Izvorni lanak UDK 271:165.

023
Primljeno 9. 12. 2010.

Hrvoje Lasi
Filozofski fakultet Drube Isusove, Jordanovac 110, HR10001 Zagreb
hrvoje.lasic@mail.inet.hr

Filozofsko-teoloki aspekti poimanja istine

Saetak

U ovom radu autor se bavi poimanjem, smislom i znaenjem tradicionalne definicije istine
adaequatio rei et intellectus s teolokog stajalita u odnosu na spoznaju biti istine u su
vremenoj filozofiji i znanosti sa stajalita egzistencije i ljudskoga ivota adaequatio realis
mentis et vitae. Raspravu o problemu istine izmeu R. Garrigou-Lagrangea i Mauricea
Blondela te Heideggerovu studiju o spoznaji biti istine kritiki analizira s filozofskoteolokog motrita. Otkriva razliita polazita u shvaanju naravne i nadnaravne zbilje,
kao i mogunosti i potekoe u spoznaji i definiranju istine adekvatnim pojmovima koji bi
realno i cjelovito izrazili bit istine. Vjeno filozofsko temeljno pitanje to je istina?,
Zato uope neto jest, a ne nita?, ostaje otvoreno i uvijek se iznova postavlja na ovaj
ili onaj nain.
Kljune rijei

spoznaja, bie i bit, istina i neistina, bit istine, bitak, Bog, istine razuma, istine injenica,
istine vjere, definicija istine

Uvod
U ovom radu rije je o poimanju istine, o smislu i znaenju tradicionalne
definicije istine adaequatio rei et intellectus s teolokog stajalita u odnosu
na spoznaju biti istine u suvremenoj filozofiji i znanosti s egzistencijalnog
i psihologijskog stajalita adaequatio realis mentis et vitae. Raspravu o
problemu istine R. Garrigou-Lagrangea, dominikanca, poznatog profesora na
Papinskom sveuilitu sv. Tome Akvinskoga u Rimu i Mauricea Blondela,
francuskog filozofa moderne filozofije, te Heideggerovu studiju O biti istine,
kritiki se analizira s filozofsko-teolokog motrita. Istrauju se razliita pola
zita u shvaanju naravne i nadnaravne zbilje, kao i mogunosti i potekoe u
spoznaji i definiranju istine u adekvatnim pojmovima koji bi realno i cjelovito
izrazili samu istinu i njezinu bit. Uvijek iznova postavlja se filozofsko pitanje:
to je istina?, Zato uope neto jest, a ne nita? Pitanje ostaje otvoreno
i uvijek se iznova postavlja na ovaj ili onaj nain, da bi se dolo do konanog
odgovora. Zadaa je filozofije upravo u tome da sazna kakva je istina stvar
nosti (zbilje), a ne to su filozofi o njoj mislili. Filozofsko-teoloka miljenja
mogu nas pribliiti spoznaji istine stvarnosti, ali nam ne mogu potpuno otkriti
samu bit istine.
Rije je o filozofsko-teolokim aspektima u definiciji istine, o filozofskim
istinama u odnosu na vjerske istine, o razumskoj spoznaji bia i biti, o poelu
prirode i pojedinjenju, o razumskoj i o vjerskoj spoznaji Boga, izvoru i poelu
svih bia. Vano je dobro razlikovati prvotno nuno Bie (Bitak Boga s/tvo
ritelja) koji oduvijek Jest po sebi od drugotnih bia, stvorenja koji jesu

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
127128 God. 32 (2012) Sv. 34 (501514)

502

H. Lasi, Filozofsko-teoloki aspekti poima

nja istine

po prvotnom Biu (Bitku-Bogu) koji ih omoguuje, osvjetljuje, u kojima se

otkriva i objavljuje sebe samoga i svoju bit na vie naina. Nuno je otkriti
razliku izmeu bitka i biti, bia i biti (de ente et essentia), da bi se uoila nji
hova bitna povezanost.
Pitanje istine bitno je povezano sa spoznajom bia, smislom i svrhom njegova
postojanja. Prema Tomi Akvinskom, istina je najvia i najjaa na podruju
umnog ivota; jaa je i od vina i od kralja i od ene (Questiones de quolibet,
XII, q. 13, a. 1).

1. Objava Boga ovjeku Bogojavljenje u ljudskoj naravi

Utjelovljenje Boga
U potrazi za istinom o svemu to postoji, o biu kao biu, o biima, prven
stveno o ovjeku i svijetu u kojemu ivi, u povijesti openito nailazimo na raz
na polazita i odgovore. U povijesnim religijama Bog se objavljuje ovjeku
posrednim putom i priopuje mu se na ovjeku razumljiv nain u granicama
njegovih spoznajnih mogunosti, ostajui i dalje skriveni Bog svojom biti. O
Bojem objavljivanju ljudima izvjetavaju Sveti spisi, na temelju kojih vrsni
tumai iznose svoja filozofsko-teoloka miljenja o Bogu i o svemu to jest
i to se pokazuje u svijetu i u ljudskoj svijesti u raznim oblicima i na mnogo
naina. Sljedei primjeri to zorno pokazuju.
Ja sam koji jesam [] Ja jesam [] Jahve, Bog vaih otaca, Bog Abra
hamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev (Izl 3, 14. 15), odgovor je Boga Jahve
Mojsiju na pitanje tko je on i kako mu je ime. Ja sam put, istina i ivot (Iv
14, 6), rijei su Isusa Krista, koje prenose Isusovi uenici. Tako sv. Ivan evan
elist u Prologu (Uvodu) u evanelje pie:
U poetku bijae Rije, i Rije bijae kod Boga i Rije bijae Bog. Ona u poetku bijae kod
Boga. Sve je po njoj postalo, i nita to postoji nije bez nje postalo. U njoj bijae ivot, i ivot
bijae svjetlo ljudima. I Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze. [] Svjetlo istinito, koje
rasvjetljuje svakog ovjeka, doe na ovaj svijet. Bijae na svijet, i svijet postade po njemu, a
svijet ga ne upozna. K svojima doe, ali ga njegovi ne primie. A svima koji ga primie, dade
vlast, da postanu djeca Boja: onima koji vjeruju u njegovo ime: koji nisu roeni ni od krvi, ni
od volje tjelesne ni od volje muevljeve, nego od Boga.
I Rije tijelom postala, i nastanila se meu nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju
ima kao Jedinoroenac od Oca pun milosti i istine. [] Uistinu, svi mi primismo od njegove
punine: milost za milost. Jer, Zakon bijae dan po Mojsiju, a po Isusu Kristu doe milost i istina.
Boga nitko nikada nije vidio: Jedinoroenac Bog, koji je u krilu Oevu, on ga je objavio.
(Iv 1, 118)

U prvoj Poslanici vjernicima Ivan nastavlja:

A ovo je poruka koju smo uli od njega i koju vam dojavljujemo. Bog je svjetlo i nikakve tame
nema u njemu. Ako tvrdimo da smo u zajednitvu s njim, a ivimo u tami, laemo i ne postupa
mo prema istini. (1 Iv 1, 57)

Petar, apostol, u drugoj Poslanici obraa se vjernicima rijeima:

Uistinu nismo vam navijestili mo i dolazak naega Gospodina Isusa Krista drei se lukavo
izmiljene bajke, nego jer smo bili oevidci njegova (boanskoga) velianstva. On je, naime
primio ast i slavu od Boga Oca kad mu je od tako uzviene slave doao glas: Ovo je Sin moj,
Ljubljeni moj, koga sam odabrao. I taj glas koji je doao s neba mi smo uli kad smo bili s njim
na svetoj gori. Tim drimo vrlo sigurnim sve prorotvo. Vi dobro inite to upirete u nj pogled
kao u svjetiljku koja svijetli u tamnom mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u
vaim srcima. (2 Pt 1, 1619)
Prije svega ovo znajte: nijedno proroanstvo sadrano u Pismu nije stvar samovoljnog tumae
nja, jer nikad neko proroanstvo nije dolo od ljudskog htjenja, nego su ljudi govorili od Boga,
potaknuti od Duha Svetoga. (2 Pt 1, 21)

