Bilbioteka

ALEKSANDRIJA
Naslov

originala

Adam Zagajewski

POWROT

Wydawnictwo Znak, Krakow 2003.

Prevod s poljskog
Marina Trumi
Izdava
Naklada ZORO, Sarajevo-Zagreb
Urednica
Ferida Durakovi
Raunarska obrada i tisak
TDP d.o.o, Sarajevo

Godina izdanja: 2006.

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
821.162.1-1
ZAGAJEWSKI, Adam
Povratak / Adam Zagajewski; s pojskog prevela
Marina Trumi. - Sarajevo : Zoro, 2006. - 55 str.
;20cm
Prijevod djela: Powrot. - autoru: str. 55
ISBN 9958-589-32-
COBISS.BH-ID 14943494

Zahvaljujemo se poljsko-bosanskoj tvornici za proizvodnju

poliuretanske pjene ORGANIKA BH na pomoi u objavlji
vanju ove knjige.

Adam Zagajewski

Povratak
S poljskog prevela Marina Trumi

Naklada Zoro
Sarajevo-Zagreb, 2006.

Naveer
Kasno naveer stie u svoj grad
u mrane ulice, u crne mrlje prozora,
u mranu tiinu, makama to se skrivaju
ispod automobila, snenim pticama na drveu,
a ipak ne zna je li grad odsutan,
je li to grad kazne ili grad sjena,
da se moda ne ljuti na tebe,
ili je zapravo toliko ravnoduan
da ne mora postojati uope.
Nitko te ne pozdravlja, nitko ne zadrava,
nitko ti nita ne zabranjuje, ni za to ne moli,
straari su zaspali ili otili kui,
pouzdano cvjeta cvijee, ali ga ne vidi.
Kraljice spavaju u sarkofazima,
biskupi na portretima, izgubljene bitke
u udbenicima povijesti.
Grad je otvoren,
otvoren je vjetar, i kolebanje,
sve to se dogodilo
eka na tebe,
tvoji porazi nisu na tebe zaboravili,
ve je kasno,
utnja se vraa u utnju,
pokuaj zaspati.

Na putu
1. Bez prtljaga
Putovati bez prtljaga, spavati u vlaku
na tvrdoj drvenoj klupi,
zaboraviti rodni kraj,
izranjati iz malih postaja u zoru,
kada ustaje sivo nebo
i ribarice izlaze na more.
2. U Belgiji
U Belgiji je padala veoma blaga kia
i rijeka je vijugala meu brdima.
Mislio sam - tako sam nesavren.
Stabla su sjedila na livadama
poput sveenika u zelenim mantijama.
Listopad se skrivao u korovima.
Ne, oprostite, gospoo, rekao sam Ovo je odjeljak za one koji ne razgovaraju.
3. jastreb krui iznad auto-ceste
Bit e razoaran - ako padne
na lim, na benzin,
na vrpce s jeftinom glazbom
na naa tijesna srca.
4. Mont Blanc
Sjaji se iz daljine, bijelo i oprezno,
kano feral za sjenke.

5. Segesta
Na livadi ogroman hram divlja ivotinja
otvorena prema nebu.
6. Ljeto
Ljeto je bilo divovsko, pobjedniko a na je mali auto izgledao izgubljen
na stazi to vodi u Verdun.
7. Kolodvor u Bytomu
U podzemnom tunelu
rastu ikovi
a ne tratinice.
Ovdje zaudara na samou.
8. Umirovljenici na izletu
Ue se hodati
po zemlji.
9. Galebovi
Vjenost ne putuje,
vjenost eka.
U ribarskoj luci
samo su galebovi brbljavi.
10. Kazalite u Taormini
Iz kazalita u Taormini vidi se
snijeg na vrhu Etne
i ljeskavo more.
Tko je bolji glumac?

11. Crna maka

Crna maka izlazi nam u susret
kao da kae: gledajte mene,
a ne potovanu romaniku crkvu.
Ja sam iva.

12. Romanika crkva

Na dnu doline poiva
Romanika crkva:
u toj bavi je vino.

13. Svjetlo
Svjetlo na zidovima starih kua
lipanj.
Prolaznice, otvori oi.

14. Uzoru
Materijalnost svijeta ujutro i tankoutnost due.

Karmelianska
Karmelianska ulica, plavi tramvaji, sunce,
rujan, prvi dan nakon raspusta,
neki su se vratili s dalekih putovanja,
oklopne divizije stiu u Poljsku,
djeca idu u kolu u lijepim odijelima,
bijelim i modrim kao jedro i more,
kao sjeanje i nadahnue, i groe.
Drvee se uspravlja s potovanjem
pred snagom mladoga uma,
koji jo uvijek
nije spoznao plamen i san, ali zaeli li samo
nee naii ni na kakvu zapreku
(ne raunajui nevidljive granice).
Drvee pozdravlja mladost s potovanjem,
ali ti - reci istinu - ljubomoran si
na taj poetak, na izlazak
iz doma, iz djetinjstva, iz slatke tame
to ima okus badema, groica i maka
- sprema se u duan po kruh
i onda se vraa doma, ne urei,
zvidi i pjevui lakomisleno;
tvoja kola jo nije poela,
uitelji su ve otili, majstori su ostali,
tvoj san plovi nebom meu oblacima
dalek kao ljeto.

Sicilija
Vodila si me preko prostrane livade
kroz trokutastu Boniu*, koja je Sicilija
toga grada, to ne pozna more,
vodila si me u hladan poljubac
Sirakuze i ili smo
kroz beskrajni ocean trave
kao osvajai iste savjesti
(budui smo osvojili samo sebe),
naveer, pod prostranim nebom,
pod otrim zvijezdama,
pod nebom, koje se pravedno
protee nad onim to jo traje
i nad lijenom rijekom uspomena.

* Krakowska Bonia - velika zelena povrina, tu se esto odravaju

razne kulturne manifestacije na otvorenom.

10

inovnika
Tiha ulica, ulica utnje
i ljubavi, koja nije mogla
tada nita obeati;
tu je pjevao slavuj pa umuknuo,
tamo je mucala papigica.
Ulica, koja voli povezivati,
ulica - crtica, ulica mija
inovnika u sivim odijelima
i Tadeusza Kantora, koji je
mislio jedino o smrti.
Ovdje je ivjela skromna gospoa M.
koja je mislila jedino o zdravlju.
Ovdje si sluao glazbu
i poeziju, tu si otkrio snagu
nevidljivih stvari,
eksploziju radosti
i tugu nedjelja
kinih i mranih,
poudu i nitavilo,
i prve pokuaje
istinske molitve ovuda prolazi sada
a nisi ganut,
ili ti se tako ini.

