Zoran M.

Jovanovi
BULKE PORED PRUGE
BULKE PORED PRUGE
NA NOVI DOM
Voz se neujno, bez zviduka, udaljavao, a crveni fenjer zakaen na
posljednjem vagonu postajao je sve manji i manji.
To je znailo da je moje putovanje u ovoj noi zavreno. Stajao sam tako i
gledao u crveno svjetlo koje ni daljina nije mogla da ugasi. To svjetlo bilo je za
mene prvi susret sa stanicom u kojoj je od te veeri trebalo da ivim. Sve drugo
bilo je nepoznato i zavijeno u barunasti veo mraka, pa ak i zgrada koja je
izrastala samo na nekoliko koraka od eljeznike pruge, zgrada na kojoj je
velikim crnim slovima bilo napisano njeno ime.
Od sada e to biti na dom rekao je moj otac i uhvatio me za ruku.
A ja sam jo uvijek pokuavao da pronaem crvenu taku u daljini.
Imao sam tada est godina. I o malim stanicama znao sam samo toliko da
su to one kuice kraj pruge kojima maemo iz voza. Vozovi staju pred njima
samo za trenutak, a zatim nastavljaju svoj put. Nisam mogao da vjerujem da one
mogu biti cilj neijeg putovanja. Ali one crvene take, tog jedinog obiljeja voza
koji je proao, sada vie nije bilo. Izgubila se zauvijek. Preda mnom je bila samo
zgrada male eljeznike stanice, koje sam se pomalo plaio, i rijei moga oca:
Od sada e to biti na dom.
Sve naokolo, dokle je mrak dozvoljavao da se vidi, bila je praznina.
Trebalo je saekati jutro, pa da se otkrije ta sve mrak krije iza svoga kruga.
Stanica je imala dva sprata. Uli smo najprije u jednu prostoriju u kojoj su
jedan prema drugom stajali dva stola. Na jednom je bila gasna lampa koja je
jedva osvjetljavala sobu, dok je na drugom bio ugraen neki za mene udan
aparat, koji je stalno otkucavao: tak-tik-tik-tak-tik-tik. I u isto vrijeme jedna
bijela traka odvijala se sa koluta iznad njega i krivudajui po stolu kao zmija,
sputala se na hrpu papira pod stolom. Mogao sam odmah, tog istog trenutka da
doznam kakav je to aparat, trebalo je samo da zapitam oca, ali, ini mi se, nisam
elio da to bude moje prvo saznanje o maloj stanici. Ili sam moda oekivao
neko vee iznenaenje.
Iz ove prostorije izili smo kroz vrata koja su bila preko puta onih na koja
smo uli. Tu je bilo staro drveno stepenite. Dok smo se peli stepenicama,
neprestano su se uli otkucaji aparata.

Gornji sprat bio je na novi stan. S prozora se zbog mraka nita nije vidjelo,
ali ja sam znao da e mi ti prozori ujutru otkriti sve tajne koje je mrak
ljubomorno krio. Zato sam poelio da to bre zaspim. U snu vrijeme bre
prolazi. A ja sam jedva ekao jutro.
Pitao sam se: da li oko stanice ima drvea? Da li ima kua i ko ivi u
njima? Kakve su te kue? Velike ili male? Zatim sam zamiljao onu drugu
stranu, iza stanice. Stvarno mora neto da postoji oko nje. Ne moe svuda
naokolo, u nedogled, da se prostire praznina. A pruga kojom je proao voz, da li
ona ima kraja? Dokle li to idu vozovi? I da li se odatle nekad vraaju? Tada sam
u tiini poelio da ujem onaj aparat koji otkucava: tik-tak-tik-tik-tak, ali se nita
nije ulo. Da li se to samo u sobi nije ulo, ili je prestalo da radi? Ne, on mora da
radi. A zato mora da radi? Ne znam. Ipak, sada se, eto, ne uje. A vozovi? Da li
oni esto prolaze? Svakako postoje vozovi koji idu i u jednom i u drugom
pravcu. To znai da ipak negdje postoji kraj pruge. Kako bih volio da sada proe
neki voz. Kako li to izgleda? A ako, nekad, neki voz skrene s pruge i udari u
stanicu? ta bi se onda desilo? ta bi bilo sa nama? Ne. Voz ne moe da skrene s
pruge. Vozovi ne mogu da idu tamo gdje nema pruge. A ako je no, pa se nita
ne vidi? Zato vozovi i nou putuju? Trebalo bi samo danju da putuju. Tada bi
sve to prolazi i ostaje pored voza moglo da se vidi. Gdje li je sada voz kojim
smo doputovali? Da li je stigao do kraja pruge? Moda e,putovati sve do jutra.
Kada e doi jutro? Jer, stvarno, sada me samo to interesuje. Koliko dugo traje
no? U ovo vrijeme uvijek sam ve spavao.
Tada sam prestao da gledam u prazno, u mrak, traei odgovore na svoja
pitanja. Zatvorio sam oi i pokuavao da zaspim. U prvom trenutku bilo je sve
isto kao i dok su mi oi bile otvorene. Ali onda, nekakav areni svijet poeo je
da krui oko mene. U njemu sam poeo da prepoznajem sve to sam sretao u
ulici u kojoj sam do tada ivio. Kue poredane jedna do druge. I duan na kraju
ulice. A zatim ona velika ulica kojom prolaze fijakeri i kamioni, ona ulica u koju
su mi zabranjivali da odlazim sam. Smio sam da odem samo do prodavaonice.
Ali i tamo nisam odlazio esto. Samo kad sam imao novi u ruci, da uem i da
se ne stidim pred prodavcem. Inae, najee sam se igrao u dvoritu. Tu su
dolazili Jasmin i Gordan. I ja sam odlazio njima. Njihove kue su bile odmah do
nae. Igrali smo se i svaali se. A zatim smo se mirili. Svaki dan smo se tako
igrali. I sada su opet doli.
Ua rekli su ua. Na tvojoj kui neto pie.
Nita ne pie. Vi laete rekao sam.
Pie. Pie! rekao je Jasmin.
Velikim crnim slovima pie rekao je Gordan izii da vidi ako ne
vjeruje.
Stidio sam se. Ne znam zbog ega, ali bilo me je sramota zbog tih velikih
crnih slova.
Kako moe da ivi u takvoj kui rekao je Jasmin te kue nisu
izgraene da bi u njima ivjela djeca.

Otiao sam da pozovem oca da bi obrisao ta crna slova sa zgrade, ali njega
nije bilo u sobi. Zato sam pokuao da to sam uinim. Ali ruke su mi bile male.
Stvarno, kako moemo da ivimo u kui na kojoj neto pie? Kue u naoj
ulici imaju samo male brojeve, da bi potar znao kome traba da preda pismo. A
kako e sada prepoznati nau kuu? Moda Jasmin i Gordan sada nee htjeti da
se igraju sa mnom. Ali oni su ipak bili tu.
Hej, sluaj, ta se to uje kod vas? pitao je Jasmin.
ta? kazao sam.
Tik-tik-tak-tik-tik-tak ponavljao je Gordan.
I iznutra se u isti um.
To je nekakav aparat. Ja ne znam emu slui odgovorio sam.
Pa zar ga u kui drite? pitao je Jasmin.
Ne rekao sam mi ivimo na spratu. Dolje je stanica.
Kakva stanica? opet e Gordan.
Mala eljeznika stanica na kojoj staju vozovi rekao sam.
Jasmin i Gordan su se smijali. Meni je bilo krivo to se smiju. Htio sam da
zaplaem.
O kakvoj stanici govori? rekoe uglas Jasmin i Gordan.
To je sada na dom uzviknuo sam i poeo da plaem.
Probudio sam se sa suzama u oima. U oknima prozora mrak je jo uvijek
crtao svoje jednoline ale. Bio je to samo san. Niko ne moe da se smije samo
zbog toga to eljeznike stanice imaju svoja imena. Samo zbog toga to su ta
imena napisana na njima crnim slovima. Ovdje mora da je lijepo. Ljepe od bilo
koje ulice u gradu. A jutro e doi. I pokazae mi to. Jasmin i Gordan to ne
znaju. Zato su se i smijali. I ja nisam nita znao. Trebalo je da budem ponosan
zbog toga to se naa kua razlikuje od drugih.
Iz daljine uo se zviduk voza. I ravnomjerno brektanje lokomotive koja za
sobom vue kolonu vagona.
Nisam znao da li je to onaj isti voz koji se sada vraa, ili neki drugi. Ali
ipak osjeao sam neko uzbuenje. Bio sam radostan. Mogao sam samo da
ustanem iz kreveta, pa kroz prozor da vidim kako e voz zastati na stanici, da bi
zatim odmah produio svoje putovanje u no. Ali to se vie zahuktala
lokomotiva pribliavala stanici, elja da ustanem bila je sve manja. inilo mi se
da je ljepe leati u krevetu i sluati ono to se napolju dogaa. Bilo je to pravo
uivanje.
Voz nije stao na stanici. Ne smanjujui brzinu, lokomotiva je protutnjala
kroz stanicu. Ja sam se u prvi mah uplaio. Uinilo mi se kao da je prola ispod
mene. Ali zatim, kada su kroz stanicu poeli da prolaze vagoni, uinilo mi se
kao da me neko ljulja u ljuljaci da bi me uspavao. Kakvu su lijepu ljuljaku
izmislili vagoni kada nou prolaze kroz malu stanicu. Moda zbog toga i svi
vozovi ne staju na stanicama. Gdje su sada Jasmin i Gordan da uju uspavanku
voza. Tim-tam, tim-tam, tim-tam!

Svaki vagon po jedno: tim-tam. Kad bih znao da brojim vie od deset,
mogao bih tano, leei u krevetu, da izbrojim koliko vagona ima voz koji
prolazi.
Tim-tam, tim-tam, tim-tam, tim-tam...
Kada sam se probudio, prozori su me doekali sa svijetlo-plavim crteom
jutra. Lijepo je jutro u prozorima koji gledaju na sve strane. Sada treba samo da
ustanem i sve je moje. Moja je i tajna kue u kojoj u od sada da ivim.
CRVENA KAPA MOGA OCA
Toga jutra prola su dva voza. Oba su stala na stanici. Moj otac je imao
crvenu kapu. eljezniari iz voza pozdravljali su ga dok je voz odlazio. On je
stajao mirno na peronu sve dok i posljednji vagon nije napustio stanini krug.
Zatim je uao u svoju kancelariju. I ja sam uao za njim. Tada je on skinuo
crvenu kapu i sjeo za sto na kome je bio telegraf. To je onaj aparat koji
neprekidno otkucava: tik-tak-tik-tik-tak. Moj otac je onda okrenuo jednu ruicu
na aparatu i on je prestao da radi. Ali kada je prstom poeo da pritie taster,
ponovo se ulo ono poznato: tik-tak-tik-tik-tak.
ta to radi? pitao sam.
Javljam da je voz otiao.
A kome javlja? pitao sam opet.
Stanici do nas rekao je moj otac.
Da li e te oni razumjeti?
Svakako.
Ja nita ne razumijem rekao sam.
Ne moe ti razumjeti. Tu postoje specijalni znaci. To se dugo ui.
I moj otac je i dalje pritiskivao prstom taster. A on se svaki put vraao i
otkucavao dugako i kratko tik-tak. Zatim je opet okrenuo ruicu i aparat je
prestao da radi. A onda se ponovo ulo tik-tak, kao eho onoga to je moj otac
otkucavao. I sada su to ve bile crtice i takice ispisane na bijeloj traci koja se
odmotavala sa kotura na aparatu. Moj otac je gledao te napisane znakove.
ta to sada radi? pitao sam.
itam ta mi odgovaraju.
Pa tu nita ne pie.
Vidi ove crtice i takice, to su ti znaci o kojima sam ti govorio.
Uzeo sam oevu kapu i stavio je na glavu. Bila je velika i prekrila mi je oi,
pa nita nisam vidio. Ipak, inilo mi se da sam u njoj pravi eljezniar. I da niko
ne moe primijetiti da sam samo djeak.
Zato ti nosi crvenu kapu, a drugi imaju crne? pitao sam.
Da bih mogao da zaustavim svaki voz koji prolazi kroz stanicu.
Kako je to lijepo.
ta?

 To to moe da zaustavi svaki voz. A da li bih i ja mogao kada bih

stavio crvenu kapu? Moj otac se nasmijao:
Ti si mali.
Ali, kada bih imao crvenu kapu, to ne bi primijetili.
Da rekao je moj otac u ali stvarno ne bi primijetili. Mislili bi da je
sama kapa izala na peron.
Uvrijedilo me to to otac tako misli. Ali sam, ipak, mislio da kapa ima
arobnu mo. Kada se pred njom zaustavljaju tako veliki i moni vozovi, zar
ona ne bi mogla i od mene da naini pravog eljezniara?
Kada porastem rekao sam i ja u postati eljezniar, kao i ti.
Dobro rekao je moj otac.
I onda u opet ivjeti u ovoj maloj stanici.
Zar ti se ovdje toliko svia?
Da.
Znai, ne nedostaju ti gradske kue? Zamislio sam s malo. A onda je otac
opet rekao:
Iza brda je selo. Veliko selo. Ima puno kua. zato su i izgradili ovu
stanicu. Da bi ljudi iz sela mogli da putuju vozom u grad.
A ko ivi u ovim kuama to su blizu stanice?
U jednoj ne ivi niko. Jednom nedeljno samo dolazi jedan stari ribar. A u
drugoj, odmah pored pruge, ivi skretniar.
Ko je to skretniar?
I on je isto tako eljezniar kao i ja.
Ima li i on crvenu kapu?
Nema.
Pa ta onda radi?
To e sam vidjeti.
ta li radi taj skretniar, mislio sam, kada ne moe da zaustavlja vozove?
Nema crvenu kapu. Moda broji vagone? Njegova kuica je blia pruzi nego
stanica. Moda i on putuje vozom kao i oni drugi eljezniari koji pregledaju
karte. Ne. Tada ne bi imao kuicu ba ovdje. eljezniari koji pregledaju karte
ive u vozovima. To je lijepo. Uvijek se voze. Ali oni nemaju crvene kape. Ipak,
najbolje je biti eljezniar sa crvenom kapom, kao moj otac. Svi vozovi zastaju
pred njegovom crvenom kapom. Vozovi ga potuju.
Da li u svim stanicama ima eljezniara sa crvenim kapama? pitao sam
oca.
Da rekao je on u svim.
A koliko stanica ima?
Ne znam. Ima ih mnogo.
A da li pruga ima kraja?
Svakako da ima.
Je li kraj pruge daleko? pitao sam.
Daleko je.

 Dalje od grada?
Dalje.
A na drugoj strani?
I tamo je daleko.
Moda ipak pruga nema kraja?
Ima ga. Ima.
Pa zato se onda taj kraj ne vidi?
Ti, ponekad, pita samo zato da bi pitao rekao je moj otac. Kako se
moe vidjeti kraj pruge kada su svuda naokolo brda i planine?
Ja bih volio kada bi mogao da se vidi! rekao sam. Tada bi se vidjele i
sve stanice poredane uz prugu. Je li, da bi to bilo lijepo?
Ne, rekao je moj otac to ne bi bilo interesantno. Lijepo je kada
oekuje voz, pa ga vidi tek onda kada se pojavi iza brda.
Telegraf je poeo neto da otkucava i moj otac je priao stolu da vidi ta
pie na bijeloj traci.
Javljaju da e uskoro stii voz rekao je zatim.
Kako se radujem! uzviknuo sam. Ja bih volio da vozovi ee dolaze.
E, to ne ide tako rekao je moj otac. Vozovi imaju svoj red po kome se
upravljaju. Svaki voz ima svoje odreeno vrijeme. Zna se tano kada treba da
stigne u koju stanicu.
I ovaj koji sada treba da doe?
Da. I on. I svi.
Moj otac je stavio na glavu crvenu kapu. Spremao se da izae na peron. I ja
sam iziao sa njim.
Jedva ekam da vidim kako e se voz zaustaviti kada vidi tvoju kapu
rekao sam.
Ovaj voz nee stati. Bio sam razoaran.
Zato? pitao sam.
Tako. Ovo je mala stanica. I svi vozovi ne staju ovdje.
A tvoja crvena kapa?
Ovoga puta ona e mu biti znak da mu dozvoljavamo da slobodno proe
kroz stanicu i nastavi put.
A ja sam mislio da samo nou rekao sam kada se crvena kapa ne vidi,
vozovi ne zastaju.
Moj otac se samo osmjehnuo.
Iza brda pojavio se voz. Crni dim iz lokomotive liio je na oblak koji se
spustio na vrh brda. Voz je ulazio u stanicu velikom brzinom. Moj otac je stao
mirno. I ja sam stao kraj njega. Tada je lokomotiva brzo protutnjala pored nas.
Ali ja sam ipak vidio kako eljezniar iz lokomotive pozdravlja moga oca.
Pozdravio sam i ja. I to lijevom rukom, jer u brzini nisam umio da odredim koja
mi je desna. I bio sam ponosan, kao da je taj pozdrav bio meni upuen.

SKRETNIAR
Kada prolazi kroz stanicu, pruga ima tri kolosijeka. Zatim, tamo daleko, i s
jedne i s druge stanice kolosijeci se spajaju u jedan. I tako pruga nastavlja sve
dok se okom moe vidjeti. Dolje, ispod nasipa na kome je pruga, raste trava.
Zelena i gusta. Moglo se u toj travi i spavati, a niko odozgo sa nasipa da ne
primijeti da neko spava u travi. Pored pruge rasle su bulke. Crvene bukle kraj
crnih ina. Voz nikada nije mogao da pregazi te crvene cvjetove, jer su uvijek
izrastali tamo gdje tokovi nisu mogli da dosegnu. I u travi je bilo bulki, samo
ne tako mnogo kao uz prugu. Bulke ne miriu, ali su ipak lijepe.
Ja nisam mogao da poberem sve bulke oko stanice do skretniareve kuice.
Kada se od cvjetova bulki napravi buket, onda on lii na crvenu eljezniarsku
kapu. Moda zato bulke i rastu pored pruge.
Skretniareva kuica ograena je tankim zelenim tarabama. Ona je mala,
mnogo manja od stanice. A tarabe su sasvim blizu pruge. Kada voz prolazi,
sigurno se ne moe stajati izmeu taraba i pruge. Skretniar ima batu punu
raznobojnog cvijea. Ali meni se ipak najvie dopadaju bulke.
U maloj stanici je lijepo i kada vozovi ne prolaze. Tada je sve mirno i tiho.
Nad brdima nema crnih oblaka. Tada mi dozvoljavaju da etam prugom.
I na skretniarevoj kuici pie neto: Ja ne razumijem to to pie.
To je broj kae skretniar. Sve kuice uz prugu imaju brojeve.
Da bi se znalo koliko ih ima? pitam.
Moda kae skretniar.
On je star i uniforma koju nosi umazana je uljem. U ustima mu je stalno
stara aava lula. Ni kada govori ne vadi lulu iz usta. Zato je teko razumjeti
ono to kae. Tu, odmah kraj njegove kuice, tri kolosijeka to dolaze od stanice
postaju jedan. Kraj njih je jedna uspravna gvozdena poluga na kojoj je
postavljen fenjer. I jedna crvena i bijelo obojena lopta sa ruicom.
ta je ovo? pitam skretniara.
To je skretnica kae on.
Znai, ti se zove skretniar zato to je tvoja kua do skretnice.
Ne smije se skretniar ja se brinem o skretnici. I o ovoj i o onoj s
druge strane.
A emu one slue?
Njima odreujem kojim e kolosijekom voz proi kroz stanicu.
Kako? Zar voz ne prolazi samo po jednom kolosijeku?
Ponekad se u stanici ukrtaju dva voza koja dolaze iz suprotnih pravaca.
Tada se jedan puta na jedan, a drugi na drugi kolosijek. Ako se skretnice ne
namjeste pravilno, vozovi mogu da se sudare.
Ja nikada nisam vidio dva voza u stanici.
To se rijetko deava.
A ta ti radi kada nema vozova?

 Pa kae skretniar istim i podmazujem skretnice.