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
127128 God. 32 (2012) Sv. 34 (501514)

503

H. Lasi, Filozofsko-teoloki aspekti poima

nja istine

Isus je svjetlo svijeta:

Isus im ponovno progovori: Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno nee ii po tami,
nego e imat svjetlo koje vodi u ivot. (Iv 8, 12)

Isusova svjedoanstva su istinita:

Da, ako ne budete vjerovali da Ja Jesam, umrijet ete u svojim grijesima.. Tko si onda ti?,
upitae ga. Isus im odgovori: Prije sveg, ono to vam i govorim. [] Ali koji me posla, istinit
je, i ja to sam nauio od njega, to govorim svijetu. Oni ne shvatie da im govori o Ocu. Tada
Isus ree: Kad podignete Sina ovjejega, tada ete saznati da Ja Jesam i da nita od sebe ne i
nim, ve da govorim ono to me Otac naui. Onaj koji me posla, sa mnom je. On me ne ostavlja
sama, jer ja uvijek inim to je njemu ugodno. (Iv 8, 2429)

Prema tome, oni koji ne stoje vrsto u istini, govore la; Isusu ne vjeruju jer
im objavljuje istinu (Iv 8, 44. 45). Prije povratka k Ocu, Isus predaje Oevu
rije uenicima:
Ja sam im predao rije tvoju, i svijet ih zamrzi, jer vie ne pripadaju svijetu, kao to ni ja ne
pripadam svijetu. Ne molim te da ih digne sa svijeta, ve da ih ouva od Zloga. [] Posveti
ih istinom; tvoja je rije istina [] Ja sebe samog posveujem za njih da i oni budu posveeni
istinom. ( Iv 17, 1419)

Na Pilatovo pitanje upueno Isusu: Jesi li ti kralj idovski?, Isus odgovori:

Moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu (). Dakle, ti si kralj? ree mu Pilat. Dobro veli
odgovori mu Isus ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i zato doao na svijet da svjedoim za istinu.
Svatko tko je prijatelj istine slua moj glas. to je istina upita ga Pilat? (Iv 18, 33. 36. 3738)

To su vjerske istine koje Bog priopuje pojedincima nadahnutim Duhom Sve

tim, koji ih potom prenose usmenom predajom i objavljuju u Svetom pismu.
Uzmemo li u ovom obliku otkrivanje, objavljivanje i priopivanje Boga ovje
ku, onda je jasno da je ovjek najsavreniji medij koji postoji u ovom svijetu,
jer je sposoban uti i prenijeti poruke najsavrenijeg umnoga Bia, njegovu
Rije, mudrost, ast i slavu. U svijetu je vrlo malo takvih medijskih osoba,
posrednika izmeu Boga i ljudi. Prvi i posljednji od njih bijae i danas jest i
ostaje zauvijek za one koji u Nj vjeruju Isus Krist, Sin Boji i Sin ovjeji.
Istinu i istinitost njegova objavljivanja u ljudskoj naravi, posrednitvom o
vjeka, teolozi pokuavaju razumskim putom shvatiti i obrazloiti. Meutim,
kako se radi o stvarnosti koja nadilazi ljudsku sposobnost shvaanja, ovjeku
ostaje jednino vjerovati u postojanje takve stvarnosti i njezina tvorca, iju
istinitost i vjerodostojnost jami sam Bog objavitelj. Otud i opravdana sumnja
ne u vjerodostojnost i istinitost Boje rije, nego u ovjeka, u njegovo vjerno
i istinito priopivanje Boje rijei, Boje poruke upuene ljudima po ovjeku.
Istinita je samo Boja rije jer je Rije savrenoga bia: Boga, a ne ovjeka:
ogranienoga bia. Stoga su ljudski mediji esto u opasnosti biti nepouzdani,
neistiniti, nepotpuni kad se radi o priopivanju nadnaravne stvarnosti, po
gotovo kad namjerno prikrivaju vjerske istine, a esto i istine razuma i istine
injenica, ije posljedice u raznim podrujima ljudske djelatnosti mogu biti, i
naalost jesu, pogibeljne i za pojedinca i za drutvo. Uostalom, o tome svje
doi povijest ljudskog roda. Pouzdanost u istinu i istinitost postojanja nekih
injenica, dogaanja o kojima govori ovjek, najsavreniji medij priopiva
nja, ovisi o ovjeku samom koji je slobodan i u mogunosti vrsto stajati u
Istini, u kojoj nema tame, ili u neistini, u tami, neistinitosti i lanosti.

2. ovjek u potrazi za istinom o biu i biti

U povijesti filozofije zapisane su neke ideje i mudre misli o biu i biti, o bitku
i biu, o istini, o biti istine, istinitosti i lanosti, koje su filozofi izrekli ili im se

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
127128 God. 32 (2012) Sv. 34 (501514)

504

H. Lasi, Filozofsko-teoloki aspekti poima

nja istine

pripisuju tijekom povijesti. One zapravo pokazuju da je ljudsko bie razumno

i slobodno, sposobno opaati i spoznavati zbilju, razlikovati bie od nebia,
istinu od neistine, istinitost od lanosti. To je razvidno iz sljedeih primjera:
Sve stalna mijena jest (Heraklit); ovjek je mjera svih stvari (Protagora);
Ako poslua moj savjet, nee misliti kao Sokrat, ve istinito (Sokrat);
Sve postaje, nita nije (Platon); to je bitak (Aristotel); Drag mi je Pla
ton, ali mi je draa istina (Aristotel); Istina je samo jedna: tko je poznaje ne
savreno, vidi ih vie, tko je poznaje savreno, vidi jedinstvo (Bossuet); Bio
sam zaprepaten velikom koliinom netonosti koje sam prihvatio kao istinu
tijekom djetinjstva (Ren Descartes); Mislim, dakle jesam (R. Descartes);
Dvije su vrste istina: Istine razuma i injenice (Gottfried Wilhelm Leib
niz); Zato neto jest, a nije radije nita (G. W. Leibniz); Jedno je pokazati
ovjeku da grijei, a drugo dati mu istinu (John Locke); Za istinom viu
svi, ali malo ih se nje dre (George Berkeley); Ljepota u stvarima postoji u
umu onoga koji o njima razmilja (David Hume); Sretan je onaj tko svlada
svoj ego. Tko postigne mir. Tko pronae istinu (Gautama Buddha); Samo
ovjek od svih bia, kad ga pozove glas Bitka, iskuava udo nad udima: a
to je da ono to jest jest (Martin Heidegger); Kako moemo biti sigurni
da se lano ne predstavljamo (Jacques Lacan); Sve to moemo jest traiti
pogreke u svojim najboljim teorijama (Karl Popper); ovjek je dobar na
samo jedan nain, a lo na mnoge naine (Aristotel); Osoba je individu
alna supstancija razumne prirode (Boetije); Dua se poznaje po djelima
(Toma Akvinski); Malo filozofije vue ljudski um prema ateizmu, ali dubina
u filozofiji odvodi ljudske misli u religiju (Francis Bacon); Sve je Jedno, a
Jedno je boansko (Benedict Spinoza); Sve je Jedno (Parmenid); Bog je
uzrok svim stvarima koje se nalaze u njemu (B. Spinoza); Ljudi se varaju
ako misle da su slobodni (B. Spinoza); ovjek se raa slobodan, a svuda
je u lancima (Jean-Jacques Rousseau); Potpuno je nuno vjerovati u Boje
postojanje, no nije nuno to moi i dokazati (Immanuel Kant); Sigurno je
da e oni koji su roeni umrijeti, kao i da e oni koji su umrli ponovno se ro
diti (Bhagvad Gita); Ono to je konano nema pravi bitak (Georg Wilhelm
Friedrich Hegel); Ono to je stvarno jest umno, ono to je umno jest stvar
no (G. W. F. Hegel); Ne postoje injenice, samo interpretacije (Friedrich
Nietzsche); O onomu o emu ne moemo govoriti, moramo utjeti (Ludwig
Wittgenstein); Najvei paradoks sveg miljenja pokuaj je otkrivanja neega
o emu se ne moe misliti (Sren Kierkegaard); Ja postojim, a sve to nije
ja tek je puki fenomen koji nestaje u fenomenalnim povezanostima (Ed
mund Husserl); Pakao, to su drugi (Jean-Paul Sartre); ivot nije ono to
mislim, nego ono to proivljavam (Maurice Merleau-Ponty).1
Postavlja se opravdano i utemeljeno pitanje govori li ovjek istinu i na temelju
ega moemo biti sigurni u istinitost njegovih rijei, izriaja, predodbi, su
dova? Gdje se moe kriti pogreka? U umu? Za sv. Tomu to je jasno ne samo
na temelju Svetog pisma nego na temelju zdravog razuma, koji je sposoban
razlikovati istinu od neistine, istinitost od lanosti, svjetlo od tame. Je li nije
kanje istine zapravo prikrivanje istine, potvrivanje istine samo na negativan
nain? Prema Heideggeru, svaka se pogrenost i iskrivljenje, la i prijevara,
obmana i privid, ukratko sve vrste neistine pripisuju se ovjeku.2 Prema Fi
lipu Grgiu, rijei iz Aristotelove Metafizike mogu se shvatiti kao svojevrstan
zakljuak cjelokupne Aristotelove rasprave o istinitosti i lanosti:
Biti kao biti istinito i ne biti kao biti lano jest: (1) (a) ako se spaja, onda je istinito,
(b) ako se ne spaja, onda je lano; (2) (a) ako jest, onda jest tako, kako jest, (b) ako nije tako
kako jest, onda nije. Biti istinit, znai misliti te stvari. Tu ne postoji lanost ili pogreka, nego

