile su nepremostivu prepreku stvaranju jedinstvene jugoslovenske nacije
po dominantnom Herderianskom ili srednjoevropskom modelu po kome se
nacija doivljavala kao zajednica jednog jezika. Ovako stvoren, junoslovenski religiozni nacionalizam, kako ga definie Ekmei, odlikuje izraeni
iracionalizam koji svakodnevno pothranjuje vene i nepremostive razlike
meusobno izmeanih narodnosnih zajednica, mitologizacija istorijske svesti i robovanje istorijske nauke istoj, provincijalizam kulture, milenijumski i
ekstremistiki pristup politici kao i izraena verska netolerancija kao podloga
vojnog i politikog okupljanja u asovima velikih istorijskih kriza.10 U atmo9
Milorad Ekmei, Stvaranje Jugoslavije 1790-1918 I (Beograd: Prosveta, 1989), str. 15.
10
Ekmei, Stvaranje Jugoslavije 1790-1918 II, str. 15.
229
Bojan Aleksov
sferi nacionalizma, za sve nevolje i frustracije okrivljuje se narod druge vere i
u svakodnevnoj svesti sused druge vere pripada drugoj civilizaciji.
U ovoj analizi nacionalizama jugoslovenskih naroda posebnu ulogu treba
nameniti sekularnoj inteligenciji i politikim elitama, koje kao glavni protagonisti nacionalizma preuzimaju i koriste religiju i religijsko naslee tokom
navedenog perioda. Obostrano proimanje religije i nacionalizma upravo je
tokom protekla dva veka jaalo i verske i sekularne elite u njihovim naporima.
Jo jedan istoriar sa ovog podneblja Ivo Banac zato zastupa ideju da verska
i druga razliitost nije u osnovi antagonizma meu junoslovenskim narodima, kao to to nije ak ni nejednak ekonomski razvoj, ve razliite strukture
i ciljevi nacionalih ideologija nastalih kao deo politike kulture ovih naroda.
Naravno i on priznaje da su nacionalne ideologije dobrim delom i istorijski
determinisane odnosno sadre elemente istorijskog determinizma kulturne i
verske razliitosti.11 Verska identifikacija sainjava osnovnu podelu stanovnitva i tako stvara istorijske granice u kojima e se razviti pojedine nacionalne
svesti. Ipak samo verska bez svesne ideoloke komponente ne objanjava kako
je kod drugih balkanskih naroda do razdvajanja dolo po drugim osnovama
i kako su jezik i druge kulturno-istorijske barijere ne samo spreavale, ve i
esto antagonizovale odnose izmeu pripadnika istih konfesija. Jedan primer
uloge nacionalizma u graenju barijera i antagonizama izmeu modernih
nacija je i njegova upotreba verskih konverzija iz prolosti to u nastojati da
osvetlim na srpskom primeru, usredsreujui se na ulogu mitologizovanih
istoriografskih prikaza u tom procesu. Obilje materijala i priroda lanka naravno ograniavaju sveobuhvatni tretman ove teme koji ovde predstavlja samo
prvi i letimian pregled.
Od narodnog epa do naunog fakta
Narodno predanje prua izobilje materijala za istraivanje verskog preobraenja kao dogaaja prvorazredne vanosti u svetu gde je osnovni upravo
verski identitet. Tema mog rada meutim nije folklor ve pisana re, u kojoj
11
Ivo Banac, Foreword u Sabrina Petra Ramet, Politics, Culture, and Religion in Yugoslavia
(Boulder: Westview Press, 1992), str. xi.
230

pak u velikoj meri obitava folkloristiko miljenje i uticaj. Sledei Hobsbawm-a u zakljuku da ono to ini fond znanja ili ideologiju nacije, drave ili
pokreta nije ono to je zaista sauvano u narodnom seanju, ve ono to je
izabrano, napisano, prikazano, popularisano i institucionalizovano od strane
onih kojima je funkcija da to ine, u ovom tekstu u se dalje koncentrisati na
one kojima je bila funkcija da koristei izmeu ostalog i narodno predanje
stvaraju srpsku nacionalnu svest, na ulogu koju su vrili srpski knjievnici
i posebno istoriari.12 U njihovim radovima naime, narodno predanje, koje
stilizovano i shematizovano prikazuje svet, i narodne predrasude i stereotipi
esto su uzimani zdravo za gotovo i uzdizani na nivo naune istine.
Prvi zabeleeni pogledi o preobraenjima i preobraenicima potiu od
obrazovanih Srba iz Austrije, sredine u kojoj nema muslimana, ali koji, poneseni idejama proto-nacionalizma, putuju u otadbinu svojih predaka i sa
ovima se sreu. ini se da putnici iz Austrije muslimane doivljavaju po ve
utvrenom modelu, odnosno u kontekstu ponovno oivljene mrnje prema
islamu koja vlada u Evropi u romantiarskom zanosu u prvoj polovini 19.
veka. Osniva Letopisa Matice srpske, prvog srpskog knjievnog lista, Georgije Magaraevi pie za posete sunarodnicima preko Save 1827. godine:
ta je nemilostiva sudba s braom naom poinila! Izmena zakona i vere
kako ih je sasvim izmenila! Nee da znaju, ni da uju, da su grane slavenskoga
stabla, no suve i otpadoe, ve Srblje, roenu brau svoju, gone, i to su preci
njiovi u krajnjoj nudi i nevolji, orujem tiranstva prinueni, primili tim se
sada potomci gorde i veliaju! Primivi tu zakon, odrekli su se roda i kolena
i fanatizmom zaslepljeni poturice jesu mnogo gori od Turaka.13
Drugi putnik i povratnik iz Austrije u srpske zemlje je Sima Milutinovi Sarajlija koji, budui prvi u mnogim poduhvatima, svojim knjievnim i
istorijskim radovima dvadesetih i tridesetih godina devetnaestog veka snano
utie na formiranje pogleda kod generacija srpskih knjievnika i istoriara.
Sima Milutinovi je autor legende o akonu Avakumu koga Turci svakojakim
12
13
Erich J. Hobsbawm, e Invention of Tradition u isti i Terence Ranger, ur., Invention

of Tradition (Cambridge: Cambridge University Press, 1991), str. 13.
ore Magaraevi, Putovanje po Srbiji u 1827. godini (Beograd: Prosveta, 1983, prvo
izdanje Panevo, 1882).
231
Bojan Aleksov
obeanjima i grozama prinuuju da primi islam, ali on ne pristaje ve pod
pretnjom nabijanja na kolac svojim muiteljima nepokolebljivo odgovara:
Nema vjere bolje od hrianske!
Srb je Hristov, raduje se smrti.14
Nakon ivota i kolovanja u Maarskoj i Nemakoj Milutinovi krajem
dvadesetih godina dolazi u Crnu Goru, gde postaje uitelj budueg vladike i
slavljenog pesnika Petra Petrovia Njegoa. Tamo navodno uje za narodnu
pesmu o istrazi poturica u jednom delu Crne Gore koju ugrauje u svoja
dela Dika Crnogorska i Istorija Crne Gore.15 Na osnovu ove lokalne legende Njego e kasnije stvoriti nacionalni mit o istrazi poturica u verovatno
najuticajnijem delu srpske knjievnosti, epu Gorski vijenac. 16 Nakon to je
osporena i autentinost same narodne pesme na osnovu koje je Njego spevao svoj ep, crnogorski knjievnik Vojislav Nikevi je ustvrdio da opevanog
dogaaja nije ni bilo. Meutim, navodno istrebljenje poturica na Badnje vee
1702. godine, opevano u Gorskom vijencu, vremenom postaje vrsto i nepobitno utemeljen dogaaj u narodnoj svesti. Upravo umetnika vrednost i
ivotni duh Gorskog vijenca, smatra Nikevi, ine da se umetniki prikazan
dogaaj kod italaca pa ak i naunika doivljava kao stvarnost.17 Istrebljivanje laljivih i nevernih poturica u narodnoj svesti dobija znaaj ritualnog,
epskog oienja, katarze nacije i masakr dobija versku apoteozu, koliko god
ubistvo bilo suprotno osnovnom uenju crkve i mada kod Njegoa predstavljalo poetsku ili mitoloku konstrukciju.
Srpski pravnik i istoriar, Slobodan Jovanovi, je jo davno ocenio da se
Njego pomirio s pokoljem poturica kao s politikom nunou to je nespojivo s hrianskom etikom, ve se da objasniti jedino kao tadanje shvatanje
14
15
16
17
Sima Milutinovi, Istoria Serbie (1813-1815) (Leipzig, 1837), str. 91-92.

Michel Aubin, Legenda o Badnjem veeru i evropska knjievnost u Filoloki pregled IIV (1971), str. 13-17.
IV,
Vojislav P. Nikevi, Istrage poturica nije ni bilo, u Ovdje br. 189, (Titograd), (1985),
str. 8-10.
Nikevi, Istrage poturica nije ni bilo, str. 9.
232

nacionalnih interesa i politike celishodnosti.18 Istorijsko i knjievno situiranje Njegoevog epa upuuje da se ne radi o poetiziranoj verziji (nepoznatog)
istorijskog dogaaja, ve pesniko-filozofskoj sintezi crnogorske istorije obeleenoj shvatanjem narodnog kolektiva u doba u kome Njego stvara. Njego
pie svoj ep u doba nacional-romantiarskog velianja osloboenja Srba od
zavojevaa kao kulminacije njihovog istorijskog puta. On takozvanu istragu
poturica situira u sklop opte borbe srpskog naroda za slobodu i ini je centralnom, ali i prevazilazi i uske nacionalne ili okvire nametnute crnogorskom
istorijskom zbiljom i svojom poetizacijom i mitologizacijom prenosi je u domen optih motiva slobode, smrti i vaskrsavanja ili obnove.
Za kontekstualizaciju je naravno neophodno dublje istraivanje razvoja
shvatanja i stavova prema islamiziranom stanovnitvu i osmanskom nasleu.
Ve je Ranke primetio vrlo interesantnu injenicu da nema narodne pesme
koja opeva pokolj beogradskih Turaka 1807. godine, nakon osloboenja grada
u Prvom srpskom ustanku.19 Ranke takoe govori o podeljenosti koja je nastupila meu knezovima nakon ovog brutalnog ina, jer stariji knezovi veruju
da je pokolj greh. I mitropolit Stratimirovi protivi se proterivanju Turaka
iz Srbije, ali rasplamsavanjem ustanikih borbi produbljava se antagonizam i
namee naelo proterivanja u odnosu prema muslimanima koje e dominirati sve do Balkanskih ratova.20 Zakonik crnogorskog plemena Vasojevia iz
1829./30. godine svedoi o toj postepenoj promeni odnosa prema islamizovanom stanovnitvu, navodei u drugoj taki:
3. Nove damije da se ne grade, a stare da se zabatale
4. Poturenjake niko da ne ubija, no da se ostavi svakome bratstvu da
svoje vrne u praedovsku vjeru. Ako poturice ne budu oldije, da budu nagondije, a oteci to ko ponese.
18
19
20
Slobodan Jovanovi, Srpski nacionalni karakter u Bojan Jovanovi, ur., Karakterologija

Srba (Beograd, Nauna knjiga, 1992), str. 232.
Leopold von Ranke, A History of Servia and the Servian Revolution (New York: Da Capo
Press, 1973, reprint izdanja iz 1848), str. 179.
Rado Ljui, Tumaenja Srpske revolucije u istoriografi ji 19. i 20. veka (Beograd: 1992), str.
115-118 i 120.
233
Bojan Aleksov
5. Ko se podanas poturi i lanu vjeru primi, da se za Turina dri. 21
Njego je takoe smatrao sve islamizirane sunarodnike za Turke, ali ne

zato to ih je smatrao razliitim ve zbog njihovog politikog distanciranja
od stvaranja srpske nacije. Njego odrava vrlo prisne odnose sa bosanskim i
hercegovakim begovima, takoe potomcima islamiziranog domaeg stanovnitva, ali od njih oekuje samo pomo u osloboenju od stranih zavojevaa.
U pismu Osman-pai Skopljaku veli:
Bog sami znade kada e se oni svoje slave spomenuti i do kada e se ova
moja braa od svoje roene brae tuiti i nazivati se Azijatima i do kada e za
tuu korist rabotati ne sjeajui se sebe ni svojega. Od onoga nesrenoga dana
otkako je Azijatin nae carstvo razgnjavio, sa kojim se ova aka gortakah
za opte potenje i ime naega naroda bori? Sve sa svojom roenom braom
isturenom. Brat brata bije, brat brata sijee, razvaline su naega carstva u
nau krv ogrezle. - Evo opte nae nesree! 22
O nacionalnom zadatku, a ne verskoj mrnji Vladike Njegoa govori i

drugi njegov ep epan Mali, kroz rei arhimandrita Teodosija Mrkojevia:
Svaki Srbin koji se prevjeri,
Prosto vjeru to zagrli drugu,
No mu prosto ne bilo pred Bogom,
to ocrni obraz pred svijetom,
Pa se zvati Srbinom ne hoe.23
Celia Hawkesworth ukazuje da Njegoev princip pravde i moralne vrednosti, ponikao iz patrijarhalne kulture tog doba, karakteriu i muslimanske narodne pesme.24 Zato skoranje igosanje Njegoa kao arhi-ideologa
21
22
23
24
Srpska kraljevska akademija, Vasojeviki zakon od dvanaest toaka (Beograd, 1929)

Petar Petrovi Njego Osman Pai Skopljaku, veziru skadarskom, Cetinje 5. X 1847. Ceo
tekst pisma nalazi se na http://www.rastko.org.yu/rastko-cg/povijest/njegos-pismo_skopljaku_c.html.
Petar II Petrovi Njego, Lani car epan mali (http://www.rastko.org.yu/rastko-cg/
umjetnost/njegos-scepan_c.html).
Celia Hawkesworth, Points of Contact between SerboCroatian Christian and Muslim
234

genocida koji od tada dominira odnosom Srba prema Bonjacima svakako
predstavlja ahistorijsku zloupotrebu.25 Prenebregavajui vremensku distancu
i kulturno-istorijski kontekst u kome je Njegoevo delo nastalo izvlae se
tragine implikacije. Sa druge strane Njegoev ep kao i narodno predanje na
kome je bazirano u sredini u kojoj su nastali jo uvek ekaju na dekanonizaciju
i dekonstrukciju kako bi se njihova knjievna vrednost sauvala od politike
manipulacije.26 U kolama, ak i za vreme komunizma, Njegoevo delo se
nije problematizovalo i posmatralo sa istorijske distance, ve se o istrazi poturica predavalo kao o neemu to i danas i ovde ima vrednost ideala, te se
univerzalnost umetnikog izjednaavala sa istorijskim i pre svega politikim
u Njegoevom epu.
I drugi srpski romantiarski pesnici od Turaka ine po reima Laze Kostia, njihovog sauesnika i savremenika, srpskog Erbfeind-a, i ustostruuju
negativna narodna oseanja prema njima. Oni, istie Kosti, od prkosa Kraljevia Marka ine naelnu mrnju, koju onda transponuju na poturenjake odnosno svoje islamizovane sunarodnike.27
Ivo Andri, koji je barem u mlaim danima, smatrao Njegoa za istinski
izraz narodnog miljenja i verovanja, u svojoj doktorskoj disertaciji prihvata
njegov jezgrovit i ivopisan opis poturivanja u stihu iz Gorskog vijenca:
25
26
27
Oral Epic Song: Opportunities for Building Bridges u Boidar Jaki ur/ed., Interkulturalnost u multietnikim drutvima (Beograd: Hobisport, 1995), str. 215.
Obimna literatura koja pokuava da objasni srpske zloine u Bosni i Hercegovini tokom
rata 1992-1995. gotovo uvek posee za Njegoom kao prauzrokom nagomilane mrnje
Srba prema Muslimanima i njegovim Gorskim vijencem kao nacrtom za genocid. Vidi
Michael Sells, e Bridge Betrayed: Religion and Genocide in Bosnia (Berkeley: University
of California Press, 1993 and 1998), Norman Cigar, Genocide in Bosnia: e Policy of
Ethnic Cleansing (College Station: Texas AiM University Press, 1995), Branimir Anzulovic, Heavenly Serbia: From Myth to Genocide (New York: New York University Press,
1999).
Nedavno su se pojavila dva lanka sa ovom namerom: Sra Pavlovi,
e Mountain Wreath:
Poetry or a Blueprint for the Final solution? u Spaces of Identity 1-4, www.univie.ac.at/
spacesofidentity/vol_4/_html/pavlovic.html. str. 2, i Andrew Baruch Wachtel, How to
Use a Classic: Petar Petrovi Njego in the 20th Century, (u tampi).
Lazar Kosti, O Jovanu Jovanoviu Zmaju (Sombor: 1902), str. 441.
235
Bojan Aleksov
Postadoe lafi ratarima, / Isturi se plahi i lakomi.28 Ovakav stav je Andri
mogao preuzeti i od bosanskih franjevaca, poput fra Jukia, koga esto citira,
koji su takoe bosanske muslimane opisivali kao koristoljubive i porone, i kod
kojih u 19. veku jaa verska netrpeljivost. Andrieva ubeenja delom potiu i
iz istorijske zablude da su dananji bosanski muslimani potomci srednjevekovnih bogumila. Ova teza proizala je iz nastojanja austro-ugarskih istoriara
da legitimiu postojanje posebne bosanske nacije i razdvajanjem stanovnitva
otupe otricu srpskih i hrvatskih pretenzija na Bosnu i Hercegovinu i olakaju
njenu okupaciju od strane Habsburke monarhije nakon 1878. godine. 29 Sa
druge strane srpski i hrvatski istoriari tog doba prihvatali su ovu tezu, ne
priznajui islamizaciju svojih sunarodnika i pripisujui je takozvanim bosanskim bogumilima, koji iako slovenske rase, podleu novoj veri kao nespremni,
nezreli, nepotpuni lanovi zajednice, crkve/nacije. Objanjavajui islamizaciju
u svojoj doktorskoj disertaciji, odbranjenoj na univerzitetu u Gracu, Andri
se poziva na narodno predanje koje donosi motive, koje e i on kasnije eksploatisati u svojim delima, kao to su danak u krvi (devirme) i koristoljublje
odnosno elja za zadobijanjem ili ouvanjem poseda.
Andriev prikaz danka u krvi, nagoveten u tezi, a razraen u njegovom
kapitalnom knjievnom delu, duboko se urezao u narodnu svest, a nedavno
je i kanonizovan fresko prikazom u srpskom pravoslavnom manastiru Nova
Graanica u Libertvilu, SAD. Surovost i histerina mrnja preobraenih muslimana prema doskoranjim sunarodnicima osnovna su tema u Andrievom
nedovrenom romanu Omer Paa Latas a sreemo ih i u romanima Travnika hronika, Na Drini uprija ili prii Nemirna godina te se s pravom
smatra da je Andrieva doktorska disertacija izvor njegovih kljunih motiva u
kasnijim knjievnim delima, njegov arhitekst.30
28
29
30
Andrieva disertacija Die Entwicklung des geistlichen Lebens im Bosnien unter der
trkischen Herschaft odbranjena na Univerzitetu u Gracu 1924, prvi put je objavljena
na srpskom kao Razvoj duhovnog ivota u Bosni pod turskom vladavinom u Sveske
Zadubine Ive Andria 1-1982.
Marian Wenzel, Bosnian History and Austro-Hungarian Policy: Some Medieval Belts,
the Bogomil Romance and the King Trvtko Graves u Peristil. Zbornik radova za povijest
umjetnosti (Zagreb: 1987), str. 29-54.
Interpretacija Zorana Konstantinovia po modelu francuskih post-strukturalista u Andrics Dissertation Reflected in his Literary Work u Ivo Andri. Proceedings of a Sym-
236

Lociranje porekla Andrievih stavova meutim, ini ipak samo jednu
dimenziju analize njegovog portretisanja Turaka i muslimana, jer ih on uvek
doivljava i opisuje pre svega kroz knjievni izraz, stavljajui ih u kominu
ili traginu, ironinu ili grotesknu knjievnu metaforu.31 Opisima mrnje i
netrpeljivosti u Bosni, po kojima postaje tako poznat, Andri suprostavlja zajedniko naslee, isprepletanost kultura i mostove, simbolike i one stvarne.
Za moju temu je od Njegoevog i Andrievog knjievnog dela mnogo
vaniji njihov drugi ivot, odnosno recepcija, koja ih je zajedno sa njihovim
izvorima u narodnom predanju iskoristila i upotrebila za nacionalistiku
propagandu za ta su bukvari i kolski udbenici najoitiji primer.32 U devetnaestovekovnoj Srbiji bukvari nisu sluili samo za irenje pismenosti ve
i za ugraivanje znanja i stavova o nama i drugima. O znaaju bukvara u
zemlji sa velikim brojem nepismenih svedoi i injenica da su meu njihovim
poznatim autorima i ministri ak i predsednici vlada. Pisani u doba kada se
o procesima preobraenja u prolosti vrlo malo znalo, oni su muslimane u
Bosni i Hrvate jednostavnom nacionalistikom retorikom opisivali kao Srbe
preverene na islam ili katolianstvo.33 Udbenici istorije su se vie udubljivali
u temu i ili ak dotle da tvrde da su Hrvati kao narod najpre bili pravoslavni
da bi kasnije odlukom svojih vladara i suprotno volji naroda bili prevereni u
katolianstvo.34 Za islamizaciju objanjenje je traeno u narodnom predanju i
Njegou iz ega je neminovno izvoen zakljuak: Srbi muhamedovske vere
(...) su primili muhamedovsku veru, kad je srpsko carsvo propalo na Kosovu,
da bi zadrali imanje i gospodstvo svoje.35 Nasilje Albanaca na Kosovu je
31
32
33
34
35
posium held at the School of Slavonic and East European Studies 10-12 July 1984 (London:
School of Slavonic and East European Studies, 1985).
Svetozar Koljevi, Nationalism as Literary Inspiration u Boidar Jaki ur/ed., Interkulturalnost u multietnikim drutvima (Beograd: Hobisport, 1995), str. 206.
Sveobuhvatnu analizu za raniji period uradio je Charles Jelavich u South Slav Nationalisms Textbooks and Yugoslav Union before 1914 (Cleveland: Ohio State University Press,
1990). Moji citati su iz hrvatskog prevoda Junoslavenski nacionalizmi (Zagreb: Globus i
kolska knjiga, 1992).
Jelavich, Junoslavenski nacionalizmi. str. 85.
Jelavich, Junoslavenski nacionalizmi. str. 185.
Iz udbenika za etvrti razred iz 1890., citirano u Jelavich, Junoslavenski nacionalizmi.
str. 151.
237
Bojan Aleksov
jo jedini drugi faktor koji se belei kao razlog preveravanja.36 Vie od jednog
stolea kasnije neki od ovih stereotipa i dalje opstaju pa ak i najnoviji udbenici iz istorije sadre Andriev opis danka u krvi kao ilustraciju lekcije o
otomanskoj vlasti i islamizaciji.37
Ono po emu se devetnaestovekovni udbenici i dominantni stavovi u
Srbiji u to vreme razlikuju od kasnijih transformacija je insistiranje na istovetnosti i zajednitvu sa preobraenim delovima nacije. Zajedniki koreni i
prolost, obiaji i jezik se naglaavaju opravdavajui potrebu za nacionalnom
ekpanzijom i osloboenjem brae pod turskim ili austrijskim jarmom. Intelektualne elite u ilirskom, jugoslovenskom, liberalno-katolikom i drugim
pokretima tokom 19. i poetkom 20. veka pokuavaju da uliju duh verske tolerancije meu zavaenim pravoslavcima i katolicima proklamujui brat je mio
koje vjere bio. Ovi jugoslovenski mislioci meu Srbima dodue katolike i
muslimane smatraju Srbima, ali ne govore o njihovom vraanju pravim korenima, jer za njih unijaenje i islamizacija i uopte verska pripadnost u procesu
buenja nacionalne svesti ne igraju nikakvu ulogu, odnosno mogu da budu
prevazieni drugim faktorima kao to su jezik, obiaji ili svest o zajednikom
poreklu.38 Ali, teza o tri vere u srpskom narodu nije mogla da zaustavi proces
kristalizacije junoslovenskih nacija koji se dominantno zasnivao na konfesionalnoj osnovi. O ovom duboko ukorenjenom doivljaju verskog u nacionalnom, pa u tom smislu i verskog preobraenja, svedoi pisac Jaa Ignjatovi
kada u svojim reminescencijama pisanim krajem 19. veka zakljuuje:
Srbin bez svog verozakonskog obreda i obiaja ne dri se za Srbina.
Otpadnik od vere dri se u narodu za izgubljenog sina, izgubio je znaaj srpstva. Verozakonska ideja jo narodnosnu opkriljuje. 39
36
37
38
39
Iz udbenika za etvrti razred iz 1890., citirano u Jelavich, Junoslavenski nacionalizmi.

str. 160.
Rado Ljui, Radne sveske iz istorije za VI razred (Novi Sad: Platoneum, 2002).
Nikola Begovi, ivot Srba graniara (Beograd: Prosveta, 1986, prvo izdanje 1887), str.
88-92.
Jakov Ignjatovi, Memoari. Rapsodije iz prolog srpskog zivota (Beograd: SKZ, 1966),
str. 42.
238

Jovan Cviji prvi pokuava da nekim od ve utemeljenih predstava o
verskim preobraenjima da nauni legitimitet. Iako geograf po obrazovanju
njegova dela sadre i etnografske studije o balkanskim narodima koja su znaajno uticala na kasnije radove srpskih istoriara i etnologa. Cviji se najvie
bavi uticajem konverzija na formiranje identiteta i smatra da su one ojaale
versku osetljivost i surevnjivost, za koju, suprotno mom napred izreenom
stanovitu, smatra da se uticajem prosvete i napretkom civilizacije poela stiavati u toku XIX veka.40 Istie da se agresivnost dinarskog tipa naeg oveka
inom prevere uveava jer biva braa postaju razdvojena i zidom verske
netolerancije.41 Teza o destruktivnom ponaanju preverenika kao ispoljavanju
oseaja krivice, koja ima koren pre svega u narodnom predanju, nije nikad
ispitana i dokazana, ali se ustalila kao to emo videti u knjievnosti, ali i u
nauci i istoriografiji.42 Prema Cvijievom miljenju, netolerancija, suprotnost,
zavist i mrnja se spontano razvijaju izmeu izdvojenih i u sebe zatvorenih
grupa, partija, klasa. Ovi oseaji se intenziviraju kod verskih grupa gde se ta
izdvojenost i zatvorenost izdie na nivo ideologije, jer se pripadnost povezuje fundamentalnim stavovima o ljudskoj dui i njenom spasenju. Zaotrena
verska raznolikost je zato najtee naslee jugoslovenskih naroda ostalo iza
turskog, mletakog i austrijskog doba. Cviji takoe smatra da se u Bosni
prelazak na islam esto odigravao na nasilan nain i to ne od strane Turaka
nego ranije preobraenih muslimana koji su usled svoje priroene revnosti i
oseajnosti nastojali da uvek preobrate i svoje saplemenike i srodnike. Najljui
sukobi Srba i Bonjaka upravo su se dogodili zbog slinih tenji u mentalitetu
- gospodstva.43 Kao novi lanovi islamskog tabora, preobraenici su morali da
dokau svoju razliitost i mrnju prema dojueranjim saplemenicima.
to se tie spoljnih faktora Cviji tvrdi da je islamizaciji najvie podleglo
bogumilsko i pravoslavno stanovnitvo, tamo gde hrianstvo nije uhvatilo
40
41
42
43
Jovan Cviji, Balkansko poluostvrvo i junoslovenske zemlje I (Beograd: Dravna tamparija, 1922), str. 406.
Petar Dadi, Pogovor u Jovan Cviji, Ivo Andri, O balkanskim psihikim tipovima
(Beograd: Prosveta, 1988), str. 203.
Vidi i Vidosav Stevanovi, Testament (Beograd: 1987) str. 247-248.
Petar Dadi, Pogovor, str. 247.
239
Bojan Aleksov
dubljeg korena i gde nije bilo vre organizovane pravoslavne crkve. Slino
posmatra i unijaenje i pokatoliavanje pravoslavnih kao posledicu slabe crkvene organizacije i izolovanog boravka meu katolikim stanovnitvom.
Uticaju stranih verskih centara pre svega bosanskih franjevaca Cviji pripisuje
diferencijaciju u karakteru i pogledima kod pravoslavnog i katolikog dinarskog stanovnitva, a islamizirane Srbe u Bosni opisuje kao nosioce turskoistonjakog uticaja. Najzad, nasilno preveravanje kao i uticaj Austro-Ugarske
okrivljuje za stanje drutvene anarhije i endemsko nasilje na Kosovu.
Cviji i njegovi uenici su prvi vrili istraivanja na terenu i svoje stavove
potkrepljivali primerima koje bi sakupili. Njihovo istraivanje je meutim
izvoeno na nain koji se danas karakterie kao tipino mapiranje nacije.
Ne sluajno u ii njihovih interesovanja su Kosovo i Makedonija, jedina podruja prema kojima je krajem devetnaestog i poetkom dvadesetog veka bila
dozvoljena srpska ekspanzija.44 Budui da je muslimansko stanovnitvo bilo
vrlo brojno u ovim krajevima, njegovo se poreklo moralo objasniti na nain
koji bi opravdao srpske zahteve te stoga ovi radovi obiluju mitologizovanim
objanjenjima preveravanja. Materijal koji koriste je uglavnom sakupljen od
tamonjih hriana ili od starijih srpskih i drugih izvora hrianske provenijencije. Najpopularniji su izvetaji ruskih konzula Jastrebova i Giljferdinga,
koji su u svoje vreme takoe odgovore traili uglavnom meu hrianskim
informantima. Cvijiev sledbenik istoriar Hadi Vasiljevi objanjava nedostatak muslimanskih informanata na sledei nain:
Vrlo su nepoverljivi i strogo paze da se ne odadu u govoru. Strogo paze
ta e da kau i o svojim starim i o promeni vere. Sujetni su i rado primaju
lepe rei o sebi. 45
44
45
Meu ovim studijama izdvajaju se Jovan Cviji, Osnove za geografi ju i geologiju Makedonije i Stare Srbije I-III (Beograd, 1906-1911), Jovan Cviji, Makedonski Sloveni (Beograd,
1906), Jovan Tomi, O Arnautima u staroj Srbiji i Sandaku (Beograd: Geca Kon, 1913 i
Beograd, Pritina: Prosveta, Grigorije Boovi 1995), Jovan Hadi Vasiljevi, Muslimani
nae krvi u Junoj Srbiji (Beograd: Sveti Sava, 1924 i Beograd, Pritina: Prosveta, Grigorije Boovi, 1995), Jefta Dedijer, Stara Srbija. Geografska i etnografska slika (Beograd:
SKZ, 1912 i Beograd: Junior 1998).
Hadi Vasiljevi, Muslimani, str. 56.
240

Uprkos jednostranosti izvori se u ovim delima vrlo ekstenzivno citiraju
stvarajui nauni utisak potkrepljenosti iznetih teza. Pruajui brojne primere
i dodajui posebno brojke ovi autori kao da slau tasove u nameri da njihova
strana na terazijama prevagne i tako opravda njihove ve gotove stavove i ubedi njihovu italaku publiku. Narodno predanje kao i stihovi iz Njegoevog
epa takoe su ugraeni u njihovo izlaganje kao ilustracija ali bez razlikovanja
izmeu stvarnih i imaginarnih podataka kao u sledeoj informaciji.
Svuda u pomeanim selima smeju se, i Arnauti i pravi Turci, poturenjacima to im jo po tavanima stoje lonci u kojima su njihovi stari kuvali kupus
sa slaninom. 46
Autori studija o preobraenicima obino su se koristili pojmovima kao

to su verski sinkretizam i kriptohrianstvo kako bi dokazali srpsko poreklo
i pravu prirodu pripadnika drugih vera ili preverica. Zajednika mesta
hodoaa, praznici i obiaji su objanjavani kao ostatak prolosti, krunski
dokaz prave religije njihovih praktikanata.47 U stvari radi se o obiajima
koji su davno izgubili svoje prvobitno ili zadobili drugo znaenje i zapravo
svedoe o bogatstvu narodske kulture u premoderno doba. Meutim, prvi srpski moderni naunici nisu istraivali ove primere da bi dokazali vieslojnost
identiteta onih iji su se preci davno preobratili ve sa ciljem da dokau da je
samo preobraenje neodrivo i strano prirodi srpskog naroda. Otkrivajui kriptohriane i njihove, navodno, hrianske obiaje, ovi prouavaoci zapravo su
utvrivali postojanost konverzija. Pretpostavljajui da njihovi daljni srpski
preci jednostavno nisu mogli da se preobrate i napuste nacionalni identitet koji
je poetkom dvadesetog veka toliko bitan, ovi srpski etnografi i istoriari zato
su teili da dostave to vie dokaza da su konverzije privremene, delimine
ili samo sa nekim praktinim ciljem na umu. Jo jedna osobina ovih radova
je vremensko datiranje konverzija u vrlo skoranje vreme, esto neposredno
pred posetu ovih istraivaa.
Najpre su prela u islam najugroenija i najmanja sela, kao Krstac, a naposletku najzabaenije, najvee i najbogatije naselje Brod, u kome je poslednja
46
47
Hadi Vasiljevi, Muslimani, str. 44.