11

Pilsudskijeva
Jedna od onih ulica koje mijenjaju imena,
podlone kapricima diktatora lijepe ulice, isto kao lijepe ene,
i daroviti djeaci, prozivaju se na plou
i povjeravaju im odgovorne misije,
daruju imenima sezone; bila je ulica
Srpanjskog Manifesta, kada sam je upoznao,
to jest ulica lai i licemjerja ali i mjesto filozofije i uenja,
i poetak dugih izleta, svibanjskih etnji,
mjesto, gdje sam se sastajao s tobom,
nasmijanom, tunom ili pobjednikom.

12

Genealogija
Nikad ih neu sresti,
te starinske likove
- bili su isti kao mi,
a ipak sasvim drugaiji.
Uobrazilja se neumorno bavi
zagonetkom njihova postojanja,
ne moe ekati da se otvore
tajni arhivi sjeanja.
Vidim ih u tijesnim razredima,
u provincijskim gradiima
tunoga Habsburkog Carstva.
Iza prozora granice topole
histerino se miu
i kia sa snijegom diktira
vlastiti pravopis.
Bespomono stiu u aci,
meu prstima umrljanim tintom,
suvini ostatak krede.
Pokuavaju objasniti zagonetku svijeta
gladnoj i bunoj djeci,
koja samo rastu i vrite.
Moji preci, uitelji, pokuavaju
smiriti uzburkani ocean,
poput onog ludog umjetnika
to je stajao iznad morskih valova
s krhkom dirigentskom palicom.
Zamiljam pusto
njihova umora, hipove nitavnosti
13

kroz koje se mogu zagledati

u dubinu njihova ivota.
I mislim da tada, kada se
i sam pretvaram u uitelja,
oni gledaju u mene
i popravljaju moje jezine omake,
ispravljaju sve moje pogreke
s nepokolebljivom pouzdanou mrtvih.

14

Postolarska
Ulica, u kojoj je ubijen nevin student,
koji je mogao biti ti.
Ulica, u kojoj je se slobodno
moglo ubijati - nedaleko
Planty* prolazio je nijemi mar
bespomonih i moda jo
i dalje tuda prolazi,
samo sada nevidljiv,
prekriven jesenjim liem,
silazi pod zemlju
u tihom struganju cipela
i aptu potplata.

* Planty - zelena plua Krakowa.

15

Prijatelji
Moji prijatelji ekaju na mene
smijeei se ironino, tuno.
Gdje su one nevidljive palae,
koje smo trebali sagraditi govore njihova usta,
njihova ostarjela usta.
Ne brinite, prijatelji,
oni divni zmajevi
jo se uzdiu u jesenji zrak
i dalje nas vode
onamo, gdje poinje etva
prema bljetavim danima onamo, gdje se otvara
oiljak pogleda.

16

Duga
Nezahvalna ulica - duanii s pozamanterijom
poput straara promrzle Napoleonove armije;
seljaci zagledani u izloge i odrazi njihovih lica
zagledanih u pranjave aute;
Duga ulica, polako vodi k predgraima,
dok predgraa smjeraju k sreditu.
Teki tramvaji lijebe ovu ulicu,
ukraavaju je parfimerije bez mirisa,
a nakon kie blato namjesto manne;
ulica patuljaka i divova, kripavih bicikla,
ulica u kojoj mali gradovi, sabijeni
u jednu sobu, spavaju poslije ruka
s glavom na umrljanom stolnjaku,
i seminarists zapletenih u duge mantije;
najrunija ulica - ovdje u jesen raste ugljen,
a u kolovozu dosada bijelih vruina.
Ovdje si proveo prve godine
u renesansnom, ponositom gradu,
ovuda si trao na predavanja i vojne vjebe
u predugom vojnikom injelu a sada dvoji
moe li se vratiti zanosu
onih godina, moe li jo
toliko nita ne znati i toliko udjeti,
i tako ekati, i zaspati lahko,
i buditi se tako vjeto,
da ne preplai zadnji san
usprkos tami prosinake zore.
Ulica Duga kao strpljenje.
Ulica duga kao bijeg od poara,
kao matarije, koje se ne okonavaju
nikada.
17

Zora
Nedjeljno je jutro, vjetar je oprao misli,
ulice su prazne kao pravila asketskoga reda.
Mlade jo spava u bijelim atorima,
samo su stari krenuli putom prema kapelici.
Plamtei utom vatrom jesenji ginko,
to je sauvao svoje lie,
objavljuje da je kucnuo as.
Nedjeljom ujutro iznad krovova zgrada i palaa
razgovaraju meu sobom ozbiljna zvona
i smiju se mali zvonici; dominikanci
i norbertinke razmjenjuju brzojave.
Spomenici na Plantama, izliveni u bronci,
zacijelo bi eljeli vratiti se u obinu kou,
u tijelo, u glavobolju - ali vjenost obvezuje.
Sjea se, na ovome smo se mjestu posvaali jednom
i traio sam te dugo u labirintu noi;
ja s knjigom u depu, ti u ljetnoj haljini
(knjiga - neproitana, zato se haljina otvarala
poput korica neoplatonskoga traktata).
Gleda u me bronani Boy, u njegovim oima
zapisana je slika streljakog voda,
tog remek-djela pruske arhitekture.
Vjetar je oprao ulice i misli, vjetar je oprao sunce.
Stotinjak metara odatle umro je Georg Trakl,
ubie ga ekstaza ili oaj.
A na onoj klupi sjedili smo neko u noi
i nastojali uti ocean.
Bio je pun mjesec, tiho su trale zvijezde.
Kucnuo je as, kada se poslije dugih pregovora,
prekidanih i ponovno zapoinjanih, i odbacivanih,
18

prolost, mudra i suha kao kakav pergament,

odluila pomiriti s nevanou dana,
s improvizacijom toga jutra, s njegovim vlanim
dahom,
s vlagom mojih misli, s mojim nemirom,
a izaslanstvo mrtvih - pjesnici, ali i noni straari,
iskusni u istraivanju tame, i babice
koje su vidjele kako se otvaraju tijela sloilo se da kucne odsudni as,
u tiini, u nedjeljno jutro, kada smireno
plamti drvee, sloilo se uvjetno,
da oivim i shvatim kako je upravo pravi tren,
pravi tren - i uskoro e pro.

