ALFREDO M.

BONANNO
Izbor tekstova

a ta`
2015.

SADRAJ:
Oruana radost

(str. 5)

Kritika sindikalizma

(str. 62)

Anarhistika tenzija

(str. 243)

Anarhisti i akcija

(str. 284)

Moralna podijeljenost

(str. 289)

Policija

(str. 297)

Problem krae. Clment Duval (str. 305)

Unitimo rad

(str. 332)

ORUANA RADOST
Uvod
Uvod engleskom izdanju
Oruana radost
I
II
III
IV
V
VI
VII
VIII
IX
X
XI
Uvod
Upravo e izai drugo pravo pravcato izdanje
ove knjiice. Od rujna 1977. kada je izalo prvo izdanje, koje je bilo tiskano u pet tisua primjeraka,
zbog raznih sudskih postupaka koji su se zavrili
mojom osudom na godinu i pol dana zatvora zbog
poticanja na pobunu i subverzivnu propagandu,
postojali su samo pretisci i nedoputene kopije.
Pretiske, koji su bili potpuno istovjetni originalu
kako se ne bi krio zakon, izdali su i uredili Edizi5

oni Anarchismo, i bilo ih je dvanaest s ukupno sto

tisua primjeraka dok je nedoputenih kopija bilo
bar 5 uzimajui u obzir samo one za koje znamo.
Osim toga, moramo spomenuti i prijevode na druge
jezike.
Mislim da se radi o mojoj najrairenijoj i najitanijoj knjiici, usprkos tomu to je prolo 30 godina od njezinog nacrta. Usprkos razvoju dogaaja i
promjenama teorijskih koncepcija koje prate ivot
svakog anarhista i revolucionara, ovaj tekst jo uvijek zadrava svoju svjeinu i itljivost.
Nije jo dolo do nikakvih ispravki, ni onih pravopisnih.
Neka sova i dalje leti.
Alfredo M. Bonanno, Trst, 23. veljae 2007.
Uvod engleskom izdanju
Ova knjiga je napisana 1977. u jeku revolucionarne borbe koja se vodila u tom trenutku u Italiji i
upravo je iz te perspektive treba i itati, uzimajui
u obzir tadanju situaciju koja je danas duboko promijenjena.
Revolucionarni pokret, u sutini i onaj anarhistiki, bio je jo u razvojnoj fazi i tada je sve izgledalo mogue, ak i uopavanje oruanog sukoba.
6

Ali trebalo je biti na oprezu zbog opasnosti od

specijalizacije i militarizacije, to je ua manjina
militanata eljela nametnuti desecima tisua drugova koji su se borili svim moguim sredstvima protiv
represije i pokuaja Drave uistinu poprilino slabim da reorganizira nain upravljanja kapitalom.
Takva je bila situacija u Italiji, ali neto slino
se dogaalo u Njemakoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i drugim dravama.
Od temeljnog je znaaja bilo pokuati izbjei
da veliki broj akcija, koje su drugovi svakodnevno
provodili, akcije kojima su napadali ljude i strukture vlasti i kapitala, ne budu svedene na logiku
upravljanja iskljuivo jedne oruane stranke, kao
to su, na primjer, bile Crvene brigade u Italiji.
U tome je smisao knjige. Prikazuje kako iz svakodnevnog primjenjivanja osloboenja i unitenja
moe nastati radosna logika borbe, a ne smrtonosna
i ustaljena metoda nepopustljivosti unutar granica
prethodno uspostavljenih pravila vladajue grupe.
Neki od ovih problema danas vie ne postoje.
Razrijeila su ih teka povijesna zbivanja. Slom realnog socijalizma odjednom je, a moda i zauvijek,
izmjenio intervencionistike isprazne tlapnje marksista svih usmjerenja i svake vrste. Ali nije ugasio,
ve, naprotiv, ponovno je pobudio elju za slobodom i anarho-komunizmom, koji su se ve svug7

dje proirili, pogotovo meu pripadnicima mlaih

generacija, iako se u veini sluajeva ne pozivaju
na tradicionalne simbole anarhizma, njegove akronime i teoriju za koju se smatra, zbog shvaenog
ali ne i prihvaenog osjeaja, da su zaraene ideologizmom.
Danas je ova knjiga ponovno aktualna, ali gledana iz druge perspektive. Nije vie kritina prema
tekoj strukturi nagomilavanja koja vie ne postoji,
ve je sposobna s radou uoiti snane mogunosti
pojedinca na putu prema unitenju svega onoga to
nas ugnjetava i ureuje.
Za kraj moram podsjetiti da su u Italiji knjigu
osudili na unitenje. Presuda talijanskog Vrhovnog
suda osudila ju je na lomau. U svim knjinicama u
kojima se nalazio primjerak knjige stigla je okrunica Ministarsva unutarnjih poslova, kojom se naredilo njezino spaljivanje. Bilo je dosta knjiniara
koji su odbili unititi knjigu smatrajui takav postupak primjeren nacistima ili inkviziciji, ali knjiga
se po zakonu ne moe posuditi. Isto tako knjiga ne
moe kruiti Italijom i mnogim drugovima su oduzeti primjerci knjige tijekom nebrojenih premetaina njihovih domova.
Zbog pisanja ove knjige osudili su me na godinu i pol dana zatvora.
Alfredo M. Bonanno, Catania, 14. srpnja 1993.
8

Oruana radost
I
(Revolucija 1848. u Parizu) bijee praznik bez
poetka i kraja.

Bakunjin

Ali zato su ti dobri deki pucali Montanelliju[1] u noge? Zar ne bi bilo bolje da su mu pucali
u usta?
Naravno da bi bilo bolje. Ali bilo bi i tee.
Osvetoljubljivije i mranije. Osakatiti takvu zvijer
moglo bi imati dublji i jai smisao osim osvete, odnosno kazne za Montanellijevu odgovornost, kao
faiste i sluge efova.
Osakatiti ga znai prisiliti ga na epanje, prisjeati ga na to. Uostalom, zabavnije je nego pucati
mu u usta, jer tada bi mu mozak izaao na oi.
Drug koji svako jutro ustaje da bi iao na posao,
koji se gubi u magli, koji ulazi u tvorniko i uredsko ozraje bez zraka gdje nalazi uvijek ista lica:
lice efa odjela, mjeraa vremena, pijuna smjene,
ovisnika o poslu sa sedmero djece na grbai. Taj
drug osjea potrebu za revolucijom, borbom i fizikim obraunom, ak i smrtonosnim, ali isto tako
9

zna da to mu treba pruiti i odreenu radost, i to

odmah, a ne kasnije. Radost zamilja u svojoj mati, dok hoda pognute glave u magli, dok provodi
sate u vlakovima i tramvajima, dok se gui pod beskorisnim papirima ili u beskorisnim vijcima, koji
postoje da bi drali zajedno beskorisne mehanizme
kapitala.
Nadoknaena radost koju mu ef plaa tjedno
(tjedni odmor) ili godinje (godinji odmor) je kao
voditi ljubav za novce. Da, vanjski izgled je jednak,
ali neto nedostaje.
Na stotinu tekstova je nabacano u knjigama,
lecima, revolucionarnim novinama. Treba uiniti ovo, treba uiniti ono, treba gledati stvari tako,
treba gledati na stvari kako kae petar, kako kae
pavao, jer petar i pavao pravi su tumai svih petra i
pavla iz prolosti, onih s velikim slovom, kojima su
ispunjenim zatupljujui svesci klasika.
I njih treba imati pri ruci. Dio su liturgije, njihov izostanak predstavljao bi negativni predznak,
izazivao bi sumnju. Istina je da je korisno imati
ih pri ruci, jer poto su glomazni (odnosno teki)
moe ih se baciti nekom dosadnjakoviu na glavu,
a premda nije nova, jedna je od draih mogunosti
upotrebe revolucionarne valjanosti teza iz prolosti
(i sadanjosti).
Nigdje nema tekstova o radosti u tim svescima.
Strogost samostana moe zaviditi atmosferi kojom
10

odiu te stranice. Njihovi autori, sveenici revolucije osvete i kazne, provode dane vaui i zbrajajui zloine i kazne.
S druge strane, ove vestalke u trapericama zavjetovale su se na djevianstvo pa zbog toga se nameu i postavljaju zahtjeve. ele da im se isplati
rtva koju su uinili. Najprije su napustili sigurno
okruje svoje klase pa su sve svoje snage stavili na
raspolaganje raseljenima i privikli se priati jezikom koji nije njihov i podnositi prljave stolnjake i
neuredne krevete. Pa neka ih se bar saslua.
Sanjaju o urednim revolucijama, ureenim naelima, anarhiju bez metea. Kada stvarnost poe u
drugaijem smjeru odmah optuuju za izazivanje i
viu sve dok ih policija ne uje.
Revolucionari su poboan svijet. Revolucija
nije.
II
Ja nazivam maku makom.

Boileau

Toliko smo zaokupljeni revolucionarnim problemom kako i to proizvoditi, da nitko ne govori o

samoj proizvodnji kao revolucionarnom problemu.
11

Ako je proizvodnja temelj izrabljivanja kojeg

provodi kapital, mijenjati nain proizvodnje znai
mijenjati nain izrabljivanja, a ne njezino nestajanje.
ka.

Maka, koju obojite u crveno, jo uvijek je ma-

Proizvoa je svetinja. On se ne dira. Neka se

posveuje njegova rtva u ime revolucije i gotova
je pria.
A to emo jesti?, pitaju se najzabrinutiji. Kruha
i straha, odgovaraju jednostavni realisti gledajui
jednim okom lonac, a drugim puku. Ideje, odgovaraju smueni idealisti koji jednim okom gledaju
sanjaricu, a drugim ovjeanstvo.
Tko dira u produktivnost umire.
Kapitalizam i oni koji se protiv njega bore zajedno sjede na leu proizvoaa, ali bitno je da svijet proizvodnje ide dalje.
Za one koji uivaju u blagodatima proizvodnje
kritika politike ekonomije je racionalizacija naina
proizvodnje uz ulaganje minimalnog truda. Ostali,
koji su izrabljivani moraju voditi brigu da nita ne
nedostaje. U suprotnom, kako bi se ivjelo?
Kada sin tame izlazi na svijetlo dana ne vidi
nita, kao kad se spoticao u tami. Radost ga zasljepljuje. Ubija ga. On to naziva halucinacijom i
osuuje ju.
12

Trbuasti i malaksali buruji uivaju u svom

rasipnom besposliarenju. Uivati je, dakle, grijeh.
To znai slagati se s burujskim pobudama, i izdati
proletarijat koji proizvodi.
To nije istina. Buroazija e dati sve od sebe
kako bi odrala proces izrabljivanja ivim. ak su i
oni pod stresom i ne nalaze trenutak za radost. Njihova su putovanja prilika za nova ulaganja. Njihove ljubavnice su pete kolone za dobivanje informacija od konkurencije.
Bog proizvodnje ubija ak i svoje ponizne sluge. Odrubimo im glave i iz njih e izai hrpa smea.
Promatrajui bogataa okruenog svojim slugama, gladan e se ovjek prije svega htjeti osvetiti
unitenjem neprijatelja. Ali neka se spasi plijen!
Bogatstvo se ne smije unititi, nego ga treba iskoristiti. Nije bitno od ega se sastoji, koliko traje i
kakve su mu mogunosti upotrebe. Bitno je oduzeti
ga vladajuima i slobodno raspodijeliti svima.
Svima? Dakako, svima.
A kako e se dogoditi prijelaz?
Revolucionarnim nasiljem.
Dobar odgovor. Ali to konkretno uiniti nakon to odrubimo toliko glava dok nam ne postane
dosadno? to emo uiniti kada ne budemo mogli
pronai nijednog efa, traei ga ak ibicom?
13

Tada e nastupiti kraljevstvo revolucije. Svakome prema njegovim potrebama, svatko prema svojim mogunostima.
Pazi drue! Ovo smrdi na proraunatost. Govori
se o potronji i proizvodnji, dakle, ostajemo unutar granica proizvodnosti. Aritmetika nam ulijeva
sigurnost. Dva plus dva su etiri. Nitko nee moi
porei sve ove istine. Brojevi vladaju svijetom.
Ako smo to oduvijek radili, zato to ne bi inili zauvijek?
Svi mi trebamo vrsto tvrdo kamenje kojim
emo izgraditi zid protiv zabrinjavajuih podraaja,
koji stiu do grla. Svi mi imamo potrebu za materijalnim. Vlasnik se kune u svoj novanik, seljak
u svoju motiku, revolucionar u svoju puku. Dajte
oduka kritici i sva ova materija propada.
Vanjska svakodnevica uvjetuje nas i ponavlja
u svojoj materijalnoj tromosti. Djeca smo banalne svakodnevice. ak i kada priamo o vanim
stvarima, kao to je revolucija nae su oi uprte
u kalendar. Gazde se boje revolucije, jer bi im se
oduzeo novanik, seljaci e se boriti u revoluciji
kako bi dobili zemlju, a revolucionar da bi potvrdio
svoju teoriju.
Gledano na ovaj nain, ne postoji razlika izmeu problematike novanika, zemlje i revolucionarne teorije. Sve je potpuno imaginarno i ini ogledalo ljudskih iluzija.
14

Samo je borba stvarna.

Borba udaljava gazdu od seljaka i uspostavlja
savez izmeu seljaka i revolucionara.
Organizacijski oblici materijalne proizvodnje
ideoloka su sredstva koji prikrivaju temeljnu iluziju identiteta pojedinca. Taj identitet se preslikava
na zamiljenu ekonomsku vrijednost. Kodeks uspostavlja njegovo tumaenje. Neki elementi ovoga
kodeksa su u rukama gospodara. Shvatili smo to
gledajui u konzumerizam. Tehnologija psiholokog ratovanja i totalne represije elementi su tumaenja da smo ljudi ukoliko proizvodimo.
Ostali dijelovi kodeksa su dostupni za koritenje pod promjenljivim uvjetima. Ne revolucionarnim, ve jednostavno promjenljivim, unutar samog
sistema. Razmotrimo, primjerice, drutveni konzumerizam koji zamjenjuje gospodski konzumerizam
posljednjih godina.
No, tu su jo i ostali. Profinjeniji. Samoupravna
proizvodnja jo je jedan element kodeksa izrabljivanja.
I tako dalje. Ako nekome padne na pamet da
mi organizira ivot, taj netko nee nikada biti moj
drug. Ako svoj stav pravda time da uvijek treba postojati netko tko proizvodi, jer, u protivnom, bi
izgubili svoj ljudski identititet i prepustili se divljoj i neotesanoj naravi, odgovoriti emo da je od15

nos priroda ovjek samo jedna iluzija prosvjeene marksistike buroazije. Zato se oduvijek eli
pretvoriti ma u vile? Zato se ljudi uvijek moraju
brinuti kako se razlikovati od prirode?
III
Ako ljudi ne postignu ono to je potrebno, umorit e se od onoga to je beskorisno.

Goethe

ovjeku je potrebno puno stvari.

Openito, ovu se tvrdnju shvaa u smislu da
ovjek ima neke potrebe i prinuen je da ih zadovoljava.
Na taj se nain stvara promjena ovjeka koji od
jedne povijesno tono odreene jedinke postaje dualnost (sredstvo i cilj u isto vrijeme). Upravo se on
ostvaruje zadovoljavanjem svojih potreba (odnosno
radom), dakle, on je sredstvo vlastitog ostvarenja.
Svatko uvia koliko se mitova nalazi iza ovih
tvrdnji. Ako se ovjek bez rada ne razlikuje od
prirode, kako se moe ostvariti zadovoljavanjem
svojih potreba? Da bi to mogao, morao bi ve biti
ovjek, njegove bi potrebe trebale biti ve zadovoljene i ne bi imao potrebe za radom.
16

Sama roba uobliuje veliku korist simbola. Na

taj nain postaje mjerilo, mjerna jedinica, vrijednost razmjene. Spektakl poinje. Dijele se uloge.
Mnoe se. U beskonanost. Bez promjena koje su
vrijedne panje, glumci se trude glumiti.
Zadovoljavanje potreba ima refleksni, zanemarivi uinak. Najvanija je ovjekova promjena u
predmet, a sa ovjekom i svega ostalog. Priroda
postaje predmet. Kad se koristi, ona sama se kvari i kvari ivotne porive ovjeka. Izmeu prirode i
ovjeka nastaje ogromna praznina koju treba ispuniti. Za to se brine robno trite svojim irenjem.
Spektakl se iri do te mjere da prodire samog sebe
i vlastitu proturjenost. Publika i pozornica ulaze
u istu dimenziju i ponovno su na raspolaganju za
viu i iru razinu reprodukcije samog spektakla, i u
beskonanost.
Tko bjei od trinog kodeksa ne zasluuje da
se materijalizira i ispada van stvarnog sjedita
spektakla. I tada ga se oznaava prstom. Okruen
bodljikavom icom. Ako ne prihvati mogunost
prilagoavanja, ako odbije prihvatiti novu razinu
kodifikacije postaje kriminalac. Njegova je ludost jasna. Nije prihvatljivo odbiti obmanutost u
svijetu koji je stvorio stvarnost na obmani i svoju
opipljivost na izmiljotini.
Kapital upravlja spektaklom pomou zakona
nagomilavanja. Ali nita se ne moe bezgranino
17

nagomilavati. ak ni kapital. Krajnji kvantitativni

proces je obmana, kvantitativna obmana. To su efovi odlino shvatili. Izrabljivanje preuzima razliite ideoloke oblike i modele kako bi osiguralo,
na kvalitativno drugaiji nain, ono nagomilavanje
koje nije moglo trajati vjeno u kvantitativnom pogledu.
Na taj nain sve ispada paradoksalno i prividno,
ali kapitalu to nije vano, jer on dri uzde i pie pravila. Ako treba prodavati obmanu pod stvarnou i
to mu donosi profit, to e nastaviti raditi bez da mu
to predstavlja problem. Oni koji su izrabljivani plaaju raun. Njihov je zadatak da primjete obmanu
i shvate stvarnost. Za kapital sve je dobro onako
kako je, iako se temelji na najveem iluzionistikom spektaklu na svijetu.
Iskoritavani osjeaju nostalgiju za tom iluzijom. Navikli su se na lance i privreni su im. Ponekad sanjaju o zavodljivim ustancima i lokvama
krvi, ali zasljepljuju ih rijei novih politikih voa.
Revolucionarna stranka proiruje obmanjujuu perspektivu kapitala do tolikih razmjera da ih ovaj posljednji ne bi nikada mogao postii sam.
Kvantitativna iluzija ponovno odnosi pobjedu.
Iskoritavani se novae, broje, zbrajaju, njihove agresivne parole uznemiruju buruje. to je
vei broj onih koji se pridruuju, tim vei postaju
18

zahtjevi i bahatost njihovih voa. Oni kuju svoje

osvajake planove. Nova mo se uzdie nad ostacima stare. Bonaparteov se duh zadovoljno smije.
Naravno, duboke se promjene predviaju u kodeksu obmana, ali sve treba biti podreeno kvantitativnom nagomilavanju. Poveanjem vojnih
snaga moraju se poveati i revolucionarni zahtjevi.
Sukladno tomu, mora se poveavati i stopa drutevenog profita koji zamjenjuje privatni profit. Time
kapital ulazi u novu obmanjujuu i spektakularnu
fazu. Stare potrebe potisnute su novim etiketama.
Bog proizvodnosti i dalje vlada bez suparnika.
Lijepo je zbrajati se. Osjeamo se jakima. Sindikati se zbrajaju. Stranke se zbrajaju. efovi se
zbrajaju. Zbrajamo se i mi. Svi u krug.
A kada zavrimo sa zbrajanjem, trudimo se da
stvari ostanu onakve kakve jesu. Ako je promjena
ba potrebna, onda je najbolje da to uinimo bez da
to itko primjeti. Lako je prodrijeti u duhove.
Politika se povremeno razotkriva. Kapital esto nailazi na genijalna rjeenja. Tada se socijalni
mir obruava na nas. Grobna tiina. Obmana postaje toliko opa da spektakl prodire gotovo sve
raspoloive snage. Sve je tiho. Tada se razotkrivaju
mane i monotonija predstave. Zastor se podie kad
su nepredvieni dogaaji. Kapitalistika mainerija
podlijee udarcima. Tada otkrivamo revolucionar19

ni angaman. Dogodilo se ezdesetosme. Svima

su oi ispale od iznenaenja. Svi su bili bijesni do
krajnjih granica. Brdo letaka i broura i novina i
knjiga. Mogao si se uguit u njima. Stare ideoloke
razlike izredale su se poput velikog broja drvenih
vojnika. I anarhisti su ponovno pronali same sebe.
Uinili su to pozivajui se na povijest, kako trenutak zahtjeva. Svi su tupavi. I anarhisti su tupavi.
Kada bi se netko probudio iz sna spektakla, pogledao bi oko sebe u potrazi za prostorom i zrakom
i ugledavi anarhiste rekao bi samom sebi: napokon! evo s kim elim biti. Potom bi shvatio koju je
glupost pomislio. Ni u tom smjeru stvari nisu bile
onakve kakve su trebale. I ondje: tupost i spektakl.
Netko je bjeao od svega toga. Zatvarao se u samog
sebe. Gubio je entuzijazam. Prihvaao je igru kapitala. I ako to ne bi prihvatio onda bi ga prognali,
svi, ak i anarhisti.
ezdesetosmaka mainerija je stvorila najbolje slubenike nove tehnobirokratske Drave. Ali
stvorila je i neka protutijela. Procesi kvantitativne
obmane postali su vidljivi. S jedne strane su dobili
novi poticaj kako bi izgradili novu viziju trinog
spektakla, a s druge strane pretrpjeli su i neke poraze.
Beskorisnost sukoba na polju proizvodnje postala je jasna. Zauzmite tvornice, njive, kole, kvartove i sami upravljajte njima, govorili su stari anar20

histiki revolucionari. Dokinimo mo u svim njezinim oblicima, pridodali bi. Ali nisu ulazili dublje,
nisu prikazivali pravu stvarnost problema. Iako su
znali koliko je ozbiljan i rasporostranjen, rae su ga
skrivali u nadi da e stvaralaka spontanost revolucije uiniti svoje. Dok su ekali rezultat takve spontanosti, i dalje su htjeli kontrolirati sredstva proizvodnje. Tvrdili su da togod se dogodilo, kojigod
bio stvaralaki oblik revolucije, moraju posjedovati
sredstva proizvodnje. U suprotnom, neprijatelj e
ih poraziti na proizvodnom polju. A kako bi to postigli prihvaali su sve kompromise. Kako se ne bi
previe udaljili od mogunosti donoenja spektakularnih odluka, gradili su drugaiji oblik spektakla,
koji je ponekad bio isto tako mraan.
Obmana spektakla ima svoja pravila. Tko eli
njome upravljati mora podlijegati tim pravilima.
Mora ih poznavati, nametati ih i zaklinjati im se.
Prvo pravilo je da proizvodnja djeluje na sve. Tko
ne proizvodi nije ovjek, revolucija nije za njega.
Zato bismo trebali tolerirati parazite? Zar ne bismo trebali raditi umjesto njih? Zar ne bismo trebali osigurati i njihov opstanak? I osim toga: zar
ne izgledaju svi ti ljudi nejasnih ideja, koji ele raditi po svom nahoenju, objektivno djelotvorni
za kontrarevoluciju? Dakle, bolje ih je napasti im
prije. Neka se zna tko su nai saveznici i s kim elimo biti. Ako elimo ulijevati strah moramo to initi
21

zajedno, savreno postrojeni u red, i neka nitko ne

stavlja noge na stol ili sputa hlae.
Organizirajmo nau posebnu strukturu. Trebali
bi stvoriti militante koji savreno znaju metode borbe u podruju proizvodnje. Revoluciju e povesti
samo proizvoai, a mi emo biti ondje kako bi ih
sprijeili da ine gluposti.
Ne. Sve to je pogreno. Na koji emo ih nain
sprijeiti da ine gluposti? Na polju organizacijskog spektakla obmane postoje neki koji su puno
glasniji od nas, i imaju snage za prodaju. Bori se na
radnom mjestu. Bori se za obranu rada. Bori se za
proizvodnju.
Kada emo prekinuti krug? Kada emo prestati
same sebe gristi za rep?
IV
Nakazni ovjek uvijek nalazi ogledala koja ga
ine lijepim.

de Sade

Koja je to ludost ljubav prema radu!

Koju scensku spretnost posjeduje kapital kad je
uspio da izrabljivani ljudi zavole izrabljivanje, osueni na vjeanje ue, a robovi lance.
22

Ovakvo idealiziranje rada ubilo je revoluciju.

Uvoenje burujske etike proizvodnje oslabilo je
pokret izrabljivanih, oslabilo ga je neto to mu je
potpuno strano i suprotno. Ne udi to su se sindikati prvi iskvarili, upravo zbog toga to su najblii
upravljanju proizvodnim spektaklom.
Etici proizvodnje treba suprotstaviti estetiku
nerada.
Zadovoljenju spektakularnih potreba, koje je
nametnulo trino drutvo, treba suprotstaviti zadovoljenje prirodnih potreba ovjeka, uzimajui u
obzir primarnu i temeljnu potrebu: potreba za zajednitvom.
Na taj nain kvantitativna procjena pritiska potreba nad ovjekom je izvrnuta. Potreba za zajednitvom mijenja druge potrebe i njihov pritisak na
ovjeka.
Bijeda ovjeka, koji je predmet izrabljivanja,
smatra se temeljem budueg iskupljenja. Kranstvo i revolucionarni poketi pruali su si ruke kroz
povijest. Treba patiti kako bi zasluili raj ili stvorili klasnu svijest koja e dovesti do revolucije. Bez
radne etike, marksistiki pojam proletarijata ne
bi imao nikakvog smisla. Ali radna etika je rezultat
burujskog racionalizma, rezultat koji je omoguio
burujima da pridobiju vlast.
Korporativizam je uskrsnuo kroz pukotine proleterskog internacionalizma. Svatko se bori unutar
23

vlastitog sektora. U krajnjoj liniji, stvara veze (putem sindikata) sa slinim sektorima u drugim dravama. Jedinstvenosti multinacionalnih kompanija
suprotstavlja se jedinstvenost meunarodnih sindikalnih sredinjica. Krenimo u revoluciju, ali spasimo stroj, sredstvo proizvodnje, mitski predmet koji
reproducira povijesnu vrijednost buruja, koja je
sada postala batinom proletarijata.
Nasljednik sudbine revolucije predodreen je
postati potroaem i glavnim glumcem budueg
spektakla kapitala. Revolucionarna klasa idealizirana je do te mjere da je se smatra korisnikom
sudbine klasnog sukoba, ali ona nestaje u idealizmu
proizvodnje. Kada se izrabljivani zatvore u jednu
klasu, tada se potvruju svi elementi iluzije spektakla, isti oni elementi koji su svojstveni burujskoj
klasi.
Kako bi izbjegli globalni projekt kapitala, izrabljivani mogu odabrati jedino put koji vodi k odbijanja rada, proizvodnje, politike ekonomije.
U drutvu koje se temelji na radu, odbijanje rada
ne smije se mijeati s nedostatkom rada. Marginalac trai posao. Ne moe ga nai. Zatvara se u
samog sebe. Osuuje ga se. Sve se svodi na sveobuhvatno upravljanje proizvodnim spektaklom.
Kapitalu su potrebni kako proizvoai tako i osobe
koje nisu namirene. Samo to je ravnotea labilna.
24

Proturjeja se razbuktavaju i uzrokuju brojne krize

unutar kojih je mogue revolucionarno djelovanje.
Dakle, odbijanje, unitenje rada je potvrda potrebe za ne-radom. Potvruje se da ovjek moe
proizvesti i ostvariti samog sebe putem ne-rada,
putem raznih poticaja koje mu potreba za ne-radom prua. Ako se pojam unitenja rada sagledava
sa stajalita radne etike tada ostajemo zateeni. Ali
kako? Puno ljudi trai posao, nezaposleni su, a mi
priamo o unitavanju rada? Duh ludizma budi
se kako bi preplaio revolucionare koji su proitali
sve klasike. Plan frontalnog i kvantitativnog napada na snage kapitala mora ostati isti. Nisu vani
neuspjesi i patnje iz prolosti, nisu bitne sramote i
izdaje. Samo naprijed, s vjerom u bolje sutra, samo
naprijed!
Kako bi uplaili proletere i nagnali ih da se
pridrue statinom okruenju klasnih organizacija
(ulizivake stranke, sindikati i pokreti), dovoljno
je sjetiti se u to se pretvorio koncept slobodnog
vremena odnosno obustave rada. Spektakl birokratskih organizacija slobodnog vremena stvoren
je upravo kako bi potisnuo ak i najmatovitije
duhove. Ali taj nain djelovanja nije nita drugo
doli totalni rat, koji predstavlja temelj cjelokupnog
spektakla.
Potreba za zajednitvom mijenja sve. Zahvaljujui potrebi za zajednitvom sama potreba za ne-ra25

dom od negativne (suprotstavljenost radu) postaje

pozivitna: potpuno raspolaganje pojedinca samim
sobom, potpuna mogunost slobodnog izraavanja,
razbijanje svih obrazaca ak i onih koji se smatraju temeljnima i neunitivima, poput obrasca proizvodnje.
Ali revolucionari su odgovorne osobe i strah ih
je unititi sve obrasce ukljuivi revoluciju, ukoliko bi predstavljala prepreku za potpuno ostvarenje
ideje. Strah ih je da ne ostanu kratkih rukava. Zar
ste ikad upoznali revolucionara bez projekta za revoluciju? Jasno odreeni i izloeni projekt irokim
masama? Kakav je to revolucionar koji eli unititi
obrazac, ovojnicu, temelje revolucije? Obruavajui se na koncepte poput kvantifikacije, klase, projekta, obrasca, povijesne uloge i sline starinske
koncepte, nastaje opasnost da ne bude vie nikakvog posla, da budu prisiljeni reagirati u stvarnosti,
skromno poput mnogih drugih, poput milijuna ljudi
koji revoluciju grade dan za danom bez da oekuju
neki znak sudbonosnog roka. A da bi se to uinilo
potrebno je biti hrabar.
S kvantitativnim obrascima i igricama ostaje
se u prividu, odnosno u obmanjujuem projektu
revolucije kao proirenju spektakla kapitala; ponitenjem etike proizvodnje neposredno se ulazi u
revoulcionarnu stvarnost.
26

Razgovarati o tome je teko. Jer ne bi imalo

smisla razgovarati o tome kroz neki traktat. Nedostajao bi cilj kada bi netko sveo te probleme na
potpunu i definitivnu analizu. Najbolji oblik bi bio
prijateljski i neobavezan razgovor kojim bi se mogla ostvariti pronicljiva i magina igra rijei.
Stvarno je proturjeno ozbiljno razgovarati o
radosti.
V
Ljetne noi su nesnosne. U malim sobama loe
se spava: to je no uoi Giljotine.

Zo dAxa

ak i izrabljivani imaju vremena za igru. Ali

njihova igra nije radosna, ve je sablasna liturgija. Oekivanje smrti. Obustava rada koja se koristi
za oslobaanje od nasilnog naboja nakupljenog u
procesu proizvodnje. U lanom svijetu robe i sama
igra je lana. Varamo se ako mislimo da se igramo
jer, usvari, samo jednolino ponavljamo igru uloga
koju je kapital odredio.
Kada shvatimo kakvi su procesi izrabljivanja,
prvo to nam padne na pamet je osveta, a posljednja
je radost. Oslobaanje se doivljava kao ponovno
uspostavljanje ravnotee koju je zlo kapitala uniti27

lo, a ne kao stvaranje svijeta igre koji e zamijeniti

svijet rada.
To je prva faza napada na efove. Faza neposredne svijesti. Ono to nas pogaa su lanci, bi,
zatvorski zidovi, seksualne i rasne zapreke. Sve to
treba nestati. Zato poseemo za orujem i obruavamo se na protivnika, na odgovornog.
U noi giljotine postavljaju se temelji za novi
spektakl, kapital obnavlja svoju snagu: prvo se kotrljaju glave efova, a zatim revolucionara.
Nije mogue provesti revoluciju samo pomou
giljotine. Osveta je predvorje za stvaranje predvodnika. Tko se eli osvetiti treba vou. Voa koji e
osigurati pobjedu i ponovno uspostaviti povrijeenu pravdu. A tko se eli osvetiti, prisiljen je osvetiti
vlasnitvo nad neim to mu je bilo oduzeto. Do
krajnje apstrakcije: oduzimanje vika vrijednosti.
Svijet budunosti mora biti svijet u kojem e svi
raditi. Dobro! Na taj emo nain nametnuti ropstvo
svima osim onima koji e paziti da se provodi i
time e postati novi efovi.
Bilo kako bilo, gazde moraju platiti za svoje
pogreke. Dobro! Na taj emo nain u okvir revolucije, osim pojmova dug i platiti, koji su trinog podrijetla, vratiti kransku etiku grijeha,
osude i iskupljenja.
28

Sve je to dio spektakla. Kada njime ne upravlja

izravno mo, moe ga se s lakoom preuzeti. Obrtanje uloga dio je dramaturke metode.
Tijekom klasnog sukoba, u odreenom trenutku, mogue je da napad orujem osvete i kazne
bude neizbjean. Mogue je da pokret ne posjeduje
drugo. I tada je vrijeme za giljotinu. Ali revolucionari moraju biti svjesni ogranienosti tog oruja.
Ne mogu obmanjivati sebe i druge.
U paranoinom okviru racionalizirajue mainerije zvane kapital ak i pojam revolucije osvete
moe postati dio neprestanih promjena spektakla.
Prividni pokret proizvodnje odvija se pod blagoslovom ekonomske znanosti, ali, u biti, se temelji na
obmanjujuoj antropologiji podijele poslova.
Nema radosti u radu. ak ni u samoupravnom
radu. Revolucija se ne moe svesti na promjenu organizacije posla. Ne samo na to.
Nema radosti u rtvovanju, smrti, osveti, nema
je ni u meusobnom brojanju. Brojke su negacija
radosti.
Tko eli ivjeti ne moe proizvoditi smrt. Prolazno prihvaanje giljotine dovodi do njezine institucionalizacije. Ali isto tako, onaj tko voli ivot ne
baca se u zagrljaj svom izrabljivau. U protivnome,
mrzio bi ivot i oboavao bi rtvovanje, samokanjavanje, rad, smrt.
29

Unutar groblja rada, stoljea izrabljivanja stvorili su brdo osvete. Na tom brdu ravnoduno sjede
voe revolucionarnog pokreta. Prouavaju koji je
najbolji nain da iskoriste brdo. Nasilni naboj osvete mora biti usmjeren prema interesima nove kaste
na vlasti. Simboli i zastave. Lozinke i sloene analize. Ideoloki aparat stoji na raspolaganju za bilo
to.
Etika rada omoguava takvo iskoritavanje.
Onaj tko voli raditi eli pridobiti sredstva proizvodnje, ne eli i dalje hodati naslijepo. Iz iskustva zna
da su efovi iza sebe imali monu organizaciju koja
im je omoguila izrabljivanje. Misli da e samo organizacija koja je u istoj mjeri mona i savrena
omoguiti osloboenje. Treba sve isprobati kako bi
se spasio rast proizvodnje.
Koja ogromna varka. Etika rada je kranska
etika rtvovanja, etika efova na temelju koje su se
tijekom povijesti dogodili brojni pokolji zabrinjavajuom revnou.
Ti ljudi ne shvaaju da se ne mora proizvoditi viak vrijednosti, da iako se moe proizvoditi,
moe se i odbiti. Protiv rada moe se potvrditi volja
za ne-proizvodnjom, koja se moe boriti ne samo
protiv ekonomskih struktura efova, ve i protiv
onih ideolokih struktura koje proimaju cjelokupnu zapadnu filozofiju.
30

Od presudne je vanosti shvaanje da etika rada

predstavlja temelj kvantitativnog revolucionarnog
projekta. Ne bi imalo smisla da revolucionarne organizacije priaju protiv rada u okviru svoje logike
kvantitativnog rasta.
Estetika radosti, koja bi trebala zamijeniti etiku rada, ne sprijeava ivot, kako tvrde mnogi zabrinuti drugovi. Na pitanje to emo jesti, moe se
mirne due odgovoriti: ono to emo proizvoditi.
Samo to tada proizvodnja nee vie biti podruje unutar kojeg se ovjek samoostvaruje, ve e tu
ulogu preuzeti igra i radost. Proizvodnja vie nee
biti odvojena od prirode, nee se stapati s njom
samo kad proizvod bude gotov, ve e biti dio same
prirode. Na taj e nain obustava proizvodnje biti
mogua u svakom trenutku, odnosno kada e biti
dovoljno proizvoda. Samo radost e bit nezaustavljiva. Nepoznata sila utogljenim beskimenjacima
naega doba. Sila koja e umnoiti bar za tisuu
puta kreativni impuls revolucije.
Drutveno bogatstvo komunistikog svijeta ne
mjeri se akumulacijom vika vrijednosti, iako njime upravlja manjina zvana proletarijat. Ovakva
situacija ponovno stvara mo i na taj nain odbacuje temelj same anarhije. Drutveno bogatstvo komunizma ovisi o potencijalu koji ivot ima nakon
revolucije. Kapitalistiko nagomilavanje ne smije
zamijeniti kvantitativno nagomilavanje (iako bi
31

njime upravljala neka stranka) ve kvalitativno nagomilavanje. Revolucija ivota zamjenjuje obinu
ekonomsku revoluciju. Proizvodni potencijal zamjenjuje ustaljenu proizvodnju. Radost zamjenjuje
spektakl.
Odbacivanjem trita spektakla kapitalistike
obmane nametnut e se novi oblik razmjene. Od
kvantitativne nestvarne razmjene prijei e se na
kvantitativnu stvarnu razmjenu. Protok se nee
temeljiti na predmetima odnosno na njihovoj nestvarnoj reifikaciji, ve na znaaju koji e predmet
imati za ivot. A znaaj za ivot mora biti smisao
ivota, a ne smrti. Ovi e predmeti biti ogranieni na odreeni trenutak kada e se razmijenjivati i
imat e uvijek drukije znaenje, ovisno o situaciji
koja e odrediti razmjenu.
Istom predmetu pridavat e se vrijednosti
koje se meusobno mogu duboko razlikovati. Bit
e personificiran. Bit e mu nepoznata proizvodnja
u okviru kapitala kakvu je mi poznajemo. Sama
razmjena imat e smisla ako bude promatrana kao
odbacivanje neograniene proizvodnje. Ne postoji
osloboeni rad.
Ne postoji sveobuhvatan rad (fiziki i intelektualni). Ono to postoji je podjela rada i prodaja
radne snage odnosno kapitalistiki svijet proizvodnje. Revolucija e biti uvijek i samo negacija rada,
32

afirmacija radosti. Svaki pokuaj nametanja ideje o

radu kao radu bez izrabljivanja, o samoupravljanom radu, o radu u kojem izrabljivana osoba
prisvaja proizvodni proces u cjelosti je zabluda.
Koncept samoupravljanja u proizvodnji vrijedi
samo u okviru borbe protiv kapitala, odnosno ne
moe se odijeliti od ideje samoupravljanja borbom.
Kad borba prestaje, samoupravljanje se svodi na
samoupravljanje vlastitim izrabljivanjem. Kada
borba zavri slavno, samoupravljanje proizvodnjom postaje suvino, jer nakon revolucije suvina
je i reakcionarna organizacija proizvodnje.
VI
Dokle god prima ono to baca, to je samo
spretnost i beznaajna pobjeda; samo ako odjednom postane onaj koji prima loptu, koju ti je bacila vjena prijateljica za igru, tebi u sredite, s jedinim moguim zaletom, u jednom od onih velikih,
boanskih lukova nad kojima su izgraeni mostovi,
samo tada znati primiti je snaga ne tvoja, ve cijelog svijeta.

Rilke

Svatko misli da je iskusio radost. Svatko od nas,

bar jednom je pomislio da se raduje svom ivotu.
33

Ipak, takvo iskustvo radosti uvijek je pasivno.

Radost nam se dogodi. Ne moemo eljeti nau
sreu, kao to ne moemo prisiliti radost da nam
se vrati.
Ta udaljenost izmeu nas i radosti ovisi o injenici to smo udaljeni od nas samih, rastrgani u
procesu izrabljivanja.
Tijekom cijele godine radimo kako bismo doivjeli radost godinjeg odmora. Kada stigne, osjeamo obvezu da se radujemo injenici da smo na
odmoru. To je muenje poput drugih. Isto vrijedi za
nedjelju. Nezamisliv dan. Izbljeivanjem obmane
slobodnog vremena uviamo ispraznost trinog
spektakla u kojem ivimo.
Isti odsutni pogled bulji u polupraznu au, televiziju, nogometnu utakmicu, injekciju heroina,
ekran u kinu, duge redove automobila, svjetlee reklame, montane vile koje su unitile krajolik.
Traiti radost u sri jedne od mnogih predstava kapitalistikog spektakla je ludost. Upravo
kapital to i eli. Iskustvo slobodnog vremena, kojeg
odreuju nai izrabljivai, je smrtonosno. Navode
te da poeli raditi. Na kraju, sigurna smrt postaje
draa od prividnog ivota.
Nikakvu stvarnu radost ne moemo stvoriti iz
racionalnog mehanizma kapitalistikog izrabljivanja. Radost nema kruta pravila koja je odreuju.
34

Ipak, moramo eljeti vlastitu radost. U protivnome

smo izgubljeni.
Snaga volje potie potragu za radou. Odluna
negacija uvjeta odnosno vrijednosti koje je postavio kapital. Vrijednost rada predstavlja prvu negaciju. Potraga za radou moe se odvijati samo u
potrazi za igrom.
Time igra dobiva drugaije znaenje od onoga
kojeg joj pridajemo u okviru kapitala. Igra, koja se
poput vedre dokolice suprotstavlja odgovornosti
ivota, je lani i izoblieni prikaz prave stvarnosti
igre. U stvarnoj borbi protiv kapitala, u aktualnoj
fazi sueljavanja i njemu povezanih proturjeja,
igra nije igraka, ve oruje za borbu.
udnom ironijom uloge se obru. Ako je ivot
ozbiljna stvar, smrt je iluzija, jer dok ivimo, smrt
ne postoji. Kraljevstvo mrtvih odnosno kraljevstvo
kapitala, koje negira nae ljudsko postojanje i svodi nas na stvari, izgleda da je jako ozbiljno,
metodino, disciplinirano. Ali njegov posesivni
paroksizam, stalna etika strogost, zaluenost djelovanjem kriju veliku obmanu: ispraznost trinog
spektakla, beskorisnost nedefinirane akumulacije,
apsurd izrabljivanja. Dakle, ozbiljnost svijeta rada
i proizvodnje kriju najvei nedostatak ozbiljnosti.
Suprotno tomu, negacija tog zatupljenog svijeta odnosno potraga za radou, snovima, u svom
35

potvrenom nedostatku ozbiljnosti krije najveu

ozbiljnost ivota: negaciju smrti.
I u fizikom okraju s kapitalom igra moe poprimiti razliite oblike. Mnoge stvari mogu se initi zbog igre, kao stvari koje inae inimo zbog
ozbiljnosti, nosei nau masku smrti, koju smo
posudili od kapitala.
Igra je odreena ivotnim porivom, uvijek novim, uvijek u pokretu. Ako djelujemo kao da se
igramo, onda taj poriv postaje dio naeg djelovanja. Oslobaamo se od smrti. Igra nas odrava na
ivotu. Daje nam osjeaj za ivotom. U drugom
sluaju, sve shvaamo kao zadatak, kao neto to
moramo, kao obvezu.
U tom uvijek novom osjeaju, koji je suta suprotnost otuenju i ludosti kapitala, moemo uoiti
radost.
Radost daje mogunost raskida sa starim svijetom i oblikovanje novih ciljeva, razliitih potreba
i vrijednosti. Iako se radost sama za sebe ne moe
smatrati ovjekovim ciljem, svakako je privilegirana i dobrovoljno identificirana dimenzija, koja ini
drukijim sueljavanje s kapitalom.
VII
ivot je tako dosadan da nam ne preostaje nita
drugo nego potroiti svu nau plau na posljednje
36

odjelo ili na posljednju koulju. Brao i sestre, koje

su vae prave elje? Sjesti u Drugstore, izgubljenog
pogleda koji bulji u prazno, kojemu je dosadno, ispijajui kavu bez okusa? Ili, moda dignuti ga u
zrak ili zapaliti.

The Angry Brigade

Velebni spektakl kapitala uvalio nas je preko

glave. Naizmjence, glumce i gledatelje. Uloge se
mijenjaju, u jednom trenutku mi promatramo irom
otvorenih oiju, a u drugom trenutku drugi promatraju nas. Svi smo uli u kristalnu koiju, iako smo
znali da se radi o tikvi. Dobra vila izigrala je nau
kritiku svijest. Sada moramo pristati na igru. Bar
do pola noi.
Glad i bijeda jo uvijek su pokretake snage revolucije, dok kapital i dalje iri svoj spektakl. Razmilja o uvoenju novih glumaca. Najvei svjetski
spektakl neugodno e nas iznenaditi. Sve je sloeniji i organiziraniji. Novi klaunovi pripremaju se za
dolazak na govornicu. Nove e se zvijeri ukrotiti.
Pobornici kvantitete, odnosno ljubitelji aritmetike, prvi e ui i ostat e zabljesnuti svjetlima iz
prvih redova. Za sobom e voditi mase gladnih i
ideologije iskupljenja.
Njihovu ozbiljnost, ipak, nee moi unititi.
Smijeh e im biti najvea prijetnja. Radost je smr37

tonosna u okviru spektakla kapitala. Ovdje vlada

tmurno i mrtvako ozraje, sve je ozbiljno i uredno,
sve je racionalno i programirano, upravo zbog toga
to je lano i nestvarno.
Osim krize i proturjeja koje nerazvijenost pretpostavlja, osim bijede i gladi, kapital e morati voditi posljednju, odluujuu bitku s dosadom.
I revolucionarni pokret morat e voditi svoje
bitke. Ne samo one tradicionalne protiv kapitala
nego i nove, protiv sebe samog. Dosada ga napada
iznutra, stvara pukotine, postaje neizdrljiv i neprikladan za ivot.
Pustimo na miru ljubitelje spektakla kapitala,
koji u potpunosti prihvaaju svoje uloge. Oni stvarno misle da se reformama moe neto promijeniti.
Ali takvo razmiljanje nije nita drugo nego paravan, jer dobro znaju da je promjena uloga jedno od
pravila sustava. Postepeno mijenjanje stvari samo
koristi kapitalu.
Zatim postoji i revolucionarni pokret u kojemu
ne nedostaju oni koji rijeima napadaju mo kapitala. Oni brkaju pojmove. Nitko nije pod dojmom
njihovih velikih rijei, a ponajmanje kapital. On ih,
ustvari, podmuklo koristi za najsloenije uloge u
sklopu svog spektakla. Kada mu je potreban solist,
tada na scenu stupa jedan od njih. Rezultat je poraavajui.
38

Istina je da se mora slomiti spektakularni mehanizam robe, prodrijeti u podruje vlasti kapitala,
u sredite odluivanja, u jezgru same proizvodnje.
Zamislite koja bi to bila prekrasna erupcija radosti,
ogroman kreativni skok unaprijed, nevjerojatni cilj
bez cilja.
Ipak, jako je teko prodrijeti radosno, sa simbolima ivota, u mehanizme kapitala. Oruana borba
esto je simbol smrti, ali ne zbog toga to se njome
ubijaju gazde i njihove sluge ve zbog toga to se
time namee sustav dominacije smrti. Kada bi bila
drugaije osmiljena, ona bi stvarno bila radost u
akciji, bila bi u mogunosti slomiti temeljne uvjete
koje namee trini spektakl kao, na primjer, vojnu
huntu, osvajanje vlasti, avangardu.
Nerazumijevanje je drugi neprijatelj revolucionarnog pokreta. Zatvaranje oiju pred novim uvjetima sukoba, ime se ele nametnuti modeli iz prolosti, koji su ve odavno postali dio spektakularnog
upravljanja robom.
Nepriznavanje nove revolucionarne stvarnosti
potie teorijsko i strateko nepriznavanje revolucionarne sposobnosti samog pokreta. Ukoliko se ne
razrade unutarnja teorijska pitanja, ne moe se tvrditi da je neposredno djelovanje nuno samo zato
to su neprijatelji jako blizu. Sve to krije sposobnost suoavanja s novom stvarnou pokreta, nes39

posobnost izbjegavanja greaka iz prolosti, ije su

duboke posljedice vidljive jo i danas. Takvo zatvaranje potie racionalistiku politiku obmanu.
Kategorije osvete, vodstva, partije, avangarde,
kvantitativnog rasta imaju smisla samo u okvirima
naeg drutva, a taj smisao pridonosi vjenom trajanju moi. Promatrajui s revolucionarnog gledita, odnosno s gledita potpunog i trajnog uklanjanja moi, ove kategorije vie nemaju smisla.
Kreemo li se u ne-mjestu zvanom utopija, unutar izvrnute etike rada, u okvirima ostvarene radosti
ovdje i sada, nalazimo se unutar sustava pokreta
koji je jako udaljen od povijesnih oblika svoje organizacije.
Ovaj se sustav stalno mijenja ime se izbjegava
mogunost njegovog ukopavanja. Njegova karakteristika je samoorganizacija proizvoaa na radnom mjestu i istovremeno samoorganizacija oblika
borbe za odbijanje rada. To nije prisvajanje sredstava proizvodnje putem povijesnih organizacija, ve
odbijanje proizvodnje poticanjem organizacijskih
strukura koje se stalno mijenjaju.
Ista stvar se dogaa u nesigurnoj stvarnosti.
Potaknut bijegom od dosade i otuenja, sustav se
temelji na samoorganizaciji. Uvlaenje programiranog i nametnutog cilja od strane organizacije koja
je nastala van tih struktura predstavlja ubojstvo pokreta, povratak trinom spektaklu.
40

Veina nas zamilja revolucionarnu organizaciju na takav nain. ak i anarhisti koji odbacuju
autoritarno upravljanje organizacijom, ne odriu se
tih povijesnih tekovina. Na taj nain uviamo da se
proturjena stvarnost kapitala moe napasti slinim
sredstvima. To radimo jer smo uvjereni da su takva
sredstva legitimna, jer proizlaze iz tog sukoba s kapitalom. Ne priznajemo da netko ne misli kao mi.
Naa se teorija poistovjeuje s praksom i strategijom naih organizacija.
Postoje mnoge razlike izmeu nas i autoritaraca,
ali one nestaju u zajednikoj vjeri u povijesnu organizaciju. Anarhija e se postii djelovanjem ovih
organizacija (temeljne razlike uviaju se u metodi
pristupanja). Ova vjera ukazuje na jako bitnu stvar:
zahtjev nae cjelokupne racionalne kulture da objasni samoj sebi kretanje stvarnosti i to na progresivni nain. Ova se kultura temelji na pretpostavci
o nepovratnosti povijesti i analitikoj sposobnosti
znanosti. Sve to nam omoguuje da razmiljamo o
sadanjem trenutku kao o spajanju svih pokuaja iz
prolosti, kao o najvioj toki u borbi protiv moi
tame (izrabljivanje kapitala). Time bismo trebali
biti apsolutno napredniji od naih predaka, sposobni da razradimo i upravljamo teorijom i organizacijskom strategijom kao rezultatom zbroja svih
prolih iskustava.
Svatko tko ne prihvati ovakvo objanjenje nalazi se van stvarnosti poto je i ona po definiciji
41

isto to i povijest, razvoj, znanost. Tko je odbacuje

protupovijestan je, proturazvojan i protuznanstven.
Presude bez albe.
Potpomognuti takvim ideolokim oklopom kreemo na trgove. Ovdje se suoavamo s drugaijim
nainom borbe, koji se temelji na stvarima koje ne
ulaze u okvir naih analiza. Jednog lijepog jutra,
kada policajci ponu pucati tijekom mirnog prosvjeda, kojeg je policija i odobrila, sustav reagira
i drugovi pucaju, policajci padaju. Anatema! Prosvjed je bio miran. Poto se sveo na banalnu ulinu
borbu, sigurno je dolo do provokacije. Nita ne
smije izlaziti iz savrene slike nae ideoloke organizacije poto nije samo dio stvarnosti, ve je
cjelokupna stvarnost. S one strane: ludost i provokacija.
Unitavaju se supermarketi, trgovine, pljakaju
se skladita hrane i oruja, spaljuju se velika vozila. To je napad na trini spektakl i to na njegove
najvidljivije oblike. Strukure koje se tek poinju
oblikovati idu u tom smjeru. Odjednom poinju
dobivati oblik s minimumom nuno potrebnog
preventivnog stratekog usmjerenja. Bez ukrasa,
bez dugih analitikih premisa, bez sloenih teorija.
Napadaju. Drugovi se poistovjeuju s tim strukturama. Odbacuju organizacije ravnotee moi, ekanja, smrti. Njihovo djelovanje je konkretna kritika
stava ekanja i samoubojstva tih organizacija. Anatema! Sigurno je dolo do provokacije.
42

Udaljavaju se od tradicionalnih obrazaca voenja politike. Djeluju jako kritiki na sam pokret.
Koriste se ironijom. Ali ne u zatvorenom uredu pisca ve meu ljudima, na ulicama. U istim se problemima nalaze kako sluge gazdi, koji su ve slubeno prepoznati, tako i revolucionarni voe daleke i
bliske prolosti. Propituje se mentalni sklop malog
efa i voe grupe. Anatema! Kritika je prihvatljiva
samo ako je usmjerena protiv gazde i ako se izrie
na temelju pravila koje je odredila povijesna tradicija klasne borbe. Svatko tko izlazi iz odreenih
granica je provokator.
Muka nam je od sastanaka, itanja klasika, beskorisnih prosvjeda, teorijskih rasprava do iznemoglosti, beskonanih razlikovanja, dosade i bijede
nekih politikih analiza. Od svega ovog drae nam
je voditi ljubav, puiti, sluati glazbu, hodati, spavati, smijati se, igrati se, ubijati policajce, slomiti
noge novinarima, presuivati sucima, dizati u zrak
policijske postaje. Anatema! Borba je legitimna
samo kada je shvate voe revolucije. U suprotnom,
mogla bi biti u pitanju samo provokacija, jer time
bi prijetila opasnost da izgube kontrolu nad situacijom.
Pouri drue, pucaj odmah na policajca, na
suca, na gazdu, dok nije dola nova policija koja e
te sprijeiti u tome.
43

Pouri rei ne, prije nego te nova represija uvjeri da je rei ne besmisleno i ludo i da je dobro prihvatiti gostoljubivost ludnica.
Pouri napasti kapital prije nego ga nova ideologija uini svetim.
Pouri odbiti rad prije nego ti neki novi sofist
opet kae kako rad oslobaa.
Pouri igrati se. Pouri naoruati se.
VIII
Nee biti revolucije, sve dok se Kozaci ponovno
ne spuste.

Coeurderoy

Igra unutar logike kapitala je zagonetna i proturjena. Kapital je koristi kao dio trinog spektakla, i na taj nain postaje dvosmislen iako, inae,
to nije. Obmanjujua struktura kapitalistike proizvodnje namee tu njegovu dvosmislenost. Time
igra postaje obustava proizvodnje, daak spokojstva u svakidanjem ivotu. Na taj nain postoji
programiranje igre i njegovo scensko koritenje.
Izvan vlasti kapitala, igra je skladno strukturirana zahvaljujui svom kreativnom potencijalu. Nije
vezana uz neku od predstava koju joj namee pro44

izvodnja, jer se razvija samostalno. Samo u takvoj

stvarnosti igra je vesela, prava radost. Ne obustavlja tugu razdora koju uzrokuje proizvodnja ve,
naprotiv, ostvaruje je do kraja, postaje sudionikom
stvarnosti ivota i na taj se nain suprotstavlja smicalicama stvarnosti smrti ak i kroz igru kako bi
tuga bila manje tuna.
Oni koji razaraju stvarnost smrti bore se protiv
mitskog kraljevstva kapitalistike obmane, kraljevstvo koje, stremei prema vjenosti, zapada u relativnost. Radost razaranja proizlazi iz igre razornog
djelovanja, iz prepoznavanja duboke tragedije koju
radost pretpostavlja, iz svjesnosti o snazi entuzijazma koji moe unititi mreu smrti. To nije suprotstavljanje strave stravi, tragedije tragediji, smrti
smrti, ve suprotstavljanje radosti stravi, radosti
tragediji, radosti smrti.
Ako netko ubije policajca, ne preuzima ulogu
suca koji nastoji brzo isprati sa sebe krv od prethodnih presuda. Sudovi i presude su, isto tako, dio
spektakla kapitala, ak i kad revolucionari igraju
svoju ulogu. Ako netko ubije policajca, time se ne
mjeri ni njegova odgovornost niti se to ne rauna
kao klasni sukob. Ne moe se programirati nain
kako promatrati odnose izmeu revolucionarnog
pokreta i izrabljivaa, ve se neposredno odgovara
na potrebu koja je nastala unutar revolucionarnog
pokreta, potreba koju ni sve analize i opravdanja
ovog svijeta nisu mogle nametnuti.
45

Ova potreba je napad neprijatelja, izrabljivaa,

njegovih sluga. Sporo se razvija unutar pokreta.
Samo kada izae na svjetlo dana, pokret prijelazi
iz faze obrane u fazu napada. Moralna analiza i
opravdanje nalaze se na prvom mjestu, a ne na zadnjem, ispred onih koji izlaze na ulice pokuavajui im podmetnuti nogu. Nalaze se u viestoljetnom
sustavnom nasilju kapitala nad izrabljivanima. Ali
nije nuno da budu gotovi i spremni za upotrebu.
Ovaj je zahtjev samo drugaiji oblik naih racionalizirajuih namjera, naeg sna za nametanjem novog modela, koji ne pripada stvarnosti.
Neka se spuste ti Kozaci. Nemojmo podupirati reakcionarnost koja nam ne pristaje. Nemojmo
prihvatiti dvosmisleni poziv kapitala. Umjesto da
pucamo na nae drugove ili na nas same, bolje je da
pucamo u policajce.
U povijesti ima trenutaka u kojima znanost postoji u svijesti onih koji se bore. U tim trenucima
nisu potrebni tumai istine, jer ona proizlazi iz samih dogaaja. Stvarnost borbe stvara teoriju pokreta.
Nastanak trita oznaio je stvaranje kapitala,
prijelaz iz feudalistikog u kapitalistiki sustav
proizvodnje. Ulaskom proizvodnje u fazu spektakla postalo je potrebno irenje trinih oblika
na sve ono to postoji: ljubav, znanost, osjeaji,
46

svijest, itd. Spektakl se poprilino poveao. Druga faza ne kvari prvu, kako tvrde marksisti. To je
drugaija faza. Kapital jede sve, ak i revoluciju.
Ako ona ne odlui raskrstiti s planom proizvodnje i
zahtjeva nametati alternativnu proizvodnju, kapital
e je progutati unutar trinog spektakla.
Jedino borba ne moe biti progutana u stvarnosti sukoba. Neki njezini oblici, kada se uljebe
u odreene organizacijske oblike, mogu se umetnuti u spektakl. Ali kada raskrste s temeljnim znaenjem koji kapital pridaje proizvodnji, onda je to
umetanje jako teko.
Aritmetiki i osvetniki diskurs u ovoj fazi
nema smisla. Ako se ponavlja onda dobiva metaforiko znaenje.
Obmanjujuu igru kapitala (spektakl robe)
mora zamijeniti stvarna igra oruanog napada na
kapital s namjerom unitavanja obmane i spektakla.
IX
Uradi sam.

Prirunik Uradi sam

Lako je, moe to sam uraditi. Sam ili s nekolicom drugova od povjerenja. Nije potrebno puno
sredstava. Ni veliko tehniko znanje.
47

Kapital je ranjiv. Dovoljna je odlunost.

Otupili smo u beskonanosti brbljarija. Nije u
pitanju strah. Nije nas strah, samo su nam glave
otupile zbog velikog broja gotovih ideja. Ne moemo ih se osloboditi.
ovjek koji je usredotoen na svoje djelo nije
hrabar ovjek. To je ovjek koji je razbistrio svoje
misli, koji je shvatio bespotrebnost tolikog truda za
igranje uloge u predstavi, koju mu je namjenio kapital. Takav svjestan ovjek napada hladno i usredotoeno. Ostvaruje se u radosti. Kraljevstvo smrti
nestaje pred njim. Iako za gazde stvara unitenje i
teror, u svom srcu i u srcima izrabljivanih nalazi
radost i spokoj.
Revolucionarne organizacije teko to shvaaju.
Nameu model koji reproducira simulaciju proizvodne stvarnosti. Kvantitativna sudbina onemoguava im kvalitativni pomak na podruju estetike
radosti.
Ovakve organizacije doivljavaju ak i vojni
napad kvantitativno. Postavljaju ciljeve uzimajui
u obzir izravni sukob.
Na taj nain kapital nadzire svaki hitan sluaj.
Moe si dozvoliti prihvaanje proturjenosti, ukazati na njegove suprotstavljene spektakularne oblike, iskoristiti negativne posljedice na proizvoae
kako bi se spektakl proirio. Na kvanititativnom
48

polju kapital prihvaa sukob, jer su mu poznati svi

odgovori. On sam stvara odgovore, ima monopol
nad kodeksom.
Suprotno tomu, radost revolucionarnog ina je
zarazna. iri se poput mrlje ulja. Igra stvara vlastito
znaenje djelovanjem u stvarnosti, ali s time da se
ne ukopava u model vladanja odozgo. Raspruje se
u tisuu produktivinih i nestabilnih smjerova. Unutarnja povezanost s igrom gubi se u napadu. Ipak,
vanjski smisao opstaje, odnosno znaenje koje
igra ima za one koji nisu unutra i ele ga prisvojiti. Oslobaajue posljedice igre od temeljnog su
znaaja meu onima koji prvi prihvate igru i onima
koji promatraju.
Na taj se nain stvara zajednica radosti. Spontano stvaranja kontakata od temeljnog je znaaja za
ostvarenje najdubljeg znaenja igre. Igra je in zajednice. Rijetko kad se pojavljuje samostalno. Kad
se oblikuje na taj nain, sa sobom esto nosi i negativne elemente psiholokog uklanjanja. U tom se
sluaju ne radi o pozitivnom prihvaanju igre kao
kreativnog trenutka stvarnosti ispunjene borbom.
Osjeaj zajednitva u igri sprijeava samovolju
pri izboru znaenja igre. Kada nedostaje osjeaj
zajednitva, pojedinac bi mogao nametnuti svoja
pravila igre i svoja znaenja, koji bi drugima bili
neshvatljivi. Time bi mogao prouzroiti preobliko49

vanje igre u trenutnu obustavu negativnih posljedica njegovih osobnih problema (problem rada, otuenja, izrabljivanja).
U zajednikom dogovoru znaenje igre obogauje se i zahvaljujui uzajamnim djelima. Osloboena i obostrano iskazana mata daje vie prostora
kreativnosti. Svaki izum, svaka nova mogunost
moe se doiviti kolektivno bez pretpostavljenih
modela i biti od presudnog znaaja i kao kreativni
trenutak, premda bi na putu do svog ostvarenja mogao naletiti na tisuu problema.
Na kraju, tradicionalna revolucionarna organizacija namee svoje tehniare. Ne moe izbjei
opasnost od zapadanja u tehnokraciju. Veliki znaaj, koji se pridaje sredstvima djelovanja, osuuje
ju na propast.
Revolucionarna struktura koja trai trenutak
radosti u revolucionarnom djelovanju usmjerenom
k unitenju moi, smatra da su alati pomou kojih
e ostvariti unitenje samo alati, odnosno sredstva.
Oni koji koriste ove alate ne smiju im postati robovima. Oni koji ih ne znaju koristiti ne smiju postati
robovi onih kojih ih znaju koristiti.
Diktatura alata najgora je diktatura.
Najvanije oruje revolucionara je njegova
usredotoenost, savjest, odluka za djelovanjem, individulanost. Konkretna oruja su samo alati i kao
50

takvi podloni su stalnom kritikom preispitivanju.

