Pojam i zadaa arhivistike

Arhivistika se bavi nastankom arhiva i arhivske grae prouavanjem sadraja dokumenata

klasifikacijom i sistematizacijom arhivske grae, izradom nauno-informativnih sredstava, pitanjem
publikovanjem arhivske grae i tehnologijom uvanja arhivske grae.
Arhivistika je nauna disciplina koja izuava po kakvim se kriterijima arhivska graa najsvrhishodnije
oblikuje i organizira da bi postala prikladna za koritenje. Arhivistika nas ustvari ui zato postoje
arhivi i zato su oni ustvari nastali, zadatak joj je da na naunim osnovama utvrdi principe i metode
praktinog rada u arhivu, a osnovni joj je zadatak da iznalazi najbolje metode za ouvanje, obradu i
prezentiranje arhivske grae. Arhivistika poiva na jedinstvu teorije i prakse. Kao praktina disciplina
ona mora da zadovolji dva osnovna principa:
1. da omogui to savrenije i potpunije ouvanje arhivskog materijala
2. da omogui najjednostavnije i najbre pronalaenje traenih dokumenata
Arhivistika tei da izradi sistem informativnih sredstava i da ga stalno nadopunjuje i usavrava.
Arhivistiku dijelimo na:
1. arhivsku tehniku - to podrazumijeva uenje o praktinom radu u arhivu koji daje naune osnove za
postupak sa arhivalijama, od prijema do konzervacije arhivalija.
2. arhivsku teoriju - tj. metodu unutranjeg ureenja arhiva. Arhivska teorija mora da rijei sve
probleme vezane za plansko prikupljanje arhivske grae, njeno koritenje, pravnu i materijalnu zatitu,
njeno vrjednovanje i objavljivanje.
3. arhivsko pravo sa historijom o arhivskoj slubi - u okviru kojeg se istrauje na koji su nain isprave
ili akta u raznim vremenima stavljani u istu cjelinu.
Postoji i nezvanina podjela arhivistike na klasinu i modernu. Klasina arhivistika je obuhvatala
prostorno sve evropske zemlje, a vremenski od Antike do stvaranja modernih arhiva u XVIII sto.
Moderna arhivistika tei ka tome da se predmet njenog interesovanja ne ograniava ni prostorno ni
vremenski te da se utvrde norme koje bi bile vane za sve arhive.
Danas je opeprihvaena podjela arhivistike na:
1. arhivsku teoriju
2. arhivsku tehniku
3. historiju arhiva
1

4. arhivsko zakonodavstvo
5. arhivska praksa
1. Arhivska teorija razmatra i prouava principe i metode rada u arhivu, a posebno razmatra
slijedee:
a) pitanje strune arhivske terminologije
b) odnos arhiva prema drugim strunim institucijama koje takoe uvaju i prikupljaju arhivsku grau
c) pitanje same arhivske grae, njenog nastanka i strukture
d) teorijsku stranu arhivske grae, a s tim u vezi i pitanja odabiranja spisa trajne vrijednosti, odnosno
izluivanje spisa prolazne vrijednosti
e) princip i metod rada na sreivanju, sistematizaciji i klasifikaciji arhivske grae, pitanje izrade
informativnih sredstava u arhivu, odnosno princip i metod njene izrade. To obuhvata i problem
koritenja arhivske grae za potrebe nauke, kulture, administracije i sl., te pitanje objavljivanja
arhivske grae
2. Arhivska tehnika se bavi pitanjima tehnike zatite arhivske grae od svih tetnih uticaja i s tim u
vezi razmatra:
a) projektovanje arhivske zgrade i depoa
b) preduzimanje mjera tehnike zatite od praine, vlage, poplava, krae i sl.
c) radne metode tehnike obrade arhivske grae kao to su restauracija i konzervacija, te
mikrofilmovanjem
3. Historija arhiva prouava razvoj arhivske slube kroz historiju.
4. Arhivsko zakonodavstvo se bavi zakonskom zatitom arhivske grae, pravnom osnovom
funkcionisanja arhiva, a s tim u vezi i predlaganje odgovarajuih pravnih normi u obliku zakona ili
zakonskih akata. Arhivsko zakonodavstvo treba da regulie slijedee:
a) pitanje prava vlasnitva nad arhivalijama
b) meusobne odnose u poslovanju sa arhivskom graom
c) pitanje imaoca i njegovog odnosa prema arhivskoj grai
d) sva pitanja kojima se odreuje poloaj arhiva u drutvu i funkcionisanje arhivske slube u cjelini

5. Arhivska praksa se bavi izuavanjem i unapreenjem praktine djelatnosti arhivskih ustanova i

radnika u njima. Obuhvata sve mjere i poslove oko zatite arhivske grae kako u nastajanju tako i
prilikom rada na preuzimanju zajedno sa izluivanjem, rad na obradi i sreivanju preuzete grae, rad
informativne slube u arhivu, radi lakeg koritenja grae. Tu su i poslovi tehnike zatite, njenog
obnavljanja pa je arhivska praksa ustvari oivljena arhivska teorija. Da bi arhivist mogao obavljati
posao neophodno je prije svega da zna iz koje i kakve ustanove potie arhivska graa. Arhivistika ga
upuuje kako se vri sastavljanje inventara i kataloga koja e omoguiti bre i lake upoznavanje sa
arhivskom graom. Praksa daje i upustva kako se arhivska graa najbolje uva od propadanja.
Kao nauna disciplina arhivistika se bavi:
1. spoljnjim ustrojstvom arhiva - gdje spada poloaj arhivske zgrade, prostorija i namjetaja za
smjetaj grae i sve ono to se tie zatite i uvanja arhivalija
2. unutranjim ustrojstvom arhiva - podrazumijevamo evidentiranje registraturnog materijala,
sakupljanje, sreivanje i inventarisanje i katalogiziranje arhivske grae, naina koritenja i
objavljivanja arhivske grae.
ta je arhiv?
Sama rije potie od grke rijei arhejon to znai poglavarska zgrada ili poglavarstvo, u latinskom je
to magistratura to znai gradska vijenica pa je, da bi se razlikovala od nje, u latinski arhejon preao u
arhivijum ili arhivum, od arhejona.
Arhivi su struno-naune ustanove u kojima se trajno uvaju struno obrauju i daju na koritenje
arhivskom materijalu.
Arhiv ine spisi rijetkih pisanih ili tampanih dokumenata od znaaja za politike, privredne,
drutvene i druge odnose, odnosno to je pisana graa o rijeenim, javnopravnim, privatnopravnim,
sudbenim, upravnim i drugim pravnim poslovima, pod pojmom arhiva podrazumijevamo tri stvari:
1. arhivsku zgradu koja obuhvata u cjelini arhivsku grau, prostorije za njeno koritenje te prostorije
zaposlenih
2. dio arhivske grae u kojoj se uvaju arhivalije, to su magacini i depoi
3. arhivski materijal u magacinu ili depou ili samo njegov dio
Dakle, terminom arhiv, oznaavamo cjelinu dokumentovanog materijala nastalog radom dravnih
organa, ustanova, porodica, pa i pojedinaca.
Postoje dvije vrste arhiva:

