Tezarij za diplomski ispit iz filozofije

1. Oblici valjanog miljenja

m. o. = podruje koje neka znanost istrauje
f. o. = posebni kut gledanja pod kojim neka znanost pristupa svom materijalnom predmetu
Logika:
- zn. o pravilnosti (prav. oblicima) miljenja, nauka o miljenju
- predmet logike su radnje razuma, logika istrauje zakone pravilnosti u radnjama razuma
- m. (materijaln) o. su radnje razuma, f. (formalni) o. njihova forma ili pravilnost
- podjela: tradicionalna l. - pojam, sud, zakljuak i moderna (matematika) l.
Pojam:
- pojam je ope obiljeje koje ini bit predmeta, odgovara na pitanje to je neki predmet
- pojmom se nita ne tvrdi niti nijee, ne moe mu se pridijevati istinitost ili neistinitost
- 3 osnovne radnje uma: poimanje, suenje i zakljuivanje, a rezultat tih radnji su 3 oblika lj. spoznavanja:
pojam, sud i zakljuak
- spoznaja je in ili radnja koja se odvija u umu, a kojom spoznajemo predmet
- predmet spoznaje je duh. predodba kojom spoznajemo predmet
- predmet pojma je ono to se pojmom predouje; m. p. pojma - predmet sa svim svojim oznakama, f. p. pojma vidici pod kojima neki predmet promatramo
- pojam (bit pojma) obuhvaa: sadraj p. - skup bitnih oznaka pojma, opseg p. - ukupnost svih predmeta koje
obuhvaamo nekim pojmom, doseg p. - podruje primjene pojma
Glavne vrste pojmova:
- jasan: ako znamo itav njegov opseg
- odjelit (razgovijetan): ako znamo njegov sadraj
- sveobuhvatan: posjeduje ga samo Bog
- apstraktan: istie formalnu oznaku predmeta, npr.: mudrost
- konkretan: istie nositelja nekih pojmova, npr.: mudrac
- pozitivan: izraava prisutnost nekog obiljeja, npr.: mo, uljudnost
- negativan: izraava odsutnost nekog obiljeja, npr.: nemo, neuljudnost
- jednostavni: donosi samo 1 oznaku o svom sadraju, npr.: bie
- sloeni: vie oznaka izreenih 1 rijeju
- univerzalni: izrie 1 oznaku o mnogima, npr.: kit = sisavac
- kolektivni: izrie 1 oznaku o vie stvari, npr.: uma (skup drvea), narod
- partikularni: odnosi se na odreeni dio 1 pojma, npr.: neki ljudi, neki filozofi
- singularni: ogranien na pojedinani predmet, npr.: vl. ime, Tomislav, Zagreb
- vlastiti: o predmetima koje moemo dohvaati osjetilima
- analogni: o pr. koje ne moemo dohvaati osjetilima, o duh., nadosjetilnim stvrima
Sud:
- spoj pojmova kojima neto tvrdimo ili nijeemo, moe biti: istinit i neistinit
- svaki se sud sastoji od S, P i spone
- neki sud je istinit kada su istinite premise iz kojih ga izvodimo
- rije je znak za pojam, a izjavna reenica je znak suda; re. dijelimo na temu (S) i remu (P i pr. skup)
Podjela sudova:
- pod kritikim vidikom: istiniti i neistiniti, sigurni i nesigurni, sintetiki i analitiki
- pod logikim vidikom:
prema kvaliteti:
- potvrdni (afirmativni) - koristi kopulu je ili jesu (Europljani jesu bijelci. Neki romani su dosadni.)
- nijeni (negativni) - njima se neto porie (Ar. nije bio Rimljanin. Neke ptice nisu pjevice.)
prema kvantiteti:
- univerzalni - S se nalazi u itavom op. (Svi su ljudi smrtni, Svi su prof. rastreseni)
- partikularni - koriste samo dio opsega S (Neke ptice su pjevice, Neki kitovi su sisavci)
- singularni - S je 1 predmet (Ar. je filozof, Kalija je ovjek, Sljeme je vrh Zag. gore)
- apsolutni

- modalni - razl. se po nainu kako su povezani S i P (nuno i nenuno), a to su: problematian - ako izraava
sumnju; asertorian - ako neto jednostavno tvrdi i apodiktian - ako je uvjerenje vrsto
prema relaciji:
- kategoriki - povezanost S i P nije niim uvjetovana, istiniti su ili neistiniti (Tigar je krvoloan); prema kvan.:
opi (univ.), posebni (part.) i sing.; prema kval.: potvrdni (afir.), neg. (nijeni) i limitativni (beskonani) - (Broj
je nebijel. Dua jenesmrtna.)
- hipotetini - odnos S i P je neim uvjetovan - (Ako kia pada, trava raste.)
- disjunktivni - 2 ili vie termina koji se iskljuuju (ili, ili) - (Ili Dubrovnik ili Opatija nalazi se u Istri.)
Zakljuak:
- je radnja uma kojom se iz dvaju sudova izvodi neki trei sud, takvo posredno zakljuivanje nazivamo silogizam
- zakljuci (silogizmi) prema vrstama sudova koje sadre:
- kategoriki - ako se sastoji samo od kat. sudova; u sil. se iz 2 pojma izvodi 3. sud tako da se usporeivanjem 2
pojma s nekim 3. utvrdi njihova meusobna identinost ili razliitost
- hipotetiki - ako je barem 1 sud hip.
- disjunktivni - ako je barem 1 sud disj.
silogizam: jednostavan, posredan, deduktivan zakljuak koji se izvodi iz opeg na temelju dviju premisa.
Dijelovi silogizma:
materija = 3 suda silogizma
premise (antecedens = 2 suda iz kojih se zakljuuje na 3.)
major - vea premisa, sadri P
minor - manja premisa, sadri S
konkluzija konsekvens (zakljuak) = 3. sud
forma = konsekvencija
oblikuje silogizam, pa bez nje nema silogizma
Pravila za valjanost silogizma:
1. silogizam smije sadravati samo 3 termina
2. termini konkluzije ne smiju imati vei opseg nego to je u premisama
3. ne smiju obje premise biti negativne
4. srednji termin ne smije biti u konkluziji
5. afirmitivne premise ne mogu imati negativan zakljuak
6. obje premise ne smiju biti negativne
7. konkluzija ide uvijek za slabijom premisom
8. obje premise ne smiju biti partikularne
2. Odnos filozofije, religije i znanosti
M. o. fil.: spoznaja, vrijednosti, ovjek, jezik
F. o. fil.: pod vidikom posljednjih uzroka, dr. zn. postavljaju zakone, a fil. pita to su zakoni, to je smisao i svrha
Odnos fil. i dr. znanosti: fil. je prva zn., vrhunac i temelj svih zn.; upotpunjuje i ujedinjuje part. znanosti
Temeljne fil discipline:
- psihologija
- logika, utvr. pravila za fil. istr.: formalna, transc., matematika
- t. spoznaje ili gnoseologija, epistemologija
Fil. disc. modernijeg doba:
- estetika (oznake lijepog), fil. antropologija (ovjek u cjelini), fil. kulture (-ovo oblikov. prirode u lj. svijet), fil.
povijesti, fil. religije (fil-sko istra. religije, istrauje fenomen rel.), fil. znanosti, sociologija: (utemeljena na
antropologiji), teorija spoznaje
Odnos fil. prema dr. znanostima:
- fil. je prva zn., temelj svih zn. - regina scientiarum
- fil. ima univ. f. o., a dr. zn. imaju partikularan f. o.
Fil. daje prve metaf. principe koji su temelj dr. zn.-a: p. ne-protuslovlja, p. iskljuenja 3., p. dovoljnog razloga,
kauzalni p.