Potrebno je razviti kritiku oruja. Bili smo svjedocima brojnih sluajeva santifikacije strojnice, brojnih sluajeva santifikacije vojne djelotvornosti.
Oruana borba se ne tie samo oruja. Ono ne
moe samo predstavljati revolucionarnu stvarnost.
Opasno je svoditi sloenu stvarnost na samo jednu
stvar. Ustvari, igra bi mogla biti opasna, jer bi mogla svesti eksperiment ivota na igraku, koja time
postaje magina i apsolutna. Nije sluajno da se u
simbolima brojnih borbenih revolucionarnih organizacija pojavljuje strojnica.
Potrebno je gledati puno dublje kako bi se shvatio duboki smisao revolucionarne borbe kao radosti, kako bi se izbjegle iluzije i zamke iskrsnulog
trinog spektakla putem mitskih predmeta ili predmeta pretvorenih u mit.
U sueljavanju s oruanom borbom kapital je
na izmaku snaga. Trudi se do posljednjeg daha.
Kako bi se suprotstavio na polju na kojem se ne
osjea jako sigurno, potrebna mu je suradnja javnog mijenja. Zato nastaje psiholoki rat, koji koristi
najsuptilnije oruje moderne propagande.
U sutini, kapital je u svojem dananjem opipljivom obliku ranjiv, s obzirom na revolucionarnu
strukturu koja moe odrediti vrijeme i nain napada. Kapital je svjestan svoje slabosti i zato se skla51

nja. Policija mu nije dovoljna, a ni vojska. Ljudi ga

trebaju stalno uvati. ak i najjadniji sloj proletarijata. Kako bi uspio u tome, mora podijeliti klasni
front. Mora proiriti meu siromanima mit o opasnosti oruanih organizacija, mit o svetosti drave,
mit o moralu, o zakonu itd.
Zbog takve situacije, organizacije i njezini militanti primorani su prihvatiti odreenu ulogu. U
okviru uloge, igra vie nema smisla. Sve postaje ozbiljno, dakle lano, spektakularno i trino.
Radost se pretvara u masku. Osoba postaje anonimna, uivljuje se u ulogu, nije vie u stanju razlikovati stvarnost od privida.
Kako bi se slomio zaarani krug trine predstave, potrebno je odbiti ak i ulogu profesionalnog
revolucionara.
Oruana borba mora izbjei nametanje osobine profesionalnosti, podjelu rada koju joj vanjski
obrazac kapitalistike proizvodnje eli nametnuti.
Uradi sam. Nemoj se odrei globalnog sadraja igre zbog manjkavosti kojega uloga uzrokuje.
Brani svoje pravo na radost. Sprijei kapitalov projekt smrti. On moe prodrijeti u svijet kreativnosti
igre samo pod uvjetom da onoj koji igra se pretvori
u igraa, ivi stvaratelj u mrtvaca, koji je u zabludi
da je iv.
Ako se svijet igre organizira na centraliziran
nain, nema vie smisla priati o igri. Kada pred52

laemo nau ideju o oruanoj radosti, moramo

predvidjeti i mogunost da kapital ponovno prisvoji revolucionarani program. Ponovno prisvajanje
moe se provesti vanjskim upravljanjem svijetom
igre tako da se odredi uloga igraa, uloge uzajamnosti u zajednici igre, mitologija igrake.
Kad se sreu veze s centralizacijom i vojskom,
kapitalu se pomuuju ideje koje se temelje na kodeksu spektakularne proizvodnje kvantitativnog
trita. Na taj nain, koordinirana akcija radosti
postaje zagonetna za kapital. Postaje nitavna, bez
svrhe, van stvarnosti. A to je zbog toga to su bit,
svrha i stvarnost kapitala lani, dok su bit, svrha i
stvarnost revolucije realno postavljeni.
Potrebu za proizvodnjom zamjenjuje potreba za
zajednitvom. Odluke pojedinca unutar zajednice
igre imaju smisla samo u sklopu te potrebe. Uzori
smrti iz prolosti otkrivaju se u njihovom nedostatku stvarnosti, u njihovoj lanoj sutini.
Unitenje gazdi vodi k unitenju robe, a unitenje robe vodi k unitenju gazdi.
X
Neka sova poleti.

Atenska poslovica[2]
53

Neka sova poleti. Neka loe zapoeta djela

zavre dobro. Neka se revolucija, koja je toliko
udaljena od revolucionara, ostvari bez obzira na
preostale elje za drutvenim mirom.
Kapital e dati posljednju rije bijelim kutama.
Zatvori nee moi jo dugo postojati. Stare utvrde prolosti, prolosti koja preivljava u zaluenoj
mati nekog umirovljenog reakcionara, uruit e se
s padom ideologije, koja se temelji na drutvenoj
ortopediji. Nee biti vie osuivanih. Kriminalizacija, koju e kapital provesti na to racionalniji
mogui nain, proi e kroz umobolnice.
Odbiti spektakl znai biti izvan stvarnosti, jer
cijela stvarnost je spektakl. Odbiti pravila koja namee trini kodeks, znai biti lud. Ne nakloniti se
pred bogom robe, stajat e vas odlaska u ludnicu.
Lijeenje e bit radikalno. Nee biti vie torture
inkvizicije i krvi po zidovima: takve stvari ostavljaju dojam na javnost, konzervativni buruji interveniraju, izmiljavaju opravdanja i ispravke, uzrokuju
mete u skladu spektakla. Nitko se ne protivi potpunom unitenju osobnosti, koja se smatra jedinim
radikalnim lijekom za bolesne umove. Doklegod e
ovjek osjeati da je okruen nepokolebljivim kapitalistikim spektaklom, imat e dojam da se vrata
umobolnice nee nikad zatvoriti za njim. Svijet ludosti bit e mu stran, iako umobolnica postoji pored
54

svake tvornice, ispred svake kole, iza svakog polja,

usred svakog predgraa.
Budimo paljivi da naom kritikom ispraznou ne olakamo put dravnim dunosnicima u bijelim kutama.
Kapital radi na stvaranju interpretativnog kodeksa koji bi trebao kruiti meu irokim masama. Na
temelju tog kodeksa, javno mijenje prilagodit e se
gledati na revolucionare, odnosno atentatore na poredak gazdi, kao na luake. Iz toga proizlazi potreba
da im se otvore vrata umobolnica. ak i sadanji
zatvori, koji su organizirani po njemakom modelu, postaju specijalni zatvori za revolucionare, pa
zatvori koji se nameu kao primjeri, pa pravi pravcati logori za manipulaciju mozgom i zatim prave
umobolnice.
Takvim ponaanjem kapital se ne eli samo braniti od borbe izrabljivanih. To je i jedini mogui
odgovor, uzimajui u obzir unutarnju logiku trine
proizvodnje.
Umobolnica je za kapital opipljivo mjesto gdje
se prekida globalnost spektakularne funkcije. Zatvor
pokuava na sve mogue naine postii taj globalni
prekid, ali ne moe uspjeti jer je blokiran od strane
temeljnih zahtjeva njegove ortopedske ideologije.
Podruje ludnice nema poetka ni kraja, nema
povijesti, nedostaje mu promjenljivost spektakla. To
je mjesto tiine.
55

Suprotno tomu, drugo podruje tiine, groblje, ima dar govora, glasno pria. Mrtvi priaju. A
nai mrtvi priaju glasno. Nai mrtvi mogu biti teki, jako teki. Zato e se kapital uvijek truditi imati
ih to manje. U skladu s tim, rast e broj gostiju u
umobolnicama. Domovina socijalizma moe na
tom polju puno toga pouiti.
Umobolnica je najsavrenija terapeutska organizacija za slobodno vrijeme. Obustava rada bez
traumi za trine strukture. Nedostatak proizvodnje
bez negacije proizvodnje. Luak ne mora raditi i u
svom neradu ne mora potvrivati mudrost rada kao
suprotnost ludosti.
Kada kaemo: nije vrijeme za oruani napad
na Dravu, tada otvaramo vrata ludnice za drugove
koji organiziraju napad; kada kaemo: nije trenutak
za revoluciju, tada steemo remene na krevetu; kad
kaemo: takve akcije su, objektivno gledajui, provokacija, tada oblaimo bijelu kutu muitelja.
U vrijeme kada je bilo malo protivnika, strojnica je dobro radila. Deset mrtvih je prihvatljivo.
Trideset tisua, sto tisua, dvijesto tisua, oznaili bi prekretnicu u povijesti, bili bi revolucionarno
polazite tolikih razmjera da bi dugotrajno poljuljali mirni sklad trinog spektakla. Uostalom, kapital
je postao lukaviji. Lijek posjeduje neutralnost koju
oruje nema. Ima terapeutski alibi.
56

Neka se kapitalu stavi pod nos njegov statut ludosti. Neka se preokrenu suprotstavljene strane.
Neutralizacija pojedinca je ustaljena praksa komercijalizirane skupnosti kapitala. Cijelo je drutvo
jedna velika umobolnica. Izjednaavanje miljenja
je terapeutski proces, stroj smrti. Proizvodnja se ne
moe provesti u spektakularnom obliku kapitalizma, u odsustvu ovog izjednaavanja. Ako je odbijanje svega toga, odnosno izbor radosti naspram smrti, onda je to znak ludosti, onda je trenutak da svi
ponu shvaati koja se zamka krije iza svega toga.
Cjelokupna mainerija kulturne tradicijie Zapada je mainerija smrti, negacija stvarnosti, lano
kraljevstvo, koje je skupilo u sebi sve vrste gadosti
i nepravdi, izrabljivanja i genocida. Ako je odbijanje takve logike proizvodnje osueno kao ludost,
onda je potrebno objasniti razliku izmeu ludosti
i ludosti.
Radost se naoruava. Njezin napad je prevladavanje trine halucinacije, stroja i robe, osvete i
vodstva, partije i kvantitete. Njezina borba prekida
logiku vezu profita, strukture trita, programirani smisao ivota, krajnji dokument arhive. Njezina
razorna eksplozija mijenja slijed ovisnosti, nomenklaturu pozitivnosti i negativnosti, kodeks trine
obmane.
Ipak, to se mora znati objasniti. Nije lako prenijeti znaenje od svijeta radosti na svijet smrti. Uza57

jamni su kodeksi uzdrmani, meusobno se ponitavaju. Ono to je u svijetu radosti obmana, to je u

svijetu smrti stvarnost i obrnuto. Fizika smrt, koju
se toliko oplakuje u svijetu smrti, manje je smrtonosna od smrti koja se prodaje kao ivot.
Na taj nain kapital moe vrlo lako mistificirati poruke koje prenosi radost. ak ni revolucionari
nisu sposobni iitati do kraja pravu smisao doivljaja radosti iz perspektive logike kvantitete. Ponekad blebetaju o beznaajnim pristupima. A ponekad
se preputaju osudama koje nisu mnogo drugaije
od onih koje upuuje kapital.
Ope pravilo znaitelja u trinom spektaklu
je roba. Aktivni element ove nagomilane mase je
rad. Osim tih elemenata, u proizvodnoj shemi ne
postoje drugi koji bi istovremeno mogli imati neko
negativno i pozitivno znaenje. Postoji mogunost
usvajanja ne-rada, ali ne kao negaciju rada ve kao
obustavu rada na odreeno vrijeme. Isto tako, postoji mogunost usvajanja ne-robe, odnosno personificiranog predmeta, ali samo kao reifikaciju slobodnog vremena, odnosno neeg to je samo hobi
u isjecima vremena koje nam proizvodni ciklus
ostavlja. Jasno je da su ovi znakovi: ne-rad i neroba praktini za opi model proizvodnje, ukoliko
ih se shvati na taj nain.
Samo razjanjavanjem nekih znaenja radosti i
odgovarajuih znaenja smrti kao elemenata dvaju
58

suprotstavljenih svijetova koji se meusobno bore,

moemo prenijeti neke elemente djelovanja radosti
bez da budemo u zabludi da ih moemo prenijeti
sve. Tko poinje iskuavati radost, ak i putem djelovanja koje nije izravno povezano s napadom na
kapital, otvoreniji je za shvaanje znaenja napada,
bar vie od onih koji se pridravaju nazadne vizije
sukoba, vizije koja se temelji na kvanitativnoj obmani.
Na taj je nain jo uvijek mogue da sova poleti.
XI
Idemo naprijed! Rukama i srcem, rijeju i perom, maem i pukom, ironijom i psovkom, kraom,
trovanjem i poarom, povedimo... rat s drutvom!

Djacque

Na stranu s oekivanjima, okljevanjima, snovima o socijalni miru, malim kompromisima, naivnostima, svim tim metaforikim dronjcima, koje nam
dostavljaju prilikom brojnih prodajama kapitala.
Na stranu s velikim analizama, koje sve objanjavaju do najmanjih detalja. Knjiurine pune znanja i
straha. Na stranu s burujskom demokratskom iluzijom o dijalogu i diskusiji, o debati i skuptinama,
o prosvjetiteljskim sposobnostima efova mafije.
59

Na stranu sa znanjem i iskustvom, koje je burujska radna etika usadila u naa srca. Na stranu sa
stoljeima kranstva, koja su nas uila portvovnosti i poslunosti. Na stranu sa sveenicima svih
redova i slubi, sa efovima, s revolucionarnim vodiima, bilo oni manje revolucionarni ili oni koji
uope nisu revolucionarni. Na stranu s brojem, s
iluzijom koliine, s pravilima trita, s ponudom i
potranjom. Sjednimo nakratko na ruevine povijesti naeg izrabljivanja i razmislimo.
Svijet ne pripada nama ako taj svijet ima gospodara, a taj gospodar je toliko glup da ga eli takvog
kakav je. Neka si ga uzme. Neka pone brojati ruevine umjesto palaa, groblja umjesto gradova, mulj
umjesto rijeka, zaraeno blato umjesto mora.
Najvei svjetski spektakl iluzija vie nas ne
oarava.
Sigurni smo da e se iz nae borbe odmah i sada
stvoriti zajednice radosti.
Po prvi e put ivot pobijediti smrt.

[1] Indro Montanelli (19092001), jedan od

najpoznatijih talijanskih novinara 20. stoljea, preivio je atentat 1977. godine koji su organizirale
Crvene brigade, pri emu su mu pucali u noge, jer
60

je bio rob multinacionalnih kompanija i sluga vlasti i glasno je progovarao protiv ljeviarske atmosfere koja se stvarala u Italiji u to vrijeme. (http://ita.
anarchopedia.org/Indro_Montanelli)
[2] Bonanno aludira na uvenu Hegelovu izreku, Tek kada se pone sputati sumrak, Minervina
sova iri krila i uzlee. (Predgovor za Filozofiju
prava, 1820) Po njemu, neka istorijska epoha ili
proces moe se shvatiti tek kada se pone pribliavati svome kraju ili slomu. Atensko poreklo te
metafore nije izvesno. (Napomena AB)
La gioia armata, Edizioni Anarchismo, Catania, 1977. Ovaj prijevod je prvi put objavljen na
stranici Umakog pokreta za slobodu, 2009: http://
www.ups-umag.org/files/Oru%C5%BEana%20radost.pdf
Prijevod: Dario Voten i Vida Papi, 2009. Napomena prevoditelja: Anticopyright: ovaj prijevod
nema copyrighta osim za izdavake kue i druge
komercijalne subjekte. Slobodno se moe umnoavati i distribuirati s imenom autora i prevoditelja. Izdavakim kuama i drugim komercijalnim
subjektima zabranjeno je objavljivati i tiskati ovaj
tekst bez suglasnosti autora prijevoda. Napomena
Anarhistike biblioteke (AB): prijevod je djelomice izmijenjen. (2013)
61

KRITIKA SINDIKALIZMA
Predgovor drugom talijanskom izdanju [1]
Predgovor panjolskom izdanju
Predgovor
Kritika sindikalizma
Sindikalizam danas: njegovi konkretni programi
Tradicionalne kritike sindikalizma
Stari i novi sindikalizam i kapitalizam
Granice revolucionarnog sindikalizma
Granice anarhosindikalizma
Sindikalizam i predrevolucionarna faza
Sindikati nakon revolucije
Zakljuak
Horizont i granice
Dva sluaja za razmatranje
Potpuno nita
Poljsko rekuperiranje
Bulevar sindikata
S vlaka u kolu
Prevladati operaizam
Kritika anarhosindikalnoj predodbi
Tehnologija i industrijska specifinost
Znaenje jedne beznaajne zgode
Sindikati: od revindikacije do koparticipacije
Milijun radnih mjesta
Pogovor
Napomena izdavaa [35]
62

Predgovor drugom talijanskom izdanju [1]

Brojne intuicije i neke evolucije ideja sadrane
u ovoj knjizi obistinile su se na odreeni, a esto i
nasilan nain, u svakodnevnici poetka ovog milenija. Do tih sam zakljuaka doao dok sam pisao predgovor panjolskom izdanju, koji je ovdje
objavljen.
To ne mora nita znai, ali volim naglasiti, staraka oholost? moda.
Sindikati su se sve vie pretvarali u ono to su
i oduvijek bili, ukljuujui eventualne frakcije sluinadi koju nije mogla zatei drugaija sudbina.
Radnici su se, pogoeni u punoj mjeri sredstvima klasne disgregacije, povlaili sve dok nisu leima dotakli zid. Osvrnuvi se oko sebe shvatili su
da su ostali sami, okrueni raznim rezervnim produktivnim komponentama, i da se povinuju minimalnim plaama, na kraju su izgubili vjeru u sme
sebe nakon to su je izgubili u svoje sindikalne povjerenike. Ovi potonji, u proizvodnji, igraju prostu
ulogu pogonskoga remena, vie s vladajuom klasom ukljuenih, no s politikom klasom stranaka,
budui da se i ona raspala, te grca u vlastitim problemima, koje nije vrijedno ovdje spominjati.
Pritisak brojno konzistentnih grupa prekarijata,
kojekakvih polu-plaenih, ne-stalnih, imigranata,
ilegalaca, je toliko snaan da je svaka preostala
63

sposobnost borbe slubeno prepoznatljivih proizvoaa kroz dohodak za puko preivljavanje,

samo mitoloki reziduum. ak i pokoja nenadana
borba, koja se tu i tamo odvije, ne sadri nikakvu
konotaciju sposobnu za izlazak iz proste minimalne revindikacije koja se gotovo uvijek okona skromnim zahtjevom za poveanje plae.
Eksplozije bijesa su neto drugo, a sindikat se
dri, kao po uputama, vrlo daleko od njih.
S mnogih aspekata ova knjiga nastavlja udarati
po avlu mada je ve duboko uao u zid.
Jedan de profundis?, moda ne, tko zna? S ovakvim se stvarima nikad ne zna. Vidimo se na barikadama.
Trst, 21. listopada 2007.
Alfredo M. Bonanno
Predgovor panjolskom izdanju
1999. godine, predstavljajui prvo talijansko izdanje ove knjige, rekao sam da je sazrilo vrijeme za
bistro sagledavanje zastupanih teza, koje su nastale
daleke 1975. godine.
U biti, kritika valutacija sindikalizma svakog oblika sindikalizma trebala je krenuti od toke radikalnoga preokreta kapitalizma iz prve polovice osamdesetih. Glomaznost fiksnih postrojenja,
64

rigidnost cijene rada i distribucije sredstava proizvodnje, makroskopska potreba postotka fiksnog
kapitala naspram financijskoga, i jo mnogo drugih
elemenata, inili su kapitalistiku konjunkturu
vrlo nesigurnom a revolucionarna oekivanja vrlo
privlanima.
Svi znamo kako je internacionalni kapitalizam
uspio prevazii naizgled nerjeive uvjete, a u tom
su pothvatu i sindikati odigrali znaajnu ulogu.
Prelazak s fiksnih postrojenja na robotizirana (zato
prilagodljiva traenom proizvodu), pojava potranje izmjenljive u kratkom roku, krajnja iskoritenost proizvodnoga kapaciteta, koritenje radne
fleksibilnosti, i mnoga druga strukturalna umijea i
izmjene, sve bi to ostalo neostvarivo bez pravovremene podrke i nikad javno priznatog suuesnitva
sindikata.
Borbe, ograniene na prosti zahtjev obrane dohotka, sve vie nagrizan zbog smanjene kupovne
moi novca i nadasve zbog sve nepodnoljivijih
uvjeta na radnom mjestu i u drutvu uope, srozali
su svaki ostatak borbenosti sindikalnoga povjerenitva. I male radikalnije sindikalne sastavnice su
na kraju, da ne bi smjesta nestale, bile privuene
u permisivnu orbitu vanijih i reprezentativnijih
centrala.
Nakon to su omalovaili tradicionalnu borbu,
povjerenu, u nekim drugim vremenima, incizivnim
65

i divljim trajkovima, sabotaama i bojkotiranjima,

pravim i istinskim napadima na proizvodne strukture, nakon to je ova borba spala na banalne manifestacije, sve slabije i beznaajnije, sindikati su
izgubili izvornu borbenost i samu ulogu valjanog
sugovornika s kapitalom. Danas ne predstavljaju
ak ni posredno oruje vlasnika protiv radnikoga
nezadovoljstva, ne predstavljaju gotovo nita.
Ova tvrdnja ne treba izgledati kao banalno deklariranje principa jednog ekstremista koji ne voli
sindikalni otpor, ona ima svoje korijenje (budui da
se radi o kritikoj tvrdnji) u dubokoj transformaciji
kapitalistike internacionalne proizvodnje iz polovice osamdesetih, transformacija koja se ve gotovo realizirala i koja ima dvije osnove karakteristike: s jedne strane skoro potpuni nestanak radnike
klase, po svojem tradicionalnom sastavu, a s druge
neiskoritenost sredstava za proizvodnju u nekoj
drugaijoj perspektivi, osim u onoj koju je kapitalizam odredio, to jest klasno izrabljivanje.
Da boljem objasnim.
Radnika klasa, ba zbog nastalih izmjena
unutar proizvodne komponente, zbog fleksibilnosti rada i smanjene strunosti, raskomadana je na
tisuu slojeva koji su naoruani jedan protiv drugoga. Radnika svijest se na taj nain gotovo ugasila. Nema vie prikladnih odgovora na sadanju
distribuciju proizvodnih odnosa. Nijedan radnik ne
66

razumije vie u kakvim se uvjetima nalazi spram

izrabljivanja (koje kapital ostvaruje) i pokuava se
snai kako zna i moe. Unutar same proizvodne jedinice novi organizacioni oblici pretvorili su grupu
radnika u policajce nad drugom grupom, zato nema
vie konkretne solidarnosti, nema meusobne podrke, osim isto simbolinih odgovora, kao na
primjer pokoja platonska manifestacija za koju se
obezbijede (zahvaljujui sindikatu) ak i prijevozna sredstva.
Na kraju, sama proizvodna struktura se toliko
izmijenila da je postala neiskoristiva u revolucionarnom smislu. Drugim rijeima, danas drutvena revolucija ne bi imala to eksproprirati iz ruku
vlasnika, ne bi ni mogla sama upravljati proizvodnom formacijom koja je u cjelokupnosti od bitnog
znaaja samo u uvjetima koje je postavio kapital.
Sanjani prijelaz proizvodnih sredstava iz ruku izrabljivaa u ruke izrabljivanih i poetak drutva slobodnih i jednakih, nije vie mogu na jednostavan i
izravan nain, morat e se pronai novi uvjeti proizvodnje i novi uvjeti ivota.
Ne postoji vie jedan klasa koja uva ovo blago
kojim treba upravljati i koja e ostvariti revolucionarni prijelaz. Otvaraju se tisue novih mogunosti,
neka su bolna, neka predivna, ali sva su daleka od
klasinih predodbi svakovrsna sindikalizma.
Trst, 16. rujna 2003.
Alfredo M. Bonanno
67

COBAS[2] nastaju 1987. u sukobu sa slubenim sindikatima, pogotovo sa sindikalnim Trojnim

savezom (CGIL, CISL, UIL[3]). Najprije su se razvili na podruju kolstva, da bi se zatim proirili
na prijevoz i javne slube. Radi se o baznim komitetima koji ne proizlaze iz teoretske hipoteze
koncilijarizma, ve se razvijaju putem odbijanje
sindikata, vrlo prisutno meu radnicima polovicom
osamdesetih. Ne sadre ak ni ideologiju revolucionarnog sindikalizma.
CGIL danas nije pod jakim utjecajem ostataka
P.C.I -a [Partito Comunista Italiano, Komunistike stranke Italije; nap. prev.], DS [Democratici di
Sinistra, Lijevi demokrati; nap. prev.] ga danas ne
moe vie kontrolirati, te nastavlja ivjeti kao sindikat s vlastitom bojom ljevice, promicanjem (unutar
odreenih limita) sindikalnoga sukoba (neto naprednijih zahtjeva spram ostala dvije komponente
starog Trojnog saveza: CISL i UIL). Kriza CGIL-a
je oevidno bila jaa nego u drugim sindikatima,
budui da je u prolosti bio snano politiki orijentiran sindikat. Analiza njegovih recentnih odabira,
kao na primjer borba protiv nepravednih otkaza od
strane poslodavaca, dokazuje da ne moe djelovati
na prave i istinske radnike mase, koje ve dobro
znaju da su potrebna drugaija sredstva (trajk je,
iako zahvaa sve sektore, sa sutinske toke gledita postao diskvalificirano oruje), ali ne pronalaze
snagu koja bi urodila spontanim znaajnim akcijama, kao to su sabotae, direktne akcije itd....
68

Predgovor
Kad ove eseje pogledamo sa vie od dvadeset
godina distance shvatimo da sadre neke zanimljive anticipacije. Nita posebno, naravno, ali na
ovom polju je sposobnost predvianja bitnija od
samog pojma vidjeti. Polovicom sedamdesetih
godina svijet je jo bio vezan za produktivnu rigidnost, Kapital se iz svojih utvrda branio posljednjim
plodovima starog taylorizma. Nastojalo se na sve
naine racionalizirati proizvodnju primjenjujui
nove i sloene tehnike kontrole vremena, reduciranjem mehanizama samoobrane koje je radnika
klasa bila izborila tijekom jednog i po stoljea izrabljivanja na lancu.
Iskreno, rezultati nisu bili sjajni. Problemi Kapitala su rasli i nastavit e s rastom sve do polovice
osamdesetih, kad e organizaciona promjena, spojem telematike i klasine tvornice, teza ekonomske
politike zasnovane na fleksibilnosti i ralanjenosti
proizvodnje na teritoriju, rast trita uzrokovan razvijenim tercijarnim sektorom, osim dugih efekata
prethodne naftne krize, stvoriti jednu potpuno drugaiju sliku.
Polovicom sedamdesetih godina radnika je
klasa jo monolitna u svojim kontraforima tvornice, gleda sumnjiavo na manevre Kapitala (mada
se radi o manevrima koji kaskaju za teorijama sta69

rim pedeset godina) i priprema se na neumorni otpor na radnom mjestu.

Iz ovog su mentaliteta otpora sindikati, u to daleko i nestalo doba, crpili snagu i svoju vlastitu mogunost preivljavanje. Predstavljati najnapredniju
klasu u sukobu s vlasnicima proizvodnih sredstava,
u shemi europskih ljevica (to se tie uvjeta SSSRa i SAD-a bila bi potrebna drugaija rasprava), davalo je sindikatima teoretsku konzistenciju na koju
nisu mogli polagati nikakva prava. Situacija je bila
slijedea. Ta ista rigidnost trokova proizvodnje
(na prvom mjestu, radna snaga) s kojom se Kapital
morao suoiti, zaodjenula je predstavnike ove iste
rigidnosti buntovnom aurom koju su sami iskoritavali najbolje to su mogli.
Na koncu, ni sami anarhisti (ne shvativi batinu iji su nosioci bili) se nisu odmakli dalje od pokoje male revindikacije. Svi su, vie manje zbijeni
u europske organizacije sinteze, prihvaali ideju o
sindikalnom povjerenitvu i gledali s divljenjem
na vedske drugove, autore uspjeha SAC-a, koji
je brojao gotovo milijun lanova. panjolski su se
drugovi, u egzilu u Francuskoj, na sastancima CNTa prisjeali kobnih greaka panjolskog graanskog
rata, ali ta kritika nije imala dovoljno estine da bi
nekadanja djela jasno iznijela na vidjelo.
Drugaije nije ni moglo biti. Odreenim uvjetima raspodjele sredstava za proizvodnju odgovaraju
70

odreene organizacione sposobnosti snaga otpora

protiv eksploatacije.
Deterministiko poimanje? Zasigurno ne. Tko
ue u kanalizaciju mora osjetiti smrad, po prirodnoj
logici stvari.
Za uoiti mogunosti kritike analize sindikalizma, u operaistikoj[4] atmosferi polovicom sedamdesetih, trebali smo se udaljiti od dominantnog
mentaliteta, a u tom odmicanju od stvarnosti nismo
smjeli pasti u zabludu da moemo utjecati na eksterno, ba zbog vee vjerodostojnosti kritike koju
smo na taj nain uspijevali izraziti. Na koncu, u tom
dalekom razdoblju, narod je elio uti sindikalni
govor, elio je da tvornice imaju svoje sindikalne
povjerenike koji bi titili borbe i jamili ishode,
iako se na kraju sve svodilo na glorificirani ugovor
nagizdan glupostima i malim ustupcima, koje su
odmah progutale potroake cijene.
U sutini, fordovska (i taylerovska) ideologija
je bila samo ekstremni pokuaj organskoga povezivanja Kapitala s Dravom, kako bi se proizvodilo po centraliziranim razvojnim planovima, koji
bi pak bili u stanju nadzirati perturbacije trita.
Zato su mislili, i nastavili misliti, da bi usvajanje
prijedloga kapitala, u zamjenu za dravno jamstvo,
moglo toliko ojaati proletarijat da bi dobio snagu
potrebnu za skok prema velikoj revolucionarnoj
avanturi. Jaanje je najprije postajalo socijalna si71

gurnost, zatim, u zamjenu, mobilnost i jamstvo za

izbjegavanje ekstremnih perturbacija, a na kraju
uloga volana u potranji, kako bi se osigurali prikladni nivoi produktivnosti.
Oevidan kompromis koji smo mogli vidjeti,
mada s potekoama, na djelu u sedamdesetima,
a ova je broura djelovala u tom smjeru. Kolaboracionistika i garantistika uloga koju je sindikat
oduvijek uvao u sebi, kao prljavu duu izdajnika,
i koja na koncu izlazi na povrinu podravajui
disoluciju prethodnog modela kopartecipacije i
postajui samostalni proizvoa drutvenog mira.
Iz toga proizlazi slijedei korak, naspram emerzije
strukturalnih limita gospodarskog razvoja (u smislu deterministike sigurnosti glede budunosti), u
kojoj sindikat definitivno preuzima ulogu svjedoka
radnike frantumacije, ne samo da ju je nemoan
zaustaviti (kakvog bi smisla imalo zaustaviti povijest!), ve eli proces u tijeku razviti sve do krajnjih
posljedica. Dramatina miopija marksistike analize ovdje pokazuje sve svoje tragikomine konsekvencije: nijedan drutveni pokret ne moe se osloboditi vlastite sudbine dok je do kraja ne ostvari.
Na koncu ostaje samo pepeo loih pripitomljenih
volja pod prozopopejom revolucionarnog jezika
bez konkretnog osvrtanja na situacije borbe.
Iskljuen, fragmentiran, marginaliziran, razvodnjen u tisuu perspektiva, proletarijat kao
72

antagonistika figura nestaje sa scene (ako je ikad

igrao neku odreeniju povijesnu ulogu u velikom
sukobu za osloboenje od eksploatacije), ostavljajui iza sebe tragove izgubljene iluzije, mrtve drugove, izdate ideale, zastave u blatu.
Nova proizvodna realnost manifestira heterogenost koja je bila nezamisliva samo prije nekoliko
desetljea. Sindikat se brzo prilagoava, sudjeluje
u razvodnjenosti, tovie, njen je stvaralac i poticatelj, prihvaa nizak intenzitet rada u zamjenu za
povjerenitvo koje je samo jedan od kotaa, ali ne
osnovnih, kapitalistikoga proizvodnoga mehanizma. Radni ciklus se rastapa na svjetskoj razini,
prije nego to je granice i mee pomela revolucija
odozdo, prevladalo ih je restrukturiranje odozgo.
Brouru koju ponovno objavljujem nisam napisao u pretjerano receptivnom ozraju, naprotiv.
Objavio sam je u asopisu Anarchismo (u drugom broju), koji je nedavno bio poeo izlaziti,
1975., kao aka u oko talijanskom anarhistikom
pokretu. Idue godine engleski prijevod nije naiao
na nimalo bolju recepciju.
Vrijeme jo nije bilo sazrilo. U redu, a sada?
Sad je vrijeme sazrilo. Toliko je zrelo da neke
od ovih teza mogu ak izgledati oigledne. Meutim, nisu takve. Stalo mi je da ovdje podsjetim na
nekoliko teorijskih toaka za to to je jedna kriti73

ka sindikalizma i danas validna, iako aurirana s

dananjim uvjetima sukoba izmeu iskljuenih i
ukljuenih.
Danas su moda sindikati vaniji nego u prolosti, ali ne iz istog razloga koji ih je odravao 1975.
(i nastavio do polovice osamdesetih), nego ba iz
suprotnog. Dok su u prolosti podravali radniku
klasu u njenim stavovima otpora, premda su istovremeno limitirali revolucionarna pulsiranja na podruje dijaloga i ugovora, danas podravaju Kapital
da bi osigurali proizvodne rezultate u sveopoj mobilnosti radne snage. Dananja funkcija sindikata
sastoji se dakle od upravljanja popustljivou proizvoaa, od sudjelovanja u kretanju produktivnih
masa iz jednog sektora u drugi, od prilagoavanja
radne ponude na temelju potreba potranje. to
znai ingerencija sindikata na vrhu i na dnu. Na
vrhu u dogovorima s Kapitalom i Dravom, glede
raznih ugovora (danas samo od djelomine vanosti
i teritorijalno diferencirani) i odravanja organskoga postotka nezaposlenosti ispod razine opasnosti;
na dnu u stalnoj i kapilarnoj organizaciji zahtijeva,
elja, snova, te ak i potreba, svih onih koji su jo
vezani za dohodak kako bi preivjeli (nije bitno da
ovom dohotku korespondira istinita produktivnost
robe u tradicionalnom smislu).
I tako, gotovo ne primijetivi (a anarhisti, kao i
obino, uinili su sve kao bi zapazili fenomen samo
74

u svojim marginalnim aspektima), u bazi se razvila

naprednija ideja otpora, ideja Cobas-a. Naravno, nita posebno, no ipak se radilo o nekakvoj indikaciji.
Cilj je i dalje ostajao isti, revindikacija, ali ovdje se
panja mogla usmjeriti na metode, to jest mogla je
izroniti prevalentna vanost sredstava koritenih za
dostizanje cilja. Ne znam da li je ikada spomenuta
rije sabotaa na sastancima ovih dobrih ljudi, ali
zasigurno je razdaljina koje su ove bazne strukture
prele u odnosu na sindikate bila obiljeena upravo
navedenim problemom: napasti Kapital u njegovim
ostvarenjima kako bi se potaknule bolje namjere, ili
dozvoliti da prosti najnapredniji pregovori oznae
razliku?
Kao to sam vie puta ponovio, radikalna diferencija je, nesumnjivo, uvijek ona oznaena naputanjem metoda otpora i prelaskom na metode
napada.
Da bi se metode napada sprovela u djelo (cilj
moe i ostati revindikacija) ne smiju se, kao prvo
i osnovno, prepustiti nikakvim (sindikalnim i polu-sindikalnim) povjerenicima odluke o borbi. Zato
sukob mora biti permanentan. Nijedna bazna organizacija (kao ni Cobas) ne prihvaa u potpunosti
ovu tezu, neophodnu kako bi uope mogli priati
o pravom i istinskom izlasku iz sindikalnog otpora.
Meutim, problem je viestraniji. Za razliku od
onog to se zbivalo polovicom sedamdesetih danas
75

je evidentno da je Kapital krenuo putem bez povratka. Telematika je omoguila definitivno rasprivanje radnike klase. To rasprivanje je vidljivo
u prostoru, poto je velika proizvodna katedrala na
putu pulverizacije, esto strateki locirana u pustinji (a ne u velikom gradu), no raskol je puno dublji,
rekao bih intimniji, prodro je u proletersku svijest
i zdrobio je, uinio pokornom, obradivom, upotrebljivom u svim smjerovima na koje sindikat upuuje a Kapital stavlja na raspolaganje.
Novi proizvoa koji je izaao iz navedenoga
prevrata tradicionalnog produktivnog kapitalistikog ustroja preputen je sm sebi, nema vie klasne svijesti, ne osjea prisutnost drugih radnika,
zaveden je lanom konfliktuoznou, unutar same
proizvodnje, dobiva poticaje koji ga tjeraju da bude
policajac i uhoda eventualnih antiproduktivnih ponaanja svojih starih radnih drugova, ne dri vie
u aci sredstva rada koja mu ne pripadaju a eli ih
prisvojiti (ta je sredstva gotovo uvijek telematska
tehnologija virtualizirala), ne sanja vie drugaiji
svijet, osloboen prinudnog rada, svijet u kojem
bi sredstva proizvodnje, napokon eksproprirana,
mogli sainjavati temelj zajednikog sretnog ivota, kolektivnog blagostanja. Preivljava, pazi
da ne bude izbaen iz kruga fleksibilnosti: danas
zavariva, sutra vrtlar, zatim nekrofor i slastiar,
a na kraju vratar. Preivljava i jedina srea kojoj
76

eli svojoj potomcima je bilo kakav dohodak, u

perspektivi kulturalne degeneracije koje vie nije
ni svjestan, bilo kakav dohodak da bi preivjeli. Jueranji snovi, snovi zato ne? o revoluciji,
snovi o konanom unitenju svakog izrabljivanja
i svake moi, su umrli. Danas lei smrt u srcima,
smrt i preivljavanje.
Danas, u trenucima kad gotovo sve to treba
uiniti mora krenuti iz poetka, dok se nad ovjeanstvo sputa nevidljiva magla tehnoloke obmane, potpuno je neophodno ukloniti zapreku sindikata da bi se moglo krenuti naprijed. A ovaj tekst,
koji je oznaio poetak sumnje u sindikat, bilo koji
sindikat, i u takozvani anarhistiki, postaje ponovno koristan.
Catania, 6. sijenja 1998.
Alfredo M. Bonanno
Kritika sindikalizma
Dok se s jedne strane sve vie iri meu radnikom klasom ispravna deziluzija o konkretnim sposobnostima borbe sindikalnih organizacija, s druge
pak strane ustraju udni ostaci, da ih tako nazovemo, sindikalne ideologije.
To je svjetlost injenica, zasljepljujua u svojoj
nagosti, koja dovodi do ovog nepouzdanja, do de77

zertiranja trajkova, do korporativnog mentaliteta,

do odbijanja borbe; svjetlost injenica koje su pretvorile sindikat u kovni alat u rukama poslodavaca.
Inverzno, greka u perspektivi, analitiki nedostatak, zaostaci operaizma, tjeraju mnoge drugove da
perpetuiraju sindikalnu ideologiju.
Vrijeme je, po nama, da se uloe svi mogui
napori u razjanjavanje nekih esencijalnih stvari,
kako bi objasnili drugovima anarhistima da nije
dovoljno zastupati anarhosindikalizam da bi se ivjelo u zbilji radnikih borbi, ve je potrebno poznavati i razumjeti to zaista revolucionarno sadri
sindikalizam openito, a i sm anarhosindakalizam.
Na taj nain moemo primijetiti kako neki obrasci,
praznog znaenja, slue samo prikrivanju nemoi
i neefikasnosti nekih napora, ali ne zbog nedostatka dobre volje ili revolucionarne sposobnosti, ve
samo zbog greke u perspektivi, zbog nepoznavanja stvarne ogranienosti alata.
Pokuat emo dokazati da je sindikalizam ogranien ne samo zbog degeneracije njegove strukture
(povezane s evoluiranjem zadataka i poveanjem
broja pristalica), ve je ta ogranienost svojstvena odnosu izmeu same strukture i kapitalizma.
Istrait emo navedeni problem u odnosu na tradicionalne kritike sindikalne ideologije i pri svjetlu
aktualnih ciljeva sindikata, na njegovo razliito
postavljanje naspram upravljakih izmjena kapita78

lizma. Prouit emo granice revolucionarnog sindikalizma i anarhosindikalizma, te opservirati na koji

nain neki defekti opstaju i unutar ovih sindikalnih
rjeenja. Na kraju emo zakljuiti novom vrstom
kritike, koju smatramo destruktivnom po sindikat
(ovakav kao to je danas), kojoj je cilj dokazati da
je u osnovnim nukleusima proizvodnje nemogue
primijeniti direktnu akciju u okvirima sindikalizma. U revolucionarnom trenutku posljedice ove
neizvedivosti bit e vrlo teke, ali poprimaju isto
toliko teke aspekte i u fazi tranzicije.
Smatramo da je osnovni zadatak radnika unitenje sistema eksploatacije i stvaranje potrebnih
temelja za proizvodnu strukturu u kojoj se moe,
kad nestane izrabljivanja, zapoeti gradnja odozdo,
to jest od ovjeka. Da bi to ostvarili trebamo preivjeti, a da bi preivjeli trebamo oduzeti kapitalistikoj gramzljivosti ono to nam je potrebno. No, ova
velika istina ne smije zasjeniti i staviti u drugi plan
drugu istinu, tj. borbu za ukidanje eksploatacije.
Sindikalizam danas:
njegovi konkretni programi
Mogu se saeti u suradnju sa proizvodnom
strukturom kapitalizma. Na to ne trebamo gledati
posramljeno. Poto je zadatak sindikata zahtijevati, da bi se zahtijevalo potrebno je najprije sa79

uvati ivot i uinkovitost suprotne strane jer e u

suprotnom izostati konkretni argument zahtijeva, a
time i sm smisao postojanja sindikata.
Politiki prijedlog VIII Kongresa CGIL-a artikulira se putem usvajanja gospodarskog i socijalnog razvojnog programa, putem politike transformacije koja e osigurati zemlji potpuno iskoritavanje svojih resursa, faza oivljavanja produktivnih i moralnih energija, obnova koja se ne bazira na
rtvovanju i izrabljivanju masa. (CGIL)
Radi se o neemu s im se kapitalisti mogu bezbrino suglasiti. Ima samo jednu manu: neostvarivo
je. Ne zato to kapitalisti (zli i pokvareni) to ne ele,
nego zato to ne mogu. Gospodarski i socijalni razvoj (u kapitalistikom upravljanju proizvodnjom)
moe se realizirati samo putem sve intenzivnijeg
izrabljivanja radnika. Ekonomisti jo nisu pronali
alternativan odgovor na ovo rjeenje, mada ga trae
od Keynesa nadalje, to sindikati dobro znaju.
Dobro znamo da na cijene utjeu dvije komponente, jedna je vanjske naravi, tj. u Italiji se odraava ono to se zbiva u drugim zemljama, nadasve
u onima s kojima smo u financijskim i trgovakim
odnosima; drugu komponentu sainjavaju monetarni manevri, koje neposredno reflektiraju na cijene u
naoj zemlji poslodavci i vlada.
Nismo bili u stanju reagirati uinkovito na ono
to se zbiva u inozemstvu. Ono to nas u Italiji po80

gaa je bezglavost s kojom poslodavci i vlada djeluju na trostrukom terenu: a) sruiti na radnike, na
narodne mase, posljedice krize poveanjem cijena i
devalvacijom valute; b) oduzeti, jednim te istim potezom, ono to radnici i umirovljenici uspiju iznuditi kroz brojne borbe: poveanje dohodaka i mirovina; c) zatim uperiti prstom na sindikate, na radnike, na njihove zahtjeve za poboljanjem, kao na
odgovorne za krizu i poveanje trokova. (CGIL)
I u ovoj tvrdnji, naizgled tako konkretnoj, vreba sjena neeg neizreenog: pojava rasta cijena je
uroena kapitalistikoj ekonomiji, kojom se veoma
okoristila u rastuoj fazi, i unutar odreenih granica, da bi kasnije osjetila sve negativne posljedice. Ustrajnost na proizvodnji utede, nesposobnost
individualizacije bitnih investicija, nuno prihvaanje konzumizma, sindikalna suradnja pri ulasku
radnika u konzumistiku perspektivu. Aktualna kriza bila bi se pojavila mnogo prije (ve krajem 50tih) da nije bilo ove perspektive (sjetimo se Vallettijeve teorije i malog automobila za sve Talijane[5]),
ega su sindikati vrlo dobro svjesni. Rast cijena je
prirodna pojava kapitalizma, a ne sluajna. Nije
posljedica loeg upravljanja ili nepovoljnog stanja
(naftno bi se pitanje u ovom smislu trebalo produbiti), niti monetarne pekulacije iz istog uitka u
igri malog tipografa, ve odgovara objektivnim
potrebama kapitalistikog sistema. Sindikati se, u
81

svojoj ulozi partnera sistema, ne ale na to, krivo

im je samo to suradnik svaljuje ba na njih svu odgovornost neega to su zajednikim radom stvorili.
U dimenziji ekonomske logike sindikalni prijedlozi mjera za monetarnu stabilnost imaju istu
vrijednost kao i optube kapitala protiv sindikata
kao determinantnog uzroka krize: nekvalitetna demagoka sredstva.
U poljoprivredi trebamo radikalno izmijeniti
do sada provoenu politiku, koja je dovela do sadanjeg loeg stanja, usprkos ogromnim uloenim
financijskim sredstvima.
Ne moemo i dalje tolerirati postojanje odsutnog vlasnitva, parazitskog prihoda, arhainih ugovornih odnosa, kao to je napoliarenje. Neprihvatljivo je postojanje velikih neobradivih zemljita ili
loe obraivanih da bi se proizvodnja koncentrirala
u mala, takozvana optimalna poduzea, dok ogromna masa radnika ostaje nezaposlena, prisiljena ili
na emigraciju ili na ivot u siromatvu, da bi zatim bili primorani troiti na tisue milijardi na uvoz
prehrambenih proizvoda ili na tete od poplava.
Poljoprivredi treba namijeniti velika financijska
sredstva za:
a) investicije usmjerene valorizaciji resursa tla,
vodoopskrbi, poumljavanju i hidrogeolokom ureivanju
82

b) posredne investicije i kreditne olakice za izmjenu metoda upravljanja i kultiviranja u odnosu

na razvojne planove po zonama;
c) ekspanzija zootehnikog i vinogradarskog
sektora, voarstva i povrarstva; poboljanje uzgoja blitve, maslina i duhana;
d) mjere u korist seljakog udruivanja i kooperacije, te reforma poljoprivrednog kredita;
e) inicijativa dravnih participacija u svrhu
industrijske prerade i distribucije poljoprivrednih
proizvoda;
f) program dravnih intervencija glede uvoza
prehrambenih proizvoda (CGIL)
Trai se razvoj industrije i poljoprivrede koji e
jamiti uklanjanje nejednakosti sistema. Nepotrebni trokovi u poljoprivrednom sektoru, zaprepaujue poveanje uvoza i naputanje sela. Kapitalizmu bi trebao biti dragocjen ovaj plan sanacije, kojemu je jedina mana utopizam. Nisu ba sasvim jasne
nakane ovog plana: ohrabriti sitno vlasnitvo (na
tetu neobradivih veleposjeda) ili restrukturirati velike poljoprivredne industrije veom dravnom podrkom? Prva alternativa je u sukobu s europskom
gospodarskom realnou, poto ova ne dozvoljava
postojanje marginalnih poduzea, druga pak nije
ba prihvatljiva kapitalistikom ukusu jer bi irenje
poljoprivredne industrijalizacije dovelo do povea83

nja zemljoradnike klase. Gospodari su svjesni da

stvaranje sitnog vlasnitva ne bi rijeilo problem
opskrbe prehrambenim proizvodima, dok bi stvaranje mree velikih poduzea u sektoru dovelo do
potpunog obrata u tradicionalnom nadzoru, kojeg
sprovodi seoski paternalizam. Sindikati su svjesni
da bi im borba za sitno vlasnitva (zaposjedanje
neobradivih povrina) vratila pouzdanje seljaka, ali
su ipak skloniji viziji homogenije klase kao to bi
mogla biti budua zemljoradnika klasa, uzimajui u obzir potekoe pri kontroli i upravljanju prvom. Interesi koji se doimaju proturjeni, zaudo
su u skladu: dok se govori o seljakom udruivanju
misli se u biti na emilijanske[6] zadruge, kojima
je upravljao PCI; kad se spominje eksproprijacija
nikad obradivih zemljita imaju se na umu borbe
za prisvajanje zemlje koje su povratile popularnost
PCI-a nakon rata.
Ono to sindikat zapravo eli je, u svojoj perspektivi postupnog irenja dominacije, vladati nacionalnim gospodarstvom na temelju nekih centralistikih zamisli. Evo to kae CGIL o odnosu
sindikata i dravnih institucija.
Ne moemo se nikako sloiti s tvrdnjom da
bi sindikati morali ostati izvan dravnih institucija
jer jedino politike snage smiju njima upravljati.
Tko tako razmilja nije shvatio novi oblik sindikata, njegovu funkciju, koja ne smije biti ograniena
84

samo na tvornicu, treba se obratiti drutvu, ali ne u

ulozi psa uvara gospodarskih i socijalnih struktura, ve borca i aktivnog imbenika usmjerenoga na
izmjenu samih struktura, za razvoj, gospodarski i
socijalni napredak.
S druge strane nije ni prihvatljivo nae sudjelovanje u institucijama kojim bi postali suodgovorni
bez mogunosti aktivnog utjecaja. (CGIL)
Mo na koju se polae pravo ovdje je jasno
prikazana: djelovati na poluge pod-vlade kako bi
se, posredno, uinilo vie mjesta sindikalnoj organizaciji u irem okviru gospodarskog upravljanja
dravom.
A baza? U kakvom je odnosu sindikat s njom?
Na koji se nain trai njeno miljenje glede ovih
odluka? Koji su to sistemi koji filtriraju odluke
vrha, kao na primjer sudjelovanje u gospodarskom
upravljanju dravnim institucijama, i posljedice
koje ove odluke imaju na radnike?
Sindikalni elnici moraju imati stalnu podrku
u povjerenju zastupanih i moraju biti sposobni pretvoriti ovo povjerenje u kreativnu snagu. (G. Ramal, Ministar sindikalnih odnosa panjolske vlade,
izjavio 1971). Kao to vidimo, problem je isti kao u
panjolskom faizmu. Sindikalni elnik je posrednik koji treba stvoriti prikladne uvjete za najbolje
mogue kapitalistiko upravljanje.
85

Zbog toga je sindikatima reorganizacija jedna

od najvanijih toaka. Unutar poduzea se stare
interne komisije zamjenjuju tvornikim vijeima
(kojima, jasno, upravljaju sindikati), a izvana se
oekuje vrsta veza izmeu tvornice i drutva. Zato
se pojavljuju podruna vijea, eksperimentalne teritorijalne strukture usmjerene jamenju sindikalne
prisutnosti u inicijativama koje bi mogle razviti
opasnu autonomiju.
U tom smislu, sama konkurencija izmeu razliitih sindikalnih organizacija prelazi u drugi plan:
najvanija je vlast. To je priprema za velike zadae
vladanja koje ih oekuju u budunosti, na koje nailazimo u sreditu problema povjerenika.
Moramo hrabro promicati nove elnike, nadasve radnike i zemljoradnike. (CGIL) Kardinalni
lik sindikata je povjerenik. Moemo ga usporediti,
zamjenjujui odnos, s likom menadera u kapitalistikoj strukturi: s jedne strane garantira kontrolu
proizvodnje, s druge jami ispunjavanje financijskih
obaveza izraunatih znanou i dravom. Povjerenik
radi slinu stvar: s jedne strane garantira opstanak
sindikalnog smjera u poduzeu (koji bi mogao biti, a
esto i je, u kontrastu s neophodnim potrebama sindikata), s druge tjei zabrinute kapitaliste koji se ne
ele baviti pobunjenim, kontradiktornim masama,
nesposobnim govoriti jezikom iniciranih; masa koja
bi lako mogla krenuti konkretnijim putem.
86

Evo to kae prof. Carerlynck (s parikog Pravnog fakulteta), autor Uvoda u Statutu povjerenika i
lanova odbora poduzea (1964.), temeljno tivo
francuskog sindikata (CGT): Toka sudara, koju
u pravu rada predstavlja poduzee, ne moe se
uravnoteiti putem prinudnog i organiziranog pregovora u kojem se konfrontiraju samo zaposlenici
i uprava. Rjeenje lei u vrstom dijalogu izmeu ovih zaposlenika i sindikata, koji na taj nain
materijalizira svoje pravo na akciju, unutar samog
poduzea: monopol predstavljanja lista kandidata
od strane predstavnikih sindikalnih organizacija,
permanentni nadzor s mogunou opoziva tijekom
mandata, sudjelovanje jednog sindikalnog povjerenika na zasjedanjima tvornikog odbora i sastancima predstavnika zaposlenika: na kraju tvorniki
dogovori izmeu sindikalnih povjerenika, ali ne i
zaposlenika. (Na kurziv).
Suprotnost interesa poslodavaca i radnike
klase ne moe zasjeniti stvaranje zajednikih organa. Mada je ta suprotnost ponekad i nasilna, ne
znai da iskljuuje dijalog, naprotiv, izmeu inovnika i radnika mjesto svakodnevnog susreta ostaje
poduzee, u kojem se postojanje zastupnika osoblja
pojavljuje kao prijeka potreba.
Tokom trajkova radnici su gotovo uvijek meusobno spontano imenovali osobe koje e iznijeti
njihove zahtjeve poslodavcu [...], ali provizornost
87

mandata sprjeava da lik radnikoga povjerenika,

mada tek u povojima, usvoji ove primjere.
Za stvaranja istinskog radnikog povjerenitva
ipak nije dovoljno imenovanje s trajnim mandatom,
povjerenike trebaju priznati i inovnici u sklopu
tvornice.
Meutim, stvarnost je poneto drugaija. Radnici nemaju povjerenja u sindikate. Postaju njihovi
lanovi jer misle da mogu dobiti podrku u sluaju
otkaza ili svae sa efom, jer misle da su openito zatieni. Mehanizam trajkova im je obino
dovoljan dokaz besmislenog i degradirajueg zadatka na kojeg su spali sindikati. Nova komedija
koje ove organizacije glume igra se unutar komisije
za zapoljavanje.
Treba potpuno preispitati pitanje zapoljavanja. I nije problem samo u injenici da nismo uspjeli pretvoriti komisije za zapoljavanje u pokretaku
snagu borbe za zapoljavanje, tovie, tu se radi o
brojnim drugim aspektima problema, koji se tiu:
strukture i funkcionalnosti zapoljavanja u poljoprivredi (nepostojanje ureda u mnogim opinama
i naseljima, nedostatak veernje smjene savjetnika,
to bi impliciralo, kad bi se pridravali zakona, ne
samo gubitak vremena poslodavcima nego, i nadasve, gubitak radnih dana poljoprivrednim radnicima); apsurdnosti i neozbiljnosti takozvane ljestvice
pri zapoljavanju u svim sektorima.
88

Naravno, ne govorimo o povratku trgovanja na

ulici, ali nedvojbeno da moramo ispraviti stanje. Ne
moemo preuzeti odgovornosti koje nisu nae. Ne
moemo istovremeno upravljati nezaposlenou i
biti paravan administrativne birokratske strukture
koja se ne eli preoblikovati i prilagoditi vremenu i
zahtjevima, koja opstaje samo da bi prebacila legitimne zahtjeve radnika na sindikate umjesto na one
koji su zaista odgovorni za ovakvo stanje stvari.
(CGIL)
Nemojmo ometati poslodavca nepotrebnim
obrascima, ionako se radi uvijek o jednoj te istoj
prii, ali nemojmo ni previe otvoreno glumiti komediju, nemojmo dozvoliti da radnik uoi nau
neefikasnost i tromo udovoljavanje direktivama kapitala: to je sr problema komisija za zapoljavanje.
to se radnika i seljaka tie (vie ovih nego
onih), oni su potpuno svjesni limitacija sindikata.
Indiferentnost prema sindikatima je toliko proirena da odgovorne osobe teko pronalaze kandidate
za povjerenike. esto povjerenik nije izabran, ali
razlog ne lei, kao to bi se dalo naslutiti, u veem
broju kandidata u odnosu na broj raspoloiv mjesta
[...], ve u problemu to mnoga mjesta povjerenika
ostanu upranjena jer izabrani daju ostavku odmah
nakon izbora. (Andrieux et Lignon, LOuvrier
daujourdhui, Paris, 1960).
89

S druge pak strane sistem je toliko integriran da

moe, ponekad, djelovati bre i bolje od sindikalnog sudjelovanja.
esto [...] su nas okupljali u jednu sindikalnu
dvoranu da razgovaramo o pritubama radnika i o
nainu njihova rjeavanja. Kad sam napokon uspio
dogovoriti za sutranji dan sastanak s upravom,
problem je ve bio rijeen, a sindikatu nije porastao
ugled zato to je povoljno zakljuio spor. Izrodila
se borba izmeu suprotnih lojalnosti [...]. Poduzee
danas prua svojim zaposlenicima sve one stvari za
koje smo se mi borili. Potrebno je stoga otkriti to
jo radnik eli a poslodavac mu ne eli pruiti [...]
Jo i dalje traimo. (United Automobile Workers
U.S.A.).
I za kraj, glede pitanja suradnje, naplaivanje
duga: Jo jednom govorimo drugovima iz F.O. i iz
C.F.T.C.: nije tono da je vlada presuglasna sa sindikatima, nego premalo. Zajedno traimo da drava
zaista ispuni svoje obaveze prema sindikalnom pokretu (LHumanit, lipanj 1964.).
Tradicionalne kritike sindikalizma
Mogu se saeti u identificiranju odreenih granica razvoja sindikata. Sindikat se raa kao opreka kapitalistikoj eksploataciji radnike klase, to
jest raa se iz objektivne povijesne okolnosti koja
90

evoluira kroz vrijeme. Iz toga proizlazi i evolucija

strukture i zadaa sindikata.
Monopolna koncentracija kapitala i sindikalna
koncentracija rada, u sukobu u kojem nijedna strana ne moe nadvladati drugu. Spor se ne rjeava i
svaka odgoda ide u korist izrabljivakoj klasi, koja
moe na taj nain nastaviti s eksploatacijom ak i
kad vie ne bi postojali za to objektivni uvjeti.
Ova kritika nije pogrena, samo se esto koristi
na krivi nain, ovisno o politikim interesima analizatora.
Kad naglaavamo kritiku sindikata, obino
preuujemo, moda nehotino, objektivne razlike
koje postoje, na primjer u Italiji, meu razliitim
konfederacijama. Meutim, konkretna rasprava o
tim razlikama odvela bi nas vrlo daleko od naeg
problema. Mada se CGIL prije kongresa u srpnju
1973. doimao kao veoma zahtjevan sindikat a
ponekad i prosvjedniki, na tom je kongresu postao
raspoloiv za suradnju glede rasta proizvodnje i
potpunog iskoritavanja raspoloivih resursa.
(Lama, u dnevnim novinama LUnit, 29. srpanj
1973.). to se CISL-a tie, ne mogu ni u kom sluaju dovoditi u sumnju njegovo oportunistiko ponaanja prema CGIL-u, njegovu vezu s Democrazia
Cristiana[7], njegov kolaboracionizam. Ovdje prenosimo jednu kritiku koju je CISL uputio CGIL-u:
91

