Pad i iskupljenje

Predavanje, Dr. Rudolf Steiner

Dornach, 21 sijenja 1923
GA 220
Iz ovih ste predavanja vidjeli da osjeam dunost u
ovo vrijeme govoriti o svijesti koju treba stei ako
emo izvriti jedan od zadataka antropozofskog
drutva. I danas za poetak, dopustite da ukaem da
se ta svijest moe stei jedino ako se cjelokupan
zadatak kulture i civilizacije danas shvati sa duhovno
znanstvenog stajalita. Koristio sam najrazliitije
prigode da pokuam, sa ovog gledita, karakterizirati
ono to se mislilo sa padom ovjeka, na koji
referiraju sve religije. Religije o tom padu ovjeka
govore kao da lei na poetnoj toci povijesnog
razvoja ovjeanstva; i na razliite naine tijekom
godina vidjeli smo kako je ovaj pad ovjeka kojeg
danas ne trebam detaljnije karakterizirati izraz
neeg to se jednom dogodilo tijekom ljudske
evolucije: ovjekova postajanja nezavisnim od
boanskih duhovnih snaga koje su ga vodile.
Znamo u stvari da je svijest o toj nezavisnosti
najprije iznikla kao dua svijesti koja se u ljudskoj
evoluciji pojavila u prvoj polovini petnaestog

stoljea. U nedavnim predavanjima smo stalno

govorili o toj toci u vremenu. Ali u osnovi je cijela
ljudska evolucija oslikana i mitovima i povijesti vrsta
pripreme za taj znaajan trenutak rastue svijesti o
naoj
slobodi
i
nezavisnosti.
Ovaj trenutak je priprema za injenicu da je
zemaljskom ovjeanstvu namijenjena sposobnost
donoenja odluka koja je nezavisna od boanskih
duhovnih snaga. I tako religije ukazuju na kozmikozemaljski dogaaj koji zamjenjuje duevno-duhovne
instinkte koji su sami odreivali to je
ovjeanstvo radilo u veoma ranim vremenima s
upravo ovakvom vrstom ljudskog donoenja odluka.
Kao to sam rekao, ne elimo sada detaljnije govoriti
o tome, ali su religije vidjele stvar na ovaj nain: S
obzirom na moralne impulse ljudsko bie se smjestilo
u odreenu opoziciju prema duhovnim snagama koje
ga vode, prema Yahweh ili Jehova snagama, recimo,
govorei u terminima Starog zavjeta. Ako pogledamo
tu interpretaciju, dakle, moemo predstaviti stvar
kao da zaista, od odreene toke evolucije, ovjek
nije vie osjeao da su boanske duhovne snage u
njemu aktivne i da je sada aktivan on sam.
Posljedino, s obzirom na njegov ukupni moralni
pogled na sebe, ovjek je osjeao da je grjean i da
ne bi bio sposoban grijeiti da je ostao u starom
stanju, u stanju instinktivnog voenja od boanskih
duhovnih snaga. Dok bi tako ostao bezgrjean,
nesposoban za grijeh, kao puko stvorenje prirode,
sada postaje sposoban grijeiti kroz nezavisnost od
boanskih duhovnih snaga. I tada se u ovjeanstvu
javila ta svijest o grijehu: Kao ljudsko bie
bezgrjean sam jedino ako naen put natrag do

boanskih duhovnih snaga. Ono to odluim sam za

sebe grjeno je samo po sebi, i mogu stei
bezgrjeno stanje jedino tako da naem put natrag:
do
boanskih
duhovnih
snaga.
Ta svijest o grjenosti se onda najjae javila u
Srednjem vijeku. A zatim se ljudska intelektualnost,
koja prije jo nije bila odvojena sposobnost, poela
razvijati. I tako je, na odreeni nain, ono to je
ovjek razvio kao svoj intelekt, kao intelektualni
sadraj, takoer postalo inficirano u odreenom
smislu s pravom sa svijeu o grijehu. Jedino to
netko nije rekao da je intelekt, izdiui se u ljudskoj
evoluciji od treeg ili etvrtog stoljea A.D., sada
takoer bio inficiran svijeu o grijehu. U
skolastikoj mudrosti Srednjeg vijeka, razvila se, za
poetak, neopaena svijest o grijehu u intelektu.
Ta skolastika mudrost Srednjeg vijeka je rekla sebi:
Koliko god efektivno kao ljudsko bie moe razviti
intelekt, s njime jedino moe dosegnuti vanjsku
fiziku prirodu. Preko samog intelekta moe se
najvie dokazati da boanske duhovne snage postoje;
ali o tim boanskim duhovnim snagama ne moe
znati nita; moe jedino imati vjeru u te boanske
duhovne snage. Moe imati vjeru u ono to su same
otkrile
bilo
kroz
Stari
ili
Novi
zavjet.
Tako su ljudska bia, koja su se ranije osjeala
grjena u njihovu moralnu ivotu grjena znai
odvojena od boanskih duhovnih snaga ta ljudska
bia, koja su se uvijek osjeala moralno grjena, sada
su se u svojoj skolastikoj mudrosti osjeala
intelektualno grjena, takorei. Pripisivao je sebi
intelektualnu sposobnost koja je bila efikasna jedino
u fizikom, ulima opazivom svijetu. Rekao je sebi:

