154

Prolegomena 6 (1) 2007

Ivan Koprek, Prii da moe uti: etika u sjeni globalizacije i

postmoderne, Filozofsko-teoloki institut Drube Isusove, Zagreb 2005, 272 str.
Postoje filozofske knjige koje su, ini se, hotimice pisane za neto iru
intelektualnu zajednicu; hermetiki neprozirne studije danas su sve ee,
ali je pitanje: tko ih, zapravo, osim najueg kruga strukovnjaka, ita? A
ako navedenoj karakteristici pristupanosti teksta dodamo prepoznatljivost stila, te ustrajno zalaganje za temeljne ljudske vrijednosti kojima e
habitus (post)modernog ovjeka ponovno zadobiti vrsti orijentir i kvalitetnu dispozicionalnost za muku stalnog odabira, preporuka za briljivo
i polaganje itanje, nadam se, dobiva na snazi. Ti momenti su vjerojatno
integralni dijelovi koprekologije, tj. mnogih objelodanjenih etikih promiljanja Ivana Kopreka, redovitog profesora filozofije na Filozofskom
fakultetu Drube Isusove u Zagrebu. Meutim, njegovi ogledi nose neto
puno vie, a tek oni koji su ga imali priliku sluati kao predavaa, dobili
su puni uvid u to kako moe biti plodotvoran doticaj ethosa i pathosa u
filozofskim raspravama.
Ivan Koprek autor je brojnih znanstvenih lanaka u domaim i inozemnim asopisima. Objavio je knjige Ethos und Methodos des Philosophierens (1988), Korak za smisao (1992), ivot u obitelji za godinu obitelji
[ur.] (1994), Tako ete imati mir [ur.] (1995), Kao dio mene. Etika-krepost-prijateljstvo (1995), Etika prirunik jedne discipline [ur. zajedno s
I. ehokom] (1996), Zlo vrijeme za dobro (1997), Ljudska prava, ovjekovo dostojanstvo (1999), Defensor hominis [ur.] (2003), Mala povijest
etike (2004), Religije i novac [ur.] (2005), Prii da moe uti (2005). Ova
zadnja knjiga je, zasigurno, njegovo do sada najzrelije tivo, u napetosti
izmeu potrebe da se ukae na normativni diskurs i teko realizirljivog
pristupa tekim (post)modernim aporijama, ukoliko se izbjegava, kako
sam napomenuo, nepristupanost odve apstraktnih ralambi. Postmoderne teze su vrlo raznorodne: sveopi pluralizam ideja, nova sloboda od
biti, ideje, vrijednosti i podrijetla, raspadanje koncepcije subjekta, smrt
ovjeka, itd. Ono to je nesumnjiva kvaliteta ove knjige je da se u raspravu
s razliitim fenomenima takve postmoderne oluje ne ulazi lamentirajui,
nego argumentativno, a ujedno s jasnog (klasinog) filozofskog stajalita.
Knjiga Prii da moe uti. Etika u sjeni globalizacije i postmoderne,
sadri osamnaest razliitih tema koje se razmatraju s obzirom na postmoderni i globalizacijski horizont: od opih etikih i politikih aporija, preko
tematike slobode u okviru neuroznanstvenih teza, ekoetike, bioetike, odgoja i obrazovanja, pa sve do ekonomskih, kreposnih i biblijskih poticaja
za suvremeno itanje klasinih teza. Ovdje u prikazati nekoliko egzem-