Tihomir orevi, Preislamski ostaci meu Jugoslovenskim muslimanima u Na narodni ivot vol. 1 (Beograd, 1932).
241
Bojan Aleksov
hrianka, Boana, umrla 1856. godine. I u drugim selima je tu i tamo bio
ostao po koji hrianin: U Vranitu su Milisavu Lutovcu, savesnom istraivau ove oblasti, priali da je poetkom ovog (XX) veka ivela Todorica (Todorova ena), kojoj su sinovi u uglu sobe odredili gde e na svoj nain obavljati
verske molitve. 48
Nauno zastarela i politiki pristrasna u smislu opravdanja ekspanzije

Srbije dela ovih istoriara i etnografa oivljena su gotovo itav vek kasnije i
mnoga su doivela reprinte tokom devedesetih godina. Za srpske istoriare
koji su im se tada divili i zalagali za njihovo ponovno objavljivanje ova su dela
gotovo zadobila vrednost izvora prve ruke zbog svog arhainog stila i navodne
vremenske bliskosti sa dogaajima koje opisuju.
Generacija Cvijievih uenika u periodu izmeu dva svetska rata uvodi jo
jednu novu osobinu u rasprave o islamizaciji analizom novih karakternih crta
koje su navodno uoene kod konvertita. Jedan od njih, edomil Mitrinovi,
posvetio je itavu studiju ovom pitanju.49 Sve dobre strane muslimana pripisuju
se njihovom srpskom poreklu, dok su one negativne oznaene kao neslovenskog porekla i nastale pod uticajem islama. U njih spadaju sujeta, hvalisavost,
rasipnitvo, senzualnost, ukorenjeni misticizam i fatalizam. Mitrinovi pripisuje slabost demografskog potencijala muslimanskih preobraenika njihovom
sklonou ka prostituciji, alkoholu i izvesnim perverzitetima u koje ubraja i
homoseksualnost koja je u naim krajevima pre dolaska Osmanlija nepoznata. Ovakav opis neodoljivo podsea na modele i predstave koje su na Zapadu
stvorene o Istoku mnogo ranije, kao deo ideolokog konstrukta koji je Said
definisao kao Orijentalizam.50
Jedan od najplodnijih meuratnih karakterologa Vladimir Dvornikovi
ima originalnije poglede. U Cvijievskoj tradiciji, istie: S jedne strane razvila se kompromisna biologija raje ili akomodacija islamizacijom (zadravanje
ranijih privilegija!), a s druge strane javila se heroizacija, ilava borba i nada
za osloboenje.51 Dvornikovi objanjava islamizaciju u Bosni kao posledicu
48
49
50
51
Dimitrije Bogdanovi, Knjiga o Kosovu (Beograd: SANU, 1986), str. 224

edomil Mitrinovi, Nai muslimani (Beograd, 1926).
Edward W. Said, Orientalism (New York: Vintage, 1979).
Vladimir Dvornikovi, Borba ideja (Beograd: Slubeni list, 1995, prvo izdanje 1937), str.
58
242

crkvene i feudalne anarhije, ali i stranog, pre svega maarskog, pritiska na bosansku i bogumilsku samostalnost koja ih odvodi u Islam. Veliajui bosansko
bogumilstvo kao autohtono slovensko slobodarstvo i dravotvorstvo i autentini verski izraz, Dvornikovi pravda i islamizaciju kao narodni inat: Bosna
se spasla Rima i Ugarske! Bosanski Marko za inat se poturio.52
Preobraenjima nikad kraja
Meuratna Jugoslavija je konano okupila sve Srbe u jednu dravu na elu
sa svojim monarhom ali nuda za integrativnom, vezujuom nacionalistikom
ideologijom nije usahla. Za Srbe u Srbiji to je bilo prvo iskustvo ivota u multietnikoj i multikonfesionalnoj zemlji, u kojoj su ta vie pravoslavni Srbi
inili manje od polovine stanovnitva. Sa druge strane, postojao je problem
otuenosti srpske inteligencije od crkve, odnosno njena militantna sekularnost iji koreni seu jo do Dositeja Obradovia, otuenost koja je sve vie
doivljavana kao pogubna i za crkvu i za naciju. U ovim okolnostima mit o
otpadnitvu kroz versko preobraenje dobija na znaaju i postaje toliko snaan
da se njime simboliki doarava i moderni ateizam ili anti-nacionalizam kao u
sledeem paragrafu jedne istorijske studije:
Nekada su nai stari, ukoliko su bili vii i pametniji prelazili u Islam,
spasavajui svoje telo. Drugi su spasavali svoje due ostajui u veri i krotosti
i trpljenju. Trei su vodili rat neprekidni i slili veru i naciju u jedno. I kad
su ovi trei, najzad, oslobodili, materialno, one druge, onda se, eto, u novoj
slobodi naoj opet nali pametniji i vii i opet se ture i idu u islam:: islam
taj je beanje inteligencije, turenje njeno, stid njen od vere pravoslavne i starostavne. 53
Islamizacija je i dalje veliko pitanje srpske istoriografije ali joj se ne nazire

skoro reenje, odnosno objanjenje. Raa se i podela na podravaoce bogumilske teorije i one koji smatraju da su Bogumili u stvari pravoslavni Srbi.
Dominira ipak stav da pravoslavni Srbi jednostavno nisu mogli da odbace svo52
53
Dvornikovi, ibid., str. 81.

Mihailo Popovi, Istoriska uloga Srpske Crkve u uvanju narodnosti i stvaranju drave (Beograd: 1933)
243
Bojan Aleksov
ju veru te su se jedino Bogumili islamizovali.54 Ponosno se istie kontinuirana
i neraskidiva odanost crkvi i veri kao neotuiv deo srpske due i karaktera kao
u sledeem zakljuku jednog etnografa:
[Vera] se odrava gotovo neokrnjena pored svega jurianja na nju sa mnogo strana. Narod je osea kao svoju i ne naputa je. Ko god se na nju okomljava, taj je narodnoj dui tuin. 55
Zastupanje vrste i neraskidive povezanosti Srpstva i Pravoslavlja kao i

isprepletenosti njihovih zajednikih interesa postaje posebno vidljivo sa rastom meuetnike i meukonfesionalne netrpeljivost u periodu izmeu dva
svetska rata to stvara novi prostor za upotrebe starog mita o islamizaciji.
Crkveni istoriar Majevski pie:
Prelaza iz pravoslavne vere u islam u relativno velikom broju, () bilo
je samo u prvom periodu propasti i potlaenosti Srba, a i to je bilo mahom
u viim klasama koje su tako spasavale svoja materijalna dobra Kasnije se,
bez obzira na uase gonjenja, prelaz u muslimanstvo ili druge veroispovesti
deavao retko, pa i to veim delom nevoljno i nesvesno. Sluajevi otstupnitva
od vere, nezavisnog od spoljanjih prilika, kod pravoslavnih Srba u Turskoj su
vrlo retki, skoro neprimetni. Naprotiv, ubeenje u istinitost svoje vere ne samo
da se ouvalo, ve se vremenom jo utvrdilo, i svi napori raznih proganda,
gonjenja i muenitvo, nisu mogli pokolebati toga ubeenja. 56
Ova teza je oivljena gotovo pola stolea kasnije kada su meuetniki

sukobi pretili opstanku jo jedne, ovog puta socijalistike Jugoslavije i opstaje
i danas u izmenjenom obliku pa se tako u novijim radovima tvrdi da u Bosni,
iroko rasprostranjena Bogumilska sekta nije visoko cenila hrianstvo dok
su se na Kosovu turili samo Albanci, kao prevrtljivci, profesionalni ratnici
i naklonjeni vrstoj ruci, nasuprot slobodoljubivih i individualistiki opre54
55
56
Vasa ubrilovi, Prvi Srpski ustanak i bosanski Srbi. Beograd: Geca Kon, 1939, str. 12 i Jovan Tomi, Deset godina iz istorije srpskog naroda i crkve pod Turcima 1683-1693. Beograd,
1902, str. 3.
Petar Raenovi, Bjelajsko Polje i Bravsko ispitivanja (Beograd: Srpska kraljevska akademija, 1925), citirano u Nedeljkovi, Krst i polumesec, str. 117.
Vladimir A. Majevski, Srpski patrijarh Varnava i njegovo doba I (Osijek: A. Rot, 1933),
str. 14.
244

deljenih Srba.57 Preobraivanje se prikazuje kao sutina osmanske politike i
zanemaruje politika mileta. Medijevalista Miodrag M. Petrovi pie o poniavajuoj islamizaciji iz koje iskljuuje Srbe, koji su se navodno spasili zahvaljujui tome to je sveti Sava uneo u svoje Zakonopravilo vizantijske spise
koji obavetavaju o islamu, mada ne pokazuje konkretno empirijski kakav efekat je imala ova injenica.58 Podaci o muslimanima na Kosovu 16. i 17. veka
objanjavaju se iskljuivo doseljavanjem islamiziranih katolika Albanaca, dok
se islamizacija Srba tretira jedino nakon Velike Seobe, i prelaska Peke patrijarije u grke ruke i njenog eventualnog ukidanja i to kao prisilno i prividno
primanje nove vere, koja se ustoliava tek nakon nekoliko generacija i meanja
sa albanskim stanovnitvom.59 Istoriar mlae generacije Batakovi tvrdi:
Mnogi Srbi su prihvatali islamizaciju kao nuno zlo, ekajui na trenutak kada budu mogli da se vrate veri svojih predaka, ali mnogi nisu doekali
taj dan... Albanizacija je poela kad su islamizovani Srbi, lieni nacionalnih
oseanja poinjali da uzimaju za ene devojke iz albanske plemenske zajednice. 60
To je po crkvenom istoriaru Slijepeviu mnogo traginiji poraz od onog

na Kosovu, jer uz politiko podjarmljivanje dolazi i do duhovnog otuenja.61
Islamizacija se smatra uzrokom i sinonimom albanizacije Kosova i Metohije.62
57
58
59
60
61
62
Alex N. Dragnich, Slavko Todorovic, e Saga of Kosovo: Focus on Serbian-Albanian Relations (Boulder:East European Monographs, 1984), str. 48.
Miodrag M. Petrovi, Spis o izmailanskoj veri u Zakonopravilu svetoga Save u Istorijski asopis XLII-XLIII (1995-1996), (1997), str. 5-23.
Boko I Bojovi, Le pass des territoires: Kosovo Metohija (Xie-XVIIe sicle) u Balkan Studies 38/1, (1997).
Dusan Batakovi, e Kosovo Chronicle (Beograd: Plato, 1992), str. 45.
oko Slijepevi, Srpsko-arbanaki odnosi kroz vekove (Himmelstr, drugo izdanje 1983),
str. 139-140.
Batakovic, e Kosovo Chronicles, str. 45. Dimitrije Bogdanovi, Knjiga o Kosovu (Beograd,
SANU, 1986).
245
Bojan Aleksov
Kod Batakovia izbija i udna simbioza Porte, Rimske kurije i lokalnih Albanaca na preveravanju Srba.63
U ovim delima od stranih izvora koriste se samo oni Rimske kurije dok
su osmanski izvori srpskim piscima zbog jezike barijere uglavnom nedostupni. Od domaih izvora kao to je ve istaknuto koriste se narodna predanja
koje su davno zabeleili Cviji i njegovi uenici kao i njihova metodoloki
prevaziena antropogeografska istraivanja.64 Mnogo vie panje posveuje
se opovrgavanju bogomilske teorije i negiranju mitova o postanku dananjih
Bonjaka nego istraivanju i objanjavanju delikatnosti i vieslojnosti procesa
islamizacije.65 Zanemaruju se strana tumaenja koja iako esto optereena
oprenim stavovima svestranije sagledavaju proces islamizacije u Bosni i na
Balkanu uopte.66 Strana komparativna istraivanja na primer pokazuju razliit intezitet islamizacije u Albaniji, Bosni, delovima Grke, Rodopima i Dobrudi i otkrivaju da iako masovna, islamizacija u Bosni nije i najmasovnija.
Uticaj dervikih redova i verskog sinkretizma uopte ne postoji u radovima
srpskih istoriara dok neki strani autori iznose ovaj argument kao najznaajniji u islamizaciji.67 Danak u krvi (devirma), slikovito i mitologizovano opisan kod Andria, i dalje se smatra jednom od osnovnih poluga islamizacije u
srpskoj istoriografiji, iako je davno utvreno da se ne radi o verskoj ve vojnoj
meri, sraunatoj na jaanje osmanske vojne moi i kompenzaciji za izuzimanje
63
64
65
66
67
Batakovic, ibid., str. 46.

Jovan Cviji u svom delu Osnove za geografi ju i geologiju Makedonije i Stare Srbije I-III
ustvruje recimo na osnovu antropogeografskih istraivanja da je jedna treina albanskog
stanovnitva na Kosovu srpskog porekla.
Vidi Ema Miljkovi, Muslimanstvo i bogomilstvo u istoriografiji u Slavenko Terzi ur.,
Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena (Beograd: SANU, 1995).
Vidi John V. A. Fine, e Bosnian Church, A New Interpretation: A Study of the Bosnian
Church and Its Place in State and Society from the 13th to the 15th Centuries (Boulder: East
European Monographs, 1975), isti, e Medieval and Ottoman Roots of Modern Bosnian Society in Mark Pinson, ur., e Muslims of Bosnia-Herzegovina (Harvard Middle
Eastern Monographs: Cambridge, Mass, 1993), str. 1-21, Sreko Daja, Die bosnische
Kirche und das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegovina in den Forschungen nach
dem zweiten Weltkrieg (Minhen, 1978).
Peter F. Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, 1354-1804 (Seattle: University of
Washington Press, 1977), str. 53-54.
246

hriana od vojne slube, koja ne stoji ni u kakvoj brojanoj ili uzrono-posledinoj vezi sa islamizacijom stanovnitva.
Uz sve transformacije koje je predstava islamizacije doivela tokom protekla dva veka prisiljavanje opstaje kao konstanta. Doajen srpske istoriografije
Radovan Samardi u svojim esejima o prodoru islama u Jugoistonu Evropu i
o opstanku Srpske crkve u Turskoj u Istoriji srpskog naroda ocenjuje svako preveravanje kao prinudno, fiziko ili psiholoko, zbog uslova dravnog sistema
koje su mu doprinosile ili ga nametale:
... nimalo nije zanemarljiva injenica da je Islamizacija najtemeljitije sprovedena meu Srbima. Zaludne su sve raspre da li je bilo ili nije bilo nasilnog
prevoenja u Islam, jer svako naputanje jedne i primanje druge vere, ne samo
pojedinano nego i grupno, ne moe se zamisliti bez prethodnog pritiska bilo
koje vrste. Meu najtee pritiske dolazi stavljanje u izgled bolje i bezbednije
egzistencije, ali i ubeivanje kako je najbolja vera ona koja se nudi, jer je,
uostalom, sadrajnija, izaziva manje moralnih dilema, nudi svakidanja zadovoljstva i osigurava rajsko naselje. Osipajui se pod udarima osvajaa, mnogi
Srbi su primali Islam radi spasavanja ivota i imovine, ali i usled potrebe da
se uklope meu punopravne i da osete i drugom svetu prikau svoj povean
znaaj. Na srpskom prostoru, Turci su manje naseljavali svoje plemenike nego
u drugim zemljama, ali su nastojali na islamizaciji zato to su iz svoje pronicljivosti znali da poturenjaci s vie umenosti mogu razjedati svoje dojakonje
zemljake i roake nego bilo ko drugi. Na Balkanu, a pogotovu na Bliskom
Istoku, istorijski talozi bili su suvie duboki da se ne bi stvorilo opte iskustvo
kako preverice nose sobom, najee potisnutu u podsvest, kivnu omrazu protiv onih koje su napustili kao nekadanje jednovernike, tako da se povremeno
pred sobom dokazuju izlivom besa upravo na te ljude. 68
Insistiranje na prinudnoj osnovi islamizacije uz naglaavanje kivne

omraze preverenika meutim i dalje ne prua nikakve argumente o uticaju
same prirode konverzije na dogaaje i njihove aktere nekoliko stotina godina docnije. Sa druge strane, nema sveobuhvatnog dela koje se bavi brojnim
aspektima turskog naslea u Srbiji.69 Uglavnom je neistraena i vekovna
68
69
Samardi, Istorija srpskog naroda II, str. 14. Isto miljenje Radovan Samardi iznosi i u
svom lanku Turci u srpskoj istoriji u Zbonik za orijentalne studije 1 (Beograd), 1992.
O nekim aspektima turskog naslea u Rado Ljui, Tursko naslee u Kneevini i Kraljevini Srbiji u Nastava istorije IV/ 8, (1998).
247
Bojan Aleksov
interakcija islamiziranog stanovnitva sa drugim muslimanskim narodima,
ogromna verska i kulturna razmena koja je doprinela formiranju specifinog
muslimanskog identiteta na Balkanu, uz izuzetak dela Aleksandra Popovia
koje ne moe da se ubroji u srpsku istoriografiju.70
Ovi nedostaci i uoptena tumaenja srpske nacionalne istoriografije
potiu iz metodoloke postavke u kojoj se fenomeni vezani za nacionalnu
prolost, pa tako i verske konverzije, prikazuju teleoloki, u kontekstu stalne
borbe za samoodranje, i otpora koji se u tom smislu prua kako zavojevau
tako i pokuajima preveravanja. Istorijska zbivanja i fenomeni posmatraju se
u svetlu podele na ugnjetaa i ugnjetenog, a nacija kao glavni protagonista
istorijskih zbivanja slika se kroz prizmu hrianske simbolike patnje i rtvovanja prevedenih u priu o muenitvu, narodnom otporu i heroizmu njegovih
voa. Tako, na primer, Batakovi pie: Srbi su najvie patili tokom vekova
bezakonja kao nepouzdani podanici koji bi se dizali na ustanke svaki put kad
Turci krenu u rat na neku od velikih susednih sila i iji su patrijarsi odvodili
narod u zemlju neprijatelja. 71 Ameriki istoriari srpskog porekla Dragni
i Todorovi istiu da su se svi balkanski narodi tokom istorije osposobili za
samoodranje, samo to su neki od njih izabrali tei put dok su drugi izabrali
kompromis i adaptaciju, mislei ovde na islamizaciju Albanaca. Srbi sa druge
strane, to potvruje i moderna istorija, prema miljenju ovo dvoje autora,
spadaju u prvu kategoriju jer Kosovski sindrom im oigledno ne dozvoljava
da se ponaaju drugaije. 72
Na slian nain i mimo konteksta u pokuajima unije sa Katolikom
crkvom u XVII veku projektuje se nastojanje za unitenjem, u tom periodu vrlo diskutabilne, srpske nacionalne individualnosti.73 I pored obilnijeg
istorijskog materijala i intenzivnijeg prouavanja unijaenja kao fenomena i
70
71
72
73
Alexandre Popovi, LIslam balkanique. Les musulmans du sudest europen dans la priode
postOttomane, vol. 11(Berlin: Osteuropa Institut an der Freien Universitt Balkanologische Verffentlichungen, 1986).
Batakovic, e Kosovo Chronicles, str. 44.
Dragnich, Todorovich, e Saga of Kosovo: Focus on Serbian-Albanian Relations, str. 53.
Slavko Gavrilovi, Unijaenje Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Baranji (XVI-XVIII vek) u
Srpski narod van granica dananje SR Jugoslavije (Beograd: Zavod za udbenike i nastavna
sredstva, 1996) str. 38.
248

ovde nedostaje kritiki istoriografski pristup koji bi u komparativnom svetlu,
u kontekstu odnosa u okviru Habsburke monarhije kao i istorijskog razvoja
ideja i principa verske tolerancije ocenio pokuaje i strategije unijaenja i pokatoliavanja Srba.74
Preovladava ematizovan prikaz poput onog davno izreenog u Istoriji
srpskog naroda Stanoja Stanojevia: Bez obzira i skrupula, protiv zakona
i pravde, nasilno i okrutno, radila je katolika propaganda, u prvom redu
jezuite protiv pravoslavlja, naturajui srpskom narodu svuda uniju, silom ili
na prevaru.75 Dosledno sledei teleoloki pristup najvea panja poklanja se
borbi odnosno otporu unijaenju, kao na primeru paljenja srpskog manastira
Mare.76 Kada otpor biva skren, kao u sluaju pounijaenog umberka, onda
se na njegove itelje, po Gavrilovievoj oceni, sputa tamna jezuitsko-unijatska zavesa.77 U istraivanju unijaenja prenebregavaju se sukobi vernika sa
klerom, a pre svega sa viom crkvenom jerarhijom koji su do duboko u 19. vek
esto uzrokom prelaska na uniju ili u rimsku veru.78 Pregovori o unijaenju
dela peke hijerarhije ili izdvojenih episkopa posmatraju se kao diplomatski
74
75
76
77
78
O istorijskom razvoju principa verske tolerancije postoje brojni radovi. Vidi zbornik Bla
K. Kirly, Tolerance and Movement of Religious Dissent in Eastern Europe (Boulder: East
European Quarterly, 1975). Unija sa Rimokatolikom crkvom je u nekim sluajevima
bila i podsticaj za nastajanje ili garant nacionalnog jezika i autonomije. Kod Albanaca
Max Demeter Peyfuss, Religious Confession and Nationality in the Case of the Albanians u D. A. Kerr, Religion, State and Ethnic Groups (Darmouth: New York University
Press, 1992), kod Rumuna Keith Hitchins, A Nation Discovered. Romanian Intellectuals
in Transylvania and the idea of Nation 1700/1848 (Bucharest: e Romanian Cultural
Foundation, 1999).
Stanoje Stanojevi, Istorija srpskog naroda, (Beograd, 1926), str. 288.
Slavko Gavrilovi, Borba protiv unijaenja u karlovakom generalatu u ibidem, Istorija
srpskog naroda IV-1 (Beograd: SKZ, 1986) ili Kosta Milutinovi, U borbi protiv unijaenja u Vladimir Stojanevi, ur., Istorija srpskog naroda V-2 (Beograd: SKZ, 1981), str.
284-288.
Slavko Gavrilovi, Unijaenje i pokatoliavanje Srba (XIII-XIX vek) u ibidem, Iz istorije
Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj (XV-XIX vek) (Beograd: Filip Vinji, 1993), str.
45.
ak 1891, srpsko selo Dragotinja u Hrvatskoj preti crkvenom vrhu da e celo prei u rimsku veru ukoliko im se ne vrati seoski paroh (AMK, Fond A 1891-168).
249
Bojan Aleksov
manevri dok se svaka akcija na uniji igoe kao brutalan pritisak, kako u Istoriji srpskog naroda tumai Samardi:
Zaputeni delovi srpskog pravoslavlja oito su se priklanjali papi kad im je
to bilo potrebno da bi se bez veeg dvoumljenja u pogodnom trenutku vratili
svojoj veri.79
Posledica ovog pristupa je neminovna razlika u stavovima o unijaenju i o

patriotskom dranju srpskog klera koje zastupa srpska istoriografija i ne tako
ruiastom slikom koju iznose strani istoriari koji se bave ovom temom.80 Za
razliku od stranih radova srpska istoriografija se takoe uopte ne bavi i ak i
ne belei primere preobraenja katolika u Pravoslavlje ili prisilnog vraanja u
staru veru kojem su bili izlagani Muslimani od vremena srpskih ustanaka s
poetka 19. veka, u tipinom maniru istorijskog brisanja prolosti.
Najproblematiniji aspekt interpretacije unijaenja je ipak nekritiko
povezivanje dogaaja iz prolosti i njihovo poistoveivanje sa savremenim
politikim zbivanjima i akterima kroz vremensku kompresiju, klasini metod manipulacije istorijom, kao u zakljuku najpriljenijeg prouavaoca unije
meu srpskim istoriarima Slavka Gavrilovia:
() srpski narod od Dalmacije do Baranje (i ire) vekovima bio izloen
pritisku katolikih crkvenih i politikih, dravnih vlasti, da se odrekne svoje
pravoslavne veroispovesti, crkve i svoje narodnosti, da se pounijati i pokatolii,
a preko toga, najee, pohrvati, da bi pohrvaen, postajao najljui neprijatelj
verske i etnike sredine iz kojih je potekao. A sve ove pojave traju do dananjeg dana i kao da im nema kraja. 81
Akademik Vasilije Kresti u pogovoru prevoda knjige austrijskog istoriara iz 19. veka o unijaenju u istom duhu smatra:
viker i njegovo delo su preutkivani, a istorija nasilno pounijaenih Srba
je falsifikovana u duhu agresivnih ideja Hrvatske katolike crkve i velikohrvatskih ovinista, koji su u pripadnicima pravoslavne vere od najranijih do
79
80
81
Samardi, Istorija srpskog naroda III-2, str. 87.

Vidi kritiku Slavko Gavrilovi, J. V. Kostjaov, Srbi u Habzburkoj Monarhiji u XVIII
veku u Zbornik za istoriju MS, (1999).
Slavko Gavrilovi, Problem unijaenja i kroatizacije Srba u Republika Srpska Krajina
(Beograd, Knin: SKD Zora, 1996), str. 124.
250

naih dana videli samo izmatike koje je, ne birajui srestva, trebalo privesti
pravoj i jedinospasavajuoj Kristovoj veri. 82
Drugi komentator je Jovan Olbina koji tvrdi:
Istorija Srba na hrvatskim podrujima nije nita drugo nego uasni kontinuitet zbivanja. Nita novo pod suncem. Knjiga je tu da lake prosudi sadanjost i pripremi za budunost jer situacija od pre 120 godina [lapsus koji se
dva put ponavlja, a zapravo radi se o dogaajima od pre 220 godina] uporediva
je sa situacijama koje i naa generacija preivljava, samo u drugom kontekstu.
Olbina dalje upozorava za samo devetnaest godina u umberku je nestalo pravoslavlja, a od Srba su postali Hrvati, iji su potomci, u nae vreme
(setimo se samo unijatskog vladike Janka imraka za vreme prolog rata!) bili
militantniji i krvoedniji nego mnogi od njihove rimokatolike sabrae.83
Ova figura pounijaenog ili pohrvaenog Srbina kao najljueg neprijatelja Srpstva, zajedno sa napred prikazanom slinom slikom poturenjaka namee se
kao kljuna u formiranju odnosa prema Drugom. O kontinuitetu ove kljune
formule svedoi i zakljuak savremenog istoriara srpske kulture Bojana Jovanovia koji prua sintezu svih postojeih i u mom pregledu samo delimino
prikazanih mitologizovanih tumaenja verskih preobraenja:
Prihvatajui islam u cilju zadravanja postojeih vlastelinskih ili sticanja
novih privilegija, Srbi su postajali netrpeljivi i ljuti protivnici svoje dotadanje
etnike brae. Ovaj novi identitet preobraenika identifikovanih sa osvajaem
stvarao je i njihov nesvesni unutranji konflikt izraavan tipinom iracionalnou. Budui da je ouvanje etnikog identiteta uslov kontinuiteta kulture,
prihvatanje druge vere je bio presudan korak ka etnikom otuenju koje se
iskazalo u svojoj negativnoj konotaciji.() Unijaenje i pokrtavanje Srba (sic)
u zapadnom delu Balkanskog poluostrva u Dalmaciji i Hrvatskoj vreno u ci-
82
83
Vasilije . Kresti u pogovoru za II izdanje Johan Hajnrih viker, Istorija unijaenja Srba
u Vojnoj Krajini, u prevodu Nikole ivkovia. (Novi Sad: Arhiv Vojvodine, 1995). U originalu Johann Heinrich Schwicker, Zur Geschichte der kirchlichen Union in der croatischen
Militrgrenze (Wien: Archiv fur sterreichische Geschichte 52, 1874).
Jovan Olbina u pogovoru za viker, ibid., str. 96.
251
Bojan Aleksov
lju negiranja njihovog etnikog identiteta dobilo je, kao to je poznato, tokom
poslednjeg rata i obeleje genocida. 84
Simptomatino je i da se istoriografska literatura o unijaenju i islamizaciji u Srbiji intenzivno pojavljuje kao sastavni deo jaanja nacionalizma
pred Drugi svetski i najnovnije ratove. Kasnih tridesetih godina tekstovi o
islamizaciji dominiraju Srpskim glasom, glasilom najistaknutijih srpskih intelektualaca okupljenih u Srpskom kulturnom klubu, kao i u prestinom Srpskom
knjievnom glasniku. U predveerje ratova devedesetih godina ovi su tekstovi
ponovo objavljeni.85 Osamdesetih godina izlaze prve knjige posveene uniji,
a na vrhuncu nacionalistike kampanje izlazi i itav niz knjiga o pokatoliavanju u Drugom svetskom ratu.86 Nakon kritikog izdanja 1982. godine
i kritikih analiza,87 u poslednje vreme oivljavaju se i proglaavaju nauno
utemeljenim tvrdnje iz Andrieve disertacije.88 Kako drugaije objasniti da se
84
85
86
87
88
Bojan Jovanovi, Srbi u kljuu nacionalne karakterologije u ibidem, ur., Karakterologija

Srba, str. 22.
Miodrag Jovii, ed., Jako srpstvo jaka Jugoslavija [Strong Serbhood Strong Yugoslavia]. Beograd: Narodna knjiga 1991.
Duan Kai, Otpor maranskoj uniji (Beograd: 1986), prvo izdanje gorepomenutog prevoda vikerove Istorije unijaenja, zatim radovi Slavka Gavrilovia, Koste Milutinovia
i drugih u okviru Istorije srpskog naroda i drugih tematskih izdanja. Zbornik o Srbima u
Hrvatskoj 3 (Beograd: SANU, 1995) donosi ak tri lanka o unijaenju; o pokatoliavanju
za vreme Drugog svetskog rata Veljko uri, Ustae i pravosljavlje: Hrvatska pravoslavna
crkva (Beograd: Beletra, 1989), Veljko uri, Prekrtavanje Srba u Nezavisnoj dravi
Hrvatskoj: prilozi za istoriju verskog genocida (Beograd: Alfa, 1991), Milan Bulaji, Misija
Vatikana u Nezavisnoj dravi Hrvatskoj: Politika Stepinac razbijanja jugoslovenske drave i pokatoliavanja pravoslavnih Srpa po cijenu genocida 2 vol. (Beograd: Politika, 1992),
Sima Simi, Prekrtavanje Srba u Drugom svetskom ratu (prvo izdanje Titograd: 1959,
drugo Beograd: Kultura, 1990).
Aleksandar Popovi, Ivo Andri i kua Islama u Delo Ive Andria u kontekstu evropske
knjievnosti i kulture (Beograd: Zadubina Ive Andria, 1981), Zoran Konstantinovi,
O Andrievom doktoratu u Sveske Zadubine Ive Andria 1/1982 i Svetozar Koljevi,
Dve Bosne Ive Andria u Sveske Zadubine Ive Andria 2/1983.
Miroljub Jevti, Islam u delu Ive Andria (Beograd: autor, 2000), nastalo kao odgovor na
knjigu Muhsina Rizvia, Bosanski muslimani u Andrievu svijetu (Sarajevo: Ljiljan, 1995).
Oba dela nastoje da u svetlu nedavnih zbivanja, politikim i moralnim kategorijama naeg vremena potvrde odnosno opovrgnu Andrieve poglede.
252

u Srbiji nakon dugogodinjeg bunkerisanja poslednjih godina Andriev rad
uporno iz godine u godinu pretampava.
Najnovija nacionalistika kampanja u Srbiji ne samo to je intenzivirala
stare predrasude i stereotipe ve je stvorila ili usvojila i neke nove. Osamdesete godine donee i pravu poplavu pre svega novinskih tekstova koji ire
mrnju, najee protiv Bonjaka, koje prikazuju kao nadiruu opasnost.89 U
ovom savremenom ili oivljenom antimuslimanstvu preovlauju pozajmljeni
najee rasistiki orijentalistiki modeli i predstave stvorene na Zapadu, te
se potencira strano, azijsko ili afriko poreklo bosanskih muslimana; istiu
toboe specifine rasne karakteristike, orijentalna senzualnost, prevrtljivost i
mekutvo. Aludira se na veliku pretnju u vidu radikalnog islama za evropsku
civilizaciju koju personifikuju Srbi i naglaavaju veze Bonjaka sa Iranom i
Libijom. Sa druge strane se unija ili preobraenje na katolianstvo fiksira na
iskustvo prisilnog prekrtavanja u ustakoj Hrvatskoj. Ovakvom identifikacijom istoriografska produkcija postaje deo nacionalistike propagande koja
je stvarala strah kod Srba da ovo iskustvo moe da se ponovi. Kao ilustracija
brojnim opasnostima kojima je srpski narod izloen predstava o preobraenjima je ponovo pozajmljena i proirena na ateizam, jugoslovenstvo, meane brakove, pa ak i odlazak u inostranstvo radi lakeg ivota ili boljih mogunosti
obrazovanja i zapoljenja.90
Opreni stavovi
Uprkos opstajanju i ak skoranjem oivljavanju mitologizovanih predstava verskih preobraenja u srpskoj istoriografiji bilo je i oprenih stavova i
89
90
Ne postoji sveobuhvatna studija koja je obradila govor mrnje u srpskim medijima pred
najnovije ratove. Najdetaljniji pregled napisa i stavova nekih od vodeih politiara i intelektualaca u vezi bosanskih i muslimana uopte u Michael Sells, e Bridge Betrayed:
Religion and Genocide in Bosnia, str. 63-68, 79-92, 118-124 i Norman Cigar, Genocide in
Bosnia: e Policy of Ethnic Cleansing , str. 24-32 i 64-73. Takoe Appendix e Serbian
View of Islam in the 1980s u H. T. Norris, Islam in the Balkans (Columbia S.C.: University of South Carolina Press, 1993), str. 295-298.
Milan Bursa, Slabljenje bioloke i duhovne snage srpskog naroda in Geopolitika stvarnost Srba (Beograd: IGS, 1997), str. 454.
253
Bojan Aleksov
zakljuaka ak i u sluajevima kad oni odudaraju od opteg pristupa autora.
Tako ve poetkom prolog veka Jovan Hadi Vasiljevi, koji je kao to smo
videli bio meu prvima koji je pisao o islamizaciji obilno se oslanjajui na
narodno predanje, primeuje da mit o nasilnoj islamizaciji potie od tekih
prilika u Osmanskom carstvu od kraja 17. veka i neprekidnih turskih ratova sa
hrianskim dravama, ustanaka i seoba koji su, kako istie, u narodu razvili
predanje o ovakvom poturivanju do krajnjih granica i smatra:
Naa crkva, nai emigranti, knjievnici, uskoci, ratnici itd. uinili su da
se pojaa to uverenje, i da se na strani kristalie i utvrdi, da su vie turske dravne vlasti vrile pritisak nad hrianima u cilju poturivanja.91
Opreni glasovi najee su se javljali usled ideolokih, esto socijalistikih ubeenja i insistiranja na klasnim korenima drutvenih i istorijskih procesa. Jedan od prvih socijalista i antiklerikalaca Vasa Pelagi tako ima najvie
razumevanja za islamizaciju:
to se naroda isturilo, nije noem i paleom natjerano, ve je to bilo u
nekoliko dragovoljno, iz linih interesa. Gospoda se isturila radi gospodstva,
a sirotinja za to da se oprosti spahija ili nekog gonjenja. I stotine hiljada naroda voljelo je olakicu tereta i materijalno blagostanje i linu slobodu i sigurnost
no vjeru svoju, te prevrne jednu i primi drugu. Ovome je mnogo doprinijela
i demokratska priroda muslimanske vjere i uprave. Uz to i bogumili su se
listom isturili, jer su ih zbog njihove vjere slobodoumne gonili i pravoslavni
i katolici.92
Socijalista Dragia Lapevi smatrao je najvanijim da naa nauka utvrdi

pravo poreklo naih muslimana, odnosno tragove srednjevekovnog rada i
ivota naeg naroda u sadanjoj materialnoj i duhovnoj kulturi naih muslimana.93 Naklonjen muslimanima istie da sutina netrpeljivosti ne lei u
islamu ili bilo kojoj veroispovesti, ve u ekonomskim i socijalnim uslovima, te
91
92
93
Jovan Hadi Vasiljevi, Muslimani nae krvi u junoj Srbiji (Beograd: Sveti Sava, 1924 i
Beograd: Prosveta, Pritina: Grigorije Boovi, 1995), str. 27.
Vasa Pelagi, Istorija bosansko-hercegovake bune u Izabrana djela III (Sarajevo: Veselin
Maslea, 1971, na osnovu II izdanja - Budimpeta, 1880)
Dragia Lapevi, O naim muslimanima (socioloke i etnografske beleke
beleke)(Beograd: Gece
Kona, 1925), str. 4-5.
254

optimistiki veruje da e ekonomskim i kulturnim razvitkom konfesije izgubiti uticaj na opredeljivanje masa.
Socijalista i pretea srpske socioloke nauke Sreten Vukosavljevi u ocenama islamizacije insistirao je na privrednim, kulturnim, statusnim argumentima. Emigracione pokrete i ekspanziju Albanaca objanjava kao posledicu
njihove stoarske privrede i plemenske zajednice, a ne smiljene strategije.
Vukosavljevi ak daje i primer kako je islamizacija slovenskog stanovnitva u
Sandaku upravo bila brana albanizaciji.94 U islamizaciji vidi i refleksiju plemenskog mentaliteta dinaraca, borbenosti i iskljuivosti u njihovoj fragmentaciji i sukobljenosti. U tipu izdajnika-poturice u stvari je samo drugo lice tipa
junaka iji su koreni u istom mentalitetu. Zato je i islamizacije po Vukosavljeviu mnogo vie u plemenskim, brdskim nego u ratarskim krajevima:
() poturici je koren u plemenikom mentalitetu. Zbog toga i jeste poturica bilo najvie ba u onim plemenima, u kojim je inae taj mentalitet bio
najjae izraen i u odlikama junatva i vitetva. U svima takvim plemenima
- ak i u nekima koja su bila sredina, te bila najzaklonjenija od turskih uticaja
i od najezda. 95
Ovaj stav Vukosavljevi ilustruje narodnom izrekom U svakome itu

ima urodica; u najboljem najvie. O islamizaciji kroz prizmu klasnih odnosa
pisalo se u doba socijalistike Jugoslavije ali nedovoljno da bi se potisnule ve
stvorene predstave. Evidentno se i izbegavalo suoavanje sa problemima verskih preobraenja u prolosti i njihovim posledicama odnosno upotrebom u
novije vreme. Tako je za vreme socijalistike Jugoslavije i Andrieva teza izostavljana iz njegovih dela jer, kako je tvrdio visoki komunistiki funkcioner,
Rodoljub olakovi: To je na brzinu pisana teza koja povrno raspravlja o
vrlo sloenim pitanjima (bogumili, islamizacija dela bosansko-hercegovakog
stanovnitva, odnosi meu verama i sl.).96
94
95
96
Sreten Vukosavljevi, Istorija seljakog drustva I (Beograd, SAN, 1952).