1. arhiv opeg tipa - to je dravni ili centralni arhiv

2. regionalni ili gradski arhiv
3. imaju jo i specijalni arhivi, to su vojni, diplomatski, privredni i sl.
Zadaci arhiva su:
1. odabiranje, preuzimanje, sreivanje, uvanje, izdavanje na koritenje arhivske grae
2. nadziru uvanje grae koja se nalazi izvan arhiva i odreuju mjere zatite te grae
3. vode evidenciju arhivske i registraturne grae koja se nalazi izvan arhiva ali je na podruju
njegovog djelovanja
4. vre favorizaciju i katalogizaciju arhivske grae
5. provoenje sigurnosnih mjera radi optimalne zatite u depoima
6. vode knjige primljene grae, opi inventar arhivske grae, inventar za pojedine zbirke i arhivske
fondove, te izrauje vodi kroz arhivsku grau.
7. izradom drugih nauno-informativnih pomagala, ime se arhivi ukljuuju u nacionalni sistem
informatike, daju podatke, izdaju dokumenta, potvrde i uvjerenja na zahtjev ustanova ili organizacija,
privatno-pravnih lica. Organizuju izlobe, seminare, radi ireg upoznavanja arhivske grae podstiu
nauna istraivanja objavljivanjem grae u formi regesta ili kompletno datih dokumenata. Arhivi
imaju slubu za mikrofilmovanje, restauraciju i konzervaciju arhivske grae. Radi ostvarenja svojih
zadataka arhivi strunim i naunim metodama istrauju i prouavaju pitanja zatite arhivske grae,
razvojem arhivske teorije kao i modernog metoda obrade predmeta.
Pojam arhivske grae ili arhivalija
Ne postoji zvanina definicija arhivske grae. Njemaki arhivist Adolf Brenek daje ta se pod
pojmom arhivske grae podrazumijeva. Po njemu to je skup ptica i drugih dokumenata koji su izrasli
iz poslovne ili pravne djelatnosti, fizikog ili pravnog lica, a odreeni su da budu trajno uvani kao
izvori i dokumenti prolosti na nekom odreenom mjestu. To je Brenekova formulacija.
Meutim, danas vai slijedea formulacija:
Arhivskom graom smatramo sav izvorni i reprodukovani materijal u koji spadaju: pisani materijal,
crtani, fotografisani, tampani i sl., kao i na drugi nain zabiljeeni dokumentarni materijal koji ima
znaenja za historiju i kulturu, a nastao je radom dravnih organa, ustanova, privrednih i drutvenih
organizacija, graansko-pravnih lica, porodica i sl. Najkrae reeno arhivska graa su dokumenta koja
4

vie ne slue tekuem poslovanju ali zasluuju da se trajno uvaju zbog svoje dokumentarne i
historijske vrijednosti.
Pod pojmom arhivske grae ili arhivalije obuhvatamo:
1. isprave ili liste, povelje, diplome kojima se bavi pomona historijska nauka diplomatika, mogu biti
originali i prepisi, uvaju se i jedni i drugi.
2. rukopisne knjige starih kancelarija u koje ubrajamo protokole, registre i sl.
3. odabrani spisi arhivskih nadletava, ustanova i preduzea, zajedno sa urudbenim zapisnicima ili
protokolima, zatim azbunim indeksima ili registrima
4. zbirka arhivalija naunih i kulturnih institucija te heraldike, svragistike i genealoke zbirke
5. arhivi crkvenih ustanova, cehova i drugih korporacija
6. mape, geografske i katastarske karte crtei, skice, fotografije i sl.
7. arhivi znaajnih historijskih linosti ili porodica u koje ubrajamo prije svega privatna pisma,
memoare, dnevnike i sl.
Porijeklo arhivske grae je najznaajnije pitanje arhivske teorije i prakse. U modernoj registraturi lee
ulazni spisi u originalu, a izlazni u konceptu, ujedinjeni na istom mjestu samo ukoliko se odnose na
isti predmet. Kod modernih spisa lahko je utvrditi porijeklo, a najtee je utvrditi porijeklo isprava ili
diploma koje slue kao dokazno sredstvo pri prodaji posjeda.
Isprave su najvrjedniji arhivski materijal zbog svog sadraja i odreene forme, njima se bavi
diplomatika, a sauvali su se u tri oblika: originali, koncepti i prepisi (kopije). Po vrsti se mogu
podijeliti na: papske, kraljevske i privatne.
Akti ili spisi su pisani dokumenti, nastali u sklopu slubenog poslovanja nekog dravnog organa ili
ustanove. Oni pokreu, dopunjavaju, prekidaju ili zavravaju neki pravni postupak. Od isprava ili
diploma se razlikuju po tome to nemaju pravnu snagu isprave o tome jer je isprava cjelina za sebe
dok je spis uvijek u vezi sa nekim drugim spisom i dio je neke cjeline.
Kao i kod isprava i kod spisa postoji neka ustaljena forma. Pomone arhivske knjige su interna
pomona sredstva za pronalaenje i evidentiranje spisa. Gotovo su uvijek pisane rukom i sadre
ustaljene rubrike.
Sastavni dio arhivalija su: protokoli, djelovodni protokoli koji mogu biti: opi, povjerljivi i personalni,
zatim registri: imenski i predmetni registri od kojih treba odvojiti sudske koji se posebno vode. Tu su i
interne dostavne knjige te zemljine ili gruntovne knjige i defteri.
5

Arhivski fondovi i zbirke

U arhivama se uvaju arhivski fondovi i zbirke. Arhivski fondovi su povezana cjelina spisa nastalih
djelovanjem jednog dravnog organa, ustanove, porodice ili pojedinca.
Pod pojmom arhivskog fonda podrazumijevamo:
1. cjelokupna arhivska graa jednog arhiva, graa jedne drave i sl.
2. spisi nastali djelovanjem nekog dravnog organa, ustanove ili pojedinca
Zbirke arhivske grae su dokumenta koji nisu povezani. To su fragmenti dokumentarnog materijala
dospjeli u arhiv na razliite naine. Jedan od njih je sluajno uz neki arhivski fond. Mogu biti zbirke
nacrta dospjele otkupom i poklonom.
U arhivu postoje sljedee zbirke: zbirka izoliranih pojedinanih dokumenata razne provenijencije,
zbirka peata i igova, zbirka plakata, letaka, oglasa, plakata i nacrta, zbirka geografskih karata, foto i
mikro materijala.
Arhivska zgrada i njeno ureenje
Arhivska zgrada mora biti od vrstog materijala i strogo odvojena od drugih objekata. Ona mora da
odgovara zahtjevima i potrebama u vezi sa zadaom arhiva. Do II Svjetskog rata strogo su odvajane
radne prostorije od spremita. Ratna iskustva su pokazala da je bilo potrebno izmjetati arhivsku grau
van grada pa je tako preovladavao tip sa filijalama van grada.
Kada se gradi arhivska zgrada treba voditi rauna da prostorije nisu mrane, da nisu pod uticajem
praine i vlage, da nije previe izloena sunevoj svjetlosti. Pri podjeli prostora unutar zgrade danas se
strogo odvajaju poslovne prostorije od depoa. Upravni dio arhivske zgrade sadri prostorije za upravu,
itaonicu i radionice. Depoi se grade po sistemu sala. Arhivska graa se smjeta na police koje su
smjetene uz zidove, a u sredini su stolovi na kojima arhivisti rade.
Sadanji nain gradnje spremita je po sistemu magacina u kojima se police niu jedna za drugom kroz
cijeli magacin. Depo treba da bude svijetao i prozraan. Kroz njega ne smiju prolaziti vodene cijevi, a
elektrine instalacije se rade sa posebnom panjom da ne bi dolo do poara.
Arhivalije uvane u drvenim ormarima nisu sigurne od insekata, a u poluormarima od praine. Danas
se koriste rolo-ormari u kojima se uvaju najvrjednije arhivalije, a i metalne police koje su
ekonominije od standardnih polica, a to su tzv. elektro-mobilne police, privrene za pod.