19

Nepoznata
Nepoznata ulica
ustremljuje se prema dolje
nema je na karti
tu nema hotela
ni knjinice
ak ni uspomena ni planova
Ova je ulica samo
crte samo skica
to se ustremljuje prema dolje
kao to se jastreb obruava na mia
Ponekad se javlja u snu
i odmah nestaje
ali vratit e se, sigurno,
moda e se vratiti
u neznano vrijeme
na neznanome mjestu.

20

Duga
Vratio sam se ulici Duga s njezinom mranom
aureolom muzejske prljavtine - i Karmelianskoj,
gdje pijanci modrih lica ekaju
kraj svijeta u delirijum tremensu,
kao pustinjaci iz Antiohije, i gdje se
elektrini tramvaju tresu od vika vremena,
i svojoj mladosti, koja me nije htjela
ekati i ugasila se, ubila se dugim
postom i silnim bdijenjem, vratio sam se
crnim uliicama, antikvarnicama,
gdje su se okupile zaboravljene knjige,
tajnovitosti, u kojoj su se krile
srdanost i izdaja, Ijenstvovanju,
itanju, dosadi, nitavilu, oaju,
smrti, koja je uzela mnoge
i nikoga nikada nije vratila, vratio sam se
Kazimierzu,* kvartu-pustinji,
gdje nema ak ni alosti,
gradu kie, pacova i smea,
djetinjstvu, koje je isparilo
kao bara obojena benzinskom dugom,
sveuilitu, koje nevjesto pokuava
zavesti sljedei bezazleni narataj,
gradu, koji sada prodaje
svoje zidove, budui je ve davno
prodao ast i odanost, gradu
koji volim sumnjivom ljubavlju,
i kojemu nita ne mogu ponuditi
osim onog to sam zaboravio i ega se sjeam,
osim pjesme, osim ivota.
*

Kazimierz - dio Krakowa u kojem su prije Drugog svjetskog rata

uglavnom ivjeli idovi.

21

Lastavice iz Oswicima
U tiini baraka
u utnji srpanjske nedjelje,
prodorni pisak lastavica.
Zar tako je malo ostalo
od ljudskoga govora?

22

Tadeusz Kantor
Oblaio se u crno,
kao inovnik osiguravajueg zavoda,
specijalist za beznadena pitanja.
Sretao sam ga na inovnikoj obino je urio na tramvaj i u Krzysztoforima,* gdje je uredovao dugo
i predano, primajui za stolom
druge u crno odjevene umjetnike.
Mislio sam o njemu ravnoduno, gotovo s visine,
kao netko tko jo nita nije napravio
a ipak osuuje nesavrenost postojeih stvari.
Ali, jednoga dana, mnogo kasnije,
vidio sam Mrtvi razred i druge predstave,
i zanijemio sam od uasa i oduevljenja vidio sam sustavno umiranje,
odlazak, vidio sam kako radi
kod nas vrijeme, vrijeme uiveno u odjeu i rite,
i u lica ije crte postaju sve blae,
kako radi pla i smijeh, i krgutanja zubi,
kako u nas rade dosada i enja, kako bi u nas mogla
ivjeti molitva kad bismo je znali primiti,
to su uistinu drski vojniki marevi,
to je ubijanje, to smijeh,
i to su ratovi, vidljivi ili ne, zli ili ne,
to znai biti idov ili Nijemac,
Poljak, moda naprosto ovjek,
zbog ega su starci djeca,
dok djeca stanuju u starim tijelima
visoko na katu bez dizala i pokuavaju

Krzystofori - Galerija i kavana u Krakowu gdje se okuplja

umjetniki svijet.

23

nam neto rei, obznaniti, ali zalud

se trude, zalud lepraju sivim rupiem,
virei iz kolske klupe isparane noiem
- ve znaju da im ostaju samo
neizbrojivi naini odlaenja,
patos bespomonog smijeka,
neizbrojivi naini opratanja od svijeta,
i ak ne uju kako prljave kazaline dekoracije
pjevaju zajedno s njima, bojaljivo pjevaju
i bit e stupaju u nebo.

24

Stolarska
Nevelika gomila ispred amerikog konzulata
talasa se poput meduze na vodi.
Plonikom promie mladi dominikanac
i prolaznici mu se pobono uklanjaju.
Opet sam doma, utljiv kao budist.
Brojim dane sretne i dane brine,
dane oajnikog traenja tebe
a nalazim tek sliku, metaforu,
dane Koheleta i dane Psalmiste.
Pamtim vreli mirisa vrijeska
i miris smole u umi iznad mora,
tamu bijele kapelice u Provansi,
u kojoj je gorjelo samo sunce svijee.
Sjeam se siunih maslina u Grkoj,
blistavih eljeznikih tranica u Vestfaliji
i dugoga puta na mamin ispraaj,
zrakoplovom, u kojem su prikazivali komediju
i svi su se glasno smijali.
Vratio sam se u grad slatkih kolaia,
gorke okolade i lijepih pogreba
(nekada je tu pokopano zrno snova),
u grad utirkanoga sjeanja ali taj nemir to tjera lutalice
i okree kotae bicikla, mlinova i satova,
nee me napustiti, zauvijek se skriva
u mome srcu, kao gladan dezerter
u odbaenim cirkuskim kolima.

25

Glazba u automobilu
Glazba koju sam sluao s tobom
doma ili u autu
ili ak u etnji
nije uvijek zvuala tako isto,
kako bi eljeli klavir-timeri ponekad bi se u nju umijeali glasovi
puni uasa, bola,
i tada je glazba
bila vie od glazbe,
bila je na ivot
i nae umiranje.

26

Kino "Snaga"
a B. i W. Pszoniake

Neke su nedjelje bile bijele

kao pijesak baltike plae.
Jutrom su se uli koraci
malobrojnih prolaznika.
Lie naega drvea oprezno je utjelo.
Debeli se sveenik molio za one
koji nisu mogli doi u crkvu.
U kinima je omamljujue zvrjao projektor,
a praina je ukoso putovala kroz svjetlo.
Mravi je sveenik, meutim, osuivao epohu
i pozivao na surove mistine vjebe.
Neke su dame malo padale u nesvijest.
Ekran u kinu "Snaga" spreman je bio prihvatiti
svaki film i svaku sliku Indijanci su se osjeali kao kod kue,
pa ni sovjetski junaci
nisu se mogli potuiti.
Po zavrenoj predstavi nastupila bi tiina,
tako duboka da bi se policija uznemirila.
Ali, popodne je grad spavao
otvorenih usta, kao bebe u kolicima.
Naveer bi ponekad puhnuo vjetar
i u sumraku je bura treperila
nestvarnim, ljubiastim sjajem.
U pono se na umiveno nebo
vraao krhki mjesec.
Izgleda da je nekih nedjelja
Bog bio sasvim blizu.