Kao ljudsko bie toliko sam nizak da bi bio sposoban

vlastitim snagama se uzdii u one oblasti znanja gdje
takoer
mogu
dohvatiti
duh.
Mi ne primjeujemo kako je ovaj intelektualni pad
ovjeka povezan s njegovim openitim moralnim
padom. Ali ono to se odigrava u naem gledanju na
ljudsku intelektualnost direktan je nastavak njegova
moralnog
pada.
Kada je skolastika mudrost prela zatim u moderni
znanstveni pogled na svijet, veza sa starim moralnim
padom ovjeka potpuno je zaboravljena. I, kako sam
esto naglaavao, jaka veza stvarno prisutna izmeu
modernih znanstvenih koncepata i stare Skolastike je
u stvari potpuno odbaena. U modernoj prirodnoj
znanosti izjavljuje se da ovjek ima granice svog
znanja, da mora biti zadovoljan proiriti svoj pogled
na stvari jedino na ulima opazivi fiziki svijet.
Dubois-Reymond, na primjer, i drugi izjavljuju da
ljudsko bie ima granice onoga to moe istraivati,
ima granice za sveukupno miljenje, u stvari.
Ali to je direktan nastavak Skolastike. Jedina je
razlika da je Skolastika vjerovala da zbog toga to je
ljudski intelekt ogranien, treba se uzdignuti do
neeg razliitog od intelekta do otkrivenja,
zapravo kada se eli znati neto o duhovnom
svijetu.
Moderni prirodoznanstveni pogled uzima polovinu,
ne sve; on otkrivenja ostavlja gdje jesu, ali se zatim
potpuno smjeta na stajalite koje je mogue jedino
ako se pretpostavi otkrivenje. To stajalite je da je
ljudska sposobnost spoznaje previe niska da se
uzdigne
u
boanske
duhovne
svjetove.
Ali u vrijeme Skolastike, posebno na vrhuncu

Skolastike sredinom Srednjeg vijeka, nije bilo

prisutno isto dranje due kao to je danas.
Pretpostavljalo se da kada je ljudsko bie koristilo
intelekt moglo je stjecati znanje o ulima opazivom
svijetu; osjealo je da jo doivljava neto to tee
zajedno s ulima opazivim svijetom kada bi
upotrijebilo svoj intelekt. I vjerovalo se da ako netko
eli neto znati o duhovnom treba se uzdii do
otkrivenja, koje se u stvari vie nije moglo
razumjeti, t.j., nije se vie moglo dohvatiti
intelektualno. Ali je ostala neprimijeena injenica
i to je gdje mi moramo usmjeriti nau panju! da
duhovnost utjee u koncepte koje Skolastik,
postavlja o ulnom svijetu. Koncepti Skolastika nisu
bili neduhovni kao to su nai dananji. Skolastik je
jo pristupao ljudskom biu s konceptima koje su za
sebe formirali o prirodi, tako da ljudska bia jo nisu
bila potpuno iskljuena iz znanja. Jer, barem u
Realistikoj struji, Skolastik je potpuno vjerovao da
su nam misli dane izvana, da nisu proizvedene
iznutra. Danas mi vjerujemo da misli nisu dane
izvana ve su proizvedene iznutra. Preko te
injenice postepeno smo doli do toke u naoj
evoluciji gdje smo odbacili sve to nema odnos sa
vanjskim
ulnim
svijetom.
I, vidite, darwinova teorija evolucije je konana
posljedica odbacivanja svega to nije povezano s
vanjskim svijetom ula. Goethe je napravio poetak
za stvarno evolucijsko uenje koje se iri koliko i
ovjek. Kada se latite njegovih spisa u tom smjeru,
vidjeti ete da se spotie jedino kada razmatra
ljudsko bie. Napisao je izvrsne botanike studije.
Napisao je mnoge ispravne stvari o ivotinjama. Ali