Pored spremita depoa u arhivu moraju postojati i odjeljenja za prijem arhivalija iz registrature,
radionice za fotografisanje i mikrofilmovanje, odjeljenje za prouavanje arhivske grae, knjigoveznicu
u kojoj se povezuju katalozi, protokoli.
Svaki arhiv treba da ima prikladno spremite gdje privremeno uvaju arhivalije pri ulasku u arhiv.
Jedna od najpotrebnijih radionica je hemijski laboratorij za restauraciju grae. Neki arhivi imaju i sale
za predavanja.
Postanak i razvoj arhiva i arhivistike slube
Kao i svaka druga nauna disciplina i arhivistika je nastala iz praktinih razloga odnosno potreba da se
u postupku sa aktima utvrde principi i metode sistematizacije i klasifikacije, tako da se traeni
dokumenti mogu brzo i lahko pronai. Prvim arhivima se smatraju oni u kojima su se uvale glinene
ploice kao npr. u Asiriji, Fenikiji, Babilonu, Egiptu.
Kod Grka podaci o prvim arhivskim ploicama potiu iz VII. stoljea stare ere, a kod Rimljana je
osnovan prvi arhiv u IV sto. Tu su se uvali zakoni, akta, protokoli i sl. povezani hronolokim redom.
Kod Rimljana su vremenom nastale tri vrste arhiva:
1. sistematski
2. carski
3. cenzorski
U srednjem vijeku arhivi su lina svojina vladara feudalaca i crkve i sluili su za dokazivanje njihovih
steenih prava u posjedima.
Srednjovjekovni arhivski materijal se dijeli na:
1. crkveni
2. svjetovni (u vladarskim kancelarijama)
Poeci arhivistike povezani su stvaranjem administrativnog aparata u XVI sto. iji djelokrug
premauje onaj srednjovjekovnih kancelarija. Jaanjem pismenog kontaktiranja dolazi do poveanja
akata to je imalo za posljedicu arhiviranje registratura gdje su odlagani spisi koji odgovaraju tekuem
obrascu.
Praktinom upotrebom dokumenata se uvodi red meu aktima, te je to dovelo do rasprava voenih u
XVII sto. to predstavlja temelj arhivistike kao naune discipline.

U XVI sto. se moe govoriti o zaecima dravnih arhiva (Austrija, Napulj), a u XVII sto.
koncentrisanje arhivskog materijala u skladita dravnih arhiva.
U Holandiji od XVI sto. se uvodi stalni sistem sreivanja tekue dokumentacije principom slobodne
provenijencije.
U Rusiji za cara Ivana II nastaju posebni arhivi raznih institucija. XVIII sto. je presudno za razvitak
arhiva. Najvie uspjeha ima Austrija. 1749.g. carica Marija Terezija u Beu osniva centralno skladite
arhiva Habsburke monarhije.
Po istom uzoru njen kancelar osniva depo u Budimu za kraljevinu Ugarsku, u Milanu za
Langobardsko-mletaku kraljevinu, u Briselu imenuje prvog arhivistu.
Jedino u Francuskoj i Engleskoj nije dolo do osnivanja centralnog depoa arhiva. Tek nakon Francuske
revolucije u Francuskoj su se stekli uvjeti za nastanak arhiva. Tada je proglaeno naelo javnosti
arhivske grae. Znaajna promjena je u pravcu koritenja arhivalija. Od sada su one dostupne svim
graanima.
Za razliku od tzv. glavnih arhiva XVIII sto. sada moderni centralni arhiv prima registrature svih
dravnih nadlestava.
Nacionalni arhiv u Parizu koji je osnovan 1789.g. postoji centralni arhiv za cijelu dravnu upravu. Da
bi se 1791.g. podjela Francuske na detertmane prouzroila osnivanje tzv. detertmantiskih arhiva, pa je
nastao haos te su neki arhivi uniteni.
Da bi se to sprijeilo doneseni su zakoni 1794. i 1795.g. po kojima nacionalni arhiv preuzima arhivsku
grau ministarstva i centralnih dravnih ustanova.
1897.g. u Francuskoj je osnovana direkcija francuskog arhiva. Danas mreu arhiva u Francuskoj ine:
optina, ustanova, departmanski i nacionalni arhiv.
Do XVIII sto. u arhivu se uvala samo graa koja je imala dokaznu mo u nekom sporu. Tek u XVIII
sto. poinje stvaranje arhiva kao samostalnih ustanova.
U XIX sto. nastaju brojni arhivi:
u Belgiji polovinom XIX sto. nastaje glavni kraljevski arhiv
u Engleskoj 1838.g. centralni dravni arhiv u Londonu
maarski nacionalni arhiv organizovan je 1756.g., a 1875.g. pretvoren je u centralni dravni arhiv
u Njemakoj 1919.g. osnovan je arhiv Potsdamu
8

 u Grkoj 1914.g. osnovan je arhiv u Atini

U Italiji zbog politike rascijepkanosti nije moglo doi do organizovanja arhiva. Polovinom u XIX sto.
u Napulju je organizovan generalni arhiv. 1875.g. arhivi su podijeljeni na centralne i provincijske. U
Italiji je postojao veliki broj privatnih i crkvenih arhiva od kojih je najznaajniji Vatikanski arhiv. To je
jedan od najsavrenijih arhiva i to u prvom arhivu postoje samo __________.
U Turskoj, arhivski materijal se uvao u vjerskim institucijama i porodinim arhivima. Tek 1846.g.
imamo poetak rada centralnog turskog arhiva u Istanbulu, da bi u prvoj polovini XX sto. ovaj arhiv se
posvetio sistematskim prikupljanju arhivske grae i njenom sistematizovanju. U Istanbulu postoji
arhivski muzej Topkapi Saraj koji sadri arhivsku grau vezanu za sultanov dvor. Za nau historiju od
posebnog znaaja je glavna direkcija katastra u Ankari. U SSSR-u tek 1918.g. su postavljeni temelji
organizovanja arhiva. Dekretom su ukinuti svi dravni arhivi u SSSR-u i Pomone historijske nauke
19objedinjen u jedan fond kojim je rukovodila glavna uprava. Danas centralni dravni arhiv je u
Moskvi i Lenjingradu gdje se uva graa dravnog arhivskog fonda i starije i novog perioda
centralnih, arhivske vlasti uprave i ustanova. U Moskvi pored centralnog dravnog arhiva postoji arhiv
Oktobarske revolucije i zatim centralni dravni arhiv Crvene armije SSSR-a. Centralni dravni arhiv
sadri vojno-historijske dokumente, zatim centralni dravni arhiv za umjetnost i kulturu SSSR-a,
centralni dravni arhiv kino i foto dokumenata. U Lenjingradskom arhivu se nalazi centralni dravni
historijski arhiv i centralni dravni arhiv.
Arhivi na podruju bive Jugoslavije
Najstariji arhivi se nalaze na podruju Hrvatske. Poeci formiranja arhiva u Hrvatskoj se veu za
XVII sto., prvi arhiv nastaje u Zagrebu 1643.g. Dravni sabor 1744.g. izabrao je svog arhivara koji je
dobio zadatak da za arhiv sastavi popis i registre za zemaljski arhiv sa upustvima sabora. Ujedno se
arhivar morao zakleti saboru da e briljivo uvati spise i da nikom nee odati njihov sadraj.
1745.g. sabor je donio posebno uputstvo za ureenje ovog arhiva, kada je arhivar zavrio svoj posao
ukinuto je to mjesto. Oko 1800.g. ovaj zemaljski arhiv dobiva stalnog arhivara iji je rad nadzirala
komisija. Od 1840.g. arhiv se nalazi u tzv. Banskoj palati. 1870.g. organizovan je kraljevski arhiv
Hrvata Slavonije i Dalmacije nad kojim je nadzor imao ban, a njime upravljao arhivar.
Hrvatska zemaljska vlada donijela je i niz odredbi i mjera za koritenje arhivske grae, ali i pristup u
arhivu dravnih arhiva. 1913.g. preseljen je u zgradu sveuiline biblioteke. Arhiv od 1950.g. to je
centralni dravni arhiv. Pored ovog u Hrvatskoj postojali su:
biskupski arhivi (Dubrovnik, akovo i Split)
manastirski arhivi (Sv. Martina u Zadru)

