UDK 308 (497.

5) 07/14
316.323.5 (497.5)
Struni rad
Primljeno: 28. oujka 2007.
Prihvaeno za tisak: 3. prosinca 2007.

Oblikovanje srednjovjekovne stvarnosti sociologija

znanja i povijest
Tomislav Popi
Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu
Sveuilini kampus Borongaj
Savudrijska BB
10000 Zagreb
Republika Hrvatska
Autor u radu razmatra teorijski koncept i praktine primjene sociologije znanja u
istraivanjima srednjovjekovne povijesti. Prema tom sociolokom pristupu djelovanje i ponaanje lanova neke zajednice odreuje korpus drutvenoga znanja, a
na elu im se nalaze vladajue elite koje, ovisno o drutvenim okolnostima i svojim
realnim interesima, pokuavaju nametnuti vlastite projekcije svakodnevne stvarnosti. U skladu s tim, rad upozorava na razliite simbole moi i vlasti putem kojih
su drutvene elite uspijevale u nastojanjima da uvrste svoju vlast i autoritet u nekoj drutvenoj zajednici. Na taj nain nudi se drukiji metodoloki pristup prouavanju hrvatskoga srednjovjekovlja, nedovoljno zastupljen u naoj historiografskoj
produkciji, koji bi mogao poluiti odreene rezultate u istraivanjima odnosa vlasti
i moi, vladajuih struktura prema podreenima, kolektivnoga pamenja i sjeanja
te naina na koje elite pridonose njegovu formiranju i mijenjanju.
Kljune rijei: srednjovjekovna stvarnost, drutveno znanje, simboli moi, vlast, kolektivno pamenje

Uvod
Glavni cilj rada jest upozoriti na odreena bitna obiljeja koja su utjecala na oblikovanje srednjovjekovne stvarnosti. U tom smislu, ve naslov rada trai odreeno


Zahvaljujem dr. sc. Mladenu Aniu na sugestijama prilikom pisanja ovoga rada.

240

T. Popi, Oblikovanje srednjovjekovne stvarnosti sociologija znanja i povijest

objanjenje. U njemu se implicira da se stvarnost oblikuje, tj. da se ona ne otkriva,

nego konstruira. Takvo shvaanje, naime, u potpunom je skladu sa stajalitem koje
se danas dri opeprihvaenom polazinom tokom u drutvenim istraivanjima:
drutva nisu nastala prirodnim putem, nego su konstruirana ljudskim interakcijama. Prema tome, i stvarnost koja ini svako drutvo takoer je konstruirana, tj. javlja se kao proizvod ljudskoga djelovanja u drutvu.
Temeljna pak prizma kroz koju se ta stvarnost oblikuje i koja usmjerava ponaanje i djelovanje lanova bilo kojega drutva jest znanje. Meutim, potrebno je odmah upozoriti na postojanje razliitih vrsta znanja. U ovom sluaju, termin znanje
ne oznaava usko specijalizirano znanje koje omoguuje djelovanje i komunikaciju
unutar odreenih znanstvenih disciplina i koje je karakteristino za uloge. U kontekstu ovoga rada podrazumijeva se znanje koje ljudi rabe u svakodnevnim drutvenim interakcijama, znanje koje se od najranijih dana stjee u procesu socijalizacije i toliko je usaeno u pojedinev mentalni sklop da ga se poinje uzimati zdravo
za gotovo. Drugim rijeima, govorimo o drutvenom znanju. Dakako, korpus znanja koji upravlja ivotom nekoga drutva ne mora biti, a najee i nije, istovjetan
korpusu znanja koje definira ponaanje i djelovanje lanova nekoga drugoga drutva, bila to drutva koja istovremeno ive na nekim podrujima, ili pak drutva kroz
povijest. Drutveno znanje je, dakle, glavni element kroz koji se oituje i doivljava
svakodnevna zbilja, kljuni mehanizam na temelju kojega lanovi drutva zdravorazumski prihvaaju pojedine institucije, uope ne dovodei u pitanje njihov legitimitet. S tim u vezi javlja se i problem aktera koji imaju vodei utjecaj na formiranje
i diseminaciju drutvenoga znanja.
Kako je ve reeno, ovaj e se rad pri ralambi problema fokusirati na otkrivanje
kategorija koje su uredile srednjovjekovni svijet. To znai da e se rasprava voditi u
smjeru rjeavanja pitanja o tome kako se konstruirala svakodnevna stvarnost srednjovjekovnoga svijeta i tko je u tim procesima igrao najvaniju ulogu. U tom smislu pokuat e se pokazati da su glavni akteri tih procesa, slino kao i danas, bile vladajue strukture, koje su na razne naine, stvarajui novo i prilagoujui postojee
drutveno znanje svojim realnim ciljevima, utjecale i na samu stvarnost.
Pitanje stvarnosti, njezina konstruiranja i doivljavanja, kako u dananjim tako i u
prolim drutvima, izazvali su zanimanje istraivaa veine drutvenih i humanistikih znanosti u svijetu. Pri razmatranju problema u ovom radu, rabit e se rezultati svjetske socioloke i povijesne znanosti, ali i nekoliko domaih primjera, koji ta
dostignua primjenjuju u istraivanjima hrvatske srednjovjekovne povijesti i time,
izmeu ostaloga, u suvremenu hrvatsku historiografiju unose daak osvjeenja.
Bura se tek oekuje, iako bi bilo nezahvalno ne spomenuti da je u posljednje vrijeme hrvatska povijesna znanost ipak napravila odreeni iskorak u smjeru iskoritavanja rezultata drutvenih i humanistikih znanosti u svijetu.