neto bi uvijek otilo krivo kada bi se pokuao latiti

ljudskog bia. Intelekt koji je istreniran jedino na
ulnom svijetu nije adekvatan za prouavanje
ovjeka. Upravo Goethe to pokazuje u najveem
stupnju. ak ni Goethe ne moe rei nita o ljudskom
biu. Njegovo uenje o metamorfozi ne protee se
toliko daleko do ljudskog bia. Znate kako smo,
unutar antropozofskog pogleda na svijet, morali
proiriti to uenje o metamorfozi, sasvim u
Goetheovskom smislu, ali otiavi mnogo dalje.
to je moderni intelektualizam zaista postigao u
prirodnoj znanosti? Doao je samo do shvaanja
evolucije ivotinja sve do ovjekolikih majmuna, i
zatim dodao ljudsko bia bez da ga je mogao iznutra
zaokruiti. to blie ljudi dolaze do viih ivotinja,
takorei, to njihovi koncepti postaju manje sposobni
dosegnuti bilo to. I potpuno je netono rei, na
primjer, da razumiju ak i vie ivotinje. Oni samo
vjeruju
da
ih
razumiju.
I tako je nae razumijevanje ljudskog bia postepeno
potpuno izbaeno iz naeg razumijevanja svijeta, jer
je razumijevanje izbaeno iz naih koncepata. Nai
koncepti postaje sve manje duhovni, i neduhovni
koncepti koji gledaju ljudsko bie samo kao krajnju
toku ivotinjskog carstva danas predstavljaju
sadraj svog naeg razmiljanja. Ti koncepti su ve u
ranim razredima ugraeni u nau djecu, i naa
nemogunost da vidimo esencijalno bie ovjeka
postaje
dio
ope
kulture.
Znate da sam jednom pokuao dohvatiti cijelu ovu
stvar oko znanja u drugom smislu. To je bilo kada
sam pisao Filozofiju duhovne aktivnosti i njen uvod,
Istina i znanost, premda su prve reference ve bile

prisutne u mojoj Znanosti o znanju: Pregled

epistemologije obuhvaene Goetheovskim pogledom
na svijet, napisanoj u 1880-ima. Pokuao sam
okrenuti stvar u sasvim razliitom smjeru. Pokuao
sam pokazati u to se moderna osoba moe uzdii,
kada ne u tradicionalnom smislu, ve iz slobodne
unutarnje aktivnosti postigne isto miljenje,
kada, postigne to isto, voljno miljenje to je neto
pozitivno i stvarno, kada to miljenje radi u njemu. A
u Filozofiji duhovne aktivnosti teio sam, u stvari, u
tom proienom miljenju pronai moralne impulse.
Tako da je naa evolucija ranije nastavila na takav
nain da smo sve vie vidjeli ovjeka kao previe
niskog da bi djelovao moralno, i tu smo niskost
proirili
takoer
u
nau
intelektualnost.
Izraavajui to grafiki, moe se rei: Ljudsko bie je
razvijeno na takav nain da ono to zna o sebi
postaje sve manje sutinsko. Postaje sve rjee i
rjee (svjetla boja). Ali ispod povrine, neto se
nastavlja razvijati (crveno) to ivi, ne u apstraktnom
miljenju,
ve
u
stvarnom
miljenju.
Sada, krajem 19-og stoljea, doli smo do toke gdje
vie uope ne primjeujemo ono to sam nacrtao
ovdje crveno; i kroz ono to sam ovdje nacrtao
svijetlom bojom, nismo vie vjerovali da smo
povezani s bile ime to je boanske duhovne
prirode. ovjekova svijest o grijehu iupala ga je iz
boanskog duhovnog elementa; povijene snage koje
su se pojavljivale nisu ga mogle vratiti natrag. Ali s
Filozofijom duhovne aktivnosti elio sam rei: Samo
jednom pogledajte u dubine ljudske due i vidjet
ete da je neto ostalo s nama: isto miljenje,

naime, stvarno, energino miljenje koje izvire iz

samog ovjeka, to vie nije puko miljenje, to je
ispunjeno s iskustvom, ispunjeno osjeajem, i to
konano izraava sebe u volji. elio sam rei da to
miljenje moe postati impuls za moralno djelovanje.
I iz tog razloga sa govorio o moralnoj intuiciji koja je
krajnja posljedica onog to je inae samo moralna
imaginacija. Ali ono to se stvarno namjeravalo sa
Filozofijom duhovne aktivnosti moe postati stvarno
ivo jedino ako moemo obrnuti smjer koji smo uzeli
kada smo se sve vie odijelili od boanskog duhovnog
sadraja svijeta, odijelili sve do intelektualnosti.
Kada ponovno naemo duhovnost u prirodi, tada
emo takoer
ponovno
nai
ljudska
bia.
Ja sam prema tome jednom prije mnogo godina na
predavanju u Mannheimu izjavio da je ovjeanstvo,
u stvari, u svom sadanjem razvoju, na toki
okretanja pada ovjeka. Ono to sam rekao jedva da
je primijeeno, ali se sastojalo u slijedeem: Pad
ovjeka je shvaen kao moralni pad, koji je konano
utjecao takoer i na intelekt. Intelekt je osjeao da
je na granicama znanja. I to je u osnovi jedna te ista
stvar samo u neto drugaijem obliku ako stara
teologija govori o grijehu ili ako Dubois-Reymond
govori o granicama nae sposobnosti da upoznamo
prirodu. Naznaio sam kako se mora dosegnuti
duhovno koje je, kako bi bili sigurni, filtrirano u
isto miljenje i kako se, od tuda, moe obrnuti
pad ovjeka. Pokazao sam kako se, preko
oduhovljenja intelekta, moe utrti put natrag do
boanski
duhovnog.
Dok se u ranijem dobu ukazivalo na moralni pad
ovjeka i razmiljalo o razvoju ovjeanstva u

