Poslovno Pravo Ugovori

Prof. dr.
Milo Trifkovi
Prof. dr. Mili Simi
Doc. dr. Veljko Trivun
POSLOVNO PRAVO
UGOVORI, VRIJEDNOSNI PAPIRI I
PRAVO KONKURENCIJE
Ekonomski fakultet u Sarajevu

Izdavaka djelatnost Fakulteta
Naziv djela:
POSLOVNO PRAVO-UGOVORI, VRIJEDONOSNI PAPIRI I
PRAVO KONKURENCIJE
Autori:
Prof. dr. Milo Trifkovi
Prof. dr. Mili Simi
Redaktor:
Izdava:
Ekonomski fakultet u Sarajevu
Izdavaka djelatnost Fakulteta
Glavni urednik:
Dekan: Prof. dr. Muris ii
Urednik:
Prof. dr. Hasan Muratovi
Recenzenti:
Akademik, Krneta dr. Slavica, redovni profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu
Mirko dr. Vasiljevi, redovni profesor Pravnog fakulteta u Beogradu
Lektor:
Amra Trivun
Obrada teksta:
Mia Mrgud
Godina izdavanja i tampanja: 2004.
Tira: 600 primjeraka
tampa: VMG Grafika, d.o.o. Mostar
Odgovorno lice tamparije: Vencel Pralas
Napomene autora
Ve due vremena se osjea potreba za novim izdanjem udbenika "Poslovno
pravo " koji regulie materiju ugovornog prava, hartija od vrijednosti i prava
konkurencije. Posljednje izdanje, iz 1997.g. pretrpjelo je znaajne izmjene. Osnovni
su razlozi izmjene pozitivnih propisa kao i donoenje niza novih. Ugovori koji se
odnose na materiju prevoza robe zranim putem i prevoza morem vie se ne
nalaze u ovom udbeniku. S obzirom na to da nisu ni bili dio ispitne materije svoje
e mjesto nai u udbeniku Meunarodnog poslovnog prava.
U ovom izdanju kao autor se po prvi put pojavljuje docent dr. Veljko Trivun koji
je izvrio redakciju cjelokupnog teksta i usklaivanja vezana za izmjenu i
donoenje novih zakonskih propisa. Izmjene su posebno izvrene kod slijedeih
pravnih instituta: ugovor o graenju, ugovor o licenci, hartije od vrijednosti i pravo
konkurencije. Ostala materija ovog udbenika je pretrpjela izmjene u manjoj mjeri.
Obraen je i izmijenjen je i dio koji se odnosi na ugovor o osiguranju. Tvorac
ovog dijela udbenika je bio prof. Aziz Sultanovi koji se, od ovog izdanja, vie ne
pojavljuje kao autor. Na alost, profesor Aziz Sultanovi, kao utemeljitelj discipline
privrednog, odnosno poslovnog prava na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, od
prole godine, nije vie meu ivima. Brojnim generacijama studenata,
ekonomista, pravnika, kao i kolega po profesiji i struci ostae u pamenju kao
vrstan znalac materije koja se nalazi pred Vama.
Kao i ranije izdanje ovaj udbenik je, prije svega, namijenjen studentima
Ekonomskog fakulteta u Sarajevu. Nadamo se da e se ovaj udbenik koristiti i na
drugim fakultetima kao obavezna literatura, to je bio sluaj i do sada.
Nezaobilazna veza akademske sfere sa privrednim tokovima i pravnom praksom i
ovaj put je uvaavana. Autori su miljenja da e i strunjaci iz privrede dijeliti isti
stav.
Zahvalnost dugujemo svima koji su pomogli u izdavanju ovog udbenika.
Autori
Sarajevo, oktobra 2004.g.
SADRAJ
strana
II
III
IV
DIO PRVI
UGOVOR O PRODAJI
GLAVA PRVA
POJAM, ZAKLJUIVANJE I ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI
POJAM UGOVORA O PRODAJI
1. Pojam prodaje
1.1. Posao prodaje i ugovor o prodaji
1.2. Definicija ugovora i njegove vrste
2. Osobina i djejstvo ugovora o prodaji
2.1. Osobine ugovora
2.2. Dejstvo ugovora
ZAKLJUIVANJE UGOVORA
1. Primjena optih pravila
2. Postupak zakljuivanja ugovora
3. Posebne tehnike zakljuivanja ugovora
3.1. Standardni ugovori
3.2. Zakljunica
3.3. Porudbina
BITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI
1. Pojam i vrste
2. Predmet
2.1. Stvar kao predmet prodaje
2.2. Koliina
3. Cijena
3.1. Pojam, struktura i nain odreivanja cijene
3.2. Odreivanje cijena prinudnim aktom
3.3. Odreivanje cijene ugovorom
3.4. Odreivanje cijene dispozitivnim propisom
3.5. Promjena cijene
NEBITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI
1. Pojam i vrste
2. Kvalitet
2.1. Pojam kvaliteta
2.2. Odreivanje kvaliteta prinudnim propisom
2.3. Odreivanje kvaliteta ugovorom
2.4. Odreivanje kvaliteta dispozitivnim propisom
3. Ambalaa
4. Transportne klauzule
21
21
21
21
21
21
21
21
23
23
23
24
24
24
26
26
26
27
27
27
28
28
29
30
30
31
31
32
32
34
34
35
35
35
36
38
38
39
I
II
III
IV
I
II
GLAVA DRUGA
OBAVEZE PRODAVCA
UOPTE O OBAVEZAMA PRODAVCA
1. Vrste obaveza
2. Karakter obaveza prodavca
ISPORUKA
1. Pojam isporuke
2. Predmet isporuke
3. Mjesto isporuke
3.1. Pojam mjesta isporuke
3.2. Mjesto isporuke i u irem smislu
3.3. Mjesto isporuke u uem smislu
4. Nain isporuke
4.1. Pojam i vrste
4.2. Realna jednokratna isporuka
5. Vrijeme isporuke
5.1. Pojam
5.2. Vrijeme jednokratne isporuke
5.3. Vrijeme sukcesivne isporuke
5.4. Istovremenost isporuke i plaanja
6. Dejstva isporuke - prelaz rizika
6.1. Pojmovna odreenja
6.2. Prelaz rizika kada kupac nije u docnji
6.3. Prelaz rizika kada je kupac u docnji
GARANCIJA ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE
1. Pojam i vrste materijalnih nedostataka
1.1. Pojam materijalnih nedostataka
1.2. Vrste materijalnih nedostataka
2. Garancija za materijalne nedostatke
2.1. Pojam garancije
2.2. Uslovi za postojanje garancije
GARANCIJA ZA PRAVNE NEDOSTATKE (ZATITA OD
EVIKCIJE)
1. Pojam i vrste pravnih nedostataka
2. Pojam garancije za pravne nedostatke i uslovi za njeno
postojanje
ISPOSTAVLJANJE FAKTURE
1. Pojam fakture i obaveza njenog ispostavljanja
2. Obaveznost jednostrano unesenih klauzula
41
41
41
41
41
42
42
42
44
44
44
45
45
45
46
47
47
47
49
50
51
51
52
52
53
53
53
54
55
55
56
57
GLAVA TREA
OBAVEZE KUPCA
UOPTE O OBAVEZAMA KUPCA
1. Vrste obaveza
2. Karakter obaveza kupca
PREGLED ROBE
63
63
63
63
63
64
57
58
59
59
60
III
IV
I
II
III
1. Pojam pregleda
1.1. Pojam provjere materijalnih nedostataka
1.2. Pojam provjere pravnih nedostataka
2. Subjekti pregleda robe
3. Mjesto pregleda robe
4. Vrijeme pregleda robe
5. Nain pregleda robe
PRIJEM ISPORUKE
1. Pojam prijema isporuke
2. Sadraj obaveze prijema isporuke
PLAANJE CIJENE
1. Pojam obaveze plaanja
1.1. Deficinija i kvalifikacija obaveze
1.2. Sadraj obaveze plaanja
1.3. Primjena optih pravila o novanim obavezama
2. Nain plaanja
2.1. Uopte o nainu plaanja
2.2. Instrumenti plaanja
2.3. Tipovi naina plaanja
3. Vrijeme izvrenja isplate
3.1. Vrijeme plaanja
3.2. Vrijeme isplate
4. Mjesto plaanja
4.1. Odreivanje mjesta plaanja
4.2. Promjena mjesta plaanja
64
64
65
65
67
68
70
72
72
72
73
73
73
73
74
76
76
76
78
79
79
80
81
81
82
GLAVA ETVRTA
PRIGOVORI
UOPTE O PRIGOVORIMA
1. Pojam prigovora
2. Vrste prigovora
REKLAMACIJA ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE
1. Pojam reklamacije
2. Nain reklamiranja
3. Mjesto reklamiranja
4. Vrijeme reklamiranja
REKLAMACIJA NA PRAVNE NEDOSTATKE
2. Specifinosti reima reklamacije na pravne nedostatke
83
83
83
83
83
84
84
84
86
86
88
88
88
GLAVA PETA
ODGOVORNOST PRODAVCA
ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA ISPORUKOM
1. Pojam docnje i odgovornosti za docnju sa isporukom
1.1. Pojam docnje sa isporukom
1.2. Pojam odgovornosti za docnju sa isporukom
91
91
91
91
91
92
II
III
II
III
2. Odgovornost za docnju sa jednokratnom realnom isporukom

2.1. Odgovornost kod nefiksnih poslova
2.2. Odgovornost kod fiksnih poslova
3. Odgovornost za docnju sa isporukom obroka
3.1. Koliina nije bitan elemenat ugovora
3.2. Koliina je bitan elemenat ugovora
4. Odgovornost za docnju sa predajom dokumenata
ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE
1. Pojam odgovornosti za materijalne nedostatke
2. Prava kupca
2.1. Zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora
2.2. Zahtjev za snienjem cijene
2.3. Zahtjev za raskid ugovora
2.4. Obim vrenja prava na popravljanje tete
3. Obaveze kupca
ODGOVORNOST ZA PRAVNE NEDOSTATKE
1. Pojam odgovornosti za pravne nedostatke
2. Prava kupca
2.2. Zahtjev za srazmjernim snienjem cijene
2.3. Raskid ugovora
2.4. Pomo u parnici
2.5. Priznavanje oito osnovnog prava treeg lica
93
93
95
96
96
97
98
98
98
99
99
100
101
102
103
105
105
105
105
106
106
106
107
GLAVA ESTA
ODGOVORNOST KUPCA
ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA SLANJEM AMBALAE
1. Pojam docnje kupca sa slanjem ambalae i odgovornost kupca
za nju
2. Prava prodavca
ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA PRIJEMOM ISPORUKE
1. Pojam docnje sa prijemom isporuke i odgovornosti za nju
2. Predaja robe na uvanje
3. Prodaja robe
4. Raskid ugovora
DOCNJA KUPCA SA PLAANJEM CIJENE
1. Pojam docnje sa plaanjem cijene i odgovornost kupca za nju
2. Docnja kupca sa plaanjem cijene prije prijema isporuke
3. Docnja kupca sa plaanjem nakon prijema isporuke
109
109
109
109
109
110
110
111
111
113
113
113
114
115
DIO DRUGI
UGOVORI O USLUGAMA U PROMETU ROBE
GLAVA PRVA
TRGOVINSKO POSREDOVANJE (MEETARENJE)
POJAM POSLA I ZAKLJUIVANJE UGOVORA
117
117
117
117
117
II
III
IV
II
III
1. Pojam posla
2. Zakljuivanje ugovora
BITNI ELEMENTI
1. Linost posrednika
2. Predmet ugovora
3. Cijena
OBAVEZE STRANAKA
1. Obaveze posrednika
1.1. Dovoenje u vezu zainteresovanih stranaka
1.2. Postupanje po nalogu
1.3. Postupanje panjom dobrog privrednika - strunjaka
1.4. Posredniki dnevnik
1.5. Posredniki list
1.6. uvanje poslovne tajne
1.7. Obavjetavanje o stanju na tritu
2. Obaveze nalogodavca
2.1. Plaanje provizije
2.2. Naknada trokova
2.3. Trpljenje posrednikovih prava zaloge, pridraja
i prvenstva naplate
ODGOVORNOST STRANAKA
1. Odgovornost posrednika
2. Odgovornost komitenta
117
118
118
118
118
119
120
120
120
120
120
121
121
121
122
122
122
123
123
GLAVA DRUGA
TRGOVINSKO ZASTUPNITVO
POJAM I ZAKLJUIVANJE UGOVORA O
TRGOVINSKOM ZASTUPANJU
1. Pojam ugovora
BITNI ELEMENTI
1. Linost trgovinskog zastupnika
2. Predmet ugovora
3. Cijena
OBAVEZE I PRAVA STRANAKA
1. Obaveze agencije
1.1. Iznalaenje saugovaraa
1.2. Uestvovanje u sklapanju poslova
1.3. Davanje obavjetenja
1.4. Voenje knjige ugovora
1.5. Staranje o interesima nalogodavca
1.6. Primanje izjava od saugovaraa
1.7. Poslovna tajna
1.8. Vraanje stvari primljenih od komitenta
1.9. Polaganje rauna
1.10. Trpljenje odbijanja posla
125
125
125
124
124
124
125
126
127
127
127
128
129
129
129
129
129
129
130
130
130
130
131
131
IV
V
VI
I
II
III
IV
V
2. Obaveze komitenta
2.1. Predaja materijala potrebnih agentu
2.2. Obavjetavanje o relevantnim momentima
2.3. Plaanje cijene
2.4. Trpljenje agentovih prava zaloge, pridraja i
prvenstva naplate
1. Odgovornost trgovinskog zastupnika
2. Odgovornost nalogodavca
POSEBNE VRSTE TRGOVINSKOG ZASTUPANJA
1. Podjela poslova
2. Neiskljuiva i iskljuiva agencija
3. Del credere zastupstvo
PRESTANAK UGOVORA
1. Prestanak ugovora sklopljenih na odreeno vrijeme
2. Prestanak ugovora sklopljenih na neodreeno vrijeme
131
131
131
132
132
GLAVA TREA
KOMISION
POJAM I ZAKLJUIVANJE KOMISIONOG POSLA
1. Pojam posla
BITNI ELEMENTI
1. Linost komisionara
2. Predmet
3. Cijena
OBAVEZE STRANAKA
1. Obaveze komisionara
1.2. Obavjetavanje o poslu
1.3. Zatita komitentovih interesa
1.4. uvanje stvari
1.5. Predaja rezultata posla
2.1. Davanje sredstava za izvrenje naloga i avansa
2.2. Plaanje naknade (provizije)
2.3. Trokovi
2.4. Trpljenje komisionarevih prava zaloge, pridraja i
prvenstvene naplate
2.5. Prihvatanje komisionara kao saugovaraa u komisiji
1. Odgovornost komisionara
POSEBNE VRSTE KOMISIONA
1. Jemstvo za ispunjenje obaveze treeg (komision star del
137
137
137
137
139
140
140
141
141
142
142
142
143
144
144
145
145
146
146
146
147
147
133
133
133
133
133
134
134
134
134
135
147
148
148
149
149
149
VI
I
II
III
IV
V
credere)
2. Konsignacija
PRESTANAK UGOVORA
1. Opta pravila
2. Opoziv i otkaz naloga
150
150
150
151
GLAVA ETVRTA
USKLADITENJE
POJAM I ZAKLJUIVANJE UGOVORA O USKLADITENJU
1. Pojam, znaaj i pravna priroda ugovora
BITNI ELEMENTI UGOVORA O USKLADITENJU
1. Stranke
2. Predmet posla
3. Cijena usluga
OBAVEZE STRANAKA
1. Obaveze skladitara
1.1. Prijem robe
1.2. Voenje skladine knjige
1.3. Izdavanje potvrde
1.4. uvanje robe
1.5. Osiguranje robe
1.6. Prodaja robe u kvaru
1.7. Pregled robe
1.8. Ouvanje prava ostavioca
1.10. Izdavanje robe
1.11. Upozorenje na mane
2. Obaveze ostavioca
2.1. Predaja robe i dokumenata
2.2. Pregled robe pri prijemu i reklamacija
2.3. Plaanje usluge
1. Odgovornost skladitara
2. Odgovornost ostavioca
SKLADINICA
1. Pojam i znaaj skladinice
2. Izdavanje i prenos skladinice
3. Protest i amortizacija skladinice
153
153
153
153
154
155
155
156
156
157
157
157
158
158
158
159
159
159
159
159
159
160
160
160
160
161
161
161
163
163
163
164
165
DIO TREI
UGOVORI O ORGANIZOVANJU PREVOZA
STVARI
GLAVA PRVA
UGOVOR O PEDICIJI (OTPREMANJU)
167
167
PREVOZU
167
167
II
III
IV
V
I
II
III
POJAM, ZNAAJ I PRAVNI IZVORI

1. Pojam ugovora
2. Znaaj pedicije
3. Pravni izvori
ZAKLJUIVANJE I BITNI ELEMENTI UGOVORA
2. pediterske isprave
3. Bitni elementi ugovora
1. Obaveze peditera
1.1. Postupanje sa panjom savjesnog i urednog privrednika
1.2. Rad po uputstvima
1.3. Zakljuivanje ugovora za komitenta
1.4. Izbor prevoznog puta (instradacija)
1.5. uvanje stvari i zatita prava
1.6. Osiguranje stvari
1.7. Izvrenje carinskih radnji i plaanje carina
2.2. Plaanje trokova i novanog predujma (avansa)
2.3. Obavjetavanje o opasnim stvarima i dragocjenostima
ODGOVORNOST I OBEZBJEENJE POTRAIVANJA
1. Odgovornost peditera
2. Obezbjeenje potraivanja peditera
POSEBNI SLUAJEVI PEDICIJE
1. Fiksna (forfetna) pedicija
2. Zbirna (skupna) pedicija
167
167
168
168
169
169
170
171
172
172
172
172
173
174
174
175
175
176
177
177
177
178
178
178
180
181
181
182
GLAVA DRUGA
UGOVOR O PREVOZU STVARI ELJEZNICOM
POJAM UGOVORA I PRAVNI IZVORI
1. Pojam ugovora
2. Pravni izvori
ZAKLJUIVANJE UGOVORA
1. Ugovor je neformalan i realan
2. Tovarni list i prenosivi tovarni list
3. Ogranienje slobode ugovaranja
ELEMENTI UGOVORA
1.1. Ugovorne strane
1.2. Primalac
1.3. Uputna stanica
1.4. Predmet prevoza (stvari)
1.5. Mjesto i datum
1.6. Prevozni i drugi trokovi
183
183
183
183
183
184
184
185
186
187
187
187
188
188
188
189
189
IV
V
VI
1.7. Obavljanje odreenih radnji i spisak isprava

2. Nebitni elementi ugovora
2.1. Prevozni put
2.2. Franko carina
2.3. Pouzee
2.4. Mjeoviti (kombinovani) prevoz
2.5. Provjera poiljke
2.6. Vrijeme isporuke
2.7. Klauzula ostaje na stanici
2.8. Smetnje
2.9. Obezbjeenje uredne isporuke
2.10. Rok utovara
2.11. Obavjetavanje o prispijeu poiljke
1. Obaveze eljeznice
1.1. Prijem i provjeravanje stvari (poiljke)
1.2. Utovar stvari
1.3. Uredan prevoz stvari
1.4. Rok isporuke
1.5. Postupanje po nalozima
1.6. Obavjetavanje korisnika prevoza
1.7. Izvjetavanje o prispijeu stvari
1.8. Predaja stvari primaocu (izdavanje stvari)
1.9. uvanje stvari
1.10. Objavljivanje tarifa
2. Obaveze poiljaoca
2.1. Obavjetavanje o namjeravanom prevozu
2.2. Predaja stvari i tovarnog lica
2.3. Plaanje prevoznih trokova
3. Obaveze primaoca
3.2. Odnoenje stvari
1. Odgovornost eljeznice
2. Odgovornost poiljaoca
PRESTANAK PRAVA IZ UGOVORA
1. Prestanak ugovora
2. Zastara potraivanja
189
190
190
190
190
190
190
191
191
191
191
191
191
192
192
192
193
194
194
195
196
197
197
199
199
199
199
200
200
201
201
202
202
202
206
206
206
207
GLAVA TREA
UGOVOR O PREVOZU STVARI DRUMOM (CESTOM)
1. Pojam ugovora
2. Znaaj drumskog prevoza
3. Vrste prevoza i ugovora
4. Pravni izvori
209
209
209
209
209
210
211
II
III
IV
V
II
III
ZAKLJUIVANJE, TOVARNI LIST I ELEMENTI UGOVORA

1. Zakljuivanje
2. Tovarni list
3. Bitni elemetni ugovora
1. Obaveze drumskog prevoznika
1.1. Stavljanje motornog vozila na raspolaganje poiljaocu
1.2. Preuzimanje stvari na prevoz
1.3. uvanje stvari primljenih na prevoz
1.4. Prevoz stvari
1.5. Postupanje po uputstvima imaoca prava
1.6. Isporuka poiljke primaocu (predaja stvari)
2.1. Obavjetavanje o prevozu i predaja potrebnih
dokumenata
2.2. Pakovanje i oznaavanje stvari (priprema poiljke)
2.3. Utovar stvari
2.4. Plaanje naknade za prevoz
3. Obaveze primaoca
3.2. Istovar stvari
1. Odgovornost drumskog prevoznika
PRESTANAK PRAVA IZ UGOVORA
212
212
212
213
214
214
214
215
215
215
216
217
218
218
GLAVA ETVRTA
UGOVOR O PREVOZU STVARI U UNUTRANJOJ PLOVIDBI
(UNUTRANJIM VODAMA)
1. Pojam ugovora
2. Znaaj unutranje plovidbe
3. Pravni izvori
ZAKLJUIVANJE I ELEMENTI UGOVORA
1. Zakljuivanje ugovora i isprave o prevozu
OBAVEZE I ODGOVORNOST STRANAKA
1. Obaveze stranaka
2. Odgovornost stranaka
225
225
225
225
225
226
226
226
227
228
228
228
DIO ETVRTI
LICENCA, GRAENJE I OSIGURANJE
GLAVA PRVA
UGOVOR O LICENCI
231
231
231
231
10
218
219
219
220
220
220
221
221
223
223
223
224
II
III
IV
V
VI
I
II
POJAM POSLA I ZAKLJUIVANJE UGOVORA

1. Pojam posla
2. Izvori prava
POJAM I BITNI ELEMENTI UGOVORA
1. Pojam ugovora
2.1. Subjekti ugovora
2.2. Predmet ugovora
2.3. Cijena
2.4. Forma ugovora
OBAVEZE STRANAKA
1. Obaveze davaoca licence
1.1. Predaja predmeta licence
1.2. Davanje uputstava i objanjenja
1.3. Garancije za tehnike osobine predmeta licence
1.4. Garancija za pravne osobine prenesenog prava
2. Obaveze primaoca licence
2.1. Iskoritavanje predmeta licence
2.2. Plaanje naknade
2.3. Obaveze uslovljene vrstom ugovora o licenci
1. Odgovornost davaoca licence
2. Odgovornost primaoca licence
VRSTE LICENCI I PODLICENCA
1. Podjela licenci
2. Podlicenca
PRESTANAK UGOVORA O LICENCI
1. Prestanak protekom vremena
2. Otkaz
3. Prestanak subjektiviteta
231
231
232
233
233
233
234
234
234
235
236
236
236
236
237
237
238
238
238
239
239
240
240
240
241
241
241
242
242
242
243
GLAVA DRUGA
UGOVOR O GRAENJU
POJAM UGOVORA I IZVORI PRAVA
1. Pojam ugovora
2. Izvori prava
STRANKE I ZAKLJUIVANJE UGOVORA
1. Stranke
2. Prethodne radnje
2.1. Investicioni program i tehnika dokumentacija
2.2. Odobrenje za graenje
2.3. Sredstva za izgradnju
3. Izbor saugovaraa
3.1. Pravni reim za izbor saugovaraa
3.2. Javno nadmetanje
245
245
245
245
245
246
246
247
247
249
250
250
250
250
11
III
IV
VI
VII
VIII
IX
3.3. Prikupljanje ponuda

3.4. Neposredna pogodba
BITNI ELEMENTI UGOVORA
1. Predmet
2. Cijena
2.1. Odreivanje cijene
3. Rok
4. Ugovorna kazna
5. Premija izvoaa
6. Garantni rok za kvalitet radova
7. Pisana forma ugovora
OBAVEZE INVESTITORA
1. Prethodne obaveze
2. Uvoenje izvoaa u posao
3. Graevinski nadzor
4. Plaanje cijene
4.1. Plaanje prije poetka radova
4.2. Plaanje u toku izvoenja radova
4.3. Plaanje nakon zavretka radova
OBAVEZE IZVOAA
2. Voenje knjiga o graenju
3. Solidno izvoenje radova
3.1. Pravni karakter obaveze
3.2. Pridravanje projektne dokumentacije
3.3. Upotreba odgovarajueg materijala
3.4. Rokovi izgradnje
4. Obavjetavanje o viku radova
5. Omoguavanje nadzora
6. uvanje gradilita
7. Ureenje gradilita
PREDAJA OBJEKTA
1. Tehniki pregled i odobrenje za upotrebu
2. Primopredaja objekta, odnosno radova
3. Superkolaudacija
ODGOVORNOST UESNIKA U POSLU
1. Uopte o odgovornosti uesnika u poslu
2. Odgovornost projektanta, davaoca miljenja o zemljitu i
investitora
3. Odgovornost graevinara
POSEBNE VRSTE POSLA
1. Klju u ruke
2. Ostale posebne vrste ugovora o graenju
PRESTANAK UGOVORA
12
251
252
252
253
253
254
254
255
256
256
257
257
258
258
258
258
259
260
260
260
261
261
261
262
263
263
263
263
264
264
265
265
265
266
266
267
268
268
268
269
269
270
270
271
272
II
III
IV
VI
VII

2. Jednostrani raskid ugovora
272
272
GLAVA TREA
UGOVOR O OSIGURANJU
POJAM I ZNAAJ
1. Posao osiguranja i njegov ekonomski znaaj
2. Ugovor o osiguranju
2.1. Izvori prava, posao i ugovor o osiguranju
2.2. Pravna priroda posla osiguranja
2.3. Zakljuivanje i oblik ugovora
2.4. Polisa osiguranja
ELEMENTI UGOVORA
1. Stranke
1.1. Lica u ugovoru o osiguranju
1.2. Osigurava
1.3. Ugovara osiguranja
2. Predmet osiguranja
3. Rizik
4. Premija
5. Osigurana suma
6. Trajanje osiguranja
OBAVEZE STRANAKA
1. Obaveze osiguranika
1.1. Davanje podataka o riziku
1.2. Plaanje premije
1.3. Obavjetenje o osiguranom sluaju i promjeni rizika
1.4. Staranje o osiguranom predmetu
2. Obaveze osiguravaa
2.2. Ostale obaveze osiguravaa
KUMULIRANJE ZAHTIJEVA ZA NAKNADU I VIESTRUKO
OSIGURANJE
1. Kumuliranje zahtijeva za naknadu
2. Viestruko i dvostruko osiguranje
PODJELA OSIGURANJA
1. Kriteriji podjele
2. Osiguranje imovine
3. Osiguranje lica
4. Plovidbeno osiguranje
5. Obavezno osiguranje
REOSIGURANJE
1. Pojam reosiguranja
2. Vrste reosiguranja
PRESTANAK UGOVORA O OSIGURANJU
1. Prestanak ugovora po sili zakona
273
273
273
273
276
276
278
279
280
281
281
281
283
283
284
285
286
288
289
290
290
290
292
293
294
294
294
299
300
13
300
301
301
301
302
303
303
304
306
306
307
308
308
II
III
IV
I
II
2. Prestanak ugovora jednostranim raskidom
309
DIO PETI
HARTIJE OD VRIJEDNOSTI (VRIJEDNOSNI PAPIRI)
GLAVA PRVA
ZAJEDNIKI PRAVNI ELEMENTI HARTIJA OD VRIJEDNOSTI
UOPTE O HARTIJAMA OD VRIJEDNOSTI
1. Pravni izvori (vrela)
2. Pojam i osobine
3. Znaaj hartija od vrijednosti
4. Bitni elementi (sastojci) hartija od vrijednosti
OSNOVNE TEORIJE O HARTIJAMA OD VRIJEDNOSTI
1. Postavljanje problema
2. Teorija kreacije
3. Teorija emisije
4. Teorija ugovora
VRSTE HARTIJA OD VRIJEDNOSTI
2. Hartije od vrijednosti prema sadrini prava
2.1. Korporacione hartije
2.2. Stvarnopravne hartije
2.3. Obligacionopravne hartije
3. Hartije od vrijednosti prema nosiocu prava iz hartija
3.1. Hartije od vrijednosti na donosioca
3.2. Hartije od vrijednosti na ime
3.3. Hartije od vrijednosti po naredbi
4. Hartije od vrijednosti prema dospjelosti
5. Ostale vrste hartija od vrijednosti
PRENOS HARTIJA OD VRIJEDNOSTI
1. Uopte o prenosu hartija od vrijednosti
2. Cesija
3. Prenos indosamentom (indosmanom)
4. Prenos predajom (tradicijom)
PRESTANAK PRAVA IZ HARTIJA OD VRIJEDNOSTI
1. Prestanak prema optim pravilima
2. Specijalni naini prestanka prava
311
311
311
311
311
311
312
314
316
316
316
317
317
318
320
320
320
320
320
321
321
321
322
322
323
323
325
325
325
326
328
328
329
329
GLAVA DRUGA
MJENICA
POJAM I FUNKCIJE MJENICE
1. Pojam mjenice
2. Ekonomske funkcije mjenice
SASTOJCI (ELEMENTI) MJENICE
1. Teorija omisije
2. Bitni sastojci (elementi)
331
331
331
331
332
333
333
334
14
III
2.1. Uopte o bitnim elementima mjenice

2.2. Oznaka u tekstu da je isprava mjenica
2.3. Bezuslovan nalog da se isplati odreena svota novca
2.4. Ime trasata
2.5. Ime remitenta
2.6. Potpis izdavaoca mjenice (trasanta)
2.7. Oznaenje dospjelosti
2.8. Mjesto plaanja
2.9. Dan i mjesto izdavanja
3. Pretpostavljeni bitni sastojci mjenice
4. Domicilirana mjenica
5. Nebitni sastojci mjenice (mjenine klauzule)
5.1. Podatak o broju mjeninog primjerka (duplikatna
klauzula)
5.2. Oznaka po naredbi
5.3. Klauzula o moneti (klauzula o efektivnosti)
5.4. Klauzula o pokriu (revalirajua klauzula)
5.5. Klauzula valute (valutna klauzula ili klauzula o
o primljenoj vrijednosti)
5.6. Avizna klauzula (avizo ili klauzula o izvjetaju)
5.7. Kasatorna klauzula
5.8. Rekta klauzula (negativna klauzula po naredbi)
5.9. Klauzula bez trokova ili bez protesta
5.10. Klauzula bez obaveze ili bez regresa
5.11. Klauzula o kamati
5.12. Oznaka adrese
MJENINE RADNJE
1. Uopte o mjeninim radnjama
2. Izdavanje mjenice
3. Prenos mjenice
3.1. Cesija i indosament
3.2. Puni indosament
3.3. Bjanko indosament
3.4. Prokura indosament
3.5. Zaloni indosament
3.6. Rekta indosament
3.7. Povratni indosament
3.8. Indosament sa klauzulom straha
4. Prijem mjenice (prihvat, akcept)
5. Mjenino jemstvo (aval)
6. Isplata (plaanje) mjenice
7. Regres
8. Protest
9. Intervencija
9.1. Pozivna i spontana intervencija
9.2. Intervencija zbog neakceptiranja i intervencija zbog
15
334
334
335
335
336
336
337
338
339
339
340
341
341
341
341
342
342
342
343
343
343
343
343
343
344
344
345
346
346
346
346
347
347
348
348
348
348
351
352
354
356
357
358
358
IV
VI
II
III
neisplate
10. Umnoavanje i prepisi mjenice
11. Obezbjeenje mjeninog potraivanja (pravo zaloga i
pridraja)
OSTALE MJENINE RADNJE (MJENINI ZAHTJEVI)
1. Amortizacija mjenice
2. Mjenine tube i prigovori
3. Neosnovano obogaenje i drugi zahtjevi (zahtjevi
graanskopravne prirode)
VRSTE MJENICE
2. Vlastita (sopstvena, solo) mjenica
3. Bjanko (blanko) mjenica
4. Poslovna (trgovaka, robna) mjenica
5. Finansijska mjenica
6. Cirkulaciona mjenica
7. Komisiona mjenica
8. Mjenice kod kojih se jedno lice pojavljuje u vie uloga
ZASTARJELOST I PRESTANAK MJENINIH PRAVA I
OBAVEZA
1. Zastarjelost
2. Prestanak mjeninih prava i obaveza
GLAVA TREA
EK
POJAM, EKONOMSKA ULOGA I SLINOSTI I RAZLIKE SA
MJENICOM
1. Pojam eka
2. Ekonomska uloga eka
3. Slinosti i razlike sa mjenicom
BITNI I NEBITNI SASTOJCI (ELEMENTI) EKA
1. Bitni sastojci
1.1. Uopte o bitnim elementima
1.2. Pojedini bitni elementi
2. Nebitni sastojci
EKOVNE RADNJE
1. Uopte o ekovnim radnjama
2. Izdavanje eka
3. Prenos eka
3.1. Uopte o prenosu eka
3.2. Prenos indosamentom
3.3. Prenos eka cesijom
3.4. Prenos eka predajom
4. Aval (jemstvo)
5. Isplata eka
6. Opozivanje eka
16
360
361
362
362
363
364
365
365
365
366
367
367
368
368
369
370
370
370
373
373
373
373
374
375
376
376
376
376
377
378
378
379
380
380
381
382
382
382
382
384
IV
VI
I
II
III
IV
7. Protest
8. Regres
9. Umnoavanje eka
OSTALE EKOVNE RADNJE
1. Amortiazcija eka
2. Obezbjeenje potraivanja
3. Tube kod eka
4. Delikti u ekovnom pravu
VRSTE EKOVA
2. Osnovne vrste ekova prema namjeni
2.1. Isplatni (gotovinski, blagajniki) ek
2.2. Obraunski (virmanski) ek
2.3. Precrtani (barirani) ek
2.4. Cirkulacioni (cirkularni) ek
2.5. Putniki ek
2.6. ek za potroaki kredit
2.7. Dokumentovani (dokumentarni) ek
ZASTARJELOST
I
PRESTANAK
EKOVNOPRAVNOG
ODNOSA
1. Zastarjelost
2. Prestanak ekovnopravnog odnosa
385
386
386
387
387
387
387
389
389
389
390
390
390
391
392
392
393
393
393
GLAVA ETVRTA
OBVEZNICA
POJAM I PRAVNE KARAKTERISTIKE
1. Pojam obveznice
2. Pravne karakteristike
DIJELOVI I BITNI SASTOJCI OBVEZNICE
1. Dijelovi
2. Bitni sastojci
3. Klauzule o pravima izdavaoca i imaoca obveznice
RADNJE SA OBVEZNICAMA
1. Izdavanje i emisija
2. Prenos
3. Amortizacija i promjene
VRSTE OBVEZNICA
2. Obveznice prema nainu odreivanja nosioca prava
3. Obveznice prema poloaju izdavaoca (emitenta)
4. Obveznice prema roku dospjevanja
5. Obveznice prema nainu amortizacije
6. Obveznice prema stepenu garancije
7. Obveznice prema prihodu koji nose
8. Obveznice prema nainu odreivanja kamate i rokovima isplate
9. Obveznice prema mogunostima zamjene
395
395
395
395
394
398
398
399
399
400
400
401
402
403
403
403
404
404
405
405
406
406
407
17
393
394
II
III
IV
I
II
III
10. Obveznice prema valuti na koju glase

11. Obveznice prema teritoriju
407
408
GLAVA PETA
OSTALE HARTIJE OD VRIJEDNOSTI (VRIJEDNOSNI PAPIRI)
BLAGAJNIKI ZAPIS
1. Pojam i karakteristike
2. Bitni sastojci
3. Radnje sa blagajnikim zapisom
KOMERCIJALNI ZAPIS
2. Bitni sastojci
3. Radnje sa komercijalnim zapisom
CERTIFIKAT I POTVRDA DEPOZITARA
2. Bitni sastojci
3. Radnje sa certifikatom
ROBNE HARTIJE OD VRIJEDNOSTI
1. Pojam robnih hartija
2. Vrste robnih hartija
409
409
409
409
410
410
411
411
412
412
413
413
414
414
415
415
415
DIO ESTI
PRAVO KONKURENCIJE
GLAVA PRVA
POJAM PRAVA KONKURENCIJE
POJAM KONKURENCIJE
1. Ekonomski pojam konkurencije
2. Pravni pojam konkurencije
PRETPOSTAVKE
I
IZVORI
PRAVNOG
KONKURENCIJE
1. Pretpostavke pravnog regulisanja konkurencije
2. Izvori prava konkurencije
PREDMET I METOD PRAVA KONKURENCIJE
1. Predmet prava konkurencije
2. Metod prava konkurencije
417
417
417
417
417
417
418
419
UREIVANJA
GLAVA DRUGA
INSTITUTI I ODGOVORNOSTI U PRAVU KONKURENCIJE
INSTITUTI PRAVA KONKURENCIJE
1. Monopolistiko djelovanje
1.1. Pojam monopolistikog djelovanja
1.2. Monopolistiki sporazum
1.3. Monopolistiko ponaanje
2. pekulacije
2.1. Pojam pekulacije i metodi njenog suzbijanja
18
419
420
422
422
423
427
427
427
427
427
429
431
433
433
II
2.2. Generalna klauzula

2.3. Imenovani sluajevi
3. Ograniavanje trita
3.1. Pojam ograniavanja trita i metodi njegovog
suzbijanja
4. Nelojalna konkurencija
4.1. Pojam nelojalne konkurencije
ODGOVORNOST U PRAVU KONKURENCIJE
1. Sistem odgovornosti
2. Sankcije prema aktima
3. Sankcije prema licima
3.1. Imovinskopravne sanckije
3.2. Krivinopravne sankcije
4. Organi za nadzor
438
439
440
440
441
443
444
444
445
446
446
448
449
LITERATURA
SKRAENICE I KORITENI PROPISI
451
456
19
435
436
437
437
20
DIO PRVI
UGOVOR O PRODAJI
GLAVA PRVA
POJAM, ZAKLJUIVANJE I ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI
I - POJAM UGOVORA O PRODAJI

1. Pojam prodaje
1.1. Posao prodaje i ugovor o prodaji
Ekonomski posmatrano, prodaja je neposredni izraz procesa razmjene R - N N1 - R1. Ona je osnovni posao prometa robe i sastoji se u razmjeni robe za novac.
Pravno, prodaja predstavlja posao kojim se normativno ureuje i pod zatitu drave
stavlja razmjena robe za novac. Posao prodaje obuhvata ukupnu pravnu regulativu
ekonomskog odnosa stranaka. Ugovor o prodaji je rezultat sporazuma stranaka o
razmjeni robe za novac. Iako ugovor predstavlja kimu posla prodaje, on je ipak ui
pravni institut. U privrednom ivotu, na ugovor o prodaji se nadovezuju brojni drugi
poslovi i ugovori, koji se najee tiu transporta i plaanja. Oni su i ekonomski i
pravno povezani. Zbog toga predstavljaju jedinstvenu poslovnu operaciju.
1.2. Definicija ugovora i njegove vrste
Legislativna definicija sadrana je u Zakonu o obligacionim odnosima (ZOO l. 454). Prema njemu ugovorom o prodaji obavezuje se prodavalac da stvar koju
prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja odnosno pravo
1
vlasnitva, a kupac se obavezuje da prodavaocu plati cijenu. Teoretski
posmatrano, ugovor o prodaji je rezultat sporazuma stranaka kojim se jedna od njih
- prodavalac - obavezuje da odreenu stvar povodom koje posao nastaje preda,
isporui drugoj strani - kupcu - i da mu prenese najjae svojinsko pravo na njoj, a
kupac se obavezuje da prodavcu preda odreenu sumu novca i da mu prenese
najjae svojinsko pravo na njoj. Ako su stranke u ugovoru nosioci razliitih vrsta
svojine (dravna, privatna itd.), svako od njih se u toku prenosa transformie u onaj
svojinski oblik koji odgovara sticaocu.
1
Uporedno pravni pregled vidjeti kod Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema uniformnim pravilima i
uporednom pravu, Exportpress i Institut drutvenih nauka, Beograd 1987, str. 5.
21
Razliitost svojinskih prava koja se pojavljuju u prometu, veliki broj vrsta

subjekata, te nejednakost objekata, ciljeva i obiljeja razmjene doveli su do pojave
tri osnovna tipa ugovora o prodaji. To su prodaja graanskog, poslovnog i
meunarodnog poslovnog prava.
Subjekti graanske prodaje su domaa i strana fizika i pravna lica
graanskog prava, te subjekti poslovnog ili trgovinskog prava i to kada oba djeluju
izvan registrovanog predmeta svoga poslovanja. Graanska prodaja se stoga
zakljuuje sporadino i neprofesionalno, a njen osnovni cilj jeste sticanje
upotrebnih vrijednosti objekta. Predmet ove prodaje mogu biti i nepokretne stvari.
Savremeni naini poslovanja doveli su kod prodaje graanskog karaktera do toga
da se sve vie razvijaju i neki novi naini poslovanja. Radi se, prije svega, o prodaji
na daljinu, upotrebom savremenih informaciono-komunikacionih tehnologija, i to
koritenjem interneta, web oglaavanja i slino. Uporedo s tim razvijaju se i novi
oblici plaanja, i to putem elektronskog novca a uz koritenje elektronskog
2
potpisa. Neovisno od ove pravne discipline, u meunarodnom pravnom i
ekonomskom saobraaju, ve su u primjeni u svom elektronskom obliku i pojedini
robni i transportni dokumenti, bankarske garancije i akreditivi.
Teite regulative postavljeno je na prelaz svojine. Zakon o obligacionim
odnosima u osnovu svoga regulisanja postavlja graansku prodaju. No,
ogranienja monistike koncepcije, koja predstavlja temelj Zakona, zahtijevala su
da se za privrednu prodaju uspostavi itav sistem izuzetaka od optih rjeenja.
Time se ovaj akt pribliava drugim velikim kodifikacijama koje su izgraene na istim
principima (vajcarskom i talijanskom, naroito.) 3
Subjekti privredne prodaje su subjekti poslovnog, odnosno trgovinskog prava.
Da bi ugovor o prodaji zakljuen izmeu navedenih subjekata bio posao domaeg
poslovnog prava, on mora da ispuni dva uslova: prvi, da je zakljuen u okviru
registrovane djelatnosti bar jednog od njih i drugi, da je do sklapanja ugovora dolo
na podruju BiH. Poslovnopravna prodaja se zakljuuje masovno, trajno i
profesionalno, a njen osnovni cilj jeste sticanje prometnih vrijednosti stvari i dobiti.
Zbog toga je u njoj podjednaka panja posveena i prelasku svojinskih prava i
prelasku rizika. Predmet prodaje poslovnog prava moe biti samo pokretna stvar.
Treba istai da se ova vrsta ugovora zakljuuje bilo zato da bi se prodala roba
sopstvene proizvodnje, bilo zato da bi se izvrila dalja prodaja kupljenih stvari u
preraenom ili nepreraenom stanju. Razmatrano obiljeje znaajno utie na
pojedina pravnotehnika rjeenja, naroito u oblasti popravljanja teta izazvanih
neizvrenjem ili neurednim izvrenjem ugovora.
2
Poblie vidjeti: Zakon o zatiti potroaa u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br.17/02); Zakon o elektronskom
poslovanju i elektronskom potpisu Republike Slovenije (Sl. List R Slovenije br. 20/03); Zakon o elektronskom potpisu
Republike Hrvatske ( Nar. Nov. R Hrvatske br. 10/02) i Zakon o elektornikoj trgovini Republike Hrvatske (Nar. Nov. R
Hrvatske br. 173/03); Model Zakona o elektronskom poslovanju UNICITRAL-a.
3
Vidjeti l. 212 (vaenje trgovakih obiaja u pogledu cijene) i l. 215 (posljedice docnje sa plaanjem cijene)
vajcarskog Zakonika o obligacijama (SZO). Vidjeti l. 1536. italijanskog Graanskog zakonika. U drugim velikim
kontinentalnim sistemima, izuzeci kod trgovake prodaje reguliu se u trgovakim zakonicima. To je sluaj u
francuskom i njemakom pravu.
22
Prema pravnotehnikim osobinama i osobenostima koje pokazuju u odnosu na

opta pravila, ugovori o prodaji se mogu svrstati u vie posebnih poslova. Najei
i najvaniji su: fiksna prodaja, specifikaciona prodaja, prodaja po uzorku ili modelu,
ugovor o isporuci, ugovor o isporuci investicione opreme, prodaja s obronim
otplatama cijene i berzanski poslovi. U novije vrijeme ugovori o prodaji poslovnog
prava se klasifikuju i prema uticaju koji na sadraj posla i odnose stranaka vre
upotrijebljene transportne klauzule. 4
2. Osobine i dejstvo ugovora o prodaji
2.1. Osobine ugovora
Ugovor o prodaji je teretan, dvostrano obavezan i komutativan. Teretnost se
kod privredne prodaje pretpostavlja, tako da ugovor postoji i kad cijena nije
odreena sporazumom stranaka (l. 462, stav 2 ZOO). Komutativnost oznaava
uzajamnu podudarnost obaveza i prava stranaka: ono to je obaveza jedne, pravo
je druge stranke. No, treba imati u vidu da se ova osobina jae ispoljava kod
osnovnih, nego kod prava i obaveza koja ih prate.
Ugovor se zakljuuje sporazumom stranaka i konsenzualan je. Za njegov
nastanak ili dejstvo nije potrebna predaja stvari koja je predmet ugovora.
Sporazum stranaka se, u naelu, postie u bilo kojoj formi. Izuzetno, zakon za
pojedine vrste prodaje propisuje pisanu formu ugovora. Forma tada dobija svojstvo
bitnog elementa. Nae pravo ne poznaje dokaznu formu (ad solemnitatem).
2.2. Dejstvo ugovora
Dejstvom ugovora nazivamo pravne posljedice koje on proizvodi. Te
posljedice mogu biti prelazak svojine sa prodavca na kupca ili nastanak obaveze
na isporuku stvari. Ugovor o prodaji moe, dakle, imati stvarnopravna i
obligacionopravna dejstva. U istom pravnom sistemu efekti ugovora mogu biti
razliiti za generike i individualizirane stvari.
Prema dejstvu ugovora sve pravne sisteme dijelimo na: tradicione, translativne
i mjeovite. Ova podjela je uslovna, obzirom na injenicu da u translativnim
sistemima postoje brojna specifina rjeenja koja ih pribliavaju pravima tradicione
grupe.
Vidjeti Starovi dr Borivoje: Meunarodna CIF i FOB kupoprodaja, Institut za uporedno pravo, Beograd 1977.
23
II ZAKLJUIVANJE UGOVORA
Istorijski posmatrano, veina optih pravila ugovornog obligacionog prava
nastala je generalizacijom rjeenja koja su se formirala u oblasti ugovora o prodaji.
To vai i za pravila o zakljuivanju ugovora. 5 Zbog toga se generalne odredbe
Zakona o obligacionim odnosima, koje vae za ovu materiju, 6 primjenjuju i na
sklapanje ugovora o prodaji.
Principi kojih se stranke moraju pridravati pri zakljuenju ugovora o prodaji
sadrani su u Osnovnim naelima Zakona o obligacionim odnosima. To su
naroito: autonomija volje stranaka (l. 10), savjesno i poteno postupanje (l. 12) i
zabrana stvaranja i iskoritavanja monopolskog poloaja (l. 14).
2. Postupak zakljuivanja ugovora
Savremeno pravo pod pritiskom potreba prakse i pod uticajem teorije
prevazilazi koncept zakljuivanja ugovora o prodaji i drugih ugovora koji ovaj
proces ograniava samo na radnje ponude i prihvata. Pravno zatieni pregovori
predstavljaju posljednji legislativni izraz proirivanja postupka zakljuivanja posla
(l. 30 ZOO). Danas ono obuhvata sljedee etape: eventualne faze, nune faze,
7
8
perfekciju ugovora i intervenciju drave u domenu nastanka pojedinih ugovora.
U eventualne faze zakljuivanja ugovora ubrajamo najprije, preliminarne
kontakte. To su jednostrane faktike, komercijalne radnje kojima jedno lice poziva
drugo na pregovaranje ili trai informacije radi donoenja odluke o otpoinjanju
pregovora. Drugu etapu predstavljaju pregovori kao dvostrani kontakti stranaka sa
jasno izraenim ciljem da se otpone proces utvrivanja namjere uesnika u
pogledu budueg ugovora. Pismeno fiksirana saglasnost strana do koje se doe u
toku pregovora, a koja se tie pojedinih dijelova ugovora, naziva se punktacija
(punktacije). Zavrnu, treu etapu, ini tzv. pripremni ugovor. On predstavlja
projekat ugovora do koga se dolo pregovorima. Pripremni ugovor daje osnovu za
upuivanje vrste ponude.
Nune faze zakljuivanja ugovora su davanje ponude i prihvata. Obje etape su
sloene i meusobno povezane. Njihovu uslovljenost najbolje ilustruje institut
kontraponude (l. 41. ZOO).
Po svojoj pravnoj prirodi ponuda je jednostrani graansko pravni posao;
nastaje izjavom samo jednog subjekta i stvara obavezu samo za njega. Obaveza
5
Vidjeti hake Jednoobrazne zakone, dio II Beke konvencije UN o meunarodnoj prodaji robe (BK), Opte uzanse za
promet robom.
6
To su l. 26 - 73 ZOO.
7
Do ove faze se radi o sistematici preuzetoj iz monografije Draki dr Mladena: Zakljuivanje ugovora o prodaji,
CRS, II izdanje, Beograd 1986, str. 16 - 21.
8
Ova faza predstavlja pravilo kod meunarodnih prodaja.
24
ponudioca se sastoji u tome da se unutar perioda oznaenog u ponudi ili, ako toga
nema, u dispozitivnom propisu ostane pri ponudi. Ta obaveza u izjavi o ponudi
moe biti izriito iskljuena. Iskljuenje je mogue i na osnovu okolnosti posla (l.
36. ZOO). Poto ponuda u naelu stvara strogu obavezu za ponudioca, razvili su
se posebni postupci kojima se lice koje je ponudilac u ekonomskom smislu stavlja
u pravnu poziciju ponuenog. Ti posebni postupci su: ofertalne licitacije, licitacije o
podobnosti i prikupljanje ponuda. Sva tri postupka se kod sloenijih ugovora i kod
ugovora vee vrijednosti obavljaju na osnovu prethodno izraenog tendera. Tender
izrauje ili pribavlja lice koje je ponudilac u ekonomskom smislu, a ponueni u
pravnom znaenju rijei. Tender predstavlja veoma detaljno sainjen i obavezan
obrazac ponude u kome su sadrani svi elementi koje ona mora da ima, osim
cijene.
Prihvat je izjava ili ponaanje ponuenog koje nesumnjivo ukazuje na
saglasnost ponuenog sa ponudom. Uzansa 34 navodi neke primjere zakljuivanja
ugovora o prodaji konkludentnim radnjama: raspolaganje primaoca robom u svoje
ime i za svoj raun, ukoliko on ne zna da je roba poslana u druge svrhe; prijem
dokumenata na osnovu kojih se moe raspolagati robom, ako primalac ne zna da
su mu dokumenta predata u drugu svrhu; proputanje kupca da robu predatu na
ogled, na probu, vrati po isteku roka u kome je trebalo da da izjavu o tome da li
eli ili ne eli zakljuenje ugovora. Pod uslovima predvienim u Zakonu o
obligacionim odnosima (l. 42) ugovor o prodaji moe biti zakljuen i utnjom.
Poto utnja predstavlja potpuno pasivno dranje ponuenog, ona se moe
smatrati prihvatom samo ako postoje sljedee pretpostavke: stalna poslovna veza
ponudioca i ponuenog i to u pogledu odreene, a ne bilo koje robe, i proputanje
ponuenog da se u ostavljenom roku ili odmah izjavi da ponudu odbija.
Pod perfekcijom ugovora o prodaji podrazumijevaju se pravila koja odreuju
mjesto i vrijeme njegovog nastanka. Ona se razlikuju prema tome da li su stranke
bile prisutne, ili su pak, bile odsutne kada je saglasnost postignuta. Tehnike
komuniciranja kod kojih su stranke u neposrednoj vezi, iako su prostorno udaljene
(telefon, teleprinter, televizuelne veze) kombinuju primjenu normi koje vae meu
odsutnim (za mjesto zakljuenja) i meu prisutnim (za vrijeme nastanka ugovora).
Potpisivanje ugovora moe predstavljati etapu njegovog zakljuenja u tri
sluaja. Prva dva obuhvataju situacije u kojima je prodaja po zakonu ili po
sporazumu stranaka formalan pravni posao. Trei sluaj regulisan je l. 69, st. 3
ZOO koji kae: Ako su ugovorne strane predvidjele posebnu formu samo da
osiguraju dokaz svoga ugovora, ili da postignu to drugo, ugovor je zakljuen kad
je postignuta saglasnost o njegovoj sadrini, a za ugovarae je u isto vrijeme
nastala obaveza da ugovoru dadnu predvienu formu. Forma moe biti
zadovoljena zajednikim potpisom jednog ili odvojenim potpisima dva dokumenta
9
identinog sadraja. Pravnu kvalifikaciju pisane forme ugovora o prodaji vano je
uvijek izvriti zato to se za nju veu znaajne pravne posljedice u pogledu
9
Vidjeti Perovi dr Slobodan: Formalni ugovori graanskog prava, Savez udruenja pravnika Jugoslavije, Beograd
1964, str. 62 - 63 i Draki dr Mladen: Zakljuivanje ugovora o prodaji, str. 295 - 296.
25
posebno usmeno dogovorenih nebitnih elemenata i naina kasnijih izmjena i

dopuna ugovora. 10
3. Posebne tehnike zakljuivanja ugovora
3.1. Standardni ugovori
Poslovnopravna prodaja se uvijek obavlja profesionalno, a njen najei
predmet su pokretne stvari odreene po rodu. Ove osobine, u uslovima masovnog
prometa, po pravilu, dovode do tipizacije pojedinih elemenata i rjeenja u
ugovorima iste vrste. Na toj osnovi nastaje veliki broj tipskih i formularnih obrazaca
i optih uslova poslovanja, koji se po tendenciji primjenjuju jednako na sve
uesnike u poslu. Zato se nazivaju standardnim ugovorima. U njima su unaprijed
dati tipizirani nebitni elementi ugovora. Bitni elementi se odreuju u mjeri u kojoj je
to mogue. Najee se posebno sporazumijeva o koliini kao odrednici predmeta i
o iznosu cijene.
Primjena standardnih kupoprodajnih ugovora uvodi u ovu oblast cjelokupnu
11
problematiku formularnog prava. Ovdje je potrebno posebnu panju skrenuti na
reim optih uslova poslovanja (lanovi 142 - 144 ZOO) i na zabranu stvaranja i
iskoritavanja monopolskog ili dominantnog poloaja na tritu. 12
3.2. Zakljunica
Zakljunica je pismena potvrda o usmeno zakljuenom ugovoru. Daje se na
unaprijed utvrenom i odtampanom formularu ili na ad hoc sastavljenom obrascu.
Poto zakljunica ne predstavlja pismenu formu ugovora, on je punovaan i kada
zakljunica nije izdata, odnosno potpisana. Zakljunici moe biti pridodato svojstvo
obavezne ugovorne forme pravnog posla prodaje, samo nesumnjivim sporazumom
stranaka.
U sadraj zakljunice uvijek ulaze bitni elementi ugovora bez obzira na to da li
su oni odreeni zakonom, sporazumom stranaka ili prirodom posla. Pitanje je
konkretnih okolnosti i stepena standardizacije posla u kojoj mjeri e nebitni sastojci
ugovora biti navedeni u zakljunici. Zakljunice veoma esto sadre izvode iz
optih uslova poslovanja ili klauzulu kojom ih stranke ukljuuju u svoj ugovor. Sve
to se nalazi iznad potpisa stranaka, bilo u tekstu, bilo na margini, obavezuje
stranke. Sadraj zakljunice u svemu mora odgovarati usmeno zakljuenom
ugovoru (uz. 16).
Svaka stranka moe od druge zahtijevati ispostavljanje ili potpisivanje
zakljunice, sve dok druga strana nije ispunila svoje ugovorne obaveze (uz. 15).
Zakljunica se sastavlja najmanje u dva ravnoglasna primjerka. Stranka koja ju je
10
11
12
l. 67 i 71 ZOO naroito.
Vilus dr Jelena: Opti uslovi formularnih ugovora, Institut za uporedno pravo, Beograd 1976.
lan 38 - 42 Zakona o trgovini (Sl. n. FBiH, 2/95).
26
sainila i potpisala, dostavlja drugom, partneru oba primjera zakljunice potpis sa

zahtjevom da joj vrati jedan primjerak poto ga potpie. Opte uzanse su za
vraanje potpisane zakljunice predvidjele rok od tri dana (uz. 17).
Ako druga strana nee da potpie ili vrati zakljunicu, spor e se najprije
rjeavati mirnim putem, razgovorom stranaka. Ukoliko on ne da rezultate, strana
koja je sastavila i potpisala zakljunicu moe tubom traiti od suda da utvrdi
postojanje ugovora i njegov sadraj. Sud u parninom postupku, dakle uz
izjanjavanje druge strane, rjeava spor. Ako usvoji tubene zahtjeve donijee
deklaratornu presudu kojom konstatuje da je ugovor zakljuen i ta je njegov
sadraj. Ovakva presuda, u svim sluajevima, predstavlja izuzetno jako dokazno
sredstvo. Paralelno sa zahtjevom za utvrivanje ili nakon dobijanja povoljne
presude, strana koja je potpisala zakljunicu moe od druge strane traiti naknadu
tete koju je pretrpjela zato to nije imala zakljunicu.
3.3. Porudbina
Porudbina je poslovni naziv za komercijalni dokument sa razliitim
poloajem i funkcijama u postupku zakljuivanja i dokazivanja ugovora. Te
injenice opredjeljuju njegovu pravnu kvalifikaciju.
Porudbina predstavlja ponudu kada kupac na osnovu prethodno pribavljenih
informacija njome izraava ozbiljnu namjeru da zakljui odreeni, u dokumentu
definisani ugovor. Ako kupac alje porudbinu na osnovu ve primljene ponude
prodavca, tada ona ima pravni karakter prihvata. Takva porudbina mora u svemu
biti saglasna sa ponudom. Postoje li u porudbini razlike u odnosu na ponudu, ona
ima pravna svojstva kontraponude. Napokon, kada je ugovor ve sklopljen,
porudbina ima svojstvo dokaznog sredstva i knjigovodstvenog dokumenta.
III - BITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI
1. Pojam i vrste bitnih elemenata
Bitni elementi ugovora su oni sastojci koji ugovoru daju bilo osobine jednog
definisanog tipa pravnog posla, bilo specifian sadraj i karakteristike koji
odgovaraju zajednikoj namjeri stranaka. Bitni elementi ugovora o prodaji dijele se
na: propisane, utanaene sporazumom stranaka i one koji u ugovor ulaze na
osnovu njegove ekonomske sutine - po prirodi posla. Mi emo se zadrati samo
na posljednjoj vrsti elemenata i to u naem pravu.
Kod prodaje poslovnog prava to je uvijek predmet, stvar. Koliina i cijena imaju
ovo svojstvo pod odreenim uslovima.
27
2. Predmet
Karakteristian predmet trgovake prodaje su pokretne stvari. To mogu biti:
roba, energije i hartije od vrijednosti. Posebni pravni reimi predvieni su za
prodaju energija. Prodaja hartija od vrijednosti vri se prema pravilima predvienim
za pojedine vrste. Njihovu osnovu predstavljaju reimi mjeninog i akcijskog
(dioniarskog) prava. Zbog toga emo se u daljim izlaganjima zadrati samo na
stvari kao predmetu prodaje.
2.1. Stvar kao predmet prodaje
Ogranieni dio prirode koji se moe staviti pod ljudsku kontrolu i vlast
predstavljae i predmet poslovnopravne prodaje ukoliko je faktiki i pravno
pokretan. Ostale osobine stvari kao objekta imovinskog prava nisu relevantne za
kvalifikaciju stvari kao predmeta prodaje, ali mogu znaajno da utiu na pojedina
pravna rjeenja u ugovoru.
Da bi stvar bila predmet prodaje mora se nalaziti u pravnom prometu (in
commercio). Promet moe biti neogranien ili ogranien. Ogranienja prometa
mogu biti trajna ili privremena. Privremena ogranienja mogu se uspostaviti
posebnim zakonima ili odlukama nadlenih organa zasnovanim na zakonu. Isti
pravni reim vai i za zabranu prometa. Ogranienja i zabrane prometa
predstavljaju za stranke u ugovoru viu silu ukoliko su ispunjeni zakonski uslovi za
takvo dejstvo ovih injenica (l. 177 ZOO).
Prema kriteriju egzistencije, predmet prodaje moe biti propala, postojea i
budua stvar. Shodno lanu 459 ZOO Ugovor o prodaji nema pravno dejstvo, ako
je u asu njegovog zakljuenja stvar o kojoj je ugovor bila propala. Dejstvo
djelimine propasti zavisi od poslovnih obiaja i od toga da li je svrha ugovora
ugroena ili nije. U principu, kupac moe da bira da li e ugovor raskinuti ili e
ostati pri njemu uz srazmjerno snienje cijene. No, ugovor po sili zakona ostaje na
snazi, ako djelimina propast ne smeta postizanju svrhe ugovora ili ako za
odreenu stvar postoji poslovni obiaj koji zahtijeva ouvanje ugovora (in favorem
contractus). Kupac tada ima pravo samo na snienje cijene. Mjera snienja
odreuje se prema okolnostima sluaja. Zakonodavac ne insistira na tome da ono
bude srazmjerno djeliminoj propasti. Nae pravo neposredno (lan 458. stav 3.
13
ZOO) i posredno priznaje prodaju buduih stvari. Njenim zakljuenjem prodavac
na sebe preuzima rizik zakanjenja ili nenastanka stvari u roku koji je predvien za
isporuku. Ako stvar ne nastane na vrijeme ili ne nastane uopte, kupac ima prava
predviena za sluaj odgovornosti prodavca za docnju. Ugovor o prodaji buduih
stvari ne treba izjednaavati sa dobavnim poslom.
Stvar moe biti odreena po rodu (generike stvari) ili po svojim
sopstvenim jedinstvenim osobinama (individualizirane stvari). Generiko
13
Vidjeti lan 471. ZOO koji regulie mjesto isporuke. U engleskom pravu postoji sporazum o buduoj prodaji, a ne
ugovor o prodaji.
28
definisanje predstavlja ujedno i minimalno kvalitativno odreivanje stvari. U

koliinskom smislu, stvar moe biti precizno odreena ili odrediva. U ugovoru stvar
koja je predmet prodaje mora biti opisana barem do mjere koja je ini odredivom.
Predmetom prodaje moe biti vlastita ili tua stvar. Situacija koja nastaje
prodajom tue stvari slina je onoj kod ugovora iji je predmet budua stvar.
Prodavac preuzima na sebe obavezu da, do vremena isporuke, pribavi svojinsko
pravo i da ga prenese na kupca. Ne uspije li u tome, odgovara za docnju, odnosno
raskid ugovora. No, savjestan kupac, onaj koji nije, niti je morao znati da kupuje
stvar od nevlasnika, moe raskinuti ugovor i traiti naknadu tete ako zbog pravnog
nedostatka nije u stanju da ostvari svrhu ugovora. Treba istai da nain privrednog
poslovanja olakava kupcu dokazivanje savjesnosti. Time se pojaava zatita od
pravnih nedostataka, zatita od evikcije.
2.2. Koliina
Koliina predstavlja fiziko, prostorno i kvantitativno odreivanje stvari koja je
predmet prodaje. Koliina je uvijek sastavni dio predmeta prodaje. Njena pravna
kvalifikacija zavisi od znaaja koliine za ostvarivanje svrhe posla i od posljedica
koje proizvodi neuredno ispunjenje ugovora u pogledu koliine.
Koliina je bitan element ugovora ako je tako izriito ugovoreno, ako na to
upuuje priroda stvari i kada to zahtijevaju specifine okolnosti konkretnog posla. U
svim ostalim sluajevima, koliina je nebitan element ugovora. Bez obzira na
pravnu kvalifikaciju, koliina se uvijek odreuje ugovorom. Prinudnih ili dispozitivnih
propisa koji bi mogli da zamijene sporazum stranaka nema.
Koliina najprije moe biti odreena ugovorom. Odreivanje se vri
nesumnjivim definisanjem u okviru usvojenog sistema mjera. To moe, ali i ne
mora da bude metarsko-decimalni sistem. Na osnovu uzanse 117 i zakonodavstva
kojim se ureuje sistem mjera, metarsko-decimalni sistem se pretpostavlja, ukoliko
stranke nisu izriito navele neki drugi sistem. Prvi nain odreivanja koliine jeste
njeno numeriko preciziranje. Ako koliina nije bitan element posla ili ako se ne
utvruje prema broju komada, odstupanje isporuene od ugovorene koliine za
2% smatra se urednom isporukom (uz. 121). Precizno odreivanje koliine moe
se postii i upotrebom tehnikih termina. Prema uzansi 118, izraz vagon, bez
blieg oznaenja, znai deset hiljada kilograma bruto, a cisterna deset hiljada
kilograma neto teine. Drugi nain svodi se na priblino odreivanje koliine. Ako je
uz naznaku koliine naveden izraz circa ili slian, tolerancija u koliini iznosi
5%. Navoenje koliine u rasponu, upotrebom izraza od ... do ili najmanje ...
najvie, znai da je predmet ugovora bilo koja koliina unutar datih granica (uz.
119). Trei metod sastoji se u upotrebi izraza uture, kako padne, vieno odobreno ili njima slinih. Njima se kao ugovorna koliina odreuje ona koja se
dobija uvidom u robu na odreenom lokalitetu.
29
Da bi ugovor o prodaji postojao, koliina mora biti barem odrediva. A to znai

da u sporazumu stranaka moraju biti navedeni elementi koji omoguavaju da se
utvrdi ta one tano ele u pogledu koliine. Konkretizacija ovih elemenata je i
pravno i faktiko pitanje.
3. Cijena
3.1. Pojam, struktura i nain odreivanja cijene
Ekonomski posmatrano, cijena je vrijednosna naknada za ustupljenu stvar i
preneseno svojinsko pravo na njoj. U pravnom smislu, cijena je bitan element
ugovora koji predstavlja preteno novanu protuvrijednost predmeta prodaje i
svojinskog prava na njemu. U graanskoj prodaji cijena moe biti izraena veim
dijelom u novcu, a manjim u stvarima. Ako se cijena iskazuje iskljuivo u stvarima,
14
Za prodaju poslovnog prava
postoji poseban ugovor o razmjeni, trampi.
karakteristino je iskazivanje cijene iskljuivo u novcu.
Struktura cijene veoma je sloena. O toj injenici treba voditi rauna i prilikom
kalkulacije i kod ugovornog odreivanja cijene. U cijenu, najprije, ulazi novana
protuvrijednost neto teine robe, ukoliko ugovorom nije izriito predvieno da ona
obuhvata i teinu ambalae (bruto za neto) 15 Poto je prema dispozitivnim
pravilima pribavljanje ambalae obaveza prodavca, to trokovi koje ona izaziva,
takoer, moraju biti ukljueni u cijenu. Ovo pravilo se nee primijeniti, ako postoji
izriit suprotan sporazum stranaka ili kada to zahtijevaju osobine ambalae.
Trokovi robnog prometa u uem smislu: porezi, takse, vozarine, izdaci povodom
pripreme za isporuku ili uskladitenje itd., po pravilu, ulaze u cijenu u iznosima koje
prodavac mora da snosi do mjesta i vremena isporuke. 16 Ostali zavisni trokovi
ukljuuju se u cijenu prema istom kriteriju. No, postoje i pravila za pojedine meu
njima, koja odvajaju obavezu izvravanja odreenih radnji od snoenja trokova
koje te radnje izazivaju. Prema uzansi 160. to je sluaj sa pribavljanjem uvjerenja o
porijeklu robe i sa njegovim legalizovanjem. Ako se prodavac pojavljuje kao
izvoznik, on u cijenu mora da ukljui izvozne carine zajedno sa trokovima
izvoznog carinjenja (uz. 165). Prodavac koji je ujedno i uvoznik robe u cijenu mora
da ukalkulie uvozne carine i trokove uvoznog carinjenja (uz. 164). Pored toga, na
njega padaju i druge uvozne dabine, to mora imati odraza u cijeni. Treba
napomenuti da posebni propisi o porezima, carinama, te drugim procedurama
vezanim za promet robom, mogu sadravati rjeenja drukija od do sada izloenih.
U napomenama o bitnim elementima prodaje reeno je da ovaj ugovor
poslovnog prava postoji i onda kada u njemu nije odreena cijena. Ona se tada u
krajnjoj liniji konstatuje na osnovu pravila dispozitivnog karaktera. Stoga smatramo
opravdanim stav da cijena u ugovoru mora biti odreena ili bar odrediva. Naini na
koje se cijena odreuje su prinudni propis, ugovor i dispozitivni propis.
14
15
16
Vidjeti Zakon o obligacionim odnosima, l. 552. i 553.