Povijesni prilozi 33., 239.-248. (2007)

241

Znanost je tijekom itavoga 20. stoljea napredovala svjetlosnim koracima na svim

podrujima i u svim aspektima istraivanja, pa u tom pogledu ni drutvene i humanistike znanosti nisu iznimka. Tijekom vremena i ovisno o drutvenom kontekstu mijenjaju se pogledi na ulogu drutvenih i humanistikih znanosti u drutvu,
proiruju se teme i sazrijevaju metode istraivanja. Osim toga, u novim okolnostima drutvenoga i ekonomskoga razvoja proizvodi se sve vie znanstvenika i znanstvenih radova pa je pojava, protonost i zastarijevanje razliitih paradigmi sve vea
i sve bra. Jedan od vrlo vanih imbenika koji je omoguio takav razvoj drutvenih i humanistikih znanosti jest proces povezivanja i kreativnoga proimanja rezultata njihovih istraivanja, to je dovelo do prouavanja drutava s pogledom kroz
prizmu svih tih znanosti istodobno te time utemeljivanja nove znanstvene kvalitete.
U tom smislu nastala su brojna djela i studije koje povjesniarima nude mogunost
primjene odreenih teorijskih modela u istraivanjima prolih drutava.
Jedan od takvih teorijskih modela moe se pronai u sociologiji znanja i pojmu
drutvenoga konstruktivizma koji iz nje proizlazi, a koju su ezdesetih godina 20.
stoljea razvili i sustavno obradili sociolozi Peter L. Berger i Thomas Luckmann u
djelu Socijalna konstrukcija zbilje. Panja autora toga djela usmjerena je na otkrivanje postupaka prema kojima pojedinci i zajednice sudjeluju u stvaranju vlastite drutvene stvarnosti. Oni ukljuuju zapaanje naina na koji drutveni fenomeni
nastaju, kako postaju institucionalizirani i kako s vremenom prerastaju u dio zalihe
relevantnoga drutvenoga znanja. Prema Bergeru i Luckmannu ljudi u stalnim svakodnevnim interakcijama stvaraju i uvijek iznova interpretiraju svoj doivljajni svijet, a internalizacijom i objektivacijom kroz proces socijalizacije neprestano utvruju, proiruju i prilagouju svoje znanje o tom svijetu. Glavnu ulogu u tom procesu
igraju drutvene elite koje kreiraju novo znanje i institucije u skladu sa svojim interesima i potrebama, a samim time, naravno, utjeu i na konstruiranje stvarnosti. Prema tome, stvarnost se uvijek doivljava individualno, ali u glave pojedinaca
utuvljena je kao plod utjecaja vodeih drutvenih elita.
Suvremeni znanstveni diskurs o ureenju srednjovjekovnoga svijeta kree se upravo u smjeru prihvaanja teza da su se razne kategorije srednjovjekovne stvarnosti,
slino kao i kategorije dananje stvarnosti, oblikovale i mijenjale oko pojedinaca i
institucija koje su bile na vrhu drutvene piramide i koje su imale mo da nametnu
nove norme i pravila ponaanja. U srednjem vijeku to su bili s jedne strane Crkva, a
s druge strane svjetovna vlast utjelovljena u osobi vladara.
Na tragu takvih razmiljanja jest i Otto Gerhard Oexle u tekstu Perceiving Social Reality in the Early and High Middle Ages, koji je detaljno razradio Bergerove i Luckmannove postavke te ih primijenio u istraivanjima srednjovjekovne povijesti. Autor
polazi od organizacije drutvenoga poretka u srednjem vijeku i raspravlja o tome na
Pod pojmom paradigmi u ovom kontekstu misli se na definiciju Thomasa S. Kuhna, prema kojoj
su paradigme univerzalno prihvaena znanstvena dostignua koja nekoj zajednici znanstvenika neko
vrijeme pruaju modele problema i rjeenja. O tome vidi: T. S. KUHN, Struktura znanstvenih revolucija,
Zagreb, 2002., 10.