uvjetima to moralnog pada ovjeka, mi danas

moramo misliti o idealu ovjeanstva: o ispravljanju
pada ovjeka putem produhovljenja nae spoznajne
aktivnosti, putem ponovne spoznaje duhovnog
sadraja svijeta. Kroz moralni pad ovjeka, ljudska
bia su se distancirala od bogova. Preko staze znanja
moraju ponovno nai stazu bogova. ovjek treba
preokrenuti svoj silazak u uspon. Iz isto shvaenog
duha vlastitog bia, ovjek mora razumjeti, s
unutarnjom energijom i snagom, cilj, ideal, i
ponovno pad ovjeka uzeti ozbiljno. Jer, pad ovjeka
treba uzeti ozbiljno. On se prostire upravo u ono to
prirodna znanost danas kae. Trebamo nai hrabrosti
pridodati padu ovjeka, kroz snagu nae spoznajne
aktivnosti, uzdizanje ovjeka van iz grijeha.
Trebamo nai hrabrosti izgraditi nain da se
uzdignemo van iz grijeha, koristei ono to moemo
dobiti kroz stvarnu i izvornu duhovno znanstvenu
spoznaju
modernih
vremena.
Moe se rei, dakle: Ako se osvrnemo natrag na
razvoj ovjeanstva, vidimo da ljudska svijest
postavlja pad ovjeka na poetak povijesnog razvoja
ovjeanstva na Zemlji. Ali pad ponovno treba
postaviti u neki trenutak: Tome se treba suprotstaviti
uzdizanje ovjeka. I to uzdizanje ovjeka moe doi
u prvi plan u dobu due svijesti. U nae vrijeme,
prema tome, doao je povijesni trenutak kada najvii
ideal ovjeanstva treba biti nae duhovno uzdizanje
iz grijeha. Bez toga, razvoj ovjeanstva ne moe se
nastaviti.
To je ono to sam jednom raspravljao na predavanju
u Mannheimu. Rekao sam da je, u modernim
vremenima,
posebno
u
prirodoznanstvenim

pogledima, dolo do intelektualnog pada ovjeka, kao

dodatak moralnom padu ovjeka. I ovaj intelektualni
pad je veliki povijesni znak da duhovni uspon
ovjeka
mora
poeti.
Ali to duhovni uspon ovjeka znai? Ne znai nita
drugo, u stvari, osim stvarnog razumijevanja Krista.
Oni koji jo o njemu neto razumiju, koji nisu kao
moderna teologija Krista potpuno izgubili, rekli su
za Krista da je doao na Zemlju, da se utjelovio u
zemaljskom tijelu kao bie vie vrste.Uzeli su to je
objavljeno o Kristu u pisanim tradicijama. Oni
govore, u stvari, o Misteriju na Golgoti.
Danas je dolo vrijeme kada Krist mora biti shvaen.
Ali mi se opiremo ovom razumijevanju Krista, i oblik
koji taj otpor poprima je izvanredno karakteristian.
Vidite, ako bi ak i samo iskra onog to Krist jest jo
ivjela u onima koji kau da Krista razumiju, to bi
se dogodilo? Trebala bi im biti jasna injenica da se
Krist, kao nebesko bie, spustio na Zemlju; on prema
tome nije govorio ovjeku na zemaljskom jeziku, ve
na nebeskom. Moramo se dakle potruditi da ga
razumijemo. Moramo se potruditi govoriti kozmiki,
vanzemaljski jezik. To znai da ne smijemo ograniiti
nae znanje samo na Zemlju, jer, Zemlja je u stvari
novo polje za Krista. Moramo proiriti nae znanje
vani u kozmos. Moramo nauiti razumjeti elemente.
Moramo nauiti razumjeti kretanja planeta. Moramo
nauiti razumjeti konstelacije zvijezda, i njihov
utjecaj na ono to se dogaa na Zemlji. Tada se
pribliavamo
jeziku
koji
je
Krist
govorio.
To je neto, meutim, to se podudara s duhovnim
usponom ovjeka. Jer zato se ovjek ograniio na
razumijevanje samo onog to ivi na Zemlji? Jer je