27

Arheologija
Arheologija ovog hambara
nadilazila je naa oekivanja.
to je Mikena prema izblijedjelim
ploicama i kopama ovih iskopina,
prema strasti ubijanja.
to su egipatske piramide
prema toj mrnji.
Sjedim u maloj sobi na katu
drvene kue na Sjevernom Bulevaru,
skeptini uitelj creative writing.
to mogu uiniti poslije toliko godina
ja, vjernik sasvim druge vatre,
netko, tko vjeruje u snagu poezije,
u energiju slika i ideja,
u besmrtnu radost trenutka.
Mislim na bespomonost introvertnih,
Sa svim njihovim satima neizbjena zanosa;
deuraju u malim udobnim sobama,
dok gore i svijet i drveni hambar,
a rat putuje od zemlje do zemlje.
to mogu uiniti - vjerujem u uobrazilju,
u odsjaj poeme, koja bespomono
trai istinski red
i pokuava pomoi pravdi.
28

Kasno popodne
Sunce se zaplelo u granama drvea,
vrijeme je zastao u urarovoj vitrini.
Duge sjenke zgrada i dimnjaka
leale su umorne na ploniku.
Ogromna tijela baroknih crkava
poput blizanaca slinih panjolskim jedrenjacima
zastadoe na tren u zaljevu,
premda nisu spustila sidro.
Lastavice se ukoie visoko u nebesima
Prolaznici zapee u mjestu, poneto nesigurni,
poput putnika vlaka to zastade u polju.
Oni, to su sjedili u foteljama od prua,
ispijali su ljubiaste tekuine sporije
nego obino, a konobari se ukoili u trku
poput zaustavljenog nijemoga filma.
Obamro je rii maak, koga su vodili na uzici.
I svi smo u delirijum tremensu
gledali samo na jednu stranu tamo, gdje je polako narastala planina noi,
tamo, gdje je polako narastala naa propast.

29

Opisi slika
Obino zapaamo tek nekoliko pojedinosti
groe iz XVII. stoljea jo blistavo
i moda lijepu vilicu od slonovae,
ili drvo kria i kaplje krvi,
i mnogo pafnje, to se ve osuila.
kripi blistavi parket.
Nalazimo se u stranome gradu gotovo uvijek u stranome gradu.
Negdje stoji straar i zijeva.
Iza prozora ljuljaju se grane jasena.
Opisi nepokretnih slika
neobino su privlani.
Posveuju im se uene rasprave.
Ali mi smo ivi,
ispunjeni sjeanjem i razumom,
i na trenutke osjeamo osobit ponos
jer vie u nama budunost
i taj amor ini nas ljudima.

30

Crkva bojeg tijela

Nalazimo se na rubu idovske etvrti,
odatle su se uvis uzdizale ozbiljne molitve
na drugome jeziku, na jeziku Davidovom,
koji je kao orah i kao loza vinova.
Ta crkva nije lijepa,
ali nije bez ozbiljnosti;
stroj okomitih linija
i praine to drhturi pod sunevim zrakama,
hram malih objava
i usrdne utnje,
prostor enje
za onima koji su otili.
Ne znam hou li biti primljen,
hoe li e moja nesavrena molitva
ui u treperavi crni zrak,
hoe li se moje beskrajno traganje
zaustaviti u toj crkvi,
nepokretnoj i prepunoj kao konica.

31

Vlak od Krakowa do Warszawe

Vlak od Krakowa do Warszawe,
poetak rujna: gore vatre,
iznad polja uzdie se
oblak gorkoga dima,
koji u plua ulazi poput narkotika.
Trai prosvjetljenje u planini, u Alpama
i u crkvama, ali vidi li
ove pokorne vatre
to se are s veeri, puui
po zemlji - kao fitilji to e se ugasiti.

32

Kopernikova
Bolnice i uzdasi taksiji ekaju
na malo bolesne
i nestrpljive;
ovdje smo sluali
predavanja Kpiskog,
mukarca s licem
pravednika.
Pratili su ga
tuni aneli
teke psihoze,
ali trista metara
dalje ekao je
botaniki vrt,
gdje se svake godine
ponavlja udo
beharanja drvea
i tanahni ginko
uva ulaz
u nevelik raj,
koji smo napustili
pognute glave,
zahvaljujui tomu otkrivi
kamenie i travu,
i glinu od koje
ti sada mijesi
nov ivot.

Lijena etnja
Lijena etnja; jesenji dan padala je kia njena kao zvuk gitare
a moda je to mekoa tople rosulje uinila,
da se grad otvori preda mnom,
kue i parkovi pozdravljali su me i primali,
malo uvrijeeni, kao djeca poslije duga rastanka,
primali su me ponovo poslije toliko godina,
korei me prijateljski, kao da govore:
pa zna valjda da mi ne moemo putovati,
do koljena u zemlji, ovdje smo zauvijek,
osueni na vjetar i snijeg, na rat,
na Ruse i Nijemce priaj nam zemljama sretnim.

34

Crkve Francuske
Czesawu

Mioszu

Crkve Francuske, gostoljubivije od njezinih

gostiona
i njezine poezije,
stoje u vinovoj lozi poput velikih grozdova, ili na
uzvisinama,
pitomo,
ili utopljene u doline, na dnu zelena mora, u
suhome
krajoliku,
odbaene zgrade, naputeni hambari
od siva kamena, meu sivim kuama, sred sivih
zaselaka,
ali unutra ruiaste ili bijele ili ureene suncem
to je
prodrlo kroz vitrae.
Male romanike bogomolje demekastih obrisa,
poput obrtnika
u trudu stvorenih,
nevidljiva Paskalova crkva, zaivena u platno,
i vitke katedrale kao aplje iznad gradova,
vidljive s auto-ceste;
najljepa je u Chartreu,
gdje kamen gui poudu.
Mlinovi cistercita, to okreu vodu u nedjeljnim
curkovima,
i njihovi ribnjaci,
sinagoge, starije sestre, toliko puta izdane i
opustoene,
nenametljivo,