Sreten Vukosavljevi, Plemenski i seljaki mentaliet u Jovanovi, ur., Karakterologija
Srba, str. 151.
Citirano u Nikola B. Popovi, Srpski pisci i naunici o Bosni i Hercegovini. Priredio:
Zdravko Antoni. Beograd: Slubeni list SRJ, 1995 (prikaz) u Balcanica XXVII
XXVII, 1996,
str. 374.
255
Bojan Aleksov
Meu kompleksnijim vienjima i analizama verskih preobraenja u
srpskoj istoriografiji treba izdvojiti i najstaknutijeg istoriara meuratnog
perioda, Vladimira orovia, koga uz Aleksandra Solovjeva svrstavaju u proponenta bogumilske teorije. U delu Bosna i Hercegovina daje vrlo kompleksno
i objektivno gledite islamizacije uzimajui u obzir mnogobrojne faktore pre
svega nepostojanje jake pravoslavne ili katolike crkvene organizacije, politiku razjedinjenost neposredno pre turskog prodora, ekonomske motive,
migracije muslimanskog stanovnitva ka Bosni u potonjim vekovima i mnoge
druge.97 U novije vreme izdvaja se vienje istoriara Vladimira Stojanevia
koji islamizaciju tretira kao deo procesa etnike simbioze.98 Ekmei u tradiciji Vukosavljevia smatra da je islamizacija nastupila kao plod nedovoljno
sofisticirane organizacije drutva. Tako su islamizaciji podlegli najvie krajevi
bez dravnih struktura i jakog plemstva, kao i stoarski, tzv. vlaki stratum,
bez vrstog kulturnog i teritorijalnog utemeljenja.99 Milan Vasi argumentovano odbacuje tezu o primanju islama radi ouvanja poseda ili privilegija.100
O islamizaciji analitiki i nepristrasno, bez paralela sa dananjim zbivanjima,
pie i Olga Zirojevi.101 Iako ne osnovna tema njegove monografije o sprskoj
crkvi istoriar Boris Nilevi daje nepristrasnu sintezu radova o islamizaciji.102
I kod studija o uniji javljaju se opreni zakljuci pa nas tako Bogumil Hrabak
podsea na kompleksnost i ambivalentnost primera unije kroz vreme na sluaju Dalmacije:
97
98
99
Vladimir orovi, Bosna i Hercegovina (Beograd: SKZ, 1925).

Vladimir Stojanevi, O nekim istrorijskim faktorima kao uzrocima u procesima etnike
simbioze na balkanskom poluostrvu u prvoj polovini 19. veka u Istorijski asopis XLXLI, (1993-1994), str. 153-162.
Milorad Ekmei, Language and Religion as the Integrating and Disintegrating Factors
in Modern Yugoslav History u Istorija XX veka, Vol XI/1-2, 1993, str. 8-9.
100
101
102
Milan Vasi, Mortolosi u jugoslovenskim zemljama pod turskom vladavinom (Sarajevo:

ANUBiH 1967).
Vidi na primer Pitanje islamizacije Jevreja u Istorijski asopis XLII-XLIII, (1995-1996),
str. 49-61, i Alahovi hirani u Republika 282-283, (2002).
Boris Nilevi, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Peke patrijarije
1557. godine (Sarajevo: Veselin Maslea, 1990), str. 116-120.
256

() narod je u verske stvari bio neupuen, i naavi se na vetrometini,
uvukao se u sebe, prilagoavajui se koliko je bilo neizbeno Narod je
stvarno mogao biti srean to nije imao mnogo popova u svojoj sredini, jer su
oni bili sve do kraja XVII veka glavni inioci u prevoenju na uniju.103
Zakljuak
I samo letimian pregled predstava o verskim preobraenjima u srpskoj
istoriografiji pokazuje da one prevazilaze ponuenu klasifikaciju mitova
odnosno esto obuhvataju vie kategorija.104 Zanemarujui ili eksplicitno negirajui kulturnu ili drugu slinost sa preobraenicima neki od analiziranih
autora predstavljaju odlian primer protagonista mitova sui generis. Druga
tendencija, u poslednje vreme manje vidljiva, pak sugerie da in preobraenja ne pretpostavlja sutinsku promenu preobraenika koji su tako automatski prikljueni srpskoj naciji, ali bez prava na sopstveni stav o nacionalnom
opredeljenju. Za analizu predstava o preobraenjima je pogodna i kategorija
antemurale mitova kao dela najuticajnijeg od svih srpskih mitova, Kosovskog
mita o rtvovanju i spasenju. Verske konverzije su u ovom mitu dokaz muenike prolosti i opravdanja za istorijsko pravo i misiju (nepreobraenih) Srba
na koje je pozivano vie puta u poslednja dva veka. Ukratko, Srbi su patili
stoleima od nasilne kampanje konverzije, kojoj su (nepreobraeni) Srbi uspeli
da odole i time dokau svoju moralnu i kulturnu superiornost. I na kraju,
mitologizovane predstave verskih preobraenja su sastavni deo mitova ethnogeneze i nacionalne starine. Zavisno od interpretacije ili politikog projekta
koji je motivie, razliite predstave verskih konverzija upotrebljavane su da bi
se dokazalo pravo na neku teritoriju koja je predmet sukobljavanja, kao to je
to sluaj sa Kosovom i Makedonijom, ili da se negiraju nacionalna prava kao
to je to sluaj u konfliktu sa Bonjacima i Hrvatima jer se oni predstavljaju
kao preobraeni Srbi.
103
Bogumil Hrabak, Srbi u Dalmaciji i Boki kotorskoj od poetka XVI do kraja XVIII
veka u Srpski narod van granica dananje SR Jugoslavije, str. 79.
104
Schpfl in, e Functions of Myth and a Taxonomy of Myths.
257
Bojan Aleksov
Ovaj pregled predstava islamizacije i unije sa Katolikom crkvom u srpskoj istoriografiji kao dominantnu crtu vidi insistiranje na prisili i nezavrenosti ovog procesa koji jo preti opstanku Srba. Na ovaj nain istoriografija
pod uticajem nacionalizma oivljava i nadgrauje verske netrpeljivosti koje su
postojale u prolosti upotrebljavajui ih u slubi nacionalistikog politikog
projekta. Nacionalistiki diskurs koji preovlauje kod analiziranih autora
negira mogunost promene u istoriji, kojih su konverzije savren primer ili
nastoji da dokae njihovu beznaajnost. Antiistorijska priroda religioznog
diskursa se tako dopunjuje empirijskim naunim dokazivanjem i injenicama koje povezuju istoriari i etnografi. Naime, koristei istinite izvore
ili injenice ova dela ostaju i dalje inspirisana i organizovana logikom izmiljenog odnosno imperativima nacionalizma. Sa druge strane, sekularizovan
milje u kome stvaraju istoriari navodio ih je da verska preobraenja doivljavaju iskljuivo kao promenu drutvene ili politike identifikacije bez ikakvog
obzira ili analize za oseanja i verovanja onih koji su se odluivali na promenu
vere, reducirajui tako religiju u vrstu drutvene i politike organizacije. U
srpskom sluaju je na ovaj nain mit o verskim preobraenjima postao paradigma odnosno sistem reference za bilo koju vrstu neslaganja i otpora nacionalnim imperativima. Najtraginija posledica ovakvih predstava preobraenja
je izgradnja stereotipa o karakteru preobraenika koji je kasnije pripisivan i
itavim narodima. Uvreavanje mita o drugim narodima kao inferioriornim
prevrtljivcima i kukavikim krivokletnicima, oni bivaju izopteni ne samo iz
narodne ve i iz mnogo ire ljudske zajednice, ustanovljene univerzalnim etikim kategorijama.
258
Ana Anti
EVOLUCIJA I ULOGA TRI KOMPLEKSA ISTORIJSKIH MITOVA

U SRPSKOM AKADEMSKOM I JAVNOM MNJENJU
U POSLEDNJIH DESET GODINA
Rad e analizirati transformacije i razvoj dva tipa istorijskih mitova
ante murale i sui generis u srpskom akademskom i javnom mnjenju tokom prethodne decenije. Osnovne grupe primera klasinih kao i novih formi
mitologiziranih interpretacija istorije u okviru teorijskih ogranienja mitova
drevnosti, sui generis i ante murale bie detaljno istraeni, dok e nove komponente mitova biti definisane uz pomo informacija i podataka iz brojnih
relevantnih izvora i tekstova naunog i dnevno-politikog karaktera. Drugi
fokus rada povezan je s primeenom zamenom mita drevnosti interpretacijama tipa ante murale kao najfrekventnijom i najuticajnijom strategijom za
teorijsko (re)definisanje dravnih i nacionalnih granica. U zakljuku akcenat
e biti stavljen na analizu politikih i socijalnih faktora koji su doprineli nastanku pomenutih promena.
Ante murale
Mitovi tipa ante murale imaju veoma dugu tradiciju konzistentne primene u mnogobrojnim problematinim interpretacijama srpske istorije. U
mitologiziranom srpskom naunom i politikom diskursu, Srbi su prikazivani kao branioci sutine hrianske evropske civilizacije od, kako se navodi, destruktivnog islamskog uticaja i zastraujue dominacije napredujueg
259
Ana Anti
Otomanskog carstva u srednjevekovnom periodu. U toku protekle decenije
brojni funkcioneri reima Slobodana Miloevia u raznim politikim govorima, napisima i obraanjima naroito su energino insistirali na ovom tipu
srpskih istorijskih mitova u njegovoj originalnoj/klasinoj formi kao jednom
od glavnih teorijskih i praktinih mehanizama za opravdavanje navodnog
legitimiteta i nametljivih i prekomernih ovlaenja drave Srbije na Kosovu.
Politiki angaovani intelektualci i nauni radnici iz Srpske akademije nauka
i umetnosti i beogradske orijentalistike kole tvrdili su da su 1389. u Kosovskoj bici Srbi svesno rtvovali sebe, ivote svojih najveih i najznaajnijih
heroja, svoju dugotrajnu i potovanja vrednu dravnost i nacionalnu slobodu u
ime spasa, odbrane i preivljavanja superiornog hrianskog evropskog sistema vrednosti i samih temelja moderne civilizacije.
Analiza istorijskih injenica o periodu Kosovske bitke i otomanske turske
vlasti na Balkanu redovno je pomeana sa sadrajem herojskih legendi prisutnih u poznatim srpskim narodnim epskim pesmama, npr. u uvodu Rajka Petrova Noga u zbirku takvih pesama iz 1990. godine (iji delovi sadre mnoge
uoljive elemente i karakteristike nedvosmislene politike propagande) nivo
izmeanosti istorije i mita iz poetskih poruka izuzetno je visok1. Srpski ratnici
branili su duhovno i kulturno nadmonu evropsku civilizaciju sa zadivljujuom, samoubilakom i nemerljivom hrabrou pravednih koji su prepoznali
dobro i odbacili zlo. Istorijski udbenici za osnovne i srednje kole takoe
su puni takvih, sa naune take gledita problematinih, stavova i pristupa.
Svesni da nemaju nikakvih realnih ansi da poraze mone pomahnitale horde
islamske imperije, srpski ratnici su se borili, patili, ginuli i pali u ropstvo, a
sve u ime svesne plemenite rtve koja je zatitila i omoguila postojanje itavog hrianskog sveta (Neka bude to biti ne moe!). Srpske rtve i gubici
redovno se uveavaju i preuveliavaju mada solidnu naunu osnovu za veinu
takvih tvrdnji nije mogue nai u istorijskim injenicama. Stanje Srba pod
otomanskom vladavinom opisivano je kao istinsko ropstvo i surova represija,
nedostatak bilo kakvih prava, sloboda i objektivnih, univerzalno primenjivih
zakona; Srbi su bili prisiljeni da napuste slavu i ogromno bogatstvo dinastije
Nemanjia i preu u nepodnoljivu ropsku tamu otomanskog perioda. Istorijski udbenici elaboriraju o psiholokim stanjima i raspoloenjima porobljenih
1
Nogo, Rajko Petrov, Srpske junake pesme, Beograd: BIGZ, 1990, str. 5-28.
260
Evolucija i uloga tri kompleksa istorijskih mitova u srpskom akademskom i javnom mnjenju ...
Srba; npr. Hajduci se prikazuju kao jedini koji su pronali u sebi dovoljno
snage i hrabrosto da budu slobodni, vredni potovanja i prkosni u duhovnoj
tami islamske dominacije; hajduci su tragini junaci koji su se rtvovali za vie
nacionalne i civilizacijske vrednosti (dok su, prema istorijskim injenicama,
hajduci bili pljakai i banditi koji su plen delili iskljuivo meu sobom, ne
pomaui siromanim i osiromaenim slojevima srpskog stanovnitva). 2
U istorijskom udbeniku za sedmi razred osnovne i trei razred srednje
kole opte drutveno, politiko, ekonomsko, kulturno i religijsko stanje Srba
pod otomanskom vlau opisuje se i ilustruje kroz konstantna pominjanja
velianstvene rtve koju je srpski narod svesno podneo sa plemenitim ciljem
spreavanja i ometanja agresivnog i destruktivnog islama u ozbiljnim pokuajima da osvoji i pokori naprednu evropsku civilizaciju. Potinjeni narodi u
Otomanskom carstvu bili su surovo ugnjetavani i izloeni ozbiljnoj i ekstremnoj drutvenoj i ekonomskoj eksploataciji kroz nebrojene feudalne takse
i namete. Autori udbenika uvrstili su u tekst veliki broj komentara u vezi
sa navodno sutinski neravnopravnim i nekorektnim verskim i nacionalnim
statusom Srba (i hriana uopte). Udbenik zatim kao neospornu injenicu
pominje zastraujuu situaciju apsolutnog politikog bezvlaa kao i osnovne
nesigurnosti i nezatienosti ljudskih ivota i privatnog vlasnitva. Feudalni
otomanski dravni aparat opisan je kao nasilan i izuzetno bezoseajan; korupcija, nasilje, pljake, parazitizam potpuno su omeli ekonomski, drutveni i
kulturni razvoj i napredak potinjenog stanovnitva, koje je, uglavnom, bilo
prisiljeno da se bori za goli fiziki opstanak.3
Ovde se uopte ne pominje znaajna etnika i konfesionalna autonomija
koju su u okviru otomanske drave uivali mnogobrojni etniki i religijski izuzetno raznovrsni narodi i zajednice. Solidna i nauno potvrena injenica da
je, i pored toga to je bio daleko od modernih demokratija, otomanski dravni
sistem pokazivao izuzetan nivo etnike i verske fleksibilnosti u poreenju sa
veinom hrianskih evropskih zemalja iz istog perioda, ignorie se namerno i
sistematski. Udbenici navode da su Turci hriane (Srbe) zvali nevernicima
2
3
Perovi M, Strugar M, Udbenik istorije (za sedmi razred osnovne kole), Beograd: Zavod
za udbenike i nastavna sredstva, 1994, str. 36-37.
Ibid. str. 29-30; Gaea N, ivkovi D, Radovi Lj, Udbenik istorije (za trei i etvrti
razred srednje kole), Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva, 1994.
261
Ana Anti
nikada ih nesmatrajui ravnopravnim ili punopravnim graanima; tavie,
anarhija i nasilje podravano i ohrabrivano od strane samog dravnog aparata bili su neopisivo tetni i nepodnoljivi za hriansko stanovnitvo. Autori
udbenika oigledno su koristili teorijski izuzetno sporan i problematian
metod primenjavanja modernih politikih standarda i pojmova graanskog
drutva i univerzalnog dravljanstva na u biti feudalni politiki i ekonomski
mehanizam Otomanskog carstva, samo da bi dokazali tvrdnju da su se istinski uzroci preuveliano turbulentnog i tekog stanja i siromatva Srba ustvari
nalazili u tom religijskom i civilizacijskom sukobu (Hantingtonova ideja o
krucijalnom sukobu i graninoj liniji (razdvajanja) izmeu civilizacija ovde je
posredno primenjena).
Poglavlje udbenika koje se bavi bosanskim zemljama pod otomanskom
vladavinom navodi da su najznaajniji problemi pokorenih naroda u tom
periodu bili povezani sa nametanjem prekomernih i neodrivih tereta hrianskom srpskom stanovnitvu, koji su ozbiljno pogorali njegovu ukupnu
ekonomsku situaciju kao i kulturni razvitak; ostali krupni problemi takoe su
ukljuivali izuzetno grubo i nasilniko ponaanje otomanskih (u ovom sluaju
bosansko-muslimanskih) feudalaca (neogranieno gomilanje bogatstva, arbitrarno meanje u lini i privatni ivot potinjenih Srba, i sl.).4 Sa druge strane,
zanimljivo je i indikativno da intenzivni i dinamini ekonomski napredak koji
se desio neposredno nakon otomanskog osvajanja Balkana, naroito pre kraja
esnaestog veka, uopte nije uzet u obzir. Krucijalni zakljuak, predoen od
strane autora, da se, uprkos svemu, Srbi nikada nisu pomirili sa upravo opisanom poniavajuom drutvenom i kulturnom situacijom, i da su nastavili da
pruaju ozbiljan oruani nasilni otpor duhovno i kulturno inferiornim tlaiteljima, savreno se uklapa u klasini teorijski model graenja istorijskih mitova
tipa ante murale. Takodje je veoma interesantan nain na koji je injenica da
je i u ovom sluaju nasilje primenjivano iznenada dobila apsolutno pozitivnu
konotaciju kada je u pitanju odbrana nacionalnog ponosa, ekonomske i intelektualne autonomije, kao i slobode, stabilnosti i odrivosti irih i sveobuhvatnijih evropskih civilizacijskih vrednosti.
Opet drugi udbenik opisuje istorijsku ulogu i poziciju Srbije kao ante
murale na potpuno novi i razliit nain: u centru panje su ekspanzionistika
4
Perovi M, Strugar M, str. 101.
262
politika i strategija Austro-Ugarske i Nemake prema Solunu i dalje prema
Bliskom Istoku u devetnaestom i poetkom dvadesetog veka. Srbija je sada
branila ne postojanje i same temelje itave evropske civilizacije i versko-ideoloke ispravnosti, nego svoje susede Balkan i iri svet Istoka, od nepravedne i
zastraujue najezde i invazije dve agresivne evropske drave koje su u ideolokom smislu igrale ulogu veitih i nepopravljivih krivaca (naroito u svetlu dva
tada predstojea svetska rata). Srpski dravnici ustvari su pokuavali i radili na
tome da sauvaju bar minimum pravednosti i legitimnosti u meunarodnom
sistemu (poneto socijalistiko ili strukturalistiko shvatanje internacionalnih
odnosa u kome centralno mesto zauzima analiza i osuda ugnjetavanja i institucionalizovanog eksploatisanja slabijih od strane jaih ovaj aspekt graenja
istorijskih mitova tipa ante murale ponovo e se pojaviti kao dominantan vid
interpetacije skorijih istorijskih dogaaja u vezi sa ulogom Srbije u evropskoamerikoj perspektivi). Prema tome, politiko jaanje i teritorijalna ekspanzija Srbije nakon Balkanskih ratova predstavljale su Austro-Ugarskoj najvei
spoljnopolitiki problem, i Habzburka monarhija bila je spremna da iskoristi
sva raspoloiva politika sredstva, ukljuujui i pretnje ratom, da bi spreila
proirenje Srbije na morsku obalu. Zbog injenice da je mogunost stvaranja
spoljnopolitiki snane i unutranjopolitiki stabilne Srbije bila glavna i najopasnija prepreka na germanskom agresivnom osvajakom putu prema Istoku,
Srbi su Londonskim mirom iz 1913. bili primorani da se povuku sa Jadranske
obale, pri emu je formirana autonomna Albanija kao najobinija ispostava
austro-ugarskog imperijalizma na Balkanu.5
Pojedini delovi istorijskih udbenika za zavrne razrede osnovnih i srednjih kola posveuju izuzetnu panju glorifikovanju nacionalne i regionalne politike srpskog kneza iz devetnaestog veka Mihajla Obrenovia: knez
Obrenovi prikazan je kao neko ko je, razvijajui srpsku nacionalnu svest i
kanaliui efikasno ogromnu i monu nacionalnu energiju i slobodarske tenje, inicirao i sproveo kljune pripreme za uspeno ispunjavanje grandioznih
nacionalnih i revolucionarnih zadataka koji su Srbiji predstojali. Njegov krajnji cilj nije bilo samo kolektivno osloboenje Srbije od stranih izrabljivaa i
porobljivaa, i politiko ujedinjenje etnikih Srba u svim srpskim zemljama
(ukljuujui i Bosnu); udbenici naglaavaju da su srpka vlada i knez takoe
5
Gaea N, ivkovi D, Radovi Lj, str. 64-69
263
Ana Anti
preduzimali ozbiljne mere, razvijali i vodili organizovanu akciju meu ostalim balkanskim narodima i dravama kako bi zapoeli, inpsirisali, pripremili
i predvodili sveobuhvatni balkanski anti-turski oslobodilaki pokret. Upravo
sa takvim ciljevima i namerama sklopljeni su tajni politiki ugovori i vojni savezi Srbije sa Crnom Gorom, Rumunijom i Grkom. Zakljuak je predvidljiv
i logian: iako je atentat na Mihajla iznenada prekinuo ovaj proces, Srbija je
za vreme njegove vladavine unapreena u samosvesnu, samouverenu, materijalno dobro opremljenu i izuzetno visoko motivisanu buduu silu predvodnicu
oslobodilakih ratova na Balkanu (opozicija Balkana sa njegovim sutinski
hrianskim i evropskim kulturnim nasleem sa jedne strane i otomanske/
islamske/anti-evropske nazadne vladavine sa druge).6
I zaista, kada je 1912. zapoeo ozbiljan i odluan balkanski oruani pokret za nezavisnost, ogromna veina turkih snaga, nastavljaju autori, bila je
usmerena na najopasnijeg protivnika Srbiju, koja je, u poreenju sa ostalim
lanicama Balkanske alijanse (Grkom, Bugarskom, Crnom Gorom), imala
najvee gubitke, podnosila i preduzimala najtee i najportvovanije napore
i zabeleila najvelianstvenije pobede za sve vreme trajanja neprijateljstava.
Londonski mirovni ugovor iz 1913. godine ostavio je makedonsko pitanje
otvorenim jer je Srbija odbila da se sloi sa bugarskim insistiranjem na pripajanju veeg dela makedonske teritorije. Objanjenje je vie nego oigledno:
u toku rata, Bugarska nije ispunila svoje obaveze na Vardarskom frontu (koje
su proizilazile is predratnog vojnog ugovora), a Srbija je bugarskoj vojsci na
Jedrenski front poslala dodatno vojno pojaanje (koje ugovorom nije bilo predvieno). Prema tome, Srbija je nesumnjivo zasluila mnogo vredniju nagradu
zahvaljujui svojoj izuzetnoj i vodeoj ulozi u velikom balkanskom oslobodilakom pokretu s poetka veka.7
Kvazi-nauni i visoko komercijalizovani novinski lanak profesora beogradskog Fakulteta politikih nauka dr Miroljuba Jevtia (objavljen u vojnom
magazinu Vojska
Vojska) navodi da su centralni motivi velianstvenog i zadivljujueg
6
Gaea N, ivkovi D, Radovi Lj, str. 43-44; Gaea N, Mladenovi Maksimovi