 arhivi franjevakog samostana

gradski arhivi (arhiv Dubrovake republike)
Poeci dubrovakog arhiva seu u XIII sto. Najprije je bio smjeten u kneevom dvoru arhiva, a
1952.g. u palati Spenzo. U Zadru je osnovan dravni arhiv 1625.g., vie puta je preseljavan, a tek
polovinom XX sto. dobio je pravo nad javnim i privatnim fondovima svih arhiva na podruju
Dalmacije. U Rijeci 1949.g. osnovan je arhiv koji pokriva prostor Istre.
U Sloveniji sve do XIX sto. arhivi nisu odvojeni od registara. Kada je u arhivu muzejskih drutava za
Krajnsku u Ljubljani zapoeo rad i razvoj arhivske slube ___________ dravnu arhivu 1826.g. U
poetku je bio zajedno sa muzejom.
U Srbiji poetak dravnog arhiva pada 1846/47 godine ali je zvanino osnovan zakonom iz 1898.g.,
tada nisu odreene obavezne registrature. Arhivska sluba je u Srbiji novijeg datuma, tek se obradi
arhiva pristupa u novije vrijeme.
U Bosni i Hercegovini dravni arhiv je osnovan 1947.g.
Pojam registratura
U pisarnicama ili registraturama nastaje tzv. registraturna graa koja se pri tome uva iz praktinih
operativnih razloga i potreba. Pod pismima i registrima podrazumijevamo pravilo odlaganja i
zavoenje spisa je veoma bitan jer od toga ovisi kakvu i u kakvom stanju e nadleni arhiv preuzeti
grau na trajno uvanje. Ranije nastajanje grae i rukovanje tom graom bilo preputeno notarima,
arhivarima koji su samo imali optimalnu ulogu.
U formiranju arhiva pravi se jasna granica izmeu registraturne i arhivske grae. Arhiv preuzima iz
registrature vrlo staru ali i savremenu grau koja zbog svoje obimnosti nakon 30. do 50. godina
dospijeva u arhiv. Graa u nastajanju sadrajno veoma razliita, neki spisi gube svoje znaenje i
vrijednost ve nakon pet godina. Postoji tzv. lista kategorija sa svrhom uvanja spisa. Meutim, novi
spisi kada izgube svoj operativan znaaj, ne gube znaaj za historijsku nauku.
Pojedini spisi imaju trajnu vrijednost, a to su projekti i planovi, lini spisi (matine knjige i kolske
knjige). Arhiv vri nadzor nad registraturnom graom koja e prei u arhivsku grau, taj proces
obavlja vanjska nadzorna sluba arhiva. Ona prati formiranje novih registara i otvara karton za svaku
registraturu, dnevno ih obilazi i prua strunu pomo jer registarska graa mora biti preuzeta u
sreenom stanju uz primopredaju zapisa.
Arhivisti, strunjaci, radnici moraju poznavati kancelarijsko ____________ da bi mogli nadzirati kako
se graa uva i odlae. Odlaganjem spisa se odrava po principu i historijskom postupku. Dobra
arhivska graa temelj je za njenu arhivsku obradu. Strunost slubenika u registru jako je vana jer oni
10

odluuju koja je klasifikacijska oznaka data kojim aktom. Klasifikacijski broj je sastavni dio signature
spisa. Signatura sadri klasifikacijski broj, broj protokola i godinu pa svaki spis mora da bude sloen
tamo gdje mu je mjesto u protokolu.
Arhiv moe nastati iz jednog ili vie registara. Treba znati razliku izmeu registra i arhivske grae iz
kojih proizilazi arhiv. Arhivska graa se formira od Pomone historijske nauke 21spisa koji nisu
potrebni za tekue poslovanje. Naime, dok poslovanje ustanova nije zavreno, graa se uva u
registru, a arhiv nastaje iz registra. Osnovna razlika izmeu arhiva i registra je u tome to se u
arhivima pisana graa uva i obrauje, a u registru samo privremeno uva.
Arhiv treba razlikovati od biblioteke jer on nastaje iz registra arhiva, a ona iz razliitih dijelova.
Biblioteke, takoer, mogu posjedovati arhivsku grau, posebnu za onu za koju ne postoji sigurnost da
potjee iz registra i uva se u posebnim odjeljenjima. Arhivski materijal u biblioteci je literatura dok se
u muzejima uvaju kopije tog arhivskog materijala koji se pored sadrine istie svojim spoljanjim
izgledom. Arhivi, biblioteke i muzeji su ustvari ustanove koje se bave prikupljanjem i uvanjem
prolosti.
Vanjska (nazovna) sluba arhiva
Zadatak ove slube je da stalno vodi nadzor nad registraturama, da nadgleda i titi grau koja se tu
nalazi, sve do njenog ulaska u arhiv. U tom cilju ova sluba evidentira registraturni materijal, prati
njegov prirataj, stanje smjetenosti i sreenosti grae, te kontrolie odabiranje i izluivanje grae i
preuzima ga u rokovima predvienog zakonom. Ova sluba je jedina garancija za sistematsko i
pravilno priticanje spisa iz registrature u arhiv. Arhivi i registrature su vezani naslijeivanjem grae, a
razdvojeni su ciljevima i metodama rada.
Arhivi su izrasli iz registratura za koje su nadleni. Glavni zadatak arhiva u odnosu na registraturu je
nadzor nad uvanjem i evidencijom , te pripremom preuzimanjem grae. Ovakva djelatnost arhiva
naziva se spoljnom slubom arhiva.
Arhivsku grau u svom poslovanju stvaraju pravna i privatna lica, ono to u toj grai moe da bude od
znaaja za historijska istraivanja sainjava potencijalnu arhivsku grau. Svi stvaraoci pisane grae
(koja je ujedno i potencijalna arhivska graa) se nazivaju registraturama. Registrature imaju dva
osnovna zadatka:
da praktino poslue za uspjeno rjeavanje dravnih i drutvenih poslova u toku njihovog procesa.
Registrature, dakle, stvaraju i uvaju grau, najvie za potrebe praktinog i javnog ivota.
da slue kao baza za izgradnju historijskog arhiva.