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
127128 God. 32 (2012) Sv. 34 (501514)

505

H. Lasi, Filozofsko-teoloki aspekti poima

nja istine

neznanje. Ali ne neznanje kao sljepoa. Jer sljepoa je ono stanje u kojemu netko uope nema
sposobnost miljenja.3

injenica: Biti i ne biti proizlazi iz dijalektikog konteksta.

Ona naime proizlazi iz toga to se Jest kao odgovor na pitanje o predmetu rasprave, moe
shvatiti (odnosno moe znaiti) Istina/Istinito je (a u krajnjoj liniji i Uistinu je tako itd.).
Obrnuto vrijedi i za Nije. To bismo mogli nazvati kontekstualnim odnosno dijalektikim do
datkom Aristotelovoj verziji teorije korespondencije, gdje istinitost suda ne ovisi samo o njego
vu tonome odslikavanju ili odgovaranju injenicama, nego i o svojevrsnim kontekstualnim
uvjetima izgovaranja suda odnosno o njegovu poloaju u odnosu na druge mogue sudove o
istome predmetu (naravno, time nipoto ne tvrdim da bi se Aristotela dalo svrstati na zastupnika
teorije istine kao koherencije iako bi se i ovo to je reeno moglo na neki nain protumaiti kao
svojevrsno razlikovanje definicijskog i kriteriolokog puta u odreivanju istine, za koji se zalae
npr. N. Rescher). Sukladno tome, prije bi se za ovako odreene pojmove istinitosti i lanosti
moglo kazati kako su relativni jedan u odnosu na drugoga nego to bi se to moglo kazati za
odnos istinitog i suda i injenice.4

Poimanje istine bitno je povezano s poimanjem bia i biti (De ente et essen
tia), bia i bitka, s pitanjem empirijske i metempirijske stvarnosti, kako to
Toma Akvinski jasno obrazlae u svom filozofskom djelcu De ente et essen
tia. Rije istina (verum) u Tome Akvinskoga izraava podudarnost bia s
umom. Dakle, temeljni odnos bia prema umu sastoji se od toga da se bie
uskladi s umom. To usklaivanje zove se podudarnost izmeu stvari i uma,
to izraava glavni sadraj pojma istine: to znai da bivstvovanje prethodi
pojmu istine, dok je spoznaja neki uinak istine. Ovdje je vrlo vano naglasiti
da se podudarnost bia s umom temelji na slinosti a ne na identinosti, ako
se ne eli upasti u zablude grkih materijalista i idealista. Radi se o slinosti
po formi dvaju razliitih bia (subjektobjekt): similitudo est covennientia
vel communicatio in forma (Su. Theo., I, q. 4, a. 3). Dakle, istina oznauje
odnos izmeu dvaju bia koji se temelji na izjednaenju (podudarnosti) uma
s predmetom posredstvom zajednike forme predmeta, koja je jedna te ista
u subjektu (umu) i u predmetu. Oito je da definicija istine kod Tome i kod
Aristotela poiva na temelju slinosti u podudarnosti uma s predmetom.5
Toma spominje tri definicije istine i onoga to je istinito. U prvoj se uzima
u obzir ono to prethodi pojmu istine i na emu istina poiva, to jest samo
bie kao takvo: Istina je ono to jest (Augustin, Soliloques, pogl. V), ili
Istina bilo koje stvari jest osobina njezina bitka koji je trajno obiljeava
(Avicena, XI. knj. Met., pogl. II), ili prema nekom piscu: Istina je svojstve
nost (indivisio) bitka i onoga to postoji. U drugoj definiciji iznosi se ono
to predstavlja glavni sadraj istine. Tako Isaac kae: Istina je podudaranje
izmeu stvari i uma, a Anselmo: Istina je ispravnost koju samo duh moe
uvidjeti (pogl. XII.). Ispravnost valja shvatiti kao stanovito podudaranje o
kojemu govori Filozof (Aristotel) u IV. knjizi Metafizike, kad kae da u defi
niciji istine potvrujemo postojanje onoga to jest, poriemo ono to nije. U
treoj definiciji istine istie se uinak koji iz nje proizlazi. Tako istinu definira
1

Magee, B., Povijest filozofije, Mk, Neografia,

Republika Slovaka, 2010.

Isto, str. 80.

Bokovi, H., Problem spoznaje, Duhovni i

vot, Zagreb 1931., str. 204221.