P. L. BERGER T. LUCKMANN, Socijalna konstrukcija zbilje: rasprava o sociologiji znanja, Zagreb, 1992.


242

T. Popi, Oblikovanje srednjovjekovne stvarnosti sociologija znanja i povijest

koje je naine znanje utjecalo na kreiranje srednjovjekovne stvarnosti odnosno na

koje je naine ta stvarnost utjecala na samo znanje i njegovu objektivaciju u drutvu te kakav je njihov meusobni odnos. Tekst je oblikovan na primjeru dobro poznate podjele srednjovjekovnih drutava na tri reda: one koji mole (oratores), one
koji ratuju (bellatores) i one koji rade (laboratores). Autor uzima da je takva podjela odraz percepcije srednjovjekovnih struktura vlasti. Meutim, ini se da koncept
koji govori o takvoj drutvenoj podjeli nije nastao kao rezultat elje vladajuih elita
za poveanjem utjecaja i kontrole nad podanicima, nego kao rezultat njihovih nastojanja za odranjem postojeega stanja, koje je uredio bog, a koje je neprestano naruavano neprimjerenim ponaanjem lanova zajednice. To znai da je koncept o
podjeli srednjovjekovnih drutava na tri reda u osnovi konstrukt koji su razvile tadanje vladajue elite i koji nije predstavljao srednjovjekovnu stvarnost, ali je iz nje
proizlazio i inio je sliku arhetipskoga drutva kakvom su elite teile. Da je to zaista
tako, pokazuju nam brojni primjeri odstupanja od takvih shema, od kojih su najoitiji kriarski ratovi, u kojima s maem u ruci uvelike sudjeluju i pripadnici crkvenih institucija, zatim pojava i problem definiranja vitekih redova te postupno profiliranje graanstva i intelektualaca zbog velikih idejnih, drutvenih i gospodarskih
promjena tijekom 11. i 12. stoljea.
O odreenim vidovima stvarnosti te njihovoj percepciji i interpretaciji u srednjem
vijeku govori i Harald Kleinschmidt u knjizi Understanding the Middle Ages: The
Transformation of Ideas and Attitudes in the Medieval World. Za razliku od Oexlea,
koji govori o konkretnoj drutvenoj organizaciji, Kleinschmidt prikazuje neke druge kategorije koje su tkale svakodnevnu stvarnost srednjovjekovnih ljudi: iskustvo
vremena, percepcija prostora, govor tijela, odnosi meu spolovima te postojanje razliitih drutvenih skupina isprepletenih njihovim djelatnostima. I ovdje se na nizu
primjera potvruje tvrdnja da se drutvena stvarnost i njezina percepcija nisu nuno poklapale. U srednjem vijeku, slino kao i danas, ove kategorije stvarnosti razliito se shvaaju i doivljavaju ovisno o sredini i drutvenim kontekstima unutar kojih funkcioniraju kao relevantno i objektivirano drutveno znanje. Tako se iskustvo
vremena seljaka i trgovca razvijenoga srednjega vijeka uvelike razlikuje. Seljak poima vrijeme u skladu s ritmovima prirode, prilagoujui tomu svoje poslove, trgovac vrijeme vidi kao novac i u tom se smislu u njegovoj glavi razvija potreba za preciznim mjerenjem vremena. Slino je i s drugim kategorijama. Kmet koji uiva svoj
posjed razliito e doivjeti prostor od hodoasnika na putu za Svetu Zemlju, odnos
O. G. OEXLE, Perceiving Social Reality in the Early and High Middle Ages: A Contribution to a
History of Social Knowledge, u: B. JUSSEN (ur.), Ordering Medieval Society: Perspectives on Intellectual and
Practical Modes of Shaping Social Relations, Philadelphia, 2001., 92.-143.