A kada su iste?
Nou palim fenjere na njima.
A danju?
A danju kae skretniar i kroz lulu isputa dim kao lokomotiva kada
nema posla, gajim cvijee u bati.
Ja najvie volim bulke.
Zato?
Zato to one same rastu kraj pruge. I lie na eljezniare sa crvenim
kapama.
Ali, nemaju svi eljezniari crvene kape.
Znam. Crvenu kapu ima moj otac. On moe da zaustavi sve vozove.
Skretniar vadi lulu iz usta i istresa je o dlan. Iz lule ispada crni nesagorjeli
pepeo. Onda iz depa vadi kesu sa duvanom i ponovo je puni.
Da li ti moe da zaustavlja vozove? pitam.
Mogu veli skretniar.
Kako kad nema crvenu kapu?
Imam crvenu zastavicu.
Skretniareva crvena zastavica umazana je uljem kao i crvene bulke kraj
skretnice.
Kako njome zaustavlja vozove? pitam.
Maem ako postoji opasnost?
A ako ne postoji opasnost?
Tada stojim mirno i drim uspravljenu zastavicu. A mainovoda me
pozdravlja.
Ti ve dugo radi ovaj posao?
Dugo. Vrlo dugo.
I cijelo vrijeme ivi u ovoj kuici?
Ne. Bio sam ja u mnogo ovakvih malih stanica.
Da li su sve one iste?
Da. Sve male stanice su iste.
A da li si bio na kraju pruge?
Ne. Nisam,
Ja mislim da ne postoji takav kraj pruge gdje vozovi dalje ne mogu ii.
Postoji. Postoji. Samo djeca ih ne vole, pa zato ele da krajevi ne postoje.
Interesantno je to, razmiljao sam: kraj eljeznike pruge. Kako li on
izgleda. Kako je tamo. Svakako, mora da postoji neto to oznaava taj kraj. Ili,
jednostavno, vie nema ina i voz se, poto ne moe dalje da ide, vraa. Jednog
dana popeu se na voz i otii u do kraja. Vidjeu kako on izgleda. Ipak, vie bih
volio da kraj ne postoji i da se neprestano putuje. I da svaki voz zastaje na
malim eljeznikim stanicama. Koliko bi tada trebalo da ima takvih stanica. A
koliko eljezniara sa crvenim kapama i skretniara. Koliko bi bulki moglo da

se nabere idui prugom. Tada se vozovi koji jednom prou nikada vie ne bi
vraali. Ipak, skretniar ima pravo: eljeznika pruga mora da ima kraj.
Dim iz skretniareve lule liio je na mali oblaak iznad brda. Pomislio sam
da je to voz. Poelio sam da se takav oblaak pojavi i na drugoj strani, pa da se
dva voza ukrste u naoj stanici. Skretniar je rekao da se to rijetko deava. Ali ja
sam elio da znam ta bi u tom sluaju on uinio. Da li bi izvadio lulu iz usta?
Da li bi zaboravio na svoje cvijee? Morao bi da otri do skretnice sa druge
strane stanice i da se, trei, ponovo vrati ovamo. A za njega, starog ovjeka, to
ne bi bilo ba lako. Kad bi vozovi proli, on bi sigurno ponovo zapalio svoju
lulu, dok bi mu bukle koje se klate na vjetru mahale svojim crvenim glavama.
Ali dim se brzo rasturao i nestajao, a sa njima su nestajali i vozovi koji su
imali da se ukrste u stanici, tako smo skretniar i ja mogli jo dugo da
razgovaramo.
Kada smo se rastali, on mi je rekao:
Zna, ipak je najbolje kada kroz stanicu ne prolaze vozovi. Tada dan due
traje. A mi stari ljudi volimo duge dane, koji pruaju dovoljno vremena za
odmor.

PRVI GOST
Bio sam mnogo radostan kada su mi rekli da e nam danas doi gost. U
malim stanicama rijetko ko dolazi u goste, pa zato dolazak gosta predstavlja
pravi praznik. Dok sam u obinim danima saekivao vozove iz radoznalosti i
zbog toga to je to za mene predstavljalo igru u kojoj su mi prolazili dani, voz
kojim je trebalo da doe gost bio je neto drugo. Majka mi je jo rano ujutro
obukla novo odijelo i ja sam cijelo vrijeme sjedio u oevoj kancelariji, ekajui
da telegraf najavi dolazak voza.
Kako su duga ekanja. Nikada voz ne ide tako sporo kao onda kada se u
njemu vozi neko koga ekamo. I telegraf, koji je uvijek imao neto da saopti
mome ocu, ovoga puta je utao. Mislio sam da je to sve zbog toga to tako
nestrpljivo ekam da voz doe. Moga oca kao da nije zabrinjavalo to to voza
nema.
Zato ve jednom ne doe? pitao sam.
Strpi se malo rekao je moj otac. Doi e. On ide prema naoj stanici.
Samo jo nije vrijeme da stigne.
Ali, ranije je bre dolazio?
To ti se samo ini zato to si nestrpljiv. Voz uvijek dolazi u odreeno
vrijeme. Ali ti si rano poeo da ga oekuje. Ne brini, sada e ve brzo doi.
Izii na peron i zaboravi da ga eka. Vidjee kako e te iznenaditi kada uje
zviduk iza brda.

Iziao sam na peron i odmah sam poeo da gledam u pravcu brda iza koga
skree pruga. Kada voz dolazi, onda se prvo iznad njega pojavi oblak od dima.
Ali sada oblaka nije bilo. Htio sam da mislim na neto drugo, ali mi je pogled
bio uvijek tamo, na tome brdu koje je progutalo eljeznikui prugu. Voz je
morao biti negdje iza njega. Onaj voz koji je u jednom od svojih vagona nosio
naeg prvog gosta, moga strica iz grada. A ja sam mnogo volio svoga strica, jer
je bio veseljak i aljivdija. Bio je visok i elav. I na jednom obrazu imao je
rupu. On je priao da je to rupa od metka. Pucali su u njega, a on je ipak uspio
da se spase. Ali moj otac kae da to nije istina. Kada je bio mali, moj stric nije
htio da popravlja zube. I onda mu je od jednog zuba oteklo cijelo lice, pa su
morali da ga operiu. Od toga mu je i ostala rupa na licu. Meni se, ipak, vie
svialo ono to je stric priao, jer je to liilo na prie o junacima. A meni je bilo
drago da imam strica junaka.
Moj otac je iziao na peron i rekao mi da je voz poao iz susjedne stanice.
Tada je na peron dola i moja majka. I sada smo svi ekali da se voz pojavi iza
brda.
Dugo smo ga jo ekali. Ili se bar meni tako uinilo. A onda, kada je voz
uao u stanicu, nastupilo je razoarenje. Niko iz voza nije iziao. Gledao sam u
vrata na vagonima. Da li e neko otvoriti jedna od njih? Ali, sva su ostala
zatvorena. Moj otac je ve dao znak za polazak, ali i tada niko nije izaao.
Voz je polako krenuo.
Da ga zaustavimo molio sam oca gotovo kroz pla moda je unutra.
U nekom vagonu. Moda je zaboravio na kojoj stanici treba da sie. Moda se
uspavao. Nije mogue da nije doao kada je javio da e doi.
Otac je htio da me utjei pa je rekao:
Moda e doi popodnevnim vozom.
Ne rekao sam. Nee.
Moda nije uspio na vrijeme da stigne na voz. Doi e on. Svakako e
doi.
Ah to me nije moglo utjeiti. Bio sam tuan. I dok sam gledao kako
posljednji vagoni prolaze kraj mene, bio sam siguran da niko iz njih nee u tom
trenutku sii. A popodne, za mene je to popodne bilo tako daleko i neshvatljivo
kao i kraj pruge.
A onda, kada je i posljednji vagon proao, s one druge strane, koju su do
tada zaklanjali vagoni, stajao je moj stric. Onakav kakvog sam ga znao,
nasmijan, sa onom svojom rupom na obrazu. Gledao me i eretski mi
namigivao:
Zar vi tako doekujete goste?
Kako? htio sam da kaem. Odakle...
Pa kakav si ti eljezniar. Zar ne zna da vagoni imaju vrata i sa jedne i sa
druge strane?
Tada smo se svi nasmijali. A ja sam i imao zbog ega. Primijetio sam da
moj stric krije neto veliko iza lea.

 To je za tebe rekao je samo, hajde, vodite me to prije kui ako eli

da vidi ovo iznenaenje.
Kako je to lijepo kad doe gost, mislio sam. Ne znam kako bih izdrao do
popodnevnog voza da moj stric nije izaao s druge strane perona. Kako je to
divno to nismo ekali uzaludno. A sada, evo, poslije jednog iznenaenja on mi
je spremio i drugo. ta li je to u onoj velikoj kutiji koju krije iza lea?
Kada smo doli gore, u stan, stric se zatvorio u jednu sobu. Niko nije smio
da ue k njemu prije nego to nas pozove. Prvo se iz sobe nita nije ulo. A
zatim je neto poelo da zuji. Tada je stric otvorio vrata i rekao.
Izvolite. Sada moete ui.
Dolje, na podu, po inama poredanim u krug, kretao se mali voz. Izgledao
je kao istinski. Imao je i lokomotivu i putnike i teretne vagone. I sve to ima
jedan pravi voz.
Voz! povikao sam oduevljeno. To je pravi voz. Sada ne moram da
ekam da porastem veliki, da bih bio eljezniar. Sada i ja imam svoj voz i
mogu da ga zaustavljam kad god to poelim.
Dugo se nisam odvajao od voza. Leao sam na podu potrbuke i putao ga
da prolazi kraj mene. Zamiljao sam da sam i stanica, i skretniar, i eljezniar
sa crvenom kapom. Dok sam se tako igrao, moj otac i stric su za stolom igrali
karte. Bilo je veselo. Voz nije htio da se sam zaustavlja na stanici, pa sam ja
morao da ga zaustavljam, rukom. Kad sam ruku podizao, on je nastavljao svoj
put. I opet se vraao: Sigurno tako idu i pravi vozovi. Treba jo da naberem
bulke i da ih poredam uz ine. Tada bi izgledalo kao da ima vie stanica. Bulke
bi predstavljale eljezniare koji pozdravljaju voz dok prolazi, a on ne bi mogao
da se zaustavlja na svakoj stanici. I tako vozovi ne staju svuda. Stajao bi samo
tamo gdje bih ga ja zaustavljao rukom.
Moj stric pobjeuje moga oca u kartama. Ja ne znam zato odrasli vole da
igraju karte, kada se uvijek zna da jedan mora pobijediti. Ipak, da stric nije
ovdje, moj otac ne bi imao skim da igra karte. I ja ne bih imao voz. Ovako mogu
da se igram sve dok ne doe vrijeme za spavanje. I uvijek kada voz doe na
moju stanicu spustiu ruku i zaustaviu ga. Moda e jednom, kada stane, iz
njega izii neki gost.
Kako je to lijepo kad doe gost u malu stanicu. Svi se mi tada zbog neega
radujemo. To je isto kao kada doe praznik koji se dugo eka.

OVJEK IZ USAMLJENE KUICE

Toga jutra oko usamljene kuice iza stanice bilo je puno ljudi. Bili su to
seljaci iz oblinjeg sela koji su doli da vide sjedokosog stanovnika kuice. Stari
dolazi u svoju kuicu samo jednom nedjeljno. Dolazi popodnevnim vozom i
onda ga cijele noi nema. Vraa se tek rano ujutro, a tada se oko kuice

skupljaju ljudi iz sela. Inae, stari ivi u gradu. Ovamo dolazi zato to u blizini
stanice protie rijeka. I on po cijelu no provodi pecajui ribe. Seljaci ujutro
dolaze da vide ta je stari upecao. A stari ima duboke gumene izme, koje lie na
pantalone.
Jutros su svi govorili kako je stari upecao veliku ribu. Riba je bila objeena
pred vratima. Bila je dva puta vea od mene. Plaio sam se da joj se pribliim.
Da je iva, mogla bi cijeloga da me proguta. Jedan od seljaka je rekao:
Ovo je najvei som koga sam vidio.
Ja sam i ranije viao velike somove rekao je drugi ali ovaj je, stvarno,
najvei.
Koliko li ljudi treba pozvati na ruak, da bi ga cijeloga pojeli? rekao je
neko.
Cijelo selo moglo bi da jede, i opet bi ostalo.
Treba estitati starom.
Stari je bolestan? rekao je opet isti seljak.
Kako bolestan? pitali su drugi.
Cijelu no se borio sa ribom.
Staroga nije bilo pred kuicom. Vrata su bila zatvorena, a on je unutra
sigurno spavao. Samo je riba visila objeena pred vratima. I seljaci su bili
ushieni. Riba je imala brkove. Oi su joj bile velike. I gledala me je kao da je
iva.
Kako je stari mogao da uhvati tako veliku ribu? Ljudi kau da se sa njom
borio cijele noi. Zar ribe umiju da se bore? Pa ribe nemaju ruke. Ipak, ja se nje
plaim.
Seljaci su lupali na vrata. Htjeli su da probude starog.
Hajde, junae, izii! vikao je jedan od njih izii da nam ispria kako
si uhvatio ovu veliku ribu.
Jedan je priao ribi i mjerio je rukama. Ali ruke su mu bile kratke da bi je
mogo izmjeriti. Tada je stari iziao.
Zato ste me probudili? rekao je. Spava mi se. Cijelu no sam se
borio sa ovom zvjericom. Vuem ja na jednu, a ona na drugu stranu. A kanap
samo to ne pukne.
Gdje si je uhvatio? pitao je neko.
Dolje, kod zavijutka. Uhvatila se odmah, ali nisam mogao da je izvuem.
Da sam imao nekoga da mi pomogne, bre bih obavio posao.
Stari nije htio mnogo da pria. Seljaci su ga stalno neto zapitkivali, ali on
nije elio da se hvali. Rekao je samo da mu je bilo teko da dovue ribu ovamo.
Tada su se seljaci razili. Dok su odlazili, jo uvijek su govorili o ribi. Stari,
kao da ih nije sluao. mirkao je oima i gledao u sunce.
Danas e biti lijep dan rekao je za sebe.
Tada je vidio mene kako stojim po strani i zapitao me:
A ti? ta ti trai ovdje?
Gledam ribu rekao sam.

 Pa ta onda ne prie blie?

Plaim se.
Ne treba da se plai. Ona vie nita ne moe.
Da li ste se stvarno borili? pitao sam.
Da, da. Dugo sam se borili. Som je glupa riba. Prvo, kao od ale proguta
udicu, a onda, kada eli da ga izvue iz rijeke, on se sjeti da e to biti loe za
njega, pa pone da se trza. Doi, doi blie. Ne plai se. On je zaspao zauvijek.
Priao sam. Ali sam se ipak bojao. Riba je sada bila vea nego to mi se to
inilo kada sam je gledao izdaleka. Samo sada joj nisam vidio oi, pa je
izgledalo kao i da ih nema. A bez oiju nije bila tako strana.
Zato ti ne ivi stalno u ovoj kuici? pitao sam.
Ja imam kuu u gradu rekao je. Tamo ivim. Ovdje dolazim samo
kada sam slobodan.
Da li i tamo, u gradu, peca ribe?
Ne. Tamo radim drugi posao. iam tako nepodianu djecu kao to si ti.
A ta e sada uraditi sa ribom?
Pojeu je.
Zar e moi da pojede ovako veliku ribu?
Ja imam puno prijatelja. I oni e mi pomoi da je pojedemo.
Stari se osmjehnuo.
Kada drugi put doem rekao je uhvatiu i tebi jednu malu ribu. Hoe
li?
Hou.
I donijeu mainu za ianje i makaze da te podiam.
Nee li me to boljeti?
Nee. Dok iam djecu, ja im priam tako lijepe prie da i ne osjete kada
je sve gotovo. Traie jo jedanput da te iam.
Stari je tada otvorio vrata kuice. Unutra je bio krevet, stoli i stolica od
prua. U uglu je bilo nekoliko trski sa udicama.
Ja u sada da prilegnem malo rekao je. Namuio me je noas ovaj
som. Bie dobro da malo odspavam. I tako do voza ima jo dosta vremena. A ti,
ako eli, ostani tu. Gledaj ribu. Tako veliku ribu moda vie nikad nee vidjeti.
Kada je stari uao u kuicu, ja sam se opet malo udaljio od ribe. Ipak, i
pored svega to mi je rekao, ja sam se plaio da ostanem sam sa njom. A tada je
doao moj otac. Gledao je ribu i vrtio glavom. Sigurno i on ranije nije vidio tako
veliku ribu.
Hoe li da te odvedem do rijeke gdje je stari uhvatio ribu? pitao je.
Hou.
Ili smo jednim puteljkom kroz travu. Meni je trava bila do ramena. Moj
otac je iao naprijed, a ja za njim. Svuda naokolo bila je trava. A onda, daleko
ispod nas pojavile su se kronje vrba koje su izrastale iz trave. Kraj vrba je tekla
rijeka, mirna i duboka. Mi smo sjeli u sjenku jedne vrbe i gledali kako rijeka
tee.

 Eto, ovamo dolazi stari rekao je moj otac.

Stari je dobar ovjek rekao sam. Obeao je da e mi uhvatiti malu
ribu i da e me podiati.
Kada bude toplije rekao je moj otac ovdje emo dolaziti da se
kupamo.
Ja se plaim rijeke rekao sam. U njoj ive velike ribe.
Ribe se plae ljudi. Bjee kada neko ue u vodu. Zato i stari dolazi samo
nou.
Ipak, ja se plaim.
Vidjee, kada jednom uemo u vodu, zaboravie na strah. Traie
onda da ee dolazimo ovamo.
Sjedili smo i gledali rijeku. Bila je mirna i izgledalo je kao da voda die.
Riba nigdje nije bilo. Ali ja sam, ipak, znao da me one odnekud gledaju, kao to
me je gledala i riba koju je stari uhvatio. Zato sam utao, da ih ne bih naljutio.

KOLA
Kada su mi prvi put rekli da treba da poem u kolu, nisam bio naroito
oduevljen. inilo mi se da e mi kola oduzeti neto od one bezbrinosti u
kojoj sam provodio dane. Nisam elio da mislim o tome da je blizu dan kada u
morati da poem u kolu. Drugo je bilo to to sam ja ve znao da piem neka
slova. Ali pisao sam lijevom rukom. A kod kue su mi govorili da u koli to ne
dozvoljavaju. Meni je, opet, olovka u desnoj ruci liila na veliki teki eki, koji
nisam mogao ni da podignem, a kamoli da njime piem. Nou sam sanjao kako
mi lancima vezuju lijevu ruku i ja pokuavam da piem desnom. Ali u snu, na
desnoj nisam imao prste. Nisam imao ime da uhvatim olovku. Onda je dolazio
neki veliki ovjek, to je sigurno bio onaj to djecu ui pisanju, i govorio mi:
Pii.
I ja sam ponovo pokuavao. Pretvarao sam se u slovo koje treba da
napiem. Ali hartija je ostajala prazna.
Ne mogu. Ne mogu.
Mora da naui govorila mi je majka. To je lako. Svi ljudi piu
desnom rukom. Pokuaj. Polako.
Tada sam poelio da nemam desnu ruku. Da je nemam, niko ne bi mogao
da mi zabrani da piem lijevom. Ali ja sam je imao i morao sam da joj prenesem
sve ono znanje koje je do tada pripadalo samo lijevoj ruci.
Jednog jutra majka me je rano probudila. Pomogla mi je da se obueni. I
oeljala me na razdjeljak. Do tada sam imao ike. Na stoliu, u uglu, ekala
me je tana. Nova tana, koja se nosi na leima. Na tani je bila naslikana jedna
lijepa arena slika. To je bio ak sa istom takvom tanom na leima. I na
njegovoj tani je bila ista slika. Opet ak sa tanom na leima. Razmiljao sam:

koliko li aka ima na mojoj tani? Sve manji i manji, oni su se redali u beskraj.
Sve dok nisu postali tako mali da se vie nisu ni vidjeli. Gdje li je kraj toj koloni
aka sa tanama na leima? Koliko li jo ima onih tako malih koje ja ne mogu
da vidim? Moda sve to lii na kraj eljeznike pruge koji nikad nisam mogao
da shvatim.
Majka me je uhvatila za ruku i mi smo poli. kola je bila u selu. A selo se
sa stanice nije vidjelo, jer je bilo iza brda, kao i pruga. Sve dok se nismo popeli
na vrh brda, ja, u stvari, nisam vjerovao da kola uopte postoji. I radovao sam
se potajno zbog toga. Ali kada smo poli nizbrdo, raspale su se sve moje elje i
nadanja. Dolje, meu zelenilom, zacrvenili su se krovovi kua. Pod onim
najcrvenijim bila je kola.
Sada sve paljivo posmatraj, da bi zapamtio put do kole rekla je moja
majka. Od sada e svakog dana morati da ide tim putem.
Svakog dana? pitao sam.
Da. Svakog dana ujutro, kao i sada.
Ali, zar neu moi da idem samo onda kada to elim?
U kolu se ide svaki dan.
Ja se kod kue svakog dana igram od jutra do veeri. Ali kada bi mi neko
rekao da moram tako da se igram svakog dana, ja, svakako to ne bih inio. Zato
se onda u kolu mora ii svakog dana? Zar ne moe svako da ide samo onda
kada eli? U tom sluaju sigurno bih vie volio kolu.
kola je bili stara. Dvorite je nekada bilo ograeno. Ali sada ograde nije
bilo. Poznavalo se samo gdje je ranije bila ograda. Pred ulazom je bilo puno
djece. ekala su da se otvore vrata. Ali djeca nisu bila sama. Svako od njih
drao je majku za ruku. I meni se inilo da ima vie majki nego djece. Djeca su
utala, a samo su majke priale.
Neki ovjek, kome je jedna noga bila kraa od druge, dogegao se meu
nas. Onda je jednom gvozdenom rukom poeo da udara u pare eljeznike ine
koje je visilo ispred ulaznih vrata. Tada je i vrata otvorio. I mi smo svi uli u
jednu uionicu. Bilo nam je tijesno u klupama, jer su sa nama sjedile i majke.
Uitelj nije liio na onoga koga sam sanjao. Stalno se smjekao i milovao nas po
kosi. Kada nas je neto pitao, umjesto nas su odgovarale majke.
Uionica nije bila skoro kreena, pa se po aavom zidu poznavalo mjesto
gdje je stajala pe. Ispred naih klupa bio je uiteljev sto i velika crna tabla. Svi
smo gledali u tablu.
Uitelj je neto priao. Majke su glavama potvrivale ono to on kae. A mi
smo se kriom gledali, kao da smo eljeli to prije da se upoznamo. Djevojice
su sa svojim majkama sjedjele u redu pored prozora. Svi smo ekali da se neto
desi. Samo to nismo znali ta. Klupe u kojima smo sjedjeli bile su stare i
izgrebane. Na svakoj od njih je neto pisalo. Negdje velikim, a negdje malini
slovima. Samo je tabla bila ista.
Kada su majke otile, osjetio sam neki strah. Osjeao sam se usamljen.
inilo mi se da oko mene nema nikoga. Htio sam da ustanem i pobjegnem iz