Prikazi knjiga

155

plarnih studija, nastojei posredovati temeljne crte ovih kritikih tekstova,

pisanih iz pozicije etike kreposti, onako kako je bila zasnivana u aristotelovsko-tomistikom diskursu, a koja u dananje vrijeme, u fragmentiranom dobu multiverzuma, doivljava svojevrsni preporod.
Etos postmoderne. Termin postmoderna upotrijebljen od A.
Toynbeeja, teoretiara i filozofa kulture 1947. godine, obuhvatio je do
sada mnotvo razliitih podruja: umjetnost, literaturu, arhitekturu, filozofiju, sociologiju, itd. On je postao zajednikim nazivnikom za analizu novijih stilova, prvenstveno estetikog horizonta, a zatim je supsumirao sve
iri dijapazon pitanja, u kojima se odbacuje staro filozofsko pojmovlje,
klasine kategorije i atributi bia, a istie konstantna mijena bez postulacije duhovne supstancije koja bi opstala kroz te promjene. Postmoderna se
odrie, dakle, bilo kakvih metafizikih pristupa i inzistira na samim fenomenima, ali na nain poliperspektivizma. Umjesto simetrije i hijerarhije
(to je odlikovalo kategorije moderne), postmoderna govori o ekscentrinosti, diferenciji, desimetriji i distanci. To rezultira razliitim uratcima,
od neoliberalistikih do ciniko-relativistikih, koji svoje idejne podloge
pronalaze u krizi racionalnosti i iscrpljenim energijama projekta moderne
(neki vaniji predstavnici: Foucault, Baudrillard, Derrida, Vattimo, Rorty,
Sloterdijk, Houellebeck, Lyotard, Deleuze). Kriza je vieslojna, pa se tako
pronalazi i ona humanistikih znanosti, koje parcijalno razmrvljene moda
samo podupiru opasni relativizam i sveopu krizu vrednota. Znanje i znanost vie nisu vrsti orijentiri, nego brzim zastarijevanjem produciraju
nesigurnost budunosti. Nesigurnost raa oportunizam: temeljni tip dananje epohe postaje narcisoidan karakter; vlastita korist i egocentrinost
simptomi su duhovnog stanja. Relativiziranje trajnosti istine i stalnosti
etikih naela, takoer je izrazita prepoznatljivost postmodernog okruja.
Miljenje dananjeg ovjeka je esto povrno, lako pokretljivo i odreeno
slikom. Civilizacija spektakla i publiciteta bjei od tekih pitanja i eli
samo plutati meu problemima, voena krajnjim individualizmom i konfuznim stavovima o vlastitoj slobodi bez odgovornosti. Vano je ono to je
poeljno, potroivo i razonodljivo, estetizacija svakodnevlja sve vie provocira. Carpe diem mentalitet ivi u obijesnoj sadanjosti, kojega vrlo
uinkovito podrava mona medijska premreenost, ideali brzine i funkcionalnosti. A mnogim malim oajnicima s poetka treeg tisuljea, koji
igraju svoje kompjutorske igrice, nedostaje istinske orijentacije, ljudske
topline i jednostavnosti, tvrdi pater Koprek.
Sloboda dijalog izmeu znanosti, filozofije i religije. Stari prijepor o slobodi, o tomu da li smo uistinu slobodni u svojem djelovanju ili
determinirani psihikim, socijalnim ili inim kauzalnostima, dobiva svoj
novi vidokrug pod aspektom neuroznanosti. Odreeni pokusi o promjenama u mozgu prilikom donoenja odluke o pokretanju dijelova tijela po-

156

Prolegomena 6 (1) 2007

krenula su pitanje: inimo li ono to elimo ili elimo ono to inimo?