bio svjestan grijeha, u stvari, jer se smatrao previe

niskim da bi mogao dosegnuti svijet u njegovoj
vanzemaljskoj duhovnosti. I to je zato ljudi govore
kao da zaista ovjek ne moe znati nita osim
zemaljsko. To sam juer karakterizirao govorei: Mi
razumijemo ribu samo u zdjeli, a pticu samo u
kavezu. Zasigurno u naoj civiliziranoj prirodnoj
znanosti nema prisutne svijesti da se ljudska bia
mogu uzdii iznad isto zemaljskog znanja; jer, ta
znanost ismijava svaki napor da se ide iza
zemaljskog. Ako ak neko pone govoriti o
zvijezdama,
odmah
dolazi
strano
ruganje,
podrazumijeva se, sa prirodoznanstvene strane.
Ako bi eljeli uti ispravne izjave o odnosu ovjeka i
ivotinja, ve bi morali okrenuti na pogled prema
vanzemaljskom svijetu, jer jedino su biljke jo
objanjive zemaljskom smislu; ivotinje nisu. Prema
tome morao sam ranije rei da ak ni ovjekolike
majmune ne razumijemo ispravno, da vie ne
moemo objasniti ivotinje. Ako netko eli razumjeti
ivotinje, mora pribjei izvanzemaljskom, jer
ivotinjama upravljaju sile koje su izvanzemaljske.
Juer sam vam to pokazao u odnosu na ribe. Rekao
sam vam kako mjeseeve i suneve snage rade u vodi
i oblikuju je iz vode, ako mogu tako rei. I na isti
nain, pticu iz zraka. im se okrenemo elementima,
takoer se susreemo s izvanzemaljskim. Cijeli
ivotinjski
svijet
je
objanjiv
u
pogledu
izvanzemaljskog. A ljudska bia su ak i vie. Ali im
s pone govoriti o izvanzemaljskom, odmah dolazi do
izrugivanja.
Hrabrost da se opet govori o izvanzemaljskom mora
rasti unutar istinskog duhovno-znanstvenog pogleda;

jer, za biti danas duhovni znanstvenik u stvari je vie

stvar hrabrosti nego intelektualnosti. U osnovi je to
moralno pitanje, jer ono emu se treba suprotstaviti
je neto moralno: moralni pad ovjeka, u stvari.
I tako moramo rei da u stvari najprije moramo
nauiti jezik Krista, jezik ton ouranon, jezik nebesa,
u grkom smislu. Moramo ponovno nauiti taj jezik
da bi nali smisao u onom to je Krist elio uiniti na
Zemlji.
Dok je do sada netko govorio o Kranstvu i opisivao
povijest Kranstva, sada je stvar razumjeti Krista,
razumjeti ga kao izvanzemaljsko bie. I to je
identino s onim to moemo nazvati uzdizanjem
sebe
iz
grijeha.
Sada, za biti sigurni, postoji neto veoma
problematino kod formuliranja ovog ideala, jer
znate da je u stvari svijest o grijehu jednom uinila
ljude poniznim. Ali u moderna vremena teko da su
ponizni. Oni koji misle da su najponizniji esto su
najvie oholi od svih. Najvea oholost je danas
evidentna kod onih koji tee za takozvanom
jednostavnou u ivotu. Stavljaju sebe ispred
svega za im traga ponizna dua koja se iznutra
podie do stvarnih, duhovnih istina, i kau: Sve treba
traiti s krajnjom jednostavnou. Takve naivne
prirode i oni sami takoer gledaju sebe kao naivne
prirode esto su najoholije od svih. Ali ipak, u
vrijeme stvarne svijesti o grijehu jednom su postojali
ponizni ljudi; na poniznost se jo gledalo kao na
neto bitno u ljudskim stvarima. I tako, bez
opravdanja, pojavila se oholost. Zato? Da,mogu
odgovoriti istim rijeima koje sam nedavno
upotrijebio. Zato se pojavila oholost? Pojavila se jer

netko nije uo rijei Huckle, ustani! [Iz Oberufer

boinih igrokaza.] Jednostavno je zaspao. Dok se
netko ranije osjeao, punim intenzitetom i
budnou, kao grjenik, sada je pao u blagi san i
samo jo sanjao o svijesti o grijehu. Prije je netko
bio budan u svojoj svijesti o grijehu; rekao je sebi:
ovjek je grjean ako ne poduzme korake koje e ga
ponovno dovesti na put do boanskih duhovnih
snaga. Tada je bio budan. Netko to danas moe
drugaije gledati, ali je injenica da je netko bio
budan u svom priznavanju grijeha. Ali je onda
zadrijemao, i stigli su snovi, i snovi su mrmljali:
Uzronost vlada svijetom; jedan dogaaj uvijek
uzrokuje sljedei. I tako napokon nastavljamo ono
to vidimo na zvjezdanim nebesima kao privlaenje i
odbijanje nebeskih tijela; to primjenjujemo sasvim
dolje na molekule; i zatim zamiljamo vrstu malog
kozmosa
od
molekula
i
atoma.
I sanjanje je otilo dalje. I onda se san zakljuivao
govorei: Ne moemo znati nita osim onog to nam
daje vanjsko ulno iskustvo. I bilo je oznaeno
natprirodnim ako bi itko otiao iza ulnog iskustva.
Ali gdje poinje natprirodno, znanost zavrava.
I zatim, na skupovima prirodoznanstvenika, ti snovi
su davani u graktajuim tiradama kao od DuboisReymonda Granice znanja. I zatim, kada su
odjekivale zadnje note sna san ne odjekuje uvijek
prijatno; ponekad je prava nona mora kada se san
zakljuivao sa Gdje natprirodno poinje, znanost
zavrava, tada je ne samo govornik nego cijela
prirodoznanstvena publika utonula iz sna u blaeno
spavanje. I nekom vie nije trebao bilo kakav
unutarnji impuls za aktivno unutarnje znanje. Mogao