uionice, ali su druga djeca mirno sjedjela u klupama, a ja nisam htio da budem
najplaljiviji. Ipak, vjerovao sam da se i oni neega plae.
Djeak koji je sjedio u klupi sa mnom bio je najvei meu nama. On nije
imao tanu kao ja, ve arenu tkanu torbicu koja se nosila preko ramena. Meni
se ta torbica vie sviala od moje tane. Kada je on gledao u uitelja, ja sam ga
posmatrao. A kada sam ja prestajao da ga gledam, tada je on gledao mene.
Nismo imali hrabrosti da se pogledamo u oi. A ja sam tako elio da razgovaram
sa njim. Htio sam da me on bilo ta upita, pa da ja onda njega pitam gdje je
kupio tu svoju arenu torbicu.
Kada je uitelj pitao jednu djevojicu iz posljednje klupe kako se zove, ona
je zaplakala. Onda je za vrijeme cijelog asa plakala. I niko nije smio nita vie
da je pita. I opet smo svi ekali da se neto desi. A uitelj je stalno prolazio
pored klupa i milovao nas po kosi. Sada je samo djeake pitao kako se zovu. I
svi su odgovorili bez plaa. Djevojice nisu smjele da gledaju u uitelja. Gledale
su u pod. Niz vrat su im se sputale tanke pletenice.
Tada je iz klupe iza mene ustao jedan djeak i poao prema vratima.
Kako se ti zove? pitao je uitelj.
Miron.
Dobro, a gdje si ti to poao, Mirone?
Kui.
Zato?
Gladan sam.
Uitelj se nasmijao. Mi se nismo smijali. Smatrali smo da svako ima pravo
da ide kui kada je gladan. Ali uitelj je tada rekao:
Ne moe to tako. Ti si sada u koli i ne moe da ide kui kada zaeli.
Kada se asovi zavre, tada ete svi poi svojim kuama.
Za vrijeme odmora, u dvoritu, bili smo sami. Stajali smo i ekali da doe
ovjek to gega i zazvoni svojom gvozdenom kukom, pa da uemo u uionicu.
Niko nita nije govorio, a majki, koje su ranije priale, sada nije bilo. Vrijeme je
sporo prolazilo, a ovjek to gega nikako se nije pojavljivao.
Kada nam je uitelj rekao da moemo da idemo, trei sam stigao do kue.
Cijelo popodne leao sam u travi kraj pruge i razmiljao o koli. Niko me nije
mogao ubijediti da je kola nekome potrebna. Pa mi nismo tamo cijelo vrijeme
nita radili. Visoka trava nada mnom njihala se na vjetru i zaklanjala mi nebo.
Ono to sam kroz nju vidio liilo je na komadi pocijepane plave krpice. Bilo mi
je lijepo ovdje u travi. Zamiljao sam da sam sm na svijetu i da oko mene nita
drugo ne postoji. I bio sam srean! Niko me, mislio sam, ne moe ovdje pronai
i natjerati da idem u kolu.
Ipak, sutradan rano ujutro stajao sam pred kolskom zgradom. Uitelj je
doao i poredao nas u kolonu, isto onako kao to smo sjedili u klupama. Prvo su
se postrojile djevojice, a mi pozadi. Ja sam izgledao vrlo mali prema mome
drugu iz klupe.

Toga dana uitelj je na tabli pisao neke crte. Prvo uspravne, a zatim
poloene. Mi smo sve to prepisivali u svoje male tablice.
Nekoliko dana smo samo to pisali. Kada bismo ispunili tablicu, brisali smo
sve i pisali ponovo. To smo isto pisali i kod kue. Meni je to bilo strano
dosadno, pa sam jedva ekao da ponemo neto drugo da piemo. Ali svakoga
asa uitelj je ponovo pisao na tabli iste crte.
Za vrijeme odmora vie nismo bili usamljeni. Svako je imao po nekog
druga. Ja sam stalno bio uz djeaka koji je sjedio sa mnom u klupi. On je imao
neko dugako i smijeno ime. Ali bio je najjai u razredu. I ja sam ga zbog toga
volio. Uvijek je za vrijeme odmora izvlaio iz torbe komad hljeba i jeo. Jednom
je i meni ponudio malo:
Uzmi rekao je. Jedi.
Neu, nisam gladan.
Nee zato to je ovo crni, seljaki hljeb.
Ja sam tada uzeo komadi koji mi je ponudio. I jeo sam. Bio je mnogo slai
od onog koji je mijesila moja majka. A bio je crn kao da je od zemlje zamijean.
Tada su nam prilazila i druga djeca. Djevojice su se skupljale na drugoj
strani. Kada bismo pojeli hljeb, trali smo oko kole, a zatim se moj drug rvao sa
svima onima koji mu nisu priznavali da je najjai. I sve je pobjeivao. Ja sam se
radovao kao da ja pobjeujem.
Jednom je jedan od pobjeenih rekao:
Ti si moda jai od mene, ali moj otac je najjai u selu.
Lae rekao je drugi. Moj otac moe da odnese dva daka ita do
vodenice.
Lae rekla su djeca.
A da li tvoj otac moe da zaustavi voz? pitao sam.
To ne moe.
To niko na svijetu ne moe rekla su djeca.
Moj otac moe rekao sam.
Lae rekla su djeca.
Moe. On to stvarno moe, kada vam kaem.
A koliki je tvoj otac? pitao je neko.
Visok.
Da li je visok kao kola? pitala su djeca.
Ne. Toliko visok nije.
Onda ne moe rekao je neko.
Moe rekao sam. Moe. On ima crvenu kapu.
Pa ta ako ima crvenu kapu?
Ona je arobna. Pred njom se svi vozovi zaustavljaju.
Djeca su se malo gledala sa potovanjem. Ipak, neki od njih nisu mi
vjerovali. Kada smo uli u uionicu i sjeli u klupe, moj drug me je pitao.
Je l' istina ono to si priao?
Jeste rekao sam.

 Kakva je onda ta arobna kapa?

Crvena kao bulke koje rastu pored pruge.
Hoe li jednom da mi je pokae. Poi u s tobom na stanicu.
Dobro. Pokazau ti je rekao sam. Tada e vidjeti da sam istinu
govorio.
Uitelj je uao i svi smo ustali. Onda je on opet poeo da pie na tabli
uspravne i poloene crte. I mi smo opet to isto prepisivali u nae tablice.
Dok sam pisao, neprestano sam mislio: kako je to divno kad ima najjaeg
oca, kome se svi dive. I bio sam srean. Srean sam bio i kad sam se vratio kui.
Nije tako loe u koli, govorio sam sebi, tamo ima puno djece. I ja mogu da
im priam o sebi. I oni mogu meni da priaju. A to je isto tako lijepo kao kada
leim u travi pored pruge i razmiljam o svemu. To je isto tako lijepo kao kada
stojim na peronu i saekujem i ispraam vozove. A to to na asu stalno piemo
samo crtice, valjda nee uvijek biti tako. Valjda emo uiti i neto drugo,
zanimljivije.
I stvarno, uskoro je uitelj na tabli napisao i prvo slovo

NA SLOVO M... MARIJA

U koli smo doli do slova M. Kada nismo bili mirni, uitelj nas je
premjetao da sjedimo u klupama sa djevojicama. Ja sam sjedio sa Marijom.
Imala je mali prasti nos sa pjegama kao uree jaje. I po drugi put je ila u prvi
razred. Ja sam znao samo slova do M i nisam umio da napiem Marija. Ona je
sigurno znala vie. Nikada je nisam pitao da li zna vie i zato po drugi put ui
prvi razred.
Sva su druga djeca ivjela u selu, a mi smo ivjeli pored pruge. Ja sam
ivio u stanici, a ona je bila skretniareva unuka i ivjela je u onoj njegovoj
kuici sa brojem. Sve kue pored pruge imaju brojeve.
Kada smo se vraali iz kole, ili smo prugom, jer je tako bilo blie nego
putem preko brda. Druga su djeca imala kue odmah blizu kole.
Toga dana uili smo slovo M.
Ti si M... Marija rekao sam.
A ti si M... mi.
Bila je vea od mene i mogla je to da mi kae. Ja se nisam ljutio. Smatrao
sam da oni vei mogu da kau manjima ta god ele.
Kada smo ili kui, hodali smo po inama i drali se za ruke. Ja sam iao po
jednoj ini, a ona po drugoj. I drali smo se za ruke da ne bismo pali.
M... maka rekao sam.
Ti nita drugo ne zna. Samo M zna.
Ako nita ne znam, zato onda sa mnom ide kui. Idi sama rekao sam.
Ja hou da idem s tobom. Da idem sama, ne bih mogla da hodam po ini.

 Onda nemoj govoriti da nita ne znam.

Neu. Neu to vie govoriti.
I ja neu vie govoriti o slovu M.
Pored ina bilo je mnogo bulki koje su rasle iz kamenja. Bilo ih je mnogo
vie nego kod stanice. Ja sam brao bulke i davao ih Mariji. Ona se tada smijala,
a nos bi joj se naborao, pa je postajao manji.
Hajde da siemo dolje rekla je ispod pruge ima jedan tunel.
To nije tunel rekao sam to je kanal. Kroz njega prolazi voda kada
pada kia.
Hajde da siemo.
Tunel je bio nizak. Veliki ljudi morali bi da se sagnu ako bi eljeli da uu
unutra. Mi nismo morali da se saginjemo. Ostavili smo tane napolju i uli smo.
Bilo je tijesno i mrano.
Da li se plai? pitao sam.
Ne rekla je Marija. Hoe li da se ovdje igramo murke.
Hou.
Ti prvi muri.
Pokrio sam rukama oi i ekao sam da se sakrije. Zatim sam iziao napolje
i poeo da je traim. Svuda oko nasipa bila je visoka trava i gusto ito, i ja nisam
mogao da je pronaem. Popeo sam se na nasip, ali se i odatle nije vidjelo gdje se
sakrila. Tada sam se uplaio da nije pobjegla, pa sam poao da vidim da li je
njena tana jo uvijek tu. Tane su stajale onako kao to smo ih i ostavili. Kada
sam poao da je traim u itu, ona je istrala sa druge strane i dotakla rukom
mjesto gdje sam murio.
Opet ti muri rekla je.
Neu vie da se igram sa tobom.
Zato?
Nikada ne mogu da te pronaem.
Dobro, onda u ja da murim. Hajde, sakrij se to prije.
Neu rekao sam. Moda e ti mene nai.
Pa ta onda hoe?
Da sjedimo u itu i ekamo da proe voz.
Kada je voz prolazio pored nas, ljudi su nam mahali sa otvorenih prozora.
Marija im je mahala bulkama.
Hoe li da ti naberem jo bulki?
ta u da radim s njima?
uvae ih.
Uvenue.
Ako. Kada se sutra budemo vraali, nabrau ti druge.
Moda sutra neu doi u kolu.
Zato?
Znam slovo koje emo uiti.

Ili smo opet po inama i drali se za ruke. U drugoj ruci Marija je drala
bulke. Ja sam nosio obje tane.
Ipak, doi sutra u kolu.
Zato?
Da se ne bih vraao sam.
Hoemo li se opet igrati murke? pitala je.
Hoemo.
I nee se ljutiti ako ne mogne da me pronae?
Neu.
Sada se ve stanica vidjela. Bila je blizu, pred nama. A mi smo jo uvijek
ili po inama i drali se za ruke.
Hoe li, kada porastemo, da budemo mu i ena? pitao sam.
Ti se ali?
Ne alim se.
Onda, hou.
Ali o ovome neemo nikome govoriti.
Neemo.
Nikome, nikome, nikad?
Nikome, nikome, nikad.
Mu i ena, mu i ena! vikala su sutradan djeca za nama.
U koli smo doli samo do slova M. Da smo znali sva slova, djeca bi to
napisala i na tabli.
U klupi smo sjedili ja na jednom, a Marija na drugom kraju. Kao da smo se
posvaali. Uitelj je etao pored klupa.
Kai jednu rije na slovo M rekao mi je.
M... Marija rekao sam.
Dobro. A sad ti, Marija.
M... mu i ena rekla je ona.
To su dvije rijei, Marija rekao je uitelj. aci su se smijali:
To su dvije rijei. To su dvije rijei.
Kui sam se vraao sam. Marija je otila prije mene. Pokuavao sam da
idem po inama. Nisam mogao. Padao sam poslije svakog drugog koraka. Kada
smo ili zajedno, mogli smo zato jer smo se drali za ruke. Sigurno ni Marija
nije mogla da ide sama po inama.

SELIDBA
Sjedili smo za stolom i ekali da otac doe na ruak. Nikada nismo
poinjali bez njega. Takav je bio red u naoj kui. Ni ja nikada nisam zatraio da
jedem prije nego to otac doe. I majka i ja znali smo da se otac upravlja po
svome eljeznikome asovniku i da ba zato nikada nee zakasniti. Zato smo

sjedili i ekali da doe i otvori vrata. Sto je ve bio postavljen. Sve je bilo
spremno.
A kada je doao, otac je jo s vrata rekao:
Imam jednu novost za vas.
ta? pitao sam radoznalo.
Za nekoliko dana selimo.
Gdje? pitala je majka.
U drugu stanicu.
U poetku nisam mogao da shvatim ta to znai. Ali kad su otac i majka
poeli da se dogovaraju o danu seobe i o novoj stanici gdje treba da se
preselimo, najednom sam postao tuan.
Ja ne elim da odem odavde rekao sam. Ja sam se navikao na ovu
stanicu. I neu nikuda da selim.
Tamo je jo ljepe rekao je moj otac vidjee.
Ne rekao sam ovdje je najljepe. Nigdje ne moe biti ljepe nego
ovdje.
Uzalud su otac i majka pokuavali da me utjee priajui mi kako je u
svakoj maloj stanici lijepo, i kako selidbom nita neu izgubiti. Imau sve to
sam ovdje imao. ak su mi obeavali da u imati jo vie. Kao da je to od njih
ovisilo kakva e biti nova stanica i ta u sve u njoj imati. Kao da su oni mogli
da mi nadoknade ono to bi mi tamo nedostajalo. Dok su mi sve to priali, ja
sam silom jeo, a niz lice su mi se kotrljale suze.
Cijelo popode nisam htio da doem kui. Kao i uvijek kada sam tuan,
leao sam u travi pored pruge. Bilo je to moje skrovite, gdje me niko nije
mogao pronai. Zato sam se uvijek tu u travi osjeao siguran. Leao sam i
razmiljao ta me sve vee za ovu stanicu. Ne. Niko me nee ubijediti da mi
negdje moe biti ljepe.
Iznad mene prolazili su mali bijeli oblaci. I kada su dolazili u krug u koji su
mi trave ogradile nebo, ja sam mjesto njih vidio razne figure. I tako je prvo
oblak iznad mene liio na natmurenog ovjeka sa dugakim nosom. Zatim se
njegov nos toliko izduio da je liio na kuku kojom se kae vagoni. A onda je ta
kuka dobijala prste, pa je sada to bila ruka koja mae sa nekog prozora. Kada je
ruka nestajala iz kruga, za njom su se pojavljivali bijeli konjanici u ludoj trci, u
kojoj niko nikoga nije mogao da prestigne. A kada su i oni izlazili iz kruga u koji
su ih ogradile trave, ja sam ustajao da bih i dalje mogao da pratim njihovu igru.
Ali tada se igra prekidala, jer su se svi konjanici sada slili u jedan jedini oblak, a
i on se topio i rasturao u mekom plavom nebu.
Kuda li putuju, mislio sam, kuda to odlaze ovi bijeli perjasti oblaci, koji
uvijek u sebi kriju po neki lik? Da li i za njih postoje stanice na kojima zastaju,
ili se stalno kreu, uvijek spremni da se pretvore u neki drugi lik, da od sebe
stvore neku novu sliku koja e potrajati samo za trenutak?
Eto, kako je to prekrasno. Leim u travi i gledam predstavu koju su oblaci
priredili samo za mene. Moda tamo gdje treba da odselimo, svega ovoga nee

biti. Moda iznad te stanice nikada ne prelijeu bijeli oblaci. Zato moramo da
selimo kada je meni ovdje lijepo? Da li je to neko uradio samo zbog toga da bih
bio tuan?
Nebo iznad mene nije bilo tako isto. Pojavili su se neki talasi pa je liilo
na mutnu nabujalu rijeku. I ja sam morao da obriem suze u oima da bih ga
opet vidio onako plavo kao to je bio uvijek dok sam leao u travi.
Neka otac i majka idu, ako to ele govorio sam u sebi ali ja neu. Ja
u ostati ovdje. Niko mi ne moe oduzeti ono to imam.
Kada sam ustao iz trave, vidio sam skretniara kako ide po nasipu.
Hajde sa mnom rekao je idem da podmaem skretnicu sa.one strane
stanice.
U ruci je nosio staru konzervu vezanu icom. Koraao je polako, s jednog
na drugi drveni prag. Za te pragove su bile privrene ine. I ja sam htio da
hodam tako da stanem tano na prag. Ili smo utei. A onda sam ja rekao:
Mi selimo iz ove stanice.
Takav je ivot eljezniara rekao je skretniar. Taman navikne na
jednu stanicu, upozna se sa ljudima, a ve treba da ide u drugo mjesto. Nikada
nisi stalno vezan za jednu stanicu. Uvijek te oekuje nova. Kao da se ivot
sastoji od toga da promijeni sve stanice koje su poredane uz prugu.
Ali, ja ne elim da idem odavde.
Zato?
Zato to nigdje nema bolje stanice od ove nae.
Vara se. Sve su stanice lijepe. Svuda je isto. I ako voli jednu, zavolie i
druge.
Je li istina to to govori?
Istina je. Ja ti to kaem zato to znam. Gdje sam god do sada bio, bilo mi
je lijepo.
Doli smo do skretnice. Ja sam sjeo kraj nasipa, a on je iz konzerve izvadio
tapi na ijem je kraju bila vezana krpica natopljena uljem. Tom krpicom
podmazivao je ploice po kojima su ine skretale na drugi kolosijek. Onda je
okrenuo skretnicu, pa je podmazivao ploice i tamo gdje se do tada nisu vidjele.
Ruke su mu bile masne, i on ih je obrisao o pantalone.
Ipak, bie mi ao kada odemo odavde rekao sam.
Moda. Ali samo dok voz ne krene. Onda e sve zaboraviti.
Dan selidbe doao je brzo. Na prvom kolosijeku ispred stanice ostavili su
jedan prazan vagon. I mi smo u taj vagon unosili nae pokustvo. Vagon je bio
veliki kao soba. Imao je vrata i sa jedne i sa druge strane. I male prozore u sva
etiri ugla. Kada smo sve stvari prenijeli, vagon je liio na pravu sobu. Krevete
smo tako namjestili, da moe na njima da se spava. Na sredini je bio sto. Bila je
to sada prava mala kuica na tokovima. Unutra smo bili svi: i moj otac i majka
i ja. ekali smo da doe voz koji e prikaiti na vagon, pa da zajedno sa
stvarima i mi otputujemo. Moj otac je stalno gledao na sat. Nikada ranije nije

tako nestrpljivo oekivao voz. Na njegovom mjestu u kancelariji sjedio je drugi

eljezniar.
Ja sam leao u jednom od kreveta. Nisam htio da izaem napolje. Znao sam
da je na stan na spratu sada prazan. I bilo mi je teko kada sam mislio o tome.
Zabavljao sam se time to sam pronalazio gdje se ta nalazi u vagonu. Bilo mi je
svejedno hoe li doi voz, ili emo zauvijek ovako ekati.
Ispred vagona otac je razgovarao sa skretniarem. On je doao i donio
buket cvijea koje je nabrao u svojoj bati. Htio je da to cvijee preda meni, za
srean put. Zato sam morao da se pojavim na vratima.
Ne tuguj rekao je.
Sada mi je svejedno.
Vidjee sve su stanice lijepe nasmijeio se.
Nasmijeio sam se i ja. Izmeu naih osmijeha dizao se oblaak dima iz
njegove lule koja mu je stalno visila na usnama.
Voz koji je doao zadrao se u stanici vie nego obino. Lokomotiva je
dola na prvi kolosijek, uzela nau kuicu na tokovima i prikaila je na kraj
voza. Kada smo poli, za nama su mahali rukama skretniar i novi eljezniar.
Mahali su sve dok smo mogli da ih vidimo. A voz je iao sve bre i bre. Kraj
nas su prelijetale livade, ita, drvee, brda. Izgledalo je kao da mi sjedimo u
sobi, a sve drugo promie mimo nas.
Tada smo doli i stali u jednu drugu stanicu. Bila je ista kao i ona koju smo
ostavili. Samo je drugo ime pisalo na njoj. Neka djeca su nas pozdravljala kada
je voz odlazio.
I opet je sve pored nas promicalo.
Putovali smo. A ja nisam znao kuda. Znao sam samo toliko da emo na
jednoj stanici, kada voz stane, ostati i mi i naa kuica na tokovima. I zato sam
uvijek kada se voz zaustavi jao pomiljao da je to ta stanica. Ali kada je voz
nastavljao svoje putovanje, ekao sam ponovo drugu stanicu. Bilo je neega
interesantnog u toj igri. Neeg to me privlailo da stalno budem kraj vrata
vagona. Neke stanice nisam mogao da vidim jer su bile sa druge strane, a vrata
vagona na drugoj strani bila zatvorena. Zamiljao sam te stanice i vjerovao sam
da su one onakve kakve sam ih zamiljao.
Putovali smo dugo. Nisam mogao stalno da budem kraj vrata. Kada mi je
postalo dosadno, legao sam u krevet. Odatle se nije vidjelo kako arene slike
prolaze pored vagona, ali bilo je ipak lijepo. Voz me je ljuljukao kao da pria
uspavanku, a ja sam bio umoran od svega to se deavalo. Bio sam umoran od
svih stanica koje su ostale za nama. Zato sam poelio da zaboravim sve i da
sluam samo uspavanku voza, koju priaju tokovi dok se okreu na inama.
A tada sam u snu primijetio da negdje dugo stojimo. Otvorio sam oi. Otac
i majka razgovarali su negdje pored vagona.
ta je ovo? povikao sam. Zato tako dugo stojimo?
Stigli smo uo sam glas moga oca. Ustao sam i pogledao kroz vrata.
Svuda naokolo bilo je iroko polje. Nigdje u blizini nije bilo nikakvog brda.