Kordi, I., O biti istine, Hrvatsko sveuilina

naklada, Zagreb 1996., str. 282.
3

Grgi, F., O istinitosti i lanosti, Hrvatsko fi

lozofsko drutvo, Zagreb 1993., str. 79.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
127128 God. 32 (2012) Sv. 34 (501514)

506

H. Lasi, Filozofsko-teoloki aspekti poima

nja istine

Hilarije: Istina je objava i proglas bitka, a Augustin veli u knjizi De vera

religione (O pravoj religiji, pogl. XXXVI): Istina je ukazivanje na bitak
ili Istina je prosuivanje ovog svijeta. Na temelju toga moe se zakljuiti
da se Tomin pojam istine ne moe svesti iskljuivo na podudaranje izmeu
stvari i uma, nego da je nuno uzeti u obzir njezinu utemeljenost u bitku,
kao i njezin uinak u miljenju i djelovanju.6 Akvinac je poznat kao sabira
telj filozofsko-teoloke misli svoga doba. Prema njegovom miljenju istina
je razasuta posvuda, treba je traiti i prihvatiti bez obzira otkuda dolazi i tko
je govori. Toma je bio svjestan da postoji razlika u tumaenju miljenja o
stvarima, o postanku svijeta i njegovoj vjenosti. To ga nije brinulo jer ga je
prvenstveno zanimalo kakva je istina stvari, a ne da se zna to su ljudi mislili.
To je zapravo zadaa studija filozofije: Studium philosophiae non est ad hoc
quod sciatur quid homines senserint, sed qualiter se habeat veritas rerum
Filozofija se ne prouava zbog toga da bi se znalo to ljudi misle, nego
kakva je istina u zbilji.7

3. Blondelovo poimanje istine

(adaequatio realis mentis et vitae)
Imajui u vidu nadnaravnu dimenziju ljudskog bia, M. Blondel analizira i
kritiki pristupa tradicionalnoj definiciji istine: adaequatio rei et intellec
tus, otkriva njezinu manjkavost i predlae novu definiciju istine: adaequ
atio realis mentis et vitae. Prema Blondelovu miljenju, ideja nadnaravnog
sastavni je dio filozofije, ali s tim da stvarnost nadnaravnoga moe biti potvr
ena samo slobodnom svijeu.8
Problem spoznaje i odreenja (sudbine) ljudskog bia zaokupljao je Blonde
la itav ivot. Od poetka svog intelektualnog uspona ulae svu energiju u
tumaenje problema istine, biti istine, istinitog i konkretnog djelovanja, po
naanja ljudskog bia u odnosu na apsolutno Bie. Budui da je predloio
novu formulaciju istine: adaequatio realis mentis et vitae umjesto klasine
adaequatio rei et intellectus, smatrajui je spekulativnom, apstraktnom i
varavom, namee se pitanje opravdanosti takvog prijedloga. Je li doista po
trebno ponovno tumaiti tradicionalnu definiciju istine uz ispriku da bi bila
potpunije izreena, ivotnija i razumljivija u svim vidovima i odnosima? Radi
li se samo o ponovnom formuliranju stare definicije istine bia kako bi bili
izraeni jo neki njezini bitni elementi, ili je pak sama istina, definirana tradi
cionalnim pojmovima, izriajima, dola u pitanje? U svemu tome potrebno je
razmotriti motive i nastojanja koji su Blondela naveli da umjesto tradicional
ne definicije istine predloi novu.
Na ta pitanja pokuao je odgovoriti R. Garrigou-Lagrange, dominikanac, pro
fesor na Papinskom sveuilitu sv. Tome Akvinskoga u Rimu, koji se gotovo
etiri desetljea sporio s M. Blondelom o njegovoj filozofiji djelovanja i
o njegovu polazitu filozofskog istraivanja, posebno o njegovom poimanju
istine. Prema miljenju R. Garrigou-Lagrangea, Blondel je svojom filozofi
jom doveo u pitanje svu spoznaju, stalnu vrijednost prvih principa kao bitnih
elemenata uma, podrijetlo, smisao i domet intelektualnog izbora te se tako
udaljio od tradicionalne filozofije o biu i pribliio modernoj filozofiji, ije
su mnoge propozicije, naroito one koje se odnose na istinu, bile slubeno
osuene 1907. u dekretu Lamentabili (Denz. 2058).9
Novom definicijom istine Blondel je prije svega elio svratiti pozornost na
opasnost od definiranja naravne i nadnaravne stvarnosti u apstraktnim pojmo

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
127128 God. 32 (2012) Sv. 34 (501514)

507

H. Lasi, Filozofsko-teoloki aspekti poima

nja istine

vima, kao i na nunost da se shvate u svoj njihovoj biti. Smatrao je uzaludnim

pokuavati potpuno definirati bilo koje bie i misliti da je mogue iscrpsti svu
njegovu stvarnost bivstvovanja u odnosu na druga bia, a pogotovo u odnosu
na apsolutno Bie. U poimanju bia i istine bia drao je nunim razmotriti
mnotvo vidika, svu problematiku istine: istinu bia i bi, ljudsku istinu,
istinu apsolutnoga, univerzalnog i transcendentnog Bia Boga, nadnaravnu
i boansku istinu, religijsku i moralnu istinu. Istina za koju je Blondel radio,
elei je dosegnuti ivei je i koju je elio nauavati u njezinoj punini, uistinu
je nadnaravna, sama Istina koja nas osvjetljuje, obasjava i obuzima i omogu
uje nam, unato svojoj tajanstvenosti, spoznaju svega to postoji, to jest.
Tu Istinu Blondel je elio uiniti ivotnom, pristupanom i shvatljivom ljud
skom biu u svom njezinom sjaju.
Problem istine Blondel je pokuao rijeiti ralambom spekulativnih i prak
tinih aspekata u odnosu na nadnaravno odreenje (usmjerenje) ljudskog
bia. Takvo shvaanje ljudske istine u odnosu na boansku doputa govoriti o
antropologijskom i teandrikom vidu istine. Zahvaljujui svom duhu, ovjek
je otvoren svijetu i svemu onomu to jest, to moe nastati i nestati, to jest
kadar je pitati za smisao svoga nestajanja, kao i za razlog svega nastajanja,
sposoban je spoznati ovaj fiziki svijet i vinuti se prema metafizikom svijetu.
Prema Blondelu, ljudski je razum vieg podrijetla, transcendentan i boanski,
sposoban je spoznati naravne i duhovne stvarnosti u granicama svojih mo
gunosti.
U postupku spoznaje bia i istinitosti bia, Blondel se oslanja na tradicionalno
polazite u filozofiji i u teologiji. Aristotelov pojam istine nuno je vezan uz
bitak bia. Istinito je ono to jest, ono to postoji, ono to bivstvuje. Budui
da je bivstvovanje mnogovrsno, a istina je samo jedna, tako je i bitak jedan
i zajedniki svim bivstvima. Aristotel polazi od najpostojanijeg naela sva
ke spoznaje, naela protuslovlja: Nemogue je da isto istomu i prema isto
mu istodobno i pripada i ne pripada.10 To najpostojanije naelo ne doputa
da protuslovlje bude istodobno istinito o istoj stvari; nije mogue istodobno
potvrivati i nijekati togod istinito; izmeu protuslovlja ne moe biti neto
srednje, nego je nuno potvrivati ili nijekati jedno, pa od bilo ega, to je
odmah jasno, odredi li se to je istinito i to lano.
6

Vere, T., Izabrano djelo, Globus, Zagreb

1981., str. 6163; usp. Lasi, H., ovjek u
svjetlu transcendencije. Nadnaravno odree
nje ljudskog bia, Filozofsko-teoloki institut
Drube Isusove, Zagreb 1995., str. 94. Vere
je preveo prvi lanak prvog pitanja De veri
tate; Vladimir Premec preveo je 12 lanaka
prvog pitanja, Toma Akvinski, Dvije filozof
ske rasprave, V. Maslea, Sarajevo 1976.;
djelo Thomas dAquin, Premire question
dispute La Vrit (De Veritate), Vrin, Paris
2002., kritiko je bilingvalno izdanje Tomina
djela De Veritate, na latinskom i francuskom,
popraeno uvodom i biljekama dvojice pri
reivaa i prevoditelja, Christiana Brouwera i
Marca Peetersa. Prevedeno je prvo pitanje De
Veritate koje ima 12 lanaka; inae Tomino
djelo De Veritate ima 29 pitanja o istini. Edith
Stein prevala je na njemaki svih 29 pitanja:
Des Hl. Thomas Aquino Untersuchungen
ber die Wahrheit (Questiones disputatae de
veritate), Band I (Questio 113), Herder, Frei

burg 1952., Band II (Questio 1429), Herder,

Freiburg 1955.
7

Lib. I, lec. 22, n. 8; In De caelo et mundo, I,

lec. 22, br. 228 (izd. Marietti, Taurini-Romae,
1952.), usp. Augustin Pavlovi, Komentari
Tome Akvinskoga na Aristotelova djela, u:
Aristotel i aristotetlizam (zbornik prir. Damir
Barbari), Matica hrvatska, Zagreb 2003., str.
129150.
8

Lasi, H., ovjek u svjetlu transcendencije,

str. 67.
9

Isto, str. 68.