- fil. se ne smije promatrati neovisno od part. zn., jer one primaju svoje principe iz nje.
Fil. i teologija: Fil. ne ovisi od teol. niti s obzirom na f. o., niti s obzirom na metodu. Meusobno se potpomau. Fil. je
ancilla (slubenica) theologiae, a teologija je domina (vladarica) philosopfiae.
Filozofija i religija imaju isti cilj (gledano u globalu), traenje odgovora na pitanje o smislu lj. postojanja.
Ipak, razlika je u predmetnom i sadrajnom odreenju cilja.
Pitanja na koja filozofija i religija nastoje dati odgovore su osnovna pitanja o ovjeku i svijetu.
To su pitanja o smislu ivota, o istini i neistini, o dobru i zlu, o bitku i biu.
I filozofija i religija zahvaaju svijet cjelovito (a ne djelomino poput znanosti).
Vjera pomae filozofiji, jer lj. ogranienost ne doputa ovjeku dosei sigurne istine, a vjera/teologija ne dostie
znanstveni karakter bez filozofije/metafizike.
Fil. je ukupnost pokuaja odgovora na pitanja o svijetu i ovjeku, a znanost je ukupnost metodiki steenih i
teorijski sreenih znanja, prihvaenih od znanstvene zajednice.
Znanost kao sigurno, dokazano i provjereno znanje!!!!
Ipak, znanosti je za takvo znanje potrebna filozofija, a i u samoj znanosti postoje pitanja koja su na granici
filozofije (pr. pitanja o spoznajnim mogunostima)
Niti jedna partikularna znanost nije ostvarena neovisno od filozofije!!!!
3. Istinitost i opravdanje znanja
Fil. spoznaje se u pov. nazivala i:
- epistemologija: ako se bavi utemeljenjem znanosti
- gnoseologija, noetika: nauka o spoznaji
- kritika: ako razluuje istinito od neistinitoga
- kritika: ako postavlja pitanja za razluivanje istine od neistine
- fil. spoznaje je fil. disciplina koja daje utemeljenje filozofiji
- n. o spoznaji je fil. disciplina koja se bavi pitanjima lj. spoznaje: spoznaje li . stvarnost, moe li se lj. spoznaja
smatrati istinitom, dohvaa li . istinu?
- m. o.: lj. spoznaja
- f. o.: istraivanje lj. spoznaje pod vidikom njene istinitosti i sigurnosti; za -a je znaajna ona spoznaja za koju
moe rei da je istinita
- glavno pitanje fil. spoznaje je: moe li ovjek doi do nesumnjivo istinite spoznaje?
- n. o spoznaji polazi od injenice da je svaki . uvjeren da spoznaje svijet kakav doista jest i na tom uvjerenju
gradi svoj ivot, to je naravna ili spontana sigurnost da spoznajemo istinu
U svakoj spoznaji razlikujemo 3 elementa:
- S koji spoznaje
- O koji spoznajemo ili promatramo
- in spoznavanja
- lj. spoznavanje razlikuje 3 vrste znanja: propozicionalno z. (poznavanje neke situacije), z. poznanstva
(poznavanje neke osobe), z. sposobnosti (neka vjetina, voziti bicikl)
Pitanje istine
- Ar.: rei da jest ono to jest i da nije ono to nije, to je istina, tj. istina je poklapanje uma i stvarnosti
- T. A.: istina je podudaranje uma i stvari, prema emu um kae da jest ono to jest, ili nije ono to nije
- logika istina = podudaranje sadraja i stvarnosti
- ontika istina = sadraj se podudara sa zamisli da je istinito (npr. ontiki su istinita sva bia ukoliko
odgovaraju Bojoj zamisli o njima i ukoliko su spoznatljiva)
- fil. sp-e zanima pridjevno/atributivno znaenje pojma istina (neka tvrdnja je istinita ako posjeduje svojstvo
koje je ini istinitom, a to se svojstvo sastoji u njezinu odnosu sa stvarima)
- u atributivnom znaenju termin istinit pridjevamo iskazima ukoliko su oni tvrdnje o svijetu
- istinite su one spoznaje iji je sadraj stvaran, a je li stvaran moemo utvrditi uvidom u stanje stvari
- skolastici taj uvid odreuju evidencijom koju uzimaju kao kriterij istinitosti
- u evidenciji se oituje stanje stvari sa strane predmeta i stanje stvari sa strane S-a

- temelj svake spoznaje je -ova svijest o samome sebi (Descartes, Mislim, dakle jesam) jer, svijest je
prvotna datost nesvodiva na bilo to drugo
- intencionalnost: odnos subjekta prema objektu = 1. INTENCIJA
- refleksija: stupanj intelektualne svijesti, gdje predmet spoznaje postaje S-ov spoznajni in = 2. INTENCIJA
(okretanje prema sebi)
- intencionalnost i refleksija su 2 bitna elementa spoznaje
Kriteriji istine: pomau da utvrdimo koje su spoznaje istinite, tj. koje odgovaraju stvarnosti
- istina = podudaranje sadraja spoznaje sa stvarnou; ostvaruje se na misaonoj razini, s pretpostavkom da um i
stvar imaju neki zajedniki element
- taj je element nematerijalne strukture i zato se izraava opim, univerzalnim pojmom
- skolastici taj element vide u inteligibilnosti/shvatljivosti svakog bia
- do opih pojmova ovjek dolazi spoznajnim procesom = apstrakcijom
- apstrahirati doslovno znai odvajati djelomini sadraj neke cjeline
- apstrahirati etimoloki znai misaono dohvaati bitno odreenje nekog materijalnog predmeta danog kao
cjelina u osjetnoj spoznaji
Def. znanja = znanje je istinito, opravdano vjerovanje; znanje je istinita spoznaja danog stanja stvari
Na pitanje to i koliko moemo znati? odgovor je najee Ono to moemo opravdano vjerovati! 4 su
uvjeta pravog znanja, tj. osoba zna neto ako:
1. je sadraj njenog znanja istinit
2. ona vjeruje da je sadraj njenog znanja istinit
3. ako ona to opravdano vjeruje
4. opravdanje vjerovanja se ne smije zasnivati na pogrenom argumentu
No, pitanje je ukljuuje li svako opravdanje ujedno i istinitost? Na to daju odgovor:
- falibilizam: opravdano vjerovanje moe biti neistinito
- infalibilizam: opravdano vjerovanje ne moe biti neistinito
Eksternalistike t.: za opravdanje znanja vane su izvanjske osobine
- t. pouzdanosti: opravdanje temelji na racionalnim dokazima
Internalistike t. : opravdanje trae u unutranjim osobinama S-a spoznaje
- fundacionalizam: opravdanje nalaze u oslanjanju na samooita, nesumnjiva vjerovanja
- koherentizam: opravdanje nalaze u odnosu prema drugim vjerovanjima
4. Skepticizam, idealizam i realizam
- skept.: spoznaja kod Kanta, rekao je: sve moe biti podlono sumnji
- povezani kriticizam i skepticizam, sve to spoznamo mora proi proces miljenja u naoj svijesti
- nita ne moemo spoznati ako nije smjeteno u prostoru i vremenu
- skepticizam odbacuje svaku mogunost sigurne spoznaje pa je zato mogue u sve sumnjati
- real.: Descartes (otac novovj. fil.), postavio temelj spoznaje, Cogito ergo sum, u sreditu je S, sve moe biti
podlono sumnji osim S koji spoznaje, metodika sumnja
idealizam:
- teoretsko-spoznajno stanovite prema kojem nema realnih o svijesti neovisnih predmeta, pojam je koristio Leibniz
da oznai Pl-ovu fil-u ukoliko je utemeljena na tezi da se istinska stvarnost nalazi u idejama
- idealizam znai i fil. shvaanje da je prava stvarnost ideja, dok je vanjski svijet samo privid ili odraz tih ideja
- apsolutni id.: tumai itav svijet kao razvoj apsolutnog duha na temelju dijalektike
- subjektivni id.: priznaje zbiljsko opstojanje izvanjskog svijeta, smatra ga tvorevinom svoga duha i sav se nalazi u
svijesti S-a
realizam:

- pojam se koristio od 15. st. za oznaavanje jedne od alternativa u srednjevj. raspravi o ''univerzalima'' i stvarnosti
koju im treba pripisati. Srednjevj. realizam zastupa da opi pojmovi imaju svoj temelj u stvarnosti
- real. je uenje da predmeti opstoje neovisno o naem miljenju, vrste realizma:
- kritiki: razlikuje 2 vrste kvalitete i tvrdi opstojanje samo primarnih kvaliteta (protenost, kretanje ...)
- naivni: ne vidi u spoznatljivosti svijeta nikakav problem jer je svjedoanstvo osjetila evidentno
- pretjerani: tvrdi da ono to mislimo u pojmu na isti nain opstoji i u stvarnosti
- znanstveni: predmeti u svijetu ne zadravaju svoje osobine jer neke od njih ovise o njihovu odnosu prema S-u koji
ih opaa
skepticizam
- se kao fil. pravac razvio u antiko vrijeme
- oznaava ponaanje onih koji negiraju mogunost spoznaje istine
- skept. smatra da nema sigurnog kriterija u odreivanju istine, te je nemogua objektivna spoznaja
- potpuni skept.: negira mogunost spoznaje bilo koje istine
- djelomini skept.: ako se ograniuje na nijekanje da . moe spoznati istinu
5. Spoznaja o biu kao biu
Met. - studij zadnjih uzroka, prvih i najuniverzalnijih principa stvarnosti.
Uzroci:- neposredni (srce), zadnji ili vrhovni uzroci, prvi i najuniverzalniji principi (atomi)
Princip - unutarnji element stvari; met. trai prve i najuniverzalnije principe
- metaf.: usredotoena na cjelokupnu stvarnost, na bie kao bie (mat. + duh. stvarnost u sreditu)
- fil. prirode usmjerena na mater. bie kao bie (mat. bie u sreditu)
Metafizika je znanost o biu kao biu
- znanosti imaju vlastiti objekt promatranja, a razlikuju se prema m. o. i f. o.
Znanosti: m. o. - prouavani predmet sa svim svojim osob., f. o. - osobine nekog m. o-a koje promatramo
Metafizika studira bie kao bie, njegove vlastitosti i uzroke
bie, ens = ono to jest (predmet, drvo, ovjek); bit, esencija; bitak, esse = temeljni vid stvarnosti,
- o. pojedinanih znanosti
- specifian vidik met-e; Met.: m. o. je cjelokupna stvarnost, f. o. je bie kao bie
- met. ,vlastiti i specifini vidik = predmeti postoje, jesu
Bie, polazite metafizike; Pojam bia
- temeljni o. met-e je bie kao bie, ''ono to jest'', ''ono to postoji'': ovjek, ivotinja, kamion
- bie - pojam koji obuhvaa sve rodove stvarnosti (patka)
- biem nazivamo ono to ima bitak
Esencija (bit), nain bitka
- essentia, bit - unutarnji princip bia po kojem je bie upravo to to jest; sadraj bia
- nazivi stol, pas, knjiga ..., izriu njihovu bit (esenciju)
- sve stvari imaju bitak i zato ih nazivamo biima, i istu bit po kojoj dobivaju razliita imena
- bitak + bit => u svim stvarima
Bitak, in bia
- bitak (esse) = unutarnji princip bia po kojem bie postoji i dobiva egzistenciju; osnovni element bia
- bie nije sam bitak, ve sadri bitak
- bitak kao in bia je: perfekcija stvari (bijela rua), univerzalna zbiljnost (oblaci jesu)
Bitak, intenzivni in (zbilja):
- prisutan je u stvarima u stupnju > ili < intenziteta, od najnesavr. do Boga -> ''isti in ...''
- Bog posjeduje bitak u svoj njegovoj irini i intenzitetu
- bitak nije isto to i opstojati (egzistirati), on oznauje nutarnjost stvari
- posjedovanje bitka znai da bie stvarno postoji (''Petar jest'', ''ja sam''), a egzistiranje je posljedica postojanja
bitka
- ne moemo definirati bie po rodu i specifinim razlikama, npr.: pojam ''tijelo'' (vrsto tijelo, razuman ovjek)