 Pa gdje je stanica? pitao sam.

Sa druge strane.
Bio sam sanjiv, ali prijatno sam se osjeao. Sunce je bilo na zalasku i
ogledalo se u naem velikom ogledalu koje je stajalo u vagonu.

NOVA STANICA
Nova stanica je u prizemlju, pored kancelarije moga oca, imala i ekaonicu,
u kojoj su sjedjeli putnici kada su ekali voz. Ljudi sa sela dolazili su mnogo
prije voza, sjedjeli u ekaonici i razgovarali.
Ispred stanine zgrade bilo je pet velikih divljih kestenova u ijim su
granama stalno uale avke i grakale. Samo kada je u stanicu dolazio voz, one
su naputale kronje i letjele u krug, daleko od stanice. Kada je voz odlazio, one
su se opet vraale na svoja mjesta. Nou su avke spavale i nije se ulo njihovo
grakanje.
Daleko prema sjeveru pruga je prolazila preko mosta, a zatim nastavljala
pravo, sve dok se pogledom moglo dokuiti. Na jugu, opet, gubila se meu
drveem kojim je zapoinjala uma.
Stanica je bila bijela, obavijena zelenim liem kestenova i isto tako
zelenim tarabama sa druge strane. Put od stanice do sela bio je irok i prav.
Izmeu stanice i sela nije bilo brda, pa su se sa prozora u naem stanu vidjele
sve kue u selu i njihovi crveni krovovi. Kroz selo je prolazila rijeka. kola je
bila odmah na obali rijeke.
Kada sam prvi put doao u kolu, as je bio ve poeo. Stajao sam u
hodniku i nisam znao u koju uionicu treba da uem. Na vratima nita nije
pisalo, a unutra je svuda bila tiina, pa se nisam usudio nigdje da pokucam.
ekao sam da se as zavri, pa tek onda da vidim gdje treba da uem.
Tada je u hodnik uao jo jedan djeak. Koraao je tiho, na prstima, kao da
je elio da ga niko ne uje. Doao je do jednih vrata i gledao kroz kljuaonicu.
Ali ni on nije imao hrabrosti da pokuca. Ja sam stajao po strani. Nekoliko puta
on se spremao da pokuca, ali se uvijek povlaio i odustajao od te namjere. Tada
mi je priao:
I ti si zakasnio? pitao je.
Da.
A u kom si razredu?
U drugom.
Kako te onda ne znam? rekao je. I ja sam u drugom.
Ja sam novi rekao sam danas prvi put dolazim.
Pa zato onda ne ue?
Ne znam u koju uionicu treba da uem. A i plaim se. Kada sam doao,
as je ve bio poeo.

 Kada si novi, niko te nee grditi. Ja svakog dana zakanjavam, pa se

uitelj ljuti. Zato i sada ne smijem da uem. Znam, uitelj e vikati na mene.
Zato onda ne dolazi na vrijeme?
Ja ivim u drugom selu. Daleko odavde. Kod kue nemamo asovnik, pa
nikada ne znam kada treba da poem. Ponekad dolazim vrlo rano. Prije svih.
A ja nisam znao kada asovi poinju.
Hoe li da zajedno uemo? pitao je.
Da se uitelj ne naljuti?
Nee se ljutiti. Ti samo uti, a ja u mu sve ispriati. Moi e da sjedi
zajedno sa mnom u klupi. Ja sam do sada sjedio sam.
Doli smo do vrata i on je tiho pokucao. Unutra je bilo tiho. Nije bilo
odgovora. On je opet pokucao. Neki dubok glas sa druge strane vrata odgovorio
je:
Ui!
Uli smo i stali odmah pored vrata. Uitelj se nije ni osvrtao na nas. Pisao
je neto na tabli. Mi smo stajali i stezali tane rukama. aci, koji su do tada
pisali neto u svoje sveske, prestali su da piu. Gledali su u mene.
Uitelju rekao je moj novi prijatelj ovo je novi uenik. Nije znao u
koju uionicu treba da ue.
Uitelj ga nije sluao. Ne diui glavu sa table, strogo je rekao:
A danas, zato si danas zakasnio?
Uitelju rekao je opet moj novi prijatelj on nije znao kada poinju
asovi.
Ko? upitao je uitelj i tek je tada pogledao u nas.
Ovaj. On je novi uenik. Ui drugi razred.
Pa zato ti govori mjesto njega?
On je stidljiv.
Ja sam utao, jer smo se tako bili dogovorili.
Moe li da sjedi zajedno sa mnom u klupi? pitao je moj novi prijatelj.
Uitelj nas je gledao nekako neodreeno, pa nismo mogli da osjetimo ta
misli. Prebacivao je kredu as u jednu, as u drugu ruku, pa su mu od toga
dlanovi bili bijeli. aci su se doaptavali meu sobom.
Hajdete sada na mjesto rekao je uitelj piite ovo to je na tabli. I
drugi put, zapamtite, na as se dolazi na vrijeme.
Kao krivci koje su uhvatili na djelu, mi smo pogureni proli pored uitelja i
sjeli u posljednju klupu. Svi su gledali u nas. Samo je uitelj nastavio da pie na
tabli.
Dok smo vadili sveske iz tani, moj novi prijatelj mi je apnuo:
Dobro smo proli.
Zato?
Da se uitelj naljutio, kao to umije, moglo je gore da bude.

Govorili smo apatom i prepisivali ono to je bilo napisano na tabli. Naa je

klupa bila odmah do prozora, pa smo mogli da vidimo drugu obalu na kojoj su
ene poredane u red prale rublje na rijeci.
Za vrijeme odmora svi su se okupili oko mene.
Gdje ivi? pitali su me.
Na stanici.
A gdje si prije toga ivio?
Na jednoj drugoj stanici.
Lako je tebi rekao je neko. Ako eli da putuje, odmah iz kue
moe da ue u voz.
Ja nikuda ne putujem rekao sam.
Kada bih ja bio na tvome mjestu, stalno bih putovao.
Kuda?
Bilo kuda.
Onda smo se izuvali i gazili rijeku. Rijeka je bila plitka pored obale. Nije
nam bila ni do koljena. Mulj sa dna golicao nas je izmeu prstiju.
Da li i u nonim vozovima ima putnika? pitao je neko.
Ne znam rekao sam ali sigurno da ih ima. Zbog ega bi onda nou
vozovi prolazili?
Kod nas u selu uje se kada nou vozovi zvide.
A kod mene se uje i kada tokovi kloparaju po inama. Tada se najljepe
spava.
Uitelj nam je branio da gazimo rijeku. I ene sa one druge obale vikale su
na nas kada smo se takmiili ko e dalje baciti kamen preko rijeke. Pa ipak,
odmor smo najradije provodili pored rijeke. Pravili smo male laice od hartije i
trali za njima sve dok ih ne bi zahvatila matica i odnijela daleko od kolskog
dvorita.
I sa jedne i sa druge strane puta, od kole do stanice, zasaene su jabuke.
Niko ne brani da ih beremo. One same padaju, i samo ih mi djeca skupljamo i
jedemo. Kada se vratimo kui iz kole, nikada nisam gladan. Moja majka misli
da sam bolestan. Ona ne zna koliko mnogo jabuka ima od kole do stanice.
U podne na stanicu dolazi putniki voz. Tada je ekaonica puna onih koji
ga ekaju da bi njime nekuda otputovali. Moj otac u to vrijeme otvara alter na
svojoj kancelariji i izdaje putnicima vozne karte. A ja volim da tada sjedim u ekaonici. Volim da ljudi misle da i ja nekuda putujem. ekaonica ima velike
prozore i staklena vrata i sa jedne i sa druge strane. U njoj je uvijek svijetlo. Tu
ljudi sjede na klupama koje su poredane uz zidove ekaonice. Ljudi koji putuju
uvijek imaju o neemu da razgovaraju. Moda i avke koje ue u kronjama
kestenova na peronu o neem razgovaraju, samo ih mi ne razumijemo.
Podnevni voz je uvijek pun. Mnogi putnici stoje i na stepenicama vagona.
Jedni izlaze, a na njihova mjesta ulaze drugi putnici.
Kada podnevni voz ode, ekaonica je cijelo popodne prazna. Tada se avke
vraaju i sve do uveer se u praznoj ekaonici uje samo njihovo grakanje.

Nou kroz stanicu proe najvie vozova. Neki idu na sjever, a neki na jug.
Neki zastaju, a neki samo zvidukom izdaleka najave da e projuriti kroz
stanicu. Kada nou ne spavam, po zviduku poznajem vozove koji se nee
zaustaviti na stanici. Njihovi zviduci su nekako tuni. U njima se osjea umor
od dugih putovanja.
Takvi vozovi mora da putuju negdje daleko. Ponekad i kad prou jo dugo
ujem njihov zviduk, kao tajni poziv da jednom poem sa njima. I da putujem
daleko, daleko. A gdje, to samo oni znaju. I zamiljaju gdje bi to mogli da me
odnesu. A onda, osjetim toplotu kreveta, pa mi se ini da je ipak najljepe leati i
sluati kako zadihani nekuda odlaze. Moda je i to neka vrsta putovanja.
Putovanja u kome vozovi odnose samo po jedan dio mene, a ja ipak ostajem u
toplom gnijezdu svoga kreveta, i sluam ravnomjerno kloparanje njihovih
tokova, dok prolaze kroz stanicu. I zajedno sa njima putujem. Putujem sve dok
sunce svojim utim prstima ujutro ne pokuca na moj prozor.

DRUG
Iz kole sam se uvijek vraao sam kui. Djeca iz sela koja su ivjela sa one
strane rijeke trebalo je samo da preu most i ve su bila kod kue. A ja sam se
polako i tromo vukao, iako put do stanice nije bio dugaak. Obino sam gazio
tamo gdje je bilo najvie praine. Kui sam dolazio pranjav do koljena.
Djeca iz sela razgovarala su putem, a ja nisam imao s kim da priam. Zbog
toga mi se inilo da je put dui nego to je bio. esto sam pomiljao kako bi bilo
dobro kada bih imao druga koji bi se iz kole sa mnom vraao kui. Ali poto
niko nije iao na moju stranu, ponekad sam se zadovoljavao i time to sam iao
u korak sa ljudima koji su urili na stanicu da bi uhvatili podnevni voz. Oni me
nikada nisu ni primjeivali. Imali su svoje brige zbog kojih su putovali. I zato su
urili, pa je meni ostajalo ili da trim za njima, ili da ponovo nastavim svojim
hodom i budem sam kao i uvijek.
Osjeao sam se vrlo usamljen. Bio mi je potreban drug. Ne samo drug koji
bi se igrao sa mnom za vrijeme odmora i poslije asova. I ne samo drug koji bi
sjedio sa mnom u klupi i prepisivao moje zadatke, ili me gurkao laktom da mu
apnem kada neto ne bi znao. Potreban mi je bio drug koji bi bio sa mnom
cijelog dana. Drug sa kojim bih mogao da razgovaram o svemu onome to
osjeam i nosim sa sobom od kue i od kole do kue.
inilo mi se da takvog druga nema u naem razredu. I zato, kad sam se
vraao kui, pomiren sa usamljenou, namjerno sam gazio tamo gdje je najvea
praina. I divio sam se toj praini, kako moe da bude tako bijela i nitavna.
Ponekad sam izuvao cipele da bih mogao to bolje da je osjetim pod bosim
tabanima. Bila je topla i meka. Kao da me neko ivo bie golica po tabanima. Ta
bijela, meka i topla praina bila je jedini drug sa kojim sam razgovarao putem.

Jednom, dok sam se tako vraao sa cipelama u jednoj a tanom u drugoj

ruci, sustigao me je jedan djeak iz naeg razreda. Bio je mali i sjedio je negdje
u prvim klupama. Ali ja ga nikad ranije nisam primijetio.
Idem i ja sa tobom rekao je.
Kuda e?
Idem na stanicu, da saekam oca.
Iako je do dolaska voza bilo jo dosta vremena, on je urio, pa sam i ja
ubrzao korake. Znao sam kako se osjeaju oni koji ekaju voz, pa zato nisam
htio da mu kaem da ne traba da urimo.
Kraj nas, i sa jedne i sa druge strane puta, ostajala su stabla jabuka, bijela
od praine. Samo su se sada oko njih, u travi, mjesto plodova utjeli prvi opali
listovi.
Ti se uvijek sam vraa kui? pitao je.
Da. Ponekad je to tuno. Tada izuvam cipele i gazim po praini.
Ja sam samo dva puta do sada bio na stanici. Jedanput kad se sestra
udavala, pa smo je ispraali. I drugi put, kada smo joj ili u goste.
Ja sam ve navikao da ivim na stanici rekao sam navikao sam da
saekujem i ispraam vozove.
A ta radi kada nema vozova?
Igram se.
S kim?
Sam.
i
Zar to nije dosadno?
Jeste, ponekad je stvarno dosadno. Ali ta ja mogu kada nema nikoga ko
ivi u blizini.
A ja ivim na kraju sela. Naa kua je najdalja od svih kua, pa meni
nikada niko ne dolazi.
A da li ti ide u selo?
Ne. Najee sam sa kozama. Vodim ih na pau odmah kod eljeznikog
mosta. Dok one pasu, ja gledam vozove kada prolaze.
Zato jednom ne doe kod mene? Zajedno, ne bismo bili sami.
On nije nita odgovorio. Ali ja sam osjetio da je pocrvenio, kao da se stidi
toga to sam rekao. Zato sam opet ponovio:
Doi sutra, nedjelja je i ne idemo u kolu. Moi emo cijelo prije podne
da budemo zajedno.
Dobro rekao je gledau da doem ako ne budem imao posla.
Sada smo bili tako blizu stanice da smo mogli da ujemo kako ljudi u
ekaonici razgovaraju. Oboja vrata na ekaonici bila su otvorena, pa smo
neprimjetno izili na peron. Voz je kasnio, i ljudi koji su ekali, ljutiti su zbog
toga. Stalno su kucali na alter i pitali moga oca kada e voz ve jednom stii.
Svi su bili u iekivanju, pa ak i ine pred stanicom. Bile su nekako udne i
glatko nategnute u iekivanju voza. Ali niko nije gledao u njih. Svi su gledali
tamo, daleko, iza mosta, odakle je dim trebao da najavi voz.

Kada je voz stigao, sva guva i galama natovarila se na njega. Oni koji su
izlazili, utei su naputali stanicu. Posljednji su otili moj drug i njegov otac.
Dok su izlazili kroz ekaonicu, ja sam mu doviknuo:
Sutra te ekam.
On je samo potvrdno klimnuo glavom i nasmijeio se. Zatim se izgubio u
okviru kojim su vrata od ekaonice ogradila put.
Stanica je ostala prazna sve do veeri. A tada je poela da pada kia. Cijelu
no sluao sam kiu i ekao da prestane. Kada sam se ujutro probudio, jo uvijek
je padala. Sitne kapi udarale su u prozor. Plaio sam se da ustanem i pogledam
napolje. Znao sam da stanica alosno izgleda kada pada kia. A i u sobi je tada
mrano. Jedva sam ekao ovo jutro. Ali sada mi se inilo da bi najbolje bilo
kada bih mogao da prespavam cio dan. Razmiljao sam o drugu koga sam jue
upoznao. Kako to da ga u koli nisam primjeivao? Sada mi se inilo da se ve
odavno poznajemo. I on bi svakako doao da kia ne pada. Ova kia kao da je
namjerno htjela da pokvari nae prijateljstvo. Moda je to zbog toga to je meni
stvarno potreban drug. Ja vie ne mogu da budem sam. Kada kia pada, tada sam
jo usamljeniji. Ne mogu nikuda iz sobe.
Ipak, ustao sam i poeo da se oblaim. Kroz svaki prozor sam gledao. I
svuda je bilo isto. Kia. Kia koja nema namjeru da prestane.
Tada sam primijetio kako putem iz sela neko ide prema stanici. Pomislio
sam da je to moda neki putnik koji je suvie poranio na voz. Ali to je bio
djeak. I ja sam u njemu poznao svoga druga. Dolazio je, iako je padala kia.
Poletio sam niz stepenite i potrao mu u susret. Nisam osjeao da kia
pada. Mahnuo sam mu rukom. Kada me je vidio, on se osmjehnuo. Isto onako
kao i jue kada je odlazio sa svojim ocem.
Nisam se nadao da e doi rekao sam.
Ali, zar se nismo juer dogovorili?
A kia?
Mislio sam da e me ekati. Nisam htio da bude sam.
Ti si stvarno divan drug rekao sam.
Ja nikada nisam imao druga rekao je ti si mi prvi.
I ti meni.
Sagnuo je onda glavu i utao. I ja sam utao. Oko nas je svuda bila kia. A
nama nije ni na kraj pameti bilo da se sakrijemo. Stajali smo i kisnuli.
Kako je sada to bila drukija kia. Stvarno, i kini dani u maloj stanici
mogu da budu lijepi.

KULE OD PIJESKA
Sada nijednog dana nisam sam. Vozovi koji prou s vremena na vrijeme
samo su predah u naoj igri koja nikad nema kraja. Moj drug i ja sada sjedimo u

istoj klupi u razredu. Poslije asova on ide zajedno sa mnom na stanicu.

Ponekad se zatvaramo u podrum i tamo provodimo cijelo poslije podne. U
podrumu je jedan stari telegraf i mnogo ispisanih telegrafskih traka. Mi sami
izmiljamo ta je na trakama napisano i ta predstavljaju crtice i take. Niko
osim nas ne umije to tako da proita.
Kada moj drug ne moe da ide sa mnom, onda ja poslije ruka idem
prugom do mosta, jer znam da u ga tamo nai. Dok njegove koze pasu, mi
sjedimo ispod mosta i pravimo kule od pijeska. I zamiljamo da su te kule tako
velike da moemo da uemo u njih. I etamo kroz njihove sobe. A pijesak je
topao na popodnevnom suncu i lijepo je kada se zamilja kako leimo u
pjeanim sobama. Samo kada voz prolazi iznad nas, mi izlazimo iz tih svojih
soba i gledamo kako se lica putnika ogledaju u vodi. Kada je rijeka bistra,
putnici se tada smiju, a kada je mutna, i njihova lica su tuna. Voz uvijek preko
mosta ide polako. I mi moemo da brojimo tokove vagona koji se okreu iznad
nas. A onda se opet vraamo naim pjeanim kulama. I one tada postaju sve
vee i ljepe. I imaju i svoja dvorita i tajne ulaze koji zapoinju od rijeke pa se
penju sve do najvieg sprata.
Uvee, kada nas koze podsjete da ve treba da idemo, tada nae kule lie na
prave dvorce iz bajki. I mi se tada teko od njih rastajemo. Poelimo tada da
nemamo svoje domove, pa da zauvijek ivimo u svojim kulama, jer bismo tako
uvijek bili zajedno. Ali koze se ne razumiju u nae elje, njima je dosadno da
saekaju kraj igre. A i vjerovatno osjeaju da smo mi tu zbog njih, a ne one zbog
nas.
Sutradan, mjesto kula uvijek nalazimo samo ruevine. I moramo da
gradimo ispoetka.
Jednom emo rekao je moj prijatelj cijelu no ostati ovdje. Sakrieno
se ispod mosta ekaemo da vidimo ko nam rui kule.
Moda se pijesak osui, pa se same srue.
Ne. To neko radi namjerno.
Da nije vjetar?
Vjetar nije tako jak. Nae kule neko rui rukama.
Ti misli da neko ovamo dolazi kada mi odemo?
Da.
Pa, zato to radi?
Tako. Znam jednu priu u kojoj vile dolaze svake noi da bi sruile ono
to su zidari u toku dana sagradili.
Moda vile rue i nae kule?
Moda. Ali u prii vile su bile djevojke iz sela koje su se svetile zidarima
jer su bile zaljubljene u njih.
Ali, zato bi onda ruile nae kule?
Nisu to one iste vile iz prie. To su neke druge.
Moda su i one djeca kao mi.
I ja tako mislim.