Lj, ivkovi D, History textbook (for the 8th primary school grade), Belgrade: Zavod za
udbenike i nastavna sredstva, 1996, str. 12-14.
Gaea N, ivkovi D, Radovi Lj, pp. 65-67; Gaea N, Mladenovi-Maksimovi Lj,
ivkovi D, str. 27-28.
264
uinka i hrabrosti srpske vojske na Kosovu 1389. godine bili odbrana hrianstva i samo hrianstvo, dok kao glavni nauni, injenini i istorijski dokaz za
takve tvrdnje Jevtiu slui stih iz epske narodne pesme o pripremama srpske
vojske za boj na Kosovu (na predlog kneginje Milice da odustane od odlaska
u boj, njen brat odgovara: Ne bih ti se, sejo, povratio, ni iz ruke krsta barjak dao,
da mi care pokloni Kruevac
Kruevac).8
Klasina forma istorijskih mitova tipa ante murale takoe je prisutna i ima
veoma istaknutu ulogu i primenu i u popularnim, neakademskim, novinskim
i politikim izvorima i tekstovima analiziranim u okviru ovog istraivanja.
Tendencija da se neki radovi, stvarani pre nekoliko decenija, ili ak vekova,
ponovo objavljuju i koriste u potpuno nove svrhe pod izmenjenim okolnostima
i u znaajno drugaijem kontekstu, izuzetno je uoljiva, naroito u reimski
kontrolisanim medijima. Sam in ponovnog objavljivanja nesumnjivo predstavlja jasno izraavanje nove, moderne, svee lojalnosti i privrenosti odreenog
dela javnosti glavnim principima i ideologiji datih autora i njihovih dela.
Na primer, ideja o kljunoj i portvovanoj ulozi koju je Srbija morala da
prihvati u odbrani osnovnih materijalnih, kulturnih i duhovnih vrednosti
svojih suseda prepoznatljiva je u tekstu koji je etrdesetih godina prolog veka
napisao poznati srpski knjievnik i novinar Veljko Petrovi; taj je tekst ponovo
objavljen u beogradskom dnevnom listu Politika u junu 2000. godine. Petrovievo razmiljanje savreno se poklapa sa odlomcima iz poglavlja u istorijskim
udbenicima o velianstvenoj i nezamenjivoj ulozi Srbije i kneza Mihajla
Obrenovia u balkanskom anti-otomanskom oslobodilakom pokretu. Petrovi govori o Srbiji kao o zemlji koja je na svojim leima iznela najznaajniji,
najvei i najnaporniji aspekt napora to su doprineli konanom osloboenju
Balkanskog poluostrva od agresivnog i destruktivnog turskog uticaja. Naravno, sve je sutinski povezano sa kosovskom bitkom i rtvom, koje su, kada su
se desile, predstavljale istinsku prekretnicu u istorijskom razvitku itavog sveta: u bici su srpski dravnici i ratnici pruili astan, divljenja vredan i hrabar
prkosni otpor, ija je uspomena spreila da u vekovima ropstva koji su usledili
Srbi potonu u duboki jaz moralne i ljudske propasti i poraza. Kroz kosovsko
rtvovanje, i ovekoveavanje i odravanje kosovskog mita (koji, po Petrovievom miljenju, ima sasvim solidnu injeninu podlogu), srpsko plemstvo i
8
Jevti, Miroljub, Za krst asni i slobodu zlatnu, Vojska, 11. januar, 2001, str. 30.
265
Ana Anti
vladajua feudalna klasa uspela je da ne izgubi svoju spektakularnu reputaciju;
ovaj gotovo svetaki ugled koji su stekli inspirisao je napaeno, ponieno,
osiromaeno i porobljeno srpsko stanovnitvo da krene istim fascinirajuim
putem beskompromisne borbe za nacionalni ponos i slobodu. Kosovska bitka
predstavljala je samo slavni poetak ovog ogromnog i sveobuhvatnog nacionalnog napora i pokreta usmerenog protiv napredujueg i fundamentalno
neevropskog islamskog sistema vrednosti (Srbi su branili ne samo razvijenu
Evropu nego i sve svoje susede). Borbu je kasnije vrsto i odluno nastavila itava srpska nacija (bez obzira na drutvena, kulturna ili politika raslojavanja)
u narednih pet vekova, sve do oformljenja, artikulacije i eksplozije pobedonosnih srpskih oslobodilakih pokreta iz devetanestog i dvadesetog veka koji su
oslobodili poluostrvo organski tue i strane turske prevlasti.9
Meutim, originalna forma ante murale mitova u srpskom akademskom
i javnom mnjenju pretrpela je ozbiljne i inventivne transformacije u periodu
posle kasnih osamdesetih i ranih devedesetih godina prolog veka. Faktori
koji su prouzrokovali ove znaajne promene svakako ukljuuju pogoravanje
jugoslovensko-amerikih odnosa, koje je kulminiralo 1999. godine u NATOovoj kampanji vazdunih udara na SRJ, kao i meuetniki i meureligijski
sukobi u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu. U ovoj potkategoriji ante murale
istorijskih mitova prepoznatljiva je mitologizirana interpetacija novijih kao i
starijih istorijskih dogaaja. U istorijskim udbenicima i naunim tekstovima
analiziranim u okviru istraivanja nisu pronaeni primeri ove novije, transformisane ante murale ideologije.
1) U prvoj vrsti modifikovanih mitova tipa ante murale, intepretirana i
analizirana istorijska deavanja obuhvataju politiku SAD prema Jugoslaviji
kasnih osmadesetih i devedesetih godina, kao i posledice te politike po ameriko-evropske i unutar-evropske politike i ekonomske odnose. Jugoslovenski mediji lojalni reimu upozoravali su na ameriki kolonijalizam koji preti
Evropi, njenom integritetu, humanistikom i altruistikom sistemu vrednosti, civilizacijskoj i politikoj tradiciji, i njenoj neprocenjivoj nezavisnosti u
donoenju odluka i analizi svetskih deavanja. U poznatom Miloevievom
predizbornom govoru u Beranama, u Crnoj Gori, iz septembra 2000. godine,
9
Mii, Miodrag, Veljko Petrovi, Politika, 25. juni 2000, str. 32
266
Jugoslavija je opisana kao najistrajniji, najozbiljniji i najopasniji centar otpora
u Evropi, kao jedna od prvih koji su objavili jasno, beskompromisno, principijelno protivljenje besramnoj amerikoj tiraniji usmerenoj protiv Evrope.10
Jedna od najznaajnijih meunarodnih posledica NATO-ovog napada na
SRJ, i jugoslovenske herojske i portvovane odbrane, svakako je zaustavljanje, ili bar usporavanje i ometanje, procesa izgradnje Novog Svetskog Poretka
osmiljenog na amerikim vrednostima i pod amerikim vostvom, kae se
u zakljuku lanka, objavljenog u specijalizovanim vojnim novinama, koji se
bavi NATO-ovim udarima na Jugoslaviju kao paradigmatinim uvodom u
transformisani model ratovanja za novi vek.11
tavie, isti vojni magazin objavljuje jo dva izuzetno ostraena lanka
koji interpretiraju sadanju ameriku politiku strategiju nametanja Novog
Svetskog Poretka (koja ukljuuje, inter alia, neprijateljske stavove prema SRJ
i skoranju kampanju bombardovanja) kao povampirenje nacistikih i faistikih koncepta i postupaka iz Drugog svetskog rata. estog aprila 1941. godine vazduni napadi nacistike Nemake na Beograd predstavljali su namerno
unitenje najosetljivijih civilnih ciljeva i meta; kasnije, neopisiva surovost i
brutalnost u odnosu okupatora prema civilnom stanovnitvu sprovoena je
da bi se populacija [stavila] pod najjai moralni pritisak. Izuzetno varvarski
metodi kanjavanja srpskog naroda primenjivani su na itavoj teritoriji Jugoslavije. U to vreme, Kraljevina Jugoslavija (ustvari Srbi kao njena najodlunija, najpredanija i najvitekija nacija) oliavala je hrabru, zastraujuu, svakog
divljenja dostojnu evropsku i svetsku snagu i simbol otpora faizmu (kljuni
dokaz je svakako, pored mnogih drugih stvari, i spektakularna antifaistika
borba jugoslovenskih partizana i stvaranje prvog nefaistikog ostrva slobode
u porobljenoj Evropi u jesen 1941. Uike republike). Upravo su iz tih razloga nacistiki ideolozi i izvrioci sprovodili specijalnu antisrpsku politiku
i vojnu strategiju i kampanju. Meutim, nekoliko decenija kasnije, krajem
devedesetih godina, svet je suoen sa neverovatno slinom i nemilosrdnom
politikom SAD i njenih zapadnih (NATO) saveznika, sutinski i nasilno
10
11
Miloevi, Slobodan, Niko ne moe rastaviti srpski i crnogorski narod, Vojska, septembar, 2000, str. 7.
Mirkovi, Todor, Napad na Jugoslaviju kao u uvod u ratovanje novog veka, Novi glasnik:
Herojska odbrana probudila svet, septembar-oktobar 2000, str. 154.
267
Ana Anti
neprijateljskom prema bilo kakvom otporu ili glasu savesti bilo gde u svetu.
Poto je Srbija ponovo glavni beskompromisni branilac svoje, ali i evropske
(ak i ire) asti, rtve su ponovo bile rtve, pa je taj in (bombardovanje
1999. godine) utoliko monstruozniji. Jedan od lanaka sadri i citat Umberta
Eka, koji kae da se faizam moe igrati na razne naine bez promene imena
predstave. Istorija se ponovila: 6. aprila 1999. Beograd je proao kroz uasavajue identinu apokalipsu jo jednom. U zakljuku, autor tvrdi da agresori,
bez obzira na trenutne politike pozicije i ideoloke principe ili stavove koje
upotrebljavaju da bi opravdali svoja (ne)dela, ipak ostaju ono to u biti i jesu:
brutalni i nasilni ratni zloinci, varvari i vandali koji napadaju i unitavaju
deje ivote, bolnice, kole, zdravstvene objekte, mostove, izbeglice, autobuse
i vozove, itd.12
2) U drugoj vrsti potkategorije transformisanih istorijskih mitova tipa
ante murale Srbi se pojavljuju kao najizdrljiviji i najozbiljniji bedem odbrane
hrianske Evrope u sukobu sa albanskom islamskom kulturom i tradicijom
koje su navodno neodvojivo povezane sa vandalizmom i politikom i ideolokom netolerancijom; Albanci, neprijatelji, koji su apsolutno i nepovratno
iskljueni iz porodice civilizovanih evropskih naroda, predstavljaju najdramatiniju pretnju evropskoj civilizaciji, njenim humanim vrednostima, kao i
izuzetnim umetnikim dostignuima. Srbi su opasnosti i oskrnavljenju najizloeniji predstavnici ovog izuzetno zavidnog evropskog hrianskog civilizacijskog nivoa, i do sada su svesno podneli zaprepaujue rtve i gubitke da bi
spreili uase albanskog islamskog vandalizma da prodru u samo srce evropskog kontinenta. Albansko unitavanje pravoslavnih verskih spomenika i srpskog kulturnog naslea na Kosovu (biseri evropskog i svetskog hrianskog
kulturnog i religijskog naslea), koje traje bukvalno oduvek, a intenzivirano
je nakon uspostavljanja UN administracije u pokrajini, naziva se otvorenim
napadom na civilizaciju hrianske Evrope i njenu izvanrednu kulturnu i
umetniku tradiciju.13 Upravo zbog svega ovoga, Srbi nisu zasluili upadljivi
nemar i nezainteresovanost Evrope za trenutno bezvlae na Kosovu.
12
13
Damjanov, Petar, Nikad ne reci nikad i Taj veni faizam, Vojska, 6. april 2000, str.
37-38
Lunik, Slavica, Muk hrianske Evrope, Vojska, 28. septembar 2000, str. 34.
268
tavie, s obzirom na to da postoji sutinska razlika u drutvenim, moralnim i kulturnim sistemima vrednosti izmeu albanske eksremistike populacije i civilizovanog hrianskog Zapada, uopte ne iznenauje da ve veoma
ozbiljne posledice sadanjeg stanja stvari na Kosovu postaju sve ozbiljnije i
oiglednije: naime, pripadnici civilne misije UN-a kao i vojnici iz jedinica
KFOR-a suoeni su sa istom vrstom monstruoznog varvarizma i primitivnog
nasilnog otpora od strane Albanaca (OVK fanatika) protiv koje su Srbi bili
prisiljeni da brane svoju sopstvenu otadbinu. Vojni magazin Vojska objavio
je lanak, u ijem se naslovu implicira da je medeni mesec izmedju iptarskih separatista i stranih mirovnjaka nepovratno zavren, lanak izvetava
o navodno izuzetno estim oruanim napadima etnikih Albanaca na norveke, francuske, amerike, ruske, bugarske predstavnike zaposlene u nekoj
od stranih misija na Kosovu. Autor lanka donekle neoekivano priznaje
kako je, bar u teoriji, osnovna uloga i cilj stranaca da reguliu i unaprede
trenutno stanje stvari u pokrajini, oforme i razvijaju stabilan i solidan pravni,
birokratski i ekonomski sistem, podravaju i realizuju uspeno funkcionisanje
i primenu doktrine vladavine prava, stvore okvir i postave temelje ureenog
drutva baziranog na civilizacijskim vrednostima razvijenog (hrianskog)
sveta, vrednostima koje su Srbima istorijski i tradicionalno bliske, ali iji su
fundamentalni prinicpi duboko strani islamskom albanskom rasuivanju i
nainu razmiljanja (koji odobravaju i ohrabruju terorizam i secesionizam).
Prema tome, ovi vojni izdanci zapadne demokratije, kako ih lanak ironino
naziva, koji, pre nego to su doli na Kosovo, nisu ni bili svesni toga sa ime
e morati da se bore, sada su prinueni da podnose ozbiljne rtve i svedoe takvim nazadnim i destruktivnim reakcijama. Meutim, zakljuak je izuzetno
optimistian: ogromna veina zapadnih zemalja konano je shvatila da je bila
na pogrenoj strani u srpsko-albanskom sukobu. Autor ovu tvrdnju dokazuje
citiranjem odlunih zahteva Rusije i Kine, ali i Italije, Francuske, Nemake,
Velike Britanije, ak i SAD, ija je namera da utiu na iptarske separatistike
i teroristike lidere da iskoriste svoju mo i ubede svoje sunarodnike da prestanu koristiti nasilje za postizanje politikih ciljeva.14
Ovaj lanak sadri jo jednu izuzetno zanimljivu karakteristiku procesa
graenja istorijskih mitova, naime veoma dvoznaan i dvosmislen odnos pre14
Petkovi V, Milan, Nasilje bez granica, Vojska, 6. april 2000, str. 28-29.
269
Ana Anti
ma postupcima i predstavnicima Zapada: u nekim izvorima, upadljiva ironija
i naglaeni sarkazam upotrebljavaju se kako bi se SRJ prikazala kao jedna od
retkih koji se hrabro i zadivljujue odupiru zapadnom totalitarizmu i njegovim
agresivnim namerama da porobi ceo svet; sa druge strane, postoji nekoliko indikacija za koje se moe rei da ukazuju na injenicu da, uprkos trenutnom
(i prolaznom) politikom i vojnom konfliktu izmeu najveih svetskih sila i
SRJ, ova dva faktora ipak pripadaju istom civilizacijskom prostoru.
Dr Milorad Vasovi, profesor Beogradskog univerziteta, koji je sproveo
izuzetno sveobuhvatno istraivanje o poznatom srpskom geografu i geologu
Jovanu Cvijiu, i objavio brojne radove o ivotu i dostignuima ovog slavnog
naunika, ponudio je u magazinu Vojska specifinu interpretaciju Cvijievih
stavova i upozorenja: Kosovo i stara Raka, sa svojom izuzetno velikom albanskom populacijom, predstavljaju najopasniju pretnju opstanku i dobrobiti
Slovena na Balkanu. Srbi ne smeju naputati svoju istorijsku kolevku, Kosovo
i staru Raku; oni imaju obavezu i odgovornost da spree i neutraliu demografsku, kulturnu i versku ekspanziju Albanaca (odbrana itave slovenske hrianske zajednice na Balkanu). Profesoru Vasoviu je ao to niko nije sluao
Cvijieve rei.15
3) Teroristiki napadi 11. septembra 2002. na mete u SAD prouzrokovali
su i ohrabrili pojavu jo jedne vrste mitova tipa ante murale, koja je povezana
sa interpretacijama aktivnosti albanskih oruanih grupa na Kosovu u drugoj
polovini devedesetih, za vreme NATO bombardovanja i nakon uspostavljanja protektorata UN u pokrajini: Srbi su se suoavali sa najopasnijim ranim
vidovima preteeg zla koje je kulminiralo monstruoznim unitenjem hiljada
ivota u Americi (paradoksalno, dok su u jednoj od prethodnih transformacija
ante murale mita Srbi predstavljali odbrambeni bedem protiv SAD, izmenjene
politike prilike u Jugoslaviji, a naroito van nje, dovele su do usvajanja novih
koncepcija, prisutnih u politikim govorima raznih jugoslovenskih dravnih
i vojnih funkcionera, u kojima su Srbi na istoj strani sa do tada obmanutom
najveom svetskom silom). Srbima, prema tome, treba da se prizna izuzetno
potovano mesto u svetskoj anti-teroristikoj koaliciji, s obzirom na nepo15
Vuini, Mira, Jovan Cviji: ovek prolog, sadanjeg i budueg vremena, Vojska, 23.
april 23 1998, str. 22-23.
270
bitnu injenicu da su upravo oni najozbiljniji, najportvovaniji, najiskreniji i
najuspeniji borci protiv najdestruktivnijeg oblika ideolokog neslaganja i protivljenja terorizma. Srpska drava treba i mora da povrati svoj uticaj i ovlaenja u pokrajini zbog svojih izuzetnih dostignua i rezultata u borbi protiv
(albanskog) terorizma. Objanjenje koje se implicira standardno je: Srbi nisu
branili samo svoju dravu, dravnost i izvanredno kulturno naslee, nego su
podneli uasne i potovanja vredne rtve i gubitke u ime odbrane vrednosti,
aktivnosti i duhovnog i fizikog opstanka itavog civilizovanog sveta (hrianskog, naravno, mada se na Hantingtonovoj apokaliptinoj opoziciji islam
- hrianstvo uglavnom nije insistiralo kada su jugoslovenski funkcioneri analizirali meunarodne aspekte kosovskog konflikta). Potvrda ovakvih stavova i
koncepcija prepoznatljiva je u odlomku iz govora jugoslovenskog predsednika
Vojislava Kotunice na ekspertskoj konferenciji Civilna kontrola oruanih
snaga (odranoj u Beogradu oktobra 2001), koji je za temu imao teroristike
napade od 11. septembra na Njujork i Vaington i bavio se terorizmom kao
globalnim fenomenom koji zahteva globalni odgovor:
Jer dok god postoje dvostruki arini, pa ak i samo dvoumljenje da li da
se oni koji pribegavaju politiki motivisanom nasilju i ubijaju nevine nazovu
teroristima ili borcima za slobodu i ljudska prava, nijedna vojna akcija, ma
koliko velika i tehnoloki i tehniki savrena bila, nee imati izgleda na trajan
uspeh. Bez obzira na politike motive, ubijanje civila uvek je zloin protiv
ovenosti ma gde se desilo, u Njujorku i Vaingtonu, u Evropi ili na Balkanu.
SRJ, odavno i sama rtva terorizma, eli, razume se, da bude deo globalnih
napora protiv terorizma...16
Sa druge strane, fundamentalistika islamska komponenta teroristikih

napada 11. septembra bila je posebno naglaena i zloupotrebljena u skoranjim
interpretacijama konflikta u Bosni od 1992-1995 od strane Vlade Republike
Srpske. Glavni politiki izvor je zvanina izjava Vlade Republike Srpske,
izdata neposredno posle 11. septembra, prema kojoj su poslednja meunarodna tragina previranja uzrokovana delovanjem Al-Kaide u SAD konano
celom civilizovanom (hrianskom) svetu pokazala protiv kakvog neprijatelja
su Srbi bili prisiljeni da vode rat u muslimansko-srpskom sukobu u Bosni s
poetka devedesetih. SAD i Evropa pruali su podrku i pomo musliman16
Markovi, Ivan, Vaan korak u demokratizaciji drutva, Vojska, 18. oktobar 2001, str. 8.
271
Ana Anti
skoj strani ne shvatajui da e i sami sluiti kao naredna meta udovine ideologije islamskog terorizma; da je svet bio na pravoj strani u vreme konflikta,
Srbi bi sigurno do sada ve eliminisali sve predstavnike religijskih i ideolokih
anomalija sa Balkana, i verovatno bi preduhitrili i spreili sadanju eskalaciju
islamskog terorizma u ostatku sveta. Bosna devedesetih bila je mesto na kome
su ratnici Al-Kaide i mudahedinskih mrea sa Bliskog istoka i iz severnoafrikih zemalja bili bezmalo najznaajniji uesnici sukoba na bonjakoj strani (srpski mediji bili su puni pristrasnih izvetaja o mudahedinskom ueu
i zloinima u ratu, npr. web site iz Republike Srpske Free Srpska NATO go
home, i dr). Kompletna domaa muslimanska populacija Bosne i Hercegovine
(Bonjaci) izjednaava se sa agresivnim i destruktivnim fundamentalistikim
islamskim ratnicima Al-Kaide i ekstremistike mudahedinske ideologije,
poto su oni navodno traili, prihvatili i iskoristili bliskoistonu i severnoafriku paramilitarnu pomo i podrku. Bonjaci su potpuno i nepovratno iskljueni iz evropsko-amerike porodice civilizovanih (=hrianskih) naroda.
Sui generis
Istorijski mit tipa sui generis pojavljivao se u srpskim intelektualnim krugovina i irem javnom mnjenju u izuzetno specifinoj formi: kao negiranje
mnogobrojnih negiranja etnikih i kulturnih slinosti Srba sa brojno, politiki
i/ili vojno slabijim nacijama (etnikim zajednicama): Bonjacima (Bosanskim
Muslimanima), Hrvatima, Makedoncima i na kraju Crnogorcima.
Dva istorijska udbenika za osnovne i srednje kole uzimaju kao prirodnu
i opte prihvaenu stvar tvrdnju da su etniki i nacionalni koreni stanovnitva
Crne Gore ustvari srpski, navodei da je, naroito u 16. i 17. veku, crnogorska
teritorija imala istorijski specifinu, gotovo privilegovanu poziciju u okviru
Otomanskog carstva kao planinsko, nepristupano, neplodno podruje naseljeno ratobornim srpskim plemenima.17
Primer iz istorijskog udbenika za zavrni razred srednje kole ukazuje
na Makedonce kao na izuzetno krhku i osetljivu metu obratnog sui generis
mitologiziranja kroz tvrdnju koja se moe shvatiti kao implikacija srpskog
17
Perovi M, Strugar M, str. 38
272
etnikog porekla makedonskog stanovnitva: za vreme Prvog balkanskog
rata, nakon dolaska srpske vojske na makedonsku teritoriju, narod Makedonije doekao je srpsku vojsku sa izuzetnim oduevljenjem, a mnogi su se
odmah dobrovoljno pridruili armiji (dok ozbiljni, relativno objektivni strani
istorijski izvori pruaju vrste dokaze za injenicu da su srpska drava i policija primenjivale brojne represivne mere, ukljuujui i vanredno (opsadno)
stanje, na novoosvojenim teritorijama Kosova i Makedonije da bi se ostvario
i sauvao minimum drutvene stabilnost Izvetaj Karnegijeve Komisije o
Balkanskim ratovima).18
U istorijskim udbenicima identitet Bonjaka (Bosanskih Muslimana) takoe je jedan od prioritetnih fokusa u graenju obratnih sui generis istorijskih
mitova, a jedan od najupeatljivijih primera je svakako navod da je ogromna
veina naih [srpskih etnikih] sunarodnika koja je prela u islamsku veroispovest (inei danas bosansku muslimansku etno-religijsku zajednicu) ivela
u Bosni i Hercegovini (uzroci i razlozi religijskih konverzija minimiziraju se
i potcenjuju svoenjem na puku zatitu materijalnih interesa i vlasnitva ili
pominjanjem maglovitih pojmova izbegavanja neravnopravnog statusa u Otomanskom carstvu). tavie, znaajan deo srpskog stanovnitva, kako autori
poglavlja nastavljaju, bio je prinuen da napusti Bosnu i nastani se u graninim predelima Austrije i Mletake republike u 16., 17. i 18. veku. Udbenik
dalje komentarie traginu sudbinu Srba iz ovih oblasti koji su neprekidno
ratovali sa svojim sunarodnicima islamske religije, tj. Muslimanima Bosanskog
paaluka.19
to se tie etnikog porekla Bonjaka, istorijske injenice u vezi sa verskim
konverzijama pripadnika Crkve bosanske ili katolikog stanovnitva potpuno
su ignorisane u pomenutim analiziranim politikim i istorijskim izvorima.
Moda je najtipiniji i najimpresivniji primer srpske tradicije obratnog sui
generis mitologiziranja u naunim i akademskim krugovima lingvistiki manifest Slovo o srpskom jeziku (objavljen 1998. i prezentovan na Meunarodnom
kongresu slavista u Krakovu, Poljskoj) iji su autori petnaest srpskih univerzitetskih profesora i relativno istaknutih pisaca (Radmilo Marojevi, tadanji
18
19
Gaea N, ivkovi D, Radovi Lj, str. 64.

Perovi M, Strugar M, str. 30.
273
Ana Anti
dekan Filolokog fakulteta Beogradskog univerziteta, Slobodan Rakiti,
predsednik Udruenja pisaca Srbije, i dr). U ovoj studiji lingvistiki argumenti prelaze u arbitrarna razmatranja i tvrdnje u oblasti etnologije i istorije.
Glavna teza autora odnosi se na njihovo zalaganje za usvajanje principa da se
odluke o postojanju i priznavanju posebnosti razliitih etnikih grupa donose
na osnovu jezikih razlika, a ne na osnovu veroispovesti (to je princip koji,
prema tvrdnjama autora, preovlauje u celoj Evropi, a bio je prihvaen i od
strane srpskog jezikog reformatora Vuka Karadia). Prema ovom kvazinaunom manifestu, srpski jezik, knjievnost i ukupna kulturna batina obuhvataju Srbe sve tri religije pravoslavne, katolike i islamske. Srbi, u naunom i
etnolokom smislu, mogu legitimno biti priznati kao posebna etnika skupina
upravo zbog svog osobenog izvornog jezika tokavskog nareja. Slovo ovo
nareje tretira kao iskljuivo srpsku kulturnu i istorijsku karakteristiku, njime
govore pravoslavni, katoliki i muslimanski Srbi iz Bosne, Srbije, Rake (Sandaka), Slavonije, Dalmacije, Dubrovnika, Kosova, Crne Gore. U istorijskom
delu studije objanjava se kako su, nakon Ilirskog pokreta iz devetnaestog
veka i programirane i namerne kroatizacije katolikog srpskog ivlja (tokavskog nareja), katoliki etniki Srbi bili vetaki, i sa naune take gledita nasilno, apsorbovani i asimilovani u hrvatsku etniku grupu (akavskog
nareja). Ilirska kroatizacija ili hrvatizacija opisana je i predstavljena na
izuzetno paranoian nain, kao sutinski antisrpski pokuaj slabljenja srpskih
progresivnih kapaciteta.
Autori navode da su, u vreme Kraljevine Jugoslavije, izvorne govornike
srpsko-hrvatskog jezika inile samo dve priznate nacije srpska i hrvatska,
dok je Titova Jugoslavija represivnim dravnim merama omoguila stvaranje
jo dve nauno i etnoloki vetake nacionalne grupe iji je maternji jezik
takoe bio srpskohrvatski: Crnogorce i Bosanske Muslimane (islamiziriani
Srbi, ali im je 1967. dodeljen status jugoslovenskog konstitutivnog naroda;
nakon raspada SFRJ poetkom devedesetih nelegitimno prisvajaju naziv Bonjaci). Zakljuak kvazi-lingvistikog i kvazi-etnolokog argumenta iznetog
u Slovu je da itava kultura, knjievnost, nauka, umetnost koju su stvarali i
stvaraju Srbi sve tri veroispovesti na srpskom jeziku (tokavsko nareje sa dva
izgovora i alfabeta) pre i posle svoje programirane i proraunate kroatizacije
ustvari predstavlja neotuivi deo srpske akademske i jezike batine (ukljuujui i srednjevekovnu dubrovaku kao i franjevaku knjievnost). tavie, od
274
Ilirskog pokreta nadalje ne postoji hrvatska knjievnost zbog toga to su od
toga perioda pa do dananjih dana sva nauna i umetnika dela u Hrvatskoj
pisana na nelegitimno kroatizovanom srpskom jeziku. Takoe je izuzetno
zanimljivo videti kako su autori objasnili znaenje termina ilirski i ilirizam:
tek nakon Napoleonovih osvajanja i stvaranja ilirskih provincija pod Napoleonovom vlau re ilirski poela je da se odnosi na Hrvate i Slovence; u poetku, meutim, kada se i tokavsko nareje zvalo ilirskim, to je bio sinonim za
srpski jezik, a u 18. veku ilirska deputacija i ilirska dvorska kancelarija bile su
rezervisane za austrijske Srbe.20
Isti argument, samo sa akcentom na legitimitet bosanskog jezika, pojavio
se u dijalogu, organizovanom u okviru programa Radio Slobodna Evropa
Radio most, izmeu Mirjane Vlaisavljevi, jednog od autora Slova i profesora
srpskog jezika na Univerzitetu u Banja Luci, i Devada Jahia, profesora na
katedri za bosanski, hrvatski i srpski jezik Sarajevskog Univerziteta. Tema
ove navodno naune rasprave odnosila se na status bosanskog jezika u Bosni
i Hercegovini (da li je to dravni ili nacionalni jezik). Gospoa Vlaisavljevi uporno je insistirala na tvrdnji da je srpski jezik, sa dvojnim pismom i
izgovorom, maternji jezik svih etnikih Srba, to obuhvata i podrazumeva
pripadnike sve tri veroispovesti u Bosni. Ona je otvoreno poricala postojanje i
autentinost bosanskog jezika, pokuavajui da naunim argumentima potkrepi svoje stavove kako takozvani bosanski imitira morfoloke, sintaktike,
fonetske i akcenatske strukture srpskog knjievnog jezika. Dr Vlaisavljevi
takoe je naglasila navodnu kroatizaciju bosanskog jezika (kroz korienje
formalnih i gramatikih determinanti takozvanog hrvatskog jezika), iji su
pokuaji da se odvoji i udalji od svojih srpskih korena najuoljivije prekomernom upotrebom glasa h i brojnih orijentalizama u vokabularu bili i
ostali izuzetno neubedljivi.
Dr Vlaisavljevi upustila se i u istorijsko mitologiziranje tipa sui generis
svojom zavrnom izjavom da je 90% sadanje bosansko-muslimanske, tj. bonjake, populacije ustvari srpskog etnikog porekla. (Gospoa Vlaisavljevi
takoe je iznela tvrdnje koje se legitimno mogu svrstati u istorijske mitove
drevnosti; prema njenom ekspertskom miljenju, pridevi bosanski i bonja20
Slovo o srpskom jeziku.

0100.html> (30. avgust, 2002).
<http://www.yurope.com/zines/nasa-borba/posta/20/
275
Ana Anti
ki trebalo bi da se odnose iskljuivo na Srbe kada ovi ele ukazati na region
iz koga potiu, jer su Srbi u Bosni i Hercegovini iveli vekovima, mnogo pre
nastanka katolika i muslimana. Ove jednostavne, simplifikujue izjave, koje
izuzetno esto koristi i lider srpske ekstremne desnice i paramilitarni voa
Vojislav eelj, kombinuju politiki i kulturni princip u graenju mitova o
drevnosti, ipak favorizujui kulturni).21
to se tie politikih i popularnih novinskih izvora i primera mitologiziranja, sakupljeni i analizirani materijal potvrdio se obimnim i izuzetno imaginativnim. Elemenata i karakteristika srpskog obratnog sui generis mita ima u
velikom broju u napisima i govorima raznih politiara, crkvenih zvaninika i
drugih javnih linosti. tavie, relativno novoformirana autentina vrsta ovog
mita, o kojoj je bilo rei u odeljku o udbenicima i akademskim izvorima,
ovde se susree izrazito esto.
Amfilohije Radovi, vladika Srpske pravoslavne crkve na Cetinju, Crna
Gora, obelodanio je svoja nauna razmiljanja o Srbima i Crnogorcima kao
narodu iste religije, istog jezika i jedne krvi.22 Takoe, u vreme raspada SFRJ,
vladika je izrazio svoju iskrenu nadu i duboko uverenje da e srpski narod
Makedonije pokrenuti ustanak ujedinjenja sa svojom maticom Srbijom, a
protiv secesionistikih makedonskih vlasti.
Jo jedan detaljan pokuaj da se ponude vrsti praktini dokazi kako
nema relevantnih razlika izmeu srpskog i makedonskog etno-nacionalnog
identiteta nalazi se u meseniku Velika Srbija koji izdaje ekstremno desniarska Srpska Radikalna Stranka. Ovaj primer takoe je izuzetno koristan jer
ukazuje na uzajamnu povezanost mitova i konflikata, koji mogu ohrabrivati i
podsticati jedni druge: dok se istorijsko mitologiziranje obino smatra jednim
od najmonijih generatora sukoba, sami etniki, nacionalni i verski konflikti
esto mogu da pospeuju, potpomau, iniciraju i odrede pravac razvitka procesa stvaranja istorijskih mitova. Fokus je na izjavama predsednika Srpske Radikalne Stranke i hakog optuenika Vojislava eelja na stranakoj konferenciji
za novinare odranoj 8. avgusta 2002. godine. U vezi sa navodno sutinski
21
22
Radio Slobodna Evropa. Bosanski jezik dravni ili nacionalni? < http://
www.danas.org/programi/most/1999/02/19990214070148.asp> (30. avgust, 2002)
Radovi, Amfi lohije, Narod jai od referenduma, Blic (Boini dodatak), 6-7. januar,
str. VII
276
antisrpskom strategijom srpskih i jugoslovenskih vlasti, iji je glavni cilj slabljenje i podrivanje kapaciteta Srbije. Kontekst eeljevih izjava obuhvata tada
aktuelna dogaanja na jugu Srbije (u tri optine sa znaajnom albanskom populacijom), gde su rezultati lokalnih izbora prouzrokovali izuzetno ogorenje
i nezadovoljstvo Srba i njihove proteste na ulicama Bujanovca, nakon to su
albanska politika stranka i kandidat u tom gradu osvojili veinu u skuptini
optine i poziciju gradonaelnika. Ono to se, u eeljevoj interpretaciji, zaista
dogodilo je masovno falsifikovanje glasakih listia odobreno i organizovano
od strane vlade, namerno smanjivanje broja registrovanih Srba i stvaranje vetake veine u korist albanske etnike zajednice. Ovo vladino (ne)delo imalo
je, naravno, veoma negativnu i zlonamernu funkciju i ciljeve:
Cilj je da se Srbiji odsee veza sa Makedonijom zaposedanjem Preevske
doline, optina Preevo i Bujanovac, Srbija nema kopnenu vezu sa Makedonijom. Jedan jedini putni pravac prema Makedoniji vodi tuda. Mi smo potpuno
s juga izolovani presecanjem tog pravca. Prema istoku su visoke planine, i
trajalo bi decenijama da se probiju putevi preko tih planina.
U svetlu eeljevih ranijih otvorenih stavova da makedonski narod predstavlja neodvojivi organski deo srpske nacije, sadanji konflikt Srba i Makedonaca sa istim etnikim neprijateljem - Albancima doao je kao krunski
dokaz fundamentalno identinog etno-nacionalnog karaktera ova dva naroda.
Srbi i Makedonci u ovoj perspektivi doivljavaju se kao kreatori jedinstvenog,
efikasnog i homogenog nacionalnog politikog fronta protiv zlonamernog
i inferiornog Drugog. Prema tome, fiziko odvajanje i postavljanje barijera
izmeu Makedonije i Srbije ustvari znai slabljenje ovog neformalnog saveza,
koji se izdvaja svojom izuzetnom integrisanou i unutranjom slinou u
pogledu nacionalnog i etnikog porekla, i ije zemlje lanice imaju apsolutno
komplementarne ciljeve kao i dugorone interese. Makedonsko-srpska verzija
dobro poznate teorije zavere opisuje ovu strategiju razbijanja i unitavanja sutine velianstvenih srpskih nacionalnih vrlina i hrabrosti kroz fragmentaciju
nacije i onemoguavanje komunikacije izmeu njenih sastavnih delova.23
Stvaranje istorijskih obratnih sui generis mitova o bonjakoj (bosankomuslimanskoj) zajednici obuhvata zastupanje prezirnih, poniavajuih stavova od strane pripadnika, kako se napominje, superiorne srpske nacije.
23
eelj, Vojislav, Velika Srbija, avgust 2002, broj izdanja 1701, str. 30, 44, 48.
277
Ana Anti
Tekst Nikolaja Velimirovia iz prve polovine dvadesetog veka koji je ponovno objavljen i na koji se izuzetno esto pozivalo u toku burnih devedesetih
godina, posluio je kao ideoloka osnova i znaajan izvor inspiracije za kasnije
anti-bonjake pokuaje obratnog sui generis mitologiziranja. Pokojni srpski
vladika Nikolaj Velmirovi (1880-1956; posle Drugog svetskog rata proteran
iz Jugoslavije i ostatak ivota proveo u SAD) jedan je od najbitnijih predstavnika srpskog intelektualnog anti-muslimanskog (islamofobinog) miljea.
Posmrtni ostaci vladike Velimirovia vraeni su u Srbiju 12. maja 1991, i ova
je ceremonija oznaila ustolienje (ili osnaenje) kulta ovog kontroverznog teologa i filozofa religije u srpskom javnom mnjenju. Nikolaj Velimirovi veoma
je cenjen u viim krugovima Srpske pravoslavne crkve, kao i meu politiarima umerene i ekstremne desnice u Srbiji. U svom poznatom delu Iznad istoka
i zapada, on se bavio pitanjem konverzije u islam na Balkanu, zastupajui
vrlo prezrive stavove i koristei visoko uvredljiv renik i pojmove. Balkanski
muslimani, koje Velimirovi zove iskljuivo poturicama, opisani su kao prevareni i pohlepni; oni su izdali Lazarov hrabri izbor i jedinu istinsku religiju
pravoslavno hrianstvo. Prodali su se i nepovratno izgubili svoju ast zarad
beznaajnih ovozemaljskih uivanja i koristi. Islam je, po Velimirovievom
miljenju, jevrejsko-hrianska jeres. Balkanski muslimani su nepoeljan i
nemio ostatak Muhamedanskog istoka, i upravo zbog toga superiorni pravoslavni Balkan mora stajati iznad takvog istoka.24
Negiranje posebnosti i autentinosti bosansko-muslimanskog etnikog
identiteta vie je nego uoljivo i upeatljivo u intervjuu koji je Radovan Karadi dao Robu Siebelinku: Grad [Sarajevo] uvek je bio zapadno orijentisan
i ak su se i Muslimani oseali vie Srbima nego Muslimanima. Ustvari oni
to i jesu. Srbi koji su postali Muslimani za vreme turske okupacije (...) To se
sada okrenulo za 180 stepeni. Mulimani sada poriu da je ikada postojala veza
izmeu njih i Srba.25
Internet stranica iz Republike Srpske Free Srpska NATO go home objavljuje naunu diskusiju o korenima, poreklu i ciljevima bonjake nacije,
24
25
Velimirovic, Nikolaj, Iznad Istoka i Zapada, <http://www.mitropolija.cg.yu/ustrojstvo/

radio/vladika/vladika/vnikolaj-istokzapad.html> (1. mart, 2002)
Karadi, Radovan, Its better for them to kill me!,<http://users.bart.nl/~papafinn/
kara2-gb.html> (1. mart, 2002)
278
zastupajui neke od najsenzacionalnijih antisrpskih teorija zavere: alosno je
to to nai lideri od poetka nisu bili svjesni tako neega i to je u Dejtonskom
sporazumu muslimanima poklonjeno ime Bonjaci. To je jedna od polaznih
taaka za dalje porobljavanje Srba, krau i falsifikovanje istorije i poetak
kompletne dominacije muslimana u Bosni i Hercegovini... Ovde se jo jednom moe detektovati insistiranje na opsesiji predstojeim unitenjem srpske
nacije. Autori sajta takodje navode da su, pre nego to je Tito (nelegitimno)
priznao muslimansku naciju 1963. godine, svi autori bosanske Muslimane
ubrajali u Srbe. Isti izvor citira govor poznatog jugoslovenskog pisca, Jevrejina
Oskara Davia, iz 1978. godine, kada mu je uruena Njegoeva nagrada za
knjievnost. Izvueno iz konteksta, ovo je Daviovo navodno miljenje o problemu konvertita pod otomanskom vlau, to je i tema Njegoevog uvenog
Gorskog vijenca: Zar oni koji su za komad begovine, aku pilava ili makarona,
pristali da istrebljuju svoj narod, mogu da oekuju sudbinu bolju od one koja
ih je snala. Latili su se maa za raun agarijana, ili faista, zalagali za njihove
potrebe pod njihovom komandom, pa je normalno da stradaju od maa, ali ne
zbog netrpljenja njihovog tobonjeg verskog ideolokog opredeljenja nego u
ime borbe protiv zavojevaa i njegovih slugu. Smisao Gorskog vijenca svodljiv
je zato na saznanje da sloboda nema cenu.26
I politiki i akademski diskurs otkrivaju brojne raznovrsne izuzetke od
opisanog pravila i nove modifikacije srpskog mita sui generis. Drago Kalaji, tobonji beogradski intelektualac, elaborira na temu navodno apsolutno
razliitog i odvojenog etnikog i rasnog porekla jugoslovenskih (bosanskih)
Muslimana: Bonjaci nikako ne pripadaju porodici evropskih naroda, poto
predstavljaju rezultat meanja lokalnog stanovnitva sa otomanskom vojskom
i administratorima rodom sa Bliskog Istoka i iz severne Afrike. Tako je formirana polu-arapska potkultura, predodreena genetskim kodom za specifinu vrstu drutvenog ponaanja koja je potpuno nespojiva sa modernom
evropskom civilizacijom i vrednosnim sistemom.27
26
27
Free Srpska - NATO go home, Ko su to Bosnjaci...,<http://www.freesrpska.org/

