BiH je posljednje iskuenje nacionalne drave

Pie: Demal Sokolovi

Veliina slova:

Photo: Stock
Moda se ne bi ni pokajao, jer su njegovi pucnjevi, kao to sam rekao, bili
usmjereni i u Bosnu i njen multietniki karakter. Posljedica Prvog svjetskog rata, a
to znai Sarajevskog atentata, bila je Jugoslavija u kojoj je Bosna po prvi put u
svojoj hiljadugodinjoj politikoj istoriji izgubila svoj bilo kakav politiki
subjektivitet, a Bonjaci bili tako rasporeeni u politike entitete da ni u jednom
nisu imali veinu.[13] Jo jednom, vrlo brzo, s formiranjem Nezavisne Drave
Hrvatske Bosna je takoer ignorisana politiki. Oba puta, indikativno je, unutar
politikih tvorevina koje su pravili bratski narodi, Srbi i Hrvati.
1. Uzroci tzv. Istonog pitanja
Istono pitanje, tj. pitanje poloaja ne-turskih naroda i ne-muslimanskih manjina u
Otomanskoj carevini postavljeno je s vrlo neprincipijelnog stanovita. Evropski
nacionalizam, stanovite s kojeg je postavljeno, nije mogao imati za posljedicu nita
drugo nego opet nacionalizam na balkanski nain, ratove balkanske, u punom
znaenju te rijei, i nove okupacije osloboenih balkanskih naroda od strane

balkanskih drava. To je razlog zbog kojeg tzv. Istono pitanje smatram uzrokom
Balkanskih ratova, Sarajevskog atentata, i dalje. Ni jednom od balkanskih naroda,
bratskih po krvi ili vjeri, nije darovana sloboda u njihovoj vlastitoj dravi. Jedini narod koji
je poslije Balkanskih ratova dobio svoju dravu bili su Albanci, dakle ne-slavenski, i,
uglavnom, muslimanski narod. I, uglavnom, ne vlastitom borbom, nego zahvaljujui
Austro-Ugarskoj i Italiji, iji je strateki, ili nacionalni interes, svejedno, bio da se zaustavi
izlazak Srbije na Jadransko more.
Indikativno je da je jedan od prvih koji je podrao proces osloboenja balkanskih naroda
u 1860-im bio Napoleon, pobornik principa nacionalnosti [1], dakle suveren zemlje koja
je nacionalni integritet uspostavila tako to je potisnula etniku raznolikost. Indikativno je
takoer da se to dogaalo ak i u vrijeme kada je Austro-Ugarska, kao aristokratska
drava i multietniko drutvo, bila veliki oponent revolucije i promjene na
Balkanu. [2] Evropa je dakle postavila pitanje i poela ga rjeavati na evropski nain.

Photo: Stock
Rjeenje se Istonog pitanja, meutim, nije sastojalo u osloboenju balkanskih naroda,
Grka, Srba, Bugara itd., to se dogodilo jos prije Berlinskog kongresa, niti u
teritorijalnom komadanju Turske, to se konano dogodilo s Balkanskim ratovima.
Konano rjeenje Istonog (sic!) pitanja morala je biti brutalna turska nacionalna