CGIL-u nije cilj prilagoditi zahtjeve granicama izdrljivosti gospodarskog sustava, njemu je, naprotiv, u interesu forsirati stanje nastojei prei toku
gospodarske ravnotee kako bi oslabila, dovela u
potekoe, ako je mogue i u krizu, politiku vlast.
(E. Parri)
Posljednjih nekoliko godina primjeujemo zaotravanje politike CISL-a, mada je prilino beznaajno, osim u svrhu mogueg budueg ujedinjenja
triju velikih konfederacija. Iz ega proizlazi polemika s desnicom CISL-a. (Scalia)
Sporednu ulogu, glede pregovora, igra UIL,
koji je teoretski trea sila izmeu autoritarnosti
CGIL-a i provladinog CISL-a. Nema smisla govoriti o utom, javno priznatom faistikom sindikatu
(CISNAL).
Kao to vidimo, zaista postoji znatno razilaenje glede oekivanja i djelovanja unutar sindikata,
ali u svjetlu injenica ostaje samo jedna logina
istina: kolaboracionizam. Kako u nijansi marksistikog autoritarizma, tako i u sjeni kranskog posibilizma, sindikati se jednostavno ne mogu rijeiti
svoje prave vokacije: sve jae i brojnije sudjelovanje u vlasti i u izrabljivanju radnika.
Uzmimo za primjer Gramscija[8]. On pie:
Povijesna zbilja dokazuje da mada isti korporativni otpor moe biti, odnosno ve je, najkorisni92

ja platforma za organizaciju irokih masa, on se

meutim u jednom odreenom trenutku, to jest
kad se kapitalizmu svidi, koji u dravi i u bijeloj
strai ima jedno vrlo snano sredstvo industrijske
prisile, moe ukazati kao nekonzistentna prikaza.
Organizacija opstaje, proletarijat ne gubi svoj klasni duh, ali organizacija i klasni duh se izraavaju
kroz raznovrsne pojave oko politike stranke, koju
radnika klasa prepoznaje kao svoju stranku; isti
korporativni otpor postaje isti politiki otpor.
To je Gramscijev izlaz iz krize: komunistika
stranka, stranka radnika. Neizvedivost borbe na
strukturnom polju, premjetanje na nadstrukturnu
razinu te implicitno djelovanje na strukturu. Plan
kao svaki drugi, koji nas ovdje ne zanima. Bt ove
kritike sindikalizma je njena autoritarna pristranost,
njena podrka ideologiji predvodnike stranke.
Moemo i na drugaiji nain kritizirati stanje
dananjeg sindikalizma, kao to to na primjer ine
revolucionarni sindikalisti. Oni optuuju sindikat
za skleroziranje i za birokratizaciju, prigovaraju mu
glad za vlau. U Internacionali ne moe postojati
problem novane korupcije poto je presiromana
[...]. No, postoji i drugaiji tip korupcije koju naalost Internacionala ne moe izbjei: oholost i ambicija. (Bakunjin)
U biti, strukturno poveanje u koliinskom smislu otvara obzore moi (ili oholosti, kao to je go93

vorio Bakunjin), nezamislive u prvim sindikalnim

borbama, ali ipak moda ve zamislive, kao to
emo dalje vidjeti. Jouhaux vrlo dobro podrava teoriju koja je zauzela mjesto mitskih namjera sorelskog tipa: Revolucionarno djelovanje mora unijeti
u djelo, u realnost, to vei broj bitnih ostvarenja,
koja ne podrazumijevaju definitivne reforme nego
drutvene promjene [...]. Ne samo zato to ove pridonose neposrednom poboljanju radnikih uvjeta,
ve su i, najvanije, nosioci mogueg drutvenog
napretka, mogue naobrazbe, intelektualnog uzdizanja, jer su korak blie Revoluciji, jer su pobjeda
nad snagama prolosti.
Dok je gramscijevska kritika zavravala stranakim rjeenjem, kritika revolucionarnog sindikalista, nasljednica Pelloutijera i Delesallea, okonava se u samom sindikalizmu. Propada kritika pretpostavka uinkovitosti i ostaje sindikalna ideologija: zametak drave u buroaskoj dravi. Ne mogu
pojmiti da sindikat, kao i politika stranka, moe
dovesti do drutvene revolucije, ali moe determinirati revolucionarne uvjete (usporedno s razvojem
drugih uvjeta), kao to ih i zaista determinira kapitalizam (u svojem procesu eksploatacije). Nakon
revolucije (ako elimo da to ona zaista i bude) nee
moi postojati ni stranke ni sindikati, kao to nee
moi postojati kapitalizam; samo e bazne organizacije radnika, rasporeene u federacije gospodar94

skog, a ne politikog, karaktera biti strukture budunosti, u suprotnom emo morati zapoeti sve iz
poetka.
Ovdje pada jo jedna kritika, neizravno sadrana u optubi za birokratizaciju, kritika sindikalnoj
efikasnosti. Birokrati bivaju optueni zbog njihovog opiranja pritiscima baze kako bi se krenulo
odreenom stazom, obino stazom najeih borbi
(divlji maak) i direktnih akcija. Stvar je istinita i
lako dokaziva. Osobno sam uestvovao u okrajima sa sindikalnom policijom tokom manifestacija. Ti su okraji bili toliko brutalni (i glupi) da bi
im ak najratoborniji (i najgluplji) faisti pozavidjeli. U svakom sluaju, vano je zapaziti da neefikasnost sindikalnog vodstva ne zavisi o pogrenoj
viziji elnika, ona je bitan dio samog sindikata. Po
nama, ak i direktna akcija koja se ostvari (ovo je
ekstremna pretpostavka) unutar sindikalne dimenzije gubi svoje znaenje i lako postaje plijen operativne neefikasnosti, tipine za ovu strukturu. Pogledajmo nekoliko konkretnih primjera.
Shvaamo odvratnost koju kod mladei, gladne pravde, asti i ienja, izaziva dekadencija reima, sa svim popratnim sadrajima, kao to su skandali, koristoljublje, pornografija i kriminal.
Prisustvujemo pravoj invaziji korupcije, perverzije i nemoralnosti. Nita nije poteeno, ni tisak, ni
knjievnost, ni kinematografija.
95

U nekim se ambijentima rado brkaju kreativna

sloboda i intelektualna dekadencija, moda e nas
optuiti da padamo pod utjecaj puritanizma: nema
veze [...]. Vrijeme je da se oni koji su meu nama
ostali vezani za moralne, kulturne i ljudske vrijednosti, dignu u njihovu obranu, bez obzira na politike ideje ili vjeroispovijest. (G. Seguy, 6. rujan
1973.).
Znamo iz djela mnogih vjerskih oeva to znai
kad se revolucionarne namjere baze preusmjere ka
obrani apstraktnih moralnih vrijednosti; znamo da
ovakve propovijedi ostaju iste u ustima inkvizicije,
faizma, predsjednika industrijskog udruenja ili
pak najvanijeg francuskog sindikalista dananjice,
predsjednika monog CGT-a.
Uvijek je vidljivo kako se sindikalni elnici
brinu da ne narue previe odnose sa suprotnom
stranom. Na primjer, kad smo gore spominjali alopojke o nedjelotvornosti komisija za zapoljavanje,
jedna od toaka koja je zabrinjavala sindikat odnosila se na vlasniko gubljenje vremena.
Postoji jedan zajedniki aspekt u razvoju, ili
bolje reeno u degeneraciji, modernih sindikalnih
organizacija itavog svijeta: njihovo zbliavanje i
stapanje s dravom.
Taj je proces svojstven svim sindikatima, neutralnima, socijaldemokratskima, komunistikima
96

i anarhistikima. Ova injenica samo dokazuje da

sklonost stapanju s dravom nije svojstvena ovoj ili
onoj doktrini, ona je rezultat drutvenih uvjeta koji
su zajedniki svim sindikatima. (L. Trocki)
Tona procjena. Ali i u Trockijevom sluaju nailazimo, kasnije, na stranako rijeenje. Nije poanta u efikasnosti, nego u suradnji. Sindikat ja samo
organizacija javnih usluga i kao takva moe imati
vie ili manje limitiranu efikasnost, ovisnu o djelotvornosti vlastite birokracije, no ne moe krenuti
drugaijom stazom, zasigurno ne revolucionarnim.
Zanimljivo je vidjeti kako se razvija koni mehanizam za inicijative baze. Pogledajmo to je napisao
Daniel Mothe u Socialisme ou Barbarie (br. 13)
u vezi trajka u poduzeu Renault, kolovoza 1953.
Prije etiri mjeseca taktika sindikata sastojala
se od uzastopnih trajkova. Ova je taktika dosegla
vrhunac trajkom sekcije 74 koja je dovela do zatvaranja itave tvornice. Tada su radnici bili spremni djelovati ali pod uslovom da akcija ne bude
ograniena na jednu ili dvije sekcije. Radnici su traili ili opi trajk ili nita. U poetku su dali maha
inicijativi vjerujui da e i druge sekcije krenuti
njihovim putem, no ubrzo su shvatili ne samo da ih
druge sekcije nisu slijedile nego da su ih i sindikati svim svojim snaga pokuavali izolirati. Samo su
tada odustali od trajka.
97

Ve nekoliko godina sindikalne metode borbe

svodile su se na obustave rada, koje su mogle trajati
pola dana, sat vremena, pola sata, petnaest minuta,
ili na peticije koje su svi potpisivali, ili na aicu
povjerenika naspram voditelja sekcija. U kolovozu
[1953.] radnici su shvatili da je potrebno sve obustaviti da bi se dostiglo ope preispitivanje plaa.
Meutim, sindikati su pokazali otpor pokuavajui
dovesti trajk u zakonske okvire.
Na sastanku su radnici rado prihvatili prijedlog
o odlasku povjerenitva u ministarstvo. Sindikati su
preuzeli zadau formiranja povjerenitva, ograniavajui ga na par radnika. Birokracija nije nikako
mogla dozvoliti masovni protest, jer joj nije nimalo
bilo u interesu prisustvovat pokretu koji bi natkrilio
njene ciljeve.
Ovdje se radi o tipu operativne neefikasnosti,
koju bi mogli definirati kao dobivanje na vremenu. Sindikatu nije u cilju radikalizirati borbe, posljedice (pozitivne ili negativne) bi platili upravo
sindikalni birokrati. Njihova je neefikasnost odraz
uroenog kolaboracionizma, kongenijalne elefantijaze.
No, postoji jo jedna vrsta neefikasnosti: tiina, uskraivanje informacija. Poto bazi nije dozvoljeno upravljati informacijama, mehanizam je
vrlo jednostavan. Pogledajmo jo jednom Motheovu analizu.
98

Prvi nain suprotstavljanja spontanom pokretu

radnika je prekidom navika, obustavom naputaka:
tiinom. Odravati tiinu je vrlo jednostavno poto
je tvorniki tisak u rukama sindikalne birokracije,
radnici nemaju nad njom nikakve kontrole.
esto se deava da radnici koji su spremni krenuti u pokret odustanu kad shvate da ih sindikat
nee podrati.
Ako se ovim oblikom pasivnosti ne uspije slomiti volja radnika, prelazi se na propagandu defetizma ili na demoralizaciju onih najtvrdokornijih.
Metode sindikalne birokracije su sline metodama
poslodavaca.
Cilj je nadasve razdvojiti, podijeliti. Sije se razdor meu radnike putem sumnje i nepovjerenja.
Vi ete trajkati, ali drugi vas nee slijediti, mada
kau da e to uiniti. Napustit e vas usred samog
trajka.
Diskreditiraju se najtvrdokorniji: Ti, ti si za
trajk jer nema djece koju mora nahraniti. Prekoravaju se radnici koji ele trajkati zato to nisu
to uinili u prethodnim sluajevima.
Politikim argumentima pokuavaju se diskreditirati radnici skloni trajku. ire se lane informacije o stanju u drugim sektorima, kao na primjer da
drugi radnici nisu sloni.
99

Moemo na mnogo naina odrediti ovakvo ponaanje. Nemamo ih namjeru nabrajati. Ne iznenauje nas brojnost i raznolikost metoda koritenih za
blokiranje baze. Naprotiv, bili bi iznenaeni kad bi
uspjeli naii na osobe koje jo vjeruju u dobronamjernost sindikata. Primarni problem nije radnicima predoiti mane sindikata, trebaju nadasve pronai nain da se suprotstave tim manama, sastaviti
ofenzivu protiv sindikata, unutar sindikata; ili, u sasvim drugaijem smislu, problem je poeti graditi,
iz poetka i na drugom mjestu, efikasnu radniku
baznu strukturu, horizontalno organiziranu, koja se
temelji na direktnoj akciji.
U biti, kako mogu radnici djelovati unutar sindikata? Radi se o jednom centraliziranom organu, k
tome dodajmo jo i injenicu da samo povjerenici
poduzea imaju pravo na mobilnost, na informaciju, i dobro znamo na koji su nain povjerenici odraz
sindikalne strukture, a ne baze. Tipian sindikalni
potez je glasno hvalisanje sindikalnom snagom kad
treba radnike nagovoriti na lanstvo, ali ta ista golema snaga postane samo velika nesposobnost povezivanja i udarnih akcija kad je centralna direktiva
protivna inicijativi baze.
Drugu tradicionalnu kritiku sindikata predstavljaju anarhisti, a usmjerena je protiv onog dijela
anarhistikog pokreta koji ustraje na anarhosindakalizmu, kao to je nekad, jednosmjerno, insistirao
100

na revolucionarnom sindikalizmu, i ne pokuavajui pronai ogranienja i opasna proturjeja sindikata uope.

Moda jedna od najjasnijih diskusija na temu je
ona izmeu Monattea i Malateste, koja se 1907. vodila na Kongresu u Amsterdamu. Monatte podrava
program u kojem bi sindikalizam i anarhizam pronali svoje uzajamno upotpunjuju. U svakidanjim
revindikacijama sindikalizam stremi koordinaciji
radnikih napora, poveanju dobrobiti radnika putem ostvarenja nepotrebnih poboljanja [...], priprema sveopu emancipaciju koja e se ostvariti samo
eksproprijacijom kapitalizma. (Monatte)
Malatesta, jasnovitou koja prilii argumentu, rekao je: Sindikalizam moemo prihvatiti kao
sredstvo, ne moe nikad postati cilj. I sm opi
trajk, koji je sindikalistima sinonim za revoluciju,
nikad nee moi biti vie od pukog sredstva.
Iste godine napisao je u Les Temps Nouveaux: Sindikalizam, usprkos svim izjavama njegovih najgorljivijih partizana, sadri u sebi, po naravi
svog ustrojstva, sve elemente degeneracije koji su
iskvarili radnike pokrete u prolosti. Budui da se
radi o pokretu koji ima namjeru zatiti sadanje interese radnika, morao bi se dakle prilagoditi uvjetima sadanjeg ivota.
Kao to emo dalje vidjeti, Malatestin je stav radikalan, ali ne slaemo s njim u potpunosti. Nesum101

njivo, sindikat nije cilj, ali da bi se smatrao sredstvom trebamo ga shvatiti kao sredstvo pripreme za
revoluciju a ne kao sredstvo odravanja eksploatacije ili sredstvo pripreme za kontrarevoluciju. To je
problem. Problem prisutnosti sindikata u drutvu je
politiki problem moi, isto kao prisustvo bilo koje
druge organizacije konkurentne dravi. Konkretna
dinamika razvoja ovog upravljanja poprima tako
osobita obiljeja da je ponekad teko i primijetiti
proturjeja na povrini, to ne oduzima nita pravoj
sutini stvari.
Dakle, osnovno je da radnik stekne mo i u
drutvu, ne samo u poduzeu, determinirajui potrebne drutvene promjene. Sindikat treba preuzeti
odgovornost ne samo za ovu ivotnu potrebu radnika, nego i narodnih masa, te za gospodarski, civilni
i demokratski razvoj itave zemlje.
U biti, za CGIL to nije nikakvo otkrie, samo
logian razvoj jedne politike tradicije. Naa je
konfederacija, napose u najteim trenucima, bila
nositelj nacionalnih potreba i politikih prijedloga
o radu, o obnovi i o gospodarskom i drutvenom
razvoju. (CGIL)
U ovom smislu Malatestina teorija postaje prilino neizvediva, budui da joj uzor bio (ne zaboravimo) kipei ambijent francuskog sindikata prije Prvog svjetskog rata, u kojem su anarhisti bili
102

veoma aktivni, kad je djelovao Pelloutier, osniva

Burzi rada. Moda bi danas Malatesta, spram
aktualne situacije, koja je zadrala istu sutinu ali
poprimila zaista gnusan oblik, preispitao svoj stav.
Ovdje je program jasan: sindikat ima na umu
upravljanje dravnim gospodarstvom. Naspram
oite nesposobnosti (po shvaanju sindikalne birokracije) vladinih politikih operatera, smatra neophodnim, u interesu radnika, odravati izrabljivanje.
Iz ovih se procjena, iz razmatranja uloge sindikata u drutvu, oblikovala zajednika politika reformi, koja se, uz inicijative i borbe, sve vie isticala i osposobljavala prerastavi na kraju u jedan opi
politiki okvir unutar kojeg se danas odvija itav
sindikalni pokret.
Nije ba sve bilo tako jednostavno [...], korporativne, sektoralne tendencije teko odumiru, uvijek izranjaju i zato iziskuju konstantnu borbu politike orijentiranosti. (CGIL)
Korelacija izmeu sindikata i politike moi
pretvara se u svoju najstraniju realnost: sindakalkapitalizam. Ekonomska mo uvjetuje sindikalno
upravljanje unutar reformistike sfere i na taj nain
usmjeruje napore prema suupravljanju moi, a ta
nam je sutranjica vrlo bliska.

103

Stari i novi sindikalizam i kapitalizam

Sustavna kolaboracija, koju sindikat prua tekom ivotu kapitalizma, poprima razliite oblike
u razliitim razdobljima rasta ovog posljednjeg.
Tvornikom kapitalizmu, manufakturnom kapitalizmu, vezanim za uske trine vidike, bez jasnovitog multinacionalnog usmjerenja, kapitalizmu
koji se moe definirati starog tipa, pristajao je (a
pristaje i danas u nerazvijenim podrujima) takoer
sindikalizam starog tipa, korporativan, vrlo ideologiziran u smislu egzaltacije rada (radnik ini sve),
usmjeren poboljanju dohotka, ali nadasve ambijenta (poloaj unutar tvornice, sigurnost na radu,
odnos s nadreenima). Multinacionalnom kapitalizmu, tehnokratskom, kapitalizmu kojim posredno upravlja drava putem svojih financijera, s vrlo
osobitom aritmetikom logikom (teorija o profitnoj
stopi postaje relativna), sposobnom isplesti gustu
mreu meunarodnih podrki, kapitalizmu koji se
moe definirati novog tipa pristaje danas (u razvijenim podrujima) i sindikalizam novog tipa,
oaran konfederalnim mogunostima na europskoj
i meunarodnoj razini, pomalo nesvjestan konkretnih mogunosti moi koje ovakva teorija nudi, no
ipak odluan da ih iskoristi u trenutku konkretizacije. Tehnokratskom kapitalistu odgovara tehnokratski sindikalist. Velikom meunarodnom menaderu, veliki meunarodni sindikalist.
104

Mi smo, u Italiji, prisutni istovremeno dvjema

stvarnostima i tu se nalazi, sa sindikalne toke gledita, problem Juga.[9]
Zahtjevi za Jug su:
Priprema velikih infrastrukturalnih potpora
(hidrogeoloki sustav, vodoopskrba, konsolidacija
planine, velike ceste i luke, priprema urbanistikoga plana nunog za industrijski razvoj).
Konsolidacija i kvalifikacija uloge poljoprivrede Juga, usmjerene na selektivan nain.
Definicija programa industrijalizacije koji je
koherentan s ambijentalnim, gospodarskim i drutvenim obiljejima podruja Juga i njihovo uklapanje u integrirani plan za gospodarski teritorijalni
razvoj.
Unapreivanje i usavravanje javne intervencije, javnih trokova za investicije, politike stimulacije i potpore, kolske i profesionalne izobrazbe,
programa poduzea s dravnim udjelom.
Valorizacija rada nie produktivne klase Juga;
danas inicijativu veine njih poniavaju procesi
unifikacije zemlje i ulaz u puke spekulativne vode
koje natapaju Jug. (CGIL)
Zahtjevi za Sjever su:
Dva osnovna problema su: unutarnja konfiguracija Europe i njezin odnos sa SAD-om i SSSR-om.
105

Proces gospodarske integracije Europe vodile

su poduzetnike grupe; kad je i postojala politika
intervencija radilo se uvijek o posredovanju interesa, a nikad o autonomnom prijedlogu ciljeva i
o efikasnoj pripremi sredstava; k tome, sindikalna
prisutnost bila je potpuno marginalizirana i slaba.
Iz toga proizlazi potreba za autonomnim rastom
u europskoj stvarnosti udruivih komponenata koje
bi bile istinski izraz civilnog drutva. Problem sindikalnog prisustva u ovom je okviru od kapitalne
vanosti.
Jurnjava za efikasnou ima diriistike i autoritarne ishode; moderne tehnike programiranja poduzea smatraju osobe zaposlene u tvornici lutkama
koje su podesive prema vremenu i ritmu utvrenim
u prirunicima; projekti nacionalnog planiranja
smatraju dohodak fiksnom naknadom podesivom
ex ante na temelju industrijskih prognoza stupnjeva produktivnosti. Sindikat se treba usprotivi ovim
tendencijama stabilizacije industrijskog drutva.
(FILTEA-CGIL[10])
Analizirajmo jo malo dublje, naizgled kontradiktorni, problem razliitih ponaanja sindikalnih
orijentacija.
Glede Juga, ispitajmo problem poljoprivrede. Traiti konsolidaciju i kvalifikaciju uloge junjake poljoprivrede ne znai nita. Konkretno,
106

u poljoprivredi se susreemo s dva proizvoda, elastine i rigidne potranje. Ovi prvi su siromani
proizvodi, dok su drugi bogati. Prvi sadre neka
konstantna obiljeja: cijene su sklone padanju i moraju imati potporu vlasti (bespovratna ulaganja drave) ako se eli poveati produktivnost po hektaru. Tvornice koje su povezane s ovim proizvodima
(na primjer, mlinovi s proizvodnjom penice) imaju
gotovo stabilnu potranju. Radi se o proizvodima
koji ne koriste brojnu radnu snagu, stoga je nezaposlenost u podrujima gdje postoji samo ovaj uzgoj
endemina pojava.
Drugi proizvodi, oni bogati, imaju suprotne
karakteristike. Radi se o vou, povru, agrumima,
proizvodima koji zahtijevaju irigaciju. Proizvodnja
prvih proizvoda jednostavnija je u zaostalim krajevima jer potrebuje primitivni alat, ogranienu irigaciju, malo rada. Moe doi do izmjene samo (s
kapitalistike strane gledanja) izgradnjom velikih
agrarnih industrijskih kompleksa, u koordinaciji s
industrijskim strukturama koje su sposobne iskoristiti bogate poljoprivredne proizvode. Od svega
toga nije se nita realiziralo u Siciliji, osim pojedine realizacije u iskljuivu korist velikih magnata i
zemljoposjednika.
Predloiti slina stajalita postojeoj vlasti je
kao govoriti o uetu u domu objeenoga. Ova je
vrlo dobro upoznata s prijanjim nedostacima i
107

objektivnom neizvedivou razvojnog programa za

Jug. Reena neizvedivost je plod tono odreenih
interesa lokalnih izrabljivakih kriminalnih grupa,
koje obilato snabdijevaju glasovima stranke na vlasti. Da bi se danas uinilo ono to se nije uspjelo realizirati kroz trideset godina potrebna je promjena
vlasti, novi oblik djelovanja putem politikih naputaka, a de facto to je ono to ele talijanski sindikati: izrabljivanje radnika s novim perspektivama,
novi gospodarski razvoj sa strukturnom transformacijom na utrb radnika, ali sad je na njima red
drati u rukama konce igre, kao vedske i njemake
kolege.
Ono to se odreuje kao definicija programa
industrijalizacije koji je koherentan poprima, u
svojoj nebuloznosti, jednako beskorisna obiljeja.
Stvaranje novih industrijskih kompleksa na Jugu
povlai odreene uinke, drugaije od stvaranja
istih kompleksa u razvijenim podrujima. Diu se
cijene graevinskih zemljita, iri se graevinska
pekulacija. Raste graevinska industrija koja je
izrazito intermitentna i ne osposobljava radniku
klasu. Strojevi i postrojenja dolaze sa Sjevera, i
zato ne dolazi do ubrzanja, a isto moemo rei i
za trajna potroaka dobra. Zaposlenost raste u tercijarnom sektoru, u dravnoj birokraciji, trgovini
i graevinarstvu, a tek na kraju u samoj industriji
(poto treba prije nadoknaditi smrt tvornica i ita108

vih industrijskih sektora iz prolosti). Kad se napokon poinje primjeivati multiplikatorski uinak,
on ubrzo umire uguen distribucijom. Ovdje neemo razmotriti teki problem razliite ambijentalne
reakcije na dovoenje industrijskih kompleksa u
poljoprivredne zone.
I ovo je dio upravljake vizije sindikata. Temeljni problem eksploatacije uope se ne spominje. Djelujui na podruju Juga, lako je bivem
nadniaru, naviknutom raditi na polju etrnaest sati
dnevno, predoiti kao manje tegoban osmosatni
radni dan u tvornici. Sindikat dira u tu icu u siromanim i izgladnjelim podrujima, dok na razvijenijim teritorijima razvija druge teorije.
Problemom tehnokracije i multinacionalnih
kompanija opinjeni su sindikalisti i, na alost,
mnogi drugovi, gubei iz vida kapitalistiku stvarnost koja je, i ostaje, sve do danas, kontradiktorna.
Put (ali samo hipotetski) Hilferdingovog kartela
je jo jako dalek. Postoje borbe koje bi mogle, ostajui vezane za razvijenije situacije, zaraziti svojim
mentalitetom tvornice, podruja, sela, kvartove,
svojim mentalitetom siromatva i izrabljivanih,
svaku slatku iluziju meunarodnih magnata o srednje i dugoronim deterministikim prognozama.
Smatramo da bi trebalo jasno sagledati neke
razlike: tehnoloku razinu raznih industrijskih sek109

tora, internu strukturu europskih zemalja, tehnoloku politiku velikih drava oruane moi, novi
energetski preokret itd. Iz toga proizlaze druge
konstatacije: osjetan sveukupni raskorak meu najrazvijenijim zemljama (odakle i ogromna koliina
licencija i know-how), ali ne samo tehnoloki ve
i organizacioni raskorak meu poduzeima, razlike u rastu industrijskog istraivanja koje financira
drava, sama industrija ili drugi (sveuilita itd.),
neuravnoteenost politike znanstvenog istraivanja
i financijske politike itd.
Nuna posljedica gore navedenoga je osjetna
vremenska modifikacija u problemu transformacije upravljanja velikom ekonomijom u razumno
korisnom roku, za zemlje kao to je naa, za izlazak iz krize. Sindikati to dobro znaju i u tom se
smjeru i oni pripremaju za strukturnu promjenu. U
jednom multinacionalnom poduzeu razina dohodaka, uvjeti unutar poduzea, ugovori, reguliranje
nezaposlenosti, oblik i svrhe proizvodnje su odluke
koje donosi uprava ili bolje reeno uski broj tehnokrata, dislociranih u prostoru, protiv kojih se teko
boriti. S druge strane, radnici nisu jo dovoljno zreli (po prosudbi sindikata) za upravljanje radom, da
bi nastavili proizvodnju (dakako, uz centralizirani
plan proizvodnje, to bi znailo samoupravljanje
bijedom), te se stoga moramo brinuti da njima zajamimo nastavak rada (itaj: izrabljivanja) a sebi
110

osiguramo preivljavanje u obliku organizacije (itaj: plaenog rada).

Pogledajmo to kae Charles Levinson, glavni
tajnik Meunarodne organizacije kemije, u asopisu Preuves (rujan 1972.):
Greka sindikata je to dozvoljavaju da ih zatvore u nacionalne okvire i to pregovaraju o mikroekonomiji koja je odraz gospodarske evolucije
itave zemlje. Danas ovakva sklonost ne pogoduje
poboljanju stanja radnika, ona stremi, na primjer,
izjednaavanju poveanja dohodaka najrazvijenijih
sektora s onima u potekoama. Revindikacija se
mora organizirati po sektorima, a na multinacionalnoj razini i po poduzeima.
S druge pak strane, sindikati su na nacionalnoj
razini u nepovoljnom poloaju glede pregovora.
Uope ne poznaju realno financijsko stanje tvrtki
globalne razgranatosti [...]. Sindikalna borba mora
se razviti na nivou poduzea, unutar jedne multinacionalne tvrtke, ali u suradnji sa svim proizvodnim
jedinicama raspodijeljenih po svijetu. Na taj e nain biti efikasnija od sindikalne akcije koja obuhvaa itavu industriju ali samo na nacionalnoj razini.
Velike sindikalne konfederacije su esto sumnjiave prema ovoj orijentaciji. No, ako ne napadnu
multinacionalne kompanije na svojem terenu, oito je da e nakon dueg vremena same sebe osu111

diti na nemo. Ako na primjer u Francuskoj CGT

i CFDT vode borbu protiv Rhone-Poulenc mogu i
neto oekivati. Ali, ako su vezane za nacionalne
konsideracije i ako moraju u pregovorima imati na
umu razine dohodaka u tisuama malih zaostalih
poduzea, nee moi dostii iste rezultate kao jedna
sindikalna akcija u poduzeu koja bi u jednom hipu
napala sve podrunice Rhone-Poulenca.
U tom kontekstu koordinacija sindikalne aktivnosti na svjetskoj razini mora izai iz tradicionalnih
okvira. Ne radi se samo o organizaciji meunarodnih trajkova. Treba djelovati na osjetljive toke
multinacionalnih kompanija i osnaiti potencijal
pritiska pokreta [...]. Ulazimo u period pokuaja
i nastojanja, pokretanja novih struktura. Na primjer, u kemiji smo poeli selekcionirati najvanije
multinacionalne kompanije i o njima smo sastavili
dokumentaciju koja se stalno aurira: sistematini
studij financijskih granica trgovake politike i proizvodnje, strukture, organigrama, veza s drugim
tvrtkama, bankama, osobina direktora itd. Ovi e se
podaci unijeti u dva raunala, jedan u SAD-u, drugi
u Njemakoj. Zahvaljujui njima bit emo sve vie
u stanju diskutirati na istom nivou i s direktorima
podrunica i matine kue, bez da nam prodaju
prie.
Ne radi se jo o ujedinjavanju svjetskih zahtjeva, ali treba poduprijeti djelovanje sindikata u mul112

tinacionalnoj tvrtki sa svim jedinicama proizvodnje

jedne zemlje, ili s dijelom njih. Zato treba restrukturirati sindikalni pokret, stvoriti, za jednu multinacionalnu kompaniju, stalne komisije u kojima bi
bile zastupljene podrunice svih zemalja ili barem
veine njih.
Drugaiji nain izmjene sindikalnog djelovanja: na meunarodnoj razini. Udruivanje kapitala
i sindikalno udruivanje. Na koji se nain sve to
odmie od samoodreenja sindikata, to jest od radnika, i pribliava uvrivanju sindikalne moi u
korist sudjelovanja u kapitalistikom upravljanju
i, kao konzekvenca, eksploatacije radnike klase?
Kako bi se mogao tumaiti ovaj novo predloeni
organ? Kao meunarodna permanentna komisija
poduzea? Kad te komisije zaponu s radom vrlo
e se lako utvrditi plan djelovanja, pregovarat e
se o meunarodnim kolektivnim sporazumima na
temelju zajednikih zahtijeva. Slijedei e korak
ovih organa biti sudjelovanje u odlukama poduzea: oblik suupravljanja koji polazi odozgo. Sm
trajk, kao uobiajeno sredstvo borbe, s ovakvog
stanovita gubi na vanosti. Upotreba raunala naspram drugih raunala je odista znak sve uoljivije
kolaboracionistike sklonosti sindikalne strukture.
Sposobnost gospode sindikalnih slubenika lei
ba u tome: raditi sa mnogo perspektiva, insistirati
na arhainim sistemima borbe (na primjer, zaposje113

danje zemlje na Siciliji) kada im to ide u korist jer

je poriv baze na pobunu gotovo neobuzdan; prijei
zatim na velike zahtjeve, toliko velike da ispadaju
apsurdni, sa stanita usporednog razvoja (SjeverJug) koji ide u korist i industrijskom kapitalizmu
Sjevera i poljoprivrednom kapitalizmu Juga; planirati sve vee zahtjeve, sve do suupravljanja sloenim situacijama, kao to su multinacionalne kompanije.
Da vidimo kakvo je stanje u Njemakoj. Zakon o suupravljanju stupio je na snagu 1951., ali
da bi bio odobren Konfederacija sindikata (DGB)
je morala prijetiti (po prvi i posljednji put u svojoj
povijesti) opim trajkom. Evo to je o tome napisao Heinz Zimmermann (Interrogations, br. 1,
prosinac 1974.):
Dakako, paritetno suupravljanje je stvar birokratskih aparata, vlasnikih i sindikalnih, a vane
odluke donose se bez konzultacije s radnicima.
Namjera je suupravljanja, po miljenju sindikata, postii dva osnovna cilja. Prvi je odraz opeg
stava socijaldemokratske stranke (koja nije vezana
formalno za sindikat, nego kroz simbiozu kadrova
dviju organizacija); radi se o dostizanju regularizacije drutvenih odnosa u svrhu, kae jedan sindikalni elnik, ublaavanja, u moguim granicama,
socijalnih nepravdi koje su rezultat ekonomskih
114

procesa. Drugi dozvoljava uklapanje itave jedne

klase sindikalnih socijalnih slubenika u ekonomske i industrijske procese, da bi na taj nain
postali sastavni dio ekonomskog i drutvenog sistema, oduzimajui menaderima, proizalima iz
vladajue klase drave, monopol djelovanja na tako
irokom polju.
Dakle, otklanjanje sporova i nesuglasica, u kolikogod moguim mjerama, i osobno sudjelovanje
u gospodarskom upravljanju. Definitivno uklapanje
u strukturu moi prethodne strukture protumoi.
Naravno, bilo bi suvino objanjavati kako je ova
integracija ishod osnovnog obiljeja sindikata, a ne
njegove degeneracije. Reena integracija je moda
postala samo naglaenija u toku hegemonskog razvoja tradicionalnog kapitalizma.
Suupravljanje znai da uprava tvrtke nije odgovorna samo dioniarima, nego na isti nain i
radnicima i itavoj zemlji. Prava se demokracija
ne ograniava samo na politiko podruje, demokratski principi moraju se na isti nain primjenjivati
na gospodarstvo. Partnership ne moe zamijeniti suupravljanje, ali istiniti partnership iziskuje
suupravljanje. Sindikati nemaju namjeru umanjiti
kapital i prava dioniara. No, nije jedino kapital
odluan pri investiranju u proizvodnju. Bitnija je
radna snaga. (DGB)
115

Njemakim sindikatima nije potrebno stvaranje

dimnih zavjesa, kao francuskim i talijanskim, poto
su im ve dvadeset pet godina otvorena vrata moi.
U dananjoj Njemakoj sindikati suupravljaju svim
poduzeima koji imaju vie od 2.000 zaposlenika,
to prua ogromnu snagu odluivanja organizaciji.
U Francuskoj moemo pak jo uti da CFDT
kae:
Trebamo odbiti isto piramidalno poimanje
organizacije vlasti, bila ona u hijerarhijskom piramidalnom obliku ili u obliku radnikih vijea ili u
obliku demokratskoga centralizma. U biti, iskustvo
dokazuje da ovaj oblik vrenja vlasti, zasnovanog
na ideji rigidnoga i hijerarhiziranoga zastupnitva,
vrlo brzo pokree proces birokratizacije i tehnokratizacije.
Prisustvujemo kazalinom djelu! Djelo koje
je prikladno jednom odreenom trenutku, da bi
odmah potom bilo zamijenjeno drugim, potpuno drugaijeg oblika. Nezamislivo je da sindikat
javno prizna potrebu za birokatizacijom! Ne smijemo ivjeti u zabludama. Sindikatu je potreba za
suradnjom od vitalne vanosti: svaki raskid mora
biti kontroliran i programiran. trajk treba biti precizno oruje: to vie prijeti da postane efikasnije
toliko ga se treba uzimati u malim dozama; naprotiv, umanjujui njegovu efikasnost moe se koristi116

ti u velikim koliinama. Na primjer, trajk pota u

Francuskoj koji je na kraju 1974. trajao vie od dva
mjeseca bez ikakvih rezultata.
Navodimo karakteristian korak ove suradnje,
objavljen u asopisu Syndicalisme (posebno izdanje Samoupravljanje), br. 1415:
Kakav god stupanj demokratizacije dostiglo
poduzee ili gospodarstvo, sindikalizam zadrava
svoju autonomiju u revindikaciji, svoju pokretaku
snagu, autonomiju u borbi protiv samovolje, za zatitu radnika, sindikat i dalje ostaje kola koja formira angairane radnike, mjesto na kojem se razrauje socijalna kritika, sila transformacije koju treba
pokrenuti ili usavriti. To jest, autonomija sindikata
i prepoznavanje njegovih sredstava djelovanja, ukljuujui i trajk, predstavljaju potrebu i temeljno
jamstvo samoupravljanja.
U industrijama problem naknada dolazi tek na
kraju, zajedno s problemom hijerarhije i distribucije proizvodnje [...]. Zato to s druge strane barikade, vlasnici, upravitelji kapitala, ne kreu s humane
toke gledita (radnik je otuen, treba ga osloboditi), njihova je polazina toka proizvodnja (degradacija, napor, mnogo izgubljenih radnih dana,
mnogo robe s grekom, mnogo izgubljenog prihoda, mnogo promaenih investicija itd.) Polazei od ovih injenica, vlasnici ponovno postavljaju
117

problem proizvodnje polazei od baze. Oni se istovremeno i odmaraju i stiu iskustva. Prva su bila u
SAD-u i u vedskoj (Saab i Volvo). Ovo su rezultati: pametan rad (a ne frakcioniran), manje napora
i degradacije, vie interesa prema radu, povratak
nekoj vrsti industrijskog obrta, nestanak izostajanja s posla, manje potrebnih obaveza, kvalitetniji
rad, nestanak neproduktivnih sektora (nii efovi i
nadzornici), vei profit, vea produkcija kapitala.
Moda se nikad nee uspjeti dovoljno rei o
opasnostima ovakvog stajalita i zato smatramo
da nam je izuavanje problema samoupravljanja
od velike pomoi; moda bi trebalo vie optuivati
teoretiare ideologije rada, obznaniti podzemnu suradnju s kapitalom u eksploataciji, rei kako esto i
anarhisti zapadaju u zablude ovog tipa.
Dovoljno nam je verificirati proces transformacije koji sindikat vri u svrhu modifikacije gospodarske strukture na koju djeluje. Kao i svaka strukturna konstrukcija kapitalizma, on je u funkciji
odreenih potreba koje ga istovremeno i uvjetuju.
Otkrivanje sasvim tuih stajalita i sadraja bila je
specifina bolest nekih revolucionarnih pokreta,
koji su polazei od sindikalizma izgubili (raznim
stazama) izvorno slobodarsko obiljeje.

118

Granice revolucionarnog sindikalizma

U Francuskoj oko 1880. godine moemo primijetiti postojanje razliitih sindikalnih struja, vie ili
manje anarhistikog usmjerenja:
a) naglaavanje autoritarizma (blanquistikog
tipa) koji e dostii neku vrstu kompromisa u vrijeme boulangistike epizode;
b) reformistika struja, voena Brousseom,
koja e sve vie gubiti na vanosti, osim u Federaciji knjige gdje je i danas jaka [1997];
c) anarhosindikalna struja: najvanija, koja e
stvoriti burze rada;
d) sindikalno-revolucionarna struja pomijeana
s prethodnom, moda najpolitiziranija i najnasilnija, pobornica ustanka.
Sorel e biti onaj koji e teoretizirati revolucionarni sindikalizam na vie manje cjeloviti, i moda
nehotian, nain. Opi se trajk koristi kao mit koji
e zamijeniti mit Napretka, Jednakosti, Slobode:
u jednoj konanoj budunosti koja se podudara s
Revolucijom, dok se djelomian trajk koristi kao
revolucionarna tjelovjeba. Revolucionarna elita
koristit e se ovom tjelovjebom da bi vodila mase
u pobunu protiv vlasti, polazei od sindikalnih zahtjeva, napredujui postupno prema izgradnji novog drutva polazei od sindikalnog modela.
119

Zaponimo s Charte dAmiens, konstantna polazina toka revolucionarnog sindikata. Izglasana

je 1906. sa 834 glasa za i 8 protiv. To znai da
su njezine toke toliko neodreene da su ih glasali i
revolucionari i reformisti. Pie Monatte: Ona nije
bila izraz veine, sav ju je pokret usvojio.
Ovaj je dokument odredio i principe sindikalne
apolitinosti i principe sindikalne borbe protiv poslodavaca za ukidanje sustava dohodaka.
Kongres smatra da je ova deklaracija potvrda
klasne borbe, koja se odvija na podruju gospodarstva, pobunjenih radnika protiv svakog oblika
materijalnoga i moralnoga izrabljivanja i ugnjetavanja, koje sprovodi kapitalistika klasa protiv radnike klase.
Kongres poblie objanjava kroz slijedee toke ovu teoretsku tvrdnju:
U svakidanjoj revindikaciji sindikalizam stremi
koordinaciji radnikih napora, poveanju dobrobiti
radnika putem ostvarenja imedijatnih poboljanja,
kao to je smanjenje radnih sati, poveanje plaa
itd.
Ali te su potrebe samo jedna strana sindikalnog
djelovanja: ono priprema sveopu emancipaciju
koja se moe ostvariti samo kroz kapitalistiku
ekspropijaciju; u opem trajku pronalazi sredstvo
djelovanja i smatra da e sindikat, danas okupljanje
120

radi otpora, sutra biti skupina proizvodnje i preraspodjele, temelj drutvene organizacije [...]
Shodno tome, glede pojedinaca, Kongres afirmira potpunu slobodu pripadniku sindikata u sudjelovanju, izvan korporativnih skupina, u bilo
kakvom obliku borbe primjerenom njegovim filozofskim i politikim idejama, traei zauzvrat da ne
unosi u sindikat vanjske ideje.
Sindikat ima za cilj potpuno osloboenje radnika putem ukidanja izrabljivanja ovjeka nad
ovjekom, vlasnitva i sustava dohotka. (Charte
dAmiens, 1906.)
No, stvarnost je bila neto drugaija. Ovo je
izjava Delasallea, lana Konfederalnog ureda: Povelja iz Amiensa zastupa toku gledita i odraz je
samo konfederalnog ureda. Ona udnovato ujedinjuje anarhosindikaliste (Pouget, Griffuelhes) i reformiste (Niel) protiv guesdista.
Ova povelja kojom nas zagluuju improvizirana
je na brzinu na terasi jednog kabareta, bez ikakvih
diskusija unutar sindikalnoga pokreta. (Corale,
Capitalisme-Syndicalisme mme combat).
Najvanija toka revolucionarnog sindikalizma
bio je dakle pojam direktne akcije, logiki slijed
apolitinosti (u stranakom smislu) i spontanosti
sindikalne organizacije. Greke se nalaze u ovoj
posljednjem dijelu. Sindikalna se organizacija ne
121

moe bazirati na spontanosti masa, isto kao to ne

moe ni stranka, pa makar se smatrala revolucionarnom. Na isti nain se sindikalna organizacija
ne moe odvojiti od sudbine stranaka te prije ili
poslije osjeti njihov utjecaj. Na kraju, problem direktne akcije se pretvara, u perspektivi sindikalne
organizacije, od sredstva baze u sredstvo za instrumentiranje bazom. U ovom smislu treba pojmiti
sorelovski mit o opem trajku, efikasna transpozicija filozofskog koncepta na podruje borbi oko
zahtjeva. Sve to se raa na ovom podruju moe
biti ili produkt baze (spontana direktna akcija, organizacija proizvoaa) ili sindikalne strukture (povjerenici, vijea, formalni zahtjevi, pregovori, ugovori po kategorijama, vremenski odreeni trajkovi
[...], sve do opeg trajka). Razlika je esencijalna.
Temeljna greka revolucionarnog sindikalizma
vrlo se dobro zapaa u rijeima Griffuelbesa:
irenje svakodnevne prakse direktne akcije
povlai za sobom injenicu da u toku svog razvoja
sve dok valja sve je u redu, zatim prelazi na vii
nivo razvoja i pretvara se u eksploziju koju nazivamo opim trajkom i koja se okonava drutvenom
revolucijom.
Na isti nain Aristide Briand: [...] revolucija?
[...] alternativa? analogija? Sve ee identificiramo opi trajk s revolucijom. Radi se o mitu mirne
122

subverzije, kratkotrajne, putem opeg i simultanog prekida rada.

Na Kongresu u Bouscatu, 1888., prihvaene su
i razliite formulacije trajka i prijelaza izmeu opeg trajka i drutvene revolucije:
Djelomian trajk moe biti samo jedan od
sredstava pobune i lokalne organizacije. Samo opi
trajk, to jest potpuni prekid svakog rada, ili revolucija, mogu dovesti radnike do emancipacije.
Prijelaz izmeu ovih starih formulacija i kasnijih teorija je sasvim oit. Ne radi se vie o alternativi, sad je rije o analogiji, nasilni prekid (anarhisti,
kao Griffuehels) ili miran prijelaz (reformisti, kao
Briand), to ionako ne mijenja stvar.
S ovog stajalita sindikalizam postaje sam sebi
svrha. Brojni aktivni anarhisti, sposobni kao Pouget prepoznati razlike izmeu anarhizma i sindikalizma, nakon nekoliko godina nisu vie anarhisti,
postaju samo sindikalisti, ni znajui ni elei.
Malatestino tumaenje sindikalne problematike
bilo je usmjereno upravo protiv ove degeneracije,
sklone drugovima koji ne dre na umu tone razlike
izmeu sredstava i ciljeva.
Nama nije bitno da li radnici ele vie ili manje. Bitno je da sami pokuaju dostii ono to ele,
vlastitim snagama, osobnom direktnom akcijom
123

protiv kapitalista i vlade. Vie vrijedi postii mali

napredak vlastitim snagama, radi moralnih uinaka, a kasnije i materijalnih, od velike reforme dobivene od vlade ili kapitalista u svrhu njihovih ciljeva
ili pa makar bilo iz pukog i jednostavnog dobroinstva. (Malatesta, 1922.)
Diskurs prelazi na direktnu akciju i ne fokusira
se na problem sindikalizma. Malatesta nam ne kae
na koji nain moe prebivati sm pojam autonomije, potreban razvoju direktne akcije, u sindikalnoj
strukturi.
Nekoliko godina kasnije, blie stvarnosti problema:
Sindikalizam (praktini, a ne onaj teoretski
koji svatko kroji na svoj nain) je po svojoj naravi
reformistiki. Sve to moemo od njega oekivati
je da su reforme koje zahtjeva i dostie zaista takve
i ostvarene na nain koji e biti od koristi revolucionarnoj izobrazbi i pripremi, te da e ostaviti otvoren put sve veim zahtjevima. (1925.)
Ovdje primjeujemo mogunost edukacije kroz
sindikalnu aktivnost. Mogli bi i prihvatiti ovu teoriju, ali ini nam se da Malatesta nije uspio opaziti
pravu bt sindikalnog kolaboracionizma. Ako to uzmemo u obzir namee nam se sumnja u edukacijske mogunosti sindikalne aktivnosti, pa makar je i
ograniili na aktivnu manjinu i pa makar ta manjina
bila veinskim dijelom anarhistika.
124

Anarhisti bi, po nama, trebali priznati da nije

neophodno podravati unitenje sindikalne organizacije, ali to ih ne treba dovesti do zakljuka
(prejednostavnog) da e aktivnost u sindikatu pripremiti drugove na revoluciju. Kvalitativan skok je
radikalan, ne trpi kvantitativne gradacije.
Nakon iskustva faizma i nesposobnosti sindikata, Malatesta je neto vie orijentiran u tom smjeru:
Sindikat je po naravi reformistiki [...]. Sindikat se moe roditi s drutvenim, revolucionarnim,
anarhistikim programom; kako to obino i biva.
No, odanost programu traje samo dok je ovaj nejak
i nemoan, tek propagandna grupa. to vie radnika privlai i osnauje se postaje sve tee zadravati
poetni program, koji tako postaje isprazna teorija. (1925.)
Bila bi velika i kobna iluzija vjerovati, kao
mnogi, da radniki pokret moe i mora sm po sebi,
kao posljedica vlastite naravi, izazvati revoluciju.
Iz ega proizlazi hitna potreba za potpuno anarhistikim organizacijama koje bi se i unutar i izvan
sindikata borile za cjelovito ostvarenje anarhizma i
nastojale sterilizirati sve klice degeneracije i reakcionizma. (1927.)
Degeneraciju koju Malatesta spominje ne smijemo pojmiti u smislu skretanja sindikata s tobo125

nje revolucionarne staze, nego kao degeneraciju

samih anarhistikih organizacija naspram njihove
konstruktivne konfrontacije sa sindikalnim organizacijama. U suprotnom, ne bi vie mogli shvatiti
jasnu poruku koju je Malatesta odaslao u Amsterdamu, razliku izmeu sredstava i ciljeva.
Kao to smo rekli, drimo da je pogreno govoriti o degeneraciji sindikata. esto kritika starih
anarhista poprima upravo ovaj izgled: oni se sjeaju boljih vremena, kad su zbog prilika tadanjih
proizvodnih odnosa nejasne revolucionarne diskusije dobivale prostora ak i unutar sindikalnih
struktura, i usporeujui ih s dananjim vremenima, radikalnijima zbog intrinsine esencijalizacije
ekonomske kapitalistike pojaane moi, ocjenjuju
ih dekadentnima.
CGT je pala nie od reformizma, ona je samo
jedan kotai vlasti, okrenula je lea revoluciji.
Svaki put kad radnici gledaju osobe koje utjelovljuju kapitalistiki reim pokraj njih, pokraj vladajuih, vide i svoje poslovoe radnike.
U Charte dAmiens nama je ova predodba o
sindikatu najbitnija: veliki majstor Revolucije, svemu dorastao, samo da ima emu, sposoban sve organizirati, samo nakon Revolucije. (Monatte)
Razvija se kritika, ali iluzija se i dalje odrava
na ivotu. Iste razgovore vode danas [1975.] reformisti Anarhistike francuske federacije:
126

Za nas anarhiste ne radi se o kompromisima, ni

o politikim manevrima, a niti o pabirenju mjesta.
Sindikalisti Anarhistike federacije moraju jednostavno rei, pa bili i jedini (a moda je i poeljnije
da budu), da se sindikalizam angairao u opasnom
smjeru i da, oslanjajui se na principe, na povijest,
na imedijatnu ekonomsku evoluciju, podravaju
ravnoteu dviju velikih struja radnikog pokreta u
korist revolucionarne struje koja, kao to predlae
Charte dAmiens, ima u planu ukidanje sustava
dohotka i vlasnitva. (M. Joyeux)
Mi smatramo da uistinu revolucionarni drugovi
mogu djelovati jedino kroz razvijanje metoda borbi, koje se polazei od radnike baze mogu razviti
u aktivni oblik. Treba suoiti militante s potekoama, s aproksimacijama i, nadasve, s istinskim
granicama anarhistikog djelovanja unutar sindikata. Nije tono da je sindikat veliko narodno
sveuilite koje vodi radnike razjanjenju njihovih
problema i da ga, ako nije vie u stanju izvravati
svoju staru zadau, treba vratiti na pravu stazu svim
sredstvima. To je arhaina iluzija, koja je moda i
sadravala dozu realnosti u prolosti, ali je potpuno
beskorisna naspram dananjih problema.
Na operativnom su planu ove dvije sindikalne
ideologije, reformistika i revolucionarna, jednoznane. Obije se bore, na prvom mjestu, za odravanje sindikalne strukture, u suprotnom problem
127

uope ne bi postojao. Reformisti se bore za djelomine zahtjeve (plae, zakone) poto smatraju da
to vodi stupnjevitom razvoju radnika i drutva, sve
do potpune socijalizacije sredstava proizvodnje u
sasvim pacifinoj konzistenciji. Revolucionari se
takoer bore za djelomine zahtjeve (plae, zakone), ali zato to to postaje kola revolucije i zato
to se vjebanjem trajka pripremaju (treniraju) za
opu obustavu rada, identificiranu s revolucijom.
injenica je da se obije bore za djelomine zahtjeve i obije unutar tono odreene organizacije, vie
manje piramidalne, koja ima svoje norme ponaanja i svoje zakone, te je obima najvanije vlastito
preivljavanje u obliku organizacije.
Radnika klasa mora gledati s onu stranu kapitalizma, poto je sindikalizam potpuno stjeran u
granice kapitalistikog sistema. (Pannekoek)
U emu se sastoji to gledanje s onu stranu vidjet emo kasnije. Sada je vano primijetiti da je
teoretiaru radnikih vijea bila sasvim jasna ova
intrinsino reformistika komponenta sindikata i da
nije gajio iluzije o njenim, navodnim, revolucionarnim mogunostima.
Pojmu efa sveznalice, ili kadra, mi suprotstavljamo pojam politikog animatora, sposobnog
izazvati inicijative koje e voditi razvoju pojedinaca, koji e pomoi u koordinaciji ovih inicijativa,
sposoban, bez vidljivih napora, pokrenuti do sada
neoekivane snage. (Ouvriers face aux appareils)
128

Ali to ostaje u okviru sindikata, radi se samo

o politikoj figuri koja je daleko razliitija spram
sindikalnog agitatora, sada pretvorenog u povlatenog povjerenika ili u birokrata kojeg plaa sm
sindikat. No, izmjenom ljudske i drutvene figure
mijenjaju se i ishodi djelovanja u kontekstu rada.
Naravno, ova aktivnost mora izgledati kao da proizlazi neposredno iz radnikih potreba, da ne postane ona sama samostalna djelatnost, stvarajui
probleme koji ne postoje ili poveavajui one koji
postoje, u svrhu pukog odravanja svoje uloge. No,
ve i sama dinamika direktne akcije prenosi radniku realnost u drugaiju dimenziju, razliitu od one
koju su sindikalne strukture sakralizirale.
Najprije sam anarhist, a zatim sindikalist, ali
mislim da su mnogi prije sindikalisti a potom anarhisti. Postoji velika razlika [...]. Kult sindikata je
tetan koliko i kult drave: postoji i prijeti da postane svaki dan sve vei. Izgleda da zaista ljudi ne
mogu ivjeti bez boanstva: im jedno srue, drugo
je na pomolu. (F. Domela Nieuwenhuis)
Granice anarhosindikalizma
Isto vrijedi, uz specifine detalje, i za anarhosindikalizam. Nalazimo se pred anarhistikim rjeenjem sindikalizma, to jest pred rjeenjem koje
ima svoj izvor u Internacionali, po Bakunjinovim
129

principima, ali istovremeno nosi na sebi trag nedostataka karakteristinih za sindikalnu organizaciju,
kao i revolucionarni sindikalizam, autoritarni komunistiki sindikalizam, te reformistiki socijaldemokratskog tipa. A povrh toga, kao to emo vidjeti, ako se anarhosindikalizam ne zadri u granicama
sredstva, kao to je s pravom naglasio Malatesta,
riskira (kao sindikalizam, ne kao anarhizam) da se
pretvori ili u revizionizam (vidi: vedska) ili u autoritarizam (vidi: panjolska).
No, prije nego to doe zabune, razjasnimo
malo bolje problem. Anarhosindikalizam vrlo dobro shvaa da revoluciju mogu voditi samo radnike mase koje, organizirane u svoje ekonomske
strukture, pripremaju ve danas sutranje drutvo,
to jest novu sutranju ekonomsku organizaciju. To
se moe desiti samo ako su ove organizacije odvojene od stranaka, odnosno ako su ne samo aparlamentarne, nego pogotovo antiparlamentarne.
(Lehning)
Tko ne eli ni privatni kapitalizam, ni dravni
kapitalizam, mora im suprotstaviti drugaije stvarnosti u drutvenom ivotu i druge oblike ekonomskih organizacija. No, to mogu samo proizvoai,
ali samo udrueni u organizacijama, u poduzeu,
u industriji itd. Moraju se organizirati kao bi imali
na raspolaganju, putem svoje organizacije, sredstva za proizvodnju i na taj nain organizirati i130

tav ekonomski ivot na asocijativnim temeljima.

(Lehning)
Meutim, ova organizacija proizvoaa mora
biti u rukama samih proizvoaa, dakle mora biti
takva da nikako ne moe naii na zapreke u obrani
objektivnih interesa radnika, koje su oni sami odredili i utvrdili. Kad dobro razmislimo, to se ne moe
obistiniti kroz sindikalizam, ak ni anarhistiki.
Ne moe se obistiniti kroz svoje takozvane degeneracije, kao to su vedska i (unutar odreenih
granica) panjolska; ne moe se obistiniti jer ne odluuju radnici koje stvarne interese treba titi, nego
elnitvo sindikata. Kao to emo kasnije vidjeti,
to elnitvo postoji i selektivno je prema idejama i
ciljevima ak i u anarhosindikalizmu.
Ne smijemo zaboraviti da premda je sindikat
organ proizvoaa, te stoga od velike gospodarske
vanosti, vode ga visoko politizirane osobe, barem
na osobnoj razini. Kad se radi o anarhistikom sindikatu te su osobe anarhisti, prema tome, povrh svega, odbit e ulogu sindikalnih elnika. Odlino,
u tom sluaju sindikat e se ili raspasti ili umrijeti
kao takav da bi uskrsnuo kao niz inicijativa predvoenih bazom, koja e akcijsko jedinstvo pronai
jedino u novonastalim zajednikim gospodarskim
i revolucionarnim interesima. Meutim, u ovom
sluaju izlazimo iz pojma anarhosindikalizma. Taj
pojam podrazumijeva postojanje strukture, neovi131

sno o gospodarskim stajalitima, struktura kojoj je

cilj zatita radnikih interesa (gospodarskih i ostalih), ali koja ne kree od radnika da bi opravdala
postojanje svoje strukture, naprotiv, ona je pretpostojea i postaje sve znaajnija poveanjem broja
pristaa. Isto moramo rei i za osobe koje djeluju
unutar anarhosindikalne strukture: njihove ideje
ne proizlaze iz stvarnih gospodarskih i povijesno
odreenih interesa pripadnika sindikata ili cjelokupne radnike klase, one su takoer pretpostojee, u
nekom su smislu vrlo ire, uspijevaju se predstaviti
kao sveobuhvatna vizija svijeta (upravo anarhistika i slobodarska), koja e neizbjeno i znatno
utjecati na izbor ovog ili onog interesa, ove ili one
politike i ideoloke alternative.
Uzmimo kao primjer raspravu o problemu okupacije neke tvornice. Imedijatan interes radnika
usmjeren je na odravanje plaa. Vrlo limitirani interes koji ne obuhvaa preispitivanje sakralizacije
rada. No, ak i kad ne bi obratili pozornost na taj
problem, koji pak ima svojih intrinzinih tekoa,
ostaje injenica da drugovi sindikalisti mogu posjedovati vlastite, tono odreene ideje glede samoupravljanja poduzeem, u kapitalistikom kontekstu.
To jest, mogue je da ele dokazati neto vie,
neto to sadri veu politiku vrijednost od pukog
isplaivanja dohodaka za mali broj ljudi, neto to
ostaje uvijek s onu stranu odreenih objektivnih
132

interesa. Naravno, to neto moe pridonijeti rastu pokreta openito, ali to ne bi smio biti alibi za
krijumarenje odluka elnitva preko veoma labilne granice radnikih interesa. Na kraju, uzimajui
u obzir da ima malo drugova doraslih jasnom poimanju problema koji izlaze iz okvira gospodarskog
sektora, problema koji zahtijevaju esto i napornu
analizu, i uzimajui u obzir da ti drugovi, ak i s
najboljim namjerama, ne mogu izbjei, kao anarhisti i kao osobe, borbu za trijumf vlastitih ideja;
uvijereni smo da takvi dogaaji unutar sindikalne
strukture nesumnjivo kre put kompromisima ili
autoritarizmu.
U sluaju da takva struktura ne postoji, u sluaju da ti najsposobniji drugovi govore u ime jedne
proizvodne grupe koja ima odreene objektivne
interese i namjerava ih podravati putem odreenih akcija, koje koordinira grupa, a podrava i
intervencija eksternih drugova: sve e se na tome
okonati. Rasprava se moe proiriti, u beskraj, postati socijalna i politika, koja obuhvaa cjelokupnu viziju svijeta, ali uvijek bezopasno: nitko nee
govoriti ili djelovati u ime jedne strukture, u ime
jedne organizacije koja, na kraju krajeva, mora ipak
ivjeti i titi se.
Pogledajmo vedski anarhosindikalni revizionizam.
133

vedska je, kao i druge sjeverne zemlje (Norveka, Danska, Nizozemska), drava u kojoj se na
povrinskoj razini rairila ideologija zajamene
dobrobiti, dravne socijalne zatite. Neto slino postoji na Novom Zelandu i Australiji, samo u
jo racionalnijom obliku. SAC (Sveriges Arbetares
Centralorganisation) je anarhosindikalni organ, prilino rasprostranjen i reprezentativan. Da vidimo
kako opravdava promjenu sindikalne taktike u smislu najarhainijega revizionizma.
Stanovnitvo je svjesno realizacije osobitog
stanja jer je sigurnost u kojoj se ivi od roenja do
starosti sprijeila da se sluaju proroci revolucije,
to podrazumijeva borbe na barikadama i potpuno
unitenje postojeeg socijalnog sistema.
Anarhosindikalisti su na temelju svojih iskustava doli do sljedeih zakljuaka, koje smatramo
vaeima samo u identinim socijalnim uvjetima,
kao to su u vedskoj. Ako je SAC napustila ustaniku propagandu i vie ne eli voditi agitacije u
svrhu unitenja svih drugih socijalnih snaga, ona je
odabrala ovaj nain jer je u naoj zemlji nemogue
krenuti drugim smjerom. Stanovnitvo razmilja
na pacifistiki nain i ako ga mi pokuamo navesti na revolucionarne akcije, ispast emo smijeni
i pobuditi opu antipatiju. Nasilne bi nas akcije u
pacifistikom drutvu dovele do usporeivanja sa
slonom u trgovini porculana. (E. Arvidsson)
134

Kraj emisije! Nema alternativa, dok baza radnika u vedskoj trai nove putove koji vode ka
unitenju rada, potpuno slobodnom vremenu, unitenju drave koja namee kolektivnu dobrobit prisiljavajui osobe na odreenu vrstu rada, branei
im slobodan odabir; dok baza radnika, u potpunom
mraku, u stranijoj patnji od siromatva (ne zaboravimo na samoubojstva i ostale popratne pojave)
trai nove metode, primjerene strukturi vlasti protiv koje se mora boriti, glupost anarhosindikalnih
voa jo govori o ustancima na arhaini nain, o
slonu u trgovinu porculana.
Sluaj je vrlo jasan: u prisustvu strukture esto
(recimo: uvijek) dolazi do frakture izmeu stvarnih
ekonomskih interesa radnika, jasno oblikovanih,
i vizije voa radnika, koji predstavljaju sindikat i
imaju svoja stajalita, esto neprimjerena i objektivno opasna po radnike, a i komino nazadna.
Pogledajmo klasian primjer panjolskog anarhosindikalizma.
Anarhisti u vladi. C.N.T. ima etiri ministra od
njih petnaestorice koji ine vladu. Pie Solidad
Obrera 4. studenog 1936.:
Ulazak CNT-a u madridsku vladu je jedan od
najvanijih dogaaja u politikoj povijesti nae
zemlje. CNT je oduvijek, po principima i po uvjerenju, bio protudravan i neprijatelj svakog oblika
135

vlade. Meutim, okolnosti su, koje gotovo uvijek

nadilaze ljudsku volju, mada ih ona determinira,
promijenile narav panjolske vlade i drave. Vlada,
u ovom trenutku, kao sredstvo reguliranja dravnih
organa, ne predstavlja vie silu tlaenja protiv radnike klase.
Jadan Bakunjin (to i nije tako strano) i jadna
radnika klasa (to je jako strano). O ovom prijelazu bi trebali esto razmiljati anarhisti koji pokuavaju sakriti nedostatak ideja i vlastitu akcijsku
nesposobnost iza prividnog realizma anarhosindikalne zastave. S ovim su rijeima u panjolskoj
propali i anarhistika antidravnost i volonterizam,
oporo reduciran na priprostu igru rijeima jednog
osrednjeg urnalista.
Bile su prisutne sve najistaknutije osobe sindikata i anarhistikih grupa [...]. Mi smo uli u vladu,
ali ulice su nam izmaknule [...]. (F. Montseny)
Navest u jednu neobinu zgodu: fijasko elnitva, vodeih glava, upravitelja. Ne govorim
samo o politiarima, o socijalistikim i komunistikim voama. Govorim i o najistaknutijim anarhistikim militantima, o onima koje moemo, dananjim jezikom, nazivati liderima. (G. Leval)
injenica je da nitko nije traio miljenje baze,
samo su pojedini istaknuti lanovi CNT-a i FAI-a
prisustvovali sastancima. To je bila jo jedna u nizu
136

prijevara. (Los amigos de Durruti, u Le Combat Syndicaliste, rujan 1971.)