H. KLEINSCHMIDT, Understanding the Middle Ages: The Transformation of Ideas and Attitudes in the Medieval World, New York 2000.

Zanimljivo je pritom primijetiti kako Kleinschmidt svako odstupanje od zamiljene idealne stvarnosti te u skladu s tim svaki pokuaj vraanja u jedan ukalupljeni sustav uvijek pripisuje Crkvi. Crkva
je ta koja se protivi iskoritavanju vremena kao mehanizma za stjecanje novca, Crkva je ta koja kroz
razliite mehanizme djelovanja utjee na stavove o poloaju i ulozi ena u drutvu te na shvaanja o
odnosima izmeu spolova, Crkva je ta koja pokuava utjecati na stvaranje slike i percepcije ljudskoga
tijela.


Povijesni prilozi 33., 239.-248. (2007)

243

mukarca prema eni nee biti isti u 9. i u 14. stoljeu, a razliite percepcije ljudskoga tijela odredit e i promjene u ponaanju koje upravlja ljudskim postupcima prema drugim lanovima zajednice.
Iz dosadanjega slijeda rasprave vidimo da, govorei o drutvenoj stvarnosti kao
konstruktu, jednim dijelom govorimo i o suptilnim mehanizmima nametanja neije volje ponaanju drugih radi jaanja drutvene moi i vlasti. To za sobom povlai
jo nekoliko pitanja koja trae odgovor. Ako nas dosadanje razmiljanje vodi prema
zakljuku da na drutvenu stvarnost odluujue pokuavaju utjecati vladajue elite,
na povrinu izranja problem autoriteta i njegova prihvaanja u svakodnevnom ivotu srednjovjekovnih ljudi. Jer, iako su srednjovjekovni vladari neogranieni gospodari, oni ipak nisu smatrani nametnutim autoritetima, pa se s tim u vezi postavlja pitanje na koji nain su srednjovjekovne vladajue strukture uspjele postii visok
stupanj tolerancije drutva spram njihove vlasti koja se pojavljivala u obliku izdavanja zapovijedi i obveze poslunosti. Govorei sa stajalita suvremenoga istraivaa lako je zakljuiti da je teko mijenjati jednom ukalupljene sustave i mentalitet ljudi koji ne poznaju drukiju sliku svijeta od one koja im se u danom trenutku plasira
kao jedina ispravna. Meutim, oito su morali postojati neki mehanizmi kroz koje
su srednjovjekovne vladajue institucije diseminacijom novoga drutvenoga znanja
uspijevale u svojim nastojanjima da nametnu nove oblike stvarnosti, da se uvrste
na vlasti i prikau je kao gotovo prirodno stanje stvari. Te mehanizme moemo pratiti na nekoliko vrlo sugestivnih primjera.
Jedan primjer moemo pronai u dogaanjima koja obrauje Mladen Ani u lanku Od vladarske curtis do gradskoga kotara: Bijai i crkva sv. Marte od poetka 9.
do poetka 13. stoljea. Zbog dramatinih zbivanja i konsolidacije prilika poetkom 9. stoljea, na podruju nekadanje rimske provincije Dalmacije pojavio se problem uvrenja autoriteta novih franakih gospodara. U tom smislu franaka vlast
okrenula se ve iskuanom receptu: izmeu franakoga vladara i upravitelj novih
podruja komendacijom se uspostavljaju odnosi vjernosti koji vladaru jame poslunost novih podanika. S druge strane, izravni nadzor i vlast nad novosteenim
podrujima u ime vladara obavlja upravitelj toga podruja, u naem sluaju hrvatski knez. I jednom i drugom u interesu je uspostavljanje to snanije centralizirane
vlasti pa se u tom smjeru kreu i njihove akcije.
Temeljem franakih shvaanja uspostavlja se teritorijalna organizacija vlasti u obliku upanija i vladarskih posjeda koja omoguava bolji i vri nadzor nad podanicima. Istovremeno, uvozi se jo jedna franaka institucija kao najprikladniji faktor
ujedinjenja razliitih i disperzivnih elemenata u poganskim drutvima kranstvo.
To za sobom povlai potrebu obnove poruenih i izgradnje novih crkava, koje postaju sredita obavljanja kranskoga ritusa, ali i sredita koja lokalni vlastodrci koriste u reprezentaciji novoga drutvenoga poretka i svoje vlasti. U tom smislu, crkve, unutar njih zapadno proelje (westwerk), te brojni natpisi njihovih naruitelja
na njima predstavljaju simbole kojima se drutvene elite slue u velianju novoga
M. ANI, Od vladarske curtis do gradskoga kotara: Bijai i crkva sv. Marte od poetka 9. do poetka
13. stoljea, Starohrvatska prosvjeta, 26. (1999.), 189.-236.