drava, jednako kao to su bile brutalne balkanske nacionalne drave Crna Gora, Srbija,
Grka itd. Turska je trebalo da bude turska, bez Armena, Grka, krana. Politika
nacionalne homogenizacije dostigla je svoj evropski vrhunac dogovorom izmedju Grke i
Turske o razmjeni stanovnitva u Laussani 1923. Izmeu 1922. i 1924. oko 1.200.000
pravoslavnih krana je moralo napustiti Tursku, dok je oko 350.000 muslimana, od
kojih su neki govorili grki, napustilo kraljevinu Grku. Riza Nur, koji je predstavljao
Tursku u specijalnoj komisiji koja je raspravljala pitanje manjina u Lausanni, rekao je u
svojim memoarima [3]:
Spasiti Tursku od elemenata koji su se angairali u oruanim pobunama i postali orue
stranih sila, elemenata koji su bili izvor slabosti stoljeima, dakle napraviti zemlju
uniformno turskom bila je najvanija stvar da se uini...Bio je to teak i zadatak bez
presedana. Bilo je teko to predloiti, a kamoli navesti njih (meunarodnu zajednicu) da
se sloe s tim. Hvala Bogu, oni su bili ti koji su to predloili! [4] (Prevod moj)
Zvui poznato i nekako savremeno. Posebno u Bosni. U Lausanni je Turska pokazala
da je konano nauila evropsku lekciju kako se pravi nacionalna drava. Meunarodna
zajednica, Evropa, meutim, je samo potvrdila od koga jo uvijek treba uiti. Razmjena
stanovnitva izmeu Grke i Turske, a ne Balkanski ratovi i teritorijalno cijepanje
evropske Turske, je bilo konano rjeenje tzv. Istonog pitanja. Razmjena krana za
muslimane ili obrnuto, potvrdilo je vestfalski karakter evropskog nacionalizma i evropske
nacionalne drave.
Najzad, turski nacionalizam, naivan kao i jo neke balkanske nacionalne drave u svom
imitiranju europeizma i tenje za modernou, otiao je u jo jedan ekstremizam. Nakon
rata za osloboenje i proglaenja Republike 1923, sekularizam je postao jedan od
ciljeva koje je trebalo da postigne nacionalna drava. Nova Turska koju su oni
(nacionalisti, umetnuo D. S.)pokuavali da stvore imala je da bude sekularna,
westernizirana, i, najvanije, monolitna liena etnikih, klasnih, ili sektakih
interesa. [5] Sekularizam turskog nacionalizma je prije svega bio usmjeren protiv
otomanizma i njegovog nenacionalnog ili nadetnikog karaktera. Islamizam je
doivljavan kao prepreka ili rival turkizmu. Tako je turski nacionalizam isuvie bukvalno
shvatio, ili nije shvatio hipokriziju evropske nacionalne drave i njeno odvajanje od vjere
i crkve. Ova naivnost se moe vidjeti ve u poreenju s najbliim susjedom. Dok su

grke elite inkorporirale pravoslavlje u grku nacionalnu kulture, dotle je iskljuivanje

Islama iz slubenih definicija turkizma, ili barem potiskivanje nekih od njegovih
manifestacija, bila opcija koju je favorizirao kemalizam u svim svojim varijatama. [6]

Photo: Stock
Prije nego je postala nacionalna drava, na evropski nain, Turska je bila neto drugo. I
pored stanja degeneracije Otomanskog carstva u posljednja dva stoljea njegovog
postojanja, ipak je teta da Evropa nije shvatila civilizacijska dostignua ove
aristokratsko-teokratske tvorevine, pogotovo u sferi vjerske tolerantnosti, ljudskih prava i
multikulturalizma. Neki su u Evropi ipak bili impresionirani. [7] Ako medju nama danas i
ima skeptika, dobro bi bilo da to naue od Mile Babia, profesora Franjevacke teologije
u Sarajevu. Iz Ahdname, i one fojnike i one carigradske, i dananja Evropa bi mogla
mnogo nauiti. [8]
III POSLJEDICE SARAJEVSKOG ATENTATA
Diskurs o uzrocima sarajevskog atentata nam je bio potreban prije svega zbog
egzaktnog detektiranja posljedica. Historiografija nam moe pomoi da otkrijemo uzroke.
Meutim, od istorije treba uiti.Historia magistra vitae est!Uiti nas o poljedicama
istorijskih dogaaja moe samo filozofija istorije.