35

ruevine opatije u Normandiji, gdje se u grmlju

malina grije
na ezi crna zmija,
drvce izraslo na dimnjaku seoske crkvice, mladi
jasen, koji e
postati redovnik,
bazilika u Vezelayu, koja pripada Magdaleni,
ruiasta kao usta
umske jagode.
Claudelova crkva, demekasta, skoro bez vrata,
nadahnuta, nekada
ispunjena gnjevom,
i crkva u Tournusu, zbog ijih lukova ak i Arapi
moraju biti
ponosni;
prekriveni mahovinom zidovi skromnih
kapelica, koje su zaboravile svoja
imena,
kao i utvrena bazilika u Albi, remek-djelo vojne
umjetnosti,
presvuena zmajevom koom,
a na trgu prodavci oraia, svetih slika i kolaia
s anisom.
Ali naveer prodavci nestaju i ostaju samo zidine
i prozori
slijepi kao maii,
i sveobuhvatna no, i mnogo utnje, i ponekad
eksplozija umirue
komete.
Romaniki kapiteli na galerijama, kao da su ih
isklesala genijalna
djeca.
Livade, gdje se susreu ljubavnici.
Kameni Jeremija u Moissacu, dobroga lica.

36

Mauriceova crkva, koja je nauila moj jezik i

stanuje u
Warszawi, s najsiromanijima.
Crkve u Francuskoj, mrane posude, u kojima
luta bojaljiv plamen
monoga svjetla.

37

Je li vrijedilo
Je li vrijedilo ekati po konzulatima
na asak dobrog raspoloenja slubenice
i po kolodvorima iekivati zakanjeli vlak,
vidjeti Etnu s njezinom japanskom kapuljaom
i Pariz u praskozorje dok se iz tame pomaljaju
konvencionalne karijatide Hausmana,
ulaziti u jeftine restorane,
u kojima pobjedniki mirie enjak,
je li se vrijedilo voziti podzemnom eljeznicom
pod zemljom ne znam vie kojega grada
i razgledati sjene ne-mojih predaka,
letjeti malim zrakoplovom iznad zemljotresa
u Seattleu poput iskre iznad poara, a isto tako
tijekom tri mjeseca gotovo ne disati,
gotovo ne postojati, postavljajui muna pitanja,
zaboravljajui na nepojmljivo djelovanje milosti,
itati u novinama izdajstvu, ubojstvu,
je li vrijedilo misliti i sjeati se, padati
u najdublji san, u kojem su se protezali
sivi hodnici, kupovati crne knjige
u Sevilli koju nisam vidio,
vrijedi li otii i vratiti se, vrijedi li da ne da ne nita ne precrtati

38

Zvijezda
Vratio sam se nakon dugo vremena tebi,
sivi i lijepi grade,
grade, koji se ne mijenja,
zaronjen u vode prolosti.
Nisam vie student
filozofije, poezije i znatielje,
niti mlad pjesnik, koji je napisao
previe pjesama
i lutao labirintom
uskih ulica i tlapnji.
elo mi je dotaknula ruka
vladara satova i sjena,
ali me i dalje vodi
zvijezda svjetlost
i samo svjetlost moe me
unititi ili spasiti.

39

Poezija je traganje za sjajem

Poezija je traganje za sjajem.
Poezija je kraljevski put
koji nas vodi najdalje.
Traimo sjaj u sivome asu,
u podne ili u dimnjacima zore,
ak u autobusu, u studenome,
dok tik kraj tebe drijema stari sveenik.
Konobar u kineskom restoranu brine u pla
i nitko se nee dosjetiti zbog ega.
Tko zna, moda je i to traganje,
slino trenutku na morskoj obali,
kada se na obzorju pojavio gusarski brod
i zaustavio se, ukipio se na dugo.
Pa i trenuci duboke radosti
i bezbrojni trenuci nemira.
Dozvoli mi da vidim, molim.
Dozvoli mi da istrajem, kaem.
Naveer pada studena kia.
Po ulicama i alejama moga grada
bezglasno i revnosno radi tama.
Poezija je traganje za sjajem.

40

Adam Zagajewski

PISATI NA POLJSKOM

Znanci me ponekad pitaju - zato ne pie na en

gleskom? Ili - ako sam u Francuskoj - na francu
skom? Pretpostavljaju, oito, da bih samo dobio na
toj zamjeni, da je bolje sluiti se svjetskim nego
provincijskim jezikom. U naelu, slaem se s nji
ma, svakako, moda bi najudobnije bilo pisati na
veem jeziku (kada bih samo umio!). To me pod
sjea na anegdotu o G. B. Shawu, koji je u pismu
upuenom Henryku Sienkiewiczu izrazio uenje
to Poljaci nisu prihvatili ruski jezik. Irci su, eto,
prisvojili engleski i odlino su s tim proli! Doi
sta!
Pisati na poljskom u XIX. stoljeu, u vrijeme
dok je zemlja bila podijeljena* - predstavljalo je
patriotski in; poljski je jezik bio ozbiljno ugro
en, prije svega pod ruskom okupacijom. Danas
nitko ne postavlja to pitanje. Mladi pjesnik roen
u Gdanjsku, ak i ako ne zaboravlja na prolost
toga grada - a to je sjeanje danas u modi! - nee
se kolebati na kojem e jeziku pisati. Jednostavno
nee znati nijedan drugi. Tek onaj tko poput au
tora ovog teksta ve godinama ivi izvan Poljske,
moe se sresti s pitanjem - da li naivnim? - koji
jezik izabrati.
* Misli se na razdoblje poljske povijesti izmeu 1794. i 1918. - op.
prev.