Voe s jedne strane, mase s druge. Ishod: ove
potonje zaponu grandioznu kolektivistiku i komunitarnu izgradnju, rjeavaju gospodarske probleme od znaajne vanosti, bore se na ulicama
protiv faista i protiv, jednako opasnih, crvenih
faista; voe ostaju po strani, u vladi, ili potpuno
nesposobni neto poduzeti.
Izvjesno je da Leval ne moe biti optuen za
antisindikalizam, ni openito uzevi ni zasebice, ali
ipak pogledajmo to kae:
panjolski anarhizam je imao mnogo lidera,
ali nisu odigrali nikakvu ulogu. Od samog su ih poetka apsorbirale javne dunosti koje su prihvatili
[...]. To ih je sprijeilo u obavljanju liderskog zadatka. Ostali su na periferiji ovog velikog rekonstrukcijskog poduhvata, koji proletarijatu predstavlja
dragocjenu poduku za budunost [...]. ak i pojedini intelektualci koji su imali marginalne javne dunosti, bili su izdvojeni iz radikalne transformacije
drutva. (Leval)
Kao to vidimo, Leval ne dovodi u pitanje postojanje sindikalnih voa, a moda ni onih politikih,
ali bio je primoran zapaziti, kao poteni promatra,
da su se stvari odvile na ovakav nain: u jednom su
se pravcu usmjerile mase, a u suprotnom voe.
137

Konkretne su posljedice ubrzo postale vidljive.

Najprije su se pojavili sukobi, borbe, marginaliziranja, te ak i represije. U itavoj panjolskoj su
mnoge anarhistike grupe (ali i one koje se nisu
tako odreivale, ve su bile samo pod utjecajem
anarhizma) podravale direktnu akciju, jednakost,
neodgodivu organizaciju novoga drutva; iz ega
je proizala borba izmeu CNT-a i FAI-a s jedne
strane i ovih grupa s druge.
U oujku 1937. dolo je do izgreda u Vilaneseu,
kraj Valencije, jer je jedan vladin dekret, za kojeg je
glasovao i anarhistiki ministar Lopez, nanosio tetu lokalnim kolektivima (koje su sainjavali CNT i
socijalistiki UGT).
U svibnju 1937. jedan je sukob izmeu komunistike stranke i anarhista u Barceloni izazvao niz
borbi koje su potrajale vie od tjedan dana i proirile se u oblinje gradove. Uz anarhiste iz grupa
Los amigos de Durruti bile su i grupe iz POUM-a
(komunisti disidenti) i Juventudes Libertarias. Los
amigos de Durruti, osueni od strane CNT-a, primorani su na obustavu borbi; komunistika stranka
odmah potom alje blindiranu kolonu i zapoinje
represiju, ubijajui brojne drugove. Novine grupe
Los amigos de Durruti prelaze u ilegalu.
Kada u kolovozu 1937. Lsterova komunistika divizija zapoinje planirano unitenje aragon138

skih zadruga, drugovi ele organizirati otpor, ali ih

izriita naredba CNT-a sprjeava u nakani. Novine
Espagne Nouvelle, ilegalne u Francuskoj jer su
zabranjenje u panjolskoj, objavljuju: Usprkos
defetistikim stajalitima CNT-a trebali smo orujem braniti naa Vijea. (29. listopada 1937.)
Drugovi grupe Corale napisali su: Uoili smo,
na temelju injenica, kako je anarhosindikalizam u
panjolskoj 1936. godine naiao na isti sluaj kojeg zapaamo u Francuskoj od 1906.: integracija
pokreta sa buroaskim drutvom radi prihvaanja
zahtjeva. Po potrebi, republikanska buroazija prihvaa kolektivizaciju teke industrije i metalurgije,
da bi je kasnije nadzirala kao ratnu industriju. U
Kataloniji, u kojoj je zakonodavstvo bilo drugaije od ostalog dijela panjolske, u listopadu 1936.
donesen je zakon o kolektivizaciji svih industrija.
Poljoprivredne i uslune zadruge bile su samo tolerirane. Umjesto uenja na povijesnim lekcijama
dvostruke vlasti spartakista i buroazije u Njemakoj 1919. godine, makhnovista i komunista u
Ukrajini iste godine, prispjelo se na put slamanja
revolucionara, eliminirajui istovremeno i radnika
postignua: anarhosindikalisti su sebe smatrali politikom snagom koja ima na raspolaganju mase.
(Corale)
Malobrojne su analize ovog tipa. esto se produbljuju neke stvari (na primjer, vojni problem)
139

dok se druge zaboravljaju. esto se eli napraviti

aproksimativna bilanca i naglaavaju se pozitivni
rezultati, dok se preuuju, moda iz domovinske
ljubavi, negativne pojave. ini nam se primjerenijim, ograniavajui se na sindikalni problem, istaknuti negativne aspekte strukture i potekoe posljedica koje nanosi radnikim akcijama.
Faizam se ne sastoji, u irem smislu rijei, od
simbola i naina ponaanja reima koji se kao takvi
definiraju [...], autoritet u svim svojim razliitim
oblicima i pojavama uzrokuje i generira faizam.
Stvorili smo armiju jednaku dravnoj i klasine
organe represije. Kao i prije, policija djeluje protiv
radnika koji ele uiniti neto drutveno korisno.
Narodne milicije su nestale. Jednom rijeju: Socijalna Revolucija je udavljena.
Mi smo jedini ostali nemilitarizirani, protiv dogovora koji su sklopili CNT i FAI. Svoju nam je pomo odbila vlada, ali i Organizacija. (La Columna
de Hierro, u Linea de Fuego)
Uvjeti vojnog poraza bili su ve vrsto utvreni, uvjetovani moralnim porazom principa, porazom diriistikog mentaliteta koji se infiltrirao, kao
strano tijelo, u anarhistike sindikalne organizacije,
posredstvom tkiva svojstvenog ovakvim organizacijama.
140

Sindikalizam i predrevolucionarna faza

Sve to smo dosad rekli o sindikalnom problemu sumira se u odlunom trenutku predrevolucionarnog impakta. Kad su uvjeti za korjenitu transformaciju povoljni, mase bivaju suoene s rjeavanjem vrlo tekih problema i, uz njih, tradicionalne
organizacije radnika pozivaju se da odgovore na
povijesni trenutak.
Ovdje bi rasprava mogla obuhvatiti i politike
organizacije, u pravom smislu rijei, to jest stranke,
gdje ponovno susreemo iste probleme, ali zbog
jednostavnosti radije emo se zadrati na sindikalnim organizacijama.
Ruska revolucija se temelji na sovjetima. U ideji ove bazne strukture ne postoji nita sindikalno.
Ideja sovjeta je precizan izraz onoga to mi
poimamo pod socijalnom revolucijom; onda odgovara konstruktivnom dijelu socijalizma. Pojam diktature proletarijata je buroaskog porijekla i nema
nita zajedniko sa socijalizmom. (R. Rocker)
Degenerativan proces kojem je bila podvrgnuta
je previe poznat da bi ga ovdje spominjali. Bitna
je odluujua uloga masa i injenica da uloga sindikata nije bila na toj istoj razini. Mogao bi se uloiti
prigovori zbog neodgovarajueg razvoja tog sredstva ili zbog neodgovarajuih gospodarskih uvjeta,
141

to jest proizvodnih odnosa; ali na taj se nain ne

izlazi iz problema: mase su se prilagodile revoluciji i njenim posljedicama. Akcija radnikih organizacija (nadasve stranaka) sastojala se u slijeenju
razvoja dogaaja. Lenjinov govor, pri dolasku u
Petrograd, jasan je primjer ove prilagodbe.
U Maarskoj nije dolo do revolucije u pravom smislu rijei. U roku od jedne noi, da tako
kaemo, vlast je pala u ruke proletarijata. (Varga)
Ovaj dogaaj objanjava zato je Maarska u
vrijeme sovjeta neposredno prela iz kapitalistikog vlasnitva u dravno, bez pokuaja samoupravljanja. Sm Varga pie:
Dovoljno je da radnici imaju dojam kako oni
raspolau i upravljaju proizvodnjom; u biti, to nije
od velike vanosti jer smo mi sredinja direktiva, a
istu zaradu odreuje politika cijena. (Varga)
Ako je u Rusiji revolucija bila udavljena, u Maarskoj (za vrijeme sovijeta) se nije ni rodila.
Drugaije je bilo u Njemakoj. U studenom
1918. godine mornari su se pobunili pred buduim
nepotrebnim novim masovnim masakrom. Iskrcali
su se u Hamburgu sa crvenom zastavom: na tisue
im se radnika pridruilo, u samo se nekoliko dana
kroz itavu Njemaku protezala mrea radnikih i
seljakih sovjeta. Sindikalne organizacije i stranke pokuale su napasti ovaj spontani pokret, ovdje
142

moemo nai odgovor na pitanje zato pokret nije

krenuo dalje. Iscrpljen u borbi protiv kontrarevolucije, proletarijat (znaajan je doprinos seljaka koji
su poludnevno radili kod veleposjednika) je morao
popustiti i otvoriti revoluciji vrata neuspjeha. Slino se deavalo i u Italiji, panjolskoj i gdjegod je
dolo do napetosti izmeu revolucionarne mase i
vrhuke u ime navodne reformistike dalekovidnosti.
Drimo da je u predrevolucionarnoj fazi najbitnija organizacija radnike baze u oblik koji ne zavisi o nikakvom tipu politike i sindikalne strukture.
Prva bi prenijela klasne interese u toliko prostranu
(koliko i iluzornu) interpretativnu dimenziju da bi
ih potpuno izmijenila unitavajui ih; druga bi ih
vezala uz progresivne zahtjeve, nedorasle radikalnoj predodbi revolucije, no i da je dorasla ovoj
interpretaciji bila bi nesposobna postaviti je u konkretno podruje stvari koje treba realizirati.
Moramo shvatiti da je radniki pokret, tradicionalno, pokret radnika i efova radnika koji imaju
samo jedan interes, prikljuiti se logici kapitala i
ostati na najbolji mogui nain. Vrijeme je da se
prestanemo obmanjivati takvom perspektivom.
Predrevolucinarna faza sadri specifine situacije
koje ukljuuju osobne i objektivne maturacije, ali
koje ipak ne mogu pregaziti efektivnu sutinu stvari: sindikalni pokret nije revolucionarni pokret. Kad
143

se koriste sredstva ovog pokreta u revolucionarnom

smislu, radi se o manjinskom nasilju. Rezultati su
obino gori od zla kojeg namjeravaju unititi.
Sindikalno ozraje potie duh suradnje izmeu
klasa, cjelovita vizija gospodarstva, u namjeri da
zajami maksimalnu dobrobit radnicima.
Kapitalizam, koji je izaao iz proizvodne krize prolosti, odrastao u modernoj demokratskoj
koli, koji je vlastiti gospodar, potie snaan duh
transformacije i inovacije, nezainteresiran za smiljanje nacionalnih podlosti i slinih stvari, u vidu
daljnje prilagodbe meunarodnim perspektivama
kroz naputanje arhaine klase poduzetnika; stari
kapitalizam postao novi menaderski kapitalizam,
s pravom prepoznaje u sindikatu najblieg saveznika, najboljeg prijatelja. Ruei mit poslovnog
ovjeka i stvarajui tehnokrata, prikladnijeg modernom mentalitetu, opaamo veliku slinost izmeu sindikalnoga elnika i direktora poduzea, istovjetnost ciljeva, paralelan smjer napora, identitet
pripreme. Nekadanjeg sindikalnoga povjerenika,
uljevitih ruku, koje su se znale nasilno razmahati
pred njukom vlasnika, danas je zamijenio fakultetski obrazovan intelektualac, istih ruku i bijeloga
okovratnika, koji je sposoban voditi pregovore na
istom nivou s drugim intelektualcem, polaznikom
tih istih fakulteta, koji je zamijenio nekadanjeg
vlasnika tvornice. Ako kapitalizam bjei iz ruku
144

starih lavova, sindikalizam je odavno pobjegao od

starih sindikalnih elnika, prilagodio se, pametno,
ak i ranije od oekivanoga, zahtjevima budunosti. Uvjereni smo da su ve u vrijeme starog sindikalnoga povjerenika, koji je ulijevao strah gospodaru svojom agresivnou, postojale klice sadanje
sindikalne situacije, kao to su se u starom kapitalizmu ve nalazile klice menaderske evolucije
dananjeg kapitalizma. U socijalnom tijelu, kao to
oduvijek objanjava anarhizam, degenerativni sluaj nije nikad novi sluaj, on je samo evolucija,
modifikacija predpostojeeg sluaja. A upotreba
sredstava uvjetuje ciljeve: nekritina upotreba sredstava, prilagoavanje manjinske strukture monolitnosti kontrastne strukture, dovelo je u prolosti do
takvih izbora sredstava koji i danas zaklanjaju vidik
na optimalne ciljeve proletarijata.
Naravno, itatelji e sad moi s lakoom prigovoriti da to nije stajalite anarhosindikalizma. No,
jedno je priati o smrti, drugo je zaista umrijeti.
Jedno je graditi lijepe socijalne fantasterije, drugo je sukobiti sa stvarnou. Jedno je pokuavati
spasiti anarhistike principe, ak i unutar sindikalne organizacije, drugo je pokuavati ih ugurati, na
silu, u parcijalne zahtjeve za koje je sindikalizam,
htio ne htio, vezan. I ne vrijedi sad insistirati na direktnoj akciji. U najboljem sluaju, kad se zaista
konstituira jedna borbena organizacija utemeljena
145

na direktnoj akciji, ili nije sindikalna organizacija

budui da joj nedostaje teritorijalna, zastupnika,
asistencijalna, ideoloka struktura, koja je svojstvena sindikatu (to bi svelo problem samo na rijei),
ili je obmana direktne akcije. To jest, direktna akcija koja naizgled koristi metode i procedure tipine
za direktnu akciju, ali nedostaje joj osnovni rekvizit: autonomija baze.
Radikalni primjer: sabotaa. Radnik napada
vlasniku strukturu sredstvom rada, unitavajui
istovremeno ideologiju rada (plod sluga reima)
i produktivni kapacitet (dakle, istu snagu otpora)
izrabljivake klase. Uzmimo kao primjer primjenu
ovog naina borbe u eljeznikom poduzeu. Moe
predvidjeti dva sluaja:
1) Sindikat, na tajni i oprezan nain, koristei
sredstva koja trenutno ne posjeduje, ali koja
bi mogao stvoriti u tu svrhu, naredi sabotiranje svih lokomotiva eljeznikog poduzea Italije.
Radnici, posluni izvritelji sindikalnih direktiva,
onesposobe lokomotive, ili dio njih. Na taj se nain
razvija snaan pritisak na suprotnu stranu (u ovom
sluaju dravu, ali stvar se bitno ne mijenja ako se
prenese na privatni sektor) koja prihvaa iznesene
zahtjeve.
2) Radnici se organiziraju odozdo i raspravljajui, ak i odvojeno, u malim grupama, o mogu146

nostima borbe protiv kapitalistikog izrabljivanja

i protiv sindikalnog kolaboracionizma, odlue sabotirati (i dalje govorimo o eljeznicama) nekoliko lokomotiva, makar u samo jednoj zoni. Ostali
radnici iz sektora (ostavimo sa strane pretpostavku
da bi se akcija mogla proiriti i na druge sektore)
postanu svjesni vrijednosti ovog sredstva borbe i,
osiguravajui se tajnom akcijom, ili nekim drugim
sredstvima koje e odabrati po potrebi, proiruju
inicijativu. Predlau se zahtjevi suprotnoj strani, ali
moe i bez njih.
Prvi sluaj nije direktna akcija. Sredstvo sabotae koristi (granina pretpostavka) sindikalna
organizacija u svrhu revindikacije i po naredbi
elnitva. U biti, koritenje ovog sredstva moglo
bi postati mogue u sluaju revolucionarne evolucije sindikalne organizacije, ali evolucije uvijek
u autoritarnom smjeru. Ishod bi bio, u najboljem
sluaju, blanqistiki pokuaj revolucije, sa svim
svojim posljedicama. ak i kad bi akciju izvrili slobodarski sindikalisti, anarhosindikalisti koji
bi bili sposobni uutkati svaki autoritarni nagon,
determiniran samom strukturom organizacije, postala bi revolucionarna tenzija nametnuta masama,
odluka o djelovanju na odreeni nain koja, pred
objektivnim uvjetima, ne bi pronala plodno tlo za
daljnji razvoj. Kad bi i uzeli u obzir da zaista postoje sindikalne voe toliko otvorenog uma i toliko
147

vrste anarhistike vjere da ne osjeaju privrenost

elnitvu i svojoj fotelji, dolo bi do neminovnoga raskola izmeu ovih anela i zbilje radnike
mase, koja ponekad nije sposobna shvatiti ak ni
poruku anela.
Drugi je sluaj direktna akcija. Ako je aneoanarhistiki sindikalist uistinu takav, odmah e napustiti svoj posao da bi se udruio s drugima u konkretan i specifian zadatak, lociran na jednom mjestu ali s mogunou razvoja i na drugim mjestima
i u drugim zbiljama. Dakako, radnik nee moda
moi sam pronai rjeenje organizacijskog problema direktne borbe, u specifinom sluaju moda
nee pronai moralno rjeenje (to nije sluaj s
tehnikim, budui da ga poznaje mnogo bolje od
svih sindikalista i revolucionara zajedno), kako
sabotirati lokomotivu, i upravo se u ovom smislu
opravdava rad pojanjavanja i prodora; dakako,
radnik bi se mogao u nedogled truditi da se organizira odozdo, u grupe, komitete, vijea, ili kako
god ih elimo zvati; i u ovom se smislu opravdava
i odrava rad revolucionara; no, zacijelo radniku
nee nikada biti potreban, za realizaciju vlastitog
osloboenja, netko tko e ga organizirati u sindikate, stranke, sekte i sline stvari.
Realnost nam uvijek govori da su radnicima
potrebne ove analize, da esto osjeaju nedostatak
preventivnog pojanjenja ciljeva koje treba dostii i
148

sredstava koje treba koristi u obrani od poslodavaca

i majordoma, da esto, ne znajui kome se obratiti
i kuda krenuti, sami trae narodnog vou ili stranku da ih prosvijetli i vodi, kad ne trae povratak
na vlast staroga izrabljivakoga roda. Rob koji je
proveo itav ivot na lancu moe opravdano smatrati da je preivio zahvaljujui tom istom lancu, a
ne usprkos lancu, te stoga napasti osobu koja bi ga
htjela slomiti; no, to je preventivna, neophodna i
mogua zadaa; to nije zavrna prepreka pred kojom bi morali priznati nunost direkcije i vodstva.
U predrevolucionarnoj fazi radnici bi trebali poimati sindikat kao suradnika poslodavaca, posrednika koji jami ostvarenje nekih prava, ali koji pokuava odravati takvo stanje u kojem e uvijek biti
potrebno zahtijevati nekakva prava. U suprotnom,
on bi se borio za svoje vlastito unitenje.
Sindikati nakon revolucije
Definitivni dokaz ogranienosti sindikata, i njegove esencijalne opasnosti u stvaranju sutranjeg
slobodnog drutva, su posljedice koje njegovo prisustvo uzrokuje nakon revolucije.
Ako je neka stranka upravljala revolucionarnim
dogaajem i ako je taj dogaaj posljedica djelovanja jedne dobro vojno organizirane manjine, spo149

sobne privui mase, ali istovremeno oduzeti daha

svakoj spontanoj inicijativi ovih posljednjih, djelovanje sindikata moe se svesti samo na predaju
oruja revolucionarnoj stranci, a time i predajom
radnika novoj vodeoj i izrabljivakoj klasi.
Ako je revolucija bila samo birokratski dogaaj, kriza vlasti na sredinjoj razini, kao u Maarskoj u doba sovjeta, sindikati samoodreuju vlast i
garantiraju miran prijelaz proizvodnih struktura u
ruke drave, pomnjivo izbjegavajui svaki izvoran
i spontan pokuaj masa za dosezanjem krajnje slobode.
Ako pak radnici, spontano, kao u Rusiji, Njemakoj, Italiji, pokrenu inicijativu, stvore bazne
organizacije, vijea, objave rat izrabljivakoj strukturi, sindikati odmah prijeu na stranu vlasti i pregovaraju sljedeu fazu normalizacije i centralizacije sa to manjom moguom tetom. U kasnijoj fazi
centralizaciji, kao to se zbilo u Rusiji u trenutku
Staljinovog debija, smi e sindikati izgubiti teren
u korist partije.
Netko e rei: ali radi se o komunistikim i socijaldemokratskim sindikatima, to nisu anarhistiki
sindikati, anarhistiki se drugovi ne bi ponaali na
takav nain. Potpuno se slaemo. Ne bi, ali ipak
se dogaa. Anarhistiki drugovi ne bi nikad uli u
vladu, anarhistiki sindikat ne bi nikad postao dio
150

vlade, ali dogaa se. Nije mogue da anarhistiki

teoretiari opravdavaju odreenu vladu definirajui
je drugaijom od ostalih, ali dogaa se. Nije mogue da anarhistike organizacije napadaju druge
anarhistike organizacije, naoruane, kao staljinisti, klevetom i ostracizmom, ali dogaa se. Anarhistike organizacije ne bi uvrstile na crnu listu anarhistiku tampu, ali dogaa se. Ne ini anarhizam
ljude, nego ljudi ine anarhizam.
Anarhistikim bi sindikatima najloginiji izbor trebao biti razlaz, da bi izbjegli pad u strogu
sindikalnu logiku, no tim radikalnim izborom naa
analiza postaje nepotrebna; ali moe se zbiti i prije
i poslije revolucije. Naprotiv, u sluaju ustrajnosti
sindikalnih organizacija, najloginije bi bilo da
nastave djelovati kao i sve sindikalne organizacije
ovog svijeta, dok bi unutar njih preostali drugovi
anarhisti morali forsirati ideologiju, pokuavajui
spojiti vraga i svetu vodu.
Razumljivo je da stanje gospodarstva nakon
revolucije nije mogue predvidjeti. Vrlo bitni imbenici ulaze u igru u trenutku presudne krize, sporedni faktori, a ipak odluujui, nastavljaju djelovati unutar itavog sistema, tako da svaki pokuaj
analize ostaje vrlo aproksimativan. Nemogue je
napraviti iscrpan program, ali mogue je jasno sagledati neke stvari. Postojanje dravnog nadzora je
negativna injenica, ono nuno odreuje drutvene
151

uvjete koje e pokrenuti planirano gospodarstvo na

odreeni nain. Naprotiv, postrevolucionarno gospodarstvo e morati biti prirodno gospodarstvo, u
kojem e i proizvodnja i distribucija biti zajamene
temeljem horizontalnih ugovora izmeu proizvoaa (koji su istovremeno i potroai).
Veoma je jasno kakvu teku ulogu mogu odigrati sindikati kad se jednom ukljue u proizvodnu fazu postrevolucionarnog gospodarstva. Mogu
i dalje biti posrednici izmeu sredinje vlasti, a kad
ne bi postojala mogli bi je izmisliti, tako da mogu
nastaviti vjeno funkcionirati kao pogonski remen.
Istinsko proturevolucionarno djelovanje u reimu
kapitalistikog gospodarstva moglo bi se razviti u
konkretno proturevolucionarno djelovanje u komunistikom gospodarstvu.
Navodimo zakljuke nekih drugova u vezi problema sindikata kao javnih usluga.
Trenutno je samo jedan mali dio proletarijata
svjestan apsurda ciklusa proizvoditi troiti
otuiti se koji namee kapitalizam, ali i taj mali
dio (uz pomo sindikata) kapitalizam uspijeva rekuperirati. Radi se o preispitivanju koje dolazi iz
okruja mladih (marginalnih), ali dopire i do drugih
slojeva.
Ne moemo unititi sindikat, ali ne elimo se
njime koristiti. Da bi pretvorili u revolucionar152

no sredstvo jednu organizaciju koja to nikada (ili

skoro) nije bila moemo se samo nadati da e se
izrabljivani sami dezorganizirati iz sindikata i pokuati stvoriti korisno sredstvo za revolucionarni
rad. (Corale)
Zakljuak
Ne dijelimo u potpunosti miljenje s drugovima
iz Coralea. Dezorganizacija sindikata podrazumijeva destruktivnu logiku koja nije osobito prihvatljiva logici sitnih interesa i sitnih potreba. Bilo
bi to disperzivno angairanje naih snaga (koje
nemamo) i pogreno postavljanje sindikalnoga problema.
Meutim, ako podrimo radikalnu formu kritike sindikata i njome obuhvatimo i anarhosindikalne
oblike, koji ne bi smjeli u reenoj kritici poprimiti
povlatene oblike, mogli bi bre i uspjenije sakupiti plodove. Radnici e se lake uvjeriti u ogranienost sindikata ako imaju mogunosti izbora: prepustiti ove javne usluge svojoj sudbini i pripremiti
se za stvaranje malih baznih organizacija predanih
radikalnoj borbi protiv vlasnike strukture.
Ovi bi nukleusi trebali poprimiti osobine proizvodnih nukleusa. Ne postoji alternativno rjeenje.
Radnik je dio stroja, tvornice. Kapitalistiko ga
153

izrabljivanje, i u dananje elektronsko doba, brutalno primorava na skoro potpuno otuenje. Izvan
tvornice radnik ostaje samo jedan bijedan premoreni ovjek koji mora lei u krevet da bi vodio ljubav i spavao. Njegov se udarni potencijal izraava
u tvornici. Forsirati ga na izlazak, prisiljavati ga na
posjeivanje revolucionarnih gnijezda, psiholoka je i taktika greka. Samo jedna mala manjina,
vrlo senzibilizirana, moe to dostii, ali unutar
odreenih granica. Zato e svaka organizacija (pa
bila ona i anarhistika) koja polazi od fiksne toke
pri odreivanju plana djelovanja u kratkom roku
degenerirati.
Polazei od utvrene injenica da je jedino revolucionarno mjesto tvornica, selo, kola, gradska
etvrt itd., moraju se sagledati objektivni uslovi
izrabljivanja, opeg i djelominog, opi ivotni
nivo podruja, uvjeti izmeu razliitih sektora proizvodnje, odnosi izmeu razliitih podruja, odnosi
izmeu cjeline podruja (drava) i drugih drava,
te drugi problemi. Sve to odreuje, u svojoj sloenosti, svaku pojedinu analizu. No, do sada, smo,
to ne odreuje mogunost da radnici sami pokrenu
alternativni organizacioni mehanizam.
Oni moraju biti svjesni da se ovdje ne radi o revolucionarnoj potrebi, govorimo o njima prirodnoj
potrebi, potrebi koja je vezana uz samu mogunost
preivljavanja, potrebi koja ih tjera na neto tei rad
154

i na neto vie patnje za sutranji boljitak, njihov

i svih ostalih. Revolucionarna rasprava se rijetko
kad odnosi neposredno na radnika. Evo uspjeha
sindikalnog diskursa: odnosi se na njegove imedijatne interese i nadasve na ono to najvie shvaa:
posao. Radnik nije vezan za sindikat samo zato jer
mu, prividno, jami nekakvu sigurnost u tvornici,
nego zato to njegov sindikat okuplja i druge radnike iz istoga sektora, osobe koje imaju vrlo sline
probleme, s kojima moe razgovarati na adekvatan
nain, meu kojima se moe osjeati kompetentan.
Ne radi se o korporativnoj podlosti, to je izravna
posljedica podjele rada koja se ne moe ukinuti u
roku od jednog dana. Iupati radnika iz njegovog
ambijenta i natjerati ga da slua maglovite viesatne govore izreene nerazumljivim jezikom vodi
gotovo uvijek ka odbacivanju svega to je novo i
razliito, ka povratku djejoj graji doma ili zagluujuoj buci tvornice.
Radnik mora proivjeti revolucionarni in kroz
gospodarski in. Alternativu izmeu sindikata i
baznih autonomnih grupa moemo shvatiti samo
na konkretnim gospodarskim odnosima, a ne kroz
filtar ideoloke interpretacije. U ovom smislu, sigurnosni faktor predstavlja gore navedeno rjeenje, tj. ne bi se smjelo odcijepiti radnika od njegove sindikalne organizacije, ne bi smjelo raditi na
dezorganizaciji sindikata, trebalo bi mu, naprotiv,
155

objasniti ogranienost sindikata i njegovu sutinu

javne usluge.
Gospodarski in mogao bi se organizirati i bez
tlaiteljske nadzorne strukture i bez vodee strukture koja postavlja ciljeve. Radnik to dobro shvaa.
On u potpunosti razumije da mu upravo struktura
tvornice zaklanja cjelokupan vidik na proizvodni
proces i da e ruenjem te barijere shvatiti cjelokupan gospodarski in. On dobro zna da ruenje te
barijere znai izmjenu odnosa u tvornici, ali i izvan
nje, u kvartovima, kolama, selima, u itavom drutvu.
Meutim, nedokuiv mu je pojam proleterskog
upravljanja, sagledavi ga sa sloenog aspekta kojega mu inae pripisujemo. Proletersko upravljanje
je za radnika, povrh svega, upravljanje proizvodnjom, dok pod kapitalistikim, ili staljinistikim,
upravljanjem podrazumijeva tuu eksploataciju
proizvoda, od strane malenih kapitalistikih grupa
ili malih birokratskih stranakih i menaderskih
grupa. Prema tome, ono to nedostaje u ovim stajalitima je upravljanje proizvodom i odluivanje o
proizvodnji. Distribucija je samo dio proizvodnje.
Radnik zna da je mogue utvrditi vrlo jednostavan
odnos izmeu osobnog doprinosa proizvodnji i dobivenoga proizvoda, utvrujui sektorske sporazume i povezujui poduzea koja proizvode iste stvari; a takoer zna da iz ovog odnosa moe izvui i
156

vlastito pravo na distribuciju dobivenih proizvoda.

Tehniki sloeno rasuivanje, ali ivo u imaginaciji radnika. Potrebno mu je jasnovito objasniti na
koji se nain reeni mehanizam, u anarhistikom
komunistikom gospodarstvu, moe realizirati, na
koji on nain moe prisvojiti mnoge proizvode koji
su mu uistinu potrebni i na koji nain moe sudjelovati u korisnoj proizvodnji po vlastitim mogunostima.
S ovog se stajalita rasprava o organizaciji koja
bi zamijenila sindikat namee se sama. Samo kroz
dimenziju autonomne baze moemo razmiljati o
programiranju direktne borbe, o embrionalnom
planu zapoljavanja izmeu poduzea iz razliitih
sektora, o borbi za prisvajanje tehnikih informacija, razmjenu i unapreenje istih. Kad bi se sve to filtriralo kroz sindikat, ak i kroz najbolje proieni
sindikat, baza bi dobivala samo deformirane vijesti
i sasvim neprikladne eljenim ciljevima.
Danas je prvenstveno potrebna direktna borba, organizirana odozdo, male grupe radnika koje
napadaju sredita proizvodnje. Ovo bi mogla biti
vjebaonica kohezije za daljnji razvoj borbi, razvoj
koji bi se sve vie mogao domoi informacija i donijeti konanu odluku o eksproprijaciji kapitala, to
jest revolucionarnom inu. Radnik odluuje u kakvim odnosima trebaju biti radna aktivnost i proizvod. Kad jednom to uini, jedini izbor koji mu
157

preostaje je napustiti svaki oblik organizacije koja

pokorno slui kapitalistikoj moi, ili drugim moima, i zapoeti s formiranjem baznih nukleusa koji
e odravati navedeni odnos sve dok traje borba.
Jednostavnije reeno. Kad ustanovimo da je
osnovni odnos revolucionarnog nacrta meuodnos
proizvoaa i proizvoda, postaje nam jasno da reeni odnos mora biti ravnopravan (svakome prema
potrebama i od svakoga prema mogunostima); da
njime mora upravljati baza (u suprotnom ne bi vie
bio ravnopravan jer bi postojale upravljake manjine); jednostavan i elementaran (ukidanje trinoga
mehanizma koji napuhuje potrebe i, pogotovo, financijski aspekt proizvodnje).
Boriti se za neovisnu organizaciju borbe znai boriti se istovremeno za neovisnu organizaciju
proizvodnje. Ne postoji kvalitativna distinkcija.
U nekom smislu ne postoji ak ni razlika izmeu
vremenskih faza. Kad radnici organiziraju svoje
autonomne bazne nukleuse kreu sasvim drugim
smjerom u odnosu na sindikalnu ili stranaku organizaciju. Takvim djelovanjem daju odmah do
znanja da ne ele upravljati samo borbom, u smislu
odabira sredstava, nego i ciljevima borbe i ciljevima proizvodnje.
Kad snane sindikalne ili stranake organizacije uestvuju u revoluciji, u tradicionalnom smislu,
158

smjesta proglase proletarijat nedoraslim i potrebu

da netko (sindikalne i stranake voe) odluuje
umjesto njega. Pootrava se struktura intervencije
na bazu. Uvijek isti birokrati i strunjaci vode sindikalne i stranake sastanke. Uvije netko drugi odluuje u ime radnika. Eventualna objekcija drugova
anarhista trebala bi se prisjetiti dogaaja u panjolskoj pri odluci ulaska u vladu ili borbe za zadruge.
Naelni operativni elementi autonomnih baznih
nukleusa trebaju dakle biti:
Borba. Ovdje se raa kohezija i razvija klasni
duh koji razabire, kroz odnos proizvodnje, izrabljivanje klase. Ovdje se uviaju prave sindikalne
i stranake nakane. Ovdje se razvijaju konkretne
metode direktne akcije: sabotaa, izostajanje s posla, pokuaji samoupravljanja, destrukcija rada itd.
Organizacija. Raa se iz potrebe konfrontacije
i verifikacije. U velikoj mjeri varira ovisno o vremenu i mjestu, ali sutinski se ujedinjuje na temelju
zajednikog proizvodnog interesa. Nukleusi izrastaju iz drugaijeg socijalnog, politikog i gospodarskog tkiva, ali ne mogu zaobii stvarne podatke
proizvodnje: ovi predstavljaju istinsku bt organizacije, samu mogunost konstantnog referiranja na
neto ujedinjeno.
Informacija. Prisvaja se malo-pomalo ruei
proizvodni odnos, diversificirajui podjelu rada.
159

Sabotirajui proizvodnju u svrhu prouavanja reakcije i limita. Kucnuo je as politikog osvjeivanja, posebno putem gospodarskih i proizvodnih
stajalita.
No, sva ova problematika nije dio nae zadae,
ali zbog svoje velike vanosti iziskuje dublju analizu. I itatelja upuujemo na nju.
Horizont i granice
Alternativnom iluzijom izgradili smo si papirnati tit i esto se njime suprotstavljamo neprijateljskom napadu. Uske smrdljive uliice sakrivaju
drugove u agoniji, meu alatima za obradu koe,
izmeu nizova perlica, izmeu televizora koje treba popraviti i ruaka koje treba pripremiti. Tekim
naporom ostali drugovi upaju iz pareta prirodno
krte zemlje neizvjesno preivljavanje. U ovim
stjecitima alternative uje se isti zvuk montanih
traka.
Negirati rad je zacijelo velika ovjekova potreba, ali ne podrazumijeva samo izmjenu proizvodnoga procesa, implicira neto mnogo vie. Otkazuju ukusi i elje, nade i sjeanja, a i uvjeti reciprone
snoljivosti. Mo ne dozvoljava odbijanje rada ako
se odmah ne zamjeni planom samoizrabljivanja ili
alternativnog pauperizma. Ovi se elementi mogu i
160

meusobno ispreplitati, esto na prilino nerazumljiv nain.

Tjeskoba beskorisnosti postaje nezaustavljiva.
Bilo to, samo da se prekine uvjet tekueg projekta,
uvjet koji je nepodnoljiv i beznaajan.
Ali, ne jo jedan projekt (zato nema mogunosti
pobune), jer bi jo jedan projekt znaio jo napora i jo kreativnosti, elemenata koji su izgubljeni
zapoinjanjem onoga to se zaista smatralo alternativnim.
Na taj se nain plazi po zidu kao muha, bez
smjernica, bez ijedne provjerljive hipoteze.
Isto se zbiva i u zgradurinama koje proizvode
beskorisnost. itava jedna klasa plazi u potrazi za
neim to vie ne postoji. Radniko zavlaenje u
rupu koincidira s apsurdnom igrom zaglupljenoga alternativca koji sanja nikad ostvarene komune
okreui meu prstima posljednju mjeavinu, identinu smogu metroa.
Radnik, dakle, titi vlastito izrabljivanje, eli
svim silama ostati vezan za uvjete plae, perspektivu proizvodnje odrava netaknutom. Na taj nain
ivi svoju politiku, hrani pipke sindikalne hobotnice, a putem nje i cirkulaciju nacionalnog dohotka,
klasnu podjelu i samu logiku koja ga podvrgava
izrabljivanju.
161

Sve to vie raste njegova radnika borbenost,

sve se vie zavlai u vlastitu korporativnu ljuturu.
Zato bi se trebao pobuniti? A ostali? Zato bi
trebali i oni?
Kao to emo kasnije vidjeti, postoji nekoliko
dobrih razloga, na alost su teko zamjetljivi.
Iluzija objektivnoga procesa. U svrhu socijalne
revolucije sm proces izrabljivanja ne mora nuno
voditi osloboenju. Moe, kao to esto i biva, determinirati uvjete nesuglasnosti unutar nadzora, ali
radi se o vrlo lako nadoknadivim uvjetima.
Tko pak gleda kroz stranaku optiku, kvantitavan rast, gleda, i danas, s velikom nadom na
objektivne uslove izrabljivanja i oekuje da oni rijee probleme proizile iz ugnjetavanja. Pri svakom
novom kapitalistikom ili dravnom ustrojstvu socijalnih kontradikcija rasprsne se deziluzija tovatelja boga-stranke i, kao posljedica, gorina poraza
i nepovratnost otjecanja.
Meutim, onaj tko nikada nije gajio pretjerane
iluzije o neizbjenosti krize, zna da je za miniranje temelja plana potrebno misliti dugorono, bez
milenaristikih oduaka koji tako esto raspiruju
matu proletera i isto tako esto ga bacaju u ponor
oaja.
Kad bi danas proizvodnja imala smisla ve bi
bila u krizi, sa svim moguim revolucionarnim
162

posljedicama. Velika ideja kapitala sastojala se od

oduzimanja smisla proizvodnom postupku, stoga
ne vrijede vie pravila trgovinske ravnotee koja
bi, uavi u sukob s nepoznatim i neprijateljskim
snagama, nesumnjivo izazvala fatalnu krizu kapitalistikog ustroja.
Sada praktiki nema to ili tko ui u krizu. Izuzevi, naravno, ovaj isti ustroj ravnotee kontradikcije.
Radnika mobilizacija za zatitu dohodaka nalazi se na istoj razini s moguom radnikom mobilizacijom za zatitu poduzetnikih interesa, slobodnog poduzetnitva, protiv visokih poreza. U tom
smislu nije vie mogue razluiti to su politiki
trajkovi a to gospodarski. Bitna je sama mobilizacija, a ne njezina svrha. Radilo se o borbi protiv
raketa u Comisu[11] [1983], s demonstracijom od
sto tisua (ili pet milijuna), ili o vie manje konzistentnom dijelu radnike klase koja demonstrira
protiv ili u korist odluke vlade, stvari se bitno ne
razlikuju. Bitna je upravljivost, u ovom ili onom
smislu, radnike cjeline, kako bi ova ostala, jasno,
u svojem kutku, ivei u iluziji da se postojea situacija odrava na sve mogue naine, jer ni u kom
sluaju ne bi moglo biti bolje.
Kapital je odavno shvatio ovu realnost i zato
se otvorio (umanjujui svoj liberaloidni instinkt)
prema korekcijskoj intervenciji drave. Represivni
163

sistemi i asistencijski mehanizmi jame reguliranje

iluzornoga u perspektivi briljantne centralistike
sinteze pod prividom maksimalne decentralizacije.
Preuzeti inicijativu. Poto nam nedostaje slijepi
mehanizam koji bi radio za nas, umjesto nas, moramo preuzeti inicijativu. U suprotnom, vrijeme nije
dobar sudac, na kraju e presuditi u korist kapitalistikih restrukturiranja.
To znai da moramo dati drugaiji poticaj naoj
akciji, a ne prilagoditi je obinom odgovoru naspram inicijativa kapitala i drave.
U tom trenu s gorinom shvatimo da nije dovoljan metodoloki kanon samoorganizacije za
odreivanje borbe inicijative, potrebne su i ideje,
koje, barem trenutno, nedostaju revolucionarnom
pokretu.
Sklonost samoorganizaciji bila je oduvijek jedna od karakteristika cjelokupnog pokreta izrabljivanih. Izraavala se katkad s vie a katkad manje
snage, ali nije nikad potpuno nestala pred upravljakom ofenzivom stranaka i sindikata. Umjesto da poprimi ostvariv izgled u obliku struktura,
primijeena je u prolosti u obliku prave i istinske
sklonosti, to jest latentne namjere, ka kongenitalnoj
sumnjiavosti prema politikoj praksi, otvorenosti
prema oslobodilakim prijedlozima i planovima.
I nae su se borbe temeljile (i u biti jo se temelje) na pretpostavci da iskustvo klasnog sukoba
164

pospjeuje ne toliko kvantitativni rast cjelokupnog

pokreta izrabljivanih, koliko kvalitativan rast u
smislu njegove otvorenosti prema samoorganizaciji borbi.
No, istovremeno smo primijetili da se ova radna pretpostavka rijetko primjenjuje na tradicionalno poimanoj radnikoj klasi, zato smo bili skloniji
marginalnim slojevima koji su zbog svoje neizvjesnosti osjeali vee nepovjerenje prema politikoj
praksi i veu osjetljivost za diskurs drutvenih promjena.
U biti, odgovor radnika bio je slab, ogranien
na obrambenu hipotezu, potpuno podreen efikasnijem djelovanju sindikata, mada nije sasvim efikasnije posigurno je zastupljenije na razini odnosa
sa suprotnom stranom.
Meutim, kad bolje razmotrimo, odgovor marginalnih slojeva je bio takoer konzistentan samo
na obrambenom nivou (represija, socijalni nadzor,
socijalna asistencija, stanovanje itd.); dok je na drugim nivoima ostajao platonski, konsolidirajui se
esto kroz podrku, mada aktivnu, ipak vezan za
mafijake vrijednosti, koji na dugorono nisu prihvatljive.
Dakle, naspram defenzivnog dranja zatvorio
se diskurs. U tom sektoru ve due vremena djeluju
preporoditelji mirovnog pokreta, anarhosindikalisti
165

i ostaci ostataka bive ekstremne ljevice (na primjer

Lotta Continua per il Comunismo[12]), sa svim
poznatim ishodima. Oni isti nekadanji lumpenproletarijat, krvavih oiju, danas utke marira s cvijetom u ustima. Shvatili su da s manje napora i rizika
mogu dostii iste rezultate: minimalnu audijenciju
kod organa odgovornih za represiju, moralnu podrku, a ponekad ak i financijsku.
Nesumnjivo, razlike su postojale i jo postoje.
Problem je to su ih naa ogranienja egzaltirala
i tako egzaltirane smo ih promatrali. Deformacija
obzora intervencije bila je neizbjena posljedica.
Mislili smo da je jezik oruja (na primjer) razumljiviji lumpenproletarijatu, oduvijek naviknutom na
rukovanje noem, nego radnicima koji uzdravaju
obitelj, auto u garai i dijete u srednjoj koli. Eto,
ne moemo rei da je ova ekvivalencija funkcionirala.
No, uspjeli smo dokazati ostvarivost centralizirane organizacije s razliitim ciljevima napada na
operativnom nivou (oruana borba), ali identinim
na drutvenom (politiki sukob); ali nismo uspjeli
dokazati prijelaz na opu samoorganizaciju oruanog sukoba. Nasuprot, u tom smo smislu uinili sve
mogue kako bi sprijeili svaki pozitivan razvoj.
Sada preuzeti inicijativu mora znaiti neto drugo.
Negacija uniformnosti. to ne znai da je intervencija kapitala stvorila jednobojni svijet. Napro166

tiv, nijanse su, atenuirajui se, poprimile prodornije

znaenje u sveukupnoj igri sistema.
Ako je proizvodna dimenzija postala fiktivna,
transformirajui u fikciju cjelokupni svijet salarijata, onda je i svijet lumpenproletarijata nuno poprimio drugaiju strukturu. Danas postoje snane
organizacione tendencije usmjerene na slamanje
fragmentacije, intrinsine ovom sektoru, i autonomije. S takvim se pretpostavkama usklauju mafijake organizacije i asistencijske institucije drave.
Nedavni [1984.] tajni sindikat krijumara primjer
je endogenog reguliranja.
Razliite okolnosti i razliiti prijedlozi pobune,
u svakom sluaju negacije povlatenih orijentacija
ili vodeih sektora. U prolosti smo pali u zabludu
traenja preaca, sad ne smijemo ponovno dospjeti
u istu zabludu (obratnu) i drati se slijepo, pod svaku cijenu, glavne staze.
Velika kraa. Afirmirati da je kapital prisvojio
sredstva proizvodnje i da stoga revolucionarni proces prirodno tei ka eksproprijaciji koja bi ih vratila
legitimnim vlasnicima (proleterima), u dananje se
vrijeme doima vrlo reduktivno, pa ak i potpuno
pogreno.
Velika kraa je druga. Openito gledajui,
upravljanje kapitalom sve vie poprima dravne
konotacije, to jest drutvene. Klasa starih kapitali167

sta pretvara se u klasu novih slubenika drutvenog

nadzora. Ne radi se o jasnom i jednosmjernom procesu, esto postoje proturjeja i raznovrsni otpori,
ali ve vidimo na djelu jednu tendenciju koja jasno
kae: kapital se socijalizira. Naputajui staru individualistiku i nasljedniku dimenziju, kapital se
najprije anonimizirao da bi se kasnije centralizirao
na individualististikom nivou, to ga potvruje
bez obzira na legitimne proleterske zahtjeve.
To sve vie povezuje kapitaliste Zapada s kapitalistima Istoka [napisano prije pada Berlinskoga
zida, nap. ur.] i dokazuje neosnovanost i opasnost
revolucionarnih teza zasnovanih na sektorstvu, na
obrani dohodaka ili radnikoj klasi u specifinom
smislu.
U svojoj ulozi koordinatora socijalnih kontrasta, drava predlae ne samo jamstvo za manjinu
(slabija u ekonomskom smislu, ali znaajnija u
politikim odlukama), ve, i pogotovo, inkorporaciju u samu podjelu dohotka. Manje ekonomskih
razlika, vie rigidnosti u socijalnim slojevima, vie
vjere u budunost, svoju i djece. U perspektivi: vie
represivne strogoe, manje socijalnih konotacija
pri devijantnim motivacijama.
Zato da budemo razliiti ako nam uniformnost
jami, mada ne dobrobit, barem sigurnost?
Totalno delegiranje. Jedino to se trai zauzvrat
168

je vrijeme. Cjelokupno raspoloivo vrijeme svakog

pojedinca.
No, upravo vrijeme je na vlastiti ivot. Kada
od nas trae malo vremena, trae malo naeg ivota. Mi niti ne primjeujemo jer smo ve naviknuti
tratiti najvrjedniju stvar, nae vrijeme. Tratimo ga
radei, ekajui autobus, loim snom, splainama; rasipamo ga urbom jer gonimo uvijek druge,
a ipak uvijek iste iluzije; uzaludno ga troimo na
ouvanje nae prolosti, da sauvamo ono to smo
nekad bili; uzaludno ga troimo na gramenje za
budunou, u pohlepi za onim to elimo biti.
Ako dobro razmislimo, danas bi borba za radno
vrijeme bila doista smijena. Kapital i drava su u
potpunosti uli u nae vrijeme, prema tome u na
ivot.
Od nas se trai pristanak na totalno delegiranje
da bi se izbjegla analiza upotrebe ovog vremena
koje nam je oduzeto. Ovdje je smjetena prava i
istinska kraa, ovdje moemo izviti na pravi i
istinski napad.
Pobuna. Zasigurno je napad s ciljem da se vrati
neto oduzeto. Stoga i svjesnost da nam je neto
oduzeto, prevarom, nasiljem, silom jednog poretka,
nama tueg i neprijateljskog.
Meutim, pobuna protiv krae naeg ivota ne
moe se sastojati samo od obinog i banalnog pri169

svajanja nekih estica trenutaka, oduzetih na tisuu

naina stroju kapitala, koji je ionako (sa svoje strane) uraunao ova mala potkradanja.
Od sabotae montane trake, od kvara prouzrokovanog na postrojenjima, penjemo se sve do
sloenijih i vanijih nivoa prisvajanja. No, ono to
ovdje elimo precizirati je da kvantitativna reaproprijacija vlastitog vremena ne predstavlja jo pravu
i istinsku pobunu, ona je samo prvi aspekt, imbenik otvaranja, nakon kojeg poinje revolucionarno
djelovanje.
Vraeno se vrijeme moe banalno potratiti,
zbog neznanja, straha, navike. Moe se odmah vratiti kapitalu. Ali, moe se i utroiti na nas same, na
nau radost, na ivljenje vlastitog ivota.
Shodno tome, pobunjenik je pojedinac koji ivi
vlastiti ivot. Naravno, ne u potpunosti, poto je to
nemogue u danim okolnostima, nego u granicama
(mada uskim) u kojima uspijeva oteti vrijeme onom
tko ga je oduzeo.
Prema tome, razumljivo je da nema smisla razlika izmeu privatnog i javnog vremena koja
se danas vraa u modu, nadasve kad se mnogi optuuju za slijevanje u privatno, a nekolicina za
uanivanje u javno. Na kraju krajeva, na ivot
ima smisla samo kad je zaista na, to jest privatan.
No, ako pod privatnim podrazumijevamo odsutnost
170

drugih, reafirmaciju apsurdne samoe neprestance

branjene, onda se ne radi vie o naem ivotu, ono
postaje mjesto preivljavanja, prihvaenje tuih
programa i odluka.
Zato pobunjenik nije onaj tko se silovito bori
protiv svega oko sebe, ve onaj tko poima borbu
kao neophodan imbenik za prisvajanje onog dijela
sebe koji jo ostaje na ivotu.
esto i sama borba moe predstavljati trenutak
ivota, istinski susret s drugima, zajedniki rast,
stimulirajui afinitet. U drugim su prilikama efekti
borbe neuoljiviji, podvrgavamo se naporima i rtvovanjima koji izgledaju beskorisni i disperzivni,
doima se kao drugaiji mehanizam koji nam istovremeno krade veliki dio nas samih.
Meutim, pobuna je srednjoroni projekt. Nije
oajni dahtaj. Zato ona privlai manje no to mislimo netrpeljive i nezrele due. Pobunjenik je osoba
koja zna kalibrirati osobne reakcije, koja je naviknuta na sukob, koja pozna pravila igre, koja ne
prihvaa da bude odmah proglaena drugaijom i
krivom.
Iz tog razloga on prisvaja onaj dio ivota koji
moe ivjeti i ne obmanjuje se da e od danas do
sutra izokrenuti odnos snaga, koji ga u sadanjim
okolnostima osuuje na poraz. No, u trenutku kad ga
prisvoji njegov ivot poprima smisao i okus cijelosti.
171

Problem kvaliteta. Nisu stvari koje daju smisao

naem ivotu. I stvari, nesumnjivo, imaju svoju
vanost, bez nekih od njih tama moe postati potpuna. No, ostalo, pravi kvalitet koji prosvjetljuje
razlog nastavka ivota nalazi se negdje drugdje.
ini nam se da taj kvalitet ima dvostruki aspekt:
s jedne nam strane doputa da ugrabimo mali dio
plijena naeg neprijatelja; s druge nam strane dozvoljava da prisvojimo ono ega smo se dokopali.
Problem kvaliteta je dakle problem kulture, forme, jezika, kriterija, kreativnosti.
Ove nove elemente moemo koristiti u starim
modelima akcije i uiniti potonje podesnima nunostima koje stoje naspram nas, ali ne moemo uiniti suprotno. Nijedan novi model akcije nije zaista
takav ako postane nositelj starog mentaliteta, sklerotiziranog jezika, tradicionalne kulture, nedostatka
kreativnosti.
Ali, kako prisvojiti taj drugaiji kvalitet? Kako
prisvojiti kulturu?
esto ona nije drugo, ve neto drugo malo
vie. esto ne moemo iskoristiti to malo vie to
posjedujemo jer nam nedostaje ono neto to pripada neprijatelju, odnosno ono to neprijatelja ini jakim pri perpetuiranju njegove superiornosti. esto
nam upravo mehanizmi njegove snage uzmiu, ifre njegovog jezika. esto ba ove kulturne oblike
172

smatramo zastarjelima, sporednima, neumjesnima

naoj revolucionarnoj naravi te stoga nevanima.
Naprotiv, oni predstavljaju element na kojem trebamo graditi na drugaiji kvalitet i, esto, preduvjet
za shvaanje ove razliitosti, sa svim svojim kreativnim aspektima.
Nitko ne stvara iz niega. Graa kojom se
kultura hrani je uvijek ista, osobito ako obratimo
panju na osnovne elemente vezane za povijesni
i tehnoloki razvoj, za uslove ljudskoga ivota.
Alternativna kultura je zapravo velika prijevara, a
napajaju je upravo oni koji ele stvoriti monopol
nad tradicionalnom kulturom, prenosei je u ruke
nekolicine privilegiranih.
Oduzeti neprijatelju na ivot znai oduzeti i
kulturu kroz koju moemo ivjeti trenutke vremena
koje uspijevamo prisvojiti. No, tu su kulturu izvrnuli, izobliili u hrpu beskorisnih stvari ili funkcionalnih iskljuivo sistemu. Da bi mogli razdvojiti
moramo prije ui u spremita kulturne memorije,
to zahtijeva veoma ozbiljnu predanost, mnogo
veu od one koja se trai od onih koji su posveeni
perpetuiranju izrabljivanja.
Samo na taj nain moemo iz dosadanjih granica prijei u zbilju irih obzora.