Vrste bia: realna, mogua, idealna

- metafizika se bavi realnim biima = ona bia koja je Bog htio
- mogua bia = ono to ne postoji, ali moe postojati. O tim je biima mogue govoriti samo ako postoji
Apsolutno bie, jer je samo pomou takvog bia mogu prijelaz iz nebitka u bitak
- izvanjska se mogunost bazira na uzroku koji je kadar neto proizvesti
- nutarnja mogunost je onaj karakter po kojem neka stvar moe biti; temelj nutarnje mogunosti su p.
neprotuslovlja i boanska bit
- idealna bia = bie ije je bitak tek miljen (pr. krilati konj)
6. Transcendentalni i kategorijalni vidici bia
Akcidenti i supstancija - temeljna svojstva bia, na koja moemo svesti cjelokupnu stvarnost
- u svakoj stvari postoji jedna supstancijalna jezgra i mnogo akc. oznaka (Mujo - visok, elav)
- svi ljudi posjeduju spoznaju to su supst. i akc. (kem. supstancije i njihove oznake su akc.)
- akcident - ''biti u drugom'', ima vl. bit
Supstancija je najvaniji element svake stvari, a predstavlja dva temeljna vida:
- ona je S na koji se oslanjaju akc.; subzistentna je: supst. (ovjek, magarac), akc. stvarnosti (boja, izgled)
- supstancija je podloga akcidentima, jer im podaruje bitak
- bie je cjelina = 1 supst. + akcidenti; u stvarnosti nema akc.-a bez supst., niti supst. bez akc.-a
- Bog - nema akcidenata; bie = 1 bitak, svaki ovjek je jedno jedinstveno bie
Supstancija i 9 vrsta akcidenata ine 10 vrhovnih rodova bia, nazvanih predikati ili kategorije.
- Aristotel, 10 kateg.: akcija, kval., kvan., mjesto, pasija, poloaj, relacija, stanje, supst., vrijeme
- Kant, 12 kategorija: akcija, djelovanje, kada, kvalitet, kvantitet, mjesto, poloaj, posjedovanje, relacija, stanje,
supstancija, trpnja
Transcendentalni vidici bia su oznake koje pripadaju svakom biu ukoliko jest; potrebno je prouiti
transcendentalna svojstva bia: jedinstvo, istinitost, dobrotu i ljepotu
Transcendentali kao vidovi (aspekti) bia
Trans. su i stvarnosti i pojmovi. Jedinstvo, istina, dobrota, ljepota su vidovi ili vlastitosti bitka. Trans. su
zajednike vlastitosti svakome biu. Svi individui jedne vrste posjeduju neke zajednike vlastitosti (ljudi imaju
intelekt i volju, lavovi su sisavci, snijeg je bijel).
Kada kaemo da je neko bie dobro ili jedno izriemo jedan vid koji pripada svakom biu kao takvom, tj.
ukoliko ima bitak. Bie, dobrota i istina su identine stvarnosti.
Pojam transcendentala i predikata
Primjeujemo veliku raznolikost bia, koja sva imaju neto zajedniko - sva na neki nain jesu bia.
Odreeni tipovi bia su: ovjek, konj, biljka ..., bit ili zbiljnost bitka, bjelina, dimenzije i ostale modifikacije
supstancije su konstitutivni principi bia, roditelji su uzrok novim biima, djeca su uinci prethodnih bia.
Odreivanje raznih vrsta bia moe se ostvariti na dva naina:
a) Predikatni pojmovi izriu neki poseban nain bitka: bitak u sebi ili u drugom, biti velik ili malen, crn ili bijel
i dr. Predikatni pojmovi se odnose samo na jedan rod stvari, iskljuujui druge koje su takoer bia (ovjek, lav,
konj ...)
b) Transc. pojmovi oznauju vidove (aspekte) koji pripadaju biu kao takvom: izriu jedan aspekt koji odgovara
svim stvarima: dobrota, ljepota, jednoa
7. Potreba i mogunost dokazivanja Boje egzistencije
Wolf razlikuje:
- metafizika = opa fil.
1) opa metafizika ili ontologija
2) specijalna metafizika: a) kozmologija
b) psihologija
c) teologija
- sv. Toma: metaf. je znanonst o biu kao biu, a fil. o Bogu je nauka o sveobuhvatnom temelju svih bia

- fil. o Bogu svrstava se uz spec. metafiziku, uz okvire ope metafizike jer se bavi biem ukoliko je bie, a fil. o
Bogu se bavi Bogom ukoliko je PRVO bie, tj. onim to je nadiskustveno
- cilj fil. o Bogu je izloiti kako se Boga moe spoznati naravnim svjetlom razuma
- predmet fil-e o Bogu je Bog, a promatra se pod vidikom - ukoliko je Prvo bie
- u fil. o Bogu Bog je promatran pod vidikom znanosti, ukoliko ga moemo uvidjeti razumom
- m. i f. o. filozofije o o Bogu: materijalni o. jest Bog, a formalni o. ili vidik pod kojim ga se promatra je
ukoliko je prvo bie
- transcendenTALAN, ono to ne proizlazi iz iskustva, nego je prije iskustva te tako omoguuje svako iskustvo
i svaku zbiljsku spoznaju. To su apriorni spoznajni oblici nae svijesti.
- transcendenTAN, oznaka za sve to nadilazi iskustvenu spoznaju, ono to se nalazi izvan osjetilnog
spoznajnoga svijeta, svaki o spoznajnoj svijesti neovisan, samosvojan O koji postoji izvan S-a. Tim se pojmom
oznaava i natprirodno, nadosjetno, nadiskustveno.
- transcendentalno se odnosi na apriorne uvjete mogunosti neke spoznaje, dok transcedentno obuhvaa sve to
nadilazi iskustvenu spoznaju.
Tominih 5 putova dokazivanja Boje opstojnosti:
1. zbivanje (gibanje), isto bie ne moe istodobno biti u stanju zbiljnosti i mogunosti, sve to se zbiva nuno
prima gibanje od nekog drugog bia koje nije podlono gibanju - Boga
2. pojam proizvoditelja (proizvodni uzrok), postoji iskonski proizvoditelj kojeg nazivamo Bogom
3. razlikovanje mogueg i nunog bia, neka bia mogu biti i ne biti, nastaju i nestaju
- od samostalnog nunog bie, Boga, potjee nunost ostalih bia
4. razliiti vrijednosni stupnjevi u stvarima, npr: neka su bia manje ili vie dobra, istinita, plemenita; Bog svim biima uzrono daje postojanje, dobrotu i bilo koje savrenstvo
5. svrhovitost u svijetu - bia je prema odreenoj svrsi usmjerilo umno bie Bog
Anselmov ontoloki dokaz
- An-ov argument temelji se na spoznaji da je Bog neto od ega se nita vee ne moe zamisliti
- bie od kojeg se vee ne moe (za)misliti mora postojati (i u umu i u zbilji)
- An. kae: Bog svakako postoji tako istinito, da se niti misliti ne moe da ne postoji
- postojanje je nuan dio ideje o Bogu
KOJI SU NERACIONALNI PUTEVI K BOGU
- filozofi koji nijeu da . moe razumom doi do Boje egzistencije, smatraju da se Boga moe spoznati nekim
dr. putovima razliitim od racionalnog
- Kant: ivot koji odgovara mor. zakonu treba drati za najvee dobro, Bog je nespoznatljiv
- Schleirmacher: postoji osjeaj ovisnosti koji . osjea za Boga, taj osjeaj je ivotna svijest/egzistencijalno
iskustvo zbilje
- Kierkegaard: sama vjera je dovoljna kao dokaz Boje egzistencije
- protestantizam: ne moemo razumom doi do dokaza, ve samo objavom
IMA LI DOKAZA ZA BOJE POSTOJANJE
2 vrste fil. argumenata za Boju opstojnost:
- apriorni dokazi: polaze o zamislivosti nekog u sebi koherentnog pojma bia od kojeg se vee ne moe
misliti, pa od toga dolazi da Bog postoji (ontologijski dokaz), koji zastupaju Anselmo i Descartes
- aposteriorni dokazi: polaze od zamjeivanja nekih karakteristika svijeta koje trae uporite koje je drugaije
od njih samih kozmoloki dokaz (prva tri Tomina puta: mora postojati prvi pokreta, polazak od
proizvoditelja i razlikovanje nunih i nenunih bia) , teleoloki dokaz (polazi od Boga kao Ureditelja ili
Dizajnera Svemira) i deontoloki dokaz (polazi od moralnih pravila koje moraju imati Apsolutno bie koje ih
je postavilo).
SPECIFINOST DOKAZA ZA BOJE POSTOJANJA
- dokazi za Boje postojanje (apriorni/aposteriorni iz kojih se izvode svi drugi deontoloki, kozmoloki,
ontoloki, teleoloki) nastoje dati dobre razloge za tvrdnju da Bog, ili bie koje filozofi smatraju da ima
svojstva koja ljudi pripisuju Bogu, postoji. Obino se na temelju nekog od filozofskog opisa Boga izvodi
argumentacija prema kojem bie opisano na taj nain i postoji.
Kriva tumaenja Boga i svijeta:

- deizam (Deus Bog) oznaava vjeru u Boju opstojnost, u racionalnom smislu. Bog je stvorio svijet i
prepustio ga Zakonima prirode, Bog je razliito bie od svijeta. Nijekanje Boje objave i providnosti. Pojam
uvode prosvjetitelji Voltaire, Roussau, Locke.
- panteizam (sve je Bog) nauk kojim se identificira Boga sa svijetom. Sve svode na jedinstvo, stvarnost koja
mora biti samo jedna, a prividi mnotva su modusi jedne supstancije (Spinoza), smatraju da je sve jedno.
- politeizam (mnotvo Bogova) nauk koji doputa tovanje i vjeru u vie Bogova koji su meusobno
neovisni (Grka, Egipat, Rim)
- teizam (Teos Bog) svaki nauk koji prihvaa postojanje Boga. Zastupa boju transcendenciju jer nauava
da je Bog osoba koja se moe objaviti i initi uda. Takoer vjeruje da postoji Bog, vrhovno bie koje je
stvorilo svijet
8. Teodicejski problem
Teodicejski problem nastaje kod pitanja: Ako je Bog savreno dobar, sveznajui i svemogui, zato postoji
zlo u svijetu? Teodiceja (pojam dolazi od Leibniza) je opravdanje Boga pred injenicom zla u svijetu. Zlo
postoji za Leibniza kao fiziko, metafiziko i moralno zlo. Bez zla u svijetu, pitanje Boga se uope ne bi
postavljalo, jer se ne bi pitali izvan ovog svijeta, koji bi nas potpuno zadovoljavao te bi predstavljao Boga. Zlo
nas prijei da naemo zadovoljstvo u ovom svijetu, postojanje dobra nam daje ideju Boje realnosti, a postojanje
zla nam daje uvjerenje da ta Boja realnost mora biti izvan granica ovog svijeta.
Sredinje pitanje Leibnizova Eseja o Teodiceji i Bojoj dobroti, ljudskoj slobodi i podrijetlu zla je odnos
Boga i svijeta. Kako to da u najboljem moguem svijetu postoji zlo? Kako je mogue da Bog kojega krasi
apsolutna dobrota doputa zlo? Ako postoji Bog i ako postoji zlo, nije li Bog sukrivac za zlo, jer bi ga tada bilo
mogue optuiti barem za grijeh propusta, tj. ustvrditi: time to nije sprijeio zlo, u njemu sudjeluje.
Leibniz razlikuje tri vrste zla: -zlo je nedostatak dobra koje bi neko bie po svojoj naravi trebalo imati, zlo se
na nekom biu zamjeuje kao nedostatak
- fiziko zlo: na svijet je u formiranju, evolutivni svijet; u tom svijetu se dogaaju i krize u razvoju, kada se
mora napustiti jedan stupanj razvoja i prijei na drugi
- metafiziko zlo: misli se na ogranienost svijeta i bia u njemu, sama ogranienost se shvaa kao zlo (o ovom
zlu govori Leibniz)
- moralno zlo: Bog je dopustio GRIJEH koji je njegova negacija; ovjek koji ima slobodnu volju, moe se
svojom slobodom posluiti za zlo, tj. za grijeh; na ovjeku je da odlui eli li se odluiti za dobro ili za zlo
9. Filozofska analiza materijalne stvarnosti
Filozofija prirode, kozmologija
- fil. prirode nastoji pronai prve uzroke i principe naravne stvarnosti, takvo znanje postie posebnim umskim
postupkom
- m. o. fil. prirode je sveukupna materijalna stvarnost sva bia koja ine fiziki svijet dostupan izravno osjetnoj
spoznaji: fizika (prirodna) bia, materijalna tijela (sva mater. bia), priroda a njihova je oznaka promjenjivost
- f. o. je bit i bitak (unutarnji princip) tjelesnih bia, njihovo mjesto u cjelokupnoj stvarnosti
- naziv kozmologija poinje koristiti C. Wolf, oznaavajui njime fil. analizu tjelesnog svijeta
- prva etapa kozmologije zapoinje u Grkoj (predsokratovci nazvani i naturalisti ili fizici) zanima ih priroda,
ali s fil. stajalita; vrhunac je kod Ar-a = Fizika ili Fil. prirode je kod njega jedinstvena znanost koja u sebi
ukljuuje pojedinane znanosti
Fil. analiza: fil.prirode zapoinje studijem nastajanja (promjene) tjelesnih bia sa svrhom da se odredi na koji
su nain materijalna bia, usprkos promjenama, ipak realna bia
- promjena je konstantan tijek prirodnih fenomena = materijalni svijet je po svojoj biti promjenjiv! =
promjena je uvijek prelaenje iz bitka u nebitak i obrnuto
- jo od Grka se postavlja pitanje kako u promjenjivom svijetu uoiti bitak, odnosno neto to jest uvijek. Tu su
zastupana dva stajalita:
- Heraklit: sve se mijenja - u tom sluaju je bitak tek prijelazni trenutak, nestalna etapa
- Parmenid: promjena je samo privid osjetila
- Platon spaja oboje smatra da je svijet u trajnom nastajanju (Heraklit), no postoji nepromjenjivi svijet ideja
(Parmenid)

- Ar. odbacuje platoniko miljenje i smatra da je kretanje prirodnih stvari spojivo s njihovim karakterom bia.
Smatra kako se mora studirati nain bitka da bi se moglo odrediti kakvo je to promjenjivo bie. Ar-ovo rjeenje
pomiruje bie i nastajanje, zahvaljujui shvaanju mogunosti fiziki je svijet u trajnoj mijeni zbog mnotva
mogunosti, no istovremeno je stabilan, jer posjeduje stabilnost bitka
- pod kretanjem i promjenom u fil. prirode se misli na svaku progresivnu promjenu, a ne samo u smislu mjesne
promjene
- kretanje se tumai kao ono to se nalazi u nekom meustanju izmeu mogunosti i zbiljnosti (to je vidljivo u
fenomenima promjene) = mogunost i zbiljnost su dva temeljna naina bitka (sve kategorije, tj. supstancija,
kvantiteta, kvaliteta, relacija, vrijeme, mjesto. poprimaju ta dva temeljna naina)
- zbiljnost je sam nain bitka koji pripada nekom biu
- mogunost je realna sposobnost dobivanja neke zbiljnosti
Tipovi promjene:
- supstancijalna: kada neka supstancija prestane biti ono to je bila i pretvori se u neto drugo (npr. smrt)
- akcidentalna: supstancija ostaje ono to je bila, no podnosi neke modifikacije npr. kvalitativne (mijenja
boju), kvantitativne (mijenja veliinu) ili mjesne promjene (mijenja mjesto.)
Tri unutarnja principa koja tumae promjenu:
- subjekt u svakoj promjeni postoji ono to se mijenja
- forma u svakoj promjeni postoji forma koja se dobiva
- privacija - u svakoj je promjeni polazna toka privacija forme (misli se na neki nedostatak koji S jo nema, ali
ga moe imati npr. prijelaz iz crnog u bijelo; na poetku, onaj S koji e primiti promjenu, tj. bjelinu je jo
uvijek bez bjeline, no u mogunosti je da postane bijelo u ovom sluaju privaciju moemo nazvati ne-bijelo
bie)
Hilemorfizam jedinstvo materije i forme
- u tjelesnom svijetu postoje strukture i predmeti s jasno odreenom formom (oblikom), koja je umnoena u
mnogo jedinki
- npr. snagom supstancijalne forme pojedina se tjelesna bia stavljaju u vrste koje su uvijek umnoene ili
ostvarene u individuama, jedinkama
- npr. razliita je forma vlaka i forma auta, a opet u formi auta imamo razliite modele auta.
- u odreenim uvjetima, svako se materijalno bie moe pretvoriti u neko drugo materijalno bie
- u svemiru postoji jedinstvo meu svim biima, tj. neki zajedniki supstrat (materija ili prva materija) koji se
moe pretvoriti u bilo koju stvar
- npr. iz nekog zajednikog supstrata se u industriji proizvode razliite stvari; pa tako eljezo moe dobiti formu
potkove i avla, a od potkove se moe napraviti avao, ako izgubi oblik potkove
- dakle, tjelesne stvari su bitno sastavljene od supstancijalne forme i prve materije = temeljna istina fil.
prirode, jer bitno odreuje tjelesno bie
- materijalna supstancija nije jednostavna, nego u sebi posjeduje to dvojstvo principa, korijen bezbrojnih
vlastitosti
- dakle, tjelesno bie je sastavljeno od supstancije i akcidenata a samoj su supstanciji konstitutivni elementi
prva materija i supstancijalna forma
- prva materija je S supstancijalnoj formi
- prva materija nije subzistentni subjekt, jer joj nedostaje bitni sadraj supstancijalna forma, pomou koje
dobiva odrednicu koja fizikom biu daje njegovo supstancijalno bivovanje (npr. ini da zlato bude zlato, a ne
srebro)
- prva materija i supstancijalna forma su dva komplementarna principa koji zajedniki ine supstanciju
ili bit svakog tijela svako od njih pojedinano nije supstancija ili bie, nego ine komplementarnu supstanciju
samo ako su ujedinjeni = to je hilemorfistiko jedinstvo
- forma i materija su 2 bitna principa /dijela/ stvarnosti koji odreuju bitak tjelesnog bia, tj. supstanciju
- budui da su komplementarni i neodvojivi, nazivaju se i konprincipi, jer svaki vri svoju ulogu ujedinjen s
drugim
- materija i forma se ujedinjuju kao mogunost i zbiljnost njihovo je sjedinjenje reciprono
- materija je mogunost forme, S koji dobiva formalnu zbiljnost