Moda mozak sve aranira prije nego donesemo neku navodno slobodnu
odluku? to mislimo da elimo uiniti, smatra Gerhardt Roth, odluuje
limbini sustav mozga. Mozak determinira naa djelovanja ukoliko na
neki nain prethodi subjektivno primjetnim odlukama koje dovode do
djelovanja. Limbini sustav daje svijesti okvir, a iz ovoga zapravo slijedi
stav da ovjek nije, u klasinom etikom smislu, odgovoran za svoje ine
u punom znaenju te rijei. Meutim, kako totalni determinizam nije filozofski (i teoloki prihvatljiv), potrebno je razmisliti o tezi koju navodi E.
Schockenhoff u platonovskom razlikovanju razloga i uzroka djelovanja da
bi pokazao granice neuroznanosti. Ako kaemo da Sokrat nije pobjegao
iz zatvora jer se tetive i kosti njegovog tijela nisu pokretale, to je uzrok;
odgovorimo li da se pokoravao zakonima polisa, to je razlog. Istraivanje
mozga, smatra ovaj autor, govori o uzrocima ljudskog djelovanja, ali ne
o razlozima. Neuroznanost iskljuuje subjektivnu perspektivu, ona govori
u treem licu, a mi o sebi i svojem djelovanju moramo razmiljati i govoriti u prvom licu. Ako moje odluke, kako se poslije Freuda oboava
rei, imaju nesvjesne, moda preteito nesvjesne poticaje, ne moram li
ipak i tada rei da upravo Ja djelujem. Bez Ja nema nikakve unutranje
koherencije, tj. Ja je cjelina svjesnih i nesvjesnih procesa. U svjetlu ovoga,
treba paljivo razmisliti imaju li neuroznanosti pravo zahtijevati zadnju
rije o slobodi ovjekove volje.
Uloga religije u budunosti etike i kulture postmodernoga i globalnoga vremena. Krajnosti fundamentalistikih izazova s jedne strane, te
nihilistiko-cinike opcije kao njihove loe alternative, sve e vie opsjedati ovjeka dananjice. esto nas se plai razliitim kulturnim i religijskim opcijama, pri emu je na djelu zapravo krajnje bezona la o bitnim
problemima: naime, kapitalizam je proizveo najveu ekonomsku i politiku nejednakost u dosadanjoj povijesti ovjeanstva, ali sada nastoji
prikriti tu uasnu nejednakost sluei se kulturom kao ideologijom, opsjenarski govorei da nam opasnost dolazi od kulturnih razlika kao glavnih
izvora sukoba u svijetu. Autor Koprek polazi od slinih stavova, sustavno
razmatra razvoj i usporedbe kultura, reflektira o nekim interdisciplinarnim pristupima kulturi (J. Diamond, J. Eccles, H. Markl, te zastupnicima
tzv. Big History teorije kao pokuaja ujedinjavanja prirodoznanstvenih i
povijesnih razmiljanja o kulturi). Rezultati do kojih dolazi analizom navedenog pokazuju da su kroz povijest (kulturni) gubitnici bili oni koji su
egzistirali kao izolirane civilizacije, otoci bez mogunosti razmjene sa
susjednim civilizacijama, pa je za zakljuiti da je svaki poziv na samodostatnost nekog naroda slijepa ulica, pogotovu danas. Sposobnost kulture
je zapravo ujedinjujua veza svih razlika meu kulturama, pa se stoga i
moe govoriti o jednoj povijesti ovjeanstva. Danas je potrebna prava