10

Aristotel, Metafizika, Globus, Zagreb 1998.,

str. 81 (1005b).

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
127128 God. 32 (2012) Sv. 34 (501514)

508

H. Lasi, Filozofsko-teoloki aspekti poima

nja istine

Jer rei da bie nije ili da nebie jest, lano je; a rei da bie jest, a nebie nije, istinito je; tako
te onaj tko govori kako togod biva ili ne biva, ili e rei ono to je istinito, ili pak ono to je
lano. Ali niti se kae kako bie ne biva, niti pak kako nebie biva.11

Blondel je itekako bio svjestan svih tih polazita u spoznaji istine bia. Prema
njegovu miljenju, istina se postupno otkriva i razliitim putovima ostvaruje.
Zbog nesavrenog naina spoznaje, istina bitka bia otkriva se pod mnotvom
relativnih vidika i uvijek je na putu prema istini Bia. Istina bia ne treba biti
definirana samo prema naravnom zakonu razvoja bia i prema logikom za
konu predstavljanja stvari, nego takoer i osobito prema nadnaravnom odre
enju (usmjerenju) bia. Miljenja je da pojmovi u kojima je bila definirana
tradicionalna definicija istine ne izraavaju samu bit istine, pogotovo kad se
radi o ljudskom biu.
Pravo govorei, Blondel nije traio definirati odnos izmeu shvatljivog bia,
njegovih postojanih zakona i uma, nego istinu ljudskog bia u odnosu na nje
govo nadnaravno odreenje (usmjerenje); on nije traio da izjednai realno
(stvar, predmet) s umnim, nego je kuao staviti u odnos mens (ljudski duh) s
vitae (ljudskim ivotom). On nije iao za tim da definira res (stvar) u odnosu
na intellectus (um), nego ljudski ivot u odnosu na boanski Duh. Drugaije
reeno, pokuao je definirati ovjeka u odnosu na njegov nadnaravni poziv,
odreenje, nadnaravni ivot na koji je neizbjeno pozvan od imanentno-trans
cendentnog Bia Boga.
Da bi doao do istine Bia, Blondel promatra bie pod raznim vidovima. Me
utim, polazite njegova filozofijskog istraivanja nije vie prvo spoznatljivo
bie, nego bie koje je jedino spoznatljivo spoznajom shvatljivog u svjetlu
apsolutnog Bia. To je problem spoznaje spoznatljivog bia u odnosu na spo
znaju apsolutnog Bia, to znai da je rije, u nekom smislu, o duhovnim
biima u Duhovnom biu. Tako Blondel jasno potvruje i priznaje Bie o
kojemu ovise sva druga shvatljiva i razumna bia. To je apsolutno i savreno
Bie, koje omoguuje svim drugim biima spoznavati se, i to tako da njega,
spoznavajui se meusobno, spoznavaju. Na pitanje odakle dolazi ta spozna
ja bia, Blondel odgovara da ne postoji ni jedan predmet iju je stvarnost
mogue pojmiti i potvrditi, a da se ne obuhvati milju cjelovit niz, a da se ne
podredi, ustvari, zahtjevima izbora koji nam se namee ukratko, da se ne
proe toka gdje sja istina Bia, koja osvjetljava svaki razum i o kojoj se treba
izjasniti svaka volja (LAction, 435).12 To znai da je sloboda bitno pove
zana s ljudskom spoznajom i da bitno utjee na odreenje (sudbinu) ovjeka,
to jest da o njoj ovisi bit istine o biu i biima, posebice o ljudskom biu i
njegovom nadnaravnom usmjerenju.
3.1. Realna (par prospection)
i misaona (par reflexion) spoznaja
Blondel polazi od spoznaje konkretnog i realnog bia da bi doao do spoznaje
apsolutnog Bia. Pritom razlikuje dvije vrste spoznaje: realnu ili praktinu i
pojmovnu ili misaonu spoznaju. Pod realnom (stvarnom) spoznajom podra
zumijeva ontoloku spoznaju bia. Ona se odnosi izravno na konkretno bie,
koje je njezin prvi predmet spoznaje, koja se upravo temelji na njegovoj ivoj
prisutnosti: uinkovito djelovanje, gledanje iznutra, asimilacijsko ujedinjenje
sa samom stvarnou bia, sa samom stvari. Ukratko, ona je utemeljena na
konkretnom i realnom biu u svim njegovim vidovima i u svim njegovim
oblicima postojanja (Procs de lintelligence, str. 2137; Ltre et les
tres, str. 372).13

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
127128 God. 32 (2012) Sv. 34 (501514)

509

H. Lasi, Filozofsko-teoloki aspekti poima

nja istine

U teoriji spoznaje Blondel posveuje najvie pozornosti izravnoj ili prvoj

par prospection spoznaji, i daje joj navie prostora. Ona prethodi svim
drugim spoznajama i temelj je svakoj ljudskoj spoznaji. S obzirom na spo
znaju po djelovanju, Blondel kae da djelovanje sadri u sebi tonu normu i
da mi u djelovanju ne djelujemu nikad sami, nego da u nama postoji uvijek
neki poticaj i neka tajna suradnja, ono to Malebranche naziva normalnom
milou Stvoriteljevom. Djelovanje je na neki nain supstancija ovjeka; o
vjek je ono to ini; mi jesmo, spoznajemo i ivimo pod vidom djelovanja
(djelujui). Blondel se poziva na Aristotela koji kae da se u djelovanju nalazi
dobro i cilj; da djelovanje pripada u kategoriju supstancije i da izraava ili ak
ostvaruje i sainjava istinu bia, koje istodobno sadri protivnosti i ujedinjene
usklaenosti, premda druge kategorije, zbog svog apstraktnog i relativnog
obiljeja, iskljuuju taj posredniki dinamizam; ukratko, djelovanje proizlazi
iz transcendentnog pokreta (LAction, II, str. 364).
Realnu ili praktinu spoznaju Blondel promatra s vie razliitih vidika: per af
finitatem, per habitum, per compassionem, per passionem, per actionem, per
connaturalitatem (ovaj vid spoznaje zauzima posebno mjesto u cjelokupnoj
spoznaji, ona je via od svih drugih spoznaja i iznad razumske spoznaje), per
contemplationem, per Sagesse, per fidem, per charitatem. Ovaj posljednji vid
spoznaje, per charitatem, Blondel smatra nunim, slijedei doktrinu sv. Au
gustina: non intratur in veritatem, nisi per charitatem, a to isto potvruje
Bossuet: Mahleur la connaissance qui ne se tourne aimer, kao i Pascal:
Istina bez ljubavi nije istina; spoznaja po ljubavi nalazi se u poetku i na
kraju spoznaje bia, pravo govorei, ona doputa i potie spoznaju apsolut
nog Bia i moguih bia (Blondel, Procs, str. 268; Ltre, str. 192, 193;
LAction, I, str. 299).14
Misaonu spoznaju (par reflexion) Blondel naziva spekulativnom, pojmovnom
ili apstraktnom, jer ona apstrahira od konkretnog, realnog, materijalne oblike
u kojima se predstavlja realno. Ta je spoznaja bez sumnje vana, bitna i kon
struktivna, kao i realna spoznaja u svim svojim oblicima glede cjelovite spo
znaje.15 Stvarnost u kojoj se kreemo, u kojoj se odvija djelovanje duha, koja
smjera spoznati ivot i ovu stvarnost, sloenija je nego to to izrie spekula
tivna spoznaja. Predodbe razuma, pojmovi logino definirani, nisu mjerilo
onoga to spoznajemo od stvari; naprotiv, oni su prazni, pogreni i kumirski;
oni nemaju u sebi realnu istinu i bit predmeta kojeg predstavljaju,16 pogotovo
kad se radi o spoznaji ovjeka kao sloenog bia od duha i tijela. ovjeka kao
duhovno bie Blondel promatra pod dvostrukim vidikom: prema podrijetlu
i prema cilju; ponavlja da ovjek, kao od Boga stvoreno duhovno bie, ima
mogunost ostvariti konani nadnaravni poziv slobodnim prihvaanjem su
radnje s Bogom.17
Blondel, doista, sve promatra u odnosu na najviu Istinu, koja osvjetljuje
ljudsko bie i svako mogue konkretno bie, i u kojoj se nazire svaka crta
11

15

Isto, str. 101 (1011b25).