Uzansa 161.
Uzansa 168.
30
3.2. Odreivanje cijena prinudnim aktom

Privredna drutva, u principu, formiraju cijene slobodno prema uvjetima
trita. 17 Pri tome postoji obaveza da se utvrde pravila o nainu formiranja cijena i
da se ta pravila potuju. No, potrebe voenja ekonomske politike, spreavanje
monopolistikog sporazumijevanja ili ponaanja, i plasiranje proizvoda iz robnih
rezervi mogu dovesti do vee ili manje intervencije dravnih (administrativnih)
organa u oblasti cijena. Za kontrolu cijena je nadlena Federacija Bosne i
Hercegovine, odnosno entiteti Bosne i Hercegovine.
Kada su ispunjeni zakonski uslovi, mjere neposredne kontrole cijena propisuje
entitetska Vlada. Ona moe odrediti: fiksne cijene, najvie cijene, strukturu najviih
cijena, zadravanje cijena na zateenom odnosno odreenom nivou, te mare u
trgovini. U ove mjere spada i mogunost Vlade da propie davanje svoje
saglasnosti na cijene ili da promjenu cijena uslovi prethodnim obavjetavanjem
Vlade. Za pojedine poljoprivredne proizvode Vlada moe propisati i zatitne cijene,
bilo kao garantovane, bilo kao minimalno - otkupne.
Ako je cijena propisana konkretno i precizno, odreenim iznosom, ne mora u
ugovoru biti ni spomenuta. U tom sluaju vaie ona fiksna cijena koja je
predviena aktom nadlenog organa. Bude li ugovorena vea ili manja cijena,
kupac duguje samo iznos propisane cijene (lan 463. ZOO). Kada je odlukom
Vlade utvrena najvia cijena, ugovor e vaiti i bez sporazuma o cijeni. Tada e
se smatrati da su stranke htjele najviu cijenu, odnosno cijenu koja se nalazi na
najviem utvrenom nivou. Sporazum o cijeni vioj od maksimalne propisane ima
isti efekat. Ugovaranje nie cijene je, takoe, pravovaljano i kupac duguje samo
ono na ta upuuje ugovor. Ista logika primijenie se i u situaciji u kojoj je
propisana minimalna cijena. Razumije se da bi rjeenja tada imala suprotan
predznak od izloenih.
Bude li cijena prinudnim propisom odreena u rasponu (od ... do), tada e biti
valjana svaka cijena koja se nalazi unutar predvienih veliina. Ako stranke
ugovore veu cijenu, smatrae se da su eljele maksimalnu. Predvide li ugovorom
niu od minimalne, pretpostavie se da je ugovorena minimalna cijena.
3.3. Odreivanje cijene ugovorom
Odreivanje cijene u ugovoru je najei sluaj u praksi. To moe biti uinjeno
izriito ili preutno, na primjer kupovanjem robe po izloenoj cijeni. Cijena se u
ugovor unosi kao odreena ili kao odrediva. Smatra se da je cijena odrediva kada
ugovor sadri dovoljno podataka pomou kojih bi se ona mogla odrediti (lan 462,
st. 1. i 2. ZOO). Cijena je odrediva i onda kada ju je mogue utvrditi prema
okolnostima (uz. 6). Odredivost cijene je, dakle, faktiko pitanje; odgovor na njega
17
l. 2 Zakona o kontroli cijena (Sl. n. FBiH 2/95). Dalje e se citirati i kao ZKC.
31
zavisi od uslova svakog konkretnog ugovora. U tom svjetlu treba procjenjivati i

ugovaranje pribline i orjentacione cijene.
Problem lica koja mogu da odrede ugovornu cijenu veoma je sloen. I u
naem i u uporednom pravu postoje razliite solucije. Nesporno je da cijenu mogu
da odrede prodavac i kupac zajedno. Nacionalna prava su saglasna i u tome da
stranke mogu imenovati tree lice koje e odrediti cijenu. Razlike nastaju onda
kada tree lice nee ili ne moe da odredi cijenu. Za ovu situaciju Zakon predvia
niz pravila koja se primjenjuju sukcesivno (l. 465 ZOO). Strankama se, najprije,
ostavlja mogunost da naknadno odrede cijenu. Ako to ne uine, a ne raskinu
ugovor, smatrae se da je ugovorena razumna cijena. Sporno je i pitanje da li
odreivanje cijene moe biti preputeno samo jednoj od stranaka. U naem pravu
se smatra da cijena nije ni ugovorena i da tada kupac duguje onu koju bi platio u
sluaju kad cijena nije odreena (l. 466. ZOO).
Postoje u osnovi tri tehnike kojima se odreuje ugovorna cijena. Rezultati
dobijeni njihovom primjenom vrijede i onda kada je utvrena cijena rava, kada
ne predstavlja ekvivalent za isporuenu robu i preneseno pravo. Prva se sastoji u
njenom individualnom ugovaranju, bilo na osnovu procjene stranaka, bilo na bazi
metodologija koje su po zakonu obavezne.
Drugi nain se sastoji u upotrebi trgovakih termina. Njihovo znaenje moe
biti odreeno u dispozitivnim propisima. Zakon o obligacionim odnosima to ini
samo za tekuu cijenu. Ako je ona ugovorena bez ikakvih preciziranja, kupac
duguje cijenu utvrenu slubenom evidencijom na tritu mjesta prodavca u
vrijeme kada je trebalo da uslijedi ispunjenje, isporuka robe. Ne postoji li zvanina
evidencija, tekua cijena se utvruje na osnovu elemenata pomou kojih se
prema obiajima trita utvruje cijena (lan 464. ZOO). Elementi cijene se u
posljednjem sluaju utvruju na tritu sjedita prodavca i u vrijeme u koje je
trebalo izvriti isporuku. Ako znaenje tehnikih termina o cijeni nije precizirano u
propisima, primjenie se ono na koje upuuje poslovni obiaj. Tako berzanska
cijena oznaava kotiranu berzansku cijenu jedine ili najblie berze. Cijena
18
konkurencije podrazumijeva cijenu po kojoj istu robu prodaje lojalni konkurent,
19
a fabrika cijena onu po kojoj fabrika prodaje robu u prodaji na veliko. Izraz
cijena kotanja znai cijenu koja obuhvata ukupne trokove prodajnog mjesta za
pripremanje robe bez uraunavanja dobiti. 20 Poslovni obiaj u pogledu pojedinih
izraza za odreivanje cijene treba svaki put paljivo provjeriti vodei rauna o tome
da oni sa ueg podruja imaju prednost nad poslovnim obiajima koji vae na
irem tritu.
Trei metod jeste obraunavanje cijene prema izvaenom uzorku. Vadi li se
vie uzoraka, uzansa 163. predvia da je za cijenu svake partije robe mjerodavan
18
19
20
Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 35, fusnota 45; Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 169.
Draki dr Mladen: isto djelo, str. 35, fusnota 46; Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 169.
Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 35, fusnota 47; Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 169.
32
uzorak koji je iz nje izvaen, ukoliko nije izriito ugovoreno da se kao mjerodavan
uzima prosjean kvalitet svih uzoraka za cijelu koliinu robe.
3.4. Odreivanje cijene dispozitivnim propisom
Ako cijena u ugovoru nije odreena, niti je odrediva, kupac je duan platiti
cijenu koju je prodavac redovno naplaivao u vrijeme zakljuenja ugovora (lan
462, st. 2. ZOO). Redovna prodaveva cijena pretpostavlja da se radi o trgovcu.
Utvruje se za priblino istu koliinu, isti ili slian kvalitet i jednake, odnosno sline
uslove ugovora. Ona, dakle, predstavlja i faktiko pitanje.
Ako redovna prodaveva cijena ne postoji, smatra se da je ugovorena
razumna cijena. Prema zakonskoj definiciji pod razumnom cijenom smatra se
tekua cijena u vrijeme zakljuenja ugovora (lan 462, st. 3. ZOO). Od tekue
cijene se razumna cijena razlikuje prema vremenu utvrivanja. Prva je vezana za
vrijeme isporuke, a druga za vrijeme zakljuenja ugovora.
Napokon, ako se ni razumna cijena ne moe utvrditi, onda se smatra da je
ugovorna cijena ona koju utvruje sud prema okolnostima sluaja (lan 462, st. 3.
ZOO). Poto sud ne moe djelovati po sopstvenoj inicijativi, jasno je da se
razmatrani nain odreivanja cijene moe primijeniti samo onda kada jedna strana,
ili obje podnesu sudu zahtjev da to bude uinjeno. Karakter i trajanje sudskog
postupka pokazuju da ovo rjeenje vie slui logikom zatvaranju sistema
odreivanja cijene, nego njegovom poslovnom funkcionisanju. Ako ni jedna stranka
unutar rokova zastare prava ne pokrene postupak za odreivanje cijene putem
suda, treba smatrati da ugovor o prodaji ne postoji.
Pod promjenom cijene podrazumijevamo njeno naknadno, razliito
odreivanje u odnosu na cijenu iz ugovora. Naini na koje se to postie mogu biti
razliiti. Mogu se podijeliti na one koji se zasnivaju na dispozitivnim propisima i one
iji je temelj sam ugovor.
Prema naelu autonomije volje (lan 10 ZOO), prodavac i kupac su u
zakonskim granicama uvijek ovlateni da svojim naknadnim sporazumom
promijene cijenu. Zakon o obligacionim odnosima sadri dva instituta koji mogu na
osnovu zahtjeva samo jedne strane da dovedu do promjene cijene. Prvi je raskid ili
izmjena ugovora zbog promijenjenih okolnosti (lan 133. - 136. ZOO). Drugi je
prekomjerno oteenje (lan 139. - 140. ZOO). Opta pravila o prekomjernom
oteenju e se meutim, teko primijeniti na poslovnopravne prodaje budui da je
neznanje, odnosno nemogunost znanja za pravu vrijednost stvari uslov za
podnoenje zahtjeva po ovom osnovu.
Stranke mogu u ugovoru unaprijed predviati uslove pod kojim e se kao i
nain na koji e se mijenjati utvrena cijena. Prvi i najei nain jeste ugovaranje
33
klizne skale (lan 397 ZOO). U ugovorima u kojima se jedna strana obavezuje
izraditi i isporuiti odreene predmete moe se unijeti klauzula kojom se, u vidu
matematike formule, precizira uticaj izmjene pojedinih kalkulativnih elemenata
cijene u odreeno vrijeme i na odreenom tritu na samu cijenu. Ono to u ovom
sluaju moe biti sporno, to je nastupanje i kvantifikacija promjena predvienih
elemenata, a ne sam iznos promjenjene cijene. Za pojedine vrste poslova, naroito
za isporuku investicionih dobara, postoje tipske ugovorne klauzule. 21 Prilikom
njihove primjene moraju se imati u vidu i uzeti u obzir okolnosti konkretnog posla.
Druga vrsta klauzula kojima se revidira cijena su indeksne klauzule (lan 396.
ZOO). U njima se promjena cijene vee za promjene cijene dobara, robe i usluga
izraenih indeksom cijena utvrenim od ovlatene organizacije. Kao valorimetar
mogu biti uzeti i trokovi radne snage ili ivota. 22 Da bi se izbjegao pekulativni
karakter ovih klauzula, Zakon ih smatra dozvoljenim ako je izabrani indeks u
neposrednoj ekonomskoj vezi sa predmetom posla ili kada je ova odredba
unesena u ugovor radi osiguranja ivotnog standarda ugovorne strane (lan 396.
ZOO). U suprotnom, odredba o indeksnoj klauzuli je nitava.
IV NEBITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI
1. Pojam i vrste
Nebitni elementi posla prodaje su oni sastojci ugovora koji se u njemu ne
moraju nalaziti niti po prirodi posla, niti radi sainjavanja ugovora shodno kljunim
ciljevima stranaka. Ipak, odreivanje nebitnih elemenata izuzetno je znaajno i u
ekonomskom i u pravnom smislu. Njima stranke postiu potpunu prilagoenost
ugovora svojim konkretnim potrebama. Upravo zbog toga nebitni elementi su est
uzrok sporova.
Osim bitnih elemenata prodaje, svi ostali sastojci posla pravno imaju karakter
nebitnih elemenata ve po pretpostavci. Suprotno moe biti propisano ili
ugovoreno. Na osnovu izloenog je jasno da je broj nebitnih elemenata izuzetno
veliki. Ovdje emo se zadrati na onima koji jo nisu izloeni, ili o kojima nee ni
kasnije biti posebno rijei. Ti elementi su: kvalitet, transportne klauzule i ambalaa.
21
U meunarodnom poslovanju poznate su klauzule revizije cijene koje sadre opti uslovi poslovanja Evropske
ekonomske komisije za dobavu postrojenja i opreme u izvozu (br. 188, 188 A, 574 i 574 A) Vidjeti Meunarodno
trgovako pravo, uvod i redakcija Aleksandar Goldtajn, Informator, Zagreb, 1970, str. 187, 223 i druge).
22
Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 171. detaljnije izlae pojedine valorimetre i tipove klauzula.
34
2. Kvalitet
2.1. Pojam kvaliteta
Kvalitet je skup hemijskih, fizikih, estetskih, funkcionalnih i drugih svojstava
stvari koje je ine upotrebljivom bilo za svrhe za koje se uobiajeno koristi, bilo za
posebne namjene koje proistiu iz ugovora ili okolnosti posla. To je, dakle, skup
svojstava robe uslijed kojih se ona moe korisno upotrijebiti. Ovakve definicije
jasno ukazuju na ekonomski znaaj i na pravnu sloenost kvaliteta kao elementa
ugovora. Zbog njih je kvalitet jedan od najeih razloga za sporove meu
strankama.
Poto je kvalitet, kao i koliina, odrednica predmeta ugovora, mogua je
njegova razliita pravna kvalifikacija. Kvalitet e predstavljati bitan element posla
ako je tako propisano ili ugovoreno, ako na to ukazuje priroda stvari ili okolnosti
posla. U svim ostalim sluajevima kvalitet ima svojstva nebitnog elementa. Od
pravne kvalifikacije kvaliteta zavise i posljedice neurednog ispunjavanja ugovora u
pogledu ovoga elementa.
Za razliku od koliine, kvalitet moe biti odreen prinudnim ili dispozitivnim
propisima. Pored toga, razvio se ili kako se to u pravnoj terminologiji kae tipizirao
se i niz ugovornih metoda njegovog odreivanja. Posebno emo ispitati svaki od
ovih naina odreivanja kvaliteta u ugovoru.
2.2. Odreivanje kvaliteta prinudnim propisom
Kvalitet se odreuje prinudnim propisom onda kada je od posebnog interesa
za iru drutvenu zajednicu (zdravlje, sigurnost, izvoz, oruane snage, itd).
23
Sistemski okvir za to sadran je u Zakonu o standardizaciji. Centar regulative ove
vrste nalazi se ministarstvu nadlenom za energetiku, industriju i rudarstvo,
odnosno dravnom Institutu za standarde, mjere i intelektualno vlasnitvo Bosne i
Hercegovine. 24
Kvalitet moe biti propisan zakonom ili podzakonskim aktom. Neposredno
prinudno odreivanje kvaliteta vri se propisima o kvalitetu proizvoda i robe. Njima
se odreuju norme kvaliteta, postupci i metode obezbjeenja, ispitivanja i kontrole
kvaliteta, kao i uslovi i zahtjevi za postizanje i ouvanje propisanog nivoa kvaliteta
pojedinih proizvoda... (lan 34. ZS). Neposredno obligatorno propisivanje kvaliteta
moe se izvriti i bosanskohercegovakim standardima u kojima je predvieno da
je njihova primjena obavezna u cjelini ili djelimino (lan 23. ZS).
U metode posrednog propisivanja kvaliteta ulaze propisi o tehnikim
normativima (lan 23. ZS) i o obaveznim proizvoakim specifikacijama (lan 35.
23
Zakon je kao Uredba sa zakonskom snagom donesen 1993. i objavljen u Sl. listu RBiH 13/1993. Citirae se kao: ZS
Vidjeti: Odluka o Zakonu o osnivanju Instituta za standarde, mjere i intelektualno vlasnitvo Bosne i Hercegovine (Sl.
glasnik BiH br. 29/00).
24
35
ZS). Njima se kvalitet robe determinie kroz nametanje postupaka projektovanja,

izrade, kontrole, putanja u rad pogona i rukovanja.
Bez obzira kako je odreen, propisani kvalitet je obavezan, pa se ne mora ni
ugovarati. Ukoliko su se stranke sporazumjele o kvalitetu niem od fiksiranog,
smatrae se da su htjele propisani, odnosno minimalni predvieni kvalitet.
2.3. Odreivanje kvaliteta ugovorom
Kvalitet se odreuje sporazumom stranaka i to na vie naina. Oni se mogu
primijeniti samostalno ili kombinovano. U posljednjem sluaju treba paziti da ne
doe do protivrjenih ili nejasnih rjeenja. Ugovorom se kvalitet moe odrediti i
alternativno. Ako nije rijeeno kojoj strani pripada pravo izbora, treba uzeti da ono
postoji u korist prodavca kao dunika (lan 403. ZOO). I ostali problemi vezani za
25
ovu situaciju rjeavaju se prema pravilima koja vae za alternativne obaveze.
Kod odreivanja kvaliteta opisom u ugovoru se rijeima i/ili crteima
oznaavaju sve ili samo pojedine osobine stvari. Za mnoge artikle je u trgovini ve
uobiajen nain na koji se opisuje kvalitet i zna se na koje osobine treba obratiti
panju.
Drugi i u praksi veoma est nain je odreivanje kvaliteta po mustri (uzorku) ili
modelu. Mustra ili uzorak je manja koliina stvari ijim osobinama mora da
odgovara ukupno ugovorena koliina. Pri ovakvom nainu ugovaranja kvaliteta
posebnu panju treba posvetiti odreivanju i ouvanju identiteta mustre (uzorka).
Posebnu sigurnost strankama prua autentian uzorak. Prema uzansi 141, to je
onaj koji je zapeaen i na kome je etiketa potpisana od stranaka, ili uzorak koji je
jedna stranka pod svojim peatom predala drugoj, ili uzorak koji je posrednik
izdvojio i zapeatio svojim peatom. Ako ima vie uzoraka, mjerodavan je za
odreivanje kvaliteta onaj koji su stranke kao takav odredile (uz. 141). Za neke
artikle postoje i tipske mustre. Utvruju ih privredne asocijacije i ustanove, esto
pod posebnim komercijalnim nazivima. Model je tijelo koje predstavlja osobine i
dimenzije industrijskog ili zanatskog proizvoda, odnosno njihovog dijela, koji je
26
predmet prodaje. Zakon o obligacionim odnosima (l. 538, st. 1) ne daje osnova
za iroku mogunost odstupanja od uzorka ili modela. Na bazi optih pravila moe
se smatrati da je odstupanje doputeno jedino ako je to na neki nain ugovoreno.
Zakon dalje dozvoljava nedostatak jednakosti (saobraznosti) onda kada je
uzorak, odnosno model podnesen kupcu samo radi obavijesti i priblinog
odreivanja osobine stvari, bez obeanja saobraznosti.
Kvalitet se moe odrediti i specifikacijom. Pod njom se, prema uzansi 140,
podrazumijeva svaka odredba ugovora kojom se blie odreuju svojstva i
asortiman robe. Ukoliko su specifikacijom odreena samo neka svojstva robe,
25
Vidjeti lan 403. - 408. ZOO.

Uzorak i model ne moraju biti novi i po tome se razlikuju od istih pojmova iz Zakona o industrijskom vlasnitvu u
Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 3/02).
26
36
osobine koje nisu predviene moraju da zadovolje dva kriterija: da budu u skladu
sa specificiranim svojstvima i da odgovaraju onome to je u prometu uobiajeno.
Bude li sporazumom stranaka utanaeno da je kupac duan da nakon zakljuenja
ugovora ispostavi specifikaciju, postoji posebna vrsta ugovora - specifikaciona
prodaja. Ona je regulisana i u Zakonu o obligacionim odnosima (lan 539). Sutina
zakonskih rjeenja je u tome da nakon bezuspjenog proteka roka za davanje
specifikacije od strane kupca, prodavac moe da bira da li e raskinuti ugovor ili e
sam sainiti specifikaciju. Prodaveva specifikacija vai ukoliko kupac u razumnom
roku po prijemu obavjetenja o specifikaciji prodavca ne da svoju - drugaiju
specifikaciju.
Kvalitet se moe odrediti i tipom. Tip je onaj skup svojstava pod kojim se jedna
roba pojavljuje u prometu tako da je ona vie ili manje poznata irokom krugu
potroaa. Tip se oznaava posebnim nazivom (vlaiki sir, na primjer). Manja
koliina robe koja predstavlja tip esto se uva kod nadlenih trinih ustanova,
trnica na veliko i berzi, te predstavlja i uzorak te robe. Od tipa treba razlikovati
tehniku oznaku pojedine robe, koja je poznata samo uem krugu strunjaka.
Razlika izmeu tipa i tehnike oznake je faktiko pitanje.
Stranke mogu ugovarati kvalitet pozivom na standarde. Standardi su pravila o
27
organizaciji i nainu proizvodnje, te proizvodu kao njihovom rezultatu. Mogu biti
28
meunarodni, nacionalni, granski i proizvoaki ili interni. Politika standardizacije
se sprovodi u dravnom Institutu za standarde, mjere i intelektualno vlasnitvo
Bosne i Hercegovine. Postoji li vie standarda za istu robu, a stranke nisu istakle
koji ele, podrazumijeva se standard koji vai u mjestu prodavca (uz. 142.).
Kvalitet se, napokon, moe ugovoriti i primjenom posebnih, tehnikih termina.
Njihovo znaenje je odreeno bilo u dispozitivnim propisima, bilo u uzansama,
odnosno poslovnim obiajima. Kod nas su najvaniji termini ove vrste definisani u
Optim uzansama. Izraz uobiajeni kvalitet oznaava ona svojstva stvari koja se
u mjestu prodavca redovno trae u prometu takvom robom (uz. 143.). Ovom
treba dodati jo dva znaajna momenta. Trenutak zakljuenja ugovora je
mjerodavno vrijeme za odreivanje uobiajenog kvaliteta. I drugo, pri definisanju
svojstava stvari mora se voditi rauna i o koliini. Termin kakva - takva (uz. 144.)
znai da se roba sa odreenog mjesta ili iz odreene proizvodnje uzima bez
prebiranja i izdvajanja dijelova boljeg, odnosno loijeg kvaliteta. Upravo zbog toga
se smatra da prodavac, osim u sluaju obmane, ne odgovara za materijalne
nedostatke koji bi se u ovom sluaju pojavili. Isto dejstvo ima i sintagma vienoodobreno (uz. 145.) Razlog za usvojeno rjeenje je u tome to se ovdje smatra da
je kupac prije zakljuenja ugovora pregledao robu i pristao na njen kvalitet.
27
28
Zakon o standardizaciji (Sl. list RBiH, 13/93) u lanu 1. i 24. daje izuzetno iroku definiciju standarda
lan 12. Zakona o standardizaciji. Razraeni su u l. 30 i 31. istog akta.
37
2.4. Odreivanje kvaliteta dispozitivnim propisom

Ako kvalitet nije ni propisan, ni ugovoren, on e se utvrditi na osnovu
dispozitivnih propisa. Zakon o obligacionim odnosima, za razliku od Optih uzansi
(uz. 146.), nema posebnih pravila koja bi vaila samo za prodaju. Zbog toga se za
rjeavanje ovog pitanja koriste opte norme o ispunjenju obaveza, (l. 311 ZOO).
No, sutinskih razlika izmeu posmatranih izvora nema.
Ako prodavac ne zna namjenu generikih stvari, duan je dati stvari srednje
kakvoe (lan 311, st. 1). Stilizacija uzanse 146, stav 2. je bila opirnija i bolja.
Stoga je neophodno tumaenjem l. 311. doi do rjeenja koja smo ve imali u
naem pravu. A to znai da se sa neznanjem prodavca izjednaava i situacija u
kojoj mu namjena nije ni morala biti poznata. Time je poloaj prodavca u procesu
dokazivanja znatno olakan. I drugo, ne treba smatrati da je prodavac obavezan
29
na isporuku upravo srednjeg kvaliteta. Prodavac moe svoju obavezu uredno
ispuniti i predajom robe boljeg kvaliteta, onoga koji ne moe biti ispod srednjeg
kvaliteta (uz. 146, st. 2.). Kada se zna da je srednji kvalitet aritmetika sredina
svih poznatih kvaliteta jedne vrste robe na bosanskohercegovakom tritu, jasno
je da je i poslovna pozicija prodavca ovim poboljana.
Prodavac koji zna namjenu za koju e kupac koristiti stvar duan je dati stvari
odgovarajue kakvoe (lan 311, st. 2. ZOO). Sa poznavanjem namjene valja
izjednaiti i situaciju u kojoj je prodavac morao da zna za ta e se stvar
upotrebljavati. Ovakvo rjeenje pojaava poslovni poloaj kupca, jer olakava
dokazivanje nepanje ili nesavjesnosti prodavca.
3. Ambalaa
30
Ambalaa je stvar, sredstvo pakovanja, a time i imovinska vrijednost. Moe
se definisati i kao zatitni omot robe. Ambalau je mogue podijeliti na razliite
naine. 31 Juridiki su najvanije podjele na potronu i nepotronu ambalau, te
obinu i originalnu (originalno pakovanje). Prema lanu 75. Zakona o
standardizaciji, proizvodi u originalnom pakovanju, su oni koji su prije stavljanja u
promet na tritu upakovani na nain koji osigurava da se sadraj pakovanja ne
moe izmijeniti, utroiti, odnosno upotrijebiti bez otvaranja ili oteivanja
pakovanja, a u cilju da se tako upakovan proizvod ponudi neposrednom potroau,
odnosno korisniku. Od ambalae treba razlikovati zatitu robe koja se ne pakuje.
Ambalaa je bitan element ugovora, ako je to propisano ili izriito ugovoreno.

U svim ostalim sluajevima ona je nebitan sastojak. No, uprkos tome potrebno joj
je posvetiti posebnu panju. Obezbjeenje ambalae i pakovanje robe je po
dispozitivnim propisima obaveza prodavca. Isti pravni tretman ima i obaveza
29
Prema Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko, isto djelo, str. 129.

Buklja dr Ivo: Pravne norme i trgovaki obiaji za ambalau, Progres, Zagreb 1962, str. 5.
Buklja dr Ivo, isto djelo, str. 6-8 navodi sljedee vrste ambalae: neodvojiva i odvojiva, potrona i nepotrona,
zamjenljiva i nezamjenljiva, investiciona i neinvesticiona, te sitna i krupna.
30
31
38
zatite robe koja se posebno ne pakuje. Suprotna rjeenja moraju biti nesumnjivo
utanaena.
Ambalaa moe biti odreena prinudnim propisima. Osnovu i elemente za to
daje Zakon o standardizaciji (l. 74). Preciziranje se vri podzakonskim aktima.
Kogentan reim karakteristian je za ambalau koja ima sanitarni znaaj u najirem
smislu rijei: od pakovanja hrane do radioaktivnih supstanci. Drugi izvor pravila o
ambalai je konkretan ugovor. Stranke se o ambalai sporazumijevaju opisujui je,
upotrebom tehnikih termina ili pozivom na posebne uzanse. U njima postoji
razraen sistem tehnikih, poslovnih i pravnih normi o pakovanju pojedinih vrsta
robe. 32 Ukoliko ugovor uti o pitanju ambalae, tada Opte uzanse zahtijevaju da
prodavac obezbijedi uobiajenu ambalau. Tek ako ova nije predviena, vaie
dispozitivna norma Optih uzansi.
Dva su osnovna zahtjeva koje uzansa 79. postavlja u pogledu ambalae. Ona,
najprije, mora da robu uini sposobnom za prevoz bez oteenja. Kao mjerodavan
se uzima ugovoreni nain prevoza, a ako on nije predvien, onda onaj kojim se
roba po prirodi posla redovno transportuje izmeu mjesta otpreme i opredjeljenja u
konkretnom sluaju. I drugo, ambalaa mora biti takva da obezbjeuje primjenu
najnieg podvoznog stava na izabranim nainima transporta.
Bude li u ugovor unesena neka od sljedeih klauzula: franco ambalaa,
ambalaa izgubljena, ambalaa gratis ili njima slina, ambalaa se ne mora ni
33
platiti ni vratiti (uz. 162). Sudska praksa je razvila jo neke kriterije u pogledu
obaveze vraanja ambalae. Ambalau manje vrijednosti i onu koja je namijenjena
za jednokratnu upotrebu kupac ne mora vratiti i kad nita nije u ugovoru
predvieno. Vrednija ambalaa i namijenjena za viekratnu upotrebu mora se
vratiti ako na to ukazuju okolnosti posla. Napokon, trajnu ambalau vee vrijednosti
kupac je duan vratiti i kad nita posebno nije izmeu stranaka utanaeno.
4. Transportne klauzule
Transportne klauzule su tehniki trgovaki termini kojima se prodavac i kupac
na skraen nain dogovaraju o nizu pitanja od znaaja za izvravanje ugovora o
prodaji. U ta pitanja spadaju: organizacija isporuke, organizacija transporta,
snoenje trokova isporuke i transporta, sklapanje ugovora o transportnom
osiguranju i snoenje trokova tog osiguranja, te prelaz rizika sa prodavca na
kupca. Pored ovih, zavisno od vrste klauzule i izvora za odreivanje njenog
sadraja, transportnim klauzulama mogu se urediti i druga kao to su: plaanje
carina, pribavljanje dozvola i slino. Rjeenja transportne klauzule unesene u
ugovor o prodaji bitno utiu na sadraje ugovora koje prodavac ili kupac zakljuuju
sa pediterom, prevoznikom, osiguravaem i drugim vriocima usluga u prometu
robe. Ali, transportne klauzule nikada neposredno ne ureuju odnose izmeu
prodavca ili kupca sa vriocima usluga.
32
33
Vidjeti rjeenja pojedinih posebnih uzansi kod Buklja dr Ivo, isto djelo, str. 73 - 97.
Vidjeti odluku Vrhovnog privrednog suda ex-SFRJ P 408/64 od 1. X 1964.
39
Meunarodna privredna komora u Parizu (1936.) kodifikovala je najvanije

transportne klauzule. Akt kojim je to uinjeno nosi naziv INCOTERMS
(International Commercial Terms). Revizije INCOTERMS-a izvrene su 1953,
1967, 1976, 1980, 1990 i 2000 g. Za reviziju iz 1980. godine su znaajne dvije
stvari. Njome je ovaj reglman, najprije, izjednaen sa Revidiranim
spoljnotrgovinskim definicijama SAD (1941) koje reguliu ista pitanja. Time je
INCOTERMS praktino postao dokument sa univerzalnom primjenom. I drugo,
revizija iz 1980. godine je prilagodila znaenje klauzula potrebama multimodalnog i
kontejnerskog transporta. Posljednja revizija je u sebe ukljuila zahtjeve novih
transportnih tehnologija (multimodalni i rollov/rollott prevozi) te sve ee
elektronske obrade podataka.
INCOTERMS sadri samo pravila o tumaenju pojedinih transportnih
34
35
klauzula. Njihov sadraj moe ugovorom biti proiren ili suen. Zahvaljujui
izuzetno obimnom sadraju pojedinih klauzula to se u praksi relativno rijetko ini.
Zbog toga se smatra da je primjena INCOTERMS znaenja pojedinih klauzula
uobiajena. 36 Ovo pravilo vai za meunarodnu prodaju. U domaem pravu ono
moe biti sporno. Razlog za to lei u injenici to su opte uzanse (uz. 100 do 114)
regulisale istu materiju. Na osnovu toga se postavljaju dva vana pitanja: kakav je
odnos u pogledu sadraja, a kakav u pogledu osnova primjene INCOTERMS-a i
Optih uzansi.
INCOTERMS i Opte uzanse, najprije, ne sadre potpuno iste klauzule.
Drugo, broj klauzula je u INCOTERMS-u manji, ali je njihov sadraj odreen daleko
ire; klauzule INCOTERMS-a sadre po deset obaveza svake stranke, dok to sa
uzansama nije sluaj. I tree, pojedine klauzule imaju razliita znaenja u ova dva
akta. S obzirom da pretpostavka o pristanku stranaka na pravila Optih uzansi vie
ne postoji (l. 1107, st. 1 ZOO) i na injenicu da su INCOTERMS znaenja u
veoma irokoj upotrebi, skloni smo shvatanju da e se i u domaem prometu davati
37
znaenja transportnim klauzulama koja one imaju u INCOTERMS-u. Bude li to
sluaj, pretpostavlja se vaenje posljednje revizije, one iz 2000. godine.
Na kraju dvije napomene. Prva, ukoliko se transportne klauzule mijenjaju ili
dopunjavaju, treba biti posebno oprezan. 38 I najmanja izmjena u skraenici koja
oznaava pojedinu klauzulu moe znaajno da promijeni smisao, sadraj odnosa
koji je inae tipian za dati sluaj. I drugo, transportne klauzule se ne smiju
upotrebljavati rutinski. Sloenost poslova i veliki broj obaveza stranaka uvijek mogu
da rezultiraju rjeenjima koje stranka ili stranke nisu eljele.
34
Draki dr Mladen: Transportne klauzule u Ugovori u meunarodnoj trgovini Pravni fakultet, Beograd 1985,
Svezak II, str. 2 naroito.
35
Taka 6. Uvoda u INCOTERMS prema publikaciji INCOTERMS, Nacionalni odbor SFRJ u MTK u Parizu Jugoslavija - publik, Beograd 1987, str. 7.
36
Vidjeti Reithmann dr Christoph: Internationales Vertragsrecht, Otto Schmidt, III Aufl. Koln 1980, str. 273.
37
Taka 6. Uvoda u INCOTERMS 1980. sugerie isto rjeenje.
38
Taka 7. Uvoda u INCOTERMS 1980.
40
GLAVA DRUGA
OBAVEZE PRODAVCA
I - UOPTE O OBAVEZAMA PRODAVCA
1. Vrste obaveza
Obaveze prodavca su dunosti izvravanja odreenih radnji koje za njega
proistiu iz ugovora o prodaji. Vezanost pojedinih obaveza za ekonomsku sutinu
posla prodaje, njihova zastupljenost u dispozitivnom zakonodavstvu i znaaj u
praksi su mjerila prema kojima se dunosti prodavca mogu podijeliti na osnovne i
sporedne.
U osnovne dunosti ubrajaju se isporuka, garancija za materijalne nedostatke,
garancija za pravne nedostatke i ispostavljanje fakture. Ove obaveze bie predmet
posebnog izlaganja.
Sporedne obaveze su vezane za izvravanje glavnih obaveza i za reim
odgovornosti prodavca. Postoje razliite klasifikacije ove grupe obaveza, a
potrebno je posebno istai dvije: uvanje stvari i obavjetavanje.
Obaveza uvanja stvari je zajednika dunost saugovaratelja (lan 520 - 522
ZOO). Ona lei na prodavcu onda kada je zbog kupeve docnje sa prijemom
isporuke rizik preao na kupca, a dravina (posjed) stvari ostala kod prodavca
(lan 520, st. 1 ZOO). Dunost obavjetavanja kupca o svim momentima
relevantnim za zakljuenje i izvravanje ugovora kod nas predstavlja konkretizaciju
naela potenja i savjesnosti. Zbog toga se moe smatrati da ona ima karakter
opte obaveze prodavca, iako je relevantne zakonske odredbe o prodaji reguliu
samo sporadino. Pravni reim ove dvije vrste obaveza bie izloen u sklopu
razmatranja odgovornosti stranaka za neispunjenje ili neuredno ispunjenje
ugovora.
39
Ostale sporedne obaveze mogu biti fundirane u dispozitivnim propisima ili na
ugovoru. Ispitaemo ih na mjestima na kojima se to moe uiniti povezano sa
drugim srodnim predmetima izlaganja.
2. Karakter obaveza prodavca
Ugovor o prodaji je sinalagmatian. Zbog toga su obaveze prodavca
istovremeno i prava kupca. Ukorijenjenost prodaje u osnovni prometni odnos i
bogatstvo veza kroz koje se zadovoljavaju razliite potrebe stranaka, ine od
obaveza prodavca izuzetno sloene pojave. Svaka od njih se sastoji od veeg
broja relativno samostalnih radnji za koje vae posebna pravila i za ije izvrenje
39
lan 473. ZOO: Organizovanje prijevoza.
41
moraju biti ispunjene predviene pretpostavke. Naini izvravanja obaveza

tipizirani su kroz njihove modalitete. Oni oznaavaju vrste radnji koje treba
preduzeti i nain na koji to valja uiniti da bi se konkretna dunost smatrala uredno
ispunjenom.
Obaveze prodavca tijesno su povezane sa elementima ugovora. Osnovne
dunosti neposredno proistiu iz bitnih sastojaka prodaje. Pored toga, dunosti su
povezane i sa odgovornou prodavca za neizvrenje ili neuredno izvrenje
ugovora. Uprkos ovome, izmeu elemenata, obaveza i odgovornosti postoje bitne
pojmovne i funkcionalne razlike. Zbog toga njihovo pravno regulisanje treba uvijek
precizno razgraniiti.
II ISPORUKA
1. Pojam isporuke
Isporuka robe, predaja stvari (l. 467. ZOO) ili njeno uruenje kupcu
odnosno kupevom zastupniku, stavljanje robe na raspolaganje kupcu, osnovna je
40
obaveza prodavca. Ona je neraskidivo vezana sa prenosom rizika i prelaskom
svojine, te zato predstavlja karakteristinu dunost u ugovoru o prodaji. Razumljivo
je, stoga, da je isporuka postala centralna os cijelog sistema prava prodaje. 41
Pod isporukom podrazumijevamo sistem faktikih i pravnih radnji koje
prodavac mora da izvri prema svim relevantnim izvorima da bi kupac mogao stei
posjed stvari i svojine na njoj. Sloenost ove kategorije zahtijeva posebnu razradu
njenih elemenata.
Isporuka se mora sastojati barem iz jedne faktike i jedne pravne radnje.
Faktikim radnjama smatramo fizika i materijalna injenja ili neinjenja iji je cilj
omoguavanje kupcu da stekne posjed na stvari koja je predmet prodaje. Radnja
uruenja stvari je najea i najtipinija meu njima. Ona ini kimu isporuke, ali se
cijela obaveza ne moe na nju reducirati. To posebno nije mogue kod trgovakih
42
prodaja sa otpremom stvari ili sa prodajom u mjestu opredjeljenja, kada na
prodavca pada i obaveza organizovanja ili omoguavanja prevoza. Neinjenje ili
proputanje moe, ali samo izuzetno da predstavlja radnju isporuke. To e biti
sluaj kada se stvar, po nekom osnovu, ve nalazi kod kupca (na primjer po
osnovu posla lizinga). 43 Ovakva predaja naziva se i fiktivnom. 44 Pravne radnje su
izjave volje. One prate faktike radnje, i mogu se uiniti izriito ili preutno. Njihov
znaaj je u tome to jednu materijalnu radnju koja moe imati razliita pravna
40
O razliitim pojmovima i konceptima predaje ili isporuke vidjeti Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 73 - 74.
Draki dr Mladen Meunarodna prodaja prema..., str. 125.
Vidjeti Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 127. lan 473 ZOO.
43
Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, str. 49 smatra da ovo rjeenje treba prihvatiti iako nije sadrano u ZOO.
44
Opirno o ovome vidjeti kod Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 78 - 79.
41
42
42
znaenja kvalifikuju upravo kao radnju isporuke. Zahvaljujui tome to isporuka

uvijek predstavlja i akt volje, ona moe biti odreena i kao pomoni pravni posao. 45
Koje e materijalne i pravne radnje ulaziti u sistem isporuke zavisi od istih
faktora od kojih zavisi i cijeli sistem obaveza prodavca. Bitno je zapaziti da se
pored izvora prava ovdje ukljuuju obiaji i okolnosti konkretnog posla. To od
isporuke ini i faktiko pitanje.
Prema lanu 467, st. 2 ZOO primarni je cilj isporuke uruenje stvari kupcu, a to
znai prenos posjeda stvari na njega. Uzansa 70 je o ovom pitanju sadravala
rjeenje koje je vie odgovaralo poslovnoj prodaji. Prema njoj, prodavac je morao
da uradi ono to je potrebno da bi kupac mogao primiti isporuku. Dakle, cilj
isporuke nije bio aktualni prenos posjeda, nego stvaranje mogunosti kupcu da
posjed stekne. Upravo takav pojam isporuke doputa da se pitanje prelaska rizika
46
za robu regulie nezavisno od pitanja prelaska svojine sa prodavca na kupca.
Poto ono ne iskljuuje i mogunost sticanja najjaeg stvarnog - svojinskog prava,
razmatrano rjeenje smo uvrstili u definiciju isporuke.
Isporuka je sloena obaveza. Zbog toga ona ima vie modaliteta, od kojih su
najvaniji tipizirani. Za njih postoje rjeenja u dispozitivnim propisima. Modaliteti su
pojam koji u sebe ukljuuje: vrste radnji koje ulaze u sistem isporuke, obiljeja tih
radnji, te nain na koji one moraju biti ispunjene. Zadovoljavanje normi kako o
pojedinim modalitetima tako i o svima modalitetima zajedno znai i uredno
izvrenje isporuke. Vrste modaliteta o kojima govorimo su: predmet, mjesto, nain,
vrijeme i dejstva isporuke.
2. Predmet isporuke
Predmet isporuke je iri pojam od predmeta ugovora. Predmet isporuke
obuhvata predmet prodaje, ali i druge stvari koje odreuju isporuku i na kojima se
vre radnje isporuke. To su, prema lanu 468. ZOO pripaci i koristi od stvari
(plodovi i zakupnina npr.).
lan 468. ZOO zahtijeva da stvar bude predana u ispravnom stanju. Ova
formulacija podrazumijeva isporuku stvari koja je ugovorena, a ne neke druge
stvari (aliud) (lan 307, st. 2. ZOO). I drugo, ZOO zahtijeva da stvar bude bez
materijalnih nedostataka.
45
Ovakva pravna kvalifikacija isporuke ne znai usvajanje njemake koncepcije apstraktnog stvarnopravnog posla kao
treeg sastavnog dijela isporuke. Manifestacija volje ovdje se odnosi samo na obligacionu radnju, a ne na svojinsko
pravo.
46
Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko, isto djelo, str. 132.
43
3. Mjesto isporuke
3.1. Pojam mjesta isporuke
Mjesto isporuke je geografska lokacija ili lokalitet u kome sve, ili barem
najvanije, radnje isporuke moraju da budu zavrene. Odreivanje lokacije jeste
utvrivanje mjesta isporuke u irem, a lokaliteta u uem smislu. Za mjesto isporuke
se vezuju: razgranienja dunosti stranaka, prelazak trokova, prelazak rizika,
prelazak svojinskih prava i neka dispozitivna pravila o nainu izvrenja ugovora.
Otuda je njegov znaaj veliki.
Mjesto isporuke moe da poslui i kao kriterij za odreivanje tipa ugovora o
prodaji. Prema njemu prodaje mogu biti: 1 - prodaje u mjestu (nedistancione) - kod
njih prodavac i kupac, po pravilu, imaju sjedita u istom mjestu; 2 - prodaje sa
otpremom (distancione) - najee onda kada su sjedita stranaka u raznim
mjestima i 3 - prodaje u mjestu opredjeljenja (distancione), kod kojih se mjesto
isporuke nalazi u mjestu opredjeljenja i koje takoe pretpostavljaju postojanje
razliitih sjedita stranaka.
Mjesto isporuke i u irem i u uem smislu se odreuje prvenstveno ugovorom.
Sporazum stranaka o tome moe biti izriit ili preutan. Izriito odreivanje se u
privrednoj prodaji najee vri transportnim klauzulama. Ako u ugovoru nije nita
reeno, primijenie se dispozitivna pravila. Poto izmeu lana 471. ZOO i uzansi
71 - 74 ne postoji protivrjenost, izloiemo ih kao jedinstven sistem pravila. Taj
sistem nije suprotan optim rjeenjima o mjestu ispunjenja nenovanih obaveza iz
lana 319. ZOO.
3.2. Mjesto isporuke u irem smislu
Odreivanje mjesta isporuke u irem smislu, prema dispozitivnim normama,
zavisi od vrste stvari koja je predmet ugovora. Pored toga, ono moe zavisiti i od
posebnih okolnosti konkretnog posla.
Ako je prodavac zakljuio ugovor u vrenju svoje redovne privredne
47
djelatnosti, a radi se o robi odreenoj po rodu, mjesto isporuke je sjedite
prodavca. U kojem trenutku - nije precizirano. Uporedno pravo poznaje razliita
rjeenja. Smatramo da kod nas princip pravne sigurnosti zahtijeva da se mjesto
isporuke odreuje prema sjeditu prodavca u vrijeme zakljuenja ugovora. U
sluaju da prodavac u trenutku zakljuenja ugovora ima vie poslovnih jedinica,
mjestom isporuke smatrae se ono iz koga je poslana ponuda ili u kome je
prodavac dao prihvat, zavisno od okolnosti konkretnog ugovora (uz. 71, st. 2).
Bude li utanaeno da e se generike stvari uzeti sa odreenog stovarita ili
koliine, mjesto isporuke bie ono u kome se u trenutku zakljuenja ugovora
nalazilo stovarite, odnosno roba (lan 471, st. 2 ZOO; uz. 72, st. 2).
47
Kritiku ove formulacije vidjeti kod Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, str. 55. Oito je da se citirano rjeenje odnosi na
prodaju poslovnog prava.
44
Za individualizirane i budue stvari postoji alternativno rjeenje. Ako u vrijeme

zakljuenja ugovora stranke znaju gdje se stvar nalazi, odnosno gdje e biti
proizvedena, ta lokacija je i mjesto isporuke (lan 472, st. 2 ZOO; uzansa 72. st. 1).
Ne znaju li stranke gdje se stvar nalazi, odnosno gdje e se proizvesti, vae opta
pravila.
Kada na osnovu teksta ugovora postoji sumnja o tome da li su stranke eljele
da mjesto isporuke bude mjesto otpreme ili opredjeljenja, uzanse se izjanjavaju za
mjesto otpreme (uz. 74. st. 1). Mjesto opredjeljenja se odreuje po podacima
ugovora o prevozu, ukoliko neto drugo iz ugovora izriito ne proizlazi (uz. 74. st.
3).
Prodavac koji ne moe da izvri isporuku u ugovorenom mjestu, zato to su
nastupile transportne smetnje, mora o tome da obavijesti kupca. Kupac je tada
ovlaten da jednostranom izjavom promijeni mjesto isporuke; on moe zahtijevati
da to bude mjesto u kome se roba nalazi u trenutku nastupanja prekida prevoza.
Poto su trokovi prevoza do ugovorenog mjesta isporuke uraunati u cijenu,
kupac moe da ih odbije od onoga to plaa prodavcu po osnovu prodaje (uzansa
73).
3.3. Mjesto isporuke u uem smislu
Kod nedistancione prodaje, mjesto isporuke u uem smislu je skladite
prodavca. Ako prodavac ima vie skladita u istom mjestu, on odreuje sa kojega
od njih e isporuka biti izvrena (uz. 71. st. 4).
Rjeenja su sloenija kod distancione prodaje. Ako je transportni terminal
(eljeznika stanica, luka itd.) udaljen od skladita prodavca manje od deset
kilometara, mjesto isporuke u uem smislu je transportni terminal. U suprotnom,
mjesto isporuke je skladite prodavca (uz. 71. st. 5). Prodavac koji ima vie
skladita u mjestu isporuke u irem smislu, sam odreuje sa koga e se izvriti
isporuka. Mjesto isporuke u uem smislu znaajno utie i na pravila o nainu
isporuke.
4. Nain isporuke
4.1. Pojam i vrste
Nain isporuke je pojam koji obuhvata sve vrste radnji (izdvajanje, pregled,
pakovanje, utovar i slino) i modalitete obavljanja tih radnji (izdvajanje u skladitu
uz odabir loih komada npr.) koje prodavac treba da izvri da bi predmet isporuke
stavio na raspolaganje kupcu i tako izvrio svoju osnovnu obavezu. Nain isporuke
je izuzetno sloena kategorija. On je ureen ugovorom, veoma ogranieno
dispozitivnim propisima, Optim uzansama, poslovnim obiajima, prirodom robe i
okolnostima posla. Pored toga, kao supsidijarna pravila primjenjuju se i norme
45
Zakona o obligacionim odnosima o ispunjenju nenovanih obaveza (lan 296. i

298. naroito).
Prema nainu na koji se predmet stavlja kupcu na raspolaganje, nain
isporuke, a time i sama isporuka, moe biti: simbolian, dokumentaran i realan
(stvaran). Pod simbolinom isporukom podrazumijeva se predaja manjeg dijela
predmeta isporuke ili neke druge stvari koja predstavlja ukupno ugovorenu cjelinu i
koja je podobna da manifestuje stavljanje posjeda na raspolaganje kupcu, odnosno
prenos posjeda sa prodavca na kupca. Kao primjeri mogu da poslue predaja
kljueva automobila ili kljueva skladita u kome se nalazi predmet ugovora.
Dokumentarna isporuka je ona koja se vri predajom papira koji kupcu
omoguavaju efektivno raspolaganje prodanim stvarima. Dokumentarna isporuka
se moe izvriti prodajom bilo kojih robnih hartija. One ne moraju da imaju
svojstvo papira od vrijednosti, posebno, ne stvarnopravnih. Tako e se isporukom
smatrati i prenos skladinog lista, koji je legitimacioni papir i skladinice, koja daje
pravo svojine na robi. I transportni dokumenti mogu biti iskoriteni za
dokumentarnu isporuku. Napokon, isporuka se moe izvriti i uruenjem samih
stvari koje su predmet ugovora. Sa uruenjem se izjednaava stavljanje stvari na
raspolaganje kupcu. Takvu isporuku nazivamo realnom.
Po vremenu predaje cijele ugovorene koliine nain isporuke moe biti
kontinuelan i sukcesivan. U prvom sluaju postoji jednokratna isporuka. Ona se
sastoji u stavljanju kupcu na raspolaganje cijele ugovorene koliine odjednom ili
unutar izvjesnog perioda, ali kontinuelno, tj. bez veih prekida. Sukcesivnom ili
obronom isporukom nazivamo onu isporuku kod koje se ugovorena koliina
stavlja na raspolaganje kupcu u manjim, relativno samostalnim dijelovima izmeu
ijeg uruenja postoji vremenski diskontinuitet.
4.2. Realna jednokratna isporuka
Nain stavljanja kupcu na raspolaganje stvari koja reprezentuje cijelu koliinu
zavisi od okolnosti konkretnog sluaja i od prirode robe. Zato za simboliku
isporuku ne postoje posebna dispozitivna pravila. Dokumentarna isporuka vri se
uruenjem robnih hartija ili prevoznih papira na nain koji je za svaki od njih
posebno predvien. U takvim uslovima poseban supsidijarni pravni reim razvio se
samo za realnu isporuku. On vai i za cijelu koliinu i za obrok. Pravila se razlikuju
za nedistancionu i za distancionu prodaju.
Kod nedistancione prodaje postoje tri naina isporuke na skladitu prodavca.
Prvi se sastoji u zajednikom izboru i izdvajanju generike robe radi njene otpreme.
Akteri odbira robe su prodavac i kupac (uz. 76, st. 1. i uz. 77). Drugi nain se
realizuje ako uredno pozvani kupac ne doe radi odabira i izdvajanja robe. Tada
prodavac ove radnje moe uiniti sam. I tree, ako uredno pozvani kupac nije
doao, a prodavac ne moe bez njega da odabere i izdvoji robu, isporuka se
sastoji u izvravanju onih radnji koje prodavac moe da obavi sam. Ovo rjeenje
uzanse 72, st. 2. je znaajno zbog toga to u trenutku izvrenja posljednje radnje
46
prodavca, rizik prelazi na kupca i onda kada stvar nije izdvojena iz mase, odnosno
ako nije individualizirana.
Kod distancione prodaje nain isporuke zavisi od toga da li je mjesto isporuke
transportni terminal ili skladite prodavca. U prvom sluaju, pravila koja vae za
predaju robe na prevoz ujedno su i pravila o nainu isporuke. Na primjer, kod
komadnih poiljki koje se prevoze eljeznicom nain isporuke e se sastojati u
predaji poiljke sa popunjenim tovarnim listom u eljeznikom magazinu. Situacija
je sloenija kada se isporuka vri na skladitu prodavca. Tada se isporuka sastoji u
utovaru robe na vozilo. Tek od tog trenutka rizik i trokovi prelaze na kupca (lan
474. ZOO; uz. 76, st. 3). Ako vozar ili pediter zahtijevaju neto drugo, na primjer
slaganje robe na utovarnoj rampi skladita, isporuka e biti izvrena traenim
radnjama (uz. 76, st. 1). Bude li ugovorom o distancionoj prodaji predviena
isporuka u mjestu opredjeljenja, nain isporuke bie identian nainu uruenja robe
primaocu. Da bi roba dola do mjesta opredjeljenja prodavac mora na uobiajeni
nain i pod uobiajenim uslovima sklopiti sve ugovore potrebne za izvravanje
prevoza do odreenog mjesta (lan 473. ZOO).
5. Vrijeme isporuke
5.1. Pojam
Vrijeme isporuke je trenutak ili period u kome sve radnje koje predstavljaju
48
isporuku treba da budu zavrene. Vrijeme isporuke odreuje se ugovorom i/ili
dispozitivnim propisima. U praksi preovlauju situacije u kojima se stranke
sporazumijevaju o vremenu isporuke, a tano utvrivanje znaenja njihovog
sporazuma vri se prema dispozitivnim propisima. Kod nas dolaze u obzir Zakon o
obligacionim odnosima (lan 315. - 317. i 469. naroito) i Opte uzanse.
Interesantno je da posljednji akt ima dvostruku funkciju. On postavlja i opta pravila
o civilnom raunanju rokova (uz. 86.) i posebna rjeenja, koja predstavljaju
komercijalnu interpretaciju pojedinih izraza (uz. 82, na primjer).
Rok isporuke je u naelu nebitan element ugovora. No, iz sporazuma stranaka
ili iz okolnosti posla moe proizai kvalifikacija roka kao bitnog elementa posla.
Ova injenica znaajno utie na niz drugih rjeenja, onih o odgovornosti posebno,
pa se ugovori sa rokom isporuke kao bitnim elementom smatraju posebnom vrstom
posla - fiksnom prodajom.
5.2. Vrijeme jednokratne isporuke
Prvi izvor prava za odreivanje vremena jednokratne isporuke je ugovor. U
njemu je to mogue uiniti na tri naina: oznaavanjem datuma, odreivanjem
perioda i upotrebom tehnikih termina. Tehniki termini se odnose na utvrivanje
perioda isporuke.
48
Draki dr Mladen Meunarodna prodaja prema..., str. 131. definie drukije rok isporuke. To je trenutak vremena
poevi od koga kupac moe zahtevati izvrenje isporuke.
47
Pod datumom se podrazumijeva bilo koji mogui kalendarski datum. U sluaju

ugovaranja nemogueg datuma, tumaenjem e se utvrditi prava volja stranaka.
Na odreeni datum prodavac je duan da izvri isporuku do kraja radnog vremena.
Drukije moe biti izriito ugovoreno ili odreeno na osnovu mjesnih obiaja.
Period je protek vremena u kome sve radnje isporuke moraju biti zavrene.
Odreuje se: danima, sedmicama, mjesecima, dijelovima godine, te godinama. Za
svaki od njih postoji poseban nain raunanja (lan 77. ZOO). Ako su oznake
vremena upotrijebljene kombinovano, raunanje poinje od vee vremenske
kategorije. Tri se pravna pitanja postavljaju pri ovakvom nainu odreivanja
vremena isporuke: od kada tee rok, kada se rok zavrava i ko ima pravo da odredi
stvarno vrijeme isporuke kada je ono utvreno periodom?
Osnovno je pravilo da rok poinje tei od dana zakljuenja ugovora. No, ako je
izvrenje isporuke vezano za neku radnju prodavca: prethodnu isplatu cijene,
otvaranje akreditiva ili slanje ambalae, tada rok isporuke poinje tei prvog radnog
dana po izvrenju radnje kupca (uzanse 92, 93. i 94.). Bude li u ugovor unesena
klauzula po otvaranju plovidbe, po prestanku leta ili slina, rok isporuke poinje
da tee od dana slubenog obavjetenja da je plovni put otvoren, bez obzira na to
da li je objava tana ili ne (uz. 85.).
Ako je rok isporuke odreen datumom, koji u mjestu isporuke pada u nedjelju
ili dravni praznik, isporuka se ima izvriti prvi naredni radni dan (uz. 90, st. 1.).
Ovo pravilo ne vrijedi za rok odreen periodom. Umjesto produenja vremena
isporuke za jedan dan, ono se skrauje. Prodavac mora sve radnje isporuke da
zavri najdalje na dan koji neposredno prethodi nedjelji ili prazniku (uz. 90.). Zbog
ovog rjeenja smo i samo vrijeme isporuke definisali kao period do koga sve radnje
isporuke moraju da budu zavrene. Kod distancione prodaje sa isporukom u
mjestu opredjeljenja, vrijeme isporuke moe biti produeno za vrijeme u kome traju
saobraajne smetnje koje prodavac nije sam prouzrokovao. O nastupanju i
prestanku zapreka prevoza prodavac mora bez odlaganja obavijestiti kupca (uz.
91.).
Kada je vrijeme isporuke utvreno u rasponu, a nije ugovorom odreeno ko
ima pravo da ga konkretizuje, pravilo je da to pravo pripada prodavcu, osim kad iz
okolnosti sluaja proizlazi da je odreivanje datuma predaje ostavljeno kupcu
(lan 469. ZOO). Ne odredi li ovlatena strana datum isporuke, smatrae se da je
to posljednji dan roka. Kod veih koliina robe, koje ne mogu biti isporuene u
jednom danu, ovlatena strana mora datum da odredi tako da se isporuka u cjelini
moe izvriti do kraja predvienih rokova (uz. 88, st. 2. i 3.). Kraj roka treba shvatiti
onako kako je to utvreno pri izlaganju rokova isporuke odreenih periodom.
Stranka koja ima pravo da odredi vrijeme isporuke, mora da izabere radni dan
(uz. 87.) i da o tome obavijesti drugu stranu. Obavjetenje mora da sadri
oznaenje posla i preciziranje vremena isporuke. Interesantno je da se ovo
48
obavjetenje smatra izvrenim kada bude primljeno, a ne u trenutku otposlanja.

Time su uzanse prihvatile za ovaj sluaj teoriju prijema (uz. 89.).
Prvi tehniki termin koji uzanse preciziraju je odmah ili prompt. On
oznaava isporuku u roku od osam dana od dana zakljuenja ugovora (uz. 81.).
Ovo rjeenje je bilo predvieno i kao osnovno dispozitivno pravilo uzansi: ako rok
isporuke nije odreen ugovorom, smatra se da je ugovorena promptna isporuka
(uz. 80.). 49 Druga grupa tehnikih termina odnosi se na izvrenje isporuke u toku
kalendarskog mjeseca: poetkom, u prvoj polovini, sredinom, krajem i u drugoj
polovini mjeseca. Znaenje svakog od ovih izraza je precizirano lanom 77, st. 4.
ZOO (uz. 82.). Napokon, treu grupu ine izrazi koji pokazuju da je u trenutku
zakljuenja ugovora roba ve utovarena. Ovoj grupi termina pripadali bi izrazi kao
to su: plivajua, u vonji, utovarena i slini. Tada se isporuka smatra
izvrenom onoga asa kada roba stigne u mjesto opredjeljenja; rok isporuke je,
dakle, samoodrediv (uz. 83.).
Drugi izvor za odreivanje vremena isporuke je dispozitivni propis. Danas se
kod nas primjenjuje iskljuivo lan 470. ZOO, budui da je rjeenje uzanse 80. o
promptnoj isporuci stavljeno van snage. Dakle, ako vrijeme isporuke nije
ugovoreno, prodavac je duan da je izvri u razumnom roku. Razuman rok se
odreuje s obzirom na prirodu stvari i ostale okolnosti posla. On je, dakle, pravni
standard iju sadrinu treba svaki put posebno utvrivati. I razuman rok poinje tei
od dana zakljuenja ugovora. Kupac, dakle, moe zahtijevati ispunjenje obaveze
odmah, ali to prodavac ne mora uiniti prije isteka roka koji se smatra
50
razumnim.
5.3. Vrijeme sukcesivne isporuke
Vrijeme isporuke pojedinog obroka unutar cijele ugovorene koliine odreuje
se prema pravilima koja vae za jednokratnu isporuku. Zbog toga je ovdje potrebno
utvrditi samo pravila o tome kada pojedini obroci dospijevaju za isporuku. Ako
ugovor o tome nita ne govori, primjenie se uzansa 95. Ona sadri norme za dvije
situacije.
Kada je rok isporuke cijele koliine dva mjeseca ili vie od toga, isporuka e se
izvriti u priblino jednakim obrocima svakoga mjeseca. Pri tome i razmak izmeu
pojedinih obroka treba da bude priblino jednak. Bude li rok isporuke krai od dva
mjeseca, isporuka e se izvriti u dva priblino jednaka obroka sredinom i krajem
ugovornog perioda. U oba sluaja rokovi za isporuku posljednjeg obroka moraju da
budu postavljeni tako da se ouva i ukupno ugovoreni rok isporuke cijele koliine.
49
Zakon o obligacionim odnosima u optem dijelu sadri isto rjeenje. Vidjeti lan 77, st. 4. ZOO.
Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, str. 54. Izloenim rjeenjima smo kod prodaje odstupili od stava kruga evropskih
prava kojima pripadamo. Vidjeti p. 904. AGZ, p. 271. BGB i lan 75. ZO.
50
49
5.4. Istovremenost isporuke i plaanja

Sva dosadanja rjeenja o vremenu isporuke su uslovna. Ona vae ako je
ugovoreno ili uobiajeno da prodavac mora izvriti isporuku i onda kada kupac ne
plati cijenu istovremeno sa isporukom, odnosno kada ne pokae svoju spremnost
da plaanje izvri simultano sa isporukom. U suprotnom vai princip istovremenosti
isporuke i plaanja kao izraz manifestacije ireg principa o istovremenom
ispunjavanju obaveza kod sinalgamatikih ugovora (lan 122. i 123. ZOO). Ovo
naelo djeluje i u korist kupca. On ne mora platiti cijenu prije nego to je imao
mogunost da pregleda stvar (lan 475. ZOO).
Dispozitivno je pravilo, dakle, da prodavac ne mora izvriti isporuku u
odreenom roku ako kupac istovremeno ne plati, ili nije spreman da plati
ugovorenu cijenu. Da bi se ono moglo primijeniti mora da bude ispunjeno nekoliko
pretpostavki. Prvu smo ve spomenuli: nepostojanje suprotnog ugovora ili obiaja.
Druga pretpostavka odnosi se na vrstu i modalitete prodaje; prodaje na kredit,
prenumeracione (pretplatne) prodaje i klirinke prodaje nisu pogodne za primjenu
51
ovog instituta. Napokon, pojam istovremeno kod privrednih prodaja mora biti
shvaen komercijalno, a ne doslovno. Istovremenim plaanjem smatra se ono koje
je izvreno u ugovorenom ili zakonskom roku 52 po prijemu robe i fakture. 53 Ovaj
rok je neophodno ostaviti kupcu kako bi on mogao da provjeri da li mu je
isporueno ono to je ugovoreno, te da li faktura odgovara isporuenoj robi. Da
zakljuimo: u privrednom prometu praktini znaaj pravila o istovremenosti
isporuke i plaanja postoji u onim situacijama u kojima prodavac prije izvrenja
isporuke opravdano posumnja u kupevu sposobnost da izmiri svoje novane
obaveze to pokazuju i rjeenja ZOO vezana za distancionu prodaju.
Kada se kod distancione prodaje isporuka vri uruenjem stvari prevozniku,
prodavac moe odloiti odailjanje stvari do isplate cijene ili poslati stvar uz
zadravanje prava raspolaganja njome u toku prevoza (lan 476, st. 1. ZOO).
Razumije se da koritenje ovim ovlatenjima pretpostavlja odgovarajui nain
zakljuivanja ugovora o prevozu. Prodavac moe usloviti predaju stvari u mjestu
opredjeljenja isplatom cijene (lan 476, st. 2.). Pravni instrument za to je unoenje
klauzule o pouzeu u tovarni list onih vrsta prevoza koje ovaj institut poznaju. ZOO
u lanu 477. ide i korak dalje. Prodavac se pozivom na ovaj princip ovlauje da u
sluaju osnovane sumnje u kupevu sposobnost plaanja zatrai od vozara da
poiljku ne isporui i onda kada je kupcu ve uruena isprava koja ga ovlauje da
zahtijeva izruenje stvari. Ovo pravo prodavac nema prema treem savjesnom licu
koje je od kupca steklo prevozni dokument prije postavljanja zahtjeva od strane
prodavca.
51
52
53
Prema Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, str. 61.

lan 12. Zakona o finansijskom poslovanju (Sl. novine FBiH 2/95).
Uzansa 177, st. 1.
50
6. Dejstvo isporuke: prelaz rizika

6.1. Pojmovna odreenja
Dejstva isporuke su njene pravne posljedice. Ona ulaze u modalitete isporuke
zato to je bitno obiljeavaju u pravnom smislu. Dejstva isporuke zavise od
koncepta ugovora o prodaji u svakom pravnom sistemu, odnosno od toga kako su
odreena dejstva samog ugovora. U trgovakoj, odnosno privrednopravnoj prodaji
akcent je sa prenosa svojine stavljen na prelazak rizika. Zbog toga je mogue
dejstva isporuke razmotriti kroz ispitivanje prelaska rizika.
Na ZOO u podnaslovu Rizik predvia da do predaje stvari kupcu rizik
sluajne propasti ili oteenja stvari snosi prodavac. Centralni problem koji ovdje
postoji jeste: ta je sluajno, odnosno kako shvatiti pravni pojam sluaja.
Teoretiari koji se bave pravom prodaje vezuju sluaj, pa time i rizik, za
54
neskrivljenu radnju jedne ugovorne strane. Mi smatramo da sluaj i u pravu
prodaje mora biti vezan za opti teorijski pojam ovoga instituta i da, najkrae
reeno, predstavlja odsustvo krivice, tj. skrivljene tetne radnje bilo kojega lica, a
ne samo ugovornog partnera.
Rizik je mogunost nastupanja tete na predmetu prodaje, tete koja bi bila
izazvana neskrivljenom tetnom radnjom bilo koga lica, a ne samo ugovornog
partnera, ili tetnim dogaajem za koji niko ne odgovara. Rizik obuhvata tete
izazvane gubitkom, propau ili oteenjem stvari, te druge tete koje su sa njima
neposredno povezane. U te tete ulaze i one koje su nastale zato to se od
odgovornog lica - poinioca tetne radnje ili od osiguravaa nije mogla dobiti puna
55
naknada.
Rizik se moe definisati i kao mogunost nastupanja tete na predmetu
prodaje za koju niko ne odgovara. Upravo zbog toga tetne posljedice mora da
snosi ona ugovorna strana na kojoj rizik poiva. tetna radnja ili dogaaj, koji
predstavljaju rizik, moraju se desiti u vremenu izmeu zakljuenja ugovora i
njegovog ispunjenja. 56 Jasno je, stoga, da on pripada potpuno obligacionom
pravu, da djeluje samo izmeu stranaka (inter partes) i da se po tim osobinama
bitno razlikuje od svojine. Upravo zbog toga Zakon o obligacionim odnosima i
regulie samo rizik (lan 456 - 457), ne uputajui se u pitanja prenosa svojine na
prodatim stvarima.
Budui da tetni dogaaj, rizik djeluje na stvar, prelaz rizika mora biti
povezan i sa pravom svojine na predmetu prodaje. Kada su u pitanju
54
Vidjeti Krulj dr Vrleta: Dejstva ugovora o kupoprodaji. Svojina, predaja, rizik, cena, Institut za uporedno pravo,
Beograd 1972, str. 121-122; Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 323 - 324 i tamo citirane autore.
55
O uticaju osiguranja na rizik vidjeti Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 324. No, treba podvui
da kod osiguranja uopte, pa i transportnih, koja su za distancionu prodaju najvanija, premija pokriva upravo onaj dio
naknade tete koji se ne moe ni od koga regresirati ili koji osiguranje ne moe da naplati od odgovornog lica. Premija
osiguranja u sutini, dakle, pokriva rizik iz ugovora o prodaji onako kako smo ga mi definisali.
56
Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 323.
51
individualizirane stvari, nae pravo (lan 465. ZOO) vee prelaz rizika za
isporuku. 57 U pogledu generikih stvari uporedno pravna rjeenja su u velikoj mjeri
izjednaena: rizik prelazi sa prodavca na kupca njihovom individualizacijom. 58 U
tom smislu moe se tumaiti i lan 457. naeg ZOO.
6.2. Prelaz rizika kada kupac nije u docnji
Prelaz rizika sa prodavca na kupca koji nije u docnji sa prijemom isporuke ili
izvravanjem radnji koje isporuku uslovljavaju, ureuje se prvenstveno ugovorom.
Strankama, u tom sluaju, stoje na raspolaganju dvije tehnike: prva jeste
mogunost da se stranke sporazumiju izriito, opisujui rjeenje koje ele; druga,
koja predstavlja ee rjeenje, jeste da stranke upotrijebe transportne klauzule.
Ukoliko ugovor ne regulie ovo pitanje, primjenie se dispozitivna pravila lan
465. ZOO: do predaje stvari kupcu rizik sluajne propasti ili oteenja snosi
prodavalac, a predajom stvari rizik prelazi na kupca. Pod predajom stvari,
shodno terminologiji ZOO, treba podrazumijevati isporuku koja odgovara uslovima
konkretnog ugovora. Modalitet koji bitno utie na prelaz rizika je nain isporuke.
Od opteg dispozitivnog pravila postoje dva izuzetka. Rizik, najprije, ne prelazi
na kupca isporukom kada je on zbog nekog nedostatka predane stvari raskinuo
ugovor ili traio zamjenu stvari. Rizik tada ostaje na prodavcu, a kupac ima,
eventualno, obavezu da stvar uva (lan 520, st. 2. ZOO). To mora biti uinjeno
panjom dobrog privrednika, a kupac ima pravo na naknadu trokova izazvanih
uvanjem stvari.
Drugi izuzetak postoji onda kada prodavac, koristei se svojim ovlatenjima u
sluaju sumnje u ostvarivanje naplate istovremeno sa isporukom, zadri slanje
robe ili njenu isporuku kupcu. Poto isporuka nije izvrena, rizik se vraa prodavcu
59
i to retroaktivno.
6.3. Prelaz rizika kada je kupac u docnji
Ako predaja stvari nije izvrena zbog kupeve docnje, rizik prelazi na kupca u
asu kada je doao u docnju (lan 457, st. 1. ZOO). Ova zakonska formulacija
otvara nekoliko znaajnih pitanja. Prvo je ta je predaja? Smatramo da pod tim
treba podrazumijevati isporuku, a ne samo njenu osnovnu radnju uruenje.
Drugo pitanje jeste sa kojim radnjama kupac moe biti u docnji? To su oigledno
inidbe koje su potrebne da bi prodavac mogao da izvri svoju obavezu isporuke,
kao i radnje preuzimanja stvari (lan 519. ZOO) koje se nadovezuju na
materijalne akte isporuke. Napokon, moe biti sporno i kakav je karakter kupeve
57
58
59
P. 2-509 UCC.
52
docnje; da li je u pitanju duniko ili povjerilako zakanjenje? Poto je

preuzimanje stvari obaveza kupca, smatramo da se radi o dunikoj docnji. 60
Razmotreno pravilo ima opti karakter. Ono odgovara pojmu i nainu isporuke
koje smo izloili. Zato dva posebna rjeenja koja sadri lan 457. treba shvatiti kao
proirenje generalne norme, a ne kao izuzetke od nje. Koja su to rjeenja?
Najprije, kada su predmet ugovora stvari odreene po rodu, smatrae se da je
prodavac izvrio isporuku kada je ugovorenu koliinu izdvojio iz mase, pod
uslovom da uredno pozvani kupac nije na vrijeme doao da prisustvuje tome inu.
No, tim trenutkom rizik jo uvijek ne prelazi na kupca. Potrebna su dva dodatna
uslova koja tite njegove opravdane interese. Nuno je da su stvari oito
namijenjene za izvrenje predaje i da je prodavac o tome odaslao obavjetenje
kupcu (lan 457, st. 2). Ovo obavjetenje ne treba mijeati sa obavjetenjem o
pozivu da pristupi radnjama isporuke; obavjetenje o izdvajanju se daje kada je
61
radnja izdvajanja ve izvrena, tako da je ono od znaaja samo za prelaz rizika.
Obavjetenje se smatra izvrenim kada je poslano (teorija odailjanja), a ne kada
je primljeno. Zbog toga prodavac treba da ga uini na siguran nain.
Drugi sluaj odnosi se na onaj nain isporuke u kome prodavac sam ne moe
da izvri izdvajanje, a uredno pozvani kupac nije doao da uestvuje u tom poslu.
U ovom sluaju isporuka e se smatrati izvrenom kada je prodavac zavrio one
radnje koje kupcu omoguavaju preuzimanje stvari. Meutim, rizik ne prelazi u tom
trenutku na kupca, za prelaz rizika je potrebno da je prodavac odaslao obavijest
kupcu (lan 457, st. 3. ZOO). Pravni reim ovoga obavjetenja isti je kao i u
prethodnom sluaju.
III - GARANCIJA ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE
1. Pojam i vrste materijalnih nedostataka
1.1. Pojam materijalnih nedostataka
Odreivanje koncepta i vrsta fizikih mana, nedostataka ili materijalnih
nedostataka - prema terminologiji naeg Zakona o obligacionim odnosima - jedno
je od kljunih pitanja u oblasti prava prodaje. Od naina njegovog rjeavanja
zavise: mjera ekvivalentnosti razmjene robe za novac, struktura obaveza prodavca
i izgled odnosa odgovornosti za neizvrenje ili neuredno izvrenje ugovora.
Ranije jugoslovensko pravo je u Optim uzansama usvojilo austrijski sistem,
koji je do 6. IV 1941. godine vaio i na podruju nae zemlje. Kvalitativni i koliinski
60
61
Suprotno Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, str. 30.

Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, str. 31.
53
nedostaci se posebno reguliu i pravno tretiraju na razliite naine. 62 Zakon o

obligacionim odnosima morao je nai rjeenja koja e se sa jedne strane naslanjati
na jugoslovensku pravnu tradiciju, a sa druge nee biti protivrjena regulativi
meunarodnog karaktera sadranoj u hakom Zakonu o prodaji. Rezultat ovog, na
prvi pogled protivrjenog zadatka, je novi institut materijalnih nedostataka u
sinalagmatinim ugovorima uopte 63 i u prodaji posebno. 64
Pozitivno pravno odreenje materijalnih nedostataka sadrano je u lanu 479.
ZOO. Prema ovom zakonu:
Nedostatak postoji:
1. ako stvar nema potrebna svojstva za njezinu redovnu upotrebu ili za promet;
2. ako stvar nema potrebna svojstva za naroitu upotrebu za koju je kupac
nabavlja, a koja je bila poznata prodavaocu ili mu je morala biti poznata;
3. ako stvar nema svojstva i odlike koje su izriito ili preutno ugovorene odnosno
propisane;
4. kada je prodavalac predao stvar koja nije jednaka uzorku ili modelu, osim ako
su uzorak ili model prikazani samo radi obavijesti.
Mogue su razliite teorijske definicije materijalnih nedostataka. Mi pod njima
podrazumijevamo svako odstupanje na loije od propisanih, redovnih odnosno
uobiajenih ili ugovorenih svojstava stvari, te odstupanja nabolje ako su svojstva
stvari ugovorom predviena kao njegovi bitni elementi.
1.2. Vrste materijalnih nedostataka
Nedostaci koji se odreuju prinudnim propisima, redovnom praksom u
prometu i/ili obiajima nazivaju se objektivnim. Oni koji postoje suprotno izriito ili
preutno ugovorenim svojstvima predmeta prodaje, koji vrijeaju interese i ciljeve
konkretnog kupca su subjektivni nedostaci.
Prema vrsti osobine koja ne odgovara ugovoru, nedostaci se dijele na
kvalitativne (mane u uem smislu rijei) i koliinske ili kvantitativne. Izmeu ove
dvije vrste mana nije uvijek lako povui jasnu granicu. Ukoliko je koliina bitan
element posla, onda nedostatak u koliini uvijek predstavlja i kvalitativnu manu.
Iako je pravni reim posljedica ovih nedostataka isti, njihove faktike razlike i
osobine ponekad tumaenjem dovode do razliitih rjeenja za pojedina pitanja.
Prema mjerilu vidljivosti, nedostaci se dijele na vidljive i skrivene. U prvu
skupinu spadaju oni koji se mogu primijetiti ve pri uobiajenom spoljnjem pregledu
stvari - na oigled. Skriveni nedostaci su oni za ije je utvrivanje potreban
62
Uzanse 115 - 134 za koliinu i uzanse 135 - 159 (Odgovornost za mane) za kvalitet.
lan 121. ZOO. U ovom lanu je samo konstatovana odgovornost svakog ugovaratelja za materijalne nedostatke
svog ispunjenja i predvieno da reim materijalnih nedostataka kod ugovora o prodaji vai kao supsidijaran, tj. onda
kada za odreeni sluaj nije to drugo propisano.
64
lan 478. i 479. za pojam nedostatka.
63
54
poseban postupak provjere osobina stvari ili njihova upotreba (lan 482, st. 1.
ZOO). Razlikovanje je izuzetno vano kod rokova za reklamaciju nedostataka.
Otklonjivi nedostaci su oni ije je popravljanje mogue bez bitnog umanjenja
upotrebne ili prometne vrijednosti stvari. Neotklonjivi su oni kod kojih popravak ili
nije mogu ili nema ekonomskog smisla. Ovi nedostaci svojom faktikom snagom
djeluju na prava koja kupac moe koristiti u datom sluaju.
Prema obimu, nedostaci mogu biti znatni i neznatni. Znatni su oni koji dovode
do ponitavanja ili umanjenja prometnih ili upotrebnih vrijednosti stvari. Neznatni ne
umanjuju vrijednost stvari ni u kom pogledu. Njihovo postojanje ne povlai za
sobom nikakve pravne posljedice, kako bi se izbjeglo ikaniranje prodavca.
Usvojena je, dakle, funkcionalna koncepcija nedostataka (lan 478, st. 3. ZOO).
Napokon, nedostaci mogu s obzirom na njihov uticaj na ugovor biti bitni ili
nebitni. Prvi onemoguavaju ostvarivanje svrhe ugovora. Nebitni nedostaci mogu
da prouzrokuju naknadu tete, ali ne utiu na samo postojanje ugovora.
2. Garancija za materijalne nedostatke
2.1. Pojam garancije
Garancija za materijalne nedostatke je jamenje prodavca kupcu da prodata
roba nema nikakvih fizikih svojstava koja bi ometala urednu i nesmetanu,
propisanu, uobiajenu ili ugovorenu upotrebu stvari. Ona se moe definisati i kao
jamenje prodavca kupcu da e isporuena roba biti saobrazna onome to je
predvieno ugovorom.
Pravna kvalifikacija ove garancije nije sporna. Ona je sastavni dio ugovora po
prirodi posla. Postoji u ugovoru o prodaji uvijek kada nije izriito iskljuena i u mjeri
65
u kojoj nije samim ugovorom ograniena. Pravni osnov garancije je bio sporan.
Zakon o obligacionim odnosima stoji na pozicijama ugovornog osnova garancije. O
tome svjedoe, pored ve navedenog rjeenja o mogunosti ugovornog
iskljuivanja ili ograniavanja garancije, i rjeenja o uslovima potrebnim za
postojanje ove obaveze.
Garancija za ispravno funkcionisanje stvari, kao posebno jamenje
proizvoaa i/ili prodavca pojedinih vrsta tehnike robe, ima prvenstveno ulogu
zatite krajnjih potroaa (lan 501 - 507 ZOO). U daljem tekstu emo samo
razmatrati opti tip garancije za materijalne nedostatke, onaj koji se uvijek sree u
ugovorima o prodaji poslovnog prava.
65
lan 486. ZOO.
55
2.2. Uslovi za postojanje garancije

Da bi garancija za materijalne nedostatke postojala, moraju biti ispunjeni
pravom predvieni uslovi. Oni imaju karakter: zakonskih odredbi prinudnog
karaktera, ugovornih klauzula, jednostranih pravnih poslova i pravnih stanja. Svi
uslovi moraju biti ispunjeni kumulativno.
Nedostatak, najprije, mora postojati u asu prelaska rizika. Izuzetno, obaveza
garancije, pa, shodno tome, i odgovornost, postoji i onda kada se nedostatak
pojavio nakon prelaska rizika, ako je on posljedica uzroka koji je postojao prije toga
momenta. Na primjer, stoka je u momentu prelaska rizika ve bila zaraena, ali se
bolest zbog perioda inkubacije pojavila nakon isporuke. Postojanje nedostatka ili
uzroka nedostatka dokazuje kupac.
Drugi uslov za postojanje obaveze garancije jeste da u asu zakljuenja
ugovora nedostaci nisu bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati (lan
480, st. 1.). Ovaj uslov savjesnosti kupca odnosi se samo na svojstva potrebna za
redovnu upotrebu ili za promet robe, te na svojstva i odlike koje su izriito ili
66
preutno ugovorene, odnosno propisane. On ne postoji kod subjektivnih mana i
kod prodaja po uzorku ili modelu, budui da se smatra da je kupac morao da ih
uoi, da je svoju dunost provjere obavio kako treba. 67 U sluajevima za koje uslov
savjesnosti kupca vai, zakonodavac pojaava kriterije paljivosti i potenja kod
obje stranke. Smatra se da nisu mogli ostati nepoznati kupcu oni nedostaci koje bi
briljivo lice sa prosjenim znanjem i iskustvom lica istog zanimanja i struke kao
kupac moglo lako opaziti pri uobiajenom pregledu stvari. 68 No, prodavac e
odgovarati i za ove nedostatke ako je u pogledu osobina stvari ili postojanja
nedostataka obmanuo kupca svojom izjavom da traene odlike postoje, odnosno
da uoenih ili indiciranih nedostataka nema (lan 480, st. 3. ZOO). Bude li ugovor
zakljuen sa klauzulom vieno-odobreno, kakva - takva ili nekom slinom,
kupac se ne moe pozivati na nedostatke stvari, osim u sluaju obmane od strane
prodavca (uz. 144. i 145.). Znanje ili neznanje prodavca za postojanje nedostataka
su pravno irelevantni; obaveza garancije za materijalne nedostatke postoji i kad je
prodavac bio savjestan (lan 478, st. 1. ZOO). Ipak, nesavjesnost prodavca djeluje
u sferi odgovornosti za materijalne nedostatke.
Obaveza garancije se moe ugovorom sasvim iskljuiti ili samo ograniiti (lan
486, st. 1. ZOO). Stoga je nepostojanje ovakve klauzule trei uslov za egzistenciju
obaveze garancije. Obaveza garancije e postojati uprkos ovakvoj klauzuli, ako je
nedostatak bio poznat prodavcu ili ako ju je nametnuo koristei svoj poseban
monopolski poloaj (lan 486, st. 2. ZOO). Razlog za to lei u nitavosti navedenih
uglavaka.
66
67
68
lan 480, st. 1. u vezi sa lanom 479, st. 1. ZOO.

lan 480, st. 1. u vezi sa lanom 479, st. 1. i 481, st. 1. ZOO.
Clan 480, st. 2. ZOO.
56
etvrti uslov jeste da stvar nije prodata na prinudnoj prodaji (l. 487 ZOO).
Razlozi za ovakvo rjeenje lee u mehanizmu prinudne javne prodaje koji iskljuuje
pristanak i uee prodavca u zakljuivanju ugovora.
Napokon, peti uslov ini uredna reklamacija na materijalne nedostatke.
Striktno posmatrano, reklamacija nije uslov za nastanak obaveze garancije, ali
jeste neophodna pretpostavka za odravanje ove dunosti prodavca na snazi.
Naime, protekom prekluzivnih rokova za reklamiranje gasi se i sama obaveza
garancije, pa shodno tome i odgovornost prodavca po tom osnovu.
IV - GARANCIJA ZA PRAVNE NEDOSTATKE
(ZATITA OD EVIKCIJE)
1. Pojam i vrste pravnih nedostataka
Zakljuenjem ugovora o prodaji kupac ne eli samo to da mu stvari budu
stavljene na raspolaganje. Njegovi ciljevi su sloeniji. Kupac tei da stekne mirnu i
nesmetanu dravinu i svojinu kao najjae stvarno pravo na predmetu prodaje.
Jedino na taj nain on moe u punom obimu da iskoristi upotrebne i prometnu
vrijednost stvari i postigne jednakost davanja kao princip obligacionog prava (lan
15. ZOO). Upravo zbog ovoga pravo nekog lica, koje pod odreenim uslovima
iskljuuje ili ograniava bilo miran posjed, bilo nastanak, ili vrenje najjaeg svojinskog prava na predmetu prodaje, predstavlja pravni nedostatak ili pravnu
manu.
Pravni nedostaci se, kao i materijalni, mogu podijeliti prema vie kriterija.
Polazei od titulara prava koje predstavlja nedostatak, oni se mogu svrstati u
69
nedostatke iji je subjekat prodavac i one kod kojih je nosilac prava tree lice, tj.
osoba van ugovornog odnosa. Zakon o obligacionim odnosima insistira na pravu
treeg i time samo drugu varijantu ukljuuje u krug pravnih mana (lan 508). I
dejstvo nedostatka moe biti mjerilo za njihovu sistematizaciju. Shodno tome,
nedostaci se dijele na one koji: iskljuuju, umanjuju ili ograniavaju kupevo pravo
(lan 508. ZOO). Prema obimu uticaja na stvar i pravo svojine na njoj teorija dijeli
pravne nedostatke na potpune i djelimine. 70 Pravo koje sa stanovita kupca
predstavlja manu moe biti javnopravne i privatnopravne prirode (lan 514. ZOO).
Od privatnih, imovinskih prava najee se sreu stvarna prava (svojina, hipoteka,
slubenost). U privrednim prodajama su izuzetno znaajna ona koja imaju
69
Perovi dr Slobodan: Obligaciono pravo, Privredna tampa, Beograd, 1980, str. 377.
Detaljno razmatranje pravnih problema vezano za ovu vrstu nedostataka nalazi se kod Perovi dr Slobodan, isto
djelo, str. 378.
70
57
obligaciono porijeklo (zaloga) 71 ili potiu iz prava intelektualne svojine (pravo na

patent, model i uzorak, odnosno industrijski dizajn; ig). 72
Za postojanje mane je bitno da je uznemiravanje pravno. 73 Ono moe biti
izvreno putem tube i u vidu prigovora, 74 ali i isticanjem nekih prava treeg lica
neposredno. Napokon, pojedini nedostaci se mogu pojaviti samo kod nepokretnih
stvari, slunosti na primjer. Mi emo se zbog pojma trgovake prodaje baviti samo
pravnim manama koje se mogu vezati za pokretne stvari.
2. Pojam garancije za pravne nedostake i uslovi za njeno postojanje
Garancija za pravne nedostatke je jemenje prodavca kupcu da preneseno
pravo nema nikakvih nedostataka koji bi onemoguavali nastanak ili trajanje
kupevog svojinskog prava, odnosno koji bi umanjivali ili ograniavali upotrebu
toga prava, a time i miran posjed prodane stvari. Analogno garanciji za materijalne
nedostatke, garancija za pravne nedostatke (zatita od evikcije) se moe definisati
i kao jamenje prodavca kupcu da je preneseno svojinsko pravo saglasno onome
to je predvieno ugovorom.
Po svojoj pravnoj prirodi, garancija za pravne nedostatke je prirodan sastojak
ugovora; postoji uvijek kada sporazumom stranaka nije izriito ili preutno
iskljuena. Pravila Zakona o obligacionim odnosima su i u pogledu ovoga instituta
dispozitivne prirode; odgovornost prodavca za pravne nedostatke moe se
ugovorom ograniiti ili sasvim iskljuiti (lan 513, st. 1. ZOO). Zbog toga zatita od
75
evikcije u naem sistemu ima ugovorni osnov.
Za postojanje garancije za pravne nedostatke moraju biti kumulativno
ispunjeni zakonski uslovi. Oni imaju razliit juridiki karakter. U uporednom pravu
su postavljeni na slian nain. Zato emo se zadrati samo na rjeenjima Zakona
o obligacionim odnosima.
Nedostatak mora postojati u asu prelaska svojinskog prava sa prodavca na
kupca. To znai, nuno je da je stvarno pravo treeg nastalo jo dok je stvar bila u
dravini prenosioca. 76 Ovo je prvi uslov.
71
Zaloga moe biti konstituisana ugovorom o zalogu (lan 966 - 996). No, ona ee proistie iz nekog drugog
privredno-pravnog posla: komisiona (lan 786), trgovinskog zastupanja (lan 809), izdavanja skladinice (lan 740. i
dalje) i slino.
72
Vidjeti: Zakon o industrijskom vlasnitvu u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 3/02).
73
Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 377.
74
75
lan 1487. Codice civile samo garanciji za sopstveno uznemiravanje daje zakonski osnov. Ona se ugovorom ne
moe iskljuiti ili ograniiti; lan 1628. Code civil isto.
76
Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 382. Generalno se moe rei da odreivanje vremena postojanja nedostatka u
prenesenom pravu nije jednostavno. ZOO izriito ne ureuje ovo pitanje pa se rjeenje mora nai vezivanjem garancije
za momenat nastanka prava. To je kod nas izvrenje isporuke. No, ZOO u lanu 510. st. 4. i 513. st. 2. govori i o
momentu zakljuenja ugovora. Smatramo da je taj trenutak relevantan samo za odreivanje savjesnosti kupca,
odnosno prodavca, a ne i za postojanje prava treeg.
58
Drugi uslov jeste da je kupac savjestan. Odreivanje savjesnosti je sloeno.

Ona najprije postoji ako kupac nije bio obavijeten o postojanju pravnog
nedostatka (lan 508, st. 1. ZOO). Dalje, smatrae se da je kupac savjestan ako u
asu sklapanja ugovora nije znao za mogunost da mu stvar bude oduzeta, ili da
njegovo pravo bude smanjeno ili ogranieno (lan 510, st. 4.). Napokon, kupac se
smatra savjesnim i onda kada je znao za nedostatak, ali nije pristao da uzme stvar
optereenu tim pravom (lan 508, st. 1. ZOO). U posljednjem sluaju radi se o
situaciji u kojoj je prodavac obmanuo kupca u pogledu karaktera prava treeg ili u
kojoj je kupcu obeao da e do preuzimanja stvari i prenosa svojine otkloniti
nedostatak.
Trei uslov jeste da garancija nije ugovorom iskljuena ili ograniena. Da bi
ovaj uslov postojao, potrebno je da prodavalac bude savjestan. Smatrae se da on
nije savjestan ako mu je nedostatak u vrijeme sklapanja ugovora bio poznat ili mu
nije mogao ostati nepoznat (lan 513. st. 2. ZOO). U sluaju nesavjesnosti
prodavca, klauzula o iskljuenju ili ogranienju odgovornosti za pravne nedostatke
je nitava.
etvrti uslov je obavjetavanje prodavca o nedostatku, tj. njegovo reklamiranje
(lan 509. ZOO). Za razliku od materijalnih nedostataka, reklamiranje pravnih
mana nije uvijek uslov za odravanje prodaveve obaveze garancije na snazi.
Obaveza postoji i kad reklamacija nije izvrena i to u tri sluaja. Kupac, najprije, ne
mora reklamirati pravne nedostatke koji su prodavcu ve poznati (lan 509. ZOO).
Reklamacija, dalje, nije uslov za postojanje obaveze garancije ni onda kada se
kupac upustio u sudski spor sa treim licem i izgubio ga. Prodavac se tada moe
osloboditi odgovornosti ne dokazom da njegova obaveza garancije ne postoji, jer
nije izvreno obavjetavanje, nego dokazom da je raspolagao sredstvima da se
odbije zahtjev tree osobe (lan 511. ZOO). I na kraju, reklamacija nije uslov ni za
sluaj u kome je pravo treeg oito osnovano (lan 512).
V - ISPOSTAVLJANJE FAKTURE
1. Pojam fakture i obaveza njenog ispostavljanja
Pravno posmatrano, faktura se moe definisati kao izjava volje prodavca data
u formi pisanog dokumenta kojim on zahtijeva od kupca da mu isplati cijenu iz
ugovora i eventualno ostale izdatke koje je uinio u vezi sa ugovorom. Faktura,
pored zahtjeva za plaanjem, uvijek sadri i neke elemente ugovora: predmet,
koliinu, jedininu cijenu, transportnu klauzulu i ukupan iznos cijene. U praksi se
sreu i obrasci faktura iji ih sadraj pribliava zakljunici.
Faktura je materijalizacija pravno relevantne izjave volje usmjerene na
plaanje cijene. Zbog toga se ona pravno kvalifikuje kao pomoni pravni posao.
59
Funkcije fakture su brojne. Ona, najprije, predstavlja zahtjev za isplatu cijene.

To je njen osnovni zadatak. Faktura, dalje, jeste izuzetno vaan knjigovodstveni
dokument. 77 Ona zbog toga mora biti uredna, vjerodostojna i dovoljna za knjienje
poslovne promjene koju izaziva isplata ugovorne cijene. Nadalje, faktura je
izuzetno vano dokazno sredstvo. U tom svojstvu ona pokriva oblast od
dokumentarnog akreditiva do spreavanja zastarjelosti zahtjeva za plaanjem
ugovorne cijene. Zavisno od faze pregovora ili ugovaranja, faktura moe imati jo
dvije fukncije. Ona moe predstavljati ponudu za zakljuenje ugovora ili prihvat
ponude. Pravni reim cijene omoguava jo jedan nain upotrebe fakture. Ona
moe biti sredstvo za oivljavanje ugovora preciziranjem cijene od strane
prodavca. Ovu ulogu imae u sluaju u kome ugovor ne vai bez odreivanja
cijene, a stranke se o cijeni nisu sporazumjele. Faktura je, napokon, podoban
instrument za dopunu i preciziranje ugovora. Ovo je razumljivo, budui da je
78
faktura obino prvi pismeni akt o ugovoru.
Sistemsko tumaenje izvora pokazuje da je i danas izdavanje fakture obaveza
prodavca. Takav zakljuak se moe izvui iz Optih uzansi, naroito iz onih koje
govore o kupevoj obavezi plaanja. 79 Na isti stav upuuju Zakon o raunovodstvu
(lan 3. i 10) 80 i Zakon o finansijskom poslovanju (lan 3. naroito). 81
Od
fakture
treba
razlikovati
profakturu.
Profaktura
je
pisani
dokument po sadraju i obliku slian fakturi - kojim prodavac zahtijeva od kupca
plaanje prema prethodnom obraunu cijene. Ona ima preliminarnu finansijsku,
knjigovodstvenu i dokaznu funkciju. Kada konaan obraun bude sainjen, iznosi
plaeni po profakturi se odbijaju od iznosa fakture. Rezultat moe da bude: ostatak
duga kod kupca, potpuno izmirenje obaveze ili pojava potraivanja kupca za
vraanje vie plaenog iznosa po profakturi.
2. Obaveznost jednostrano unesenih klauzula
Faktura se izdaje na osnovu ugovora, koji predstavlja rezultat sporazuma
stranaka. Ona predstavlja znaajno dokazno sredstvo o sadraju toga sporazuma.
Zbog toga je pitanje klauzula koje prodavac jednostrano unese u fakturu veoma
sloeno. Kod nas je ono rijeeno Optim uzansama.
Odredbe fakture koje se ne nalaze u ugovoru, niti se iz njega mogu
tumaenjem nesumnjivo konstruisati, u principu, ne obavezuju kupca. Ovo pravilo
vai i onda kada je kupac fakturu primio bez prigovora. Polazi se od pretpostavke
da se ne moe jednostrano menjati ono to su stranke ugovorile, odnosno ukoliko
82
su u pitanju nove klauzule da ne postoji obaveza da se na njih odgovori. No,
77
lan 10. Zakona o raunovodstvu (Sl. n. FBiH, 2/95).

Kapor dr Vladimir: Ugovor o kupovini i prodaji robe prema Optim uzansama za promet robom, Savremena
administracija, Beograd 1957, str. 87.
79
Vidjeti uzanse 177, 180. i 217.
80
Sl. n. FBiH, 2/95.
81
Sl. n. FBiH 2/95.
82
Kapor dr Vladimir, isto djelo, str. 87.
78
60
sadraj ugovora i princip pacta sunt servanda stvaraju izuzetke od izloene norme
uzanse 203.
Uslovi plaanja i drugi uslovi koje prodavac jednostrano unese u fakturu
obavezuju kupca ako su kumulativno ispunjene tri pretpostavke. Jednostrano
unesene klauzule moraju biti neophodne za izvrenje ugovora. ta je neophodno
zavisi od konkretnih okolnosti svakog pojedinog sluaja. 83 Drugo, razmatrane
klauzule moraju biti u skladu sa ostalim odredbama ugovora. Ta injenica e se
utvrivati primjenom pravila o interpretaciji. Napokon, nuno je da kupac nije u
kratkom roku po prijemu fakture prigovorio jednostranim klauzulama. Koji je rok
kratak, faktiko je pitanje (uz. 103. st. 2). Kada kupac prigovori samo nekim
stavkama fakture, ne moe odbiti isplatu iznosa na koje nije uloio prigovor (uz.
204).
U praksi se formiralo stanovite da jednostrano unesene klauzule obavezuju
prodavca ukoliko oteavaju njegov poloaj. Ovo pravilo vai i onda kada ove
odredbe prevazilaze okvire ugovora, odnosno kada nisu neophodne za njegovo
izvravanje. Smatra se da je tada prodavac elio da prui pogodnosti kupcu. Poto
je u pitanju ponuda za naknadnu izmjenu ili dopunu posla, kupac ne mora prihvatiti
korienje ponuenim pogodnostima.
83
Kapor dr Vladimir, isto djelo, str. 88.
61
62
GLAVA TREA
OBAVEZE KUPCA
I - UOPTE O OBAVEZAMA KUPCA
1. Vrste obaveza
Obaveze kupca su njegove dunosti izvravanja radnji koje proistiu iz
ugovora o prodaji. Osnov obaveza kupca i faktori koji uslovljavaju njihov
pojedinani izgled, u naelu, su isti kao i kod obaveza prodavca. Ali, postoji i jedan
dodatni element, a to je injenica da je kupac povjerilac za karakteristinu obavezu
isporuke i ujedno aktualni ili potencijalni vlasnik stvari koja je predmet ugovora.
Uporedno posmatrano, ova varijabla dovodi do razliite kvalifikacije pojedinih radnji
koje kupac kao poslovni subjekt preduzima. Najkarakteristiniji primjeri su pregled
robe i obavjetavanje o nedostacima; oni se u zakonodavstvu odreuju ili kao
obaveza ili kao pravo kupca.
Osnovne obaveze kupca u naem pravu su: pregled robe (provjera da li roba
ima materijalnih nedostataka), prijem isporuke, plaanje cijene i obavjetavanje o
materijalnom nedostatku (reklamacija), ako on postoji. Posljednja obaveza je
uslovljena. Poto se reklamacijom materijalnih nedostataka obezbjeuje realizacija
obaveza prodavca po osnovu garancije, tj. njegova odgovornost, obaveza
reklamiranja ulazi u vanredan tok posla. Zato emo je izloiti tek u narednom
poglavlju.
Sporednih obaveza kupca takoe ima vie. Od onih koje su zasnovane na
dispozitivnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima treba istai obavezu
uvanja stvari. Ona lei na kupcu kada mu je stvar uruena, a on eli da je vrati
prodavcu bilo zbog nedostataka, bilo zbog raskida ugovora (lan 520. st. 2. ZOO).
Sadraj obaveze je isti kao i kod prodaveve istovrsne dunosti. Izloiemo ga u
sklopu odgovornosti prodavca. Od dunosti zasnovanih na ugovoru istiu se:
slanje ambalae i dostavljanje specifikacije. O reimu ovih radnji govoriemo
prilikom raspravljanja o odgovornosti za docnju sa izvrenjem posmatranih
obaveza.
2. Karakter obaveza kupca
Opte karakteristike obaveza kupca iste su kao i osobine dunosti prodavca.
Pored toga, postoje i obiljeja koja su donekle specifina.
Obaveze kupca su tijesno vezane za obaveze prodavca. One, prvo,
predstavljaju komplementarne pojmove povezane i sadrinski (isporuka - prijem
isporuke) i funkcionalno (isporuka - plaanje uz potovanje naela istovremenosti).
Drugo, sankcije za neizvrenje osnovnih obaveza nisu uvijek precizirane. esto se
63
sastoje u gubitku nekih kupevih prava. Napokon, odgovornost za neizvrenje

sporednih obaveza je u velikoj mjeri izjednaena sa optim reimom odgovornosti
za neizvrenje ili neuredno izvrenje ugovora.
II - PREGLED ROBE
1. Pojam pregleda
1.1. Pojam provjere materijalnih nedostataka
Postupak provjere materijalnih nedostataka u zakonodavstvu se najee
84
naziva pregled. U praksi se koriste i izrazi: provjera, kontrola i kvalitativni,
odnosno kvantitativni prijem. 85 Pravni pojam pregleda se u propisima ne odreuje
izriito, nego posredno - kroz opis naina na koji on treba da bude izvren. 86 Zbog
toga definicija pregleda mora da ima teorijski karakter. Pregled robe radi provjere
postojanja ili nepostojanja materijalnih nedostataka predstavlja sistem faktikih i
pravnih radnji, zajedno sa njihovim modalitetima, koje treba preduzeti da bi se
dolo do relativno sigurnog i pravno relevantnog stava o tome da li isporuena
roba po svojim osobinama odgovara onome to je predvieno ugovorom.
Prema lanu 481. st. 1. ZOO kupac je duan primljenu stvar na uobiajen
nain pregledati ili je dati na pregled. U naem je pravu, dakle, provjera
materijalnih nedostataka obaveza kupca. Za ovakvu pravnu kvalifikaciju pored
uporedno-pravnih razloga govore i argumenti komercijalne i juridike prirode.
Stranke mogu odmah da rijee sporove o injenicama, da utvrde svoje ekonomske
i pravne pozicije i izaberu dalji nain djelovanja. Pregled robe sastoji se iz niza
povezanih faktikih radnji, koje prate izriite ili preutne izjave volje vezane za
izvravanje pojedinih postupaka i ocjenu njihovih rezultata. Zbog toga se pregled
robe moe kvalifikovati i kao pomoni pravni posao.
Znaaj pregleda robe radi utvrivanja (ne)postojanja materijalnih nedostataka
je ogroman. U ekonomskom smislu njime kupac provjerava da li dobija ono to
prema ugovoru treba da plati. Pravno gledano, pregled robe je nezamjenjivo
sredstvo vjerodostojnog konstatovanja injenica vezanih za saobraznost isporuke
87
robe preme uslovima iz ugovora, te za obezbjeenje dokaza o tim faktima . Stoga
on, zajedno sa reklamacijom, predstavlja akte vigilancije, budnosti kupca. 88
84
lan 34. SGA, lan 2 - 606 UCC, p. 377. HGB, lan 201. ZO. Isto ini i na ZOO u lanu 481. st. 1.
Ova terminologija zasnovana je na rjeenjima Optih uzansi. Ne treba je koristiti jer sadri prevazieni koncept
mana, ali i zato to je sutinski netana. Pregled robe jo uvijek, naime ne znai prijem (vidjeti Vilus dr Jelena:
Odreivanje i kontrola kvaliteta robe kod ugovora o prodaji, Institut za uporedno pravo, Beograd 1970, str. 121 (dalje
emo ovaj rad citirati kao Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola...).
86
lan 481. ZOO, npr. govori o uobiajenom pregledu stvari.
87
Vilus dr Jelena : Odreivanje i kontrola..., str. 118.
88
85
64
Postoje etiri osnovna modaliteta pregleda. Da bismo ih izloili loginim

redoslijedom i u cilju izbjegavanja ponavljanja, govoriemo o subjektima, mjestu,
vremenu i nainu pregleda.
1.2. Pojam provjere pravnih nedostataka
Provjera pravnih nedostataka se moe definisati analogno provjeri materijalnih
nedostataka kao sistem faktikih i pravnih radnji, zajedno sa njihovim modalitetima,
koje se preduzimaju radi toga da bi se dolo do relativno sigurnog stava o tome da
li pravo koje se prenosi postoji i da li se moe upotrebljavati na nain predvien
ugovorom. No, u uporednom zakonodavstvu ova teorijska mogunost nije posebno
regulisana.
Postoji vie razloga zbog kojih se provjeri pravnih nedostataka ne posveuje
panja koja bi odgovarala kontroli robe. Najprije, u uporednom pravu je opte
prihvaeno da prodavac mora obavijestiti kupca ukoliko zna za nedostatak. Drugo,
ukoliko se pravni nedostatak sastoji u pravu treeg lica, onda je to tree lice duno
da dokae postojanje svojih ovlatenja. Napokon, poto se privredna prodaja
obavlja na mjestima i izmeu lica za koje je to uobiajeno, kupac je po pretpostavci
savjestan. A to znai da moe i od nevlasnika stei svojinu.
Priroda pravnih nedostataka dozvoljava da se oni valjano reklamiraju i kad
nisu posebno provjeravane osobine prenesenog prava. Zbog toga se na ovome
pitanju vie neemo zadravati.
2. Subjekti pregleda robe
Subjekti pregleda su lica koja imaju obavezu i pravo da izvre uvid u stanje
robe radi konstatovanja nepostojanja ili postojanja materijalnih nedostataka. To
mogu biti subjekti javne vlasti ili lica poslovnog prava.
Subjekti javne vlasti su nadleni inspekcijski organi. Kontrola koju oni vre
zasnovana je na imperativnim normama i ima obavezan karakter. Ova vrsta
pregleda robe najee se sree kod onih proizvoda kod kojih je propisan
minimalni kvalitet. Sastoji se bilo u kontroli sirovina, bilo u pregledu gotovog
proizvoda. Pored toga, javnopravna kontrola je naroito esta u spoljnotrgovinskom
poslovanju. Stranke u ugovoru o prodaji mogu, ali ne moraju prihvatiti rezultate ove
kontrole kao jedino mjerodavne za njihove meusobne odnose.
Lica koja mogu izvriti kontrolu ima vie. Odreivanje subjekata pregleda u
konkretnom ugovoru zavisi prvenstveno od sporazuma stranaka. Tek ukoliko one
nita ne utanae, primijenie se rjeenja dispozitivnog zakonodavstva.
65
Pregled robe najprije moe da izvri sam prodavac. Ovo rjeenje

karakteristino je za pravo SAD. 89 U teoriji je ono sporno, budui da se prodavac
ve vezao ugovornom garancijom da roba nema materijalnih nedostataka,
mana. 90 Pregledu koji izvri sam prodavac pridaje se znaaj jedino onda kada se
druge kontrole ne vre. 91 Jedan ovakav sluaj mogu je i na osnovu uzanse 127.
st. 1. Ako je ugovorena otprema eljeznicom bez merenja, tada je mjerodavna
koliina koju na svome skladitu utvrdi sam prodavac, pod uslovom da uredno
pozvani kupac nije doao da uzme uee u pregledu.
Drugi subjekat je kupac. Prema kontinentalnim i naem pravu pregled je
njegova dunost. Od uslova ugovora i okolnosti sluaja zavisi vjerodostojnost
rezultata do kojih je on doao.
Potreba da rezultat pregleda bude taan i upotrebljiv kako prema drugoj strani,
tako i pred sudom, dovela je do toga da prodavac ili kupac rijetko potpuno sami
vre pregled robe. Oni to ine ili zajedno sa nekim treim licem - prevoznikom
(vozarom) i pediterom najee, ili sa komisijom. Vozar e, po pravilu, uestvovati
u utvrivanju koliine robe koja je mjerodavna za ocjenu pravilnosti ispunjenja
ugovora o prodaji ako je u ugovoru unesena neka od sljedeih klauzula: merenje
na utovarnoj stanici, merenje na istovarnoj stanici i srednja mera utovara i
istovara (uz. 127. st. 2 - 4).
Pregled najee zajedniki vre prodavac i kupac. U interesu prometa ovo je
najbolje rjeenje, jer je strankama omogueno da odmah rijee sva eventualna
sporna pitanja vezana za svojstva i stanje robe. Upravo zbog toga se naziva i
92
kontradiktorni nain, odnosno kontradiktorni pregled.
Subjekat pregleda moe biti i tree lice. Ono to svojstvo stie najprije na
osnovu sporazuma stranaka. Tada su mogue dvije situacije. Ugovorom moe biti
predvieno da je nalaz treeg iskljuivi i obavezan dokaz o stanju robe. Stranke se
mogu sporazumjeti i tako da pregled koji vri trei slui dobijanju robnog
dokumenta pogodnog za dalju upotrebu, s tim da on ne spreava dalje dokazivanje
materijalnih nedostataka. 93 Smatramo da u sluaju nejasnog regulisanja poloaja
treeg lica treba usvojiti drugo rjeenje. 94 Tree lice moe biti subjekt pregleda i na
osnovu odluke jedne ugovorne stranke. Tada njegovi nalazi mogu imati samo
dokazno dejstvo. Upravo zbog toga valja odabrati ono tree lice ija su strunost i
savjesnost neosporni. Ovaj zahtjev i pojava novog imenovanog ugovora o kontroli
89
lan 2 - 515 (1) UCC.

Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 122. i 123.
Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 133.
92
93
Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola.., str. 134 - 135.
94
Ovakvo rjeenje predvia i lan 2-515 UCC: stranke se mogu dogovoriti da e nalaz treeg lica biti obavezan za njih
u svakom kasnijem parnienju, odnosno voenju spora.
90
91
66
robe i usluga 95 uslovili su u poslu prodaje jo jedan novum - pregled od strane

treeg. 96
3. Mjesto pregleda robe
Mjesto pregleda je geografska lokacija ili lokalitet na kome sve radnje pregleda
moraju biti zavrene. Moe se, kao i mjesto isporuke, posmatrati u irem i u uem
smislu. Odreivanje mjesta provjere materijalnih nedostataka vri se, najprije,
ugovorom, a potom dispozitivnim propisima. Zakonodavna rjeenja zavise dijelom
od vrste robe (individualizirana ili generika), a dijelom od tipa prodaje
(nedistanciona ili distanciona).
Odreivanje mjesta provjere materijalnih nedostataka vri se u ugovoru izriito
ili transportnim klauzulama. Bez obzira kako mjesto provjere bilo ugovoreno, ono
mora biti potovano. Mjerodavan je samo onaj nalaz o stanju robe koji je dobijen
na ugovorenom mjestu pregleda.
Zakon o obligacionim odnosima i Opte uzanse, usvajajui iroko prihvaena
97
rjeenja uporednog prava, mjesto pregleda veu za mjesto izvrenja isporuke
kao primaran i vrijeme pregleda kao sekundaran faktor. Upravo zbog toga postoji
veliki broj solucija, a njihova primjena zavisi od faktikih okolnosti svakog
konkretnog posla. Ovi inioci dovode do razliitog tumaenja osnovne norme lana
481. st. 1. ZOO po kojoj je kupac duan primljenu stvar na uobiajeni nain
pregledati ili je dati na pregled im je to prema redovnom toku stvari mogue.
Ako su obje stranke prisutne isporuci i ako je prilikom isporuke mogue izvriti
i pregled, mjesto isporuke u irem i uem smislu je ujedno i mjesto pregleda. Ovo
pravilo vai samo za vidljive nedostake.
Ne pozove li prodavac kupca da prisustvuje isporuci, kao i onda kada prisutne
stranke ne mogu da izvre pregled prilikom isporuke bez svoje krivice, mjesto
provjere je prvo mjesto u kome je to prema redovnom toku stvari mogue uiniti.
Redovan tok stvari je pravni standard koji se shvata objektivno, tj. nezavisno od
individualnih osobina konkretnog kupca. Razliiti faktiki uslovi provjere koliine i
kvaliteta, po pravilu, e dovoditi do razliitog odreivanja mjesta provjere koliine i
kvaliteta pozivom na redovan tok stvari. Koliina e se najee provjeravati u
prvom usputnom mjestu koje raspolae odgovarajuim mjernim instrumentima, a
kvalitet u skladitu kupca.
Kod distancionih prodaja generikih stvari mjesto provjere e biti identino
mjestu isporuke. No, postoji li dilema oko toga da li je kao mjesto isporuke i
95
lan 847. st. 1. ZOO: Ugovorom o kontroli robe jedna ugovorna strana (vrilac kontrole) obavezuje se da izda
certifikat o tome, a druga strana (naruilac kontrole) naknadu. Vidjeti i lan 848 - 858 ZOO.
96
97
Vidjeti Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 127 i Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str.
183.
67
pregleda odreeno mjesto otpreme ili mjesto opredjeljenja, uzee se da je mjesto

pregleda jednako mjestu otpreme. Kao mjesto pregleda u uem smislu valja uzeti
transportni terminal (uzansa 74). Ovakvo rjeenje odgovara ne samo izvorima
prava nego i potrebama poslovne prakse.
Odreivanje mjesta provjere kod reekspedicije predstavlja poseban problem.
Da bi reekspedicija kao poseban institut postojala, prema uporednom 98 i naem
pravu (lan 481. st. 3. ZOO) potrebno je da bude ispunjeno nekoliko uslova.
Najprije, mora postojati ugovor izmeu kupca i njegovog kupca o prodaji iste robe.
Drugo, potrebno je da kupac robu alje u novo mjesto opredjeljenja bez pretovara.
I tree, zahtijeva se da je prodavcu pri sklapanju ugovora bila poznata ili morala
biti poznata mogunost takve dalje otpreme (lan 481. st. 3. ZOO). Budu li
ispunjeni ovi uslovi, mjesto provjere moe biti i mjesto novog opredjeljenja.
Razumije se da kupac ili kupev kupac mogu kao mjesto provjere u irem smislu
odrediti i neko drugo usputno mjesto koje se nalazi izmeu dva mjesta
opredjeljenja.
Sva do sada iznesena pravila o odreivanju mjesta pregleda vaila su za
uobiajeni pregled kojim se mogu konstatovati vidljivi nedostaci. Mjesto utvrivanja
skrivenih nedostataka nije niim odreeno. Ono zavisi ili od volje kupca ili od
okolnosti sluaja.
4. Vrijeme pregleda robe
Vrijeme pregleda je trenutak ili vremenski period u kojemu sve radnje koje
sainjavaju pregled robe moraju biti izvrene. Pravno, ovo je najsloeniji modalitet
postupka provjere (ne)postojanja materijalnih nedostataka. Odreuje se ugovorom
na isti nain kao i mjesto, te dispozitivnim propisima.
Rjeenja dispozitivnih propisa uopte, pa i naeg Zakona o obligacionim
odnosima zavise od vrste robe, tipa prodaje i od usvojenih pravila o vremenu
reklamacije. Ona se mogu posmatrati prema tome da li je prodavac bio
nesavjestan ili savjestan.
Ako je nedostatak bio poznat prodavcu ili mu nije mogao ostati nepoznat
(lan 485. ZOO), vrijeme reklamacije, pa prema tome i vrijeme utvrivanja
nedostataka nije niim ogranieno. Ovo rjeenje potie iz principa da se niko ne
moe pozivati na sopstvene nedoputene radnje (nemo turpitudi nemo suam
allegans). Kada je prodavac bio savjestan, vrijeme pregleda zavisi od toga da li je
nedostatak vidljiv ili skriven. Pravno-tehnika rjeenja su naroito u prvom sluaju
veoma sloena. Stoga emo ih ispitati posebno.
Budu li obje stranke prisutne isporuci i pregled se moe izvriti prilikom
isporuke; stranke ili drugi subjekti pregleda, ga moraju obaviti odmah. Ovo rjeenje
98
Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 127-130.
68
zasniva se na pravilima o reklamaciji iz lana 481. st. 2. ZOO. Izvrenje pregleda

odmah je, zapravo, pravni standard. Njegov sadraj zavisi od poslovnih obiaja i
od konkretnih uslova isporuke u datom sluaju. Jasno je da se vrijeme isporuke i
vrijeme pregleda ne moraju potpuno podudariti, budui da se zadnja trana robe
mora ispitati po zavretku isporuke.
Ako prodavac ne ispuni svoju obavezu pozivanja kupca da prisustvuje isporuci
i pregledu, ili ako pregled ne bude mogue izvriti prilikom isporuke bez krivice
stranaka, kupac ga mora obaviti im je to prema redovnom toku stvari mogue
(lan 481. st. 1. ZOO). Ovo znai da mora bez nepotrebnih odlaganja pristupiti
pregledu i sam pregled zavriti u roku u kome bi to uinilo i drugo lice njegovog
poloaja djelujui panjom dobrog privrednika. Redovan tok stvari i ovdje se
shvata objektivno. Pored poslovnih obiaja i uslova posla, sadraj navedenih
pravnih standarda zavisi naroito od vrste robe. Konani izgled relevantnog
rjeenja u pogledu vremena provjere zavisie i od toga da li je u pitanju provjera
koliine ili kvaliteta. Specifini zahtjevi provjere kvaliteta mogu da dovedu do toga
da se izraz im interpretira tako da vai od momenta prispijea robe u skladite
kupca.
Kod distancione prodaje generikih stvari princip je da se vrijeme pregleda
vee za vrijeme isporuke. Zbog toga je u uporednom pravu gotovo opte
prihvaeno pravilo ... da se u ovakvim sluajevima kontrola robe vri pre predaje
99
robe vozaru. Isto rjeenje postoji i u naem sistemu. Ono je potvreno i
pravilima uzanse 74. o mjestu isporuke u situaciji kada postoji dilema izmeu
mjesta otpreme i opredjeljenja.
U sluaju reekspedicije, pregled stvari moe biti odgoen do njezina
prispijea u novo odredino mjesto (lan 481. st. 3. ZOO). Kupac ili kupev kupac
imaju pravo da pregled izvre i ranije. No, ukoliko to ne uine, duni su da pregledu
pristupe im je roba prispjela u konanu destinaciju.
Navedeni rokovi za pregled mogu biti produeni u dva sluaja. Prvo, ako je
zbog popravke ili isporuke druge stvari kupac bio prinuen da ne koristi predmet
prodaje, rokovi poinju tei od predaje popravljene stvari, predaje druge stvari,
izvrene zamjene dijelova i slino (lan 483. ZOO). I drugo, ako se pregled ne
moe izvriti, jer prodavac nije predao potrebna dokumenta, poetak toka roka se
odlae do prijema dokumenata. Prema uzansi 138. kupac tada treba da opomene
prodavca da mu te isprave bez odlaganja dostavi. Ovo pravilo ne vai samo onda
100
kada je u pitanju lakopokvarljiva roba.
Sva izloena rjeenja vrijede za situaciju u kojoj se vri uobiajeni pregled, tj.
u kojoj treba konstatovati vidljive nedostatke. Ako su u pitanju skriveni nedostaci,
krajnji rok za izvrenje pregleda je prekluzivni rok za ostvarivanje kupevih prava
99
Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 124 - 125.

Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 126 i 138.
100
69
po tom osnovu. On iznosi est mjeseci od predaje stvari, isporuke, izuzev kada je
ugovorom odreen dulji rok (lan 482. st. 2. ZOO).
5. Nain pregleda robe
Nain pregleda obuhvata sve vrste radnji i njihove modalitete koje subjekt
pregleda treba da obavi da bi se dolo do relativno sigurnog i pravno relevantnog
stava o tome da li materijalni nedostaci postoje ili ne. Prema cilju, nain pregleda
se dijeli na: nain pregleda koji tei utvrivanju koliine i nain pregleda koji je
usmjeren na konstatovanje kvaliteta. Prema obimu, nain kontrole moe biti potpun
ili djelimian, to esto ne zavisi od volje ugovornih strana, ve od prirode robe u
101
Kod sukcesivnih isporuka provjeru treba vriti za svaki obrok
pitanju.
posebno. 102 Nain provjere je sloena pojava. On se moe posmatrati kao
tehnoloki proces, komercijalna procedura ili pravni postupak. Zadnja dva vida
nazvaemo drutvenom procedurom i obraditi zajedno, budui da odvajanje
ekonomskih i pravnih aspekata pri vrenju kontrole nije mogue. Izvori prava za
nain provjere veoma su brojni. Na prvom mjestu se i ovdje pojavljuje ugovor.
Potom dolaze dispozitivni propisi, Opte uzanse, posebne uzanse i poslovni
obiaji.
Tehnoloki postupci provjere treba da budu provedeni najprije onako kako je
izriito ugovoreno. Rezultati dobijeni na drugi nain ne bi bili pravno relevantni, bez
obzira na svoju uvjerljivost i vjerodostojnost. Zakon o obligacionim odnosima, kao i
drugi zakonici i izvori uporednog prava, nita ne govore o ovom aspektu provjere.
No, zato mu Opte uzanse posveuju znaajnu panju.
Prema uzansi 115. utvrivanje koliine robe vri se vaganjem, merenjem ili
prebrojavanjem. Razumije se da je za primjenu svakog od navedenih postupaka
103
Sutinski
potrebno da koliina u ugovoru bude utvrena na odgovarajui nain.
zahtjev uzansi u pogledu utvrivanja kvaliteta jeste da primijenjeni nain bude
vjerodostojan (uz. 147). Tehnoloki postupci koji ispunjavaju ovaj uslov su
navedeni primjera radi: struni pregled, uporeivanje sa uzorkom, hemijska
analiza, fiziko mjerenje, vaenje uzorka. Ako se roba isporuuje u originalnom
pakovanju, tehnoloki postupci se primjenjuju samo na konstatovanje stanja
ambalae (uz. 148). Posebne uzanse za promet pojedinim vrstama robe, kao na
primjer za itarice, sadre i pravila o tehnolokim postupcima provjere koji moraju
biti primijenjeni. 104
Drutvene procedure kroz koje se vri provjera postojanja materijalnih
nedostataka veoma su sloene. Njihovo regulisanje vri se najprije sporazumom
101

Toroman dr Marija: Vrste i modaliteti ugovora o kupovini i prodaji, Institut za uporedno pravo - Savremena
administracija, Beograd 1975, str. 75. istie da je uestalost primjene ovakvog naina ugovaranja i kontrole koliine
uinila da ovaj postupak danas preraste u poseban modalitet ugovora o kupovini i prodaji pokretnih stvari. Definicija
se daje na str. 75, a analiza specifinosti na str. 76 - 82.
104
Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 131 - 132.
102
103
70
stranaka. To moe biti uinjeno u ugovoru ili prilikom samog pregleda, najee
onoga koji se naziva kontradiktornim. Ovo rjeenje ima i uporedno-pravnu
vrijednost. Ako posebne uzanse ili standardi dolaze do primjene, bie obavezna
procedura koju oni predviaju. 105 Ne postoje li ni ovi izvori, provjera se vri prema
dispozitivnim propisima.
Prema lanu 481. st. 1. ZOO, pregled se mora izvriti na uobiajeni nain.
Uobiajeni nain se odreuje prema obiajima u mjestu pregleda, poslovnim
obiajima date trgovake brane, prirodi robe i okolnostima provjere. Dakle, ovaj
pravni standard uvijek treba veoma paljivo popunjavati elementima sadraja koji
imaju faktiku prirodu. Opte uzanse za promet robom kao vjerodostojan nain
pregleda predviaju komisijski pregled. Ukoliko je on uobiajen, dolazi u obzir i kao
nain provjere materijalnih nedostataka prema Zakonu o obligacionim odnosima.
Nain provjere koliine komisijskom procedurom Opte uzanse predviaju za
situacije u kojima izmeu jedne ugovorne strane i vozara ili peditera postoji spor u
pogledu koliine, kao i onda kada koliinu provjerava jedna strana na svome
skladitu bez prisustva drugog partnera (uz. 128). Kod provjere kvaliteta, komisijski
postupak se a priori smatra vjerodostojnim (uz. 147). Sva ostala pitanja se u oba
106
Sutinskih razlika izmeu
sluaja ureuju kroz sadrinu komisijskog zapisnika.
usvojenih rjeenja nema, pa emo ih izloiti zajedno.
Komisiju formira strana koja je subjekt pregleda. Korisno je da to uini svojim
rjeenjem. U pogledu lanova komisije nema ogranienja, ali se njihova svojstva i
odnosi sa ugovornim partnerima moraju naznaiti u zapisniku. Poeljno je da
komisiju sainjavaju nepristrasna lica i da u nju po mogunosti uu sudski
vjetaci. 107 Potom se pristupa identifikaciji robe, odreivanju tehnolokih postupaka
i njihovom provoenju. O svim radnjama vodi se zabiljeka. Zatim se utvruju
rezultati pregleda. Na kraju se sastavlja komisijski zapisnik koji treba da potpiu
obje strane, odnosno njihovi predstavnici, lanovi komisije i eventualni svjedoci.
Ukoliko lanovi komisije nisu jednoduni o nekom pitanju, manjina moe izdvojiti
svoje miljenje ili odbiti da potpie zapisnik. Dokazna snaga ovakvog zapisnika je
oslabljena.
Snoenje trokova provjere stranke mogu urediti ugovorom. Ne bude li to
uinjeno, primijenie se pravila Optih uzansi predviena za trokove utvrivanja
kvaliteta (uz. 139). Ako se provjera vri na skladitu prodavca, on je duan da
kupcu bez naknade, dakle o svom troku, stavi na raspolaganje potrebnu radnu
snagu i sredstva kojima raspolae. U svim drugim sluajevima trokove pregleda
snosi kupac kao lice na kome lei obaveza da ga izvri. Jedan izuzetak, ipak,
postoji. Ako su pregledom konstatovane mane za koje prodavac odgovara,
trokove njihovog utvrivanja kupac moe da regresira od prodavca.
105
106
107

Uzanse 129. i 149.
Uzansa 129. i Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 133.
71
III - PRIJEM ISPORUKE

1. Pojam
Prijem isporuke ili preuzimanje stvari 108 je sistem faktikih i pravnih radnji
koje kupac, prema ugovoru, mora da izvri da bi prodavac mogao isporuiti robu i
prenijeti svojinsko pravo na njoj. Isporuka i prijem isporuke su, dakle,
komplementarni pojmovi, 109 ali u praksi oni ne moraju biti ukljueni u jedinstven
proces primopredaje robe.
Kao i isporuka i prijem se sastoji najmanje iz jedne faktike i jedne pravne
radnje. Zbog toga moe biti odreen i kao pomoni pravni posao. Da li izvrenje
radnji prijema predstavlja obavezu ili pravo sporno je i u zakonodavstvu i u teoriji.
Opte uzanse i Zakon o obligacionim odnosima su ovu dilemu rijeili u korist stava
da se radi o obavezi kupca (uz. 70, l. 519. ZOO).
2. Sadraj obaveze prijema isporuke
Obaveza prijema isporuke je sloena. Preuzimanje stvari se sastoji u
poduzimanju potrebnih radnji da bi predaja bila mogua, te u odnoenju stvari
(lan 519. ZOO). Slinu definiciju sadri i uzansa 70. st. 2.
Koje su radnje kupca potrebne da bi prodavac mogao da izvri isporuku zavisi
od prinudnih propisa, ugovora, poslovnih obiaja, prirode stvari i okolnosti
konkretnog posla. Zbog toga je broj inidbi kupca vei to je posao prodaje
komplikovaniji; bie ih vie kod distancione nego kod prodaje u mjestu; vie kod
sukcesivne nego jednokratne isporuke.
Drugu vrstu radnje kojom se izvrava obaveza prijema predstavlja odnoenje
stvari. Ovakvom stilizacijom zakonodavac je elio ne samo da rastereti prodavca
brige oko stvari nego i da jasno odredi momenat prijema. Odnoenje stvari nee
znaiti radnju prijema ako se stvar ve nalazi kod kupca. Analogno fiktivnoj isporuci
ovdje emo imati fiktivni prijem isporuke. Pri tome treba imati u vidu da utnja
kupca ne znai fiktivni prijem. Potrebno je da on izriito izjavi da prima robu koja je
kod njega ili da preuzme radnje iz kojih se moe na siguran nain utvrditi da je on
110
robu hteo da zadri.
Obaveza prijema isporuke postoji samo ako je roba isporuena saglasno
ugovoru. Tada e prijem biti potpun. Kupeva obaveza prijema je djelimina onda
kada se vri sukcesivna predaja pojedinih obroka i onda kada samo dio robe ima
materijalnih nedostataka, a koliina ne predstavlja bitan element ugovora. Izvrenje
108
109
110
Uzansa 70, l. 519. ZOO.

Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema ..., str. 254.
72
obaveze prijema ne znai gubitak prava na popravljanje tete izazvane

postojanjem skrivenih nedostataka na robi.
IV - PLAANJE CIJENE
1. Pojam obaveze plaanja
1.1. Definicija i kvalifikacija obaveze
111
i najvanija 112 obaveza kupca. Njeno
Plaanje ili isplata je osnovna
izvrenje predstavlja glavni razlog, kauzu zbog koje prodavac zakljuuje ugovor.
Analogno isporuci moe se definisati kao sistem faktikih i pravnih radnji koje
kupac mora da izvri prema svim relevantnim izvorima da bi prodavcu predao
ugovorom odreenu koliinu novca i prenio mu najjae, svojinsko pravo na njoj.
Iako se sastoji u predaji novca, dunost plaanja je sloena. Broj radnji i pravnih
izvora raste kada se sa graanske pree na poslovnu prodaju.
Plaanje cijene je, nesumnjivo, ugovorna obaveza kupca. Pored toga ona se s
obzirom na pravni reim cijene u prodaji poslovnog prava moe odrediti i kao
prirodan sastojak ugovora. Napokon, znaaj manifestacija volje kupca prilikom
preduzimanja pojedinih akata isplate je toliki da se plaanje d kvalifikovati i kao
pomoni pravni posao.
Izvori prava kojima se ureuje obaveza plaanja su brojni. Na prvom mjestu se
nalaze prinudni propisi iji su predmet regulisanja novani, kreditni i devizni sistem.
Na drugom mjestu se nalazi ugovor o prodaji. Ako on ne regulie ovu dunost,
primijenie se dispozitivni propisi. U naoj zemlji to su: Zakon o obligacionim
odnosima i Opte uzanse, ukoliko nisu stavljene van snage kasnijom regulativom.
Rjeenja ugovora i dispozitivnih propisa dopunjavaju se prinudnim normama
pojedinih specijalnih zakona. Imperativne norme ovih akata imaju za osnov svoje
primjene ono to je ugovorom predvieno izriito ili upuivanjem na vaenje
dispozitivnih normi.
1.2. Sadraj obaveze plaanja
Sadraj, predmet obaveze plaanja nije identian sa cijenom. Obaveza
plaanja, po pravilu, je vea od same cijene budui da u nju ulaze i drugi izdaci,
prvenstveno razliiti trokovi robnog prometa.
111
112
73
Cijena je osnovni, ali ne i jedini element kalkulacije. Ako nita nije ugovoreno i
u uporednom pravu 113 i kod nas se plaa za neto teinu robe bez skonta. 114 Dakle,
ukoliko eli da se koristi skontom - odbitkom od cijene zbog njene isplate odmah i
gotovinski - kupac mora to da ugovori ili da se osloni na poslovne obiaje. Skonto
se najee ugovara kod prodaje sa kratkoronim kreditom. 115 Uslovi pod kojim se
ambalaa ne plaa ve su izloeni. Ako je, meutim u ugovor unesena klauzula
bruto za neto, kupac plaa i ambalau po cijeni robe (uz. 161).
Trokove robnog prometa nastale prije mjesta i vremena isporuke kupac plaa
samo izuzetno. Ovakva dunost mora biti ugovorena ili predviena u uzansama.
Tako kupac snosi uvozne carine, ostale uvozne dabine i trokove carinjenja, bez
obzira na to to je mjesto isporuke eventualno u zemlji, a ne na samoj granici (uz.
164). Kupac, dalje, snosi trokove pribavljanja i legalizovanja uvjerenja o porijeklu
robe i onda kada je duan da ih pribavi prodavac (uz. 169). Sve ostale trokove
prometa (zavisne trokove) kupac snosi od mjesta i vremena isporuke. Ako
efektivno plaanje tih izdataka vri prodavac, potrebni iznosi moraju mu, na njegov
zahtjev, biti predujmljeni (uz. 171).
Kupac snosi i trokove plaanja. Izuzeci od ovog pravila posebno su utvreni i
odnose se na one trokove koji nastanu uslijed promjene mjesta plaanja izazvane
postupcima prodavca (l. 320. st. 3. ZOO). Uz troak, kupac snosi i rizik plaanja.
Smatramo da se taj rizik odnosi na sve sluajeve koji ometaju urednu isplatu, a ne
116
samo na sigurnost novca.
Kod prodaje na kredit stvari koje daju plodove ili druge koristi, kupac plaa i
kamatu na dugovanu cijenu od dana prijema stvari, bez obzira na to da li je
obaveza na plaanje dospjela ili nije (l. 517 ZOO). Samo se po sebi razumije da
kupac plaa prodavcu i kamate kod ugovora o prodaji na kredit, ukoliko se
prodavac pojavljuje i kao kreditor.
1.3. Primjena optih pravila o novanim obavezama
Plaanje cijene je, po svoj prirodi, novana obaveza. 117 Zbog toga je ona u
Zakonu o obligacionim odnosima regulisana najprije optim pravilima o ovoj vrsti
ugovornih dunosti, a potom i specifinim normama koje vrijede samo za ugovor o
prodaji. Poto je posebnih rjeenja veoma malo, nuno je osvrnuti se i na opta
pravila koja ovdje vae neposredno. Ovo utoliko prije to je ista tehnika primjenjena
i u drugim nacionalnim zakonodavstvima.
113
lan 28. SGA, p. 380 HGB, lan 212. st. 2. ZO, uz. 160.
Uzansa 160.
116
U njemakom pravu kupac ne odgovara za docnju sa prenosom poiljke. Vidjeti uporedni pregled kod Draki dr
Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 240.
117
Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 94: Novanim obligacijama nazivaju se samo one koje se neposredno odnose
na sumu novca, iji predmet se ispoljava u aktu predaje sume novca. Detaljnu analizu reima ovih obaveza vidjeti na
str. 94-105.
114
115
74
Plaanje cijene kod ugovora o prodaji je podvrgnuto principu monetarnog

nominalizma: kada obaveza ima za predmet svotu novca, dunik je duan isplatiti
onaj broj novanih jedinica na koje obaveza glasi, izuzev ako zakon nareuje to
drugo (l. 394). A zakon to ini! Klauzule o promjeni cijene ve su izloene (klizna
skala, indeksna skala). Pored njih postoje i drugi instrumenti kojima se cijena moe
prilagoditi realnoj vrijednosti. Od optih instituta tu ulazi klauzula o promjenjenim
okolnostima (l. 133-136), te prekomjerno oteenje (l. 139-140 ZOO). No, zlatne
i valutne klauzule, kao izraz principa valorizma nisu doputene. One su nitave smatra se da u ugovor nisu ni unesene. 118 Princip monetarnog nominalizma moe
normalno funkcionisati samo u uslovima relativno niske inflacije.
Sljedea grupa optih pravila tie se naina ispunjenja obaveza. Obavezu
izvrava kupac lino ili preko svoga zastupnika. Plaanje se vri prodavcu, licu koje
on odredi ili subjektu kojega odredi sud. Valjano je ispunjenje treem licu koje nije
prethodno odreeno, ako prodavac to izriito ili preutno odobri (l. 305 ZOO).
Obaveza plaanja izvrava se panjom dobrog privrednika (l. 18 ZOO) i u cjelini
(l. 310). No, poto su novane obaveze djeljive, prodavac je duan da primi i
djeliminu isplatu (l. 310 ZOO).
Naredna grupa pravila tie se mjesta i vremena isplate. Ona se primjenjuje
neposredno na plaanje kupovne cijene (l. 320 i 318 ZOO). Zato emo ih i izloiti
u sklopu odgovarajuih kupoprodajnih podinstituta. Ovdje je potrebno istai jo
jedno pravilo. Kupac svoje obaveze uvijek moe izmiriti prije dospjelosti. Tada je
ovlaten da od svoga duga odbije eskontni iznos, ako to proizilazi iz ugovora ili
obiaja. Poto posmatramo prodaju poslovnog prava, moe se tvrditi da je kupac
uvijek ovlaten na eskont. Odredba kojom bi se unaprijed odrekao svoga prava na
plaanje prije dospjelosti je nitava (l. 398 ZOO).
Napokon, kada izmeu istog podavca i kupca postoji vie ugovora i vie
obaveza koje su dospjele, a kupac ne moe sve da ih izmiri, redoslijed namirenja
zavisi, najprije, od sporazuma dunika i povjerioca. Ukoliko on ne bude postignut,
primijenie se zakonski red uraunavanja (l. 312 ZOO). Pri tome treba voditi
119
veoma strog prema nelikvidnom
rauna da je Zakon o finansijskom poslovanju
duniku, ali i prema njegovim povjeriocima. Poto potraivanja i dugovanja po
osnovu ugovora o prodaji spadaju u ostale obaveze, namiruju se tek u etvrtom
redu (l. 15 Zakona o finansijskom poslovanju).
Specifinim rjeenjima o plaanju cijene posveena su svega tri lana dijela
Zakona o obligacionim odnosima koji govori o prodaji (l. 516-518). No, vezanost
normi o nainu, mjestu i vremenu plaanja za isporuku 120 i obilje faktikih stiuacija
koje zahtijevaju posebno tumaenje, dovode do veoma sloenog pravnog
118
Vidjeti Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 103-105.