244

T. Popi, Oblikovanje srednjovjekovne stvarnosti sociologija znanja i povijest

drutvenoga poretka i kao stalnim podsjetnikom svojim podanicima o tome tko je

nositelj vlasti i tko je odgovoran za boljitak svijeta u kojem ive. Dakle, putem uvoza novih shvaanja o vlasti kao teritorijalnoj vlasti, putem uvoenja kranstva koje
igra kljunu ulogu u promicanju vlasti kao boje vlasti, ali i u stvaranju jedinstvene
ideologije ranosrednjovjevnih Hrvata, te putem brojnih simbolikih reprezentacija
novoga drutvenoga poretka u nastajanju oblikuje se, Bergerovim i Luckmannovim
rjenikom, novi simboliki univerzum hrvatskoga drutva 9. stoljea. Uinkovitost
toga procesa dodatno pospjeuje zamjena starih rituala, mitova i ceremonija novima, kao kljunih faktora svih simbolikih reprezentacija, koji omoguuju to bre i
bezbolnije stvaranje novih kolektivnih pamenja i sjeanja te, u skladu s tim, oznaavaju konstitutivni in novoga poretka.
Potvrda vanosti uloge rituala i ceremonija u legitimaciji drutvene hijerarhije i vlasti moe se vidjeti i na primjeru knjige Zdenke Janekovi Rmer, Okvir slobode: dubrovaka vlastela izmeu srednjovjekovlja i humanizma. Da bi uspjela sauvati poredak temeljen na drutvenoj podjeli, politikom monopolu i postojeoj raspodjeli
moi, dubrovaka vlastela isprepletanjem legendi i izmiljenih pria sa stvarnim povijesnim dogaajima artikulira mitske slike o prolosti grada i vlastele ukorijenjene u antikoj tradiciji i time stvara vlastitu viziju prolosti koja ukljuuje i projekciju budunosti. Tako stvorena ideologija vremenom postaje zalihom drutvenoga
znanja kroz institucije i poruke koje vlastela alje puku u obliku brojnih politikih
rituala i ceremonija utkanih u svakodnevni ivot grada. U tom smislu bilo je iznimno vano stvoriti dobru poveznicu izmeu elite i puka pa rituali i ceremonije poput blagdanskih sveanosti, procesija, proslava, javnih spektakl i protokola, proslave pobjeda i zavretka epidemija, imaju upravo zadau stvoriti osjeaj drutvenoga
jedinstva i odanosti zajednici.
Jo jedan slian primjer nalazi se i u lanku Mladena Ania, Image of Royal Authority in the Work of Thomas Archdeacon.10 Na temelju nekoliko dogaaja koje u svom
djelu opisuje splitski arhiakon Toma, autor ralanjuje sliku kraljevske vlasti u oima Tome i njegovih suvremenika. Naime, govorei o sukobu izmeu ugarsko-hrvatskoga kralja Emerika i njegova brata, hercega Andrije, Toma konstatira da je u jednom trenutku kralj uao nenaoruan meu pobunjenike i viknuo da eli vidjeti tko
se usudi proliti kraljevsku krv. U tom trenutku svi su pobunjenici ustuknuli i predali
se. Iako Tomino vienje dogaaja nema stvarno uporite u suvremenim dokumentima, ono izvrsno ocrtava kakvu su predodbu o instituciji kralja imali njegovi suvremenici i on sam. U tom kontekstu, Toma je upotrijebio sliku koja je u to vrijeme
predstavljala korpus drutvenoga znanja o instituciji vladara, a ta je da se kraljevska
krv ne prolijeva. Takav stav srednjovjekovnih ljudi oituje se u brojnm tekstovima
O vanosti kolektivnoga pamenja i sjeanja, njihovoj drutvenoj uvjetovanosti i formiranju kroz ceremonijalne predstave i tjelesna ponaanja vidi: P. CONNERTON, Kako se drutva sjeaju, Zagreb, 2004.