173

Dva sluaja za razmatranje

Zaposlenici Finsidera[13], kojima se vie od
godinu dana prijetilo otkazom, organizirali su 15.
lipnja [1988.] protestni mar sa gotovo dvije tisue
osoba.
Povorka je bila nijema i zastraujua. U jednom
trenutku, stigavi pred sjedite regionalnog vijea, petsto radnika izdvojilo se iz povorke i napalo
zgradu. Nitko ih nije mogao zaustaviti. Unitili su
sve: stolove, stolice, lustere, telefone, slike, stakle,
vrata, izbacili namjetaj kroz prozor u dvorite.
Odmah zatim, njih petsto, i dalje neometano (u
ovakvim je trenucima policija zaplaena i naredba
je: ograniiti provokacije na minimalnu razinu),
ulo je u opinu i nastavilo s unitenjem.
Nakon ove dvije akcije samo je pet prometnih
policajaca odvedeno u bolnicu. Povorka se razila
pri panjolskim etvrtima.
Dok se vlada bavi EEZ-om, a sindikati pokuavaju utiati nemire radnika, ovi, sa svim ogranienjima bezizlazne situacije na praktinom nivou (ta
vrsta industrije osuena je na nestanak), dokazuju
da ustaniki bijes moe izvitoperiti svaku obranu.
Radi se samo o malom dijelu napadakog mehanizma koji je proletarijat uvijek u stanju pokrenuti.
Jedan radniki sastanak u Italsideru[14] izdao
je saopenje, koji su sindikati bili primorani pri174

hvatiti, da pokoje razbijeno staklo ne znai nita u

odnosu na neodgovornost vlade i stranaka i da se
svih etiri tisue radnika Italsidera samooptuuje
za itavu epizodu.
Kao to moemo vidjeti, mada u kontekstu s
raznim ogranienjima, insurekcijska metoda prevladava (barem u imedijatnome). Preostaje nam da
razmotrimo jo nekoliko stvari, specifinih, glede
situacije Bagnoli[15].
Ako ostavimo postrance politiku debatu o
predmetu, u kojoj se sukobljavaju i lanovi iste
stranke; ako izostavimo sindikate i lokalne bosove
koji imaju mafijake interese u odravanju nepromjenjive situacije; ostaju nam neki drugi zanimljivi
elementi.
Akcije ovog tipa, usmjerene neposredno na
zatitu dohotka i radnog mjesta odgaaju, nesumnjivo, procese restrukturiranja i u proturjeju su
(barem djelomino) s teoremom Modigliani-Tarantelli[16], koji tvrdi da politiki snanija vlada moe
osloboditi ekonomiju od vika radne snage bez da
se izlae velikim drutvenim rizicima. Tono, politika (i ekonomska) situacija je snanija, u usporedbi s pet ili deset godina unatrag, ali nije reeno
da je i vlada snanija. Sline situacije, dakle, mogu
odgoditi restrukturiranje i sa te su toke gledita zaista pozitivne.
175

Meutim, postoji jo jedna toka gledita, toka

klasne kohezije ili, moda bolje reeno, rekonstrukcije fronta radnike klase. Stvari ovdje drugaije
stoje. Nema sumnje da e dugorono insistiranje
(kao to to ine sindikati; no, da li mogu uope bit
drugaiji?) na zatiti radnog mjesta dovesti do involucije borbe, to jest do rekonstituiranja gubitnikih razina konfliktualnosti, u odnosu na visoku stopu rasta reorganizacijskih procesa kapitala. Drugim
rijeima, imali bi tvorniki proletarijat (tamo gdje
tvornice jo postoje) koji bi, kroz due ili krae
razdoblje, postao razdijeljen, razoaran, izgubljen,
apsorbiran itd. U biti, ove borbe, koje su same po
sebi zanosne (barem kad krenu putem pobune), tite neto to je ve mrtvo ili umire, to jest tvorniku
proizvodnju, stare teorije proizvodnje, stare metode
i stara grau. Kapital je otiao dalje. Sindikati predstavljaju najveu konicu proletarijata, danas kao
i juer. ak i kad ovaj posljednji pobjegne stazom
metode direktne akcije, stvari se ne mogu znaajno
promijeniti.
Potrebno je stoga da se ova metoda usmjeri na
napad, na destrukciju, a ne na zatitu, to se
moe realizirati samo stupnjevito. Treba zapoeti s
osudom sindikalnoga kolaboracionizma, zatim prei na dokazivanje neuinkovitosti i nemogunosti
metode zatite dohotka ili radnog mjesta, te na realizaciju napada, ciljeva, moguih ishoda.
176

Proletarijat e se ubrzo uvjeriti da je njegovo

preivljavanje vezano uz mehanizme koje vie nije
potrebno tititi ili izvojevati. Vlast e se suoiti s
pukim preivljavanjem na masovnom nivou. Budua sudbina izrabljivanih pojedinaca i cjelokupne
klase preispitivat e se kroz idue godine, i prije no
to mislimo. No, ta se sudbina ne moe titi, mora
se graditi napadima, destrukcijom, dovoenjem u
tekoe regenerativne mehanizme kapitala koji na
preuskom prostoru grade fiziko i psiholoko mjesto u kojem emo sutra ivjeti.
Treba se boriti, kad se to radi na pravi nain,
kao u Napulju, odlino. No, potrebno je istovremeno razmisliti o limitima i mogunostima. Mada danas moe zvuati gotovo neostvarivo, neshvatljivo,
moramo se potruditi i dokazati te limite. Sutra bi
ve moglo biti prekasno.
***
Oerlikon Italia, milanska tvornica u partnerstvu
sa vicarskom grupom Bhurle, pala je u krizu [rujan 1987.] i poslala na ekanje 122 od ukupno 892
zaposlenika.
Uzrok krize lei u pravnim postupcima i sudskim istragama koje su pokrenute zbog bespravne
prodaje oruja Srednjem istoku, te u vladinim mjerama usmjerenim na smanjivanje izvoza na tom podruju nakon dogaaja u Perzijskom zaljevu.
177

U biti, kriza trita topova dovela je u neprilike

tvornicu srednje veliine, prije no to e se desiti,
iduih mjeseci, i velikim industrijama, koje imaju vee financijske zalihe i koje proteira vladina
hipokrizija talijanske drave, na prvim mjestima
svjetske liste za izvoz oruja.
No, ovdje elimo naglasiti ulogu sindikata, koji
se zbog svoje defenzivne politike radnih mjesta i
dohodaka nije mogao odmaknuti od zahtjeva restrukturiranja (bez imedijatnih produktivnih rekonverzija) i prihvaanja limitiranog smanjenja osoblja
i poveanja proizvodnje (ega? topova, naravno).
Plan tvornikog vijea Oerlikona, koji je prihvatio
i sindikat, govori o jaanju i razvoju proizvoda,
procesa, trita i tehnologije. Ionako, s iskljuivo
defenzivne toke gledita, svaki je drugi prijedlog
neprihvatljiv. Sindikati, i njima bliske strukture,
kao na primjer autonomni sindikati (Cobas), i ak
eventualni tragovi jednog drugaijeg sindikalizma,
nalaze se danas pred ovakvim problemom, ne samo
na podruju oruja, nego i, moda ak na evidentniji nain, u sektoru zagaujuih industrija. U tom e
sektoru, naroito nakon uspjeha nedavnih referenduma, zapoeti teritorijalna savjetovanja o elji
stanovnika za ouvanjem zagaujuih postrojenja.
Oerlikon se ali to vie nema kupaca za top
Tevere od 35 mm i da joj u skladitu lei koliina jednaka trogodinjoj proizvodnji. Perspektivu
178

nudi NATO i projekt Sidam, na temelju kojeg e

Italija isporuiti, u roku od etiri godine, 1400 topova od 22 mm Kba, to znai manji od Teverea,
u vrijednosti od 1300 milijardi. Sve bi to spasilo
trenutanu situaciju, ali bi istovremeno prouzroilo desetpostotni pad proizvodnje i poduzee bi se
trebalo, tvrde sindikati, potruditi da prevlada reeni
pad poveanjem proizvodnje kako u vojnom tako i
u civilnom sektoru. No, civilni sektor tvornice (12
posto) je u istom gubitku. Poduzee je spremno
odrati na ivotu ovaj sektor u gubitku (ali, ne potencirati ga) uz uvjet da sindikat dozvoli slobodu
izbora glede proizvodnje i programiranja u drugim
sektorima.
CISL je stav protivnika ove industrijske politike
proizvodnje oruja (kao i one koja dozvoljava proizvodnju vrlo zagaujuim postrojenjima) nazvao
referendumski ludizam, poto se stalo koristiti
oruje (mada ne ba otro) referenduma u nastojanju da se zaustavi proizvodnja (da li e biti dovoljno samo zaustaviti je?). Korak koji je uinila UIL
prema nekim ekolokim udrugama usmjeren je na
postizanje neke vrste socijalnog dogovora kako
bi zajedno pronali ekoloku alternativu zagaujuoj proizvodnji, i trebao bi biti simbol plana koji
imaju na umu sindikalni elnici kojim bi prevladali
dilemu proizvodnje smrti (pogotovo oruja) i alternativne proizvodnje u civilne svrhe.
179

Sindikati se jo jednom dokazuju (kao da je zaista potrebno) u svojoj ulozi koenja i rekuperiranja
baznih borbi (svih oblika, ak i onih neagresivnih i
bezazlenih). Proleteri i donekle sigurniji sloj, koji
jo uvije nosi radni ugovor u depu, ne mogu sve to
itati na drugaiji nain. Taj nain itanja, ak nakon nedavnih (iako parcijalnih i sektorskih) uspjeha Cobas-a, pretvorit e se u val nezainteresiranosti
i prezira prema svim sindikalnim postupcima, svih
oblika, kao i prema onima koje nadahnjuju najbolje
namjere.
Potpuno nita
Nita se ne zbiva, potpuno nita. To jest, svuda
se neto radi: politiki, gospodarski, kulturalni sukobi itd., ali u sutini se sve svodi na preivljavanje
i na ekanje, istovjerno, sutranjeg dana.
To ini burza, to ine politiari, poduzetnici, izvrna vlast, radnici i oni koji nikada nee raditi i
morat e biti zadovoljni.
Nitko u biti ne zna tono kuda idemo, da li prema razoaravajuoj bari gdje e sve abe initi
zbor vrijedan jednog kralja ili prema katastrofi s velikim finalnim praskom. A ono to je najtraginije,
briga njih za sve to!
Preivljava se.
180

Postoji, meutim, jedna objektivna snaga koja

ne preivljava. Premda nema svoj vlastiti program,
uredan i spreman, ta snaga putuje prema iscrpljenju
svojih mogunosti (moda ne svih, ali barem onih
najbitnijih). Premda nije, sama po sebi, sklona vlasnicima, ova snaga radi u njihovu korist, a mogla
bi raditi i u neiju drugu, jer ona je kontradiktorna
snaga, iskrivljena i na kraju krajeva besmislena.
Govorimo o snazi stvari, o objektivnoj snazi stvari.
Veliki tehnoloki obrat, posljednjih godina, pokrenuo je objektivni proces koji stvara tako znaajne promjene da ih gotovo nismo ni svjesni. Nismo
jedini koji ih nismo svjesni, ni vlasnici ih nisu svjesni, mada od njega imaju mnogo vie koristi od nas.
Svijet se preoblikuje, vrlo brzo. Nitko ne zna
(sve ostaje samo na pretpostavkama) kamo emo
stii, ali znamo, u irim crtama, da se prolaskom
vremena naznauju obrisi nehotine strategije koja
rezultira sve savrenija. Pojavljuju se sve vei detalji i sve su alarmantniji.
Stari oblici borbe postat e arhaini, a da to ni
ne primijetimo. Zakopavaju nas sa svim naim oruem u rukama. Mi se koprcamo i neto bestjelesno,
bez pomoi ovog ili onog pojedinca prljavih ruku,
vri posao grobara.
Moramo reagirati. Odmah. Napasti sada, prije
no to bude prekasno. Ne treba ekati jasne ideje,
prejasne. Mogli bi ostati bez vremena.
181

Moramo napasti da bi unitili, da bi usporili

proces polagane smrti, definitivnog ogranienje naih mogunosti, katalogizacije i kontrole. Moramo
napasti da bi ivjeli.
Ako elimo ivjeti.
Poljsko rekuperiranje
Ako jo postoji netko tko sumnja u realnu ulogu Solidarnosti, zbile su se slijedee stvari [rujan
1987.].
Sad poklonici revolucionarnog sindikata, ali
ne toliko starog tipa koliko novog ugovornog stila, pogotovo u zemljama istone Europe, mogu
biti zadovoljni. Sva arita prave pobune, svi pokuaji destabilizacije diktatorskog i opresivnog reima, svi porivi na imedijatnu promjenu (ne samo
obeanu kao opsjenu), uutkani su.
Na antimilitaristikom skupu u Forlju, 13. i
14. svibnja 1988., jedan od gospodina koji je bio
pozvan da kae svoje, ini mi se da se radilo o
jednom dobrom katoliku, tvrdio je da se prisutnost
Solidarnosti u Poljskoj treba poimati pozitivno, kao
imbenika revolucionarne prijelomnice. A na kritiku (bolje rei, prigovor) koja mu je bila upuena,
da takozvani slobodni sindikat blokira pobunu i
imbenik je reda i vlasti, prosvijetljeni lik najbolje
182

to je smislio kao odgovor bilo je da unutar Solidarnosti ima i anarhista. Kao da prisustvo anarhista
u bilo kojoj strukturi vlasti ima taumaturku mo
pretvaranja bakra u zlato.
Naravno, u kontekstu kao to je bio onaj poljski,
obiljeen zaista nevjerojatnom oskudicom, ako usporedimo sa zapadnim zemljama, sindikalni je mit
jo u stanju da udrui ljude. No, uz takvu vrstu borbe brzo isplivaju na povrinu problemi u itavom
svom opsegu.
Sindikat je, s koje god strane ga promatrali, uvijek imbenik reda i koenja. Jedan od savjetnika
Solidarnosti je izjavio, nakon Walesine medijacije
(koja je bila najtea u njegovoj karijeri), da su mladi poljski radnici izvan svake kontrole, izvan nadzora partije, Crkve i Solidarnosti. Zakljuak ovog
sindikalnoga savjetnika bio je: ako ne doe do
gospodarskog poboljanja nee biti mogue kontrolirati mlade, a moda i radnike uope.
O potpori poljske Crkve tijekom trajkova govorio je i sm vladin predstavnik. Biskupi i kardinal
izravno su intervenirali u sprjeavanju pojedinih
represivnih postupaka koji su mogli izazvati cijeli
niz pobuna.
Meutim, najznaajnija stvar je, u smislu divergencija izmeu realnih interesa baze i namjera
sindikalnog vrha, traenje vladinog priznanja So183

lidarnosti. Ova je injenica, nesumnjivo politikog

sadraja, usmjerena na transformaciju, donekle
radikalnu, strukture vlasti u Poljskoj, ali istodobno predlae put modifikacije koji vodi prema demokratizaciji politikih moi. Jasno nam je da iza
procesa demokratizacije stoje i pozitivni aspekti,
nesumnjivo prihvatljiviji od zlodjela i tuposti diktatorskog i (dodatno) komunistikog reima, ali ne
smijemo zaboraviti da iza pobune poljskih radnika moe stajati i neto drugo, na prvom mjestu put
nasilnoj i imedijatnoj transformaciji ovih odnosa
moi, put prema slobodarskom ustroju uvjeta ivota u poljskom drutvu. Ovo je zasigurno realna
alternativa: transformacija reima, normi, zakona,
zastupnitva s jedne strane, radikalni prevrat, revolucionarni in s druge.
Nema sumnje da arite pobune, nakon to zahvati itavu Poljsku, moe izloiti riziku ne samo
politiko i drutveno ustrojstvo reene drave, nego
i dobar dio podruja socrealizma, koji se u delikatnom trenutku kao to je ovaj ne moe izlagati takvim rizicima.
U svakom sluaju, iroka i kontinuirana insurekcija, potpirena bijesom nedostatka drugih
mogunosti preivljavanja, dignula bi u zrak svaku
strukturu medijacije, kao to je Solidarnost ili Crkva (s mirom onih koji vjeruju u sanfedistiki[17]
duh Poljaka), ostavljajui dravnu mo nagu, nagu
pred svojim odgovornostima.
184

To je odgovornost koji danas snosi Solidarnost,

hodajui podruku s Crkvom.
Bulevar sindikata
Nedavna [listopad 1988.] i duboka transformacija koja se zbila unutar CGIL-a sigurno sadri
politike tonove i znaajke koje ba i ne zanimaju
revolucionare, ali sposobna je dati neke indikacije glede smetnji i proturjeja, koje je vrlo korisno
poznavati.
injenica da se unutarnje struje ovog velikog
sindikata bore oko zamjene najviih elnika i u
sutini za ograniavanje moi izvrnog tijela, ne
moe prikriti duboku slabost itavog sindikata, te
na isti nain bilo kojeg sindikata, i autonomnog, i
pokreta. Ono to slubeno ulazi u krizu je sama
logika sindikata, logika revindikacije.
Ne radi se toliko o problemu nesposobnih pojedinaca. Pizzinato[18] nije pravi i istinski lider, to je
sigurno, ali ni Di Vittorio[19] ne bio sposoban ita
uiniti u ovakvim okolnostima.
Trenutano pobunu vodi heterogena grupa koju
sainjavaju desni i lijevi. Ne radi se dakle o
pokuaju poboljanja protiv retrogradnih operaista, kao ni o suprotnom. Srednji sloj elnika pokuava minirati vrh kako bi mogao bolje djelovati,
185

vjerojatno u smislu poboljanja, koje bi, ako se ne

ostvari, ubrzalo propadanje uloge sindikata. Zato se
pokuava pronai klju paralelan PCI-u, u smislu
pribliavanja institucijama. Nije dozvoljeno ni na
koji nain ometati poduzetnitvo, ako nije unaprijed dogovoreno, da se ne bi naruio proces institucionalnoga sreivanja.
Radnici su, sa svoje strane, u biti odloili posljednje iluzije. Nijedan ih elnik ne moe vie
zaista mobilizirati. U nedavnoj radnoj prisili eljezniara nije se razvio nikakav oblik borbe kadar
zaustaviti sistem koji bi mogao nagristi klasni odnos, u kratkom roku. Sindikat je podvinuo rep, kao
i izvansindikalne strukture, ak i one najratobornije. Pojedine grupe, ako postoje, jo nemaju takvu
operativnu sposobnost da bi mogle izabrati jedan ili
drugi put. Kada govorimo o pojedinim grupama
mislimo na spontana udruivanja koja nastaju na
radnim mjestima: mali embrioni, plodovi kritikih
rasprava, a ponekad i veoma dubokih na raun bilo
ega to je vrh organizirao. Posljednji pokuaj spaavanja stare i pljesnive sindikalne formule, mada
prekrivene lijepom slikom pokreta, mogao bi dati
barem malo ivotne limfe, ali ne znamo koliko je
ova limfa sposobna pokrenuti praktiki ankilozno
tijelo, koji ne moe ii dalje od trajkova sektora i
dugih, dosadnih sastanaka na kojima se raspravlja
o svemu pomalo, a zapravo o niemu.
186

I tradicionalni sindikat ima svoju komponentu pokreta i nije sluajnost da ova, barem glede
CGIL-a, podrava one koji trae poboljanje, kako
bi elnitvo izbacili iz igre.
Ono to zbiljski nedostaje je sposobnost miljenja borbe, bez obzira na sheme revindikacije i
legalnog trajka. Svaka forma permanentnog kontrasta, incizivnog, spremnog za napade na male ciljeve i slanje znakova, mada ne ba efikasnih, koji
e suprotnu stranu upozoriti, svaki oblik impakta
koji ne polazi od uobiajenog trajka, legalno
konsolidiranog, veoma teko se pokree.
Mislimo da se uzrok vie nalazi u prepreci metode, nego u prepreci raspoloivosti. Radnici su
shvatili da su sami. Razoarenje je bolest koja se
iri. Veina njih se ne sastaje ni sa starim povjerenicima ni s navodnim novima. Najee se izabire
povlaenje: tonost, mimetizam, odbijanje borbe,
svijesti, konfliktne vizije procesa izrabljivanja. Sve
je to postalo vei dio stvarnosti. Postoji i manjina.
Ona eli neto uiniti. Pokuava uiniti. Moda e
ovo htijenje zauzdati nove i stare nebuloze. Moda
ipak, nadamo se, bez obzira na sve to, male grupe
mogu prei na akciju. Na kraju krajeva, vlasnici su
uvijek tamo, sve zlokobniji i mimetiziraniji.

187

S vlaka u kolu
Ne moemo negirati tvrdnju da se moderni kapitalizam (to jest, onaj koji je obiljeen preokretom
iz poetka osamdesetih) temelji na sve brim i radikalnijim periodinim restrukturiranjima.
Teko moemo opovrgnuti injenicu da sredstva kojima vlasnici raspolau omoguuju nove
tipove reorganizacije produktivnih faktora, sasvim
nezamislive desetljeima unatrag.
Tvrdnja da su sredstva za borbu i zatitu dohodaka, i nadasve ovjenosti, ostala gotovo nepromijenjena, riskira da postane jednosmjerna afirmacija.
Nikoga ne plai izum akronima i modaliteta za
sazivanje lokalnih i nacionalnih sastanaka, debatiranje o problemima kategorija i opakim planovima
vlasnika. To ne dokazuje postojanje ozbiljnih nakana, samo je simptom rezignacije.
Pogledajmo eljeznice. U Italiji [1989., ali situacije se danas, 1998., samo, ako je mogue, pogorala] su zastarjele. Neadekvatne su dananjem
i buduem razvoju kapitala. Posjeduju sredstva
(kao npr. mrea) ista kao na poetku stoljea; glede vlakova, 50 posto njih odgovara periodu prije
1949., a ostalih 50 posto prije 1970. Na taj nain
velika veina proizvoda putuje autocestom, popraena zaprepaujuim rastom transportne industrije, cijenom proizvoda, zagaenja itd. Sada hoe
188

restrukturiranje bazirano na kriterijima efikasnosti

i produktivnosti, ostavljajui dakako po strani kriterij socijalne vrijednosti, na isti nain na koji je
ovaj kriterij ostavljen sa strane pri razmnoavanju
autocesta.
Pogledajmo kole. Situacija je takva kakva je.
Obrazovanje je neadekvatno, kao na uenikom
tako i nastavnikom nivou. Ne moe se mnogo dati.
Ne dobiva se mnogo. Vlasnici su danas ipak neto
vie zabrinutiji oko ovog problema. Dok su poevi
od sedamdesetih bili zainteresirani za smanjivanje predviene nezaposlenosti poveanjem broja
kolovanih, to jest smanjenjem kulturnih sadraja,
danas se nalaze pred prazninom srednjeg kolstva,
koja bi mogla i nakoditi srednjoronim programima. Visoko kolstvo je uvijek bilo pokriveno privatnim obrazovanjem, pribjegavanjem masterima,
za nie obrazovanje ima pak sve manje potranje.
Da nadodamo, industrijama bi potenciranje kolstva bilo od velike vanosti na proizvodnom nivou.
Iz ega proizlazi nakana usmjerenja kolstva na privatne kolosijeke, isto kao i sa eljeznicama. Veliki
menaderi i atmosfera promjena u kojoj socijalni
pokreti zadaju sve manje straha.
Uz ovakvu se perspektivu vezuju iskustva
Cobas-a, u svim svojim varijantama. Iz ovog su
se iskustva izvukle raznovrsne lekcije, a ovo nije
mjesto za ispitivanje svih kritika i svih pozitivnih
189

aspekata koji su indicirani. Treba naglasiti, glede

pozitivnih aspekata, da je Cobas pokazao vee razoarenje nekih radnikih slojeva prema sindikata,
potekou ovih posljednjih da pridobiju prostor
za pregovaranje koji je nekad bio zajamen, rezidualnu elju za razgovorom, za pokretanjem, za
produbljenjem ne samo sektorskih problema. Analizirajui rasprave Cobas-ovih eljezniara primjeujemo da skreu panju i na socijalne vrijednosti,
na odnose sa drugim prijevoznikim sustavima, na
ukupni proizvodni proces, na prljave tehnologije
itd.
No, pogledajmo i negativne aspekte ili, jednostavno, reducirajue. Kao prvo, aprioristiko zahtijevanje apolitinosti je vie simptom zamora i nesposobnosti nego antiideolokog purizma. Raznim
pokuajima unutarnjeg rekuperiranja, kao i piratskim prepadima razliitih Scalzonea[20] i drugova,
trebalo se ozbiljno pristupiti, bez demoniziranja u
ime istog korporativizma. Ako se toliko plaimo
pokisnuti, neemo izlaziti iz kue ni za sunanih
dana. Neija obazrivost bila je vie usmjerena na
skrivanje vlastite neosjetljivost, nego na otklanjanje politikih predrasuda. Proizala opa osiromaenost znak je manjinske spretnosti obmanjivanja,
ali i lakoumnosti i povrnosti (te naravno ignorancije) veine.
Zatim, sektorsko zatvaranje. Univerzum eljeznica. Univerzum kola. Svako sa svojim proble190

mima, naravno otvoreni koneksijama glede uzroka i motivacija, primjenjivosti odluka elnitva,
zakona, ulaganja, financiranja sektora, ali sve ipak
vezano za vlastiti univerzum jedino u funkciji specifinih problema potonjeg. kola: karijere, dohoci, kategorije, programi itd. Naravno, isto vai i za
openite politike i gospodarske rasprave, ali kao
subordinirana injenica.
Na kraju, metode borbe. trajk, bojkotiranje.
U sluaju eljezniara: trajk; u sluaju kolstva:
bojkotiranje ocjenjivanja. trajkovi su nesumnjivo manifestacije neslaganja i pritiska, ali njihovo
upravljanje postat e sve efikasnije, stoga, sami po
sebi, predstavljaju vrlo relativno sredstvo. Isto vrijedi i za bojkotiranje, koje bi ak i moglo uroditi
plodom kad bi se ukljuila vrlo iroka masa, no dok
je ogranieno iskljuivo na ocjenjivanje, specifine
mjere kompetentnih organa mogu ga vrlo lako zaobii, kao to se u biti deavalo.
Trebalo se djelovati na drugaiji nain. Ne elimo stvoriti utisak nekakvog superiornog znanja,
ali radi se o stvarima koje su ve reene i koje, na
koncu, poznaju mnogi drugovi. Najprije, ire angairanje korisnika eljeznica i obitelji uenika,
ukljuivanje u borbu. Zatim, ukljuivanje povezanih sektora: javnog i privatnog prijevoza, osoba,
stvari; sektora kulturne proizvodnje itd. Konano,
drugaija metodologija borbe ili pak ira, koja bi
191

obuhvaala i direktnu akciju, opsenije bojkotiranje, koje ne bi bilo limitirano na gore navedene trenutke, i sve to bez ukljuivanja specifinih metoda
direktne akcije, koji se zasigurno ne mogu primijeniti od danas do sutra.
Naalost, neke od ovih potencijalnosti moemo
smatrati izgubljenima, iza dvorinih dijatriba premjetenih na velike sastanke, iza strahova prikljuivanja, iza korporativnih brbljarija.
No, moda grijeimo i stvari e, u budunosti,
krenuti drugim smjerom.
Prevladati operaizam
Sindikat je na putu svog tunog zalaska.
U dobru kao i u zlu, ovim oblikom strukturalne
borbe zalazi jedna epoha i model jednog budueg
svijeta, u terminima reprodukcije (poboljane i
ispravljene) sadanjeg svijeta.
Kreemo prema novim i radikalnim promjenama. U produktivnoj strukturi, u drutvenoj strukturi.
Mijenjaju se i metode borbe, perspektive, srednjoroni planovi.
Industrijskom drutvu u ekspanziji priliio je
sindikat, koji se od borbenog sredstva ubrzo pretvorio u sredstvo podrke iste proizvodne strukture.
192

I revolucionarni sindikat je odigrao svoju ulogu suuesnika: gurajui u prve redove najborbenije
komponente radnikoga pokreta, no istovremeno
gurajui ih u pozadinu to se tie vizije budueg
drutva, kreativne potrebe revolucije. Sve je ostajalo zapakirano unutar tvornice. Operaizam nije bio
samo banalni pojam autoritarnog komunizma. Lokalizirati povlatena mjesta klasne borbe ostaje jo
danas jedna od najukorijenjenijih navika koja se ne
da ukloniti.
Kraj sindikalizma, dakle. Ve petnaest godina
vodimo ovu raspravu. Nekad smo izazivali kritike
i uenja, pogotovo kad smo u negativan sud smjestili i anarhosindikalizam. Danas smo prihvaeniji.
U konanici, tko nije kritian prema sindikalizmu? Svi, ili skoro svi.
No, zaboravljaju se koneksije. Naa kritika sindikalizma bila je i kritika kvantitativne metode,
koja sadri sva obiljeja stranke in nuce; bila je i
kritika specifinih organizacija sinteze (na primjer, u nekim aspektima, organizacijskog modela
F.A.I.[21] juer i danas); bila je i kritika klasne usiljene pristojnosti, koja je od buroazije, filtrirana,
preko banalnog takozvanog proleterskog morala
stigla do nas. Ne smijemo sve to zanemariti.
Mada danas brojimo mnogo drugova koji dijele
nae miljenje, u vezi nae ve tradicionalne kritike
193

sindikalizma, rijetki dijele sve posljedice koje proizlaze iz reene kritike.

U svijetu proizvodnje moemo intervenirati
samo sredstvima koji nisu u kvantitativnoj perspektivi, te zato ne mogu iza njih stajati specifine
anarhistike organizacije koje rade na hipotezi revolucionarne sinteze. To iziskuje drugaiju metodu intervencije, koja gradi bazne nukleuse i koja
se ograniava na odravanju kontakata sa specifinom strukturom, iskljuivo afiniteta. Iz odnosa
specifine strukture i baznih nukleusa raa se novi
model revolucionarne borbe koja ima za cilj napad
na strukture kapitala i drave, koristei se pritom
ustanikom metodom.
Ovakvom impostacijom moemo lake slijediti duboke transformacije koje se zbivaju u proizvodnoj strukturi. Tvornica e nestati, zamijenit e
je nove proizvodne organizacije, koje se u osnovi
temelje na automatizaciji. Jueranji radnici bit e
integrirani (parcijalno) u slube (podrku) ili jednostavno u neto kratkorono asistencijsko i dugorono u puko preivljavanje. Na obzoru se ocrtavaju novi oblici rada. Radnika klasina fronta, ve,
vie ne postoji. Sindikat, oito, takoer. Barem ne u
nama poznatim oblicima. Usmjeren je na preobraavanje u neku vrstu proizvodnog holdinga drutvenog suglasja. Poduzee kao svako drugo.
194

Mrea uvijek razliitih odnosa, svih u znaku

sudjelovanja, pluralizma, demokracije, sastanaka
itd., nadvit e se nad drutvo, zauzdajui (skoro)
sve subverzivne snage. Ekstremni aspekti revolucionarnog plana bit e sustavno kriminalizirani.
No, pobuna e krenuti novim putovima, infiltrirat e na tisue novih podzemnih kanala, izronit e
u sto tisua nenadanih provala bijesa, destrukcije,
novih i nerazumljivih simbologija.
Morat emo se pripaziti, mi, nositelji tekih hipoteka koje nam dolaze iz prolosti: pripaziti da ne
ostanemo odsjeeni od pojava koje na kraju neemo shvatiti i ije bi nas nasilje moglo, jednog lijepog dana, uplaiti. Najprije moramo pripaziti da
razvijemo do kraja nau kritiku analizu.
Kritika anarhosindikalnoj predodbi
Tehnoloka evolucija nije svojstvena samo posljednjim godinama. Oduvijek je bila prisutna. Od
spilje pa do raunala moemo povui jednu neprekidnu liniju izmjena i napredaka tehnologije koju
ovjek koristi u svrhu izmijene i prilagoavanja
stvarnosti koja ga okruuje kako bi osigurao opstanak ljudske vrste.
Pratei ovu povijesnu pojavu prosvjetitelji su
zakljuili da postoji ljudski napredak, te su prenije195

li misliocima idueg stoljea (ubrajajui i utopiste)

vjeru u neizbjenost napretka. Iz toga proizlazi logiki zakljuak da se rast i akumulacija tehnolokih
sredstava mogu uvijek smatrati pozitivnim faktorom, budui da e napredak, neminovno, dovesti do
pojave slobodnog drutva (anarhistikog drutva)
u kojem bi bilo pogodnije raspolagati sa to vie
tehnolokih sredstava, koji se dakako ne bi vie
koristili za izrabljivanje ovjeka, ve za ouvanje
solidarnosti i mira.
Naalost, jedan dio anarhistikih teorija i prakse ostao je vezan za predodbe navedenoga tipa,
koje bi se danas trebale (po nama) podvrgnuti temeljitoj kritiki.
Postindustrijska transformacija, kako je nazvana korjenita promjena nastala u proteklim desetljeima, stvorila je novu tehnologiju, potpuno drugaiju od prethodne.
Danas su smo suoeni sa stvarnou koja brzinski predaje, samo djelomino reverzibilnim procesima, veliki dio moi odluivanja. Drugim rijeima,
kapital i drava se sve vie oslanjaju na tehnoloke
postupke koji e izrazito utjecati na proizvodnu i
represivnu strukturu, determinirajui ireverzibilne
promjene na drutvenoj razini.
Sve se to zacijelo ve deavalo u prolosti. Dovoljno se sjetiti velikih genocida koji su prethodili
196

i omoguili industrijsku revoluciju i masovnog urbaniziranja koje je slijedilo, popraeno radikalnim

promjena u nainu ivota (i umiranja).
Sada su se stvari izmijenile. Mada ni stara tehnologija nije bila sterilna, budui da je stvarala
drutvene posljedice, dananja, koju moemo saeti izrazom informatizacija, sadri sposobnost
kreiranja nezamislivih promjena, ne samo na polju
ivljenja (to znai i miljenja), ve i, nadasve, na
samoj razini klasne strukture.
U skladu s time, proizlazi da su nam neprijatelji i oni tko koriste, realiziraju, te usavravaju
tehnologiju moi i tehnologija sama. Nestao je mit
objektivne znanosti, podatnog sredstva u rukama
korisnika. Danas se njome slue kapitalisti, sutra e
je koristiti revolucionari. Danas izvor smrti, sutra
vrelo mira i prosperiteta.
Znanost i njena praktina realizacija tehnologija krenule su putem radikalnoga i potpunog
unitenja velike veine ljudske vrste. Ne znamo da
li je projekt svjestan ili nije (kao to je netko rekao),
ali znamo da su atomska i elektronska tehnologija,
nerastavljive, orua smrti i ugnjetavanja, te da se
nikada nee moi koristiti na drugaiji nain.
Putem ove tehnologije brzo prilagoavaju proletersku kulturu fleksibilnosti, promjenama, prihvaanju, akomodaciji.
197

Neposredno opiranje nee vie biti mogue.

Vrijednosti koje su tradicionalno pripadale proletarijatu bit e polako uklonjene. Zamijenit e ih
konfekcijske vrijednosti iz elektronskih laboratorija. Inferiorna kultura, prosto kodificirana, zauzet
e mjesto starih strasti uzrokovanih nedostacima i
patnjama. Stanje apatije i snenosti polako e zamijeniti sadanje i prethodno stanje svjesnog opiranja.
Sam razvoj nove tehnologije oduzet e nam
teevine prolosti koje su nam mogle biti na raspolaganju u sluaju revolucionarne potrebe. Ako
e ugnjetavani jedva znati pritisnuti onih malo dugmeta potrebnih za koritenje terminala, ostajui
zatim kao glupi imbecili pred proizvodima manjine
vlasti, kako e se ikad moi zamisliti revolucionarno i oslobobaajue koritenje sredstvima koje
izrabljivani nee, jasno, niti razumjeti?
Nova je tehnologija, u svojem razvoju, dakle
programirala i nemogunost drugaijeg koritenja,
to ini sastavni dio programa nadzora i obrane koji
se briljivo sprovode ve i sada.
U ovakvoj perspektivi borba za posao postaje,
oito, kontradiktorna borba.
S jedne strane zadrava svoje tradicionalna
svojstva obrambene borbe, usmjerene na jedno budue proirenje same borbe, budui da omoguava
preivljavanje radnika (koji bi inae, kae se, bili
198

osueni na inertnost). S druge pak strane usmjerava

prema lanim ciljevima radnike snage, prikrivajui realne ciljeve koji bi se moglo i trebalo ranije
napasti.
U biti, nedavna restrukturiranja i ona u tijeku,
zaista kolosalna, ue nas da je kapital putem regulativne intervencije drave dobro shvatio da postoji
vrsta veza izmeu razine zapoljavanja i kupovne moi novca. Stoga, smanjujui zaposlenost, i
privremenim asistencijalnim postupcima, stjee
se rezultat da stvari idu na bolje. Na taj se nain
brie, ili barem umanjuje, opasnost od socijalnih
borbi, uzrokovanih smanjenjem zaposlenosti, zahvaljujui veim stanjem sigurnosti srednjeg sloja i dobrog dijela proletarijata. Ipak e veliki dio
radnika i dalje dobivati plau, mada su mogunosti
buduih borbi sve marginalnije i bezvrijednije.
Trenutani rezultat je stvaranje sloja, sve ireg,
neplaenih, koje se gura prema nezamislivom (ali
teoretski moguem) samostalnom radu (snalaziti se
na tisue naina i nije tako loe). Taj sloj nema subverzivnu snagu starog lumpenproletarijata poto, u
skladu s vremenima, apsorbira kulturu prilagoavanja i fleksibilnosti kroz terminale kulture vlasti.
Drugi sloj, koji dobiva plau, bit e jae kondicioniran da prihvati novu tehnologiju. Drugim rijeima, ovom e sloju vladajua tehnologija zauvijek
199

ostati nepoznanica. Opskrbit e ga subordiniranim

jezikom, esencijalnim, dovoljnim za rad simplificiranih sredstava. Na neki nain, sloj zaposlenika
morat e usvojiti logiku poduzea. Nuno slijedi
melanhonini zalazak sredinjosti radnika, ije e
mjesto zauzeti sredinjost poduzea. Ne radi se o
prevari koju je sindikat razvio u sjeni vlasti. To je
logina posljedica postindustrijske stvarnosti.
U ovom smislu, kakav bi smisao trebalo dati
borbi za zapoljavanje? Kako razlikovati poloaj
radnika Alfe Romea i, zato ne, Brede[22] ili OTO
Melare[23]? Moda upravljanje financijskim kapitalom nije toliko opasno kao proizvodnja i trgovanje topovima, tenkovima i raketama?
Ovim se stajalitem rui logika anarhosindikalizma i svaka druga logika koja polazi od obrane
sadanjih uvjeta u nadi (ili uvjerenju) njihovog
mogueg preokreta u revolucionarnom smislu (ili
banalno, poboljanja).
Ostaju dvije mogunosti. Razliite, ali s istim
ishodom, jer ih povezuje isti poriv na pobunu.
Prva pripada dijelu iskljuenih koji su ve,
ili e postati kroz par godina, iskljueni iz procesa
zaposlenosti. Nee se raditi o moguoj pobuni utemeljenoj samo na siromatvu, u tradicionalnom
smislu, kao to smo naviknuti. Naprotiv, drava i
kapital uinit e sve mogue kako bi ostvarili, ako
200

ne ba asistencijske uvjete, barem parcijalno smanjenje najozbiljnijih napetosti. Bit e to pobuna

proizala iz uzaludnosti vlastitih ivota, iz netrpeljivosti prema vojnim nadzorima, koji e neizbjeno sve vie guiti, iz dosade repetitivne mehanike,
ponavljajuih kretnji i razbibriga.
Druga pripada dijelu iskljuenih koji ostaju
u podruju zaposlenosti. Dok god oskudni jezik
koji grade ne bude definitivno sruio mostove s
drugom stranom obale (gdje se nalaze ukljueni),
bit e jo mogua borba zasnovana na zahtjevima i
na neostvarenim eljama. Nee se raditi o pravoj i
istinskoj borbi za zapoljavanje, ve o borbi baziranoj na mrnji prema onima koji posjeduju kulturu i
kvalitetu ivota koja se uskrauje na vrlo drastiniji
nain no to se nekad uskraivao kruh.
Dvije mogunosti, dva razliita naina intervencije.
Koliko god danas izgledao radikalno razliit
poloaj zaposlenih i nezaposlenih, ova e se razliitost kroz iduih nekoliko godina ublaiti.
Nee vie zaposlenost razlikovati iskljuene,
nego njihova drugaija kultura, njihov skromni jezik, njihovi ukusi i elje, svi ogranieni i izgraeni
u laboratorijima vlasti.
Za nezaposlene e se pronai rjeenja akomodacije. Sitni poslovi, samostalni, na crno, parcijalni,
201

loe plaeni, sasvim beskorisni. Poslovi koji e im

obezbjediti puko preivljavanje, ak i sa djelominim sistemima dravne asistencije.
No, po emu e ovaj poloaj biti drugaiji od
onih koji imaju stalni dohodak? Na koji e nain
ovi potonji nai smisao ivota, u kaosu dugmeta,
simplificiranih i nedostojnih ljudskoj inteligenciji.
Istovremeno e svi biti sve vie uvueni u sveopu masovnu kulturu, zasnovanu na kodificiranim
porukama, kojoj e nedostajati i najblaa kritika.
Glazba, umjetnost, poticaji za okupljanja, besmislene diskusije, masovni sportovi, njega tijela,
istonjake religije (a i zapadnjake, ali sofisticiranije od prostog katolicizma), sve e to biti sastavni
dijelovi pozadine.
S druge strane, u teutonskom zamku, neosvojivom, zabarikadirani, ukljueni e imati jedini
zadatak da donose odluke glede sudbine gomile
iskljuenih, sve vee i vee.
Krenuti s masovnim likvidacijama? Bilo bi mogue. Dananja tehnologija omoguava. Jueranji
ratovi (ne tako davni) slie malim igrama, tek toliko da bi odravali u formi generale i sline osobe.
No, nije to imedijatni problem. Ono to najvie elimo je naglasiti, i ovom prilikom, da e zajednika sudbina ova dva sloja iskljuenih dovesti do
zajednike akcije protiv tlaitelja, makar dok ova
202

akcija bude razumljiva, to jest dok ne budu prekinuli komunikacije.

Ta e akcija biti pobuna.
Zato bi zadatak anarhistike revolucionarne
manjine trebao biti transformacija spontanih pobuna u insurekcijske svjesne akcije. Ove prve, potaknute nejasnim i opim osjeajem nezadovoljstva,
beskorisnosti, netrpeljivosti, bukte, a buktjet e i
dalje. Druge su osnovni element budueg revolucionarnog nacrta.
Tehnologija i industrijska specifinost
Svaka primjena tehnologije ima drutvene posljedice. Sposobnost predvianja ovih posljedica,
iskoritavanjem pozitivnih i eliminiranjem opasnosti negativnih, temelj je svake primjene tehnolokih
sredstava. Koliko god se tvrdilo da dananjim razvojem znanosti moemo predvidjeti reene posljedice, tvrdnja nije istinita. Bijedna la, ali nadasve
ideoloka premisa na kojoj e se zasnovati tehnokratska mo.
Istinski problem, dakle, nisu potekoe smanjivanja teta u okoliu primjenom svake nove
tehnologije usmjerene na podizanje standarda ljudskog ivota ili odravanje visoke produktivnosti i
ugodnog posla koji se izlae opasnosti da postane
203

depersonaliziran i nekvalificiran. Ne radi se ni o

pronalaenju rjeenja za tete nanesene ekosistemu
zbog upotrebe kemijskih proizvoda koji su ipak
determinirali poveanje prehrambene proizvodnje.
Sav navedeni skup problema je sekundaran u odnosu na sutinski problem, tj. na posljedice novih
tehnolokih sredstava na samu tehnologiju. Kad
ovdje govorimo o drutvenim posljedicama tehnologije ne mislimo na brige koje vjerojatno zamaraju
birokrata raspoloenog za humanitarna djela, govorimo o interakciji, koja se razvijala kroz protekla
desetljea, izmeu novih tehnolokih otkria, novih
podruju tehnolokoga istraivanja i eksperimentiranja s jedne strane, i nepredvidivih degenerativnih
razvoja svake tehnologije, i one iz prolosti.
Problem tehnolokog nadzora gubi, dakle, na
vanosti, budui da je i neosnovan, poto se nikad
nije uspjelo shvatiti na koji bi se nain taj nadzor
trebao vriti i tko bi ga trebao izvoditi. Kad bi i
eljeli govoriti o moguoj racionalnoj kontroli telematskih tehnologija, to se moglo zbiti dok su te
tehnologije bile u zaetku, to jest dok se jo moglo
odluiti da nam nisu neophodne i odabrati drugi
put snabdijevanja protezama nunim ljudskom djelovanju u drutvu. Nesumnjivo, eventualno odricanje, u svoje vrijeme, nije uzeto u razmatranje, zato
to se sa degenerativnim izgledima jedne tehnologije upoznajemo tek tijekom njenog razvoja, dok a
204

priori moemo nagaati samo u minimalnom dijelu, a esto samo uz matu romanopisaca.
ak i uz sadanje stanje stvari nije mogue
predvidjeti, s minimalnom pouzdanosti, utjecaj
tehnolokih razvoja na proizvodnju i na potronju
zemalja u naprednom industrijskom razvoju, stoga
se ne mogu do kraja raspraviti hipoteze o produktivnom koritenju izvora i zapoljavake razine
razliitih gospodarskih sistema. Ne znamo na koji
e nain postindustrijska tehnologija preoblikovati stare uvjete tvornice, ni procedure kojima e se
koristi pri ovim modifikacijama, ni kojim ritmom
e se odvijati izbacivanje iz proizvodnje. Moda bi
mnogi bili raspoloeni ne toliko za istinski destruktivnu borbu protiv novih tehnologija, koliko za
njihov nadzor i koordinaciju, kad bi uspjeli jasno
odrediti odnos izmeu ovih tehnologija i smanjenja
radnih mjesta, koji su konzekvenca i produktivne
racionalizacije procesa. No, mnogi, s druge pak
strane, smatraju da e smanjenje rada apsorbirati
drugi gospodarski sektori, te da e se stvarati novi.
Radi se o moguim rjeenjima, koja se ne mogu zasigurno utvrditi, ali upravo je zbog te neizvjesnosti
svaka strategija prilaza tehnolokoj kontroliranoj
primjeni uzaludna.
U biti, moramo priznati da ne znamo nita, ili
gotovo nita, o moguim negativnim uincima primjene telematskih tehnologija. Ne znamo ni kroz
205

koje kanale odluivanja se vri njihov izbor, koji se

kasnije definitivno konkretizira u odabirima mikroelektronike ili u raunalskom upravljanju velikih
proizvodnih sistema.
Odluka maksimizacije profita, ope pravilo kapitalizma, nije uvijek racionalno primjenjiva na podruju novih tehnologija. One nadmauju sadanje
sposobnosti procjene poduzea koja ih koriste, te
stoga mogu determinirati produktivne kapacitete
i tehnike esencijalizacije u sklopu s poduzetnikim sredstvima, koje ostaju potpuno neiskoritene.
S druge strane, bilo bi glupo pretpostaviti da bi
ne-kapitalistika primjena navedenih tehnologija
imala pozitivan uinak na gospodarsko i drutveno
formiranje, da bi imala koristi od tog navodno oslobaajueg efekta.
Ako je sistem odluivanja jednak onome kojeg
danas poznajemo, u uvjetima kapitalistike arogancije, multiplicirane do unedogled kontradiktornom
mjeavinom slabo definiranih interesa, mogao bi se
sigurno izmijeniti u nasilnom i revolucionarnom
preobraajnom procesu osloboenja, te bi stoga
mogao pruiti mogunosti primjene koje su nam
danas nezamislive. Meutim, ako se samo malo zamislimo nad samom sutinom tehnoloke stvari
uvidjet emo da se radi o isto teoretskoj pretpostavci. Ona, pogotovo to se tie telematike, nije
uope stvar nego tok odnosa, skup u tijeku dina206

minoga evoluiranja s cjelokupnim gospodarskim i

drutvenim formiranjem. Revolucionarna fraktura
unutar spomenutog formiranja sprijeila bi pozitivno prevrednovanje tehnolokog djelovanja u tijeku.
Moglo bi doi, kao to moemo logiki pretpostaviti, do degenerativnih promjena uzrokovanih, u
sutini, radikalnom neuporabljivou telematske
tehnologije u drutvu koje se udaljava od samog
sebe, postaje neto sasvim drugaije.
Uz to, stari sistem odluivanja zasnovan na ekonomskim procjenama dokazao se pogrean ve u
doba neoklasicizma, te ne bi sada o tome raspravljali. I na poetku osamdesetih bilo je sasvim jasno da se nijedna ekonomska teorija zasnovana na
programiranju ne moe smatrati zaista ozbiljnom.
Zato su donesene odluke koje se mogu saeti u zakonskim odredbama za kolu[24], koji su u talijanskom primjeru krenuli putem smanjivanja kulturalnih sadraja, kao i u drugim primjerima, mada s razliitim gradacijama i metodama u procesima? Zato se krenulo s kvalitativnom deprecijacijom rada?
Zato su prihvaene na opem nivou slobodarske
pedagoke teorije koje su ne tako davno zgraale
moraliste? Zato su u gotovo svim zemljama diktatorski i vojni reimi bili preputeni sebi? Zato
tajne slube vie nisu koristile tehnike imperijalistikog vojnog udara? Zato su zapoeli, i nastavili
se, apeli za moraliziranje politike, dok su nas prije
207

trideset godina smatrali luacima jer smo se usuivali govoriti o vezi izmeu etike i gospodarstva?
Teko je odgovoriti na ova pitanja, a moda nije
ni od kakve koristi. No, skup ovih pitanja nam posredno daje pregled snaga koje su danas usmjerene
na izgradnju novih proizvodnih sistema, novih proizvodnih jedinica.
Temeljna greka svih zatitnikih pokreta koji
su roeni i razvijeni da bi podravali borbu za zatitu prirode ili prava na ivot svakog od nas, sastoji se u poimanju znanstveno zasnovane odluke
kao mogue. Problem atmosferskog zagaenja je
egzemplaran. Mjerenja zagaenja smatraju se vjerodostojnima i nabrajaju se uzroci zagaenja protiv
kojeg se trebamo mobilizirati na borbu. Meutim, i
mjerenja i prouavanje analiza izvrila je i suprotna strana, a kad se automno izvode isto se temelje
na metodama koje je suprotna strana elaborirala i
zagarantirala. Radi se o znanstvenom mentalitetu,
kojeg je ve vrijeme pregazilo, ali i o deterministikom mentalitetu, koje kasni s ieznuem. Svi
smo uvjereni da se problemi o kojima raspravljamo
mogu jasno sagledati i rijeiti, te da nas samo obmane vlasti sprjeavaju. Trebamo jasno rei da na
nain koji su postavljeni ovi problemi, ako ih ostavimo u formulaciji i obliku koju su poprimili, zaista
su nerjeivi. Svaki pokuaj rjeavanja neminovno
vodi njihovoj gangrenizaciji. Ljudima se daje pri208

mjer potrebe svladavanja samo jedne prepreke, rjeenja samo jedne dileme. Recimo, zagaivati ili ne
zagaivati. No, ne postoji nita tako jednostavno u
dananjoj tehnolokoj zbilji. Niti odluka o koritenju nuklearne energije nije tako odreena i sigurna, osim ako ne svedemo rizik nuklearne energije
samo na aspekt kvara na reaktoru, to bi se i moglo drati pod nadzorom, i upravo su na taj aspekt
bili usmjereni svi prigovori zagovornika nuklearne
energije. U biti, rizik je bio vrlo sloeniji i nije bio
potpuno uklonjen prohibicionistikim referendumom[25], ionako se nuklearne centrale nalaze na
nekoliko kilometara udaljenosti u zemljama koje su
odabrale uporabu takve energije, a zagaenje se ne
moe ograniiti na podruja zacrtana na zemljopisnoj karti.
Pored toga, mi ne posjedujemo mapu moguih
posljedica i samo jedan jedini tehnoloki problem,
koliko god on sitan bio. Uvijek djelujemo u stanju
potpune neizvjesnosti. Uostalom, i kad se pribliimo identifikaciji izvora rizika, u znanstvenu procjenu problema upliu se ekonomske i socijalne motivacije, koje se kao pretpostavka po pravilu nalaze
izmeu zagrada, to je samo teorijska izlika. Na
primjer, ako mislimo da je zagaenje olovom uzrokovano i starim cijevima koje su razgranane pod
svakim gradom, im procijenimo troak njihove
zamjene odmah emo odustati od svake teoretske
209

konsideracije, u strogom smislu rijei, to e nas

nagnati na stvaranje drugih uzroka, jeftinijih, na
koje e kasnije utjecati, ili pak nee, drugi ne-ekonomski uzroci i tako unedogled. Ili, osvrnimo se
malo na pitanje: zato je rijeenje bezolovnog benzina postalo tako difuzno? Zato to je taj izbor od
trenutane koristi biznisu multinacionalnih naftnih
kompanija, dok se zamjena cijevi ipak doimala manje unosna. No, mi u biti ne znamo u kojim postocima ova dva uzroka utjeu na stvarno zagaenje.
Meutim, znamo, sasvim sigurno, na temelju
istraivanja i metoda najnaprednijih sektora teorijske fizike, da nam nita ne moe pruiti tone
prognoze i da sve ostaje obavijeno hipotezom neodreenosti, gotovo po principima odreenim ve
zastarjelim Heisenbergovim zakonom. No, budui
da se politike i gospodarske odluke ne mogu bazirati na neodreenim konsideracijama, nego trebaju
biti usmjerene u pravcu probabilnosti, navedene
nam se predouju kao sasvim jasne i odreene, dok
u praksi to uope nisu. Drugim rijeima, teoretiar
znanosti moe si dozvoliti da bude indeterminist,
istom spokojnom savjeu kao to je njegov prethodnik prije tri etvrtine stoljea bio determinist, u
oekivanju da njegovu vlastitu sadanju auru neodreenosti rijee budua istraivanja, ali ekonomisti i politiari, pozvani da pronalaze elemente odluke ili da oni sami donose odluke, ne mogu koristi
210

istu polazinu toku, te zato na kraju uvjere sami

sebe u oajnikom pokuaju da uvjere druge.
Ako se ograniimo na strategije poduzea, one
ne mogu biti u potpunosti opravdane, to jest gotovo uvijek se baziraju na neracionalnim motivima
koji bi se mogli usporediti s borbom u dungli, s
konicom nerazumijevanja i meusobnih prijevara
na kojima se gradi trite i unutar kojeg se pojedina poduzea podvrgavaju zakonu jaega, koristei mehanizme specijalizacije ponude i smanjenja
osnovnih trokova, u prvom redu radne snage. Govoriti o optimizaciji ciljeva u poduzeu nije samo
netono ve i apsurdno, tehniki govorei. itava
gospodarska formacija jedne zemlje, ako se elimo
ograniiti na ovaj aspekt, sagledana po principima
optimizacije ciljeva profita nema smisla. Upravljanje vlau, u strogo politikim terminima, ima
barem podjednak utjecaj na odluke, koji raste irenjem ekonomskih kapaciteta jednog poduzea.
Na oligopolistikom nivou prevladavajui interes
postaje vlast, a ne profit.
Ove razmatranja su, nesumnjivo, recimo javno
vlasnitvo, a umovi koji nisu ogranieni dvorinim
raspravama ve ih odavno imaju na umu. Rezultat
su brojne rasprave, pogotovo u periodu izmeu dva
rata i poetkom pedesetih godina, iji su autori veinom europski ekonomisti emigrirali u SAD. Iz tih
rasprava proizlazi operativna revalorizacija kape211

tana industrije, iji je model i dalje engleski gusar

Francis Drake.
No, u ovakvim uvjetima stvari nisu mogle dugo
opstati. Bilo je potrebno ozbiljnije obrazloenje,
koje bi bilo sposobno uhvatiti se u kotac s problemom odluke, a doprinos je dao Popper svojom
teorijom falsifikacionizma. Na temelju ove teorije
ne postoje a priori opravdavajui ciljevi, ne postoji optimalna strategija, ni metoda koja bi jamila
identifikaciju i dostizanje odreenih ciljeva. Usto,
ove potonje pokree djelovanje osobe koja ih namjerava dostii, stoga ih moemo upoznavati samo
stupnjevito, zato se racionalnost svake metode
bazira na identifikaciji granica onog to se izvodi
i naina na koji se izvodi. Budui da ne moemo
opravdati na apsolutan nain neku odluku, moemo uvijek primijetiti da je pogrena kroz naknadne
dogaaje, te je zato odbaciti. U biti, alili smo se i
nastavimo s igrom.
Ova metoda, naizgled bezopasna, ak i slobodarska, kako su je definirale neke nae domae
budale, skriva strano opravdanje, pod svaku cijenu ovjenosti i morala, rezolutivne efikasnosti politikih i ekonomskih problema. Drugim
rijeima,odgovorna osoba odrijeava se odluka donesenih u ime mogunosti da se podaci na kojima
se bazirala navedena odluka ispostave pogreni. I
zato to se ova greka mora smatrati neizbjena i
212

zato to je jedan od osnovnih zadataka istraivanja

traiti greku, odluke se mogu donositi s puno manje briga, jer ve smo potpuno uvjereni da kakogod
sagledamo problem, ovaj je uvijek aproksimativan,
a greka e prije ili poslije isplivati. No, tko e platiti ljudske tete ovih neizbjenih greaka? Tko e
mrtve vratiti u ivot? Tko e izlijeiti bolesne? Tko
e vratiti bujan ivot onima koji su pretvoreni u
ive mrtvace?
U svakom sluaju, morat emo se dublje pozabaviti ovim problemom odluka i odgovornosti. Za
sada smo ga samo nagovijestili, tek koliko je bilo
potrebno za uvod u problem novog poduzea u postindustrijskom kapitalizmu.
Upravljanje poduzeom se trenutno bavi problemom najbre mogue transformacije postrojenja kako bi rijeili tehniki problem poduzetnika
drugaijim sastavom radnika i strojeva. Iskreno
reeno, ne radi se o novom problemu, ali nov je
polazini koncept koji bi trebao rijeiti ovu klasinu
produktivnu jednadbu i nova su sredstva koja je
telematika stavila poduzetnicima na raspolaganje, i
sve e vie ubudue.
Tradicionalno, rigidni element sastava tehnikog problema poduzea nisu toliko bili strojevi,
mada su velika postrojenja oigledno bila rigidna i
masivna, te iziskivala velike investicije i dugo eka213

nje na prihode, ve cijena rada. Rigidnost navedenoga elementa jaala je kroz proteklo stoljee, sve
do svog vrhunca u osamdesetima, barem u zemljama razvijenoga kapitalizma. Sindikalni otpor odigrao je vanu ulogu u tom procesu rigidnosti cijene
rada, ali u osnovi je utjecala sama radnika latentna
borbenost, otpor svakom vlasnikom pokuaju da
prisvoji postignuta ostvarenja, sve do automatizma
zahtijeva, kao u sluaju scala mobile[26], i napokon do transfera poveanja cijena rada na razinu cijena, pokretanjem inflacijskih mehanizama, koji su
u poetku bili korisni kapitalizmu a zatim postajali
neupravljivi, barem u politikom smislu i u smislu
drutvenog mira.
Meutim, radna snaga nije produktivni element
kao svaki drugi. Posjeduje neka obiljeja koja su
ekonomisti oduvijek pokuavali podvrgnuti ekvalizaciji statistikih podataka i grafikona. ovjek nije
stroj, zato pokazuje partikularne probleme tijekom
radne aktivnosti i zato ga procesi otuenja oteuju i kao ovjeka, tj. kao kompleksno bie koje nije
eljno rada, i kao proizvodno sredstvo. Odavna su
kapitalisti to shvatili, to je jedan od razloga zato se
zakon o plaama nije realizirao do kraja na nain na
koji su zamislili njegovi uplaeni izumitelji. Nikome nije u interesu dovesti radnika na nivo preivljavanja. Zato se stalno vraaju u prvi plan problemi koji se odnose na njegovo zadovoljstvo radom,
214

na njegovu moguu identifikaciju s nekom ulogom,

i ak na shvaanje i prihvaanje ciljeva poduzea.
Tayloristiki sistemi su u prolosti pod nejasnim pojmom razina proizvodnje podrazumijevali standarde kojih se osobito rad radnika neprekidno morao pridravati, u svrhu prilagoavanja
radne snage tehnikom sustavu poduzea, to jest
potpunoj iskoritenosti postojeih postrojenja.
Navedeni problem oduvijek se pokuavao rijeiti
pomou nadzornih sistema. Upravo iz tog razloga
su u prolosti mnoge tvornice bile smjetene u nekadanje vojarne ili zatvore. U osnovi, ove su tri
institucije meusobno zamjenjive sa strukturne toke gledita. Benthamovski panoptikum mogao se
indiferentno koristiti u sva tri sektora.
Progresivna zamjena tradicionalne radne snage
robotiziranim sistemima dovela je do dubokih transformacija u strukturi fiksnih postrojenja i prouzroila krizu golemog hijerarhijskog nadzornog sistema poduzea. Ova je kriza bila istodobna s drugom,
moda ne toliko vidljivom ali znaajnijom, koja se
ticala produktivne filozofije cjelokupnog poduzea,
to jest naina na koji privui radnu snagu na podruje ukljuivanja gdje bi ona teila odreenim
ciljevima poduzea.
Principi koji su nedavno saeti u koncept kodeterminacije pruaju staroj radnikoj klasi, ras215

cjepkanoj u beznaajne patrljke kojima nedostaje

ak i nekadanja korporativna svijest, moralni alibi
za prihvaanje vlasnikih ciljeva efikasnosti i profita. Suavajui podruje sindikalnog zastupanja
u okvire revindikacije i obrane dohodaka izbijaju na povrinu nova podruja pregovora, moe se
diskutirati o sudjelovanju radne snage u odlukama
poduzea, utvrujui programe, trine odabire, investicije itd.
Situacija je nevjerojatno korisna za rekuperiranje radnike disidencije. Sindikati su usmjereni na
zauzimanje nove pozicije povlatenih sugovornika
i kadri su raspolagati znanjima koja su korisna poduzeima za ostvarivanje zacrtanih ciljeva. U biti,
sama poduzea podravaju radniko sudjelovanje
u odlukama, zato to su shvatila da ukljuivanje
u mutna i kvalificirajua pitanja, kao npr. odreivanje operativnih odluka unutar poduzea, moe
predstavljati vaan element koenja radnikoga
nezadovoljstva i bitan faktor djelovanja u uvjetima
maksimalne produktivnosti.
Uzmimo kao primjer funkciju paritetnih komisija koje su osnovali sindikati i poduzee. Njihovo je djelovanje veoma problematino budui da
moraju pruati savjete u vezi odluka koje ne mogu
polaziti od pouzdanih znanja. Iz gore navedenih razloga proizlazi skupna nepouzdanost u injenice na
raspolaganju, sumnjivo pronalaenje ovih potonjih,
216

koje se duguju samoj vladajuoj klasi jer bi ih ona

trebali koristiti te u tu svrhu mora njima manipulirati. Pritisak koji vre kapitalisti s jedne strane, a
radnika klasa s druge strane u trenucima svojeg
preporoda neizbjeno transformiraju ove alate kodeterminacije u kobne ideoloke anse rekuperiranja.
Tehnoloke probleme ne mogu na racionalan
nain rijeiti ni sam vrh poduzea ni paritetna komisija ustrojena uz pomo sindikalnih slubenika.
Promatrajui organizaciona pitanja ove komisije i
imajui na umu da odluke postaju smjesta operativne i moraju se donijeti jednoglasno, ne razumijemo
kako ova injenica moe protusloviti ovdje navedenim prigovorima. Na ovaj ili onaj nain, uvijek
e prevagnuti snaga poduzea, sa svojim konzervativnim elementima i strategijama ouvanja svakog
zbiljski inovativna prijedloga koji ne uzima u obzir
imedijatne uvjete trita, te gospodarske interese i
ekvilibrije sektora.
Ustrajui u nepouzdanju, nee se moi donijeti
nijedna participativna odluka, ni uz dosljedno ponaanje poslodavaca i sindikalnih povjerenika, u
suprotnom bi se pojavile politike varijable koje
ovdje ne moemo razmatrati. Svako pregovaranje
o poveanju dohodaka, prekvalifikacijama, pokretljivosti radne snage i slino znak je persistencije
zastarjelih konfliktnih podruja, koja su sposobna
217

izroditi samo lane kontrapozicije i stalno traiti

poticaje za radikalni i efikasni sukob. Da bi dokazali pravu ulogu svakog sindikalnog povjerenitva.
No, ako stvar sagledamo s druge strane, isto toliko
znaajne, treba napomenuti da ovakav nain ponaanja oduzima svaku mogunost intervencije u odlukama poduzea glede tehnolokog restrukturiranja. Nijedan sindikat ne bi danas mogao ui u bitku
nesigurnih i kontradiktornih ishoda, podupirui se
o prezir prema tehnolokim inovacijama temeljenim na robotizaciji velikih postrojenja. Ne postoji
plauzibilna alternativna strategija, ne postoje pouzdani podaci na kojima bi mogli zasnovati diskusiju.
Postoje kratko i vrlo kratkoroni programi, pokuaji odvraanja proeti proraunanim i podlim oprezom, korporativne zatite radnog mjesta, bijedne
aluzije na prekvalifikaciju radne snage.
Raskol je ve uzeo maha. Ne postoji jedinstveni model koji bi zamijenio stari Fordov obrazac.
Rastuim intenzitetom, pulverizacija je proizvela,
barem u proteklih sedam godina, raznovrsno tkivo
proizvodnih otoka, iji bi prototip mogao biti onaj
Volvo o kojem smo raspravljali u starom broju asopisa Anarchismo. Pokuaji i aproksimacije,
svi usmjereni na pronalaenje greaka o kojima
smo govorili na prethodnim stranicama, u sutini
unitavaju staro radniko tkivo. Svaki proces restrukturiranja dubinski mijenja proizvodne uvjete,
ali bez uniformnih modifikacija. Moemo rei da
218

svaka specifina situacija moe personalizirati vlastitu promjenu unutar jednog modificiranog opeg
okvira, koji evocira, u cjelokupnosti, definitivno
naputanje tradicionalnih proizvodnih sistema, posebice onih zasnovanih na fiksnim postrojenjima,
fordistikog tipa.
Kroz ovih proteklih sedam godina prisustvovali
smo dakle jednom kaotinom i nepovezanom procesu restrukturiranja. Nisu se nikada ozbiljno uzeli
u razmatranje ljudski faktor i drutvene posljedice
inovacija uvedenih u proizvodnju. Inovacije su esto bile sprovoene u okvirima moguih investicija, koliinski umanjenih zbog tipa proizvodnje
dozvoljenog telematskom tehnologijom, ne obraajui panju na zbunjenost studijskih centara tih
istih poduzea koja proizvode infomatiku tehnologiju. Jurnjava za lakom kvalitativno diversificiranom proizvodnjom zaslijepila i one koji su u ovim
dubinskim transformacijama vidjeli ako ne sve
barem najoitije opasnosti. Danas je opa situacija
ovakva: oekuje se da e diversifikacija produkata
fiksnih niih trokova proizvodnje i generacijska
izmjena koju su svi nagovjetavali, rijeiti problem
opasnih posljedica uzrokovanih novom tehnologijom. Koliko god udnovato zvualo, ne postoje
ozbiljniji prijedlozi.
S daljnje toke gledita, sindikalna suradnja
unutar tvornice dovodi do stresnih uvjeta rada, to
219

jest pod nadzornim sistemima, koji su veinom kodeterminirani, kadri zamijeniti na optimalan nain
stare taylorizirane sisteme kontrole proizvodnje.
U tom smislu, smanjenje hijerarhijskih razina, podjela radnika u maksimalno dvije ili tri kategorije,
esto podijeljene izmeu trgovakog i tehnikog
sektora, formiranje grupa po japanskom modelu,
sklonost zborskim odlukama, grupna rasprava, poimanje svake produktivne grupe kao klijenta druge grupe, koje su stoga u poziciji da zahtijevaju i
odbijaju dio proizvodnje, sve to sprovodi u djelo
demokratsko izrabljivanje, pokuavajui prilagoditi poduzea proizvodnim uvjetima budunosti.
Smanjenje trokova je u ovim uvjetima oigledan
korolar, dovoljno se prisjetiti gotovo automatske
eliminacije proizvodnih zastoja i prekida.
Kao to vidimo, nita ne upuuje na uvjet odluka i operativnih izbora na dovoljno jasnoj osnovi.
Sve ono o emu govorimo nalazi se u rukama pojedinaca koji u biti ne znaju to rade. Kulturalno ocjenjivanje koritene tehnologije, to jest svako poimanje njenog utjecaja na okoli i na ovjeka u prvom
redu, je povrno i zastarjelo, plod humanistikoga
odgoja, neefikasnoga i nagaajuega, koji se u konkretnim okolnostima zanosio pozitivistikom ideologijom znanosti prolog stoljea. Najnaprednija
znanstvena teza, popperijanski falsifikacionizam,
mada korektnija s racionalne strane gledita, izgle220

da nam kao dodatni element koji pogorava situaciju. egrtu arobnjaka nije objanjena itava teorija
metle, obavijeten je samo da e se tete nastale
uslijed nerazumnog koritenja moi uvijek ukloniti
i da se, u nekom smislu, moraju a priori uraunati.
Ako se ograniimo na predmet rasprave, ova e
se situacija u bliskoj budunosti, nesumnjivo, ubrzati, dakle pogorati. Restrukturiranja i radikalne
ideoloke promjene uzrokovat e sve vie drutvenih turbulencija, na koje nadzorni organi, politiki in primis, a zatim gospodarski i socijalni, nisu
uope spremni. Dovoljno se prisjetiti malih nereda
(kao na primjer konfliktnih uvjeta koji se razvijaju
u odreenim zonama prilikom narodnih ustanaka
ili pak ogranienih pojava kao to su mimohodi
specifinih oruanih organizacija), te razmotriti temeljite i odlune metode koje pokreu mehanizme
dravnog odgovora da bi shvatili kako je vlast nespremna, bar u razumljivom vremenskom rasponu,
nositi se sa socijalnim posljedicama tehnolokih
nepromiljenosti, koje su ve u poodmaklom stanju
realizacije.
Ne smije nas zbuniti injenica da se popravljanje greaka preporuuje kao prikladno rijeenje
jednog neizbjeno nesigurnog stanja, jer se navedeno popravljanje bazira na zabludi, to jest na injenici da se najprikladnija sredstva za suoavanje s
potekoama uope ne trae, slijede se samo cilje221

vi profita i oni kolateralni, moi i izrabljivanja, sa

svim moguim sredstvima, naplaujui visoku cijenu buduim generacijama i raspoloivim resursima
kojima e te generacije morati raspolagati. Svaka
iluzija o efikasnijim kontrolama primjene tehnologije (nakon elektronske tehnike) treba se definitivno ostaviti po strani. Nikada nije ozbiljno razraena
slina teorija, a kad je i neto slino sroeno radilo
se uvijek o apstraktnim raspravama, nalik djejim
bajkama.
Na taj se nain prua podrka optubama protiv svih onih koji se odriu tehnolokoga raja u
korist retrogradne, sigurne kulture, zasnovane na
pouzdanim temeljima, budui da nisu spremni na
eksperimentiranje i na prihvaanje greaka koji
su osnova svake demokratske kulture. No, radi se
o prevari. Mnotvo analiza, rasprave otvorenog i
iskrenog tipa, teorijska produbljivanja, multikulturalizam, sve bi to bile vrlo vane vrijednosti, no ne
slue pokriu ljudskih trokova, nego specifinim
interesima vladajue klase, koja ivi u povlatenim
uvjetima, svakodnevno zatienim, zaklonjena iza
stroja nepouzdanosti i nepriznavanja homogene i
autoritarne kulture. Jo jednom se, kao u prolosti,
oblici autoritarizma zaodjevaju platom slobode i
jednakih prava za sve, da bi ostavili stvari kakve
jesu upravo mijenjajui ih sve.
Priznavanje nepouzdanosti, s kojom se u potpunosti slaemo, ne moe stoga dozvoliti donosi222

ocima odluka slobodno rukovanje poljem moi, na

kojem susreemo i veliku meudravnu politiku i
malu gospodarsku politiku mikroekonomije poduzea. Naspram njihovog bijednoga alibija mi se ne
oponiramo kulturom pouzdanosti i velikih ideolokih dogmi prolosti, naprotiv, mi se suprotstavljamo
kulturom sumnje, radikalne i definitivne sumnje, ne
sumnjam u zakljuke koji se kasnije pretvaraju u
veselu sigurnost nekanjivosti pri sitnim nevanim
odlukama, a ipak skupocjenim i donesenim na teret obespravljenih. Kada je svaka ozbiljna procjena
posljedica koritenja jedne nove tehnologije nemogua, mudra je odluka odustati od njezine upotrebe.
A kad je nerazboriti kriminalci nastave primjenjivati bez razmiljanja o moguim ljudskim rtvama,
vrijeme je za poduzimanje direktne akcije, kako bi
pogodili i donosioce odluka i konkretne realizacije
koje dovode u opasnost budunost ljudskoga roda.
Znaenje jedne beznaajne zgode
Milijun ili pet milijuna ljudi sakupi se na trgu.
Ako zanemarimo brojeve, da li moemo govoriti o
vanom dogaaju? Mislim da ne.
Opi trajk, izvan okvira starih sorelkih mitologija, nije sam po sebi odgovor izrabljivanih na namjere vlasti. Vrlo lako moe znaiti i neto drugo.
Pogledajmo to.
223

U prvom redu sposobnost nekog politikog

kadra, na putu regeneracije, da izvede na trg milijune osoba. Dakle, sredstvo politikog presinga u
rukama novih moguih vlasnika koji e biti kooptirani ili e zamijeniti starije. Ionako se nita ne bi
promijenilo. Jedino rijeenje, mada provizorno, za
upravljanje javnim financijama (od primarne vanosti) je posegnuti za torbom velikih vlasnika bogatstva, onih uoljivih i onih skrivenih. Da li moe
jedna politika klasa, koliko god bila ona nova i
tua koncesijama vlastitoj torbi, dospjeti do toga?
Ne, ne moe.
Prema tome, to u bti trae ti milijuni ljudi na
ulici? to zaista ele postii svojom nezanemarivom snagom pritiska? Kojim igrama moi se svjesno ili nesvjesno podvrgavaju?
Evidentno je da ne postoje valjane personifikacije kolektivne prezencije na raznim talijanskim
trgovima, trgovi vie manje ujedinjeni u opem
trajku, zato ne moemo govoriti u smislu tenje
ka ostvarenju kao da se radi o pojedincu ili grupi
pojedinaca. No, neto ipak moemo rei.
Mada sastav reenih prezencija nije jednoline
prirode, ipak je prilino homogen. Radi se o nekim
nadniarima (koji se plae udaljavanja s posla), segmentima koji su ve udaljeni (osueni na buduu
i trajnu nezaposlenost), dijelovima omladine (razo224

arani aspiranti koji e takvi ostati i uz zajameni

posao), umirovljenicima (kojima se otuuju prava)
i, naravno, politiki slojevi (sindikata ili stranke)
ljevice koji trae opozicionu umjetenost, a ne
mogu je nai.
No, ovi posljednji su pronali povoljnu priliku.
Slijedei dobru staru prodavaku logiku, po kojoj
je uvijek mogue sve rijeiti (kao prije sa Berlusconijem, a i sada bez njega), nakon to su doveli na
vlast Finijeve[27] faiste i Bossijeve[28] budale, s
tehnokratima i manipulatorima Cavaliereovog[29]
lika, sad su poalili i pokuavaju vriti pritisak izraavanjem svojeg nezadovoljstva. Sve bi to moglo
biti od koristi novoj opoziciji, kad bi ona bila kadra pronai svoj identitet. Ali, kako bi moglo biti
znaajno za zbiljnost stvari kad bi se nju, odista,
trebalo korjenito i duboko izmijeniti?
Uiniti uslugu politiarima koji su juer izbaeni, da li to zasluuje toliko graje? Sigurno ne.
Potpuno drugaija bi trebala biti sredstva.
Da se zadrimo na trgu, jer o tome govorimo,
posigurno bi ishodi bili drugaiji, ili barem preokupacije na vladajuoj razini, kad bi se ti dobri ljudi
bili nali spram odluka iz dana na trgu Statuto[30]
ili Reggio Emilije[31]. Ne kaemo da je masovno
nasilje, samo po sebi, uz sukobe s policijom, omiljeno sredstvo koje ima zajamene imedijatne re225

zultate. Niti na osnovu primjera vlade Tambronija.