11

Tako odabrana registraturna graa nastavlja svoj ivot u historijskim arhivama kao arhivska graa.
Naime, arhivist prati odvajanje registraturnog materijala koji ide u arhiv od onog koji ide u biblioteke i
neke druge ustanove. U arhivsku ustanovu ulaze:
1. spisi koji potiu iz jedne registrature, ali i oni koji nisu pripadali registraturi, ali imaju registraturnu
vrijednost i prepoznavaju se kao arhivski materijal po spoljnim i unutranjim znacima.
2. spisi za ije je trajno uvanje nadlean jedan arhiv
Iz registrature u arhiv ulaze i arhivi gradova, opina, porodica, politikih linosti i sl. Pojedinane
isprave koje su izgubile svaku meusobnu vezu uzimaju se u arhiv samo u sluaju da imaju historijsku
ili kulturno-historijsku vrijednost. Oni mogu upotpuniti arhivsku grau. U najmlau arhivsku grau
spadaju suvremene historijske zbirke, to je suvremeni materijal koji se kratko pojavljuje u odreenim
periodima, a tu spadaju: plakati, letci, sveani govori, privatna pisma, dnevnici, tampa ili isjecci iz
tampe, slike savremenih dogaaja, izvjetaji oevidaca o dogaajima (to je tzv. alternativna arhivska
graa). Pri odabiranju ovog materijala treba voditi rauna o granici nadlenog arhiva i znaaj grae za
stvaranje vlastite arhivske cjeline. Prvobitno se u arhiv uzimala graa iz tzv. mrtvih registratura
(politiko-administrativnih tijela, kulturnih i drutvenih organizacija, dok se malo panje poklanjalo
materijalu nastalom u trgovakim, zanatskim i privrednim cjelinama). Tako su unitene brojne
privredne registrature, upravo zbog toga je u Kelnu 1906.g. otvoren privredni arhiv za to podruje, a
iza toga su se privredne arhive osnovali u vicarskoj, Belgiji, Holandiji, SAD-u i dr.
Vanjskoj slubi arhiva pripada i nadzor nad privatnim arhivima. Prije svega to podrazumijeva njihovo
evidentiranje , a potom praenje smjetaja, neotuivanja grae i posebno nastojanja da se vrijedni
dokumenti nau u arhivu.
Posebnu tekou pri preuzimanju dokumenata priinjavaju preuzimanje grae, crkvenih ili nekih
drugih vjerskih arhiva koji su uvani u vjerskim ustanovama.
Odabiranje i izluivanje grae
To je najtei i najvaniji posao u arhivskoj slubi. To je najodgovorniji posao arhiviste koji se obavlja
u registraturama tako da suvina graa ne ue u arhiv. Odabiranje grae je izbor grae radi trajnog
uvanja onih dijelova registraturne grae od znaaja za historiju i kulturu. Odabiranje je ustvari
utvrivanje stepena vrijednosti registraturne grae. To je zajedniki posao koji se obavlja i u
registraturama i u arhivu. To je zajedniki zadatak i jednih i drugih (zaposlenih u arhivu i registraturi).
U registraturama se vri uz struni nadzor arhivskih radnika nadlenog arhiva, a prema listi kategorija
registraturnog materijala sa rokovima uvanja, lista se donosi uz konsultaciju i saglasnost nadlenog
arhiva. U nadleni arhiv preuzima se samo odabrana graa koja ima historijsku vrijednost. U listi se

12

utvruje slijedee: koja vrsta spisa treba da se uva trajno, a koji se spisi uvaju privremeno (a to su
spisi koji imaju znaaj za tekui rad registrature).
Izluivanje ili kartiranje grae je izluivanje one grae koja nema znaaj arhivske grae kojoj su
istekli rokovi do koje je bila upotrebljivana za tekue poslovanje. Bezvrijedna registraturna graa se
mora izluivati i u registraturama i u arhivu zbog ogranienosti prostora. Od izluivanja se, takoer,
koristi lista kategorija registraturnog materijala. Lista kategorija je pomono sredstvo koje slui pri
vrjednovanju registraturnog materijala, a odobravaju je nadleni arhivi.
Lista kategorija, rjeenje o izluivanju (kartiranju) koje izdaje nadleni arhiv, te arhivske knjige su
dokumenti koje mora imati svaka registratura. Liste su konstantne, a svaku promjenu treba da odobri
nadleni arhiv. Kriteriji su meusobno povezani:
1. vrijeme (ono je apsolutni kriterij za uvanje grae), tako se stariji spisi, bez obzira na sadraj esto
uvaju. Utvrivanje rokova za pojedine serije ili tzv. klasifikacijski znaci omoguuju da se utvrde
granine godine do kojih se mogu izluivati spisi. To je razliito u pojedinim zemljama, u Engleskoj je
to 1660.g., u Francuskoj 1789.g., a kod nas se izdavaju samo duplikati.
2. sadraj spisa je kriterij o kojem odluuju arhivist. On u stvari odluuje da li e neki spis zbog svog
sadraja biti izdvojen za trajno uvanje ili ne.
U arhivistikom smislu pod izluivanjem se podrazumijeva izdvajanje i eliminiranje pisanog,
tampanog ili na neki drugi nain reprodukovanog materijala nastalog djelovanjem jedne ustanove ili
organizacije koja nema znaaja za politiku, nauku i kulturu. Pravilno shvaeno izluivanje oslobaa
registraturu balasta spisa, masovnog ili ablonskog karaktera. U svijetu se izluivanje smatra
najsloenijim pitanjem u arhivskoj slubi, kljunim problemom arhivistike, s toga se posao izluivanja
povjerava najboljim arhivistima koji pored opeg obrazovanja kao arhivisti imaju i znanje iz oblasti
nad kojom se grade odnosi. Postupak odabiranja i izluivanja se obavlja, dakle po utvrenim
pravilima. Izluivanje spisa se obavlja po principu vrijednosti, akta koja se smatraju bezvrijednim
treba da budu predmet izluivanja, kod arhiva sa veoma starom graom nema se ta puno izluivati, po
principu da se stari akti moraju uvati. Meutim, kod nekih je pomjerena ova granica sa XVII, XVIII,
pa se ak i XIX sto. ostavlja bez izluivanja, ako se smatra da je graa vrijedna. ta je to to se moe
izluivati?
1. treba uvati akta o postojanju neke ustanove, akta koja se odnose na prava drave, na nekretnine kao
to su zemljita, ume i sl., akta koja se odnose na prava privatnih lica ili javnog prava treba uvati
samo ako se odnose na materijalne vrijednosti kao to su zemljina akta, hipotekarne knjige, darovnice
i sl.

13

2. ne treba uvati akta koja su posluila svojoj svrsi kao to su birake liste, biraki listii, statistiki
podaci, razne ankete i sl.
3. sudovi imaju posebne propise o rokovima uvanja njihovih spisa kojih i u arhivima slue za
izluivanje i odabiranje grae u sudskim fondovima
Sve ovo navodi na zakljuak da se izluivanje ne moe vriti formalno, nego da s mora pratiti iz
cjelina. To jest, znaaj jednog spisa ne moe se ocijenjivati izdvojeno iz cjeline. Pogotovo kod
znaajnih registratura zbog obimne grae, izluivanju posveuje velika panja, njegovoj teoriji i praksi
pa i u metodologiji. Kao rezultat tog, najprije su 1952.g. doneena uputstva, a potom je Arhivski savjet
Jugoslavije 1967.g. donio tzv. naela o odabiranju arhivske grae i registraturnog materijala. Ta naela
poivaju na slijedeim principima:
1. arhivska graa se odabire iz registraturnog materijala, izluivanjem onog materijala koji nije
potreban za tekui rad i nema trajnu vrijednost
2. registraturni materijal nastao u odreenim historijskim periodima (u svakom sluaju prije 1850.g.,
to je neka granica koja odreuje ova naela) ili radom odreenih organa moe se izuzeti u cjelini od
izluivanja ako je to odreeno propisom nadlenog organa u odabiranju arhivske grae. Kod ostale
grae izluivanje se vri na osnovu liste koja sadri kategorije registraturnog materijala sa rokovima
njihovog uvanja. Odabiranje arhivske grae iz registraturnog materijala koji je nastao do 1945.g.
mogu da vre samo arhivi po utvrenim strunim mjerilima
3. izluivanje se vri iz sreene grae, ali najdalje neposredno pred dostavljanje grae arhivu. O
izluivanju se pie dokument koji se trajno uva.
Unutranja sluba arhiva
Arhivska graa ulazi u arhiv preuzimanjem poklonom ili otkupom, odnosno na vie naina. Na osnovu
odluke vlasti ili poslije isteka propisanog roka za uvanje materijala i u registraturama, dobrovoljnom
predajom materijala, depozitom i pridravanje prava vlasnika, zatim otkupom ili zamjenom ili pak
pronalaenjem naputenog materijala. Sav arhivski materijal se smjeta i uva u depoima. Pod
nazivom arhivski depo, podrazumijeva se:
1. sva arhivska graa kojom raspolae jedan arhiv
2. mjesto gdje se ta graa smjeta
Osnovni dokument o primopredaji arhivskog materijala, tj. o preuzetoj grai je zapisnik. Zapisnik se
prilozima uvodi u protokol arhiva, to je tzv. ulazni protokol ili akvizicijska knjiga koja se sastavlja na
osnovu zapisnika o primopredaji dokumenata, o preuzimanju arhivalija. Ulazni inventar je, ustvari,
knjiga ulaska arhivskog materijala sa brojnim rubrikama, poslije upisivanja arhivskog materijala u
14