43

Pisati na poljskom znai takoer preuzeti na

sebe kompliciranu batinu poljske povijesti; onaj
tko pie na francuskom s ironijom i elegancijom, i
s malice poezije, bit e, makar i nesvjesno, batinik ne samo Montaignea i Pascala, nego i Louisa
XIV., ako nita ono barem atmosfere to je vladala
na njegovu dvoru, podrugljive konverzacije, ubo
jitih dosjetki, nervoze moralizatora, sporenja revo
lucionarnih demagoga. Onaj tko pie na poljskom
nosi u krvi i tinti drugaije gene; propast drav
noga sustava u XVIII, stoljeu, katastrofu podjela,
katastrofu neuspjelih ustanaka i krhkost dugoga,
teatralnog postojanja nae zemlje, koja je, budui
nije postojala realno i trezveno, bila samo himera, bivala je naizmjence predmetom divljenja (Polenlieder 30-ih godina XIX. stoljea, oduevljenje
Francuza) i prijezira (Bismark i njemaki ili ruski
nacionalisti). Poljska je vegetirala u uobrazilji Eu
rope pomalo poput onog lijepog Tadzia iz "Smrti
u Veneciji" Thomasa Manna - lijepa, nedostina,
sablasna, djetinjasta. Ili, suprotno, kao zemlja zao
stala, prljava, pijana (npr. u Goetheovom izvjeu
poslije njegova kratkoga putovanja po Poljskoj, o
kojemu je ostala svjedoiti spomen-ploa na trgu
u Krakowu) - zemlja koju bi trebalo to prije osvo
jiti. Ili ljepotica ili zvijer - nita izmeu. Izgleda
da jo i danas Poljaci s nevjericom, ali i s najveim
zanimanjem, oslukuju miljenja o sebi izreena u
velikim gradovima Zapada.
Sada je tomu prikljuen jo jedan motiv - jesu
li Poljaci heroji Drugoga svjetskog rata, lijepi ulani
koji se tuku s tenkovima, neustraivi piloti iznad
Engleske, uzorni i strpljivi ilegalci, neustraivi voj
nici u napadima na Monte Casino ili su, isto tako,
primitivni antisemiti niskih ela, predstavljeni kao
44

svinje u poznatome amerikom stripu? Ljepotica

ili zvijer? Dentlmeni ili svinje? I napokon - jesu li
kroz komunizam preplivali neuprljani, bunei se i
sabotirajui sistem koji je nametala Moskva - tako
barem vole vidjeti same sebe - ili su, takoer, po
sluno s njim suraivali, kao i svi ostali osvojeni
narodi? Sami se Poljaci ne slau ni danas u ocjeni
toga istilita kroz koje su proli; jedna je istaknu
ta povjesniarka objavila nedavno knjigu s naslo
vom Veliko stoljee Poljaka, posveenu upravo ovom
razdoblju politikog nepostojanja, XIX. stoljeu,
polazei od pretpostavke da je intenzivno intelek
tualno djelovanje izbjeglica, pjesnika, mislilaca,
povjesniara, politikih aktivista, razasutih irom
Europe, s kamatama nadoknaivala nedostatak
dravnoga suvereniteta. Je li doista?
U desetinama memoarskih knjiga nastalim za
vrijeme posljednjega rata i u prvim poslijeratnim
godinama, poljski itatelj trai ne samo skicu nei
je individualne sudbine, nego i odgovor na pitanje:
tko smo mi? Taj nemir namee se piscima, i to ne
samo piscima memoara, nego i velikim knjiev
nim talentima; cjelokupno stvaralatvo Witolda
Gombrowicza vibrira - pored ostaloga - upravo
tim nemirom.
Netko, tko iz zapadnoeuropske perspektive
sve to gleda, teko moe zamisliti provaliju ka
kvu je spoznala suvremena povijest Poljske. Na
primjer, trenutak - to ga je ovjekovjeio zacije
lo dobro uhranjeni snimatelj Wermachta - kada
preivjelo stanovnitvo Warszawe, stupajui po
lako u rezigniranoj, razbijenoj, beskrajnoj koloni
u kojoj su ene, djeca, mukarci i starci, naputa
srueni grad poslije uguenoga ustanka u jesen
1944. godine. On pripada odnekud bogatoj kolek45

iji najstranijih slika minuloga stoljea. Civilno

stanovnitvo, naputajui pokorno vlastiti srueni
grad, prijestolnicu europske zemlje - moe li biti
to gore? Jedino logori i krematoriji, i uas jo beznadnijeg ustanka u tomu istom gradu, u idov
skom getu 1943. godine.
Ipak, taj je trenutak postao kljunom tokom u
nevienoj debati to su je zapodjenuli poljski pisci
odmah nakon rata. Oevidno, oni nisu diskutirali
onako kako su navikli polemizirati profesionalni
historiari - nisu razglabali problem krivice i od
govornosti za Varavski ustanak, nisu analizirali
vojnu i politiku situaciju - ve je ova nulta toka
knjievnosti - koliko bolnija od one u akadem
skom eseju Rolanda Barthesa - nitavilo kakvo je
okusila Warszawa i s njome cijela Poljska, dugo je
raspaljivalo matu poljskih pisaca. ak i vie no
raspaljivalo: trebalo je postati njezin trajni sasto
jak; mata poljske knjievnosti prisvojila je sebi
provaliju.
Zacijelo ne treba revno podsjeati na to da
godine staljinizma nisu temeljno popravile situ
aciju; svakako, teror jeste znatno popustio - ako
se usporedi s hitlerovskim terorom - i veliki dio
stanovnitva ivio je u uvjerenju da je izgradnja
zemlje, ak i pod brutalnim rukovodstvom komu
nistike partije, hvalevrijedno zanimanje, koje se
ne moe odgoditi za bolja vremena, ali malo tko
nije osjeao duboku gorinu. Groteskno rasipni
tvo komunistike ekonomije i sveprisutna tajna
policija nisu dopustili da se zaboravi kako se radi
o poduhvatu koji je blii teatru apsurda nego smi
slenoj dravnoj djelatnosti.
Neumoljiva i oslobaajua frivolnost vremena
ini da je sadanji mladi narataj - poto se naitao
46

teoretiara postmodernizma i sve zna zamkama

teksta - ve zaboravio na tu strahotu; ipak, radikalnost poljske poslijeratne knjievnosti mnogo
zahvaljuje energinom odgovoru na taj trenutak,
trenutak kada je stanovnitvo Warszaw naputa
lo svoj srueni grad. Dananji se debitanti vie ni
ega i ne mogu sjeati, ali za mene i moje vrnjake,
koji smo roeni odmah poslije rata, kamene su ru
evine obrasle travom jo privlane jednako onako
kako su bili ostaci gotske opatije za prvu genera
ciju romantiara, to kriju u sebi blago i opasnost
- bio je to prirodan i voljen krajolik djetinjstva,
nae prvo nadahnue.
Posljednjih 60 godina, u zemlji kao i u emi
graciji - to zna svaki osnovac u Krakowu - ta je
knjievnost stvarana koliko u domovini toliko i u
Parizu, Argentini ili Kaliforniji - pisanje je rijet
ko bio poziv akademski, intelektualan, beskrvan,
marginalan, rijetko se svodio samo na individual
no traganje za Ljepotom, na flaubertovsku borbu
s jezikom, na savjestan zapis pojedinanog doiv
ljaja ivota. Uglavnom, bilo je kao kad u hunoj,
raspaljenoj keramikoj pei, gdje na visokoj tem
peraturi i pred oima pohlepnih svjedoka, pred
oima zaintrigiranih pripadnika polisa plamte
posude poezije i proze. Pisanje je imalo ogromnu
vanost, bilo je velika i ozbiljna debata, u kojoj su
se egzistencijalne brige vezale s motivima koji se
tiu cijele zajednice, cijeloga polisa. Pritom - para
doksalno - sudionici te debate, Witold Gombrowi
cz, Jerzy Stempowski, Czesaw Miosz, Aleksander
Wat, Jzef Czapski, Zbigniew Herbert, Gustaw
Herling-Grudzinski, Jerzi Giedroy, da spomene
mo samo nekoliko Divova - bunili su se protiv nje,
uope ju nisu htjeli, zaokupljale su ih velike, ope
47