Naa je rasprava kompleksnija. Poruka sadri u
sebi vlastitu sudbinu, ne otvara nikoju drugu mogunost, osim one ime je onaj tko ju prenosi uspije
proeti od samog trenutka u kojem odabere metodu
kojom e se koristiti. Metoda proste manifestacije je besperspektivna, budui da je njen cilj vriti
pritisak na vladu u svrhu izmjene politike klase.
Nije metoda sukoba. Dakako, moe se onemoguiti, unititi, lukavim obeanjima ili snagom brutalne
represije, ali to je ve druga pria, otvara sasvim
drugaije rascijepe.
Prepredenom Berlusconiju bilo bi sigurno puno
tee prijei preko toga s osmijehom na licu.
Bio bi primoran zasukati rukave.
Zatim bi se iz jedne stvari mogla izroditi druga,
i tako dalje.
Sindikati: od revindikacije do koparticipacije
Osorni Larizza[32], povjerenik najdesnijeg
sindikata Trojnog saveza, izjavio je jo prije deset
godina: uskladiti se s njemakim sindikatima, zahtijevati koparticipaciju u sindikalnim odlukama.
Tada se Carniti[33] samo prezirno osmjehnuo pretpostavci o talijanskom sindikatu koji naputa tradiciju trgova (u Njemakoj ne postoje pravi i istiniti
226

trajkovi u tvornicama od 1956.), dok su danas svi

sloni oko velikog prelaska. Tako e se dananji talijanski sindikati pretvoriti u holding kao njihova
njemaka subraa, zadobit e na vanosti u odlukama poduzea i ui u dioniarstvo, te postati vlasnici
poduzea i nekretnina.
DAntoni[34] je rekao da u globalnoj ekonomiji internacionalna kompeticija i konkurencija
ne dozvoljavaju ustrajanje na zahtjevima: treba
dozvoliti da poduzea uzmu malo daha, jer u suprotnom riskiramo da se vratimo na uslove iz pedesetih godina, kao to se desilo engleskim rudarima
tijekom borbe protiv Thatcher. Konflikt, nastavio
je reeni leader CISL-a, ostaje ali se s ulica seli
u prostorije odluka, tako da se, putem suupravljanja, ravnomjerno raspodjeli teret restrukturiranja.
Treba odustati od sile u pregovorima, tvrdi leader
UIL-a, Larizza, te smatra da se novi participativni
model moe proiriti iz tvornica do mjesnih institucija, na primjer upravljanje urbanim podrujima,
cestovnim sustavima, investicijama u Jug itd. Na
kraju leader CGIL-a, Cofferati, zapaa kako treba
izbjei opasnost takozvanoga japanskoga rjeenja,
koji instaurira neposrednu participaciju izmeu zaposlenika i poslodavaca. Sindikat treba, smatra on,
filtrirati participaciju.
Kao to vidimo, sa zanemarivim nijansama, sindikalna panorama je kompaktna. Svaki reziduum,
227

i onaj minimalni, ulinih borbi, svaka konfliktualna progresija zasnovana na trajku i na moguim,
mada dalekim, posljedicama i tetama vlasniku,
definitivno su ostavljeni po strani. Koparticipirati
znai odrediti odluke poduzea i vlasnitvo, dakle
odluivati o onome to se naziva tehniki problem
poduzetnika, to jest determinirati idealni sastav
elemenata proizvodnje: kapital, strojevi, rad. Ishod
koji se profilira, mada nije ba onaj njemaki (vie
manje potpuna socijalna pacifikacija), upravu njemu tei.
Sada dolazimo do jednog vanog pitanja. Dok
su tri velika konfederalna sindikata djelovala na
polju revindikacije, postojanje autonomnih baznih
sindikata, Cobas-a i drugih sindikalnih inicijativa
koji nose stijeg direktnih borbi protiv ekonomije,
imalo je smisla jer su predstavljali ekstremnu mogunost razvoja borbe na terenu izravnih sukoba,
sabotae i to vee tete vlasnicima. Na kraju krajeva, vlasnik se mogao jo plaiti znajui da se,
mada u okvirima sve rjeih ozbiljnijih sukoba, ova
eventualnost nije mogla potpuno iskljuiti. Danas
je uloga navedenih slojeva sindikata postala besmislena. Zaista, nezamislivo je da nakon to su velike
organizacije odbile cilj revindikacije, ovi manjinski slojevi sami nastave tim putem, zato to bi se u
kratkom roku njihova uloga, koja je bila znaajna u
borbama, potpunoma pretvorila u samu propoziciju
pretpostavki o zahtjevima.
228

Da malo bolje objasnimo. Dok je u prolosti postojala razlika izmeu metoda (oblika odluivanja i
metoda sukoba) danas je nalazimo samo izmeu ciljeva (zahtijevati i ne koparticipirati), s tunom logikom po kojoj je dovoljno predloiti jedan zahtjev
da bi se nali s one strane sindikalnoga Trojnog
saveza i samim time u poloaju sukoba.
Budui da ne moemo zamisliti masovni ulazak
u podruje koparticipacije, izgleda da je postojanje
ovih manjinskih slojeva osueno na izlini i beznaajni revindikacionizam: izlian zato to je neprikladan razvoju ope gospodarske formacije (kao
to su vrlo inteligentno shvatili veliki sindikati), a
beznaajan jer manjinski slojevi (sa svojim pseudo-revolucionarnim priama) nisu ni voljni ni sposobni primijeniti prikladne metode za dostizanje
postavljenih ciljeva bez znaajne sile pritiska koje
masovne mobilizacije (sa svim svojim limitima) i
dalje posjeduju.
I bilo koja struktura, gubei vlastitu ulogu, pa
makar se sastojala i od dranja neijeg repa, kad
ne moe pronai druge, a da nisu otpaci i obmane,
naginje automatskom ieznuu..
Milijun radnih mjesta
Kakvo znaenje moe imati slino obeanje,
koje je izborna propaganda nove desnice dala u vrijeme kolektivnih iluzija?
229

Osim blebetanja, sasvim nikakvo znaenje. Ne

samo zbog svoje neizvedivosti, ve i zbog kontradiktornosti po logici ekonomije.
Bolje emo objasniti.
Za kapitalizam je rad roba i budui da je rad
rezultat obavljene ljudske aktivnosti u zamjenu za
odgovarajui dohodak, sm ovjek je za kapitalizam roba. Postoji, stoga, trite rada, postoji cijena
rada (dohodak) i postoje odnosi izmeu nedostatka
rada (nezaposlenost) i visine trinih cijena.
Budui da je dohodak samo cijena jednog od
temeljnih elemenata proizvodnje (radne snage), iz
ove cijene nuno slijede sve druge cijene, zato (isto teoretski) sve to je vea nezaposlenost plae se
sve vie sniavaju, a inflacija se smanjuje, to jest
sveopa visina cijena robe. Ovo je bila samo teorija.
Ako ostanemo vezani uz apstraktni model, gospodari radnikih ivota (u pravom smislu rijei,
ne openitom) mogli bi pasti u napast da smanje
zaposlenost, bez obeanja nesuvislih milijuna novih radnih mjesta kako bi izbjegli dodatne trokova
proizvodnje i tako imati vie zarade na svakom pojedinom proizvodu koji izlazi iz njihovih tvornica.
Meutim, postoje dva elementa koji su protivni
ovom rezonu. Prvi: smanjenje zaposlenosti sniava
dohotke kojima radnici kupuju proizvode, stoga,
230

u krajnjoj analizi, smanjuje i mogunosti prodaje

kapitalistima, to znai da opadanje inflacije (kao
posljedica poveanja nezaposlenosti) smanjuje i
prodaju (nema vie novaca za kupovinu), te dolazi
do procesa stagnacije proizvodnje koji ubija kapital. Drugi element: nezaposlene osobe (dakle, bez
novaca) postaju poprilino nemirne. Na poetku se
ovjek snalazi kako zna i moe, zatim se pobuni.
No, pobuna je prijetnja drutvenom miru, dovodi
u sumnju budunost svake proizvodnje, onemoguava investicije, strane kupce hvata panika i tako
dalje.
Zato se obeavaju radna mjesta. Da bi se sve
vie prodavalo, kao prvo, a kao drugo da bi se
izbjegli ustanci.
No, da li je to obeanje razumno? S politike
strane jest, ali samo do jedne granice. Fiktivan
rad se oduvijek sprovodi, mnogo prije velikog
straha iz 1929. godine, jer su ve u XVII stoljeu
izmiljene work houses (naravno, a gdje bi drugdje ako ne u Velikoj Britaniji) gdje su nezaposleni
bili primorani graditi utvrde i ceste uz minimalnu
plau, jedva dovoljnu za preivljavanje. U epohi
u kojoj ivimo slino robovanje je nezamislivo,
ali asistencijalizam, koji je samo do prekjuer bio
dogma liberalne ekonomije, je zaglupljivao ljude
ostavljajui ih u permanentnoj blesavtini. Trebamo i nadodati da poveanjem brzine proizvodnje
231

(stalno novi proizvodi na tritu i sve vee proizvoake potrebe prodaje) isti asistencijalizam ne
zadovoljava na prikladan nain potranju (to jest,
vie ne jami dovoljnu prodaju proizvedene robe).
Potrebno je neto vie, a to neto trai novi preokret
kapitalizma devedesetih godina.
Zato se govori, da se ograniimo samo na Italiju, o milijunu radnih mjesta. Korisno je iz vie
razloga, iako nisu svi prikladni gospodarskim realnim i mjerljivim fenomenima.
U prvom redu podriva temelje strunosti stare
radnike aristokracije. Fleksibilnost i mobilnost
rasuu snagu otpora tvornice, radilo se i o revindikaciji. Neposredan rezultat je suton svake realne
kontrapozicije sindikata, koji su danas, vie nego
ikada, spali na prosti pogonski remen vlasnikovih
elja.
U drugom, podrava potranju i zato omoguuje potpunu iskoritenost novih tehnologija, te
diversificira ponudu. Kakvog bi smisla imale nove
montane trake koje samostalno oblikuju produkte
(npr. autumobile) kad ne bi postojala i primjerena
potranja tih istih proizvoda? Asistencijalizam je s
jedne strane, u odreenim okvirima, bio prikladan
za stiavanje duhova pobune, no s druge nije davao
dovoljno prostora novim produktivnim kapacitetima.
232

Tree: ova nova radna mjesta nipoto nisu

nova, ali mogli bi se pojaviti unutar ve postojeih, raznim procedurama kao to su na primjer
prijevremeno umirovljenje, smanjenje radnih sati,
nadzor nad prekovremenim satima, porezne olakice, financiranje zatienih proizvodnih zona i tako
dalje.
etvrto: udaljavanje od mogue pobune. Ljudi
ulaze u neku vrstu labirinta sa zrcalima i obmanama, i tu tumaraju uvjereni da vide anse i izlaze na
sve strane, koji u sutini ne postoje. No, to stalno
tumaranje, iako je uzaludno ne izaziva elju za
ruenjem zidova labirinta, naprotiv ono potie na
daljnje kretanje jer nove iluzije nadomjetaju stare,
ekajui da se neto dogodi.
Eto, jedino to se moe dogoditi je gradnja neprestance novih enigma, ljepih i sloenijih.
Ili, unitenje svega.
Pogovor
Razmiljajui o ovoj knjizi, na kraju njene revizije, ureivanja razliitih dijelova od kojih se sastoji, postajem svjestan da koliko su god ovih posljednjih godina teorija i praksa napredovale, osnovni
uvjet za pokretanje revolucionarnog procesa ostaje
obustava rada.
233

to bi se moglo, i trebalo, podrazumijevati pod

obustavom rada, osim klasine i oskudne definicije trajka, vie manje opeg, ostaje nam da razmotrimo. Milijuni radnika ine i danas, usprkos
svim promjenama u tijeku i produktivnom restrukturiranju kapitala, veliku silu koja stvara drutvo u
kojem ivimo, daje mu mogunosti, hrani ga, odrava na ivotu, iz dana u dan. I to je drutvo, u svojim osnovnim sastavnicama (strukture prijenosa,
posredne i neposredne, naredbi i obaveza), izravan
produkt izrabljivanja. Drugim rijeima, vanost
sindikalnoga problema (zastupanje borbi na podruju rada i proizvodnje, u irem pojmu) ostaje
fundamentalna. injenica da se drava smanjila u
odnosu na drutvo ne znai da poinje nestajati ili
se reducirati. Ideologija neoliberalizma se ne usuuje ozbiljno progovoriti o neem slinom. U biti,
velik dio njenih zadaa, meu prvima nadzor, prijei e ili je ve preao u ruke drutva. Ne radi se
o civilnom ili prirodnom drutvu o kojem su nai
djedovi sanjali. Svakim smo danom sve blie drutvu koji nosi sav (ili gotovo sav) teret upravljake
odgovornosti drave. Korak izmeu drutva i drave se skrauje.
Zbog toga moramo jasno iznijeti nae konsideracije. Ne postoji vie osoba koja zapovijeda s jedne
strane i zapovijedani s druge. Zato se odgovornost
prvog glasno itala, a posljednjeg se razrijeivala,
234

ublaavala, u oekivanju pobune, takozvanog fatalnog dana. Danas, kad reeno oekivanje nedostaje,
odgovornosti su ravnomjerno rasporeene. Odgovoran je vlasnik rudnika i odgovorni su rudari koji
silaze u utrobu zemlje za mizernu plau.
Ovdje govorim o velikim povijesnim odgovornostima, koje nas nagone da se zamislimo nad
sveukupnim kretnjama reakcionarnih i revolucionarnih snaga. Nestao je i najmanji plamen (da li je
zaista bio znak poara?) koji je plamtio na nebima
prethodnih desetljea. Poneto od tih iluzija prelo je i na ove stranice koje ponovno objavljujem,
nadasve u glavnom tekstu, napisanom prije skoro
dvadeset pet godina, iluzije koje govore o manjoj
odgovornosti izrabljivanih prema procesu izrabljivanja. Ne vidim vie ispred sebe nekadanjeg radnika koji je u fizikom prostoru osobne bijede pronalazio na tisue ansi za reizgradnju snage kojom
se opirao, kao rtva, prisilnoj alijenaciji. Potpuno,
ili skoro potpuno, nestala je stara strunost, ponos
na vlastiti posao, osjeaj pripadanja zajednikoj
ljudskoj snazi, podinjenoj i mizerabilnoj, ali ipak
kolektivno sposobnoj izraziti veliku silu. Nita nije
ostalo od svega toga.
Navedene snage, uvjeti mogue kohezije, meusobna priznanja, klasna svijest, sve je to ieznulo, ali nisam htio sve te elemente izuzeti iz moje
osnovne analize, kako je ne bih iskljuio iz doba
235

kad je ugledala svjetlost dana, iz okolnosti koje su

je tada uinile prijeko potrebnom, kad smo poeli meu prvima kritizirati, usred opeg zgraanja,
sredinji mit radnika. No ipak, neto to nosim sa
sobom u srcu, neto to ne mogu predati hladnim
analizama jedne stranice kao to je ova, neto mi
kae da se revolucija, insurekcija, mada nije jo
openita, obini pokreti revolta, destruktivan napad
koji jedva pronalazi prostor za irenje teritorijem
u potrazi za neprijateljem, sve to, od minimalnog
do maksimalnog, jer masksimalno je zatvoreno u
minimalnom kao pupoljak koji se moe rascvjetati prijevremeno, sve se to moe dogoditi samo ako
radnici pronau svoj izgubljeni dignitet i prekrie
ruke.
Ne usuujem se okonati ove stranice rijeju
trajk. Moje mi iskustvo ne sugerira druge definicije sna o kojem govorim, nema vidljivih uzroka ili
posljedica u stvarnosti, samo se zavaravamo da ih
moemo kodificirati te zato tvrdimo da ih vidimo i
poznajemo. Samo anarhija ivota moe, iznenada,
bez da trai ikome odobrenje, sugerirati milijunima
ljudi, svima u jednom trenu, da prekrie ruke.

236

[1998.]

Napomena izdavaa [35]

Naslovi i brojevi asopisa i novina u kojima su
pojedini lanci iz ove knjige prvi puta objavljeni.
Nije naveden autor lanaka zbog uestalosti i heterogenosti pseudonima ili u sluaju anonimnosti. Iz
jednostavnog razloga to su ovdje objavljeni, bez
dodatnih indikacija, znai da sam ih ja napisao.
Svi objavljeni lanci su revidirani i aurirani.
Critica del sindicalismo [Kritika sindikalizma], objavljeno u Anarchismo, god. I, br. 2,
1975., str. 65.-96.
Horizont i granice, usp. I limiti e lorizzonte
[Granice i horizont], objavljeno u Anarchismo,
god. X, br. 43, 1984.., samo dio od str. 2. do str. 4.
Dva sluaja za razmatranje: Bagnoli. Rabbia
e limiti [Bagnoli. Bijes i granice], objavljeno u
Provocazione, br. 15, srpanj 1998., str. 1.-2.; La
fabbrica darmi Oerlikon Italia in crisi [Tvornica oruja Oerlikon Italija je u krizi], objavljeno
u Provocazione, br. 9, studeni 1987., str. 1.-2.
Assolutamente nulla [Potpuno nita], objavljeno u Provocazione, br. 14, lipanj 1988., str.
1.-2.
Il recupero polacco [Poljsko rekuperiranje],
objavljeno u Provocazione, br. 16, rujan 1988.,
str. 3.
237

Il viale del sindicato [Bulevar sindikata],

objavljeno u Provocazione, br. 17, studeni 1988.,
str. 1.-2.
Dal treno alla scuola [S vlaka u kolu], objavljeno u Provocazione, br. 20, svibanj 1989., str.
1.-5.
Prevladati operaizam, objavljeno pod naslovom Oltre loperaismo e il sindacalismo [Prevladati operaizam i sindikalizam], u Anarchismo, br.
52, svibanj 1986., str. 3.
Kritika anarhosindikalnoj predodbi, objavljeno pod naslovom Il problema delloccupazione.
Per una critica della prospettiva anarco-sindacalista [Problem zaposlenosti. Kritika anarhosindikalnoj predodbi]., u Anarchismo, br. 56, oujak
1987., str. 85.-88.
Tecnologia e specificit industriale [Tehnologija i industrijska specifinost], objavljeno u Ludd
2000, god. II, br. 3., str. 7.- 27.
Il significato di un fatto insignificante [Znaenje jedne beznaajne zgode], objavljeno u Canenero, 28. listopada 1994., br. 1, str. 3.
Sindikati: od revindikacije do koparticipacije,
objavljeno pod naslovom Addio alla rivendicazione [Zbogom revindikacija], u Canenero, 20.
sijenja 1995., br. 11, str. 4.
238

Un milione di posti di lavoro [Milijun radnih mjesta], objavljeno u Canenero, 17. oujka
1995., br. 19, str. 4.
[1] Edizioni Anarchismo
[2] COBAS, Comitati di base [Bazni komiteti]:
autonomni bazni sindikati
[3] CGL-CISL-UIL: tri najvea talijanska sindikata, esto djeluju udrueni; CGIL je najvei
talijanski sindikat, ljeviarske orijentacije, CISL
demokranske, a UIL je bio vezan za nekadanju
Socijalistiku stranku.
[4] Operaismo: od talijanskog operaio, to
znai radnik; tim su imenom nazvani razni anarhistiki i marksistiki pravci u kojima radnika klasa
zauzima sredinje mjesto.
[5] La tesi di Valletta [Vallettijeva teorija]: rukovoditelj tvornice FIAT od dvadesetih do ezdesetih godina XX st.; kolaboracionist u doba faizma,
a zatim doivotni senator.
[6] Pokrajina u sredinjoj Italiji, poznata po ljeviarskoj usmjerenosti
[7] Democrazia Cristiana [Kranska demokracija]: stranka desnog centra koja je bila na vlasti od
drugog poraa do poetka devedesetih.
[8] Antonio Gramsci: marksistiki teoretiar, jedan od utemeljitelja talijanske Komunistike stranke, te njen predsjednik u 20-im godinama XX st.
239

[9] Jug Italije.

[10] FILTEA, Federazione Italiana Lavoratori
Tessili e Abbigliamento: Talijanska federacija tekstilnih radnika i odjee
[11] Comiso: talijanski grad u kojem se u osamdesetima razvio snaan pokret protiv gradnje raketne amerike baze.
[12] Lotta continua per il Comunismo [Stalna
borba za komunizam]: talijanska vanparlamentarna organizacija ekstremne ljevice, aktivna od kraja
ezdesetih do kraja sedamdesetih godina XX st.
[13] Societ Finanziaria Siderurgica S.p.A. [
Metalurko financijsko drutvo, d.d.]
[14] Italsider: jedno od najveih talijanskih metalurkih poduzea.
[15] Bagnoli: etvrt u Napulju u kojem se nalazilo postrojenje Italsider-a
[16] Franco Modigliani: talijansko-ameriki
nobelovac za ekonomiju 1985. god.; Ezio Tarantelli: talijanski ekonomist, ubijen u atentatu Crvenih Brigada 1985. godine.
[17] Spirito sanfedista: junotalijanski pobunjenici s kraja XVIII st. koje je podravao kler, borili
su se protiv francuske okupacije u ime svete vjere (santa fede) kojoj su prijetile ideje francuske
revolucije.
240

[18] Antonio Pizzinato: talijanski sindikalist i

politiar ljeviar; predsjednik CGIL-a u osamdesetima.
[19] Giuseppe Di Vittorio: sindikalni voa USIa (anarhosindikalni sindikat) poetkom XX st., a
kasnije CGIL-a.
[20] Oreste Scalzone: lan vanparlamentarnih
organizacija ekstremne ljevice koje su djelovale u
60-im i 70-im godinama, Potere operaio [Radnika
mo] i Autonomia operia [Radnika autonomija].
[21] FAI, Federazione Anarchica Italiana: Talijanska anarhistika federacija.
[22] Societ Italiana Ernesto Breda per Costruzioni Meccaniche [Talijansko drutvo Ernesto Breda za mehanike proizvode]
[23] OTO Melara: tvornica oruja
[24] Decreti delegati: skup zakona koji su poevi od 1973. pokrenuli reformu talijanskog kolstva.
[25] Referendum kojim je 1987. Italija odbila
koritenje nuklearne energije.
[26] Scala mobile [pokretna ljestvica]: automatski sistem kojim su se dohoci poveavali proporcionalno inflaciji.
[27] Gianfranco Fini: talijanski politiar desniar, zasluan za transformaciju neofaistike stran241

ke MSI Movimento Sociale Italiano [Socijalni

talijanski pokret] u stranku desnice AN Alleanza
nazionale [Nacionalni savez]; pojavom Berlusconija na politikoj sceni postaje njegov vjerni saveznik.
[28] Umberto Bossi: predsjednik talijanske regionalistike stranke Lega Nord [Sjeverna Liga],
secesionistikih, ksenofobnih i rasistikih obiljeja.
[29] Cavaliere: poasna titula; Berlusconi nosi
titulu Cavaliere del lavoro [Vitez rada].
[30] Piazza Statuto: trg u Torinu na kojem se
srpnja 1962. odvila radnika pobuna.
[31] Tijekom sindikalne manifestacije u talijanskoj pokrajini Reggio Emilia, srpnja 1962., ubijeno
je 5 radnika; tom je prilikom pala Tambronijeva
vlada, koju su podravali i neofaisti stranke MSI.
[32] Pietro Larizza: predsjednik talijanskog sindikata UIL 1992. god.
[33] Pierre Carniti: sindikalist i politiar ljeviar; jedan od lidera CISL-a u sedamdesetima.
[34] Sergio Antonio DAntoni: sindikalist i politiar ljeviar; lider CISL-a u devedesetima.
[35] Edizioni Anarchismo
Prevela Erika Preden
242

ANARHISTIKA TENZIJA
1996
Uvodna rije prvom izdanju
Anarhistika tenzija
Dodatak
Uvodna rije drugom izdanju
Uvodna rije prvom izdanju
U neposrednosti ali i u granicama tipino
oralne proze, koja karakterizira ova prijepis, strastveno izronjuje jedna ideja, moda jedina, koja nas
zdruuje kao pojedince u sukobu s ovim poretkom.
To je anarhistika tenzija: onaj osjeaj koji razara dualizam izmeu teorije i prakse, djela i misli,
koji konstantno ari nae snove i nae geste usmjerene radikalnoj promjeni postojeeg. To je radost
onoga tko se bori bez pokoja kako bi se oslobodio
svih okova, to je prosvjetljenje onoga tko prepoznaje autoritete koji nas ugnjetavaju i potie ga da
uzastopno trai i zauvijek kua nektar slobodnoga
ivota, vrijednoga ivljenja.
I, u krajnjoj liniji, ekstremno oitovanje ljubavi
i bijesa.
Ne elimo pisati biblije i stvarati propovjednike, tu nam je svaki oblik idolatrije i mitizacije,
243

po definiciji ikonoklasti, ateisti u svakom smislu,

uvijek smo odbijali i zazirali od svakoga aspekta
autoritarizma koji nam eli egzistenciju uiniti mrskom, zapoevi s najpodmuklijim i najopasnijim:
onoga koji moe izniknuti u nama samima. Odbijamo zakone i uspostavljene poretke, a nadasve konfekcijske naonjake. Prihvaamo samo spontane i
najslobodnije dogovore...
Ovo smo imali na umu kad smo zapoeli s projektom Anarhistikoga Laboratorija gdje bi antiautoritarno eksperimentirali nae tenzije. To je naa
svakodnevna oklada, unutar i izvan ova etiri zida.
Imali smo to dobro na umi i pri objavljivanju ovoga teksta, koji bi trebao biti samo jedan poticaj za
daljnji rast nas samih i, moda, da se prepoznamo
u nekom drugom.
Anarhistiki Laboratorij za Antiautoritarno
Eksperimentiranje
(Laboratorio Anarchico di Sperimentazione
Antiautoritaria)
Anarhistika tenzija
Uvijek sam malo zbunjen kad ponem govoriti,
barem na poetku. Ta se zbunjenost poveava naspram onoga to pogreno nazivamo predavanjem
ili pak, skromno kamuflirajui, javnom raspravom.
Najzad, radi se o predavanju nekoga tko dolazi
244

izvana, tko moda pripada nekoj drugoj generaciji, kao da je pao iz prolosti, tko se popeo na ovu
katedru, dri predavanje te stoga na udnovat, a i
opasan nain, lii na nekoga tko vam tupi mozak
iz drugih razloga, s drugim namjerama. Meutim,
ako malo skrenete panju na pojmove koji e biti
izloeni, otkrit ete da se iza ove prividne slinosti
krije znatna razlika.
Prvi od ovih pojmova sastoji se od pitanja: to
je anarhizam? Ovo moje pitanje moe zvuati udno poto je ovdje prisutno mnogo anarhista, jer ih
osobno znam. Barem bi anarhisti trebali znati to
je to anarhizam. No, svaki je put potrebno zapoeti
razgovor upravo ovim pitanjem: to je anarhizam?
Mada sa samo nekoliko rijei. Zato? Ovo pitanje
obino ne susreemo glede ostalih polja ivota,
ostalih aktivnosti, svih ostalih misli. Tko se definira ili se neim smatra zasigurno poznaje to neto.
Ali, anarhisti stalno postavljaju taj problem: to
je anarhizam? to znai biti anarhist? Zato? Zato
to to nije neka definicija koja se jednom postavljena moe uvati u sefu, staviti sa strane i smatrati
nekakvim kapitalom iz kojeg moemo crpsti malo
pomalo. Biti anarhist ne znai dostii nekakvu izvjesnost, ne znai rei jednom zauvijek: Eto, ja,
napokon, od ovog trenutka posjedujem istinu i kao
takav sam, barem glede ideje, povlaten. Tko razmilja na takva nain, anarhist je samo na rijeima.
245

Anarhist je naprotiv onaj tko realno sumnja u sebe

kao anarhista, kao osobu, i pita se: U kakvom je
odnosu moj ivot s onim to radim i s onim to mislim? Kakvu vezu uspijevam svakodnevno odravati sa svim stvarima koje inim, tako da potvrujem anarhizam i ne prihvaam male svakodnevne
kompromise, suglasnosti itd.?
Stoga, anarhizam nije pojam koji se zapeati
jednom rijeju kao grobnica. Nije politika teorija.
To je nain na koji se poima ivot, a ivot, bili mi
mladi ili stari, nije konana definicija, ve oklada
koju moramo igrati dan za danom. Ujutro kad ustajemo iz kreveta i dodirujemo nogama pod moramo
imati dobar razlog da bi zaista ustali. Ako taj razlog nedostaje, ne znai nita biti ili ne biti anarhist.
Onda bolje ostati u krevetu i spavati. A da bi imali
dobar razlog moramo znati kako djelovati, jer za
anarhizam, za anarhista, nema razlike izmeu djelovanja i miljenja, koje podrazumijeva neprestano
prelijevanje iz teorije u praksu i iz prakse u teoriju.
To je ono to razlikuje anarhista od bilo koje druge
osobe, koja ima drugaiji pojam o ivotu i okotava
taj pojam kroz politiki ivot, kroz politiko djelovanje, kroz politiku teoriju.
Ono to vam se inae ne kae, ono to ne pie
u novinama, ne pie u knjigama, ono to kola ljubomorno preuuje jer je to tajna ivota: ne smijete
odvajati misao od djelovanja, stvari koje se znaju,
246

koje se razumiju od onih koje se ine, od stvari kroz

koje mi djelujemo.
To je ono to razlikuje politiku osobu od anarhistikoga revolucionara. Nisu to rijei, ni pojmovi i, dozvolite mi, s nekog gledita ni djelovanje.
Odreenu akciju ne odreuje ispravno izabran cilj,
niti je razlikuje i obiljeava njena ekstremna realizacija kroz napad, recimo radikalan. Bt je u nainu
na koji e je osoba, drug koji realizira ovu akciju,
uspjeti pretvoriti u znaajni trenutak svoga vlastitoga ivota, osobno obiljeje, znaaj, vrijednost ivota, radost, udnju, ljepotu, a ne u vjetu realizaciju,
u puko izvoenje ina koji se smrtno okonava u
nama samima i u izrazu: ja sam danas ovo napravio daleko od sebe, na periferiji mojeg postojanja.
Evo, u tome je razlika. A iz te razlike proizlazi
jo jedna, po meni vrlo znaajna. Onaj tko misli da
se djelovanje nalazi izvan njega i da se realizira kroz
brojne uspjehe ili neuspjehe to se moe?, ivot
su stepenice po kojima se malo uspinjemo malo silazimo, nekad stvari idu dobro nekad loe onaj
tko misli da ivot sainjavaju ove stvari, npr. uobiajeni lik demokratskoga politiara (naravno, osoba s kojom moete diskutirati, simpatian tip, tolerantan, popustljiv, vjeruje u razvoj, u budunost, u
bolje drutvo, slobodu), takva vrsta osobe, moda u
odjelu, bez kravate, malo sportski, osoba koja izbliza izgleda kao drug i koja se sama naziva drugom,
247

ta osoba moe vrlo lako biti i policajac, ionako to

nita ne mijenja. Zato ne? Postoje i demokratski
policajci, zavrilo je doba uniformirane represije,
danas represija moe i simpatino izgledati, tlae
nas brojnim sjajnim idejama. Evo, ovu osobu, tog
demokratu, kako ga moemo karakterizirati, kako
ga moemo prepoznati, primijetiti? Ako nam oi
pokriju velom kroz koji ne vidimo, kako se moemo braniti od takve osobe? Prepoznat emo ga kroz
ovu injenicu: za njega je ivot ostvarenje, njegov
su ivot injenice, koliinske injenice koje se odmataju pred njegovim oima, i nita vie.
Ne moemo traiti lansku iskaznicu kad s
nekim priamo. esto, sluajui njegove ideje postanemo veoma zbunjeni i nita vie ne razumijemo, jer svi smo simpatini govornici, progresisti,
svi hvalimo ljepotu tolerancije i tako dalje. Kako
moemo primijetiti da ispred nas stoji neprijatelj,
na najgori neprijatelj? Jer od starih smo se faista
barem znali obraniti, on je tukao, no ako smo bili
sposobni tukli smo i mi, jae od njega. Sad je druga
pria, promijenila se situacija. Danas je moda ak
i teko pronai nasilnog faista. Meutim, taj subjekt kojeg pokuavamo opisati, demokratu kojeg
pronalazimo na svim nivoima (u koli ili u parlamentu, na ulici ili u uniformi policajca, kao suca ili
kao lijenika), taj nam je subjekt neprijatelj jer on
poima ivot na drugaiji nain od nas, jer za njega
248

je ivot neki drugi ivot, nije na ivot, jer mi smo

za njega vanzemaljci i ne vidim razloga da ga mi
smatramo stanovnikom naeg planeta. To je linija
koja nas razdvaja od njega, jer njegov pojam ivota
je koliinske, kvantitativne prirode, on mjeri stvari
po uspjehu, ili ako elite po neuspjehu, ali uvijek s
koliinske strane, a mi ivot mjerimo na drugaiji
nain i upravo o tome trebamo razmisliti: na koji
nain se na ivot razlikuje, kvalitativno razlikuje.
I taj gospodin, koji nam je tako sklon, svali na
nas kritiku i kae: Da, anarhisti su simpatini, ali
tako nesuvisli, to su uope postigli kroz povijest,
koja je drava ikad bila anarhistika? Jesu li ikad
ostvarili vladu bez vlade? Nije li slobodno drutvo,
anarhistiko drutvo, drutvo bez vlasti, proturjeje? I ta masa kritike koja se svali na nas ima zasigurno veliku teinu, jer zaista i u onim sluajevima
kad su anarhisti bili vrlo blizu ostvarenja njihove
konstruktivne utopije slobodnoga drutva, kao npr.
u panjolskoj ili u Rusiji, ako ih dobro analiziramo,
te su konstrukcije vrlo diskutabilne. To jesu revolucije, ali nisu slobodarske revolucije, nisu anarhija.
Stoga, kad ta gospoda kau: Vi ste utopisti, vi
anarhisti ivite u iluziji, vaa utopija nije ostvariva, mi trebamo odgovoriti: Da, istina je, anarhizam je tenzija, nije realizacija, nije konkretni pokuaj sutranjega ostvarenja anarhije. No, trebamo
biti sposobni i nadodati: ali vi ostali, potovana
249

demokratska gospodo koji ste na vlasti, koji nam

ureujete ivot, koji elite ui u nae ideje, u nae
umove, koji vladate nama putem svakodnevnoga
miljenja, kojeg gradite putem tampe, fakulteta,
kola itd., vi gospodo to ste ostvarili?. Svijet u
kojem vrijedi ivjeti? Ili pak svijet smrti, svijet u
kojem je ivot povrna injenica, bez kvalitete, bez
znaenja, svijet u kojem kad dostignemo odreene
godine, na pragu mirovine, zapitamo se: to sam
uinio s mojim ivotom? Kakvoga je smisla imalo
ivjeti sve ove godine?.
Eto to ste stvorili, eto to je vaa demokracija, to je va pojam o narodu. Vi vladate narodom,
ali to znai narod? to je narod? Moda je to onaj
manjinski malobrojni dio koji izlazi na izbore, koji
glasa za vas, koji bira jednu manjinu, koja pak bira
drugu manjinu, jo manju od prethodne, koja vlada
nama u ime zakona. No, zar nisu ti zakoni samo
izraz interesa jedne male manjine, koja je osobito,
primarno, usmjerena na ostvarenje vlastitoga bogatstva, jaanja moi i tako dalje?
Iz ega proizlazi ta mo, ta vlast u ije ime vi
vladate? Od apstraktnoga pojma stvorili ste ustroj
i mislite da ga moete unaprijediti. Ali, kako, na
koji je nain u povijesti ono unaprijeeno? Zar nije
stanje u kojem danas ivimo, stanje smrti, povrnih
vrijednosti? To je kritika koju trebamo uzvratiti pristaama demokracije. Ako smo mi anarhisti utopi250

sti, onda smo takvi kao tenzija prema kvaliteti; ako

su demokrati utopisti, njihova je utopija smanjenje
kakvoe. Tom smanjenju, na jednodimenzionalnom podruju najmanje mogue tete za njih i najvee prihvatljive tete za veliku veinu osoba koje
oni izrabljuju, toj bijednoj stvarnosti mi suprotstavljamo nau utopiju, koja je barem utopija kvalitete,
tenzija prema drugaijoj budunosti, radikalno drugaijoj naspram dananjeg ivota.
Dakle, svi govori koji vam upuuju oni koji
priaju u ime politikog realizma, kad dravnici,
profesori (koji su sluge dravnika), teoretiari, novinari, kad svi intelektualci koji prolaze kroz uionice kao to je ova i u svojim govorima koriste tolerantne i mirne rijei realista, tvrdei da ionako ne
moe biti drugaije, da je stvarnost takva kakva je,
da se treba rtvovati, evo, te osobe vas obmanjuju.
Obmanjuju vas jer drugaije moe biti, svatko se od
nas moe pobuniti protiv obmane u ime vlastitoga
povrijeenoga dostojanstva, svatko se od nas moe
osjeati obmanut jer je napokon osvijestio koju tetu nam nanose. Pobunom svatko moe promijeniti
ne samo, u granicama poznatoga, postojee stvari,
nego i vlastiti ivot koji moe postati vrijedan ivljenja, ustati ujutro, spustiti noge na pod, pogledati
se u ogledalo i rei: Napokon sam uspio promijeniti stvari, barem to se mene tie. Osjetiti se kao
ovjek koji dostojanstveno ivi svoj ivot, a ne ma251

rioneta u rukama lutkara kojeg ne moemo ni dobro

vidjeti da bi mu pljunuli u lice.
Zato anarhisti nastavljaju postavljati pitanje:
to je anarhizam? Anarhizam nije politiki pokret.
Da, i to je, ali kao sporedan aspekt. injenica da
se anarhistiki pokret povijesno prikazuje kao politiki pokret ne znai da je anarhizam kao politiki
pokret istroio sve anarhistike mogunosti postojeeg. Anarhizam nije samo anarhistika grupa iz
Cunea, iz Torina, iz Londona ili iz nekoga drugoga
grada. Nije to anarhizam. Naravno, tamo su prisutni drugovi anarhisti i, nadam se ili barem moramo
pretpostaviti, onaj drug koji je sam zapoeo vlastiti
ustanak, koji je shvatio, prepoznao itav kontekst
obaveza i prisila u kojima je primoran ivjeti. Ali,
anarhizam nije samo to, ve i ona tenzija ivota,
ona kvaliteta, ona snaga koju uspijevamo izvui iz
sebe mijenjajui postojee stvari. Anarhizam sainjavaju ovaj plan transformacije i nacrt koji se realizira u nama samima, usporedno s napretkom nae
vlastite promjene. Stoga, ne radi se o povijesno
kvantificiranom dogaaju, to nije dogaaj koji se
jednostavno ostvaruje kroz vrijeme i koji se prepoznaje kroz odreene teorije, odreene osobe, kroz
neke pokrete i, zato ne, kroz tono odreena revolucionarna djela. U ovom zbroju elemenata uvijek
ima neto vie i upravo zbog toga vie anarhizam
doivljavamo uvijek na drugaiji nain.
252

Stoga, izmeu ove tenzije koju moramo, po

meni, uvati unutar nas kao tenziju prema nepoznatom, prema nezamislivom, neizraenom, prema
dimenziji koju trebamo ostvariti a ne znamo tono
na koji nain, i svakodnevnih stvari koje inimo i
moemo uiniti, moramo uvijek odravati tono
odreen odnos promjene, transformacije.
Prvi primjer koji mi pada na pamet glede ove
teme je jo jedan kontradiktorni element. Razmislite o pojmu problem, npr. treba rijeiti probleme, tipina fraza. Svi imamo probleme koje trebamo rijeiti, ivot je problem za rjeavanje, ivjeti
je problem, svaki aspekt stvarnosti, od vlastitih socijalnih uvjeta, izlaska iz zaaranoga kruga pa do
obinih nezgoda koje svakodnevno susreemo, sve
to smatramo problemom. Meutim, da li su problemi rjeivi?
I tu dolazimo do velike zablude. Zato? Struktura koja nas tlai sugerira nam da su problemi rjeivi i da e ih ona rijeiti. K tome, ta ista struktura
sugerira i primjere (mislim da su veina prisutnih
uenici) problema koji se rjeavaju u geometriji,
matematici itd. No, takva vrsta problema, npr. matematike jednadbe koje se prikazuju kao primjer
rjeivih problema, su samo lani problemi, moemo ih rijeiti jer u onom trenutku kad se s njima
suoimo odgovor nalazimo ve u samom pitanju, to
jest odgovor je samo ponavljanje problema u dru253

gom obliku ili kako bi se struno reklo, tautologija.

Kae se jedna stvar i odgovara se istom, stoga, vie
manje, ne postoji rjeenje problema ve ponavljanje problema u drugom obliku.
Kad pak govorimo o rjeavanju problema koji
se odnosi na ivote svih nas, na svakodnevnu egzistenciju, govorimo o vrlo kompleksnim problemima koji se ne mogu ograniiti na jednostavno
ponavljanje samoga problema. Na primjer, ako
kaemo problem policije, postojanje policije za
mnoge od nas predstavlja problem. Nema sumnje
da je policajac sredstvo za ugnjetavanje u rukama
drave, putem kojeg nas ona sprjeava da inimo
odreene stvari. Kako rijeiti takav problem? Postoji mogunost da se rijei problem policije? Pitanje je samo po sebi neosnovano. Ne postoji mogunost da se rijei problem policije. Meutim, s
demokratske toke gledita problem se sastoji u
rjeavanju nekih aspekata problema policije, kroz
demokratizaciju ustroja, mijenjajui um policajca i
tako dalje. Glupo je a i nelogino uope pomisliti
da se tako rjeava problem nadzora i represije jer u
biti to je samo nain prilagoavanja represije u korist vlasti, u korist drave. Uistinu, ako je danas potrebna demokratska policija, sutra ve moe zatrebati neto manje demokratinija struktura nadzora i
represije, a policija bi odgovorila kao to je to inila
u prolosti: na zapovijed!, moda izbacivanjem, ili
254

eliminacijom, iz vlastitih redova vrlo rijetkih i marginalnih manjina koje misle na drugaiji nain.
Kad kaem policija mislim na svaku represivnu strukturu, sve do pravosua, na bilo koji oblik
nadzora i represije koji drava proizvodi. Kao to
vidite, socijalni problemi nisu rjeivi. Obmana demokratskih struktura koje smatraju da su problemi rjeivi je obmana koja nam dokazuje kako se
demokratska politika misao uope ne temelji na
stvarnosti, na neem konkretnom. Sve se temelji na
ansama igre zablude, kako se ipak stvari vremenom mogu poboljati, srediti. Na tom se sreivanju
bazira snaga vlasti i na tom se sreivanju vladajui
odravaju kroz kratka i duga razdoblja. Mijenjaju
se igre, odnosi, a mi ekamo da se ostvari ono to su
nam obeali, to se nikad ne zbiva jer ta poboljanja
se nikad ne ostvaruju, jer mo ostaje, mijenjajui
i transformirajui se kroz povijest, ona ipak ostaje
uvijek ista: aka ljudi, manjina privilegiranih koja
upravlja polugama vlasti, koja radi za vlastitu korist i titi poloaj onih koji vladaju i koji e vladati.
Koja sredstva mi posjedujemo da bi se oduprli
takvom stanju stvari? ele nas nadzirati? Mi emo
odbiti nadziranje. Naravno, to moemo uiniti, i mi
to inimo, pokuavamo minimalizirati tetu. Meutim, u socijalnom kontekstu odbijanje nadzora
vrijedi samo do jedne granice. Moemo prepoznati
neke oblike, moemo vritati kad nas nepravedno
255

napadnu, ali jasno je da postoje odreena podruja

vlasti gdje nam pravila koja se zovu zakoni, natpisi
koji se zovu ograde, osobe koje se zovu policija,
zabranjuju ulaz. Nema sumnje, pokuajte ui u parlament i vidjet ete to e vam se desiti, ne znam.
Ne mogu se preskoiti razine, odreeni nadzori ne
mogu se izbjei.
Onda, kako se mi suprotstavljamo ovakvoj situaciji? Jednim obinim snom? Hipotezom slobode,
koju k tome trebamo i tono definirati jer ne moemo jednostavno rei: Anarhistika je sloboda
jednostavno smanjenje nadzora.? U tom bi sluaju
pali u zabludu: Gdje se treba zaustaviti to smanjenje nadzora? Moda na minimalnom nadziranju?.
Na primjer, drava bi postala legitimna kao takva,
za nas anarhiste, ako bi umjesto dananje drave
koja ugnjetava postala, recimo, minimalna drava
liberala? Ne, sigurno. Dakle, ovo je pogreno razmiljanje. Ono to moemo pokuati postii nije,
stoga, ograniavanje nadzora, ve ukidanje nadzora. Mi ne traimo vie slobode jer se vie slobode daje robovima produujui lanac, mi traimo
ukidanje lanca, traimo slobodu a ne vie slobode.
Sloboda znai odsutnost lanca, odsutnost ograniavanja, sa svim onim to proizlazi iz ove afirmacije.
Sloboda je ne samo teak i nepoznat koncept,
nego i bolan, a nama se prodaje kao prelijepi pojam, njean, oputajui, kao daleki san u kojem se
256

osjeamo dobro, kao uz sve daleke stvari jer one

predstavljaju nadu, vjeru, vjerovanje. Drugim rijeima, ono nedodirljivo to rjeava dananje probleme, ali ne zato to ih zaista rjeava, nego zato jer
ih jednostavno prikriva, zamagljuje, mijenja, zaklanjajui nam pogled na sve potekoe koje danas
imamo. U redu, jednoga emo dana biti slobodni, u
redu, imamo potekoa ali unutar tih potekoa postoji jedna podzemna snaga, jedan nehotini poredak koji ne ovisi o nama, koji radi umjesto nas, koji
e malo po malo izmijeniti patnike uslove u kojima ivimo i pruiti nam novu slobodnu dimenziju u
kojoj emo svi sretno ivjeti. Ne, sloboda nije to, to
je obmana koja veoma, tragino, podsjea na stari
pojam o bogu, bogu koji nam je mnogo puta pomagao i jo danas pomae mnogim osobama koje pate
jer one kau: U redu, danas patimo, ali na drugom
e nam svijetu biti bolje. Ili, kako kae Evanelje,
posljednji e bit prvi, zato ovaj obrat ohrabruje dananje posljednje jer e biti sutranji prvi.
Kad bi mi prodavali ovakav pojam slobode
pod istinitim uljuljkivali bi dananje patnje, stavili bi malo melema na dananje socijalne rane, na
isti nain kao sveenik koji svojom propovijedi,
svojim rezoniranjem, stavlja malo melema na rane
siromaha koji ga sluaju i koji ive u zabludi da e
ih boje kraljevstvo osloboditi patnji. Jasno je da
anarhisti ne mogu razmiljati na isti nain, slobo257

da je destruktivan pojam, pojam koji u sebi sadri

potpunu destrukciju svakoga ogranienja. Sloboda
je mogunost koja treba ostati u naem srcu, ali
istovremeno trebamo shvatiti da ako elimo slobodu moramo biti spremni prkositi svim opasnostima
destrukcije, unitenja postojeeg poretka u kojem
ivimo. Sloboda nije pojam koji e nas uljuljkivati u oekivanju boljih vremena, bez obzira na nau
stvarnu sposobnost intervencije.
Da bi shvatili ovakvu vrstu pojmova, da bi
shvatili kojim se rizicima izlaemo kad rukujemo
opasnim pojmovima ovoga tipa, moramo biti sposobni izgraditi ideje u nama samima, imati ideje.
I o tome postoje znaajne zablude. U opticaju je
navika da se idejom smatra svaki pojam koji imamo u glavi. Netko kae: dobio sam ideju, i na
taj nain pokuava odrediti ideju. To je kartezijanska teorija ideje, koja se suprotstavljala platonskoj,
gdje je ideja apstraktna, daleka, uporina toka
itd. Meutim, mi se ne odnosimo na taj pojam kad
govorimo o ideji. Ideja je uporina toka, element
snage koja mijenja ivot, pojam koji je napunjen
vrijednou, pojam vrijednosti koji postaje pojam
snage, neto to moe razviti na drugaiji nain
na odnos s drugima, sve je to ideja. Ali, kroz koji
nam to izvor stiu elementi pomou kojih gradimo
ideje ove vrste? kola, akademija, fakultet, tampa,
knjige, profesori, strunjaci itd., televizija. Meu258

tim, to nam alju ovi izvori informacija i kulturne

elaboracije? alju nam vie manje znaajnu masu
informacija, koja se srui na nas kao lavina, vrije
kao unutar lonca u nama i potom proizvodimo miljenja. Mi nemamo ideja, imamo miljenja.
I tu dolazimo do kobnoga zakljuka. to je to
miljenje? To je isprazna ideja, uniformirana kako
bi se prilagodila velikom broju ljudi. Ope ideje
ili omasovljene ideje su miljenja. Vlasti je bitno
odravati ova miljenja jer putem njih, njihovim
upravljanjem, postie odreene rezultate, na primjer propagandni mehanizam putem sredstava
javnog informiranja, realizacija izbornih procedura
itd. Nove elite vlasti ne formiraju se putem ideja,
ve putem miljenja.
to znai suprotstaviti se formiranju miljenja?
Znai li moda sakupiti vei broj informacija? To
jest, suprotstaviti se informaciji protuinformacijom? Ne, to je nemogue jer s koje god strane sagledali problem ne moemo biti sposobni, naspram
prevelikom broju informacija kojima smo svakodnevno preplavljeni, otkriti naom protuinformacijom, kroz proces dietrologije, [1] realnost koju je
zamijenila ova informativna brbljarija. Ne moemo djelovati u tom smjeru. Kad to i radimo, u kratko vrijeme shvatimo da je uzaludno, ne uspijevamo
uvjeriti ljude.
259

Zbog toga su anarhisti problemu propagande

pristupili na kritiki nain. Da, naravno, kao to
moete vidjeti, ovdje imamo dobro opremljen stol,
kao to se zbiva svugdje gdje se odravaju inicijative i skupovi ove vrste. Uvijek su tu prisutne nae
broure, nae knjige. Imamo brdo novina i vrlo smo
sposobni publicisti. Ali, to nije jedini posao koji
trebamo obaviti, a i kad to radimo, ta aktivnost ne
smije sadravati elemente protuinformacije, ako ih
i sadri onda se radi o sporednim injenicama. Ta je
aktivnost u osnovi upuena, ili bi trebala biti, stvaranju jedne ideje ili nekoliko vanih ideja, nekoliko
temeljnih ideja.
Samo jedan primjer. Kroz posljednje tri ili etiri godine izgraen je sluaj kojeg tampa odurno
naziva tangentopoli ili iste ruke [2] i tako dalje. to je u ljudima prouzroila ta silna operacija?
Stvorila je miljenje kako je pravosue sposobno
popraviti stvari, osuditi politiare, izmijeniti uvjete.
Jasno nam je koliko je ovaj postupak, ovo miljenje
korisno, na primjer pridonijelo je rastu nove elite
vlasti koja je zamijenila onu staru. Mada kaemo
nova, mada sadri neke nova obiljeja, ipak se
stare navike i stari likovi ponavljaju. Na taj nain
funkcionira miljenje.
Pokuajte usporediti ovaj postupak oblikovanja
jednog miljenja (koje je donijelo znatnih koristi
samo njima) s izgradnjom jedne temeljne ideje, kao
260

to bi mogla biti produbljena analiza pojma pravde, razlika je nepremostiva. No, to je pravedno?
Na primjer, sigurno je bilo pravedno za mnoge, a i
mi smo to smatrali pravednim, da je Craxi [3] bio
primoran zatvoriti se u svoju tunisku vilu. Bilo je
ak simpatino, smijali smo se, osjeali se dobro,
simpatino je kad se uklone svinje ovoga nivoa.
Meutim, je li to zaista pravda? Na primjer, Andreotti [4] je zapao u potekoe, izgleda da se ljubio u
obraz s Riinom [5]. Vijesti ove vrste su nam drage,
osjeamo se bolje, jer jedna svinja kao to je Andreotti nesumnjivo nam je i fiziki nepodnoljiva,
dovoljno ga je i samo vidjeti na ekranu. Meutim,
da li je to pojam pravde? Pogledajte, za Di Pietra i
za Borrellija [6] se navija kao na stadionu. to znai stadionsko navijanje? Znai da su milijuni ljudi
uvueni u proces uniformiranja informacije.
Pojam pravde o kojem bi mi trebali razmiljati
je drugaiji. Na to nas treba navesti pojam pravde?
Treba nas navesti da priznamo da ako je Craxi kriv
(ili Andreotti), na isti su nain kao i on krivi ljudi
kao to su Borrelli i Di Pietro, jer dok je prvi bio
politiar ovi drugi su dio pravosua. Pojam pravde
znai potegnuti jednu liniju razgranienja izmeu
onog tko je podrka i alibi snagama vlasti i onog
tko se tome suprotstavlja. Ako je vlast nepravedna,
poto je njeno samo postojanje ini nepravednom,
ako su svi pokuaji, kao to smo vidjeli na primjeri261

ma, samo obmane za samoopravdanje, svaka osoba

na vlasti, vie manje demokratska, to god uinila,
uvijek je s druge strane pravde.
Izgradnja pojma pravde ove vrste znai formiranje jedne ideje, koja se ne pronalazi u tampi,
ne analizira u kolskim uionicama i sveuilinim
aulama, koja ne moe biti sastavni dio miljenja i
nee odvesti ljude na izbore. Naprotiv, ova e ideja dovesti ljude da se suprotstave sebi samima jer
naspram suda samoga sebe svatko se pita: Ali ja,
naspram ideje pravde, kad mi se ini da je Di Pietro pravedan, kako se postavljam? Dozvoljavam
da i mene prevare, i ja postajem sredstvo miljenja,
zavrni dio velikoga procesa formiranja moi, istovremeno rob vlasti i njen suuesnik?
Napokon smo stigli, stigli do naih odgovornosti. Ako je pojam od kojeg smo poeli istinit, to
jest da za anarhiste nema razlike izmeu teorije i
djelovanja, onoga trenutka kad ova ideja o pravdi
zasije u nama, ako ova ideja zasvijetli barem na trenutak u naem umu, ta se svjetlost nee nikad vie
ugasiti jer emo se u svakom trenutku, to god mislili, osjeati krivci, pomagai, suuesnici procesa
diskriminacije, represije, genocida, smrti, i uvijek
emo se smatrati dijelom toga procesa. Kako se
onda moemo smatrati revolucionarima, anarhistima? Kako se moemo smatrati pobornicima slobode? O kojoj slobodi govorimo ako smo dali nau
podrku ubojicama na vlasti?
262