bosnjaci/bosnjaci.html>(1. mart, 2002)
Kalaji, Drago, Kvazi-Arabljani protiv Evropljana, Duga, 13-19 septembar 1987, str.1415.
279
Ana Anti
Pojava autentinog (ne-obratnog) mita
tipa sui generis u srpskim izvorima
Slovo o srpskom jeziku je izuzetno koristan izvor za istorijsko istraivanje
i analizu jer sadri i odreene elemente istinskog (autentinog) sui generis
procesa i mehanizma odbrane srpske etnike i lingvistike posebnosti i razliitosti u odnosu na hrvatski (akavski) kulturni i etniki prostor, to je inae
prilino retko u srpskoj tradiciji stvaranja istorijskih mitova. Naime, nakon to
su priznali postojanje posebnog hrvatskog jezika i nacije (legitimno razliitih
od ostalih slovenskih i junoslovenskih jezika i nacija), autori Slova osudili su
proraunati politiki pokret koji je ta dva naroda Srbe i Hrvate predstavljao kao jedan sa dva imena i zajednikim narodnim i standardnim jezikom
(narodni: kajkavica, akavica i tokavica). Ovaj projekat naneo je veliku tetu
srpskoj etnikoj grupi, poto je njegova primarna namera bila da vetaki
sjedini dve nespojive kulture i dva fundamentalno razliita jezika, a zatim da
ih podeli po potpuno drugaijem, nenaunom principu veroispovesti. Posle
tridesetih godina devetnaestog veka (kada su lideri Ilirskog pokreta etniki
Hrvati, sa kajkvskim maternjim narejem prihvatili tokavsko nareje, tj.
srpski standardni jezik u Karadievoj redakciji, kao sopstveni standardni
jezik) i Karadieve smrti, pogrena ideja o srpskohrvatskom etnikom i
lingvistikom jedinstvu posluila je kao osnova za uvoenje dvojnog imena
(srpskohrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski) za oznaavanje srpskog
knjievnog jezika. Naalost, ovo je bilo samo tranziciono sredstvo, i proces
se zavrio potpunom eliminacijom prideva srpski iz naziva zagrebake verzije
srpskog knjievnog jezika. Kasnije preimenovanje sarajevske varijante srpskog
standardnog jezika u bosanski bilo je samo logiki nastavak ovog sramnog
akta bez presedana u opstoj lingvistikoj istoriji.
Politiki i nacionalni testament Jovana Duia, napisan u SAD 1942.
godine, a ponovo objavljen u beogradskom vojnom magazinu Vojska 2000,
predstavlja izuzetno znaajan primer i sigurno jedan od najranijih oblika u
evoluciji autentinog srpskog mita tipa sui generis. Ideje izloene u ovom
Duievom delu veoma su esto primenjivane i testirane u razliitim fazama
trenutno aktuelnog insistiranja na etnikoj posebnosti Srba i nezavisnosti
srpske drave. Drugi svetski rat, period ekstremne politike slabosti srpskog
naroda, doveo je do stvaranja i odbrane istinskog istorijskog mita sui generis
280
srpske nacije. Prema Duievom miljenju, ideja jugoslovenstva u hrvatskim
intelektualnim krugovima u devetnaestom veku (promovisana od strane
Ljudevita Gaja, Josipa Strosmayera, bana Jelaia) bila je sutinski antisrpska, sa preovlaujuim ciljem da negira i podrije postojanje srpskog nacionalnog identiteta i etnike posebnosti. Jugoslovenska ideologija, formirana
iskljuivo od strane zagrebakih intelektualnih potencijala, bila je proizvod
hrvatsko-katoliko-austrijskog duha, hrvatska pro-habzburka strategija za
preobraanje Srba u katolicizam i jaanje i poveavanje teritorijalnog uticaja
Habzburke imperije (kroz podmetanje nove nacionalne platforme jugoslovenske koja bi zamenila zalaganje za srpske nacionalne interese, i kroz prisvajanje srpskog standardnog jezika u toku Iirskog pokreta). Dui predlae i
preporuuje odbacivanje Jugoslavije i vetakih ideala o bratstvu meu junim
Slovenima, i kao alternativu nudi rad na ujedinjenju Srbije na Garaaninovim
principima.28
Nastavak takvog trenda u razvoju srpskog mita tipa sui generis prepoznatljiv je u politikoj kampanji Demohrianske stranke Srbije za raspisivanje
referenduma o politikoj nezavisnosti Srbije. Pojavljivanje i potvrda istinskog
(autentinog) sui generis istorijskog mita u modernoj srpskoj politici svakako
su uzrokovane politikom i vojnom slabou Srbije na poetku 21. veka, ponienjem i porazom srpske nacionalistike ideologije i projekata stvaranja Velike
Srbije. Sui generis koristi se za promovisanje odvajanja Srbije od vee politike
jedinice SRJ ali je fundamentalna razlika u odnosu na sui generis mitologiziranje ostalih nacija SFRJ sa istim ciljem, u injenici da je Crna Gora,
najblii formalni politiki saveznik Srbije, protiv koje je kampanja sui generis
primarno i uperena, politiki i po broju stanovnika slabija. Prema izjavama
elnika DHSS, politiki suverena Srbija je najbolji nain da se odbrani pravo
Srba na teritoriju Kosova. Nezavisnost se navodi kao kljuni dokaz i potvrda
srpske snage, posebnosti, autentinosti, ponosa, razumne i razlone samodovoljnosti. Psiholoki fokus kampanje je na mitskoj glorifikaciji istorijske uloge
Srba: srpska nacija uvek je bila politika, istorijska i kulturna spona izmeu
civilizacija (dok je, ustvari, bila aktivni uesnik ratova i sukoba Habzburke
i Otomanske imperije); zakonik srpskog srednjevekovnog cara Duana bio je
prvi i najznaajniji originalni zakonski akt u srednjevekovnoj Evropi; tradicija
28
Dui, Jovan, Iluzija kao temelj drave, Vojska, 30.11.-7.12, 2000, str. 36-37.
281
Ana Anti
srpske dravnosti i suvereniteta velianstvena je kada su Srbi imali svoju
nezavisnu dravu, nijedna druga jugoslovenska republika nije (postojanje bosanske i hrvatske sednjevekovne drave je apsolutno ignorisano).
Kao to je ve ranije napomenuto, energino i intenzivno insistiranje na
anti-jugoslovenstvu esto se pokazivalo kao izuzetno uspena strategija odbrane autentinog srpskog istorijskog mita tipa sui generis u brojnim drugim
politikim i akademskim izvorima pored Duievog politikog testamenta.
Srpski ekstremni desniar i optuenik za zloine protiv ovenosti i obiaja
rata, Vojislav eelj, vidi ideju stvaranja jugoslovenske drave i formiranje jugoslovenskog nacionalnog identiteta kao delove projekta koji je za glavni cilj
imao slabljenje, podrivanje i konano potpuno unitenje posebnosti i individualnosti srpske etnike zajednice. Ovo je delimino ostvarivano kroz agresivne
dravne ideoloke propagandne kampanje, ali i kroz preduzimanje nekih vrlo
ozbiljnih praktinih akcija, kao to je nametanje politikih i fizikih prepreka
razvitku Srbije. eelj postavlja pitanje koga treba kriviti za ogromne srpske
patnje u ratovima devedesetih. Odgovor je: Pored zlonamernih zapadnih sila
koje su elele da eliminiu i razjedine Jugoslaviju, oni koji su Srbiju uinili
delom jugoslovenske drave, koji su Jugoslaviju podelili na federalne jedinice
ignoriui i unitavajui interese srpskog naroda i cepajui srpski nacionalni
korpus na vie razliitih politikih jedinica, i koji su kasnije ovaj proces federalizacije pretvorili u stvaranje konfederacije. Po eeljevom miljenju, tu
od kralja Aleksandra do Tita ima itav niz i srpskih linosti koje su u tome
uestvovale.29
Neki istorijski udbenici napisani u Srbiji devedesetih godina takoe
naglaavaju i reinterpretiraju dogaaje koji navodno potvruju etniku i kulturnu posebnost i razliitost Srba. Udbenik o ueu Srbije i Crne Gore u
Prvom svetskom ratu, spremljen za takmienje iz istorije 2000/2001. godine,
bavi se iracionalnou prvodecembarskog ina sa take gledita srpskih nacionalnih interesa, koji su bili ozbiljno oteeni i narueni likvidacijom srpske
nacionalne drave i uputanjem u rizini politiki projekat sa proraunatim
katolikim junim Slovenima. Za ove poslednje, meutim, Jugoslavija je bila
najracionalnije i najkorisnije reenje u tom trenutku, ali u isto vreme samo
prelazno. Na kraju, hrvatske i slovenake antijugoslovenske i anti-ujedini29
eelj, str. 44.
282
teljske i nacionalistike ideje o sopstvenoj suverenosti pokazale su se mnogo
monijim i krucijalnijim od golih politikih interesa (i injenice da su bili na
strani gubitnika na kraju rata) koji su drali ove dve republike u zajednikoj
dravi. Autor udbenika zakljuuje da Srbi nemaju pravo na drugu greku
u ovom smislu, zaboravljajui da je sama ideja junoslovenskog ujedinjenja
roena i negovana upravo u intelektulnim krugovima tih duboko prezrenih
katolikih junih Slovena.30
Jo jedan udbeniki primer autentinog mita sui generis povezan je sa
srpskim stavom prema partizanskom mitu posle raspada SFRJ. Tradicionalna
istoriografija zadrala je visoko pozitivno generalno vienje ukupne istorijske
uloge partizana i narodno-oslobodilake borbe u jugoslovenskim zemljama
u Drugom svetskom ratu. Udbenici za zavrne razrede osnovnih i srednjih
kola opisuju partizanske aktivnosti i zalaganja u izuzetno povoljnom kontekstu: sledbenici ideologije Komunistike partije vodili su patriotsku, beskompromisnu antifaistiku borbu, u kojoj su zadobili odlinu reputaciju, svetsko
potovanje i politiki autoritet u domovini zahvaljujui svojoj apsolutnoj
spremnosti da za ideale slobode, jednakosti i drutvene pravde rtvuju sve.
Draa Mihailovi i njegov pokret predstavljeni su kroz poznate davnanje
stereotipe: saradnici okupatora i kvislinzi, za koje je eliminacija partizana kao
potencijalnih rivala u bespotednoj borbi za politiku mo bila mnogo vanija od oslobaanja zemlje od najveeg zla dvadesetog veka. Meutim, noviji
udbenici ipak ukljuuju izvesne razliitosti u odnosu na zvanina istorijska
objanjenja tog istog perioda u vreme SFRJ: etnici se ne osuuju za zloine
poinjene protiv Bonjaka, niti za planove stvaranja homogene i etniki iste
Velike Srbije (takve optube se i ne pominju). tavie, uveni tabu je prekren:
autori navode numeriku premo vojnika srpske nacionalnosti u redovima
patizana, to je u skladu sa izjavama nekoliko srpskih intelektualaca, naroito
Vuka Drakovia, ranih devedesetih. Takoe, politika i akcije NDH i progon
pravoslavnog svetenstva objanjeni su izuzetno detaljno, uz kontroverznu
opasku da je veliki broj graana Zagreba sa oduevljenom dobrodolicom
na ulicama doekao okupatorske nemake trupe kada su ove ule u grad 10.
30
Popovi B, Nikola, Srbi u Prvom svetskom ratu (1914-1918), Novi Sad: Drutvo istoriara
Junobakog i Sremskog okruga, 2000, str. 113-114.
283
Ana Anti
aprila 1941. godine. Poruka je jasna: Partizanski mit je preiveo, ali jedini sa
legitimnim pravom da ga poseduju i njime manipuliu sada su Srbi.31
Mit drevnosti
Mitovi drevnosti bili su najee korieno sredstvo opravdavanja navodno legitimnog osvajanja novih teritorija i definisanja granica od strane srpske
nacije. Starije verzije politikih programa i platformi srpskih nacionalistikih
stranaka sadre takve mitske interpretacije u vezi sa Kosovom, Bosnom i delovima Hrvatske. to se tie materijala analiziranog i interpretiranog u okviru
ovog istraivanja, mitovi drevnosti najbrojniji su u politikim i popularnim
novinskim izvorima, dok su primeri iz istorijskih itanki veoma ogranieni.
Udbenik o ueu Srbije i Crne Gore u Prvom svetskom ratu, osmiljen
kao glavni nauni izvor za pripremu srednjokolaca za dravno takmienje iz
istorije 2000/2001. godine, promovie izuzetno specifian tip mita drevnosti
u vezi sa opravdavanjem srpskih i crnogorskih teritorijalnih pretenzija, uglavnom prema teritorijama izvan tadanjih ili sadanjih granica ove dve drave.
U centru panje autora ovde je kontroverzni Londonski ugovor od 26. aprila
1915. godine, sklopljen izmeu Italije na jednoj i Francuske, Rusije i Britanije
na drugoj strani. Glavne saveznice Srbije u svetskom konfliktu konstantno
su sprovodile strategiju kupovanja uea Italije na strani Antante junoslovenskim etnikim teritorijama na istonoj jadranskoj obali (Dalmacija, Istra i
pripadajua ostrva). Sile saveznice takoe su pokuavale da utiu na bugarske
politike naklonosti u toku rata trgujui tadanjim srbijanskim dravnim teritorijama (jugoistoni delovi, vardarska Makedonija). Zauzvrat, navodi se
u udbeniku, Srbiji je bila obeana aneksija/inkorporacija odreenih srpskih
etnikih oblasti delova Vojvodine, dela Slavonije, dela Dalmacije, itave Bosne, Hercegovine, dela Crne Gore. Sile Antante potvrdile su svoja obeanja
i vizije Velike Srbije u memorandumu od 16. avgusta 1915, koji je dostavljen
srpskoj vladi.32
31
32
Gaea N, ivkovi D, Radovi Lj, str. 162-233.

Popovi B.N, str. 40-42.
284
Iako se kroz ceo tekst autor trudio da dokae kako je Srbija u Prvom
svetskom ratu bila mnogo privrenija ideji stvaranja Jugoslavije nego projektu Velike Srbije, samo nazivanje Bosne i Hercegovine, Dalmacije i drugih
delova Hrvatske, Vojvodine, Crne Gore iskljuivo srpskim etnikim teritorijama otkriva visok nivo upuenosti u mehanizme istorijskog mitologiziranja.
Obeanja velikih sila samo su potvrdila legitimna srpska politika i kulturna
prava na gorepomenute teritorije: Tajni Londonski ugovor, kao i avgustovski
memorandum, slue kao osnovni i kljuni politiki standardi za proveravanje
i dokazivanje srpske drevnosti.
tavie, po autorovom miljenju, takozvana srpska molitva, pronaena
1915/16. godine, napisana na jednoj geografskoj karti, koja izraava pobone
nade anonimnog srpskog vojnika da e srpski kralj uskoro postati potovani
car Velike Srpske Carevine (koja bi ukljuivala Makedoniju, Srem, Banat,
Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Dalmaciju, Hrvatsku i zemlju Slovenaca),
samo dokazuje do koje je mere srpski vojnik bio svestan ratnih ciljeva Srbije,
onih sutinskih kojih se srpska vlada i armija nisu odrekle ak ni nakon povlaenja u Solun i na Krf.33
Drugi izvor koji citira isti dokument Londonski ugovor internet stranica Kongresa srpskog ujedinjenja, pripada grupi politikih/javnih/novinskih
izvora, i jo je direktniji i beskompromisniji u svojoj interpretaciji: Ugovor je
jednostavno potvrdio posleratne teritorijalne zahteve Srbije i Crne Gore, jer
je njime Srbiji bio dodeljen Split, a Crnoj Gori grad Dubrovnik i izvesni nedifinisani albanski regioni, pored teritorija navedenih u analiziranom udbeniku. tavie, dodatni aspekt legitimizacije srpske teritorijalne ekspanzije nalazi se u injenici da su Srbi i Crnogorci pretrpeli najznaajnije i najozbiljnije
vojne i ljudske gubitke, i bili na pravoj strani u toku Prvog svetskog rata, dok
su Hrvati i Slovenci koji su se pojavili na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919.
godine kao predstavnici Kraljevine SHS bili prezreni i prozvani od strane
Italije kao raniji lanovi austrougarskih (neprijateljskih) dravnih delegacija (i
tako izgubili svako istorijsko, moralno ili politiko pravo na teritorije osloboene velianstvenim srpskim vojnim akcijama).34
33
34
Ibid. str. 55.

Serbian Unity Congress. Treaty of London. <http://www.suc.org/culture/history/
Treaty_of_London/index.html> (30. avgust, 2002)
285
Ana Anti
Ostali analizirani politiki i popularni izvori takoe sadre izuzetno
zanimljive primere. U vojnom magazinu Vojska moe se nai nekoliko tekstova sa slinom temom. Jedan od najuvredljivijih i ideoloki najpristrasnijih
lanaka u magazinu oduno odbacuje ideje o ilirskom i dardanskom etnikom
poreklu Albanaca (iako je veina strunjaka za tu problematiku prihvatila
takve teorije), i zakljuuje da, s obzirom na injenicu da nema nikakvih
materijalnih dokaza albanskog kulturnog prisustva na Kosovu, oni ne mogu
imati bilo kakva politika ili kulturna prava na teritoriju ove pokrajine to je
oduvek bila i ostae srpska istorijska zemlja.35
uveni Memorandum SANU iz 1986. godine elaborira o istorijskim pravim Srba na bukvalno sve teritorije koje naseljavaju; ovo istorijsko pravo stekli
su ne samo time to su ih prvi zauzeli nego i izvanrednim naporima da date
teritorije oslobode od okupatorskih snaga.36 I dok su tvrdnje akademika zanimljiv primer specifinog politikog principa na kome je baziran proces stvaranja istorijskih mitova drevnosti, lanak iz vojnog magazina Vojska predstavlja
korienje kulturnog/arheolokog principa za argumentovanje politikih izjava o srpskim istorijskim pravima na teritoriju pokrajine Kosova.
Najtipinija verzija stvaranja istorijskih mitova drevnosti prepoznatljiva
je u kratkoj etnikoj istoriji bosanskog grada Brkog, koja je objavljena kao
uvod u tekst izdat povodom privrednog sajma odranog u tom gradu juna
1997. godine. Ovaj kvazinauni tekst otkriva brojne neloginosti, kao i greke
koje proizilaze iz neznanja (ili namernog zanemarivanja) osnovnih istorijskih
injenica: Kako navode autori (oslanjajui se na istoriju razvoja srpske drave i
zakonodavstva), Srbi su bili prisutni na teritoriji Brkog mnogo pre osnivanja
samog grada i pojave njegovog imena; odredjeni istorijski izvori iz desetog
veka citati i propratne informacije, naravno, nisu priloene pominju oblast
Posavine (ije je ekonomsko i kulturno sredite Brko) kao teritoriju prave
Srbije za vreme vladavine srpskog kneza aslava. Sve ovo navedeno je i
objavljeno uprkos notornoj injenici da je prva drava koja se moe smatrati
srednjevekovnim prethodnikom Srbije prvi put formirana tek u jedanaestom
veku; uprkos tome to su, u vreme koje tekst navodi, etnike podele meu
35
36
Kneevi, Milo, Istorijsko jezgro Srbije, Vojska, 23. april 1998, str.8-9.
SANU, Memorandum 1986, <http://www.hic.hr/books/greatserbia/sanu.htm>(1.
mart, 2002)
286
junoslovenskim plemenima bile tek marginalne i to su, ak i narednim vekovima, podele meu stanovnicima Bosne bile bazirane iskljuivo na religiji,
a ne na modernom pojmu nacionalnosti. (Nakon to su opisali Posavinu pre
otomanskih osvajanja kao iskljuivo srpski region, autori istiu proces islamizacije kao sredstvo - i dobrovoljne i nasilne - promene etnikog i verskog
sastava stanovnitva: sui generis ovde se pojavljuje u izuzetno rigidnom i
beskompromisnom obliku Bonjaci nisu nita drugo do islamizirani Srbi).
Islamizacija je bila znaajan deo turskih dalekosenih planova da Brko,
Posavinu i itavu Bosnu preobrate u sutinski islamske teritorije (to je vie
nego problematina tvrdnja kada se u vidu ima otomanska strategija saradnje
sa razliitim verskim zajednicama u okviru Imperije kroz davanje velikih
konfesionalnih sloboda (naroito u oblasti instituicionalnog delovanja), i kroz
tolerisanje izuzetne religijske raznovrsnosti).
Opis situacije u Brkom u devetnaestom veku otkriva jo jedan aspekt
mitologiziranih istorijskih dokaza ija je funkcija da podre i dokau pravednost reenja koje bi politiku kontrolu Brkog i Posavine, posle sukoba
devedesetih godina, dodelilo srpskoj strani: srpski trgovci (opet, prema neidentifikovanim i necitiranim stranim i domaim istorijskim izvorima) imali
su mnogo znaajniju ulogu u ekonomskom razvitku Brkog u poreenju sa
muslimanima i katolicima (iako nije najjasnije odakle je dolo ovo stanovnistvo, jer se samo nekoliko pasusa pre ove tvrdnje moe nai navod da je, pre
otomanskog osvajanja, Posavina bila etniki homogena srpska teritorija), dominirali su finansijskim tritem, imali najkvalitetnije veze sa evropskim ekonomskim i poslovnim centrima i uivali reputaciju najasnijih i najsavesnijih
poslovnih ljudi. Kljuni smisao ovog argumenta je u poruci da je, u ovom
smislu, sadanja situacija potpuno identina onoj iz devetnaestog veka. 37
Meutim, zbog brojnih domaih meureligijskih i meuetnikih sukoba
u prethodnoj deceniji, izmenjenih spoljnopolitikih prilika i promene trenda
u jugoslovenskoj diplomatiji i ulozi u meunarodnim odnosima, mit drevnosti
izgubio je centralnu poziciju kao mehanizam za definisanje teritorijalnih granica, i uglavnom je zamenjen interpretacijama tipa ante murale. Ovaj zakljuak je, po naem miljenju, potvren injenicom da, u kontekstu ograniene
37
Spona srpskog naroda, Sajam privrede RS, Brko: Savez samostalnih privrednika RS, juni
1997.
287
Ana Anti
koliine materijala i izvora analiziranih u okviru ovog istraivanja, najmanji
deo svih identifikovanih primera graenja istorijskih mitova pripada kategoriji drevnosti; tavie, u klasinom/tradicionalnom tipu mitova drevnosti
nisu primeene nikakve formalne ili semantike transformacije niti ideoloke
inovacije (za razliku od brojnih i znaajno izmenjenih novih oblika istorijskog
mita tipa ante murale).
Zakljuak
Srpska politika i akademska tradicija stvaranja istorijskih mitova iz tri
analizirana tipa (sui generis, ante murale i drevnost) pokazala je brojne ozbiljne logike specifinosti i praktina odstupanja od klasinih teorijskih modela
i formula. Pre svega, mitologizirani koncepti tipa sui generis u veini srpskih
politikih i naunih izvora razvili su se u obratnom obliku: Srbi su, uglavnom,
poricali politika i akademska poricanja etnike, kulturne ili lingvistike slinosti sa drugim nacionalnim grupama, koje jesu ili su bile politiki, vojno ili
brojano slabije. Politiki i nauni izvori sadre priblino jednak broj tvrdnji
da Makedonci, Bonjaci, Crnogorci i Hrvati imaju zajednikog etnobiolokog pretka u srpskoj naciji. Objanjenja toga koji su motivi bili presudni u
kulturnom i politikom udaljavanju pomenutih etnikih grupa od njihovih
neopobitnih veza sa Srbima uvek ukljuuju neki vid antisrpske teorije zavere:
strani faktor (obino neka velika meunarodna sila ili savez formalni ili neformalni takvih sila), iji je primarni globalno-politiki cilj slabljenje srpskih
zemalja, uvek igra kljunu ulogu u fragmentaciji srpskog etnikog i politikog
korpusa. Upravo na ovaj nain formulisan je najkonstruktivniji aspekt procesa
srpskog istorijskog mitologiziranja: koncepti sui generis i ante murale sarauju
i ustvari su komplementarni, jer Srbi, kao najportvovanija, najupornija, najuspenija i najozbiljnija odbrambena snaga u borbi protiv promenljivog spoljanjeg faktora, moraju biti odluno i nepovratno eliminisani, a potencijalno
najubojitija strategija za postizanje tog cilja je rasparavanje njihove izuzetno
iroke etnike baze.
Ipak, kad god su srpska drava i nacija zapadale u ozbiljne drutvene krize koje su dovodile do njihove izuzetne politike i vojne slabosti u domaem
i meunarodnom kontekstu (Drugi svetski rat, kasne devedesete godine),
288
teorijski tipiniji ne-obratni/autentini model istorijskih mitova tipa sui generis iznenada je dobijao na znaaju, uglavnom u nenaunim (popularnim)
izvorima. Ovaj istinski sui generis obino je bio usmeren protiv legitimiteta
i odrivosti ireg i inkluzivnijeg jugoslovenskog nacionalnog identiteta kao
ozbiljne alternative zalaganju za srpske nacionalne interese kroz prihvatanje
iskljuivo srpske etnike identifikacije. Autentini srpski istorijski mit tipa sui
generis poziva na politiko ujedinjenje i stvaranje etniki i kulturno homogene suverene srpske drave. Nezaobilazna je glorifikacija istorijske i kulturne
uloge Srba i njihovih civilizacijskih dostignua.
Starije, tradicionalne forme srpskog istorijskog mita tipa ante murale
eksploatiu suinski kulturni sukob izmeu islama i hrianstva, uglavnom
se pozivajui na srpsku uzvienu civilizacijsku odbrambenu ulogu i rtvu u
Kosovskoj bitki, kao i na vodeu vojnu i politiku ulogu Srba u oslobaanju
Balkana od destruktivnog i stranog islamskog turskog uticaja nekoliko vekova kasnije.
Meutim, dalja kao i skorija istorija srpskog i jugoslovenskog projekta
posluile su kao izuzetno pogodna osnova za graenje brojnih novih, transformisanih mitologiziranih primera tipa ante murale. Ove nove mitske
transformacije u interpretaciji istorije najveim delom su povezane sa raznim
etnikim i verskim, politikim i vojnim sukobima u kojima su Srbi i Srbija
uestvovali u toku prethodne decenije. Ovi poslednji mitovi ante murale pojavljuju se u oblicima koji su izuzetno kontradiktorni i uzajamno iskljuivi,
ali se svi sreu priblino jednako esto u analiziranim politikim izvorima:
koalicije su promenljive i konstantno zamenjuju jedna drugu, kao i zastraujui protivnici protiv kojih Srbi moraju da upotrebljavaju svoju snagu i ast.
Dok je u jednoj podgrupi mitova tipa ante murale dati entitet onaj ije se
vrednosti brane i spaavaju od konanog unitenja, ve u narednoj isti entitet
definisan je kao zli protivnik kome se prua hrabar i potovanja i divljenja
vredan otpor. Meutim, iza ove naizgled nelogine i nereive konfuzije moe
se prepoznati relativno koherentan set argumenata: trenutni sukob Srbije sa
najnaprednijim predstavnicima onoga to se danas sporno naziva civilizovanim svetom prolazne je prirode, izazvan neslaganjem oko nekih praktinih,
povrnih i prolaznih pitanja, dok sutina kulturnih i drutvenih struktura i
sistema vrednosti Srbije i zapadnog sveta ostaje ista. Brojne komponente ove
moderne ante murale evolucije u srpskoj mitologizaciji istorije podstaknute su
289
Ana Anti
nedavnim promenama i potresima u domenu meunarodne politike (napadi
11. septembra i reakcije), i navodnom povezanou tih promena sa tmurnim
deavanjima na Balkanu devedesetih godina. Neke od opisanih linija sukoba
bile su religijskog karaktera (islam vs hrianstvo), ali se veina odnosila na
konfrontacije ideoloke prirode.
Mit drevnosti nije proao ni kroz kakve znaajne ili inventivne strukturne i ideoloke transformacije; pojavljivao se i u akademskim i u politikim
izvorima ciljajui na teritorije Kosova, Bosne, Hrvatske. Meutim, njegova
frekvencija i uticaj u dva analizirana tipa izvora minimalne su u poreenju sa
ostalim grupama modela istorijskih mitova, i ova tendencija mogla bi nametnuti zakljuak da je mit drevnosti najveim delom zamenjen konceptima tipa
ante murale kao najmonijom i najefektnijom strategijom za stvaranje mitova
u srpskoj istoriji.
290
Ulf Brunnbauer
DREVNA NACIONALNOST I VJEKOVNA BORBA

ZA DRAVNOST: HISTORIOGRAFSKI MITOVI
U REPUBLICI MAKEDONIJI (BJRM)
Uvod
U Republici Makedoniji se i danas o sadanjosti esto sudi koristei historijske kategorije, kao to se i rjeenja za budunost trae u prolosti prikazanoj
na veoma mitologiziran nain. Zebnja koju iskazuje Lucian Boia u svojoj
analizi rumunskih historijskih mitova, mi se previe osvremo na prolost
(i to prolost olako mitologiziranu), a premalo na sadanjost i budunost.
Nita mi nemamo nauiti od Stevana Velikog i Mihaila Hrabrog, ak ni od
politiara meuratnog perioda. injenica da se problemi dananjice moraju
rjeavati sredstvima dananjice i iz perspektive sadanjice1, ini se da ne utie
na intelektualce u Makedoniji, gdje ih opsjednutost prolou sprjeava da
nau odgovarajue odgovore za dananje probleme. Problemi u razrjeavanju
sukoba sa albanskom manjinom su, naprimjer, oni u kojima mitoloka gledita
onemoguavaju jasnu procjenu sadanje situacije.2 Zato je pravo otkrovenje
1
2
Lucian Boia, History and Myth in Romanian Consciousness. Budapest: Central European
University Press, 2001, str. 26. Originalno rumunsko izdanje objavljeno je 1997.
Albanci ine izmeu 25 % i 30 % stanovnitva Makedonije. Do 2001. godine uivali su
slubeni status manjine sa velikim manjinskim pravima, naprimjer u kolstvu. Albanci
su, meutim, tvrdili da su diskriminirani, pozivajujui se na to da su kao manjina brojni i
traei da postanu drugi konstitutivni narod u zemlji. Tokom 2001., sukob se razbuktao
a borbe izmeu Albanske oslobodilake armije (UK) i makedonskih sigurnosnih snaga
291
Ulf Brunnbauer
pokuaj analize makedonskog razumijevanja tereta prolosti, jer njihovi mitovi doista mnogo kazuju i o njihovoj sadanjosti i o odabranim stazama u
budunost.3
Historiari su meu najznaajnijim mitotvorcima. Ja u ovom radu raspravljam o historiografskim mitovima od uspostave akademske historiografije u
Makedoniji, krajem 1940-tih godina; rad je usredsreen na period od 1991.
godine, jer je sticanje nezavisnosti nalagalo stanovitu reviziju mitologije. Keith
Brown, u svojoj raspravi o makedonskoj historiografiji, a nedavno i Christian Voss, skreu panju na neslaganja meu makedonskim historiarima oko
tumaenja prolosti.4 Ta suprotstavljena tumaenja, koja ukljuuju stvaranje
novog mita, rezultat su promijenjenih politikih okolnosti tokom 1990-tih te
pokazuju relativni i na kontekst osjetljivi karakter mita. U skladu sa Brownovom i Vossovom ocjenom, nalazim da prividna homogenost historijske misli u
Makedoniji pokazuje znakove pucanja.
Moj rad se prvenstveno zasniva na onom to su objavili makedonski
historiari. Intervjui sa historiarima pruaju dodatne informacije i uvid u
njihovu motivaciju u tretmanu prolosti svoje i nacije.
Historiografija i nacionalizam
Znaaj mita za kolektivno bie nacije je svakako specifian za Makedoniju. Kako Anthony D. Smith naglaava, mit obavlja cijeli niz funkcija u
stvaranju, definiranju i politikom mobiliziranju nacija.5 Mit prua prikla-
3
4
ostavile su za sobom preko 200 poginulih i na desetine hiljada raseljenih. Potom je Ustav
promijenjen u korist manjina, posebno Albanaca te je tako sprijeen graanski rat.
Vidjeti Boia, History and Myth, str. 30.
Keith Brown, A Rising to Count On: Ilinden Between Politics and History in PostYugoslav Makedonija, u Victor Roudomentof, ured., e Makedonski Question: Culture,
Historiografi ja, Politics. Boulder: East European Monographs; New York: Columbia
University Press, 2000, str. 143-172; Christian Voss, Sprach- und Geschichtsrevision in
Makedonien, Osteuropa 51, 8, 2001, str. 953-967.
Anthony D. Smith, Myths and Memories of the Nation. Oxford: Oxford University Press,
1999.
292
Drevna nacionalnost i vjekovna borba za dravnost: Historiografski mitovi u Republici Makedoniji ...
dne odgovore na pitanja kao to su otkuda nacija, ko joj pripada, ko su joj
neprijatelji, i gdje joj lei budunost. George Schpflin naglaava i da je mit
kljuni instrument kulturne reprodukcije nacija i etnikih grupa, i utvrivanja
granica prema drugim zajednicama.6 Mitovi pripovjedaju prie o herojskom
ili zlatnom dobu nacije, o propadanju, neuspjehu, oporavku.7 Mit djeluje i
na kognitivnom i na emocionalnom nivou ljudske percepcije, to ga ini suptilnim, ali i monim. Zasnivanje grupnog identiteta na mitu nije, naravno,
ogranieno samo na nacije, ali su mitovi o naciji sveobuhvatni, jer objedinjuju
razliite domene drutvenog ivota: kulturu, teritoriju i politiku.
Unato pozivanju na tradiciju, nacionalni mitovi su u sutini moderni po
svom karakteru. Jeziki identiteti se narodnim pjesmama i usmenom tradicijom prenose sa generacije na generaciju, dok kolektivno pamenje i identitet
nacije prenosi profesionalna klasa graditelja identiteta i institucije (kole,
civilne birokratije), koje su razvijene u modernom periodu. Historiari, koji
tumae porijeklo i korijene nacije to onda legitimizira polaganje prava nacije na odreenu teritoriju i zasebno zajednicu - jedna su od najbitnijih grupa
intelektualaca za graenje nacionalnog identiteta. Posebno u ranim fazama
izgradnje nacije i drave, historiju historiari i njihova publika doivljavaju
kao neto to je nacionalni i dravni zadatak. Historiari smatraju da im je
zadatak da potaknu podrku za nacionalnu ideju i stanovnitvo nadahnu nacionalnim identitetom, putem pozivanja na slavnu prolost nacije. Nacionalistika motivacija je vaan stimulus za razvoj akademske historije, ali ona nosi
i sklonost ka stvaranju mita i historiju ini jednom od najvie ispolitiziranih
akademskih disciplina.
Akademska historiografija na jugoistoku Evrope imala je od samog nastanka tu nacionalistiku crtu. Razvila se u tijesnoj vezi sa dravotvornim
nastojanjima nacionalnih drava koje su na Balkanu osnovane u XIX i XX
stoljeu. Stvaranje nacionalnih drava na Balkanu poelo je kasnije nego u
Zapadnoj Evropi, a zapravo nije jo dovreno, tako da je samo u manjem
stepenu nego to je to sluaj sa Zapadom, balkanska historiografija osloboena manipulacije nacionalista. Diljem jugoistoka Evrope, historija se i sad
6
7
George Schpflin, Nations, Identitet, Power. New York: New York University Press, 2000,
str. 81.
Smith, Myths and Memories of the Nation, str. 63-67; Schpflin, Nations, Identitet, Power
Power, 86.
293
Ulf Brunnbauer
bavi uglavnom prolou odreene nacije. Mnogi historiografski prikazi ili
ne odgovaraju injenicama ili primjenjuju anahrone koncepte na tumaenje
prolosti. Osnovna ema je uspostava kontinuiteta izmeu dananjice i Srednjeg vijeka, ak i prije. Ta opsjednutost mitovima o porijeklu i kontinuitetu
izazvana je potrebom ne samo da se legitimiziraju savremena dravotvorna
nastojanja, ve i da se odupre tenjama drugih nacija koje polau pravo na iste
te epizode iz prolosti, iz potrebe da ih ukljue u vlastitu nacionalnu tradiciju.
Sa druge strane, historijski mitovi nacionalnih ideologija jugoistoka Evrope
jesu krhki, jer iskljuuju vane elemente prolosti. Javnost oekuje bezuslovnu
podrku historiara nacionalnim mitovima, a odbacuju se pokuaji dekonstrukcije mitova.8 Tako vidimo da mit moe biti antagonizirajua snaga u
drutvima koja su podijeljena u grupe razliitih identiteta, to je sluaj sa multietnikim dravama jugoistoka Evrope.9
Makedonska historiografija moe ilustrirati tu matricu posebno jasno,
jer je ona dio najskorijih i najosporavanijih dravotvornih nastojanja na Balkanu, a njena se situacija dodatno komplicira nezavisnou, steenom 1991.
godine. Makedonski historiari su suoeni sa zadatkom davanja historijskog
legitimiteta nezavisnoj dravi, nakon to je pedesetak godina proizvodila historijski legitimitet saveznom jugoslavenskom poretku kao prirodnom kraju
makedonske historije. Takav pomak ne moe se postii bez izmiljanja novih
mitova i preformuliranja starih. Ali vie nego i u jednoj drugoj balkanskoj naciji, makedonski historiari u svom stvaranju mitova nailaze na otpor stranih
historiara. Vie no u drugim balkanskim zemljama, historiografija je u Makedoniji i dalje ispolitizirana - mada ne na nivou neposrednog mijeanja ve
prije kroz paradigmatske postavke.10 I ne samo da je historija ispolitizirana,
ve je i politika historicizirana.
Drago Roksandi, Shifting Boundaries, Clientelism and Balkan Identities, u Jacques