 Ko bi mogle da budu te male vile?

Djevojice iz naeg razreda.
Zar one znaju da mi dolazimo da se igramo ovdje ispod mosta?
Djevojice sve znaju.
Kako se samo ne plae da nou dolaze ovamo?
Nita to nije za njih. One nam se na taj nain svete to na njih ne
obraamo panju.
Na asovima smo stalno gledali u djevojice. Htjeli smo da otkrijemo koje
su meu njima najsumnjivije. Koje su od njih te male vile koje nam rue nae
kule od pijeska. Ali sve su djevojice na asu bile mirne i sluale ta uitelj
govori.
Pretvaraju se da nita ne znaju rekao sam.
Ipak, one su tu u razredu, i mi ih moramo nai.
A ta emo kada doznamo koje su?
Ne znam. Smisliemo neto.
Da kaemo uitelju?
Ne. On je uvijek na strani djevojica.
Onda da im umoimo pletenice u mastilo?
I to ne valja. Cijela bi kola to doznala. Moramo da izmislimo neto to bi
samo one znale.
ta?
Da ostanemo nou pod mostom i da ih saekamo.
Ja bih se plaio da tamo ostanem nou.
I ja.
Pa, kako si onda mislio kada se plai?
Ja sam samo mislio da je tako najbolje.
Sada kada smo gradili kule od pijeska, nismo mogli da zamiljamo da su
samo nae, jer smo znali da neko nou dolazi u njih, ivi tu, a zatim ih rui. Nae
kule nisu vie bile onako lijepe kao ranije. Ipak, mi ih svakoga dana uporno
gradimo na istom mjestu gdje su bile jue. Da bismo dokazali djevojicama da
smo jai od njih.
Jednom je moj drug rekao:
Zna ta?
ta?
Koje su dvije najljepe djevojice u naem razredu?
Zato?
Tako.
Ja mislim Mirjana i Nada.
E pa, one su.
ta: one su?
Vile.
Kako zna?
Vile su uvijek one najljepe.

 Znai, Mirjana i Nada rue nae kule?

Da. Zar nisi primijetio kako nas gledaju u razredu?
I stvarno. Od tada kada su se Mirjana i Nada smijale, mi smo smatrali da
se nama smiju. Kada su neto aputale, mislili smo da se o ruenju dogovaraju.
Zamiljali smo ih kako dolaze pod most im se spusti no. I igraju se u naim
kulama.
Jure se oko njih. To vie nisu bile nae kule, ve njihove. I kada smo ih
gradili, znali smo da ih za njih gradimo. One se nou duga igraju kraj njih. Kada
im igra postane dosadna, onda rasture pijesak po obali. Sada nam nije ni bilo
udno to to rade nou. Danju ne bi od nas smjele da dou.
Rijeili smo da im napiemo pismo, i kada nikoga ne bude u uionici, da im
pismo stavimo u klupu. Ja sam predlagao da im napiemo prijetee pismo, ali je
moj drug rekao da to treba da bude ljubavno pismo. Samo u tom sluaju one bi
prestale da nam rue kule.
Da niko ne bi poznao po rukopisu ko je pisao, pisali smo ga zajedniki:
jednu rije on, a jednu ja. Uitelj je tada itao naglas neku knjigu, a mi, skriveni
iza ramena onih koji su sjedili u klupi ispred nas, sastavljali smo pismo:
Draga Mirjana i draga Nado,
Zato nam ruite nae kule od pijeska? Mi smo zaljubljeni u vas. Doite
sutra, ekaemo vas ispod mosta. I ne zaboravite, vi najljepe djevojice, mi vas
volimo.
Dok smo pisali, nismo ni primijetili da je uitelj prestao da ita. Stajao je
sada pred naom klupom.
Zato vi ne sluate? ta to radite?
Nita rekao sam.
Moj drug je pokuao da sakrije pismo.
ta je to? pitao je uitelj. Daj da vidim.
Nali smo ga ispod klupe rekao je moj drug. Uitelj je itao pismo.
Zato lae? rekao je. To ste vas dvojica pisali.
Ne. Neko ga je bacio pod nau klupu.
Dobro rekao je ljutito uitelj kad je tako, onda iziite na tablu, pa
emo vidjeti.
Izali smo pognutih glava, kao osuenici. Uionica nam je izgledala dva
puta vea, a u njoj kao da su bili svi aci iz kole. inilo nam se da uiteljeve
rijei ponavljaju svi u glas.
Napii ti rekao je meni: Draga Mirjana. Ja sam pisao.
A ti rekao je mome drugu napii Draga Nado. Koliko god smo se
trudili da iskrivimo rukopis, ipak je ispadalo napisano isto kao i u pismu.
A sada rekao je uitelj obojica napiite: Mi smo zaljubljeni u vas.
Crvenili smo od stida zbog onoga to smo morali da piemo na tabli. Svi su
se u razredu smijali. A mi nismo smjeli da okrenemo glave i pogledamo u nae
drugove i drugarice. Sigurno su nam se i "vile" smijale dok smo, rije po rije,
morali cijelo pismo da napiemo na tabli.

 Znai tako! rekao je uitelj. Da li jo uvijek tvrdite da ste pismo nali

ispod klupe?
utali smo. Sve nam je liilo na straan san, pa smo se muili da se
probudimo i pobjegnemo iz njega. Ali uiteljev glas ponovo nas je vraao tamo:
Ljubavnici. Pogledajte ove ljubavnike koji svojim vilama grade kule od
pijeska.
Zvono koje je oglasilo kraj asa nije moglo da nas spase iz situacije u kojoj
smo se nalazili. Uitelj je iziao iz uionice, ali su ostali aci, nai drugovi i
drugarice. Svi su gledali u nas. Kao da su se svi pretvorili u velike oi, a te oi
vide samo nas. Znali smo da su meu tim oima i oi vila kojima smo pismo
pisali. I njih smo se najvie stidili.
I sljedeeg asa je na tabli ostalo krupnim slovima ispisano nae pismo.
Niko nije htio da izbrie tablu. A mi nismo imali hrabrosti ni da pogledamo u
tom pravcu. Mislili smo da se vie nikada neemo igrati ispod mosta. Da
neemo vie nikada graditi kule od pijeska. Ali kad smo se popodne nali opet
tamo, zakljuili smo da pijesak ipak postoji samo zato da bi se od njega gradile
pjeane kule, pa makar samo i za jedan trenutak postojanja, samo dok im sunce
zagrijava vrhove.
A onda smo doznali da ovdje nou dolaze ribari iz sela. I moda zaneseni
svojini poslom i ne primjeuju da se ispod njihovih nogu rue kule naih snova.

RAT
Rat je dolazio sa sjevera. To je moglo da se pozna i po vozovima koji su
otuda dolazili. Bili su nekako tajanstveni. I najee su prolazili nou. Putnikim
vozovima sada su ljudi rjee putovali. U njima su se najee vozili vojnici.
Jedni su ili na sjever, a drugi na jug.
U koli su djeca govorila kako je rat svakoga dana sve blie i blie nama.
kolski asovi vie nisu liili na prave kolske asove. Dok je uitelj itao, ili
pisao na tabli, mi smo apui razgovarali o ratu. Interesovali smo se dokle je
ve doao i kada e stii ovamo. Znali smo da je rat sada vrlo blizu. Iako nismo
znali ta rat, zapravo, znai, ipak smo se plaili da brojimo dane koji dolaze.
Uitelj se pretvarao kao da ne uje o emu apuemo.
Tada je na stanicu doao jedan voz i dugo je stajao. Nijedan voz ranije nije
tako dugo stajao na stanici. A onda su u njegove vagone potrpali sve mukarce iz
sela. Kada je voz otiao, ostali smo samo mi, djeca i ene. I vie nita nije radilo.
Ni prodavnica u selu, ni kola, ni stanica. Nijedan voz vie nije stajao. ene su
tada rekle:
Sada je rat vrlo, vrlo blizu.
Skupljali smo se u koli da bismo se dogovorili ta da radimo. Mi, djeca,
samo smo sluali, a nae majke su govorile:

 Treba da pobjegnemo iz sela.

Oni e najprije ui u selo. Tu im je, na putu.
Zapalie selo.
Poklae svu muku djecu.
ta da radimo?!
Da sakrijemo djecu?!
Da napustimo selo?!
Mi smo se esto za vrijeme odmora, izmeu asova, igrali rata. Podijelili
bismo se na dvije grupe i sa maevima i drvenim pukama napadali jedni na
druge, sve dok zvono ne bi zazvonilo za poetak novog asa. Ali ovaj rat koji je
dolazio nimalo nije liio na tu nau igru. Plaili smo se onoga to su ene
priale.
Razmiljao sam: da li bi moglo da se desi da rat ne doe do nas. Zar ne bi
mogao da se zaustavi negdje daleko od naeg sela? Ili, ako ve mora ovuda da
proe neka proe s one strane pruge. Onako kao to prolaze ekspresni vozovi,
bez zaustavljanja. Ali, izgleda da tako nije moglo da bude. Mnogo ena i djece
ve je pobjeglo iz sela. Ostali smo jo samo mi okupljeni u koli. Nae majke,
koje su ve osjeale miris rata, i mi, djeca, koja smo sve to vidjela samo u
njihovim oima.
Da bjeimo dok je vrijeme govorile su neke ene.
Kuda?
Bilo kuda, samo to dalje od sela!
Dalje od puta i eljeznike pruge. Iznad ume, daleko na brijegu, bio je
jedan stari manastir. Neke ene su predlagale da odemo tamo.
On je daleko i od puta i od eljeznike pruge.
Ali daleko je i odavde. Kako emo stii?
Tamo e nam biti najsigurnije.
A ako nas uhvate prije nego to stignemo?
Da poemo odmah?
No je. Djeca nee izdrati.
Nosiemo ih na rukama.
Moramo to prije da pobjegnemo iz sela.
Bilo je mrano i nismo mogli da vidimo kuda idemo. Neke od ena, koje su
poznavale put, ile su naprijed. Ja sam se drao za ruku moje majke. Ona je
plakala. Sigurno zbog toga to nita nismo znali o ocu. Sa drugim mukarcima iz
sela, on je ve bio tamo odakle je dolazio rat. I druge ene su plakale. A trebalo
je dugo da se pjeai do manastira.
Kad smo poeli da se penjemo uz brijeg, bio sam strano umoran. Ali niko
nije rekao da stanemo da bismo se odmorili. ene koje su ile naprijed nisu se
osvrtale na nas, pa smo morali da urimo da nam se ne bi izgubile u mraku. A
onda se sa sjevera zaula pucnjava. Izgledalo je kao da se sprema kia, ali to je
bio znak da rat koraa prema nama. Zato su ene poele jo bre da idu. Kako li

su samo znale kuda treba ii u ovoj noi? Meni se inilo da nikada neemo stii
u taj manastir, jer se u mraku nita oko nas nije vidjelo.
ta li sada radi naa stanica? Ona e biti prva na udaru rata. A ne moe
nikuda pobjei. Mora zauvijek ostati kraj pruge. Rat moe da je razrui, da je
zapali. Bilo mi je ao stanice, kao da je ivo stvorenje. Grmljavina, koja se sada
sve ee ula, inilo mi se da dolazi ba sa stanice. A stanica je bila bespomona.
I opet su ene urile kroz mrak. Niko vie nije govorio. A tamo kuda smo
koraali, nije bilo ni puta. Meka zemlja, od ki koje su padale prethodnih dana,
lijepila nam se za obuu, pa je teko bilo koraati. Ipak, niko nije rekao da dalje
ne moe.
Kada smo ve povjerovali da nikoga neemo stii, neka od ena koje su
ile naprijed rekla je:
Tu smo. Jo samo malo.
I mi, djeca, obradovali smo se, kao da se u tom trenutku za nas rat zavrio.
A grmljavina sa sjevera bila je sada blia.
Jo dugo smo obilazili okolo da bismo se popeli na stijenu na kojoj je bio
manastir. I ovaj dio puta uinio mi se najduim. Stvarno, imale su pravo one
ene koje su u koli govorile kako emo vrlo teko stii do manastira. Ali, sada
je manastir ve bio tu. Pa iako sakriven u tami, ipak se odavao bjelinom zidova.
U susret su nam dolazile dvije kaluerice sa fenjerom koji je jedva svijetlio
u noi. Ali i na tom slabakom plamenu mogle su se vidjeti njihove smijene,
visoke crne kape. Samo to nikome nije palo na pamet da sada razmilja o tim
kapama i da se zbog toga smije. Bili smo umorni, a za nama je sa sjevera
koraao rat.
Jedna ena, koja je cijelo vrijeme ila s nama i iji je sin iao zajedno sa
mnom u razred, rekla je kada smo stigli:
Da sakrijemo negdje muku djecu!
U podrum rekla je jedna od kaluerica.
A gdje emo mi? pitale su ene.
Mi emo da se molimo.
Tako je rekle su kaluerice. Moda e nam to pomoi
To ne pomae da se sprijei rat.
Rat je loa stvar.
Loa rekle su sve ene.
Pucnjava koja je sada do nas dopirala sasvim se dobro ula. Pucalo se
negdje blizu. Moda u selu. Moda na stanici.
Tada su nas sve, djeake, odvojili, a kaluerica koja je nosila fenjer povela
nas je nekud. Moja majka, zajedno sa enama i djevojicama, ostala je da eka
ispred manastira.
U podrumu se nita nije vidjelo. Ali i pucnjava nije bila tako jaka, pa smo
mogli da zamiljamo da je rat jo uvijek daleko. U jednom dijelu podruma bila
je nabacana slama, pa smo svi polijegali tamo. Bili smo umorni, ali smo se

trudili da ne zaspimo. Sluali smo ta se napolju deava. U poetku smo uli

glasove ena, ali su zatim i one nekuda ule, pa je bila tiina. Samo je s vremena
na vrijeme do nas dopirao eho pucnjave, pa je izgledalo kao da napolju pada
kia.
Pod nama je ukala slama. A to je bio znak da niko ne spava. Oekivali
smo da se neto desi. Moda da doe rat i zakuca na vrata podruma. Sada kada
vie nismo uli glasove ena, plaila nas je ta pomisao.
Zato su nas ovdje zatvorili same? pitao je neko iz mraka.
uti, ovdje smo najsigurniji.
Gdje su nae majke?
Gore. Mole se.
Zato se mole?
Da rat prestane.
Moe li od toga da prestane rat?
Ne znam.
Pa zato se onda mole? Zato ne dou ovamo?
uti.
Ja se plaim da neko ne doe dok se one mole.
Niko ne moe da doe. Vrata su zakljuana.
A moda rat moe da otkljua vrata?
Rat nee doi ovamo. On ne zna da su nas ovdje sakrili.
Staje to rat?
Kako izgleda rat?
Moj otac kae da lii na poar. Gdje god proe, sve izgori.
Grmljavina je sada sve ea. Kao da neko udara u straan bubanj. I mi
utimo i sluamo. Niko ne moe da odredi odakle pucnjava dolazi. ini nam se
da puca sa svih strana. I da smo opkoljeni pucnjavom.
Blizu je.
Ko?
Rat.
Kako zna?
Zar ne uje kako sada puca?
Ja se plaim. Zato niko ne doe k nama? Gdje su nae majke?
One su gore.
Ja bih vie volio da su mjesto majki tu oevi. Oni se ne bi molili. uvali
bi vrata.
uti. Neko dolazi.
Da to nije rat?
Vrata su se otkljuala i unutra su ule kaluerica i jo jedna ena. I mogli
smo da se vidimo na svjetlosti malog fenjera. Bili smo budni i uureni jedan
uz drugog, odmah uza zid, daleko od vrata.
Zato ne spavate? rekla je ena. Ovo je dobro sklonite. Niko ovdje
ne moe da vas pronae.

 ta se napolju deava? pitao je neko.

Nita.
A rat?
Ovamo niko nee doi.
Ja se plaim. Mi smo sami rekao je neko.
Spavajte. Ne treba nieg da se plaite. Mi smo tu. Kada su kaluerica i
ena otile, u podrumu je bilo tamnije nego prije. Ipak, mi smo osjeali kamene
zidove, koji su nas okruivali. Bili su hladni i nije bilo mogue zaspati meu
njima.
ta li se napolju deava? Da li je ena rekla istinu kada nam je kazala da
napolju niega nema? Napolju se pucnjava sigurno jae uje nego ovdje. Moda
se ak i vidi dokle je doao rat. A moda je ena rekla i istinu. ta bi rat traio u
ovom zabaenom manastiru? Ko bi dolazio ovamo samo zbog nas?
I opet niko nije spavao. Pripijali smo se jedan uz drugoga da bi nam bilo
toplije. Od toga je slama pod nama ukala. A pucnjava nije prestajala. Rat je
udarao u svoj bubanj.
No je dugo trajala. Moda smo ponekad i zadrijemali. Ali nama se inilo
da smo budni, jer smo i u snu uli pucnjavu. I mislili smo da e samo kada proe
ova no, sutra sve opet biti kao to je bilo. Kao da je rat ruan san, koji se
zaboravlja sa jutrom. I zato smo ekali ali vjerovali smo da ujutro nee biti
ovako strano kao noas.
Kada e ve jednom svanuti?
Jo malo.
Da li e tada prestati da pucaju?
Prestae.
A hoe li se i rat zavriti?
Hoe.
Pa zato onda ne doe jutro to prije?
Zato to jo pucaju.
Dugo smo ekali da prestanu pucati, ali pucnjava nije prestajala. Kada su
neke od ena dole da nas vide, napolju je bio dan. Podrum nije imao prozore i
nismo mogli to da vidimo. Svjetlost dana zaslijepila nam je oi, pa nismo mogli
da gledamo. Samo smo sluali pucnjavu, koja je sada, kad su vrata bila otvorena,
bila tako jaka kao da tu, napolju, pucaju.
Jedna ena je rekla:
Sada su dolje, u selu. Treba da budemo mirni. Ako neko doe i zalupa na
vrata, vi utite. Ne odgovarajte. Nee vas pronai.
A vi? rekao je neko. Gdje ete vi biti?
Nama oni nita nee.
I mi hoemo s vama.
Ne moete. Sada je najgore. Napolju su nai vojnici. Bjee. Loe e se
zavriti ovaj rat.

I ene su nas opet zatvorile. Sada smo ve znali da se rat ne zavrava samo
za jednu no. I poeli smo da se plaimo dana koji nismo mogli da vidimo.
ekali smo da doe neko i da zalupa na vrata. utali smo. ak i kada smo disali,
plaili smo se da to neko ne uje. Nismo znali da li vrijeme prolazi i ta se
deava napolju. ta e biti s nama ako dou i ponu da lupaju na vrata.
Da li uopte rat zna da lupa na vrata? razmiljao sam. Ko su ti vojnici
koji su pobjegli, pa se sada kriju ovdje u manastiru? Zato vojnici bjee? Zar se i
oni ne plae? Gdje je sada moj otac? Ja znam da se on niega ne plai. On se
sada samo brine ta je sa nama. Da li zna da smo u manastiru? Zato postoje
manastiri? Da li su i ranije postojali ovakvi ratovi? Zato mi, djeca, volimo da se
igramo ratova kada su ratovi strani? Kada bih odnekud mogao bar samo da
provirim i vidim ta se napolju deava. Da vidim kako izbliza izgleda rat od
koga su nas sakrili. Zato samo nas, mukarce? Zar su djevojice hrabrije od
nas?
Nismo znali da li je jo uvijek dan. Ali pucnjava se sada slabije ula. Svi
smo to osjeali, ali se niko nije usudio da to kae. Plaili smo se da govorimo. I
gladni smo bili. Ali o tome niko nije mislio. Samo smo sjedili i ekali.
Kada je pucnjava sasvim prestala, dole su ene i otkljuale vrata. Napolju
je jo uvijek bio dan. Sa enama je dola i moja majka. Plakala je.
Zato plae? pitao sam. Zar se rat nije zavrio? Zar ne vidi da vie
ne pucaju?
Mi smo izgubili rat. Sad vie nismo ono to smo bili. A ko zna gdje je
otac sada,
Doi e on rekao sam. Samo da li zna gdje smo mi?
Moja majka je opet plakala.
Da li emo se sada vratiti na stanicu? pitao sam.
Ne. Ona vie nije naa. U njoj su sada vojnici koji su donijeli rat.
Pa gdje emo onda ivjeti?
Jedna ena iz sela mi je obeala da e nas primiti sebi.
Nije mi bilo jasno kako to da se rat nije zavrio kada je pucnjava prestala.
Bio sam gladan. Ipak me je interesovalo da vidim ta se napolju deava. U
dvoritu nikoga nije bilo. Ali se odavde lijepo vidjelo i selo i stanica. Kue su
bile male, kao igrake. I ja nisam mogao da primijetim da se neto na njima
izmijenilo.
Kada smo sutradan ujutro svi zajedno poli prema selu, iz daleka, na putu,
prvi put sam vidio vojnike koji su donijeli rat. Natovareni, u drugoj koloni
kamiona, ili su nekuda na jug. Bili su obueni u zelene uniforme, a od ljemova
koje su imali na glavi nisu im se vidjele oi. Svi su bili isti. Uniforme i ljemovi.
A ja nikako nisam mogao da zamislim da ispod ljemova oni stvarno imaju oi.