1. Prvi svjetski rat

Neposredna posljedica Sarajevskog atentata bila je objava rata Austro-Ugarske Srbiji.
Ulazak ostalih evropskih drava uinio je taj rat evropskim i Velikim. Ako je poetak
Prvog svjetskog rata bio posljedica ubistva u Sarajevu, loginim se pokazuje zakljuak
da je Sarajevski atentat, odnosno Srbija koja je stajala iza tog atentata, bio uzrok. Logika
meutim moe biti obmanjujua. Loginom se, naime, pokazuje i sumnja, na emu
insistira dobar dio istoriara u Srbiji, da je Srbija stajala iza ubistva, budui je Srbija tek
izala iz dva rata, i bila vojno i ekonomski iscrpljena. Pa ipak, ako stvari priemo
analitiki, a moe i dijalektiki, moe se pokazati da je Srbija, i pored stanja u kome se
nalazila, mogla biti sklona novom ratu, novom ekspanzionizmu, novoj avanturi. Najzad,
ak i ako nije bila spremna za rat s Austro-Ugarskom, pa ak i ako nije imala podrku
Rusije, Srbiji se moe zamjeriti to nije obuzdavala i sprijeila, da se posluimo tim
modernim izrazom meunarodnog prava koritenim u sluaju Srebrenice, Mladu
Bosnu u njenim pripremama atentata.
Postoje dva argumenta koji ukazuju da je Srbija, iako iscrpljena i vojniki i ekonomski,
mogla biti raspoloena da provocira Austro-Ugarsku. Prvo, Srbija je tek zavrenim
Balkanskim ratovima uveala svoju teritoriju za 82%, vie nego i jedna druga balkanska
drava uesnica ratova. Srbija je konano mogla rei da vie nije mala. Zemlja je bila u
stanju oduevljenja pobjedama nad Turskom i Bugarskom, i prema tome psiholoki
spremna za jo vee ratne poduhvate. Drugo, iako zemlja pobjednica, Srbija ni ovim
ratovima nije ostvarila svoj strateki cilj: izlazak na Mediteran, bilo na Jadransko more, u
Prvom, bilo na Egejsko more, u Drugom balkanskom ratu. Uporedo s oduevljenjem u
Srbiji je vladalo razoarenje. To su dva inioca zbog kojih se moe rei da je bilo lako,
barem, nagovoriti Srbiju da nastavi sa svojim nacionalistikim, militaristikim i
ekspanzionistikim planovima. Ako se tome doda da je Rusija, nakon poraza Bugarske,
ponovo u Srbiji vidjela svog balkanskog favorita, takav zakljuak se namee sam od
sebe. [9]

Izvor: www.oslobodjenje.ba
Prirodu Prvog svjetskog rata, a time i Sarajevskog atentata, meutim, odreuju ne samo
uzroci nego i njegove posljedice. Drugim rijeima, prirodu uzroka u dobroj mjeri odaju
njihove posljedice. Sa stanovita cilja naeg istraivanja, ograniit emo se na ono to
se dogodilo sa Sarajevom i Bosnom.
Posljedice, ili rezultati, Prvog svjetskog rata najrjeitije potvruju nau hipotezu o
uzrocima sarajevskih pucnjeva. S jedne strane, rat je zavrio disolucijom AustroUgarske, drave koja dodue nije bila multietnika, ali i raspadom jednog multietnikog
drutva iju je koheziju osiguravao aristokratski, jednako kao i pravni karakter drave. S
druge strane, rat je zavrio formiranjem dvije drave koje do tada nisu postojale na
politikoj mapi kontinenta. Obje drave su bile slavenske. Formiranjem dvije slavenske
drave je trebalo potvrditi da dvojna monarhija, mada aristokratska drava, nije
obezbjeivala ravnopravnost treeg konstitutivnog elementa austro-ugarskog drutva
Slavena. Time se zadovoljio wilson-lenjinovski princip prava naroda na
samoopredjeljenje. Teko je rei u kolikoj mjeri je stvaranje ehoslovake i Jugoslavije
bio zaista izraz, i interes, narod, a koliko realizacija politikog koncepta nacionalne
drave. Njihov kratak vijek najbolje potvruje koliko je ova dilema opravdana. Ako je
motiv bio zadovoljiti aspiracije Slavena za politikom ravnopravnou, zato nije
formirana jedna velika slavenska drava. Umjesto toga, nastale su dvonacionalna

ehoslovaka i tronacionalna Jugoslavija. Unutar drave Srba, Hrvata i Slovenaca, koja