Isto.

12

16

Isto.

Isto, str. 73.

13

17

Lasi H., ovjek u svjetlu transcendencije,

str. 70.

Isto, str. 74.

14

Isto, str. 72.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
127128 God. 32 (2012) Sv. 34 (501514)

510

H. Lasi, Filozofsko-teoloki aspekti poima

nja istine

smjeranja filozofije; od nje i po njoj proizlazi i postaje razumljivo i ostvarivo

filozofijsko ostvarivanje (Le point de dpart, str. 238239). To je osnovni
razlog zbog kojega Blondel ne prihvaa zatvoreni i neovisni sustav, koji bi bio
dovoljan samome sebi i koji bi nastojao rijeiti problem spoznaje bia i istine.
Zato on esto naglaava da istina, oivljujua i realna, nije sustav kojeg bi se
moglo doepati, nego da se postupno ulazi u spoznaju, ujedinjujui asketsku
metodu sa spekulativnim naporom. U tom smislu, polazite filozofskog istra
ivanja nije prije svega razumljivo konkretno ili mogue bie, nego problem
odreenja ljudskog bia promatrana u njegovom odnosu na bia, itav svemir
i njihova Tvorca.18
U svojoj teoriji spoznaje bia, pogotovo ljudskog bia, Blondel promatra o
vjeka, svijet, svako bie pod vidom njihove odreenosti, konanog cilja prema
kojem su usmjerena svako prema svojoj naravi. To su glavni motivi koji su ga
vodili da tradicionalnu definiciju istine nazove spekulativnom, apstraktnom i
varavom. Je li Blondel mislio da je istina samo apstrakcija ili prosudbeni in
koji nastaje na principu razumnog ina, to jest na promiljanju opaaja pojave
dotinog predmeta? Blondelovo polazite poiva na injenici odnosno tvrdnji
da ovjek nema samo ovozemaljsko (naravno) odreenje nego prvenstveno i
konano nadnaravno odreenje. To je upravo ono bitno, taj nadnaravni vid na
temelju kojeg Blondel nastoji odrediti istinu ljudskog bia, realnog, konkret
nog, pojedinanog i svakog drugog bia u odnosu na apsolutno Bie.19
U tradicionalnoj i blondelovskoj definiciji istine, istina nema isto znae
nje. U prvoj definiciji istina je posao suda, razumske prosudbe, a u drugoj,
blondelovskoj, istina je smisao filozofskog traenja, istraivanje ivota, pri
emu je razumski postupak bitno povezan s duhovnim odreenjem (usmje
renjem) ovjeka. Tako su pojmovi intellectus i res u Blondelovom shvaanju
vrlo apstraktni i omoguuju samo formalnu definiciju istine, dok realna istina
premauje ono to izraava tradicionalna istina. Definirajui istinu u slubi
ivota i njegovih zahtjeva, a ne u slubi bia i njegovih nepromjenljivih prin
cipa, Blondel je elio razbiti pojmovni okvir u kojem je istina bila utvrena
jednom zauvijek, kao da bi se radilo o vjenoj istini Bia, a ne o postupnom
napredovanju u ljudskoj spoznaji istine. Nedvojbeno je da je Blondel suzio
smisao, znaenje i domet pojmova u kojima je tradicionalno bila definirana
istina bia; ponudio je nove pojmove koji, prema njegovom miljenju, vode
vie rauna o dinamizmu i razuma (mens) i stvarnosti (vitae). U svakom
sluaju, Blondel je svojom novom definicijom istine istaknuo bitnu pove
zanost izmeu naravnog i nadnaravnog reda, izmeu bia i bitka, izmeu
stvorenja i Stvoritelja, posebno istiui opravdanost desiderium naturale
ljudskog bia za nadnaravnim prvotnim Biem kojemu duguje ne samo svoje
postojanje nego i poziv na gozbu s Njim. Stoga ovjek kao stvorenje osjea
istovremeno prazninu i prisutnost tog boanskog u svom biu. Otud njego
va uznemirenost, poput Augustina i Pascala, traei Boga, naavi ga ve u
svom srcu, ali ne potpuno u pravome svjetlu.

4. Heideggerovo poimanje biti istine

Premda Martin Heidegger spominje da je 1893., jo dok je bio u isusovakom
koledu, kriomice itao Blondelovo djelo lAction, jer je Uiteljstvo Crkve
osudilo i zabranilo modernizam zbog nekih teza koje su sporne u odnosu na
nauku Crkve, meu kojima se nasluuje i Blondelova filozofija djelovanja
(Lamentabili, Denz. 2058), Heidegger u svojim djelima nigdje ne navodi
Blondela i njegovu filozofsku misao.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
127128 God. 32 (2012) Sv. 34 (501514)

511

H. Lasi, Filozofsko-teoloki aspekti poima

nja istine

Heideggerovo poimanje biti istine, kritiki pristup teologiji u odnosu na filo

zofiju, slian je Blondelovom s tom razlikom to je Blondel nastojao pribliiti
kransku filozofiju modernoj filozofiji, dok je Heidegger, naprotiv, is
kljuio svaku mogunost povezivanja kranstva s filozofijom, tovie kr
ansku filozofiju nazvao je drvenim eljezom. To dolazi do izraaja u
Heideggerovim djelima, posebice njegovoj studiji O biti istine:
Pitanje je o biti istine. Pitanje o biti istine ne brine se o tom je li istina praktinog ivotnog isku
stva ili neke privredne raunice, istina tehnikog razmiljanja ili politike mudrosti ili posebno
istina znanstvenog istraivanja ili umjetnikog oblikovanja, ili ak istina misaonog razmatranja,
ili religiozne vjere. Pitanje biti sve to zanemaruje i gleda u jedno: to odlikuje svaku istinu
uope kao istinu.20

U sreditu pozornosti Heideggerova propitivanja o biti istine zapravo je istina

biti bia, to jest, bia kao takvog u odnosu na filozofsko promiljanje. To je
uoljivo na vie mjesta u raspravi O biti istine:
Jedno korijensko, stvarnosti okrenuto miljenje ipak mora najprije i bez okolianja nastojati
baviti se stvarnom istinom, koja nam danas daje mjeru i oslonac protiv zabune mnijenja i rau
nanja.21
Ljudi ele stvarnu istinu. Dakle ipak istinu!22
Ali istinskom mi nazivamo ne samo stvarnu radost, pravo zlato i svako bie takve vrste, nego
istinskim ili lanim nazivamo takoer i prije svega nae iskaze o biu, koje samo prema svojoj
vrsti moe biti pravo ili nepravo, u svojoj stvarnosti tako ili drugaije. Jedan iskaz je istinit kad
se ono to on znai i kae slae sa stvari o kojoj iskazuje. I ovdje kaemo: slae se. Ali sada se
ne slae stvar nego reenica (Satz).23
Istinito, bilo da je to istinita stvar ili istinita reenica, jest ono to se slae, slaue. Biti istinit
ili istina ovdje znai slaganje, i to na podvostruen nain: jednom skladnost jedne stvari s onim
to se o njoj unaprijed misli, drugi put slaganje onoga to se u iskazu misli sa stvari.24