PONOVO NA STANICI
Moj otac je doao slab i neobrijan. Mnogi ljudi iz sela uopte se nisu vratili.
ene su se ipak nadale da e doi.
ivjeli smo u jednoj kui kraj puta i gledali kako kamioni prolaze bez
prestanka. Nikada se nije zavravala ta dugaka kolona. Kao da kamioni iz
zemlje izrastaju. Uurbano su odlazili nekuda. I vozovi su esto prolazili. Samo
ovdje se to nije vidjelo. ulo se kako zvide dok prolaze preko mosta.
Jednoga dana su doli i naredili mome ocu da se vrati na stanicu. Kada smo
doli, ona nije liila na onu stanku koju smo ostavili kada smo pobjegli ispred
rata. Sve je oko nje bilo razbacano. Peron je bio obavijan telegrafskom trakom.
Vrata su bila polomljena, a na prozorima nije bilo stakla. Iz kronji kestenova
nisu se ule avke. I one su nekuda pobjegle. Teko je bilo ivjeti u takvoj
stanici, pred kojom su stalno koraala dva vojnika sa ljemovima. To ve nije
bila naa stanica i ja sam se u njoj osjeao kao zarobljenik.
kola nije radila, pa sam po cijeli dan sjedio u sobi. Nisam elio nikuda da
izlazim. A i vojnici koji su etali pred stanicom nisu dozvoljavali da se ide pored
pruge.
Jedini dodir sa onim to se deavalo napolju, bili su mi prozori. Ali pogled
kroz njih je uvijek bio isti. Kroz prozor koji je gledao na peron mogao sam da
vidim straare, sa ljemovima mjesto glava. udio sam se kako im ne dosadi da
po cio dan koraaju do kraja stanice i nazad. Jedino kada su prolazili vojniki
vozovi, oni su stajali mirno. Zatim su opet nastavljali svoje jednolino etanje.
Kada sam gledao kroz prozor okrenut prema selu, najradosniji sam bio kada je
put bio bijel i prazan. Ali to se rijetko deavalo, jer su zeleni nastavljali rat, tamo
negdje na jugu, pa kolone kamiona nisu prestajale u svom pohodu. I vozovi koji
su prolazili liili su na kamione. Samo to su vagoni bili prekriveni zelenim
muemama, pa se nije vidjelo ta je ispod njih.
Poelio sam da prozori imaju roletne, pa da se nita kroz njih ne vidi. Ali
tada bi bilo suvie mrano u sobi. I takva soba podsjeala bi me na podrum u
manastiru. Zato nisam gledao kroz prozore kada sam znao da se na putu ili pruzi
neto kree. Ipak, morao sam da sluam korake vojnika koji su marirali do
kraja perona i nazad.
Nou su se njihovi koraci jae uli. A vozovi koji prolaze nisu vie bili oni
vozovi to uspavljuju. Oni su donosili neki nemir sa sobom. I kada su odlazili,
nemir je ostajao u meni. Stalno su zvidali. I kada su prolazili kroz stanicu,
zvidali su. A njihovo zvidanje bila je zastraujue.
Uvijek kada bi proao voz pun zelenih vojnika, ja dugo nisam mogao da
zaspim. Znao sam da e za njim doi drugi koji e me probuditi. I zato sam ga
budan ekao. A zviduci su mi se stalno ponavljali u uima. Pa esto i kada
vozova nije bilo, ja sam ih uo. I ti zamiljeni vozovi bili su najstraniji. Na
njihovim vagonima nije bilo onih zelenih muema, pa su se vidjele cijevi
topova, uperene u stanicu. U svakom trenutku mogla je neka od njih da zapuca,

u mene i u moj krevet. Takvi su vozovi dugo prolazili kroz stanicu. I kada sam
elio da se otrgnem od njih, onda su stizali oni pravi. I stalno tako. Nisu mi
ostavljali ni komadi noi u kome bih mogao kroz san da sve to zaboravim.
Ipak, jednom mi je uspjelo da pobjegnem tim vozovima. Po nekim
stepenicama koje je sa prozora spustilo sunce, siao sam na peron. Dan je
mirisao na zrela ita, a ja sam bio tako lak da sam mogao kao vjetri da
skakuem po inama. Bio sam sm. A ta samoa mamila me je da odem to dalje
mogu. Naokolo se ula pjesma cvraka, od koje se pruga izduila u nedogled,
sve dok se nije spojila sa nebom, i nebo i pruga postali jedno. Pored pruge bilo
je mnogo bulki. Nikada ranije nisam vidio toliko bulki pored pruge. Bile su
crvene. I svuda gdje sam prolazio crvenilo se od njih.
Tada sam, umoran do hodanja, legao u travu. Trava je bila visoka, ali su se
ipak iznad nje klatile crvene bulke sa nasipa. Mogao sam tu i da zaspim i da se
probudim. I ponovo da zaspim, pa ponovo da se probudim. Crvene bulke su me
stalno pozdravljale maui mi svojim cvjetovima. Ostavio sam travu, ostavio
sam pjesmu cvraka skrivenu negdje u njoj, i opet sam poeo da koraam po
inama. Nisam znao dokle u tako otii. Ali osjeao sam kako bulke oko mene
rastu. Njihovi crveni cvjetovi bili su mi sada do ramena. Nisam htio ni jedan
cvijet da uberem. Htio sam da uvijek ostanu tako visoke, pa da se od njih ne vidi
ni pruga, ni stanica koja je ostala daleko iza mene.
Ali tada, najednom, pojavio se crni dim koji je najavljivao dolazak voza.
Lokomotiva je bila velika kao razdraeni crni bik. Brektala je idui prema meni.
Morao sam da pobjegnem sa nasipa i da legnem u travu. Bulke su ostale same. I
vie nisu bile onako visoke, kao kada sam ja bio meu njima. Lokomotiva se
zaletjela na njih. Zatim su preko njih proli i vagoni. Ja nisam mogao to da
gledam. Skriven u travi, pokrio sam rukama oi. uo sam samo kako voz koji je
proao prodorno zvidi ne smanjujui brzinu. Voz je odlazio, ali je zviduk
postajao sve jai. Otvorio sam oi: nije bilo ni traga od mojih crvenih bulki. Kao
da nikada nisu ni rasle tu pored pruge. Samo je iznad praznih ina jeao zviduk
voza. Vikao sam na sav glas:
Gdje su moje crvene bulke?
Ali inilo mi se da se moj glas i ne uje od zvidanja voza.
Moj otac je doao i stao iznad kreveta u kome sam leao.
ta je? ta je to sa tobom?
Gdje su moje crvene bulke?
Kakve bulke?
Bulke koje su rasle pored pruge. Bile su visoke do mojih ramena.
Za bulke je jo rano rekao je moj otac. Bulke ljeti cvjetaju. Ti si to
samo sanjao.
Bila je no. I jo se uo zviduk voza koji je maloprije proao kroz stanicu.
Bio je to onaj isti zviduk iz sna. Zviduk voza koji je pogazio moje bulke. A
one su bile tako lijepe i crvene. I ja nikada nisam vidio tako mnogo bulki pored
pruge. Naslanjale su mi se na ramena dok sam kraj njih prolazio.

Ni jedna eljeznika pruga ne moe se zamisliti bez bulki. Zato ih onda

nema? A moda moj otac ima pravo. Moda je jo rano za bulke. Ali zar do tada
moram stalno da sluam korake vojnika koji mariraju ispod prozora na peronu?

ZELENO OKO SIGNALA

U nau kolu doao je novi ak. Noga mu je bila savijena u koljenu kao
slovo G. I zato se gegao na jednu stranu dok je hodao. Priao je kako je ranije
ivio u jednoj maloj eljeznikoj stanici. I volio je da esto dolazi na prugu, da
lei u travi kraj nje i gleda vozove dok prolaze. I mene je zvao, da ne bi bio sam.
Ali ja sam ga najee ostavljao da dugo eka na mene.
Jednom sam poao da se naem sa njim. Jo sa perona sam poeo da
hodam po inama. Bile su glatke i tople. I ja sam uivao u tome to sam osjeao
njihovu toplotu po bosim tabanima. Bilo mi je udno: kako to da su ine tople u
ovo junsko predveerje, kada ih sunce vie ne grije. Sigurno je to zbog vozova
koji tako esto prolaze od sjevera prema jugu. Nije to zbog sunca. Da su tople
od sunca, onda bi se toplota samo danju osjeala. A ja sam uo kako ljudi govore
da su ine i nou tople.
I djeak sa nogama kao slovo G znao je mnogo o pruzi i o vozovima. Znao
je da prisloni uvo na inu i onda po zvuku da osjeti sa koje e strane doi voz.
Poznavao je vojnike vozove jo iz daleka.
Ovoga puta ine su bile prijatno tople. Hodao sam, odravajui rukama
ravnoteu i gledao sam pravo. Daleko, tamo gdje je pruga nestajala u daljini.
Znao sam da je on tu negdje, pored pruge, u travi. I elio sam da on mene prvi
vidi. I da me pozove.
On me je smatrao starijim od sebe. I potovao me je. Moda zbog toga to
sam ivio na stanici. I to sam mu jedanput donio iz oeve kancelarije pravi
saobraajni lopari. Bijel, sa dvije rupice i dvije crne, na sredini prelomljene
linije. I zbog toga to je vjerovao da se ja bolje od njega razumijem u vozove.
Inae, ja sam bio godinu dana mlai od njega.
Hej, ovdje sam. Odavno te ve ekam pozvao me je iz trave.
Pravio sam se kao da ga ne ujem. Okrenuo sam se odravajui ravnoteu
na ini. Bilo je tako prijatno toplo. I ja sam razmiljao da li da odem njemu u
travu, ili da i dalje ostanem, balansirajui na ini.
Doi ponovo se javio. Ovdje u travi niko nas nee vidjeti. Gledaemo
kada proe voz sa vojnicima.
Siao sam sa ine i legao pored njega u travu. On je leao potrbuke, sa
jednom ispruenom nogom i jednom nogom uperenom u nebo. Kao top
uperenom u nebo. Svi topovi na vozovima upereni su u nebo kao njegova noga.
Nemoj da puca u nebo htio sam da mu kaem. Ali, nisam mu rekao.
Uinilo mi se da nee biti lijepo ako mu to kaem. Uvrijediu ga. Ipak, trebalo je

da pokrije nogu, kao to vojnici muemama pokrivaju topovske cijevi kada ne

pucaju.
Ti ne voli da dolazi ovamo? pitao je.
Mi ovdje nita ne radimo rekao sam.
Gledamo vozove kada prolaze.
Ja to mogu da gledam i od kue, sa prozora.
On je utao. Svakako, nije mu bilo pravo to sam mu to rekao.
Ti samo o vozovima pria nastavio sam a ja sam poeo da mrzim
vozove. Ne volim vozove. I abe ne volim.
Nemoj o abama da govori.
Ne govorim. Samo sam rekao da ih ne volim.
Nemoj uopte da ih pominje.
I ti ne voli abe? pitao sam.
Ovo je od abe rekao je i pokazao na onu nogu koja je bila savijena u
koljenu i uperena u nebo. Kamenom sam je ubio. I bila je bijela kada sam je
ubio. A tada mi je noga...
U koli priaju da si pao sa duda.
Prvo sam ubio abu. A ona je bila bijela i umjela je da kune. Baba mi je
priala da abe kunu kada ih ubija. Zato sam pao sa duda. I od tada mi je noga
ovakva.
Zar ne moe da je ispravi?
Ne rekao je on.
A jesi li pokuao?
Ne moe rekao je ne moe. aba me je proklela. A bila je bijela kad
sam je ubio. Nije vie bila zelena. Ponekad je sanjam. I u snu jo uvijek stoji na
onom mjestu gdje sam je ubio.
U daljini, pojavio se dim voza koji je odlazio.
To je vojniki rekao je on. Kada su vozovi dugaki, tada je dim crn i
gust. A samo su vojniki vozovi sada dugaki. Ovo je petnaesti od jutros.
Ti si ih brojao.
Danas nisam iao u kolu. Leao sam cijelo vrijeme ovdje i brojao
vagone kada su vozovi prolazili.
Svi vojniki vozovi idu na jug rekao sam.
Tamo ratuju.
Tamo ubijaju rekao sam isto kao i ovdje kod nas. Ubijaju. Ja ih
mrzim.
uti rekao je on.
Ja se ne bih plaio da ubijem abu.
uti rekao je sada ih brojim.
Topovi na vagonima bili su upereni u nebo i pokriveni zelenim muemama.
I vojnici su bili obueni u zeleno. Sa zelenim ljemovima, kao abe. Ja se ne bih
plaio da ubijeni abu. Moda to to mu je noga savijena u koljenu nije od abe.

Ja bih pobio sve abe na svijetu. Tada ne bi mogle da me prokunu. Jer ja imam
samo dvije noge.
Sedamdeset i dva vagona rekao je.
Sedamdeset i dvije abe rekao sam.
Ne govori o abama. Rekao sam ti ve da ti od njih noga moe biti
ovakva kao moja.
I od njih. Kada bacaju bombe rekao sam.
Ti ih mnogo mrzi? pitao me je.
Mnogo. A ti?
I ja rekao je samo se plaim.
Voz se sada nije vidio. ine su opet bile prazne. U travi smo bili nas dvojica
i skakavci. Skakavce nisam mrzio.
Hoe li da ti neto pokaem? pitao sam.
ta?
Poi sa mnom.
Ili smo polako, zbog njegove noge. Skakavci su se plaili nas i bjeali u
stranu. I trava je bila topla kada smo bosi gazili kroz nju. Samo, nije bila onako
prijatno topla kao ine. Kriom sam gledao u njegovu nogu. Sada vie nije bila
uperena u nebo. Gegao se na jednu stranu, uvijek kada bi stao na nju. Bilo mi je
ao to sam ga natjerao da hoda.
Jo samo malo rekao sam tek toliko koliko da kaem neto.
Stanica se sada nije vidjela. Bili smo doli do signala. Signali su velike
ruke koje mau. Danju mau, a nou svijetle.
Sada emo se sakriti rekao sam.
Zato? pitao je on.
Da nas ne bi vidio.
Ko?
Skretniar rekao sam sada treba da doe da zapali fenjere na signalu.
Da li on svako vee dolazi da pali fenjere?
Svako vee.
A da li emo i mi svako vee dolaziti ovamo?
uti rekao sam da nas ne uje.
ta e onda biti? Hoe li prestati da dolazi?
Ne znam. Moda.
Kada je skretniar doao, bili smo mirni. I skakavci su bili mirni. Nisu vie
skakali. Skretniar je najprije, vukui jedan lonac, spustio fenjere sa signala.
Onda je krpom, koju je izvukao iz depa, brisao crvena i zelena stakla na
fenjerima, da bi se svjetlo dalje vidjelo. Kada je fenjere zapalio, ponovo ih je
lancem podigao na staro mjesto. Zeleni fenjer je svijetlio, a crveni se nije vidio.
Tada je skretniar otiao.
Nije nas vidio rekao je on.
Znam. To je zato to smo se dobro sakrili.
A da nas je vidio? ta bi bilo?

 Sigurno bi nas otjerao da ne vidimo ta radi.

Mi to nismo smjeli da vidimo. Je l' da?
To je zbog toga da ne bismo nauili kako se sputaju fenjeri rekao sam.
Ja sada znam rekao je on.
I ja znam. Prvo se povue lanac.
Zeleni fenjer se sada jo bolje vidio. I iz daleka se vidio.
A zato se samo zeleni fenjer vidi? pitao me je.
To je znak da vozovi mogu slobodno da prolaze.
A kada je crveno, tada ne smiju da prolaze?
Tada je prolaz zabranjen.
I za vojnike vozove? pitao je.
I za vojnike.
Ja bih onda volio da svijetli samo crveni fenjer rekao je tada ne bi
prolazili vojniki vozovi.
I ja bih to elio. Ovaj zeleni lii na abu. Kao i vojnici.
Kada bi crveni fenjer svijetlio, tada vojnici ne bi vie prolazili. I ne bi
ubijali rekao je on.
Tada bi svi vozovi morali da se zaustave.
To nije teko. Treba samo povui...
uti rekao sam moe neko da nas uje.
Ti se plai? pitao je.
Ne. Ne plaim se. Ali niko ne smije da sazna nita o tome.
Onda u moi da idem u kolu rekao je. Nee imati ta da se broji.
Nemoj o ovome nikome nita da kae.
Neu.
Dobro, daj mali prst da se zakunemo. Uhvatili smo se malim prstima. Ne
znam gdje sam uo da tako treba. Obojici su nam drhtale ruke.
Kada? pitao je.
Sutra.
Ja dobro znam sve rekao je. Prvo se povue lanac. A onda emo
crveni fenjer da stavimo na mjesto zelenog.
Zeleni emo kamenom razbiti. Ubiemo ga kao abu. Kada smo poli,
ve se bilo smrailo. Trava nije bila topla. Ali ine su, sigurno, jo uvijek bile
tople.
Da ne idemo zajedno! rekao sam. Mogu da posumnjaju.
Dobro rekao je. Prei ti sa druge strane nasipa. A sutra?
Sutra, ovdje rekao sam.
Gledao sam kako se idui gega na jednu stranu. Znao sam da ni ja ni on
neemo cijelu no zaspati. Okrenuo sam se i on se tada okrenuo.
Iz daleka nas je namrteno gledalo zeleno oko signala.

IGRA KLIKERIMA
Nikada niko nije saznao zato je jednom, na signalu koji proputa vozove
da uu u stanicu, bilo slomljeno staklo na zelenom fenjeru. Ali to ni malo nije
smetalo da vozovi nastave da prolaze po svom ve utvrenom redu. Odmah
sutradan, skretniar je na fenjeru namjestio novo staklo. I opet je sve bilo u redu.
Opet je signal, gledan nou iz daljine, liio na zeleno namrteno oko koje vreba.
Ipak, bilo je dobro to se to i danju nije vidjelo, pa sam mogao da zamiljam da
uopte i ne postoji.
Sada, gotovo svako popodne, meni dolazi nekoliko drugova iz razreda.
Igramo se klikera sve dok moemo da vidimo kuda njima gaamo. U igri dan
neprimjetno proe. Igramo se u dvoritu, s one strane stanice koja je okrenuta
prema selu, pa ak i ne primjeujemo vozove koji prolaze.
U to vrijeme najee su bili vozovi-cisterne, koji su vozili benzin na jug.
Ti su vozovi, ponekad, vrlo dugo ostajali na stanici, dajui prednost vozovima
koji su nosili vojnike. U svakom takvom vozu, u prvom vagonu, odmah do
lokomotive, putovao je po jedan zeleni vojnik sa ljemom i mainkom na
grudima. Kada je voz dugo stajao u stanici, zeleni je izlazio iz svog vagona i
etao pored cisterni. Niko osim njega nije smio da izie na peron. ak je i
mainovoa morao da sjedi u lokomotivi i eka nareenje kada e voz da proe.
Mi, zaneseni igrom, nismo ak ni takve vozove primjeivali. Cisterne su
nam liile na velika crna brda, koja su dola odnekud i zaustavila se tu tek toliko
da nam onemogue da vidimo drugu stranu perona. Ali dvorite je i tako bilo
dovoljno veliko, pa nam za igru nije bio potreban taj dio perona. Svi smo
najee bili protivnici onoga koji je imao zeleni kliker. A poto su klikeri stalno
mijenjali svoje sopstvenike, svako je od nas u toku igre po nekoliko puta bio
meta, koju smo sa najveim zadovoljstvom nianili.
Gaajte zelenog. Svi na zelenog! vikao bi onaj koji je bio najblii
zelenom klikeru.
I mi smo gaali. A neko je morao da pogodi. I tada su se uloge mijenjale.
Na njega je bio red da igra sa zelenim klikerom. Tako se igra uvijek vrtjela
ukrug. Klikeri su se presijavali na suncu koje je zalazilo. Izgledalo je kao da je u
svakom klikeru, unutra u staklu, zatvoreno po jedno malo sunce. Kada bi sunce
zalo, klikeri su ostajali prazni. Ali dan traje i poslije sunevog zalaska, pa su se
klikeri i dalje kotrljali.
Rentapsi rekao je jednom neko.
Zato tako kae?
Zato to se tako kae u igri.
A zna li ta ta rije znai?
Ne znam.
Pa zato onda govori neto to ni sam ne razumije?
U igri se uvijek upotrebljavaju udne rijei.
Ko li izmilja te udne rijei?