Sl. n. FBiH 2/95.
Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 238. govori o naelu uzajamnosti izmeu mjesta plaanja
i mjesta isporuke.
119
120
75
regulisanja ove dunosti kupca. Izloiemo je zato kroz modalitete naina,

vremena i mjesta plaanja.
2. Nain plaanja
2.1. Uopte o nainu plaanja
Pod nainom plaanja podrazumijevamo instrumente plaanja i radnje koje se
u vezi sa njima preduzimaju, te ukupan sistem postupaka koje kupac mora da uini
da bi svoju dunost isplate izvrio u skladu sa ugovorom i prinudnim finansijskim
propisima. Sistem postupaka moe se nazvati i modalitetima naina plaanja.
Od naina plaanja treba razlikovati obezbjeenje plaanja. Ono se sastoji u
davanju prodavcu finansijskih instrumenata podobnih za brzu i sigurnu naplatu ili u
pruanju stvarnih (realnih) obezbjeenja sa istim svojstvima, iz kojih je prodavac
ovlaten da se namiri, ako obaveza plaanja ne bude izvrena u skladu sa
ugovorom. Zakon o finansijskom poslovanju ugovaranje obezbjeenja plaanja
121
preputa sporazumu stranaka i time vri radikalnu promjenu ranijeg stanja.
Obezbjeenje plaanja moe se izvriti predajom mjenice, eka, bankarske
garancije (lan 17 ZFP), uruenjem akceptnog naloga sa upisanim datumom
dospijea (lan 18 ZFP) ili na drugi nain u skladu sa Zakonom o obligacionim
odnosima. Mjesto, vrijeme i nain predaje instrumenata plaanja takoe se
odreuju ugovorom. Obezbjeenje plaanja moe se izvriti i zalaganjem
vrijednosnih papira (lan 17. ZFP).
Nain plaanja i nain obezbjeenja plaanja su, dakle, preputeni ugovoru.
No, kada se jednom stranke sporazumiju o njima, prodavac i kupac postaju vezani
sloenim sistemom prinudnih i dispozitivnih propisa. Najvaniji meu njima su:
Zakon o finansijskom poslovanju, Zakon o mjenici, Zakon o eku, Zakon o
hatrijama od vrijednosti, Zakon o obligacionim odnosima i Opte uzanse za promet
robom.
2.2. Instrumenti plaanja
Instrumenti plaanja su sredstva kojima se, u skladu sa propisima o plaanju i
poslovanju hartijama od vrijednosti, vri izmirenje novanih obaveza. Osim
instrumentima plaanja, privredni subjekt moe plaati meusobne obaveze
prebijanjem, cesijom i asignacijom u skladu sa zakonom kojim se ureuju ovi
odnosi. Zadraemo se na pojedinim instrumentima plaanja u mjeri u kojoj je to
potrebno radi osvjetljavanja obaveze plaanja kupovne cijene.
Uzansa 188. kao prvi nain plaanja predvia polaganje novanog iznosa na
tekui raun povjerioca kod banke koja je u zemlji. U Zakonu o finansijskom
poslovanju, meutim, gotov novac nema poloaj prvenstvenog instrumenta
plaanja, budui da su privredni subjekti duni da obavljaju novani promet preko
121
Sl. n. FBiH 10/95. Citiraemo ga dalje kao ZFP.
76
rauna (lan 9. ZFP). Pored toga, odredbe o blagajnikom maksimumu ine od

gotovog novca veoma nepodesan instrument plaanja (lan 11. ZFP). U prilog
plaanju gotovim novcem ne idu ni odredbe lana 10 ZFP, koje nalau prodavcu
da gotovinu primljenu po bilo kom osnovu uplati istog dana na svoj raun, a
najkasnije narednog dana.
Drugu veliku grupu instrumenata plaanja ine tzv. instrumenti doznake. 122
Zakon o finansijskom poslovanju na prvo mjesto stavlja nalog za prenos, kojim se
banci nalae da izvri doznaku raunu prodavca (lan 12. ZFP). Od ostalih, uzanse
reguliu plaanje obraunskim ili virmanskim ekom (virmanski nalog) i ekovnu
uplatnicu (uz. 189 i 196). Predmet ureivanja je prvenstveno vrijeme kada se
smatra da je isplata izvrena, pa emo se na datim rjeenjima zadrati prilikom
izlaganja odgovarajuih dijelova ove materije. Treba dodati da se u ovu grupu
instrumenata moe svrstati i potanska uplatnica.
Treu znaajnu skupinu instrumenata plaanja ine hartije od vrijednosti.
Ureeni su rokovi za plaanje bilo kojom vrstom trgovakog efekta (uz. 190) i
bjanko mjenicom (uz. 191). Takse i trokove vezane za izdavanje hartija od
vrijednosti kao instrumenata plaanja ili obezbjeenja plaanja snosi kupac (uz.
192).
123
Akreditiv je apstraktan
etvrto, plaanje se moe izvriti i akreditivom.
pravni posao kojim se akreditivna banka na osnovu ugovora sa kupcem obavezuje
da e korisniku, tj. prodavcu isplatiti odreenu novanu svotu ako do odreenog
vremena bude udovoljeno uvjetima navedenim u nalogu za otvaranje akreditiva
(lan 1072 ZOO). U vezi sa ovim instrumentom plaanja treba zapaziti tri stvari:
kupac je duan da sa bankom sklopi ugovor o otvaranju akreditiva prema uslovima
iz ugovora o prodaji, banka preuzima jednostranim apstraktnim pravnim poslom
obavezu prema prodavcu, prodavevo pravo je uslovljeno ispunjavanjem uslova
koji su navedeni u akreditivu, ne nuno i u ugovoru o prodaji. Odnosi banke i
drugih lica u poslu akreditiva su ureeni Jednoobraznim pravilima i obiajima za
dokumentarne akreditive iz 1933. godine, zadnja revizija 1993. Ova pravila
Meunarodne trgovake komore u Parizu imaju univerzalnu primjenu, a banke ih
se pridravaju kao obaveznog propisa.
Napokon, plaanje se moe izvriti i instrumentima obrauna. Zakon o

finansijskom poslovanju spominje samo prebijanje ili kompenzaciju (lan 12. st. 2),
ali nisu iskljueni ni ostali: cesioni (lan 436 - 445 ZOO) i asignacioni (lan 1020 124
1034 ZOO).
122
Antonijevi dr Zoran, Petrovi dr Milan, Pavievi dr Boidar: Bankarsko pravo, Savremena administracija,
Beograd 1982, str. 128.
123
lan 1072 - 1082 ZOO.
124
Antonijevi dr Zoran i drugi, isto djelo, str. 128 - 129.
77
2.3. Tipovi naina plaanja

Prema razliitim osobinama ugovora o prodaji i specifinim obiljejima same
obaveze plaanja mogu se utvrditi etiri karakteristina tipa ili modaliteta naina
plaanja. Razmotriemo ih odvojeno.
Najprije, pravila o plaanju i instrumenti kojima se ono vri prilagoeni su
jednokratnoj isporuci, te potrebi isplate u cjelini i odjednom. Pod uticajem naela
jednovremenog izvravanja obaveza ovo pravilo se modifikuje kod predaje
predmeta ugovora u obrocima. Ako nita nije posebno ugovoreno ili ne proizlazi iz
okolnosti posla, u sluaju uzastopnih isporuka kupac je duan isplatiti cijenu za
svaku isporuku u asu njezina preuzimanja. (lan 518 ZOO). Ako je u ovakvim
ugovorima kupac dao prodavcu predujam, prve isporuke naplauju se iz
predujma, ako nita nije ugovoreno (lan 518. st. 2. ZOO). Ovo rjeenje odstupa,
najprije, od optih dispozitivnih principa o avansu, koji zahtijevaju da se iznos
cijene dat kao predujam ravnomjerno rasporedi na sve dijelove dunikove
obaveze. Izloeno pravilo o predujmu kod sukcesivne isporuke jasno razlikuje ovaj
125
modalitet plaanja i od plaanja rata kod ugovora o prodaji uz pretplatu.
Drugo, iz pravila o jednovremenosti isporuke i plaanja vidljivo je da je kupac
duan platiti cijenu tek poto je imao mogunost da pregleda stvar (lan 475).
Izuzetak od ovog tipa plaanja postoji ako je ugovoreno plaanje uz predaju
dokumenata (D/P). Pri ovakvom plaanju kupac je duan da izvri svoju obavezu
plaanja cene im su mu stavljena na raspolaganje dokumenta koja predstavljaju
robu, 126 dakle i prije nego to je imao mogunost da isporuenu stvar pregleda.
Dvije su podvrste ovoga tipa plaanja: plaanja uz dokumenta i dokumentarni
akreditiv. 127 esti su naroito u meunarodnom prometu, ali im i Opte uzanse
posveuju znatnu panju. Zadraemo se samo na prvom sluaju.
Ako dokumenti nisu u ugovoru naznaeni, prodavac mora prezentirati ona
dokumenta koja su prema prirodi ugovora uobiajena u takvom sluaju (uz. 184).
Ne postoji li odgovarajui obiaj, dokumenti moraju biti takvi da dokazuju izvrenje
obaveze isporuke i ujedno omoguavaju kupcu da odredi vrstu i koliinu robe, te
da njome raspolae (uz. 184). Kada je dokument uz koji se vri plaanje vozarska
isprava, prodavac u tom sluaju jami za kvalitet, teinu, meru i dimenziju robe koji
su oznaeni u fakturi (uz. 185). Na ovaj nain su interesi kupca obezbjeeni i u
onim elementima ugovora koji nisu vidljivi iz prevoznih dokumenata. Interesi kupca
zatieni su i posebnim zahtjevima u pogledu teretnice (konosmana). Ona mora
glasiti na ukrcano, biti ista i izdata po naredbi (uz. 186).
125
126
127
Toroman dr Marija, isto djelo, str. 179 detaljno izlae razliku izmeu prodaje uz avans i prenumeracione prodaje.
Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 241, uz. 183.
78
Trei tip naina plaanja jeste ono koje se vri pouzeem. 128 Kupac u svome
sjeditu ili u mjestu isporuke stie mogunost da primi robu tek kada je poti ili
prevozniku platio cijenu i trokove robnog prometa koje on sam snosi. U privredi
dominira pouzee koje je vezano za plaanje prevozniku, pa su zloupotrebe ovoga
modaliteta manje, nego kod graanske prodaje putem pouzea preko pote.
etvrti tip naina plaanja postoji u sluaju spora o cijeni. Kupac koji ima
prigovore samo na neke stavke iz fakture, mora platiti nesporne iznose. Prodavac
ne moe odbiti prijem tih iznosa (uz. 204). Ako je prodavac odbio prigovore na
pojedine stavke ili cijeli iznos fakture, kupac je ovlaten da odmah po prijemu
takvog obavjetenja sporni iznos deponuje kod nadlenog suda (sudski depozit).
Depozit traje do rjeavanja spora, bez obzira na nain na koji e to biti uinjeno. O
izvrenom deponovanju kupac mora obavijestiti prodavca. Deponovanjem novca
plaanje se smatra izvrenim do visine poloenog iznosa (uz. 205). Zbog toga
kupac za njega ne duguje kamatu ni u sluaju da spor izgubi.
3. Vrijeme izvrenja isplate
3.1. Vrijeme plaanja
Vrijeme plaanja je trenutak u kome ili period unutar koga sve radnje koje
sainjavaju obavezu plaanja moraju biti zavrene. S obzirom na specifinost
novanih obaveza, preovladava trenutak, odnosno dan u kome plaanje mora biti
izvreno. Ukoliko se radi o periodu u pitanju je protek vremena od nastanka do
dospjelosti obaveze plaanja. Kod sukcesivnih isporuka, ova dospjelost se utvruje
za svaki obrok posebno.
129
Ako je
U naem pravu vrijeme plaanja se odreuje, najprije, ugovorom.
odreeno datumom, plaanje mora biti izvreno do kraja radnog dana institucije
kod koje se vri plaanje. Ukoliko je odreeno rokom, njegove granice utvruju se
optim pravilima (lan 77. ZOO). Specifina pravila pojavljuju se onda kada se
vrijeme plaanja stavi u odnos sa vremenom isporuke. Razlikuju se situacije u
kojim je plaanje ugovoreno prije isporuke, istovremeno sa njom i nakon
preuzimanja stvari.
Plaanje prije isporuke, unaprijed, po pravilu se ugovara izriito i precizno,

budui da predstavlja odstupanje od naela istovremenosti izvrenja ugovornih
obaveza. Ako rok isplate prije isporuke nije utanaen, plaanje se ima izvriti
najkasnije u roku od osam dana od dana zakljuenja ugovora (uz. 182). Kada je
ugovoreno plaanje prije isporuke, ugovor o prodaji moe, ali ne mora da ima
130
obiljeja prenumeracionog ili pretplatnog posla.
128
Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko, isto djelo, str. 146 svrstavaju ovu prodaju u prodaje sa plaanjem cijene
unaprijed.
129
lan 516. st. 1 ZOO.
130
Toroman dr Marija, isto djelo, str. 178: prodaja uz pretplatu je takav ugovor kojim se kupac obavezuje da isplati
prodavcu ... cenu pre nego to primi stvar....
79
Poto je istovremenost isporuke i plaanja osnovno dispozitivno pravilo u ovoj

oblasti, ono se rijetko izriito ugovara. Poslovni obiaji esto veu ova dva
momenta onda kada je ugovoreno plaanje uz fakturu. 131 Pored toga, u praksi se
sree posredno ugovaranje istovremenosti isporuke i plaanja stipulisanjem
dokumentarne isporuke.
Plaanje unazad je ono koje se, na osnovu izriitog ili preutnog sporazuma
stranaka, vri poto je proteklo vrijeme koje kupcu stoji na raspolaganju za pregled
robe. U ovom sluaju prodavac kreditira kupca. Kreditiranje se vri za ukupan iznos
potraivanja. Po pravilu, prodavac trai obezbjeenje ovakvih kredita, odnosno
obezbjeenje plaanja.
Ako vrijeme plaanja nije ugovoreno, ono se ravna prema dispozitivnim
132
propisima. Za razliku od rjeenja u uporednom pravu, na Zakon o obligacionim
odnosima predvia da se plaanje ima izvriti u roku koji je predvien poslovnim
obiajima (lan 516. st. 2). Ukorijenjenost Optih uzansi u naoj poslovnoj praksi i
racionalnost uzanse 177. daju osnova za stav da u ovom sluaju plaanje treba
izvriti u roku od osam dana od dana prijema robe, odnosno od prijema fakture,
ako je kupac robu dobio prije fakture. Ukoliko se ne prihvati gledite da je rjeenje
Optih uzansi postalo poslovni obiaj, onda vai dispozitivna norma po kojoj se
cijena plaa u asu ... u kome se obavlja predaja stvari (lan 516. st. 2. ZOO).
Oba dispozitivna pravila su uslovna. Ona e se primijeniti ukoliko nije ugroen
princip jednovremenosti isporuke i plaanja. Bude li to sluaj, kupac moe odbiti ili
odloiti isplatu (lan 475. ZOO, uz. 177. st. 3). Izuzetno, kupac nije ovlaten da
odloi plaanje ni pozivom na dunost i/ili pravo pregleda robe, ako je isporuka
izvrena uz predaju dokumenata koja, pri tome, liava prodavca prava da
raspolae robom (uz. 177. st. 3).
3.2. Vrijeme isplate
Vrijeme isplate je trenutak u kome se smatra da je plaanje izvreno. Ono
zavisi od naina plaanja uopte, a od instrumenata plaanja posebno.
Plaanje gotovim novcem smatra se izvrenim kada kupac dugovanu sumu
urui prodavcu ili je poloi na njegov tekui raun. Polaganje se vri virmanom (uz.
188).
Kada se plaanje vri instrumentima doznake preko banke (nalog za prenos i
obraunski ek ili virman) plaanje se smatra izvrenim onda kada su to stranke
dogovorile. U sluaju da sporazuma stranaka nema, dug je namiren kada banci ili
drugom subjektu kod koga se vodi raun prodavca stigne novana doznaka u
korist vjerovnika ili nalog (virman) dunikove banke, odnosno organizacije da
odobri raunu vjerovnika iznos naznaen u nalogu (lan 318. st. 1. ZOO). Ovim
rjeenjem je u stvari saeta stilizacija uzanse 189. o plaanju polaganjem
131
132

Vidjeti Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..., str. 236 - 238.
80
sredstava na tekui raun putem virmana. Stoga se i dalje razlikuju dvije osnovne
situacije. U prvoj, prodavac i kupac imaju istu banku, pa je plaanje izvreno onda
kada kupac da nalog banci, razumije se pod uslovom da na kupevom raunu ima
sredstava. U drugoj nije dovoljno da kupac da nalog svojoj banci. Da bi se plaanje
smatralo izvrenim, neophodno je da kupeva banka dostavi nalog za prenos
prodavevoj banci. Posljedice eventualne docnje svoje banke snosi, dakle, kupac.
ZOO u lanu 318. st. 2. preuzima pravila uzanse 181. kada je u pitanju
plaanje preko pote. Ako je plaanje preko pote ugovoreno, obaveza se smatra
izmirenom kada dunik uplati iznos svoje obaveze poti. Kad ovakav nain
plaanja nije ugovoren, obaveza je isplaena onda kad vjerovnik primi novanu
doznaku (lan 318. st. 2). Da kupac ne bi pao u docnju bez svoje krivice,
smatramo da ovo pravilo treba tumaiti tako da je vrijeme isplate ono u kome pota
prema redovnom toku stvari ponudi prodavcu isplatu novca. Ista rjeenja vae i za
plaanje ekovnom uplatnicom, s tim to se kao prenosilac novca ne mora pojaviti
pota (lan 318. st. 3. ZOO).
Plaanje hartijama od vrijednosti smatra se uslovno izvrenim onda kada one
budu prenesene prodavcu na nain koji je dogovoren i koji mora biti u skladu sa
pravilima prenosa odgovarajueg trgovakog efekta. Obaveza se konano gasi
kada prenesene hartije budu honorisane. Ne bude li dug predajom hartija izmiren u
roku, a ni dva dana po prijemu prodaveve opomene, prodavac moe zahtijevati
isplatu u gotovom uz priznavanje eskonta (uzansa 190.).
Plaanje akreditivom se smatra izvrenim kada je banka otvorila akreditiv u
skladu sa uslovima iz ugovora.
Vrijeme isplate kod izmirenja obaveza kompenzacijom, cesijom i asignacijom
utvruje se prema pravilima obligacionog prava, koja vae za pomenute
instrumente. Trenutak u kome je isplata izvrena je onaj u kome je prodavac
postao povjerilac po trabini, odnosno onaj u kome je njegova obaveza prema
kupcu prestala da postoji ili se smanjila.
4. Mjesto plaanja
4.1. Odreivanje mjesta plaanja
Mjesto plaanja je lokalitet na kome sve radnje koje ulaze u obavezu plaanja
moraju biti zavrene. Analogno mjestu isporuke ono se moe posmatrati u uem i u
irem smislu, ali kod ove obaveze ta podjela nema poseban pravni znaaj. Tri
principa vladaju pravilima o odreivanju mjesta plaanja. Prvi je da su novane
obaveze donosive, tj. da se ispunjavaju u sjeditu povjerioca (lan 320. st. 1.
ZOO). Ako se plaanje vri virmanom ili drugim obraunskim sredstvom, onda se
ovaj princip konkretizuje tako to se kao mjesto plaanja odreuje sjedite
organizacije kod koje se vode vjerovnikova novana sredstva (lan 320. st. 2). Iz
ovoga rjeenja je vidljivo i drugo naelo: mjesto isplate nalazi se pod snanim
81
uticajem rjeenja o nainu i vremenu isplate. Napokon, princip uzajamnosti ukazuje

na to da je i mjesto plaanja odreeno mjestom isporuke.... 133
Nae pravo slijedi kontinentalne sisteme. Cijena se najprije mora platiti u
mjestu koje je odreeno ugovorom (lan 516. st. 1 ZOO). Ukoliko ugovor nita ne
govori o ovom pitanju, mjesto plaanja se odreuje prema poslovnim obiajima
(lan 516. st. 2. ZOO). U nedostatku pravila obiajnog porijekla, plaanje se vri u
mjestu u kome se obavlja predaja stvari (lan 516. st. 2 ZOO). Napokon, ako se
cijena ne mora platiti u asu predaje, plaanje se obavlja u prebivalitu, odnosno
sjeditu prodavca (lan 516. st. 3. ZOO). Time se specijalna pravila o plaanju
kupovne cijene vraaju na opti pravni reim izmirenja novanih obaveza. Opte
uzanse dalje razrauju ovo rjeenje. Ako povjerilac ima vie sjedita, tj. vie
poslovnih jedinica, plaanje se vri u sjeditu one koja je poslala ponudu, odnosno
izvrila prihvat. No, ako se iz ugovora ili okolnosti posla vidi iz kojeg e se
poverioevog sedita izvriti isporuka, plaanje se vri u mestu tog sedita (uz.
174).
4.2. Promjena mjesta plaanja
Stranke mogu uvijek sporazumno promijeniti mjesto plaanja. No, nain
plaanja dozvoljava da se povjeriocu prui ovlatenje na jednostranu promjenu
mjesta plaanja. Odnosi koji tim povodom nastaju predmet su posebne panje
zakonodavca. Cilj usvojenih rjeenja jeste zatita opravdanih interesa kupca.
lan 320. st. 3. ZOO je jasan. Povjerilac moe promijeniti svoje sjedite u
periodu izmeu zakljuenja ugovora o prodaji i dospjelosti obaveze plaanja. On je
dalje ovlaten da trai plaanje u novom sjeditu. I napokon, poveanje trokova
ispunjenja pada na teret vjerovnika, dakle prodavca. Smatramo da ova rjeenja
analogno vrijede i u situacijama u kojima je promijenjena institucija preko koje se
vri plaanje, odnosno u onima u kojima je prodaveva banka promijenila svoje
sjedite. Napokon, ZOO ne iskljuuje ni primjenu uz. 175. st. 2. po kojoj ovi principi
vrijede i kad povjerilac naloi plaanje na raun nekog treeg lica. Utede u
trokovima idu u korist prodavca.
133
82
GLAVA ETVRTA
PRIGOVORI
I - UOPTE O PRIGOVORIMA
1. Pojam prigovora
Prigovorima se, u najirem smislu, mogu smatrati izjave ugovornog povjerioca,
kupca ili prodavca, kojima on ukazuje duniku na injenicu da ugovor ne smatra
izvrenim, odnosno da ga ne smatra uredno izvrenim. Prigovori se i u naem i u
uporednom pravu nazivaju i reklamacijama, odnosno obavjetenjima o
nedostacima. Prigovori su usmjereni na: vjerodostojno konstatovanje injenica,
poticanje dunika da sam izvri obavezu ili da je izvri uredno, ouvanje prava na
popravljanje tete i na vansudsko rjeavanje sporova. Od svih navedenih funkcija,
ouvanje prava na naknadu je najvanija.
Pravna kvalifikacija prigovora je veoma sloena i ne moe se dati za sve vrste
na isti nain. Tretman prigovora iste vrste je u uporednom pravu razliit. Zbog toga
se ovdje moramo zadovoljiti sa tri osnovne pravne kvalifikacije. Prvo, prigovori
spadaju u optu obavezu obavjetavanja o relevantnim injenicama i stoga su
zasnovani na naelu potenja i savjesnosti (lan 12. ZOO). No specifian sadraj,
funkcije i pravni reim doveli su do posebnih sankcija, razliitih od opte sankcije
naknade tete izazvane proputanjem generalne dunosti obavjetavanja (lan
268. ZOO). Zbog toga se moe smatrati da oni predstavljaju samostalan, vii
institut prava prodaje. Drugo, prigovori se ponekad kvalifikuju kao pravo, a
ponekad kao obaveza. S obzirom na ekonomsku poziciju povjerioca, loginije je
prvo rjeenje. No, posljedice prigovora na oba uesnika u poslu i pogoranje
pravnog poloaja povjerioca u sluaju proputanja ili docnje sa prigovorom
doputaju da se on kvalifikuje i kao obaveza. Radi rjeavanja ove dileme na
Zakon o obligacionim odnosima za najvaniji i najsloeniji prigovor - reklamaciju
na materijalne nedostatke izriito kae da predstavlja dunost kupca (lan 481).
Tree, s obzirom da predstavlja izjavu volje sa znaajnim juridikim
konsekvencama, svaki prigovor se moe odrediti i kao pomoni pravni posao.
2. Vrste prigovora
Prigovor neispunjenja ili neurednog ispunjenja se moe staviti povodom
povrede svake obaveze. Prigovarati mogu i kupac i prodavac. No, znaaj i
kvalifikacija prigovora su razliiti. Stoga se razlikuju kako iscrpnost pravnog reima,
tako i posljedice. Mi emo se, stoga, posebno baviti samo najvanijim, dok e ostali
biti izloeni uz odgovarajue obaveze ili odgovornost za njihovo neizvrenje.
Najznaajniji prigovori koje stavlja kupac su oni koji se daju zbog: docnje sa
isporukom, nepotivanja garancije da stvar nema materijalnih nedostataka i
83
prekraja garancije da preneseno pravo nema pravnih nedostataka. Na strani

prodavca je najvaniji prigovor zbog docnje kupca sa plaanjem cijene.
II - REKLAMACIJA NA MATERIJALNE NEDOSTATKE
Reklamacija na materijalne nedostatke je pravna radnja, izjava kojom kupac
obavjetava prodavca da isporuena roba ima, po njegovim nalazima i miljenju,
konkretan materijalni nedostatak i kojom mu stavlja do znanja da ima namjeru da
se koristi nekim od prava koja mu po tom osnovu pripadaju. Drugim rijeima,
reklamacija je obavjetenje prodavcu o neizvrenoj obavezi garancije da stvar
nema materijalnih nedostataka.
Uvoenjem koncepta materijalnih nedostataka kao vieg instituta, te izriitim
redigovanjem lana 481. ZOO dilema da li je reklamacija mana robe obaveza ili
pravo je prevaziena. Reklamacija na materijalne nedostatke predstavlja obavezu
kupca. Reklamacija je tijesno vezana sa obavezom garancije da roba nema
materijalnih nedostataka. Pored toga, ona predstavlja uslov za ouvanje prava na
naknadu tete. Zato je logino da se davanje ovoga obavjetenja kvalifikuje i kao
prirodan sastojak ugovora. Ukoliko ele, stranke mogu dunost reklamiranja izriito
ili preutno, ali nesumnjivo, iskljuiti iz ugovora, odnosno odrediti njene modalitete.
Ne uine li tako, davanje reklamacije postoji u ugovoru kao dunost kupca i to u
izgledu koji predvia Zakon o obligacionim odnosima. Napokon, reklamacija
predstavlja pomoni pravni posao. Ona je akcesorna pravu kupca da zahtijeva
obeteenje u sluaju postojanja materijalnih nedostataka.
Komercijalni znaaj reklamacije ogleda se prije svega u odravanju dobrih
poslovnih odnosa izmeu partnera, te u mogunosti rjeavanja sporova
vansudskim putem, i bez intervencije treih lica. Pravni znaaj uredne reklamacije
je u tome to ona slui odravanju kupevog prava na popravljanje tete na snazi.
Modaliteti reklamacije i njenog davanja su brojni. Ispitaemo ih kroz tri
osnovna: nain, mjesto i vrijeme.
2. Nain reklamiranja
Reklamaciju daje kupac neposredno ili preko svoga ovlatenog punomonika.
Kao punomonici u privredi se, po pravilu, javljaju subjekti koji sa kupcem imaju
ugovor o obavljanju nekih poslova iz oblasti usluga u prometu robe (pediter,
134
Reklamacija se upuuje prodavcu ili njegovom
vozar, trgovaki zastupnik).
134
Opirnije vidjeti Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola kvaliteta..., str. 165.
84
punomoniku. Lica koja e biti ovlatena da upute ili prime reklamaciju mogu se i
posebno odrediti ugovorom o prodaji.
Sadraj reklamacije veoma je sloen. lan 484. ZOO se poveo za poslovnom
praksom i meunarodnom regulativom prije nego za uporednim zakonodavstvom.
Stoga, on daje osnova da se svi elementi sadraja reklamacije podijele na: bitne i
nebitne. U reklamaciji kupac je duan potanje opisati nedostatak i pozvati
prodavca da pregleda stvar (lan 484 ZOO).
Prvi bitan element sadraja jeste potanji opis nedostatka. To znai da opis
nedostatka mora biti konkretan i jasan, 135 dovoljno precizan da omogui prodavcu
da formira stav o vjerovatnoj osnovanosti i ozbiljnosti reklamacije. Do koje mjere e
se ii u detaljno navoenje nedostatka, stvar je konkretnih okolnosti: od strunosti
kupca, preko prirode robe i nedostatka, do brzine kojom cijeli postupak mora biti
obavljen. Funkcije reklamacije zahtijevaju da se u nju uvijek unese i ugovor
povodom koga je sporna roba isporuena. Uopten prigovor ne proizvodi pravne
posljedice, poto njime ni jedan od ciljeva radi kojih je reklamacija uvedena ne bi
mogao da bude ostvaren. Generalna izjava da roba ima materijalnih nedostataka
kojoj bi se priznavala svojstva reklamacije, vodila bi stavljanju prodavca u
neravnopravan ekonomski i pravni poloaj.
Drugi element sadraja bez koga reklamacija ne moe da postoji je poziv
prodavcu da pregleda stvar kako bi se uvjerio da je reklamacija zaista opravdana.
Ovaj sastojak diktiran je funkcijama prigovora. Da bi se one mogle ostvariti
neophodno je da poziv bude konkretan i uinjen u skladu sa poslovnim obiajima.
Prodavac moe na pregled uputiti i svoga punomonika.
Svi ostali elementi su nebitni. Iako oni zavise od prirode i okolnosti posla, neki
su, ipak, tipizirani. Najprije, sudovi stoje na stanovitu da se iz reklamacije mora
da vidi da je kupac podnosi s namerom da se koristi jednim od prava koja mu se
136
Ta prava u naem sistemu ne moraju
priznaju u vezi sa nesaobraznom robom.
da budu precizirana. No, ako to kupac uini, onda je iskoristio opciju i ne moe
kasnije jednostrano da mijenja svoj odtetni zahtjev. Napokon, u reklamaciji se, po
pravilu, navode dokumenti i dokazi kojima kupac raspolae. Reklamaciji nikada ne
treba prilagati originale dokumenata. 137
Ako je nain slanja reklamacije odreen ugovorom, vrijedie samo onaj
prigovor koji je otpremljen u skladu sa ugovorom. Zakon o obligacionim odnosima
primjera radi kao pouzdan nain slanja reklamacija navodi preporueno pismo i
telegram. Ukoliko je on koriten smatra se da je kupac izvrio svoju obavezu da
obavijesti prodavca i kada on uopte ne primi reklamaciju ili je dobije sa
zakanjenjem (lan 484. st. 2 ZOO). Uz ovo rjeenje treba primijetiti dvije stvari.
Prvo, kod reklamacija vai teorija prijema, osim u sluaju slanja prigovora na
135
136
137

Vilus dr Jelena: Utvrivanje i kontrola..., str. 166.
Uz. 132. i 152. zahtijevaju da kupac dostavi prodavcu relevantne dokumente.
85
siguran nain. Na tu situaciju je primijenjena teorija otposlanja. I drugo,

uspostavljeni izuzetak je jedan od rijetkih primjera pozitivnih sankcija u naem
zakonodavstvu.
3. Mjesto reklamiranja
Mjesto u kome treba izvriti reklamaciju nije posebno regulisano u izvorima
prava. Ono je, stoga, preputeno optim pravilima.
Ako je mjesto u koje treba poslati reklamaciju posebno ugovoreno, bie
pravovaljan samo onaj prigovor koji je u to mjesto i upuen. Dispozitivno rjeenje
mora se izvui iz optih pravila i iz regulative naina slanja reklamacije. Poto je
usvojena teorija prijema, jasno je da je sjedite prodavca ujedno i mjesto u koje
treba uputiti reklamaciju. Ako on ima vie poslovnih jedinica, reklamacija se alje u
mjesto iz koga se ugovor izvrava, a ako se to ne zna - u mjesto iz koga je
uinjena bilo ponuda, bilo prihvat. Izloena pravila o mjestu reklamiranja vrijede za
sluaj da obje stranke nisu prisustvovale pregledu i za slanje reklamacije na
siguran nain. No, ako su stranke uestvovale u pregledu i konstatovale vidljivi
nedostatak, reklamacija kao neformalan pravni posao treba da se obavi u mjestu
pregleda.
4. Vrijeme reklamiranja
Vrijeme reklamiranja je trenutak u kome ili period unutar koga sve radnje koje
su vezane za obavjetavanja prodavca o materijalnom nedostatku moraju biti
zavrene. Predstavlja veoma sloen modalitet. Njegovo odreivanje zavisi od:
savjesnosti prodavca, vrste materijalnog nedostatka i vremena kontrole urednosti
ispunjenja isporuke. Blagovremenost reklamacije je izuzetno vana. Ouvanju
kupevih prava po osnovu postojanja materijalnih nedostataka vodi samo onaj
prigovor koji je blagovremen.
U naem pravu stranke su slobodne da vrijeme prigovora utvrde sporazumno.
Ne bude li to uinjeno, vaie rjeenja Zakona o obligacionim odnosima.
Ako je prodavac bio nesavjestan, tj. ako je nedostatak bio poznat prodavaocu
ili mu nije mogao ostati nepoznat (lan 485 ZOO), kupcu stoji na raspolaganju
neogranieno vrijeme da izvri reklamaciju. On to pravo ne gubi ak ni onda kada
je sam propustio da izvri radnju pregleda bez odlaganja ili da reklamira na
vrijeme. Ni protek objektivnog roka od 6 mjeseci nakon isporuke na gasi kupevo
pravo u ovom sluaju.
Kada je prodavac savjestan, vrijeme reklamiranja zavisi od toga da li je
nedostatak vidljiv ili skriven. Unutar svakog od ta dva sluaja postoje specifina
rjeenja.
86
Ako su obje stranke prisustvovale isporuci i ako je pregled tada izvren kupac
je duan svoje primjedbe zbog vidljivih nedostataka saopiti prodavaocu odmah,
inae gubi pravo koje mu po toj osnovi pripada. Izraz odmah je pravni standard,
koji upuuje na povean stepen hitnosti. On praktino znai da kupac mora
prigovoriti im opazi nedostatak, a najkasnije razumno vrijeme po isteku vremena
isporuke. Razumno vrijeme je ono koje je urednom kupcu potrebno i dovoljno da
saini reklamaciju (lan 481. st. 2 ZOO).
Ne bude li pregled mogu pri isporuci ili kada prodavac ne pozove kupca da
prisustvuje isporuci i pregledu, kupac je duan da u privrednoj prodaji reklamaciju
izvri bez odlaganja, poevi od trenutka kada je prema redovnom toku stvari
utvrdio ili mogao da utvrdi postojanje materijalnih nedostataka. Poetak toka roka
za reklamiranje vee se, dakle, za vrijeme provjere, a njegov kraj za period koji je
normalno potreban za sastavljanje uredne reklamacije (lan 481. st. 1 ZOO).
Poseban sluaj i ovdje predstavlja reekspedicija. Prema lanu 481. st. 3. ZOO
kupac je duan prodavaoca obavijestiti o nedostacima im je po redovnom toku
stvari mogao za njih doznati od svojih klijenata. Poetak toka roka za reklamiranje
je u ovom sluaju objektiviziran. Uzima se u obzir objektivno mogui tok odnosa
izmeu klijenta (kupevog kupca) i kupca, a ne stvarno vrijeme u kome je kupac
obavijeten o nedostatku. Na ovaj nain je odgovornost za otezanje sa slanjem
obavjetenja od krajnjeg prebaena na prvobitnog kupca, a ne na prodavca.
Rjeenje je logino. Prodavac mora znati da se radi o reekspediciji. No, on ne bira
konanog kupca, a esto i ne zna ko se javlja u toj ulozi.
Dobije li kupac stvari po osnovu odgovornosti prodavca za materijalne
nedostatke, rokovi za reklamiranje poinju da teku od prijema nove stvari, odnosno
od izvrene zamjene ili popravke (lan 483). Samo se na taj nain moe ouvati
jednakost davanja stranaka i u ovome poslu.
Vrijeme reklamiranja skrivenih nedostataka odreeno je subjektivnim i
objektivnim rokom. Oni moraju biti odrani kumulativno. Subjektivni rok poinje tei
od dana otkrivanja nedostatka. Njegova duina je u ugovorima o prodaji poslovnog
prava odreena standardom bez odgaanja. Dan isporuke je ujedno i dan
poetka toka objektivnog roka od 6 mjeseci unutar koga se reklamacija prema
savjesnom prodavcu uopte moe izvriti. Objektivni rok je prekluzivan; njegovim
istekom gasi se i pravo kupca na popravljanje tete, a ne samo procesna
mogunost ulaganja prigovora. Upravo zbog toga se estomjeseni period ne
moe produiti subjektivnim rokom ili njegovim dijelom u sluaju kad je nedostatak
otkriven u periodu prije isteka objektivnog roka koji odgovara pravnom standardu
bez odgaanja. Ipak, zakonodavac doputa strankama da ugovaranjem dueg
objektivnog roka ugovor potpuno prilagode svojim specifinim potrebama i
uslovima (lan 482 ZOO).
87
III - REKLAMACIJA NA PRAVNE NEDOSTATKE

Reklamacija na pravne nedostatke je izjava kojom kupac obavjetava
prodavca da preneseno pravo nije uopte konstituisano ili nije konstituisano u
obimu i na nain predvien ugovorom i kojom mu daje do znanja da ima namjeru
da se koristi nekim od prava koja mu po tom osnovu pripadaju. Reklamacijom na
pravne nedostatke kupac opominje prodavca na neizvravanje obaveze garancije
za osobine prenesenog svojinskog prava.
U principu, ovaj prigovor predstavlja obavezu kupca (lan 510 i 509 ZOO).
Sluajevi u kojima kupac nije duan da reklamira posebno su ureeni Zakonom o
obligacionim odnosima. Ako se prigovor mora dati da bi kupac sauvao svoja
prava, reklamacija predstavlja i prirodan sastojak ugovora. Pored toga, ona ima i
svojstva pomonog pravnog posla. Pravni znaaj reklamacije olien je u injenici
da se odreeni vidovi teta izazvanih postojanjem pravnih nedostataka mogu
reparirati samo ako je kupac uredno obavijestio prodavca o postojanju pravnih
mana.
Modaliteti reklamacije na pravne nedostatke su isti kao i kod prigovora na
materijalne nedostatke. Specifinosti pravnih nedostataka i osobiti vidovi
popravljanja tete kada oni postoje, doveli su i do nekih posebnih rjeenja. U daljim
izlaganjima zadraemo se samo na njima.
2. Specifinosti reima reklamacije na pravne nedostatke
Prvo odstupanje reima reklamacije na pravne od pravila o prigovoru na
materijalne nedostatke lei u sadraju reklamacije. Priroda pravnih nedostataka je
takva da njihovo dokazivanje redovno vri trei, onaj ko tvrdi da ima jae pravo na
prodanoj stvari nego kupac. Zbog toga je dunost kupca u pogledu preciziranja
pravnih nedostatka stroija. Kupac mora da obavijesti prodavca barem o zahtjevu
treeg i to u cjelini. Stilizacija lana 509. ZOO je takva da doputa jo jednu
osobenost: kupac se mora ve u prigovoru opredijeliti za vid zatite koji eli
(oslobaanje stvari od pretenzije treeg, isporuka nove stvari bez nedostatka).
Druga karakteristika tie se naina davanja reklamacije. Poto u ovom sluaju
nema posebnih pravila o nainu obavjetavanja, treba uzeti da je reklamacija na
pravne nedostatke uvijek uinjena kada je poslata, a ne kada ju je prodavac primio.
Ovakva solucija ne iskljuuje, nego poveava potrebu da kupac svoju izjavu uputi
na siguran nain.
Vrijeme reklamacije moe se odrediti ugovorom. Ako to nije uinjeno, rokovi se
moraju utvrditi tumaenjem pravila o prekluziji prava na naknadu tete, budui da
Zakon o obligacionim odnosima nema posebnih pravila o ovom pitanju. To je trea
88
osobenost ove reklamacije. U sutini, krajnji rokovi za reklamaciju su izjednaeni

sa rokovima za ostvarivanje prava na popravljanje tete. Ako je u pitanju
vansudska evikcija, krajnji rok za reklamaciju je godina dana od dana saznanja za
pravo treeg (lan 515. st. 1 ZOO). Momenat saznanja je faktiko pitanje i sud ga
cijeni od sluaja do sluaja. Ako se ometanje prava manifestuje u pokretanju spora
(sudska evikcija), kupac je pozvao prodavca da mu pomogne u parnici, krajnji rok
za reklamaciju i za ostvarivanje prava prema prodavcu je est mjeseci od
pravomono okonanog spora (lan 515. st. 2 ZOO).
89
90
GLAVA PETA
ODGOVORNOST PRODAVCA
I - ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA ISPORUKOM
1. Pojam docnje i odgovornosti za docnju sa isporukom
1.1. Pojam docnje sa isporukom
Docnja prodavca sa isporukom je pojavni oblik docnje ugovornog dunika.
Zbog toga, za njeno odreenje, u principu, vae opta pravila obligacionog prava.
No, injenica da su se te norme formirale preteno na terenu ugovora o prodaji
dozvoljava njihovo zajedniko izlaganje.
Dunik dolazi u zakanjenje kad ne ispuni obavezu u roku odreenom za
ispunjenje (lan 324. st. 1 ZOO). Shodno tome, docnja prodavca sa isporukom je
injenica neizvravanja obaveze stavljanja stvari na raspolaganje kupcu u vrijeme
koje je utvreno ugovorom ili na osnovu ugovora. Docnja sa isporukom se moe
pravno kvalifikovati kao tetna radnja povrede ugovora. Ona dovodi do ugovorne
odgovornosti prodavca samo ako su ispunjene i druge pretpostavke (teta, uzrona
veza i krivica). Upravo zbog toga docnju sa isporukom ne treba mijeati sa
odgovornou za docnju sa isporukom. Pored odgovornosti, objektivni in docnje
sa isporukom moe kod fiksnih poslova imati jo jednu pravnu posljedicu - raskid
138
ugovora po samom zakonu.
Docnja sa isporukom moe se svrstati u razliite podvrste opteg pojma
docnje. Neke od ovih kvalifikacija su jednostavne i nesporne. Nesumnjivo je da
docnja sa isporukom spada u duniku docnju i to sa neispunjenjem nenovanih
obaveza. Zavisno od mjere neispunjenja isporuke, docnja prodavca u ovom sluaju
moe biti potpuna ili djelimina. 139 Djelimina docnja je pravno relevantna ako se
odnosi na znatniji dio obaveze. 140 Pored toga, moraju biti primijenjeni i vrijednosni
kriteriji. Prema njima se procjena posljedica djeliminog ispunjenja vri shodno cilju
radi kojeg je druga strana zakljuila ugovor (subjektivni kriterij). 141 Najvei i za
docnju sa isporukom najvaniji problem predstavlja kvalifikacija docnje po njenom
osnovu. Pitanje je, naime, da li je prodavac kao dunik u docnji, samim tim to je
do zakanjenja sa isporukom dolo, (objektivna docnja), ili samo onda ako je pao u
zadocnjenje svojom krivicom (subjektivna docnja). Dilema nije samo akademska.
Praktian znaaj razlike izmeu objektivnog i subjektivnog shvatanja docnje
naroito dolazi do izraaja pri prolaznoj nemogunosti izvrenja za koju prodavac
nije kriv (npr. rat, poar, trajk, zabrana izvoza i slino). 142
138
lan 125. st. 1. ZOO.

O razliitim vidovima djelimine docnje i o njihovim posljedicama vidjeti Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 504.
lan 131. ZOO.
141
Opirnije vidjeti Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 503.
142
139
140
91
Iz definicije dunikove docnje u lanu 324. ZOO i na osnovu pravila o raskidu

ugovora zbog docnje (lan 124 - 126 ZOO) osnovano se moe zakljuiti da
domae pravo prihvata objektivni koncept docnje koji je karakteristian za ugovore
u privredi. 143 Budui da je odgovornost za docnju subjektivna i da se krivica
dunika pretpostavlja (lan 263 ZOO) praktino se pitanje svodi na teret
dokazivanja. 144
1.2. Pojam odgovornosti za docnju sa isporukom
Odgovornost za docnju sa isporukom je jednostrano obavezni obligacioni
odnos iji je predmet radnja popravljanja tete u naturi ili novcu, u onoj mjeri u kojoj
je teta posljedica docnje. S obzirom da se krivica prodavca za docnju
pretpostavlja (lan 263 ZOO), ova vrsta odgovornosti se moe kvalifikovati kao
subjektivna.
Odgovornost prodavca za docnju sa isporukom ureena je prvenstveno
Zakonom o obligacionim odnosima. etiri su grupe pravila koje su pri tome
najvanije. Prva se tie optih rjeenja o odgovornosti ugovornog dunika (lan
324). Drugu ine opta pravila o posljedicama neispunjenja ugovora (lan 262 269 ZOO). Trea se odnosi na raskid ugovora zbog neispunjenja (lan 124 - 132
ZOO), a etvrta na posebna pravila o naknadi tete u sluaju raskida prodaje (lan
523 - 526 ZOO). Mogunost ugovornog uticaja na dispozitivne norme postoji, ali se
mora kretati u granicama Zakona (lan 264 i 265 ZOO). Pored toga, stranke svojim
sporazumom esto utiu na duinu primjerenog, tj. razumnog roka za naknadno
uredno ispunjenje isporuke.
Zajednika karakteristika izloenih izvora jeste u tome da se, osim kod fiksnih
ugovora, insistira na odravanju ugovora na snazi i na njegovom realnom
ispunjenju. Znaaj naturalne restitucije u popravljanju tete dovodi, dalje, do toga
da u praksi odgovornost kao jednostrano obavezni obligacioni odnos postoji samo
kao temelj sloenog sistema obaveza i prava u koje prodavac i kupac stupaju
povodom popravljanja tete izazvane docnjom. Konkretan izgled toga sistema
zavisi od vrste isporuke. On je razliit kod dokumentarnih i kod realnih isporuka.
Unutar realnih isporuka, odnos odgovornosti za docnju dalje se razlikuje prema
tome da li je u pitanju jednokratna ili sukcesivna isporuka.
Razliite faktike i pravne osobine jednokratne i sukcesivne isporuke utiu na
reim odgovornosti za zadocnjenje. Pored toga, na pravila o odgovornosti djeluje i
karakter roka. Zbog toga je neophodno pravne posljedice zakanjenja sa
isporukom posmatrati odvojeno za fiksne i nefiksne poslove prodaje. Napokon, i
zadocnjenje sa dokumentarnom isporukom ima neke specifinosti zbog kojih mora
biti posebno ispitano.
143
144

92
2. Odgovornost za docnju sa jednokratnom realnom isporukom

2.1. Odgovornost kod nefiksnih poslova
Pravo BiH predvia dvije osnovne posljedice zadocnjenja prodavca sa
izvrenjem realne jednokratne isporuke kod nefiksnih poslova. Prva je odravanje
ugovora na snazi uz prodavevu obavezu da naknadi tetu izazvanu docnjom
Naelo realnog ispunjenja ugovora i potrebe prometa navele su zakonodavca da
ovu mogunost prui objema strankama: kad ispunjenje obaveze u odreenom
roku nije bitan sastojak ugovora, dunik zadrava pravo da i nakon isteka roka
ispuni svoju obavezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje (lan 126. st. 1
ZOO). Druga mogua posljedica jeste raskid ugovora uz postojanje obaveze
prodavca da nadoknadi tetu izazvanu raskidom (lan 124 ZOO).
Prodavac koji je u docnji moe izvriti isporuku sve dok ne primi obavjetenje
kupca o tome da se ugovor raskida (lan 130). Ovakvo ienje od zadocnjenja
(purgatio morae) djeluje samo na pravo kupca da ugovor raskine. Ono ne oslobaa
prodavca obaveze da naknadi tete izazvane zadocnjenjem (lan 262. st. 3 ZOO).
Kupac koji eli da uprkos docnji prodavca sa isporukom odri ugovor na snazi
ima tri mogunosti na raspolaganju. On, najprije moe da uti, tj. da potpuno
145
Kupac je, dalje,
pasivno eka da se prodavac samoinicijativno oisti od docnje.
ovlaten da zahtijeva uredno ispunjenje bez davanja primjerenog roka u kome to
treba uiniti. 146 Napokon, kupac ima pravo da zahtijeva ispunjenje u skladu sa
ugovorom uz davanje naknadnog primjerenog roka za ispunjenje (lan 262. st. 3
ZOO). U sva tri sluaja ima mogunost da trai naknadu tete prema optim
pravilima. A to znai da kupac moe zahtijevati naknadu proste tete i izgubljene
dobiti koji su prouzrokovani docnjom. 147 Poto kupac mora dokazati i umanjenje
svoje postojee imovine i spreavanje njenog opravdano oekivanog poveanja, to
je njegovo pravo na naknadu ogranieno na konkretnu tetu.
Pravo na raskid ugovora zbog zadocnjenja prodavca sa isporukom pripada
samo kupcu. No, u ovom sluaju on kao povjerilac mora ostaviti duniku primjeren
naknadni rok za ispunjenje (lan 126. st. 2 ZOO). Tek po njegovom
bezuspjenom proteku, ugovor prestaje da postoji, a na strani kupca nastaje pravo
na popravljanje tete. Ova osnovna ema je u pravno-tehnikom smislu veoma
sloena. Zato emo se posebno zadrati na rjeenjima vezanim za pojedine
elemente.
Naknadni primjereni rok se daje samo za ispunjenje u skladu sa ugovorom.
Kupac ne moe u njemu jednostrano mijenjati modalitete isporuke zasnovane na
sporazumu stranaka. Duina naknadnog primjerenog roka moe biti odreena u
izjavi kupca. No, kupac nije pri tome potpuno slobodan. On mora da vodi rauna o
145
146
147
Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 511; dunik to moe uiniti do isteka roka zastarelosti.
Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko, isto djelo, str. 164: pravo na ispunjenje ugovora pripada mu i bez toga.
lan 155. ZOO, 185 - 192 ZOO.
93
prirodi stvari i okolnostima posla, te o naelima obligacionog prava, prvenstveno o

onim koja su sadrana u samom Zakonu. Ako naknadni primjereni rok nije odreen
ni ugovorom, ni izjavom kupca, njegova duina e se utvrivati prema faktikim
okolnostima, kao i kod drugih pravnih standarda. Poto on ima karakter dopunskog
roka, ne smije da predstavlja potpuno novi rok za isporuku. U naelu, naknadni rok
treba da omogui prodavcu koji ve ima pripremljenu robu da izvri njenu isporuku
shodno ugovoru. Davanje naknadnog primjerenog roka ne utie na kupevo pravo
na popravljanje tete (lan 262. st. 3 ZOO).
Davanjem primjerenog roka, vrijeme isporuke se od nebitnog pretvara u bitan
element posla. Njegovim bezuspjenim istekom ugovor se smatra raskinutim po
samom zakonu (lan 126. st. 3 upuivanjem na lan 125 ZOO). Zbog toga, prema
naem pravu, posebna izjava kupca o raskidu ugovora nije potrebna. No, poto je
kupac u ovom sluaju gospodar posla (dominus negotii), on moe odrati ugovor
na snazi ako nakon isteka roka, bez odgaanja obavijesti dunika da zahtijeva
ispunjenje ugovora (lan 125. st. 2 ZOO). Pravo na davanje novih primjerenih
rokova nije niim ogranieno, osim izjavom prodavca da isporuku nee izvriti.
Kupac moe raskinuti ugovor i bez davanja naknadnog primjerenog roka u tri
zakonom predviena sluaja. To mu pravo pripada najprije onda kada iz
dunikova dranja proizilazi da on svoju obavezu nee izvriti ni u naknadnom
roku (lan 127 ZOO). Prodavevo ponaanje se moe manifestovati kao izjava
volje ili kao inidbe iz kojih je stanje njegove svijesti vidljivo na nesumnjiv nain
(konkludentne radnje). Drugi sluaj postoji ako je iz okolnosti posla vidljivo da
dunik ne moe izvriti isporuku ni u naknadnom primjerenom roku (lan 128
ZOO). Napokon, primjereni rok nije potreban ni kod fiksne prodaje (lan 125 ZOO).
U prva dva sluaja je kupac ovlaten raskinuti ugovor prostom izjavom (lan 124),
dok u treem takva posljedica nastupa po samome zakonu (lan 125). Kupac
zadrava pravo na naknadu tete, iako nije zahtijevao naknadno ispunjenje.
Posljedice raskida u promatranoj vrsti prodaje se ne ravnaju prema optim
pravilima o uincima raskida (lan 132 ZOO). Na njih se primjenjuju posebna
rjeenja o raskidu prodaje (lan 523 - 526 ZOO). Ona su zajednika za sve
sluajeve raskida ugovora krivicom dunika. Specifine norme o kojima je rije,
dakle, vae bez obzira na vrstu obaveze zbog ije se povrede ugovor jednostrano
raskida i bez obzira na to da li je povredu ugovora izvrio prodavac ili kupac. Zbog
toga emo se ovdje detaljnije zadrati na zakonskim rjeenjima.
Kupac koji je zbog docnje prodavca raskinuo ugovor ima na raspolaganju tri
naina za svoje obeteenje. Oni su mu dati alternativno. Jednom izvren izbor
obavezuje kupca. Poto je svaki od pravaca djelovanja kupca sloen i po broju
zahtjeva i prema njihovoj pravnoj prirodi, razmotriemo ih posebno.
Prvo pravo koje ima kupac jeste naknada tete prema optim pravilima
obligacionog prava (lan 523 ZOO), a to znai da moe zahtijevati popravljanje
94
proste tete i izgubljene dobiti. Poto ih kupac mora dokazati u pitanju je naknada
konkretne tete.
Dokazivanje tete moe biti veoma mukotrpno za kupca. Pored toga, prodaja
u privredi se prema definiciji zakljuuje radi dalje prodaje stvari u preraenom ili
nepreraenom stanju. Zbog toga je, u sluaju da stvar ima tekuu cijenu, kupac
ovlaten zahtijevati razliku izmeu cijene odreene ugovorom i tekue cijene na
dan raskida ugovora na tritu mjesta u kome je posao obavljen (lan 524. st. 1
ZOO). To mjesto teorija odreuje kao mjesto isporuke 148 i time usklauje ovo
rjeenje sa zakonskom definicijom tekue cijene iz lana 464. ZOO. Ako u mjestu
isporuke nema tekue cijene, mjerodavna je tekua cijena na supstituirajuem
tritu kojoj treba dodati razliku u trokovima prevoza (lan 524. st. 2 ZOO).
Jasno je da e se kupac ovim nainom obeteenja koristiti samo ako je tekua
cijena bila ili je postala viom od ugovorne cijene. Poto se u ovom sluaju veliina
tete koju je kupac pretrpio utvruje obraunskim putem, a ne konkretnim
dokazivanjem, razmatrani vid obeteenja se naziva i naknadom apstraktne tete.
Konkretna teta moe, meutim da bude vea. Razliku izmeu nje i apstraktne
tete kupac moe zahtijevati prema optim pravilima obligacionog prava (lan 526
ZOO). Izloena rjeenja, uzeta zajedno, predstavljaju drugo pravo kupca u sluaju
raskida ugovora zbog docnje prodavca sa isporukom.
Tree pravo olieno je u institutu kupovine radi pokria (lan 525. ZOO). Za
razliku od prethodne dvije mogunosti, u ovoj dominira naturalna, a ne novana
restitucija. Zbog toga se ovaj nain obeteenja moe primijeniti samo onda kada
su predmet prodaje stvari odreene po rodu. Poloaj kupca ovdje karakterie
postojanje ne samo prava nego i obaveza. On je ovlaten da robu koja je bila
predmet ugovora kupi od treeg lica, te da zahtijeva razliku izmeu ugovorne
cijene i cijene po kojoj je robu stvarno kupio. Naknadu eventualnih dodatnih
trokova i druge konkretne tete moe zahtijevati prema optim pravilima (lan 526
ZOO). Kupac je duan da kupovinu radi pokria izvri u razumnom roku i na
razuman nain (lan 525. st. 2 ZOO). Sadrina ovih pravnih standarda odreuje
se prema okolnostima konkretnog sluaja i uz potovanje naela potenja i
149
Pored toga, o namjeravanoj kupovini radi pokria kupac mora
savjesnosti.
obavijestiti svoga prvobitnog prodavca (lan 525. st. 3). Obavjetavanje, u ovom
sluaju, predstavlja relativno samostalnu obavezu. Zato su posljedice proputanja
obavjetenja ograniene. Prodavac moe odbiti da prizna onaj dio razlike u cijeni i
one trokove za koje dokae da ne bi nastali da je on na vrijeme bio obavijeten o
namjeravanoj kupovini.
2.2. Odgovornost kod fiksnih poslova
Ugovor o prodaji je fiksan onda kada je rok isporuke bitan element posla. Ta
injenica i u uporednom i u naem pravu opredjeljuje sva specifina rjeenja o
odgovornosti prodavca u ovom sluaju. Zajednika im je karakteristika to da je
148
149

95
dalja sudbina ugovora neposredno poslije proteka roka prela potpuno u ruke
kupca. 150 Pravno-tehnika rjeenja se, meutim, razlikuju.
Ako prodavac kod fiksnih poslova ne izvri isporuku na vrijeme, ugovor se
raskida po samom zakonu (lan 125. st. 1 ZOO). No, kupac moe odrati ugovor
na snazi ako nakon isteka roka bez odgaanja, obavijesti dunika da zahtijeva
ispunjenje ugovora (lan 125. st. 2 ZOO). Duina roka za obavjetavanje je
faktiko pitanje. Stilizacija zakonskog teksta upuuje na to da izjavu o ostanku pri
ugovoru treba dati veoma brzo. U suprotnom, ni kupac kao povjerilac ne moe vie
da utie na sudbinu pravnog posla. Ista pravila vae i onda kada su stranke
predvidjele da e se ugovor smatrati raskinutim, ako isporuka ne bude izvrena u
odreenom roku (lan 125. st. 4 ZOO).
Sistem prava kupca, kada je ugovor raskinut, isti je kao i kod nefiksnih
poslova. Jedan izuzetak u domenu pravno-tehnikih rjeenja, ipak, postoji.
Razuman rok za obavljanje kupovine radi pokria e se zbog samih okolnosti
fiksne prodaje morati odrediti kao krai vremenski period nego kod nefiksnih
poslova. U suprotnom, to bi bilo priznanje da rok isporuke za stranke i nije bio bitan
element ugovora.
3. Odgovornost za docnju sa isporukom obroka
3.1. Koliina nije bitan element ugovora
Ako koliina nije bitan element ugovora, zakanjenje sa isporukom jednog
obroka predstavlja djeliminu docnju. Odgovornost prodavca vee se samo za
neizvreni ili neuredno izvreni dio, a ne i za ugovor u cjelini. U uporednom pravu
posljedice docnje, u ovom sluaju, regulisane su optim pravilima. Pravni sistem
BiH trai da se kombinuju generalne norme o raskidu ugovora s uzastopnim
obavezama (lan 129, 131 - 132 ZOO) sa posebnim rjeenjima o raskidu prodaje
(lan 523 - 526). Tim postupkom se dobijaju razliita rjeenja za uredno isporuene
obroke, za obrok sa kojim je prodavac u docnji i za budue obroke. Razmotriemo
ih odvojeno.
Kada je koliina nebitan element, kupac ima interesa i za djeliminim urednim
ispunjenjem. Zbog toga, u sluaju docnje sa jednim obrokom, kupac nema pravo
da raskine ugovor i zahtijeva naknadu tete za obroke koje je ve primio bez
prigovora. U tom sluaju duguje prodavcu i odgovarajui dio cijene.
U pogledu obroka sa kojim je prodavac u docnji, kupac ima ista prava koja mu
stoje na raspolaganju u sluaju zakanjenja sa jednokratnom realnom isporukom.
Njihova konkretizacija zavisi od toga da li je rok isporuke za dati obrok bitan
element ugovora ili nije. No, budui da su problemi nastali samo u vezi sa jednim
relativno samostalnim dijelom ukupne koliine, kupeva prava su ograniena na taj
150
96
dio ugovora, tj. obrok. On ne moe naknadu tete zbog zadocnjenja obraunati za
cijeli ugovor, niti moe ugovor raskinuti u cjelini.
Za obroke koji jo nisu dospjeli, dunik se ne nalazi u docnji. Stoga kupac u
principu nema nikakvih prava prema prodavcu. No, radi zatite kupca, zakon
postavlja jedan izuzetak. Kupac moe raskinuti ugovor u pogledu buduih
obaveza, ako je iz danih okolnosti oito da ni one nee biti ispunjene (lan 129. st.
1 ZOO). Ovim pravom kupac se mora koristiti u razumnom roku. Razuman rok se
odreuje prema okolnostima sluaja, vodei rauna o interesima prodavca. On
mora biti toliki da prodavac koji eli da ugovor odri na snazi ima mogunost da
dade odgovarajue osiguranje (lan 129. st. 3) Osiguranje moe biti realno
(davanje stvari), zasnovano na hartijama od vrijednosti (predaja bjanko mjenice) ili
na ugovornim instrumentima obezbjeenja (jemstvo). Po isteku razumnog roka
ugovor se ne raskida automatski. Shodno lanu 130. ZOO izjava o raskidu mora se
saoptiti prodavcu bez odgaanja. Saoptenje se smatra izvrenim i proizvodi
pravne posljedice danom prijema od strane prodavca (lan 130).
Prodavac moe biti u docnji sa isporukom nekoliko obroka po osnovu istog
151
ugovora o prodaji. Za svaki od njih kupac moe koristiti razliita prava.
3.2. Koliina je bitan element ugovora
Kada je koliina bitan element ugovora, docnja sa isporukom obroka ima
znaenje potpunog zakanjenja. Zbog toga se i odgovornost za docnju odnosi na
cijeli ugovor, a ne samo na obrok koji nije na vrijeme isporuen. Kupac ima opciju:
ostati pri ugovoru u cjelini uz primjenu ve izloenih rjeenja o popravljanju tete i
pribavljanju obezbjeenja ili odustati od ugovora i zahtijevati naknadu
prouzrokovanu raskidom. Postupak raskida zavisi od toga da li je rok isporuke
obroka i cijele koliine nefiksan ili fiksan.
Za razliku od situacije u kojoj koliina nije bitan element, ugovor u kome je
koliina bitan sastojak se raskida u cjelini (lan 129. st. 2 ZOO). Primljene obroke
kupac moe vratiti uz istovremeni zahtjev za vraanjem plaenih iznosa uveanih
za zateznu kamatu (lan 132. st. 3 ZOO). U ovoj situaciji svaka strana duguje
drugoj naknadu za koristi koju je u meuvremenu imala od onoga to je duna
vratiti odnosno nadoknaditi (lan 132. st. 4 ZOO). Od buduih obroka kupac moe
odustati i bez davanja razumnog roka u kome bi prodavac eventualno ponudio
osiguranje. Iako ovakvo rjeenje nije izriito sadrano u lanu 129. st. 2 ZOO,
ono, ipak, proizlazi iz njegove stilistike. Oito je, naime, da ispunjenje buduih
obroka nije od interesa za kupca onda kada je koliina bitan element ugovora, a
jedan obrok ve nije isporuen.
151
97
4. Odgovornost za docnju sa predajom dokumenata

Odgovornost za docnju sa predajom dokumenata zavisi od kvalifikacije
isporuke. Ako je u pitanju dokumentarna isporuka, ona kod koje se prodavac
predajom robnih dokumenata liava prava raspolaganja robom, posljedice docnje
iste su kao i kod realne isporuke (uz. 228. st. 1). Ovo pravilo vai i za jednokratno i
za sukcesivno ispunjenje.
Kada predaja dokumenata predstavlja sporednu obavezu prodavca, kupac
moe u sluaju docnje prodavca u pogledu predaje dokumenata zahtevati samo
naknadu tete (uz. 228. st. 2). Poto je prodavac obavezu isporuke izvrio uredno,
oito je da tetnu radnju predstavlja samo neuruenje potrebnih papira.
Odgovornost se, stoga, ograniava na tete izazvane ovim propustom, a ne
neizvrenjem ugovora bilo u cjelini, bilo djelimino.
II - ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE
1. Pojam odgovornosti za materijalne nedostatke
Odgovornost za materijalne nedostatke je posljedica neizvrenja ili neurednog
izvrenja prodaveve obaveze garancije da stvar nema materijalnih nedostataka.
Ova odgovornost se moe definisati kao jednostranoobavezni obligacioni odnos u
kome kupac ima pravo da od prodavca zahtijeva neku od zakonom predvienih
radnji popravljanja tete izazvane postojanjem materijalnih nedostataka. Da bi ova
152
odgovornost postojala, teta se mora manifestovati kao skriveni nedostatak.
Krivica prodavca nije uslov za nastanak odgovornosti, pa se ona kvalifikuje kao
objektivna. 153 No, stanje svijesti prodavca nije potpuno pravno irelevantno. Ako je
prodavac znao za nedostatak ili mu on nije mogao ostati nepoznat, kupeva prava
nastaju bez obzira na njegove eventualne propuste u vezi sa pregledom robe i
reklamiranjem, a traju i nakon isteka prekluzivnih rokova garancije (lan 485 ZOO).
Poto je garancija za materijalne nedostatke prirodan sastojak ugovora,
odgovornost za nepotovanje ove obaveze, ipak, ima dispozitivan karakter.
Ugovaratelji mogu ograniiti ili sasvim iskljuiti prodavevu odgovornost za
materijalne nedostatke stvari (lan 486. st. 1). Ovakav uglavak je nitav, ako je
prodavac preutao nedostatke koji su mu bili poznati ili ako je takvu klauzulu
nametnuo koristei se svojim posebnim monopolskim poloajem (lan 486. st. 2).
Odgovornost za materijalne nedostatke pokriva obavezu popravljanja teta
nastalih bilo kvalitativnim, bilo koliinskim nedostacima. Pravni reim kojim je to
uinjeno je jedinstven. No, faktike razlike izmeu dvije posmatrane vrste
nedostataka mogu i ovdje da dovedu do specifinih rjeenja za pojedine sluajeve.
152
153
lan 480. i 485. ZOO. Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 391 - 393.
lan 478. Perovi dr Slobodan, isto djelo, str. 392.
98
Na izgled odgovornosti utie i pravna kvalifikacija koliine, odnosno kvaliteta kao

bitnog ili nebitnog elementa konkretnog posla.
U pogledu poloaja kupca u odnosima odgovornosti Zakon o obligacionim
odnosima ima, uporedno posmatrano, nekoliko specifinih rjeenja. Najprije, ako
nita nije posebno ugovoreno, kupac mora da zahtijeva uredno ispunjenje ugovora,
pa ako ga ne dobije, onda pod zakonskim uslovima ima pravo na raskid.
Pribavilac, dakle, u principu ne moe odmah optirati za raskid ugovora. 154 Dalje,
prilikom raskida, poloaj kupca je isti kao i u svim drugim sluajevima prestanka
posla jednostranom izjavom volje povjerioca. Detaljna rjeenja ve su iznesena
kod izlaganja o odgovornosti za docnju. Napokon, u sistemu naknade dominiraju
ovlatenja koja znae naturalnu restituciju. Sve ovo pokazuje da je i odgovornost
za materijalne nedostatke potrebno posmatrati kao sloen sistem prava i obaveza
stranaka, a ne samo kao pravni odnos sainjen od jednog ovlatenja i jedne
obaveze.
2. Prava kupca
Prvo pravo koje kupac ima u sluaju isporuke robe sa materijalnim
nedostacima jeste zahtijevati od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda
drugu stvar bez nedostatka (ispunjenje ugovora) (lan 488. st. 1. taka 1). Ovakva
ovlatenja nisu uobiajena, ali nisu ni nepoznata u uporednom pravu. Ono to je
specifinost Zakona o obligacionim odnosima jeste konstituisanje ove mogunosti
kupca i kao prava i kao uslova za raskid ugovora. Tri su osnova za ovakvo
rjeenje: insistiranje na naelu pacta sunt servanda, preferiranje principa realnog
ispunjenja ugovora i uvaavanje potrebe za unifikacijom domaeg i meunarodnog
prava.
Uz zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora kupac mora prodavcu dati i
naknadni primjereni rok u kome to mora biti uinjeno (lan 490 ZOO). Potrebno
vrijeme odreuje sam kupac ili se ono utvruje prema okolnostima sluaja.
Bezuspjean protek primjerenog roka i ovdje dovodi do raskida ugovora po sili
zakona, ali ga kupac moe odrati, ako bez odgaanja izjavi prodavaocu da
ugovor odrava na snazi (lan 491 ZOO). Pojam i dejstva primjerenog roka isti su,
dakle, kao i kod docnje.
Stilizacija lana 488. st. 1. taka 3 je takva da su mogua razliita tumaenja u
pogledu subjekta kome pripada pravo izbora izmeu otklanjanja nedostataka i
zamjene stvari. Ako su prema konkretnim faktikim okolnostima sluaja mogua
oba zahtjeva, smatramo da pravo izbora pripada kupcu kao nevinoj strani. U teoriji
postoji i stav da bi prodavcu trebalo ostaviti mogunost da prigovori i dokae da
izbor kupca u pogledu jednog oblika ispunjenja nije u skladu sa dobrim poslovnim
154
99
obiajima ili da mu prouzrokuje veu tetu ili trokove nego da je izabrao drugi
oblik ispunjenja (umesto opravke predaja nove stvari i obrnuto). 155 Bez obzira za
koje se pravo opredijelio, kupac je ovlaten i na naknadu one tete koja nije
pokrivena izabranim vidom naturalne restitucije. Naknadu ostale tete moe kupac
zahtijevati u skladu sa optim pravilima obligacionog prava.
Tri su najvanija faktika momenta koji uslovljavaju kupevo pravo izbora
izmeu popravljanja nedostatka i isporuke nove stvari. Prvi je da se radi o
generikoj stvari. Kod individualnih predmeta prodaje dolazi u obzir samo
otklanjanje nedostataka. Drugi se tie prirode nedostataka. Ako su oni neotklonjivi,
i faktiki i pravno je mogue traiti samo zamjenu generikih stvari. Ukoliko je
predmet prodaje individualiziran, kupac se mora odluiti za neku od drugih
mogunosti otklanjanja tete. I tree, potrebno je da nije istekao jednogodinji
prekluzivni rok raunajui od dana odailjanja obavijesti prodavaocu, izuzev u
sluaju njegove prevare, u kome se pravo na uredno ispunjenje ugovora moe
zahtijevati (lan 500. st. 1 ZOO).
2.2. Zahtjev za snienjem cijene
Zahtjev za snienjem cijene je samostalno pravo kupca. Ono je opte poznato
u kontinentalnim sistemima rimske tradicije (actio quanti minoris) i u meunarodnim
reglemanima. Ovaj zahtjev ima dvostruku pravnu prirodu. On je, najprije, sredstvo
za obezbjeenje jednakosti davanja kupca i prodavca. Zbog toga ga kupac moe
koristiti i kad nisu ispunjeni uslovi za odgovornost prodavca za materijalne
nedostatke. Pored postizanja ekvivalencije prestacija, razmatranim ovlatenjem
mogu da se ostvare i reparatorni efekti. Stoga, kupac zahtjev za snienjem moe
istai bilo odmah po neurednom ispunjenju, bilo onda kada ne dobije zahtijevano
ispunjenje ugovora u razumnom roku (lan 489 ZOO). Kada se koristi u ovom
svojstvu, snienje cijene moe biti praeno i naknadom ostale tete, shodno optim
pravilima obligacionog prava.
Iznos za koji se zbog postojanja materijalnog nedostatka cijena sniava
izaziva u praksi najvie sporova izmeu kupca i prodavca. Da bi se kriteriji za
rjeavanje ovog sukoba interesa objektivizirali, u praksi su razvijena dva osnovna
metoda: apsolutni i relativni. Prema prvome se plaa razlika izmeu vrijednosti
stvari bez nedostatka i vrijednosti stvari sa nedostatkom. Po drugome se iznos
156
Na
snienja ne dobija operacijom oduzimanja, nego procentualnim raunom.
zakonodavac usvaja ovaj prvi nain. Prema lanu 498. ZOO, cijena se sniava
prema odnosu izmeu vrijednosti stvari bez nedostatka i vrijednosti stvari sa
nedostatkom, u vrijeme sklapanja ugovora. Odluku o snienju, u principu, donose
stranke. No, u sluaju spora, to e uiniti sud. Bez obzira ko vri obraun, njegova
sutina se ne mijenja. Ona se sastoji u uvaavanju ne samo trine nego i cijene
po kojoj je konkretni posao zakljuen.
155
156

Vidjeti ovi dr efik, isto djelo, str. 220 -227.
100
Jednom utvreno snienje ne mora biti definitivno. Ako se naknadno otkrije

drugi nedostatak, kupac moe i tada raskinuti ugovor ili zahtijevati novo snienje
cijene (lan 499 ZOO). Metod obrauna ostaje isti.
Koncipiranje snienja cijene kao instrumenta za ostvarivanje jednakosti
davanja stranaka uticalo je i na rokove za ostvarivanje prava. Ako je kupac
blagovremeno reklamirao nedostatak, a cijenu nije platio, zahtjev za snienjem
moe istai prilikom plaanja ili kao prigovor bez ikakvih vremenskih ogranienja
(lan 500. st. 2 ZOO).
2.3. Zahtjev za raskid ugovora
Zahtjev za raskid ugovora je tree samostalno pravo kupca u sluaju isporuke
robe sa materijalnim nedostacima. U kontinentalnim sistemima se pojavljuje kao
direktni nasljednik rimske actio redhibitoria. U anglosaksonskim pravima je vezano
za kvalifikaciju nedostatka kao bitne povrede ugovora. Originalnost Zakona o
obligacionim odnosima sastoji se u tome to je ovo pravo kupca uslovljeno. Uslovi
se tiu bezuspjenog proteka primjerenog roka za uredno, realno ispunjenje
ugovora i mogunosti vraanja stvari u naelno nepromijenjenom stanju. Kada se
ugovor o prodaji raskine zbog materijalnih nedostataka, kupac stie pravo na
popravljanje tete prema pravilima koja su specifina za ugovor o prodaji. Samo u
vezi sa njima pravo na raskid ima ekonomskog smisla. Sva tri podinstituta vezana
za raskid ugovora veoma su sloena. Zato emo ih ispitati posebno. Pri tome e se
voditi rauna o injenici da su neki od njih ve izloeni prilikom razmatranja
odgovornosti prodavca za docnju sa isporukom.
Naknadni primjereni rok za uredno izvrenje ugovora otklanjanjem materijalnih
nedostataka zasnovan je na pravilima koja vae za ugovor o prodaji, a ne, kao kod
odgovornosti za docnju, na optim pravilima obligacionog prava. I to je jedina
razlika pravne prirode izmeu primjerenog roka za uredno ispunjenje ugovora u
sluaju kada se povreda sastoji u zadocnjenju i onda kada se ona manifestuje kao
nesaobrazna isporuka. Pravno-tehnika rjeenja u pogledu svrhe roka,
odreivanja, trajanja, dejstva, odravanja ugovora na snazi i raskida ugovora bez
davanja primjerenog roka identina su (lan 489 - 491 ZOO). Faktika razlika
potie iz karaktera povrede ugovora. Naime, duina primjerenog roka odreivae
se prema mogunosti prodavca da robu pripremljenu za isporuku dovede u stanje
saobrazno ugovoru. Dobijeni rezultat ne mora biti identian onome koji postoji kada
je roba bez nedostataka ve pripremljena za isporuku, ali nije isporuena. Davanje
naknadnog primjerenog roka i njegov bezuspjean protek predstavljaju prvi uslov
za raskid ugovora.
Drugi uslov je specifian za materijalne nedostatke. On se sastoji u zahtjevu
da je kupac sposoban da vrati stvari u naelno nepromijenjenom stanju (lan 495
ZOO). Uslov, koji predstavlja konkretizaciju opteg pravila o restituciji kod raskida
sinalagmatinih ugovora, definisan je uz ograde. Razlog za to lei u postojanju
brojnih izuzetaka zakonskog karaktera. Prema lanu 495. ZOO, kupac moe
101
raskinuti ugovor i kad je stvar djelimino ili potpuno propala, odnosno ako je
oteena, ukoliko je do toga dolo zbog: nedostatka koji opravdava raskid
ugovora, tetnog dogaaja za koji ne odgovaraju ni kupac ni njegovi radnici,
pregleda stvari, zbog redovne upotrebe stvari prije otkrivanja nedostatka i zbog
toga to su oteenja ili izmjena bez znaaja. Kupac koji ne moe ni da vrati stvar
u naelno nepromijenjenom stanju, niti da se pozove na neki od navedenih
izuzetaka, nije ovlaten da raskine ugovor. No, budui da je on nevina strana,
pravo ga ne ostavlja bez zatite; kupac zadrava ostala prava koja mu daje zakon
zbog postojanja nekog nedostatka (lan 496 ZOO).
Bude li ugovor o prodaji raskinut, kupac ima pravo na naknadu tete zbog
raskida, prema specifinim pravilima koja vae za sve sluajeve odgovornosti
dunika ijom je krivicom ugovor prestao da postoji. Shodno lanovima 523 - 526
ZOO, kupac moe zahtijevati: naknadu proste tete i izgubljene dobiti, ili naknadu
apstraktne tete i ostale konkretne tete ili kupovinu radi pokria i naknadu ostale
tete. Reim ovih reparatornih zahtjeva izloen je kod odgovornosti prodavca za
raskid ugovora zbog docnje sa isporukom Zato se na njemu neemo vie
zadravati.
2.4. Obim vrenja prava na popravljanje tete
Tri, do sada, izloena prava kupca predstavljaju osnovu sistema odgovornosti
prodavca za isporuku robe sa materijalnim nedostacima. Niz okolnosti vezanih za
osobine nedostataka, prirodu predmeta ugovora i pogoene interese kupca,
zahtijevao je proirenje i dopunu osnovne eme. Izloiemo najvanije sluajeve,
157
uz napomenu da oni imaju svoje pandane i u uporednom pravu.
Ako je predana manja koliina od ugovorene, ili ako samo dio robe ima
materijalne nedostatke, poloaj kupca zavisi od toga da li su koliine i/ili kvalitet
nebitni ili bitni elementi ugovora. U prvom sluaju, kupac moe raskinuti ugovor
samo djelimino, tj. za neisporuenu koliinu ili za dio robe koji ima kvalitativnih
mana (lan 492 ZOO). Ostala ovlatenja kupca nisu izriito spomenuta u Zakonu o
obligacionim odnosima, budui da e se ona, ve po nainu svoje primjene,
ograniiti samo na dio koji ima nedostatke. I naknada tete zbog raskida se
ograniava jedino na dio ugovora koji je prestao da postoji. U drugom sluaju,
kupac je ovlaten da ugovor raskine u cjelini. Pravila o restituciji i popravljanju tete
tada se primjenjuju na cijeli predmet posla.
Zakon o obligacionim odnosima u lanu 493. posebno regulie sluaj predaje
vee koliine od ugovorene. Rjeenja se odnose samo na ugovore o prodaji
poslovnog prava. Interesantna su zbog toga to pokazuju uticaj faktikih razlika
izmeu koliine i kvaliteta na jedinstvenu pravnu kategoriju materijalnih
nedostataka i to predstavljaju izvjesno odstupanje od rjeenja opte uzanse 133.
Ako ne eli da primi veu koliinu, kupac mora da u razumnom roku izjavi da viak
157
Vidjeti uporedni pregled kod Draki dr Mladen: Meunarodna prodaja prema..:, str. 205 - 206, 210 - 211.
102
odbija. U suprotnom, smatrae se da je primio cijelu isporuenu koliinu i da to to

je primio mora da plati.
Plaanje se vri po istoj cijeni, tj. po onoj koja je
sporazumom izriito ili preutno predviena za cijelu ugovorenu koliinu. Ako
kupac ne primi viak, ima pravo na naknadu tete prema optim pravilima.
Interesantno je da zakon ne predvia rjeenje za sluaj isporuke boljeg kvaliteta.
Zbog toga e se na ovu situaciju primjeniti pravila uzanse 157, ukoliko su to
stranke izriito ugovorile ili ako se na mjerodavnom tritu formirao poslovni obiaj
o primjeni neukinutih pravila Optih uzansi. 158
Ako je jedinim ugovorom za jednu cijenu prodano vie stvari, a samo neke od
njih imaju nedostatke, poloaj stranaka zavisi od toga da li te stvari ine ili ne ine
jednu cjelinu. Ako razdvajanje stvari nije tetno, tj. ako one ne ine cjelinu, kupac
moe raskinuti ugovor samo u pogledu oteenih stvari, odnosno stvari sa
materijalnim nedostacima. Ako stvari ine cjelinu, kupac je ovlaten da trai: bilo
raskid itavog ugovora i naknadu tete u istom obimu, bilo samo djelimini raskid.
Poto se u sluaju izdvajanja nekih stvari iz cjeline moe umanjiti vrijednost ostalih,
prodavac sa svoje strane moe raskinuti ugovor i u pogledu ostalih stvari (lan
494). injenica da je prodavac djelimino raskinuo ugovor, zbog izbora koji je
napravio kupac, ne utie na obim kupevih prava na popravljanje tete.
Stvar sa nedostatkom moe prouzrokovati tetu i drugim dobrima kupca.
Poto je u pitanju tetna radnja prodavca, zakonodavac kupcu daje pravo i na
naknadu ovako prouzrokovanih teta prema optim pravilima obligacionog prava
(lan 488 ZOO).
3. Obaveze kupca
Izbor i vrenje pojedinih prava kupca znaajno utiu ne samo na poloaj
prodavca nego i na stanje robnog prometa. Zbog toga su za kupeva ovlatenja
vezane i neke obaveze. One zavise od toga za koje se od tri zakonske mogunosti
popravljanja tete kupac opredijelio.
Dunosti kupca su najsloenije kada zahtijeva uredno ispunjenje ugovora. One
se kreu u dva pravca.
Kupac najprije mora da uva primljene stvari (lan 520. st. 2 ZOO). On to mora
uiniti s panjom dobrog privrednika ... i u tu svrhu poduzeti potrebne mjere (lan
520. st. 1). Iz zakonske stilizacije je oito da su u ovu obavezu ukljuene i pasivne i
aktivne radnje staranja o primljenoj stvari koja ostaje u vlasnitvu prodavca. Koje
radnje i na koji nain kupac mora da obavi, faktiko je pitanje. Pri tome on mora
postupati kao prosjean privrednik, ali ne i kao specijalista za uvanje robe. U ovoj
situaciji kupac ima i dvije vrste prava. Prvo se odnosi na naknadu trokova
potrebnih radi ouvanja stvari (lan 520. st. 3). Drugo pravo se tie mogunosti
158
103
oslobaanja obaveze uvanja stvari. Ono je sloeno, pa emo ga posebno

razmotriti.
Prema lanu 522. ZOO, kupac moe, shodno optim pravilima, dugovanu
stvar poloiti kod suda, dati na uvanje nekom treem ili prodati za raun druge
strane. Polaganje se vri kod stvarno nadlenog suda u mjestu ispunjenja, ako
razlozi ekonominosti ili priroda stvari ne zahtijevaju da se ono izvri u mjestu u
kome se stvar nalazi (lan 328). Alternativno odreeni sud ne smije odbiti prijem
stvari u sudski depozit. Za poslovnopravne prodaje je znaajno da se predaja stvari
javnom skladitu izjednauje sa sudskim depozitom (lan 329. st. 2 ZOO). Ako se
stvar ne moe uvati kod suda i kad nema javnog skladita u mjestu uvanja,
kupac moe zahtijevati od suda da odredi lice koje e uvati prodaveve stvari
(sekvestar). Napokon, ako su ispunjeni uslovi iz lana 333. ZOO, kupac moe,
umjesto polaganja, stvar prodati na teret i rizik prodavca. Prodaju moe izvriti
putem suda (javna prodaja), iz slobodne ruke, tj. neposredno i na uobiajen
trgovaki nain, te bez odgaanja i na najpogodniji nain, ako je roba pokvarljiva
ili u kvaru (lan 333 ZOO).
Druga obaveza kupca jeste stavljanje stvari na raspolaganje prodavcu. Ovaj
termin je ustanovljen i razraen optom uzansom 158. Zakon o obligacionim
odnosima ga ne koristi, ali su rjeenja u pogledu uvanja stvari za raun
saugovaraa (lan 520 - 522) i polaganju i prodaji dugovane stvari (lan 327 - 335)
takva da razlike sa ranijim sistemom stvarno ne postoje. Pored obaveze uvanja ili
davanja robe na uvanje, stavljanje na raspolaganje podrazumijeva jo neke
radnje kupca. On, najprije, mora obavijestiti prodavca da je robu stavio na
raspolaganje (uz. 158, lan 329 ZOO). Pored toga, kupac mora staviti prodavca u
situaciju da faktiki raspolae robom, a to znai da mu mora predati bilo sudske,
bilo komercijalne dokumente koji ga ovlauju na sticanje posjeda na stvarima koje
su predmet prodaje.
Kada kupac izabere srazmjerno snienje cijene, duan je odmah platiti ono to
on smatra da je cijena stvari sa nedostatkom. Ako prodavac to odbija da primi,
kupac e odreeni iznos deponovati kod suda. Od tog trenutka kupac se oslobaa
posljedica dunike docnje sa plaanjem za deponovani iznos cijene.
Obaveze kupca koji se opredijelio za raskid ugovora moraju se posmatrati
odvojeno za sam raskid, a odvojeno za odnose koji nastaju u fazi popravljanja
teta izazvanih raskidom. U prvom sluaju e se primijeniti opta pravila
obligacionog prava. A to znai da e restitucija primljenih stvari u naturi ili u novcu
biti osnovna obaveza kupca. U procesu popravljanja tete, njegove obaveze,
takoe, e zavisiti od izabranog prava. One su ureene posebnim odjeljkom
ugovora o prodaji. U tom kontekstu ve su izloene. Zato se na njima neemo
ovdje zadravati.
104
III - ODGOVORNOST ZA PRAVNE NEDOSTATKE