Vidite kako je razliita i kritina situacija onoga

tko odmah uspije, putem dublje analize stvarnosti
ili pukim sluajem, ili pak nesreom, osvijetliti um
tako jasnom idejom pravde. Postoji mnotvo ideja
ove vrste. Na primjer, ideja slobode je ista stvar.
Tko se samo na trenutak zamisli nad pojmom slobode, ne moe se zadovoljiti nekim djelom koje bi
samo malo povealo slobode uvjeta u kojima ivi.
On e se od toga trenutka nadalje osjeati krivim i
pokuati e uiniti neto kako bi ublaio svoj osjeaj patnje. Osjeat e da grijei jer nije do tada ve
neto poduzeo i od toga e trenutka ivjeti u drugaijim uvjetima.
to zapravo eli drava postii oblikovanjem
miljenja? to vlast eli? Da, naravno, eli stvoriti
osrednje miljenje jer na temelju ovoga mogu stvoriti neke pokrete, kao na primjer izlazak na izbore,
formiranje manjinskih krugova moi i tako dalje.
Meutim, ne ele samo to, ele nau suglasnost,
na pristanak, a suglasnost dobivaju kroz odreena
sredstva, naroito kulturne naravi. Na primjer, kola je jedan od rezervoara iz kojeg se crpi suglasnost
i gradi budua radna snaga intelektualne prirode, i
ne samo intelektualne.
Produktivne transformacije dananjeg kapitalizma zahtijevaju drugaijeg ovjeka u odnosu na
prolost. Juer, do nedavno, traila se osoba strunih sposobnosti, profesionalne kvalifikacije, pono263

sna na svoje sposobnosti. Danas se situacija prilino promijenila. Svijet rada trai osrednju kvalifikaciju, dosta nisku, i zahtijeva kvalitete koje ne samo
da u prolosti nisu bile prisutne ve i nezamislive,
na primjer fleksibilnost, prilagodljivost, toleranciju, sposobnost posredovanja na sastancima.
Dok se u prolosti, da navedemo specifian
primjer, proizvodnja velikih poduzea bazirala
na montanoj traci, na masovnoj proizvodnji, danas imamo drugaije strukture, ili automatizirane,
ili sastavljene od otoka, malih grupa koje zajedno
rade, meusobno se znaju i nadgledaju itd. Ovaj tip
mentaliteta nije samo mentalitet tvornice, ne izgrauju samo novoga radnika, to je novi ovjek:
fleksibilan, osrednjih ideja, zamuenih elja, vrlo
niske kulturalne razine, osiromaenog jezika, sa
standardiziranim tivom, uvijek jednim te istim,
ograniene sposobnosti razmiljanja, ali veoma visoke sposobnosti kraktkovremenskoga odluivanja
izmeu da i ne, izmeu dviju mogunosti, utoga
dugmeta crvenoga dugmeta, crnoga dugmeta bijeloga dugmeta. Evo, ovu vrstu mentaliteta izgrauju. Gdje ga izgrauju? Grade ga u koli, ali i u
svakodnevnom ivotu.
to e s takvim ovjekom? Bit e im potreban
za ostvarenje svih izmjena koje su bitne za restrukturiranje kapitala. Bit e im potreban za bolje rukovoenje sutranjim uvjetima i odnosima. Kakvi
264

e biti ti odnosi? Temeljit e se na sve brim izmjenama, na pozivu da se zadovolje potpuno nepostojee potrebe, koje stvaraju i njima upravljaju na
odreeni nain male grupe, sve brojnije i brojnije.
Ovaj tip novoga ovjeka je u potpunoj suprotnosti s
onim to mogu biti nae elje i misli, u suprotnosti
s kvalitetom, kreativnou, sa stvarnim eljama, s
radou ivota, u suprotnosti sa svim ovim. Kako
se moemo boriti protiv stvaranja tehnolokoga
ovjeka? Kako se moemo boriti protiv ovakvog
stanja? Moemo ekati da stigne dan, jedan lijepi
dan kad emo dovesti svijet u kaos, u ono to su
anarhisti u prethodnom stoljeu nazivali la grande soire, velika veer ili veliki dan le grand
jour -, kada e nepredvidljive snage pobijediti i
buknuti drutveni konflikt kojeg svi oekujemo a
zove se revolucija, nakon ega e se sve promijeniti
i bit e to svijet savrenstva i radosti?
To je milenaristika teorija. Poto se pribliava
kraj milenija mogla bi se vratiti u modu. Ali, uslovi su drugaiji, to nije stvarnost, to nije oekivanje
koje nas treba zanimati. Zanima nas neka druga intervencija, mnogo manja, mnogo skromnija, a ipak
sposobna da neto uini. Mi, poto smo anarhisti,
pozvani smo da neto uinimo, pozivaju nas nae
odgovornosti i sve ono o emu smo prije priali.
Od trenutka kada se rodi ona ideja u naem umu, ne
ideja anarhije, nego ideja pravde, slobode, kada se
265

ove ideje raaju u naem umu i kada kroz ove ideje uspijemo prepoznati obmanu ispred nas koju bi
mogli, nadasve danas, opisati kao demokratsku prijevaru, to emo uiniti? Moramo se potruditi, gdje
potruditi se znai i organizirati se, znai stvoriti
one uvjete meusobnih odnosa izmeu nas anarhista, koji moraju biti drugaiji od jueranjih uvjeta.
Dananja je stvarnost drugaija. Kao to smo
prije rekli, izrauju drugaijeg ovjeka, bez kvaliteta, kako bi stvorili njima potrebno drutvo bez
kvaliteta. Ali, oduzimajui kvalitete ovjeku, odstranili su lik radnika iz sredita poimanja politikoga drutva. U prolosti je radnik podnosio najtei
teret izrabljivanja. Iz toga se razloga smatralo da
bi on trebao, kao protagonist, zapoeti revoluciju.
Dovoljno je pomisliti na marksistiku analizu. U
biti, sav je Marksov Kapital posveen osloboenju radnika. Kad Marks govori o ovjeku, misli
na radnika, kad razvija svoju analizu o vrijednosti
govori o vremenu rada, kad razvija svoju analizu o
otuenosti govori o radu. Nema nijedne stvari a da
se ne odnosi na rad. Zato to je radnik bio u sreditu
marksistike analize a radnika se klasa zaista mogla zamisliti kao centar drutvene strukture.
Mada kroz drugaije analize i anarhisti su se
podosta pribliili teoriji o radniku u sreditu drutva, to jest o sredinjosti radnike klase. Govorimo
o anarhosindikalnoj analizi. Anarhosindikalisti su
266

samo doveli do ekstremnih posljedica pojam sindikalne borbe, oslobaajui ga skuene dimenzije
sindikalnih zahtjeva kako bi se revolucionarni in
mogao realizirati putem opeg trajka. Dakle, za
anarhosindikaliste je drutvo sutranjice, osloboeno ili anarhistiko, isto ovo dananje drutvo, ali
bez vlasti, s istim dananjim proizvodnim strukturama, koje nisu vie u rukama kapitalista ve pripadaju zajednici koja njima zajedniki upravlja.
Ovaj pojam danas nije vie izvediv, iz mnotvo
razloga. Primarni razlog su novonastale tehnoloke
promjene koje onemoguavaju jednostavan i linearan prijelaz iz prethodnoga, tj. dananjega drutva
u kojem ivimo u budue drutvo u kojem bi eljeli
ivjeti. Taj neposredan prijelaz je nemogu iz jednoga jednostavnoga razloga, na primjer telematska
tehnologija ne bi mogla biti koritena u slobodnom
obliku, u oslobodilakom obliku. Tehnologija i telematske implikacije nisu se ograniile samo na ostvarenje odreenih promjena unutar nekih sredstava, ve su izmijenile i druge tehnologije. Recimo,
tvornica nema istu strukturu jueranje tvornice s
dodatkom informatizacije, ona je telematizirana
tvornica, a to je potpuno drugaija stvar. Uzmimo u
obzir da o svim ovim pojmovima moemo govoriti
vrlo openito poto zahtijevaju mnogo vie vremena za dublju analizu. Stoga, nemogunost koritenja ove imovine, dakle i ovog prijelaza, dovodi do
okonanja mita o sreditu radnike klase.
267

Dakle, u ovakvoj situaciji gdje se radnika

klasa praktiki atomizira ne postoji mogunost
eksproprijacije takozvanih sredstava proizvodnje.
Do kojeg onda zakljuka dolazimo? Nema drugoga
zakljuka osim unitenja ove gomile sredstava za
proizvodnju koji stoje naspram nas. Jedini mogui
prijelaz koji imamo na raspolaganju je dramatina
realnost destrukcije. Revolucija o kojoj moemo
nagaati a u koju uope nismo sigurni, nije ona
jueranja revolucija zamiljena u jednom inu,
ostvariva ak u samo jednom danu ili u jednoj lijepoj noi, to je dugi, tragini, krvavi dogaaj koji e
moda biti svjedok nezamislivo nasilnih i traginih
procesa.
Upravo se prema toj vrsti realnosti upuujemo.
Ali, ne zato jer mi to elimo, jer volimo nasilje, krv,
destrukciju ili graanski rat, smrt, silovanja, divljatvo, ne zbog toga. Zato to je to jedini mogui
put, jedini put koji su nam nametnule promjene, a
stvorili su ih oni koji nam zapovijedaju i nama vladaju. Oni su krenuli tim putem. Ne moemo sad
najobinijim letom naih elja, nae mate, neto
izmijeniti. Kad smo u prolosti, dok je jo postojala
snana radnika klasa, ivjeli u iluziji slinoga prijelaza primjereno smo se organizirali. Na primjer,
organizacione pretpostavke anarhosindikalizma
predviale su jedan snani sindikalni pokret koji
bi, prodrijevi u radniku klasu i organizirajui je
268

gotovo u potpunosti, ostvario eksproprijaciju i taj

prijelaz. Poto taj kolektivni subjekt vie ne postoji,
a vjerojatno je bio mitski od samog svog postanka, no sada vie ne postoji ni u svojoj prethodnoj
mitskoj viziji, kakvoga bi smisla imao sindikalni
pokret revolucionarne prirode? Kakvoga bi smisla
imao i kakvoga smisla ima anarhosindikalni pokret? Nikakvoga smisla.
Stoga, borba mora krenuti s drugih polazita,
s drugim idejama i drugim metodama. Zbog toga
smo u proteklih petnaestak godina razvili kritiku
sindikalizma i anarhosindikalizma. Zbog toga smo
anarhisti insurekcionisti. Ali, ne zato to smatramo
da je rijeenje u barikadama. Barikade bi mogle biti
tragina posljedica izbora koji ne pripadaju nama,
ogromni problemi koje ne izaziva anarhizam ve ih
namee stvarnost koju su monici izgradili i koju
ne moemo izbrisati jednostavnim letom naih elja.
Dakle, anarhistika organizacija usmjerena ka
budunosti trebala bi biti elastinija. Ne moe se
pojaviti s tekim, koliinski tekim, obiljejima
ustroja iz prolosti. Ne moe se postaviti kroz dimenziju sinteze, kao npr. organizacija u prolosti u
kojoj je anarhistiki organizacioni ustroj htio preslikati stvarnost u samoga sebe kroz odreene odbore koji su se bavili raznim problemima, odbori
koji su zatim donosili vlastite odluke na godinjim
269

periodikim kongresima, koji se pak izjanjavao na

temelju teza, koje su potjecale moda iz prologa
stoljea. Svemu tome je doao kraj, ali ne zato to
je proteklo sto godina od zamisli, nego zato jer se
stvarnost izmijenila.
Zbog toga mi podravamo potrebu stvaranja
malih grupa baziranih na pojmu afiniteta, ak i vrlo
malenih grupa sa samo nekoliko drugova koji se
meusobno poznaju i produbljuju to poznanstvo,
poto ne moe postojati afinitet ako se dovoljno ne
poznajemo. Moemo prepoznati slinost, afinitet,
samo produbljenjem elemenata koji odreuju razlike meu nama. To poznavanje je privatna stvar, ali
je i stvar ideja, diskusija, razgovora. No, ako se sjeate poetka ove rasprave, nema produbljenja ideja
ako istovremeno nije popraeno zajednikim djelovanjem, realizacijom. Dakle, izmeu produbljenja
ideja i realizacije postoji neprekidno meusobno
pretakanje.
Mala grupa od nekoliko drugova koji se znaju
i koji se identificiraju kroz jedan afinitet, slinost, i
sastaju se samo da bi zajedno naveer popriali ne
bi bila grupa afiniteta, bila bi to grupa simpatinih
znanaca koji sastajui se naveer mogu priati o
bilo emu. Obrnuto, grupa koja se sastaje diskusije
radi, ali diskutirajui odluuje zajedniki djelovati
i djelovanjem pridonosi razvoju diskusije, koja se
kroz vrijeme pretvara u nove prilike djelovanja, to
270

je mehanizam grupa afiniteta. Na koji nain grupe

afiniteta mogu ui u kontakt s drugim grupama afiniteta, koje nije potrebno dublje poznavati (to je
pak neophodan faktor unutar svake pojedine grupe)? Taj kontakt moe jamiti neformalna organizacija.
to je to neformalna organizacija? Izmeu razliitih grupa afiniteta koje su u meusobnom kontaktu da bi izmijenile ideje i zajedno djelovale moe
postojati odnos neformalne prirode, to jest izgradnja jedne organizacije koja moe biti vrlo iroka na
teritorijalnom nivou, na desetke i zato ne na stotine organizacija, struktura, grupa neformalnih obiljeja (kao to su diskusije, periodiko produbljenje
problema, ostvarenja akcija i tako dalje). Ova organizaciona struktura insurekcionistikog anarhizma
drugaija je od one o kojoj smo prije priali glede
oblika anarhosindikalizma.
Meutim, analiza organizacionih oblika, ovom
prigodom tek napomenuta, zasluuje dublju diskusiju u koju ne moemo ui tokom samo jednog predavanja. Takav tip organizacije ostao bi, po meni,
samo interna stvar pokreta ako se ne bi ostvario u
odnosima s okolinom, to jest kroz izgradnju uporinih vanjskih grupa, vanjskih nukleusa baziranih
takoer na neformalnim obiljejima. Nije potrebno
da ove uporine grupe sainjavaju samo anarhisti:
mogu sudjelovati sve osobe koje se ele boriti za
271

ostvarenje tono odreenih ciljeva, ali je bitno da

se temelje na nekim bitnim uvjetima. Nadasve,
permanentna konfliktnost, stalni sukob, to znai grupe koje su sposobne napasti realnost u kojoj
se nalaze a ne samo ekati neije naredbe. Zatim,
biti autonomni, samostalni, to jest niti ovisiti niti
biti u odnosima s politikim strankama ili sindikalnim organizacijama. Na kraju, pojedinani pristup
problemima, bez predlaganja opih sindikalnih
platformi, to bi se neizbjeno pretvorilo u rukovoenje mini strankom ili malim alternativnim sindikatom. Rezime ovih teza moe izgledati prilino
apstraktan i zato prije nego zavrim elim navesti
samo jedan primjer, jer ovakve se stvari bolje razumiju kroz praksu.
Teoretski obrazac ovoga tipa primijenjen je poetkom osamdesetih godina u pokuaju sprjeavanja izgradnje raketne amerike baze u Comisu. [7]
Anarhistike grupe koje su intervenirale pune dvije
godine izgradile su samoupravna udruenja. Ta
samoupravna udruenja bila su upravo ne-anarhistike grupe koje su djelovale na teritoriju, a jedini
im je cilj bio sprijeiti izgradnju baze unitavajui
projekt u toku realizacije.
Udruenja su stoga bila autonomni nukleusi sa
slijedeim obiljejima: imala su jedan jedini cilj,
napasti i unititi bazu. Zbog toga su izbjegli niz
problema, jer da su postavili niz problema bili bi
272

postali sindikalne grupe sa ciljem, npr. zatite radnih mjesta ili pronalaenja radnih mjesta, ili pak
rjeavanje drugih neposrednih problema. Naprotiv,
mi smo imali samo jedan cilj, unititi bazu. Drugo
je obiljeje bilo permanentna konfliktnost, to jest
od samoga poetka kad su ove grupe oformljene
(nisu to bile anarhistike grupe, radilo se o grupama ljudi u kojima je bilo i anarhista), one su ule u
sukob protiv svih skupina koje su eljele izgraditi
bazu, bez da tu konfliktnost odrede ili izjasne predstavniki organi ili odgovorne osobe tih istih grupa.
I tree je obiljeje bila autonomija ovih grupa, to
znai da nisu ovisile ni o strankama, ni o sindikatima i tako dalje. Sluaj borbe protiv izgradnje baze
samo je djelomino poznat. ini mi se da sada nije
ni mjesto ni vrijeme za ponavljanje povijesti, elio
sam samo ovaj sluaj navesti kao primjer.
Dakle, insurekcionistiki anarhizam mora prevazii jedan osnovni problem, da bi bio takav mora
prevazii jednu granicu, u suprotnom ostaje samo
pretpostavka o insurekcionistikom anarhizmu. To
jest, drugovi koji sainjavaju grupe afiniteta i koji
su prenijeli u djelo ono to sam prije opisivao, ustanak osobne prirode, osvjetljenje koje u nama stvara
posljedice jedne temeljne ideje nasuprot brbljariji
miljenja, ti su drugovi ulazei u odnose s drugim
drugovima, iz drugih podruja, putem neformalne
strukture, do ove toke ostvarili samo jedan dio po273

sla. U jednom trenutku moraju se odluiti, moraju

prekoraiti tu liniju razgranienja, moraju napraviti
korak nakon kojeg se teko vratiti nazad. Moraju
uspostaviti odnose s osobama koje nisu anarhisti,
da bi rijeili jedan sporedni, ogranieni problem
(unitenje baze Comiso, koliko god je ta ideja mogla biti fantastina ili zanimljiva, ili simpatina, nije
sigurno bila anarhija, nije bila ostvarenje anarhije).
to bi se bilo desilo da smo zaista uspjeli ui u bazu
i unititi je? Ne znam. Vjerojatno nita, vjerojatno
sve. Ne znam, ne moemo znati, nitko to ne moe
znati. Ali, ljepota ostvarenja destruktivnoga djela
ne nalazi se u njegovim moguim posljedicama.
Anarhisti ne jame za ostvarena djela, ali identificiraju odgovornost osoba i struktura, te se stoga na temelju odluke odluuju na akciju i od tog
se trenutka osjeaju sigurni u sebe, jer ona ideja
pravde koja djeluje unutar njih osvjetljuje akciju,
opaa odgovornost jedne osobe, vie osoba, jedne
strukture, vie struktura i shodno tome posljedice
tih odgovornosti. Tu se nalazi anarhistika odlunost djelovanja.
Meutim, kad anarhisti poduzimaju akcije s
drugim osobama trebali bi pokuati izgraditi i podrune organe koji bi bili sposobni opstati, prouzroiti posljedice u borbi protiv vlasti. Ne smijemo
zaboraviti, to je jako bitno, da se vlast ostvaruje u
prostoru, to jest mo nije apstraktna ideja. Da nema
274

policijskih stanica, da nema zatvora nadzor bio bio

nemogu. Da nema parlamenta, da nema regionalnih vijea, zakonodavna vlast ne bi postojala. Da
nema kola i fakulteta ne bi bilo ni kulturalne moi
koja nas tlai, koja izgrauje miljenje.
kole, fakulteti, stanice, zatvori, tvornice, sve
su to mjesta koja se ostvaruju u prostoru, odreene zone unutar kojih se moemo kretati samo ako
prihvatimo odreene uvjete, to jest ako prihvatimo
igru uloga. Mi se sada nalazimo ovdje samo zato
to smo prihvatili igru uloga, u suprotnom ne bi bili
mogli ui. Ovo je zanimljivo. Moemo koristiti i
ovakve strukture, ali u trenutku napada ova mjesta
e nam biti nedostupna. Da smo uli ovdje s napadakom namjerom policija bi nas bila sprijeila,
sasvim jasno.
Dakle, budui da se vlast ostvaruje u prostoru
vrlo je bitan taj odnos anarhista s prostorom. Insurekcija je zasigurno individualan in i zato naveer kad lijeemo, u dubini due pomislimo: U
redu, naposljetku stvari ipak ne idu tako loe, jer
se osjeamo u miru sa sobom i zaspimo. Evo, u tom
posebnom bezprostornom mjestu kreemo se kako
god elimo. Ali, prije ili kasnije moramo preseliti
sebe u prostor realnosti, koji je, ako dobro razmislite, skoro u potpunosti pod okriljem vlasti. Zbog
toga kreui se prostorom nosimo sa sobom ove
vrijednosti insurekcije, revolucionarne vrijednosti,
275

anarhistike vrijednosti i odmjeravamo ih kroz sukob u kojem nismo sami.

Stoga, trebamo biti u stanju prepoznati one ciljeve koji su znaajni i ako ih ima, gle sluajnosti
tih ciljeva ima uvijek i po svuda, pridonijeti stvaranju uvjeta da ljudi, izrabljivani, na ijoj se koi ti
ciljevi ostvaruju, uine neto da ih sprijee.
Taj je revolucionarni proces, po meni, insurekcionistike prirode. Cilj mu nije koliinskoga karaktera jer se unitenje cilja ili detalj nacrta ne moe
iscrpiti u koliinskim odnosima. Ponekad mi kau:
Kroz kolike smo borbe proli kroz proteklih dvadeset, trideset godina, a i sm sam ponekad to rekao, i isto toliko puta uo: I to smo postigli?.
ak i kad neto uspijemo ostvariti ljudi se kasnije
ni ne sjeaju anarhista. Anarhisti? Tko su ti anarhisti, monarhisti? Moda oni za kralja?. Ljudi se
ba ne sjeaju dobro. No, zar je to bitno? Nije potrebno da se nas sjeaju, moraju se sjeati njihove
borbe jer borba je njihova. Mi smo samo jedna prilika u borbi. Mi smo samo ono neto vie.
U osloboenom drutvu, kad je anarhija ve
ostvarena, stoga u posve idealnoj dimenziji, anarhisti bi, neophodni na svim razinama drutvene borbe, imali jedan jedini cilj: poticati na daljnju borbu,
eliminirajui i najmanje tragove vlasti, usavravajui tenziju prema anarhiji. Anarhisti su oni koji
nastanjuju zaista neudoban planet, jer ako borba
276

uspije zaboravljeni su, a kad ne uspije okrivljeni su

za odgovornost, da su na lo nain vodili borbu, da
su je doveli do loih posljedica.
Dakle, nikakve iluzije glede moguih koliinskih rezultata: ako je ostvarena borba s insurekcionistike toke gledita korektna, u redu je, a
uspjesi, ako ih ima, mogu biti korisni osobama koji
su je ostvarili, zasigurno ne anarhistima. Ne smijemo zapasti u zabludu, u koju su na alost mnogi
drugovi pali, da pomiljamo kako pozitivan ishod
borbe moe poveati broj naih grupa, jer to nije
istina, jer se to sustavno pretvara u deziluziju. Rast
naih grupa i brojani rast naih drugova su veoma bitne stvari, ali ne mogu se ostvariti kroz postignute rezultate. Ostvarit e se prije izgradnjom,
formiranjem onih temeljnih ideja, onih objanjenja
o kojima smo prije govorili. Pozitivni ishodi borbi
i brojani rast naih grupa dvije su stvari koje ne
mogu biti povezane procesom uzroka i posljedice.
Mogu biti u meusobnoj vezi, a i ne moraju.
Jo samo par rijei prije kraja. Rekao sam to je
anarhizam, koje nam se zablude uzastopno podmeu, govorio sam o nainima transformiranja struktura vlasti koje nazivamo moderni kapitalizam,
post industrijski kapitalizam, o nekim danas
neprihvatljivim strukturama anarhistike borbe, o
dananjem moguem nainu suprotstavljanja vlasti
i na kraju o razlikama izmeu tradicionalnog anarhizma i dananjeg anarhizma.
Zahvaljujem vam.
277

Dodatak
Uvodna rije drugom izdanju
Proces na temelju kojeg se anarhistika tenzija
prema slobodi oslobaa znanja nije nikad bio jednolik, ne odvija se u jednom hipu. Osvjeenje nije
vrea koja se prazni, pojedini imbenici zauzdanoga znanja nisu potankosti koje se otklanjaju po
volji, drugi se pak mogu otkloniti samo velikim naporom, a nakon otklanjanja pokuavaju se odmah
na sve mogue naine vratiti na prijanje mjesto.
Plaimo se preputanja na milost i nemilost nepoznatom. Sklon sam, to je sasvim prirodno, smatrati
vanijima one imbenike znanja koje tee otklanjam, ali ta purifikacija ne sastavlja ni kvalitativnu
ni kvantitativnu rang listu. Rije naspram ovih
napora reagira na vlastiti nain, nikad ne odgovara
na prikladan nain mahnitosti destruktivne tenzije.
Ova se posljednja doista ne moe prikazati kao napredan i podroban nacrt. Njen ples vie podsjea
na boga en nego na vladarsku mudrost Atene. U
nemogunosti prikazati destruktivan nacrt potpun
u svakom svom dijelu, tek u irim crtama, zapravo
neodreenim, moram priznati da u nedostatku pravila svaki nacrt sadri u sebi neto smijeno. Umjesto da potie rije da se otvori, tenzija se izlae
opasnosti da joj se suprotstavi. To postaje konstantno sve dok je oslobaajua priprema tenzije jo
preslabana naspram sloenoga tereta gomilanja, a
278

znanje prijeti to prikazati kao ucjenu. Mogue je

poiniti greku pri precjenjivanju procesa pribliavanja tiini, to je pak mogue da rije i ne primijeti. U tom se sluaju zapoinje s detaljnom analizom
koja e krenuti s kompleksnim, uvijenim kretnjama
i duboko se izmijeniti naspram naknadnih prijedloga najnaprednije tenzije. Ponekad, kad prevagnu
oklijevanja, recimo prolazna a ipak kadra zauzdati
najplemenitije nagone i porive, tenzija nije dovoljno tiha i doputa da je znanje sobom ispuni. Rije
opaa invaziju ili prijevremene uvjete i stvara lane
polazne toke kako ne bi potpuno izbrisala rad koji
je ve sama tenzija obavila. Nema tako snane ideje
koja bi se neoteeno oprla ovom povratku volje za
izbavljenjem. Teko je razabrati povode radikalne
destrukcije koju anarhizam vrlo uvjereno zastupa,
ako uklonimo cilj ove destrukcije, bilo koji cilj,
ostaje samo uzaludnost bezdana u koji padaju neorganizirani pokreti individualne tenzije i u irem
smislu kolektivne tenzije prema slobodi.
Tenzija znai otvaranje vlastitoga srca neoekivanom, dozvoliti vlastitom i tuom znanju bijeg u svijet, da svatko ini kako mu godi. Veliki su filozofi kao
Aristotel ili Bruno stupili u slubu (mada privremeno) monika, a da ne spominjemo Platonove utopije,
ali nisu mogli otvoriti svoje znanje, bili su previe
ljubomorni i pristrani da se ne bi ograniili dovriti
arogantnu i glupu zadau pridravanja svijee.
279

Nerado se odriem znanja, i koristi koje sam

itav ivot iz njega crpio. Kad sam bio u najteim
uvjetima njemu se klanjao neprijatelj i, recimo, bio
mi naklon. Kad sam bio izloen muenju, udarci
su bili tei samo kad muitelj nije znao tko sam, a
zatim su postajali laganiji, gotovo stidljivi. Nemogue je u potpunosti odrei se ove bitnosti znanja
koje me proima i koje mi pokazuje kakav sam,
budui da je prodrlo u dubine (mada u dronjcima
kao Cinici), duga je to borba, i kad mislim da sam
dostigao dobre uvjete oslobaanja, evo gdje drevna
trule ponovno izbija na neoekivanim mjestima.
Destrukcija e biti nemoguna dok se ne rijei ovih
veza koje imaju svoj skroviti korijen upravo u vezivnom tkivu znanja. Gorka je potreba odrei se
njega, jer i na svretku, kad njegovo disanje postaje
sve rjee i kad su njegovi planovi nadziranja ogoljeni do kosti, ostaje trag sadraja i smisla.
Zapravo, tenzija prema korjenitom unitenju
postojeeg je mahnitost koje se plaim, kako je
onda uokviriti u obrasce znanja koji ulijevaju povjerenje?
Naravno, ne govorim o ispraznom zanosu.
Nemogue, jer bi se onda trebao potpuno ispuniti neim to se ne nalazi negdje, ve se prikazuje
samo kao pokret, to jest tenzija prema neemu,
sloboda. A ipak govorim o neemu to sputava rije
i ini je nerazumljivom ako je ne gledamo kroz per280

spektivu potpunoga unitenja, tiine koja okruuje

akciju, cjelovitu u svim svojim dijelovima, uvjet
oslobaanja koje je znanje desetljeima podravalo. Poduku koju moemo izvui iz ovog opasnog
i nepodnoljivog uvjeta, za kojim ipak najvie i
najsnanije udimo, je da znanje zauvijek zatvara
ljudsko srce i zamjenjuje ga raunicom, koriu,
osvajanjem, posesivnou. Nemogue je odrei se
svih ovih aspekata a istovremeno zadrati znanje i
sva njegove popratne imbenike. Dokazuje nam to
rije koja zamuckuje samo povrni jezik svakidanjice ili se ponekad srameljivo odvai zakoraiti u
izmijenjene uvjete koje tenzija omoguava.
Tenzija je znanje kakvoe, tiina koja oslukuje glas sudbine, glas koji ne moe kasniti unato
tisuama rasijanih prilika koje u noi znanja zaleuju njene namjere. Potom ona stie, i djelovanje
rasvjetljuje no, i sama rije napokon ponovno prisvaja slobodnu poruku i otre se one prisilne, zaboravljajui tunu potrebu. Tenzija i znanje, ta dva
aspekta, djelovati i initi, odvajaju se i spajaju, ne
mogu ih smatrati strancima, samo neprijateljima,
oni koraaju jedan pored drugoga, kao ivot i smrt.
Trst, 09. 05. 2007.
Alfredo M. Bonanno

281

[1] dietrologija: tal. dietro (iza) + gr. logija

(nauka); paranoino i opsesivno traenje istinitih ili
navodnih razloga koji su uzrokovali neki dogaaj,
tj. onoga to stoji iza neega; izalogija
[2] tangentopoli: tal. tangente (mito) + gr.
polis (grad, drava); sredinom devedesetih godina
XX st. u Italiji je provedena opsena sudska istraga
nazvana Mani pulite (iste ruke) koja je razotkrila
mito i korupciju na najviim dravnim nivoima, nazvana afera Tangentopoli
[3] Bettino Craxi: predsjednik Talijanske socijalistike stranke, dvaput premijer Italije; u vrijeme
istrage Mani pulite bio je pod istragom a zatim i
osuen, da bi izbjegao zatvor pobjegao u Hammamet, Tunis, gdje je kasnije i umro
[4] Giulio Andreotti: sredinji lik talijanske politike scene, predstavnik Demokranske stranke,
sedam puta premijer Italije, 33 puta lan Vlade, doivotni senator, mafija
[5] Salvatore Tot Riina: ef sicilijanske mafije
Cosa Nostra sve do devedesetih godina XX st., kad
je uhien i osuen na doivotnu robiju; odgovoran
za mnogobrojna ubojstva, meu kojima i brojnih
sudaca, politiara, novinara itd.
[6] Antonio Di Pietro: danas politiar, u vrijeme
afere Tangentopoli jedan od javnih tuioca koji su
282

vodili istragu Mani pulite; Francesco Saverio Borelli: javni tuilac i voditelj istrage Mani pulite
[7] Comiso: gradi na jugoistoku Sicilije

S talijanskog prevela: Erika Preden

Prvo izdanje: Laboratorio Anarchico di Sperimentazione Antiautoritaria, 03/1996, Cuneo (Italia)
Drugo izdanje: Edizioni Anarchismo, 04/2007, Italia
Tekst javnog predavanja Anarhizam i demokracija, odranog u u matematikoj gimnaziji Giuseppe Peano, Cuneo (Italija), 28. 01. 1995.

283

ANARHISTI I AKCIJA
Aktivna anarhistika manjina ne robuje brojevima ve nastavlja da djeluje protiv moi ak i onda
kada je intenzitet klasnih sukoba na niskom nivou
meu onim koje su najvie eksploatisane. Anarhistiko djelovanje zbog toga ne bi trebalo da ima za
cilj organizovanje i odbranu itave klase eksploatisanih u jednu ogromnu organizaciju da bi sagledali
borbu od poetka do kraja, ve treba da indentifikuje pojedinane aspekte borbe i da ih sprovede kroz
napad.
Dakle, anarhistiki revolucionarni rad nikada nije usmjeren iskljuivo na mobilizaciju masa,
inae bi upotreba odreenih metoda postala potinjena uslovima koji postoje unutar ovog drugog,
u dato vrijeme. Aktivna anarhistika manjina nije
prosto robinja brojkama, ve djeluje u stvarnosti na
osnovu svojih ideja i akcija. Oigledno je da postoji
veza izmeu ideja i razvoja organizacije, ali jedno
ne dolazi kao direktan rezultat drugog.
Odnos prema masi se ne moe strukturisati kao
neto to mora da izdri tok vremena; npr. da bude
zasnovan na rastu do beskrajnosti i otporu/borbi
protiv napada eksploatatorki. On mora imati smanjenu specifinu dimenziju, onu koja je bez sumnje
napad a ne zatitnica odnosa.
284

Organizacione strukture koje moemo da ponudimo ograniene su u vremenu i prostoru. To su

jednostavne forme udruivanja koje mogu se postignu u kratkom roku. Drugim reima, njihov cilj
nije da organizuju i zatite celu eksploatisanu klasu
u jednu iroku organizaciju koja bi ih u borbi vodila
od poetka do kraja. One moraju da budu redukovanih dimenzija, identifikujui jedan aspekt borbe
i iznosei ga do njegovog razreenja u napadu. Ne
bi trebalo da budu optereene ideologijom, ve da
sadre osnovne elemente koje bi delili svi: samoupravljanje borbom, stalno sukobljavanje, napad na
klasnog neprijatleja.
Bar dva faktora ukazuju na ovaj put reavanja
odnosa izmeu anarhistike manjine i masa: razdvajanje na klase koje proizvodi kapital, i sve iri
oseaj nesposobnosti koji individua dobija usled
odreenih oblika kolektivne borbe.
Postoji jaka elja za borbom protiv eksploatacije, i jo uvek ima mesta gde ova borba moe
konkretno da se izrazi. Modeli akcija se razrauju u
praksi, i jo uvek ima dosta toga da se uradi u tom
smeru.
Male akcije su uvek kritikovane kao nevane i
sulude protiv tako mone strukture kao to je kapitalistika sila. Ali bilo bi pogreno reavati to
pretpostavljanjem odnosa zasnovanih na kvantite285

tu, umesto da se ire ove male akcije, jednostavne

da ih drugi ponove. Sukob je znaajan upravo zbog
te neprijateljeve velike kompleksnosti, koju stalno
modifikuje da bi odrao konsenzus. Konsenzus zavisi od tanane mree drutvenih odnosa koji funkcioniu na svim nivoima. Najmanje uzdrmavanje je
oteuje mnogo vie od same akcije. Ono oteuje
njen izgled, njen program, mehanizme koji proizvode drutveni mir i nestabilni tok politike.
Svaka sitna akcija koja dolazi ak i od vrlo male
grupe drugova zapravo je veliki in subverzije.
Ona ide dalje od najee mikroskopskih dimenzija
onog to se desilo, postajui ne toliko simbol koliko
referentna taka.
To je smisao u kom smo najee govorili o insurekciji. Moemo da ponemo da gradimo nau
borbu na taj nain da mogu da se pojave uslovi za
revolt, i da se latentni konflikt razvije i doe u prvi
plan. Na taj nain se uspostavlja kontakt izmeu
anarhistike manjine i specifine situacije u kojoj
borba moe da se razvije.
Znamo da se s ovim idejama mnogi drugovi ne
slau. Neki nas optuuju da smo analitiki zastareli,
drugi da ne vidimo da predloena borba slui samo
interesima moi, tvrdei da naroito danas u elektronskoj eri nije mogue govoriti o revoltu.
Ali mi smo tvrdoglavi. Verujemo da je i danas
mogue pobuniti se, ak i u elektronskoj eri.
286

Jo uvek je mogue ubosti udovite iglom. Ali

moramo da napustimo stereotipnu predstavu velike, masovne borbe, i koncept neogranienog rasta
pokreta koji e dominirati i sve kontrolisati. Moramo da razvijemo precizniji i detaljniji nain razmiljanja. Moramo realnost da vidimo onakvu kakva
je, ne onakvu kakvom je zamiljamo. Kada se naemo u situaciji, moramo da imamo jasnu ideju o
realnosti koja nas okruuje, klasnom sukobu kojeg
je ta realnost odraz, i da obezbedimo sebi neophodna sredstva da bismo na nju delovali.
Kao anarhisti, imamo modele intervenisanja i
ideje koje su od ogromne vanosti i revolucionarnog znaaja, ali one ne mogu da govore same o
sebi. One nisu direktno shvatljive, i zato moramo
da ih sprovedemo u akciju, nije dovoljno da ih jednostavno objasnimo.
I sam trud da se opremimo sredstvima potrebnim za ovu borbu moe da nam pomogne da razjasnimo nae ideje, i nama samima i onima koji
budu s nama u kontaktu. Redukovana ideja ovih
sredstava takva koja se ograniava na puko kontra-informisanje, nezadovoljstvo i deklarisanje
principa oigledno je neadekvatna. To moramo
da prevaziemo i da delujemo u tri smera: kontakta
sa masama (s jasnoom i predani preciznim zahtevima borbe); akcije unutar revolucionarnog pokreta (u podreenom smislu koji smo ve pomenuli);
287

konstruisanja specifinih organizacija (funkcionalne i za delovanje unutar masa, i za akciju unutar

revolucionarnog pokreta).
A u tom smeru potreban je vrlo naporan rad.

Alfredo M. Bonanno, Anarchists and Action,

Insurrection, 1989; 325.nostate.net (poslednji put
pristupljeno 18. maja 2012.)
Prevod: Zluradi Paradi, 2005-2006.

288

MORALNA PODIJELJENOST
Da bi se akcija dogodila nije dovoljna injenica
da je smatramo ispravnom. Kod toga imaju utjecaj i drugi elementi, poput moralnog propitivanja
koje nema veze s tim da li je akcija vrijedna ili ne.
To je vidljivo kroz potekoe koje drugovi imaju u
ostvarivanju akcija koje u sebi sadre neto emu bi
se moglo prigovoriti.
Pojava moralnih prepreka vodi prema pravoj
etikoj podijeli koja donosi teko predvidljive
posljedice.
Npr. ve neko vrijeme ukazujemo na besmisao mirnih masovnih demonstracija. Umjesto toga
predlaemo demonstracije koje su i dalje masovne,
no koje su organizirane insurekcionistiki, uz podrku kroz manje napade na kapitalistike strukture koje su odgovorne za iskoritavanje i genocid u
svijetu.
Smatramo da bi bilo dobro sagledati razliite
stavove o tim akcijama, ali da pri tome ne propitujemo metode ili politika stajalita.
Koliko god duboko teorijski ulazimo u pojedina
pitanja u nama uvijek ive ukorijenjene vrijednosti.
Jedna od tih vrijednosti je tue vlasnitvo. Druge su
ljudski ivot, bog, lijepo ponaanje, seks, toleriranje miljenja drugih ljudi, itd. No, ostanimo uz nau
289

temu. Svi smo protiv privatnog vlasnitva, ali im

ga pokuamo napasti u nama zvoni alarm.
Stoljea moralnog prilagoavanja ljudi kreu
u akciju bez naeg znanja, a kao posljedicu imaju dvije stvari. S jedne strane, javlja se uzbuenje
zbog zabrane, to mnoge drugove navodi na sitne
akcije usmjerene na krau zabranjenog voa,
koje esto ne predstavljaju zadovoljavanje trenutnih i neizbjenih potreba. S druge strane, javlja se
nelagoda zbog nemoralnog ponaanja. Ovdje ne
bih govorio o uzbuenju koje me uope ne interesira i ostavljam ga onima koje zabavlja, ve bih
se okrenuo toj nelagodi.
injenica je da smo svi svedeni na razinu ivotinjskog stada. Moral, koji svi dijelimo (svi, ukljuujui i one koji to teoretski ne ine) je altruistiki. Osim toga je potovan, egalitaran i podijeljen
na razine. Podruja takvog morala potrebno je tek
istraiti. Koliko drugova zagovara npr. slobodnu
ljubav, a pri samom pogledu na golo tijelo svoje
sestre izraava zgraanje? Vjerojatno puno.
Kada sami sebi i tribunalu povijesti opravdavamo svoje napade na privatno vlasnitvo govorei
kako je ispravno obezvlastiti one koji obezvlauju, tada postajemo zarobljenici moralnog ropstva.
Time potvrujemo vjenu vrijednost naih bivih
vladara, ostavljajui drugima da sude o tome koli290

ko je ispravno obezvlasiti one koji su to na samom

poetku uinili svima nama.
Od opravdanja do opravdanja i ubrzo se naemo u situaciji u kojoj gradimo crkvu, a da to gotovo
ne vidimo. Kaem gotovo, budui da smo svjesni
toga, ali nas to zastrauje.
Oduzimanje tueg vlasnitva ima odreen drutveni znaaj. Ono gradi pobunu i ba zbog toga vlasnici dobara moraju biti prepoznati kao pripadnici
vlasnike klase, a ne kao ljudi koji jednostavno neto imaju. Mi nismo zagovornici nihilistikih akcija
koje ne prave razliku izmeu bogatih i prosjaka.
Obezvlastiti, u dananjem klasnom kontekstu,
ima sasvim precizno znaenje, ali ne zato to su se
oni koje emo obezvlasiti krivo odnosili prema
nama. Ukoliko bi nam to bilo jedino na to emo
se pozivati, tada bi kapitalisti koji izdvajaju za sindikalne plae i brinu se o svojim radnicima bili
iskljueni iz tog ina obezvlaivanja. Dakle, zato
bi se uope zamarali takvim pitanjima?
Ako uzmemo za primjer kompanije koje isporuuju oruje za Junoafriku Republiku ili koje financiraju rasistiki reim u Izraelu, grade nuklearne elektrane ili proizvode elektronike sustave koji
e poboljati tradicionalno oruje, tada naglasak
nije toliko na njihovoj direktnoj povezanosti s tim
to rade, ve je razlog napada njihovo pripadanje
291

klasi koja iskoritava. Direktna povezanost ukljuuje samo strateki i politiki izbor. Jedini razlog
donoenja te etike odluke je pripadanje klasi.
Kada to shvatimo, postiemo puno jasniju sliku.
Moralna osnova za pokretanje svih akcija su klasne
razlike, pripadanje jednoj ili drugoj komponenti
drutva koje su u potpunosti suprotne. Rjeavanje
tog sukoba je mogue iskljuivo unitenjem jedne
ili druge klase.
S druge strane, politike i strateke osnove zahtjevaju niz razmatranja od kojih neka mogu biti
kontradiktorna. Svi prije spomenuti ciljevi se tiu
toga, a ne predstavljenog moralnog opravdanja.
No, moralne odluke su ono to stvara prepreke,
a da mi to ne shvaamo. Mirne masovne demonstracije, koliko god bile jasan pokazatelj da smo
protiv, znae neto drugo. ak i vrlo nasilni sukobi s policijom znae neto drugo. U takvim situacijama se stvara posebna realnost izmeu nas i neprijatelja, koja titi na moralni alibi. Osjeamo
kako postupamo ispravno ak i kada prihvaamo
polazite (iako i dalje u domeni demokratskog disidentstva) koje ne dijele svi unutar masovnih demonstracija. Ukoliko razbijemo nekoliko prozora i
dalje prilagoavamo situaciju sebi, kako bi izbjegli
osjeaj nelagode.
Situacija je potpuno drugaija kada djelujemo
samostalno ili s nekolicinom drugova koji nam
292

nee pruiti psihiku zatitu kakvu vrlo jednostavno dobijemo unutar mase. Tu dolazimo do individulane odluke o napadanju institucija. U ovom
sluaju napadamo ili se povlaimo. Postoje dvije
mogunosti prihvatiti klasnu logiku sukoba u
kojoj zauzimamo suprotne pozicije i iz koje nema
drugog izlaza osim samog sukoba, ili se povlaimo
i prihvaamo pregovore, zagovaranje i moraliziranje.
Ukoliko napadamo tue vlasnitvo (ili neto
drugo, ali uvijek ono to pripada klasnom neprijatelju) moramo za to preuzeti potpunu odgovornost bez
traenja opravdanja za taj in. Ne moemo se okrenuti moralnom ocjenjivanju potrebe za napadom i
udarom na neprijatelja dok nismo utvrdili zajedniki stav svih onih koji stvaraju kolektivnu situaciju.
Moda bih ovo trebao bolje objasniti. Nisam protiv
masovnog rada na kontrainformiranju i pripremama za borbu, budui da to predstavlja vrlo vanu
aktivnost u situaciji u kojoj postoji iskoritavanje i
bijeda. Ono emu se protivim je simbolian (iskljuivo simbolian) put koji ta vrsta aktivnosti prati.
Aktivnost bi trebala biti usmjerena prema ostvarivanju rezultata, barem djelominih, koji su vidljivi
i trenutni. Isto tako, uvijek treba imati na umu kako
je nuno odrati insurekcionistike metode bazirane
na odbijanju da nas predstavljaju delegati, na autonomiji, stalnom sukobu i samoorganizaciji.
293

Protivim se tome kako tu treba stati ili kako treba stati prije poetka pobune, kako bi to neki uinili. To bi znailo stati na pukom irenju kontrainformacija i educiranju uglavnom kontroliranom od
strane autoriteta koji bi odredio i trenutak prestanka
aktivnosti.
Mogue je, ne, nuno je uiniti neto drugo, a to
neto je nuno uiniti sada, u trenutnoj fazi brzog i
nasilnog prestrukturiranja. Smatram da je to mogue uiniti kroz direktne napade na male ciljeve koji
predstavljaju klasnog neprijatelja i koji su vidljivi
na drutvenom podruju, a ukoliko nisu vidljivi
mogue je uiniti ih vidljivima kroz kontrainformiranje.
Mislim kako ne postoje anarhisti koji se protive ovoj praksi, barem ne teoretski. Postoje oni koji
kau da su protiv toga, jer ne vide neke masovne
promjene koje proizlaze iz tih aktivnosti, bazirajui
taj stav na sagledavanju dananje politike i drutvene situacije. To mogu razumijeti, no ne mislim
kako zbog toga treba osuivati insurekcionistike
stavove i akcije.
injenica je kako onih koji se ograuju od takvih akcija ima puno manje od onih koji ih odobravaju, ali ih ne provode u praksi. Kako to objasniti?
Mislim da je to mogue objasniti kroz tu moralnu podijelu koja nas upozorava na tua prava.
Konkretnije, rije je o drugovima poput mene, koji
294

smo nauili rei hvala ili oprostite ak i nakon

najmanjeg dodira.
esto govorimo o oslobaanju svojih osjeaja
i odbijanju ideja koje su nam nametnute u trenutku
buroaske pobjede.
Ono o emu zapravo govorimo je stvarno zadovoljavanje naih potreba koje nisu tzv. primarne
potrebe pukog fizikog preivljavanja.
No, smatram da rijei nisu dovoljne da bi ovaj
divan projekt bio ostvaren. Kada je pokret mirno
ostajao u starom konceptu klasne borbe koji je bio
baziran na ponovnom uzimanju onoga to nam je
oduzeto (proizvod naeg rada), imali smo mogunost govoriti (pa ak i kad nas to nije odvelo daleko) o potrebama, jednakosti, komunarstvu pa ak i
anarhiji. Danas, kada je ta faza vraanja oduzetog
prilagoena samom kapitalizmu, ne moemo se drati starih govora i starog koncepta.
Vrijeme rijei se pribliava kraju. Svakim danom sve vie shvaamo kako smo tragino zaostali
u svom radu, zatvorili se u geto i nastavili raspravljati o stvarima koje vie nisu od stvarnog revolucionarnog interesa dok se ljudi okreu drugim mogunostima u emu ih Mo svesrdno podrava.
Ogroman zadatak oslobaanja ljudi od morala i
etike koji su izgraeni u laboratoriju kapitalizma je
tek zapoeo.
295

http://www.stocitas.org/moralna%20podijeljenost.htm
Originalno objavljeno u asopisu Insurrection,
broj 5, jesen 1988, London. Prijevod je objavljen u
zborniku Anarhizam i nasilje , to ita?, Zagreb,
2001, www.stocitas.org

296

POLICIJA
Moderna koncepcija policije, ma koliko to
udno zvualo, upravo je takva jer ima restriktivno znaenje, naime, ograniena je na slubu javnog reda, na bezbednost graana. Danas se govori
o policiji upravo zbog toga to je postalo mogue
izdvojiti jednu politiku aktivnost razliite prirode,
to jest, kao organizaciju dravne moi u mnogo irem i dovoljno apstraktnom smislu. Bitno je obratiti panju na razvoj ove distinkcije, jer je mogue
da ona ve nestaje, i mogli bi da se pojave, kao to
se uostalom i najavljuje, pokuaji ujedinjenja dve
aktivnosti moi.
Grci nisu imali policiju, niti su imali ideju o
organizovanom sistemu javne bezbednosti. Ni Rimljani je nisu imali, ve su je nadoknaivali samom politikom strukturom drave odatle antiki
termin politica, izveden iz grke rei politeia. U
modernoj epohi, da bi se teorijski objasnila koncepcija policije u smislu unutranje bezbednosti,
potrebno je poi od teoretiara dravnog razloga,
Botera i drugih. U prolom veku, u Italiji, Tomazeo je mogao ak da smatra da u italijanskom jeziku ne postoji termin polizia i da smatra njegovu
upotrebu pogrenom, grecizmom za osudu. Za to
vreme, uprkos lingvistikim problemima, praksa
predstavnika policije se irila, i tako je, kao to to
297

uvek biva, praksa zamenila teoriju. Englezi su se u

18. veku brinuli oko razlikovanja rei police, shvaene u smislu uprave jednog grada ili mesta i rei
policy, koja podrazumeva umee vladavine jednim
kraljevstvom ili commonwelthom, pa se razlika
odraava i kod nas u one dve aktivnosti koje su definisane kao vii i nii redovi policije.
U ovim praktinim i teorijskim nesigurnostima,
u kojima je znaajan bio problem vrline koju treba traiti u viim policijskim redovima, dok se u
niim redovima policije svaka trgovina sa prestupnicima tolerisala, jo uvek se vidi moderni odjek
teorijskih nesigurnosti koje se vezuju uz termin politica. Antika politeia ignorisala je problem javne
bezbednosti, jer je mogla da se ogranii na pravila
i formule na osnovu kojih se ivi u jednoj zajednici, svakako bogatoj konfliktima, ali gde je prekrioce zakona ekao nepopravljiv status, ropstvo,
koje nije moglo da navede na pobune, osim na one
koje su bile toliko ekstremne da direktno uzrokuju
graanski rat. Ni staranje nad robom i ljudima nije
moglo da izazove trenutno aktuelne probleme, kada
klasna podela najjasnije dozvoljava da se izdvoji
odreeni broj ljudi koji imaju snana potraivanja
nad imovinom i samim tim su voljni da povrate ravnoteu po svaku cenu. I strah prouzrokovan
ovim ogromnim pritiskom ne samo to je proirio
srednjovekovne ulice (gde su se ljudi lako branili
298

od deparoa i pirata, ali ne tako lako od narodne

bune), ve je stvorio trajna tela javne bezbednosti.
Moderna drava, na apstraktan nain, opravdava
samu sebe kao jedinog garanta civilnog poloaja
koji omoguava graanima fiziku i egzistencijalnu
sigurnost, bez neopravdanih napada. Primenjivost
ovog privida povremeno biva ograniena, to je posledica promena u odnosu snaga, koje omoguava
klasni sukob, a osim toga i van tih promena, nailazi
na konkretno ogranienje unutar same institucije
policije. Prividnost se ne sadri toliko u tenji da
garantuje, jer drava zaista garantuje neto i to ne
samo onima koji su dobrostojei, ve vie u tenji
da ukae, kroz progresivni istorijski razvoj institucija bezbednosti, na sigurno poboljanje civilnog
drutva. Policija u modernim demokratskim dravama, kao dravna aktivnost, nije izbegla ovu istorijsku iluziju, zbog ega bi moglo da se zakljui i
zaista se na ovaj nain i zakljuuje sa svakim novim
nezakonitim napadom da to se vie razvija policija, to se vie pojaava bezbednost, jednaina koja
se pokazuje pogrenom, im se postavi ispravno i
izvan ideologije.
U okvirima trenutnog razvoja drave, u kontekstu velikih postindustrijskih sila, ini se opravdanim izdvojiti pokuaje reorganizacije policijskih
aktivnosti, to jest. javne bezbednosti u strogom
smislu, i to izvan specifinih institucija koje obav299

ljaju ove aktivnosti u poslednja dva veka. Postoje

dva dravna tela koja su izgleda umeana: vojska i
lokalne zajednice graana. Ovaj poslednji izraz ivota u zajednici, o kojem ima malo razmatranja neoptereenih deterministikim predrasudama, bie
posebno obraen i sada ne moemo da se detaljno
bavimo time. elim samo da kaem da su strukture
koje razmatramo, poput sindikata i stranaka ili odbora gradskih etvrti, sve do parohija ili lokalnih
sportskih grupa, ve zrele da preuzmu preventivnu
policijsku ulogu, jer u praksi podravaju direktne
represivne aktivnosti. Televizija, koja se angaovanim programima integrisala u kole i sve ostale dopunske aktivnosti slobodnog vremena, ini da sve
to, malo po malo, postane mogue.
Vojska se, sa svoje strane, brzo transformie
u telo policije. Svi smo dovoljno upoznati sa promenama koje se tiu meunarodnog politikog poretka, a koje su se odigrale u poslednjih nekoliko
godina dakle, nema potrebe navoditi podatke
ali ini mi se da malo njih dublje razmilja o transformaciji tradicionalne vojske u pravu i istinsku
policiju. Zabrinutost za javnu bezbednost raste paralelno sa ograniavanjem tradicionalnih zadataka
vojske na ono to su zadaci policije. Ispostavlja se
ipak da ovo ograniavanje, koje bi moglo da razoara neke vremene nostalgiare za vojnim paradama, u praksi odgovara proirenju vojnih funkcija
300

i militarizaciji drutva, u jednom potpuno modernom i do pre nekoliko godina nezamislivom obliku.
Odatle proizilazi da je antimilitarizam, kakvim smo
ga poznavali do danas, postao neadekvatan, zauzdan fiktivnim antagonizmom prema simbolima i
uniformama. Kao to se esto deava, vie se obraa panja na spoljne efekte, manje na razumevanje
onoga na ta nam oni ukazuju, a da to ne primeujemo. Privid policije ponovo postaje implicitan u
profesionalnim okvirima politike, a drava, koja je
glupo rizikovala da ispadne represor, pojavljuje se
ponovo zasnovana na represiji, ali u novom obliku.
Zatita drutva shaena kao opte dobro slui, jo jednom, da bi se provercovala ekskluzivna
briga o interesima jednog dela drutva nasuprot
pretenzijama drugog dela. Dakle, proizvodne transformacije postindustrijskog drutva ine da iste
takve modifikacije postanu neophodne unutar institucionalnog kompleksa oruanih sila znaajnijih
i veih demokratskih zemalja. Funkcija unutranje
policije, i samim tim javnog reda, odraava se direktno na meunarodnom nivou, prouzrokujui
policijske intervencije u dravama koje imaju podreeni ekonomski poloaj i koje, dakle, mogu da
budu elementi ekonomske i politike nestabilnosti.
Menja se vojni mentalitet, kako se menja formacija
industrijskog i vojnog kompleksa. Sada se vojske
ne prikazuju vie u klasinoj fazi odbrane ve se
301

trude da spree mogue unutranje i spoljanje kretanje, postavljajui tako osnove i za srednjorone
korektivne intervencije. Sam koncept odbrane se
iri i dolazi do toga da postaje bitniji od proizvodnih interesa jedne zemlje ili grupe zemalja koje se
nalaze u jednoj nikad uspavanoj ekonomskoj konkurenciji.
Prostor za cirkulaciju odreene tehnologije,
odgovara vie ili manje tano onom primitivnom i
arhainom nainu shvatanja ivotnog prostora, koji
je u svoje vreme izrodio Hitlerov pohod na Istok.
To osvetljava veze koje postoje izmeu velikih
industrijskih preduzea i oruanih sila, veze koje
se konkretizuju kako u rotaciji narudbina, tako u
uzajamnoj saradnji, razmeni osoblja, politikim
intervencijama, autorizacijama, izvrnim funkcijama unutranje i spoljanje kontrole i odbrane. Proizvodni procesi intereaguju sa vojnim interesima i
strategijama. Ova dva elementa istovremeno donose odluke, zato to bi eventualne pogrene procene mogle da tete namerama i planovima jedne od
dveju komponenti. Na kraju, zajedno upravljaju i
alarmantnim stanjem u koje je dovedeno drutvo
da bi se opravdale i sprovele u delo kako odluke
vezane za proizvodnju tako i vojna zatita, predstavljena kao sredstvo za okonanje takvog stanja.
Antika hipoteza, draga amerikoj sociologiji
tridesetih godina, o vojnoj dravi, u kojoj je itav
302

drutveni ivot voen idealima i merama vojnog

tipa, postaje sasvim daleka od stvarnosti naprednih
kapitalistikih drava dananjice. Ali, ako se bolje pogleda, vojna drava se odrala, iako je ipak
prestala da se predstavlja u svom najomraenijem
obliku, da duva u trube i marira po ulicama. A ovaj
ostatak vojnih ideala se razvio ba zbog toga to
je skriveniji pa je samim tim je postao svesniji i
lukaviji, zbog ega ga je mnogo tee razotkriti. U
tim dravnim formacijama u kojima su ekonomski, vojni i izvrni izraz razdvojeni samo formalno,
vlast se nalazi u rukama jedinstvene manjine. Bez
sumnje danas ne bi bilo razvijene industrije koja
sopstvene strukture konvertuje u tercijarni sektor,
da nije bilo ratnih investicija za koje zagovarai
ratnog progresa opravdano mogu da kau, da ako je
ovo progres, on je odreen pripremama i voenjem
ratova, bez razmiljanja o tome koliko e trajati. Ali
da li je sve to progres? Mislimo da niije.
Bilo bi interesantno prouiti prelaze sa starih
proizvodnih poloaja, nastalih iz direktnog odnosa izmeu velike industrije (opremljene fiksnim
postrojenjima) i vojnih narudbina; izmeu tih narudbina i tehnolokih ratnih projekata; i, na kraju,
izmeu modernog rata, poput onog koji smo videli
u Persijskom zalivu pre nekoliko godina, i prelaska sa industrijske na postindustrijsku proizvodnju.
Ostaje da vidimo da li e stara vojna ideologija pot303

puno nestati, budui da se radi o teretu koji je najtee odbaciti. Tehnokrate na vlasti su u ovo ubeene;
manje su ubeeni sami vojnici, koji se plae da e
poto bace u more zvezdice i ostale prigodne simbole, ostati lieni komotnih vekovnih povlastica,
koje su korisne u vremenima bednih formalizama,
kao surogat konkretnih ekonomskih dobitaka dobitaka koji se ne mogu uvek stei u logici nejednake raspodele. Korak u ovom pravcu se pravi na
polju tehnikog obrazovanja, koje se prua upravnim vojnim kadrovima. Oni pohaaju u sutini iste
master studije iz ekonomije i politike i obezbeeno
im je, manje ili vie, isto privilegovano obrazovanje. Sve to, s malo manje tradicionalizma moe
postii da vojni kompleks dosta napreduje, jer se
na taj nain bolje integrie u politiku i ekonomsku
formaciju velikih demokratskih drava dananjice.
I da zavrimo sa Tacitovim citatom, sine ira et
studio , bilo bi bolje otii malo dalje od naih analiza vojnog problema.

Polizia, prvi put objavljeno u Anarchismo,

br.69, Catania, Italia. www.ecn.org/filiarmonici/polizia_bonanno.html
Prevela: Dragana Mokan, 2012.
304

PROBLEM KRAE. CLMENT DUVAL

Clment Duval roen je u pokrajini Sarthe, u
Francuskoj, 1850. godine. Dana 17. listopada 1886.
uhapen je u Parizu. Tokom hapenja zadao je nekoliko uboda noem inspektoru Rossignolu. 12.
sijenja porotni sud ga osuuje na smrtnu kaznu.
Duval je pripadao skupini La Panthre des
Batignolles, koja je okupljala drugove koji su slijedili anarhistiku tezu tada poznatu pod imenom
propaganda djelom.
U meuvremenu je poinio niz kraa, s drugovima, da bi financirao aktivnosti anarhistikog pokreta. On sebe samog ne naziva lopovom, nego
pokradenim, kao to emo vidjeti kasnije kada
budemo analizirali njegovu izjavu pred sudom.
Zadnja kraa, poinjena u jednoj bogatoj kui u
rue de Monceau, popraena je poarom, kojim Duval i njegovi drugovi ele unititi tragove bogatstva
koje ne mogu ponijeti sa sobom. Ve sutradan Duval je uhapen kod jednog utajivaa.
Na ispitivanju, tokom prvog dana suenja, brzo
i direktno odgovara na pitanja predsjednika Brarda des Glajeuxa: Da, paraziti ne smiju posjedovati
dragulje dok radnici, proizvoai nemaju kruha.
Samo se toga kajem, da nisam naao novac kao to
sam oekivao, da bih ga uloio u revolucionarnu
305

propagandu, te sada ne bih bio ovdje na optuenikoj klupi, bio bih zauzet izradom bombi da bi vas
digao u zrak.
Brani ga odvjetnik Fernand Labori, mladi odvjetnik po slubenoj dunosti koji e kasnije braniti Pinia, Vaillanta i jo neke anarhistike drugove
te naposljetku, ve poznat, Dreyfusa. 23. veljae
1887. osuda je pretvorena u doivotnu robiju na
Francuskoj Gvajani.
Clment Duval je anarhist. Njegovi Memoari,
mada bogati injenicama koje su ponekad neobine i ispunjeni patnjama, bili bi samo jo jedna pria kao mnoge druge kada ne bi imali na umu ovo
osnovno opredjeljenje.
Suoivi se sa situacijom koju susree kada je
napokon osloboen i vraa se na takozvanu slobodu, uzevi u obzir i potekoe na koje robija
nailazi pri ponovnom ukljuenju ne samo u drutvo nego ponajprije u revolucionarnu borbu, Duval
ipak na neki nain ali za robijom. To jest, iz nekog
razloga ali da nije umro uz drugove tokom ustanaka ili tokom jednog od mnogih bjegova, da nikada
nije izaao iz kaznionice. Zato?
Odgovor je oigledan. Duval je jednostavan
ovjek, na koncu pripada nekom drugom vremenu,
ne eli prihvatiti male svakidanje kompromise.
Ti kompromisi su brojni i on ih je vjerojatno teko
podnosio, nakon to je izaao s robije.
306

Njegove zadnje rijei, upuene drugovima, kojima zavrava Memoare:

Drugovi,
Nudim vam toan izvjetaj jednog ivota provedenog u paklu: na robiji.
Rekao sam vam otprilike to sam bio, to sam
osjeao prije nego to sam otiao na robiju.
Kad sam izaao, pripovijedao sam vam svoj
najintimniji ivot, da bih vas upoznao s rezultatima
koji nijedan fiziolog ili profesionalni psiholog ne bi
mogao dobiti, budui da nisu osobno osjetili posljedice nenormalnog ivota.
I zato vam kaem:
Ako meu vama postoji netko koji vie ne moe
ekati, koji je umoran od stalnog potlaivanja, izrabljivanja itd., i koji hoe izvriti pravdu, drugovi,
idite do kraja.
Ali najprije dobro razmislite. Jer ako ste prostoduni i mislite da ete opet vidjeti vama drage osobe, trebate znati da bi bilo jako iznenaujue susresti ih, poslije toliko godina odsustva, onakve kakve
bi trebale biti. Moe biti da e vam se, kao to se
meni desilo, beskonano zamjeriti i oklevetati vas.
Osjetit ete bol to vi ili vai inovi nisu shvaeni
ili su izvrnuti. Zbog klevete vidjet ete kako vas
vai najbolji drugovi, koji su vas nekada potovali,
307

sada naputaju, i ostat ete sami i nepriznati. Osim

radosti da to ipak niste za nekolicinu onih koji vas
dobro znaju, potuju i cijene. Ovo mi je pomoglo da
podnesem mnoge mrnje.
Dakle, drugovi, ako djelujete, bolje da vas ubiju
na licu mjesta, da vam odrube glavu.
Ali na robiju, nikada.
Kada Duval pie jednom od patrijarha anarhizma, Kropotkinovu ueniku i buduem potpisniku
Manifesta estnaestorice, Jeanu Graveu, pitajui
ga da objasni osudu koju je francuski anarhistiki
pokret, u svojoj slubeno namjetenoj pristojnosti,
iznio protiv Bonnota i njegovih drugova, dobiva
odgovor da je on, Duval, sa svojim inovima dao
lo primjer i da je ba kroz njegov primjer velika
koliina svodnika poplavila pokret, pozivajui se
na njegov sluaj da bi opravdali svoje apetite.
Kao to vidimo, nita novo pod suncem.
Logino je da tko ima kvantitativni pristup
anarhizmu bude i zabrinut kada se ire, i ak kada
se tek pojave, epizode u kojima se direktno napadaju vlasnitvo i osobe odgovorne za izrabljivanje.
Vjerojatno bi bilo pretjerano zakljuiti da brige
tih anarhista proizlaze od odbijanja borbe i da su
otvoreni za pregovore s dravom. Najvjerojatnije i
oni sami zamiljaju anarhizam kao sukob u situaciji
308

gdje neprijatelj nastavlja, kao uvijek, tlaiti i izrabljivati.