Z. JANEKOVI RMER, Okvir slobode: dubrovaka vlastela izmeu srednjovjekovlja i humanizma, Zagreb
Dubrovnik, 1999.
10
M. ANI, Image of Royal Authority in the Work of Thomas Archdeacon, Povijesni prilozi, 22.
(2002.), 29.-40.


Povijesni prilozi 33., 239.-248. (2007)

245

koji su nastajali tijekom itavoga srednjega vijeka, ali i u ceremonijalnim priredbama, koje su imale vrlo vanu drutvenu ulogu vizualizirajui i potvrujui idealnu
sliku stvarnosti kroz uporabu raznih simbola. U nastojanjima da prikau svoju vlast
kao Dei gratia, srednjovjekovni vladari simboliki su je potvrivali inom krunidbe
i biskupskoga pomazanja, a kroz brojne rituale moi, kao to su trijumfalne i vjerske
ceremonije, kraljevski pogrebi i vjenanja te ceremonija ulaska u grad s vladarskim
insignijama (kruna, ezlo, plat), odailjali su poruku o drutvenoj hijerarhiji i vanosti prihvaanja svoga mjesta u njoj.11
Da su vladajue strukture kroz povijest zaista pokuavale konstruirati stvarnost koja
bi bila u skladu s njihovim potrebama i koja bi omoguavala ostvarenje njihovih ciljeva, koristei se pritom svim dostupnim sredstvima, pokazuje nam i rad Bernda
Schneidmllera Constructing the Past by Means of the Present.12 Na primjerima nekoliko razliitih vladarskih instancija pokazuje se kako vladajue strukture, stvaranjem povijesti vlastitih obitelji i dinastija, koje e ponuditi kao istinu o sebi, te odranjem povijesne svijesti u razliitim drutvenim skupinama, nastoje legitimirati
svoja vladarska prava i postojei drutveni poredak kao jedini koji je u stanju voditi drutvo prema bojoj zamisli. S tim ciljem nastaju razni mitovi o boanskom podrijetlu kraljevske vlasti te brojna genealoka stabla koja su svoje korijene nalazila
u antikoj tradiciji.
Misao o vanoj ulozi srednjovjekovne historiografije u tadanjem politikom ivotu
slijedi i rad Gabrielle M. Spiegel, Political Utility in Medieval Historiography: A Sketch.13 U teoriji, srednjovjekovna vlast potjecala je od boje volje i teila je izvrenju
boanskoga nauma. Takva dimenzija srednjovjekovne politike vlasti i moi bila je
sumirana u poznatom izrazu rex Dei gratia, a potvrivala se, kako je ve naglaeno,
biskupskim pomazanjem i posveenjem osobe vladara. Budui da je ve ta injenica bila dovoljna da osigura politiki autoritet i legitimitet srednjovjekovnim vladarima, velika vanost srednjovjekovne historiografske produkcije leala je u potrebi
da se u njima pronau sredstva putem kojih bi se objasnila i legitimirala suvremena
odstupanja od obiaja i tradicije. Drugim rijeima, znanje koje se plasiralo u drutveno tkivo kroz primjere u raznim povijestima vladarskih obitelji i dinastija stvaralo je viziju prolosti koja je bila u stanju manipulirati podanicima radi osiguranja
legitimiteta odreenih postupaka u sadanjosti. Ili prema rijeima Gabrielle M. Spiegel, interpretacija prolosti u tom kontekstu postajala je proroanstvo koje se ispunjavalo u sadanjosti.14
O ritualima moi, njihovu znaenju i uporabi u oblikovanju i odranju svijesti o nepovredivosti
institucije kralja u srednjovjekovlju, detaljnije vidi: S. BERTELLI, The Kings Body: Sacred Rituals of Power
in Medieval and Early Modern Europe, University Park, 2001.
12
B. SCHNEIDMLLER, Constructing the Past by Means of the Present: Historiographical Foundations of Medieval Institutions, Dynasties, Peoples and Communities, u: G. ALTHOFF (ur.), Medieval
Concepts of the Past: Ritual, Memory, Historiography, Cambridge, 2003., 167.-192.
13
G. M. Spiegel, Political Utility in Medieval Historiography: A Sketch, u: ISTA, The Past as Text: The
Theory and Practise of Medieval Historiography, Baltimore London, 1997., 83.-98.
14
Ista, 92.
11