1. Pojam odgovornosti za pravne nedostatke
Odgovornost za pravne nedostatke rezultat je neizvrenja prodaveve
obaveze garancije da preneseno pravo nema nedostataka. Po svojim obiljejima
ona je identina odgovornosti za materijalne nedostatke: objektivna je i
dispozitivna. No, priroda svojstva za koje se garantuje i specifinost povreda,
dovele su kod odgovornosti za pravne nedostatke do nekih rjeenja koja se ne
sreu u sluaju popravljanja teta izazvanih materijalnim nedostacima.
U naem pravu je odgovornost prodavca za pravne nedostatke postavljena
analogno njegovoj odgovornosti za materijalne nedostatke. Ova injenica i priroda
pravnih mana dozvoljavaju da se zadrimo samo na sistemu prava kupca u ovom
sluaju.
2. Prava kupca
Kada se pravni nedostatak pojavi, kupcu, najprije, stoji na raspolaganju
zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora. S obzirom na stilizaciju lana 509. ZOO i
na rjeenja lana 510. o razumnom roku, jasno je da je vrenje ovog prava
istovremeno i uslov za korienje drugih mogunosti koje je zakonodavac predvidio
za ovaj sluaj. Uredno ispunjenje se moe zahtijevati na dva naina: oslobaanjem
stvari od prava ili pretenzije treeg ili isporukom druge stvari odreene po rodu
bez pravnog nedostatka (lan 509 ZOO). Pravo izbora, smatramo, pripada kupcu.
No, ako se opredijelio za prvu varijantu, nain oslobaanja stvari od prava ili
pretenzije treeg odreuje prodavac.
Za izvrenje izabrane opcije kupac mora prodavcu ostaviti razuman rok.
Njegova duina zavisi prvenstveno od sutine zahtjeva, a potom i od okolnosti
posla. Ovih faktikih mjerila mora se pridravati i kupac kada u svom zahtjevu
precizira trajanje primjerenog roka.
lan 509. ZOO ne spominje pravo kupca na naknadu ostalih teta, koje je
pretrpio zbog pojave nedostatka. No, ono mu pripada na osnovu optih pravila.
Koliki e biti zahtjev po ovom osnovu, najee se moe utvrditi tek po isteku
naknadnog razumnog roka za otklanjanje mane.
Mogunost da se putem suda zahtijeva uredno ispunjenje sa povezanim
pravima zastarijeva za godinu dana od saznanja za postojanje prava treeg. Rok
je subjektivan i prekluzivan. Ova rjeenja vae i u ostalim sluajevima, osim u
onom u kome je kupac traio pomo u parnici (lan 515 ZOO).
105
2.2. Zahtjev za srazmjernim snienjem cijene

Pravo kupca da zahtijeva srazmjerno snienje cijene je, u odnosu na isto
ovlatenje kod materijalnih nedostataka, podvrgnuto nekim specifinim rjeenjima.
Najprije, ovo pravo nije samostalno. Ono se moe zahtijevati tek ako prodavac u
razumnom roku ne otkloni nedostatak na traeni nain, pa usljed toga kupevo
pravo bude umanjeno ili ogranieno (lan 510. st. 1). U ovom sluaju, prema
izriitoj odredbi zakona, kupac ima pravo i na naknadu ostale pretrpljene tete
(lan 510. st. 3 ZOO).
Pravo na srazmjerno snienje cijene pripada kupcu i onda kada je u asu
sklapanja ugovora znao da stvar moe biti oduzeta ili pravo smanjeno, odnosno
ogranieno uslijed nedostataka. No, tada kupac nema pravo na naknadu tete
budui da je ona nastala uz njegov pristanak.
2.3. Raskid ugovora
Raskid ugovora zbog pravnih nedostataka moe da se desi po nareenju,
zakonu i po volji kupca. Ugovor o prodaji prestaje da postoji po samom zakonu
onda kada, zbog propusta kupca da otkloni pravne nedostatke u ostavljenom
razumnom roku, stvar bude kupcu oduzeta (lan 510. st. 1 ZOO). Izjavom kupca
ugovor se raskida onda kada se njegova svrha ne moe ostvariti zbog toga to
prodavac u naknadnom razumnom roku nije udovoljio zahtjevu za urednim
ispunjenjem (lan 510. st. 2 ZOO). Oduzimanje stvari nije uslov za vrenje ovoga
prava.
Kada ugovor bude raskinut svaka strana vraa ono to je, po tom osnovu,
primila. Prodavac je duan da vrati vrijednost, tj. cijenu koju je primio bez obzira
159
U sluaju
na visinu vrednosti predate stvari koju ona ima u momentu evikcije.
djelimine evikcije, kupac mora vratiti onaj dio stvari koji je ostao u njegovom
posjedu. Pored toga, kupac ima pravo na naknadu tete prema posebnim pravilima
koja vae za ugovor o prodaji (lan 523 - 526 ZOO).
2.4. Pomo u parnici
Zahtjev za pomo u parnici je pravo kupca koje postoji jedino kod odgovornosti
za pravne nedostatke. Da bi se on mogao postaviti, potrebno je da uznemiravanje
ima karakter tube (sudska evikcija). Iz stilizacije lana 511. ZOO proizlazi da je
kupac ovlaten da zatrai bilo koju vrstu pomoi u sporu sa treim licem: od
obezbjeivanja dokaza, preko prihvatanja svojstva umjeaa do potpunog
preuzimanja spora. Preciziranje zahtjeva kupca ne znai da je prodavac stavljen u
pasivnu poziciju. On treba da upotrijebi sva sredstva kojima raspolae da bi tueni
zahtjev bio odbijen. Kupac je duan da, sa stanovita uspjeha u sporu, zahtjev
159
106
postavi blagovremeno. Neblagovremeno postavljeni zahtjevi imaju isto dejstvo kao

da nisu ni postavljeni.
Mehanizam ostvarivanja ovog prava je specifian. Kupac koji je izgubio
parnicu moe se prodavcu i bez obavjetavanja obratiti sa zahtjevom za
popravljanje tete. No, prodavac koji tada dokae da je raspolagao sredstvima da
se odbije zahtjev tree osobe ima pravo da odbije i zahtjev za popravljanjem tete.
Koritenje ovog prava kupca utie i na duinu prekluzivnog roka u kome se
pravo na naknadu moe ostvariti. Pravo kupca se u ovom sluaju gasi tek istekom
est mjeseci nakon pravomono okonanog spora (lan 515. st. 2). Ovaj rok je
objektivan.
2.5. Priznavanje oito osnovanog prava treeg lica
Kada je pravo treeg lica oito osnovano, voenje sudskog spora je
besmisleno i tetno, kako za kupca, tako i za prodavca. U poslovnom pravu e se
smatrati da je pravo nesumnjivo onda kada je potkrijepljeno urednim robnim
dokumentima (skladini list, varant, prenosivi tovarni list i slino). No, ni drugi
dokazi nisu iskljueni.
Da bi se u izloenim uslovima na najekonominiji nain sprijeila vansudska
evikcija, lan 512. ZOO dozvoljava kupcu da i bez obavjetavanja prodavca prizna
ovakvo pravo. Ukoliko se to priznanje manifestuje kao plaanje odreene svote
novca prodavac se moe osloboditi svoje odgovornosti ako naknadi kupcu
isplaenu svotu i pretrpljenu tetu (lan 512. st. 2).
107
108
GLAVA ESTA
ODGOVORNOST KUPCA
I - ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA SLANJEM AMBALAE
1. Pojam docnje kupca sa slanjem ambalae i odgovornost kupca za nju
Slanje ambalae je kupeva obaveza samo ako je to bilo izriito, bilo preutno
nesumnjivo ugovoreno. Bude li to sluaj, dostavljanje odgovarajue ambalae
prodavcu je, hronoloki posmatrano, prva obaveza kupca. Njen pravni reim
utvren je optom uzansom 229, a ne Zakonom o obligacionim odnosima. Opte
uzanse e se primijeniti onda kada su to stranke izriito ili preutno ugovorile, kao i
u situacijama u kojima na to upuuje poslovni obiaj.
Kupac pada u docnju kada ambalau ne dostavi u ugovoreno vrijeme. Ako rok
za ovu radnju nije predvien sporazumom stranaka, smatra se da je ambalaa
blagovremeno dostavljena ako je stigla prodavcu toliko vremena pre isteka roka
za isporuku, koliko je prema okolnostima potrebno da bi prodavac mogao izvriti na
vreme pakovanje i isporuku robe (uz. 229. st. 4). Nepotivanje ovih odredbi
predstavlja docnju sa dostavom ambalae.
Odgovornost kupca za docnju sa slanjem ambalae postoji ako su pored
neblagovremenog slanja ispunjene i druge pretpostavke za nastanak odgovornosti,
ukljuujui tu i krivicu. Sadraj odnosa odgovornosti odreen je dijelom Optim
uzansama, a dijelom optim i posebnim odredbama Zakona o obligacionim
odnosima o popravljanju tete. On se manifestuje kao sistem prava prodavca u
ovom sluaju.
2. Prava prodavca
Prodavcu stoje na raspolaganju dvije osnovne mogunosti: odravanje
ugovora na snazi ili njegov raskid. U prvom sluaju ima i pravo na naknadu tete
za neuredno izvrenje ugovora, a u drugom - zbog raskida ugovora o prodaji.
Nain odravanja ugovora na snazi i vid popravljanja tete zavise od izbora
prodavca. Odnos izmeu realnog izvrenja ugovora i njegovog raskida isti je kao i
u ostalim sluajevima odgovornosti dunika iz ugovora o prodaji. Prestanak
ugovora voljom jedne stranke - prodavca mogu je tek po bezuspjenom proteku
naknadnog roka za uredno ispunjenje.
Odravanje ugovora na snazi prodavac moe ostvariti na nekoliko naina.
Ukoliko konkretne okolnosti dozvoljavaju, prodavac najprije moe izvriti isporuku
predajom robe na teret i rizik kupca u javno skladite. Poto je u pitanju ugovor u
privredi, ovaj in ima svojstvo polaganja kod suda. O tome kupac mora biti
obavijeten (lan 329. st. 2 ZOO). Drugo, prodavac moe o troku kupca dati svoju
109
ambalau ili zakupiti ambalau i izvriti ugovor onako kako je predvieno. U tom
sluaju pripada mu i pravo na produenje roka isporuke koliko je prema
okolnostima potrebno za pribavljanje ambalae (uz. 229. st. 2). Napokon,
prodavac moe kupcu dati i naknadan primjeren rok za dostavu ambalae.
Njegova duina je faktiko pitanje. U svim ovim situacijama prodavcu pripada i
naknada proste tete i izgubljenog dobitka.
Prodavac moe raskinuti ugovor ako mu kupac ni u naknadnom primjerenom
roku ne dostavi dugovanu ambalau. Da bi do raskida dolo, dovoljno je da
prodavac, po isteku dodatnog perioda, uti. Tada ima pravo na popravljanje tete
shodno posebnim pravilima o posljedicama raskida prodaje. A to znai da
prodavac moe zahtijevati naknadu konkretne tete, popravljanje apstraktne tete i
naknadu ostale tete, te izvrenje prodaje radi pokria. Posljednjim instrumentom
e se koristiti samo ako cijena robe pada.
II - ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA PRIJEMOM ISPORUKE
1. Pojam docnje sa prijemom isporuke i odgovornost za nju
Prijem isporuke je veoma sloena obaveza kupca. Zbog toga se i docnja, u
ovom sluaju, mora definisati kao neizvrenje svih ili pojedinih radnji preuzimanja
uredno ponuene isporuke u vrijeme odreeno ugovorom, poslovnim obiajima ili
redovnim tokom stvari. Taj tok utvruje se prvenstveno ugovornim reimom i
faktikim okolnostima izvrenja konkretne isporuke.
Pojam i pretpostavke odgovornosti za docnju sa prijemom isporuke su isti kao
i kod drugih sluajeva neurednog ispunjenja nenovanih obaveza. Zato je mogue
odgovornost i u ovom sluaju izloiti kao sistem prava prodavca. No, dva momenta
komplikuju ovo jednostavno rjeenje. Prvo, pravna priroda obaveze prijema, pa i
odgovornosti za docnju sa njom nije do kraja jasna. I drugo, vrenje pojedinih
prava prodavca vezano je za komplikovane komercijalne ili sudske procedure. One
svakom od uesnika nameu sloen sistem obaveza.
Bosanskohercegovako pravo prijem isporuke izriito odreuje kao obavezu
kupca. Otuda su posljedice docnje u principu iste kao i u drugim sluajevima
dunike odgovornosti po ovom osnovu. No, poslovni karakter ove obaveze i
pravna tradicija dovode do rjeenja koja su bliska srednjoevropskim pravima,
germanskim posebno. Ovo se ogleda naroito kod naina vrenja pojedinih
ovlatenja prodavca. U tom domenu pravila o prodaji upuuju na rjeenja o
160
Razmotriemo na sistem polazei od
povjerilakoj, a ne o dunikoj docnji.
pojedinih prava prodavca.
160
Vidjeti lan 327. st. 1. ZOO.
110
2. Predaja robe na uvanje

Padom kupca u docnju sa prijemom isporuke prodavac postaje obavezan da
robu uva panjom dobrog privrednika na rizik i troak kupca (lan 520. st. 1.
ZOO). 161 Te svoje obaveze prodavac ima pravo da se oslobodi predajom robe na
uvanje ili prodajom. Za obje situacije su predvieni posebni zakonski uslovi i
postupci (lan 522). Za predaju na uvanje vae pravila o polaganju stvari kod
suda (lan 327 - 332 ZOO).
Predaja na uvanje u privrednim prodajama vri se najprije i najee
uskladitenjem robe u javnom skladitu. Ovakav postupak ima uinak polaganja
kod suda (lan 329. st. 2 ZOO). Iako nije u zakonu izriito reeno, predaja se vri
javnom skladitu u mjestu isporuke. Ne bude li to mogue, prodavac je ovlaten da
izabere skladite u drugom mjestu, ali tada duguje kupcu tetu koju je on pretrpio
zbog promjene mjesta uskladitenja. 162 Dejstvo polaganja identino je
posljedicama uredne isporuke; rizik i svojina prelaze na kupca. O izvrenom
polaganju, prodavac mora obavijestiti kupca (lan 329. st. 3). Da li mu mora
prenijeti dokumente koji omoguavaju podizanje robe ili raspolaganje njome, nije u
zakonu izriito reeno. Mislimo da odgovor zavisi prvenstveno od toga da li je
kupac platio ili nije platio cijenu. U prvoj varijanti, dunost stavljanja dokumenata u
posjed kupca postoji, u drugoj - ne.
Ukoliko odgovarajue javno skladite ne postoji, ili po svojoj sopstvenoj odluci,
prodavac moe izvriti deponovanje stvari kod suda. Polaganje se vri kod stvarno
nadlenog suda u mjestu ispunjenja. Prodavac moe izabrati i neki drugi stvarno
nadleni sud, ali tada kupcu duguje naknadu tete izazvane promjenom suda (lan
328). Razumije se da je sud duan prihvatiti depozit, ako je stvar podobna da bude
uvana kod suda. O prispjelom depozitu sud obavjetava kupca.
Ako predmet isporuke nije podoban za sudski depozit, bilo po ocjeni prodavca,
bilo po ocjeni suda, prodavac moe traiti da sud odredi lice koje e o troku i za
raun kupca primiti stvar na uvanje (lan 329. st. 1 ZOO). O izvrenom polaganju
prodavac mora obavijestiti kupca.
Posljedice polaganja u sva tri sluaja su identine. Prodavac se najprije
oslobaa svoje obaveze isporuke. Ako je bio u zakanjenju, ono prestaje (purgatio
morae). Napokon, rizik i svojina prelaze na kupca (lan 331 ZOO). Trokovi
polaganja prelaze na kupca u onoj mjeri u kojoj su vii od trokova isporuke koje je
trebalo da snosi prodavac (lan 332 ZOO).
3. Prodaja robe
Prodaja robe umjesto predaje na uvanje je druga mogunost koja prodavcu,
na osnovu lana 522. ZOO, stoji na raspolaganju. Pod nazivom prodaja umjesto
161
162
Vidjeti Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, 150 - 152.

Analogna primjena lana 328. st. 2. ZOO.
111
polaganja stvari ureena je lanom 333. ZOO, a dopunjena pravilima o prodaji

radi pokria trokova uvanja iz lana 335. ZOO. Moe se, zavisno od uslova,
izvriti na nekoliko naina.
Prvi nain je javna prodaja (lan 333. st. 1 ZOO). Ako je stvar nepodesna za
uvanje ili ako je njena vrijednost nesrazmjerno mala u odnosu na trokove
uvanja, prodavac moe zahtijevati od suda da se organizuje javna prodaja. Ona
treba da bude upriliena u mjestu odreenom za isporuku, ali u interesu kupca
prodavac moe zahtijevati da to bude uinjeno u nekom drugom mjestu. Odluku o
javnoj prodaji donosi sud. Sud je i subjekt koji vri javnu prodaju. Nakon javnog
obavjetenja o predmetu, poetnoj cijeni, mjestu i vremenu odravanja javne
prodaje, te o mjestu i vremenu u kojima se stvar moe pregledati, sud prodaju vri
javnim nadmetanjem. Kupac je onaj ko je ponudio najvii iznos. Od dobijenog
iznosa se najprije odbijaju trokovi javne prodaje, zatim prioritetna zalona prava,
potom cijena koju je sa prvobitnim kupcem ugovorio prodavac. Ostatak se
deponuje kod suda u korist kupca ija je roba izloena javnoj prodaji. O
namjeravanoj prodaji i o njenim rezultatima prodavac mora obavijestiti kupca.
Drugi nain jeste prodaja iz slobodne ruke. Ona se moe vriti: ako stvar ima
tekuu cijenu, ili ako je njena vrijednost nesrazmjerno mala u odnosu na trokove
javne prodaje. Na ovaj nain se tite opravdani interesi kupca u docnji. Subjekat
ove prodaje je sam prodavac. Nain prodaje zavisi prvenstveno od poslovnih
obiaja. U svakom sluaju, prodavac mora da vodi rauna o interesima kupca u
docnji iju robu prodaje. Od dobijenog iznosa se najprije odbijaju trokovi prodaje,
a zatim prodaveva potraivanja. Eventualni ostatak se deponuje kod suda u korist
prvobitnog kupca. O namjeravanoj prodaji iz slobodne ruke kupac u docnji mora biti
obavijeten kad god je to mogue (lan 333. st. 4 ZOO). Bez ikakvih uslova
prodavac mora obavijestiti kupca o postignutoj cijeni i mjestu deponovanja
eventualnog ostatka potraivanja.
Trei modalitet prodaje umjesto polaganja stvari je prodaja na najpogodniji
nain. Ona se moe primijeniti kad je stvar pokvarljiva ili se nalazi u kvaru, tako
da moe brzo propasti ili se pokvariti (lan 333. st. 3 ZOO). Nain prodaje
odreuje sam prodavac rukovodei se iskljuivo potrebom predupreivanja ili
smanjivanja tete. Obavjetavanje kupca o namjeravanoj prodaji je potrebno, ako
ne vodi ugroavanju predmeta prodaje. No, o rezultatima i deponovanju ostatka
iznosa prodavac mora obavijestiti prvobitnog kupca u docnji.
Napokon, prodaji moe pristupiti i lice koje uva stvar za kupca u docnji.
Razlog za ovu prodaju jeste neplaanje trokova uvanja u razumnom roku (lan
335). Ovaj postupak prodavac ne moe provesti sam. Potrebno je da sud i odobri
prodaju i odredi nain na koji e ona biti obavljena. Od dobijenog iznosa odbijaju
se trokovi prodaje i trokovi uvanja, a ostatak se deponuje kod suda na ime
kupca. Poto sud odobrava prodaju, on i obavjetava kupca o njoj.
112
4. Raskid ugovora
Iako je prijem isporuke obaveza kupca, prodavevo pravo na raskid ugovora, u
sluaju docnje kupca sa prijemom nije rijeeno u skladu sa optim pravilima o
dunikoj docnji. 163 Prema lanu 519. st. 2. ZOO prodavac moe odustati od
ugovora ako ima osnovanog razloga da posumnja da kupac nee isplatiti cijenu.
Treba prihvatiti tumaenje teorije 164 po kome: odbijanje prijema uredno ponuene
isporuke konstituie osnovanu sumnju u sposobnost kupca da plati cijenu. Ugovor
se raskida izjavom prodavca. Zakon ne zahtjeva da joj prethodi davanje
naknadnog primjerenog roka razumne duine. Upravo zbog toga smo skloni ovu
mogunost raskida ugovora tumaiti kao proirenje optih pravila o raskidu
ugovora u sluaju docnje dunika, a ne kao njihovu derogaciju.
Posljedice raskida zbog osnovane sumnje u kupevu sposobnost plaanja
nisu posebno regulisane. Zato e se primijeniti pravila koja i inae vae za
naknadu tete u sluaju raskida prodaje (lan 523 - 526 ZOO). A to znai da e
prodavac moi da bira izmeu: popravljanja konkretne tete, naknade apstraktne
tete i drugih teta i prodaje radi pokria. Posljednje dvije varijante mu mogu
koristiti samo ako je cijena robe pala u periodu izmeu zakljuenja ugovora i
izvravanja prava po osnovu raskida.
III - DOCNJA KUPCA SA PLAANJEM CIJENE
1. Pojam docnje sa plaanjem cijene i odgovornost kupca za nju
Docnja sa plaanjem cijene postoji onda kada kupac svoju obavezu isplate ne
izvri na vrijeme. Neblagovremenost isplate cijeni se prema uslovima konkretnog
ugovora i odredbama dispozitivnih izvora koje stranke svojim sporazumom nisu
stavile van snage. Docnja moe postojati bez obzira na to da li je u odnosu na
isporuku plaanje predvieno kao prethodno, istovremeno ili naknadno.
Odgovornost za docnju sa plaanjem je objektivna. Pored toga, obaveza
popravljanja tete podvrgnuta je i nekim specifinim pravilima. Ona se tiu
prvenstveno zatezne kamate i prava prodavca na raskid ugovora zbog docnje
kupca sa plaanjem cijene.
Zakon o obligacionim odnosima ni u optem, ni u posebnom dijelu nema
posebnih pravila o raskidu ugovora zbog dunike docnje (kupca) sa plaanjem
cijene. Zbog toga se prava prodavca u ovom sluaju ravnaju prema optim
pravilima lan 124-132 ZOO o ovom pitanju. Opte uzanse su u uzansi 213. imale
posebno rjeenje za sluaj docnje sa plaanjem, ako se roba ve nalazila u
posjedu kupca. Prodavac tada nije mogao raskinuti ugovor. Razlozi vezani za
vaenje Optih uzansi, dejstva ugovora i njegovog raskida i specifinosti prodaje
163
164
Vidjeti lan 125. i 324. ZOO.

113
privrednog prava, zahtijevaju da se o stavu Optih uzansi i dalje vodi rauna. Zato
emo njihovu sistematiku uzeti za osnov ispitivanja posljedica docnje dunika sa
plaanjem kupovne cijene.
2. Docnja kupca sa plaanjem cijene prije prijema isporuke
Poloaj prodavca koji kupcu u docnji sa plaanjem nije isporuio stvar isti je
kao poloaj bilo kog povjerioca u sluaju dunike docnje sa izvrenjem novanih
obaveza. Pored optih pravila Zakona o obligacionim odnosima o raskidu ugovora
(lan 124 - 132), ovdje se primjenjuju i odredbe o zateznoj kamati (lan 277 279) 165 i naknadi tete zbog raskida prodaje (lan 523 - 526). Kao izvor prava slui
i Zakon o visini stope zatezne kamate. 166
Prvi zahtjev koji prodavcu stoji na raspolaganju jeste izvrenje ugovora. On je
sloen, pa emo ga ispitati prema pojedinim elementima.
Za plaanje cijene prodavac kupcu najprije mora dati naknadan, primjeren rok.
Ako njegova duina nije odreena u izjavi prodavca, utvrivae se prema
okolnostima sluaja. Pri tome treba imati u vidu relativnu jednostavnost izvravanja
novanih obaveza. Primjeren rok se ne mora dati kod fiksnih poslova (lan 125
ZOO), onda kada iz kupevog ponaanja proizlazi da nee izvriti svoju obavezu
(lan 127) i kada je oito da on to ne moe izvriti (lan 128).
Uz isplatu cijene, prodavcu pripada i zatezna kamata (lan 277 ZOO). Stopa
zatezne kamate je odreena zakonom. Plaa se prema stopi koju utvruje Vlada
167
Do godine dana zadocnjenja sa plaanjem, njen obraun se vri
FBiH.
mjeseno primjenom konformne metode. 168 Ako je ovako utvrena stopa zatezne
kamate nia od stope ugovorne kamate, primijenie se ugovorna kamata (lan 277.
st. 2 ZOO). Zatezna kamata se plaa bez obzira na to da li je prodavac tetu
pretrpio (lan 278. st. 1 ZOO). Iz ovoga se moe izvui zakljuak o njenoj pravnoj
prirodi. Zatezna kamata je naknada tete za koju se pretpostavlja da ju je prodavac
pretrpio zato to dugovanu svotu nije, na vrijeme, imao na raspolaganju. Budui da
se teta ne dokazuje, zatezna kamata ima i osobinu naknade apstraktne tete.
Krivica kupca za docnju nije uslov za nastanak prodavevog prava na iznos
zatezne kamate. Odgovornost kupca za neizvrenje novanih obaveza je do
iznosa zatezne kamate objektivna.
Na izloenoj pravnoj prirodi zatezne kamate poiva jo jedno pravo prodavca.
On moe zahtijevati i naknadu one tete koja prevazilazi iznos zateznih kamata.
Budui da se ta teta dokazuje, ona spada u konkretne tete. Stoga odgovornost
kupca za njihovo naknaivanje ravna se po optim pravilima. Zasniva se na krivici.
U ovom dijelu, dakle, odgovornost kupca je subjektivna.
165
Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima (Sl. list SFRJ 57/89) je novelirao lan 277. ZOO.
Sl. n. FBiH 18/96 (dalje ZKK)
lan 1. ZZK.
168
lan 2. ZZK.
166
167
114
Drugi generalni zahtjev koji prodavac ima jeste raskid ugovora. I on je sloen.
Uslov za sticanje prava na raskid, osim u tri navedena sluaja, i ovdje je
bezuspjean protek naknadnog primjerenog roka za plaanje cijene (lan 126. st. 3
ZOO). Prava koja prodavac tada stie ureena su posebnim pravilima o naknadi
tete zbog raskida prodaje (lan 523 - 526 ZOO). A to znai da prodavac ima pravo
na naknadu stvarne tete i izgubljene dobiti, ili pravo na naknadu apstraktne tete i
ostale tete, ili pravo na prodaju radi pokria. I ovdje e se posljednja dva
ovlatenja koristiti ako cijena robe pada.
3. Docnja kupca sa plaanjem nakon prijema isporuke
Zakon o obligacionim odnosima nema posebnih pravila o odgovornosti kupca
za docnju sa plaanjem poto je primio isporuku. Rjeenje postoji u uzansi 213. st.
1. Njome je u ovoj situaciji prodavcu uskraena mogunost da ugovor raskine. On
moe traiti isplatu kupovne cene i kamatu zbog zadocnjenja. Ako je kupac bio
odgovoran (uz. 213. st. 2), tj. kriv, dugovao je i naknadu ostale tete. Vae li ova
pravila i danas? Odgovor zavisi od mogunosti primjene Optih uzansi i od
faktikog stanja predmeta prodaje i vlasnitva u konkretnom sluaju.
Odricanje prava prodavcu da raskine ugovor zbog docnje kupca sa plaanjem
suprotno je ve razmotrenim dispozitivnim normama Zakona o obligacionim
odnosima. Stoga smatramo da je pravilo iz uz. 213. st. 1. mogue primijeniti samo
ako su stranke izriito ugovorile primjenu uzanse (lan 1107. st. 3 ZOO).
Ako primjena Optih uzansi nije izriito ugovorena, rjeenje uz. 213. st. 1.
moe vaiti na osnovu pravnog principa da se obligacija moe zasnovati samo
povodom mogue radnje. U kom smislu? Posljedica raskida ugovora shodno lanu
132. ZOO je restitucija primljenog. Raskid ugovora za prodavca ima smisla samo
ako moe isporuenu stvar dobiti natrag. Upravo to nije uvijek mogue. I to po dva
osnova. Prvi je nastanak svojine kod savjesnog lica kome je kupac dalje prodao
stvar. Drugi je prerada stvari od strane samog kupca. U ove dvije situacije, dakle,
prodavac nema pravne mogunosti da raskine ugovor, budui da takav postupak
namee nemogue obaveze kupcu. Ni pozivanje na novanu restituciju ovdje ne
daje nikakav efekat. Rezultati koji bi se njome postigli mogu se jednostavnije
ostvariti tubom za isplatu cijene.
115
116
DIO DRUGI
UGOVORI O USLUGAMA U PROMETU ROBE
GLAVA PRVA
TRGOVINSKO POSREDOVANJE (MEETARENJE)
I - POJAM POSLA I ZAKLJUIVANJE UGOVORA
1. Pojam posla
Posredniki posao sastoji se u tome to neko lice, koje se naziva posrednikom
(meetarem, maklerom, senzalom), dovede u vezu dvije poslovne organizacije da
bi one sklopile neki pravni posao. Taj posao, za ije sklapanje posreduje
posrednik, moe biti svaki posao iz oblasti prometa robe i usluga, ali se najee
posreduje pri sklapanju ugovora o kupovini i prodaji robe i pri prevozu. Prema
Zakonu o obligacionim odnosima ugovorom o posredovanju obavezuje se
posrednik da nastoji nai i dovesti u vezu s nalogodavcem osobu koja bi s njim
pregovarala o sklapanju odreenog ugovora, a nalogodavac se obavezuje da mu
isplati odreenu naknadu, ako taj ugovor bude sklopljen (lan 813).
Posredovanje je po svojoj pravnoj prirodi, ugovor o nalogu, pa se na njega
primjenjuju pravila ZOO koja govore o ovome ugovoru (lan 749 - 770), ako
odredbama o posredovanju ili samim ugovorom nije drukije odreeno. Bude li
ugovoreno da posrednik ima pravo na izvjesnu naknadu i kada njegovo nastojanje
ostane bez rezultata, ovaj posao poprima obiljeja ugovora o djelu. Tada se na
njega, kao supsidijaran izvor, primjenjuju pravila lana 600 - 629 ZOO.
Posrednikim poslovima se bave posebni subjekti kojima je to osnovna
privredna djelatnost - posrednika preduzea i posredniki biroi - kao i trgovinske
agencije kojima je posredovanje sporedna privredna djelatnost. Poslovne
organizacije kojima je posrednitvo glavna privredna djelatnost obino se jo bave,
kao dodatnom djelatnou, i trgovinskim zastupanjem i pruanjem drugih
trgovinskih usluga.
Posrednika organizacija prikuplja obavjetenja o organizacijama koje
obavljaju pojedine privredne djelatnosti, o njihovim mogunostima i kapacitetima,
kao i o stanju na tritu. U asu kad joj se obrati neki komitent, posrednika
organizacija pronalazi odgovarajueg poslovnog partnera i dovodi ih u vezu,
upuujui jednog na drugog i obavjetavajui ih o potrebama jednog i eventualnoj
mogunosti drugog. Pored toga, posrednik moe i da uestvuje u pregovorima, ali
on ne zakljuuje ugovor o tom poslu. Posrednik stvara samo komercijalnu vezu, a
ne i pravnu.
117
Posrednike privredne organizacije mogu se baviti posrednikom djelatnou

koja moe biti: opta i posebna (specijalizovana). Opta posrednika djelatnost
obuhvata pruanje svih usluga i to u svim oblastima robnog prometa, dok
specijalizovana posrednika djelatnost obuhvata samo odreene poslove robnog
prometa ili posredovanje samo u jednoj ili u nekim odreenim oblastima robnog
prometa, npr., samo u transportu, trgovini ili u osiguranju.
Ugovor je neformalan i konsenzualan. Obino se zakljuuje na taj nain to
neka poslovna organizacija izdaje nalog posrednikom birou da joj nae
saugovaraa za neki privredni posao. Kad posrednik prihvati nalog, ugovor je
zakljuen. No, kod posredovanja takoe vai pravilo o zakljuivanju ugovora o
uslugama robnog prometa utnjom. Stoga, ako posrednik odmah ne odbije nalog,
smatra se da je prihvatio i da je ugovor o posredovanju zakljuen na dan prijema
naloga. Nalogodavac moe opozvati nalog kad god hoe, ali pri tom ne smije
postupiti nesavjesno, jer bi odgovarao za tetu koja bi uslijed toga nastala
posredniku.
Nalogodavac ak nije ni duan pristupiti pregovorima za zakljuivanje ugovora
sa preduzeem koje mu je naao posrednik. I kad je posredniku dao uslove pod
kojima bi zakljuio ugovor i posrednik naao saugovaraa koji e zakljuiti ugovor
pod tim uslovima, nalogodavac nije duan zakljuiti ugovor. Ali ako je u tom sluaju
postupao nesavjesno, odgovarae za tetu.
II - BITNI ELEMENTI
1. Linost posrednika
Poto je posredovanje, po svojoj pravnoj prirodi ugovor o nalogu, posrednik je
duan izvriti nalog osobno (lan 752 ZOO). To znai da je linost posrednika, u
principu, bitan elemenat posla. Posrednik moe povjeriti izvrenje naloga drugome
samo ako mu je to odobreno ili kada ga okolnosti tjeraju da tako postupi.
Pravila o odgovornosti nalogoprimca u sluaju davanja naloga na izvrenje
treem licu znatno ublaavaju strogost odredbi po kojima je linost posrednika
bitan elemenat posla (lan 753. st. 4). Kada posredovanje ima karakter ugovora o
djelu, tada posrednik ne mora nalog izvriti lino (lan 610 ZOO). U tom sluaju
linost posrednika ima obiljeja nebitnog elementa posla.
2. Predmet ugovora
Karakteristina radnja i bitan elemenat ugovora je inidba nastojanja
posrednika da nae i dovede u vezu sa nalogodavcem osobu koja bi sa njima
118
pregovarala o sklapanju odreenog ugovora (lan 813 ZOO). Predmet ugovora je,
dakle, pojedinana faktika radnja dovoenja potencijalnih partnera u vezu radi
zakljuivanja odreenog ili odreenih ugovora. Tu inidbu posrednik vri u svoje
ime i za svoj raun. Poto posrednikovo djelovanje ne mora da dovede do
rezultata, tj. do pregovora ili ak ugovora, jasno je da ugovorna obligacija glasi na
rad, a ne na rezultat.
Trajno nastojanje da trea lica sa konkretnim nalogodavcem sklapaju ugovore
nije predmet ugovora o posredovanju, nego o trgovakom zastupanju (agenciji).
Predmet ugovora o posredovanju je, dakle, jednokratna inidba. Ni ovlatenje na
zastupanje ne ulazi u sadraj ovoga posla. Posrednik vri faktike, a ne pravne
radnje; on nastoji da stranke ostvare kontakt radi zakljuenja ugovora, ali ne daje
izjave volje u ime i za raun svoga nalogodavca. To ovlatenje nema ni u primanju
ispunjenja ugovora koji je sklopljen njegovim djelovanjem (lan 815 ZOO). Za
djelovanje u svojstvu zastupnika, posrednik mora imati posebnu pismenu
punomo. No, tada on izlazi iz okvira ovog posla i djeluje prema pravilima o
punomostvu.
3. Cijena
Cijena je naknada posrednika za izvreni rad i za postignuti rezultat. U cijenu
su uraunati redovni trokovi posrednika, tako da ih moe posebno zaraunati
samo kada je to izriito ugovoreno (lan 824 ZOO). Cijena se odnosi jedino na
usluge koje ulaze u predmet ugovora. Sporedne usluge, kao to su davanje
obavjetenja o tritu, istraivanje trita itd. posebno se naknauju. Pravo na
naknadu ima posrednik i kad to nije posebno ugovoreno.
Cijena se odreuje najprije tarifom ili drugim optim aktom posrednika. Ovo
rjeenje je posljedica injenice da, kao profesionalni vrilac usluga, posrednik
najee radi na bazi optih uslova poslovanja. Drugi izvor prava za odreivanje
naknade je sam ugovor o posredovanju. On e vaiti kada opti uslovi, tj. tarife ne
postoje, kao i onda kada se posebnim sporazumom oni mijenjaju. Kada cijena nije
ni u jednoj varijanti odreena ugovorom primjenjuje se obiajna cijena - ona koja
se redovno naplauje u sjeditu posrednika u vrijeme zakljuenja posla za ugovore
slinih osobina. Izostane li i obiaj, cijenu na zahtjev jedne od stranaka odreuje
sud prema posrednikovom trudu i uinjenoj usluzi (lan 822 ZOO).
Ne bude li cijena isplaena nakon sklapanja ugovora, nalogodavac moe
traiti od suda da je snizi, ako nae da je pretjerano visoka s obzirom na
posrednikov trud i uinjenu uslugu (lan 822. st. 3 ZOO). Ovo je jedan od
sluajeva u Zakonu o obligacionim odnosima, u kojima je izriito dozvoljeno sudu
da jednostrano intervenie u ugovor nastao sporazumom stranaka. Rjeenje
utoliko vie zauuje, to nije predvieno i kao mogunost posrednika u
sluajevima u kojima se moe smatrati da je provizija preniska u odnosu na
zalaganje i rezultat posrednika.
119
III - OBAVEZE STRANAKA

1. Obaveze posrednika
1.1. Dovoenje u vezu zainteresovanih strana
Osnovna obaveza posrednika je da nastoji da nae i da dovede u vezu s
nalogodavcem privrednu organizaciju koja bi s njegovim nalogodavcem stupila u
pregovore radi sklapanja odreenog ugovora. U tom cilju posrednik prikuplja
podatke, korespondira i vri razliite poslove koji prethode sklapanju ugovora.
Komitent u nalogu obino daje posredniku podatke o glavnim sastojcima ugovora
kakav bi elio sklopiti.
Posrednik je obavezan da nastoji da nae organizaciju koja e s njegovim
komitentom sklopiti ugovor. Kad je nae, uputie je na svoga nalogodavca radi
zakljuivanja ugovora, a nalogodavca e o tome obavezno obavijestiti (lan 818).
Posrednik obino i uestvuje u pregovorima. Moe se posebno obavezati da
uestvuje u pregovorima i da nastoji da doe do ugovora (lan 818). No, ako i
pored sveg nastojanja i potrebne briljivosti ne uspije, ne odgovara za to.
Nije posrednikova redovna obaveza da primi ispunjenje ugovora koji je sklopio
za svoga nalogodavca. Da bi mogao i to uraditi za nalogodavca, mora biti posebno
ovlaten. Tada djeluje kao punomonik (lan 815).
Posrednik je duan pridravati se komitentovog naloga. Traei uslugu
posrednika, komitent u nalogu moe davati posredniku uputstva o tome kakav
ugovor eli da sklopi, pod kojim uslovima, kao i kakvi bi trebalo da budu neki
sastojci ugovora. Nalozi mogu biti vie ili manje vrsti, ili mogu biti samo
instruktivni. Komitent moe davati uputstva i naknadno. Ako je prvobitni nalog
nejasan, naknadnim uputstvom e otkloniti te nejasnoe. Desi li se neto novo
uslijed ega se nalog ne bi mogao izvriti, ili bi se teko izvravao, nalogodavac
daje naknadna uputstva.
Nalogodavac moe opozvati nalog kad god eli. Izuzeci od ovog principa
sadrani su u lanu 816. ZOO. On to ne moe uiniti, ako se ove mogunosti
odrekao u ugovoru, kao ni onda kada bi opoziv bio protivan savjesnosti. Opozivom
naloga prestaje i obaveza posrednika da dalje djeluje za komitenta.
1.3. Postupanje panjom dobrog privrednika - strunjaka
Posrednik je duan da postupa u poslu kao dobar strunjak (lan 818). Iz te
obaveze proizlazi njegova dunost da trai i da nae najpovoljnijeg saugovaraa.
Poto je posredovanje njegova privredna djelatnost, posrednik treba da raspolae
120
mnotvom podataka o moguim partnerima i o uslovima na tritu. Nije njegov

zadatak da dovede u vezu komitenta s prvim subjektom kojim bi mogao sklopiti
posao, nego s onim koji e najbolje moi zadovoljiti uslove naloga i ispuniti
uputstva koja je dao komitent. I u pregovorima je duan savjesno postupiti po
uputstvima svog nalogodavca.
Postupanje posrednika uveanom panjom dobrog strunjaka vri se u
interesu nalogodavca. Ako posrednik radi protivno interesima svoga komitenta, za
drugu stranku, gubi pravo i na naknadu i na trokove (lan 826 ZOO). Izuzetno,
ako je predvieno ugovorom, lica dovedena u vezu plaaju proviziju po pola. Tada
posrednik djeluje u interesu oba subjekta. Identino rjeenje vrijedi i onda kada je
posrednik od dva lica dobio nalog za posredovanje u istom poslu.
1.4. Posredniki dnevnik
Posrednik je duan da vodi knjigu o privrednim poslovima za koje je
posredovao i o kojima je sklopljen ugovor njegovim posredovanjem (lan 821
ZOO). To je posredniki ili meetarski dnevnik. U taj dnevnik upisuje hronolokim
redom stranke i poslove u kojima je posredovao, te datum zakljuenja ugovora.
Zakon odreuje da se u dnevnik upisuju bitni sastojci i podaci o ugovoru koji je
zakljuen njegovim posredovanjem. U praksi je usvojeno da se u meetarskom
dnevniku vode nazivi organizacija koje su zakljuile ugovor, bitni sastojci ugovora i
neki drugi njegovi vaniji sastojci, datum upisa u dnevnik i potpis radnika koji je to
upisivao.
1.5. Posredniki list
Posrednik je duan da izda strankama zakljunicu o poslu koji su ugovorili
(posredniki list, meetarski list), ili izvod iz posrednikog dnevnika sa podacima
koji su uvedeni u dnevnik (lan 821 ZOO). Ta posrednika zakljunica, odnosno
posredniki list nije zakljunica stranaka o poslu, nije ni potvrda o zakljuenom
ugovoru, jer je ne potpisuju stranke. Ona je, u stvari, obavjetenje o izvrenom
posredovanju. Ova zakljunica, a i posredniki dnevnik mogu posluiti pred sudom
kao dokaz o sklopljenom poslu, odnosno o onome to je upisano u njima.
Posredniki list potpisuje posrednik i podnosi ga na potpis strankama koje su
zakljuile posao njegovim posredovanjem. Stranke nisu pravno obavezne da ga
potpiu, ali se odbijanje potpisivanja uzima kao neuredno poslovanje.
Posrednik je duan da uva poslovnu tajnu. On ne smije davati drugima
obavjetenja o poslovima za ije je sklapanje pregovarao, izuzev ako su mu
stranke to dozvolile. O samom poslu za koji posreduje moe davati obavjetenja
poslovnim partnerima onoliko koliko je u tom sluaju ovlaten. uvanje poslovne
tajne je trajna obaveza. Ono se ne gasi ispunjenjem posrednikovih obaveza ili
raskidom ugovora.
121
1.7. Obavjetavanje o stanju na tritu

Ako stranke zahtijevaju, posrednik je duan davati obavjetenja o stanju na
tritu, o potranji ili ponudi robe i usluga, o cijenama itd., te o svim okolnostima
koje su od znaaja za namjeravani posao. Zato to u posrednikovu privrednu
djelatnost spada i prikupljanje raznih obavjetenja i podataka, on treba da poznaje
prilike na tritu bolje od drugih privrednika. Obaveza davanja obavjetenja o
okolnostima koje imaju znaaja za posao za koji posreduje, proizlazi iz naloga koji
je dobio; obavjetavanje je nuan sastavni dio njegovog rada na posredovanju.
Privredna drutva, meutim, mogu traiti obavjetenja o konjunkturama, o
stanju ponude i potranje nekih roba i usluga, o cijenama i tarifama, o tritu
uopte, kao i o poslovnim partnerima, ne kao sastavni dio ugovora o posredovanju,
nego kao osnovni i samostalni zahtjev. Davanje tih obavjetenja spada, takoe, u
privrednu djelatnost posredovanja i posrednici ih daju uz posebnu naknadu.
2. Obaveza nalogodavca
2.1. Plaanje provizije
Cijena, provizija, se plaa prema uslovima ugovora. Ako oni ne postoje, vrijede
dispozitivna pravila. Prvo meu njima glasi da ova obaveza postoji i kada nije
izriito ugovorena (lan 822. st. 1 ZOO). Ukoliko je obaveza plaanja uslovljena,
ZOO u lanu 823. i 825. sadri dva rjeenja. Prvo, kada stranke sklope ugovor radi
kojega je posredovano pod odlonim uslovom, obaveza plaanja postoji tek kada
se uslov ispuni. Drugo, kod raskidnog uslova sadranog u ugovoru izmeu
komitenta i treeg lica, posrednik ima odmah pravo na isplatu cijene svojih usluga.
Tree, ispostavi li se da je ugovor izmeu stranaka nevaei iz razloga za koje
posrednik nije znao niti je mogao znati, on zadrava pravo na proviziju. Napokon,
ukoliko se radnje posredovanja vre sukcesivno, posrednik ima pravo i na
sukcesivnu naplatu svojih potraivanja (lan 623 ZOO).
Vrijeme u kome obaveza plaanja dospijeva posebno je sloeno. Postoje tri
razliita miljenja o tome kada posrednik stie pravo na proviziju. Po jednom
miljenju, posredniku pripada provizija im je komitenta doveo u vezu s poslovnim
partnerom, dakle, im je naao drugu stranu s kojom bi njegov komitent mogao
pregovarati i zakljuiti posao. Po drugom shvatanju, koje je prihvaeno u nekim
stranim zemljama, posrednik stie pravo na proviziju tek kada druga strana iz
ugovora, za ije je zakljuivanje posredovao, izvri svoje obaveze iz ugovora.
Po treem miljenju, posredniku pripada provizija tek kada komitent sklopi
ugovor s treim licem. Ovdje se smatra da je posrednik duan da dovede do
ekonomskog efekta, a to je uinio kad stvori mogunost za postizanje toga efekta
sklapanjem ugovora izmeu njegovog komitenta i treeg lica koje je naao.
Realizacija ugovora se njega ne tie, jer je to domen ugovornih strana. Sklapanje
ugovora je, meutim, i njegova stvar, jer posrednik posreduje, tj. pomae da se
122
ugovor sklopi. Posrednitvo se ne zavrava samim dovoenjem u vezu

pregovaraa, nego se posreduje, prenose obavjetenja, objanjava, i strunim
poznavanjem stanja na tritu utie na pregovarae da sklope ugovor. Veina
pozitivnih prava stoje na ovom stanovitu. Na Zakon takoe. Nalogodavac se
obavezuje, po Zakonu, da isplati posredniku odreenu naknadu, ako taj ugovor
bude zakljuen. Posrednik stie pravo na naknadu u asu zakljuenja ugovora za
koji je posredovao, ako drugaije nije ugovoreno (lan 823 ZOO).
U odnosu na opta pravila o obavezi plaanja cijene, postoje i neki posebno
ureeni sluajevi. Tako se moe posebno ugovoriti da posredniku pripada naknada
i onda kada njegovo djelovanje ne dovede do rezultata, tj. do zakljuivanja ugovora
izmeu komitenta i treeg lica (lan 623 ZOO). Posredovanje se tada ravna prema
pravilima o ugovoru o djelu. U ovoj situaciji naknadu plaa onaj ko je sa
posrednikom sklopio ugovor. Ukoliko posrednik dobije nalog od dva lica za
zakljuenje istog konkretnog posla, obje stranke su dune da plate proviziju, ali ne
u cjelini, nego po pola. Naknadni sporazum izmeu posrednika i komitenta da e
pola provizije platiti trei nema ovo dejstvo. Komitent tada jemi posredniku da e
mu cijela provizija biti plaena. Napokon, provizija za posebne usluge posebno se i
plaa. Ona pravno nije vezana za naknadu za izvreno posredovanje.
Posrednik nema pravo, a nalogodavac obavezu, na plaanje provizije u tri
sluaja. Dva su ve obraena, pa emo ih ovdje samo navesti: ugovor radi koga je
posredovano nije zakljuen; posrednik je na tetu komitenta radio za drugu stranu.
Posebna situacija postoji onda kada komitent sa partnerom koga je posrednik
naao sklopi ne samo ugovor za koji je posredovano, nego i druge poslove. Iako bi
bilo logino pretpostaviti da posredniku i za to pripada dio naknade, komitent ipak
nema obavezu da je isplati.
2.2. Naknada trokova
Komitent je duan naknaditi posredniku izuzetne trokove, ako ih je morao
uiniti radi uspjenog okonanja posrednike uloge. Normalni, uobiajeni trokovi
pokriveni su provizijom. Na naknadu redovnih trokova uinjenih u izvrenju naloga
posrednik ima pravo samo ako je tako ugovorio. Bude li ugovorom priznato
posredniku pravo na naknadu trokova, oni mu pripadaju i kad, bez njegove
krivice, nije dolo do zakljuenja ugovora izmeu partnera koje je doveo u vezu.
2.3. Trpljenje posrednikovih prava zaloge, pridraja i prvenstva naplate
Obezbjeenju posrednikovih potraivanja prema komitentu slue njegova
prava zaloge, pridraja i prvenstvene naplate. Ona slue ne samo naplati
komitentovih obaveza nego i vrenju zakonitog pritiska na komitenta da udovolji
svojim obavezama plaanja. Pravni reim ovih obaveza komitenta podvrgnut je
optim pravilima obligacionog prava. Njihova rjeenja ista su kao i u ugovoru o
komisionu, pa ih ovdje neemo posebno ponavljati.
123
IV - ODGOVORNOST STRANAKA
1. Odgovornost posrednika
Administrativna i kazneno-pravna odgovornost posrednika odreene su optim
propisima. One se posebno konkretizuju za propuste u voenju posrednike knjige.
Imovinsko-pravna odgovornost se, u principu, ravna prema optim pravilima
obligacionog prava. A to znai da je odgovornost zasnovana na proputanju dune
panje posrednika (subjektivna odgovornost), dok se pravila o popravljanju tete
ravnaju prema rjeenjima iz oblasti ugovorne odgovornosti. Supsidijarno vae i
pravila o odgovornosti nalogoprimca (lan 756 i 757 ZOO). Neki posebni sluajevi
imovinske odgovornosti, ipak, postoje. Oni su regulisani u lanu 820. ZOO.
Posrednik, najprije odgovara za tete koje je komitent pretrpio zato to je doveden
u vezu sa poslovno-nesposobnim licem, ukoliko je za to posrednik znao ili morao
znati. Iskljuivanje ultra vires teorije iz naeg prava znatno ublaava strogost ove
odredbe. Nadalje, odgovornost postoji kada posrednik povee komitenta sa
osobom za koju je znao ili morao znati da nee moi izvriti obavezu iz ugovora.
I napokon, posrednik odgovara i za nepotovanje obaveze uvanja poslovne tajne.
Komitent odgovara za svoje obaveze prema optim pravilima o ugovornoj
odgovornosti i popravljanju teta izazvanih neizvrenjem, odnosno neurednim
izvrenjem ugovornih obaveza. Supsidijarno se primjenjuju i pravila o nalogu,
odnosno o ugovoru o djelu. Odgovornost komitenta je subjektivna, u principu. No,
ukoliko se radi o neizvrenju obaveze plaanja provizije i trokova, odgovornost je,
shodno optim pravilima, objektivna.
124
GLAVA DRUGA
TRGOVINSKO ZASTUPNITVO
I - POJAM I ZAKLJUIVANJE UGOVORA O TRGOVINSKOM ZASTUPANJU
1. Pojam ugovora
U ekonomskom smislu posao trgovinskog zastupanja sastoji se u tome to
specijalizovani subjekt, trgovinski zastupnik, trajno djelujui u interesu svoga
nalogodavca, komitenta, istrauje trite i nastoji obezbijediti poslovne partnere koji
e sa komitentom zakljuivati ugovore. Ukoliko ima ovlatenje komitenta, trgovinski
zastupnik moe i sam zakljuivati ugovore u ime i za raun komitenta. Sutinu
trgovinskog zastupstva, dakle, predstavlja trajno posredovanje za jednog
nalogodavca. Radnje zastupnika odreuju se: ugovorom, dispozitivnim propisima,
optim uslovima poslovanja koje donose sami zastupnici ili njihove asocijacije, te
uzansama i poslovnim obiajima.
Postoji veliki broj razlika izmeu trgovinskog zastupanja i srodnih poslova
pruanja usluga u prometu robe. Trgovinsko zastupstvo se od posrednitva
razlikuje u dva bitna momenta: trajnosti djelovanja i mogunosti da se
punomostvo ukljui u poslovni odnos kao njegov integralni dio. Za razliku od
komisiona, trgovinsko zastupstvo moe postojati i bez davanja izjava volje za
komitenta. No, ukoliko su i one ukljuene u nalog zastupnika, onda ih zastupnik
daje u ime i za raun komitenta. Komisionar izjave volje, meutim, uvijek ini u
svoje ime, a za raun komitenta. Iste razlike postoje i u odnosu na pediciju.
Trgovinsko zastupnitvo kao samostalan posao ima svoje korijene u
anglosaksonskom institutu agency. Otuda se ovaj posao esto naziva i
agencijom ili agenturom. U kontinentalnim sistemima se dugo vremena ovaj
posao obavljao u pravnom reimu naloga i punomostva. Sredinom pedesetih
godina ovog vijeka ulazi i u zakonodavstva velikih kontinentalnih sistema
(Njemaka 1953, Francuska 1958). U bivoj SFRJ trgovinsko zastupstvo je najprije
bilo ureivano u propisima o domaoj i vanjskoj trgovini. Materijalnopravnu
regulativu ugovora o trgovinskom zastupanju donosi Zakon o obligacionim
odnosima 1978. godine.
Istorijsko nasljee odreuje stanje izvora prava u Bosni i Hercegovini.
Vanjskotrgovinski reim trgovinskog zastupstva sadran je u Zakonu o
169
i Uredbi o zastupanju stranih lica u Republici
vanjskotrgovinskom poslovanju
170
Zakon o trgovini 171 svrstava trgovinsko zastupanje u
Bosni i Hercegovini.
poslove trgovinskih usluga. Definicija u lanu 14 ima komercijalni, a ne pravni
169
170
171
Sl. n. FBiH, 2/95. Vidjeti lan 35. i 36., Sl. l. RBiH 20/95. Vidjeti l. 35. i 36.
Sl. l. RBiH 4/96.
Sl. n. FBiH 2/95.
125
karakter: Uslugama zastupanja smatra se naroito obavljanje trgovinskih usluga u

ime i za raun trgovca, kao i obavljanje servisne slube i drugih tehnikih usluga u
vezi s odravanjem i opravkom proizvoda. Ovakvo rjeenje dozvoljava da se u
daljim izlaganjima zadrimo samo na Zakonu o obligacionim odnosima.
Ugovor o trgovinskom zastupanju definisan je u lanu 790. Zakona o
obligacionim odnosima. Prema njemu, ugovorom o trgovinskom zastupanju
obavezuje se zastupnik da se stalno stara da trea lica zakljuuju ugovore sa
njegovim nalogodavcem, i da u tom smislu posreduje izmeu njih i nalogodavca, a
ovaj se obavezuje da mu za svaki zakljueni ugovor isplati odreenu naknadu
(proviziju). Na ovaj ugovor se primjenjuju najprije odredbe lanova 790 - 812 ZOO.
Poto trgovinsko zastupanje spada u ugovore o nalogu i sadri elemente
punomostva, kao supsidijarni izvori mogu se primijeniti i lanovi 749 - 770,
odnosno 84 - 98.
Karakteristike ovog ugovora su:
a) trajno djelovanje za komitenta,
b) preduzimanje pravnih i faktikih radnji,
c) djelovanje u tue ime i za tui raun, tj. u interesu komitenta,
d) formalnost,
e) komutativnost,
f) u principu se preuzima samo obaveza rada, ne i rezultata,
g) relativna samostalnost agenta u djelovanju; on nije slubenik nalogodavca,
h) postojanje posebnog odnosa povjerenja - fiduciae, to od ugovora ini posao
intuitu personae.
Za razliku od ugovora o komisionu i posredovanju, ugovor o trgovinskom
zastupanju je, po samome zakonu, formalan. On vai samo onda kada je sklopljen
u pismenoj formi (lan 791 ZOO). Za nain na koji e ova forma biti ostvarena,
vae opta pravila obligacionog prava. Razlog za ovakvo rjeenje lei u injenici da
se ugovorom o trgovinskom zastupanju stvara trajan poslovni i obligacioni odnos
ije je najvanije elemente potrebno unaprijed i na siguran nain utvrditi.
Okvirni karakter ugovora o trgovinskom zastupanju ne vai i za pojedinane
poslove koji se na osnovu njega i u granicama, koje su unaprijed odreene,
zasnivaju. Zbog toga se pojedinani poslovi izmeu agenta i njegovog komitenta
mogu sklapati bilo putem naloga, bilo konkludentnim radnjama. Ako je pojedinani
nalog u skladu sa ugovorom o trgovinskom zastupanju, i utnja agenta moe se
smatrati prihvatom.
126
II - BITNI ELEMENTI
1. Linost trgovinskog zastupnika
Linost trgovinskog zastupnika, kao nalogoprimca je bitan elemenat ugovora.
Pored lana 753. ZOO, na ovakav stav upuuje karakter odnosa u koje stranke
stupaju. Poslovima trgovinskog zastupnika bave se, uglavnom, trgovinska
zastupnitva (trgovinske agencije, agenture), dok se tim poslovima kao sporednom
privrednom djelatnou mogu baviti, kako posredniki biroi, tako i druge privredne
organizacije. Trgovinska zastupnitva se mogu baviti kao sporednom privrednom
djelatnou trgovinskim posredovanjem i davanjem obavjetenja o stanju na
tritu. Prema tome, po kriteriju djelatnosti ne postoji bitna razlika izmeu
posrednikih preduzea i posrednikih biroa i trgovinskih agencija. I jedni i drugi
mogu se baviti istim poslovima.
Zastupnitvo treba razlikovati od trgovinskog predstavnitva, mada je sadrina
poslovanja gotovo ista. Trgovinsko predstavnitvo je organizaciona poslovna
jedinica preduzea, dok se zastupnikim poslovima bave samostalne privredne
organizacije, najee agencije. Razlika je i u tome to zastupnik, ako dri robu
zastupanog, ini to u reimu konsignacije, dok je roba koja se nalazi u
predstavnitvu roba preduzea o ijoj se organizacionoj jedinici radi.
2. Predmet ugovora
Karakteristina inidba kao bitan elemenat ugovora, je sloena. Predmet
ugovora se sastoji iz dvije osnovne komponente; iz trajnog nastojanja trgovinskog
zastupnika da promovie interese svoga nalogodavca sa ciljem uestalog
sklapanja ugovora, i iz njegovog stalnog posredovanja za komitenta. Predmet
ugovora su dakle, faktike, a ne pravne radnje. To znai da ugovor o trgovinskom
zastupanju moe postojati i bez davanja izjava volje u ime i za raun nalogodavca.
Neke faktike radnje trgovinski zastupnik vri u svoje ime i za svoj raun. One ne
moraju da dovedu do zakljuivanja ugovora, niti do njegovog izvravanja. Stoga,
trgovinski zastupnik preuzima obavezu rada, a ne rezultata. Pravni reim obaveze
na isplatu provizije, sadran u Zakonu o obligacionim odnosima, ne utie na
izloeno rjeenje.
Ovlatenje na zastupanje komitenta moe, ali ne mora, biti predmet ugovora.
Iako je punomostvo u poslovnoj praksi uobiajeno, ono ulazi u predmet posla
samo na osnovu posebnog i izriitog sporazuma stranaka. Ono moe biti dato kao
posebno ili kao generalno ovlatenje (lan 792). Generalna punomo se, najee,
ukljuuje u sam ugovor o trgovinskom zastupanju, dok se specijalna daje odvojeno.
Do sada izloena rjeenja odnose se na dvije situacije: zakljuivanja ugovora i
primanja ispunjenja ugovora (lan 793 ZOO).
127
Tehnologija poslovanja zahtijevala je, meutim, da se i u samom Zakonu

predvide neke situacije u kojima je agent ovlaten na vrenje pravnih radnji,
davanje izjava volje koje obavezuju nalogodavca. I bez posebnog davanja
ovlatenja, trgovinski zastupnik mora prihvatiti izjave treih lica sa kojima je
komitent sklopio ugovor djelovanjem zastupnika, ukoliko se one tiu nedostataka
predmeta ugovora ili drugih momenata koji su relevantni za ostvarivanje ili
ouvanje prava treih lica prema komitentu (lan 794 ZOO). I obrnuto, kada to
zahtijevaju interesi nalogodavca, zastupnik je ovlaten da i bez posebne punomoi
daje izjave potrebne za ouvanje ili osiguranje nalogodavevih prava (lan 795 i
796 ZOO).
3. Cijena
Cijena poslova iz ugovora o trgovinskom zastupanju se sastoji iz naknade
(provizije) i trokova. Pri tome je pravni reim trokova dvostruk.
Cijena se, najprije, odreuje ugovorom. U okvirnom i formalnom ugovoru o
trgovinskom zastupanju mogu biti date pojedinane cijene ili elementi za njihovo
utvrivanje. Najee, to je odreeni procenat od vrijednosti posla. Ovi kriteriji se
definiu bilo kao nepromjenjivi, bilo kao osnova koja se moe korigovati shodno
uslovima konkretnog naloga. Ugovorom moe i tarifa agenta biti prihvaena kao
mjerodavan izvor za visinu cijene, proviziju. Ako se provizija ne moe utvrditi na
osnovu ugovora ili tarifa, zastupnik ima pravo na uobiajenu naknadu (lan 806
ZOO). Poslovni obiaj se odreuje u sjeditu zastupnika, u vrijeme davanja
konkretnog naloga za izvrenje posla. Posebna naknada pripada zastupniku za
naplatu komitentovih potraivanja (lan 807 ZOO).
Kao u ugovoru o komisionu i ovdje je mogua sudska intervencija u pogledu
visine provizije. Sud e, na zahtjev nalogodavca, sniziti proviziju na pravian iznos
kada utvrdi da je ona nerazmjerno velika prema uinjenoj usluzi (lan 806 ZOO).
Agent nema pravo na istu vrstu zahtjeva kada je provizija nesrazmjerno malena u
odnosu na uinjenu uslugu.
Redovni, fiksni trokovi zastupnika uraunati su u proviziju. Njihovu posebnu
naknadu moe zastupnik zahtijevati samo kada je to izriito ugovorio. Posebni
trokovi uinjeni na nalog ili u interesu nalogodavca odvojeno se namiruju u
stvarnim iznosima (lan 808 ZOO).
128
III - OBAVEZE I PRAVA STRANAKA

1. Obaveze agencije
1.1. Iznalaenje saugovaraa
Glavna je obaveza agencije da se stara da se poslovanje njenog nalogodavca
proiri, da istrauje i obrauje trite i da to vie zainteresuje potencijalne
poslovne partnere za djelatnost svoga nalogodavca, kako bi s njim stupili u
ugovorne odnose. U tom cilju agencija stalno posreduje izmeu organizacija i
svoga nalogodavca da doe do zakljuenja ugovora meu njima.
Ovlaenje, ni generalno ni posebno, za zakljuenje ugovora u ime i za raun
nalogodavca ne ukljuuje ni pravo, ni obavezu zastupnika da zahtijeva od druge
strane ispunjenje ugovora, kao ni primanje ispunjenja. Ali ga nalogodavac moe
ovlastiti i na ove radnje (lan 793 ZOO).
1.2. Uestvovanje u sklapanju poslova
Funkcija agencije se ne zavrava iznalaenjem eventualnog saugovaraa
nalogodavca. Agent je duan da po uputstvima nalogodavca uestvuje pri
zakljuenju posla zastupajui interese nalogodavca i da nastoji da se sklopi
povoljan ugovor. Kad je ugovoreno i da sklapa ugovore, odnosno, kad ima
generalno ovlaenje, onda je zastupnikova obaveza da ugovor sklopi za
nalogodavca kao dobar strunjak (lan 798 ZOO).
1.3. Davanje obavjetenja
Agent je duan davati nalogodavcu obavjetenja o stanju na tritu, naroito o
situaciji na tritu robe i usluga za iji se plasman stara. Posebno je duan
obavjetavati o prilikama i stanju koji su od znaaja za konkretni posao, koji mu je
povjeren (lan 797 ZOO).
1.4. Voenje knjige ugovora
I zastupnik je, kao i posrednik, duan da vodi knjigu u koju, po redu sklapanja
poslova, upisuje ugovore koje je zakljuio u ime nalogodavca sa podacima o
njihovoj sadrini. Kad ugovor zakljui, sastavlja o tome zakljunicu, koju potpisuje i
podnosi na potpis drugoj ugovornoj strani. Po jedan primjerak dobijaju
nalogodavac i druga strana, a jedan ostaje agenciji. Pravni znaaj i knjige ugovora
i zakljunice je u tome to mogu posluiti kao dokaz o sklopljenim ugovorima.
Zakljunica nije ni ugovor ni potvrda o zakljuenom ugovoru. Stoga, na
punovanost ugovora nema uticaja njeno potpisivanje. I ako bi saugovara odbio
da potpie zakljunicu, ugovor vai.
129
Zastupnik takoe vodi i posredniki dnevnik za poslove u kojima samo

posreduje. Tada izdaje i izvode iz dnevnika (posredniki list).
1.5. Staranje o interesima nalogodavca
U svim poslovima koje preduzima za nalogodavca duan je da nastoji da se
ostvari rezultat to je mogue povoljniji za nalogodavca, da posao obavlja briljivo,
sa panjom dobrog strunjaka. Kada mu je nalogodavac naredio kako e
postupati, zastupnik je obavezan da se dri naloga i uputstava, ali uvijek vodei
rauna o interesima nalogodavca. Ako smatra da su prilike na tritu takve da bi
postupanje po uputstvima ilo protiv nalogodavevih interesa, duan je da na to
skrene panju nalogodavcu.
U cilju zatite interesa nalogodavca, agencija moe zahtijevati preduzimanje
potrebnih mjera obezbjeenja. Ovo ovlatenje je zasnovano na Zakonu, pa se ne
mora posebno ugovarati (lan 796 ZOO).
1.6. Primanje izjava od saugovaraa
Druga strana moe izjave koje se tiu nedostataka predmeta ugovora, kao i
druge izjave u vezi s tim ugovorom, umjesto saugovarau, initi agenciji. Takve
izjave, koje se tiu ugovora zakljuenog posredstvom agencije ili ugovora koji je
zakljuila agencija za nalogodavca, punovane su. Njima je saugovara sauvao
prava iz ugovora koja bi bila vezana za te izjave. Agencija je obavezna da primi te
izjave i da postupi kako je propisano ili ugovorom predvieno.
1.7. Poslovna tajna
Sve to bude saznao u vezi s poslom koji mu je povjerio nalogodavac agent
mora uvati kao poslovnu tajnu. Agencija naroito odgovara ako ma kakve podatke
do kojih je dola radei na povjerenom joj poslu otkrije treem licu. Trgovinski
zastupnik ne smije podatke koje je saznao u toku ugovora ni sam koristiti. Ova
zabrana vai i poslije prestanka ugovora o trgovinskom zastupanju. Ona ima trajan
karakter (lan 799 ZOO).
1.8. Vraanje stvari primljenih od komitenta
Ugovorom o trgovinskom zastupanju nastaje trajan i sloen odnos izmeu
agenta i nalogodavca. Da bi trgovinski zastupnik mogao uspjeno da promovie
interese svog partnera, neophodno je da mu ovaj dostavi niz stvari potrebnih za
navedenu svrhu. To mogu biti uzorci, alati za servisiranje, tehnika uputstva,
reklamni materijal, kancelarijska oprema i slino. Po prestanku ugovora, agent
mora sve primljene stvari vratiti u stanju u kome se one nalaze (lan 800 ZOO).
Rok u kome to valja uiniti nije preciziran, pa ga treba utvrivati prema prirodi stvari
i okolnostima posla.
130