knjigu ulazaka za tu knjigu se izrauje registar, to je zapravo dvostruki registar na osnovu kojeg se
lake pronalaze pojedini fondovi u knjizi ulaznog inventara. Po potrebi moe se sainiti i ulazni
katalog u etiri primjerka, a to je hronoloki katalog, katalog po fondovima, katalog po lokaciji i
katalog po grupama. Ovaj katalog je pomono sredstvo za arhivske radnike.
Kada je graa iz registratura ula u arhiv na bilo koji od reenih naina ona u njemu treba da postane
arhivski fond ili zbirka, meutim prije nego to to postane ona mora biti sreena
Pitanje sreivanja arhivske grae
Takoer predstavlja vrlo sloen, teak i znaajan posao unutranje slube arhiva. To je struni posao
kojim se utvruje konano mjesto pojedinih dijelova arhivskog fonda u cjeline. Ako je graa u
registraturi odlagana po principu kancelarijskog poslovanja, ako je redovno izluivan bezvrijedni
registraturni materijal onda je sreivanje u arhivu samo provjera poretka spisa. Ako je pak graa u
arhiv dospjela nesreena onda je uspostavljanje poretka meu spisima komplikovan posao. Sreivanje
se vri po odreenim principima. Izbor principa sreivanja grae zavisi od stepena sreenosti i
sauvanosti grae, odnosno od toga da li je jedan arhivski fond sauvan u cjelini ili fragmentarno.
Odnosno da li su sauvane arhivske knjige, da li je uredno voena registratura u kojoj je fond nastao i
sl. (To su sve kriteriji na osnovu kojih se sreivanje obavlja.)
Do XVIII sto. graa je sreivanja najvie po obliku (da li se radi o knjizi ili aktima), i po sadraju
zavisno o potreba imaoca.
XIX sto. je vrijeme pisanja nacionalnih historija pa su arhivsku grau uglavnom sreivali historiari
koji su istraivali u arhivu, bez utvrenih principa, po obliku ili nekom svom principu. Na taj nain
dolo je do sukoba principa. Prvi princip govori u prilog zadravanju prvobitne strukture, a drugi
princip, sreivanje spisa prema sadraju. Kod principa treba imati u vidu da je red dokumenata u
arhivskom fondu takav da nikad ne moe zadovoljiti sve potrebe, a posebno ne istraivaa historiara.
Danas su nam poznata etiri sistema sreivanja arhivske grae:
1. tematski ili logiki princip (ovaj je sistem dominirao sve do poetka XIX sto.), materijal se
sreivao tematski, tj. po sadraju, a da se pri tome nije vodilo rauna o administrativnom jedinstvu
grae. U praksi se ovaj princip pokazao neprihvatljivim pa je odbacivan. Odabiranje podataka iz grae
po temama ostaje u domenu rada historiara istraivaa.
2. fondovski princip, ovaj se sistem najvie primjenjivao u Njemakoj, a unapreen je u Francuskoj.
Kako sam naziv kae, princip je baziran na potivanju cjeline fonda. Ovaj princip je dio znaajan ka
prelasku treem sistemu.

15

3. registraturni princip, primjenjivan najprije u Danskoj i Pruskoj da bi u Holandiji dobio nauno

tumaenje. Ovim principom se potuju pravila registrature, kao to i sam naziv kae.
4. sistem slobodne provenijencije, ovaj sistem priznaje okvire fonda, ali ne i njegove registraturne
oblike. Na meunarodnom kongresu u Haagu, odranom 1910.g. ovaj sistem je zvanino prihvaen.
Sistem provenijencije polazi od injenice, da dokumenti nastali radom jedne ustanove, preduzea,
porodice, pojedinca predstavlja organsku cjelinu.
Poredak u takvoj cjelini nazvanoj fond uspostavlja se pomou prvobitnih signatura, fondovi se naime
sreuju po administrativnoj strukturi koja se uglavnom poklapa sa strukturom ustanove. Ne
preporuuje se razbijanje fonda na odjeljenja ako toga nije bilo u administraciji.
Pravila za sreivanje grae
Pri sreivanju grae postoje neka opa pravila kojih se treba pridravati, pa tako ni jedan stari spis bez
obzira koliko je oteen, ne smije se unititi, staru signaturu, takoer, treba sauvati i uz nju staviti
novu signaturu, a spisi jednog predmeta ako su inili jedan dosje, trebaju taj sistem i zadrati.
ta izdvajamo? Treba izdvojiti:
1. treba izdvojiti povelje ili diplome od ostalog arhivskog materijala i od njih formirati posebnu zbirku
2. ostala arhivska graa, dijeli se na fondove i zbirke prema svom postanku, tj. vrsti spisa
3. spisi nesreenog fonda, slau se prema knjigama registrature, tj. prema registraturi fonda ili
njegovom nainu arhiviranja koje moe biti hronoloko ili tematsko arhiviranje
4.

ako se unutar fonda pod jednim brojem nae vie spisa onda se oni redaju hronoloki ili

topografski
5. ako u arhiv uu spisi koji se ne mogu staviti u fond, od njih se stvara posebna zbirka
Signiranje ili numerisanje
Kada su arhivalije sreene pristupa se njihovom signiranju ili numerisanju i to je propisano odreenim
pravilima:
1. brojevi se najprije upisuju drvenom (grafitnom) olovkom pa tek onda mastilom
2. svaka povelja mora imati svoj natpis u kojem stoji odakle potie, taj natpis ne smije biti dug
3. signatura mora da bude u jednom redu, a ispod nje broj
4. na protokole stavlja se naljepnica, a pojedinani listovi se numeriu
16

5. signature ili brojevi, piu se metalnim numeratorom tj. peatom sa pominim slovima, a ig mora
biti metalni, ovalnog oblika
Smjetanje grae
Kada je graa sreena i signirana onda se ona sprema u svoje arhivsko spremite.
1. knjige (povezani volumeni ili svesci, protokoli ili registri isprava) smjetaju se na police s lijeva na
desno
2. isprave na pergameni stavljaju se u kartonske korice, i spremaju u ladice
3. isprave na papiru se stavljaju u kartonske kutije i na police
4. u posebnim ormarima uvaju se karte, planovi, grafike i sl.
Na isti nain se postupa i sa linim i porodinim arhivama, te kino, foto i fono materijalom,
maksimalno treba sauvati onaj nain ureenja fonda kako ga je uspostavio vlasnik. Lini arhiv treba
da bude podijeljen po grupama, koa to su zvanini dokumenti i sl., dok se porodini arhivi grupiu po
porodicama, a tek onda po linostima. Kino dokumentom se naziva kompleksna slika na traci koja
odraava dinamini razvoj dogaaja. Foto dokument je fotografski snimak stvarnog dogaaja, a fono
dokument je snimljeni govor ili izvoenje nekog umjetnikog djela.
Osnovni arhivski pojmovi
Volumen ili svezak oznaava skup listova zajedno povezanih koji su prije povezivanja ili
ukoriavanja ispisivani rukom ili su tampani.
Manuskript njime se obino naziva kodeks koji sadri neko literarno ili nauno djelo ili je
sastavljen od vie manjih dijelova.
Protokol je skup listova slian knjizi koji su prije ispisivanja zajedno povezani za slubenu
upotrebu. On slui za redigovanje zapisnika, npr. Sjednica nekih komisija i drugih spisa u
administraciji te za konstitiranje originalnih spisa. U protokolu se prepisuju notarski spisi hronolokim
redom.
Registar je skup listova slian protokolu i ima manje slubeni karakter i slui uglavnom kao
podsjetnik ili pomagalo. I u registru se spisi biljee abecednim redom.
Fascikl je skup pisama koji se odnose na samo jedan predmet.
Nauno informativna sredstva ili pomagala
Postoje etiri osnovna pomagala u arhivu. To je:
17