je to ostala i nakon to je ime promijenjeno u Jugoslavija, ivjeli su i drugi narodi,
ukljuujui i slavenske, koji nisu imali isti politiki status. Bosna je po prvi put u svojoj
politikoj istoriji, dakle unutar bratske slavenske drave, izgubila onaj politiki
subjektivitet koji je imala dok je bila i u okviru Otomanske carevine i unutar AustroUgarske.
Prema tome, ako posljedice definiraju prirodu jednog dogaaja, onda raspad jednog
multietnikog drutva i formiranje dvije nacionalne drave, potvruje da je Prvi svjetski
rat bio sukob izmeu dva politika koncepta: nacionalne drave i multietnike drave, i
pobjeda onog prvog.
Zbog toga je, takoer logino, zakljuiti da je i iza Sarajevskog atentata stajalo neto
takoer iracionalno, i mnogo dalje i ire. Taj uzrok je svakako nacionalizam. Posljedice
su ne samo u skladu s uzrocima, nego i mnogo radikalnije. Pucnji u Sarajevu su bili
pucnji u multietniko drutvo i u mogunost bilo kakve multietnike drave. Princip nije
pucao samo u Dravu koja nije bila multietnika, i zbog toga to nije bila multietnika,
nego i u Drutvo koje jeste bilo etniki veoma raznoliko, i zbog cega ti pucnji i nisu bili
samo njegovi. Sarajevski pucnji 1914 su bili pucnji i u Bosnu i njeno multietniko
drutvo. Da li se njihov eho jo uvijek moe uti u Bosni i danas kada je Bosna
nezavisna i meunarodno priznata drava? I, naroito, da li su uzroci jo uvijek isti, i na
istom mjestu u Evropi?
2. Jugoslavija
Pucnji G. Principa nisu bili uzaludni. Jugoslavija je bila posljedica Prvog svjetskog rata,
dakle i Sarajevskog atentata, i njihovih uzroka kako smo ih ranije izloili.

Izvor: bigportal.ba
Kao to je opepoznato, pretpostavljam i onima koji to nee da priznaju,uspostavljena
je de facto Velika Srbija,de iure Drava (Kraljevina) SHS. Drava je formalno proglaena
1.decembra 1918. ujedinjenjem Drave Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevin Srbije i
Crne Gore. To znai da je i formalno, u njenom nazivu, novadrava bila politika
tvorevina Hrvata i Slovenaca, kao i Srba s obje strane granice, onih iz Srbije i Srba iz
Austro-Ugarske. Naziv drave je trebalo da izgleda multietniki. Ali, imena esto znaju
biti hipokritska i obmanjujua. U novostvorenoj dravi svim ostalim narodima, ukljuujui
i neke slavenske (Bonjaci, Crnogorci, Makedonci, Goranci) namijenjena je neka druga
sudbina. Drastian je sluaj Bonjaka muslimana. Njima je jo na Krfu, 1917, u susretu
lanova Jugoslovenskog odbora iz Londona s predstavnicima Vlade Srbije bila
(verbalno) namijenjena sudbina sablje, ukoliko se ne vrate u vjeru pradjedovsku. O tome
nas obavjetava Ivan Metrovi, veliki pobornik ideje jugoslovenstva i protivnik AustroUgarske, u svojim politikim memoarima, napisanim nakon to se razoarao i u tu ideju i
u realizaciju te ideje u obje njene verzije.[10] Drava Junih Slavena ve od prvog dana
nije bila multietnika, i pored toga to je drutvo bilo izuzetno etniki raznoliko,
ukljuujui i velike grupe neslavenskih naroda. Iako tronacionalna drava je, dakle, bila
nacionalna.