Obaveza polaganja rauna zasnovana je na optim pravilima ugovora o
nalogu (lan 754 ZOO) i na prirodi posla. Ona postoji kako za konkretan nalog,
tako i za ugovor u cjelini. Razlikuje se samo vrijeme u kome se dunost polaganja
rauna mora izvriti: po zavretku konkretnog posla, periodino ili nakon prestanka
ugovora u cjelini. U svakom sluaju, raun se mora poloiti bez odugovlaenja.
Nalogodavac je gospodar posla. Zbog toga on moe zahtijevati da mu trgovinski
zastupnik podnese izvjetaj i poloi raun i prije zavretka poslova po konkretnom
nalogu, odnosno uvijek u toku trajanja ugovora (lan 755).
1.10. Trpljenje odbijanja posla
Poto agencija radi za raun nalogodavca, jasno je da nalogodavac moe
pripremljeni posao sa treim licem prihvatiti ili odbiti. Nalogodavac je, meutim,
duan da o svojoj odluci bez odlaganja obavijesti trgovinskog zastupnika.
Odbijanjem prihvatanja pripremljenog posla od strane nalogodavca moe treim
licima biti prouzrokovana teta. Obaveza njene naknade pada na nalogodavca.
Pretpostavka za to je da je agent djelovao dunom panjom i da je tree lice bilo
savjesno.
2.1. Predaja materijala potrebnih agentu
Ekonomska sutina zastupnikog posla, vidjeli smo, ponekad zahtijeva da
nalogodavac stavi agentu na raspolaganje odreene stvari. Ako je to sluaj,
komitent, ve po zakonu, ima obavezu da zastupniku prenese posjed odreenih
predmeta (lan 802). Vrsta stvari, vrijeme i nain predaje, te drugi modaliteti
odreuju se ili samim ugovorom ili po prirodi stvari, odnosno prema logici
poslovnog odnosa u koji stranke stupaju.
2.2. Obavjetavanje o relevantnim momentima
Dunost komitenta da o relevantnim momentima obavjetava svoga agenta
takoe proistie iz prirode njihovog odnosa i iz naela potenja i savjesnosti. Zakon
o obligacionim odnosima je u lanu 803. posebno apostrofirao dva sluaja:
odbijanje prihvatanja pripremljenog posla i smanjenje obima poslovanja.
Deava se da nalogodavac, iz raznih razloga, smanji proizvodnju robe za iju
se prodaju stara agencija, ili da se proizvedena roba mnogo trai pa je nema
dovoljno za prodaju, ili da su kapaciteti za pruanje usluga prenapregnuto
iskoriteni i da je, stoga, smanjena potreba za prodajom usluga i sl. Trebalo bi,
stoga, da i agencija smanji svoju preduzimljivost, jer nalogodavac nee moi da
prihvati sve ponude za sklapanje ugovora, niti da ispuni ugovore koje agencija
bude sklopila. Nalogodavac je, u tom sluaju, duan da blagovremeno obavijesti
131
agenciju o potrebi da svede na manju mjeru svoje aktivnosti, da djeluje ispod nivoa
koji je ona mogla osnovano oekivati kad je sklapala ugovor o agenturi. Ako to
nalogodavac ne uini, odgovara agenciji za pretrpljenu tetu.
2.3. Plaanje cijene
Plaanje cijene je osnovna obaveza nalogodavca. Ukoliko nije ugovorom
regulisano, primijenie se dispozitivne odredbe lana 805 - 808 ZOO.
Razmotriemo najvanija od tih pravila.
Obaveza plaanja postoji i onda kada nije izriito ugovorena. Provizija, kao
elemenat ukupne cijene usluge, se plaa za: ugovore sklopljene posredovanjem
agenta, ugovore koje je agent sklopio sa treim licima (ukoliko je za to bio
ovlaten), ugovore koje sa treim licem naenim od agenta sklopi sam
nalogodavac i ugovore koje bilo ko sklopi sa bilo kojim treim licem, ukoliko se radi
o iskljuivoj agenciji. Pravo na posebnu naknadu od naplaene svote ima agent
koji ju je naplatio po ovlatenju komitenta.
Vrijeme plaanja posebno je regulisano. Obaveza nalogodavca dospijeva kad
ugovor bude izvren (lan 805). Dakle, kao i kod posredovanja i ovdje je momenat
sticanja prava nalogoprimca na naknadu pomjeren za jedan dalji korak u odnosu
na izvrenje njegove osnovne obaveze: dovoenje stranaka u vezu, odnosno
zakljuivanje ugovora. Izloeno pojaavanje pozicije nalogodavca, ipak, trpi i neka
zakonska ogranienja. Najprije, agent ima pravo na proviziju iako ugovor nije
izvren, ako je do toga dolo iz uzroka koji je na strani nalogodavca (lan 805
ZOO). I drugo, u sluaju neizvrenja ugovora koji je sklopljen sa treim licem,
agent odgovara samo ako je za to posebno jamio (del credere zastupnitvo) (lan
801). Dakle, neizvrenje ugovora od strane treeg lica ne predstavlja ujedno i
neizvrenje ugovora o trgovinskom zastupanju od strane zastupnika.
Trokovi koji nisu uraunati u proviziju posebno se plaaju. Ova obaveza
izvrava se shodno ugovoru ili prema optim pravilima o izmirenju novanih
dugova.
2.4. Trpljenje agentovih prava zaloge, pridraja i prvenstva naplate
Radi obezbjeenja naplate svojih potraivanja koja su nastala u vezi s
ugovorom o zastupanju, agencija ima pravo zaloge i pridraja na svim
nalogodavevim stvarima koje je u vezi s ugovorom primila od nalogodavca, kao i
na onim stvarima koje je u vezi s tim ugovorom primila od nekog drugog. Ono to
vrijedi za zalogu uopte, vrijedi i za zalogu kod agencije. Ona ima zalono pravo na
stvarima dok se nalaze kod nje, ili kod nekog drugog ko ih dri za agenciju. Ima
zalono pravo takoe i na stvarima za koje ima u rukama dokument pomou koga
moe raspolagati tim stvarima (lan 809 ZOO).
Za svoja dospjela potraivanja, koja su nastala u vezi s ugovorom, agencija
ima pravo zaloge i na novcu koji je naplatila za nalogodavca po njegovom
132
ovlatenju. Kao i uvijek, pravo se moe konstituisati na stvarima i na novcu samo

ako se do njih doe legalnim putem.
1. Odgovornost trgovinskog zastupnika
Odgovornost trgovinskog zastupnika moe, kao i kod ostalih vrilaca usluga
na osnovu naloga, biti administrativna i kaznenopravna. Imovinska odgovornost se
ravna prema optim pravilima. Imovinska odgovornost ugovornog je karaktera,
subjektivna i podloena optim pravilima o popravljanju tete za neizvrenje
nenovanih obaveza. U ZOO postoje i dva posebno ureena sluaja.
Prvi se tie otkrivanja poslovne tajne. Specifinost postoji u pogledu trajanja
obaveze, a ne s obzirom na pravila o odgovornosti i naknadi (lan 799 ZOO). Drugi
je poseban sluaj odgovornosti, tj. davanje posebnog pismenog jemstva
komitentu da e tree lice ispuniti obaveze na osnovu ugovora koji bude sklopljen
djelovanjem agenta (del credere trgovinsko zastupstvo). Tada zastupnik odgovara
solidarno sa treim licem. To znai da u sluaju neispunjenja ili neurednog
ispunjenja ugovora od strane treeg, nalogodavac moe da se obrati agentu
odmah i da trai ispunjenje i naknadu tete ili, pod zakonskim uslovima, raskid
ugovora. Samo se po sebi razumije da agent tada nema pravo ni na proviziju.
2. Odgovornost nalogodavca
Odgovornost nalogodavca se ravna prema optim pravilima obligacionog
prava. Pri tome treba razlikovati sluajeve neizvrenja novanih od nenovanih
obaveza.
V - POSEBNE VRSTE TRGOVINSKOG ZASTUPANJA
1. Podjela poslova
Trgovinsko zastupanje je pravna forma kroz koju se mogu zadovoljavati
razliite vrste poslovnih potreba. Ta injenica dovodi do niza podjela od kojih nisu
sve podjednako pravno interesantne.
Obim ovlatenja je jedno od pravnih mjerila za podjelu ovih poslova. Ako
svoga komitenta mogu zastupati u svim njegovim aktivnostima, agenti se smatraju
generalnim. Ukoliko je aktivnost ograniena na jednu ili vie odreenih struka ili
vrsta poslova, trgovinsko zastupstvo je specijalno. Istovrsna podjela je mogua i
prema obimu ovlatenja na zastupanje.
133
Pravno su najinteresantnije podjele trgovinskog zastupstva po vezanosti i

odgovornosti. Razmotriemo ih posebno, bez obzira na to to su neka rjeenja u
vezi sa njima ve izloena.
2. Neiskljuiva i iskljuiva agencija
Neiskljuiva agencija postoji onda kada bilo nalogodavac, bilo agent mogu na
istom podruju za istu vrstu poslova imati vie poslovnih partnera. Iskljuiva
agencija postoji onda kada su oba ili jedan partner vezani samo za jednu osobu.
Preduzeu komitentu je stalo da ima to vei promet robe i usluga. Upravo
zbog toga Zakon polazi od neiskljuive agencije kada je u pitanju nalogodavac. On
moe imati na istom podruju za istu vrstu poslova vie zastupnika (lan 790. st.
2 ZOO). Suprotno se moe ugovoriti.
Kada je u pitanju agent, vai zakonska pretpostavka iskljuive agencije.
Jedan zastupnik ne moe bez pristanka nalogodavca preuzeti obavezu da na
istom podruju i za istu vrstu poslova radi za drugog nalogodavca (lan 790. st. 3
ZOO).
3. Del credere zastupstvo
Zastupstvo sa jamstvom za ispunjenje obaveza treeg lica ili del credere
agencija postoji onda kada agent posebnim pismenim sporazumom preuzme
obavezu jemenja. U ovom sluaju, agent ima pravo i na veu proviziju (del
credere provizija). Posebna naknada, koja se dodaje na redovni iznos provizije,
slui, u stvari, kao premija za preuzeti rizik (ne)ispunjenja ugovora od strane treeg
lica.
Prije donoenja Zakona o obligacionim odnosima vaio je i kod nas trgovaki
obiaj da se ugovaranje provizije dvostruko vee od uobiajene smatra
ugovaranjem del credere zastupstva. Izriita odredba lana 801. st. 1 ZOO ukida
ovo obiajno pravilo. Kod nas se, dakle, del credere zastupstvo mora posebno
pismeno ugovoriti.
VI - PRESTANAK UGOVORA
1. Prestanak ugovora sklopljenih na odreeno vrijeme
Vrijeme trajanja ugovora moe biti odreeno izriito ili preutno, po prirodi
samog posla. U prvom sluaju ugovor prestaje kada istekne rok na koji je
zakljuen. U drugom je potrebno analizom sadraja posla utvrditi da li je ugovor
prestao ili nije.
134
Ugovori sklopljeni na odreeno vrijeme mogu se preutno produiti. To se ini

nastavljanjem ugovorenih radnji i nakon isteka roka njegovog vaenja. U ovom
sluaju se smatra da je novi ugovor sklopljen pod istim uslovima, ali na
neodreeno vrijeme. Za prestanak ovako produenog ugovora potreban je otkaz.
2. Prestanak ugovora sklopljenih na neodreeno vrijeme
Kada je ugovor sklopljen na neodreeno vrijeme, on moe prestati
sporazumom stranaka ili jednostranom izjavom, tj. otkazom bilo koje strane. Uslovi
pod kojima se otkaz moe dati i nain na koji to moe biti uinjeno mogu se
posebno urediti ugovorom. Ukoliko to nije sluaj, vaie dispozitivne odredbe ZOO.
U njima su predviene dvije osnovne situacije: raskid ugovora sa otkaznim rokom i
bez njega.
Ugovor se moe raskinuti krajem svakog kalendarskog tromjeseja, a ne kada
to pojedina stranka eli. Duina otkaznog roka zavisi od vremena trajanja
ugovornog odnosa. Ukoliko su stranke bile povezane ugovorom o trgovinskom
zastupanju manje od tri godine, otkaz se mora dati najmanje mjesec dana prije
isteka kalendarskog tromjeseja. Ukoliko je odnos trajao vie od 3 godine, otkazni
rok iznosi dva mjeseca. I ovdje se vrijeme rauna unazad - od nastupanja
tromjeseja sa ijim poetkom ugovor prestaje da postoji. Ova rjeenja stranke
mogu i izmijeniti svojim sporazumom, ali otkazni rok ne smije ni u kom sluaju biti
krai od mjesec dana (lan 810 ZOO).
Svaka strana moe raskinuti ugovor i onda kada za to ima ozbiljne razloge.
Ugovor se, u tom sluaju, raskida bez otkaznog roka, ali je potrebno drugu stranu
obavijestiti o razlozima raskida. Ako razlog raskida nije dovoljno ozbiljan, nee se
uzeti da je to izjava o raskidu ugovora, nego e se smatrati izjavom o otkazivanju
ugovora, pa je potrebno da protekne redovni otkazni rok da bi ugovor prestao.
Strana koja je neosnovano dala otkaz, usljed koga je uslijedio raskid ugovora,
obavezna je da naknadi tetu drugoj strani. Pored toga, strana koja je primila
neosnovani otkaz moe, ukoliko eli, i sama raskinuti ugovor bez davanja otkaznog
roka (lan 811 ZOO).
135
136
GLAVA TREA
KOMISION
I - POJAM I ZAKLJUIVANJE KOMISIONOG POSLA
1. Pojam komisionog posla
Komision je takav privredni posao u kome se jedna strana obavezuje da e
izvriti neki privredni pravni posao u svoje ima a za raun druge strane, a druga e
joj strana za to platiti. Ugovorom o komisionu obavezuje se komisionar da za
naknadu (proviziju) obavi u svoje ime i za raun komitenta jedan ili vie poslova
koje mu povjerava komitent (lan 771 ZOO). Slinu , mada uu, definiciju sadri i
lan 15. Zakona o trgovini (Sl.n. FBiH, 2/95): Ugovorom o komisionu smatra se
naroito prodaja ili kupovina robe u svoje ime, a za raun komitenta. Po svojoj
pravnoj prirodi, ugovor o komisionu je ugovor o nalogu (lan 772 ZOO). Stoga se
na njega primjenjuju odredbe ZOO naloga (lan 749 - 770), ako pravilima o
komisionu nije drugaije odreeno (lan 772 ZOO). Prema sistematizaciji Zakona
o trgovini, komision pripada trgovinskim uslugama (lan 11).
Komision su usvojila sva moderna prava. U savremenim sistemima ovaj posao
ima slinu pravnu i ekonomsku fizionomiju. Prava i dunosti stranaka povodom
ovoga posla su u kontinentalnim sistemima vie ili manje jednako regulisana. U
anglosaksonskim porecima ovaj posao se pojavljuje u pravnom obliku prikrivene
agencije (undisclosed agency).
Strane koje uestvuju u ugovoru o komisionu zovu se komitent i komisionar.
Komitent je lice koje ovlauje drugu stranu da za njegov raun izvri povjereni
posao. Komisionar je lice koje prima i izvrava komitentov nalog i s treim licem
zakljuuje nareeni mu privredni posao u svoje ime, a za raun komitenta.
Komisionim poslovima, pored privrednih subjekata kojima je to osnovna djelatnost,
redovno se bave trgovinske organizacije. Sam posao koji komitent nareuje da
bude obavljen, u stvari, privredni posao koji zakljuuje komisionar s treim licem,
naziva se u poslovnom svijetu komisijom.
Za komisione poslove karakteristino je to ih komisionar obavlja u svoje ime.
Tako, kod komisione prodaje komisionar prodaje stvar kao svoju; kad kupuje robu,
kupuje je u vlastito ime, dakle, kao da je sebi kupuje, on plaa u svoje ime. U
inkaso komisiji se njemu vre uplate. Komisionar obavlja povjereni mu posao kao
svoj i radi u vlastito ime. Prema treim licima s kojima sklapa povjereni mu posao,
komisionar, iz tog posla, stie prava i obaveze. Tree lice kao stranka u komisiji
zna samo za njega, on je ugovorna strana, njemu se izvrava obaveza i on
odgovara za izvrenje posla. Za to tree lice odnos izmeu komisionara i komitenta
je u principu irelevantan. Za komisione poslove je karakteristino i to to ih
komisionar obavlja za raun komitentov, to rezultati komisije pripadaju komitentu.
137
Iako je komisija pravni posao komisionara sa treim licem, jer on sklapa posao sa
treim licem u svoje ime, sa poslovnog stanovita to je posao komitenta; privredni
rezultati posla su komitentovi, jer komisionar sklapa posao za njegov raun.
Prema dosad izloenome, komisioni posao se sastoji u ovome: komitent
zakljuuje ugovor sa komisionarom. Tim ugovorom mu daje nalog, povjerava
komisionaru da za njega obavi neki privredni posao, npr. prodaju ili kupovinu,
odnosno neki drugi posao u zemljama gdje je to pravno mogue. Komisionar
izvrava taj nalog - obavlja povjereni mu posao i polae o tome raun komitentu
kao svome nalogodavcu, a komitent mu za tu uslugu isplauje proviziju. Dakle, u
ovom privrednom poslu postoje tri subjekta i dva ugovora. Jedan je ugovor izmeu
komitenta i komisionara, i drugi je ugovor izmeu komisionara i treeg lica, koji se
sklapa u cilju izvrenja prvog ugovora (naloga komitentovog). Rezultati drugog
ugovora pripadaju komitentu. Postojanje tri subjekta znai mogunost
uspostavljanja tri grupe odnosa. Neposredan odnos izmeu komitenta i treeg lica
nastae onda kada komisionar na zahtjev komitenta (lan 779) ili samostalno
otkrije komitentu linost treeg i prenesena prava koja prema treem ima (lan
787).
Kad se radi o meusobnim odnosima stranaka koje uestvuju u jednom
komisionom poslu - komitent, komisionar, tree lice, onda je interesantno i od
praktinog znaaja i pitanje svojine nad stvari koja je predmet komisione prodaje ili
kupovine. Kod komisione prodaje komitent ostaje vlasnik stvari sve do njene
isporuke treem licu. Kod komisione kupovine pitanje je sporno: po jednima,
svojinu na kupljenoj stvari stie komisionar, jer on u poslu s treim licem nastupa u
svoje ime. Izmeu komitenta i komisionara postoji u pogledu te stvari samo
obligacioni odnos, u kome je komisionar duan da prenese svojinu na komitenta i
da mu preda stvar. Po drugima, svojina odmah po prijemu isporuke prelazi na
komitenta. U sluaju steaja komisionara, po prvom shvatanju, stvar ulazi u
steajnu masu, poto je u svojini komisionarevoj. Komitent bi ulazio u konkurenciju
s ostalim povjeriocima. Po drugom gleditu komitent polae izluno pravo na stvar.
Zakon o obligacionim odnosima je prihvatio drugo gledite.
Pravo svojine na stvari koja je data u komision ostaje komitentovo, kao to
komitent i stie to pravo im komisionar nabavi stvar za njega. Stoga, povjerioci
komisionara ne mogu, radi naplate svojih potraivanja, preduzimati mjere izvrenja
na pravima i stvarima koje je komisionar stekao izvravajui nalog komitenta.
Takve mjere ne mogu preduzimati uopte, pa ni u sluaju komisionarevog steaja.
Naime, jeste komisionar radio u svoje ime, ali nije radio za svoj raun, nego za
raun komitenta, a to znai da su te stvari i prava komitentova. Stoga, u sluaju
steaja komisionara, komitent ima izluno pravo iz steajne mase stvari, kako onih
koje je predao komisionaru radi prodaje za njegov raun tako i onih koje je
komisionar nabavio za njega. Iz istih razloga komitent moe zahtijevati od treeg
lica, kome je komisionar predao stvar, da cijenu plati njemu, a ne u steajnu masu
(lan 789 ZOO). Nadalje, povjerioci komisionarevi ne mogu radi naplate svojih
potraivanja preduzimati mjere izvrenja na pravima i stvarima njegovih
138
komitenata. Izuzetno, oni to mogu initi ako se potraivanje odnosi na posao

sklopljen povodom tih stvari i prava. Dakle, samo ako su potraivanja nastala u
vezi sa sticanjem tih prava i stvari (l. 788 ZOO).
Za praksu je znaajno i pitanje ko je prodavac? Jer, prodavac odgovara ako
na prodatoj stvari postoji neko pravo treeg lica, uslijed koga se iskljuuje, ili
ograniava ili umanjuje kupevo pravo (pravni nedostatak). Nae pravo nema
direktne odredbe koja bi ovaj sluaj rjeavala. Jasno je da odgovornost za pravne
nedostatke treba da lei na komitentu, jer se komisionar ne uputa u ispitivanje
svojine stvari koja mu se predaje na prodaju. Stoga e komisionar, kada mu se
kupac obrati traei njegovu zatitu protiv zahtjeva treeg lica koje polae pravo na
stvar, pozvati komitenta da odnos raisti i stvar oslobodi od prava ili ma kakvog
zahtjeva treeg lica, odnosno naknadi tetu.
Kod komisione prodaje sporno je pitanje odgovornosti za evikciju, ako je
komisionar primio na prodaju stvar od nekoga ko nije njen sopstvenik i prodao je.
Kad se pojavi sopstvenik stvari i po svom pravu svojine zahtijeva od kupca da mu
stvar preda, hoe li tom kupcu odgovarati komisionar od koga je stvar kupljena, ili
komitent koji se pred komisionarom pojavio kao njen sopstvenik? Za pravne mane,
znai za svojinu stvari, odgovarao bi komitent. Komisionar prodaje njegovu stvar,
iako je prodaje u svoje ime. Nasuprot takvom shvatanju stoji injenica da se odnos
komitenta i komisionara ne tie treeg lica koje kupuje stvar od komisionara i s njim
stupa u pravni odnos. Prema tome treem licu bi za pravne mane odgovarao
komisionar. Smatramo da treba usvojiti prvo shvatanje. Ono odraava faktiko
stanje, vie odgovara zahtjevu pravinosti i bolje je uklopljeno u rjeenje ZOO o
odnosima povodom steaja komisionara.
Ugovor o komisionu moe se sklopiti i na odreeno vrijeme, odnosno nalog
komitentov moe glasiti na odreeni rok (prodajte ili kupite robu do 1. decembra
t.g.; u roku od tri mjeseca od danas i sl.). Komisionar, takoe, moe ugovoriti rok
u svoju korist tako da komitent ne moe povui stvar, ili ne moe povui nalog za
kupovinu, tj. ne moe jednostrano raskinuti ugovor do odreenog roka, poto je, po
svojoj prirodi, ovaj ugovor fiducijaran. Posao se zasniva na povjerenju poslovnih
partnera. Komitent ima uvijek pravo da trai povraaj stvari datih u komisionu
prodaju - dok jo nisu prodate, odnosno moe traiti povraaj iznosa koji je dao za
kupovinu - dok stvar nije kupljena. Stoji njegova obaveza da u tom sluaju
komisionaru naknadi trokove.
Ugovor o komisionu je, po pravilu, konsenzualan i neformalan, pa za njegovo
zakljuivanje vae sve opte norme o ovakvim ugovorima. Ugovorni odnos moe
se zasnovati ponudom i prihvatom, nalogom i konkludentnim radnjama. Meu
privrednim organizacijama kojima komisioni posao ne spada u privrednu djelatnost
nalog za komisiju se rjee upotrebljava. Posao se tada, obino sklapa
individualnom ponudom i njenim prihvatom. Nalogom se posao zakljuuje sa
139
komisionarom kome je taj posao profesija, a ne i sa onim pravnim subjektom koji

se komisionim poslom bavi kao sporednom djelatnou. Za nalog se, u naem
pravu, ne trai odreena forma. Nalog se moe dati: pismeno, usmeno,
telegramom, telefonom, na sve naine na koje se moe sklapati neformalan
ugovor. Nalog se smatra prihvaenim ako ga komisionar ne odbije odmah (lan
32, st. 3 ZOO), odnosno bez odgaanja (lan 750 ZOO). Navedeni izrazi
predstavljaju pravne standarde, pa se njihovo znaenje utvruje prema
okolnostima konkretnog sluaja. Ako komisionar nalog ne odbije bez odlaganja,
odgovara za tetu koju potencijalni komitent trpi zbog ovog zadocnjenja (lan 750
ZOO).
U teoriji ne postoji jedinstveno shvatanje o tome da li je za zakljuenje
ugovora o komisionoj prodaji potrebno da se preda stvar koju treba da proda
komisionar. Po jednima je potrebna predaja stvari komisionaru, pa bi ovo bio
realan ugovor. Drugo je miljenje da je ugovor o komisionu uopte, pa i ugovor o
komisionoj prodaji konsenzualan. Predaja stvari koju treba prodati nije uslov za
ugovor, nego obaveza iz ugovora. Ovo je naelno stanovite i Zakona o
obligacionim odnosima. No, pravnu prirodu radnji predaje i prijema treba cijeniti
prema uslovima u kojima se vri. Ako izriita ponuda i prihvat nisu dati, ili ako im
nalog ne prethodi, onda predaja i prijem stvari, odnosno novca dobijaju svojstva
konkludentnih inidbi kojima se sklapa ugovor o prodajnom, odnosno kupovnom
komisionu.
II - BITNI ELEMENTI
1. Linost komisionara
Iz naela samostalnosti proizlazi da poslovni subjekt, sam i slobodno, odluuje
da li e se baviti vrenjem jedne ili vie usluga, u kom obimu, pod kojim e
uslovima pruati svoje usluge i u kom e organizacijskom obliku poslovati. Izloeno
opte rjeenje vai i za komisionu djelatnost. Obavljanje privrednih poslova u svoje
ime, a za tui raun, mora biti uneseno u sudski registar.
Iz izlaganja o pojmu posla vidljivo je da komitent prenosi na komisionara vie
pravnih nego ekonomskih ovlatenja. Davanje komisionaru i ovlatenja da robu
proda kao svoju - u svoje ime, odnosno da tuim novcem nabavi robu kao kupac,
pokazuje da komitent ima posebno povjerenje u komisionara. To ugovorom o
komisionu daje osobine fiducijarnog pravnog posla, a linosti komisionara svojstvo
bitnog elementa ugovora. Ugovor o komisionu je, dakle, posao intuitu personae.
Zato komisionar mora nalog izvriti lino (lan 753 ZOO).
Komisionar igra ulogu ekonomskog posrednika u prometu robe. Meutim, on
nije posrednik u pravno-tehnikom smislu. Ne posreduje izmeu stranaka da bi ih
doveo u vezu da sklope posao, nego on sam zakljuuje ugovor sa komitentom i
140
drugi ugovor sa treim licem, da bi izvrio prvi ugovor sklopljen sa komitentom.

Komisionar ne igra ulogu zastupnika. Sa treim licem se pravno angauje, kako je
ve reeno, samo komisionar. Poto on posao obavlja za raun komitenta, sav
efekat koji se u ekonomskom pogledu postigne tim poslom pripada komitentu.
Pravna veza po tom poslu postoji samo izmeu komisionara i treeg lica i stoga se
obaveze i prava zasnivaju samo izmeu komisionara i treih lica, a ne izmeu
komitenta i tih treih lica. Kod zastupstva je obratno: sva prava i obaveze iz posla
koji zakljui zastupnik za zastupanog tiu se zastupanog nalogodavca i treeg lica.
2. Predmet
Predmet ugovora je pravni posao koji jedna stranka (komitent) povjerava
drugoj (komisionaru) da ga obavi za njen raun. Privredni posao koji komisionar
preuzima da zavri za raun komitenta moe biti razliit: najee, to je prodaja
neke komitentove stvari, pa kupovina za raun komitenta, a moe biti i plaanje za
raun komitenta, pedicija, transport itd. Predmet komisiona moe biti i izdavanje
mjenice.
Predmet ugovora moe se sastojati od jednog ili vie, bilo istorodnih, bilo
raznorodnih poslova. Poslovi mogu biti ogranieni rokom ili, pak, mogu biti trajni.
Bez obzira na obiljeja predmeta, komisionar mora naloene poslove da obavi
(lan 771). On, dakle, ugovorom preuzima na sebe obavezu rezultata.
3. Cijena
Trei bitni element ovoga ugovora je cijena. Komisionar obavlja povjereni mu
posao uz naknadu koja se kod ovog posla naziva provizijom. Poto je ovo privredni
posao, komisionaru pripada provizija i kad je posebno ne ugovori (lan 771 ZOO).
To je i inae karakteristino za ugovore poslovnog prava.
Iznos provizije se obino ugovara, bilo procentualno prema vrijednosti posla, ili
paualno, u jednom iznosu. Ako iznos provizije nije ugovoren, u veini zemalja,
plaa se prema obiaju koji vai za tu granu u mjestu u kome je komisionarevo
sjedite. ZOO je prihvatio drugaije rjeenje za ovaj sluaj. Po Zakonu, ako iznos
naknade nije odreen ugovorom ili tarifom, komisionaru pripada naknada prema
obavljenom poslu i poslovnom rezultatu (lan 783). Kada je naknada komisionara
pretjerano velika, kada nije srazmjerna obavljenom poslu i rezultatu, komitent moe
zahtijevati da sud snizi naknadu na pravian iznos. Komisionar nema ovo pravo
ako je ugovorena naknada nesrazmjerno niska u odnosu na trud koji on mora da
uloi pri izvravanju ugovora.
141

1. Obaveze komisionara
Osnovna komisionareva obaveza je da zakljui posao s treim licem u svoje
ime, a za raun komitenta, svoga nalogodavca; da postupi po nalogu. Pod
nalogom u ovom kontekstu podrazumijevamo sadraj odnosa u koji stranke
stupaju ugovorom. Poto je ovaj odnos bitno odreen karakteristinom obavezom
komisionara, nalog oznaava i nain na koji komisionar treba da u svoje ime, a za
raun komitenta d pravno relevantnu izjavu volje. Zavisno od okolnosti u kojima se
pojavljuje, termin nalog moe imati i druga znaenja. To su: ponuda, prihvat i
dokument koji se tie komisionog posla.
Nalog moe biti optiji: iri, kada komitent ostavlja komisionaru veu slobodu
izbora i kretanja u pogledu ostvarivanja povjerenog mu posla (fakultativni nalog).
On, dalje, moe biti i potpuno odreen, kada komitent ne dozvoljava mogunost
slobodnog izbora i djelovanja komisionaru, kad komisionar valja da postupa onako
kako glasi nalog. Tada se mora pridravati komitentovih uputstava i nareenja i
nema elastinosti u ostvarenju povjerenog mu posla (imperativni, nareujui
nalog). Napokon, nalog moe biti neto uopteniji, moe komitent dati uputstva
kako e komisionar postupati, ali data uputstva nisu vrsta i dozvoljavaju
komisionaru da od njih unekoliko odstupi, ako smatra da je to u interesu komitenta
(demonstrativni ili indikativni nalog). Ponekad se iz sadrine naloga ne moe
sigurno i tano zakljuiti o kakvoj se vrsti naloga radi, jer komitent nije precizan u
izraavanju. Pravilo je da se u sluaju sumnje uzima da se radi o demonstrativnom
nalogu, jer, kako se vidi, on predstavlja srednje rjeenje.
Komitent moe narediti da se stvar, odnosno usluga, proda ili kupi po tano
odreenoj cijeni, ili moe dati gornju i donju granicu cijene, najniu i najviu, ili
samo najniu ili samo najviu cijenu. Takvi nalozi nazivaju se limitnim, limitiranim,
limitativnim. Ako komitent nije odredio nikakvu cijenu, smatra se da je prepustio
komisionaru da proda, odnosno kupi robu po cijeni koju on nae za shodno. Neki
nazivaju i imperativni nalog limitiranim, jer komitent je ograniio komisionara, nije
mu dao slobodu ne samo u pogledu cijene nego i u pogledu ostalih uslova.
Razlikovanje u pogledu irine ovlaenja koje komitent daje nalogom komisionaru
ima znaaj za odgovornost komisionara.
Kod komisiona sa imperativnim nalogom, kao i kod limitativnih naloga,
komitent moe ne priznati, odbiti posao, ako se komisionar nije drao naloga.
Pored toga, komitent je ovlaten na naknadu tete. Uslov za vrenje ovih prava
jeste obavjetavanje o odbijanju prihvatanja sklopljenog posla, koje komitent mora
dati odmah (lan 773). Ipak, kod limitativnih naloga komisionar moe ponuditi da
naknadi razliku izmeu limitirane i postignute cijene, a komitent je tada duan
142
prihvatiti rezultat posla (lan 773). Neka prava dozvoljavaju komisionaru da

dokazuje, u sluaju kad proda robu po nioj cijeni od limitirane, da robu nije mogao
prodati po odreenoj cijeni i da je cijena kakvu je postigao, ipak, u interesu
komitenta. Ako to dokae, komitent je duan prihvatiti rezultat posla.
Kod demonstrativnog naloga, komisionar moe odstupati od datog mu naloga
kada smatra da je to u interesu komitenta. ak se smatra da je to njegova dunost,
jer mora tititi interese komitenta. Ako za to ima vremena, i kod limitiranog i kod
demonstrativnog naloga, komisionar treba, najprije, da obavijesti komitenta o
namjeri i potrebi da odstupi od primljenih uputstava. Smisao fakultativnog naloga je
upravo u tome da komisionar uradi kako smatra da je najbolje u interesu komitenta;
tu stvarno i nema uputstava i komisionar se nema ega pridravati, osim onoga to
je kao najvanije sadrano u nalogu.
Komisionar mora nalog, bez obzira na vrstu, izvriti lino, sam. Povjeriti
ispunjenje naloga drugome, potkomisionaru, moe ukoliko je to ugovoreno, kada
komitent naknadno da dozvolu, te ako je na to primoran okolnostima (lan 753).
Smatrae se da je komisionar prisiljen da uzme potkomisionara bez odobrenja
komitenta, onda kada ne moe na drugi nain da sauva interese svoga
nalogodavca. Bez obzira na okolnosti, odgovara za izbor zamjenika i uputstva koja
mu je dao. Za rad potkomisionara ne odgovara. Prilikom izvravanja naloga,
komisionar mora djelovati poteno i savjesno, panjom dobrog privrednika i uz
stalno uvaavanje interesa svoga komitenta.
1.2. Obavjetavanje o poslu
Komisionar je obavezan da u toku posla obavjetava komitenta na njegov
zahtjev. Ako je potrebno, komisionar je duan da obavjetava komitenta o
relevantnim momentima posla i kad to komitent ne trai. Naroito kad se situacija
na tritu mijenja i kad je vjerovatno da bi uslijed drukijih okolnosti i uslova
komitent mogao izmijeniti nalog. Komisionar je duan da ga obavijesti o takvoj
situaciji. Ovo je posebno vano kod trajnijeg poslovnog odnosa s obzirom da se
cijene i drugi uslovi mijenjaju.
Po naem pravu, komisionar je duan da daje podatke o tome s kim je
zakljuio posao za raun komitenta (lan 779). Teorijsko opravdanje nalo se u
injenici da komisionar kao nalogoprimac radi za raun komitenta. Praktino
posmatrano, razlozi za ovakav stav lee u poslovanju dokumentima iz kojih
komitent prije ili kasnije moe utvrditi linost treeg. Neka prava ne zauzimaju
navedeno stanovite i ne smatraju obavezom komisionara da saoptava komitentu
s kim je sklopio posao. Razlog je u tome to je komisionarova odgovornost vezana
za izvrenje posla povjerenog u nalogu (obaveza rezultata), a s kim e stupiti u
poslovnu vezu ne tie se komitenta. Takav stav je prihvaen ne iz pravnih, nego iz
poslovnih razloga. Komisionar, naime, djeluje profesionalno. On stvara svoje
poslovne veze, a upravo mu irina i rasprostranjenost tih veza omoguuju da
zakljuuje vei broj poslova, to znai i veu proviziju i vei dobitak. Ako bi bio
143
duan da komitentu daje obavjetenja o treem licu s kojim je zakljuio posao,

mogao bi biti komisionarov interes okrnjen. Ubudue, povodom novih poslova,
njegov dotadanji komitent bi mogao sam stupiti u poslovni odnos sa poznatim
treim licem. Stoga, podaci o treem licu u ovom konceptu imaju karakter poslovne
tajne komisionara.
Ako bi stvar koja mu je povjerena na prodaju mogla izgubiti od svoje
vrijednosti, bilo zbog svojih svojstava, bilo zbog uticaja spoljnih inilaca, ili ma iz
kojih drugih uzroka, komisionar je duan obavijestiti komitenta o tim promjenama
na stvari i traiti uputstva. Ne dobije li na vrijeme uputstva ta e initi sa stvari, a
postoji opasnost da ona bude znatnije oteena, duan je stvar prodati kao dobar
privrednik na najpogodniji nain (lan 778). Obaveza obavjetavanja postoji i onda
kada komisionar prilikom preuzimanja robe koju mu je uputio komitent, utvrdi da je
ona oteena. Sadraj ove dunosti su dva podatka: datum prispijea i opis
vidljivog nedostatka ili manjka. Komisionar odgovara za tetu koja nastane
neizvrenjem ili neurednim izvrenjem ove dunosti (lan 777).
1.3. Zatita komitentovih interesa
Pored dunosti obavjetavanja o nedostacima, komisionar je obavezan na
drugi nain tititi interese komitenta. Kao privrednik, iji je odnos prema komitentu
zasnovan na povjerenju, a kome je zanimanje sklapanje poslova za raun svojih
komitenata, komisionar je duan u svakom pogledu i u svakoj prilici uvati interese
svoga nalogodavca. U praksi, ova obaveza ima viestruke pravne oblike. Tako je
komisionar duan preduzimati sve mjere radi ouvanja komitentovih prava prema
pediteru, vozaru i skladitaru, i uopte prema odgovornom licu. Duan je da
utvruje kvalitet, koliinu i stanje pakovanja. Mora da preduzima mjere ako se
pokau mane na stvari, osigura dokaze o stanju stvari, uloi prigovore i slino.
1.4. uvanje stvari
Komisionar je obavezan da briljivo, panjom dobrog privrednika uva stvar
(lan 776). Stvar koja se nalazi kod njega, bilo to mu je povjerena na prodaju, bilo
to je tu stvar kupio za komitenta, komisionar je duan uvati i preduzimati sve
mjere radi njene zatite. Tu se podrazumijeva i obaveza da stvar osigura, ako je
osiguravanje obavezno, ako je tako naredio komitent, ako je takav obiaj za tu
vrstu stvari, ili ako je to uobiajeno u poslovnim odnosima komisionara sa
komitentima.
Iz obaveze uvanja povjerene stvari proistiu odgovornosti komisionara za
tetu koja bi nastala na toj stvari. Odgovornosti se oslobaa samo ako dokae da
se ta teta nije mogla otkloniti i pored njegove naroite panje. Znai, za ocjenu
komisionareve odgovornosti uzima se u obzir posebna panja. Meutim, ako stvar
nije osigurao, a bio je na to obavezan nalogom ili zakonom, odgovara i za sluajnu
propast i sluajno oteenje stvari (lan 776).
144
1.5. Predaja rezultata posla

Komisionar je obavezan da bez nepotrebnog odgaanja preda rezultat posla
i poloi raun o svome djelovanju (lan 780). Ispunjenjem ove obaveze upravo se
postie cilj posla. Posao je sklopljen za raun komitenta i ono to je postignuto,
ekonomski rezultat posla, pripada komitentu, pa mu je to komisionar duan predati.
ta e to biti - zavisi od prirode posla i ugovora. Tako e komisionar predati
komitentu iznos koji je primio na ime cijene za prodatu stvar, ako se radilo o
komisionoj prodaji; prenijeti na njega potraivanja prema treem licu, ako je, npr.,
stvar prodata na kredit; predati mu stvar koju je nabavio zajedno sa dokumentima
uz stvar, itd.
Interesantno je pitanje kome pripada viak rezultata posla ako komisionar u
izvrenju naloga uspije da zavri posao uz povoljnije uslove, sa povoljnijim
rezultatom nego to je glasila dispozicija (npr.: proda stvar skuplje, kupi je jeftinije,
proda je uz neke druge povoljnije uslove i sl.). Kako se posao izvrava za raun
komitenta, sve koristi iz posla pripadaju komitentu. Stoga je komisionar duan
predati i viak iznad cijene ili stvari, ili bolju stvar, itd. Nikakve neposredne koristi iz
posla ne moe imati komisionar. Njegova je korist u proviziji (lan 773).
Isto je tako interesantno i pitanje da li komisionar moe prodati povjerenu mu
robu na kredit, odnosno da li moe davati avans treem licu za stvar koju kupuje za
raun komitenta, ako o tome nema dispozicije u nalogu. Pravilo je da ne moe i da
te radnje, preduzima na svoj rizik. Komitentu mora predati ist posao, zavren
onako kako glasi nalog. Komisionar je duan da isplati komitentu cio iznos
prodajne cijene, bez obzira to je on dao stvar na kredit ili na otplatu u ratama.
Jasno je da komitent moe naknadno odobriti postupak komisionaru. Meutim, za
one vrste poslova, odnosno za prodaju i kupovinu onih stvari za koje je takav nain
rada uobiajen, smatra se da komisionar moe davati avans i prodati ih na kredit,
ako nema naloga da tako ne uradi.
Pored predaje rezultata posla, komisionar je duan da, poto zavri posao,
poloi raun komitentu, da mu obezbijedi podatke potrebne za ocjenu rezultata
posla i da preda dokumenta, vrati ostatak neprodatih stvari kod komisione prodaje,
a neutroeni novac kod komisione kupovine.
Komisionar nije ovlaten da treim licima daje obavjetenja i podatke o
poslovima koje je zakljuio sa svojim komitentima, kao ni o injenicama,
okolnostima, uslovima i odnosima koje je saznao u izvrenju tih poslova. Sve to
treba uzeti kao poslovnu tajnu.
Obaveza uvanja poslovne tajne je trajna. Ona postoji ne samo za vrijeme
izvrenja ugovora nego i po njegovom ispunjenju.
145
2.1. Davanje sredstava za izvrenje naloga i avansa
Komitent je duan da komisionaru da sredstva za izvrenje naloga. Prema
prirodi posla, komitent e biti duan da komisionaru da robu ili stvari, ako se radi o
komisionoj prodaji ili transportu, ili e mu dati novac radi neke isplate. Nasuprot
ovoj dunosti komitenta stoji nasuprot obaveza komisionara da primljena sredstva
upotrijebi samo u svrhu za koju su mu data.
Kad se radi o davanju novca za obavljanje posla, Zakon ne predvia da je
komitent duan predujmiti komisionaru potrebna sredstva za obavljanje povjerenog
mu posla. Davanje avansa komisionaru mora se izriito ugovoriti (lan 785).
Komitent je duan isplatiti komisionaru naknadu, odnosno proviziju prema
ugovoru ili odluci suda. Obaveza plaanja postoji i kada nije izriito ugovorena.
Provizija pripada komisionaru tek kad obavi posao; kad izvri komitentov nalog
i postigne rezultat, koji je od njega komitent traio ugovorom. Kada e se posao
smatrati zavrenim zavisi od toga kako glasi konkretan komitentov nalog. Bitno je
da je dolo do ugovorenog rezultata, jer ovdje se rad nagrauje tek kada je doveo
do uspjeha. Izuzetno, komisionar ima pravo da zahtijeva punu proviziju i onda kada
je u izvrenju posla bio sprijeen nekim uzrokom za koji odgovara komitent (lan
782). Kad se posao ne izvri zbog uzroka za koje ne odgovaraju ni komisionar ni
komitent, komisionar, ipak, ima pravo na odgovarajuu naknadu. Odgovarajua
naknada ne predstavlja proviziju od posla, nego naknada za trud. Njena visina se
odreuje prema okolnostima konkretnog sluaja.
Ako je ugovoreno da komisionar postupno izvrava posao - data je, npr., vea
koliina robe u komisiju da se prodaje prema potrebama potroaa, ili je ugovoreno
da komisionar otkupljuje u vrijeme sezone poljoprivredne proizvode za raun
komitenta - komisionar ima pravo da trai srazmjeran dio naknade poslije svakog
djeliminog izvrenja posla (lan 782).
Moe se desiti da komisionar primi nalog od dvojice svojih komitenata za isti
posao - jedan mu, npr., daje robu i nalog za prodaju, a drugi mu daje nalog za
kupovinu ba te robe - pa jednim poslom udovolji nalozima obojice komitenata.
Tada mu pripada provizija od obojice komitenata.
Komisionar koji je nevjerno postupio prema komitentu nema pravo na
naknadu (lan 782). Nevjernim postupanjem smatra se djelovanje na tetu
komitenta koje je istovremeno u suprotnosti sa principom potenja i savjesnosti.
Poto se niko ne moe pozivati na svoju nesavjesnost, komisionar u ovom sluaju
nema pravo na naknadu za uloeni trud.
146
2.3. Trokovi
Komitent je duan da komisionaru naknadi trokove koji prelaze okvir njegove
reije. Dakle, ne sve trokove, jer je jedan dio trokova poslovanja sadran u
proviziji. Sve trokove i izdatke komisionara u vezi sa povjerenim poslom, koji
prelaze obim normalnih trokova poslovanja komitent je duan da mu naknadi. Za
ocjenu da li je trebalo uiniti izdatke nije vano je li svaki konkretni izdatak i troak
komisionara, donio korist komitentu, odnosno jesu li otklonili tetu od povjerene mu
stvari, nego je odluno da je taj izdatak bilo potrebno ili korisno uiniti za taj posao.
Takvi su trokovi i izdaci naroito: vozarina, learina, premije za osiguranje,
otklanjanje mana, vjetaenje, sortiranje, pakovanje, utovar, itd.
I onda kada komisionar vri neke usluge svojim sredstvima (npr. prevoz,
uskladitenje i sl.), ima pravo na naknadu trokova. Komisionar ima pravo i na
kamatu na trokove od dana kada su oni uinjeni (lan 748). Kada bez svoje
krivice ne uspije da izvri nalog komisionara, takoe ima pravo na naknadu
trokova.
2.4. Trpljenje komisionarevih prava zaloge, pridraja i prvenstvene naplate
Na robi, odnosno stvarima koje se nalaze u njegovom posjedu komisionar ima
pravo zaloge i pridraja za sva potraivanja koja proistiu iz komisionih poslova
(lan 786). Pravo zaloge ima i na stvarima koje se nalaze kod njega i na stvarima
koje dri neko drugi za njega, kao i na onima za koje ima ispravu na osnovu koje
moe raspolagati tim stvarima. Komisionar moe zadrati robu ili stvari
komitentove, dok mu komitent ne isplati proviziju i naknadi ostale trokove. Moe,
takoe, s tim stvarima i s robom postupati kao zaloni povjerilac, i to zaloni
povjerilac po trgovinskom, odnosno poslovnom pravu, koje daje ira ovlatenja i
uproava proceduru za prodaju zaloene stvari. Iz dobivene cijene, bilo da se radi
o cijeni koju je primio za prodatu stvar, ili za prodatu zalogu, komisionar
prvenstveno podmiruje svoja potraivanja prije ostalih komitentovih povjerilaca, a
ostatak predaje komitentu.
Pravo pridraja i zaloge pripada komisionaru za obezbjeenje potraivanja iz
svih komisionih poslova koje je obavljao za komitenta, a ne samo iz posljednjeg
posla na osnovu koga se u njegovim rukama nalazi roba, odnosno stvari ili novac.
Obezbjeuju se, dakle, potraivanja po tekuem raunu (komercijalni koneksitet).
Jasno je da mu to pravo pripada i za potraivanja iz zajmova i predujmova koje je
dao komitentu.
2.5. Prihvatanje komisionara kao saugovaraa u komisiji
Postavlja se pitanje da li komisionar moe stupiti u odnos kao saugovara u
povjerenoj mu komisiji, tj. moe li prodati komitentu svoju stvar, ili sam kupiti stvar
koja mu je data u komisionu prodaju. Naelno, to se ne bi moglo dozvoliti, jer bi
tada komisionar mogao otetiti komitenta dajui prvenstvo svojim interesima.
147
Naime, u sukobu su oigledno interesi komisionara i komitenta, ono to je povoljno

za komisionara (prodaja svoje stvari po vioj cijeni, kupovina komitentove stvari po
nioj cijeni) nije povoljno za komitenta, i obratno. Moe se oekivati da e
komisionar dati prevagu svojim interesima.
Da bi zatitio interese komitenta, na Zakon o obligacionim odnosima doputa
komisionaru da bude saugovara u komisiji samo na osnovu sporazuma sa
komitentom (lan 775). Iako ova obaveza komitenta ima iskljuivo ugovorni
karakter, ipak su neki njeni modaliteti ureeni zakonom. Cijena po kojoj komisionar
kupuje ili prodaje robu je trina ili berzanska cijena u vrijeme izvrenja posla, tj.
onoga dana u kome je roba kupljena, odnosno prodata. Ako se te cijene ne bi
slagale sa cijenama iz naloga, komisionar plaa cijenu koja je manja onda kada
prodaje robu, a plaa cijenu koja je vea onda kada kupuje robu.
I kad je saugovara u komisiji, komisionar ima pravo na proviziju za obavljeni
posao. Reim trokova, takoe, nije promijenjen, pa ih komitent duguje u mjeri na
koju ukazuju okolnosti konkretnog posla.
1. Odgovornost komisionara
Administrativno-pravna i kaznena odgovornost komisionara odreena je
razliitim vrstama propisa za pojedine propuste za koje odgovaraju i drugi poslovni
subjekti. Zbog toga emo se zadrati samo na imovinskim sankcijama za povredu
ugovornih obaveza.
Imovinska odgovornost komisionara je podvrgnuta optim pravilima
obligacionog prava za sluajeve neispunjenja, odnosno neurednog ispunjenja
ugovornih obaveza. Odgovornost je subjektivna, jer se odnosi na nenovane
obaveze. Konkretizacija ovih pravila je posebno istaknuta za pojedine situacije
koje se tiu iskljuivo komisiona, ili za one u kojima se primjenjuju pravila o
ugovoru o nalogu kao supsidijaran izvor.
U prvu grupu spadaju sljedei sluajevi neispunjenja ugovora. Tu je na prvom
mjestu sklapanje posla pod uslovima koji su nepovoljniji od naloenih (lan 773),
to povlai obavezu plaanja razlike i naknade ostale tete. Zatim slijede: prodaja
robe osobi za iju je prezaduenost komisionar znao ili morao znati (lan 774);
propust panje dobrog privrednika pri uvanju robe komitenta (lan 776);
proputanje pregleda i obavjetavanja o utvrenim nedostacima poslane robe (lan
777), te izostanak ispunjenja ugovora od strane treeg lica kod komisiona star del
credere (lan 781).
148
U drugu skupinu spadaju dva sluaja odgovornosti nalogoprimca. Prvi je

upotreba komitentovog novca za sopstvene svrhe (lan 756). Bilo da se radi o
upotrebi novca dobijenog za plaanje, bilo novca dobijenog po osnovu prodate
robe ili usluge, komisionar je duan platiti kamatu po najvioj doputenoj
ugovorenoj stopi raunajui od dana prijema, odnosno od dana kada je komitentu
trebalo novac predati. Druga situacija postoji onda kada je izvrenje posla
povjereno nekolicini komisionara istim nalogom. Ako nita suprotno nije izriito
dogovoreno, ovi komisionari odgovaraju solidarno za ispunjenje naloga (lan 757).
Sluajevi imovinske odgovornosti komitenta nisu posebno istaknuti u Zakonu o
obligacionim odnosima. Stoga se njegova odgovornost ravna prema optim
pravilima obligacionog prava. Supsidijarna pravila o nalogu donekle modifikuju ova
rjeenja.
Najprije, komitent je duan komisionaru naknaditi one tete koje je ovaj
pretrpio u izvrenju naloga bez svoje krivice (lan 760). I drugo, primjenjivae se
poglavito pravila o odgovornosti za neispunjenje novanih obaveza. A to znai da
e odgovornost komitenta ovdje biti objektivna.
V - POSEBNE VRSTE KOMISIONA
1. Jemstvo za ispunjenje obaveze treeg (komision star del credere)
Komisionar ne odgovara ako ne zakljui ugovor ili ne obavi drugi pravni posao
koji mu je naloen. Jedina posljedica ovog propusta jeste nemogunost
ostvarivanja prava na naknadu (proviziju). Isto tako, komisionar ne odgovara ako je
stvar kupio, odnosno prodao uz neke uslove na koje je komitent pristao. Takoe,
ne garantuje da e tree lice, od koga se stvar kupuje, odnosno kome se stvar
prodaje, uredno ispuniti ugovor. Ako je briljivo postupao pri poslu, komisionar ne
odgovara za tree lice. Kad je komisionar sa znanjem komitenta prodao stvar na
poek ili kupio stvar pod nekim pravnim teretom, ili zakljuio distancioni, ili
terminski posao, po dispozitivnim pravilima, on ne odgovara za urednost ispunjenja
obaveze treeg lica.
Posebnim sporazumom moe se navedeni reim odgovornosti komisionara
pojaati. Moe on preuzeti i takvu obavezu da garantuje komitentu da e izvriti
nalog, i sklopiti ugovor, i da e tree lice, njegov saugovara, izvriti svoje
obaveze. Moe se, dakle, posebno utvrditi da e komisionar jamiti za
saugovaraa koga izabere. Takav komisioni posao naziva se del credere,
komision uz jemstvo za obavezu treeg lica. Za jemstvo, da e tree lice ispuniti
obavezu, komisionaru pripada posebna nagrada (del credere provizija). Klauzula
star del credere, preuzimanje jemstva za obaveze treeg saugovaraa, posebno
149
se ugovara. Moe to biti u ugovoru o samom komisionom poslu, a moe i

odvojeno, posebnim sporazumom. Jasno je da kod ove vrste ugovora komitent ima
prema komisionaru prava koja ima povjerilac prema jemcu. Komisionaru pripada
vea provizija, koja moe biti ugovorena, ili utvrena propisom ili obiajima.
Komisionar odgovara solidarno sa svojim saugovaraem.
Ima izvjesnih poslova za koje se pretpostavlja da za njih komisionar preuzima
del credere, da jemi za treeg saugovaraa, iako to nije izriito ugovoreno. Ve je
opteprihvaeno da postoji komision del credere ako se za posao ugovori provizija
dva puta vea od propisane, odnosno uobiajene. Ovo rjeenje ne postoji u
Zakonu o obveznim odnosima.
2. Konsignacija
Konsignacija je takav komisioni posao u kome se ugovara da komitent alje
komisionaru robu na stovarite, a komisionar mu otvara kredit na podlozi primljene
robe, ili mu isplauje unaprijed dio cijene. Komisionar prima u prodaju robu koja
ostaje u komitentovoj svojini, iako je dao dio cijene u kreditu ili, rjee, u gotovu, kao
avans. Kredit se daje, po pravilu, u iznosu niem od vrijednosti robe u konsignaciji
(obino 60-90%), da bi se komisionar kao konsignator obezbijedio u sluaju pada
cijene.
Kad komisionar proda robu koja mu je data u konsignaciju, iz postignute cijene
naplauje prvenstveno iznos kojim je kreditirao komitenta, kao i kamatu i ostale
trokove. Ako je bilo vie povjerilaca, koji reflektiraju na naplatu iz postignute
cijene, komisionar ima pravo prvenstvene naplate svih svojih potraivanja. Dok
robu ne preda, komisionaru pripada pravo zaloge ak i kad roba nije u njegovim
rukama, kad se nalazi u carinskom ili u nekom drugom skladitu, ili je kod vozara,
na putu. Pravo zaloge ima za iznos svih potraivanja, a ne samo za glavnicu.
Konsignacioni posao je est kod robe koja ima veliku vrijednost po jedinici (npr.
automobili, maine) i kod robe iz uvoza.
VI - PRESTANAK UGOVORA
1. Opta pravila
Ugovor o komisionu moe prestati na naine koji su poznati i kod drugih
pravnih poslova. To su: sporazuman raskid, objektivna nemogunost ispunjenja
obaveza - naroito na strani komisionara, prestanak subjektiviteta komisionara,
budui da se radi o ugovoru intuitu personae, protek vremena na koje je ugovor
zakljuen, te uredno ispunjenje posla.
Izloeni naini prestanka podvrgnuti su optim pravilima obligacionog prava.
Isto vai i za posljedice prestanka ugovora u pojedinim sluajevima.
150
2. Opoziv i otkaz naloga

Opoziv naloga vri komitent, a otkaz komisionar. Uslovi pod kojima se to moe
uiniti i posljedice raskida jednostranom izjavom volje su ureene pravilima koja
vae za ugovor o nalogu. Ona stoga vae i kod drugih ugovora o uslugama u
prometu robe i usluga. No, za razliku od njih, komision nema posebnih pravila za
ove situacije. Odredbe ugovora o nalogu ovdje se neposredno primjenjuju kao
supsidijaran izvor.
Nalogodavac (komitent) u principu uvijek ima pravo da odustane od ugovora.
Ako za odustanak nije bilo osnovanih razloga, komitent duguje komisionaru
odgovarajui dio naknade za uinjeni trud i naknadu tete (lan 765). I
nalogoprimac (komisionar) moe uvijek odustati od ugovora, iako stilizacija lana
766. ZOO u tom pogledu nije potpuno jasna. Ukoliko otkae nalog u nevrijeme i to
uini bez osnovanog razloga, duguje komitentu naknadu tete koju ovakav otkaz
prouzrokuje. ta se smatra otkazom u nevrijeme i koji razlozi nisu osnovani,
faktiko je pitanje. Treba uzeti da je otkaz dat u nevrijeme ako onemoguava, ili
bitno oteava komitentu da postigne one ekonomske ciljeve radi kojih je
angaovao komisionara. Bez obzira na to kako se moe kvalifikovati otkaz,
komisionar je duan i nakon otkaza obavljati one poslove iz ugovora koji ne trpe
odgaanja. To mora initi sve dok nalogodavac ne bude mogao po redovnom toku
stvari preuzeti brigu o njima. Komitent to najee ini angaovanjem drugog
komisionara.
151
152
GLAVA ETVRTA
USKLADITENJE
I - POJAM I ZAKLJUIVANJE UGOVORA O USKLADITENJU
1. Pojam, znaaj i pravna priroda ugovora
Uskladitenje je privredni posao koji se sastoji u smjetaju i uvanju tue robe
uz naknadu. Pored ove osnovne djelatnosti smjetaja i uvanja robe, skladina
preduzea obavljaju i druge radnje koje su u neposrednoj ili u posrednoj vezi s
uskladitenjem. Po Zakonu o obligacionim odnosima ugovorom o uskladitenju
obavezuje se skladitar da primi i uva odreenu robu i da poduzima potrebne ili
ugovorene mjere radi njezina ouvanja u odreenom stanju, te da je preda na
zahtjev ostavodavca ili druge ovlatene osobe, a ostavodavac se obavezuje da mu
za to plati odreenu naknadu (lan 730). Prema lanu 16. Zakona o trgovini
uslugama uskladitenja robe smatraju se naroito smjetaj i uvanje robe, kao i
172
drugi poslovi i radnje koji se uobiajeno obavljaju uz smjetaj i uvanje robe.
173
Skladini posao ubraja se u trgovinske usluge.
Ekonomski znaaj javnih skladita naroito je porastao s meunarodnim
razvojem trgovine i s uveanim prometom robe uopte. Trgovcima i proizvoaima
je olakano time to u nekim mjestima, gdje postoje javna skladita, ne moraju
podizati svoja skladita ni zapoljavati osoblje za uvanje i manipulaciju robe, ne
moraju traiti posrednike ni peditere koji e za njih zavravati poslove u vezi sa
prijemom ili ekspedovanjem robe i njenim uvanjem. Nadalje, ostavljanje robe u
javno skladite olakava kupovinu i prodaju robe, jer roba u skladitu moe da
eka povoljnije uslove, a interesentima se prua mogunost da vide robu i ispitaju
njene osobine. Uskladitena roba se smatra veoma dobrom podlogom za dobijanje
realnog kredita, a taj kredit daju i neka skladita, pa ostavioci ne moraju ak ni
traiti kreditora. Uskladitenje velikih stokova robe omoguuje korisne intervencije
na tritu, te utie na stabilizaciju cijena, na ravnomjerno snabdijevanje velikih i
malih potroaa, i na otklanjanje posljedica transportnih smetnji. Na kraju,
mogunost prenosa skladinice olakava prou uskladitene robe i onim kupcima
koji nemaju svog prostora da je smjeste, ili koji je dalje preprodaju.
S obzirom na znaaj ovoga posla u cirkulaciji dobara, posao uskladitenja
sadri elemente javne slube. Kod nas se takav karakter ovoga privrednog posla
danas uveliko izgubio. Pravni reim za skladina preduzea isti je kao i za druga
preduzea. Ova konstatacija se odnosi na reim optih uslova poslovanja koje
skladitari redovno donose i objavljuju.
172
173
lan 16. Zakona o trgovini (Sl. n. FBiH, 2/95 - ZOT).

l. 11. ZOT.
153
Po svojoj pravnoj prirodi uskladitenje se svrstava u ugovore o ostavi (lan