Revel and Giovanni Levi, eds., Political Uses of the Past
Past. London, Portland OR: Frank
Cass, 2002, str. 48.
Vidjeti Schpfl in, Nations, Identitet, Power
Power, 85.
10
Takvu procjenu je prije 20 godina dao Stefan Troebst u svojoj raspravi o makedonskoj
historiografiji (Stefan Troebst, Die bulgarisch-jugoslawische Kontroverse um Makedonien.
Mnchen: Oldenbourg-Verlag, 1983, str. 15).
294
Politiki i institucionalni kontekst
Mitotvoraka funkcija makedonske historiografije vezana je za njen institucionalni razvoj i politiki kontekst. Do 1944. godine nije bilo politikog subjekta po imenu Makedonija. Te je godine uspostavljena Narodna Republika
Makedonija, kao jedna od est republika socijalistike Jugoslavije i neposredni
rezultat uspjene borbe Titovih partizana za osloboenje Jugoslavije. Odmah
po uspostavi, nova republika je zapoela proces izgradnje nacije kojim je veina slavenskog pravoslavnog ivlja pretvorena u Makedonce. Prije toga, njihov
etniki identitet bio je dvosmislen i osporavan, a makedonska nacionalna svijest ograniena na male intelektualne krugove. Tek tokom Drugog svjetskog
rata, kad je najvei dio regiona koji e postati Republika Makedonija bio pod
bugarskom okupacijom, pojavio se znaajan makedonski nacionalistiki pokret - dijelom komunistiki, a dijelom nekomunistiki. To je uglavnom bio
odgovor na vrstu bugarsku asimilacionu politiku, ali i rezultat Titove uspjene integracije partizana koji su se borili protiv Sila osovine u njegov tabor.
Nakon uspostave Republike Makedonije, makedonski jezik je kodificiran, utemeljene su makedonske nacionalne institucije, i stvorena nezavisna
Makedonska pravoslavna crkva - Makedonci su stekli sve osobine samouvjerene nacije (jezik, historiju, religiju, politiki suverenitet nad odreenom
teritorijom), a javna kultura je temeljena na ideji makedonskog nacionalnog
identiteta.11 Makedonci su kulturno bili najblii Bugarima, te je izgradnja
makedonske nacije imala antibugarsku crtu; potreba za diferencijacijom Makedonaca od Bugara osjeala se ee nakon 1948. godine, kad je Tito raskinuo sa Staljinom a Bugarska ostala vrsto u sovjetskom taboru. U operaciji
koja podsjea na Frojdov koncept narcizma malih razlika sve je preduzeto
da se Makedonci razlikuju od Bugara (mada su im jezik i obiaji bili slini),
dok je Bugarska nastavila poricati postojanje makedonske nacije, tvrdei da je
makedonski jezik tek bugarski dijalekt.
Bugarska nije jedina osporavala makedonsku nacionalnu afirmaciju; Srbija
i Grka su takoer bile sumnjiave prema makedonskoj naciji. I Grka je bila
11
Za razvoj Makedonije pod jugoslavenskim komunizmom, vidjeti Robert E. Palmer and

Stephen R. King, Yugoslav Communism and the Macedonian Question. Hamden: Archon
Books, 1971.
295
Ulf Brunnbauer
sumnjiava oko makedonske nacije. Mnogi Srbi nikad nisu promijenili stav
da su Makedonci juni Srbi, za to su smatrani i u meuratnom periodu, kad
je teritorija dananje Makedonije bila dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Za Grku, Makedonija je bila jugoslavenska komunistika tvorevina. Ali
zajedniki razlog odbacivanja makedonske nacije od strane Bugarske, Srbije i
Grke bio je njihova vlastita aspiracija na tu teritoriju. Od kraja XIX stoljea,
bugarska, srpska i grka nacionalna drava bore se za kontrolu nad Makedonijom, koja je tad jo uvijek dio Osmanske teritorije.12 U Prvom Balkanskom
ratu, 1912.-1913., te tri zemlje su uspjele zbaciti Osmanlije i podijeliti meusobno teritoriju: Vardarska Makedonija je pripala Srbiji, Pirinska Bugarskoj,
a Egejska Grkoj. Nezadovoljna tom podjelom, Bugarska je isprovocirala, ali
izgubila Drugi Balkanski rat, 1913. godine; takmaci su decenijama nastavili
polagati pravo na druge dijelove Makedonije, tvrdei da upravo njima pripadaju. Ti argumenti su se temeljili na specifinim pretpostavkama o prolosti
i etnikom sastavu Makedonije: sve su tri drave smatrale pravoslavno stanovnitvo Makedonije dijelom svoje nacije, a povijest Makedonije dijelom
vlastite nacionalne tradicije.
Historija je bila znaajan izvor tih sukoba, a i sad se koristi za legitimiziranje politikih projekata. Akademske institucije, poput Makedonskog naunog instituta u Sofiji (osnovanog 1923., zatvorenog 1947. godine, te ponovno
otvorenog 1990.) i Institut za balkanske studije u Solunu (osnovan 1953.) promovirali su gledita Bugarske, odnosno Grke o povijesti i etnikom sastavu
Makedonije. Nepriznavanje makedonske nacionalnosti, koje su pothranjivale
Grka, Srbija, i Bugarska, posebno je izraeno ponovno 1991. godine, kada
je Republika Makedonija proglasila nezavisnost. Bugarska je priznala novu
dravu, ali Bugari i dan-danas postavljaju pitanje autentinosti zasebne makedonske nacije i jezika. U Srbiji, Slobodan Miloevi navodno pravi planove
podjele Makedonije izmeu Srbije i Grke. Grka osporava naziv nove drave
(Republika Makedonija), njene dravne simbole (drevno sunce Vergine) i
njeno ustavno opredjeljenje da titi makedonsku manjinu u inostranstvu. Grka se opirala meunarodnom priznanju Makedonije i uspjela odloiti ulazak
te drave u UN i njeno priznanje od strane drava lanica Evropske Zajednice
12
O nastanku Makedonskog pitanja, vidjeti Fikret Adanr, Die makedonische Frage. Ihre
Entstehung und Entwicklung bis 1908. Wiesbaden: Franz Steiner Verlag, 1979.
296
sve do 1993. godine, kada Makedonija u meunarodnim odnosima biva priznata kao Biva Jugoslavenska Republika Makedonija (BJRM), jer Grka
polae pravo na iskljuivu upotrebu termina Makedonija.
Oito je da se svaki pokuaj stvaranja makedonske nacionalne svijesti
mora suoavati sa zahtjevima drugih, monijih nacija. Poto se nacionalni
identiteti neizbjeno vezuju za historiju, stvaranje makedonske nacionalne
historije bio je nuan i hitan zadatak pred kojim se nalo makedonsko vostvo
nakon 1944. U tu svrhu je 20. jula 1948. godine u Skopju vladinim ukazom
osnovan Institut za nacionalnu historiju ((Institut
Institut za natsionalna istorija
istorija).
).
Zadatak mu je bio prouavanje historije makedonske drave i naroda, kao
i drugih nacionalnosti koje ive u Makedoniji.13 Historijska istraivanja u
Makedoniji koncentrirana su u tom institutu. On izdaje najvaniji historijski
asopis - Glasnik - te upoljava veinu aktivnih historiara te zemlje, koji - da
parafraziram Anthony Smitha - moraju datirati porijeklo zajednice, i locirati
ga u vremenu i u odnosu prema drugim relevantnim zajednicama.14 Nasuprot
historiografijama drugih socijalistikih zemalja Balkana, gdje je nakon uspostave komunistike vlasti u prvih deset ili dvadeset godina klasna paradigma
zamijenila nacionalnu, nacija je uvijek ostala centralna tema makedonskih
historiara.15 Vie nego u ijednoj drugoj jugoslavenskoj republici, makedonski
historiari su mogli iskazivati nacionalistike stavove - ako su se drali unutar
stanovitih granica, kao to je slubeni slogan o bratstvu i jedinstvu, tj. solidarnosti i jedinstvu nacija i nacionalnosti Jugoslavije, te naglaavanje uloge
Tita i komunista. Jugoslavenska i makedonska rukovodstva su bila svjesna
da je nacionalistiki fokus neophodan za svaranje makedonske nacionalne
svijesti i svladavanje probugarskih osjeanja u narodu. Pitanja nacionalnog
identiteta i sad zaokupljaju javni diskurs u Makedoniji, vjerovatno vie nego i
13
14
15
Vidjeti Rudolf Preinerstorfer, Das Institut fr Nacionalnageschichte in Skopje, SdostForschungen 23, 1964, str. 342-344. Analogno Zavodu za nacionalnu historiju, institucije
sa slinim nacionalnim programom ustanovljene su u domenima etnografije i jezika: Institut za folklor Marko Tsepenkov (osnovan 1950) i Institut za makedonski jezik Krste
Misirkov (osn. 1953).
Smith, Myths and Memories, str. 63.
Wolfgang Hpken, Zwischen Klasse und Nation: Historiographie und ihre Meistererzhlungen u Sdosteuropa in der Zeit des Sozialismus (1944-1990), Jahrbcher fr
Geschichte und Kultur Sdosteuropas 2, 2000, str. 55.
297
Ulf Brunnbauer
u jednoj drugoj bivoj socijalistikoj zemlji, zbog nezavisnosti iz 1991., sukoba
sa Grkom, eskalirajueg sukoba sa albanskom manjinom u samoj zemlji, te
vjeite brige za nacionalni identitet. Defanzivni i veoma samodovoljni nacionalizam se razvio uz aktivno pothranjivanje od strane istih takvih i intelektualaca i historiara. U oima makedonske javnosti i historiara, historija treba
da doprinosi snazi nacionalnog identiteta opisivanjem duge i slavne prolosti
makedonskog naroda. U intervjuima, makedonski historiari opisuju svoju
motiviranost da slue makedonskoj naciji i istini. Kako bi otkrila istinu,
makedonska historija mora, pretpostavlja se, biti osloboena stranih utjecaja,
jer su je strane sile okupirale nameui svoja gledita o historiji Makedonije.
Kako bi se odbranili od ponovnog otimanja makedonske historije, uveden
je Zakon o naunom istraivanju (1996. godine) koji eksplicitno zabranjuje
privatno finansiranje istraivakih ustanova na polju historije, to je iskljuivi
prerogativ drave.16 Istraivanje makedonskih historiara je gotovo iskljuivo
posveeno historiji vlastite nacije, to ostaje i eksplicitni zadatak Instituta za
nacionalnu historiju. Zakljuna reenica predgovora etvrtom tomu Historije
makedonskog naroda ta sedmotomna serija je najprestiniji aktuelni projekat
ovog instituta veoma je indikativna za prevlaujue stanovite da e jedino
historija nacije otkriti istinu: Taj iskljuivi kriterij, primijenjen u sistematizaciji i analizi historijskih dogaaja, bio je da se oni prosuuju iz gledita
makedonskog naroda i njegove tenje za jednom osloboenom i nezavisnom
makedonskom nacionalnom dravom.17
Stvaranje nacionalnog mita
Nacije, nespremne svoje postojanje posmatrati kao rezultat spornih i
dvosmislenih historijskih procesa, predstavljaju sebe kao drevne, trajne i
autohtone. Nacionalne historiografije moraju stvoriti veze meu lanovima
nacije, dati znaenje stradanjima nacije, potkrijepiti polaganje prava nacije
na domovinu, te ubijediti druge u autentinost drevnosti nacije. Makedonska historiografija, stoga to je bila zakanjela pridolica meu nacionalnim
16
17
Slueben vesnik na Republika Makedonija 52, 13, 15. mart 1996.

Ivan Katardiev, Istorija na makedonskiot narod
narod, tom 4: Makedonija megju Balkanskite i
Vtorata svetska vojna 1912-1941. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 2000, str. 6.
298
historiografijama Balkana, imala se suoiti sa posebnim tekoama u tome
nastojanju. Svi znaajni dogaaji i linosti onog to bi se moglo tvrditi da je
makedonska historija ve su bili ukljueni u nacionalne iskaze susjednih zemalja; svaka makedonska nacionalna historija bila je u sukobu sa tim starijim
historiografijama.
Sukob za bugarskom historiografijom bio je najvei. Bugarska je Makedoniju i njeno slavensko pravoslavno stanovnitvo smatrala konstitutivnim
elementima svoje nacionalne prolosti, a bugarski historiari su to potkrepljivali pozivanjem na srednjovjekovno Bugarsko kraljevstvo kao i na bugarsku
patrijariju sa kraja XIX i poetka XX stoljea, od kojih su oba ukljuivala
i dijelove Makedonije. Probugarska gledita mnogih makedonskih revolucionara sa kraja XIX i poetka XX stoljea smatrana su daljnim dokazom
bugarskog karaktera tog regiona. Mnoga mjesta u Makedoniji, kao to je grad
Ohrid ili manastir Sveti Naum, vana su lieux de mmoire bugarskog kolektivnog pamenja.
Makedonski Institut za nacionalnu historiju je dobio zadatak da prezentira jednu asnu i dugu historiju nacije. Prema partijskim direktivama, institut
je dobio uputu da odbaci bugarske historiografske tvrdnje i dokine utjecaj
nekad plodnog Makedonskog naunog instituta u Sofiji, koji je do zatvaranja,
1947. godine, propagirao bugarsko stanovite.18 Nacije su moderni fenomen, a
Makedonija je posebno skoranja berba. Pokuaji da se nacionalno porijeklo
locira u davnu prolost stvara u historiografiji tendenciju stvaranja mitova,
a ta je tendencija pojaana pritiscima rivalskih historiografija. Makedonski
historiari su morali da odbace te rivalske historiografije, ije su poglede na
historiju Makedonije esto dijelili i naunici koji nisu bili partijci, pa su mitoloke pretpostavke lako mogle ui u makedonsku historiju. Mitovi koje su
stvorili makedonski historiari sluili su dvije temeljne i meusobno povezane
funkcije: prvo, da osmisle historiju makedonske nacije, a drugo da potkrijepe pravo na domovinu. U oba sluaja, historijska tumaenja su u manjoj
ili veoj mjeri odstupala od injenica. Prema mom miljenju, meutim, za
njihovo klasificiranje kao mitova vanija je specifina retorika struktura tih
pria o prolosti nego to je to omjer neistine. One otkrivaju transcendentalno znaenje historije i imaju smisla samo ako se doivljavaju kao objaenjenje
18
Palmer and King, Yugoslav Communism and the Macedonian Question, str. 160-161.
299
Ulf Brunnbauer
sadanjosti i potvrda stanovitih puteva u budunost. One moraju, stoga, biti
smjetene u politiki kontekst. Mit daje identitet lanovima jedne nacije i
zadovoljava njihovu emocionalnu potrebu da budu ne samo dio te nacije, ve
i sjajne tradicije. Makedonska historiografija obavlja te funkcije po tri mitoloke ose: porijekla, kontinuiteta i viktimizacije.
1. Mitovi o porijeklu
Prva generacija makedonskih historiara datira proces makedonskog
preporoda, tj. pojave makedonske nacije, u XIX stoljee, kada su navodno
intelektualci poeli tvrditi da su makedonski jezik i narod zasebni od drugih
junoslavenskih jezika i naroda. Vnutranja makedonska revolucionarna organizacija (VMRO)19, osnovana 1893., i Ilindenski ustanak protiv osmanske
vlasti 2. avgusta 1903. (dan proroka Ilije) smatraju se najznaajnijim politikim manifestacijama makedonske nacionalne svijesti u tom periodu. Makedonska drava u obliku Socijalistike Republike Makedonije stvorena je
tokom Drugog svjetskog rata kao izraz nacionalnih aspiracija makedonskog
naroda, i prije svega zahvaljujui nastojanjima komunista, makedonskih partizana i Komunistike partije Jugoslavije (ija je uloga izmeu 1944. i 1991.
bila posebno naglaavana u makedonskoj historiografiji).
Sa sve veom institucionalizacijom makedonske historiografije, porijeklo
makedonske nacije se gura dublje u prolost. estoka bugarska kampanja
poricanja postojanja zasebnog makedonskog jezika i nacije, koja je zapoela
1958. godine20, intenzivirala je pokuaje makedonskih historiara da odvoje
makedonsku od bugarske historije.21 Poevi krajem 1950-tih, makedonska
nacionalna historija poinje da se datira od VII stoljea, kad su se Slaveni
naselili u region Makedonije. Autoritativna Historija makedonskog naroda
(1969.) saima savremeno makedonsko nauno vienje i govori o nezavisnim
makedonskim Slavenima, koji su doli na Balkan sa Dunava - ne sa Volge,
19
20
21
O VMRO-u vidjeti Duncan Perry, e Politics of Terror: e Makedonski Liberation Movements 1893-1903. Durham, NC: Duke University Press, 1988.
O sporu izmeu makedonskih i bugarskih historiara, vidjeti Troebst, Die bulgarisch-jugoslawische Kontroverse um Makedonien.
Stefan Troebst, IMRO + 100 = FYROM? Politics of Makedonski historiografija, u James
Pettifer, ured., e New Makedonski Question. Basingstoke: Macmillan, 1999, str. 63.
300
kako su tvrdili Bugari.22 Gledite da Makedonci i Bugari potjeu od razliitog
slavenskog ivlja postaje popularno. Blae Ristovski, jedan od najplodnijih
makedonskih intelektualaca dananjice, tvrdi u svojoj Historiji makedonske
nacije, objavljenoj 1999., da su razliite etnike grupe i slavenska plemena
doprinijela etnogenezi Makedonaca i Bugara te da ve u IX stoljeu nema
etnogenetskog, kulturnog, lingvistikog ni civilizacijskog jedinstva izmeu
Makedonaca i Bugara.23 Meutim, takve teorije o etnogenezi ne mogu se
potkrijepiti injenicama; potreban je bio bolji dokaz za postojanje makedonske nacije u Srednjem vijeku.On je naen u carstvu Cara Samuila i njegovih
nasljednika, koje je postojalo u Makedoniji izmeu 969. i 1018. godine, sa
prijestolnicama u Prespi i Ohridu.24 Hrvatski historiar Stjepan Antoljak,
koji je u Skopje doao 1956. za rukovodioca odjela antike i srednjovjekovne
historije Instituta za nacionalnu historiju, odigrao je kljunu ulogu u proglaavanju Samuila makedonskim vladarom.25 Postojea nauka smatra Samuilovu
dravu bugarskom, to je pretpostavka koja ima oslonca u primarnih izvorima: bizantijski autori zovu je Bugarska a njen ivalj Bugari. Samuil je sebe
smatrao vladarom Bugara, a ne Makedonaca. Bizantijski car Vasilije II, koji
je zadao straan poraz Samuilovim snagama 1014. godine, zasluio je epitaf
bugarski kolja. Izdanje iz 1969. Historije makedonskog naroda priznaje da su
savremenici Samuilovu dravu zvali bugarskom. Ta oita kontradikcija je
uklonjena tvrdnjom da je ta drava ipak bila sasvim drugaija (od Bugarske)
zajednica.26 Autori tvrde da su makedonski Slaveni bili daleko prevlaujui
ivalj te drave. Mada autori ne nazivaju Samuilovu dravu makedonskom,
22
23
24
25
26
Mihailo Apostolski et al., eds., Istorija na makedonskiot narod

narod, tom 1: Od predistoriskoto
vreme do krajot na XVIII vek. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1969, str. 130.
Blae Ristovski, Istorija na makedonskata natsija. Skopje: MANU, 1999, str. 13-14.
Vidjeti Palmer, King, Yugoslav Communism and the Makedonski Question, str. 162; Troebst,
IMRO + 100, str. 63.
O Stjepanu Antoljaku, vidjeti jedinicu u izdanju: Stojan Kiselinovski, ured., Makedonski
istoriski renik. Skopje: INI, 2000, str. 40-41. Njegov kljuni doprinos ovoj temi je monografija Samuilovata drava. Skopje: INI, 1969. Antoljak je morao napustiti Hrvatsku
zbog svojih ratnih aktivnosti u Zagrebu, gdje je bio docent na Filozofskom fakultetu
(zahvalan sam Ivi Goldsteinu to me je upoznao sa Antoljakovim doprinosom).
Apostolski et al., Istorija na makedonskiot narod
narod, tom 1, str. 130.
301
Ulf Brunnbauer
oni ne ostavljaju nikakve sumnje da ona nije bila bugarska, i smjetaju je u
makedonsku tradiciju.
U novom izdanju Historije makedonskog naroda, iji se prvi tom pojavio
2000., Samuilova drava se definitivno naziva Makedonskom dravom,
onom u kojoj su Makedonci bili vladajui narod. 27 injenica da su je bizantijski autori, od kojih imamo najvie informacija o Samuilovoj dravi, zvali
Bugarskom, a njene stanovnike Bugarima spominje se tek usput i ne uzima
se ozbiljno.28 Branko Panov, urednik tog toma, na jednom je drugom mjestu
napisao da je, pod Samuilom, etnogeneza makedonskog naroda okonana te
da je Samuilo osnovao makedonsku dinastiju careva.29 Sa Samuilom, u makedonsku su nacionalnu tradiciju ukljuene i druge srednjovjekovne epizode:
Konstantin (irilo) i Metodije opisani su kao isti makedonski Slaveni30, a
njihova kodifikacija staroslavenskog jezika, po ovom autoru, ima temelje u
makedonskom slavenskom jeziku.31 Heretiki bogumilski pokret ranog X
stoljea, veli Panov, pojavio se na makedonskom tlu. Navodno je imao karakter openarodnog oslobodilakog pokreta protiv bugarske vlasti i doveo
do Samuilovog uspjenog nastojanja da uspostavi makedonsku dravu.32 Ako
neki izvori u vezi sa bogumilima spominju bugarsku zemlju, oni zapravo
misle ubjeuje nas autor na one dijelove Makedonije koji su bili pod bugarskom vlau.33 (Vidjet emo tu operaciju, popularnu meu makedonskim
historiarima, zamjene Bugarske sa Makedonijom i na drugim mjestima).
Bitno je to Historija makedonskog naroda sa kraja 1960-tih opisuje bogumilski
pokret vie kao antifeudalnu reakciju, nego kao nacionalni pokret. 34 Vidimo
27
28
29
30
31
32
33
34
Branko Panov, ured., Istorija na makedonskiot narod

narod, tom 1: Makedonija od praistoriskoto
vreme do potpagjaneto pod turska vlast (1371 godina). Skopje: Institut za natsionalna istorija, 2000, str. 357 passim.
Ibid., str. 384-385.
Branko Panov, Makedonija niz istorijata. Skopje: Menora, 1999, str. 15.
Ibid., str. 50.
Panov, Istorija na makedonskiot narod
Ibid., str. 355.
Ibid., str. 339.
narod, tom 1, str. 112-115.
302
da je makedonska historiografija i u socijalistiko vrijeme bila fokusirana na
naciju ali je bar pokuavala voditi rauna i o klasnoj perspektivi. Nakon pada
socijalizma, historija postaje mnogo etnocentrinija.
Najznaajnija promjena u mitu o porijeklu desila se sa nezavisnou i dovela do toga da i antiki Makedonci postanu predmet nacionalnog diskursa.
Ta promjena je oita reakcija na grko protivljenje koritenju imena Makedonija i simbola sunca Vergine, esnaestokrakog sunca Filipa II Makedonskog,
kao dravnoga simbola.35 Makedonski historiari osporavaju polaganje prava
Grke na ekskluzivno vlasnitvo nad teritorijom antike Makedonije i njenim
simbolima. Tokom 1993. godine, Makedonska akademija nauka i umjetnosti
objavila je knjigu Makedonija i njeni odnosi sa Grkom na engleskom jeziku,
u kojoj se odbacuju grke tvrdnje. Univerzalno je poznato da klasini grki
autori nisu priznavali Makedonce kao svoje sunarodnike, da su ih zvali barbarima, te da su makedonsku dominaciju nad Grkom smatrali tuinskom
vlau, koju su izvana donijela druga plemena () Aleksandar je irio helenizam na grkom jeziku, kojeg je smatrao jezikom kulture, ali njegov maternji
jezik Grci nisu razumjeli: to je injenica za koju postoje eksplicitni dokazi.36
Politiar i autor Vasil Tupurkovski je 1993. objavio odbranu Aleksandra, dio
popularne dvotomne historije o antikim Makedoncima. Prema njemu, Aleksandar je vjerovao u mogunost univerzalnog mira i vodio politiku nacionalne, rasne i religijske tolerancije.37 Taj portret Aleksandra oslanja se na sve iza
ega autor stoji i na to kako sebe vidi Republika Makedonija: mir, toleranciju,
meuetniki suivot. Tupurkovski navodi i da je Makedonija bila jedan geografski zaseban entitet sa vlastitim geografskim duhom.38 Ukljuivanje antikih Makedonaca u nacionalnu makedonsku naraciju je bio i odmak od mita
o iskljuivo slavenskim temeljima, koji je izgubio svoju potrebu za dravom
35
36
37
38
Vidjeti Keith Brown, In the Realm of the Double-Headed Eagle: Parapolitics in Makedonija, 1994-1999, u Jane K. Cowan, ured., Makedonija. e Politics of Identitet and
Difference. London: Pluto Press, 2000, str. 123-124; Troebst, IMRO + 100, str. 63.
Savjet MANU za istraivanje Jugoistone Evrope, ured., Makedonija and its Relations
with Grka. Skopje: MANU, 1993, str. 11-14.
Vasil Tupurkovski, Istorija na Makedonija. Od drevnina do smrtta na Aleksandar Makedonski. Skopje: Titan, 1993, str. 436-437.
Ibid., str. 11.
303
Ulf Brunnbauer
sad kad ona vie nije bila dio junoslavenske federacije. Ta tenja za autohtonom genealogijom nalagala je da se korijeni nacije gurnu dublje u prolost, u
vrijeme prije dolaska Slavena koji su odnekud tu doli - i to definitivno poslije
Grka. To je mogla biti i reakcija na trendove u Bugarskoj koji potiskuju naglasak na slavensku tradiciju a fokusiraju se na stare Traane kao pretke. 39
Akademske publikacije podravale su tvrdnje da su antiki Makedonci
bili preci savremenih Makedonaca, argumentirajui to time da su oni bili narod drugaiji od Grka. U svome uvodu knjizi Nade Proeve Studije o antikim
Makedoncima, Pasko Kuzman je napisao da je oita la bila da su antiki
Makedonci bili Grci. Helenski period treba prije zvati Makedonskim.40
Nade Proeva odbacuje sa prezirom to to historija makedonskog naroda nije
oduvijek tretirana zasebno ve u okviru grke historije.41 Po njoj, antiki Makedonci su imali vlastiti jezik, razliit od grkog, i vlastite nonje, obiaje, religiju, politiki poredak i umjetnost.42 Znakovito je da prvi tom nove sedmotomne Historije makedonskog naroda preko dvije stotine strana posveuje antikoj
Makedoniji i rimskoj okupaciji,43 dok je prvo izdanje, objavljeno 1969., samo
dvadesetak strana posvetio tome periodu.44 Glavna teza novog izdanja je da
antiki Makedonci nisu bili Grci. Knjiga navodi razne dokaze za tu tezu,
npr., da je makednoski jezik bio slubeni jezik makedonske drave i da su
Makedoncima drugi jezici, poput grkog, bili nerazumljivi.45 Strana istraivanja, poput onog N. G. L. Hammonda i G. T. Griffitha, koji zakljuuju da
su makedonski vojnici govorili grki i da je makedonski bio samo dijalekat
grkog jezika,46 se ili ignoriraju ili odbacuju kao pristrasna. U oima ma39
40
41
42
43
44
45
46
Vidjeti Ilija Iliev, e Proper Use of Ancestors, Ethnologia Balkanica 2, 1998, str. 10-12.
Pasko Kuzman, Predgovor, in: Nade Proeva, Studii za antikite Makedontsi. Skopje,
Ohrid: Makedonija Prima, 1997, str. 5.
Proeva, Studii za antikite Makedonci, str. 12.
Ibid., str. 80-114.
Panev, Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 45-258.
narod, tom 1, str. 33-55.
Panev, ured., Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 40.
N. G. L. Hammond, G. T. Griffith, A History of Makedonija, tom 2: 550-336 B.C. Amsterdam: Adolf Hakkert, 1997, str. 46-47.
304
kedonskih naunika, kulturne crte takoer odvajaju antike Makedonce od
Grka: Od najstarijih vremena Makedonci su se razlikovali od Helena i po
svojim karakteristinim ratnim i drugim igrama.47 Antiki Makedonci su
opisani i kao kompaktan narod koji je svoju dominaciju nametnuo Balkanu i
golemim dijelovima Azije i Afrike.48 Suprotno etabliranoj nauci, autori Historije makedonskog naroda ne govore o helenizmu, to ga je proirio Aleksandar
Veliki (kojeg zovu Aleksandar Makedonski), ve o makedonskim tradicijama, koje su ostavile trajnog traga u Egiptu i na Bliskom Istoku.49 Makedonci
su navodno bili veinski ivalj makedonske drave i, zajedno sa makedonskim
carevima, bili su nositelji dravnosti.50 Ostali su veinska skupina u Makedoniji ak i nakon to taj region pada pod vlast Rimljana i Bizantije, tako da su
se oni mogli mijeati sa Slavenima, koji dolaze u taj region u VI i VII stoljeu,
doprinosei time etnogenezi makedonskog naroda.
Akademski historiari obino ne idu tako daleko u tvrdnjama o neposrednom etnikom kontinuitetu izmeu antikih i slavenskih Makedonaca, ali
naglaavaju tradiciju dravnosti, koju su antiki Makedonci u tom regionu
uspostavili i prenijeli srednjovjekovnim i savremenim Makedoncima. Umjesto etnikih (i time, podrazumijeva se, biolokih) veza izmeu ta dva naroda,
stvorena je ideja kulturne i institucionalne sklonosti, koja je izraza nala u
njihovoj dravotvornoj sposobnosti. To podsjea na ono to je Anthony Smith
zapazio o mitovima o porijeklu: Za porijeklom se traga, ne kroz porodine
pedigree, ve kroz opstanak odreenih vrsta vrline, ili druge izrazite kulturne kvalitete, bio to jezik, obiaji, religija, institucije ili neki opiji lini
atributi.51 Diskurs o antikim Makedoncima ima za namjeru da potkrijepi
makedonsko polaganje prava na domovinu, na teritoriju svojih predaka, i na
dugi nacionalni pedigre. Takvim tvrdnjama se naciji pridaju etnike vrline
koje seu duboko u prolost a mogu se izvui i koristiti u tekuim sporenjima
oko prava na teritoriju.52
47
48
49
50
51
52
Panov, Istorija na makedonskiot narod, tom 1, str. 44.