- forma je zbiljnost materije, bitna odrednica materije

- npr. kod kamenog kipa forma stoji u kamenu kao njegova zbiljnost, a kamen je u formi kipa kao njegova
potencijalna materija. Potpuna subzistentna stvarnost /kameni kip/ je sinteza oboje

10. Razvoj i struktura znanosti

Fil. znanosti:
- je vrsta fil. discipline koja pojanjava i analizira pojmove i teorije znanosti
- je izlaganje pretpostavki znanosti (jer sama znanost se bavi odreenim problemom, a ne iznosi pretpostavke)
- je fil. promiljanje same znanosti
- predmet fil. zn-i je znanost kao sustav, cjelina
- znanost je cjelina znanja; kolovan i organiziran zdrav razum
- znanost se temelji na otkriima kroz koja trai istinu, ograniena je na fiziki svijet
- temelji se i na neupitnim naelima, aksiomima, jedan od aksioma znanosti je objektivnost
Sveukupna znanost moe se podijeliti na:
- formalne znanosti: matematika i logika - nastoje uspostaviti sliku svijeta
- realne znanosti:
*prirodne znanosti: biologija, fizika, kemija
*drutvene (humanistike ili duhovne znan.): povijest, psihologija, sociologija
Znanosti prema kriteriju sveobuhvatnosti:
- ope ili univerzalne zn.: fil. i teologija
- partikularne zn.: sadrajne ili realne (hum-ke, prou. -a), formalne illi matem-ke (mat., logika)
Kod znanosti razlikujemo:
- m.o.: sadraj znanosti
- f. o.: poseban vid pod kojim se m. o. prouava
- metoda: prema metodi dijelimo pojedinane znanosti
Ar-ova podjela znanosti (=fil. = sveukupno znanje), govori o 3 fil-e:
- poetina (proizvoenje): gramatika, poetika, retorika
- praktina (djelovanje): ekonomija, etika, politika
- teorijska (promatranje): fil., fizika, metafizika, ontologija, teologika
Pristupi znanosti
- eksternalistiki pristup znanost nije jedna, pojedina znanost se moe tumaiti iz pov. konteksta svog
vremena
- internalistiki pristup znanost je u osnovi jedna i u svim vremenima je jednaka, nije pov. uvjetovana
- ova dva pristupa pomiruje T. Kuhn, 1962. Struktura znan. revolucija; smatra da je znanost povijesni fenomen i
da kao takav prolazi evolucije i revolucije (kao ivi organizam). Napretkom se odbacuju stari zakoni (iako se ne
proglaavaju neznanstvenim).
- paradigme su dostignua i uvjerenja jedne znanstvene zajednice
Kuhn razlikuje 2 faze znan. razvitka:
- normalna znanost su postupci doraivanja postojeih par-i su ono to zaokuplja veinu znanstvenika tijekom
njihove karijere
- normalna znanost: obiljeena je prevlau par-e; par. (=uzor) je sve to zajednicu znanstvenika dri zajedno
- promjena par-i se ne dobiva iskustvom. Jedne iste slike moemo odjednom vidjeti u istom svjetlu, takve su tzv.
titrajue slike. Npr.: Neckerova kocka koja se moe vidjeti na dvojak nain; pehar koji moemo vidjeti kao 2
lica. Nije vano to opaamo, ve kako se opaeno tumai.
- znanstvena revolucija: promjena par-i, tj. prijelaz iz jedne par-e na drugu
Promjena 1 par-e u drugu ne dogaa se posredstvom racionalne argumentacije, ve 'obraenjem' fiziara. Svakoj
revoluciji prethodi kriza u kojoj se priznaje postojanje nepravilnosti koje se ne mogu objasniti pomou stare pare.

10

Znanstvene revolucije se dogaaju kada se neki uobiajeni problem ne moe rijeiti poznatim pravilima i
procedurama. One su preokreti u strunim stavovima koji vode odbacivanju stare znan. teorije i novim temeljima
za znanstvenu praksu.
Logiki pozitivizam - naziv za fil. znanosti Bekog kruga
- ako elimo znati to se eli rei nekim iskazom, moramo se upitati moe li se taj iskaz verificirati, tj. moe li se
provjeriti njegova istinitost
lanovi tzv. Bekog kruga (Neurath, Carnap, Schlick...), na poetku druge etvrtine 20. st. usmjeravaju svoju
pozornost prema znanosti kao vanjskom fenomenu, definiraju 2 pristupa znanosti:
- zn. kao ljudska aktivnost - koja moe biti predmet pov., kulturolokih, sociolokih i dr. studija
- zn. kao opredmeen skup provjerenih znanja koji je materijaliziran i objektiviziran u znan. tekstovima
Svojstva sustava aksioma:
- neprotuslovnost: ne smije istodobno biti izvediv iskaz i njegov nijek
- neovisnost: ni jedan od aksioma ne smije biti izvediv iz preostalih
Povijesni nastanak fil. znanosti
- u staroj Grkoj fil. je bila univerzalna znanost, tj. zn. o svemu
- u novom vijeku se izgrauju pojedinane znanosti
- fil. zn. se javlja s Bekim krugom (Carnap, Schlick...)
- pitanja fil. zn. su poznaa otprije, a 19. st. je vrhunac klasine zn. (zn. moe sve rijeiti i predvidjeti) i zato
dolazi do fil. zn.
- uvjetno, prvi filozof zn-i je Ar. koji zn. istraivanje provodi promatranjem zbilje i eksperimentiranjem,
indukcijom (zakljuivanjem od pojed. ka opem) izvodi opa naela
- Ar-ova t. uzroka razlikuje 4 uzroka: formalni, materijalni, djelatni, svrni
- G. Galilei je utemeljio fiziku kao samostalnu disciplinu, s eksperimentom kao najviom razinom provjeravanja
- nove znanosti (biol., kemija) sa svojim metodama i temeljnim pojmovima postaju temom filozofije
Odnos realnih znan. jednih prema drugima ide u 2 krajnosti:
- redukcionizam: eli sve znanosti svesti na 1 osnovnu disciplinu, fiziku smatraju fundam. znanou,
sljedbenike tog smjera nazivamo fizikalistima
- t. emergencije - suprotna je redukcionizmu, smatraju da postoji vie stupnjeva bitka: tvar, ivot, svijest
11. Sloboda volje i pitanje smisla i besmrtnosti
Fil. antropologija
- m. o. je ovjek, a f. o. je ovjek po svojoj biti
- metoda fil. antropologije je povezivanje raznih znanstvenih spoznaja o ovjeku
- fil. antropologija nastoji obuhvatiti ovjeka u cjelini
- ovjekov nutarnji princip je dua (= princip ovjekova duhovnog djelovanja).
- u tradicionalnoj metafizici fil. antr. je shvaena kao teorija due, a odreena je teoloki
- u skolastici se javlja pod temom odnosa due i tijela
Problem metode fil. antropologije: pojedinane antr. zbog partik. f. o. (istrauju pojedine aspekte ovjeka) - ne
mogu nadomjestiti fil. antr. koja istrauje . kao cjelinu
- ovjek, klasina definicija: homo est animal rationale
- ovjek je svega ivotinja koja posjeduje sve iv., gledano bioloki - . je neuspjela ivotinja
- posebnost (differentia specifica) ovjekove animalnosti, tj. obdarenost umom
- posebnost . inteligencije pokazuje se prema Bochenskom u 5 svojstava: posebnost naina ovjekovog
miljenja, tj. apstrakcija, napredak, tehnika, tradicija, sposobnost refleksije
- zauujue jedinstvo duhovnog i tjelesnog elementa u . postalo je sredinjim pitanjem fil. zn. o ., tj.
antropologije
- Boetijeva def. osobe: individualna supstancija razumne naravi
- osoba - pojam dobio na znaenju u kr., jer je Bog osobne naravi i njemu je stalo do svakog pojedinca

Sadraj pojmova u klasinoj definiciji osobe:

11

- kada kaemo da je osoba ''supstancija'' tada mislimo da je ona bie koje pripada samome sebi, za razliku od
akcidenata koji postoje u nekom 2. biu kao svom nosiocu, te su njegova odreenja
- ''indiv. supst.'', znai da je osoba konkretno, u sebi postojee jedinstvo, odijeljeno od svega drugoga
- ''racionalne naravi'', znai da je . kao osoba svojom duhovnou u spoznaji upuen na svu irinu bitka, a
svojom voljom usmjeren prema Bogu kao punini istine i dobrote
Volja i sloboda
sloboda: -ova sposobnost kojom je u mogunosti sebe samoostvariti, tj. odrediti kao S. Slobodno djelovanje
vrhunac dostie u ljubavi dobrohotna ljubav - amor benevolentiae
- sloboda - osnovni pojam za izricanje . samorazumijevanja, temeljni zahtjev . ivota
- kod Ar. rije sl. ozn. prav.-pol. sl.: sl. je grad-drava koji nije pod tuinskom vlau, a u njemu su sl. graani
koji imaju prava i dunosti; temeljno zn. sl.: biti svoj gospodar, slijediti vl. zakone
- u kr. je osloboenje za sve ljude donio I. K. svojom smru na kriu, svi imaju slobodu graana u Kraljevstvu
Bojem; kr. sl. je vezana ljubavlju koja treba da slui
- sloboda je temeljno iskustvo ovjekova tubitka, i zato ne moe biti nijekana
- sl. se potvruje u mor. odlukama gdje dostie pravi smisao (dobro-zlo, pr.-nepr., pohv.-kazna) i u posjedovanju
razuma
Izvor dokaza za volju:
- iz unutarnjeg iskustva teimo i za duhovnim dobrima i zato mora postojati duhovna mo tenje (= volja)
- a priori (neovisno od iskustva) - razumskom spoznavanju mora odgovarati duhovna tenja
- Toma daje prednost razumu, a ne volji (jer se volja moe potvrditi samo ukoliko razum ide ispred nje)
intelektualizam
- nasuprot tome imamo voluntarizam daje se prednost volji
- slobodna volja je slobodno biranje dobra, dok je razum tu da spoznaje to dobro
- sloboda ne znai samovolju, ve samoostvarenje u slubi dobra.
- -ova sloboda je uvjetovana, jer su naem slobodnom odluivanju zadane vrijednosti i norme
Filozofski pravci koji negiraju slobodu:
- materijalizam sve podlijee kauzalnoj determinaciji
- panteizam slobode nema, jer je sve zapravo boansko, tj. jedan samorazvijajui princip
- idealizam itava je povijest odreena nunou (npr. Hegel)
- nasuprot njima je egzistencijalizam, Sartre zastupa apsolutni indeterminizam (nema nikakvog ogranienja
slobode; ako postoji Bog, nema slobode)
- Nietzsche takoer negira Boga radi neograniene slobode
Argumenti za slobodu volje:
Metaf. argument: iz same naravi volje svako bie po svojoj naravi volje tei dobru, ta volja proizlazi iz
razuma; najvii cilj joj je summum bonum - Bog, a ne nia dobra. Tada u postizanju najvieg dobra postiemo
beatitudo.
Moralni argument: podruje moralnosti stoji pod uvjetom slobode. Pojmovi vrline i mane, pravedno,
nepravedno, nagrada, kazna,... pretpostavljaju odgovornost, to bi bilo besmislene ako ne bi postojala sloboda
volje
Psih. argument: temelji se na svjedoanstvu svijesti, koja je slobodna od pogreke (osjeati se slobodno = biti
slobodan). U naoj je moi hoemo li neto uiniti ili ne. Nakon poinjenih slobodnih ina imamo osjeaj
odgovornosti, jer smo djelovali slobodno.
Zapreke slobodne volje
- neznanje: volja kao nematerijalna sposobnost ne moe biti ni pod im osim pod razumom, dokinuta je ukoliko
je razum ometan ili onemoguen; razum je uvjetovan osjetnom spoznajom, koja takoer moe biti ometana ili
dokinuta
- pouda i strah: razum se moe umanjiti ako se u prvi plan nametnu osjetne potrebe
- drugi ini: npr. ljubav, alost, sklonosti, strasti ovise o raznim ivotnim uvjetima, trenutnom stanju,
karakteru ...
Apsolutna ljudska sloboda je ograniena fenomenom moralnosti i nepotpunom spoznajom.
Moralnost je mogua samo iz slobode, ali se tek u moralnosti zaokruuje smisao ljudske slobode.
Dunost ne umanjuje niti dokida slobodu, ali obvezuje, te i dalje zahtijeva slobodno odluivanje.

12

Dokazi za besmrtnost due

Dua kao temelj ovjekove cjelovitosti. Princip duhovnog ivota. Ona je ontoloki princip koji na unutranji
nain utemeljuje cjelinu tjelesnog i duhovnog ivota.
- ontoloki: lj. dua je po svojoj naravi neunitiva, pa prema tome i besmrtna. Neunitiva je jer nije materijalna,
neovisna je o tijelu, duhovne je naravi i nadilazi tijelo; mogao bi ju unititi jedino Bog, no on ne unitava zakone
koje je sam ustanovio
- teleoloki, tj. psiholoki: ovjek po svojoj naravi tei za besmrtnou, a ta naravna tenja u sebi mora biti
ostvariva
- moralni: mora postojati neki drugi ivot u kojem se nagrauje dobro, a kanjava zlo
- iz uvjerenja itavog ljudskog roda: ne moe biti pogreno
Pitanje smisla i besmrtnosti
- nije mogue da sve to . dobro ini u ovom ivotu ostane nenagraeno u iduem ivotu
12. Etika i metaetike teorije
- etika je kao fil. disciplina znanost o mor. djelovanju; istrauje lj. praksu, lj. djelovanje u vidu uvjeta moralnosti,
pokuava ga utemeljiti i normirati
- etika ne govori to je dobro, ve kako se dolazi do toga da neto moemo prosuditi kao dobro
Razlikujemo 2 kategorije etika:
1) deskriptivna. Istrauje injenine naine djelovanja i ponaanja odreenog drutva, pitajui, koje su vrijednosne
predstavke i nune zapovijedi u tom drutvu na snazi.
2) normativna. Razvija kriterije koji omoguuju mor. prosudbu djelovanja bez da bi ih preskriptivno pretpostavili.
Ti kriteriji prosudbe se moraju uvijek moi preispitivati i kritizirati.
Objekt etike: Etika traga za ispravnom odlukom ili za ispravnim djelovanjem. Ispravna je ona odluka koja se moe
opravdati i iza koje odgovorno stojimo. Etika traga za ispravnim odlukama ili ispravnim radnjama da bi im nala
posljednje, bezuvjetno opravdanje.
Govorimo o 7 argumentacijskih metoda etike:
- analogika, dijalektika, diskurzivna, logika i transcendentalna metoda: U ovih 5 metoda radi se o
NORMATIVNOM postupku (iz tih se met. razvijaju pravila za dobivanje ili prosuivanje normi djelovanja)
- analitika i hermeneutska metoda: radi se o DESKRIPTIVNOM postupku koji samo katkad ima karakter
vrednovanja
- s obzirom na metodu razlikujemo deskriptivnu i normativnu etiku
Metaetike teorije:
- jezino-analitiko istraivanje etikih stavova
- odriu se postavljanja normi
- anglosaksonska tradicija 20. st. koja nastaje kao reakcija na teorije koje koriste brdo nejasnih pojmova
- razlikuju injenice i vrijednosne sudove (analitiki sud ne moe izvesti vrijednosni zakljuak iz deskriptivnih
pojmova)
- teren priprema jo Hume, kritizirajui etiare da skau s iskaza jest na iskaz treba. Zamjera
poistovjeivanje pojma dobro s nekim drugim pojmom
Humeov zakon: nemogue je iskaz neto jest svesti na treba biti!!!
- Hume smatra neopravdanim da se "treba"-iskazi mogu izvesti iz njima potpuno razliitih "jest"-iskaza; tu log.
nemogunost nazivamo "Humeov zakon". Hume smatra kako etika moe opstati samo kao deskriptivna znanost, a
ne kao deontika ili vrijednosna. Smatra kako je um rob afekata. Pravila morala ne mogu biti posljedica uma, ve
emocija.
Kognitivizam
- moralni su sudovi u naelu spoznatljivi. Dakle, spoznaja ima vanu ulogu. Tu se filozofi pozivaju na klasine
filozofe racionaliste. Smatraju da etika nosi neku istinitu vrijednost. Bave se vrednujuim predikatorima (dobro,
loe, kreposno..).
a) naturalizam svoenje reenica morala na injenine iskaze. Time se one mogu racionalno provjeriti kao i
empirike injenice. Sve za to postoji neki interes jest vrijedno. Svatko tko neko djelovanje procjenjuje kao mor.
dobro, misli da je ono ugodno, uspjeno ili korisno, tj. da je tenja prema dobru tenja za nasladom i sreom.
- Perry i Lewis: moralno dobro objanjava pomou nekog drugog pojma (npr. dobro ivljenje, zadovoljstvo)