se utjeiti prihvaanjem da postoje granice, zapravo,

onog to moemo znati o prirodi, i da ne moemo
prekoraiti te granice. Sada je dolo vrijeme kada
netko moe rei: Huckle, ustani! Nebo se rui! Ali
naa moderna civilizacija odgovara: Neka se srui!
Dovoljno je staro da se trebalo sruiti prije! Da,
tako stvari zaista stoje. Doli smo do potpune
uspavanosti,
u
naoj
aktivnosti
spoznaje.
Ali u toj uspavanosti mora odjeknuti ono to je sada
objavljeno od duhovno-znanstvenog antropozofskog
znanja. Za poetak, u znanju se treba pojaviti
shvaanje da je ovjek u poloaju da ovjek u sebi
postavi ideal da se moemo uzdignuti od grijeha. I da
je to zauzvrat povezano s injenicom da e paralelno
s moguim buenjem, oholost koja je do sada bila
prisutna samo, zasigurno, na snoliki nain narasti
vea nego ikada. I (Ovo govorim naravno bez
insinuacija) ponekad je bio sluaj da u
antropozofskim krugovima uzlaz ovjeka jo nije
doao do punog ostvarenja. Ponekad, u stvari,
oholost je dosegnula neu rei respektabilnu
sasvim nerespektabilnu veliinu. Jer, to je
jednostavno u ljudskoj prirodi da prije cvjeta oholost
nego
pozitivna
strana.
I dakle, usporedo s prepoznavanjem da je uspon
ovjeka nunost, moramo takoer vidjeti da trebamo
u sebi primiti u punoj svijesti praksu poniznosti koju
smo jednom upotrebljavali. I mi to moemo. Jer,
kada se iz znanja pojavi oholost, da je u znanju
neto zaista strano pogreno. Jer kada je znanje
zaista prisutno, to nekog ini poniznim na sasvim
prirodan nain. To je iz oholosti da netko danas
postavlja program reforme, kada u nekom socijalnom

pokretu, recimo, ili u enskom pokretu netko

unaprijed zna to je mogue, ispravno, nuno, i
najbolje, i zatim postavlja program, toku po toku.
Netko sve zna o tome. Netko ne misli o sebi da je
ohol kada svatko izjavljuje za sebe da sve zna. Ali
pravo znanje, nekog ostavlja sasvim poniznog, jer
zna da je pravo znanje steeno tek tijekom vremena,
da
upotrijebim
trivijalan
izraz.
Ako netko ivi u znanju, zna, s kakvim je tekoama

ponekad
kroz
desetljea

doao
do
najjednostavnijih istina. Tu, sasvim unutra kroz samu
stvar, netko ne postaje ohol. Ali ipak, poto je puna
svijest zahtijevana upravo od Antropozofskog drutva
za danas veliki ideal ovjeanstva uzdizanja sebe od
grijeha, budnost ne Hucklizam, ve budnost
mora takoer biti probuena protiv svake oholosti
koja
se
moe
pojaviti.
Danas trebamo jaku sklonost da zaista dohvatimo
esencijalno bie znanja tako da, zahvaljujui
nekoliko antropozofskih krilatica kao fiziko tijelo,
eteriko tijelo, reinkarnacija, i tako dalje, ne
postanemo odmah primjeri oholosti. Ova budnost s
obzirom na svakodnevnu oholost mora zaista biti
kultivirana kao novi moralni sadraj. Toga se moramo
latiti u naoj meditaciji. Jer ako e se uspon ovjeka
stvarno dogoditi, tada nas iskustva koja imamo s
fizikim svijetom moraju voditi preko u duhovni
svijet. Jer, ta iskustva nas moraju voditi da se odano
ponudimo, s najdubljim snagama nae due. Ne smiju
nas voditi, meutim, da diktiramo programske istine.
Iznad svega, moraju prodrijeti u osjeaj odgovornosti
za svaku pojedinu rije koja je izgovorena o
duhovnom svijetu. Tada mora zavladati tenja za