Ibid., str. 40.
Ibid., str. 142.
Ibid., str. 233.
Vidjeti Smith, Myths and Memories of the Nation, str. 58.
Za koncept etno-prostora, vidjeti ibid., str. 149-159.
305
Ulf Brunnbauer
2. Mitovi o kontinuitetu
Mit o porijeklu mora se udruiti sa mitom o kontinuitetu kako bi se
izgradila stabilna veza izmeu savremene nacije i njenih predaka. Makedonska historija se ne moe tretirati drugaije do kao historijski kontinuitet od
nastanka imena Makedonija do danas.53 Za Makedoniju, mit o kontinuitetu
ima tri komponente: naziv teritorije, etniki identitet, i vjekovnu borbu za
dravnost.
Zamiljeni kontinuitet naziva Makedonija posebno je zanimljiv jer historijski izvori sve do XIX stoljea rijetko, ako ikad, govore o Makedoniji
ili Makedoncima. Da bi se objasnio taj prekid izmeu antikih i modernih
Makedonaca, tvrdi se, naprimjer: Naziv te konkretne teritorije Makedonija nikad nije osporavan u toku brojnih administrativnih ili teritorijalnih
promjena koje su se zbile u doba osmanske vladavine. Jedan od jakih dokaza
i indikacija u prilog tome je Skica teritorije Makedonije objavljene u poznatom radu jedanko poznatog turskog historiara, geografa i putopisca iz
sredine XVII stoljea, Hadi Kalga Mustafe, ili Katib elebije.54 Meutim,
Makedonija nije nikad bila administrativna jedinica Osmanskog carstva,
koje je vladalo regionom od kraja XIV do poetka XX stoljea. Osmanski
upravljai izgleda i ne znaju za naziv Makedonija sve do kraja XIX stoljea,
a ak i tad se taj region slubeno ne zove tako.55 Drugi tom nove Historije
makedonskog naroda ipak govori o teritoriji Makedonije tokom Osmanskog
perioda kao da je postojao politiki entitet pod tim imenom (na to se eksplicitno i ne ukazuje).56
Ovakvo koritenje rijei Makedonija trebalo bi da implicira - ne teritoriju
Republike Makedonije, ve jednu geografsku Makedoniju - nejasni koncept
razvijen u XIX stoljeu, koji ukljuuje, pored dananje Republike Makedonije, i dijelove savremene Grke, jugoistonu Albaniju i jugozapadnu Bugarsku.
53
54
55
56
Kuzman, Predgovor, str. 5.

Savjet MANU za istraivanje Jugoistone Evrope, ured., Makedonija and its Relations with
Grka. Skopje: MANU, str. 21.
Adanr, Die makedonische Frage, str. 2-3.
Aleksandar Stojanovski, ured., Istorija na makedonskiot narod
narod, tom 2: Makedonija pod turska vlast (od XIV do krajot na XVIII vek). Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1998.
306
Taj region ini jednu fazu makedonske nacionalne historije, koju ilustrira,
recimo, Makedonski historijski rijenik (jo jedan kljuni noviji projekat
makedonske historiografije), koji sadri i takve jedinice kao to je Socijalistika Federacija Soluna - jer se taj grad smatra makedonskim.57 Makedonska
historija ima iredentistike prizvuke, ali i grandioznost - svojim tvrdnjama o
jednom dvosmislenom geografskom prostoru (koji uveliko prevazilazi dananje granice) i nadomjeta ono to se doivljava kao manjak jakih dokaza o
etnikom kontinuitetu. Sve to se dogaa u toj velikoj Makedoniji moe se
tvrditi da spada u vlastitu historiju; narod koji je sam sebe zvao Makedoncima, u smislu regionalne samoidentifikacije, moe se tako ukljuiti u makedonsku naciju. Meutim, primjenom te geografske definicije nacije umjesto
etnike, proputa se prilika za stvaranje jedne mnogo obuhvatnije historije.
Mnogi aspekti historije ovog regiona, poput tragine sudbine muslimana,
iskljueni su iz nacionalne historije. Stoga postoji tenzija izmeu geografskog
i etnikog tumaenja Makedonije, mada postoji tendencija da se ta dva koncepta pomijeaju, jer je tek nekolicina historiara osjetljiva za multikulturnu
prolost ovog regiona.
Gradnja etnikog kontinuiteta, druga komponenta mita o kontinuitetu,
zadatak je ak i delikatniji, jer se etniki Makedonci rijetko pojavljuju u
primarnim izvorima prije XX stoljea. Ipak, unato potpunom nedostatku
dokumentarnih dokaza za takvu odrednicu, makedonski historiari slavensko
stanovnitvo tog regiona zovu Makedoncima i u srednjovjekovno doba, kad je
teritorija Makedonije pripadala bizantijskoj, bugarskoj pa srpskoj dravi, ali i
tokom osmanskog perioda. Tvrdi se da kroz cijeli period bizantijske vladavine, Makedonci nastavljaju njegovati svoje etnike karakteristike svoj jezik,
kulturu i obiaje (). I u sljedeim stoljeima, kada Makedonci imaju cijeli niz
tuinskih gospodara, oni ostaju zaseban slavenski narod.58 Isto se tvrdi i za
osmanski period - unato surovoj represiji i asimilatorskim nastojanjima, makedonski narod je sauvao svoju etniku jedinstvenost. Makedonski historiari naglaavaju one intelektualce iz XIX stoljea koji su se izjanjavali kao Makedonci, tagod da su oni sami pod tim podrazumijevali. Naprimjer, u svom
57
58
Stojan Kiselinovski, Makedonski istoriski renik, str. 432.

with Grka. Skopje: MANU, str. 18-20.
307
Ulf Brunnbauer
znaajnom nedavnom radu Historija makedonske nacije,59 eminentni knjievni
historiar Blae Ristovski govori o makedonskom karakteru pisaca, pjesnika, i
drugih intelektualaca, za koje se onda moe kazati da su bili prvaci makedonskog nacionalnog buenja u XIX i ranom XX stoljeu. Ukoliko su se neke
od tih osoba u nekom trenutku izjanjavale kao Bugari, Ristovski se naveliko
trudi da naglasi kako oni to nisu tako mislili. Naprimjer, Ristovski navodi da
je podrka Krste Misirkova najeminentnijeg, najznaajnijeg i najaktivnijeg
makedonskog kulturnog i nacionalnog radnika prije osloboenja60 aneksiji
Makedonije od strane Bugarske nije odravala njegova iskrena ubjeenja i
osjeanja, ve je bila diktirana okolnostima toga vremena.61 Drugi historiar
smjelo objavljuje da braa Miladinov druga dvojica koji se smatraju prvacima
makedonstva naprosto nisu imali na umu nacionalnost kad su se izjanjavali
kao Bugari, jer su zapravo bili Makedonci.62 Slino, Vnutranja makedonska
revolucionarna organizacija (VMRO), osnovana 1893. godine da bi se borila
protiv osmanske vlasti, predstavljena je kao nacionalna makedonska organizacija koja se borila za nezavisnu makedonsku dravu. injenicu da je jedna
jaka struja u tom pokretu bila za to da se Makedonija ujedini sa Bugarskom,
i prema tome smatrala da su slavenski pravovoslavni stanovnici Makedonije
zapravo etniki Bugari, makedonski naunici prosto su prenebregli.63
59
60
61
62
63
Ristovski, Istorija na makedonskata natsija; Blae Ristovski: e Nacionalna ought of

Misirkov, Balkan Forum 4, 4, 1996, str. 129-170; ibid., ured., Makedonija: praanja od
istorijata i kulturata. Skopje: MANU, 1999; ibid., Makedonija and the Makedonski narod
narod.
Skopje: Simag Holding, 1999.
Ristovski, e Nacionalna ought of Misirkov, str. 129.
Ibid., str. 137.
Krste Bitovski, Kontinuitetot na makedonskite natsionalosloboditelni borbi vo XIX i poetokot
na XX vek. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1998, str. 36.
Za skorije makedonsko izuavanje VMRO i tendencija da se VMRO tretira kao eksluzivan dio makedonske tradicije cf. ili vidjeti: Ivan Katardiev, Sto godini od formiranjeto na
VMRO. Sto godini rvolutsionerna traditsija. Skopje: Misla, 1993; Aleksandar Trajanovski
et al., eds., 100 godini VMRO. Zlatna kniga. Skopje: Glas na VMRO-DPMNE, 1993;
Manol Pandevski, e Makedonski Revolutionary Organization between 1893 and
1918: Foundation and Development, Balkan Forum 1, 5, 1993, str. 137-164; Aleksandar
Hristov, VMRO i makedonskata dravnost 1893-1934. Skopje: Kultura, 1993; ibid., Pra-
308
Makedonski historiari, takoer, esto zamjenjuju termine kranska/
grkopravoslavna/bugarska patrijarija, koji su u osmanskim izvorima koriteni da oznae pravoslavni ivalj toga regiona i imali konfesionalno znaenje,
terminom Makedonci, kojeg koriste u nacionalnom smislu. Bugari iz izvora
sa kraja XIX i poetka XX stoljea esto su takoe pretvarani u Makedonce. etvrti tom Historije makedonskog naroda navodi da je 1896. godine bilo
354.406 Makedonaca u Egejskoj Makedoniji, mada se ta oznaka svakako ne
koristi u pouzdanim izvorima niti je koristi samo to stanovnitvo.64 injenica
da Velika grka enciklopedija iz 1934. spominje 80.000 Slavofona u Grkoj
Makedoniji smatra se otvorenim priznanjem brojne makedonske populacije u
egejskom dijelu Makedonije, mada taj izvor ne govori o Makedoncima.65 U
jednom lanku o otmici amerike protestantske misionarke gospoice Stone,
koju je poinila jedna banda VMRO.-a, 1901. godine, autor pie: Mi smatramo da je vano da [austrijski] konzul Miler u svom izvjetaju za pobunjenike
koristi naziv Makedonci. Meutim, originalni dokument, kojeg autor ak
citira, glasi: Bugari ili bugarski Makedonci.66 Autor nudi i objanjenje zato navedeni izvor jezik otmiara zove bugarskim: autor dokumenta ne zna
razliku izmeu bugarskog i makedonskog jezika.67 Makedonski historiari
rado citiraju strane svjedoke koji navodno potvruju postojanje makedonske
nacije u XIX i ranom XX stoljeu. Oni brojni glasovi koji nemuslimansko
stanovnitvo Makedonije smatraju Bugarima, ili poriu bilo kakvo nacionalno samoopredjeljenje lokalnog ivlja, obino se ne citiraju; svako iskazivanje
64
65
66
67
vna-teoretska osnova na normativnata funktsija na vnatrenata organizatsija i kontsipiranjeto na nezavisnata samostojna makedonska drava (1893-1908), Prilozi 30, 1-2, 1999,
str. 77-106; Zoran Todorovski, Vnatrena Makedonska Revolutsionerna Organizatsija,
1924-1934. Skopje: IP ROBZ, 1997; Ksente Bogoev, ured., Sto godini od osnovanjeto na
VMRO i 90 godini od Ilindenskoto vostanie: prilozi od nauen sobir odran na 21-23 oktomvri
1993 g. Skopje: MANU, 1994; Sedumdeset godini VMRO (Obedineta), 1925-1995. Prilozi
od nauniot sobir odran na 20 dekemvri 1995 godina. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1998; Bitovski, Kontinuitetot na makedonskite natsionalosloboditelni borbi.
Katardiev, Istorija na makedonskiot narod
Ibid., str. 205.
Gjorgji Stojevski, Aferata Mis Ston spored izvetaite na avstroungarskiot konzul vo
Sofija, Glasnik 41, 1-2, 1997, str. 183.
Ibid., str. 184.
309
Ulf Brunnbauer
makedonske nacionalne svijesti krajem XIX i poetkom XX stoljea, koliko
god rijetko, makedonski historiari navode kao dokaz masovnog karaktera
nacionalnog oslobodilakog pokreta. Ti glasovi nisu smjeteni u kontekst jer
bi se time moglo otkriti koliko su marginalni. Umjesto toga, direktna linija
ide od njih do afirmacije makedonske nacije nakon 1944. godine. Jugoslavenska dravnost Makedonije time postaje tek slubeno priznanje nacionalnog
identiteta kojeg su narodne mase davno imale. Postojanje makedonske nacije
smatra se historijskom nunou, a njena historija se predstavlja kao usmjeren,
jasan proces u kojem su bili nemogui alternativni razvoji dogaaja.
Trea komponenta mita o kontinuitetu je dravnost. Drave antikih
Makedonaca, Samuilova drava te Republika Makedonija uspostavljena
1944., smatraju se dokazom specifine osobine vjekovnog posjedovanja dravnosti makedonskoga naroda. Dugi periodi bez nezavisne makedonske drave opisuju se kao vrijeme neprestane borbe za nezavisnost. Ivan Katardiev,
jedna od najplodnijih i najutjecajnjih makedonskih historiara, govori o permanentnoj borbi za osloboenje od potinjenosti tuim vladarima i za uspostavu vlastite drave.68 Prema njemu, oslobodilaka borba je ula u kolektivno
pamenje Makedonaca i ujedinjuje ih gdje god da ive. Makedonski narod se
navodno pobunio protiv vlasti Rima jo davne 148. godine p.n.e.69, ba kako
se suprotstavljao bizantijskoj, bugarskoj, srpskoj, osmanskoj i grkoj okupaciji.
Oslobodilaki pokret kulminirao je u XIX stoljeu, jer za makedonski narod, kao i za susjedne narode na Balkanu, XIX i poetak XX stoljea bili su
prepuni oruanih buna koje za cilj imaju svrgavanje osmanlijske politike dominacije i stvaranje nacionalne drave. 70 Cilj makedonskog revolucionarnog
pokreta uvijek je bio jasan: autonomijom do makedonske dravnosti 71 - to je
standardna ocjena makedonske historiografije, mada dokumentarni dokazi
ukazuju na snanu probugarsku tendenciju unutar makedonskog revolucionarnog pokreta.
68
69
70
71
Ivan Katardiev, Vostanjata vo Makedonija protiv osmanskata vlast do Balkanskite vojni

i nivnite tseli, Prilozi 28, 1-2, 1997, str. 104.
Panov, ured., Istorija na makedonskiot narod
with Grka. Skopje: MANU, str. 49.
Bitovski, Kontinuitetot na makedonskite natsionalosloboditelni borbi, str. 5.
310
Stvaranje VMRO, 1893. godine obiljeava trenutak kada nacionalni
oslobodilaki pokret postaje masovni pokret. Borba je svoj vrhunac dosegla
Ilindenskim ustankom, 2. avgusta 1903., sa ciljem svrgavanja osmanske vlasti. Prema Keithu Brownu, nema monije ideje u makedonskoj povijesti od
Ilindena, kako ga je zabiljeio Institut za nacionalnu historiju.72 Doista, ona
je duboko usaena u kolektivno pamenje naroda. Ilinden se obiljeava ne
samo u akademskim krugovima, ve se svake godine slavi kod golemog spomenika blizu gradia Kruevo, koji se smatra centrom ustanka. Bitovski veli
da je Ilindenski ustanak bio makedonski ustanak. Bio je buna makedonskoga
naroda, bez obzira kojoj su se crkvi molili, u koju su kolu ili i koje su (nacionalno) ime nosili73, dok osmanske izvore naziva tendencioznim, jer bunu
smatraju bugarskom.
Makedonska nauka ignorira injenicu da je Ilindenski ustanak prerastao
u bugarsku nacionalnu akciju. Pobunjenici su nosili bugarske zastave i pjevali
bugarske pjesme Makedonija, stara Blgarija (Makedonija, stara Bugarska).74 Makedonski historiari spominju samo nekolicinu izvora koji pobunu
predstavljaju kao makedonsku stvar, dok ignoriraju golemu dokumentarnu
dokaznu grau u evropskoj tampi i diplomatskoj prepisci, koja pobunu predstavlja kao neto to je poteklo od Bugara. Ali tom je operacijom Ilindenski
ustanak pretvoren u kamen-temeljac makedonske nacionalne imaginacije,
posebno jedan dogaaj - takozvana Kruevska Republika. Tri sedmice (prije
nego su ga osmanske snage opet osvojile) grad Kruevo, na jugu Makedonije,
uivao je u osloboenju.75 Uspostava ove republike slavi se kao prva mada,
avaj, kratkotrajna makedonska drava. Za Kruevski proglas, koji nije sauvan i ija je autentinost sporna,76 kae se da je uspostavio naela multietnike,
72
73
74
75
76
Brown, A Rising to Count On, str. 143.

Bitovski, Kontinuitetot na makedonskite natsionalosloboditelni borbi, str. 374.
Adanr, Die makedonische Frage, str. 184.
Brown, A Rising to Count on, str. 158-159.
Vidjeti Keith Brown, WechselndeStaaten. Die Ambivalenz von Ethnizitt in einer makedonischen Stadt, u Ulf Brunnbauer, ured., Umstrittene Identitten. Ethnizitt und Nacionalnaitt in Sdosteuropa. Frankfurt am Main et al.: Peter Lang, 2002, str. 75, n. 25.
311
Ulf Brunnbauer
tolerantne republike temeljene na idejama Prosvijeenosti.77 Kako naglaava
Brown, taj mit se savreno uklapa u jugoslavensku ideju bratstva i jedinstva.
Socijalistika Republika Makedonija je bila ustanovljena na godinjicu Ilindenskog ustanka, 2. avgusta 1944., prvom sjednicom ASNOM-a, prve makedonske socijalistike skuptine. Za jednog od protagonista ustanka se kae
da je bio naklonjen socijalizmu, tako da makedonska historiografija u doba
socijalizma izvodi direktnu liniju od Ilindena, preko Kruevske Republike
do socijalistike republike.78 Simbolian lanac je tako povuen od Ilindena
(1903.) do ASNOM-a (1944.); ine ga progresivne putanje nacionalne afirmacije i socijalistike revolucije. Jedan istaknuti historiar, naprimjer, napisao
je da je pobuna protiv okupacije Sila osovine 1941. godine bio nastavak ilindenske epohe.79 I nakon pada socijalizma, veza meu tim dogaajima, mada
bez socijalistikih aspekata, i dalje je od znaaja za nacionalnu mitologiju.
Makedonska nezavisnost se opisuje kao konano ostvarenje ideala Ilindena
- zapravo - kao trei Ilinden.
Pokret otpora protiv okupacijskih Sila osovine u Makedoniji tokom Drugog svjetskog rata takoer je postao element mita o toj udnji za dravnou.
Prema makedonskoj historiografiji, stanovnitvo Makedonije poelo se smjesta odupirati osvajaima. Veina Makedonaca je navodno bila u taboru pokreta za nacionalno osloboenje i antifaistiku borbu, dok je samo mali broj njih
bio spreman na kolaboraciju sa okupatorima.80 Za bugarsku okupaciju (koja
je, prema sporazumu sa bugarskim ratnim saveznikom, nacistikom Njemakom, poela sredinom aprila 1941. godine) kae se da od samog poetka nije
naila na podrku lokalnog ivlja.81 Historiar Gjorgji Malkovski tvrdi da je
77
78
79
80
81
Vidjeti Vera Veskovikj-Vangeli, Borbata za nezavisna makedonska Republika od Ilinden do

ASNOM. Skopje: Makedonska kniga, 1995, str. 37-52. Autorica tvrdi da je ovaj proglas,
ASNOM
kojeg je prvi put objavio uesnik ustanka i pisac Nikola Kirov Majski u svom komadu
Ilinden, 1923. g., autentian.
Brown, A Rising to Count On, str. 162-163; Brown, Wechselnde Staaten, str. 74-75.
Vera Veskovikj-Vangeli, Zoto vo Makedonija ne dojde do gragjanska vojna vo tekot na
NOB, Prilozi 24, 2, 1993, str. 68.
Ibid., str. 68.
Vidjeti Gjorgji Malkovski, Profaistikite i kolaboratsionistikite organizatsii i grupi vo Makedonija, 1941-1944 godina. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1995, str. 12.
312
bilo oito da makedonski narod nije imao nimalo simpatija za bilo koju od
postojeih [bugarskih] organizacija i grupa.82 Nasuprot tome, Stephen Palmer
i Robert King, u svom kljunom radu o jugoslavenskoj Makedoniji, tvrde da
su jugoslavenski makedonski Slaveni doekali bugarske trupe oduevljeno,
kao oslobodioce,83 a da tek kasnije, zbog okrutnosti okupatora, opada podrka Bugarskoj. Makedonska historiografija, meutim, tvrdi da je makedonski
narod odgovorio na faistiku okupaciju organiziranjem ustanka () Odluka
makedonskog naroda da se prikljui antifaistikoj borbi na strani antihitlerovske koalicije bila je prekretnica u skoranjoj historiji. Od prvih dana
okupacije, Komunistika partija Makedonije je zauzela odluujuu poziciju u
voenju narodnooslobodilake borbe (...) Osloboenje Makedonije vlastitim
snagama bio je izvanredan vojni i politiki uspjeh makedonskog naroda ()
Republika Makedonija, ustanovljena tokom Drugog svjetskog rata, bila je
ishod narodnooslobodilake borbe Makedonaca i njihovih vjekovnih tenji
i zahtjeva za nacionalnim osloboenjem, nezavisnou i vlastitom dravom,
u kojoj e sam narod odluivati o svom poloaju i budunosti.84 Pogotovo u
doba komunizma, makedonska historiografija naglaava ulogu Titovih partizana u stvaranju socijalistike makedonske drave. Herojstvo partizana je naglaavano a njihova brojnost i uspjesi preuveliavani. (Mada, prema Palmeru
i Kingu, tek sredinom 1944., kada se Sile osovine poinju raspadati i kad je
saveznika pobjeda ve izvjesna, poinje se razvijati u Makedoniji masovnija
partizanska aktivnost.85) ak i nakon pada socijalizma, partizanska borba
(narodnooslobodilaki rat) ostala je kljuna u makedonskom nacionalnom
pamenju, mada se naglasak pomjerio na nekomunistike partizane. Stoga
partizani predstavljaju kontinuitet vjeite borbe Makedonaca za nezavisnu
dravu. Oni su vrijednosti Ilindena prenijeli na novostvorenu Republiku
Makedoniju.
82
83
84
85
Ibid., str. 183.

Palmer and King, Yugoslav Communism and the Makedonski Question, str. 63.
with Grka, str. 91-96.
Palmer and King, Yugoslav Communism and the Makedonski Question, str. 86.
313
Ulf Brunnbauer
3. Mitovi o viktimizaciji
Makedonski historiari portretiraju svoju naciju kao rtvu asimilacije, ak
i kao rtvu pokuaja istrebljenja: Makedonski narod na Balkanu imao je teku i traginu sudbinu.86 U tom portretu, hrabri Makedonci sauvali su svoju
etniku posebnost i nikad se nisu prestali boriti za nezavisnu dravu. Historija
treba da poui sve Makedonce da je bez vlastite nacionalne drave njihov identitet ugroen. Taj mit o viktimizaciji da se direktno prevesti u politiku akciju.
Godine 2001., kad se raspravljalo o ustavnim reformama, sa ciljem ispunjavanja nekih albanskih zahtjeva, historiari su upozoravali da se makedonski
Ustav ne liava klauzule po kojoj je Republika Makedonija nacionalna drava
Makedonaca, mada je prijetio graanski rat ukoliko se ne postigne kompromis. Mit o viktimizaciji slui i da se definiraju oni drugi, protiv koji se mora
postii nacionalna homogenizacija. On nalae potovanje vrline nezavisnosti
i Makedonce iz prijanjih vremena definira kao narod koji ne moe raunati
na iiju pomo do sopstvene snage i jedinstva. Sadanjoj generaciji on usauje
osjeaj duga prema precima. I napokon, ovaj mit pomae da objasnimo zato
makedonska nacija, unato svojim inherentnim kvalitetima, nije postigla ono
za im je udjela: jedinstvo i nezavisnost cijele Makedonije.87
Najznaajniji pojedinani dogaaj u mitu o viktimizaciji jest podjela
Makedonije nakon Balkanskih ratova; ona je unitila i etniko i geografsko
jedinstvo zemlje i rezultirala surovim asimilacijskim pokuajima od strane
Srbije, Bugarske i Grke. Prema historiaru Ivanu Katardievu, makedonski
narod je bio rtva prvog masovnog etnikog ienja na Balkanu u XX stoljeu88 (autor ne spominje masovni progon i ubijanje muslimana u Makedoniji
po okonanju osmanske vlasti nad regionom), a makedonske manjine van
Makedonije i sad su suoene sa diskriminacijom i nepriznavanjem. Samo u
Vardarskoj Makedoniji, koja je srpsko/jugoslavenska teritorija, Makedonci su
uspjeli na koncu ipak osnovati svoju dravu. Napeti odnosi sa Grkom, nakon
1991., rezultirali su nizom publikacija koje kritiziraju stav Grke vlade prema
slavenskom stanovnitvu u Grkoj Makedoniji, kojeg Republika Makedoni86
87
88
Ivan Katardiev, Sosedite i Makedonija. Vera, denes, utre. Skopje: Menora, 1998, str. 5.
O takvim mitovima, vidjeti Schpflin, Nations, Identitet, Power
Power, str. 91-93.
Katardiev, Sosedite i Makedonija, str. 20.
314
ja smatra makedonskom nacionalnom manjinom.89 Makedonska akademija
nauka i umjetnosti tvrdi da je ve poetkom Balkanskog rata 1913., Grka
zapoela etniki genocid nad makedonskim narodom. 90 Istaknuti historiar
Stojan Kiselinovski tvrdi da je Grka uspjela promijeniti etniki sastav Grke
Makedonije politikom genocida, koja je bez presedana u modernoj historijskoh
praksi.91 Svi pokuaji asimilacije su propali. Teror, masovna ubistva i drugi
oblici represije pokazali su se nedjelotvornim kad se radi o lomljenju makedonskoga duha.92 Ili, rijeima Ivana Katardieva: Vrijedno je zapaziti da
nijedan pripadnik makedonske nacionalne manjine u Grkoj nije odustao od
borbe za svoja prava.93 Makedonci su odabrali otpor kao i ranije hvatajui se oruja, kao nastavak ilindenskih prethodnika.94
Grki graanski rat je ukljuen u makedonsku nacionalnu naraciju koja
naglaava uee ivlja koji govori slavenske jezike (Makedonaca) u komunistikoj borbi, te krivi Komunistiku partiju Grke to nije podrala makedonsku manjinu.95 Ta partija i njeno oruano krilo, Nacionalni oslobodilaki front
(EAM), navodno su bili zaslijepljeni grkim nacionalizmom i ovinizmom.96
Iz makedonske historijske nauke o grkom graanskom ratu stie se dojam
da je taj rat uglavnom voen izmeu grkih nacionalista i potiskivane manjine. A ne izmeu komunista i antikomunista. Makedonska historiografija
89
90
91
92
93
94
95
96
Krste Bitovski, Grkata Makedonska borba, 1904-1908. Skopje: Institut za natsionalna

istorija, 2001; Katardiev, Sosedite i Makedonija, 48; Stojan Kiselinovski, Etnikite promeni vo Makedonija, 1913-1995. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 2000. Vidjeti i Voss,
Sprach- und Geschichtsrevision in Makedonien, str. 959.
Savjer MANU za istraivanje Jugoistone Evrope, ured., Makedonija and its Relations
with Grka, str. 72.
Kiselinovski: Etnikite promeni vo Makedonija, str. 87. Kurziv je originalan.
Ibid., str. 82.
Katardiev, Sosedite i Makedonija, str.48.
Tako Mamurovski, Makedontsite vo Egejskata Makedonija, 1945-1946. Skopje: Institut za
natsionalna istorija, 1995, str. 9.
Ibid.; Tako Mamurovski, Mirka Ginova (1916-1946). ivot i delo. Skopje: Institut za
natsionalna istorija, 1996; ibid., Kvislinki i natsionalistiki organizatsii vo egejskiot del na
Makedonija vo vtorata svetska vojna. Skopje: Gotse Delev, 2001.
Mamurovski, Makedontsite vo Egejskata Makedonija, str. 8.
315
Ulf Brunnbauer
takoer osuuje nepriznavanje makedonske manjine u Bugarskoj (Pirinskoj
Makedoniji) i guenje njihove nacionalne afirmacije.97 Pirinska Makedonija je
navodno neodvojiv dio prirodnog geografskog entiteta Makedonije, a njeno
stanovnitvo neodvojiv dio makedonskog naroda s kojim dijeli ista duboka
nacionalna osjeanja.98
Sudbina Makedonaca pod stranom vlau utisnuta je u mit o izgubljenoj
domovini. Ta pria sugerira Makedoncima kakva treba da bude priroda njihovog odnosa prema susjedima: treba im pristupati sa sumnjom, jer oni ele
prisvojiti Makedoniju kao to i svoju makedonsku manjinu loe tretiraju. Politiki izraz toga stava je princip ekvidistance koji karakterizira vanjske odnose
Makedonije tokom prve decenije nezavisnosti.
Mit o viktimizaciji u makedonskoh historiografiji takoer od albanske
manjine pravi unutranjeg drugog, unutranjeg neprijatelja. Tokom jugoslavenskog perioda, makedonski historiari su malo panje posveivali albanskoj
manjini, a ono to se o njima pisalo bilo je voeno principom bratstva i jedinstva. Nakon 1991., kako se intenzivirao sukob izmeu makedonske veine i
albanske manjine, makedonska historiografija Albance ili preoblikuje kao one
druge ili ih ignorira broj publikacija o historiji albanskog stanovnita u Makedoniji niukoliko ne odraava njegov realni broj. U posljednjim projektima
makedonske historiografije Makedonskom historijskom rijeniku, i Historiji
makedonske nacije gotovo se i ne spominju Albanci. U oima javnosti kao i u
makedonskoj historiografiji, Albanci su dio nacionalne naracije samo u smislu
prijetnje koju predstavljaju. U tom pogledu postoje dva pravca miljenja: prvi,
da Albanci tradicionalno tee ideji Velike Albanije. Aneksija zapadne Makedonije od strane Albanije tokom Drugog svjetskog rata (jedna od malobrojnih
albanskih tema kojom se bave makedonski historiari) slui kao dokaz za
97
98
99
Vasil Jotevski, Natsionalnata afirmatsija na Makedontsite vo Pirinskiot del na Makedonija,

1944-1948. Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1996; ibid. Merki na pritisok vrz
Makedontsite vo pirinskiot del na Makedonija vo periodot juni-juli 1948 do mart 1953,
Glasnik 43, 2, 1999, str. 37-48; Vidjeti also Katardiev, Sosedite i Makedonija, str. 48;
Kiselinovski, Etnikite promeni, str. 55 passim.
Jotevski, Natsionalnata afirmatsija na Makedontsite vo Pirinskiot del
del, str. 12.
Gligor Todorovski, Okupatsijata na zapadna Makedonija. Skopje: Institut za natsionalna
istorija, 1992; Malkovski, Profaistiki i kolaboratsionistiki organizatsii i grupi. Oba pisca
piu o albanizaciji zapadne Makedonije tokom II svjetskog rata. Ivan Katardiev (Sosedite
316
tu teoriju.99 Drugi pravac opisuje demografsku ekspanziju Albanaca, koja se
smatra svjesnom strategijom.100 Tako historiarka Violeta Akoska kritizira
makedonsku dravu nakon 1944. godine zbog toga to nije razvila jedinstvenu nacionalnu strategiju kako bi zaustavila proces etnikog ienja i albanizacije zapadne Makedonije [kraja sa prevlaujuim albanskim ivljem].101
Obnova duha Ilindena jest neto emu se ona nada, jer e inae postojanje
Makedonije kao nacije biti ugroeno. Antialbanski stereotipi mogu se nai u
udbenicima koji Albance prikazuju kao tuine i neprijatelje.102 Predstavljanjem historije Albanaca u Makedoniji kao negativnog mita, makedonski historiari doprinose prevlaujuoj atmosferi netolerancije i neznanja vis--vis
albanske manjine u zemlji. Ti mitovi su veoma ekskluzivistiki, demoniziraju
jednu etniku skupinu i imaju inherentne antagonizirajue efekte.
Pukotine u mitu
Anthony D. Smith pie da svaki nacionalizam obino sadri vie od jednog mita o naslijeu. Ta pukotina na slici prolosti i budunosti govori nam
mnogo o podjelama u drutvenom i kulturnom ivotu zajednice koja doivljava brzu promjenu, te o tekoama sa kojima se ona suoava u nastojanju da
100
101
102
i Makedonija, str. 61) smatra da je albanska drava predvodnik albanskog nacionalizma.