 Djeca.
A zato?
Ne znam. Valjda da bi igra bila interesantnija.
Meni se ne sviaju rijei koje ne razumijem.
Djeca uvijek razumiju rijei koje izmisle.
Nije istina.
Istina je.
Pa dobro, ta onda znai: rentapsi?
Ne svaajte se! Gaajte zelenog!
Svi smo uzeli svoje klikere u ruke i namjestili smo se da gaamo zeleni
kliker. Ali pored njega, stajale su dvije velike izme. Niko od nas nije smio da
podigne glavu i pogleda ta izrasta iz tih izama. Jer, znali smo da je to vojnik
koji uva cisterne. Govorio je odozgo neto. A mi smo uli samo:
Rentapsi. Rentapsi.
Polako smo podigli glave. Poto smo kleali, uinio nam se suvie velik.
Kao onaj zli duh iz prie to izlazi iz upa koji je ribar izvukao sa dna rijeke.
Imao je naoare sa debelim staklima iza kojih je mirkao dok je govorio.
Prvo smo pomislili da se ali s nama. Ali on je ruku drao na obarau
mainske puke. I vikao je sve jae i jae.
Rentapsi. Rentapsi sluali smo mi.
I znali smo da to sada nisu one rijei iz djejih igara, ve neto to nam je
ulivalo straha. Pomislili smo da je moda shvatio nau igru, jer je stajao tano
iznad zelenog klikera. Pa nismo smjeli ni u zeleni kliker da pogledamo.
Zeleni vojnik nije prestajao da vie. Mainkom je pokazivao prvo na
cisterne, a zatim na nas. Kako je strano izgledala ta cijev kada nam je prolazila
kraj nosova.
Tada nas je vojnik zagledao izbliza svojim malim oima, pa su nam i te oi
izgledale isto tako strane kao i cijev mainske puke.
Rentapsi. Rentapsi odzvanjalo nam je u uima.
A zatim, kao da smo uli i sve druge nerazumljive rijei iz djejih igara. I
one kada se prebrojavamo za igru murke. Samo to sada nigdje nismo mogli da
se sakrijemo. On je stajao ispred nas i prebrojavao nas je upirui u nas cijev
mainske puke. Sve je liilo na igru, pa ipak nije bila igra. Jer, mi nismo mogli
da se igramo kada neko veliki upire u nas cijev iz koje nas vreba najstranija
zvijer i broji:
En-den-dina sa rakatina...
Od te cijevi nismo mogli ni da potrimo, niti da se sakrijemo u travu,
daleko od nasipa. To nije bila igra. Nije bila igra. Nismo smjeli ni da gaamo
zeleni kliker, jer on je stajao kraj njega i neprestano vikao:
Rentapsi. Rentapsi.
Zar su i djeje igre zabranjene u ratu? Zar i rijei koje izmiljamo da bi
nam igre bile interesantnije sada slue da bi nas neko njima plaio? Zato nam
zabranjuju da budemo djeca? ta on hoe od nas?

Vojnik nas nije ostavljao. Ponavljao je iste rijei i inio iste pokrete
mainkom. I cijev je etala pored naih nosova. A mi smo bili sami i mali. I
nismo znali ta on hoe od nas. Vidjeli smo samo njega i cisterne iza njegovih
lea, koje su liile na velika crna brda. Sve drugo kao da nije postojalo ili je bilo
suvie daleko.
Onda se najednom tu pojavio mainovoda. Objanjavao je neto rukama
vojniku. Pokazivao je neto vee od nas. Zatim je pokazivao neto prema selu. A
onda mu je i na sat pokazivao. I opet se sve to ponavljalo. I na cisterne je sada
pokazivao. Ali vojnik ili ga nije razumio, ili nije elio da ga razumije. Lupao je
izmama i unosio nam se u lica svojim debelim naoarima iza kojih sada nije
imao nita. Tada nas je hvatao za ruke i mirisao ih. Nama su ruke bile prljave od
praine i tresle se od straha. Ali on to, svakako, nije vidio svojim naoarima. I
opet je stezao mainsku puku, pa nas je njena cijev prebrojavala:
En-den-dina sa rakatina...
A onda je zajedno sa mainovoom otiao.
Nismo smjeli da se pomjerimo sa mjesta. Stajali smo kao vezani. ak smo i
osjeali oko sebe neke nevidljive konce. I kada je voz poao, jo uvijek smo tako
stajali. Niko od nas nije vjerovao da e moi da odvoji noge od zemlje. Niti da
e moi da progovori. U uima su nam odzvanjale samo one rijei iz naih igara,
ali su nam one sada bile tue. Nismo primijetili ak ni to kada je iz trave kraj
puta iziao jedan djeak i priao nam.
Sve je ovo bilo zbog mene rekao je.
Bio je za glavu vii od nas. A u ruci je drao kanticu s benzinom. Niko od
nas nije ga ranije vidio. udili smo se odakle najednom tu.
Mene je vojnik traio rekao je opet.
Zbog ega? rijeio se da progovori jedan od nas.
Zbog ovoga! rekao je djeak i pokazao na kanticu.
Je li puna?
Djeak je potvrdio glavom.
Iz cisterne? pitao je neko.
Da. Zar niste primijetili kada sam proao kraj vas?
Sigurno smo bili zaneseni igrom.
Plaio sam se za vas rekao je. Da nije doao mainovoda, iziao bih iz
trave i predao bih se.
Ti nisi odavde?
Nisam.
A odakle si?
Iz grada.
Kako si doao ovamo?
Nije vano.
A kako si imao hrabrosti da se zavlai pod cisterne? Djeak je slegao
ramenima.
Vojnik je bio strano ljut. Mogao je da puca u nas.

 Znam rekao je zbog toga sam se i plaio.

A ta e ti ovaj benzin? Djeak nije odgovorio.
Sada moram da idem. Uskoro e mrak rekao je zatim.
I izgubio se isto onako kao to je i doao. I mi smo se odmah poslije toga
razili. Moji su drugovi poli u selo, a ja sam se popeo kui. Nikome nisam
rekao ta se desilo.
Kada sam legao, sjetio sam se klikera koji su ostali u dvoritu. Ali oni nisu
bili tako vani. Kraj njih su sigurno ostali tragovi vojnikovih izama. I mi vie
neemo smjeti da se tu igramo.
Razmiljao sam: gdje li je otiao djeak sa benzinskom kanticom?

KRAJ RATA
Kada sam zavrio etvrti razred, nisam vie iao u kolu. U selu, za djecu
koja zavre etvrti razred osnovne kole kau: oni su izali iz kole. Zato to je
samo etiri razreda bilo u seoskim kolama. I tada djeca vie nisu mislila ni o
emu ta bi ih podsjealo na kolu, niti na ono to je ostalo u kolskim klupama.
Na kraju godine esto se moglo vidjeti kako listovi sveski plivaju niz rijeku. I to
je bio znak da je neko zavrio svoje kolovanje, da je "iziao" iz kole. Ono to
je do tada u koli nauio, sada je znala samo rijeka, koja je, tekui mirno, itala
ono to je u sveskama bilo napisano.
Gimnazije su postojale samo u gradu. A moj otac nije elio da u to vrijeme
uim u gradu. Gradove su tada stalno bombardovali. U njima je bilo puno
zelenih vojnika.
Ne sekiraj se zbog toga to e moda izgubiti jednu godinu govorio je
moj otac. Neka se samo rat zavri. Sve e tada biti u redu. Za uenje nikada
nije kasno.
A ja se stvarno nisam sekirao. Bilo mi je lijepo bez obaveza. Ujutro nisam
morao rano da ustajem. Nisam mislio na domae zadatke. Nisam morao da
itam iz knjiga ono to me ne interesuje. Bilo je pravo uivanje leati u krevetu
u vrijeme kada su druga djeca na asovima. To mi se tako dopadalo da sam
poelio da vie nikada ne idem u kolu. Neka se rat zavri, ali ja ni tada neu
otii u grad. Ostau ovdje sa ocem i uiu njegov zanat. To je najbolje. Nikada
se neu rastati od male stanice.
Ponekad sam razmiljao i o gimnaziji. Zamiljao sam je kao neku veliku
zgradu u kojoj djeca ue takve tajne, koje mogu da budu i primamljive. Iza
svakih njenih vrata skrivali su se arobni svjetovi, a udbenici su bili puni
arenih slika, iz kojih su izlazila prava iva bia.
Kolebao sam se izmeu dviju elja. I poto sam sve to u vezi sa
gimnazijom vidio kroz neki magliasti veo koji nije dozvoljavao da o njoj

steknem pravu predstavu, ponovo sam se vraao svojoj stanici i zauvijek ostajao
u njoj.
Ipak, dva puta nedjeljno odlazio sam u selo kod jedne penzionisane
uiteljice, koja mi je drala pripremne asove za upis u gimnaziju. Ali od nje ja
nisam nita novo nauio. Kada sam dolazio, ona je uvijek spremala ruak ili
plela nekakve duge vunene arape. Stavljala je pred mene jednu staru knjigu,
neki prirunik o tome kako se sade krompiri, i tjerala me da itam naglas. Ona je
tada radila svoje poslove, a ja sam itao, itao. Koliko sam puta proitao tu
knjigu, moda najbolje govori to to sam ve odlino znao sve postupke oko
saenja krompira, o bolestima koje ga napadaju, da sam komotno mogao da
poloim svaki ispit za odgajivae krompira i da dobijem zvanje krompirologa.
Kada bi primijetila da je ve zaboravila na mene, a ja jo uvijek itam, ostavljala
je za trenutak ruak ili arape i govorila mi je:
Za danas je dosta. Vrlo dobro ita. O itanju ne treba da brine. Moe
da postane gimnazijalac.
Zatim mi je davala da rijeim nekoliko zadataka iz matematike. I ponovo
nastavljala svoj posao.
Ovdje se asovi nisu zavravali kao u koli kad zvono zazvoni. Zato sam
morao sam da se brinem o vremenu. Gledao sam u sat i jedva ekao da kazaljke
dou na odreeno mjesto, pa da podsjetim staru uiteljicu da je as gotov. A to je
znailo da sam poslije toga cijela tri dana slobodan.
Traio sam tada svoje drugove koji su zajedno sa mnom zavrili kolu. Oni
su sada od svojih roditelja dobijali ozbiljne zadatke, pa su po cio dan bili u
polju. Skupljali smo se tamo i razgovarali. Svako je tada po jedanput bio
zaduen da pazi na ovce, da se ne bi suvie udaljile sa pasita. I ja sam bio vrlo
srean kada je taj red dolazio i na mene. Trao sam za ovcama i divio se toj
zelenoj irini, koju je pruga presijecala na dva dijela. Sve je naokolo liilo na
napeti zeleni mjehur, koji svakog trenutka moe da se rasprne i pretvori u cvijet,
koji e nas zatvoriti u svoje latice, pa da u njemu budemo odvojeni od svih
umova koji dolaze spolja.
Jednom je jedan od drugova tapiem nacrtao na zemlji petokratku
zvijezdu.
ta je ovo? pitao je.
Zvijezda rekao sam.
Nije. To je kraj rata.
Je li istina da je blizu? pitao je neko.
ta?
To to si nacrtao.
Istina je. Moj otac kae da su tu u blizini. Kada dou u selo, tada e se i
rat zavriti.
A ta e onda zeleni da urade?
Otii e tamo odakle su i doli.

Bili smo sa svih strana zatvoreni u cvijetu polja, pa niko spolja nije mogao
da uje ono o emu smo razgovarali.
Zvijezde su crvene.
Kao i bulke rekao sam.
Kao najcrvenije bulke.
Sada znam zato je jednom voz sa vojnicima pogazio sve bulke koje su
izrasle pored pruge rekao sam.
Vie nikada nee moi to da uini.
Vozovi koji sada prolaze izgledaju kao oamueni. Meni se ini da samo
odu do kraja pruge, pa se opet vraaju nazad.
Moda ni dotle ne idu.
U selu ljudi javno govore o kraju rata.
Nou moj otac i majka dugo apuu u svojoj sobi. Ja ne mogu da ujem o
emu apuu. Ali znam da o tome govore.
Ja nou ujem kako one apuu.
Ko?
Zvijezde.
Zato ne moemo da ih vidimo i danju?
Zvijezde sijaju samo nou.
A da li e biti no i kada se pojave u selu?
Ne.
Kada je rat dolazio, iao je sa sjevera. Kraj rata dolazio je sa svih strana.
Silazio je odozgo, preko brda, dolje prema nama. Vozovi su tada rijetko prolazili
kroz stanicu. I ako bi ponekad neki voz sa vojnicima prolazio, prema sjeveru,
prolazio je bez zvidanja. Kao da je htio da se povue neprimijeen, da pobjegne
od svih malih stanica koje su se poredale kraj pruge. Ti vozovi nikada nisu
stizali do cilja. Ostajali su negdje izmeu dvije stanice, sa tokovima okrenutim
gore, kao upozorenje onima koji su za njima dolazili, da su sada zvijezde sasvim
blizu pruge.
Ja sam sa prozora znao da im proreknem sudbinu i da im odredim kraj. Da
li e zavriti putovanje poslije dvije ili tri stanice? Kada sam im brojao vagone,
brojao sam ih sa tokovima okrenutim prema nebu. Taj prozor bio je sada moja
osveta za sve vozove koji su proli prema jugu. Dunuo bih tiho u njega i na
zamagljenom staklu nacrtao bih petokraku zvijezdu. Zvijezda je stajala sve dok
se staklo ne bi isuilo. A kada bih zatim ponovo dunuo, zvijezda je izrastala
sama. Moda se samo meni tako inilo, ali je uvijek bila vea i svjetlija.
Dan kada se rat zavrio bio je najveseliji i u naoj stanici. Nikada u njoj
nije bilo toliko ljudi i zvijezda danju. Sva vrata i svi prozori bili su otvoreni.
ekali smo voz koji je sa juga trebalo da doe nenajavljen. Signal je jo izjutra
bio otvoren. Takvi vozovi nisu zapisani ni u jednom redu vonje, pa dolaze kada
stignu. Znali smo da e voz stajati na svakoj stanici, pa se nismo ljutili to
polako dolazi.

Ali on je ipak doao, aren, okien cvijeem i zastavama. Nikada nijedan

voz nije mogao da ponese toliko putnika sa sobom. Njime se putovalo bez vozne
karte i dokle eli. I ljudi su putovali. Od glava putnika nisu mogli da se izbroje
vagoni.
Rat je zavren svi su se radovali.
ivio kraj rata!
ivjele zvijezde!
Dugo je taj areni voz stajao u naoj stanici. Kada je poao, ja nisam mogao
da utvrdim da li se kree na tokovima ili ide nogama onih koji putuju njime.
Ljudi iz voza poklonili su nam jednu zastavu, da njome zakitimo stanicu.
Naoj stanici je lijepo pristajala crvena zastava.

ZBOGOM, MALE STANICE

Ljeto je kod nas uvijek divno. Moda zbog bulki. Moda zbog ina koje su
tako prijatno tople kada se hoda po njima. Moda zbog cvraka koji su uvijek tu
negdje, blizu. Ali kada poem da ih potraim u travi, nigdje ih nema. A njihova
pjesma mami me sve dublje i dublje u polje. Tada, kada vidim da je pruga ostala
daleko iza mojih lea, ponem da se vraam, a oni onda prestanu sa
povlaenjem i slijede svaki moj korak. Ja nikada nisam vidio nijednog cvrka.
Ali njihova pjesma mi je tako poznata. Bez nje je ljeti nemogue zamisliti prugu
daleko od staninog perona, u vrijeme kada vozovi ne prolaze.
Ponekad pomiljam da cvrci uopte i ne postoje. Postoji samo njihova
pjesma, bliska ali neuhvatljiva. I ja zamiljam da je to pjesma klasova ita, koje
pjeva dok zri. Pa ipak, bilo ko da su ti cvrci, oni su mi najbolji pratioci kada u
ljetnje prijepodne, onako bez obaveze o vremenu i daljini, koraam uz prugu.
Tada i bulke mogu da budu iva stvorenja. Ako se na pupoljak bulke stavi
glavica bulke koja je ve procvjetala, i ako se onda taj pupoljak prstima
rascvjeta, tada taj cvijet na dlanu lii na balerinu u dugakoj prozirnoj crvenoj
haljini. Bulke ponekad umiju i bijelo da procvjetaju. Pa onda na dlanu dvije
balerine, crvena i bijela, zapoinju njenu igru sa suncem.
Igra pored pruge nikada ne moe da mi postane dosadna. Tu se uvijek krije
toliko malih stvari koje se otkrivaju sa svakom novom igrom. I ja uvijek kada
koraam uz prugu stojim pred jednom novom tajnom, kojoj u tada prvi put
ubrati cvijet.
Daleko, daleko moe da se ode idui praznim inama. One su uvijek, i
tamo sasvim daleko, iste. Ali uvijek su ispruene, kao ruke koje obeavaju i
mame.
I ja znam: stanica je iza mene, bijela, i mala koliko je daleko. I trava je tu,
na dva koraka od nasipa. Pa kada se umorim, mogu da legnem u travu. A onda
nebo koraa po inama mjesto mene. Tiho i neujno, kao ja kada gazim bosim

tabanima. Koraa, koraa. A ljetnji dan je dugaak i ko zna dokle bi do noi

moglo da ode.
U podne, kada se vraam, ine su vrue. Tada po njima ne moe da se hoda.
U daljini izgleda kao da se i pruga raspada od toplote. I tada trim po drvenim
pragovima. Nikada niko ne moe da izbroji koliko ih ima. Ponem da brojim, a
onda im pobrkam red koliko brzo promiu ispod mojih nogu.
Na stanicu dolazim prvo ja, a malo zatim, i podnevni voz. Zadihan, sa
Zagorom u vagonima i na peronu. Kao da eli da probudi dan koji se uspavao na
inama, da ustalasa bulke pored njih, da me upozna sa putnicima koji stoje na
prozorima. A zatim, kada ode, da bar za trenutak imamo osjeaj da se neto
desilo. Eto tako, da bar gledamo dim koji se raspada u plavoj boji neba.
Jednom, tako, kada smo ispratili voz i kada se ve nisu vidjeli njegovi
tragovi na nebu, priao je moj otac i zagrlio me. Bio je radostan.
Idemo u grad! rekao je.
Kada?
Ovih dana.
Koliko emo tamo ostati?
Ostaemo zauvijek.
Zauvijek? pitao sam.
Da. Zar se ne raduje?
On nije morao da saeka moj odgovor. Trebalo je samo da mi pogleda u
oi. U njima se najednom skupilo sve ono to je bilo oko mene. Sve dokle je
pogled dopirao i to je mogao u tom trenutku da prigrabi. I sa jedne i sa druge
strane stanice. U mojim oima talasao se, ograen trepavicama, ljetnji dan. U
njima su sada bili svi dani provedeni kraj pruge, pod mostom, u polju, na
prozoru. Izrastali su mali, negdje u dubini, a zatim nadolazili onakvi kakve sam
ih zapamtio: sa bulkama, sa cvrcima, sa oblacima koji kao iva bia koraaju
na prstima po nebu, sa kulama od pijeska. Bili su to dani koji su se ponavljali
isto onako kao to su ranije dolazili. Samo to su sada ostajali za trenutak. I u
tom trenutku uo sam rijei moga oca:
Zar se ne raduje?
Ne rekao sam.
Zato? Tamo e nam biti ljepe. Upisae se u gimnaziju.
Zar mogu zbog gimnazije da ostavim sve ovo? Moj otac se nasmijao i
pogladio me po kosi.
Vidjee rekao je zavolie grad.
Ne vjerujem.
Zato?
Ne moe se nita tako voljeti kao to se vole male stanice.
Ne znam da li time treba da se hvalim, ali ja sam sebe smatrao velikim
junakom zbog toga to su mi u tom trenutku oi ostale suve.