712 - 729 ZOO). Zbog toga e se odredbe o ugovoru o ostavi primjenjivati kao
supsidijarna pravila na pitanja koja nisu za uskladitenje posebno ureena.
Primjena je odgovarajua, znai shodna (lan 739 ZOO). Ovakvo rjeenje
dozvoljava znatnu slobodu u prilagoavanju pravila o ostavi na ugovor o
uskladitenju. Kada skladitar po posebnom sporazumu vri neke dodatne radnje u
vezi sa robom, onda u ugovoru o uskladitenju ima i elemenata ugovora o djelu.
Ugovor o uskladitenju je teretan, dvostrano obavezan, komutativan, konsensualan
i neformalan. Pored toga, postoje i neka obiljeja ugovora intuitu persone.
U graanskom pravu, uskladitenju odgovara ostava (depozit). U teoriji je
sporno da li je ugovor o ostavi konsensualan ili realan. Preovladava shvatanje da
moe biti i konsensualan i realan. Odgovor zavisi od toga da li je posao sa
naknadom ili ne. Ako se stvar uva uz naknadu, ugovor je konsensualan. U
suprotnom, ugovor je realan. Poto je za privredne poslove karakteristino da se
obavljaju uz naknadu, ugovor o uskladitenju se mora smatrati konsensualnim.
Druga je stvar to se u nekim sluajevima smatra da je ugovor zakljuen inom
predaje robe u skladite. Tada se radi samo o zakljuivanju ugovora konkludentnim
radnjama. Iz tih sluajeva ne bi trebalo izvoditi zakljuak da je rije o realnom
ugovoru.
U pogledu forme ugovora i tehnike zakljuivanja vai i kod ovog posla ono to
je reeno za pediterski posao i to je propisano i uobiajeno uopte za
zakljuivanje ugovora o trgovinskim uslugama. Odnos se moe zasnovati
sporazumom sklopljenim na bilo koji nain na koji se zakljuuju konsensualni
ugovori, ukljuujui i nalog. Skladina preduzea su prihvatila u poslovnom svijetu
uobiajenu praksu razvijenu u, zakljuivanja ugovora o uslugama u prometu
robom: uskladitenje se vri iskljuivo na osnovu dispozicije. Posao je sklopljen
kada skladino preduzee primi i potpie dispoziciju i stavi na nju peat preduzea
sa datumom. Jedan primjerak ovako potpisanog naloga za uskladitenje dobija
ostavilac. On mu slui kao dokaz o zakljuenju ugovora o uskladitenju, i kao
dokaz o pravu da raspolae uskladitenom robom. Za sadrinu ugovora vai opte
pravilo da skladitar moe imati svoje uslove poslovanja i da nalog sadri samo
njihove najnunije elemente. Dispozicija se posebnom odredbom poziva na uslove
poslovanja kao na sastavni dio ugovora. Razumije se da ostavilac mora biti
upoznat s tim uslovima.
Preutno, konkludentnim radnjama se zasniva ugovorni odnos kada se roba
upuuje u skladite preko vozara; na primjer, kad se u prekomorskom saobraaju
roba pretovaruje u brod ili iz broda, a posao ne vodi pediter. Po lukim uzansama
i po trgovinskim obiajima, takvu poiljku prihvata skladino preduzee, vri utovar
ili istovar i uva je potrebno vrijeme. Nadalje, kad se korisnik ne javi blagovremeno
da primi poiljku, vozar predaje poiljku na uvanje skladinom preduzeu. U svim
navedenim sluajevima preutnog zakljuivanja ugovora, ostaviocem se smatra
154
sopstvenik robe, a ne onaj ko je predao robu. Roba se uva za raun i na rizik

vlasnika. Podaci iz transportnih dokumenata uzimaju se kao elementi dispozicije.
II - BITNI ELEMENTI UGOVORA O USKLADITENJU
1. Stranke
Kao ostavilac (ostavodavac) moe se pojaviti svaki subjekt prava. Skladino
preduzee se ne uputa u ispitivanje da li je on ujedno i sopstvenik robe. Ostavilac,
dakle, ne mora biti vlasnik stvari koju povjerava na uvanje skladitaru. esto se
ugovor o skladinom poslu sklapa posredno, preko peditera ili preko vozara, koji
pohranjuju robu svoga komitenta u javna skladita.
Pruanjem usluga uskladitenja stvari mogu se privredni subjekti baviti kao
osnovnom djelatnou (skladina preduzea) ili kao sporednom (prevoznike i
pediterske organizacije). Poto je skladitar, u principu, duan da stvari sam uva
(lan 715 ZOO), njegova linost ima neka svojstva bitnog elementa ugovora.
Javna skladita mogu biti opta i specijalna. Opta primaju robu bez obzira na
vrstu i pakovanje i uvaju je odvojeno od druge; ne smiju mijeati stvari raznih
ostavilaca. Specijalna skladita primaju na uvanje samo neke vrste robe, npr.:
rude, itarice i sl. Specijalna skladita mogu mijeati robu iste vrste. Pravilo je,
inae, da skladitar ne smije mijeati ni zamjenljive stvari sa stvarima iste vrste i
istog kvaliteta. To smije initi sa pristankom ostavioca, ili ako je oigledno da se
radi o stvarima koje se mogu mijeati bez opasnosti da e se time nanijeti teta
ostaviocu (lan 734 ZOO).
Javna skladita mogu poslovati i kao carinska skladita. Za njihovo osnivanje
potrebno je odobrenje. Odobrenje izdaje Uprava carina. Zakonom o carinskoj
174
politici u Bosni i Hercegovini carinska skladita su podijeljena na tri tipa. Tip A je
javno skladite za koje je odgovoran skladitar. Tip C je vlastito skladite gdje je
skladitar ista osoba kao i korisnik skladita ali ne i neophodno vlasnik robe. I tip F
je javno skladite kojim upravljaju carinski organi. Javna skladita obino se
osnivaju u lukama, rijenim pristanitima i veim saobraajnim voritima gdje
postoje carinarnice. U njih se smjeta tranzitna roba, uvezena roba i roba
namijenjena izvozu. Robom se moe manipulisati, ali je stalno pod nadzorom
carinskih organa. Dok je u takvom skladitu, na robu se ne plaa carina. Carinske
dabine se plaaju prilikom iznoenja robe radi njenog stavljanja u promet.
U veim lukama postoje posebna preduzea luka i skladita koja se pored
smjetaja i uvanja robe bave i utovarom, istovarom i pretovarom na brod i na
174
Sl. Novine FBiH br. 59/01 l. 130
155
kopnena vozila. U dispoziciji treba tano naznaiti svaku radnju koja se nalae
preduzeu, poto nejasnosti i nepotpunosti idu na rizik nalogodavca.
Konsignaciona skladita nisu javna skladita, te se ne bave smjetajem i
uvanjem tue robe. To su skladita privrednih drutava u kojima je smjetena
uvozna roba kojom trguju te organizacije kao zastupnici. Mogu ih otvarati privredne
organizacije registrovane kao zastupnici inostranih firmi na osnovu ugovora o
konsignaciji. Roba je pod carinskim nadzorom, a carini se poslije prodaje, kad se
iznosi iz skladita.
Uporedno pravo poznaje jo i tzv. privatna skladita koja, za razliku od javnih,
nisu mogla izdavati skladinice. Odnosi sopstvenika tih skladita sa ostaviocem
veinom nisu regulisana propisima trgovinskog prava, nego graanskog. Na ovaj
ugovor se odnose pravila o ostavi.
2. Predmet posla
Predmet posla je smjetaj i uvanje robe, te vrenje radnji koje se uobiajeno
obavljaju uz smjetanje i uvanje robe, odnosno koje se predviaju ugovorom.
Pored toga, predmet poslovanja skladinih preduzea mogu biti i sporedne
djelatnosti u vezi s uskladitenjem robe. Skladina preduzea mogu i izdavati
skladinice. Povjerenu robu skladitar smjeta u odgovarajue magacinske
prostorije ili na otvoreni skladini prostor, prema sporazumu sa ostaviocem, i uva
je. Sporedne djelatnosti skladitara mogu biti razliite: primanje robe od
prevoznika, otpremanje robe i sl. Uobiajene radnje bile bi: vaganje, manipulisanje
(ienje, pakovanje, popravka ambalae, sortiranje, provjetravanje i sl.); vaenje
uzoraka, osiguranje, carinjenje; plaanje vozarine, carine, premije osiguranja,
raznih pristojbi i drugih trokova. Koje e od tih radnji skladitar vriti u konkretnom
poslu - zavisi od dispozicije.
Po pravilu, ni zatvorena skladita, ni otvoreni prostor skladitar ne izdaje u
zakup, nego sam smjeta robu. Izuzetno moe i to uiniti posebnim ugovorom, i
tada ne preuzima odgovornost ni za smjetaj, ni za uvanje robe.
Skladino preduzee se ne moe baviti kupovinom i prodajom robe ni za
sopstveni, ni za tui raun. O ovoj zabrani postojala je ranije izriita odredba. Ovo
stanovite zauzimaju i mnoga strana prava. Neka zakonodavstva doputaju da
skladitar prodaje povjerenu mu robu kao komisionar.
3. Cijena usluge
Cijena usluge je sloena. Sastoji se iz naknade za osnovnu i sa njome
povezane sporedne usluge skladitara, od naknade za posebne usluge koje su
izriito ugovorene i od trokova isplaenih u interesu ostavioca. Da bi ulazili u
cijenu, trokovi moraju biti opravdano uinjeni (lan 719 ZOO). Cijena usluga je
uvijek sastavni element ugovora o uskladitenju. Dakle, za razliku od ostave, kao
156
posla graanskog prava, cijena se u privrednom poslu uskladitenja ne mora

posebno ugovarati.
Cijene pojedinih usluga, osnovne kao i sporednih, su, po pravilu, propisane
tarifom. Da bi tarifa obavezivala, mora biti objavljena. Tarifa moe biti sastavni dio
optih uslova poslovanja, to znai da je donosi samo preduzee i da vai ono to
je ve reeno za obaveznost tih uslova. Preduzee moe donijeti tarifu i kao
poseban opti akt, odvojeno od uslova poslovanja. Tarifom je roba koja se
uskladitava klasirana (skupocjena, voluminozna, lako zapaljiva, prljava, maine,
kolonijal, alkohol, staklo, voe, jaja, drvo, cement, ugalj, ruda itd.). Naknada je
izdiferencirana ne samo prema toj klasifikaciji, nego i prema tome uva li se roba u
zatvorenom ili u otvorenom skladitu, kao i prema vremenu uvanja.
Tarifa obavezuje obje strane, pa se, prema tome, iznos naknade moe
ispravljati, ako tarifa nije pravilno primijenjena. Za reklamaciju vai opti rok iz
ZOO; tj. bez odlaganja, ako drukije nije ugovoreno, odnosno, ako nije propisano
uslovima poslovanja. Naa skladina preduzea obino predviaju, u svojim optim
uslovima poslovanja, da se reklamacije mogu initi u roku od 30 dana po prijemu
fakture.
1. Obaveze skladitara
1.1. Prijem robe
Javno skladite je duno primiti na smjetaj i uvanje robu prema prihvaenom
nalogu. Prilikom prijema skladitar treba da provjeri podatke o identitetu robe i da
utvrdi njeno stanje na oko. U sluaju manjka, kvara ili ma kakvih mana na robi ili u
pakovanju, skladitar je duan da to pismeno konstatuje, pogotovo kad prima robu
od vozara, peditera ili ma od koga posrednika. U suprotnom smatra se da je robu
primio onako kako glasi dispozicija. Loe ili nedovoljno upakovanu robu, kao i robu
sa manama, prima javno skladite uz posebnu izjavu ostavioca, kojom se
konstatuje takvo stanje robe. Ovim aktom ostavilac prima svu odgovornost za tetu
koja bi mogla nastati uslijed toga. Roba u zatvorenim koletima smatra se da je ona
i onakva kako je deklarisana i skladitar je ne mora provjeravati. On odgovara
samo u sluaju da ambalaa bude oteena za vrijeme dok se roba nalazila kod
njega na uvanju.
Javno skladite prima robu prema teini deklarisanoj u dispoziciji i ne
odgovara za tu teinu. Samo ako ostavilac naroito trai, skladite je duno vagati
robu, ako moe. Tada odgovara i za teinu. No, ukoliko skladite posumnja u
deklarisanu teinu, ima pravo robu vagati, i ako ustanovi razliku ovlateno je na
157
naplatu naknade za usluge po tarifi prema naenoj teini, kao i na naplatu trokova
vaganja.
1.2. Voenje skladine knjige
Javno skladite je duno da vodi skladinu knjigu sa podacima o ostaviocu i o
robi. U tu se knjigu unosi ime i adresa ostavioca, podaci o robi koja se prima na
uskladitenje, dan prijema robe, uslovi smjetaja, obaveze u pogledu sporednih
radnji, te mjera i nalozi ostavioca. Podaci se u skladinu knjigu unose prema
dispoziciji i drugim informacijama dobijenim u toku prijema robe. Od skladine
knjige treba razlikovati knjigu skladinice.
1.3. Izdavanje potvrde
Javno skladite je duno izdati ostaviocu potvrdu, koju kod naih skladita
esto zamjenjuje obavijest o uskladitenju tereta, sa podacima iz skladine knjige.
Potvrda, odnosno obavijest slui kao dokaz o prijemu na smjetaj i uvanje u njoj
navedene robe, kao i o drugim injenicama iz sadraja potvrde. Nadalje, ona slui
kao isprava za podizanje uskladitene robe. Ako javno skladite izda skladinicu,
potvrda se tom prilikom vraa. Ako je skladino preduzee uvelo nalog kao
formular ugovora, onda ono potvruje jedan primjerak naloga i daje ga ostaviocu.
U tom sluaju je potvreni nalog istovremeno i dokaz o zakljuenju ugovora i
potvrda o prijemu robe na uskladitenje.
1.4. uvanje robe
Javno skladite je duno da uva povjerenu mu robu panjom dobrog
privrednika i u stanju u kakvom je primljena, odnosno u stanju koje je utvreno
ugovorom. Stoga je skladitar duan voditi nadzor nad robom, a u nekim
sluajevima predlagati ostaviocu potrebne mjere, ili traiti novu dispoziciju. Ako to
interesi ostavioca zahtijevaju, skladitar moe preduzimati mjere ne ekajui
dispoziciju ostavioca. Tako e skladite, ako postoji opasnost da se roba pokvari,
propadne ili oteti, odmah traiti uputstvo ostavioca. U hitnim sluajevima, i kad
ostavilac ne odgovori odmah, skladino preduzee, kao dobar privrednik, treba da
preduzme odgovarajue mjere radi ouvanja robe i ne ekajui to uputstvo, pa ak
moe robu i prodati na najpogodniji nain. Takoe moe samoinicijativno popraviti
ambalau, ako smatra da je to potrebno initi u korist ouvanja robe. O svim
preduzetim mjerama skladitar je duan izvijestiti ostavioca.
Skladitar ne moe predati, bez pristanka ostavioca, povjerenu mu robu
drugome na uvanje. Ako bi to uinio, odgovarao bi i za sluajnu propast i
oteenje robe (lan 715 ZOO).
Roba se uva do isteka ugovorenog roka. S obzirom na prirodu posla,
ostavilac, odnosno vlasnik ima pravo podii robu i prije isteka roka uz obavezu da
naknadi tetu skladitu. Skladite nema pravo zahtijevati od ostavioca da preuzme
158
robu prije ugovorenog, odnosno, uslovima poslovanja predvienog roka. Zakon

predvia da je skladitar duan uvati povjerenu mu robu godinu dana, ako rok
uvanja nije ugovoren. Po isteku roka uvanja, zakonskog ili ugovorenog,
skladitar je ovlaten da robu proda na javnoj prodaji. Prethodno je duan da o
tome obavijesti ostavioca.
1.5. Osiguranje robe
Javno skladite je duno da osigura robu od rizika za koji postoji obavezno
osiguranje. Ako to trai ostavilac, duno je da osigura robu i za sluaj oteenja ili
propasti stvari, tj. od rizika koje stranke utvrde ugovorom. Bude li ugovorom samo
utvrena obaveza skladitara da stvari osigura, a rizici ne budu precizirani,
skladitar je duan da izvri osiguranje od uobiajenih rizika (lan 732 ZOO).
1.6. Prodaja robe u kvaru
Ako se na uskladitenoj robi deavaju neotklonjive promjene usljed kojih
postoji opasnost da e se ona pokvariti, skladitar je duan da trai uputstvo
ostavioca. Ne dobije li uputstvo blagovremeno, ili ako to ostavilac po njegovu
pozivu ne bi mogao na vrijeme uiniti, skladitar je duan da robu proda sam, na
troak i rizik ostavioca. Prodaju mora izvriti na najpogodniji nain, vodei rauna
o interesima ostavioca (lan 731. st. 3 ZOO).
1.7. Pregled robe
Javno skladite je duno da dopusti ostaviocu i drugim licima koja on ovlasti
da pregleda uskladitenu robu. Istim osobama mora dozvoliti i uzimanje uzoraka.
1.8. Ouvanje prava ostavioca
Javno skladite mora da preduzme radnje za ouvanje prava ostavioca. Ovo
se naroito odnosi na sluaj kad robu prima od vozara ili od peditera.
Skladitar je obavezan da postupa po nalogu ostavioca i preduzima radnje
koje su nareene nalogom, ukljuujui i one koje su predviene uslovima
poslovanja. I bez posebnog naloga, skladitar mora preduzeti uobiajene radnje u
vezi sa robom.
1.10. Izdavanje robe
Postoji dunost skladitara da izda robu ostaviocu po isteku roka, odnosno na
zahtjev ostavioca i prije toga. Stvari primljene na uvanje skladitar treba da vrati
ostaviocu, odnosno ovlaenom licu u onakvom stanju u kakvom ih je primio. No,
159
skladitar moe primiti obavezu i da pobolja stanje tih stvari. Tada mora da izda
robu u stanju u kojem roba treba da bude prema ugovoru.
Uskladitena roba se izdaje ostaviocu, odnosno donosiocu potvrde, a ako je
na robu izdata skladinica - donosiocu skladinice. Izdaje se ista roba koja je
predata na uskladitenje. Specijalna skladita, silosi i elevatori, ne moraju izdavati
istu robu, nego robu iste vrste i kvaliteta. Ovo je posljedica njihovog prava da
mijeaju primljenu robu.
Ako su zamjenljive stvari pomijeane, skladitar opteg tipa moe iz tih
smijeanih stvari izdvojiti i predati ostaviocu njegov dio, ukoliko on to trai. Ne mora
za to traiti pristanak ostalih ostavilaca ije su stvari smijeane (lan 734 ZOO).
1.11. Upozorenje na mane
Skladite je duno da upozori ostavioca na mane ili na prirodna svojstva stvari,
kao i na neispravnu ambalau, ako bi usljed toga moglo doi do tete na robi. Na
te nedostatke skladite je duno upozoriti ostavioca im ih je opazilo ili ih je kao
dobar strunjak moralo opaziti (lan 731 ZOO).
2. Obaveze ostavioca
2.1. Predaja robe i dokumenata
Ostavilac je duan da preda robu za koju je sklopio ugovor (dao dispoziciju) na
smjetaj i uvanje. Ako to ne uini, smatra se da odustaje od ugovora i snosi za to
odgovornost. Prilikom predaje robe na uskladitenje, ostavilac je obavezan da
prui sva potrebna obavjetenja o robi. Duan je, takoe, da izjavi kolika je
vrijednost robe (lan 730 ZOO).
Uz robu ostavilac je duan da preda skladitu potrebne dokumente, naroito
kad je dao nalog za otpremu ili prijem robe od vozara. Skladitaru se moraju uruiti
i propisani administrativni dokumenti.
2.2. Pregled robe pri prijemu i reklamacija
Prema izriitoj zakonskoj formulaciji primalac robe duan je robu pregledati u
trenutku njezina preuzimanja (lan 738 ZOO). Ako nita posebno nije ugovoreno,
pregled se vri na uobiajeni nain, uvidom u spoljnje stanje robe i pakovanja. U
sluaju da s razlogom posumnja u osobine stvari, primalac moe zahtijevati i
provoenje svih drugih potrebnih postupaka kontrole robe. Trokove uobiajenog
pregleda snosi primalac robe. Ukoliko se provjerom utvrde nedostaci, trokove
postupka snosi skladitar.
Kada je nedostatak vidljiv, primalac mora odmah da saini reklamaciju i da o
nedostatku obavijesti skladitara. Ne uini li tako, smatra se da je roba uredno
160
primljena (lan 738. st. 2 ZOO). Rok za reklamiranje skrivenih nedostataka je

sedam dana od momenta preuzimanja. Reklamacija na skrivene nedostatke mora
se dati na pouzdan nain. Znaenje ovog termina isto je kao i kod prodaje. I
posljedice proputanja blagovremene i sigurno date reklamacije su izjednaene sa
onima koje moemo nai kod ugovora o prodaji: smatra se da je roba uredno
primljena (lan 738. st. 3 ZOO).
2.3. Plaanje usluge
Naknadu plaa stranka koja je izdala dispoziciju. Po pravilu, plaa se prilikom
izdavanja robe ostaviocu, odnosno primaocu, a moe biti i drukije ugovoreno.
Ostavilac moe u dispoziciji oznaiti da naknadu plati i neko tree lice. Takva
odredba vai samo ako na nju pristane tree lice. U suprotnom, obaveza ostaje na
ostaviocu.
Usluge se plaaju na osnovu fakture skladita, i u tom pogledu vae opti
propisi. Naknada se plaa za izvrene radove i usluge, pa i za onu robu koja je za
vrijeme uskladitenja oteena, izgubljena, unitena ili pokvarena. Pitanje
eventualne naknade tete ostaviocu rjeava se odvojeno.
Neke trokove, kao to su izdaci za utovar i pretovar, za osiguranje, carinu i
sl., duan je da plati korisnik i prije preuzimanja robe (lan 736 ZOO). Ako korisnik
ne plati naknadu za usluge i ne podmiri ostale trokove o roku, skladitar moe na
osnovu zakonskog prava zaloge i pridraja robu prodati na javnoj prodaji i, iz
dobivene cijene naplatiti svoja potraivanja. Eventualni ostatak stavlja se na
raspolaganje korisniku. Pokvarljiva roba moe biti i neposredno prodata.
1. Odgovornost skladitara
Odgovornost skladitara je zasnovana na njegovoj krivici, subjektivna je. Kad
se radi o neizvrenju radnji koje nemaju karakter uvanja robe, odgovornost se
ravna prema optim pravilima obligacionog prava. Sankcionisanje propusta
vezanih za dunost i uvanje robe podvrgnuto je nekim specifinim rjeenjima.
U pogledu odreivanja odgovornosti skladita za smjetenu robu postoje dva
sistema. Po jednom, skladite odgovara za robu uvijek, ako doe do: gubitka,
kvara, manjka, ili oteenja. Oslobaa se odgovornosti samo ako je do tete dolo
uslijed neotklonjive sile, ili uslijed prirodnih svojstava robe, ili uslijed propusta
ostavioca i ravog pakovanja koje se nije moglo primijetiti. Skladite treba da
dokazuje te okolnosti. Da zakljuimo, prema ovom shvatanju odgovornost
skladitara je objektivna. Po drugom sistemu skladite je duno da obavlja svoje
poslove s panjom dobrog privrednika (lan 714 ZOO) i odgovara ako nije tako
161
uradilo. Prihvaeno je, dakle, naelo odgovornosti za krivicu, a smatra se da je

skladite krivo to kao dobar privrednik nije preduzelo potrebne mjere koje bi
dovele do otklanjanja, ili do umanjenja tete. Skladite snosi odgovornost i za rad
ljudi koji za njega obavljaju posao, kao i za tete koje nastanu uslijed ravog
funkcionisanja tehnikih sredstava. Ova blaa odgovornost prihvaena je i u naem
pravu, ali samo kao osnovni model.
Prema lanu 731. st. 1 ZOO skladitar odgovara za tetu na robi osim ako
dokae da je teta uzrokovana uslijed okolnosti koje se nisu mogle izbjei, ili
otkloniti, ili je uzrokovana krivicom ostavodavca, manama ili prirodnim svojstvima
robe, te neispravnom ambalaom. Dakle, skladitar se ne moe osloboditi
odgovornosti dokazujui da se ponaao panjom dobrog privrednika, tj. da postoji
sluaj. Pored odsustva svoje krivice, on mora da dokae i postojanje nekog od
konkretnih uzroka tete navedenih u zakonu. Teret dokazivanja je na skladitaru, a
to znaajno oteava njegov poloaj. U pogledu koliine skladite odgovara samo
za broj komada. Za teinu robe skladitar odgovara izuzetno, ako se na to
posebno obavezao, kao i kad je robu vagao prilikom prijema.
Osim to ne odgovara za tetu do koje je dolo uslijed vie sile, nesretnih
sluajeva, prirodnih pojava, mjera i naredaba vlasti, skladite ne odgovara ni za
tetu nastalu: uslijed prirodnih svojstava robe, uslijed normalnog i manipulativnog
kala, uslijed unutranjih mana koje se na robi nisu mogle uoiti, ni otkloniti ni pored
redovne panje, uslijed nepotpunih ili nejasnih oznaka na robi ili u dispoziciji, zbog
ega je proputeno da se preduzmu odgovarajue mjere i uobiajena manipulacija,
kao i uslijed svih pojava i dogaaja na koje skladite nije moglo imati uticaja pod
normalnim okolnostima ili po njihovoj prirodi. Jasno je, da skladite ne odgovara ni
za druge tete koje bi nastale uslijed krivice ili nemarnosti ostavioca.
Primjenom pravila o ostavi mogu se utvrditi i dva sluaja objektivne
odgovornosti skladitara za tete na robi. Ona postoji, najprije, onda kada
skladitar bez pristanka ostavodavca ili bez nude povjeri drugom uvanje robe
(lan 715 ZOO). Tada se odgovornosti moe osloboditi, ako dokae da je uzrok
tete bila neka okolnost koja se da kvalifikovati kao: via sila, osobina robe ili
radnja imaoca prava. Ipak, skladitar nee ni u ovakvoj situaciji odgovarati za
sluajne tete, ako dokae da bi do propasti ili oteenja stvari dolo i da je on
postupao u skladu sa ugovorom (lan 717 ZOO). Drugo, skladitar odgovara za
sluajnu propast i oteenje stvari i onda kada ju je upotrebljavao bez dozvole
(lan 716 ZOO).
Ako bi dolo do propasti, umanjenja ili oteenja robe za vrijeme njenog
uvanja, a skladitar je za to odgovoran, skladitar naknauje tetu do stvarne
vrijednosti robe. Ako je teta prouzrokovana namjerno ili krajnjom nepanjom
skladitar naknauje svu tetu, pa i izgubljeni dobitak ostavioca (lan 733 ZOO).
162
2. Odgovornost ostavioca
Za neizvrenje ili neuredno izvravanje svojih obaveza ostavilac odgovara
prema optim pravilima obligacionog prava. A to znai da se njegov poloaj
razlikuje zavisno od toga da li je u pitanju nenovana ili novana obaveza.
U prvoj grupi sluajeva posebno treba istai posljedice propusta obaveze
obavjetavanja skladitara o svojstvima i vrijednosti poiljke. Tada ostavilac, ne
samo da gubi pravo na naknadu tete koju je sam pretrpio nego i duguje naknadu
za sve tete koje skladitaru budu prouzrokovane uslijed toga to nije znao
osobine i vrijednost stvari. Za zakanjenje u plaanju ostavilac duguje zateznu
kamatu.
V - SKLADINICA
1. Pojam i znaaj skladinice
U osnovnu djelatnost javnog skladita, pored primanja robe na smjetaj i
uvanje, moemo ubrajati i izdavanje skladinice (skladinog lista). Skladinica se
izdaje samo onom ostaviocu koji je zatrai, a skladite koje je ovlaeno da izdaje
skladinice duno je da je izda na zahtjev ostavioca.
Skladinica je hartija od vrijednosti. To je isprava kojom skladino preduzee
potvruje da je robu navedenu u toj skladinici primilo na uskladitenje. Javna
skladita, koja se bave izdavanjem skladinica, vode matinu knjigu skladinica
(registar), iz koje se mogu iskinuti pojedine skladinice. U matinu knjigu unose se
podaci o ostaviocu, o robi (naziv, vrsta, oznaka, koliina, obiljeja, podaci za
odreivanje njene vrijednosti), kvalitetu, o osiguranju robe, o vremenu skladitenja,
o carini, o trokovima i taksama koje terete robu, o magacinu gdje je roba
smjetena, zatim naziv skladita i datum upisa (lan 741 ZOO).
Kad je izdata skladinica, onda je pravo raspolaganja robom inkorporirano u
skladinicu i bez nje se to pravo ne moe ostvarivati ni prenositi. Ko ima
skladinicu ima pravo zahtijevati da mu se preda roba navedena u njoj. U tome je,
upravo, sutina hartija od vrijednosti. Stoga, skladinica nije prosta isprava o
uskladitenju robe - skladini list. Kao hartija od vrijednosti, ona cirkulie u prometu
dobara i njena prodaja znai i prodaju robe, a prenosom njenih pojedinih dijelova
prenose se i prava sadrana u tim hartijama: pravo svojine ili pravo zaloga na robi.
Skladinica je perforirana. Sastoji se iz dva dijela: iz priznanice i zalonice ili
varanta (Warrant). U oba dijela upisuje se broj skladinice i podaci iz matine
knjige koje potpisuje skladitar. Za tanost podataka jami javno skladite. Bitno je
da garancija vai i za vrstu, koliinu i kvalitet robe. To znai da skladite odgovara
za tetu koja bi proizala za nekoga ko bi preuzeo ma kakve radnje oslanjajui se
163
na te podatke (na primjer: kupovanje robe, davanje zajma na podlozi robe). Stoga
skladitar moe, kada izdaje skladinicu, provjeravati tanost podataka o robi iz
dispozicije.
Skladite, po pravilu, izdaje cijelu skladinicu - priznanicu i zalonicu, a ne
jedan njen dio. Dalje, ostavilac moe traiti da skladitar podijeli robu na odreene
dijelove, pa da mu izda za svaki taj dio zasebnu skladinicu. Ako je ve dobio
skladinicu za svu robu, moe zahtijevati od skladita to isto, a vratiti cijelu
skladinicu. Kad su predate na uskladitenje zamjenjive stvari, ostavilac moe
traiti da mu se i bez podjele robe izda skladinica samo za neki dio tih stvari.
Ekonomski znaaj skladinice je u mogunosti trgovanja. Roba se moe
prodavati prodajom skladinice. Indosiranje skladinice znai prenos prava
raspolaganja robom koja je u njoj upisana, pa se prodaja robe obavlja stvarno
indosiranjem skladinice ili i same priznanice. Nadalje, znaaj je i u mogunosti
dobijanja realnog kredita prenosom varanta. Onome ko daje kredit na podlozi robe
za koju je izdata skladinica indosira se varant na iznos kredita.
2. Izdavanje i prenos skladinice
Skladinica i svaki njen dio ponaosob su robne hartije od vrijednosti i mogu se
prenositi zajedno ili odvojeno. Kad se prenosi cijela skladinica, ne mora se prenos
upisavati na oba dijela; dovoljno je i ako se prenos upie samo u priznanicu.
Skladinica moe glasiti na ime ili po naredbi, i prema tome je prenos
drukiji. Ako je na ime, prenosi se cesijom, a skladinica po naredbi prenosi se
indosmanom, i to kako cijela tako i njeni odvojeni dijelovi. Indosiranjem se prenose
sva prava iz priznanice i iz varanta na tree lice (na indosatara), koje time stie
pravo na robi onako kako ih je imao i ostavilac. Indosiranje se vri na taj nain to
imalac skladinice po naredbi na poleini ispisuje ime onoga na koga prenosi
skladinicu, potpisuje izjavu o prenosu i navodi datum prenosa.
Svaki dio skladinice ima svoju posebnu funkciju i pravnu vanost. Priznanica
ide sa robom, te se na osnovu nje stie pravo raspolaganja uskladitenom robom.
Zalonica utvruje pravo zaloge na uskladitenoj robi za iznos koji je na njoj
oznaen. Prema tome, pravo raspolaganja robom moe biti ogranieno zalonim
pravom utvrenim varantom, ako se varant nalazi u treim rukama. To znai da
potpuno pravo raspolaganja robom ima onaj koji dri u rukama oba dijela
skladinice. Svaki dralac pojedinog dijela skladinice ima samo ona prava koja
proizlaze iz toga dijela: dralac varanta ima pravo zaloga za upisani iznos, dralac
priznanice pravo na robu, sa eventualnim ogranienjem za iznos za koji je roba
zaloena.
S obzirom na njihove razliite funkcije u robnom prometu, i svaki dio
skladinice moe se prenositi odvojeno. Pri tom valja imati na umu kod indosiranja
same priznanice da je pravo raspolaganja robom ogranieno pravom zaloge
164
imaoca varanta. Stoga je potrebno, kad se varant prvi put sam prenosi, upisati taj
prenos i u priznanicu da se zna da je roba zaloena, i za koji je iznos zaloena.
Kad toga ne bi bilo, moglo bi doi do zloupotreba; roba bi se mogla izuzeti sa
skladita na osnovu priznanice, a da povjerilac, koji ima zalono pravo po varantu,
izgubi to pravo prema novom sopstveniku koji je robu kupio bez ikakvih tereta.
Pored navedenog, upis prvog samostalnog prenosa varanta u priznanicu
omoguava imaocu priznanice da se sa vlasnikom varanta sporazumije o
eventualnoj isplati duga. Iz tih razloga, onaj na koga je prenesena zalonica mora
odmah obavijestiti skladite o prvom prenosu zalonice. Skladitar je duan da to
upie u skladini registar, a da na zalonici konstatuje da je taj upis izvren. Na
varantu i u skladinu knjigu ubiljeava se: za koju je sumu roba zaloena, uz koju
kamatu, kome je zaloena, dan dospjelosti duga i datum izdavanja, a na varantu
jo i potpis indosanta. Upis tih podataka je odluujui za pravnu vanost prenosa.
Ispusti li se ma ta - prenos ne vrijedi.
Upisivanje u skladinu knjigu (registar) potrebno je da bi skladitar znao za
zalogu i da bi prilikom izdavanja robe mogao pravilno postupiti. To je mjera za
zatitu zalonog povjerioca. Bez ubiljeavanja na priznanici, na zalonici i u
registar, zalonica se ne moe prenositi indosamentom. Dalji prenos varanta, kao i
priznanice, vri se jednostavno indosamentom i nije vezan za ove formalnosti.
Meutim, svaki onaj ko primi ma koji ovaj dio, priznanicu ili zalonicu, moe traiti
da se prenos na njega upie u registar skladita i skladite je duno da to uini.
Javno skladite moe robu izdati samo onom ko podnese oba dijela
skladinice. No, kad je varant prenesen na koga drugog, te nije u rukama imaoca
priznanice, imalac priznanice, ipak, moe zahtijevati da mu se izda roba. U tom
sluaju, mora isplatiti sumu za koju je roba zaloena i kamatu do dospjelosti
varanta. Ona se isplauje imaocu zalonice i time se zalonica otkupljuje. Novac
se moe poloiti i javnom skladitu za raun zalonog povjerioca - imaoca varanta.
Ova operacija ponovo ukazuje na opravdanost formalnosti za upis prvog zalaganja
robe u priznanicu i u skladinu knjigu.
3. Protest i amortizacija skladinice
Ako varant nije na vrijeme isplaen, imalac varanta je duan to utvrditi
protestom kod suda. Tek poslije toga moe zahtijevati isplatu od prenosilaca kao
regresnih dunika. Imalac zalonice, onaj koji je podigao protest, ili onaj kome je
zalonica predata, poto je u toku regresnog postupka isplatio potraivanje
upisano u zalonici, ima pravo zahtijevati prodaju zaloene robe po proteku osam
dana od dospjelosti potraivanja (lan 747 ZOO). Iz prodajne cijene podmiruju se
najprije trokovi protesta, prodaje i uskladitenja, poto javno skladite ima
prvenstveno pravo zaloga, a zatim se isplauje dug imaocu varanta. Ako se imalac
varanta ne bi mogao podmiriti, ima pravo potraivanja od prenosilaca (regresnih
dunika), od onih na koje je varant bio prenoen prije nego na njega. Protest i
pravo regresa ostvaruju se po postupku predvienom za mjenicu. Ako varant nije
bio prenoen, za razliku odgovara ostavilac, ali po pravilima graanskog prava.
165
Izgubljena skladinica ili njen dio amortizuju se po posebnom postupku.

Postupak vodi sud. O pokretanju postupka sud obavjetava javno skladite, koje je
duno da o tome stavi zabiljeku u skladinu knjigu pored upisa robe na koju glasi
skladinica. Na taj se nain spreava skladite da izda robu onome ko bi se javio
sa priznanicom, pa ak ni sa cijelom skladinicom. Takav se imalac upuuje sudu
da raspravi zakonitost svoga prava na skladinicu. Sud objavljuje pokretanje
postupka za amortizaciju i poziva svakog ko eventualno dri u rukama takvu
skladinicu, ili njen dio, da se javi sudu u roku od 60 dana. Ako se neko pojavi,
upuuje se na spor o pravu vlasnitva. Ukoliko se niko ne javi, sud donosi odluku o
amortizaciji. I prije donoenja odluke, na molbu lica koje trai amortizaciju, sud
moe dozvoliti da se roba preuzme iz skladita, ako takav trailac da potpuno
obezbjeenje za eventualno potraivanje zalonog povjerioca kao i sopstvenika
robe.
166
DIO TREI
UGOVORI O ORGANIZOVANJU PREVOZA I PREVOZU
STVARI
GLAVA PRVA
UGOVOR O PEDICIJI (OTPREMANJU)
I - POJAM, ZNAAJ I PRAVNI IZVORI
1. Pojam ugovora
Ugovor o pediciji (otpremanju, otpremnitvu, otpravljanju) u teoriji se, obino,
definie kao ugovor kojim se pediter (otpremnik) obavezuje da, u svoje ime a za
raun komitenta (nalogodavca), izvri organizovanje otpreme ili dopreme stvari te
obavi druge uobiajene poslove i radnje uz naknadu. Prema tekstu Zakona o
obligacionim odnosima, ugovorom o pediciji obavezuje se pediter da, radi
prevoza stvari zakljui u svoje ime i za raun nalogodavca ugovor o prevozu i
druge ugovore potrebne za izvrenje prevoza, kao i da obavi ostale uobiajene
poslove i radnje, a komitent se obavezuje isplatiti naknadu (ZOO, lan 827).
Iz teorijskog i legislativnog poimanja ugovora o pediciji jasno slijedi da je
osnovni sadraj posla pedicije i poslovne djelatnosti peditera u organizaciji
prevoza stvari, tj. otpremi odnosno dopremi stvari. pediter je arhitekta prevoza
stvari. Najee, organizacija prevoza obuhvata otpremu odnosno dopremu stvari
po principu od vrata do vrata ili od skladita do skladita.
Pojam ugovora o pediciji odreuje pravni poloaj peditera. On djeluje u
svoje ime a za raun komitenta, svoga nalogodavca. Isti je pravni poloaj peditera
i komisionara, oba djeluju u svoje ime a za raun drugoga. Zato se u nekim
pravima pediterski ugovor podvodi pod ugovor o komisionu, odnosno podvrstu
komisiona (francusko, rusko i donekle vajcarsko). Razlika izmeu peditera i
komisionara jeste u samoj prirodi poslova i radnji koje oni obavljaju u pravnom
prometu, to se moe vidjeti kod izlaganja o bitnim elementima tih ugovora.
Prema naem zakonu, ugovorom se moe predvidjeti da pediter djeluje, ne u
svoje ime, nego u ime i za raun svoga nalogodavca (ZOO, lan 827). Radi, dakle,
kao zastupnik s tim to se to mora izriito ugovoriti. Nekada e biti potrebno da
pediter samo neke pravne radnje (npr. carinjenje) obavi kao zastupnik (agenturna
klauzula).
167
U uporednom pravu postoje tri sistema regulisanja pedicije: po prvom, u koji

spada i nae pravo, ugovor o pediciji je poseban i samostalan nominatni ugovor
(njemako, maarsko, poljsko); po drugom sistemu, ugovor o pediciji je posebna
vrsta ugovora o komisionu (francusko, rusko) i po treem sistemu, koji je
karakteristian za anglosaksonsko pravo, ugovor o pediciji je vrsta agencije
(agency).
2. Znaaj pedicije
pedicija je usluna djelatnost i sastoji se u strunoj organizaciji prevoza
stvari. Pojavila se kao nuan rezultat podjele rada u prometu roba. U posljednje
vrijeme se naglo razvila jer je sve vea cirkulacija dobara, naroito u meunarodnoj
razmjeni, traila da se pojavi subjekt u prometu robe, na prvom mjestu izmeu
trgovine i saobraaja, koji obezbjeuje organizaciju prevoza robe. Putevi prevoza
postaju sve mnogobrojniji, kako u jednoj zemlji tako i izmeu raznih zemalja, a
uslovi prevoza - pravni, ekonomski i tehniki - postaju sve komplikovaniji.
Prilikom transporta stvari, potrebno je poznavanje mnogobrojnih propisa i
poslovnih obiaja koji se tiu niza radnji poev od pakovanja, predaje na prevoz i
carinjenja do preduzimanja sanitarnih mjera i izbora puteva prevoza - eljeznikih,
pomorskih, suvozemnih i drugih. U vezi s tim je i primjena raznih tarifa i beneficija,
preferencijala i refakcija. Poznato je da na transport djeluju dvojaki faktori:
stimulativni i restriktivni. Sve to treba da zna onaj koji otprema stvari, da bi
iskoristio razne olakice (povlastice) i organizovao prevoz stvari to sigurnije,
jeftinije i bre. Izbjegao, eventualno, plaanje kazni i penala, zadravanje robe ili
ak zapljenu robe u sluaju da se ne udovolji nekom propisu.
Da bi ostvario svoj osnovni cilj - iznalaenje najpovoljnijih uslova za povjerenu
mu organizaciju prevoza stvari, postigao istovremeno njihovu zatitu i snienje
trokova transporta, pediter organizuje zbirni prevoz stvari (zbirna pedicija).
Stvari se prevoze: vagonskim poiljkama, prekomorski prevoz se obavlja na
osnovu grupne teretnice, organizuju se marrutni vozovi, kamionski karavani.
3. Pravni izvori
pedicija, za razliku od transporta, nije regulisana niti unificirana
meunarodnim konvencijama. Bilo je izraeno nekoliko konvencija, posljednja
1968. godine koja nije usvojena, ali njena pravila imaju snaan uticaj na poslovnu
praksu. Veliki znaaj imaju unificirana pravila i sadraji koji se nalaze u
pediterskim ispravama. Dokumenta koja se naroito koriste u meunarodnoj
pediciji su ova: pediterska potvrda (FCR), pediterska transportna potvrda (FCT),
pediterski konosman (FBL) i pediterska skladina potvrda. Svjetska organizacija
peditera (FIATA) usvojila je autentine tekstove ovih isprava.
Zakonom o obligacionim odnosima regulisan je ovaj ugovor u cjelini (lan 827846), kao poseban i samostalan ugovor. U sluaju pravne praznine, na ovaj ugovor
168
se primjenjuju odredbe zakona koje se odnose na ugovor o komisionu, odnosno

trgovinskom zastupanju, a shodno i pravila o nalogu (ZOO, lan 829, 772).
Znaajan izvor prava su i opti uslovi poslovanja peditera koje donose
grupacije pediterskih organizacija ili trgovinske komore. Opti uslovi su autonomni
izvor prava i primjenjuju se po volji ugovornih stranaka, mada ima miljenja da oni
spadaju u domen objektivnog prava. 175 Njihova primjena moe se izriito ili
preutno ugovoriti zato je dovoljno da je komitent znao ili morao znati da pediter
djeluje iskljuivo na osnovu optih uslova poslovanja. Veina autora smatra da je,
ipak, potrebno da su opti uslovi poslovanja bili poznati komitentu u vrijeme
zakljuenja ugovora, a pretpostavlja se da su mu bili poznati ako su objavljeni na
uobiajen ili propisan nain.
II - ZAKLJUIVANJE I BITNI ELEMENTI UGOVORA
U naem pravu, ugovor o pediciji je neformalne prirode jer zakon ne trai
obaveznu pismenu formu ugovora. Moe se zakljuiti na bilo koji nain.
I u oblasti pedicije postoje odnosi konkurencije u kom smislu pediterska
drutva, naroito jaa, preduzimaju poslovne aktivnosti na pojaavanju akvizicije
komitenata. Oni to ine poslovnim komunikacijama, promocijom i propagandom, te
davanjem savjeta zainteresovanim subjektima.
Tehnika zakljuivanja ovoga ugovora je ista kao i kod ostalih, putem ponude i
prihvata. Ugovor se najee zakljuuje tako to komitent dostavlja pediteru
dispoziciju. Dispozicija je u obliku standardizovanog obrasca (formulara) koji
tampa pediter i sadri potrebne rubrike vezane za stvari koje se otpremaju, nain
otpreme, mjesto, vrijeme i drugo. Radi lakeg i breg zakljuivanja ugovora
pediter svojim poslovnim partnerima unaprijed alje kompletne setove tih
obrazaca. Ako je dispozicija data na osnovu ponude peditera, ona se pravno ima
smatrati prihvatom ponude. Ukoliko je alje komitent, bez prethodne ponude
peditera, tada ima karakter ponude. Dakle, dispozicija, moe imati znaaj ponude
176
ili prihvata ponude, pa ak i uputstva ako je data nakon zakljuenja ugovora.
U poslovnoj praksi je uobiajeno, na emu insistiraju i opti uslovi poslovanja,
da se ponuda i prihvat kod ugovora o pediciji daju u pisanoj formi. Ako se ne daju
u pisanom obliku onda za zakljuenje ugovora vae opta pravila obligacionog
prava. U naem pravu, ugovor o pediciji se moe zakljuiti i preutno, u sluaju da
pediter primljenu dispoziciju (ponudu) odmah ne odbije. Ugovor se, takoe,
smatra zakljuenim kad pediter primi dispoziciju, a izmeu stranaka ve postoji
175
176
O razliitim shvatanjima vidjeti: urovi dr Radomir, op.cit.str. 330.

Draki dr Mladen, op.cit.str. 387.
169
generalni ili okvirni ugovor o pruanju pediterskih usluga, pa komitent shodno tom
ugovoru izda dispoziciju (ZOO, lan 42). Dispozicija se moe odnositi na vrenje
jedne ili vie tano odreenih pediterskih usluga (specijalni nalog), kao i na
obavljanje svih usluga pedicije za jednog komitenta i vai do opoziva odnosno
otkaza (generalni nalog).
2. pediterske isprave
Na zahtjev komitenta, a poslije zakljuenja ugovora o pediciji, pediter moe
izdati odreene isprave. Te isprave predstavljaju pravne instrumente za regulisanje
odnosa izmeu komitenta i njegovih poslovnih partnera, a neke predstavljaju i
hartije od vrijednosti. U praksi se najee koriste pediterska potvrda i pediterska
transportna potvrda.
pediterska potvrda (FCR) se izdaje nakon to je pediter primio stvari od
komitenta. Ona predstavlja dokazno sredstvo da je roba primljena na otpremu u
naizgled dobrom stanju, s tim to pediter moe staviti primjedbe na robu i
ambalau. Potvrda sadri: ime komitenta, mjesto prijema, mjesto opredjeljenja i
ime adresata te oznaku vrste i koliine robe. Ukoliko komitent mijenja svoj nalog on
mora vratiti pediteru original potvrde.
pediterska transportna potvrda (FCT) ima vei znaaj jer predstavlja dokazno
sredstvo, ne samo da je roba primljena na otpremu nego i da je pediter zakljuio
ugovor o prevozu te da je robu predao na prevoz. Zato ova potvrda, pored
podataka koje sadri prethodna potvrda (FCR), sadri informacije o prevoziocu,
prevoznom putu i nainu prevoza. I na ovoj potvrdi pediter moe upisati svoje
primjedbe koje se odnose na spoljnje stanje stvari i ambalau.
Obje potvrde su autorizovane od strane FIATA, a ne predstavljaju hartije od
vrijednosti, mada u pogledu pediterske transportne potvrde postoje i drugaija
177
U poslovnoj praksi znaajno je to: obje potvrde, uz prezentaciju
miljenja.
ugovora o pediciji, predstavljaju vjerodostojne isprave za sva plaanja putem
dokumentarnog robnog akreditiva. Na tim potvrdama mogu se tampati opti uslovi
poslovanja peditera, to se redovno ini, tako da se ujedno rjeava i pitanje
primjene optih uslova na konkretni ugovor o pediciji.
U meunarodnoj pediciji prilikom kombinovanog prevoza stvari koristi se, ali
jo uvijek nedovoljno, pediterski konosman za kombinovani transport (FBL) koji je
takoe sastavila FIATA (novi tekst se primjenjuje od 01. januara 1988.). Ovaj
pediterski dokument ima osobine hartije od vrijednosti i daje mogunost trgovine
stvarima datim na otpremu (prenos prava na njima) te predstavlja vjerodostojnu
ispravu kod plaanja dokumentarnim robnim akreditivom. pediterski konosman
pojaava odgovornost samog peditera jer on preuzima odgovornost za rad
transportera to je veoma znaajno kod kombinovanog prevoza, poto uestvuje
177
Vilus dr Jelena Cari dr Slavko - ogorov dr Stevan, op.cit. str. 510.
170
vie prevozilaca. Pitanje subjekta odgovornosti se znatno pravno pojednostavljuje

time to se sva odgovornost zasniva na jednom dokumentu, pediterskom
konosmanu.
Bitni elementi ovoga ugovora, po prirodi posla, su stranke, predmet
pediterske usluge i cijena usluge. Voljom stranaka mogu se odrediti i drugi
sastojci ugovora kao bitni.
Stranke kod ugovora o pediciji su komitent i pediterska organizacija
(pediter). Komitent ili nalogodavac je lice koje angauje peditera da za njegov
raun izvri otpremu, odnosno dopremu odreenih stvari. Najee su to
proizvoai koji su svoje proizvode (gotove proizvode, sirovine, repromaterijal) ve
prodali odreenom kupcu ili kupcima.
Poslovima pedicije bave se trgovaka drutva koja su registrovana za tu
djelatnost. U ekonomskom smislu, pedicija spada u uslunu djelatnost. Podjela
pediterskih drutava moe se izvriti po raznim kriterijima. Prema glavnoj
pediterskoj djelatnosti dijele se na pomorska ili luka i kontinentalna, a prema
teritoriji djelovanja na drutva za domau i za meunarodnu pediciju, zatim, na
lokalna i centralna. Najee se registruju istovremeno i za domau i za
meunarodnu pediciju, jer savremeni proces rada peditera zahtijeva da se prati
roba na cijelom prevoznom putu, bez obzira na dravne granice i transportna
sredstva. To se postie i aranmanima sa pediterima iz raznih zemalja
(korespondentima) ili otvaranjem filijala, zastupstava. Savremena organizacija rada
pediterskih drutava je takva da se pediterska djelatnost kombinuje sa
prevozom. pediter obavlja i transportne usluge (potpuna pedicija).
Predmet ugovora o pediciji su pravne i fizike radnje koje pediter preduzima
u cilju prijema, prevoza i predaje stvari. Tu spadaju ove radnje: zakljuivanje
ugovora o prevozu sa prevoziocem ili prevoz robe od peditera; zakljuivanje
ugovora o osiguranju; zakljuivanje ugovora o uskladitenju ili samo skladitenje
stvari ako pediter ima vlastita skladita; zakljuivanje ugovora o kontroli kvaliteta,
kvantiteta i drugih svojstava robe; obavljanje carinskih i drugih radnji (formalnosti);
utovar, pretovar ili istovar stvari; sortiranje, presortiranje, pakovanje, prepakiranje;
pribavljanje odgovarajuih dokumenata i isprava, i drugo. Koje e pravne i fizike
radnje pediter obaviti zavisi od: ugovora sa komitentom, odnosno komitentovog
naloga (generalni ili specijalni nalog), prirode pediterskog posla (domaa ili
meunarodna pedicija) te poslovnih obiaja koji odreuju ostale uobiajene
poslove i radnje.
Naknada (provizija) predstavlja cijenu pediterovih usluga. Ona moe biti
odreena ugovorom, tarifom ili drugim aktom peditera, a ako nema ni toga cijenu
odreuje sud (ZOO, lan 839). Ugovorom se moe predvidjeti jedinstven iznos koji
171
obuhvata: naknadu za pediterske usluge ukljuujui sve trokove uinjene radi

izvrenja naloga o otpremanju stvari (forfetni stav).
1. Obaveze peditera
1.1. Postupanje sa panjom savjesnog i urednog privrednika
pediter je duan u svakoj prilici postupati kako to zahtijevaju interesi
nalogodavca i sa panjom urednog privrednika (ZOO, lan 832). Ova obaveza je
opte prirode i podrazumijeva da se pediter u izvravanju svojih obaveza
pridrava zakona, optih uslova poslovanja, ugovora i poslovnih obiaja. Panja
urednog privrednika se procjenjuje objektivno: pediter djeluje lege artis u skladu
sa pravilima objektivnog prava i poslovnim obiajima pri emu uvijek vodi rauna o
pravilima struke (brane). Naelo savjesnosti i potenja se primjenjuje uvijek kada
nisu precizirane odreene obaveze peditera a to se procjenjuje u svakoj pojedinoj
situaciji. Panju dobrog i urednog privrednika pediter treba da manifestuje u
izvravanju svih pravnih i faktikih radnji i u odnosima sa svim subjektima sa kojim
stupa u pravne odnose - vozarom, skladitarom, osiguravateljem, te licima koja
angauje neposredno na izvravanju odreenih radnji.
1.2. Rad po uputstvima
pediter je duan izvriti nalog komitenta i postupati onako kako je njime
predvieno. Pridravati se mora uputstava komitenta o putnom pravcu, sredstvima
i nainu prevoza kao i ostalih uputstava dobijenih od nalogodavca (ZOO, lan
833). Komitent svoja uputstva daje, prvenstveno, dispozicijom, ali moe i na drugi
nain o emu, obino, postoje odredbe u optim uslovima poslovanja peditera.
Uputstva mogu biti data sa veim ili manjim ogranienjima (imperativni ili indikativni
nalozi), a za njihovo tumaenje, u svakom pojedinom sluaju, znaajne su odredbe
koje se odnose na naloge u komisionarskom poslu. Poto se na ugovor o
komisionu primjenjuju pravila o nalogu treba uzeti u obzir i ta pravila (ZOO, lan
751-753).
Obaveza je peditera da upozori nalogodavca na nedostatke u njegovom
nalogu, a naroito na one koji ga izlau veim trokovima ili teti. Svoje upozorenje
je duan dati bez odlaganja (ZOO, lan 830). Kada su uputstva komitenta
nepotpuna, nejasna, protivurjena ili se po njima ne moe postupati, pediter e
traiti nova (dodatna) uputstva. Ako za nove instrukcije nema vremena ili je to, pak,
nemogue onda e pediter postupati u svemu kako to zahtijevaju interesi
nalogodavca (ZOO, lan 833). U svakoj pojedinoj situaciji pediter procjenjuje da li
je mogue postupati po uputstvima, te da li je mogue dobiti nova (dodatna)
172
uputstva. Ako sve to nije mogue, radie bez uputstava uz ogranienje da njegovo
postupanje bude u skladu sa interesima komitenta.
U sluaju odstupanja od naloga, pediter je obavezan o tome obavijestiti
komitenta, bez odlaganja, odnosno im je mogue po redovnom toku stvari. To se
procjenjuje u svakoj konkretnoj situaciji. Za sluaj odstupanja od dobijenih
uputstava (prvobitnih ili dodatnih) odgovornost peditera je znatno stroija.
Odgovara za tetu nastalu i uslijed vie sile, osim ako dokae da bi se teta
dogodila sve i da se pridravao datih uputstava (ZOO, lan 833).
1.3. Zakljuivanje ugovora za komitenta
pediter pravno djeluje u svoje ime a za raun komitenta. U izvrenju otpreme
odnosno dopreme stvari on koristi usluge drugih subjekata. Sa njima zakljuuje
ugovore jer je pediter organizator (arhitekta) svih tih operacija.
Zakon u prvi plan istie njegovu obavezu da zakljui ugovor sa prevoziocem o
prevozu stvari, osim ako se ne radi o punoj pediciji. Tako se pediter u
brodarskom ugovoru moe pojaviti: kao poiljalac, kao krcatelj, primalac ili uopte,
kao korisnik prevoza. Osim ugovora o prevozu, pediter zakljuuje ugovor sa
osiguravateljem o transportnom osiguranju stvari, ugovor sa organizacijom za
kontrolu kvaliteta i kvantiteta i drugih svojstava stvari, ugovor o skladitenju,
ugovore o utovaru ili istovaru, pakovanju, sortiranju stvari i druge.
Kada je pediteru data dispozicija za otpremu ili dopremu stvari, ima se
smatrati da mu je dato i ovlatenje za plaanje vozarine i drugih trokova koji
nastanu, i duan je da ih podmiri. U tom smislu je konstituisano zakonom njegovo
pravo na predujam (avans), na ime trokova za izvrenje naloga o otpremanju
stvari (ZOO, lan 841).
Prilikom zakljuenja ugovora sa treim licima pediter mora voditi rauna o
izboru prevozioca, osiguravatelja, skladitara i drugih lica koja angauje. Zatim da
u tim ugovorima i svojim faktikim radnjama zatiti i obezbijedi ostvarivanje prava
komitenta prema tim subjektima (izvri pregled robe, sastavljanje zapisnika, izvri
kontrolu trokova i drugo).
pediter je, prema optim uslovima poslovanja, najee ovlaten da zakljui
ugovor sa prevoziocem na uobiajenom tipskom formularu. Klauzule toga ugovora
koje se odnose na ogranienje odgovornosti prevozioca istovremeno obavezuju
komitenta. Stoga, ukoliko komitent eli iskljuenje pravila o ogranienju
odgovornosti prevozioca, mora to blagovremeno saoptiti pediteru kako bi on
mogao postupiti po uputstvima.
173
1.4. Izbor prevoznog puta (instradacija)

Instradacija obuhvata odreivanje prevoznog puta, transportnog sredstva i
naina transporta od strane peditera. Obaveza postoji kada komitent nije odredio
elemente za transport stvari koje se otpremaju odnosno dopremaju. Prevozni put,
prevozno sredstvo i nain prevoza pediter e odrediti onako kako zahtijevaju
interesi nalogodavca u datom sluaju (ZOO, lan 833). Prilikom njihovog
odreivanja on e voditi rauna o sigurnosti puta, brzini i ekonominosti prevoza i
prirodi stvari koja se prevozi. U svakom pojedinom sluaju on e kombinovati te
elemente da bi prevoz bio najpovoljniji za komitenta. Ako je komitent djelimino
odredio elemente prevoza, pediter je duan na osnovu njih odrediti druge
potrebne elemente prevoznog puta ili da ih dopuni.
Izvravanje ove obaveze podrazumijeva dobro poznavanje prevoznog puta,
odnosno okolnosti koje se mogu desiti na tom putnom pravcu, poznavanje reima
saobraaja i saobraajnih tarifa, administrativno-pravnog reima kod prelaza
dravne granice i drugo. pediter e izbjegavati prevozni put koji zahtijeva
pretovare i druge manipulacije stvarima. Priroda same robe, lomljivost, sklonost
trulenju ili ranju, kao i druga svojstva, imae uticaja na izbor prevoznog puta.
U meunarodnoj pediciji, instradacija daje mogunost domaim pediterima
da angauju domae prevoznike, sredstva i radnu snagu. Angaovanjem domaih
kapaciteta izbjegavaju se devizna plaanja.
1.5. uvanje stvari i zatita prava
pediter je obavezan uvati stvari svoga komitenta saglasno ugovoru, prirodi
stvari i drugim okolnostima koje mogu nastati u izvravanju otpreme odnosno
dopreme. S obzirom na tu obavezu, u pravnoj teoriji ima miljenja da ovaj ugovor
178
sadri elemente ugovora o ostavi.
Ako stvar, koja je data na otpremu, nije upakovana ili postoje manjkavosti u
pakovanju (s obzirom na vrstu stvari, nain prevoza i prevozni put) kao i kada stvar
nije spremljena za prevoz, dunost je peditera da na sve to upozori komitenta. No,
ukoliko bi ekanje da komitent otkloni nedostatke prouzrokovalo za njega tetu,
zakonska je obaveza peditera da sam pristupi i otkloni nedostatke (upakuje ili
prepakuje robu odnosno pripremi je za transport). Obaveza peditera temelji se na
pravnoj pretpostavci da je on specijalizovan i struan privrednik za poslove
otpreme i dopreme. Na strani komitenta je obrnuta pretpostavka, inae, ne bi
angaovao peditera. pediter moe koristiti usluge druge specijalizovane
organizacije za izvrenje tih radnji.
U izvravanju ove obaveze pediter moe stvari uskladititi u svom ili javnom
skladitu. On to moe uiniti i bez posebnog naloga komitenta, naroito, ako je
178
Antonijevi dr Zoran, op.cit.str. 342.
174
potrebno pakovanje ili sortiranje stvari te popravak ambalae. Opti uslovi

poslovanja, najee, kau: o uskladitenju stvari pediter je duan obavijestiti
komitenta, osim u sluaju kada se stvari skladite u uobiajeno skladite ili kod
uobiajenog preduzea; stvari se mogu uskladititi i na otvorenom prostoru ako je
uobiajeno da se tako skladite.
pediter je duan preduzeti sve radnje prema treim licima (prevoziocu,
skladitaru, ostalim angaovanim licima) u cilju zatite prava komitenta. U tom
smislu on e pribaviti odgovarajua dokumenta i druga dokazna sredstva (sainiti
na vjerodostojan nain zapisnik o manjku ili stanju robe, prekontrolisati obraun
trokova pojedinih usluga). Takvim rezervisanjem prava komitent moe lake i bre
ostvariti svoj zahtjev prema treem licu. Bez izriitog naloga komitenta pediter ne
moe podnijeti odtetni zahtjev niti voditi spor.
1.6. Osiguranje stvari
Ova obaveza dolazi u obzir samo kada je izriito ugovorom predviena (ZOO,
lan 837). Kada je izdata pediterska transportna potvrda (FCT) u njoj redovno stoji
klauzula: da li je ili ne pediter u obavezi osigurati poiljku. pediterska transportna
potvrda trai da se nalog za osiguranje poiljke daje u pisanoj formi.
Osiguranje obuhvata samo osiguranje poiljke (kargo) i u tome smislu zakon je
izriit. Obaveza osiguranja od strane peditera ne obuhvata osiguranje prevoznog
sredstva (kasko osiguranje). Mogue je, to se i ini u nekim granama saobraaja,
kombinovati kasko i kargo osiguranje, ali se to mora izriito ugovoriti.
Kada eli osigurati poiljku, komitent to ugovara sa pediterom i odreuje
rizike koji se osiguranjem pokrivaju. Ako ugovorom nisu odreeni rizici onda je
pediter, po naem pravu, duan da poiljku osigura od uobiajenih rizika (ZOO,
lan 837). Koji su to uobiajeni rizici cijeni se s obzirom na vrstu prevoza, putni
pravac i prirodu stvari. Uobiajeni rizici su, u osnovi, oni koji imaju karakteristike
osnovnih rizika u pravu osiguranja.
Ako za pojedine poiljke (robu) postoji obavezno osiguranje, pediter je duan
izvriti osiguranje jer se njegova obaveza zasniva na zakonu. U naem pravu, za
razliku od nekih drugih (njemako, austrijsko) ne postoji osiguranje pedicije.
1.7. Izvrenje carinskih radnji i plaanje carine
Za ovu obavezu peditera, po naem pravu, postoji pravna pretpostavka,
osim ukoliko nalogom za otpremu stvari preko dravne granice nije drugaije
odreeno (ZOO, lan 835). Ti poslovi se ne moraju povjeriti pediteru, nego ih
moe obaviti sam komitent, prevoznik ili neko drugo lice.
pediteru se redovno, povjerava carinjenje stvari. Za te poslove on je struan
jer prati i poznaje carinske propise i tarife i, to je veoma vano, carinske olakice.
175
Poznaje svu tehniku i postupke carinjenja ime se obezbjeuje jednostavnije i bre

obavljanje tih operacija. pediter je duan od komitenta zatraiti potrebna
dokumenta za stvari (ateste, fitopatoloke potvrde, potvrde o porijeklu stvari,
teinske liste i drugo). Prema optim uslovima poslovanja pediter ne odgovara za
tanost i vjerodostojnost tih dokumenata, niti u sluaju kolizije izmeu podataka
uneenih u dokumenta i stvarnog stanja robe. Ako se carinjenje stvari ne moe
izvesti ili postoje odreene smetnje, pediter e o tome odmah obavijestiti
komitenta, a ako je potrebno traie instrukcije. Inae, pediter odreuje mjesto
carinjenja stvari ukoliko komitent u nalogu nije naznaio.
Pored obavljanja carinskih radnji pediter je obavezan da plati carinske
dabine jer je on u direktnom pravnom odnosu sa carinskim organima. U tom
smislu, pediter ima pravo da trai od komitenta predujam (avans) u valuti kojom
se plaaju carine. pediter nije duan kreditirati komitenta u realizaciji njegovog
posla.
Iz prirode pediterskog odnosa slijedi da je on duan nakon obavljenih svih
pravnih i fizikih radnji poloiti raun komitentu, tj. izvriti obraun trokova i predati
sva dokumenta (ZOO, lan 838). Duan mu je predati i sva dokazna sredstva, ako
ih ima, na osnovu kojih bi komitent mogao ostvariti svoja prava prema treim licima
(zahtjev iz osnova rezervisanih prava). Polaganje rauna je bitno kako bi komitent
mogao izvriti uvid u trokove te ih provjeriti, a ako je potrebno da uloi prigovor
pediteru. Ova obaveza ne dolazi u obzir kada je ugovoren forfetni stav.
Polaganje rauna je posljednja obaveza peditera. pediter je duan poloiti
raun i u toku samog izvrenja naloga, uvijek, kada komitent to zatrai (ZOO, lan
838). Nije propisana forma polaganja rauna. U poslovnoj praksi, najee se ini
pismeno u vidu ispunjenja odtampanog obrasca (formulara) sa odgovarajuim
klauzulama.
pediter je duan predati komitentu sve to je primio po osnovu izvrenog
posla, a to znai i refakcije (povlastice prevozioca). U meunarodnoj pediciji
praksa je da se refakcije dijele izmeu komitenta i peditera.
Kod komisionog istupanja peditera (u svoje ime a za raun komitenta) postoji
odreena nesaglasnost pravnih i ekonomskih efekata, kao to je sluaj i kod
ugovora o komisionu. Primjenom pravila ugovora o komisionu (ZOO, lan 787),
samim polaganjem rauna pediter ustupa (cedira) na komitenta potraivanja i
prava koja je on stekao prema treim licima kada je djelovao u svoje ime a za
raun komitenta. Pravni znaaj ustupanja jeste dovoenje u neposredan pravni
odnos komitenta sa treim licima, tako da komitent moe ostvarivati svoja
potraivanja, davati prigovore i ostvarivati zahtjeve.
176
Zakonska je obaveza komitenta da, prema ugovoru, plati pediteru naknadu
za izvrene usluge, odnosno izvrenje naloga. Ako visina provizije nije odreena
ugovorom onda se ona plaa prema tarifi ili drugom optem aktu peditera, ukoliko
oni postoje. Ne moe li se odrediti provizija ni na takav nain pravilo je da proviziju
odreuje sud (ZOO, lan 839). Prema zakonu i optim uslovima poslovanja
peditera, komitent ostaje u obavezi platiti naknadu i u sluaju da je ugovoreno da
e proviziju platiti primalac, pa ovaj to odbije.
Provizija moe biti odreena u procentu ili u apsolutnom iznosu. Provizija
obuhvata cijenu pediterovog rada, usluga i sve reijske trokove koje on ima u
izvrenju naloga.
pediter moe zahtijevati naplatu provizije kada stvari preda prevoziocu
(njemako pravo), kada se izvri prevoz stvari (francusko pravo), a po naem
pravu, kada pediter izvri svoje obaveze iz ugovora o pediciji (princip posljednje
prestacije), to je faktiko pitanje u svakom konkretnom sluaju (ZOO, lan 840).
Kada komitent odustane od ugovora, pediter ima pravo na sve trokove i
srazmjeran dio naknade za do tada izvren rad, radnje ili dio radnji (ZOO, lan
828). I naknada tete moe doi u obzir, ako je odustankom od ugovora pediter
pretrpio odreenu tetu, to se prosuuje po optim pravilima obligacionog prava.
U odreenim situacijama moe doi do kumulacije zahtjeva. To je sluaj kada
pediter istovremeno vri i prevoz stvari (potpuna pedicija). pediteru tada
pripada naknada na ime prevoza (prevoznina), jer u tome dijelu ima status
prevozioca i naknada za usluge pedicije (provizija) za radnje u kojima je djelovao
kao otpremnik.
2.2. Plaanje trokova i novanog predujma (avansa)
Pored provizije komitent je u obavezi pediteru da naknadi i sve trokove koje
je ovaj imao u izvrenju ugovora. I logino je da ih snosi komitent poto se otprema
ili doprema vri po njegovom nalogu i u njegovu korist. U obzir dolaze svi trokovi
koji se prema redovnom toku stvari imaju smatrati nunim i korisnim, bez kojih se
ne bi mogao izvriti nalog komitenta. Polazei od obaveza peditera, koje su
izloene, komitent e snositi i druge trokove koje je pediter napravio u
pripremanju stvari za prevoz (trokovi pakovanja, prepakivanja, presortiranja i
drugi). Sigurno je da ne mora platiti trokove koji nisu bili nuni i korisni ili koji su
nastali zbog pediterove nepanje, a to se utvruje u svakom pojedinom sluaju.
Plaanje trokova dospijeva odmah, jer pediter moe zahtijevati njihovo
plaanje nakon to ih je uinio (ZOO, lan 841). U pogledu dospijea obaveze
177
plaanja trokova postoji razlika u odnosu na dospijee plaanja provizije poto

ovdje ne vai princip posljednje prestacije. Ako komitent odustane od ugovora
duan je naknaditi pediteru sve trokove koje je ovaj imao u izvrenju naloga do
momenta odustanka (ZOO, lan 828).
Zakonsko je pravo peditera da od komitenta zahtijeva unaprijed plaanje
predujma (avansa) za trokove koji su potrebni u izvravanju otpreme odnosno
dopreme stvari. Iskljuivo je pravo peditera hoe li ili ne kreditirati komitenta.
Komitent unaprijed uplauje (avansira) novana sredstva u iznosu oekivanih
trokova u valuti u kojoj oekuje trokove. Opti uslovi poslovanja, najee,
polaze od toga da je aktom davanja dispozicije komitent preuzeo na sebe obavezu:
da unaprijed predujmi novani iznos sredstava koji se odnosi na plaanje vozarine,
dabina i drugih trokova koji proizlaze iz date dispozicije.
2.3. Obavjetavanje o opasnim stvarima i dragocjenostima
Kada preda na otpremu stvari kojima bi mogla biti ugroena sigurnost ljudi ili
dobara, ili bi, zbog opasnih osobina tih stvari, mogla biti nanesena teta, komitent
je obavezan obavijestiti peditera (ZOO, lan 843). Na osnovu toga pediter je
duan da preduzme dodatne mjere u pogledu uvanja tih stvari, a posebno da o
tome obavijesti prevozioca. U nekim vrstama transporta prevozilac ima ovlatenje
da uniti ili istovari opasne stvari, ako mu njihova svojstva nisu blagovremeno
saoptena.
Ako se u poiljci nalaze dragocjenosti, hartije od vrijednosti, plemeniti metali ili
druge skupocjene stvari, komitent je obavezan o tome obavijestiti peditera i
saoptiti mu njihovu vrijednost u asu predaje (ZOO, lan 843). Svojstva i
vrijednost ovih stvari utiu na visinu pediterove provizije, visinu osiguranja, visinu
prevoznine, a ugovori o prevozu esto se zakljuuju uz posebne kondicije.
IV - ODGOVORNOST I OBEZBJEENJE POTRAIVANJA
1. Odgovornost peditera
Prilikom analize odgovornosti peditera bitno je razlikovati sljedee: a)
odgovornost peditera za svoje sopstvene radnje, b) odgovornost peditera za
trea lica, vodei pri tome, posebno, rauna da li je u pitanju podpediter ili
meupediter i c) odgovornost peditera kada on ima pravni status prevozioca,
transportera ili skladitara. Razumije se, sve pod uslovom da pediter nije izdao
pediterski konosman za kombinovani transport (FBL), jer tada postoji jedinstvena
odgovornost samog peditera po osnovu te hartije od vrijednosti, ili da nije
ugovoren forfetni stav.
178
Za svoje radnje pediter odgovara po sistemu subjektivne odgovornosti, s tim

to se njegova krivica uvijek pretpostavlja. I ovdje vrijedi opte pravilo obligacionog
prava o dokazivanju suprotnog, pa pediter moe upotrijebiti dokazna sredstva da
sa sebe skine krivicu, a time i odgovornost. Odgovornost peditera moe se
postaviti zbog neizvrenja ili neurednog izvrenja ugovora o pediciji, odnosno
nesavjesnog postupanja u izvravanju naloga komitenta. Visinu tete dokazuje
komitent na osnovu deklarisane vrijednosti stvari predatih na otpremu odnosno
dopremu. Sporno je u teoriji da li komitent ili pediter mogu dokazivati suprotno: da
deklarisana vrijednost stvari nije realno utvrena. pediter odgovara i za radnje
subjekata i lica koja imaju status njegovih pomonika i predstavnika ili radnika jer
se njihove radnje pravno imaju smatrati radnjama peditera.
pediter nee odgovarati ako dokae da je teta nastala uslijed vie sile,
dogaaja koji se kvalifikuje kao sluaj, prirode i svojstava stvari ili radnji lica za koje
on ne odgovara. Ne odgovara za radnje i propuste komitenta i njegovih ugovornih
partnera.
Kada se radi o odgovornosti peditera za trea lica sa kojima je zakljuio
ugovore, postoje velike razlike u nacionalnim pravima. Prema francuskom pravu,
koje je sa stanovita odgovornosti peditera i najstroije, pediter odgovara za rad
treih lica, tj. za sve vrijeme od trenutka prijema stvari do njihove predaje primaocu
u mjestu opredjeljenja. Po njemakom pravu, pediter odgovara za izbor treih lica,
ali se moe ugovoriti i odgovornost za njihov rad. vajcarsko pravo predvia
odgovornost za rad prevoznika, u granicama regresnog zahtjeva, a za izbor ostalih
treih lica. U anglosaksonskom pravu, pediter djeluje kao jedna vrsta agenta, u
ime i za raun komitenta, pa se pravni odnos neposredno zasniva izmeu
komitenta i treih angaovanih lica.
U naem pravu prihvaen je njemaki sistem. pediter odgovara za izbor
prevozioca, kao i za izbor drugih lica sa kojima je u izvravanju naloga zakljuio
ugovor (skladitara, lukog stivadora i drugih). Pravilo je dispozitivne prirode jer
pediter ugovorom sa komitentom moe preuzeti odgovornost i za rad treih lica
(ZOO, lan 834). Radnje koje pediter preduzima prema treim licima u cilju
rezervacije, obezbjeenja, prava svoga komitenta (sastavljanje zapisnika o stanju
stvari, ulaganje prigovora, reklamacije) imaju se smatrati kao njegove sopstvene
radnje.
Glavni pediter, koji je zakljuio ugovor sa komitentom, moe angaovati
podpeditera i meupeditera. Izmeu podpeditera i meupeditera postoje bitne
razlike koje se ogledaju u osnovu angaovanja i odgovornosti prvog, glavnog
peditera, za njih.
Podpediter je drugi pediter, profesionalac iste struke kao i glavni pediter,
koga u izvravanju naloga komitenta angauje glavni pediter. Umjesto da sam
izvri nalog, glavni pediter, ali ne i komitent, taj rad povjerava nekom drugom
pediteru. Osnov angaovanja je iskljuivo volja glavnog peditera o emu se
komitent obino samo obavjetava. Podpediter je pomonik glavnog peditera,
179
koji i dalje ostaje u pravnom odnosu sa komitentom, pa se pravno smatra da glavni

pediter izvrava nalog komitenta. Stoga je i usvojeno pravilo da za rad svoga
pomonika, podpeditera, komitentu odgovara glavni pediter. Zakon je u tome
izriit: Otpremnik koji izvrenje naloga povjeri drugom otpremniku umjesto da ga
sam izvri, odgovara za njegov rad (ZOO, lan 834). Zakonska odgovornost
glavnog peditera za podpeditera ne moe se ugovorom iskljuiti niti ograniiti.
Meupediter je, takoe, drugi pediter i strunjak iste brane, koga glavni
pediter angauje iz reda svojih korespondentnih peditera u cilju racionalnije i
ekonominije otpreme odnosno dopreme stvari. Angauje se na osnovu izriitog ili
preutnog ovlatenja komitenta ili, pak, ako je to oigledno u interesu komitenta
(ZOO, lan 834). Osnov angaovanja meupeditera jeste ovlatenje komitenta ili
faktika injenica (oigledan interes) to nije sluaj kod podpeditera. Stoga postoji
i bitno drugaiji sistem odgovornosti glavnog peditera za meupeditera. Glavni
pediter odgovara samo za izbor, ne i za rad, meupeditera. Pravilo je
dispozitivne prirode te glavni pediter ugovorom sa komitentom moe preuzeti
odgovornost i za rad meupeditera, dakle, da pojaa svoju odgovornost.
U nekim sluajevima pediter vri i prevoz stvari (puna pedicija) ili skladiti
stvari u vlastitom skladitu, to se esto deava kod zbirne pedicije. Kada pediter
prevozi ili skladiti stvari, on u obavljanju tih poslova ima status transportera
odnosno skladitara i na njega se primjenjuju pravila koja vae za te subjekte, za
sluaj oteenja ili gubitka stvari odnosno zakanjenja. Zato je sa stanovita
odgovornosti bitno jasno utvrditi: do kojega momenta je pediter djelovao u funkciji
peditera, a od kojega kao prevozilac ili skladitar.
Opte je pravilo u naem pravu da se zakonska pravila o odgovornosti
peditera za trea lica ne mogu ugovorom iskljuiti niti ograniiti (ZOO, lan 834).
Minimalna zakonska odgovornost za trea lica, ispod koje se ne moe, jeste
odgovornost za njihov izbor, a za podpeditera za rad. Odgovornost za sopstvene
obaveze peditera, koje proistiu iz imperativnih zakonskih pravila, ne bi se mogle
iskljuivati ili ograniavati. Ugovaranje klauzula o neodgovornosti tzv.
egzoneracionih klauzula je nedoputeno. U poslovnoj praksi, ograniavanje
odgovornosti peditera manifestuje se kroz iroko tumaenje instituta vie sile,
prebacivanje tereta dokazivanja na komitenta, odreivanje unaprijed obima
pediterove odgovornosti.
2. Obezbjeenje potraivanja peditera
U cilju obezbjeivanja potraivanja koja je stekao izvravanjem ugovora o
pediciji (provizija i trokovi) pediter ima pravo koristiti zakonsko zalono pravo i
pravo retencije (pridraja). Ta prava se ugovorom ne mogu iskljuiti.
Koritenje ovih prava je ogranieno u pogledu objekta i vremena. Prava zaloge
i retencije se proteu na stvari iz ugovora o pediciji iz kojega potie samo
potraivanje. Izmeu njih treba da postoji pravni koneksitet. Za ostvarivanje
potraivanja iz jednog ugovora, pediter ne moe upotrijebiti pravo zaloge i
180
retencije na stvarima do kojih je doao u dravinu izvravajui drugi ugovor o

pediciji istog komitenta. U pogledu vremena koritenja ovih prava vai pravilo:
pediter se njima moe sluiti sve dok stvari dri u svojoj fizikoj vlasti (ima
dravinu) ili dok ima u rukama ispravu pomou koje moe raspolagati stvarima
(ZOO, lan 846). Sadrina prava zaloge i retencije ista je kao i kod ostalih ugovora.
Ako je u izvravanju jednog ugovora uestvovalo vie peditera, kasniji
pediter je duan starati se o ostvarivanju potraivanja prethodnih peditera. U
sluaju da posljednji pediter isplati prethodnom pediteru i prevozniku njihova
potraivanja koja oni imaju prema nalogodavcu (komitentu) tada na njega prelaze,
po zakonu, i sva njihova potraivanja (zakonska subrogacija) kao i pravo zaloge
(ZOO, lan 846).
V - POSEBNI SLUAJEVI PEDICIJE
1. Fiksna (forfetna) pedicija
Kada zahtijevaju interesi komitenta i peditera, ugovora se fiksna ili forfetna
pedicija. Fiksna pedicija se nikada ne pretpostavlja nego se izriito ugovara, jer
su njena pravna dejstva bitno drugaija i za komitenta i za peditera. Obino se
ugovara posebna klauzula koja se u poslovnom svijetu naziva forfetni stav ili
krae forfet.
Dvije su osnovne pravne karakteristike fiksne pedicije. Prva, ugovara se
naknada u fiksnom iznosu i druga karakteristika, pediter, po zakonu, odgovara za
rad prevozioca i treih lica koja je angaovao u izvrenju naloga komitenta. Fiksna
naknada je ukupna novana svota koja obuhvata proviziju peditera, vozarinu
prevozioca i sve ostale trokove (osiguranja, uskladitenja, carina i drugih javnih
dabina i sl.). Fiksni iznos sadri sve izdatke komitenta za konkretni posao
pedicije. Ugovorom se moe predvidjeti da fiksna naknada (forfetni stav) ne
obuhata sve naprijed navedene stavke. Ako je ugovorena fiksna naknada, a nije
specificirano ta obuhvata, pretpostavlja se da obuhvata sve naknade i sve
trokove vezane za realizaciju tog ugovora o pediciji (ZOO, lan 844).
im je ugovorena fiksna naknada, pediter stroije odgovara - za rad treih
lica, i to je zakonska odgovornost koja se ne moe ugovorom iskljuiti. Smisao
pojaane odgovornosti peditera jeste u tome da u ovakvim sluajevima vie vodi
rauna o strunosti i kvalitetu rada lica koja angauje. Inae, blaa odgovornost
(samo za izbor) mogla bi imati za posljedicu da pediter prilikom angaovanja
treih lica preferira cijenu njihovih usluga, a zapostavi kvalitet.
181
2. Zbirna (skupna) pedicija