teme i motivi, ukljuujui i metafizike, ali su do

njih mogli prodrijeti samo vrijedno presijecajui
put kroz dunglu pitanja to izrastaju iz politi
kih, zajednikih dubina. Ne moram, valjda, spo
minjati kako su svi oni izvrsno pisali, kako se tu
ne radi skupini ideologa nego velikim piscima,
arobnicima rijei.
Poljsku knjievnost nemogue je razumjeti bez
te pozadine; razumije se, nije to vie bila, kao u
ranijim stoljeima, knjievnost plemenitaa koji
sjede u svojim selima i itaju Plutarha, Vergilija,
a nakon bogate etve predaju se uitku knjiev
nog rada. Narataj, koji je sazreo u trenutku velike
krize, velikoga Nitavila, rasut po cijelome svijetu,
borio se da pretraje u neuveno tekim uvjetima,
ekonomskim i duhovnim, uz omalovaavanje Pa
riana, i ne samo ljeviara; uspio je u Poljskoj stvo
riti osnove suvremene knjievne osjeajnosti. On
je znao stvoriti model knjievnosti koji e na opa
snosti odgovoriti na univerzalan, a ne provincija
lan nain. Znao je, takoer, dotaknuti najdublju
nadu, izbjegavajui lake utjehe.
Citat iz nedavno - posmrtno - objavljenog
dnevnika Zygmunta Mycielskog, pisca i kompozi
tora, dobro ilustrira dilemu pisaca koji potjeu iza
Gvozdene zavjese: Na Zapadu bih sigurno bio
"crni" pisac, onaj koji pue u trubu pesimizma,
nagovjetava kraj Europe, svijeta, besmisao ljud
skoga puta i evolucije nae vrste. Ovdje - u odno
su na intelektualne i ekonomske nitarije - puem
u trubu morala i smisla naega postojanja.
Pozornost zaokuplja znaajan udio pjesnika
u poslovima kojima se obino bave romanopisci,

* Dziennik, 1950 - 1959, str. 284.

48

ili ak filozofi; u Poljskoj, meutim, pjesnici se,

ne obzirui se na asketske preporuke moderno
ga estetikog katekizma, nisu povukli u rezervat
hermetikih metafora kako bi s najveim entuzi
jazmom istraivali bolesti svijeta; sudei barem po
zainteresiranosti kojom se prati njihovo stvarala
tvo, uinili su zanimljiv izbor. Miloszev Moralni
traktat studenti su itali ispod klupa u najstrani
jim vremenima staljinizma. Poema za odrasle Ada
ma Wayka, objavljena 1955. godine, raspalila je
openarodnu diskusiju i doprinijela je uspjehu
politikoga poputanja, a Poruka gospodina Cogita
Zbigniewa Herberta, poema to ju je napisao oaj
ni pjesnik koji ne oekuje nikakav prelom, koji ne
vidi kraj despotizma, gotovo da je postala himna
to su je recitirali oportunisti u 70-im i 80-im go
dinama. Pjesnici su uspjeli, pri tome, privui iro
ku publiku a da nisu snizili umjetniku razinu.
Uvjeren sam da bi danas bilo mnogo tee pisati
na poljskom da nije bilo ove djelatnosti Generacije
Divova - jedini je problem s njom, moda, inje
nica to su njezina veliina i plemenitost zapravo
onemoguile nasljednicima da odigraju obinu
edipovsku komediju, komediju borbe generacija
- da spale oev portret. Kako je mogue buniti se
protiv muenika za istinu, protiv tako istaknutih
svjedoka epohe koji tako dobro piu.
Ali, postoji i drugi problem: on je posljedica
toga to se, u izvjesnom smislu, taj narataj koji je
pisao "iz ideje"; borei se i sporei se s ideologijom,
oajniki branei ugroeno ovjeanstvo, morao
usredotoiti na intelektualno sagledavanje svijeta,
ignorirajui potencijalno neogranienu mnoinu
ljudskih situacija, koje nisu posljedica izvanjskog,

49

neprijateljskog faktora nego neumoljive, imanen

tne hirovitosti svijeta.
I trei problem, napokon - otra polemika s
najnovijom historijom, uinila je da je poljska knji
evnost bila prinuena zanemariti, do izvjesnog
stupnja, neto to bismo mogli nazvati "istom",
prethistorijskom uobraziljom. Istina, pisci iz toga
narataja, Aleksander Wat ili Czesaw Miosz, bili
su svjesni te potekoe, i ne jednom govorili su o
potrebi dosezanja ontolokih slojeva ili, jednostav
nije reeno, religijske (to jest naelne) problemati
ke, koja danas nije vie moderna.
Pisati na poljskom, pred svakoga koji to poku
a, postavlja nove opasnosti. Ta uvena "normalnost", koju je teko definirati, a o kojoj su matali
itelji Istone Europe, napokon je zavladala, pa i
u knjievnosti; trivijalnost je dozvoljena, sada se
moe lako, trivijalno i dosta lijepo, pisati o sebi i
o svemu ostalome (najvie o sebi); velika i pomalo
sluajna pobjeda demokracije nad totalitarizmom
moe se javiti i kao trijumf obinosti koja je pobije
dila la - la je bila sutina komunizma, demokra
cija pak nikoga nee sauvati od vulgarnosti.
Poljski pisci srednje i najmlae generacije,
premda su uglavnom svjesni toga, jo se uvijek
kreu pod kiobranom koji su nad njima rastvo
rili Divovi. U knjievnosti, meutim, kiobran ne
samo to titi od kie, nego i zaklanja zvjezdano
nebo; ne znamo, dakle, koliko e dugo biti dovolj
na ta zatita.
Pisati na poljskom? Nalazei se na karti Evro
pe, izmeu genijalnih - nekada - Rusa, i genijal
nih - nekada - Nijemaca? Moda i nije najgore
imati nadarene susjede koji su, k tomu, postali
50