1. sistematski pregled fondova ili strukturni plan arhiva, ovo je najosnovnije pomagalo, njime se
samo odreuje poloaj pojedinih fondova ili zbirki u okviru arhivskih depoa
2. registar, pojedinani ili skupni (potie od lat. rijei registrare - ...redom). Registar je skup listova
slian protokolu koji slui iskljuivo kao administrativno pomono sredstvo. Upotrebljava se za
sistematsko upisivanje pojedinih akata ili pak spisa pokretne ili nepokretne imovine. Pri registrovanju
spisa postoje dva sistema, analitiki za administraciju i sintetiki za personalne poslove. Registar moe
da bude u obliku knjige ili pak listia koji ine kartoteku.
3. inventar fondova ili zbirki moe da bude sumarni ili pojedinani.
Arhivski inventar se sainjava nakon sreivanja, signiranja i smjetaja grae u depoe, a radi se radi
utvrivanju njene vrijednosti. Inventar daje kvalitativni i kvantitativni sastav arhiva. On pomae u
imovinsko pravnim poslovima, tj. moe posluiti kao slubeni dokument o pravu vlasnitva, ali i
istraivaima u njihovom radu. Analitiki ili detaljni inventar sadri kratak sadraj svakog akta, a
sumarni obuhvata ne samo dokumente nego i itave serije dokumenata. Sastavljanje inventara vri se
tako da se iz njega moe sagledati cjelokupan arhiv ali i pojedinane isprave koje se moraju opirno
opisati, izvorni naslovi protokola se moraju zadrati pa se tako unose i stare i nove signature, posebno
se mora obratiti panja o unoenju podataka u inventar starih diploma gdje se stavlja ime izdavaa,
primaoca mjesta izdavanja, njen sadraj i spoljanji izgled. Inventarisanje se obavlja prema redu
ulaska u arhiv, dakle hronoloki. Rukopisne knjige nastale prije XVIII sto. upisuju se u inventar
abecednim redom pojedinano ili u serijama ali uvijek pod jednim inventarnim brojem. Kada se
opisuje dosje u inventar se stavlja samo njegov sadraj, predmeti u dosjeu poredani su hronoloki. Na
kraju inventara treba dati tri vrste regenta: predmetni, imenski i mjesni. Regesta je kratak sadraj
dokumenta sastavljan jednostavno i saeto, spada u nauno-obavjetajno sredstvo koje se obavlja
uglavnom za stariju grau radi ouvanja originala. Za istraivaa su znaajni abecedni i hronoloki
regesti i znaajniji su od indeksa. Naziv potie od lat. rijei regenere ponoviti, ponovo sastaviti.
Stariji spisi treba da imaju opirnije regeste, u njima treba naglasiti da li je dokument original ili
prijepis, materijal na kojim je pisan, ima li peat ili ne, upisati datum izdanja isprave ukoliko ga ima,
zatim sadraj isprave, drugim rijeima u regesta ulaze: signatura datum i mjesto nastanka isprave,
autor ili adresant, kratak sadraj dokumenta kao i njegove spoljanje odlike, meu koje spada oblik i
vrsta dokumenta, pismo, jezik, materijal od kojeg je dokument sainjen, broj listova i njihova veliina.
4. vodi kroz arhive, koji treba da sadri uvod, a uvod je ustvari historijat arhiva, zatim pregled svih
fondova u koji se unosi historijat fonda, koliina grae, granine godine nastanka, stepen sreenosti i
dostupnosti arhiva. Uz ovaj vodi kroz arhive postoji i vodi kroz fondove koji sadri detaljan

18

historijat osnivaa fonda sreenost i koliinu spisa u fondu, sa naznakom vanijih tema koje bi se
mogle izuavati na osnovu tog arhivskog fonda.
Konzervacija i restauracije arhivske grae
Konzervacija je uvanje i njegovanje arhivske grae, odnosno ona predstavlja radnju kojom se
preduzimaju preventivne mjere kako fizikim tako i hemijskim metodama koje mogu otkloniti uzroke
propadanja i oteenja dokumenata. Konzervacije moe da bude runa ili mainska, vri se i kao
restauracija prema vrsti kvalitetu i obimu oteenja. Posebna se panja poklanja oivljavanju slova
koja su izblijedila to se, takoer, postie hemijskim ili fizikim putem, s tim da je hemijski nain
dosta rizian jer ostavlja mrlje prilikom rada. Fiziki se sastoji od itanja ili fotografisanja teksta,
pomou ultravioletnih zraka.
Restauracija je popravak oteenih dokumenata odgovarajuim fizikim ili hemijskim metodama.
Prva restauracija dokumenata izvrena je nad egipatskim papirusima. Sve do XVIII sto. restauracija se
obavljala po iskustvu bez ikakvih pravila i metoda pa se deavalo da mnogi dokumenti propadnu u
toku njihove restauracije. U XIX sto. utvrene su dvije metode restauriranja: adhezivna ili iskustvena
koja je potekla od arhivista i hemijska-nauna od industrijalaca. Meutim, sve do najnovijeg vremena
arhivisti nisu raspolagali sigurnim sredstvom i metodom za restauraciju arhivalija, bez obzira to su im
bile na raspolaganju brojne hemikalije za ienje, specijalno izraene maine koje su se uvale u
restauratorskim odjeljenjima unutar arhiva.
Savremeni postupak je i postupak laminacijom. Laminacija dokumenata sastoji se u tome da se
dokument obloi prozirnom folijom acetalne celuloze i tankim papirom dugih vlakana, zatien
kartonima stavlja se meu dvije zagrijane ploe laminatora koje se griju i dva hladna valjka kojima se
postie pritisak.
Danas su kod nas veliki problemi vezani za restauraciju jer su dokumenta u pojedinim arhivama
stradala ili od ratnih dejstava, vlage, poara i sl.
Mikrofilmovanje i ureenje biblioteke
Mikrofilmovanje je fotografska reprodukcija na filmskoj traci vrlo malog formata spada u domen foto
slube sa odreenim zadatkom i irokoj primjeni u arhivu. Poeci reprodukovanja dokumenata na
malom formatu seu jo iz polovine XIX sto., ali se ovaj metod nametnuo tek u XX sto. i to iza II
svjetskog rata. Mikrofilmovanje se vri iz vie razloga. Prvo zbog zamjene arhivske grae, njenog
obezbjeenja, dopune i u naune svrhe. Dakle etiri razloga. U cilju zamjene arhivske grae,
mikrofilmovanje se vri onih dokumenata ili serija dokumenata koji se nakon okonanog posla u
registraturama unitava. Ovaj postupak se vrlo rijetko primjenjuje i podvrgava se strogim pravilima da
se ne bi neto unitilo to ima naunu vrijednost.
19