13

- pristup je empirijski opiru se koritenju transcendentalnih principa

Pristup: uzmi injenice, verificiraj ih i odlui to treba initi bez govora o apsolutnim idealima.
- Ime koli je dao G.E. Moore kritizirajui naturalistiku teoriju. Skovao je pojam naturalistika pogreka
(pokuaj definiranja dobra pomou neeg drugog, npr. naslade, kritizira naturaliste rije "dobro" ne oznaava
nikakvu realnu vlastitost, ve istu realnu vlastitost kao i rije "nasladno").
b) intuicionizam ili platonizam moralni su sudovi po sebi oiti i dostupni samo intuitivnoj spoznaji. Zato ih i
nije potrebno opravdavati argumentacijama. Osnovno polazite: dobro je dobro i ne moe se definirati, jer je to
jednostavan pojam (kao to se crveno zamjeuje osjetilnom intuicijom, tako se dobro spoznaje intelektualnom
intuicijom). Za Moorea je "dobar" kao i "ut" jednostavan pojam. Znaenje rijei "ut" je mogue shavatiti samo
pomou osjetilnog opaanja, a rijei "dobar" pomou duh. opaanja, tj. intuicijom.
- Moorov intuicionizam: smatra da je dobro svojstvo koje spoznajemo intuicijom
Nekognitivizam
- nekognitivne metaetike t. tvrde da su iskazi etike samo stvar osjeaja (emotivisti) ili samovoljne odluke
(decizionisti), racionalna spoznaja mor. pojava nije mogua. Iskljuuje se racionalnost i zbog toga fil. nema
veze s etikom. Bolje je govoriti o psihologiji. Takve su teorije relativistike. Bave se deontikim (vrijednosnim)
predikatorima (dozvoljeno, zabranjeno, nareeno)
a) emotivizam etiki iskazi su samo izjave osjeajnih stavova
Hume: um se tie spoznaje istine ili neistine, sudovi su istiniti ako se podudaraju sa stvarnou; um ne moe
nikada biti motiv (pokreta) nekog akta volje i ne moe se suprotstaviti afektu; um jest i treba biti rob afekata
Stevenson: kod rijei i reenica morala razlikuje 2 znaenja. Ova bi se razlika mogla objasniti pomou sljedee
analize: "ovo je dobro" znai "ja to odobravam, odobri to i ti". Izriaji morala su instrumenti kojima se sluimo da
bismo sugestijom promijenili stavove drugoga. Razlika izmeu moralne i nemoralne uporabe rijei "dobro" je u
tome da u mor. upotrebi do izraaja dolazi jaka navezanost na osjeaje.
b) preskriptivizam ili decizionizam: posljednji kriterij mor. prosudbe pronalazi u odlukama koje ne mogu biti
podvrgnute racionalnoj kritici. Moralni sudovi su preporuke, tj. odluke (po Schmittu koji smatra da drava stvara
norme odlukama).
Hare: mor. sudove sveo na imperative, sudovi s predikatorom dobro i ispravno mogu se svesti na one s
predikatorom treba, tj. oni su neka vrsta imperativa koji izraavaju zapovjedi
U mor. sudu razlikuje frastikon i neustikon, tj. indikativni i imperativni govor. Na sljedei nain moemo
analizirati princip "uvijek treba isplatiti novac, koji smo obeali isplatiti":
- "svi isplauju novac, koji su obeali da e isplatiti" (frastikon, indikativni govor, pokazuje injenicu)
- "ja pozivam na to" (neustikon, imperativ ili naredba, iznosi stav govornika).
Weber
- teza o vrijednosnoj neutralnosti znanosti, tj. znanstvena spoznaja se treba odvijati neovisno od "vrednovanja".
Ova teza stavlja u pitanje utemeljivost vrijednosnih reenica i tvrdi da vrednovanja ne mogu biti objekt znanstvene
spoznaje. Vrednovanja ostaju podreene samoj znanosti.
13. Savjest i ljudsko djelovanje
Znamo da je moralan samo onaj ljudski in koji proizlazi iz slobodne ljudske volje u svjetlu razuma. ovjek mora
imati uvid u sklad ili nesklad svoga ina sa svojim umom, tj. mora imati spoznaju estitosti, tj. zloe svoga ina. Tu
spoznaju moralnosti lj. ina nazivamo moralna savjest.
Savjest je sr osobe i najdublji temelj lj. dostojanstva. Stari Grci su govorili o njoj kao o "daimonu" koji ovjeka
potie na dobro (Sokrat).
Po teoriji ina/djelovanja, etika je usmjerena na djelovanje, a ne na govor o dobru.
Skolastici razlikuju:
- actio transiens djelovanje kod neivih bia koja su ovisna o izvanjskom uzronom djelovanju
- actio immanens djelovanje kod ivih bia koja posjeduju odreeni stupanj imanencije, autonomije i vlastite
zakonitosti. Mogunost reflektiranja o strukturama vlastite svijesti
Moralna savjest se, prema skolasticima (syneidesis), odnosi na primjenu mor. zakona na konkretno djelovanje.
Syneidesis" se izvodi od glagola "syneidenai" to znai zapaziti, shvatiti, znati, biti svjestan. Prvi put se taj termin
spominje kod Demokrita.
Prema klasinoj distinkciji razlikuje se dvostrukost ljudskih ina:

14

- in ovjeka djelovanja koja se ravnaju prirodnom nunou i ne pripadaju u etiko prosuivanje

- ljudski in specifino djelovanje utemeljeno na slobodi volje i razumskoj naravi
Djelovanje je usmjereno na cilj.
Moralna prosudba pretpostavlja opis nakane odreenog djelovanja. Pita se, dakle motiv nekog djelovanja i u
tome se razrauje moralna prosudba nekog ina.
Ipak, posljedice (od djelovanja prouzroene promjene), a ne motiv su temeljni kriterij za moralno prosuivanje.
Granice djelovanja ocrtava (u negativnom smislu) dunosna (deontika) etika.
Slobodno djelovanje: . je sam uzrok svojih odluka (po Kantu se to naziva transcendentalna ili praktina
sloboda), a odluke su rezultat praktinog promiljanja
Vana razlika izmeu djelovanja i drugih postupaka prepoznatljiva je u tome da je djelovanje odreeno
predstavkama koje za cilj imaju ostvarenje fijata (elje, potrebe, poticaji.). ovjek posjeduje fijate i prema
njima donosi sve svoje odluke.
Savjest je subjektivna svijest i sposobnost razlikovanja dobra i zla.
Ona je najvia moralna istanca, jer nita ne moe biti nadreeno individualnoj moralnoj savjesti.
Ona je posljednja etika instanca, jer se ne da reducirati ni na to drugo.
Ona omoguuje i aposteriornu i apriornu prosudbu i zato je ona transcendentalno jedinstvo moralne svijesti i
nalazimo je prije samog djelovanja.
- s obzirom na pristanak, savjest moe biti sigurna i nesigurna (dvoumna)
- s obzirom na poklapanje s objektom, savjest moe biti ispravna (sav. iji se sud podudara s objektivnom
stvarnou) i pogrena (sav. iji se sud ne poklapa s objektivnom stvarnou)
U povijesti imamo razliite naine tumaenja savjesti:
- Freud: savjest je rezultat moralnog konflikta
- Locke, Durkheim: savjest je proizvod drutveno odgojnog odreenja
- Kant: savjest je funkcija lj. autonomnog uma; definicija: savjest je svijest koja je sama za sebe dunost
- kranska tradicija: Toma, Luther, savjest kao udionitvo u boanskome
- Grci ne razvijaju u tanine pojam savjesti. Ipak, kod Seneke je savjest vrhovna moralna istanca.
14. Osnovna naela drutvene etike
Socijalne nauke istrauju socijalne ili drutvene fenomene (tj. neko zajedniko dobro vano za zajednicu,
drutvo, dravu...):
1. empirike ili pozitivne socijalne nauke:
- analiziraju soc. stvarnost, njene strukture i promjene (npr. sociologija)
2. filozofske socijalne nauke
a) soc. filozofija istrauje unutranju stranu socijalnog fenomena
b) soc. etika postavlja norme za ljudsko djelovanje na socijalnom podruju. Ona je praktina primjena
socijalne filozofije
- opa bavi se openitim naelima drutvenog ivota
- specijalna bavi se drut. oblicima koji su posebno vani ili ugroeni
- predmet socijalne etike je socijalni poredak i podruja ovjekove odgovornosti koja nadilaze osobne odnose
(institucije, drutvene tvorevine)
- zadaa socijalne etike je utemeljiti norme za ovjekovo udoredno djelovanje
- norme kao drutvena pravila o ponaanju koja su konkretnija od vrijednosti
- vrijednosti su apstraktne ideje o dobrom, ispravnom i osnova su za norme
- kod oblikovanja drutva postoje neke zajednike vrijednosne predodbe koje oblikuju pravila i norme (kada
one nestanu, nastaje anomija i tada drutvo vie nema utjecaja na pojedinca i on je preputen sam sebi /
Durkheim)
- po svojoj biti ovjek je drutveno bie, znakovi drutvene prirode su njegovi nagoni, te tjelesne i duhovne
potrebe
- ontoloki temelj drutvenog ivota je komunikacija
Vrste drutvenih oblika:
1. Prirodni nastaju prirodnom nunou (obitelj, drava)
2. Slobodni nastaju slobodnim ugovorom (sport. klub, udruga)
1. Naravni - na ovom svijetu, (drava)
2. Nadnaravni - na religioznom planu spasenja (crkva