malo manje nadareni i jednovremeno mnogo ma

nje agresivni.
Pisati na poljskom - ali, na koncu, nije li sve
jedno na kojem jeziku piemo? Zar nam svaki je
zik, samo ako je dobro upotrijebljen, ne otvara put
prema poeziji, prema svijetu? Onaj koji pie obi
no je sam nad bijelim listom papira, ili blijedim
ekranom kompjutera, koji ga gledaju s panjom i
omalovaavanjem. Sam je, premda ne pie za sebe
nego za druge. Nadahnut i, istodobno, pritisnut
tradicijom, tim velikim brujom mrtvih glasova,
nastoji pogledati u budunost koja uvijek uti. Mi
sli koje eli izraziti, ini se, ne pripadaju nijednom
jeziku, hue u njemu poput jo jednog elementa
osim zraka, vode i vatre.
Sam je; iskazuje radost ili tugu. Svjedoci njego
vih traenja nisu ni pasoki uredi, ni sveuilini
specijalisti za gramatiku; samo sunce i smrt - dvi
je sile kojima, kako ree La Rochefoucauld, ne mo
emo gledati u lice.
Iz knjige Adama Zagajezvskog Obrana gorljivosti /
Obrona arliwoci/, Krakw, Wydawnictwo a 5, 2002,
str. 177-183.

51

Pokuaj opjevati osakaeni svijet

Pokuaj opjevati osakaeni svijet.
Ne zaboravi duge lipanjske dane
i jagode, kapljice vina rose.
I koprive to su sustavno obrastale
naputena imanja prognanih.
Mora opjevati osakaeni svijet.
Promatrao si elegantne jahte i brodove,
jednome od njih predstojalo je dugo putovanje,
a drugog je ekalo slano nitavilo.
Vidio si izbjeglice, koje su ile nikamo,
sluao si muitelje, koji su radosno pjevali.
Treba opjevati osakaeni svijet.
Sjeti se trenutaka kada ste bili skupa
u bijeloj sobi i zavjesa se pomakla.
Vrati se u mislima na koncert kad je iknula glaz
ba.
U jesen si skupljao irove po parku
a lie se kovitlalo iznad zemljinih oiljaka.
Opjevaj osakaeni svijet
i sivo perce to ga izgubi drozd,
i njeno svjetlo to luta i nestaje
i vraa se.
Ova pjesma Adama Zagajevskog objavljena je prvi put u
"Newyorkeru" nakon 11. rujna 2001. godine.

53

O autom

Adam Zagajewski - rodio se 1945. godine u Lavovu

(Lww); pjesnik, prozaist, knjievni kritiar i esejist.
Poslije Drugoga svjetskog rata ivio je u Gliwicama i
Krakowu. Od 1982. bio je stalno nastanjen u Parizu, a
godine 2002. vratio se u Krakw. Svake godine nekoli
ko mjeseci provede u SAD kao predava na Universitv
of Houston (Texas), u okviru programa kreativnoga pi
sanja. Jedan je od najprevoenijih suvremenih poljskih
autora. Debitirao je 1967. na stranicama tjednika "Knji
evni ivot ", jedan je od osnivaa poznate pjesnike
grupe "Sada", a zajedno s Julianom Kornhauserom au
tor je knjievnog manifesta Nepredstavljeni svijet (1974),
u kojem je kritiki analizirana suvremena poljska
knjievnost. Najvanije pjesnike zbirke Adama Zaga-

jewskog su: Saopenje (1972), Duani s mesom (1975), Pi

smo. Oda mnotvu (1982), Putovanje u Lavov (1985), Platno
(1990), Ognjena zemlja (1994) i e (1999).

Povratak (Powrt) je poetski dokument to svjedoi o

jednoj od prijelomnih odluka u ivotu autora: o po
vratku - poslije vie od dvadeset godina emigracije - u
Krakw, grad njegove mladosti i studija, prvih ljuba
vi i knjievnih poetaka. Ove su pjesme vrlo osobne,
pomno opisuju krakowske ulice, parkove, crkve, grade
svojevrsnu poemu, sueljavaju uspomene s izgledom
istih mjesta poslije godina izbivanja, ispunjene su no
stalgijom, priguenim emocijama i mudrou povrat
ka, ali mudrou koja je gorka i bez iluzija.

55

Sadraj

Naveer (Wieczorem)
Na putu (Wdrodze)
Karmelianska (Karmelicka)
Sicilija (Sycylia)
inovnika (Urzdnicza)
Pilsudskijeva (Pisudskiego)
Genealogija (Genealogia)
Postolarska (Szewska)
Prijatelji (Przyjaciele)
Duga (Duga)
Zora (Poranek)
Nepoznata (Nieznana)
Duga (Tcza)
Lastavice u Oswicimu (Jaskki Owicimia)
Tadeusz Kantor
Stolarska (Stolarska)
Glazba u automobilu (Muzyka w samohodzie)
Kino "Snaga" (Kino "Potga")
Arheologija (Archeologia)
Kasno popodne (Pne popoudnie)
Opisi slika (Opisy obrazw)
Crkva Bojeg tijela (Koci Boego Ciaa)
Vlak od Krakowa do Varave
(Pocig z Krakowa do Warszawy)
Koperniko
va
(Kopernika)
Lijena etnja (Leniwy spacer)
Crkve Francuske (Kocioy Francji)
Je li vrijedilo (Czy warto)
Zvijezda (Gwiazda)
Poezija je traganje za sjajem
(Poezja jest poszukiwaniem blasku)
Pisati
na
poljskom
(
Pisa
Pokuaj opjevati osakaeni svijet
(Sprbuj opiewa okaleczony wiat)
O autoru

po

5
6
9
10
11
12
13
15
16
17
18
20
21
22
23
25
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
38
39
41
polsku)

43
53
55

Nakladnici:
Naklada Zoro, Sarajevo, enoina 14
Zoro, Zagreb, Iblerov trg 9
Za nakladnike:
Samir Fazli
Zoran Filipovi
Naklada Zoro, Sarajevo-Zagreb 2006.