No, oni smatraju da sukob treba povjeriti velikim klasnim pokretima, velikim dijelovima drutva
koji pate i trpe u tiini, a dok god se ovi pokreti
ne pojave oni ekaju i ograniavaju se na poruke
kritika i primjedbi kako treba ekati pravi trenutak,
da se ne bi razvodnile snage u individualnim pobunama i besmislenim prohtjevima.
Skupina drugova koja sama, nakon dogovora
meu svim svojim lanovima, zapoinje svoj put
kao Pantera kojoj je Duval pripadao na podrujima krae, poara i sabotae, ukratko na unitavanju dobara (a ponekad i osoba) tlaitelja, esto
se optuuje da poduzima skok unaprijed, da slijedi
neki sporedni put koji gubi iz vida dugoroni cilj,
tj. revoluciju velikih masa, svijesno upuenu svrsi
definitivnog osloboenja.
Zbog potpuno obrnutih razloga, rijetki drugovi
koji su oduvijek spremni za neposredan i direktan
in napada, ne vide ostale drugove koji podravaju
ekanje i organiziranje velikih masa u svrhu revolucije kao antagoniste.
Naprotiv, ovi drugovi vide itav jedan rad sainjen od objanjenja, propagande, organizacije pri
izrabljenima, kao neophodan rad, pun pozitivnih
posljedica, jer, da bi saeli razmiljanje do krajno309

sti, ako je istina da kraa napada vlasnitvo, ona postaje tek ubod igle naspram strahovite berbe ukraenih glava koju jedan uspjeni narodni ustanak,
mada kratak i prostorno ogranien, moe uiniti.
Ali, kraa se moe poiniti sada, sutra, i to s
malobrojnim drugovima, a novcem se moe proiriti revolucionarno djelovanje, moe se prisvojiti
sloboda kretanja i vremena pljakakim namjerama
onih koji nude plau traei zauzvrat suglasnost,
dok veliki masovni ustanak, revolucija koja e sruiti odnose proizvodnje i vrijednosti, moe izostajati.
Ne samo kraa, nego i destruktivni napad, sabotaa, raspoznavanje jedne odreene osobe, one a
ne druge, ili bilo koje osobe koja pripada vladajuoj klasi, sve to je zasigurno pri ruci i ne spreava
rad ostalih drugova, organizaciju, dugoronu propagandu, rasprave i konferencije, skupove, novine,
knjige i sva ostala sredstva ime se, tradicionalno
ili ne, iri anarhizam.
Duval je podravao pokret, i guru Jean Grave
nije ga smio iznevjeriti u trenutku deportacije u
Gvajanu. Bonnot i drugovi nisu imali jasne odnose
ovog tipa sa pokretom, izgleda da ga nisu direktno
podravali.
Moda, da su imali priliku da nastave sa svojim
djelovanjem, glasnim ali tek zapoetim, podrali bi
310

ga, i dobar Grave se ne bi bio usudio da ih smatra

svodnicima.
Kaem moda, jer ne mogu znati u kojem
smjeru bi se bili uputili Bonnot i njegovi drugovi.
I, na kraju krajeva, ne mogu ni znati da li je razlog Graveove osude bio nedostatak podrke. Ali
injenica je da se nekoliko godina kasnije, za vrijeme Durrutijevih i Ascasovih financiranja Faureove
Enciklopedije, nisu pojavile sline osude sa strane
borbenih kritikih jezika francuskog anarhizma.
Naprotiv. Jo nekoliko godina i blagoslivljajua radionica panjolskog rtvovanja e zauvijek izbrisati
svaku slinu zabrinutost. Isto se desilo sa Sabatom
i Faceriasom. Isto bi se moglo desiti i danas, mada
budui da ne posjedujem informacije o onome to
se danas deava, radije utim.
I meni se desilo da ujem kritike i zlobe prema
drugovima koji su napadali vlasnitvo sad i odmah,
a to nisu bile samo osobe zabrinute zbog rizika za
svoje dvorite, nego i ljudi koji su cjepidlaili kako
se ne bi upustili u operacije preopasne za njihovo
kukaviko srce.
Kasnije, kada je opasnost prola, sud bi opet
postao ekumenski, drugovi (neki od njih u meuvremenu mrtvi) bi se rehabilitirali, a njihova djela
bi postala zanimljiva. A mislim samo na one najbolje meu tim kritiarima.
311

Duval upozorava drugove o sudbini koja ih

eka: oklevetat e ih i njihova djela nee biti shvaena. Istina. Ne bi moglo biti drugaije.
Zamislite sa mnom, sumnjiavi itatelji ovih
stranica, kao to se nadam da jeste, nekog anarhistikog druga koji radi kao inovnik u opini, jo
jednog koji radi u banci, nekog nastavnika, nekog
sveuilinog profesora, nekog sindikalnog radnika, ili nekog nezaposlenog koji se stalno suoava
sa potekoama u obitelji jer ne moe nai stalan
posao.
Zamislite, molim vas, nekog oca oaranog idejama slobode koje anarhizam iri, prelijepe ideje
koje otvaraju srce i razvijaju mozak, zamislite ovog
oca koji se suoava sa svakodnevnim problemima o
obrazovanju djece, o odravanju jedinstva obitelji,
zabrinut da ponudi nekakvu budunost svojoj djeci,
da zadovolji enine elje i zaradi neto za ivot. Tisue drugova ive u ovim gorkim proturjenostima.
Vidio sam najbolje meu njima kako stradaju pod
teinom redovitosti pokreta i svetou potreba. Njihovi snovi uvenu, ideje potamne, navika pobjeuje,
gorina i razoaranje unitavaju svaki ideal.
Anarhija ostaje jedna prazna rije, ispunjena
sjeanjima, raspolovljenim snovima, uspavljujuim itanjima, pustolovinama doivljenim preko
tree osobe. Ono to je do juer bilo pobuna, ili
barem elja da se napadne neprijatelj kako bi se
312

osjetili ivima, sada je uredna smotra mrtvog nazora onoga to znai biti anarhist. I ova smotra s
vremenom postaje oprezno i ljubomorno uvanje
granica i odreivanja.
Dobri ljudi, ti anarhisti.
Veliki itai knjiga, svaki sa svojom dobrom
knjinicom kod kue, gdje se uredno pokazuju klasici anarhizma i sve to se o tome objavilo (moda
ak previe).
Dobri ljudi, ali sumnjiavi. Ako netko podigne
glas odmah se osjeaju napadnutim. A da ne govorimo o tome kada netko isprui ruku na tue vlasnitvo. Njihovi ponieni snovi trae osvetu.
Ali budimo iskreni, kako se jedan opinski inovnik, jedan bankar (vrsta koju autor vrlo dobro
poznaje), ili nastavnik ne bi uznemirio zbog stava
nekog druga koji je sposoban da digne ruku i napadne tue vlasnitvo?
Ne kaem da inovnik, bankar, nastavnik, ako
je anarhist, podrava vlasnitvo, naprotiv, kaem
da je protiv njega, ali samo u teoriji. Za njih se
otklanjanje vlasnitva mora desiti istovremeno sa
socijalnom revolucijom, dakle u uvjetima kada bi
njegovo postojanje bilo ustvari nemogue.
Svaki djelomini napad, naprotiv, ispituje sukob
izmeu protivnika i pristalica vlasnitva, i budui
da se oni (inovnici, bankari, nastavnici) osjeaju
313

protivnicima vlasnitva, uznemiruju se. Oni se dakle moraju pitati: Ako smo protiv vlasnitva, zato
onda ostajemo s ove strane? Zato ne uinimo neto
da ga odmah napadnemo?.
Tragino pitanje, na koje najloginiji i najjednostavniji odgovor postaje nemogu. Dakle, kada
bi odgovorili Istina je, trebalo bi ga smjesta napasti, a ne ekati da se rijei kroz revoluciju velikih
masa u pokretu, oni bi se nali u proturjenosti
sa samim sobom, sa svojom svakodnevnicom, sa
porezima koje trebaju platiti, s djecom o kojoj se
trebaju brinuti i sa svim ostalim.
Knjige o anarhiji, same po sebi, nisu nikada
nauile nikoga da napadne vlasnitvo i vlast. Zasigurno, to su vani elementi koji pomau razjasniti
ideje drugova i predlau pravac akcije i razmiljanja. Ali nije dovoljno.
Potreban je jo jedan element. Potrebno je srce,
odluka, sudjelovanje, treba premostiti jednu moralnu frakturu koju nije lako premostiti. Kada pred
oima naeg nastavnika, naeg bankara ili naeg
obinog inovnika prolazi lik kao to je Duval, on
ih oara.
Ali to je laan osjeaj. Taj lik utjelovi sve to
oni nisu nikad mogli uiniti, i to nikada nee moi
uiniti, i od tog nedostatka pate, i patei opravdavaju se, da bi na kraju doli do osuivanja direktnog,
neposrednog napada. Od opravdanja svoje slabosti
314

do klevete zbog snage kojoj se moraju diviti u drugima, lako je stii.

Ne elim staviti u prvi plan krau, sabotau,
unitavanje ljudi i dobara kroz koje se ostvaruje
izrabljivanje. Anarhistika revolucija je neto sloenije i zamrenije.
Ovdje temu sugerira lik Duvala, dakle ne govorim o tome zato to zub boli s ove strane. Revolucionarni projekti anarhista ne mogu se temeljiti samo
na onih pet franaka doprinosa o emu je govorio
Malatesta, zabrinut za odluke svojih drugova.
Odluka da se krene u napad u malim skupinama
nije nikako naprednija od borbe onih koji se kreu drugaije, irei anarhistike ideje, na primjer
dijelei novine, razgovarajui i analizirajui pojedinane probleme u svakoj prilici, sudjelujui u
posrednim borbama koje izgledaju bezizlazne, ali
koje uvijek mogu biti iskre za ustanike inove veeg opsega.
Ovdje se ne postavljaju zlokobna pitanja ljestvice ili zasluge. Problem je obrnut. Mnoge polemike koje su oduvijek razdvajale anarhistiki pokret,
mnoge klevete na koje se odnosio Duval, proizlazile su od slijepih osuda odluke neposrednog napada
od strane pristalica drugih strategija.
Jean Grave, kao dalek primjer, nije mogao biti
pristalica takozvane propagande djelom, iji je
315

Duval bio jedan od zaetnika, i to zbog njegovog

osnovnog pojma anarhizma, vezanog za postupno,
i beskrajno, obrazovanje masa, koje tei k slavnom
revolucionarnom zavretku ime bi se izgradio preko noi budui svijet slobode.
Naravno, ovaj njegov razliit pristup, sasvim
ispravan, ne opravdava niskosti iznijete protiv drugova (na primjer protiv Bonnota i drugih) koji su
drugaije djelovali. I danas, koliko se samo drugova opredijelilo za jedan oblik anarhistikog djelovanja u realnosti i koji kleveu i ocrnjuju drugove
koji, danas kao juer, ustraju u direktnom i neposrednom napadu na osobe i stvari odgovorne za
izrabljivanje? Ima ih zasigurno itava jedna legija.
Ali ograniimo se na problem krae.
Na kraju krajeva, svima nama je potreban novac, a to se moe rijeiti na dva naina: radom ili
kraom. Postoji jo jedan nain, koji ovdje iskljuujem zbog same definicije, to jest biti rentijer,
bogat posjednik, ali sumnjam da su takvi anarhisti
postojali a da se nisu im prije oslobodili toga ime
ih je sudbina opteretila.
Naravno, ima ak poduzetnika koji, igrajui se
zabludom da su individualisti i titei svoj interes
na najbolji nain, tvrde da su anarhisti. Ali ovdje
se radi samo o rijeima, ne o sutini. Dakle, budui
da postoje samo dva naina da doemo do novca
potrebnog za ivot, treba ipak odluiti.
316

Kada se opredijelimo za posao, nesumnjivo poteno postupamo. Tko sebe prodaje, uvijek to ini
iz najbolje namjere. Zbog vlastitog preivljavanja,
zbog djece, zbog obitelji. I na ovom besprijekornom stalku se okuplja, malo po malo, drutvena
struktura nadzora i represije. Primarne potrebe
stvaraju sekundarne, od potrage za kruhom se prelazi na potragu za drutvenim statusom, da bi drugi
priznali nae vjetine i vrijednosti. Kua, automobil, godinji odmor, putovanja, nakit. Male stvari,
naravno.
A koji bi anarhist mogao svojoj djeci oduzeti
pravo na diplomu? Premda sva kritika razmiljanja mogu dokazati da se radi o jednom obinom
triku. Ali zato bi ba njegov sin trebao pasti na to?
Zato se njegov sin ne bi uspio popeti na drutvenoj
ljestvici, da bi on sam na kraju odluio da to odbaci
ili prihvati, a da to ne bude zbog uvjeta koje su oeve odluke odredile. Ovdje se krug zatvara.
Radnik proizvodi izrabljivanje i izrabljivanje
proizvodi radnika.
Prekid zaaranog kruga se preputa vanjskim
elementima, nezavisnim od volje pojedinca: krize
kapitala, veliki sukobi izmeu velesila, opi potopi, nuklearne eksplozije. A kada sve to nedostaje:
iekivanje. Priprema, zaboga, to je to, anarhisti se
uvijek spremaju, priprema i kritika analiza, ita317

nje, sve vie, sve bolje, i, zato da ne, ak itanje

najekstremnijih i najotrijih tekstova.
Znam anarhiste koji svog maka zovu Bakunjin
i svog psa Bonnot, a ne izlaze naveer poslije deset
strahujui od loih susreta ili da budu opljakani.
Duboke promjene koje su se pojavile u proizvodnji promijenile su i ulogu radnika. Duvalova
su vremena daleka. Danas je radnik, ako je to mogue, jo vie odgovoran za izrabljivanje u odnosu
na Duvalovo doba.
Bijeda i ope neznanje su odreivale krajnju
potrebu za poslom, do te granice da vie nije bilo
vremena za razmiljanje: ili umrijeti ili prihvatiti
komadi kruha. Glad i bolesti postavljale su esto
alternativu izmeu bijede i pobune, koja bi bila slijepa i bez izlaska.
Zato se gledalo na rad i njegovu ulogu na drugaiji nain (jer bilo je drugaije). Budue osloboeno drutvo moglo se vidjeti kao nastavak dananjeg
drutva izrabljivanja. Naravno, nastavak kroz (revolucionarni) frakturu, ali ipak jo uvijek nastavak.
Radnik je bio ponosan na svoj zanat. Duval je bio
ponosan da je kova, da zna osobno rukovati jakim
tvarima kao to su eljezo i metali, Lauthieru je
bio ast udariti neprijatelja svojim radnom alatom,
ilom, dok se Marpaux u samim policijskim izvjetajima opisivao kao dobar radnik, da se ograniimo samo na Duvalove drugove.
318

Ipak, u sutini, najizrabljeniji radnici, ekstremni

slojevi bijede koji su se prodavali poduzetniku, bili
su veina. Piramidalna struktura proizvodnje, vrlo
centralizirana, bila je u ruci malobrojnih vlasnika,
jednog tankog sloja rukovodilaca i efa, ali se zasnivala, na koncu, na masi siromaha koji su patili i
koji su bili izbaeni na ulicu uz najmanju promjenu
trinih zakona.
Ovdje moemo ukljuiti jedno razmatranje koje
se esto izostavlja.
Sindikalne borbe su povisile ivotni standard
radnika, ako ne ba do blagostanja, barem do dovoljnih financijskih mogunosti. Istovremeno su se
promijenili sami radniki uvjeti i tvorniki ivot.
Poboljanja, osiguranja i mirovine pojaale su
financijske i drutvene uvjete radnika. Reeno poboljanje polazne situacije, umjesto da se prevede
u vee mogunosti borbe, to se podrazumijevalo
u naivnim tvrdnjama pristalica radnikih i sindikalnih borbi, pokazalo se na kraju kao poetak oslabljenja. Promjene post-industrijskog kapitalizma
uinile su ostalo.
Ali ograniimo se ovdje na ovaj veliki problem
oslabljene borbenosti, koje je uslijedilo nakon poboljanja ivotnog standarda radnika.
Sama po sebi ova stvar izgleda ba razumna i
neto slino moe se potvrditi na bilo kojem polju
319

ljudskih odnosa. Uskoro emo vidjeti posebnosti s

obzirom na samu represiju. Zato je onda jo danas
tako teko to razumjeti? Jer se ele ignorirati posljedice koje integracija u sustavu proizvodnje ima
za pojedinca.
Danas radnik proizvodi neto to mu se, u ekstremnoj podjeli rada, izmie i to dakle ne razumije, ali mu se nudi kao preraen proizvedeni predmet, preraen u smislu drutvenog simbola, kao da
to moe dosei. Drugim rijeima, dananji je radnik
samo djelomino isti onaj kova kakav je bio Duval, naprotiv; na primjer, proizvodi automobile, ali
nikada ne vidi u svojim rukama materijalno ostvarenje.
Raunala, roboti, sinkronizirani lanac, daljina,
uskladitenje rasprostranjeno na teritoriju, sve to
mu uskrauje neposredni pogled na proizvedenu
stvar, koja mu se kasnije nudi kao potroaki predmet kroz trini i distribucijski sustav, koji pretvara
stvar u simbol sposoban da daje neki status, dakle,
priznanje i dokaz individualnog uspjeha.
Protok predmeta pretvorenih u simbole, u kojima staru upotrebnu vrijednost zamjenjuje jedna
skupina simboline vrijednosti i trine vrijednosti,
skupina koja se ne moe tono razabrati, ne ograniava se samo na ekonomskom nivou (potronja i
proizvodnja), nego obuhvaa cijelo drutvo, dru320

tvo simbola i potreba koje je gotovo nemogue

izbjei.
Na ovaj nain radnik koji je s jedne strane postao bogatiji, s druge strane postaje siromaniji,
izmjenjiva lanog protoka bogatstva koje ga ne
bogati, nego ga ini sve nemonijim. Sukrivac naspram neprijatelja izrabljivaa, koji ga uzdrava.
Dananja pobuna, i Duvalova pobuna, ne moe
dakle proi kroz pozitivnu dimenziju rada. Vie
nee biti drugova koji e na sudu obraniti svoje krae i sve to su odluili napraviti te koji e tvrditi,
nekadanjim ponosom, da su bili svega lieni i da,
dakle, imaju pravo na individualno vraanje dok
ekaju kolektivno vraanje.
Napad na vlasnitvo i na osobe odgovorne za
izrabljivanje, sabotaa, puko unitavanje svega to
nas tlai, ne moe se vie raati iz nemogunosti
da se nae neki posao, nego sve ee od svjesnog
odricanja od laskavih obeanja koje nudi posao.
Kritika rada nije jednostavan problem, i drugovi trebaju obratiti panju na to. Neu ovdje to
produbljivati, budui da sam to ve uinio drugdje
(Unitimo rad).
Vezana za isti odnos izmeu poboljanja uvjeta
i smanjene borbene sposobnosti, nalazi se skupina
razmatranja koja slijede o represivnoj okolini u kojoj se Duval naao nakon presude.
321

Cayenne ostaje u svaijoj mati najvii stupanj

grozote i surovosti. Kada, itajui roman ili gledajui film, u sebi obnavljamo ista iskustva, zgraamo
se. Pitao sam se to bi mi mogli i znali uiniti u
istim uvjetima. I oni meu nama koji su upoznali
zatvor i muenje, na nain koji je sad uobiajena
stvar u svijetu u kojem ivimo, jo se pitamo kako
bi reagirali naspram uvjeta muenja i zatvaranja
kao to su bili na Gvajanskim otocima.
Jedan povran odgovor bi bio da bi i mi, kao
Duval i njegovi drugovi, pljuvali u lice muiteljima
na anarhistiki prkos. U to nisam ba siguran. Nisam u to siguran kao anarhist koji pokuava kritiki
sagledati stvari, nisam u to siguran kao ovjek koji
je previe runih stvari vidio, a da ne bih znao neto
o ljudskom srcu, srcu svojih suvremenika.
Nema sumnje da smo oslabili. Svi, bez izuzetka. Ujednaavanje drutva u kojem ivimo pretvorilo nas je u posrednike i oportuniste. Zasigurno
ne hipotetski, ali konkretno jo treba vidjeti. Upoznao sam drugove koji su naizgled htjeli prodrijeti
svijet, ali koji su nakon pet, deset godina zatvora
prihvatili bilo koji kompromis da bi se izvukli iz
situacije u kojoj su se nali. Naravno, nita strano:
ni prijave, ni prodaje drugova, nita od toga, samo
suglasnost s prijedlozima drave. Na kraju krajeva, to trae ovi nai suvremeni progonitelji? Jednu
malu izjavu, znak poputanja, neki redak na papiru,
nita vie. Zato ne prihvatiti i izvui se iz nevolje?
322

injenica je da smo oslabjeli. Svi. Kako bi reagirali prema dravi koja bi nam, umjesto da nam
ponudi papir na potpisivanje, predloila godinu
dana s lancima na nozi, na kruhu i vodi, na tropskim temperaturama, zatvoreni u podrumu, s mievima kao jedinim drutvom?
Ishitren (i povran) odgovor bi bio da bi u ovom
sluaju prihvatili vrlo brzo. Ali nije tako. Ovaj odgovor ne shvaa ni problem ni moja razmatranja.
Ne kaem da to su stvari gore, tim bolje za revolucionarnu borbu, govorim neto drugo. Stvari se ne
mogu pogorati zbog pohlepe bilo kojeg muitelja
iz predgraa. To se moe desiti (imao sam razna
iskustva s tim), ali radi se o posebnim sluajevima.
Uvjeti u kojima se naao Duval podudarali su se
s opom situacijom u svijetu kakav je bio u ono
doba, u tvornici, u obitelji, u svakodnevnici, dakle,
i u zatvorima i u posebnim robijakim uvjetima.
Drutvo nasilno i nemilosrdno, gdje vlasnici
nisu inili nita, ili skoro nita, da bi sakrivali svoje
namjere, a izvritelji djela nie i vie pravde dosljedno su postupali. Manje licemjerja, manje lai, manje
brbljarija, manje asistencijalizma, manje demokracije. Tko je napadao vlasnitvo znao je to ga eka.
Tko je dijelio anarhistike letke mogao je dobiti do
osam godina robije. Ali bilo je drugova koji su dijelili letke, koji su lijepili plakate, i bilo je mnogo njih,
i nije ih bilo strah, i nisu pravili raunice.
323

Zamislite, i danas mi anarhisti lijepimo plakate

i dijelimo letke, i govorimo i kritiziramo, i sve ostalo, ali s kojim rizicima se suoavamo? U najgorem
sluaju nekoliko mjeseci zatvora. Ako bi se danas,
zbog nekog izuma vlasti, anarhistiko djelovanje
kanjavalo sa osam godina robije, koliko nas bi nastavilo? Malo, moda nitko. I to ne zbog toga to,
pojedinano, dananji drugovi su vee kukavice od
Duvala, ili vie raunaju, nego zbog toga to opa
drutvena situacija je takva da bi neka tako otra
presuda bila nelogina i ne bi se podudarala s evolucijom obiaja, i zbog toga bi bila nezamisliva, a
kao i sve nezamislive stvari ne moe se lako predoiti.
S druge strane, poboljanje opih drutvenih
uvjeta nas je, kao to sam rekao, oslabilo, dakle uinilo nas je nesposobnima za radikalizaciju sukoba.
Ako bi se to desilo, zbog endogenskih razloga s
obzirom na strukturnu kompoziciju drutva, to jest
zbog nekog unutarnjeg pokreta u njegovim dijelovima, bit emo sposobni da se suoimo s preprekama koje e se pojaviti (kao to se vidjelo u bivoj
Jugoslaviji, barbarstvo je pred vratima ak najnaprednijeg drutva i ne treba mu mnogo vremena da
stigne).
Ali dok se ti objektivni pokreti ne pojave, s obzirom na nae individualne sposobnosti da se suoi324

mo s represivnom situacijom, u veini sluaja smo

previe osjetljivi.
Namjetena pristojnost demokracije nas je oslabila, da bi udarila do kraja. Imamo dakle tisuu
skrupula. Anarhisti, dobri ljudi.
Duval i njegovi drugovi nisu bili takvi. Ona vremena su bila previe drugaija od naih. I zato, dok
itamo njihova djela, sada, nakon toliko godina, riskiramo da se njima samo divimo i nita drugo, da
ih pretvorimo u utjena itanja.
Ali kad podignemo veo demokratskih lai primjetit emo da je razdaljina izmeu moi i onih
koji su pod njom ostala ista.
S jedne strane ukljueni, ve gotovo sasvim na
sigurnom u svojim srednjovjekovnim tvravama,
spremni samo da pregovaraju bolje uvjete kako bi
si osigurali stalnu mo, s druge strane iskljueni,
sve nemoniji, sve gluplji. Meu rezultatima demokratske strategije otkrivamo da nas je ova potonja
odvratila od koritenja svih sredstva na raspolaganju, bez iznimke.
Pretvorili su nas u dentlmene naviknute da razgovaraju i raspravljaju na skuptini, ali nesposobne
za borbu na no, koja je jo uvijek mogua dimenzija protiv tlaitelja. Dok nas oni, nai predragi uitelji licemjerja, u bilo kojem trenutku mogu ekati
iza ugla naoruani mitraljezima i sasvim mirno nas
325

ubiti, ili nas muiti u podzemlju nekog zatvora u

predgrau i, daleko od oiju, mirno prijaviti nau
smrt zbog sranog zastoja.
Ali svaka kategorizacija malo vrijedi. Bezbrojni
su bijednici koji podnose iskoritavanje bez pobune, prihvaajui ono malo to im daju kao nadoknadu, sanjajui nemogue drutveno uzdizanje, a da
nikada ne skrenu s puta patnje i strpljenja.
Na isti nain, velik je broj plaenika koji podravaju mo snagom ruku ili bistrinom mozga,
policajci ili pjesnici udotvornih vrlina deurnog
gospodara, ekaju i oni da se stvari poboljaju, sve
do odlaska u mirovinu.
Od najviih dunosti, gdje igra moi postaje
oigledna, dunosti prepune odgovornosti i sramote, sve do najglupljeg sluge drave, i, popreno,
od zadnjeg proizvoaa koji pati gradei neto to
uope vie ne razumije, sve do inovnika, sigurnog
u sebe i sitnog blagostanja koje mu se nudi, nitko
nije uistinu zadovoljan svojim poloajem.
ak ni vii slubenik koji zgre novac i dunosti, koji je ve osvojio vrst status, nije zadovoljan
svojim poloajem, i to se udno povezuje s onim
jadnim izrabljenim koji pokuava preivjeti, ali,
gotovo nikada, ne bune se ni prvi ni drugi. Prvi
zbog naizgled dobrih razloga ostvarenog blagostanja, drugi zbog opet naizgled dobrih razloga nezadovoljstva i bijede.
326

Ali, mogu li blagostanje, odnosno bijeda, zadovoljiti ovjeka? Ili, u drugom sluaju, mogu li
ga automatski pretvoriti u pobunjenika? Ne. Treba
neto drugo. A kada postoji to neto drugo, izbija
pobuna.
Dakle, bijeda sama po sebi nije dovoljna da
stvori pobunjenika, kao, s druge strane, blagostanje
samo po sebi ne ini nekoga zadovoljnim sobom i
svojom ulogom privilegiranog tlaitelja. esto bijeda stvara jo veu bijedu, i u zamuenju svijesti
vodi u prilagoivanje i trpljenje, ili ak u kransku
vjeru u bolji svijet nakon smrti. esto, vrlo esto,
blagostanje stvara poudu za veom moi, drutvenim uzdizanjem, nagomilavanjem i tuim priznanjem.
Ne radi se o apsolutnim obrascima. U svakom
drutvenom sloju moemo nai pobunjenike. esto
bijeda kao glavni razlog nagona pobune nije ak ni
dobra ni vrsta osnova.
Buntovnik remeti svoje poetno stanje, bila to
bijeda ili blagostanje, on se tome protivi, i nije reeno da je lake boriti se protiv bijede, nema jasnoe
na ovom polju, i trebalo bi opet razmatrati sve banalnosti iz prolosti bez ideolokih zatvaranja.
Shvaanje ivota na drugaiji nain (a to bi
drugo bila pobuna, ako ne upravo to) ne gradi se
kroz raskidanje sa starim nainom, nego probijajui
327

se, remetei sheme i kategorije, kritizirajui zastarjele i lane pojmove, uzbuujui elje, okreui ih
prema apsolutno drugaijem, a i prema poznatom
da bude razliito i neprihvatljivo u staroj dimenziji.
esto se pobunjenik nae u situaciji da istovremeno shvaa i ne shvaa ono to mu se deava, dakle da proturjei i sebe proturjei, da ide k novom,
i dakle k unitavanju starog, a da ostaje zaljubljen
u osjeaje i sjeanja koji pripadaju starome. Ne postoji ravna crta koja oznaava pravac napretka. Nita u nama ne umire za uvijek i ne raa se jednom
zauvijek u novi ivot. Pobunjenik nije nikada svet
u svim svojim stranama. Nijedna pobuna ne sakralizira ivot ponad svake sumnje.
Nekada je mnogo nas poimalo revoluciju kao
proces, ako ne jednostavan, onda barem linearan.
Najhrabriji od nas su posumnjali, ali na kraju krajeva ove sumnje su bile marginalni diskurs, s obzirom na irenje pokreta koji je izgledao nezaustavljiv. Ideoloke zaljubljenosti, kao rane ljubavi, se
teko savladavaju. injenice su dovele do zrelijih
razmiljanja.
Neki, pronalazei smrtni smisao u ovim razmatranjima, uredno su se povukli prihvaajui ponudu
moi i upustili se u suradnju za neke bijedne mrvice.
Drugi, pronalazei ivotni smisao u ovim razmiljanjima, proirili su svoj kritiki nazor, prouava328

jui pojmove koji su ranije izgledali neutemeljeni.

Dakle, novi pojmovi ne izbacuju stare (koliko elje
za krajem sukoba ima kada se prolost ostavlja
sa strane), nego ih remete do kraja, preobraavaju
ih tako da se razvijaju u nove pojmove. ivot bi bio
samo jedna bezbojna i besmislena kupka kada ga
ne bi mogli iitavati kroz nastavak ideja i osjeaja.
Napokon smo shvatili da nijedna revolucija
nee biti proizvod zbroja odreenih dogaaja, radilo se o dogaajima pojedinca ili o opim drutvenim dogaajima. Sudbina kvantitativnog pristupa je da stvara uvjete za dalji porast, i tako dalje u
nedogled. Taj je smjer bezgranian.
Ali, nakon toga to smo to shvatili, jo ipak
ne znamo to odreuje pobunu, konkretne individualne radikalne odluke. Zato neki Duval djeluje
kao to djeluje? Bijeda, temperament, anarhistika
tiva, uestvovanje na radnim mjestima koji vrve
revolucionarnim poticajima, sluajnost? to stvara
pobunjenika? Ne znamo. Ono to moemo pojedinano pokazati to su odluke i posljedice tih odluka,
ali razmatramo ih kroz iskrivljenost rekonstrukcije.
Srce, ili bolje reeno, osjeaji.
Mogu li osjeaji, naprotiv, biti imbenici reda,
opreza i, na kraju krajeva, pristanka? Naravno da
mogu. Ne postoji jednakost izmeu osjeaja i pobune, jer bi to znailo da treba uspavati razum da
bi se pobunili.
329

Um i znanje, razmiljanja i uenje, mogu biti

vani elementi revolucionarnog djelovanja, za koji
podrazumijevamo da poinje individualnom pobunom, ali nije to sve. Svako razmiljanje vodi k
nekom osvjeenju: to vie znamo, to se manje
moemo sakriti iza isprike da ne znamo.
Ali svako osvjeenje ne vodi automatski k slomu ravnotee, k dimenziji napada. Znanje i misao
esto sprijee djelovanje, ne pomau mu da se razvije. Ponekad se deava suprotno, ali kako se moemo orijentirati?
Ne postoji neko ope naelo, ak ni pravac koji
bi bio barem razumljiv. Vrlo esto nisu povrijeeni
interesi koji potiu na pobunu, nego je povrijeeno
dostojanstvo. A za odgovor protiv tlaitelja, za odgovor koji se kasnije u toku dozrijevanja pretvara u
napad, potrebno je jako malo.
Ropstvo samo jednog ovjeka na svijetu i moje
je ropstvo, jer zbog njegove patnje ja nikada neu
moi biti slobodan. Kao to se vidi, tu smo preli
puko zahtijevanje. Samo se kroz iskrivljenje obrana
vlastitih interesa (recimo, sindikalni diskurs) moe
smatrati borbom protiv povrijeenog dostojanstva.
Zasigurno, putevi pobune su zavojiti, ali imaju neto zajedniko.
Duval sazrijeva kroz djelovanje u bijedi i u
potekoama ivota, i kroz teoretsko prouavanje,
330

diskusije, narodne skuptine. Kasnije, dosljedno,

razmilja to initi, nabavlja sredstva za djelovanje
(prije svega novac), napada neprijatelja. Kada smo
uvjereni u ono to inimo sve postaje jasno i nita
nas ne moe zaustaviti. Jedinstvo teorije i prakse,
jednom kada se ostvari, ne moe se lako slomiti.
Drugdje: brbljarije, primjedbe, ekanja.
Alfredo M. Bonanno

331

UNITIMO RAD
1995
Rad je pojam koji sve ee susreemo u novinama, na akademskim predavanjima i konferencijama, u papinim homilijama, u predizbornim politikim debatama, te ak u anarhistikim lancima i
brourama.
Velika pitanja koja se postavljaju su: kako rijeiti rastuu nezaposlenost? Kako ponovno dodijeliti neki smisao radnoj strunosti koju penalizira
novi industrijski razvoj? Kako pronai alternative
tradicionalnom radu? I kako, na koncu (a to je nivo
razmiljanja brojnih drugova), ukinuti rad ili svesti
ga na najminimalniju razinu neophodnosti?
Moram odmah naglasiti da nam ne pripada
nijedno od ovih pitanja. Ne zanimaju nas politike preokupacije osoba koje u nezaposlenosti vide
opasnost za demokraciju i red. Ne dodiruje nas nostalgija za izgubljenom strunosti. A jo nas manje
oduevljavaju tkalci alternativnih teorija o osloboenju od masovnog rada u tvornici ili od intelektualnog rada pod nadzorom razvijenog industrijskog
plana. I na isti nain, ne tie nas se ukidanje rada
ili njegovo svoenje na podnoljivi minimum, da
bi se stvorio jedan ivot, tako zamiljen, ispunjen i
sretan. Iza svega toga uvijek stoji vie ili manje ku332

kasta aka onih koji ele upravljati naom egzistencijom, koji misle umjesto nas ili nam, pristojnim
manirima, savjetuju da razmiljamo kao oni.
Mi elimo unititi rad. Radi se, kao to emo
pokuati objasniti, o potpunoj drugaijoj stvari. No,
krenimo redom.
Postindustrijsko je drutvo, na koje emo se kasnije vratiti, rijeilo problem nezaposlenosti, barem
u odreenim granicama, dislocirajui radnu snagu u fleksibilne sektore, kojima se lako upravlja i
nadzire. Danas, pod svjetlom injenica, drutvena
prijetnja nezaposlenosti je vie teorijska nego realna, koristi se kao sredstvo politikog zastraivanja
kako bi se iroki slojevi odvratili od organizacionih
nakana koji bi doveli u sumnju, premda na minimalnim razinama, programske odluke neoliberizma, osobito na meunarodnom nivou. Budui da
je lake nadzirati zaposlenika u ulozi kvalificiranog
radnika, poto je privren radnom mjestu i karijeri
u proizvodnoj jedinici koja ga ugouje, svi, ak i
Crkvene hijerarhije, insistiraju, u ime tog istog nadzora, na zapoljavanju, to jest na smanjenju nezaposlenosti. Ne zato to ova potonja, sama po sebi,
s proizvodne strane gledita, predstavlja opasnost,
ba naprotiv, zato to bi izvor opasnosti mogao biti
smo iskustvo fleksibilnosti, koje je ve postalo
neophodno u radnim organizacijama. Oduzimanje
tono odreenog socijalnog identiteta radniku pro333

uzrokuje mogue disgregacijske posljedice koje,

srednjorono, oteavaju nadzor. Upravo to ele rei
institucionalne jeremijade o nezaposlenosti.
Na isti nain, interesi cjelokupnog produktivnog sustava uskrauju visoko profesionalnu obuku
veini radnika. Jueranja potraga za strunou
zamijenjena je dananjom potranjom za fleksibilnou, to jest za prilagodbom na stalne promjene
radnih zadataka, na prijelaze iz poduzea u poduzee, u bti na ivot pun promjena u slubi potreba poslodavaca. Danas se reena prilagodljivost
programira ve u koli, izostavljajui kulturne elemente institucionalnoga karaktera koji su nekada
bili dio minimalne tehnike naobrazbe, na kojoj je
svijet rada gradio pravu i istinsku strunost. to ne
znai da danas nisu potrebne visoke razine strunosti, ali radi se samo o nekoliko tisua pojedinaca koji se izobrazuju na postdiplomskim studijima
(masterima), ponekada na troak velikih poduzea,
koja se na taj nain pokuavaju doepati subjekata
koji su vrlo raspoloivi podvri se indoktrinaciji i,
po prirodnom slijedu stvari, kondicioniranju.
U prolosti, ak i nedavnoj, svijet rada je posjedovao svoje jasno obiljeje: eljeznu disciplinu,
mjerenje vremena za montane trake, paljive preventivne i naknadne kontrole nad inovnicima, sve
do registriranja i otkaza zbog banalnog vanserijskog ponaanja. Izdrati na radnom mjestu znailo
334

je pokoriti se, poprimiti mentalitet vojnog tipa, nauiti ponekad sloene a ponekad jednostavne procedure, primijeniti te iste procedure, identificirati se s
njima, misliti da se vlastito ja, vlastiti nain ivota,
u osnovi sve bitno to moe postojati na svijetu,
ideje i odnosi, nalaze saeti u njima. Zaposlenik je
ivio u poduzeu, bio u prijateljskim odnosima s
radnim kolegama, u slobodno je vrijeme priao o
problemima posla, posjeivao je strukture tipa dopolavoro, [1] a kad je odlazio na godinji odmor
iao je s obiteljima radnih kolega. Da bi okonali
prizor, nadasve u velikim poduzeima, drutvene
inicijative vezivale su razne obitelji periodinim
razonodama i izletima, djeca su polazila kole koje
je ponekad financiralo to isto poduzee, a kad se
odlazilo u mirovinu jedno od njih je uzimalo mjesto roditelja. Tako se, savreno, zatvarao radni krug
koji je sadravao u sebi itavu radniku linost, a i
njegove obitelji, sugerirajui mu na taj nain potpunu identifikaciju s poduzeem. Sjetite se, primjera radi, na desetine tisua radnika Fiat-a koji su
navijali u Torinu za Agnelijev [2] nogometni klub
Juventus.
Navedeni svijet je u cijelosti nestao. Premda
poneki ostatak jo funkcionira, nestala je njegova
homogenost i zacrtana uniformnost. Njegovo mjesto je zauzeo provizoran i nesiguran radni odnos,
u kojem nesigurna budunost postaje osnova, gdje
335

nedostatak strunosti znai nedostatak temelja na

kojima bi radnik gradio svoj osobni ivot. Navedenim elementima trebamo nadodati i manjkavost
drugaijih planova rasta, opipljivih interesa, koji se
ne bi svodili na zaradu dostatnu za spajanje kraja s
krajem ili plaanje kredita za stan.
Dakle, u prethodnim uvjetima udaljavanje od
rada konfiguriralo se kao oblik potrage za alternativnim nainom rada, kao ponovno prisvajanje
proizvodne kreativnosti koju je kapitalistiki mehanizam oteo. Model je bio odbijanje discipline,
sabotaa proizvodne linije u svrhu usporavanja
opresivnog tempa, potraga za odsjecima vremena,
zbrojem pojedinih minuta, oduzetih alienaciji. Na
taj nain je slobodno vrijeme, ne-institucionalizirano, ukradeno paljivom nadzoru poduzea, dobivalo dodatnu vrijednost. Disalo se izvan zatvorskog
ritma tvornice ili ureda. Kao to moemo primijetiti, navedeni univerzum nije prikladan dananjim
uvjetima proizvodne organizacije, a daleko manje
njenim razvojnim planovima.
K tome, u prethodnim uvjetima, koji se u osnovnim linijama nisu mnogo razlikovali od primitivnih
tvornikih struktura, kada su radnu snagu (pobjeglu
iz engleskih i kotskih sela) po prvi puta, doslovno
reeno, zatvorili u tekstilne tvornice izgraene velikim britanskim kapitalom, akumuliranim kroz vie
od dva stoljea gusarenja, u tim je uvjetima ui336

vanje u pronaenom vremenu bilo gotovo odmah

zatrovano nedostatkom nekog drugog smisla izvan
okvira radne sredine. Drugim rijeima, vrijeme se
osvajalo samo u smislu utede fizikog napora, ne
zato to se znalo ili htjelo raditi neto drugo izvan
okvira vlastitog posla. Jedan od razloga je bila i privrenost tom vlastitom poslu, dok nas smrt ne razdvoji. ak ni revolucionarne hipoteze anarhosindikalizma nisu poricale ovaj osnovni uvjet, naprotiv,
pripisivale su mu oslobodilaka znaenja, predajui sindikatu zadatak izgradnje sutranjeg slobodnog
drutva na temeljima jueranjih radnih kategorija.
Dakle, pod ukidanjem rada podrazumijevalo se,
do par godina unazad, ukidanje napora, stvaranje
alternativnog rada, sretnog i prijatnog, ili, samo
u najnaprednijim teorijama i po nekim aspektima
vrlo utopistikim i neobinim, zamjena rada igrom,
ali zahtjevnom igrom, sa svim njenim pravilima,
koja bi pojedincu dodijelila identitet igraa. Moete mi prigovoriti da analiza logike kategorije igre
obuhvaa mnogo vie od same regulirane igre (na
primjer ah), da se pod pojmom igre podrazumijeva
ludiko ponaanje pojedinca, izraavanje osjeaja
(kao to je erotizam ili prava istinska seksualnost),
to jest slobodno izraavanje samog sebe na podruju gestualnosti, manualnosti, umjetnosti, ideja i cjelokupnog skupa ovih elemenata. Naravno,
sve je to bilo teoretizirano, poevi od genijalnih
337

intuicija Fouriera, koje se meutim ne razlikuju od

benthamskih ideja po kojima bi slijedei vlastiti interes neizravno i nenamjerno dostigli veu koliinu
kolektivnog interesa. injenica da je dobri trgovaki putnik Fourier iskoristio svoja osobna iskustva
kao temelje za izgradnju izvanrednog tkiva drutvenih odnosa zasnovanih na afinitetima, zaista
je vrijedna spomena, meutim ona ostaje i dalje
vezana za osnovna pravila rada u smislu globalne
organizacije nadzora, a moda i proizvodnje u kapitalistikom smislu.
Zakljuak: nije mogue nikakvo ukidanje rada
u smislu postupnog osvajanja osloboenog rada,
treba krenuti s destruktivnom metodom. Da vidimo
zato.
Kao prvo i osnovno, sam kapital je demontirao
na vrijeme svoju neprikladnu proizvodnu naobrazbu, oduzimajui pojedinom radniku vlastiti radni
identitet. Na taj ga je nain pretvorio u alternativno, a da ovaj nije ni primijetio. Sad mu namjerava
ubrizgati sva vanjska obiljeja formalne slobode.
Sloboda izraavanja i oblaenja, varijabilnost zadataka, skroman intelektualan trud, sigurnost procedura i njihova standardizacija potpomognuta
jednostavnim prirunicima, usporavanje radnog
vremena, zamjena obaveznih procedura robotikom,
postupno odvajanje radne jedinice od proizvoaa,
sve navedeno izgrauje jedan drugaiji model koji
ne pristaje liku radnika iz prethodnih generacija.
338

Insistirati na povratku oduzetog vremena znailo bi stei vlasnitvo nad dodatnim vremenskim
jedinicama koje bi se punopravno ukljuile u rastui broj drugih diskrecijskih jedinica obustave rada,
nepojmljivih proizvoau. Rezultat bi mogao biti
samo poveanje osjeaja panike, a ne mogunost
sastavljanja nacrta koji bi nadomjestio unajmljeni
proizvodni rad u strogom smislu. Dok su juer revolucionarni teoretiari objanjavali da je za stjecanje dohotka dovoljna mnogo nia koliina rada
od dananjeg obaveznog kvantiteta, danas je ta ista
teza postala analitiki patrimonij postindustrijskog
kapitalizma koja se raspravlja na kongresima i sastancima s ciljem restrukturiranja proizvodnje.
Ukinuti rad znai zamijeniti ga minimalnim
kvotama rada namijenjenim korisnoj proizvodnji.
Mi, danas, ne moemo prihvatiti navedenu teoriju,
zato to je istovjetna kapitalistikoj, jedino je njeno razdoblje realizacije drugaije, dok se metode
namijenjene njenoj provedbi uope ne razlikuju.
Boriti se za smanjenje, mada konzistentno, recimo
dvadeset tjednih sati, radnog vremena, nema revolucionarnog smisla, budui da kri put rjeenju
nekih problema kapitala, umjesto moguem sveopem osloboenju.
Nezaposlenost kao element pritiska, bio on i minimalan, pronalazei brojne ispune ventile u drugaijoj organizaciji marginalnih poslova, trenutno
339

je, ini se, jedina poluga koja tjera proizvodni kapitalistiki sustav da pronae rjeenje u smanjenju
radnog vremena, ali u nedalekoj budunosti mogle
bi se pojaviti druge poluge iz potrebe smanjenja
proizvedenih koliina, nadasve u meunarodnoj
situaciji vojnih ravnotea koja se vie ne dijeli na
dvije protivne sile.
Ispuni ventil volontarijata, o kojem se rijetko raspravlja, mada se radi o temi koja zasluuje
veliku panju, mogao bi izmeu ostalog ponuditi
jedno od operativnih rjeenja za smanjenje radnog
vremena, a da se istovremeno velike mase, siroad
bez nadzora nad jednom treinom dana, ne zabrinu
kako utroiti vlastito pronaeno vrijeme. Sagledan
s tog aspekta, problem nezaposlenosti ne lei vie u
najozbiljnijoj krizi sadanjeg proizvodnog sistema,
on je konstitucionalno pertinentan njegovoj strukturi, aspekt koji se moe institucionalizirati na zvaninom nivou te iskoristiti kao plansko koritenje
slobodnog vremena, dakako putem tog istog proizvodnog sustava i struktura kreiranih u tu svrhu.
Ovakvim rasuivanjem moemo bolje shvatiti analizu postindustrijskog kapitalizma kao homogenog
sistema unutar kojeg pokret krize ne postoji, budui
da je pretvoren u jedan od trenutaka samog proizvodnog procesa.
Zalaze, dakle, alternativni ideali ivota utemeljeni na snalaenju. Sitni obrtniki poslovi, mala
340

poduzea zasnovana na samoproizvodnji, putujui prodavai raznih predmeta, ogrlice. Unutar zagunih i mranih duana proivljene su beskrajne
ljudske tragedije u posljednjih dvadeset godina.
Mnogobrojne zaista revolucionarne snage pale su u
zamku iluzija koje nisu podrazumijevale normalan
samostalni rad, ve krajnje izrabljivanje, ije su tegobe rasle proporcionalno s ustrajnou pojedinca
da odri na ivotu svoju kreaturu, da dokae kako
postoje i alternative radu u tvornici. Danas, u preureenim uvjetima kapitala, vidjeli smo da se upravo
navedeni alternativni model predlae na institucionalnom nivou za izlazak iz krize. I kao uvijek,
nesposobni da shvate s koje strane pue vjetar, druge potencijalno revolucionarne snage zatvaraju se
u elektronske laboratorije i u druge male duane
bez zraka i svjetlosti, da bi se preopteretili poslom
i dokazali kako ih je jo jednom kapital nadvladao.
Kad bi eljeli reeni problem saeti u jednostavnu i kratku formulu mogli bismo rei: dok je nekad
rad pruao drutveni identitet (identitet radnika)
koji je u spoju s identitetom graanina formirao savrenog podanika, zato je bijeg s posla bio konkretan revolucionarni pokuaj usmjeren na slamanje
guenja, danas kad kapital vie ne prua drutveni
identitet radniku, naprotiv, pokuava ga iskoristiti
na opi i diferencijalni nain, bez perspektive i bez
budunosti, jedini odgovor suprotan radu postaje
341

njegovo unitenje, pronalaenjem osobnog nacrta,

vlastite budunosti, sasvim novog drutvenog identiteta, oprenog pokuajima nulifikacije koje je postindustrijski kapitalizam pokrenuo.
Veliki dio raznih aktivnosti kojima je u prethodnim desetljeima samosvjesni radnik pokuavao
pruati otpor imedijatnom i brutalnom izrabljivanju, smanjujui radnu patnju (metode o kojima bi
se mogle napisati stotine stranica), danas su postale
konstanta praksa samog kapitala, koji sugerira (kad
ne namee) fragmentaciju radnih jedinica, smanjeno i fleksibilno vrijeme, samoodreenje radnih
uvjeta, participaciju u odlukama poduzea, sastanke o posebnim aspektima proizvodnje, osmiljavanje autonomnih otoka koji su istovremeno klijenti
jedni drugima, kvalitativnu konkurencija i sve ostalo. Arsenal koji je zamijenio klasinu i monolitnu
uniformnost radnog djelovanja ve je dosegnuo
razine koje pojedina svijest, u strogom smislu, ne
moe vie kontrolirati. To jest, radnik pojedinac se
uvijek nalazi naspram mogunosti da padne u neprimjetnu zamku, u kojoj e na koncu trampiti svoju borbenost, mada potencijalnu, za sitne pogodnosti, koje su nekada bile samoodreene i mogle su se
stoga smatrati dijelom velikog pokreta borbe protiv
rada, danas, budui da su dozvoljene, predstavljaju jedan od aspekata rada, upravo onog koji sadri
najbitnija obiljeja nadzora i osvajanja.
342

Ako se moramo igrati naim ivotima i u naim

ivotima, moramo prije nauiti i moramo mi sami
utvrditi pravila igre, ili moramo zacrtati ova pravila
tako da su nama jasna a nerazumljivi labirinti drugima. Ne moemo tvrditi, uopeno, da igra s pravilima i dalje predstavlja rad (mada je istinito, kao to
smo rekli), a kad nestanu ta ista pravila da se radi
o slobodnoj igri te stoga oslobaajuoj. Odsutnost
pravila nije sinonim slobode. Prisutnost nametnutih pravila, ije je izvrenje podvrgnuto nadzoru i
kaznama, sinonim je ropstva. A rad je uvijek bio
to i nee nikada moi biti neto drugo, iz svih navedenih razloga i onih koje smo zaboravili navesti.
Meutim, odsutnost pravila moe se pretvoriti u
drugaiju tiraniju, moda i goru. Ako je slobodan
dogovor pravilo, ja ga namjeravam potivati, a istovremeno oekujem da ga i ostali, moji drugovi u
dogovoru, potuju. Nadasve kad se radi o igri mog
ivota i kad je moj ivot u igri. Odsutnost pravila bi
me odvela u ralje tiranije neizvjesnosti, premda je
ona danas jeza za moju svakodnevnu dozu adrenalina, sutra mi ve ne bi mogla odgovarati, odnosno,
siguran sam da mi ne bi vie odgovarala.
Osim toga, pravila slobodno izabrana izgrauju
moj identitet, moje biti meu drugima, ali moje biti
pojedinac svjestan samoga sebe i eljan iskrenosti
prema drugima, ivjeti u svijetu nastanjenom slobodnim biima, vitalno slobodnim koji su u stanju
343

samostalno odluivati. tovie, u jednom svijetu

koji se kree prema prividnoj slobodi, odsutnosti
strogih pravila, barem u svijetu proizvodnje. Da nas
ne bi jo jednom oaralo smanjeno radno vrijeme,
fleksibilno, programirano po volji, plaeni godinji
odmor, egzotian i personaliziran, da nas ne bi prevarila poveanja dohodaka, prijevremena umirovljenja, nepovratni krediti za samostalne poduzetnosti, potreban nam je vlastiti nacrt za unitenje rada,
ne smijemo se ograniiti na smanjenje teta zato to
je i sm kapital zainteresiran za smanjenje teta, ali
ne da bi odrao na ivotu radnu snagu neto manje
stresnu, nego predmet vlastite trine ponude, to
jest dostatnu potranju.
Sad postaju aktualna neka razmatranja koja su
ve izgledala kao dio prolosti.
Nemogue je unititi mentalitet. U biti, profesionalni mentalitet, koji se realizirao kroz politiko
ili obrambeno sindikalno grupiranje, pa ak i
u anarhosindikalistikim oblicima, nije se mogao
unititi izvana. Nije to mogla postii ni sabotaa.
Kad je ova potonja i koritena, bila je samo sredstvo zastraivanja vlasnika, znak naprednije borbe
u odnosu na trajk, da bi se obznanila vea odlunost naspram drugih, ali uvijek spremni na obustava napada im bi zahtjevi bili prihvaeni.
No, destruktivno sredstvo ne napada posredno
profit, kao trajk, ve neposredno napada proizvod344

ni sustav, na izvoru ili na uu, sredstva proizvodnje ili gotove proizvode, nije bitno, ono napada
realizaciju na djelu ili ve okonanu. to znai da
djeluje bez obzira na postojanje radnog odnosa, ne
napada da bi se neto dobilo, ili samo da bi se neto
dobilo, ve i, a rekao bih i poglavito, da bi se unitilo. A predmet unitavanja je, mada ostaje vlasnitvo
kapitala, ako dobro razmislimo, uvijek rad, budui
da se radi o onom to se dobilo posredstvom rada,
proizvod, i sredstva proizvodnje i gotovi proizvodi.
Tek danas bolje razumijemo uas koji su osjeali
mnogi radnici naspram sabotae. Ovdje govorim
naravno o radnicima kojima je jedan sasvim ovisniki ivot izgradio teko izbrisiv drutveni identitet. Osobno sam vidio radnike plakati pri napadu
na njihovu tvornicu, i djelomino unitenu, zato to
su na ovom mjestu smrti vidjeli izravno napadnut
i uniten vaan dio njihovog ivota, a taj je ivot,
mada mizeran i vrijedan prezira, bio jedini koji su
imali, jedini koji su iskusili.
Dakako, za napad je potreban nacrt, to jest jedan identitet planski definiran, svjesnost namjera,
naroito kad te namjere smatramo igrom, doivljavamo ih kao igru. A sabotaa je fascinantna igra, no
ne moe biti jedina koju bi eljeli igrati. Trebamo
imati na raspolaganju mnotvo igara, raznovrsnih i
esto meusobno oprenih, kako bi izbjegli da se
monotonija jedne od njih ili skup pravila pretvori u
345

jo jedan dosadan i repetitivan posao. I voditi ljubav je igra, ali ne moemo je igrati od jutra do veeri, zato to e prei u banalnost, zato to emo se
osjeati obavijeni mamurlukom koji premda nam
s jedne strane prua ugodu, s druge nas deprimira,
daje osjeaj beskorisnosti.
Uzeti novac sa mjesta gdje se nalazi takoer je
igra koja ima svoja pravila i moe degenerirati u
autotelinu profesionalnost, pretvoriti se, dakle, u
puno radno vrijeme sa svim svojim posljedicama.
No, radi se o zanimljivoj i korisnoj igri sa toke
gledita jedne zrele svijesti, koja ne prihvaa prijevare konzumizma, uvijek spremnog na prodiranje
onog to smo uspjeli otrgnuti sveopem ekonomskom sustavu. Ovdje je takoer potrebno prevladati moralnu barijeru koju su u nama izgradili, potrebna je fraktura koja bi se postavila s one strane
problema. Posegnuti za tuim vlasnitvom je, i
za revolucionara, stvar velikog rizika, ne samo iz
striktno legalnih razloga, ve u prvom redu moralnih. Vano je razjasniti ovaj posljednji aspekt, zato
to se radi o prevladavanju one iste prepreke koja
je tjerala u pla nekadanjeg radnika pred oteenom tvornicom. Vlasniku smo sakralnost usisali
s majinim mlijekom i neemo se tako lako rijeiti.
Radije emo se doivotno prostituirati poslodavcu i
zadrati istu savjest, da smo obavili svoju dunost,
da smo i mi, mada skromno, pridonijeli proizvodnji
346

BDP-a, iz kojeg e punim rukama grabiti politiari

koji se brinu o sudbini nacije, koji e pravodobno
raspriti sve skrupule da bi prisvojili ono to smo
mi s naporom akumulirali.
Meutim, osnovni aspekt nacrta za unitenje
rada je vezan za najviu moguu razinu kreativnosti. to e nam novac svih banaka koje emo uspjeti
opljakati ako se sve to znamo uiniti svodi na kupovinu velikog automobila, izgradnju lijepe kue,
odlazak u disko-klub, gomilanje beskorisnih potreba i smrtno dosaivanje do idue pljake. to u bti
sistematino ine brojni pljakai banaka koje sam
upoznao u zatvoru. Ako mnogi drugovi koji su itav ivot u besparici smatraju da je to nain na koji
e zadovoljiti neke svoje hirove, neka izvole, pronai e deziluzije jednake svakom drugom poslu,
moda kratkorono neisplativom, ali zacijelo neto
manje opasnom, dugorono gledano.
Zamiljati odbijanje rada kao apatino prihvaanje neaktivnosti je posljedica pogrene predodbe koju svi robovi rada imaju o osobama koje nisu
nikada u ivotu radile. Ovi potonji, takozvani privilegirani roenjem, nasljednici ogromnih imovina,
gotovo uvijek su neumorni radnici koji svoje snage
i svoj intelekt koriste za izrabljivanje drugih te za
gomilanje bogatstva i prestia, veih no to su naslijedili. No, i kad bi se ograniili na brojne primjere rasipanja imovinom, o kojima nas uta tampa
347

pravovremeno obavjetava, morali bi ipak priznati

da se i ovaj oajan soj trudi oko svog posla, oko
svojih dosadnih drutvenih odnosa i ivi u strahu
od otmica i agresija. I to je rad, i budui da se obavlja po svim pravilima prinudnog rada postaje pravi i
istinski posao, gdje je izrabljiva ovih izrabljivaa,
naizmjenino, ili osobna pohlepa ili vlastiti strah.
Ipak, mislim da rijetki smatraju odbijanjem
rada prihvaanje smrtne dosade, stalnu neaktivnost
u obrambenom stavu da bi izbjegli tue zamke koje
bi ih mogle ponukati da neto uine uz poticanja i
laskanja, mada ne vie u ime potrebe, nego, recimo,
ideala ili osobne privrenosti ili prijateljstva ili tko
zna koje druge vragolije koja bi mogla nakoditi
postignutom uvjetu potpunog zadovoljstva.
Ovakva situacija je besmislena.
Naprotiv, smatram da se odbijanje rada moe
identificirati, kao prvo, sa eljom da inimo stvari
koje volimo, dakle sa kvalitativnom transformacijom prinudnog rada u slobodno djelovanje, to jest u
akciju (o navedenoj sam temi napisao, prije mnogo
godina, dugaki lanak objavljen u prvom broju asopisa Pantagruel, koji je s mnogih aspekata jo
danas i valjan). No, aktivan uvjet, slobodno djelovanje ne dostie se jednom zauvijek. Ne moe nikada pripadati situaciji koja je izvan nas, koja se
sruila na nas, kao na primjer veliko nasljedstvo ili
348

prihod opljakane banke. Ove zgode mogu biti ansa, sluajnost, eljena ili ne, koja moe a i ne mora
biti sluajna, koja moe pomoi usavravanju nacrta u tijeku, ali ne moe biti zavrni i determinirajui uvjet. Kad bi ovom nacrtu nedostajao zamisao
ivota, u najdubljem smislu rijei, nikakva svota
novca nee nas nikada osloboditi potrebe za radom,
to jest prinudnog rada, potaknuti novom vrstom
potrebe, koja nee vie biti bijeda ve dosada, ili
postignuta drutvena pozicija, ili elja za sve veim
koliinama bogatstva ili pak itav spektar simbola
drutvenog statusa prikladan novosteenom bogatstvu.
Dilema se rjeava produbljenjem vlastitog kreativnog nacrta ili, reeno drugim rijeima, razmatranjem pitanja to uiniti s vlastitim ivotom i sa
sredstvima koje prisvajamo bez rada?. Ako elimo
unititi rad potrebno je izgraditi putove individualnog i kolektivnog eksperimentiranja, koje uzimaju
u obzir rad samo u svrhu njegovog brisanja iz realnosti moguih stvari.

349

[1] Organizacija koja je okupljala radnike i inovnike u korporativnom drutvu za vrijeme faizma u Italiji (i u naim krajevima koji su joj pripadali, npr. u Zadru), a uspjele su preivjeti i nakon
Drugog svjetskog rata.
[2] G. Agnelli: predsjednik uprave i najvei dioniar tvornice automobila Fiat; lan obitelji koja
bila vlasnik tvornice
Prvo talijansko izdanje: Anarchismo, br. 73,
05/1995, Catania, Italia

350

a ta`

a ta`