Gligor Todorovski, Demografski protsesi i promeni vo Makedonia od krajot na XIV vek do
Balkanskite vojni. So posoben osvrt na turskoto koloniziranje, izlamiziranjeto, poturvanjeto,
albanizatsijata i migratsiite vo Makedonija. Skopje: Institut za natsionalna istorija, Matitsa
Makedonska, 2000; Violeta Akoska, Nekoi demografski dvienija i etniki promeni vo
republika Makedonija po vtorata svetska vojna, in Novitsa Veljanovski, Violeta Akoska, Bore Davitkovski, eds., Makedontsite i Sloventsite vo Jugoslavija. Skopje: Institut za
natsionalna istorija, Ljubljana: Znanstenin intitut fi lozofske fakultete v Ljubljani, 1999,
str. 113-127.
Akoska, Nekoi demografski dvienija i etniki promeni, str. 126.
Nikola Jordanovski, Medieval and Modern Makedonija as Part of a Nacionalna Grand
Narrative, u Christine Koulouri, ured., Clio in the Balkans. e Politics of History Education. essaloniki: Center for Democracy and Reconciliation in Southeast Europe, 2002,
str. 115.
317
Ulf Brunnbauer
postigne drutvenu integraciju.103 Republika Makedonija i njeno etniko makedonsko stanovnitvo su upravo takav sluaj. Kraj socijalizma joj je donio sukobljene vizije prolosti i revizije nacionalne historije a sa okonanjem cenzure
historiari mogu slobodno pisati ta im volja barem teoretski. Nadalje, nova
pluralistika i nezavisna drava imala je potrebu za historijskom legitimizacijom drugaijom od one u socijalistikoj jugoslavenskoj republici. Valjalo je
osmisliti jedan novi temeljni mit, koji naglaava i kontinuitet. Pojavljuju se tu i
razne politike partije sa vlastitom vizijom prolosti kojom legitimiziraju svoje
politike projekte. Okretanje prolosti je i reakcija na opu atmosferu neizvjesnosti, koja pogaa makedonsko drutvo od stjecanja nezavisnosti. Prolost
postaje ponovo vano pitanje ironino je to da kraj slubene politizacije
historije nije doveo do kraja politizirane historije. Kako zapaa Lucian Boia,
podijeljeno drutvo se odraava i kroz divergentne referentne take, koje karakteristinom snagom slika samo slue da dalje produbljuju podjele.104
Prva vana revizija nakon kraja socijalizma je bila rehabilitacija makedonskih nacionalnih aktivista koji su drali vane poloaje u novostvorenoj
makedonskoj republici odmah nakon Drugog svjetskog rata, ali su poslije bili
izloeni progonu jugoslavenskih komunista zbog svojih antikomunistikih i/
ili previe nacionalistikih opredjeljenja, ili, pak, nakon 1948., zbog navodne
lojalnosti Staljinu. Najistaknutiji meu njima je bio Metodija Andonov-ento
(1902.-1957.), prvi predsjednik Antifaistike skuptine narodnog osloboenja Makedonije (ASNOM) i Makedonske narodne skuptine, sve dok nije
1946. godine bio lien svih funkcija i zatvoren (do 1956.).105 Rehabilitiran je
kao predstavnik nacionalno-buroaske orijentacije, u okviru makedonskog
nacionalnog oslobodilakog pokreta i kao neko ko se borio za nezavisnu,
ujedinjenu i nekomunistiku Makedoniju.106 I ostali makedonski nacionalisti
103
104
105
106

Boia, History and Myth in Romanian Consciousness, str. 238.
Orde Ivanoski, ento ovek, retomutsioner, dravnik. Skopje: Institut za natsionalna
istorija, Prilep: Drutvo za nauka i umetnost, 1993; Blae Ristovski, ento i entovizmot vo istorijata i sovremenostta, Sovremenost 53, 5-6, 1993, str. 167-175; ranije je
novinarka F. Tanaskova rehabilitirala enta u Metodija Andonov-ento. Skopje: Nova
Makedonija, 1990.
Kiselinovski et al., Makedonski istoriski renik, str. 29.
318
proganjani nakon Drugog svjetskog rata doivljavaju revalorizaciju i bivaju
vraeni na panteon nacionalnih junaka.107 Ti nacionalisti se sad opisuju kao
junaci koji su rizikovali ivot za nezavisnu Makedoniju. Jedan od njih je za
vrijeme osmanske vlasti bio lan teroristike grupe, iji se lanovi sad opisuju kao skromni, odani, puni ljubavi za svoj narod, puni beskrajne mrnje
prema neprijatelju, beskonano hrabri momci, koji nisu mislili na ivot ve
na smrt.108 Drugog opet nazivaju veliki borcem za nacionalno samopotvrivavanje, koji se borio za ostvarenje maksimalistikog makedonskog
nacionalnog programa, tj. za ujedinjenje svih dijelova Makedonije u jednu
nezavisnu dravu.109 Rehabilitacija tih ljudi imala je jednodunu podrku jer
su oni savreno odgovarali potrebi da se osigura historijski legitimitet nezavisnoj makedonskoj dravi. Jedan od historiara pie: Njihov separatizam je
bio, obzirom na to to se dananjoj AVNOJ-skoj Jugoslaviji zbiva, legitiman.
Dananja suverena i nezavisna Makedonija pokazuje da su imali pravo. Ali
u povijesti, neki su ljudi ispred svoga vremena ().110 Tako je modificirana
jugoslavenska makedonska naracija, koja je naglaavala ulogu komunistikih
partizana. Historiari sad naglaavaju doprinos nekomunistikih nacionalnih
aktivista koji su se, tako se tvrdi, borili ne za Makedoniju kao dio Jugoslavije,
ve za nezavisnu dravu koja e objediniti sva tri dijela Makedonije (Vardarsku, Pirinsku i Egejsku Makedoniju).
Mnogo kontroverznija su bila nastojanja da se oslabi jedan od kljunih
elemenata makedonskog nacionalnog identiteta: diferencijacija prema Bugarskoj. Neki Makedonci sugerirali su da se ponovno razmotre odnosi sa Bu107
108
109
110
Npr. Panko Branarov (1883-1951): Vidjeti Drutvo za nauka i umetnost, ed., Panko
Branarov ivot i delo, 1883-1951. Titov Veles: Drutvo za nauka i umetnost, 1990. Petre Piruze-Majski (1907-1980): Vidjeti Institut za natsionalna istorija, ed., Petre PiruzeMajski, Vreme, ivot, delo (1907-1980). Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1997. Pavel
atev-arlo (1822-1951): Vidjeti Institut za natsionalna istorija, ed., Pavel atev. Vreme
ivot delo (1882-1951). Skopje: Institut za natsionalna istorija, 1996.
Krste Bitovski, Pavel atev vreme, ivot, delo, in Institut za natsionalna istorija, Pavel
atev, str. 10.
Riste Bunteski-Bunte, Metodija atarov arlo (politiki stavovi). Prilep: Drutvo za nauka
i umetnost, 1996, str. 11.
Institut za natsionalna istorija, Petar Piruze-Majski, str. 173.
319
Ulf Brunnbauer
garskom politiki, bila je to antikomunistika opozicija, koja je pozivala na
jedan novi pogled na makedonsku ancionalnu historiju time to je kritizirala
ranije neupitni srpski i jugoslavenski uticaj na makedonsko dravotvorstvo.
Oni su sugerirali da treba biti manje strog u iskljuivanju svega bugarskog iz
makedonske nacionalne naracije. Jedna od tema te ive debate je bilo pitanje
meuratne Vnutranje makedonske revolucionarne organizacije (VMRO).
Prethodna (tj. jugoslavenska makedonska) nauka je tu organizaciju smatrala
reakcionarnom snagom bugarskog ekspanzionizma, i naglaavala njenu podrku konzervativnim krugovima u Bugarskoj, njene kontakte sa faistikim
hrvatskim ustaama i nacistikom Njemakom te njeno iskazivanje bugarskog
nacionalnog identiteta. Ali u nezavisnoj Makedoniji, nova nacionalistika
partija VMRO-DPMNE111, koja je bila glavna opozicija izmeu 1990. i 1998.
a vladala od 1998. do 2002., bila je spremna proglasiti se legitimnim nasljednikom historijske VMRO i htjela ukljuiti meuratnu VMRO u tradiciju
makedonskih narodnooslobodilakih borbi. Partijski voa Ljubo Georgievski proglasio je lidere VMRO u meuratnom periodu borcima za nezavisnu
Makedoniju, dok su komunistiki makedonski lideri bili za integraciju Makedonije u Jugoslavensku federaciju, ime su je izlagali hegemoniji Beograda.112
Stoga je VMRO stvarni otac nezavisne Makedonije, mada je moda smatrala
Makedonce dijelom bugarskog naroda. Georgievski je svoju partiju zvao
nasljednicom ideja VMRO.113 elio je stvoriti historijsku desniarsku tradiciju, koju bi njegova nacionalistika partija VMRO-DPMNE potom mogla
prisvojiti i time se sueliti sa projugoslavenskim tumaenjem makedonske historije koje se politiki vezivalo za postkomunistiki Socijaldemokratski savez
Makedonije (SDSM), koja je vladala do 1998. (i ponovno od 2002). VMRODPMNE je pozivala na potpuni prekid sa jugoslavenskom prolou, u nadi
111
112
113
Internal Makedonski Retomutionary OrganisationParty of Democratic Makedonski

Nacionalna Unity.
Ljupo Georgievski, Za natsionalnoto pomiruvanje po vtorpat, Puls, 7. juli 1995, str.
21-22; ibid., Koj so kogo kje se pomiruva?, Puls, 14.juli 1995, str. 21-22.
Ljupo Georgievksi, VMRO-Demokratska Partija na Makedonsko Natsionalno
Edinstvo (1990-1993), sledbenik na ideite na VMRO, in Trajanovski et al., 100 godini
VMRO, str. 249.
320
da e time oboriti i njena specifina tumaenja historije.114
Neki historiari su podravali tu poziciju. eljeli su ukljuiti meuratni
VMRO u nacionalni pedigre jer je autonomaka VMRO [iz meuratnog
perioda], sa svojim naoruanim pobunjenicima, bila jedini predvodnik prava
makedonskog naroda u Vardarskoj Makedoniji koji se borio za osloboenje
Makedonije revolucionarnim sredstvima.115 Ali veina istaknutih makedonskih historiara bili su bijesni zbog tih nastojanja i napali su ih u novinskim
uvodnicima i intervjuima. Optuili su Georgievskog i njegovu partiju za iskazivanje probugarskih osjeanja i za to to, zapravo, sebe vide kao Bugare, a ne
Makedonce. Ivan Katardiev, naprimjer, optuuje Georgievskog za negiranje
etnikog kontinuiteta makedonskog naroda time to spominje kulturnu bliskost sa Bugarima.116 On i drugi vodei historiari dre se standardne ocjene
meuratnog VMRO kao orua velikobugarskog ekspanzionizma i poriu
svaki kontinuitet izmeu VMRO-DPMNE i historijske VMRO, koja je, po
njima, prestala postojati 1908. godine.117
Slian estok sukob izmeu ove dvije vizije prolosti bio je 2000. godine
izazvan objavljivanjem u Makedonskom historijskom rjeniku lanka o Blai
Koneskom (1921.-1993.), jednom od najznaajnijih intelektualaca Republike
Makedonije i kljunoj linosti u uspostavljanju jezike norme makedonskog
jezika. Tvrdnja da je Koneski zagovarao usvajanje srpske varijante irilice, u
vrijeme standardizacije ortografije makedonskog jezika, 1944.-1945. godine,
naila je na estoku kritiku.118 Mada je ovaj detalj potkrijepljen objavljenom
dokumentacijom, urednik Rjenika Stojan Kiselinovski optuen je za ismija114
115
116
117
118
Vidjeti Brown, A Rising to Count On, str. 165.

Zoran Todorovski, Dejnosta na desnite strui i na organizatsite, in Trajanovski et al., 100
godini VMRO, str. 160.
Ivan Katardiev, Istorijata pod mantija, Puls, 4. avgust 1995, str. 26. Krste Bitovski,
Nevistini vo kontinuitet, Puls, 16. juni 1995, str. 21. Bitevski optuuje Georgievskoga za
prihvatanje bugarske pretpostavke o etnikom porijeklu Makedonaca. .
Vidjeti Aleksandar Trajanovski, Makedonskata istoriografija vo sovremenite tekovi.
Opto za istoriografija i za predmetot istorija, in Sojuz na drutvata na istoriarite na Republika Makedonija, ed., Aktuelni problemi vo makedonskata istoriografi ja. Skopje: Sojuz
na drutvata na istoriarite na Republika Makedonija, 1996, str. 48.
Kiselinovski et al., Makedonski istoriski renik, str. 245.
321
Ulf Brunnbauer
vanje nacionalnog junaka.119 U nekoliko novinskih lanaka, Kiselinovski je
nazvan probugarskim i optuen za bestidni zloin protiv ovjenosti, te da
je djelovao po nalogu tada vladajue VMRO-DPMNE.120 Kiselinovski, sa
svoje strane, odbacuje srpski peat na makedonskom jeziku za to smatra
odgovornim Koneskog i to naziva odstupanjem od prirodnog i historijski
normalnog puta razvoja jezika.121
estina te kontroverze pokazuje da su pitanja nacionalnog identiteta i vrlo
emocionalna i politika. Historiari koji vjeruju u vjekovno postojanje makedonske nacije i koji poriu svaku vezu sa Bugarskom optuuju kritiare da
su probugarski orijentirani. A revizionisti, ak i kad govore o nekim vezama
izmeu Bugara i Makedonaca, ne idu na dekonstrukciju makedonske nacije
ili propagiranje bugarske etnike samoidentifikacije. Umjesto toga, oni ciljaju
na uspostavu jedne alternativne vizije nacionalne prolosti i odbacivanje srpskoga uticaja na makedonski nacionalni identitet. Sljedbenici jugoslavenske
tradicije makedonske dravotvornosti prihvataju, sa druge strane, jak uticaj
srpske kulture i jezika i vide Jugoslaviju kao nunu fazu i razvoju makedonske
nacionalne svijesti i dravnosti. Antijugoslavenski, antikomunistiki i antisrpski revizionisti vide Jugoslaviju kao nametnuto skretanje sa puta makedonske
nacije. Obje vizije prolosti imaju politike implikacije: revizionisti pokuavaju iskonstruirati jednu nacinalnu putanju koja VMRO-DPMNE definira kao
istinskog nasljednika nacionalnog duha, dok tradicionalisti vide Socijaldemokrate kao nositelje jugoslavensko-makedonske tradicije.
Ali oba su diskursa nacionalistika i mitologijska. Razilaze se uglavnom
po tome to stvaraju razliite tuince, one druge od kojih se njihova nacija
treba diferencirati: za revizioniste, Srbi preuzimaju tu ulogu od Bugara, koji
su tu ulogu igrali u jugoslavensko-makedonskom nacionalnom diskursu. Ta
dva tabora se meusobno optuuju za prosrpstvo ili probugarstvo, pri emu
se u oba sluaja implicira da oni drugi nisu pravi Makedonci, ve izdajice
119
120
121
Vidjeti Voss, Sprach- und Geschichtsrevision, str. 963.

Atanas Vangelov, Sungjerto na Stojana, Dnevnik, 2. september 2000, str. 3; Utrinski
vesnik, 14. avugust 2000, 15. avgust 2000, 16. avgust 2000. Vidjeti Voss, Sprach- und
Geschichtsrevision, str. 964.
Stojan Kiselinovski, Kodifikatsija na makedonskiot literaturen jazik, Delo, 1. september
2000, str. 22.
322
nacionalne stvari. Historija, pismo i ortografija makedonskog jezika slue kao
potpora tim suprotstavljenim tvrdnjama.122 Tako se prolost ponovno koristi
kao sredstvo politikog natjecanja i potpora sadanjim i buduim politikim
opcijama. Obje opcije nude objanjenja i rjeenja dubokih politikih i socijalnih rascjepa u doba tranzicije. Ali, na kraju su to samo dvije strane iste
medalje: oni naglaavaju nacionalnu i etniku individualnost Makedonaca
pozivanjem na historiju zamagljenu mitologijskih vizijima. Oni su zdrueni
oko jo jednog pitanja: i jedni i drugi identificiraju Albance-muslimane kao
glavnog domaeg drugog i kao prijetnju.
Zakljuak
Makedonski historiari, poput drugih nacionalistikih historiara, ispisuju mitove o naslijeu, o zlatnom dobu, o herojskim djelima i vrlinama, o
propasti i obnovi, kako bi prenijeli vrijednosti nacije sadanjoj generaciji i pokazali joj put u budunost. Tako makedonski historiari razumijevaju historia
magistra vitae est
est. Oni smatraju da im je patriotska dunost baviti se pitanjima
nacije, to ih neizbjeno pribliava politici, jer su pitanja nacionalnog identiteta visoko ispolitizirana. Politike partije nastoje svoja specifina gledita
i projekte ostvariti uz pomo akademskih historiara. Politizacija historije
i svih nacionalnih pitanja pokazuje da makedonsko dravotvorstvo jo nije
dovreno. Negativan stav susjeda prema Makedoniji izaziva kod stanovnitva
te republike duboki osjeaj nesigurnosti, to se kompenzira javnim diskursom
o pitanjima nacionalnog identiteta. Historiari pojaavaju, i u stanovitoj mjeri
generiraju bavljenje tim diskursom, time to su profesionalno fokusirani na
nacionalnu historiju. Stiu presti i uticaj time to dobijaju slubeni status tumaa nacionalne prolosti. Anthony D. Smith opisuje tu ulogu intelektualaca
122
Uloga jezika u ovom sporu moe se ilustrirati sa dva primjera: 1996. je opozicioni voa (a
premijer od 1998. do 2002) Georgievski promijenio svoje ime sa makedonski ortografski
ispravno Ljupo na bugarsku varijantu Ljubo (Voss, Sprach- und Geschichtsrevision,
str. 958-959). A kad je VMRO-DPMNE preuzeo vlast 1998, dravna TV je poela
emitirati dnevni program Govorete makedonski, i to odmah nakon vijesti u 19.00, u kojem
se govorilo o ispravnom koritenju makedonskog jezika kako bi makedonske rijei zamijenile srpske.
323
Ulf Brunnbauer
u ranim fazama dravotvorstva: Intelektualac je tuma par excellence historijskog pamenja i etnikih mitova. Traganjem za zasebnim pedigreom svoje
nacije, on jaa poziciju svog kruga i svoje aktivnosti, jer on vie nije dvojbeni
marginalac koji obitava negdje na obodima drutva, ve lider nadirue kolone
ponovno probuene nacije, kvasac u pokretu nacionalne obnove.123
Dravotvorni proces u Makedoniji jo je uvijek u relativnoj ranoj fazi, a
makedonska historiografija je tek pedesetak godina stara. Tipino je za mlade
historiografije da budu opsjednute pitanjima nacije te je stvaranje nacionalne
historije jedan od njenih prvenstvenih raisons dtre.124 U uslovima osporavanog dravotvornog procesa, ne iznenauje to je akademska historiografija
Makedonije u znatnoj mjeri jedan mitologizacijski pothvat.
Bibliografija
Akoska, Violeta 1999. Nekoi demografski dvienija i etniki promeni vo republika Makedonija po vtorata svetska vojna, in Novitsa Veljanovski, Violeta Akoska, Bore
Davitkovski, eds., Makedontsite i Sloventsite vo Jugoslavija. Skopje: Institut za natsionalna
istorija, Ljubljana: Znanstenin intitut fi lozofske fakultete v Ljubljani, pp. 113-127.
Adanr, Fikret 1979. Die makedonische Frage. Ihre Entstehung und Entwicklung bis
1908. Wiesbaden: Franz Steiner Verlag.
Antoljak, Stjepan 1969. Samuilovata drava. Skopje: Institut za natsionalna istorija.
Apostolski, Mihailo et al., eds. 1969. Istorija na makedonskiot narod
narod, vol. 1: Od predistoriskoto vreme do krajot na XVIII vek. Skopje: Institut za natsionalna istorija.
Bitovski, Krste 1995. Nevistini vo kontinuitet, Puls, 16 June 1995, p. 21.
Bitovski, Krste 1996. Pavel atev vreme, ivot, delo, in Pavel atev. Vreme ivot
delo (1882-1951). Prilozi od nauniot sobir odran na 15 i 16 mart 1992 godina vo Kratovo.
Skopje: Institut za natsionalna istorija.
Bitovski, Krste 1998. Kontinuitetot na makedonskite natsionalosloboditelni borbi vo XIX
i poetokot na XX vek. Skopje: Institut za natsionalna istorija.
Bitovski, Krste 2001. Grkata Makedonska borba, 1904-1908. Skopje: Institut za natsionalna istorija, pp. 9-18.
123
124

Ibid., str. 63-67.
324
Bogoev, Ksente. ed., 1994. Sto godini od osnovanjeto na VMRO i 90 godini od Ilindenskoto vostanie: prilozi od nauen sobir odran na 21-23 oktomvri 1993 gg. Skopje: MANU.
Boia, Lucian 2001. History and Myth in Romanian Consciousness. Budapest: Central
European University Press.
Brown, Keith 2000. A Rising to Count On: Ilinden Between Politics and History in
Post-Yugoslav Makedonija, in Victor Roudomentof, ed., e Makedonian Question: Culture,
Historiografia, Politics. Boulder: East European Monographs, pp. 143-172.
Brown, Keith 2000. In the Realm of the Double-Headed Eagle: Parapolitics in
Makedonija, 1994-1999, in Jane K. Cowan, ed., Makedonija. e Politics of Identitet and
Difference. London: Pluto Press, pp. 132-149.
Brown, Keith 2002. Wechselnde Staaten. Die Ambivalenz von Ethnizitt in einer
makedonischen Stadt, in Ulf Brunnbauer, ed., Umstrittene Identitten. Ethnizitt und Nacionalnaitt in Sdosteuropa. Frankfurt am Main et al.: Peter Lang, pp. 63-96.
Bunteski-Bunte, Riste 1996. Metodija atarov arlo (politiki stavovi). Prilep: Drutvo
za nauka i umetnost, 1996.
Council for Research into South-eastern Europe of the Makedonski Academy of
Sciences and Arts, ed. 1993. Makedonija and its Relations with Grka. Skopje: Makedonski
Academy of Sciences and Arts.
Drutvo za nauka i umetnost, ed. 1990. Panko Branarov ivot i delo, 1883-1951.
Titov Veles: Drutvo za nauka i umetnost.
Georgievksi, Ljupo 1993. VMRO-Demokratska Partija na Makedonsko Natsionalno Edinstvo (1990-1993), sledbenik na ideite na VMRO, in Aleksandar Trajanovski et al.,
eds., 100 godini VMRO. Zlatna kniga. Skopje: Glas na VMRO-DPMNE, pp. 249-255.
Georgievski, Ljupo 1995. Koj so kogo kje se pomiruva?, Puls, 14 July 1995, pp. 2122.
Georgievski, Ljupo 1995. Za natsionalnoto pomiruvanje po vtorpat, Puls, 7 July
1995, pp. 21-22.
Hammond, N. G. L., and , G. T. Griffith 1997. A History of Makedonija, vol. 2: 550336 B.C. Amsterdam: Adolf Hakkert.
Hpken, Wolfgang 2000. Zwischen Klasse und Nation: Historiographie und ihre
Meistererzhlungen in Sdosteuropa in der Zeit des Sozialismus (1944-1990), Jahrbcher
fr Geschichte und Kultur Sdosteuropas 2, pp. 15-60.
Hristov, Aleksandar 1993. VMRO i makedonskata dravnost 1893-1934. Skopje: Kultura.
Hristov, Aleksandar 1999. Pravna-teoretska osnova na normativnata funktsija na
vnatrenata organizatsija i kontsipiranjeto na nezavisnata samostojna makedonska drava
(1893-1908), Prilozi 30, 1-2, pp. 77-106.
Iliev, Ilija 1998. e Proper Use of Ancestors, Ethnologia Balkanica 2, pp. 7-18.
325
Ulf Brunnbauer
Institut za natsionalna istorija, ed. 1996. Pavel atev. Vreme ivot delo (1882-1951).
Skopje: Institut za natsionalna istorija.
Institut za natsionalna istorija, ed. 1997. Petre Piruze-Majski, Vreme, ivot, delo (19071980). Skopje: Institut za natsionalna istorija.
Institut za natsionalna istorija, ed., 1998. Sedumdeset godini VMRO (Obedineta),
1925-1995. Prilozi od nauniot sobir odran na 20 dekemvri 1995 godina. Skopje: Institut za
natsionalna istorija.
Ivanoski, Orde 1993. ento ovek, revolutsioner, dravnik. Skopje: Institut za natsionalna istorija, Prilep: Drutvo za nauka i umetnost.
Jordanovski, Nikola 2002. Medieval and Modern Makedonija as Part of a Nacionalna Grand Narrative, in Christine Koulouri, ed., Clio in the Balkans. e Politics of History
Education. essaloniki: Center for Democracy and Reconciliation in Southeast Europe,
pp. 109-117.
Jotevski, Vasil 1996. Natsionalnata afirmatsija na Makedontsite vo Pirinskiot del na Makedonija, 1944-1948. Skopje: Institut za natsionalna istorija.
Jotevski, Vasil 1999. Merki na pritisok vrz Makedontsite vo pirinskiot del na Makedonija vo periodot juni-juli 1948 do mart 1953, Glasnik 43, 2, pp. 37-48.
Katardiev, Ivan 1993. Sto godini od formiranjeto na VMRO. Sto godini revolutsionerna
traditsija. Skopje: Misla.
Katardiev, Ivan 1995. Istorijata pod mantija, Puls, 4 August 1995, p. 26.
Katardiev, Ivan 1997. Vostanjata vo Makedonija protiv osmanskata vlast do Balkanskite vojni i nivnite tseli, Prilozi 28, 1-2, pp. 103-123.
Katardiev, Ivan 1998. Sosedite i Makedonija. Vera, denes, utre. Skopje: Menora.
Katardiev, Ivan 2000. Istorija na makedonskiot narod, vol. 4: Makedonija megju Balkanskite i Vtorata svetska vojna 1912-1941. Skopje: Institut za natsionalna istorija.
Kiselinovski, Stojan 2000. Etnikite promeni vo Makedonija, 1913-1995
1913-1995. Skopje: Institut za natsionalna istorija.
Kiselinovski, Stojan 2000. Kodifi katsija na makedonskiot literaturen jazik, Delo, 1
September 2000, p. 22.
Kiselinovski, Stojan, et al., eds. 2000. Makedonski istoriski renik. Skopje: Institut za
Kuzman, Pasko 1997. Predgovor, in: Nade Proeva, Studii za antikite Makedontsi.
Skopje, Ohrid: Makedonija Prima, pp. 4-6.
Malkovski, Gjorgji 1995. Profaistikite i kolaboratsionistikite organizatsii i grupi vo
Makedonija, 1941-1944 godina. Skopje: Institut za natsionalna istorija.
Mamurovski, Tako 1995. Makedontsite vo Egejskata Makedonija, 1945-1946. Skopje:
Institut za natsionalna istorija.
326
Mamurovski, Tako 1996. Mirka Ginova (1916-1946). ivot i delo. Skopje: Institut za
Mamurovski, Tako 2001. Kvislinki i natsionalistiki organizatsii vo egejskiot del na
Makedonija vo vtorata svetska vojna. Skopje: Gotse Delev.
Palmer, Robert E., and Stephen R. King 1971. Yugoslav Communism and the Makedonski Question. Hamden: Archon Books.
Pandevski, Manol 1993. e Makedonski Revolutionary Organization between 1893
and 1918: Foundation and Development, Balkan Forum 1, 5, pp. 137-164.
Panov, Branko 1999. Makedonija niz istorijata. Skopje: Menora.
Panov, Branko, ed. 2000. Istorija na makedonskiot narod
narod, vol. 1: Makedonija od praistoriskoto vreme do potpagjaneto pod turska vlast (1371 godina). Skopje: Institut za natsionalna
istorija.
Perry, Duncan 1988. e Politics of Terror. e Makedonski Liberation Movements 18931903. Durham, NC: Duke University Press.
Preinerstorfer, Rudolf 1964. Das Institut fr Nacionalnageschichte in Skopje, Sdost-Forschungen 23, pp. 342-344.
Ristovski, Blae 1993. ento i entovizmot vo istorijata i sovremenostta, Sovremenost
53, 5-6, pp. 167-175.
Ristovski, Blae 1996. e Nacionalna ought of Misirkov, Balkan Forum 4, 4, pp.
129-170.
Ristovski, Blae 1999. Istorija na makedonskata natsija. Skopje: MANU.
Ristovski, Blae 1999. Makedonija and the Makedonski narod
narod. Skopje: Simag Holding.
Ristovski, Blae, ed. 1999. Makedonija: praanja od istorijata i kulturata. Skopje:
MANU.
Roksandi, Drago 2002. Shifting Boundaries, Clientelism and Balkan Identities, in
Jacques Revel, Giovanni Levi, eds., Political Uses of the Past
Past. London, Portland OR: Frank
Cass, pp. 43-48.
Schpfl in, George 2000. Nations, Identitet, Power. New York: New York University
Press.
Smith, Anthony D. 1999. Myths and Memories of the Nation. Oxford: Oxford University Press.
Stojanovski, Aleksandar, ed. 1998. Istorija na makedonskiot narod, vol. 2: Makedonija
pod turska vlast (od XIV do krajot na XVIII vek). Skopje: Institut za natsionalna istorija.
Stojevski, Gjorgji 1997. Aferata Mis Ston spored izvetaite na avstroungarskiot konzul vo Sofija, Glasnik 41, 1-2, pp. 183-191.
Tanaskova, F. 1990. Metodija Andonov-ento. Skopje: Nova Makedonija.
Todorovski, Gligor 1992. Okupatsijata na zapadna Makedonija. Skopje: Institut za
327
Ulf Brunnbauer
Todorovski, Gligor 2000. Demografski protsesi i promeni vo Makedonia od krajot na XIV
vek do Balkanskite vojni. So posoben osvrt na turskoto koloniziranje, izlamiziranjeto, poturvanjeto, albanizatsijata i migratsiite vo Makedonija. Skopje: Institut za natsionalna istorija,
Matitsa Makedonska.
Todorovski, Zoran 1993. Dejnosta na desnite strui i na organizatsite, in Aleksandar Trajanovski et al., eds., 100 godini VMRO. Zlatna kniga. Skopje: Glas na VMRODPMNE, pp. 152-192.
Todorovski, Zoran 1997. Vnatrena Makedonska Revolutsionerna Organizatsija, 19241934. Skopje: IP ROBZ.
Trajanovski, Aleksandar 1996. Makedonskata istoriografija vo sovremenite tekovi.
Opto za istoriografija i za predmetot istorija, in Sojuz na drutvata na istoriarite na Republika Makedonija, ed., Aktuelni problemi vo makedonskata istoriografi ja. Skopje: Sojuz na
drutvata na istoriarite na Republika Makedonija.
Trajanovski, Aleksandar et al., eds. 1993. 100 godini VMRO. Zlatna kniga. Skopje:
Glas na VMRO-DPMNE.
Troebst, Stefan 1983. Die bulgarisch-jugoslawische Kontroverse um Makedonien. Mnchen: Oldenbourg-Verlag.
Troebst, Stefan , 1999. IMRO + 100 = FYROM? e politics of Makedonski historiografija, in James Pettifer, ed., e New Makedonski Question. Basingstoke: Macmillan,
pp. 60-78.
Tupurkovski, Vasil 1993. Istorija na Makedonija. Od drevnina do smrtta na Aleksandar
Makedonski. Skopje: Titan.
Vangelov, Atanas 2000. Sungjerto na Stojana, Dnevnik, 2 September 2000, p. 3.
Veskovikj-Vangeli, Vera 1993. Zoto vo Makedonija ne dojde do gragjanska vojna vo
tekot na NOB, Prilozi 24, 2, pp. 63-81.
Veskovikj-Vangeli, Vera 1995. Borbata za nezavisna makedonska Republika od Ilinden
do ASNOM
ASNOM. Skopje: Makedonska kniga.
Voss, Christian 2001. Sprach- und Geschichtsrevision in Makedonien, Osteuropa 51,
8, pp. 953-967.
328
Autori priloga
Pl Kolst, Odjeljenje za istonoevropske i orijentalne studije,
Univerzitet u Oslu
Sreko M. Daja, historiar, Minhen
Husnija Kamberovi, Institut za istoriju, Sarajevo
Jon Kvrne, Odjeljenje za istonoevropske i orijentalne studije,
Univerzitet u Oslu
Ivo Goldstein, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest, Sveuilite
u Zagrebu
Damir Agii, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest,
Sveuilite u Zagrebu
Ivo ani, Fakultet politikih znanosti, sveuilite u Zagrebu
Vjekoslav Perica, Univerzitet Minnesota, Minneapolis, SAD
Bojan Aleksov, Centralnoevropski univerzitet, Odsjek za istoriju,
Budimpeta
Ana Anti, Ameriki univerzitet, Blagoevgrad
Ulf Brunnbauer
Brunnbauer, Centar za prouavanje balkanskih drutava i kultura
(CSBSC), Univerzitet Graz
329
POSEBNA IZDANJA
KNJIGA 1
HISTORIJSKI MITOVI NA BALKANU

ZBORNIK RADOVA
Izdava:
Institut za istoriju, Sarajevo
Alipaina 9, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
www.iis.unsa.ba
Za izdavaa:
Glavni i odgovorni urednik:
Prijevodi tekstova
( J. Kvrne i U. Brunnbauer) sa engleskog:
Senada Kreso
Dizajn i tehniko ureenje:
Tarik Jesenkovi
tampa:
DES, Sarajevo
Za tampariju:
Fuad Foo
Sarajevo, 2003.
ISBN 9958-9642-1-X
Miljenjem Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke br. 04-15-4658-1/03 od 3. 11. 2003.

godine, zbornik radova HISTORIJSKI MITOVI NA BALKANU je proizvod iz lana 18,
taka 10. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga te je osloboen poreza na promet.

Historijski Mitovi PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Historijski Mitovi PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

HISTORIJSKI MITOVI

CIP -Katalogizacija u publikaciji

INSTITUT ZA ISTORIJU U SARAJEVU

Zbornik radova Historijski mitovi na Balkanu tampan je uz finansijsku podrku

PREDGOVOR /Husnija Kamberovi/.......................................................... 7

Pl Kolst: PROCJENA ULOGE HISTORIJSKIH MITOVA U

Historijski mitovi na Balkanu

AUTORI PRILOGA....................................................................................... 329

Historijski mitovi na Balkanu

Historijski mitovi na Balkanu

Sarajevo, Holiday Inn, 7-9. novembar, 2002. godine

Historijski mitovi na Balkanu

Ambasador Kraljevine Norveke

Historijski mitovi na Balkanu

PROCJENA ULOGE HISTORIJSKIH MITOVA

Historijski mitovi na Balkanu

Historijski mitovi na Balkanu

Procjena uloge historijskih mitova u modernim drutvima

Historijski mitovi na Balkanu

Historijski mitovi na Balkanu

Procjena uloge historijskih mitova u modernim drutvima

Historijski mitovi na Balkanu

Posljednja reenica ovoga citata je dosta udna. Kako je ve naglaeno,

Ibid, str. 19.

Historijski mitovi na Balkanu

Procjena uloge historijskih mitova u modernim drutvima

C. G. Jung, e meaning of psychology for modern man, in Civilization in Transition,

Historijski mitovi na Balkanu

Historijski mitovi na Balkanu

Procjena uloge historijskih mitova u modernim drutvima

Historijski mitovi na Balkanu

Historijski mitovi na Balkanu

Procjena uloge historijskih mitova u modernim drutvima

Ibid, str. 22.

Historijski mitovi na Balkanu

Ibid, str. 20.

Historijski mitovi na Balkanu

Procjena uloge historijskih mitova u modernim drutvima

Hylland Eriksen, Ethnicity and Nationalism, op. cit, str. 34.

Historijski mitovi na Balkanu

Historijski mitovi na Balkanu

Procjena uloge historijskih mitova u modernim drutvima

Historijski mitovi na Balkanu

Historijski mitovi na Balkanu

Procjena uloge historijskih mitova u modernim drutvima

Historijski mitovi na Balkanu

Historijski mitovi na Balkanu

Procjena uloge historijskih mitova u modernim drutvima

Historijski mitovi na Balkanu

Historijski mitovi na Balkanu

Procjena uloge historijskih mitova u modernim drutvima

Historijski mitovi na Balkanu

Historijski mitovi na Balkanu

Procjena uloge historijskih mitova u modernim drutvima

Laffan, op. cit ., str. 19.

Historijski mitovi na Balkanu

Historijski mitovi na Balkanu

Procjena uloge historijskih mitova u modernim drutvima

Historijski mitovi na Balkanu

Historijski mitovi na Balkanu

Procjena uloge historijskih mitova u modernim drutvima

Albert Schweitzer, Geschichte der Leben-Jesu-Forschung

Historijski mitovi na Balkanu