Tronacionalna drava (a moda i jednonacionalna, zavisno s kojeg stanovita gledate

na stvar), ak i nakon mijenjanja imena u jedno ope-junoslavensko 1929, nije
promijenila svoj karakter. S imenom Jugoslavija svi Juni Slaveni su trebali da je
osjeaju svojom dravom. ak i da su u Jugoslaviji ivjeli samo Juni Slaveni, stvarno
stanje je bilo drugaije. Sam kralj, inae Srbin, povjerava se u Zagrebu svom prijatelju
Ivanu Metroviu, velikom junoslovenskom kiparu, da se brine za opstanak Jugoslavije
i kae da e joj, ako niko drugi, doi glave njegovi vlastiti, nacionalisti. Kako i ne bi
nakon ubistva hrvatskih poslanika u Narodnoj skuptini u Beogradu 1928.
Formiranju Jugoslavije kao tronacionalne drave postratna Evropa se dakle nije
usprotivila u Versaillu jer je i sama bila kontinent nacionalnih drava. Princip prava
narod na samoopredjeljenje za koji se zalagao ameriki predsjednik Woodrow Wilson,
u njegovih znamenitih 14 taaka, kao i Vladimir Ilji Lenjin[11], trebalo je da rijei politiki
haos u kome se nalazila Evropa. Wilson-Lenjinov princip o pravu narod na
samopredjeljenje u stvari rezultira nacionalnom dravom. Zanimljivo je ovo teorijsko
pribliavanje jednog demokrate i jednog komuniste. ini se da je obojici nedostajalo
nesto teorijski supstancijalnije. Iako W. Wilson dolazi iz zemlje ija je drava graanska,
i pored toga to se nominalno zove unija, ovaj princip pravi dravu ali ne po mjeri
evropske filozofije prava, dakle po mjeri uma i pravde (Hegel), tj. jednu graansku
dravu, nego po mjeri evropske politike stvarnosti tronacionalnu dravu, poznatiju
pod imenom Jugoslavija.

Ivan Metrovi
Photo: Stock
Problem prve Jugoslavije nije bio samo njen nacionalni, tj. tro ili jedno nacionalni
karakter, svejedno. Ta drava nije zadovoljila ni oekivanja Srba. Teko da se i Gavrilo
Princip, mada 19-godinjak, ne bi odrekao takve posljedice svojih pucnjeva. Politike
tvorevine zvana Jugoslavija odricao se ak i ovjek koji se za nju borio prije Principa i u
godinama koje se ne mogu nazvati ludim. Pop Simo Begovi, koga su Austro-Ugari
osudili na smrt 1916, nakon rata i osloboenja je vodio delegaciju seljaka s Pala u
banovu rezidenciju u Sarajevu da se ali na ove promjene (nakon 1929, umetnuo D.
S.). Traio je od bana da mu da 4000 dinara. Zato e ti 4000 dinara? pitao je ban.
Hou da kupim kartu do Bea, odgovorio je Begovi, da posjetim grob Franje Josipa,
pa da mu kaem: Zna, Franjo, da sam samo znao u kakvom ce dumbusu Bosna biti
nakon tvoje smrti, nikad ne bih radio na tome da te svrgnem.[12]Gavrilo, naalost, nije
imao priliku da se pokaje zbog svojih pucnjeva.