U svrhu obezbjeenja mikrofilmovanje se vri na dokumentu ili seriji dokumenata za koje postoji
opasnost da bi mogla biti unitena iz raznih razloga (poar, poplava, ratna razaranja i sl.)
Mikrofilmovanje u svrhu dopune omoguava da u depo uu u obliku mikrofilma i oni dokumenti koji
nisu sauvani u originalu. Primjena mikrofilmovanja u nauci je mnogostruka.
U prvom redu mikrofilmovanjem se graa uva od propadanja, on omoguuje da se umnoeni
dokumenti istovremeno uvaju i koriste na nekoliko mjesta. Priprema grae za mikrofilmovanje je
sloen i dogovoran posao. Prije svega se mora donijeti odluka o mikrofilmovanju, a zatim da li e se
mikrofilmovati cijelokupna ili samo najvanija arhivska graa. Ovom poslu se prilazi planski i po
odreenim kriterijima. Mikrofilmovani materijal se vraa u originalne kutije, a zatim s odlae u
metalne ormare ili sanduke. Obrada ili registracija ove grae vri se pomou mikro itaa. Registracija
obuhvata mjesto gdje je dokument nastao, datum kada je nastao i signaturu u mikroteci, kasnije se
sastavlja kartoteka koja se sreuje po godinama, ustanovama, sadraju ili linostima. Filmovi u
mikroteci trebaju da budu grupisani prema arhivima gdje su snimljeni, budui da je trajnost
mikrofilmova kraa od papira neophodno je nakon odreenog vremena izvriti ponovno snimanje
grae.
Publikovanje arhivske grae
Arhivi nisu samo spremita arhivske grae nego i naune ustanove u kojima se ona prikuplja, sreuje,
uva, nauno koristi i publikuje u naune svrhe. Arhivi imaju dvostruki znaaj, prvo da prikupe, zatite
i srede arhivski materijal i da nakon toga pristupe publikovanju te grae. Takoer, saradnici objavljuju
na osnovu te grae i naune priloge to je opet u domenu naune uloge arhiva. Graa se moe objaviti
na vie naina: in extenso (kompletno) u regestama i serijama. Kada je rije o grai novijeg datuma
potrebno je planski utvrditi kojim redom se ona objavljuje imajui prvenstveno u vidu potrebe nauke.
Kritiko izdavanje dokumenata je neophodno iz vie razloga prije svega je neophodno izdvojiti
dokumenta koja mogu pomoi u razrjeenju nekih pitanja u historiji koja do sada nisu razrijeena ili
revidiranju nekih prevazienih gledita.
Kritiko objavljivanje dokumenata predstavlja naunu djelatnost koja zahtjeva dobro poznavanje
materije, obavijetenost u dokumentima, redaktorsko iskustvo i naravno poznavanje jezika kojim je
dokument pisan. Rad na objavljivanju dokumenata sastoji se od: prikupljanju izvora i njihovom
izboru, utvrivanju originalnosti, pregledu teksta zbog objanjenja stilskih i jezikih nedostataka ili
greaka u razrjeenju skraenica, a vrlo esto i u transkripciji na stari i moderni pravopis sa faksimilo
dokumenta u prilogu tj. da ima fotografija originalnog dokumenta, a pored njega i transkribovan tekst
na savremeni jezik. Ovaj rad obuhvata i razna objanjenja historijskih pojava, dogaaja ili linosti i
njihove uzrone veze, izradu legendi dokumenata, utvrivanju njihovog naslova u knjizi, izradu

20

indeksa, zatim rijenika i registra sa eventualnim predgovorom redaktorskog karaktera ili izradom
opeg uvoda u grau koja se objavljuje.
Prilikom sreivanja grae postavljamo sebi slijedea pitanja:
I pitanje: da li dokument treba objaviti iskljuivo in extenso ili u izvodima ili regestama?
II pitanje: da li treba vriti transkripciju dokumenta i prilagoditi ga savremenom pravopisu
III pitanje: da li treba objavljivati dokumente na jeziku originala ili u prijevodu sa faksimilom u
prilogu?
Odgovori na ova pitanja zavise u prvom redu od toga u koju svrhu se objavljuju dokumenti s tim to se
stariji dokumenti, u principu, objavljuju in extenso sa nekom uvodnom reenicom koja pojanjava
tekst dokumenta.
Zadravajui stil i jezik kojim su pisani dokumenti, pravopis izvornih dokumenata pribliavamo
dokument savremenom itaocu. Uobiajeno je da se dokumenti objavljuju na izvornom jeziku sa
regestama, na poetku ili kraju knjige, na jeziku izdavaa. Danas je meutim transkripcija prihvaena
kao metod u objavljivanju dokumenata jer se time proiruje koritenje dokumenta i van kruga naunih
radnika.
Arhivska graa na stranim jezicima kod nas treba da se objavljuje:
1. na jeziku kojim je pisan originalni dokument
2. na jeziku originala sa prijevodom
3. na jeziku originala sa prijevodom i faksimilom
4. samo u prijevodu
5. samo u regestama
Sistematsko objavljivanje historijskih izvora uslovljeno je dobrim poznavanjem arhivskih fondova i
zbirki. Regesta su posebno povoljna za objavljivanje dokumenata od drugorazrednog znaaja i za
informisanje javnosti o sadraju dokumenta uopte.
Nauna uloga i rad arhiva
Pitanje naune uloge arhiva ima dva aspekta: faktiki i pravni, naime jedna ustanova ne mora biti
registrovana za bavljenje naunim radom, ali se ipak ona bavi naunim radom ili obrnuto. Zakonom o
naunim ustanovama arhivi nisu obuhvaeni, dakle pravno nisu obuhvaeni, a faktiki oni se bave
naunim radom bez kojega arhivska sluba ne bi mogla opstati ni postojati. Dva su vida naunog rada
21

u arhivama: nauna obrada arhivske metodologije i teorijski rad sa arhivalijama. Naunoarhivistika metodologija se obrauje na fakultetima, ali treba imati u vidu da nema teorije bez prakse
pa je nauni rad u arhivama vezan za njegov struni rad jer je to kompleksan posao, oni koji se bave
strunim radom u arhivu treba da doznaju sve zahtjeve naunog rada, a to ujedno moraju biti lica koja
su upoznata sa strunim ali i naunim radom koji se sastoji od sagledavanja potreba historijske nauke.
Neprihvatljivo je stanovite da rad arhiva treba da se svede samo na struni dio. Nauni rad u arhivu
treba da bude tano odreen i da se odnosi na one grane ili ua podruja koja su usko povezana sa
strunim radom. Dakle, jedan zavisi od drugog; nauni od strunog rada i struni od naunog rada.
Kulturno-prosvjetna djelatnost arhivskih ustanova je novijeg datuma, ona je proizala iz novih
koncepcija o arhivima i njihovoj ulozi. Pod ovom djelatnou arhiva podrazumijeva se postavljanje
izlobi, odravanjem javnih predavanja i objavljivanje lanaka koji slue optem kulturnom
obrazovanju.
Arhivi posebno sarauju sa kulturnim institucijama koji se bave zatitom spomenika jer izmeu
ostalog u arhivima se nalaze i planovi i projekti tih spomenika.
Rad arhiva pod strankama je jo jedna vrsta aktivnosti i jedna od znaajnijih djelatnosti arhiva. Naime,
zna se da je jedan od glavnih ciljeva svake arhivske ustanove da omogui svestrano koritenje fondova
svima onima koji to ele, a prvom redu naunim radnicima i istraivaima. Rad u arhivu je odreen
posebnim propisima.

22