Prikazi knjiga

157

mjera izmeu globalizacije i regionalizacije, tj. ouvanje svake kulture

uz istovremenu spremnost za interkulturalni dijalog i razmjenu. Nakon
ovoga, autor se pita o mogunostima religija glede kulturnog dogaanja.
Zanimljivo je analiziranje stavova J. Hicka koji govori da sve religije tee
k transformaciji ovjekove egocentrinosti u jednu istinsku pozornost.
Nadilaenjem egocentrinosti otvaramo se za obrat k najvioj realnosti.
Centriranost na stvarnost umjesto centriranosti na sebe cilj je svih religija,
a plodovi religijske transformacije bivaju vidljivi u svetome, u moralnim
i duhovnim plodovima. Dobrota, ljubav i suut su ideali svih velikih religijskih tradicija, a kako je kultura u bitnome odreena religijom, religijska
je zadaa potvrivati ivot i u ovome vremenu, jer, smatra autor, samo je
religijski potencijal preostao kao izvorite rjeenja problema ovjeanstva
na podruju kulture, tj. ovjekove strategije ivota.
Odgoj i obrazovanje u pluralnome drutvu postmoderne. Pater Koprek u ovom poglavlju ne tematizira etablirane teme iz filozofije odgoja,
niti se poziva na nekog od hrvatskih autora s tog podruja, nego uvaavajui recentnu stranu literaturu glede navedenog, daje opi ocrt u smjeru
postmoderna-vrijednosti-odgoj. Rije je o promiljanju odgoja i obrazovanja kao suodgovornih za moralno-vrijednosno ozraje odreenoga vremena i naroda. Napose je odgoj za vrijednosti u pluralnome drutvu pred
novim izazovima. Nakon temeljnog odgojnog konstituiranja u obiteljskom
okruju, kola kao nova zajednica odgoja razvija otvorenost i spremnost
za dijalog. Uimo se gledati svijet oima drugoga, odgajati za empatiju, za
respekt i dobrohotnost. Stoga je posredovanje i prenoenje vrednota kroz
odgoj i obrazovanje uzviena i odgovorna djelatnost, kojom neko ljudsko
bie treba uistinu uiniti ljudskim, pomoi mu u samoizgradnji, intelektualnim, moralnim, estetskim i radnim osobinama. Uravnoteeni pristup
kroz razvoj kritinosti, kreativnosti i humanosti prikazan je kroz nekoliko
toaka: a) obrazovanje za biti, b) obrazovanje za znati, c) obrazovanje za
djelovanje i d) obrazovanje za zajedniki ivot. Posebno se tematizira suvremena vanost humanosti i tolerantnosti prema nepoznatom i tuem. A
za to je preporuen dobro poznati koprekovski model balansa ili dinamike
suodnosa: misliti-osjeati-djelovati.
Uz ovo poglavlje bih ukazao na neke, i kod nas aktualne, teze (npr.
u tekstovima Milana Polia) o potrebi promatranja odgoja kroz prizmu
prikrivene ideologinosti, u neutralnom i negativnom smislu te rijei. Mogue da je ideologiziranje intenzivnije ba kada je ovo duhovno podruje
prekriveno zahtjevima etikog sadraja. Naime, ako je temeljna odgojna
supstanca uvijek vezana za osnovna filozofska pitanja, a istinski filozofski
pokuaj ujedno i (samo)odgojno djelovanje, s onu stranu pukog intelektualiziranja, promiljanje odgoja (paideia) je suodreujue za shvaanje
filozofije u njenom povijesnom horizontu. Meutim, opcija da se ta ko-

158

Prolegomena 6 (1) 2007

relacija uzima naglaeno prosvjetiteljski, s dosta pedagokog optimizma,

moe suziti prostor kritikog uvida u razne opasnosti do kojih dolazi zbog
unaprijed odluenog uvijek-afirmativnog stajalita glede znaenja odgoja
i obrazovanja. Stoga, aspekt ideologizacije kao nune sastavnice svakog,
napose institucionalnog odgoja, nerazrjeiv pokuajima intervencija za dezideologizacijom, koja naposlijetku uvijek zavri u reideologizaciji, pokazao bi da je ponekad plodotvornije imati neto vie suzdranog ukazivanja
na raznorazne otuujue perspektive, koje drave kroz gotovo svaku vlast
proizvode da bi odgoj i obrazovanje uinile kontrolnim mehanizmom sadanjih i buduih narataja.
Zahvalnost etika krjepost za globalni prostor postmoderne. Uz
prikaz nekoliko nadahnutih afirmativnih stavova o znaaju zahvalnosti,
koje su izrekli klasini filozofi, Descartes, Spinoza, Hume i Kant, autor
se u ovom poglavlju okree analizi fenomenologije zahvalnosti. To je jedan od temeljnih ljudskih osjeaja koji pokazuje univerzalnu dimenziju
naega ljudskog bitka, ali istodobno i visoko moralno znaenje. U zahvaljivanju, danas u iskrenom obliku sve rjeem fenomenu, priznajemo da
se netko drugi prema nama pokazao kao dobrohotan. Kroz zahvalu se zapravo realizira odnos davanje-uzimanje. Kako davati, a da davanjem ne
izazovemo osjeaj ponienosti kod onoga koji nee moi uzvratiti? Kako
davanje uvrstiti meu poeljne oblike socijalnih odnosa, a da kroz zahvalnost istovremeno otkrivamo i metafizike implikacije osobe koja u sebi
ukljuuje misao da svatko u svojoj slobodi moe biti dar za drugoga. Svakako da zahvalnost kao intencionalno slobodan in pretpostavlja osobu.
tovie, u zahvali priznajemo osobu, tu meuosobno nije samo vie pozadina stvarne razmjene nego izmjena stvari postaje simbol meuljudske
privrenosti. U tom smislu zahvalnost je ljudska dunost, ali i obogaenje.
Tako je neophodna danas, kada se mora pokazati ne kao slabost nego kao
jakost, ne kao izraz nemoi nego kao izraz ivotne moi.
Pazi na korake svoje prii da mogne uti. Za mene, ovo je najnadahnutije napisano poglavlje knjige, zadnje poglavlje s naslovom prema
reenici iz biblijskog teksta Propovjednik. Govornik Kohelet (hebrejski: sakuplja) promilja nitavnost, uzaludnost i ispraznost (lat. vanitas; gr. mataiotes) te razotkriva ovjekovu konanost i prolaznost. Tu
su skepsa, agnosticizam, nihilizam i svojevrsni hedonizam ujedinjeni u
pokazivanju bijede i traginosti naih ivota. Naglaeni pesimistiki ton,
prema Kopreku, umnogome odraava nutarnju prazninu i muninu koja se
vrlo lako moe iitavati u dananjem postmodernistikom duhu: Biblijski
Propovjednik je Nietzsche prije Nietzschea, Heidegger prije Heideggera,
egzistencijalist prije egzistencijalizma, utilitarist prije utilitarizma, i sl.
Prikazan je kao anticipator i svevremenik jer otkrivajui probleme nastale
vremenitou ljudske egzistencije, imade teko opovrgljiv stav o krhkosti