246

T. Popi, Oblikovanje srednjovjekovne stvarnosti sociologija znanja i povijest

Kroz srednjovjekovnu historiografiju i razne druge simbolike reprezentacije stvaraju se, dakle, slike o kontinuitetu vladanja i neprekinutom ugledu i vanosti pojedinih vladarskih obitelji, ali i argumenti u eventualnim neprijateljskim presizanjima na njihova prava. Meutim, ak i u situacijama u kojima bi mogui pretendenti
na prijestolje uspjeli svrgnuti dotadanjega vladara, nikad se u pitanje nije dovodio
institucionalni poredak s kraljem na vrhu, nego se samo mijenjala osoba koja ga je
predstavljala. U takvom razvoju dogaaja novi predstavnici vlasti uvijek su se pokuavali prikazati kao nastavljai prethodnih vladara, a ne kao uzurpatori, uspostavljajui inom zamjene red koji je dotada bio naruen. Ovakva slika kraljevske vlasti odrat e se kroz itavo razdoblje srednjega vijeka i ranomodernoga doba, sve do
Francuske revolucije. Tek suenje i smaknue kralja Luja XVI., u osnovi takoer ceremonijalna predstava, oznait e konaan kraj vladajuega naela prema kojem je
kraljevstvo predstavljalo jedini zamislivi politiki sustav.
Osim tih mehanizama, kroz lanak Mladena Ania, Vrijeme i okolnosti postanka
Novigradskog zbornika, moemo pratiti i proces legalnoga potvrivanja korpusa drutvenoga znanja.15 Na primjeru kodifikacije obiajnoga prava Novigradskoga kotara, koje predstavlja okvir za praktino ljudsko ponaanje i djelovanje, moemo pratiti kako su lokalne drutvene elite toga ruralnoga podruja nastojale snimiti
stoljeima zacrtanu projekciju stvarnosti, pokuavajui time zadrati svoj drutveni status u novim politikim i upravnim okolnostima mletakoga zaposjedanja Dalmacije. To praktino znai da tekst ovoga obiajnoga prava ne ocrtava drutvenu
stvarnost, nego mentalni sklop drutvene elite novigradskoga mikrokozmosa. Meutim, budui da taj sklop proizlazi iz stvarnosti poetka 15. stoljea i predstavlja
sliku drutva kakvom su lokalne elite teile, on nam pomae i u rekonstrukciji same
stvarnosti.
Na kraju, spomenimo i injenicu da su usprkos visokom stupnju uspjenosti u nametanju srednjovjekovne stvarnosti kroz rituale i ceremonije, ipak postojale situacije u kojima to nije bilo dovoljno. U takvim prilikama upotreba sile bila je jedini
djelotvoran nain koji je vladajuim strukturama omoguavao ponovno uspostavljanje legitimiteta vlasti. Meutim, ne ulazei dublje u to pitanje, dovoljno je ovom
prigodom rei da je esto i sama manifestacija sile, u emu se takoer ogledaju elementi ceremonije i spektakla, bila dovoljna da nezadovoljnike vrati u okvire ukalupljenih sustava.
Ovaj rad razmatra kategorije koje su ureivale srednjovjekovni svijet, pokuavajui pritom koristiti postignua suvremene socioloke i povijesne znanosti. Rezultati
koje u tom smislu nudi sociologija znanja, kao i njezine teorijske i praktine primjene, pokazali su se iznimno poticajnima u povijesnim istraivanjima srednjovjekovlja. Pritom se prvenstveno misli na shvaanja prema kojima se drutveni fenomeni

M. ANI, Vrijeme i okolnosti postanka Novigradskog zbornika, Povijesni prilozi, 25. (2003.), 133.161.
15

Povijesni prilozi 33., 239.-248. (2007)