Moda se ne bi ni pokajao, jer su njegovi pucnjevi, kao to sam rekao, bili usmjereni i u
Bosnu i njen multietniki karakter. Posljedica Prvog svjetskog rata, a to znai
Sarajevskog atentata, bila je Jugoslavija u kojoj je Bosna po prvi put u svojoj
hiljadugodinjoj politikoj istoriji izgubila svoj bilo kakav politiki subjektivitet, a Bonjaci
bili tako rasporeeni u politike entitete da ni u jednom nisu imali veinu.[13] Jo
jednom, vrlo brzo, s formiranjem Nezavisne Drave Hrvatske Bosna je takoer
ignorisana politiki. Oba puta, indikativno je, unutar politikih tvorevina koje su pravili
bratski narodi, Srbi i Hrvati.
Posljedica takve Jugoslavije bila je i druga Jugoslavija, ona koju su, jo u toku Drugog
svjetskog rata i antifaistike borbe za osloboenje zemlje, pravili komunisti, a i nekomunisti. I komunisti su smatrali da je nerijeeno tzv. nacionalno pitanje, bio veliki
problem prve Jugoslavije. Zemlja je postala federacija pet republika, federalnih jedinica
definiranih imenom naroda koji je u njima predstavljao veinu, plus Bosna. ak je i
prvobitni grb Jugoslavije, simbolizirajui etniki princip, imao samo pet buktinja da
priaju svima da u naoj zemlji pet naroda ima. Specifinost Bosne se sastojala u tome
to jedino tu nije bilo veinskog naroda, pa stoga nije bilo ni manjinskih narodnih grupa.
Naa kritika rezerva se naravno ne odnosi samo na Bosnu: u svakoj od etniki
definiranih republika ivjeli su i mnogi drugi, a pitanje njihovog poloaja nije bez osnova.
Komunisti nisu mogli odoljeti etnikom principu ni u sluaju Bosne. Narod je u njihovoj
terminologiji, ba kao i u vokabularu W. Wilsona, zvuao nevino i privlano. Nisu
raunali da se narod moe izopaiti u naciju.[14] Bosna je tako definirana kao ni
srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska, i
muslimanska.[15] Sluaj Sejdi-Finci se podrazumjevao nepostojeim. Ni komunisti
oito nisu shvatili temeljni karakter graanskog principa organiziranja drave, onog za
koji se zalagao Hegel. I pored toga to je i Hegela Lenjin smatrao jednim od izvora i
sastavnih dijelova marksizma. Jugoslovenskim komunistima je, kao i Evropi, oito
nedostajala filozofija prava. Ravnopravnost narod, naime, kao ni bilo kojih drugih
kolektiviteta, ukljuujui i drave, ne podrazumijeva i ravnopravnost pojedinaca. ak i da
su Hrvati bili jednakopravni Srbima u prvoj Jugoslaviji to ne znai da su, i jedni i drugi,
bili jednakopravni meusobno. Ono ope moe se postii samo kao konkretno ope.
(Hegel) Ja, bilo Bonjak, Srbin ili Hrvat, se ne osjeam ravnopravnim time to me u
Parlamentu, Predsjednitvu ili Vladi predstavlja Bonjak, Srbin ili Hrvat koji nije umniji i
karakterniji od mene.

U skladu s naim metodolokim principom da i posljedice, jednako kao i uzroci, odreuju

prirodu jedne stvari, isto se moe rei i za Jugoslaviju. Pokazali smo da je i Jugoslavija,
ukljuujui i komunistiku, bila posljedica Principovih pucnjeva. To objanjava zato su
mu i komunisti u Sarajevu odali poast za zasluge za narod.[16]Posljedica takve
Jugoslavije, ne moe se izbjei zakljuak,dakle posljedica i Principovih pucnjeva koji su
joj bili uzrok i koji su je napravili takvom, bio je i njen raspad, ukljuujui i raspad
posljednjeg ostatka Jugoslavije (one sastavljene od dva oka u glavi), takoer
napravljene na tom principu.

Photo: Damjan Pavlica

Stanje drava, pri emu ni Slovenija nije izuzetak, nastalih nakon raspada Jugoslavije,
danas, dvadesetak godina kasnije, otvara mnogo ozbiljnije pitanje: sposobnosti
junoslavenskih naroda da naprave dravu. Na nepolitiki karakter njihovog mentaliteta
upozoravao je jo Hegel, a podsjeao i Fridrich Engels. I zbilja, ta ako Junim
Slavenima zaista treba neki Habsburg ili Ottoman da bi bili funkcionalni? Vjerovali ili ne, i
opet bi se odgovor mogao nai u Hegela, i njegovoj ideji princa.
Naalost, neposredna posljedica raspada Jugoslavije je, izmeu ostalog, i formiranje
nezavisne, suverene i internacionalno (sic!) priznate Daytonske Bosne. Napravljena na
istom principu, i Bosna bi mogla biti konani rezultat razvoja politikog koncepta zvanog

nacionalna drava. Ili, da budemo optimisti, ako je taj koncept u sluaju Bosne doao do
svog dna, Bosna bi mogla biti posljednje iskuenje tog koncepta i ansa za graansku
dravu kao dominantni politiki oblik Evrope.