Kada smo poli da vijest saoptimo majci, osjetio sam da su i ine pole sa
mnom. Koraale su za mnom kao stari prijatelji koji me nikada nisu ostavljali
samog.
I majka se radovala. Kada joj je moj otac rekao da idemo u grad, ona me je
vrsto zagrlila i poljubila.
To je zbog tebe! rekla je. Morali smo jednom da odemo iz ove male
stanice. ta bi bilo s tobom kada bismo ovdje ostali? Ovako, bie opet ak,
veliki ak, gimnazijalac.
Nekoliko sljedeih dana prolo je u pripremama za selidbu. Dok smo se
pakovali, esto sam pronalazio neke zaturene stvari koje su mi nekada neto
znaile. I one su me jo vie vezivale za malu stanicu. Pronaao sam svesku u
kojoj su bila ispisana imena svih aka koji su sa mnom uili drugi razred. I
sjeao sam ih se svih, onako kako smo sjedili u klupama. Zatim je iz jedne fioke
ispao jedan mali zaobljeni kamen, od koga je rijeka napravila glavu djeaka sa
zelenim oima. Jedna knjiga bez korica, koju sam htio da bacim, odjednom mi je
otvorila stranice ba tamo gdje je stajala presovana bulka. Prva bulka iz ove
stanice.
Bilo je puno takvih stvari koje je trebalo baciti, ali ja sam ih odvajao i
redao u jednu kutiju. Niega nisam mogao tako lako da se liim. Sve je bilo dio
neega u emu sam ivio i to je ivjelo u meni.
Zatim sam siao i komadiem ugljena na zidu stanice napisao svoje ime.
Dok sam pisao, jako sam pritiskivao ugljenom. elio sam da ono to napiem
ostane zauvjek. Isto onako kao to sam vjerovao da e ime stanice ostati
napisano u meni.
Voz, kojim je trebalo da odemo, nismo dugo ekali. Uinilo mi se da je ak
doao i prije vremena. Nisam uspio da ponesem u naruju sve ono to sam elio.
Voz je polako naputao stanicu, i svih pet kestenova na peronu mogli su da mi
mau granama. I prozor, onaj moj prozor sa kojim sam esto drugovao, mogao je
dugo da istee vrat i da gleda za mnom. Bulke nisam mogao da vidim, ali sam
znao da e i one, kada proe posljednji vagon, podii svoje glave da bi me
pozdravile.
I tamo gdje je voz ve uurbano poskakivao po inama, i tamo sam imao
poznanike. Zato sam dugo morao da stojim na otvorenom prozoru vagona i da
im maem. Mahao sam i stanicama u kojima se voz zaustavljao. Sve su one tako
puno liile jedna na drugu. Sve su bile iste kao ona koju sam ostavio.
I kada bi se voz ponovo razmahao svojim tokovima, mali crveni cvjetovi
trali su za njim uz prugu. Dok je prolazio kraj malih stanica, voz ih nikada nije
mogao prestii. Ali tada, kada se pred nama pojavio grad, oni su poeli da
posustaju. Bilo ih je sve manje i manje. Tada sam posljednji put mahnuo rukom
svima.
Zbogom! Zbogom male stanice! rekao sam.

Stanica u gradu imala je dugake i od dima crne perone. Svuda je okolo

bila poploana betonskim ploicama. Na tim peronima nikada pored pruge nisu
mogle da izrastu bulke.

VESELA KOLONA
OD MRAVA DO SLONA

O MRAVU
Kupili mravu
uniformu plavu
i krznenu ubaru za glavu,
irite od zlata
oko vrata
i epoleta
i jo dva reda sjajnih dugmeta.
Pa mrav sad ponosno eta,
kao pripadnik starih grenadira,
salutira
i raportira.
Al' emu sve te slave
iz ove udne jave,
kada se vi, drue mrave,
ne vidite od trave.

O DABRU
Znam jednog dabra
koji se svuda ali
da su ga pokrali

i veli:
Svi oni neimari smeli,
to brane grade
da reke pregrade
za hidrocentrale,
svi oni, bez ale,
neka se niko ne smeje,
pokrali su moje ideje.
I eto, dok rastu brane
na sve strane,
krivo mi je
to se niko setio nije
da mi dodeli
bar titulu poasnog inenjera
graevinskog smera.

O IRAFI
Nauili irafu
da pije kafu.
Pa sada
dok joj deca okolo tre
mama irafa iz oljica sre,
pije i uiva
jer su joj deca nestana i iva,
a to se tie duine vrata
tu ti je svako ko irafa tata,
ve negdje oko treeg sprata.

O NOSOROGU
Za nosoroge kau
da su ivotinje grube
i da se nikada ne ljube.
Pa dobro, i da hoe
kako e,
kako da jedan neni nosorog

poljubi druga svog

kada mu u tome smetaju
i njegov i svoj rog.

O ZEBRI
ta ete rei kada vas neko pita:
kakva je zebra?
Da li je bela
cela,
pa ima samo na sebi crna rebra
ili je oko crnog tela
opasala bele pruge
kao bure gvozdene duge.
A moda je ak i neto tree:
Zebra je malo ili vee
nestano drebe,
koje se oee i ogrebe
o svake tarabe koje
svee oboje.

O KORNJAI
Dva lema
iz nekog starog rata
o kome pojma nema ni tata,
razgovor pravi
vode u travi.
I uvek jedan od njih
drugog za put upita,
tek tako, da ne skita,
ako jednom odlui
da se malo pomui
i odeta
na kraj sveta.

Ali odgovora nema

i eto problema.
Zato opet svakog jutra
i danas
i sutra,
slika se ne menja
dva stvorenja lenja,
dva lema
dve kornjae
nikako iz trave da zakorae.

O LAVU
Ne diraj lava
dok spava,
jer mu je puna glava
nekakvih divnih snova
sa gozbe
posle lova.
I lepo dok sniva
apama osmeh skriva
i brkove gladi
dok se snovima sladi.
Pa zato dok prolaze
svi ga utke zaobilaze
i paze
kako gaze.
Jer stvar je stara:
ne treba dirati cara
dok se odmara,
dok drema
bez problema.

O KROKODILU
U jednog krokodila
na obali Nila
princeza krokodilka
se zaljubila.
O, kakva idila!
I dok reka Nil tee
i sunce pee
krokodil eka vee
da ga sa danom sastavi
i svoj san nastavi.
Sanjivko,
lenjivko
ni oko da otvori,
ba njega briga mori
to nekog srce boli
dok voli.

O VUKU
O vuku jednostavno neu da piem
zato ga briem
i bez pardona
skidam sa ovoga trona.
Evo ovako:
polako,
prvo desno uvo,
pa levo uvo,
a onda vrat
zainat.
Na kraju
jednu po jednu apu.
Tako mu i treba!
Zato je morao tamo nekad
i tamo nekud

umesto hleba
da pojede nedunu Crvenkapu.

O TVORU
Vitez Tvor Prvi
nije pristalica borbe do krvi,
ne voli dvorski tra,
ne nosi ma,
revolverom ne barata,
pa ipak svaki dvoboj prihvata.
I istini za volju
uvek predstavlja onu stranu bolju,
koja
kao pobednik izlazi iz boja.
Ali ima pravo i ona druga strana
to posle vojevanja
uporno tvrdi:
Tu neto smrdi!

O PINGVINU
ik, prepoznaj u mraku
s lea pingvinovu baku
u fraku,
kada je sve crno
kao zrno
gara
na uniformi odaara.
A spreda
komad polarnog leda
ili grudva snega
odvaljena s brega
koja se nekud gega.

O TIGRU
Doveli tirga
da gleda gde igra
igra.
I tako krug po krug
zaspao tigar drug.
Pa sanja u boji
kako nad rekom stoji
kao duga
od arenog polukruga.
I sve dok se igra okree,
o, kakve sree,
obeao da nikoga
pojesti nee.

O SLONU
Koliko treba bombona
za slona
od pet tona,
kad mu je kesica cela
karamela
kao mrvica od predjela?
Za njega je bombona vrea,
vea
od solitera
prava mera.
I to ako ne zakera
i ako jadan
nije previe gladan.

SUNCE JE CVIJET
NA REVERU DANA

SUNCE
Sunce je,
sunce je cvet na reveru dana,
sunce je pe za one bez stana,
sunce je hrana
za velika stabla i malene trave.
Sunce je eir za usijane glave.
Sunce je kugla koju neboderi
bacaju kao rekorderi.
Sunce je medaljon od zlata
oko vrata
drugarice vasione.
Sunce je,
sunce je brod koji izroni i kada potone.

ISTINA O MESECU
A o mesecu ta moe rei
kada ga gleda leei
kako se epuri
na svojoj nonoj turi.
Sve je u redu dok je ceo
i debeo,
tada je i veseo.
Ali kada pone da se tanji,
pa je sve manji
i manji.
Sve to lii
kao u nekoj prii,
kao da ga neko iz mraka

ili iza oblaka,

as ovako
a as onako
gricka polako.
I kad ti sve postane jasno,
tada je ve kasno
da se bilo ta uini
u prilog meseini,
jer negdje na visini
ogladneli Pera-dera
umesto sendvia mesec veera.

PESMA O LOPTI
Pitali loptu da li je nervira
to to je svako utira,
da li je to boli
ili moda voli
kada od noge do noge
pree mnoge
daljine
i visine.
A lopta rekla: ta mi fali.
Treba li da se ali
i plae
neko ko ima brojne navijae
kojima dlanovi bride
kada me pod prekom vide.
Zar onda mogu da mislim na bol
kada od mene svi trae gol.

MORE JE VELIKA KADA

uo sam kako neki stari
ribari
govore

da je more
jedna velika kada
u koju kia pada
i da je na dnu te kade
ep koji nikada ne vade.
Jer, ta bi bilo
kad bi se more pokupilo
pa onako,
polako
kao da mu se nikuda ne uri
kroz rupu od epa iscuri.
Jednostavno ne bi ga bilo vie
do sledee kie.

OSAM PEAKA
Puna aka
junaka,
osam malih peaka.
Sve same junaine
te pionine.
Kada pou u jurie
natrag se ne vraaju Vie,
od poetka rata
pa sve do mata.
A ako treba za taj rat
i mat
i ivot dati
ko e se rtvovati?
Naravno: peaci
junaci.
I to vredi
kada je kraljica posredi,
ali da li valja

biti rtva za obinog drvenog kralja.

KIA
ta sve jedna kia proe
dok do zemlje doe?
Da li se iz svog oblaka
sputa putem basamaka?
Ili da bi putovala due
za silazak koristi mornarske ue?
Moda ak kapljica neka
veruje da je dole eka
mekana reka,
pa u besprekornom stavu
skae na glavu.
A moda je kia,
kada pone pa sve dok se ne stia,
bataljon malih padobranaca
ili hrpa vodenih rezanaca
koji dok cure
u neka velika usta ure.

KIOBRAN ZA KUU
Dobar dan!
Dobar dan!
Ja bih htela kiobran.
A kome je molim lepo, potrebna ta sprava?
Meni, jer moj stari prokinjava.
Jeste li vi ludi?
prodava se udi.
Luda? ta je vama sada
pa napolju kia pada?
To je tano, krasno,
ali meni neto nije jasne

 O uasno!
Vama nije jasno
to to u kini dan
hou da kupim kiobran.
Ko jo proizvodi kiobrane za kue?
prodava za sebe apue.
Vama je potreban samo nov
crveni krov.

TRI BELE RADE

Tri mlade
bele rade
nasred jedne velike, velike livade
umiru od dosade.
I prva veli:
Ah, kako su neveseli
ovi dani
rascvetani
za usamljena devojaka bia
bez mladia.
I kae druga:
Kako je duga
tuga
kada te neko na poetku prolea
zasadi tamo gdje nema mukog cvea.
A na to e trea:
Takva je srea.
Lea ti okrene
i pusti te da mlada vene.
Tri mlade
bele rade
priaju tako od dosade.
A onda neka krava
traei gdje je najslaa trava,
na livadu svrati
pa im razgovor skrati.

O PETRU VETRU
Bio jednom jedan deak Petar,
bio jednom jedan jogunasti vetar.
I jednoga dana deak Petar
iz istoga mira uzjahao vetar
pa tako na njemu poleteo u etar
visoko
sve metar po metar.
ta je posle bilo,
ta se gore zbilo?
Nek' zamisli svako kako mu je milo.
Tek, ne proe malo
odozgo se neto stropotalo
i na zemlju palo.
To se sa jahanja vratio Petar.
A gdje li je nestao vetar?

ODAKLE OVEK POINJE

Neka svako bira:
hoe li od cipela do eira
ili od eira do cipela
i jo od odela
ili od golog tela
da meri ljude
kada se ujutro probude.
Odakle ovek poinje,
od poda pa u visine
ili moda
odozgo pa do poda?
Prava je to zagonetka

oko tog poetka,

I svako
moe da odgovori i ovako
i onako.
Ali kako
od zdravlja puca
ovek, pre svega, poinje od srca
koje u njemu kao sat kuca.

DVA MORNARA
Dva stara
mornara,
dve atlete
od glave do pete
na pristanitu stoje
u majicama arene boje:
red nebo,
a red more.
Stoje i ne govore
samo im u oima
nekakva udna plima
brodove njie
i nita vie.
Nacrtajte brod u luci
neka morski vuci
otplove
u svoje snove.

OSTRVA
Na zemljopisnim kartama ostrva su take,
bilo da ih gledate s prave strane ili naopake.
U stvarnosti ona su zlatne znake
koje more nosi kada je u formi

na svojoj plavoj uniformi.

JEDNO GLATKO PUTOVANJE KRATKO

Hoete li da vas ovako bez najave
i glatko
povedem na jedno putovanje kratko.
Predlaem
da nam stanica prva
budu Boina ostrva.
Odatle moemo,
kao po nekom zadatku,
da skoknemo i na Kamatku,
i sa dve malo due daske
napraviemo i most od Kameatke do Aljaske.
Ako volite da pecate ribe,
mogli bismo da posetimo i Karibe.
A kada smo ve tu,
tada se bez mnogo muke
stie i do hongkongke luke.
Iz Hong Konga koga svako
po fabrici igraaka poznaje
otili bismo na Havaje.
Ta ostrva stvarno imaju svoju ar,
ali to nam ne smeta da ih zamenimo
za Madagaskar.

TELEFONSKI RAZGOVOR
Halo!
Halo!
Ko je tamo?
Je l' ovamo?
Jeste tamo.
A ko to hoe da zna?
JA.

 E, onda sam i ovdje JA.

Nemogue.
JA sam kod svoj kue.
Ali, JA sam na telefonu
u svom salonu.
ta kae?
Kaem da lae.
Ako sam ve u svom salonu
ne mogu da budem na tvom telefonu.
Halo,
ekaj malo,
kao da se neto zapetljalo
oko ice
ili slualice.
Sve je u redu sa telefonom,
ali nije sa tvojim bon-tonom.
Hej, ovee
ta mi to ree?
To nisam znao.
A to si onda zvao,
nije valjda samo
da pita: ko je tamo?
Zaboga,
pa nije samo zbog toga,
ali rado bih znao
koga sam to nazvao.
A, tako
pa ti si to tek onako
nasumice
okretao brojanice.
Rekao sam ja da je tebi uz telefon
potreban i bon-ton.
Ne, nema pravo.
Onda, zdravo!
Halo! Halo!
Saekaj jo malo.
Halo!
Budalo!
Eto, u jednom potezu
prekinuo je vezu,
a meni je ba bilo stalo
da s nekim popriam malo.

ta li druga deca rade

kad ne znaju ta e od dosade
a kraj njih stoji glavom on
pravi pravcati telefon.

AUTOMATI
Na svetu postoje i razni automati,
izmislio ih je ovek da skrati
vreme
i da sebi olaka probleme.
Ima ih koji misle, pamte i broje
i takvih koji stoje
na svakom oku
spremni da ti ispune elju o tvom troku.
Na primer, ubaci novi, a on tebi okoladu
ili au pa u nju naspe limunadu.
Ima i onih koji se kreu
koji se pale, gase i okreu,
reavaju matematike zadatke
i od dugakih stvari prave kratke.
Ali niko jo nije izmislio automat
koji e u odreeni sat,
po pravom kolskom protokolu
da umesto aka ide u kolu.

BUBAMARA
Jedno brdo puno arenog cvea
podsea
na bubamaru
iji je motor u kvaru.
Pa ni s prolea ni leti
ne moe nikud da odleti.

I nikoga se ne boji
dok tamo na jednom velikom dlanu stoji.
Kao da eka
neki vetar iz daleka,
koji e jednoga dana
da je oduva s dlana.

KAKTUS
Stari usamljeni kaktus na morskoj obali
svakoga dana uporno se ali
bodljikav i tuan:
Jesam li ja tako ruan,
pa svako od mene glavu okree,
niko ni da se rukuje sa mnom nee.
A moja je velika i jedina elja
da imam prijatelja,
koji e u susret da mi pohrli
i vrsto, vrsto da me zagrli.

UPAVKO
Ovo to vidite to je mali,pas,
iako ne znate da li gleda u vas
ili vam je okrenuo svoj zadnji deo,
sa svih strana je isto upav i beo.
A tek kada se posle kupanja pojavi
u dilemu vas stavi
i niko ne moe da dokui
ta je to to pred vama ui:
Ostatak od sneka,
upava vrteka,
bradati patuljak
ili neki vuneni zamotuljak.

Jedino kost prava

ovu zagonetku reava:
Belo se klupe tada pokrene
i vidite da je to tene,
koje po pseem obiaju lepom
u zahvalnost pone da mae repom.

ALA
Ako se neto zatvara,
mora da se i otvara.
Gdje se neto uvre
sigurno se i odvre.
Kada se neto namotava,
kasnije se i odmotava.
I ono to se pie
moe da se brie.
Zato ovu pesmicu malu
primite kao alu.
A ko ne moe da je shvati
nek' mi je odmah nazad vrati,
da je izbriem
i umesto nje drugu napiem.

O ZVEZDAMA
Sin jednog kosmonauta rekao je tati
da mu, kada se vrati,
iz jednog svemirskog gnezda
donese nekoliko pravih zvezda.
I pred poletanje

tata je dao obeanje.

Ali ta da rade oni
iji oevi ne etaju po vasioni.
Svako sanja da ima zvezdu na dlanu.
Pa ipak zvezde vole da ostanu
tamo gde stoje,
na pliu plave boje
i da ih deca oima broje,
da ih ostave na miru
i samo prstom upiru
prema svemiru.
Jer zvezda u ruci
to je kao brod to stalno drema u luci,
i ne zna ta su dubine,
ni drai morske puine.

IZ AVIONA
Kada gleda iz aviona
kao mrava vidi slona,
a kue i kuice
kao kockice
razbacane na sve strane.
Ali ako su kockice u stroju,
po redu i broju,
znaj tada
leti iznad nekog grada.
I cestu e prepoznati lako
ona odozgo izgleda ovako:
Kao kad iz tube
istisne celu pastu za zube,
pa svuda
okolo krivuda.

AUTOMOBIL IZ MUZEJA
Jedan automobil prastari
iz muzeja davno minulih stvari
zaeleo je tokove da protegne,
pa je uspeo uvaru muzeja da pobegne,
iskoristio je saobraajnu zbrku
i upao u neku trku.
Na startu trke bili su sve sami lovci na brzine,
koje ne plae ni zavoji, ni krivine
i koji lete
jo malo pa kao rakete.
A stari auto stoji i kaljuca
i od uda se kurblom u motor kuca:
ekaj ti, pa ovde neto ne tima,
zar od mene breg ima.
Tako mi moje benzinske krvi,
ja sam uvek na trkama bio prvi.
A kada su te trke bile,
gospodine muzejski automobile?
Pa, bile su...
bile su...
A ko bi sada mogao da se se ti,
kada vreme tako brzo leti.
I dok se starac seao na davne
dane slavne,
brzo su ga sklonili sa staze
da ga mladii ne pregaze.

POAR
Vatrogasci su brzom brzinom stigli,
askom su pokretne stepenice digli,
poeli po njima da se penju
i da stenju

vukui mrkove nekuda gore,

pravo na prozore
u kojima velike vatre gore.
A onda su stali,
unaokolo pogledali
i zapitali:
Ko to paniku stvara,
pa ovde nema ni traga od poara?
Ali da bi sve jasno bilo,
evo ta se zbilo:
Predvee dok je zalazilo,
sunce se naalilo,
pa je bojom kojom vatre gore
ofarbalo sve gradske prozore.

BIOGRAFIJA
Zoran M. Jovanovi (1933-1976), roen je u Skoplju gdje je zavrio
srednju kolu i Filozofski fakultet. Prve knjige napisao je na makedonskom
jeziku i objavio u Skoplju: Sutoni nita ne govore (1956), Ptica u vetru (1960),
Maka u dvoritu ispod balkona (1960), No uoi dana (1961), Prie iz moje Me
(1963), Tano vreme na sunevom satu (1973). U isto vrijeme pie poeziju i na
srpskohrvatskom jeziku (Praznine etnje, Pod znakom Zorijane, Vrt i more,
Kavez slobode i dr.). Pored pomenutih zbirki poezije, objavljenih u Sarajevu,
napisao je i vei broj djela za djecu (vidi Bibliografiju). Autor je i radiodramskih tekstova, jedne televizijske drame i drame Jeste li napisali moj roman
(izvedene u Sarajevu 1971).
Radio je kao novinar u Skoplju, Beogradu, a od 1964. kao samostalni
urednik u Radio-televiziji Sarajevo.
Jovanovievi tekstovi su prevoeni na engleski, francuski, ruski, njemaki,
panski, talijanski, maarski, poljski, slovaki, albanski i slovenaki jezik.
Dobitnik je godinje nagrade "Svjetlosti" (1974) za knjigu Velika kolona od
mrava do slona, plakete "Vesele sveske" (1972) i posthumne nagrade "Mlado
pokolenje" (1979).
U knjievnoj zaostavtini Zorana M. Jovanovia nalazi se vie
neobjavljenih pjesnikih, proznih i dramskih rukopisa. Za kolekciju djeije
knjievnosti posebno je zanimljiva zbirka pjesama Stanari mojih depova.

BLIOGRAFIJA
Bulke pored pruge, "Veselin Maslea", Sarajevo 1972, 1974, 1988.
Prsten od neba, "Svjetlost", Sarajevo, 1973.
Vesela kolona od mrava do slona, "Svjetlost", Sarajevo, 1973.
Sunce je cvet na reveru dana, "Svjetlost", Sarajevo, 1978.
Hoe da ti neto kaem, Banjaluka, 1980.