Do biti istine moe se doi samo na temelju odnosa izmeu bia i uma. Zapra
vo, tu je odluujui sam odnos:
Ovaj dvostruki karakter slaganja istie tradicionalna definicija istine: Veritas est adaequatio
rei et intellectus. To moe znaiti: istina je izjednaavanje stvari i spoznaje. Ali to moe znaiti
i: istina je i izjednaavanje spoznaje i stvari. Obiaje se, dodue, navedenu definiciju veinom
donijeti samo u obliku Veritas est adaequatio inellectus ad rem, ali tako shvaena istina, re
enina istina, mogua je samo na temelju stvarne istine: adaequatio rei ad intellectum. Oba
bitna pojma istine uvijek znae ravnati se prema i misle time istinu kao ispravnost (Rich
tigkeit).25

Heidegger takoer naglaava da se pojmovi intellectus i res misle razliito,

ovisno o kontekstu:
Da bismo ovo spoznali, moramo uobiajenu formulu za obini pojam istine svesti na njezin
najblii (srednjovjekovni) izvor. Veritas kao adaequatio rei ad intellectum ne znai ve kasniju,
tek na temelju subjektivnosti ljudskog bia moguu Kantovu transcendentalnu misao da se
18

22

Isto, str. 77.

Isto.

19

23

Isto.

Isto, str. 275.

20

24

Kordi, I., O biti istine, str. 273; usp. Heideg

ger, M., De lessence de la vrit, Vrin, Paris
1948., str. 65.

Isto, str. 275276.

21

Kordi, I., O biti istine, str. 274.

25

Isto, str. 276.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
127128 God. 32 (2012) Sv. 34 (501514)

512

H. Lasi, Filozofsko-teoloki aspekti poima

nja istine

predmeti ravnaju prema naoj spoznaji, nego kransku teoloku vjeru, da stvari u onom to
jesu i ako jesu, samo utoliko ukoliko kao stvorene (ens creatum) odgovaraju ideji koja je prije
miljena u inetellectus divinus, tj. u boanskom duhu, te su one time primjerene (ispravne) ideji
i u tom smislu istinite. Ens creatum je i intellectus humanus. On mora, kao ovjeku od Boga
dana mo, odgovarati svojoj ideji. A razum je primjeren ideji tek time to u svojim reenicama
ostvaruje izjednaivanje misli i stvari, koja sa svoje strane mora biti primjerena ideji. Mogu
nost istine ljudske spoznaje temelji se, ako je sve bie stvorenje, u tom da su stvari i reenica
na isti nain primjerene ideji i, stoga, iz jedinstva boanskog stvoriteljskog plana, jedna prema
drugoj usmjerene. Veritas kao adaequatio rei (creandae) ad intellectum (divinum) jami za ve
ritas kao adaequatio intellectus (humani) ad rem (creatam). Veritas znai u biti svugdje con
venientia, slaganje bia meusobno kao stvorenoga sa stvoriteljom, slaganje prema odreenju
stvoriteljskog poretka.

Heidegger to pojanjava26 u biljeci i nastavlja:

Ali ovaj poredak moemo takoer predoiti openito i neodreeno kao poredak svijeta, oslo
boen od misli stvaranja. Na mjesto teoloki miljenog stvoriteljskog poretka stupa mogunost
planiranja svih predmeta od strane svjetskog uma, koji sebi samom propisuje zakon i stoga tako
er zahtjeva neposrednu razumljivost njegovog postupka (ono to se smatra loginim).27

Polazei od toga da se bit reenine istine sastoji u ispravnosti iskaza i da je

to gotova stvar, Heidegger se pita je li zaista jo potrebno posebno otkrivanje
biti istine te nije li ista bit istine ve dovoljno predoena u ope prihva
enom pojmu istine, koji nikakvom teorijom nije uzdrman i koji je zatien
svojom samorazumljivou? Naime, nastavlja Heidegger:
Ako k tomu ono svoenje reenine istine na stvarnu istinu uzmemo kao ono to se najprije
pokazuje, kao teoloko objanjenje, i ako filozofijsku definiciju ouvamo sasvim istom protiv
mijeanja teologije i pojam istine ograniimo na reeninu istinu, onda se ujedno susreemo s
jednom starom, iako ne s najstarijom predajom miljenja, prema kojoj je istina slaganje (homo
iosis) iskaza (logos) sa stvari (pragma). to na jednom iskazu ovdje jo ostaje dvojbeno, ako
pretpostavimo da znamo to znai slaganje iskaza sa stvari? Znamo li mi to?28

U napomeni Heidegger kae:

Pitanje o biti istine nastaje iz pitanja o istini biti. Ono pitanje razumije bit prije svega u smislu
to-stva (quiditas) ili stvarnosti (realitas), a istinu kao karakter spoznaje. Pitanje o istini biti
razumije bit verbalno i u ovoj rijei misli, ostajui jo unutar predstavljanja metafizike, bitak
kao vladajuu razliku bitka i bia. Istina znai osvjetljavajue skrivanje kao temeljnu crtu bitka.
Pitanje o biti istine nalazi ovaj odgovor u reenici: Bit istine je istina biti. Nakon objanjenja
se vidi da reenica ne obre samo sastav rijei i ne eli samo probuditi privid paradoksnog.
Subjekt reenice je, ako se ova fatalna gramatika kategorija uope jo smije upotrijebiti, istina
biti. Osvjetljavajue skrivanje, to znai puta da bivstvuje, jest slaganje izmeu spoznaje i bia.
Reenica nije dijalektina. Ona uope nije reenica u smislu iskaza. Odgovor na pitanje biti
istine je pria jednog okreta (Kehre) unutar povijesti bitka. Jer njemu pripada osvjetljavajue
skrivanje, bitak se u poetku pojavljuje u svjetlu skrivajueg izmicanja. Ime ovog osvjetljavanja
jest aletheia.29

Bitak je odluujui u spoznaji biti bia, odnosno biti istine. Bitak omoguuje
svaku spoznaju; ne postoji bia bez bitka. To je razvidno u Bitak i vrijeme:
Odluno pitanje (Bitak i vrijeme, 1927) o smislu, to znai (Bitak i vrijeme, str. 151) o podruju
zadatka, to znai o otvorenosti, to znai o istini bitka, a ne samo bia, ostaje namjerno neobra
eno.30

U studiji o Heidegerovom poimanju biti istine, I. Kordi, prevoditelj isto

imenog Heideggerovog spisa, zakljuuje da je pitanje biti istine za Heidegge
ra pitanje istine biti, to znai istine bitka.
Bitak je, dakle, i poetak i kraj pitanja o biti istine: kad se pitamo o istini pitamo se o bit
ku.31

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
127128 God. 32 (2012) Sv. 34 (501514)

513

H. Lasi, Filozofsko-teoloki aspekti poima

nja istine

Kordi dri da pitanje istine nije nalo svoj odgovor u jednoj novoj definiciji
istine.
Heidegger, naime, ne moe i ne eli dati definiciju istine, on je na putu prema njoj.32

Smatra da se glavni prigovor Heideggerovu poimanju istine sastoji u nejasno

i i neodreenosti. Ali, ako se Heideggerovo pitanje o istini shvati kao
pitanje o utemeljenju, krajnjem uvjetu mogunosti ivljenja i teorijskog bavljenja istinom,
onda pojam istine mora biti i neodreen i nejasan, jer je u tom sluaju pitanje smisla istine pi
tanje smisla bitka.33