istinski
nositi
u
oblast
duhovnog
znanja
istinoljubivost koju se, u poetku, stjee za sebe u
bavljenju s vanjskim ulima opazivim injenicama.
Tkogod se nije prilagodio ostajanju s injenicama u
fizikom ulnom svijetu i da se na njima bazira
takoer se nije prilagodio istinoljubivosti kada govori
o duhu. Jer u duhovnom svijetu, vie se ne moemo
prilagoditi na istinoljubivost; nju treba donijeti sa
sobom.
Ali vidite, u jednu ruku danas, zbog stanja svijesti u
naoj civilizaciji, injenice se jedva uzimaju u obzir,
i, u drugu ruku, znanost jednostavno gui injenice
koje vode na pravi put. Uzmimo samo jednu od
mnogih takvih injenica: Postoje insekti koji su sami
vegetarijanci kada su potpuno odrasli. Ne jedu meso,
ak ni druge insekte. Kada je majka insekt spremna
poloiti njena oploena jajaca, polae ih u tijelo
drugog insekta, koji je zatim pun jaja koje je insekt
majka umetnula u njega. Jaja su sada u odvojenom
insektu. Jaja se sada ne legu kao zreli odrasli, ve
kao mali crvi. Ali najprije su u drugom insektu. Ti
mali crvi, koji e tek kasnije metamorfozirati u
odrasle insekte, nisu vegetarijanci. Ne mogu biti
vegetarijanci. Moraju prodirati meso drugog
insekta. Tek kada se pojave i transformiraju sposobni
su biti bez mesa drugih insekata. Predstavite si to:
insekt majka sama je vegetarijanac. U svojoj svijesti
nita ne zna o jedenju mesa, ali polae svoja jaja za
slijedeu generaciju u drugog insekta. I nadalje; kada
bi ovi insekti sada, na primjer, pojeli stomak insekta
domaina, uskoro ne bi imali to jesti, jer bi insekt
domain uginuo. Ako pojedu bilo koji vitalni organ,
insekt ne bi mogao ivjeti. to ti insekti dakle rade

kada se izlegu? Izbjegavaju sve vitalne organe i jedu

samo ono bez ega insekt domain moe biti i
preivjeti. Zatim, kada ti mali insekti sazriju, izmile
vani, postanu vegetarijanci, i nastavljaju raditi ono
to
je
i
njihova
majka.
Da, treba priznati da inteligencija vlada prirodom. I
ako stvarno prouavate prirodu, tu inteligenciju
moete nai kako vlada svugdje. I zatim ete
poniznije misliti o svojoj vlastitoj inteligenciji, jer
najprije, nije velika kao inteligencija koja vlada u
prirodi, i drugo, tek je kao mala kap vode koju je
netko izvukao iz jezera i stavio u vr vode. Ljudsko
bie je, u stvari, samo takav vr vode, koji je
povukao inteligenciju iz prirode. Inteligencija je
svugdje u prirodi; sve, svugdje je mudrost. Osoba
koja pripisuje inteligenciju samo sebi pametna je
jednako kao i netko tko objavi: Kae da postoji voda
vani u jezeru ili potoku? Besmislica! Nema vode u
njima. Jedino u mom vru ima vode. Vr je stvorio
vodu.
Dakle, ljudsko bie misli da on stvara inteligenciju,
dok samo vue inteligenciju iz univerzalnog mora
inteligencije.
Nuno je, dakle, da zaista promatramo injenice
prirode. Ali kada je promovirana darwinova teorija
injenice su ostavljene vani, kada su formulirani
dananji materijalistiki pogledi; jer, injenice su u
kontradikciji s modernim materijalistikim pogledom
u svakoj toci. Prema tome ove injenice se
potiskuju. Prebrajaju se, da budemo sigurni, ai u
stvari sa strane znanosti, anegdotski. Dakle ne stjeu
valjanost u naem opem obrazovanju koju bi trebale
imati. I tako ne samo da se istinski ne prezentiraju