15

1. Savreni drava i crkva

2. Nesavreni obitelj (jer si ne moe sama pribaviti sva sredstva za ivot)
- ljudsko drutvo je svaka trajna i djelotvorna povezanost ljudi za ostvarenje nekog zajednikog cilja ili
vrijednosti
Glavni elementi drutva:
1. vie pojedinaca, tj. skupina ljudi
2. isti intencionalni sadraji (teka iv. situacija)
3. meusobno poznavanje ljudi
4. obveza da zajednikim djelovanjem ostvare zaj. cilj
5. izvanjska organizacija i zajedniki autoritet
P. zajednikog dobra
- je najvii drutveni princip
- zajedniko dobro prethodi pojedinanom dobru, tj. pojedinane svrhe lj. ivota su vezane uz zaj. dobro
- je samo pomo ovjeku da postigne vlastiti cilj - jer je konani cilj zajednikog dobra zapravo individualna
svrha pojedinca
Individualizam
- u stvarnosti postoje samo fizike pojedine osobe, svi oblici drutva su drugotne vrijednosti ovisne od tih
fizikih osoba; svodi ovjeka na izoliranog pojedinca
- svrha drutva je zatita slobode i autonomije pojedinca (ta je autonomija ovdje jako naglaena)
Javlja se u razliitim oblicima liberalizma:
- gospodarstveni liberalizam: drava treba zahvaati u trina zbivanja samo u svrhu zatite socijalno
ugroenih
- politiki liberalizam: dravi daje samo funkciju zatite pojedinca pred silom drugog pojedinca
- religiozni liberalizam: porie svaki boanski zakon ili ga priznaje tek za privatni ivot
Kolektivizam
- prednost kolektivnih drut. interesa pred individualnim
- marksistiki komunizam: drava je totalitarna, pa je individualna sloboda skuena. Kolektivna vrijednost je
princip drutvenog ivota. U filozofskom smislu komunizam prihvaa dijalektiki materijalizam
- faizam: diktatura koja dravu, naciju i vou nadreuje graaninu i nj. pravima (Mussolini)
Socijalni principi
- p. solidarnosti meusobna povezanost pojedinca i drutva i obveze koje iz toga proizlaze. Pojam je uveo
francuski socijalist Proudon u 19.st. Nastoji istovremeno polaziti i od drutva i od pojedinca. Dakle, meusobna
odgovornost.
- p. subsidijarnosti je pravilo za utvrivanje nadlenosti pri ostvarivanju zaj. dobra; drutvo ne smije oduzeti
manjoj zajednici ono to ona moe sama obaviti (npr.postolari kao manja zaj.); p. subs. se zalae za izgradnju
drut. ivota odozdo prema gore
Pravo
- o pravu se moe govoriti tamo gdje postoje meuljudski odnosi
- u pravu se istie: -ova samostalnost i drutvena vezanost
- normativno pravo = pisani zakon koji uspostavlja neku dunost
- subjektivno pravo = moralna sposobnost posjedovati neto kao svoje
- naravno pravo = pravo koje ovjeku pripada po samoj njegovoj naravi
- pozitivno pravo = donosi zakonodavac
Borba za ljudska prava
- poeci vidljivi u SZ-u (ovjek je Boji partner) i NZ-u (svi su jedno u Kristu)
- jaa u engleskom pravu i tijekom Francuske revolucije
- 1948. u deklaraciji UN-a nalazimo pojam ljudsko dostojanstvo
- Ivan XXIII. u enciklici Pacem in teris daje prvu papinsku izjavu o ljudskim pravima

16

Privatno vlasnitvo
- ovjekovo kao mater. bie ima pravo posjedovati i raspolagati mater. dobrima i uivati plodove tih dobara
- pravo vlasnitva ovlauje vlasnika da sa odreenom stvari ini to ga je volja
Naravno pravno opravdanje privatnog vlasnitva:
- ovjek ima prirodnu tenju za posjedovanjem neeg svojeg, te za osiguranjem budunosti
Socijalno opravdanje privatnog vlasnitva:
- ono slui miru, ovjek ima i vie interesa, a i tako se osiguravaju socijalne slobode
Drava po pitanju privatnog vlasnitva:
- ope je naelo da drava treba intervenirati po tom pitanju samo ako to zahtjeva zajedniko dobro
Kranski stav
- kod crkvenih otaca je osuda privatnog vlasnitva = zalaganje za zajednitvo dobara
- tek Toma daje opravdanje za privatno vlasnitvo
- u kranskoj tradiciji openito ostao je udoredni zahtjev da se vlasnik u raspolaganju privatnim dobrima mora
sluiti u granicama zajednikog dobra
- od 19.st. KDE = privatno vlasnitvo je naravno pravo
Stav od 18.st., pa do danas
- jako je bitan rad (rad kao prava bit ovjeka), kojim pojedinac onda dolazi do privatnog vlasnitva = Locke
- danas se naglasak seli od vlasnitva na posjedovanje nematerijalnih dobara (npr. struno obrazovanje..)
Obiteljska zajednica
- obitelj je ivotna zajednica, odgojna zajednica i osnovna elija drutva; obitelj je zajednica roditelja i djece
- zbog toga je ob. ispred drave i ima prava koja drava mora potivati
- Deklaracija o ljudskim pravima UN-a: obitelj je prirodna i osnovna drutvena jedinica i ima pravo na zatitu
drutva i drave; to naglaava ve Aristotel
- ob. kao ivotna zajednica brine za ope ljudske potrebe (hrana, odjea, dom), meuljudsku komunikaciju
(odmor, igra, zabava), osiguranje ivota (novana primanja)
- funkcija obitelji u drutvu: bioloka (reprodukcija lj. vrste), ekonomska, odgojna, religiozna, socijalna
- brak je temelj obitelji (individualna svrha braka je ispunjenje vlastite sree, a socijalna svrha je raanje i odgoj
djece)
- brak je trajna i zakonita ivotna zajednica mua i ene zasnovana na ljubavi meu spolovima
- brana zajednica zahtijeva trajnost i nerazrjeivost, brak je kod krana sakrament i zato je nerazrjeiv
Nacija ili narod
- velika skupina ljudi koju ujedinjuju samosvijest i samoodreenje na temelju raznih zajednikih elemenata
(tradicija, domovina, sudbina...)
- ideja nacije se budi s Francuskom revolucijom
- drava je zajednica za organiziranje reda i mira
- nacija je zajednitvo sudbine i kulture
Graansko drutvo ili drava
- zajednica vee skupine ljudi s vlastitim teritorijem, obdarena najviom vlasti radi utemeljenja zajednikih
dobara. Drava je rezultat ovjekove drutvene naravi.
- drava je zajednica koja prua sve preduvjete za -ov razvoj i ostvaruje sve nj. mogunosti
svrha drave: osigurati zajedniko dobro, omoguiti zajedniki ivot ljudi, osigurati preduvjete za razvoj
pojedinaca, osigurati pravo sigurnost i red
- Hobbes smatra da drava nastaje radi obrane
- Rousseau smatra da je to zbog izbjegavanja nesigurnosti
- Hegel dravu proglaava boanskom
- KDE dravu smatra prirodnom tvorevinom koja najbolje odgovara ovjekovoj drutvenoj naravi (Ivan XXIII.
poetak nove KDE; Mater et magistra, enciklika). KDE kao etika koja promatra i tumai ljudsko djelovanje i
norme u svjetlu Evanelja

17

Razvojni zadatak drave = stvaranje gospodarstvene, privredne i socijalne politike

Kulturni zadatak drave = tititi religijska uvjerenja i svima dati pravo na odgoj i obrazovanje, te njegovati
kulturu
Obrambeni zadatak drave =obraniti svoju suverenost
BIOETIKA: sustavno prouavanje lj. djelovanja na podruju znanosti o ivotu i brizi za zdravlje, ukoliko je to
postupanje ispitivano u svjetlu moralnih vrednota i naela.
- vrsta primijenjene etike
- prenatalna dijagnoza i terapija, genetika, kontracepcija, pobaaj, prava i dunosti u zdravlju i bolesti, pitanje
smisla ivota i smrti
15. Glavni predstavnici i problemi pojedinih filozofskih razdoblja
Opa podjela fil. po razdobljima:
Antika:
- predsokratovci: Tales, Anaksimandar, Anaksimen, Heraklit, Parmenid, Empedoklo, Demokrit, Anaksagora
- sofisti: uitelji mudrosti, prvi prosvjetitelji Grke
- klasino doba: Sokrat, Platon, Aristotel
- helenizam i Rimsko Carstvo: stoicizam (Zenon, Hrizip, Seneka, Epiktet, M. Aurelije), epikureizam (Epikur, M.
Tulije, Ciceron), neoplatonizam (Plotin: 4 poela -> jedno, um, dua, materija)
Fil. sr. vijeka:
- patristi: Augustin, Boetije, Pseudo - Dionizije, sv. Izidor, Beda asni, Ivan Damaanski, sv. Justinijan, Tertulijan,
Origen, Klement Aleksandrijski
- skolastika: Anselmo Canterburyjski, Petar Abelard, Avicenna, Averroes, Petrus Lombardus, P. Hispanus,
Bonaventura, Albert Veliki, T. Akvinski, Ivan Duns Scotus, Meister Eckhart, Villim Ockham, Nikola Kuzanski, sv.
Izidor
Novovjekovna fil.:
- renesansa: Franciscus Suarez
- racionalizam: Descartes, Pascal, Spinoza, Leibniz
- empirizam: Hobbes, Locke, Hume
- prosvjetiteljstvo: englesko (deizam, liberalizam), francusko (Voltaire, Rousseau)
- njem. idealizam: Kant, Fichte, Schelling, Hegel, Schoppenhauer
Fil. u 19. i 20. st.:
- materijalizam: Schopenhauer, Marx, Engels, Lenjin, Staljin
- Kierkegaard, Nietzsche
- fenomenalizam: francuski (A. Comte), njemaki, pragmatizam
DODANO:
hilemorfizam Supstancijalno jedinstvo materije i forme. Uenje koje Aristotel razvija u spisu O dui. Uenje o
sloenosti materijalnih bia. Dua je forma tijela / materije. Dua pokree i oblikuje. No, takva forma ne egzistira
bez materije, tj. dua ne egzistira bez tijela.
Duu definira kao prvu entelehiju organskog ivota tijela, ime dua postaje aktivni princip tijela, a tijelo kao
materija posjeduje samo pasivnost.
- materija i forma - hilemorfizam, fil. uenje da su u svemu tjelesnom bitni sastavni dijelovi, materija i foma
povezani u jedinstvo
to je Ansatz?
- poetna (ishodina) toka u kojoj se postavlja pitanje o ovjeku
- kao Ansatz fil. antr. nueni su neki privilegirani f. po kojima bi se trebale otvoriti temeljne strukture . bitka:
pitanje, spoznaja, sloboda, ljubav, granine situacije (Jaspers), biti za smrt (Heidegger), ja - ti (Buber),
komunikacija (Marcel); ne postoji neki privilegirani fenomen kod ., ve samo pluralnost dimenzija
- Jaspers: granine situacije - smrt, bolest, bol, grijeh, neuspjeh
- M. Buber: ''Ich und du'', osniva fil. dijaloga

18