247

konstruiraju ljudskim djelovanjem kroz reverzibilni proces internalizacije i objektivacije, proizvodei na taj nain drutvenu stvarnost.
Promatranje drutvenih pojava kroz prizmu tih postavki nudi povjesniaru mogunost sagledavanja odreenih povijesnih problema iz potpuno novoga kuta, unosei
pritom novo svjetlo u dosadanje spoznaje. Osim toga, primjena tih shvaanja uvelike nam pomae da shvatimo kako drutva nisu statina, nego se neprestano razvijaju stvaranjem, mijenjanjem i prilagodbom korpusa drutvenoga znanja. To znai
da je prilikom istraivanja suvremenih ili prolih drutava uvijek potrebno uzeti u
obzir dimenziju vremena i prostora, dinamiku drutvenoga gibanja i promjene koje
ona donosi.
Nadalje, ovaj pristup povijesnim istraivanjima pokazao se iznimno plodnim pri
razmatranju pitanja vlasti, moi i autoritet koji iz njih proizlaze. Naime, na drutveno znanje i stvarnost gotovo uvijek odluujue utjeu drutvene elite elei da
ih prispodobe svojim realnim ciljevima, interesima i potrebama. Takva nastojanja u
srednjovjekovno su doba bila jo izraenija nego danas jer su ljudi raspolagali drukijim korpusom drutvenoga znanja i nisu poznavali drukiju sliku svijeta od one
koja im se plasirala kao svakodnevna zbilja. Jer, da bi uope spoznali mogunost
ivota u nekom drukije organiziranom svijetu, morali su raspolagati drutvenim
znanjem i iskustvom koje bi im to i omoguilo.
Srednjovjekovne vladajue strukture - kralj na samom vrhu drutvene piramide i
njegovi najblii suradnici, ili lokalni monici, gradske vlasti, posjednici i bogati seljaci ili pak crkvene institucije - uvijek su teile odranju svoje vlasti. U tu svrhu rabili su niz drutvenih mehanizama, razvijajui strategije njihove upotrebe, to im je
u konanici omoguavalo prodiranje u dubinu drutva i diseminaciju njihovih vlastitih zamisli o ureenju svijeta. Neki od tih mehanizama, koji su kroz brojne i raznovrsne simbolike reprezentacije u vidu rituala, ceremonija i spektakla bili iznimno uspjeni u oblikovanju drutvene stvarnosti srednjovjekovnih ljudi, prikazani
su i u ovom radu. Sakralizacija institucije vladara, in krunidbe i biskupskoga pomazanja, ceremonija ulaska kralja u grad, vjerske ceremonije, vjenanja i pogrebi
raznih monika, pisanje povijesti vladarskih kua i obiteljskih rodoslovlja, kodifikacija obiajnoga prava, obiteljski grbovi, zastave i peati, novi modusi odijevanja i
tjelesnih ponaanja sve su to javni, vidljivi i svima dostupni simboli koji drutvenim elitama omoguuju legitimaciju institucionalnoga poretka i njihovoga statusa
u drutvu. Dakle, u srednjem vijeku su, slino kao i danas, ti simboli za svoj glavni cilj imali svakodnevno i uvijek iznova podsjeati podanike na to gdje je njihovo
mjesto u drutvu, tko ima vlast, tko upravlja njihovim ivotima te da je upravo ta
vlast ona koja e konano dovesti svijet u red i voditi ga prema bojoj zamisli vjenom spasenju.

248

T. Popi, Oblikovanje srednjovjekovne stvarnosti sociologija znanja i povijest

Shaping the medieval reality: sociology of knowledge

and history
Tomislav Popi
Studia Croatica of the University of Zagreb
University campus Borongaj
Savudrijska BB
10000 Zagreb
Republic of Croatia
This paper discusses the theoretical concept and practical applications of sociology
of knowledge in the study of medieval history. Sociology of knowledge views the actions and behaviours of the members of a community as determined by the body of
social knowledge fostered by the ruling elites. These elites try to impose their own
notions of the everyday reality, and their attempts in turn depend on their interests
and on the social circumstances. Consequently, as this essay suggests, we must take
into account the diverse symbols of power and government that these elites successfully employ in securing their authority and reign within a social community.
Sociology of knowledge, thus, offers a novel approach to the study of Croatian Middle Ages, hitherto little utilized by Croatian historians. This approach may prove
useful in the study of relationships between ruling structures and their subjects, collective memory and remembrance, as well as the ways in which these are informed
by the elites.
Keywords: medieval reality, social knowledge, symbols of power, government, collective memory