Prema Alphonseu de Waelhensu i Walteru Biemelu, Bitak i vrijeme (Sein und

Zeit) svelo se ve na klasinu koncepciju istine s dvostrukim tvrenjem (iska
zom) da istina nalazi svoje mjesto u sudu, a svoju bit u slaganju suda sa svo
jim predmetom (objektom) (Sein und Zeit, str. 214).
Bitak i vrijeme te O biti istine slau se da podudarnost suda sa svojim pred
metom, podudarnost u kojoj se za klasiare nalazi bit istine, nikada ne bi mo
gla biti doli relativna izvjesnim aspektima (Sein und Zeit, str. 216). Tvrenje
(iskaz) po kojem sudim o formi (obliku) novane kovanice, nije nikad okrugli
predmet, ni metal. Ona, dakle, smjera ne da postane stvar koju izraava, nego
da ovu isporui takvu kakva jest (Sein und Zeit, str. 216). Karakteristian odnos
istine je odnos slaganja odreene vrste, uma i stvari (so-wie).34
Heidegger je, prema de Waelhensu, studij o istini zakljuio na sljedei nain:
Egzistencijalna i ontoloka interpretacija istine ui: 1. da se istina u izvornom smislu nalazi
u objavljenoj otvorenosti (Erschlossenheit) tu-bitka, koja omoguuje unutar svjetskom biu da
bude otkriveno. 2. Da je tu-bitak izvorno i istodobno u istini i u ne-istini (Sein und Zeit, str.
223). Od ove epohe Heidegger zapaa da se izvorni fenomen istine dosie jedino u objavljenoj
otvorenosti tu-bitka (Sein und Zeit, str. 221).35

Zakljuak
Imajui u vidu naravnu i nadnaravnu zbilju, njihovu bitnu povezanost i upu
enost jedne na drugu, ovjeka kao razumno bie, sloeno od due i tijela, te
njegovu ogranienu sposobnost spoznaje naravne i nadnaravne zbilje, jasno
je da je ovjekova spoznaja utemeljena na odnoenju uma prema stvari, na
slaganju uma s formom predmeta, bilo da se radi o materijalnoj bilo duhovnoj
stvarnosti. Stoga je ljudska spoznaja realna i istinita jer se temelji na biu koje
jest, tako kako jest, bilo da se radi o materijalnim, tjelesnim ili duhovnim bii
26

30

Usp. bilj. 5, str. 277: Nikakvo dvostruko sla

ganje, nego jedno, ali viestruko raslanjeno.
Jer slaganje sa stvoriteljem stoga (kao stvore
no na izvjestan nain boansko) meusobno;
primjerenost u jednom bitnijem smislu nego
to ga misli gruba, nedomiljena, od Aristote
la preuzeta skolastika analogia entis.

Isto.

27

Isto, str. 31.

Isto, str. 276277.

28

31

Kordi, I., O biti istine, str. 30.

32

Isto.
33

34

Isto, str. 277278.

Heidegger, M., De lessence de la vrit,

LouvainParis 1948., str. 89.

29

35

Isto, str. 294.

Isto, str. 17.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
127128 God. 32 (2012) Sv. 34 (501514)

514

H. Lasi, Filozofsko-teoloki aspekti poima

nja istine

ma. Ona je nepotpuna zbog ogranienosti i podvojenosti bitka i biti u odnosu

na savrenu spoznaju savrenog Bia u kojemu su bitak i bit jedno.
U potrazi za smislom i svrhom postojanja svega to jest, to nastaje i to nestaje,
to se mijenja, ovjek kao razumno bie pokuava otkriti izvor i razlog svega
to jest. Poput Pascala, on zna da postoji, da jest, da svemir postoji, da jest; zna
da jednoga dana mora umrijeti, prestati postojati, ne biti vie tako kako sada
jest. Razlog svoga postojanja ne nalazi u sebi, a elja za postojanjem ne prestaje
i moe je ispuniti samo vjeno postojee neogranieno Bie Bog (Augustin,
Pascal, Blondel) ili Bitak u Heideggerovom smislu, koji je izvor i poelo sve
ga to jest, od kojeg ovjek potjee i vraa mu se. Stoga je ovjek nemiran u
ovome svijetu sve dok ne otpoine kod Gospodina (Augustin), odnosno stalno
je u djelovanju na putu k svom cilju (Blondel) ili u potrazi za smislom Bitka
koji se otkriva i objavljuje u tu-bitku i ini ga raspoloivim za susret s Bitkom
(Heidegger) odnosno s Bogom koji je stvorio ovjeka na svoju sliku.
U definiciji istine bia, odnosno biti istine realnog bia u odnosu na apsolutno
Bie, naravne i nadnaravne zbilje, jasno dolaze do izraaja razliiti pristupi i u
shvaanju i u spoznaji. Filozofsko-teoloki aspekti poimanja i definiranja istine
zorno pokazuju da istine razuma i istine injenica, pogotovo vjerske istine, ne
mogu biti potpuno izreene adekvatnim pojmovima. Od onoga to se pojavljuje,
pokazuje, objavljuje kao bit istine (Deus revelatus), unato tome, ono bitno osta
je skriveno (Deus absconditus). Istina je samo jedna i ponuena svima. Jedino
u njezinom objavljivanju moe joj se pribliiti i vie je spoznati. Sretan je onaj
tko trai i pronae Istinu, jer jedino nas ona moe osloboditi od neistine, lano
sti i tame. Tu se podrazumjeva slobodan izbor izmeu istine i neistine, izmeu
dobra i zla. Po naravi ovjek je u biti religiozno bie: natura sua homo semper
religiosus On nije dovoljan sam sebi, zato je upuen prema Onomu kojeg
nasluuje svojim umom, svojom pameu, i svim svojim biem duboko osjea u
srcu, za kojim ezne i udi kao jelen za izvor vodom. To su razumske istine pro
ete vjerskim istinama koje poivaju na nevidljivoj stvarnosti, koje duguju svoju
opstojnost Bogu koji sve ini mudro i s ljubavlju. Pribliiti se biti istine i spoznati
je mogue je jedino ljubei istinu Bitka odnosno ljubei Boga u svim biima.
Hrvoje Lasi

Les aspects philosophiques et thologiques

dans la comprhension de la vrit
Rsum

Lauteur darticle envisage la comprhension, le sens et la signification de la dfinition tradi

tionnelle de la vrit: adaequatio rei et intellectus au point de vue thologique par rapport
la connaissence de lessence de la vrit dans la philosophie contemporaine et dans la science
au point de vue dexistence et de la vie humaine. Le dbat sur le problme de la vrit entre
R. Garrigou-Lagrange, dominicain, reconnu le professeur de lUniversit pontificale de Sv.
Thomas dAquin Rome et Maurice Blondel, le philosophe franais de la philosophie moderne,
et ensuite lopuscule philosophique Vom Wesen der Wahrheit (De lessence de la vrit) de
Martin Heidegger, lauteur recherche et fait une analyse critique au point de vue philosophi
que et thologique. Il dcouvre les points de vue diffrentes propos de la connaissance et la
comprhension des ralits naturelles et surnatirelles, ainsi que la posibilit et la difficult
dans la connaissance de la vrit et de pouvoir la dfinir dans les termes adquats quils puis
sent lexprimer rellement et totalement. Il constate que la questione philosophieque essentielle
Quest-ce que la vrit, Pourquoi il y a quelque chose, au lieu quil ny a rien, reste
ouverte et elle se pose toujours de nouveau aux diffrentes manires.
Mots-cls
la connaissence, ltre et lessence, lessence de vrit, ltre, Dieu, vrit de raison, vrit du fait,
vrit de foi, la dfinition de la vrit