[1] Stavrianos, L.S., p. 395.

[2] Stavrianos, L.S., p. 395.
[3]zkirimli, Umut & Sofos, Spyros A., p. 133
[4] To save Turkey from elements who have engaged in armed rebellions and become
a tool of foreign powers, elements who have been a source of weakness for centuries,
thus to make the country uniformly Turkish was the most important thing to do...This was
a hard and unprecedented task. It was difficult to propose it, let alone to get them (the
international community) agree to it. Thank God, they were the ones who proposed it!
Aktar, Ayhan,Varlik Vergisi ve Trklestirme Politikalari, Istanbul: Iletisim, 2000. Citirano
prema zkirimli, Umut, Sofos, Spyros A., p. 133
[5]zkirimli, Umut & Sofos, Spyros A., p. 56
[6]zkirimli, Umut & Sofos, Spyros A., p. 75
[7]Todorova, Maria: Imagining the Balkans. New York, Oxford: Oxford University Press,
1997, p. 69
[8] http://www.prometej.ba/index.php/home-3/1131-sto-je-nama-ahdnama
[9] Miljenje Segeja A. Romanenka, ruskog istoriara, da nije Rusija navela Srbiju na rat,
nego da je Srbija uvela u rat Rusiju takoer je jednostrano. Da li je Rusija imala razloga
da navede Srbiju na rat protiv jedne evropske velesile, nakon dva iscrpljujua balkanska
rata? Da! Rusija je imala strateki cilj da izae na Mediteran, da osvoji Konstantinopolj i
zauzme Moreuz. Rusija je dva puta bila sprijeena da ostvari taj cilj; oba puta je taj cilj
osujetila Velika Britanija Krimski rat, uz Francusku, i Rusko-turski rat 1877. Rusija je
imala razloga da bude kivna na UK. Imala je razloga i se ljuti na Austro-Ugarsku. Prije

nego je ula u rat s Turskom 1877, Rusija se dogovorila s Austrijom da e joj prepustiti
Bosnu, ukoliko Austrija ostane neutralna. Nakon to je Velika Bugarska bila podijeljena,
a Rusija izgubila sve to je ratom osvojila, Srbija i njene teritorijalne pretenzije prema
Bosni su ponovo postale aktualne s ruskog stratekog stanovita. Odluke Berlinskog
kongresa i okupacija Bosne je trei razlog zbog kojeg je Rusija mogla imati interesa da
Srbiju gura u rat ili barem da izaziva A-U. Rusija je dakle imala razloga da manipulira
naivnim srpskim nacionalizmom i srpskom dravom nedoraslom igrama velikih sila i
njihovih nacionalizama.
http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/intervju/sergej-a-romanenko-ruski-historicar-srbija-jerusiju-gurnula-u-rat-ne-obrnuto
[10] Metrovi, Ivan: Uspomene na politike ljude i dogaaje. Zagreb: Matica hrvatska,
1969
[11]Vladimir Iljic Lenin, The Right of Nations to Self-Determination
[12]Dedijer et al., History of Yugoslavia, citirano prema Malcolm, Noel: Bosnia, a Short
History. London: Papermac, 1994, p.169
[13]Malcolm, Noel: Bosnia, a Short History, p. 169
[14]Vidjeti Sokolovi, Demal: Nation vs. People. Newcastle: Cambridge Scholars Press,
2006; Sokolovi, Demal: Nacija protiv naroda. Beograd: Biblioteka XX vek, 2006
[15]Sokolovi, Demal, Twelve hours of democracy, Balkan Forum, Skopje, Vol 1, No.
5, December 1994; Dvanajst ur demokracije (in Slovene), Teorija in praksa, Ljubljana,
Let 30, No. 1-2 (januar-februar 1993), str. 120-129; Zwlf Stunden Demokratie (in
German), Ost-West, Graz, No 1/94
[16] O tome, o komunistikom mitu o Principu, pie sjajno Ivan olovi u lanku
Sarajevski atentat i kosovski mit, http://pescanik.net/2014/06/sarajevski-atentat-ikosovski-mit/