injenice koje se posjeduju, ve se dodaje i daljnje

nepotovanje ostavljajui ih izvan presudnih
injenica,
t.j.,
potiskujui
ih.
Ali ako e doi do uzdizanja ovjeka, tada se moramo
obrazovati za istinoljubivost najprije u ulnom
svijetu i zatim nositi to obrazovanje, tu naviku, s
nama u duhovni svijet. Tada emo takoer moi biti
istinoljubivi u duhovnom svijetu. Inae emo ljudima
priati najnevjerojatnije prie o duhovnom svijetu.
Ako smo navikli u fizikom svijetu biti neprecizni,
neistiniti, i netoni, tada ne moemo raunati na
nita osim na neistine o duhovnom svijetu.
Vidite, ako netko na ovaj nain shvaa ideal ija
realnost moe postati svijest u antropozofskom
drutvu, i ako ono to proizae iz te svijesti postane
u naem Drutvu snaga, tada e, ak i u ljudima koji
nam ele najgore, miljenje da bi antropofofsko
drutvo mogla biti sekta nestati. Sada e naravno nai
oponenti rei svakakve stvari koje su neistinite. Ali
toliko dugo dok mi dajemo razloga za ono to govore,
ne moemo biti ravnoduni jesu li njihovi stavovi
istiniti
ili
ne.
Sada, kroz samu svoju prirodu, antropozofsko
drutvo je temeljito gradilo svoj put iz sektatva u
koje je zasigurno na poetku bilo uhvaeno,
pogotovo dok je jo bilo povezano s teozofskim
drutvom. Jedino to mnogi lanovi do danas nisu
primijetili tu injenicu i vole sektatvo. I tako je
dolo do toga da ak stariji antropozofski lanovi koji
su bili izvan sebe kada je antropozofsko drutvo bilo
transformirano iz sektakog u ono koje je svjesno
svog zadatka u svijetu, ak i oni koji su bili izvan
sebe nedavno su opet zastranili. Pokret za religijsku

obnovu, kada slijedi svoju esencijalnu prirodu,

mogao bi uvijek biti daleko od sektatva. Ali taj
Pokret za religijsku obnovu je dao ak i starijim
antropozofima razlog da sebi kau: Da, sektaki
element se sve vie iskorjenjuje iz antropozofskog
drutva. Ali ovdje ga moemo opet kultivirati! I tako
je upravo preko antropozofa, Pokret za religijsku
obnovu okrenut u krajnje sektatvo, to zaista ne bi
trebao
biti
sluaj.
Moe se vidjeti da, prema tome, ako antropozofsko
drutvo eli postati stvarnost, moramo stvarno razviti
hrabrost da se ponovno uzdignemo u duhovni svijet.
Onda e u antropozofskom pokretu cvjetati
umjetnost i religija. Premda su nam sada uzete i nae
umjetnike
forme
[kroz
spaljivanje
zgrade
Goetheanum u noi 31 prosinca 1922], te forme ive
dalje, u stvari, u samom biu antropozofskog pokreta
i moraju stalno opet biti naene, uvijek iznosa.
Na isti nain, istinsko religijsko produbljivanje ivi u
onima koji nalaze svoj put natrag u duhovni svijet,
koji uzdizanje ovjeka uzimaju ozbiljno. Ali ono to
u nama moramo iskorijeniti je sklonost sektatvu, jer
ta sklonost je uvijek egoistina. Ona uvijek eli
izbjei napor prodiranja u stvarnost duha i ele
urediti mistino uivanje koje je u osnovi egoistina
pohota. I da sve prie u vezi antropozofskog drutva
postaju previe intelektualne u stvari je temeljeno
na injenici da oni koji to priaju ele, zaista, izbjei
temeljito iskustvo duhovnog sadraja, i mnogo radije
uivaju egoistinu pohotu duevnog uivanja u
mistinoj, maglovitoj neodreenosti. Za pravu
antropozofiju nuna je nesebinost. To je puki
egoizam due kada se ovoj pravoj antropozofiji

suprotstavljaju sami antropozofski lanovi koji sve

vie vode antropozofiju u neto sektako ime se
samo misli, u stvari, zadovoljiti pohotu due koja je
skroz
naskroz
egoistina.
Vidite to su stvari, s obzirom na nae zadatke, na
koje trebamo obratiti panju. Radei tako, ne
gubimo nita od topline, umjetnikog osjeaja, ili
religijske sutine naeg antropozofskog stremljenja.
Ali biti e izbjegnuto ono to treba izbjei: sklonost
sektatvu. I ta sklonost sektatvu, iako je esto
stizala okolnim putem kroz iste klike, donijela je
toliko toga u drutvo to ga razdvaja. Ali klike su se
takoer javile u antropozofskom pokretu jedino zbog
njegova srodstva dalekog jasno sa sektakim
sklonostima. Moramo se vratiti njegovanju odreene
svijesti tako da jedino nai oponenti, koji ele priati
neistine, jo mogu antropozofsko drutvo zvati sekta.
Moramo doi do toke da moemo protjerati osobinu
sektatva iz antropozofskog pokreta. Ali moramo je
protjerati na takav nain da kada se pojavi neto kao
Pokret za religijsku obnovu, koji nije trebao biti
sektaki, nije odmah obuzet sektatvom samo zato
jer mu netko lake moe dati sektaki smjer nego to
moe
samom
antropozofskom
drutvu.
To su stvari o kojima danas moramo oduevljeno
misliti. Iz najdubljeg bia antropozofije, moramo
razumjeti obim u kojem nam antropozofija moe
dati, ne sektaku svijest, ve radije svjetsku svijest.
Dakle morao sam ovih dana govoriti upravo o
intimnijim zadacima antropozofskog drutva.