Prikazi knjiga

159

svega, ogoljenje koje zvui tako aktualno u krizama kojih smo dionici. No,
ako i nema nita novo pod suncem, ako apsurd i zlozvuje imaju prevagu
u samospoznatoj prolaznosti svega ovovremenog, ipak ostaje mudrost kao
strah Boji, spoznaja da sve dolazi od Boga. Tako, postmodernistiko itanje ovog klasinog religioznog teksta otvara iroki dijapazon etike dijagnostike i terapije, sa zavrnim naglaskom o tome da udovino veliko
moderno beznae moemo prevladati tek iz perspektive transcendencije,
u predanosti putu od fenomena do fundamenta.
Ovoj zanimljivoj i sadrajno bogatoj knjizi, s mnogim referencama
na klasine i (post)modernistike mislitelje, nedostaje kazalo imena, to bi
pripomoglo ponovljenim italakim orijentacijama. K tome, spominjanje
vrlo vanih autora, posebice iz prolog stoljea, ponekad ima samo turu
opisnu kvalifikaciju. Naime, ako se npr. kao na str. 19 mislilac takvoga
ranga kao to je Foucault, prizove zbog navoenja njegove sintagme smrt
ovjeka, kao sljednice teze o smrti Boga, bez paljive elaboracije o foucaultoovskom diskursu u kojemu se razjanjava povijesna impostacija
pojma ovjeka, pa tako i njegovo odumiranje u klasinom liku, stvari ostaju
(bar naizgled) nedoreene. Dodue, kako ovo nije povijesno-filozofska
nego problemska studija, specifinost nizanja, ponekad fragmentiranih,
pasusa koji plijene zanimljivou i iskre zrncima filozofske mudroljubivosti, potvrda je autorove osebujnosti stila.
eljko Senkovi
Sveuilite J. J. Strossmayera u Osijeku
Filozofski fakultet Katedra za filozofiju
L. Jgera 9, HR-31000 Osijek
zsenkovic@ffos.hr

Igor Primorac, Etika na djelu: ogledi iz primijenjene etike, KruZak,

Zagreb 2006, 193 str.
Profesora Primorca ne treba posebno predstavljati jer iako ivi i djeluje u
inozemstvu svojim je radovima stalno prisutan u hrvatskoj javnosti. Ali
ne samo to! Njegovi objavljeni radovi na hrvatskom tematiziraju pitanja
primijenjene etike i politike filozofije koja su vrlo aktualna u filozofskim
raspravama, a domai ih autori nedovoljno obrauju. Najnovija knjiga
profesora Primorca na hrvatskom sloena je od sedam lanaka objavljenih