Zbirna ili skupna pedicija podrazumijeva takvu organizaciju otpreme stvari
kada pediter skuplja (sabire) pojedinane poiljke od razliitih komitenata i formira
zbirne tovare (poiljke), koje na osnovu ugovora sa prevoziocem, transportuje u
odreene putne pravce odnosno odredita. Umjesto da vri otpremu svake poiljke
svakog komitenta posebno (odvojeno), on na jednom mjestu, obino u sabirnom
centru, formira velike poiljke (zbirni tovari). Pri tome se redovno ostvaruje
saradnja vie peditera koji zajedniki prikupljaju robu u sabirni centar.
Ekonomski znaaj zbirne pedicije jeste u sljedeem: prevoz je jeftiniji jer
transporter redovno daje izuzetne povlastice poto bolje i potpunije iskoritava
svoje prevozne kapacitete; organizuje se prevoz koji obezbjeuje primjenu nieg
tarifnog stava (kod eljeznice zbirni tovar se prevozi kao kolska, vagonska, poiljka
jer je njen prevoz jeftiniji od prevoza denanih poiljki); manipulacije robom se
smanjuju, a time i trokovi; ostvaruje se vea poslovna saradnja peditera i
prevoznika ime se ujednaava praksa i tehnika otpreme uz podizanje kvaliteta.
Sam pediter stie pravo na posebnu dodatnu naknadu, ekstra zaradu.
Opte je pravilo u naem pravu, da pediter ima ovlatenje za organizovanje
zbirne pedicije. Iskljuenje zbirne pedicije mora biti ugovorom predvieno (ZOO,
lan 845). pediter ima pravo na posebnu dodatnu naknadu u sluaju da se
zbirnom pedicijom postigne pozitivna razlika u vozarini u korist komitenta. Kod
zbirne pedicije vai specijalno pravilo o pojaanoj odgovornosti peditera za rad
prevozioca. Naime, pediter odgovara za gubitak ili oteenje stvari nastale za
vrijeme prevoza, do ega, inae, ne bi dolo da nije organizovana zbirna pedicija
(ZOO, lan 845).
182
GLAVA DRUGA
UGOVOR O PREVOZU STVARI ELJEZNICOM
I - POJAM UGOVORA I PRAVNI IZVORI
1. Pojam ugovora
Ovaj ugovor uobiajeno se naziva ugovorom o prevozu stvari (robe). To je
takav ugovor kojim se eljeznica, kao transporter, obavezuje da stvar preveze do
uputne stanice i preda je primaocu, a poiljalac se obavezuje da eljeznici isplati
ugovorenu prevozninu (vozarinu). Stvar ili stvari se prevoze od otpravne do uputne
stanice koje se nalaze u jednoj zemlji (unutranji eljezniki saobraaj) ili u
razliitim zemljama (meunarodni eljezniki saobraaj).
eljeznica ima veliki znaaj za privredni razvoj zemlje kako sa unutranjeg
tako i sa meunarodnog stanovita. Ne ulazei u razmatranje pitanja ekonomske
politike o ogromnoj vanosti saobraaja uopte, posebno eljeznikog,
pomenuemo samo injenicu da eljeznica obavlja saobraaj javnog karaktera.
Velika zainteresovanost svake drave za eljezniki saobraaj, kao jedan od
osnovnih oblika prevoza stvari, uslovljava takvu organizaciju, funkcionisanje i
pravna pravila da se na prvom mjestu vodi rauna o njenoj javnoj funkciji, o
potrebama privrede uopte, proizvodnje i trita. Uvijek se polazi od mogunosti
eljeznice i njenoj tehnikoj organizaciji i opremljenosti. Iz konkurentskih razloga
redovno se uz prevoz eljeznicom koriste i druge vrste prevoza kako bi se
transport stvari obavio od vrata do vrata odnosno od skladita do skladita.
2. Pravni izvori
Znaaj eljeznikog saobraaja uticao je da se u ovoj oblasti unificiraju pravila
na meunarodnom planu. Ve je 1890. godine donesena Meunarodna konvencija
o prevozu robe na eljeznicama (CIM ili Bernska konvencija) koja je imala osam
revizija. Na osmoj reviziji 1980. godine u Bernu donesen je novi tekst Konvencije
pod nazivom - Konvencija o meunarodnim eljeznikim prevozima (COTIF), koja
ima nekoliko dodataka. Jedan dodatak se odnosi na prevoz stvari - Jadnoobrazna
pravila o ugovoru o meunarodnom prevozu robe eljeznicama (JP-CIM). Tu su,
takoe, ukljuena i sljedea pravila: pravila o prevozu opasne robe (RID), prevozu
kola korisnika prevoza (RIP), prevozu kontejnera (RICo) te prevozu ekspresnih
poiljki (RIEx). Tokom 1994. godine donesena je uredba o pristupanju BiH ovoj
konvenciji. U enevi je usvojena Konvencija UN o meunarodnom multimodalnom
(kombinovanom) prevozu robe (1980).
U svakoj zemlji eljezniki saobraaj je regulisan nizom zakonskih i drugih
propisa. Dobar dio materije je administrativne prirode (bezbjednosti na putevima,
saobraajna sredstva, regulisanje saobraaja i dr.). Sa stanovita imovinskih
183
odnosa u ovoj materiji primarni izvori su Zakon o ugovorima o prevozu u

eljeznikom saobraaju (skraeno ZUPS) 179 i Zakon o obligacionim odnosima
(skraeno ZOO). ZOO sadri opta i jedinstvena pravila za sve vrste prevoza
(ZOO, lan 648 - 680) i ima znaaj supsidijarnog izvora. U autonomne izvore
spadaju tarife koje imaju karakter optih uslova poslovanja (prevoza) i zato moraju
biti javno objavljene na propisan ili uobiajen nain.
II - ZAKLJUIVANJE UGOVORA
1. Ugovor je neformalan i realan
U pravnoj teoriji ne postoji jedinstven stav o prirodi ovog ugovora sa stanovita
forme. Spor se sastoji u tome: da li je ugovor formalan ili je neformalan, kakav je
pravni znaaj tovarnog lista kod zakljuivanja ugovora, te kada se ima smatrati da
je ugovor zakljuen? Inae, jedinstven je stav teorije da je ugovor realan.
Prema zakonskim rjeenjima, ugovor o prevozu stvari eljeznicom je zakljuen
kada eljeznica primi stvari na prevoz sa tovarnim listom. Prijem se potvruje
stavljanjem datuma i iga otpravne stanice (moe i otisak raunara) na tovarni list.
igosani tovarni list vrijedi kao dokaz o zakljuenju i sadrini ugovora o prevozu
(ZUPS, lan 29, JP-CIM, lan 11). Ovjereni tovarni list je, dakle, dokazno sredstvo
o zakljuenom ugovoru, a po meunarodnim pravilima i o sadraju ugovora te se
izdaje u momentu predaje stvari na prevoz. Nedostatak ili neispravnost tovarnog
lista (nije stavljen ig) ne znai da ugovor nije zakljuen.
Ugovorom o prevozu, prema zakonu, odreuje se: broj tovarnih listova koji se
izdaju, vrste tovarnih listova, rok utovara, rok isporuke, rok odnoenja stvari, nain
slanja izvjetaja o prispijeu poiljke i dr. (ZUPS, lan 35, 37, 55, 56, 63). Prema
tome, tovarni list, kao pismena isprava, ne predstavlja pisanu formu ugovora i on
180
Izdavanje tovarnog lista zamagljuje
moe biti zakljuen u bilo kojoj formi.
postojanje ugovora upravo zato to je ugovor neformalan.
Ugovor o prevozu stvari eljeznicom je realan, jer je za njegov nastanak
potrebna predaja stvari na prevoz. Sam sporazum, tj. saglasnost volja, nije samo
po sebi dovoljno. Za razliku od opteg tipa realnih ugovora, za nastanak ovog
ugovora (zakljuenje), pored predaje stvari potrebna je jo jedna injenica izdavanje ovjerenog tovarnog lista.
179
180
Tekst Zakona (Sl. list SFRJ broj 2/73, 17/90 - preuzet Uredbom Sl. list RBiH, broj 2/92).
Suprotno, Ivoevi dr Borislav, Osnovi Saobraajnog prava, NIO Univerzitetska rije, Titograd, 1983, str. 112.
184
2. Tovarni list i prenosivi tovarni list

Tovarni list je javna isprava iji je minimalni sadraj odreen zakonom,
odnosno meunarodnim pravilima, a koji se izdaje prilikom prijema stvari na
prevoz. U poslovnom prometu njegov je formular (obrazac) tipiziran,
standardizovan, tako da se u svakom pojedinanom sluaju predaje robe na
prevoz upisuju u odgovarajue rubrike (stavke) referentni podaci.
Obligatorni sastojci tovarnog lista su: mjesto i datum sastavljanja; naziv uputne
stanice (prema imeniku eljeznikih stanica); ime i prezime primaoca ili naziv
primaoca i njegova adresa; vrsta i masa (teina) stvari; broj kola; ime i prezime ili
naziv poiljaoca; ig otpravne stanice; prevozni i drugi trokovi kao i spisak isprava
koje se prilau uz tovarni list. Tovarni list moe sadravati i ostale, fakultativne,
elemente kao to su rok isporuke i drugo (ZUPS, lan 34.). Tovarni list se ne
moe zamijeniti (supstituirati) drugim ispravama niti se druge isprave mogu
saobraziti tovarnom listu.
Odreeno je koje podatke unosi (popunjava) poiljalac, a koje eljeznica. Za
tanost podataka koje unosi poiljalac ili od njega ovlateno lice, odgovara sam
poiljalac i snosi pravne posljedice u sluaju neispravnosti, netanosti ili
nepotpunosti tih podataka i izjava. ak i kada te podatke, po zahtjevu stranke,
upie lice zaposleno na eljeznici (slubenik eljeznice) odgovornost snosi
poiljalac. Ova injenica ukazuje na specifinost ugovora kao i na to da tovarni list
nije ugovor.
Donosilac tovarnog lista smatra se punomonikom poiljaoca i ovlaten je da u
njegovo ime preduzima potrebne radnje, te da dopunjuje i mijenja izjave upisane u
tovarnom listu. Ako je donosilac tovarnog lista adresat (primalac prevezene stvari)
onda prijemom tovarnog lista on ulazi u ugovorni odnos i postaje stranka u
ugovoru. U tome sluaju radnje preuzima u svoje ime, a ne kao punomonik
poiljaoca.
Tovarni list se uvijek popunjava u vie primjeraka. eljeznica stavlja ig i na
duplikat predajui ga poiljaocu, dok tovarni list prati poiljku. Prema domaim i
meunarodnim pravilima duplikat nema vanost tovarnog lista pa se na osnovu
njega ne bi mogao vriti prijem stvari. Duplikat moe posluiti kao legitimacioni
papir za postavljanje zahtjeva za izmjene ugovora ili dokaz da su plaeni prevozni
trokovi (vozarina) ili kod izvoznih poslova kao dokument za plaanja preko banke
(dokument uz akreditiv).
Pravilo je da se za svaku poiljku, a kada se radi o vagonskoj poiljci (robi) za
svaki kolski tovar, izuzev za predmete za ije je prevoenje zbog dimenzija
potrebno vie kola, mora ispuniti i predati poseban tovarni list. Inae, u transportu
je izraz poiljka struni termin i oznaava jednu ili vie stvari koje se predaju na
prevoz jednom prevoznom ispravom (tovarnim listom, prtljanicom).
185
Tovarni list i njegov duplikat nisu hartije od vrijednosti, jedinstven je stav

teorije, i ne mogu se prenositi na trea lica. U mnogim zemljama javljaju se zahtjevi
poslovnog svijeta da duplikat dobije svojstvo hartije od vrijednosti, da se moe
prenositi (negocijabilnost), to bi znailo da se njime moe trgovati za vrijeme dok
je roba na putu.
eljeznica i poiljalac se mogu sporazumjeti da prevozilac izda prenosivi
tovarni list koji moe glasiti po naredbi ili na donosioca. U tom sluaju mora
izriito biti navedeno da se radi o prenosivom tovarnom listu kojega potpisuju obje
strane. Na duplikatu se oznaava da je izdat prenosivi tovarni list, a isto vrijedi i za
prepise, ako su sainjeni. Poto je prenosivi tovarni list vrijednosni papir, on ima i
posebna pravna dejstva (naelo inkorporacije). Uslovi ugovora o prevozu i tarife
obavezuju imaoca prenosivog tovarnog lista, koji nije poiljalac samo ako su ti
uslovi sadrani u tovarnom listu ili se prenosivi tovarni list na njih izriito poziva.
Moe se prenositi (transferisati) indosamentom ako glasi po naredbi, odnosno
predajom iz ruke u ruku, ako glasi na donosioca. Za pravna dejstva indosamenta i
njegov oblik vae propisi mjeninog prava (Zakon o mjenici), izuzev odredaba koje
se odnose na regres (ZUPS, lan 38).
3. Ogranienja slobode ugovaranja
Kod prevoza stvari eljeznicom postoje izvjesna ogranienja slobode
ugovaranja koja proizlaze iz propisa ili same tehnike zakljuivanja ugovora.
Ogranienje slobode ugovaranja za poiljaoca ogleda se u tome to je duan za
svaku poiljku, po pravilu, da preda posebno ispunjen tovarni list i to na obrascu
(formularu), koji obavezno sastavlja eljeznica saglasno optim uslovima
poslovanja i tarifi. Poiljalac popunjava odreene podatke unosei ih u tovarni list
vodei pri tome rauna o uslovima iz eljeznike tarife. Ovakva tehnika
zakljuivanja ugovora ograniava poiljaoca u konstituisanju prava i obaveza, u
slobodi njihovog odreivanja, jer je u dobrom dijelu sve unaprijed odreeno.
Za eljeznicu je ta sloboda ugovaranja jo ogranienija zbog javnopravnog
karaktera njene djelatnosti. Najprije, ona se ogleda u obaveznom ugovaranju i
ogranienjima u izboru saugovaraa. eljeznica ne moe odbiti nikoga ko eli
sklopiti sa njom ugovor o prevozu, ako su ispunjeni propisani uslovi. Pri vrenju
svojih usluga eljeznica, po svemu, funkcionie kao organizacija koja treba da
sprovodi kogentne odredbe zakona i tarife, a manje kao stranka iz ugovora kojoj je
ostavljeno da prilikom ugovaranja iznalazi najpovoljnija rjeenja za ostvarivanje
svojih poslovnih interesa. eljeznica je duna primiti stvari na prevoz, ako su
ispunjeni ovi uslovi:
a) prevoz se moe izvriti bez odlaganja, po redovnom toku stvari;
b) prevoz tih stvari nije zabranjen;
c) stvari su podesne za prevoz, po obliku, obimu, masi;
d) prevoz je mogu redovnim prevoznim sredstvima eljeznice i
e) prevoz nije onemoguen okolnostima koje eljeznica ne bi mogla sprijeiti,
otkloniti ili izbjei.
186
eljeznica je duna obavljati prevoz stvari po redu vonje (voznom redu) kao i
kod svakog linijskog saobraaja, a prevoz moe obustaviti samo pod uslovima koji
su odreeni zakonom. Za prevoz nekih stvari mogu biti propisani posebni uslovi
(opasne stvari) i njih e eljeznica primiti na prevoz samo ako su ispunjeni i ti
posebni uslovi.
Specifinost ovog ugovora ogleda se i u slobodi raspolaganja ugovorom.
Ugovor se moe jednostrano izmijeniti nalozima koje daje poiljalac ili imalac prava
iz prenosivog tovarnog lista. Radi se, zapravo, o posebnim sluajevima kada se na
osnovu jednostrane izjave volje, uz ispunjenje odgovarajuih uslova, sam ugovor
moe izmijeniti ili raskinuti. U sutini, specifinosti koje se manifestuju u
ograniavanju slobode ugovaranja proizlaze iz samog karaktera djelatnosti koju
obavlja eljeznica i statusa eljeznikih organizacija.
III - ELEMENTI UGOVORA
Uobiajeno je da se u bitne elemente ovog ugovora ubraja vei broj sastojaka,
nego to je to tipino kod ugovora poslovnog prava. Kako se ugovor zakljuuje
predajom stvari na prevoz i predajom popunjenog tovarnog lista u koji se unose
odreeni podaci, najee se sastojci samog tovarnog lista uzimaju kao bitni
elementi ugovora o prevozu stvari eljeznicom. Ako se uz tovarni list alju odreeni
dokumenti onda se mora priloiti i spisak tih dokumenata (isprava). Na osnovu
svega toga mogu se odrediti tipini bitni elementi ovog ugovora.
1.1. Ugovorne strane
Ugovorne strane su prevozilac (eljeznica) i poiljalac, mada se obino one
nazivaju eljeznica i stranka. U ime eljeznice pojavljuje se eljeznika
transportna organizacija koja redovno ima status javnog preduzea (javne
korporacije). Stvari se predaju na prevoz u otpravnoj ili otpremnoj stanici
eljeznice. Inae, opti pojam stanica oznaava: eljeznike stanice, luke
plovidbenih linija i sve ostale poslovnice transportnih organizacija otvorene radi
izvrenja nekog od ugovora o prevozu.
Druga ugovorna strana je poiljalac, lice koje predaje stvar na prevoz, a koje
ne mora biti i sopstvenik robe. Taj posao i zakljuenje ugovora o prevozu moe se
povjeriti razliitim subjektima (zastupniku, pediteru) to se obino vri u
meunarodnom prevozu.
eljeznica se ne uputa u ispitivanje sa kime zakljuuje ugovor, te da li je to
lice (pravno ili fiziko), koje predaje stvari na prevoz, istovremeno i njihov vlasnik.
Od svakog ko preda stvari i podnese uredno ispunjen tovarni list otpravna stanica
187
eljeznice primie stvari i ovjeriti igom tovarni list. Pri tome poiljalac mora u
tovarni list upisati svoj taan naziv ili ime i prezime sa adresom i potpisati tovarni
list, odnosno staviti faksimil potpisa ovlatenog lica.
1.2. Primalac
Primalac je lice ovlateno da u uputnoj (istovarnoj) stanici iskupi tovarni list i
preuzme stvar ili stvari. Faktiki je to lice na koje je poiljka adresirana. Za
primaoca se moe oznaiti samo jedno fiziko lice ili jedan pravni subjekt, ne moe
ih biti vie. Tovarne listove sa neodreenim adresiranjem primaoca eljeznica nee
primiti, a ako se to desi traie od poiljaoca odgovarajue upute.
Poiljalac stvari moe uputiti na svoje ime to znai da isto lice moe biti i
poiljalac i primalac. Neke eljeznice dozvoljavaju da se kao primalac naznai
uputna stanica ili slubenik te stanice.
Ako je izdat prenosivi tovarni list po naredbi, primalac je posljednje lice na koje
je indosamentom prenesen tovarni list (indosatar). Ali, kod prenosivog tovarnog
lista na donosioca, svojstvo primaoca ima svako lice koje prezentira eljeznici
takav tovarni list.
1.3. Uputna stanica
Uputna stanica (mjesto opredjeljenja, istovarna stanica) je ona eljeznika
stanica do koje stvar treba da se preveze, u koju se roba upuuje. Stanica mora biti
navedena prema slubenom imeniku eljeznikih stanica. Kao mjesto istovara
moe biti oznaen i industrijski kolosijek u nekom mjestu ili poslovnoj organizaciji.
Za netano, nejasno ili neprecizno upisivanje uputne stanice odgovara poiljalac,
ukoliko bi se desilo da eljeznica primi tovarni list sa tako naznaenom uputnom
stanicom. Posljedice pogaaju poiljaoca (docnja sa isporukom prema
saugovarau, kvar ili oteenje stvari, plaanje dangubnine eljeznici).
1.4. Predmet prevoza (stvari)
U saobraajnom pravu svaka stvar koja se prima na prevoz ima karakter
robe. Vrsta, koliina i masa (teina) stvari upisuju se u tovarni list. Oznaavaju se
komercijalnim nazivima ili nazivom koji je upotrijebljen u tarifi. Neke stvari su
iskljuene iz prevoza eljeznicom dok je za druge prevoz ogranien. Od prevoza
eljeznicom takoe su iskljuene stvari (predmeti) koje ima pravo da prevozi samo
pota. Neke stvari se mogu primiti na prevoz uslovno (IP-CIM, lanovi 4 i 5).
eljeznica moe provjeravati podatke o sadrini, broju i masi poiljke. Kod
denanih (komadnih) poiljki, kao i kod kolskih, ako se sastoje od vie komada
navodi se broj komada, ambalaa i masa (teina). Kad se radi o stvarima koje
trebaju biti upakovane, takve stvari se mogu predati na prevoz eljeznici samo ako
su upakovane na odgovarajui nain i mogu izdrati prevoz, kako bi se sauvale
188
od propasti ili oteenja. Uslijed nedostatka ili manjkavosti u pakovanju eljeznica

moe odbiti prijem stvari na prevoz ili iste primiti uz zahtjev da poiljalac u
tovarnom listu potvrdi nedostatke u pakovanju. U tom sluaju poiljalac preuzima
na sebe odgovornost za tetu.
ive ivotinje se mogu prevoziti eljeznicom ukoliko se to ne protivi
veterinarsko-sanitarnim propisima i ako je po ocjeni otpravne stanice iskljuena
svaka opasnost po ljude i ivotinje, kao i svaka mogunost oteenja stvari.
Obezbjeuju se i naroiti uslovi prevoza (hranjenje i pojenje).
1.5. Mjesto i datum
Kao mjesto i datum zakljuenja ugovora, po pravilu, vae mjesto i datum
navedeni na igu otpravne stanice koji ona stavlja na tovarni list poto primi stvari
na prevoz. Za lako kvarljive stvari i ive ivotinje navodi se i as prijema u duplikatu
tovarnog lista.
1.6. Prevozni i drugi trokovi
Cijena usluga eljeznice odreena je tarifom. Prevoznina (vozarina) i trokovi
prevoza unose se u tovarni list. Ako se oni unesu pogreno ili se uopte ne unesu,
ugovor vai i to sa cijenom koju predvia tarifa. Naplata cijene po tarifi nije samo
pravo eljeznice nego i njena obaveza. Inae, tarifa obavezuje obje ugovorne
strane. Zato se cijena i svi prevozni trokovi (dodatak na vozarinu, naknade za
sporedne usluge i dr.) mogu utvrditi i naknadno, a obje strane imaju pravo na
njihovu ispravku prema tarifi. Ukoliko postoje izuzeci oni su izriito navedeni
propisima.
Tarifom je odreena vozarina za pojedine vrste stvari, nain prevoza, vrsta
vozova na pojedinim relacijama, kao i drugi elementi za izraunavanje trokova,
sporednih naknada i taksa. Zato se u tovarni list moraju unijeti sve vrste stvari koje
se alju tim jednim dokumentom. Ne uini li tako poiljalac, eljeznica naplauje
vozarinu za sve stvari date na prevoz po najviem tarifnom stavu koji vrijedi za
jednu vrstu stvari iz poiljke. Prevozni trokovi u meunarodnom saobraaju
odreeni su domaom tarifom, ako o tome nema posebne meunarodne tarife (JPCIM, lan 6).
1.7. Obavljanje odreenih radnji i spisak isprava
Ako je predvieno da prilikom prevoza stvari treba obaviti neke radnje
(carinjenje, veterinarski ili fitopatoloki pregled i dr.), pa je ta obaveza povjerena
eljeznici, poiljalac je obavezan priloiti odgovarajue isprave. Prevozilac nije
duan ispitivati da li su priloene isprave dovoljne ili tane (ZUPS, lan 47).
Obavljanje ovih radnji eljeznica moe povjeriti strunim organizacijama i licima.
189
2. Nebitni elementi ugovora

Kod ovog ugovora postoje i nebitni elementi koji se mogu ugovarati. U tovarni
list se mogu unositi samo one klauzule koje su predviene zakonom ili tarifom ili su
uobiajene u meunarodnom saobraaju. Sve ostale izjave nisu doputene i ne
obavezuju eljeznicu. Za klauzule koje se unesu u tovarni list plaa se posebna
naknada utvrena tarifom.
Prema okolnostima sluaja u tovarni list se mogu unositi sljedee notifikacije i
izjave.
2.1. Prevozni put
Poiljalac moe odrediti pravac prevoza (prevozni put) samo za brzovoz, za
sluajeve koji su tarifom predvieni, kao i za prevoz stoke. Po pravilu, eljeznica je
slobodna u izboru puta kojim e stvari prevesti, ali vozarinu moe zaraunati samo
za put koji je najpovoljniji za korisnika prevoza.
2.2. Franko carina
Upisivanjem klauzule franko carina poiljalac obavezuje eljeznicu da obavi
carinske i druge formalnosti, ako su potrebne prilikom prevoza. Poiljalac moe
odrediti stanicu na kojoj e eljeznica obaviti te radnje. Moe zahtijevati da ga
eljeznica o tome obavijesti kako bi on ili njegov zastupnik prisustvovao carinjenju.
2.3. Pouzee
U tovarnom listu poiljalac moe oznaiti da stvar alje pouzeem i naznaiti
iznos pouzea (iznos kojim se stvari optereuju). Pouzee je nalog eljeznici da
stvari izda primaocu samo pod uslovom da primalac plati naznaeni iznos na ime
pouzea. Poiljka se moe opteretiti pouzeem najvie do vrijednosti stvari koje se
prevoze. Tarifom se moe odrediti najnia granica pouzea.
2.4. Mjeoviti (kombinovani) prevoz
Izjavom u tovarnom listu poiljalac moe zahtijevati da eljeznica stvari preda
drugom prevozniku na dalji prevoz do mjesta u koje se one upuuju (drugoj
eljeznici, drumskom prevozniku, brodaru). eljeznica je obavezna po tome
postupiti. Ako nije odreeno prevozno sredstvo eljeznica e ga sama izabrati u
kome sluaju odgovara za izbor prevozioca. eljeznica moe i sama izvriti nalog o
daljem prevozu vlastitim prevoznim sredstvima.
2.5. Provjera poiljke
Poiljalac moe zahtijevati od eljeznice da utvrdi masu i broj komada stvari
koje su predate na prevoz. Utvrenu masu, koliinu i broj komada eljeznica je
190
duna upisati u tovarni list i ovjeriti. ak ako masu ne bi mogla utvrditi na otpravnoj
stanici, duna je to uiniti na usputnoj stanici gdje je mogue.
2.6. Vrijeme isporuke
U tovarni list se moe unijeti odredba o vremenu za koje je prevozilac duan
prevesti stvari (rok isporuke). Ako rok isporuke nije utvren, izmeu stranaka vae
dispozitivna pravila zakona (ZUPS, lan 56).
2.7. Klauzula ostaje na stanici
U tovarni list se moe unijeti, kao posebna, klauzula ostaje na stanici. To
znai da eljeznica nije duna nikoga izvjetavati o prispijeu poiljke na uputnu
stanicu. Pretpostavka je da e poiljalac ili primalac doi po poiljku.
2.8. Smetnje
Poiljalac moe posebno upisati instrukcije ta treba eljeznica da radi, ako bi
pri prevozu ili izdavanju stvari dolo do odreenih smetnji. Tako moe odrediti da
se u sluaju smetnji poiljka vrati u otpravnu stanicu. Smetnje nastaju uslijed udesa
ili nezgode. Udes je vanredni dogaaj koji je prouzrokovao znatnu materijalnu tetu
ili vei prekid (sudar, nalet ili iskliznue voza). Nezgoda, kao vanredan dogaaj,
181
dovodi do manje materijalne tete, manjeg prekida ili ugroavanja prometa.
2.9. Obezbjeenje uredne isporuke
U posebnu rubriku u tovarnom listu obezbjeenje uredne isporuke poiljalac
moe upisati odreeni novani iznos. U tom sluaju eljeznica namiruje poiljaocu,
pored tete za gubitak, oteenje ili zadocnjenje, i drugu dokazanu tetu do visine
naznaenog obezbjeenja. Naknada za obezbjeenje uredne isporuke rauna se
za cijeli prevozni put (ZUPS, lan 75; JP-CIM, lan 16).
2.10. Rok utovara
Stranke se mogu posebno sporazumjeti o roku utovara, tj. vremenu u kome je
poiljalac duan utovariti stvari u vagon. Protekom toga roka nastaju nepovoljne
pravne posljedice za poiljaoca (plaanje posebne naknade i dr.).
2.11. Obavjetavanje o prispijeu poiljke
To je element kojim se utvruje kada i na koji nain e eljeznica obavijestiti
primaoca o prispijeu poiljke na uputnoj stanici. Ako nije odreeno primjenjuju se
dispozitivna pravila zakona (ZUPS, lan 57).
181
Zakon o sigurnosti eljeznikog prometa, l. 5 (Sl. list RBiH, br. 33/95)
191
IV - OBAVEZE I PRAVA STRANAKA

1. Obaveze eljeznice
Djelatnost eljeznice, kao to je ve reeno, ima elemenata javnog karaktera u
ijoj regulaciji znatno participira drava, jer joj je to vano polje korisne
intervencije. Uee drave ogleda se u odreivanju statusa eljeznikih
organizacija kao javnih preduzea, a u ugovornom pravu kroz detaljnije regulisanje
prava i obaveza strana zakonom i drugim propisima. Zainteresovanost drava u
ovoj materiji ispoljena je i kroz unifikaciju pravila eljeznikog prevoza na
meunarodnom planu (COTIF). Prema domaem pravu postoje ove obaveze
eljeznice koje su skoro iste i po meunarodnim pravilima.
1.1. Prijem i provjeravanje stvari (poiljke)
Ve je istaknuto da je eljeznica duna primiti na prevoz teret pod ugovorenim
uslovima, osim stvari koje se ne mogu primiti na prevoz ili se mogu primiti samo
ako su ispunjeni posebni uslovi (ZUPS, lan 30, 31). Zakon obavezuje prevozioca
koji obavlja linijski prevoz, a takav je i eljezniki, da primi svaku stvar kada su
ispunjeni uslovi utvreni u objavljenim optim uslovima poslovanja, odnosno
tarifama.
eljeznica, na osnovu uredno ispunjenog tovarnog lista prima stvari na
prevoz. Za neke stvari moe se ugovorom ili tarifom predvidjeti prezentacija i
drugih dokumenata (isprava) od strane poiljaoca. U tom sluaju eljeznica nije
duna primiti stvari na prevoz bez tih dokumenata.
Na zahtjev poiljaoca, eljeznica je duna utvrditi masu i broj komada stvari na
otpravnoj stanici ukoliko postoje odgovarajui uslovi (mjerne sprave ili ne remeti
redovan tok saobraaja). Ukoliko provjeru nije mogue izvriti u otpravnoj stanici to
se ini u prvoj podesnoj usputnoj stanici. Kada se vri provjeravanje poiljke,
prema meunarodnim pravilima, eljeznica je duna pozvati poiljaoca ili primaoca
da prisustvuje provjeravanju. Ako zainteresovani ne doe ili kada se provjeravanje
vri u toku prevoza toj radnji treba da prisustvuju dva svjedoka koji nisu slubena
lica eljeznice ili kako je predvieno propisima odreene drave (JP-CIM, lan 21).
Inae, provjeravanje podataka u tovarnom listu i poiljke utvreno je i kao pravo
eljeznice. Rezultat provjeravanja upisuje se u tovarni list i u duplikat tovarnog lista,
ako se provjera vri u otpravnoj stanici. Kada poiljka ne odgovara navodima u
tovarnom listu ili nisu ispunjeni uslovi za prevoz stvari, tada trokovi provjeravanja
terete robu datu na prevoz, ako nisu odmah plaeni. Rok isporuke ne tee za
vrijeme provjeravanja poiljke, ako se utvrdi netanost navoda u tovarnom listu
(ZUPS, lan 56).
Kada eljeznica provjerava poiljku, navodi u tovarnom listu o masi i broju
komada ne mogu da slue kao dokaz protiv prevozioca. Ako se ustanovi razlika u
192
masi preko 2% ili netano imenovanje stvari koje utie na visinu prevoznine,
eljeznica ima pravo da pored prevoznine naplati jo i dvostruki iznos razlike u
vozarini (ZUPS, lan 44). Masu i broj komada eljeznica treba uvijek da utvruje,
osim kada je tarifom odreeno plaanje vozarine po drugoj jedininoj mjeri (ne po
masi).
U sluaju da eljeznica ne vri provjeravanja mase i broja komada,
mjerodavno je ono to je upisano u tovarni list, iako je upis izvrio poiljalac.
eljeznica ne mora primiti stvari na prevoz, ako poiljalac nije naveo podatke o
masi i broju komada u tovarni list.
Poiljalac odreuje nain prevoza - ekspresni, brzovozni ili sporovozni. Na
ekspresni i brzovozni prevoz eljeznica je obavezna primiti stvari samo ako su one
po svome obliku, obimu i masi, te ostalim osobinama podesne za takav prevoz.
Tako prema meunarodnim pravilima (RIEx) kao ekspresna poiljka mogu se slati
stvari koje se mogu utovariti u prtljana kola putnikih vozova, odnosno stvari
utvrene tarifom.
Od poslovnih subjekata koji alju velike koliine stvari eljeznica moe
zahtijevati da prethodno prijave svoje poiljke (koliinu, smjer, vrijeme
namjeravanog prevoza) kako bi ona izradila plan prevoza. Isto vrijedi kada je
potrebno u odreenom roku transportovati izuzetno velike koliine stvari. Ako
korisnici prevoza ne izvre prijave, eljeznica nije duna primiti stvari na prevoz u
sluaju da nema kola na raspolaganju.
Svaka eljeznika transportna organizacija duna je primiti na direktan prevoz
stvari od otpravne do uputne stanice, bez obzira koliko prevozilaca uestvovalo.
Korisnika prevoza se ne tiu njihovi meusobni odnosi, podjela prevoznih trokova,
organizacija prevoza, manipulacije stvarima i drugo.
1.2. Utovar stvari
eljeznica je obavezna izvriti utovar stvari, ako je tako predvieno ugovorom
odnosno uslovima poslovanja. Ugovorom se moe predvidjeti da utovar stvari
obavlja poiljalac.
Kada utovar vri eljeznica, to se praktikuje iz konkurentskih razloga,
poiljalac stvari predaje eljeznici u skladite. eljeznica je duna izvriti utovar
stvari u roku koji je odreen ugovorom (rok utovara), ako je on upisan u tovarni list,
ali u svakom sluaju u roku kako bi se izvrio uredan prevoz. Radi sigurnosti
prevoza, mora se voditi rauna o osovinskom optereenju pruga (magistralnih 22,5
t po osovini i 8 t po dunom metru) kao i osovinskom optereenju vozila
182
(vagona).
182
Zakon o sigurnosti eljeznikog prometa, l. 20 (Sl. list RBiH, br. 33/95)
193
1.3. Uredan prevoz stvari

Cilj ugovora jeste da se stvari prevezu uredno u emu i jeste privredna funkcija
eljeznice. Ona je duna stvari prevesti u stanju u kojem ih je i primila, bez
oteenja i gubitka, do mjesta naznaenog u tovarnom listu (uputne stanice).
Poiljalac, po pravilu, nije zainteresovan kojim e se putem stvari prevesti.
Stalo mu je da se prevezu po najnioj tarifi, sigurnim putem i u to kraem
vremenu. Sloboda u izboru pravca potrebna je eljeznici kako bi radila to
ekonominije i racionalnije, te organizovala iskoritavanje pruga i transportnih
sredstava. U meunarodnom saobraaju poiljalac moe oznaiti prevozni put
odreujui graninu ili pograninu taku, odnosno prelaznu stanicu izmeu
eljeznica dviju zemalja koje su otvorene za saobraaj na odreenoj relaciji (JPCIM, lan 14).
Ako bi pri prevozu nastala ma kakva smetnja, bez obzira iz kojih je razloga
nastala - dejstvo vie sile, mjere vlasti, krivica eljeznice ili poiljaoca, priroda same
stvari - eljeznica je duna preduzeti odgovarajue mjere da bi se izbjegle rave
posljedice po korisnika prevoza. Ukoliko poiljalac nije ve dao u tovarnom listu
instrukcije ta e eljeznica raditi u sluaju smetnji onda e ona stvari uputiti
pomonim (drugim) putem, ako se smetnja moe prevladati na taj nain (ZUPS,
lan 58). Ako, pak, produenje prevoza nije mogue traie dispoziciju od
poiljaoca i po njoj postupiti, osim u sluaju privremenih smetnji. Uputstva
poiljalac daje otpravnoj stanici ili stanici u kojoj se nalaze stvari, pismenim putem.
Ne dobije li uputstvo u razumnom roku, niti se poiljalac koristi pravom raskida
ugovora, eljeznica ima pravo: da na troak i rizik poiljaoca stvari stavi na
privremeni smjetaj ili da ih preda pediteru ili u javno skladite. Kada se to ne
moe uiniti, jer su stvari podlone brzom kvaru ili su u pitanju ive ivotinje tada
e eljeznica izvriti njihovu prodaju. O svim preduzetim radnjama eljeznica e
izvijestiti poiljaoca (ZUPS, lan 64).
Vozarinu za izvreni prevoz i ostale trokove po tarifi duan je snositi
poiljalac, osim ako je do smetnji dolo krivicom eljeznice. Ako nema njene krivice
ona ima pravo i naplatiti kolsku dangubninu. eljeznica nema pravo na naplatu
vee vozarine, ako je stvari uputila pomonim putem da bi izbjegla smetnje. Rok
isporuke rauna se prema stvarno upotrijebljenom putu (ZUPS, lan 58).
eljeznica e obaviti carinske i druge radnje odreene propisima zemlje. U tome
poslu ona nastupa kao komisionar i ima pravo na naplatu stvarnih trokova i
naknada po tarifi. eljeznica ne ispituje tanost priloenih isprava, ali odgovara ako
ih izgubi ili upotrijebi nepravilno (ZUPS, lan 46, 48). Inae, izvrenje ovih radnji
moe se povjeriti i drugom licu.
1.4. Rok isporuke
eljeznica je duna stvari prevesti u ugovorenom roku (rok isporuke). Vrijeme
trajanja prevoza stranke, ipak, rijetko ugovaraju, jer se primjenjuju tarife u kojima je
odreeno vrijeme prevoza. Ako vrijeme isporuke nije odreeno ugovorom,
194
eljeznica je duna stvari prevesti za vrijeme koje je uobiajeno za prevoz takvih

stvari s obzirom na duinu puta i vrstu prevoza (prema tarifi).
Ukoliko ugovorom nije drugaije predvieno, rok isporuke se rauna od ponoi
poslije prijema stvari pa do predaje izvjetaja o prispijeu stvari adresatu, odnosno
za stvari o ijem se prispijeu ne izvjetava primalac do asa kada je poiljka
pripremljena za izdavanje (predaju). Za brzo pokvarljive stvari i ive ivotinje rok se
rauna od podne i od ponoi, zavisno od toga da li su stvari predate prije podne ili
poslije podne (ZUPS, lan 56).
Rok isporuke sastoji se iz otpravnog i prevoznog roka. Otpravni i prevozni rok
su odreeni zavisno od vrste prevoza i razdaljine izmeu otpravne i uputne stanice.
Otpravni rok se rauna samo jedanput, a prevozni za cijelo odstojanje od otpravne
do uputne stanice, bez obzira koliko je prevozilaca uestvovalo u prevozu. Sva
rastojanja raunaju se prema tarifnim kilometrima.
Prema meunarodnim pravilima rokovi su ovi: za kolsku brzovoznu poiljku otpravni rok je 12 asova, a prevozni za svakih otpoetih 400 km 24 asa; za
kolsku sporovoznu poiljku - otpravni rok je 24 asa, a prevozni za svakih otpoetih
300 km 24 asa. Posebni rokovi vae za denane poiljke - brzovozne i
sporovozne (JP-CIM, lan 27).
U sluajevima koji su odreeni propisom ili tarifom rokovi ne teku i za to
vrijeme rok isporuke se produava (zadravanje poiljke). Zadravanje poiljke
postoji onda kada je neophodno da se obave odreene radnje kao to su:
carinjenje, veterinarski pregledi, provjeravanje sadrine i teine (mase) poiljke,
hranjenje i pojenje ivih ivotinja, dodavanje leda i drugo. eljeznica se moe
uspjeno pozivati na produenje roka isporuke, ako su uzrok i trajanje zadravanja
upisani u tovarni list, ali je doputeno dokazivanje i na drugi nain (drugim
sredstvima dokazivanja).
Postoje i dopunski rokovi za isporuku stvari koji su takoe odreeni propisom i
tarifom. Dopunski rokovi vae za sluaj: prevoza stvari prugama razliitih irina
kolosijeka, sporednim prugama, prugama koje nisu osposobljene za brzovozni
prevoz, kod kombinovanog prevoza i u vanrednim prilikama. Ova pravila posebno
vae u meunarodnom prevozu, ako posebnim propisima ili ugovorima nije to
drugo predvieno (JP-CIM, lan 27). Rok isporuke je odran od strane eljeznice
ako je prije isteka roka obavijestila primaoca o prispijeu stvari i iste pripremila za
odnoenje, odnosno ako je stvar pripremljena za odnoenje kada se primalac ne
obavjetava (ZUPS, lan 56).
1.5. Postupanje po nalozima
Specifinost ugovora o prevozu stvari eljeznicom jeste u tome to se on
moe jednostrano izmijeniti davanjem naloga (uputstava) od strane poiljaoca ili
primaoca ili ovlatenog imaoca prenosivog tovarnog lista, ali samo pod uslovima i
195
na nain kako je utvreno zakonom (ZUPS, lan 49 - 53). U tom smislu idu i
meunarodna pravila (JP-CIM, lan 30 - 32). Poiljalac moe traiti da se: stvar
vrati i njemu preda u otpravnoj stanici; zaustavi poiljka u nekoj usputnoj stanici;
stvari ne izdaju odnosno da se izdavanje odloi; stvari izdaju drugom primaocu;
stvari izdaju u nekoj drugoj stanici, dakle, promijeni uputna stanica (reekspedicija).
Moe se promijeniti nalog o pouzeu (povisi, smanji, brie ili poiljka optereti
pouzeem) odnosno o isplati nekog novanog iznosa (dio vozarine ili drugi
trokovi).
I primalac ima pravo davati iste naloge eljeznici pod uslovom da je ovlaten
na to u tovarnom listu ili da mu poiljalac preda duplikat tovarnog lista. U
protivnom, nema pravo davati naloge, odnosno izmijeniti ugovor.
Imalac prenosivog tovarnog lista, kao hartije od vrijednosti, ima takoe pravo
davati odreene naloge eljeznici. Njegovi nalozi mogu biti sljedei: da se prevoz
stvari obustavi; stvar izda u nekoj drugoj uputnoj stanici ili stvar vrati u otpravnu
stanicu.
Nalozi, odnosno zahtjev za izmjenu ugovora podnosi se u pisanoj formi preko
otpravne stanice ili stanice u kojoj se stvari nalaze. Poiljalac ima pravo traiti
izmjenu ugovora do momenta predaje tovarnog lista primaocu, a ako primalac
odbije prijem stvari, to se pravo ponovo vraa poiljaocu. Davalac naloga snosi
trokove koje je eljeznica imala izvrenjem tih naloga s tim to se naplata moe
osigurati jemstvom.
eljeznica moe odbiti izvrenje naloga, jednostranu izmjenu ugovora, samo iz
razloga odreenih zakonom, u protivnom, odgovara za tetu koja nastane
neizvrenjem naloga. teta se tada obraunava po pravilima koja vrijede za
gubitak (propast) stvari. eljeznica moe odbiti izvrenje naloga u sljedeim
sluajevima: ako nalog nije mogue izvriti; ako bi izvrenje naloga prouzrokovalo
poremeaje u saobraaju; kada je nalog protivan carinskim i drugim imperativnim
propisima; kada su trokovi vei od vrijednosti stvari, a nije dato jemstvo
(nemogunost ekonomske realizacije zakonskog prava zaloge na stvarima).
1.6. Obavjetavanje korisnika prevoza
Korisnik prevoza je svako lice koje na osnovu ugovora o prevozu stie
odreena prava i preuzima odreene obaveze (poiljalac, primalac, imalac
prenosivog tovarnog lista). Ve je reeno, da je eljeznica duna u odreenim
situacijama da obavijesti poiljaoca ili primaoca ili imaoca prenosivog tovarnog lista
kada je na njih prelo pravo raspolaganja poiljkom. Generalno, ona je duna
obavijestiti ta lica u svakom sluaju kada prevoz odstupa od redovnog toka stvari.
Tako je eljeznica duna obavijestiti: poiljaoca kada je u tovarnom listu upisano
da poiljalac ili njegov punomonik prisustvuje carinjenju ili obavljanju drugih radnji,
a stvar je prispjela na to mjesto; poiljaoca, ako se carinjenje ili druge radnje iz
tovarnog lista ne mogu obaviti u mjestu (stanici); poiljaoca ili imaoca prenosivog
tovarnog lista kada nastupe odreene smetnje u prevozu (udes, nezgoda);
196
poiljaoca kada stvari prispiju na uputnu stanicu, a to je pravo upisano u tovarni

list; poiljaoca ili imaoca prava iz prenosivog tovarnog lista kada se posumnja da je
nastupilo oteenje ili djelimian gubitak stvari kako bi oni mogli prisustvovati
pregledu stvari na uputnoj stanici; poiljaoca kada je stvari potrebno staviti u javno
skladite (na leanje) ili predati pediteru ili ih prodati; poiljaoca, primaoca ili
imaoca prava iz prenosivog tovarnog lista u sluaju kada doe do oteenja ili
gubitka poiljke, odnosno kada se zagubljena poiljka kasnije pronae. Ukoliko
eljeznica ne izvri obavjetavanje povrijedila je ugovor i ima se smatrati da se nije
pridravala principa savjesnosti i potenja i zatite interesa korisnika prevoza
(ZOO, lan 12).
1.7. Izvjetavanje o prispijeu stvari
Kada poiljka prispije na uputnu stanicu eljeznica je duna, bez odlaganja, da
je pripremi za izdavanje (odnoenje) i obavijesti adresata da istu preuzme i iskupi
tovarni list. Obavjetavanje se vri na razliite naine: preporuenim pismom,
telegramom, telefaksom, telefonom ili neposredno preko kurira. Zakonska je
pretpostavka da je obavjetavanje izvreno nakon proteka odreenog vremena (24
odnosno 12 asova po predaji preporuke, telegrama, a telefonom kada je razgovor
zavren). Primalac se ne obavjetava ako je ugovoreno da nema obavjetavanja ili
je primalac ovlastio vozara, peditera da u njegovo ime prima izvjetaj o prispijeu
poiljke.
U izvjetaju se daje rok za otkup tovarnog lista i preuzimanje stvari sa
naznakom gdje se one nalaze (kolosijek, broj kola, skladite). eljeznica ima pravo
na trokove za obavjetavanje.
Kada je izdat prenosivi tovarni list na donosioca, eljeznica nikoga ne
obavjetava o prispijeu stvari na uputnu stanicu jer ne zna ko je stvarno primalac,
odnosno u ijim se rukama nalazi tovarni list. Ako prenosivi tovarni list glasi po
naredbi, pa je imalac takvog tovarnog lista izvijestio eljeznicu da je on prenesen
na njega (indosamentom) odnosno da glasi na njega, eljeznica to lice obavjetava
o prispijeu poiljke.
Pravno dejstvo predaje tovarnog lista primaocu ogleda se u tome to od toga
asa primalac stupa u pravni odnos sa eljeznicom. Od tada, kao to je reeno,
moe primati naloge od primaoca, a nikako od poiljaoca. U sluaju da primalac
odbije prijem stvari tada oivljavaju prava poiljaoca iz ugovora.
1.8. Predaja stvari primaocu (izdavanje stvari)
Donosiocu izvjetaja o prispijeu stvari, kada ga je primalac kao adresat
potvrdio, eljeznica je duna u uputnoj stanici izdati tovarni list i predati stvari.
Ukoliko po tovarnom listu primalac ima neto da plati (pouzee ili dio trokova to
je naznaeno u tovarnom listu) stvari e se predati nakon uplate tog iznosa, iskupa
tovarnog lista. Samo primanje tovarnog lista znai da je primalac pristao, obavezao
197
se na isplatu iznosa iz tovarnog lista. Primalac i sam, bez obzira da li ga je uputna

stanica obavijestila o prispijeu stvari ili to nije uinila, ima pravo nakon prispijea
stvari zahtijevati da mu se preda tovarni list i izdaju stvari. eljeznica moe odbiti
predaju stvari ako joj se ne preda duplikat tovarnog lista.
Predaja denane poiljke vri se faktikom predajom. Kada se radi o kolskim
(vagonskim) poiljkama predaja stvari vri se primopredajom kola to se konstatuje
pismeno. Pri tome se konstatuje stanje plombi i drugih zatvaraa na vagonu kao i
spoljni izgled. Ne vri se, dakle, faktika predaja stvari nego simbolina tradicija (u
prisustvu primaoca vri se skidanje plombi sa vagona).
Ukoliko korisnik prevoza posumnja da je stvar oteena ili da postoji djelimian
gubitak stvari (nema plombe ili je ista oteena) moe zahtijevati utvrivanje stanja
poiljke i eljeznica je duna to izvriti. Isto pravo ima poiljalac upisom
odgovarajue klauzule u tovarni list. Dok se ne izvri pregled stvari primalac ne
mora primiti stvari. Za to vrijeme stvari lee na rizik i troak eljeznice. Ako se
prilikom pregleda ne utvrdi nikakva teta (oteenje ili gubitak stvari) ili se utvrdi
teta koju je eljeznica prije pregleda priznala, tada e lice koje je zahtijevalo
pregled (poiljalac, primalac, imalac prenosivog tovarnog lista) snositi trokove
pregleda. I sama eljeznica kada posumnja u oteenje ili djelimini gubitak stvari
ili kada oni stvarno postoje obavezna je pristupiti utvrivanju stanja poiljke.
Utvrivanje stanja poiljke vri se na objektivan nain u prisustvu korisnika
prevoza, ako je to mogue, a svjedoka i vjetaka kada je potrebno. Pregled e se
izvriti i bez prisustva imaoca prava kada se ne odazove ili je stanje poiljke takvo
da je potrebno odmah pristupiti njenom utvrivanju. Prilikom pregleda stvari
sastavlja se zapisnik koji se predaje imaocu prava na stvarima. U zapisniku se
utvruje: stanje stvari, podaci o masi ili broju komada, uzroku nastanka tete, kada
je mogue, te visini tete.
injenica predaje stvari primaocu je od pravnog znaaja za eljeznicu jer se
toga asa smatra da je ona izvrila obavezu iz ugovora. Ukoliko je uredan prevoz
(bez zadocnjenja, oteenja ili gubitka) prestaju sva potraivanja imaoca prava
prema eljeznici.
I prilikom izdavanja stvari mogu nastupiti smetnje: primalac se ne moe
pronai; primalac je odbio prijem stvari; tovarni list nije iskupljen u roku ili je
izdavanje (predaja) stvari zabranjena odlukom nadlenog organa. eljeznica e u
razumnom roku o tome obavijestiti poiljaoca i traiti uputstva. Ne dobije li uputstva
ili se dobijena uputstva ne mogu provesti tada e eljeznica stvari staviti na
privremeni smjetaj, na rizik i troak poiljaoca, a ona odgovara kao uvar. Osim
toga, ona moe stvari predati pediteru ili u javno skladite na troak poiljaoca i
njegov rizik, a sama odgovara za izbor (culpa in eligendo). O svim tim radnjama
obavijestie poiljaoca blagovremeno. Stvari koje nisu odnesene eljeznica moe
prodati odmah, ako su podlone brzom kvaru ili su nepodesne za dranje. Takoe,
ostale stvari koje je drala (uvala) 30 dana po isteku roka za njihovo odnoenje
198
ona moe prodati. Zapisnik o prodaji dostavlja poiljaocu. Iz postignute cijene

naplatie svoje trokove, ako nisu plaeni, a ostatak stavlja na raspolaganje
poiljaocu (ZUPS, lan 59 - 64). Moe se desiti da je primalac iskupio tovarni list,
ali nije odnio stvar. Primaoca eljeznica obavjetava i poziva da odnese stvari koje
lee na njegov rizik i troak. Ako i nakon poziva stvar ne bude odnesena,
eljeznica istu moe predati u javno skladite ili prodati.
1.9. uvanje stvari
Poto ovaj ugovor ima elemenata ugovora o ostavi, eljeznica je duna stvar
uvati i sa njom postupati kao savjestan i uredan privrednik za sve vrijeme dok se
ona nalazi u njenim rukama (dravini). Ta obaveza postoji za vrijeme cijelog roka
isporuke (otpravnog i prevoznog roka) kao i za vrijeme dok se stvar ne odnese.
Ako stvar ostavlja na privremeni smjetaj, duna je da postupa sa istom kao uvar.
Kada se prevozi iva stoka, a poiljalac nije odredio pratioca, obavezna je da je
tokom prevoza i po prispijeu u uputnu stanicu poji i hrani, zapravo, za sve vrijeme
dok je ne preda primaocu, odnosno ne postupi sa njom prema ovlatenjima iz
zakona i ugovora. Kod prevoza odreenih stvari koje imaju naroite osobine i
svojstva, uz notifikacije u tovarnom listu, obavezna je postupati po naroitim
pravilima o prevozu i uvanju stvari (kod prevoza opasnih materija vrijede posebna
pravila RID).
1.10. Objavljivanje tarifa
eljeznica je obavezna objaviti tarife na propisan ili uobiajen nain. Objavljuju
se na nain da tarife budu pristupane i saznatljive za korisnike prevoza. Usto,
duna je da na zahtjev korisnika prevoza stavi na uvid tarife u otpravnoj ili uputnoj
stanici. Uobiajeno je da se tarife ili izvodi iz tarifa oglaavaju na vidnim mjestima u
stanicama. Tarife moraju sadravati sve posebne uslove prevoza, a naroito
elemente za izraunavanje visine prevoznine, sporednih usluga, a u
meunarodnom prevozu i uslove za preraunavanje valuta. Tarife se primjenjuju
prema svim korisnicima pod istim uslovima koji su vaili na dan zakljuivanja
ugovora.
2.1. Obavjetavanje o namjeravanom prevozu
Opta je obaveza poiljaoca da obavijesti eljeznicu o namjeravanom prevozu
u kome smislu daje podatke, naroito, o vrsti, sadrini, koliini i masi poiljke,
uputnoj stanici i primaocu, kao i drugim relevantnim elementima (ZOO, lan 654).
To posebno vai kada se transportuju masovni tereti, opasne stvari ili one koje
zahtijevaju posebne uslove prevoza. Sutina obaveze poiljaoca jeste u tome da
eljeznica na vrijeme pripremi kola, preduzme sve nune radnje i mjere za
nesmetan i bezbijedan prevoz. Poiljalac odgovara za tetu koja bi nastala zbog
nedavanja podataka ili davanja pogrenih podataka.
199
2.2. Predaja stvari i tovarnog lista

Iz prirode nastanka ovog ugovora proizlazi da je poiljalac obavezan predati
stvari na prevoz i predati uredno popunjen tovarni list. Obaveza utovara je
dispozitivne prirode jer se ugovorom moe predvidjeti da tu radnju obavi eljeznica.
Stvari se predaju blagovremeno, upakovane na propisan ili uobiajen nain
kako bi, s obzirom na njihovu vrstu, nain prevoza i prevozni put, bile prevezene
bez oteenja ili ugroavanja lica i dobara. eljeznica e upozoriti poiljaoca na
nedostatke pakovanja. Ona moe odbiti prijem poiljke kada su nedostaci
pakovanja takve prirode da se moe ugroziti sigurnost lica, kola i dobara.
Poiljalac, ako vri utovar, duan je pridravati se ugovorenog roka utovara i
uputstava eljeznice u pogledu smjetaja stvari na kola, te koliine i mase koju kola
mogu da prime (osovinsko optereenje). Kada se zavri utovar na vagon se stavlja
plomba i drugi zatvarai, a u tovarni list poiljalac unosi broj i oznaku plombe.
Ako poiljalac ne odri rok utovara, prekorai ugovoreno vrijeme, eljeznica
moe traiti posebnu naknadu (kolsku dangubninu). Kada je rok utovara
prekoraen za vie od 24 asa, eljeznica je ovlatena da, na troak i rizik
poiljaoca istovari stvari (oslobodi kola) i iste preda na privremeni smjetaj ili
pediteru ili u javno skladite (ZUPS, lan 55).
U sluaju preoptereenja kola (preteg) ili neispravno, netano ili nepotpuno
upisanih podataka u tovarni list o stvarima koje su iskljuene iz transporta i
stvarima koje se prevoze pod posebnim uslovima, zakonska je obaveza eljeznice
da na prvoj stanici gdje je to mogue istovari cijelu poiljku ili preteg. Stvari stavlja
na raspolaganje poiljaocu na njegov troak i rizik. Pri tome eljeznica moe traiti
trostruki iznos prevoznine za izvreni prevoz kao i naknadu tete ako je nastala
(ZUPS, lan 45).
Ekonomski interes eljeznice jeste da naplati prevozne trokove za svoju
uslugu. Ti prevozni trokovi sastoje se od: vozarine (prevoznine), dodataka na
vozarinu, naknada za sporedne usluge te drugih naknada saglasno ugovoru i tarifi.
Opte je pravilo da eljeznica ima pravo na vozarinu za najkrai prevozni put kojim
bi se stvari mogle prevesti, bez obzira na stvarni put prevoza. Odstupanja mogu biti
u sluaju da poiljalac odredi prevozni put.
Obaveza plaanja prevoznih trokova moe biti razliito odreena. Poiljalac
plaa prevozne trokove po tarifi koja se primjenjuje na dan zakljuenja ugovora
kada je tako ugovoreno i upisano u tovarni list. Inae, ta obaveza je na primaocu
ako iskupi tovarni list u kome nije naznaeno da poiljalac plaa prevozne trokove
(ZUPS, lan 39). Tarifa moe odrediti da neke trokove prevoza obavezno plaa
poiljalac. Kada se radi o lako kvarljivim stvarima ili stvarima male vrijednosti
(vrijednost stvari ne moe pokriti trokove prevoza) otpravna stanica uvijek moe
200
zahtijevati da poiljalac unaprijed plati trokove prevoza. Isto vrijedi i za ekspresne

poiljke. Tada se u tovarni list i njegov duplikat unosi iznos unaprijed plaenih
trokova od strane poiljaoca.
Pravna je pretpostavka, oborive prirode, da poiljalac ne plaa prevozne
trokove ili dio trokova, ako o tome nema njegove izjave u tovarnom listu. Smatra
se da je htio te trokove da snosi primalac. Meutim, on e platiti prevozne
trokove ukoliko primalac ne iskupi tovarni list ili ne bude davao naloge za izmjene
ugovora tokom prevoza stvari.
Izjavu o vozarini i drugim trokovima poiljalac upisuje u tovarni list
standardnim izrazima (klauzule) koje se primjenjuju i u meunarodnom transportu.
Evo nekih: franko vozarina - poiljalac preuzima na sebe samo plaanje vozarine;
franko vozarina ukljuivo ... - pored vozarine, poiljalac preuzima pojedinano
naznaene trokove; franko svi trokovi - poiljalac preuzima na sebe vozarinu i
plaanje svih trokova; franko iznos... - poiljalac plaa naznaeni iznos.
eljeznica i poiljalac imaju pravo odnosno obavezu na ispravak naplaenih
iznosa u sluaju nepravilne primjene tarifa ili greke prilikom izraunavanja ili
naplate trokova. Reklamacija se podnosi u pisanoj formi uz obrazloenje i
prezentaciju odgovarajuih dokumenata. Manje plaene iznose treba da plati
poiljalac ako tovarni list nije iskupljen ili se potraivanje eljeznice odnosi na
trokove koje je u tovarnom listu preuzeo poiljalac. Poiljalac je duan platiti
kamatu od dana prijema reklamacije. Ako poiljalac u roku od 30 dana ne izvri
plaanje, eljeznica moe pokrenuti spor. U meunarodnom saobraaju poiljalac
nije duan platiti manje uplaeni iznos ako je razlika manja od 4 obraunske
jedinice po tovarnom listu (JP-DIM, lan 29).
Poiljalac, primalac i svako lice na koje je prelo potraivanje iz ugovora ima
pravo reklamacije eljeznici u sluaju vie plaenog iznosa trokova prevoza
(preplaen iznos). Ako reklamacija ostane bezuspjena, protekom 30 dana, ono
moe pokrenuti spor podizanjem tube.
3. Obaveze primaoca
Primalac ima obavezu plaanja prevoznih trokova, svih ili djelimino, kako je
navedeno u tovarnom listu i ako on taj dokument preuzme. Samo preuzimanje
tovarnog lista obavezuje primaoca na plaanje trokova. Inae, preuzimanje
tovarnog lista je pravo primaoca i na to ga ne moe niko natjerati.
Kada, dakle, primalac preuzme tovarni list zasniva se obaveza primaoca na
plaanje trokova prevoza u obimu kako je odreeno tovarnim listom. Primalac je u
obavezi da plati i sve trokove nastale po njegovim nalozima jer i on moe davati
uputstva eljeznici kada na njega prijeu ovlatenja iz ugovora. Osim toga,
201
primalac je u obavezi da plati i one trokove koji su nastali njegovim radnjama za

eljeznicu ili neinjenjem, nepreduzimanjem radnji, nakon prihvatanja tovarnog lista
(dangubnina, learina i dr.).
3.2. Odnoenje stvari
Primalac, ako iskupi tovarni list, duan je stvar odnijeti u ugovorenom roku (rok
odnoenja), u toku redovnog radnog vremena koje vai u uputnoj stanici. Ako stvari
na vrijeme ne odnese, eljeznica naplauje dangubninu (learinu) prema tarifi.
Ukoliko se taj rok prekorai za vie od 14 asova eljeznica ima pravo staviti stvari
na privremeni smjetaj, na troak i rizik primaoca, ili ih predati pediteru ili u javno
skladite, kao i drugom prevozniku radi predaje primaocu. Stvari moe odmah i
prodati ako su ispunjeni odreeni uslovi (lako kvarljive stvari, ive ivotinje, stvar se
ne moe predati pediteru ili u skladite prema mjesnim obiajima). U svim
sluajevima prekoraenja roka za odnoenje stvari primalac je obavezan platiti
posebnu naknadu odreenu tarifom.
Primalac moe zahtijevati da se provjeri stanje poiljke i utvrdi oteenje i
moe odbiti prijem sve dok se to ne uini. Dovoljno je da postoji sumnja u
oteenje ili gubitak pa da se prie provjeri. Prilikom provjere sastavlja se zapisnik
o izviaju iji se prepis predaje primaocu. Ako primalac ne prizna injenice
utvrene zapisnikom, moe zahtijevati sudskim putem utvrivanje stanja poiljke
(koliina, uzroci tete, visina, okolnosti pod kojim je teta nastala). Ustanovi li se
istovjetnost poiljke, trokove utvrivanja snosi primalac (ZOO, lan 689).
V - ODGOVORNOST STRANAKA
1. Odgovornost eljeznice
Prema meunarodnim pravilima i domaem pravu eljeznica odgovara za
tetu nastalu u toku prevoza zbog djeliminog ili potpunog oteenja ili gubitka
stvari, kao i za tetu nastalu zbog prekoraenja roka isporuke (zadocnjenja), za sve
vrijeme do predaje stvari primaocu (JP-CIM, lan 36; ZUPS, lan 65). Dakle, ona
odgovara za sluaj oteenja, za sluaj gubitka i za sluaj zadocnjenja i to od asa
183
eljeznica
kada je primila stvar na prevoz pa dok je ne preda primaocu.
odgovara za lica koja je angaovala, odnosno koja su radila po njenim nalozima.
eljeznica odgovara za povredu integriteta poiljke, gubitak ili oteenje.
Gubitak postoji onda kada eljeznica nije u mogunosti da u odredinom mjestu
izda stvar primaocu (izgubljena, ukradena, izgorjela, izdata treem neovlatenom
licu, prodata i dr.). Pretpostavka je da postoji gubitak ukoliko eljeznica ne izda
stvari primaocu u roku od 30 dana po isteku vremena za isporuku. Djelimini
183
urdev dr Duanka, Odgovornost eleznikog prevozioca, Nauna knjiga, Beograd, 1987, str. 35. i dalje.
202
gubitak postoji kada eljeznica ne moe da izda primaocu dio poiljke, postoji
koliinsko umanjenje poiljke. Oteenje, djelimino ili potpuno, jeste kvalitativno
umanjenje poiljke. Dolo je do umanjenja vrijednosti stvari jer je pogorano njeno
stanje (lom, deformisanje, truljenje, cijepanje, vlanost i dr.). eljeznica je
prekoraila rok isporuke (zadocnila, zakasnila) kada nije na vrijeme preuzela
poiljku ili je nije na vrijeme predala primaocu.
Ne postoji jedinstveno stanovite o pravnoj prirodi odgovornosti eljeznice.
Spor se sastoji u tome: da li se radi o njenoj ugovornoj odgovornosti zasnovanoj na
sistemu subjektivne odgovornosti (princip kulpe) sa pretpostavljenom krivicom
eljeznice 184 ili o sistemu objektivne odgovornosti, samom faktu prouzrokovanja
tete. 185 Prevladava drugo stanovite. Razlozi su mnogobrojni, ali se, ukratko,
mogu svesti na sljedee: djelatnost eljeznice povezana je sa pojaanim rizikom;
tete se deavaju usljed dejstava nepoznatih uzroka; krivicu je teko dokazati jer
poiljalac nema uvid u kontrolu nad radom eljeznice. Stoga se njena objektivna
odgovornost bazira na teoriji interesa (ija korist onoga i rizik) jer iz vrenja svoje
djelatnosti eljeznica ostvaruje korist pa treba i da snosi nastale tetne posljedice.
Pravni osnovi (razlozi) koji ublaavaju (omekavaju) dejstva stroge objektivne
odgovornosti eljeznice dijele se u teoriji na opte i posebne.
Opti (neprivilegovani) razlozi oslobaaju eljeznicu od naknade tete za
sluaj gubitka, oteenja ili zadocnjenja. eljeznica nee odgovarati ako je teta
nastala: krivicom korisnika prevoza; nalogom poiljaoca; uslijed mana na samoj
stvari (svojstava stvari) i dejstava vie sile - spoljnih uzroka koji se nisu mogli
predvidjeti, izbjei niti otkloniti (JP-CIM, lan 36; ZUPS, lan 66). Da bi se
oslobodila odgovornosti, eljeznica mora dokazati uzronu vezu izmeu nekog od
naprijed navedenih uzroka i same tete.
U cilju daljeg ublaavanja odgovornosti eljeznice uvedeni su i posebni
(privilegovani) osnovi ekskulpacije koje meunarodna i domaa pravila izriito
navode. Oni vae samo za sluaj povrede integriteta poiljke (gubitka ili oteenja),
ali ne i za sluaj zadocnjenja. Prema tim pravilima, ne pretpostavlja se odgovornost
eljeznice za tetu nastalu gubitkom ili oteenjem poiljke, ako se utvrdi da je do
te tete dolo zbog jednog ili vie privilegovanih osnova, a to su:
a) Prevoz je izvren otvorenim kolima po vaeim propisima ili ugovoru
stranaka to je upisano u tovarni list. Postoji izuzetak, eljeznica odgovara kada je
dolo do oiglednog manjka ili gubitka cijelih komada stvari;
b) Stvar nije upakovana ili je nedovoljno upakovana (prevoz bez odgovarajue
ambalae) zbog ega je, s obzirom na prirodu stvari, dolo do gubitka ili oteenja;
c) Kada je teta nastala utovarom ili istovarom koji vri poiljalac ili primalac na
osnovu propisa ili ugovora;
d) Ako se prevozi stvar koja je po svojoj prirodi (svojstvima) naroito izloena
potpunom ili djeliminom gubitku ili oteenju (lomljenju, ranju, truljenju i sl.);
184
Antonijevi dr Zoran, op.cit. str. 358, Trajkovi dr Miodrag, Saobraajno pravo, Beograd, 1985, str. 462.
Cigoj dr Stojan, Transportno pravo, Sinteza, Ljubljana, 1978, str. 61; Kapor dr Vladimir -Cari dr Slavko, op.cit. str.
334.
185
203
e) Stvar je predata na prevoz pod neispravnom, netanom ili nepotpunom

deklaracijom ili se radi o stvari koja se prima na prevoz pod posebnim
predostronostima i uslovima;
f) Ako je dolo do tete u prevozu ivih ivotinja dejstvom posebnih okolnosti
kojima su izloene ivotinje ili kada je na osnovu tarife, ugovora i uz naznaku u
tovarnom listu trebao biti pratilac pa je to izostalo (JP-CIM, lan 36; ZUPS, lan
68).
U svim navedenim sluajevima pretpostavka o neodgovornosti eljeznice nije
apsolutne prirode jer imalac prava moe dokazivati suprotno, tj. da teta nije
nastala ili nije iskljuivo nastala uslijed tih posebnih okolnosti (razloga). Za
eljeznicu je dovoljno da uini vjerovatnim postojanje neke od posebnih okolnosti
(oslobaajuih razloga), a sve ostalo (pozitivni dokazi) su na imaocu prava.
Pored optih i posebnih, postoje i specijalni razlozi za oslobaanje eljeznice
od odgovornosti, a tiu se normalnog kala. Ona ne odgovara za normalni kalo,
gubitak u masi (teini) koji zbog prirodnih svojstava stvari redovno nastaje u
prevozu. Odgovarae za dio gubitka u masi koji prelazi propisane (standardne)
norme kala. Odreen je procenat dozvoljenog kala za pojedine vrste stvari - dva
posto (na tenost, krzno, masti, svjee voe i povre, so, sapun, ugalj, stvari
predate u vlanom stanju i dr.), a jedan posto za ostale stvari (ZUPS lan 70; JPCIM lan 41). Specijalni osnov za oslobaanje eljeznice od odgovornosti jesu
nuklearni udesi, ako za prouzrokovanu tetu odgovara korisnik nuklearnog ureaja
ili drugo odgovorno lice.
U poslovnom/trgovakom pravu opte je pravilo da se kod prouzrokovanja
tete naknauje stvarna, prosta teta (damnum emergens) i izgubljena dobit, korist
(lucrum cessans). eljeznica naknauje samo prostu tetu, osim u sluajevima
kvalifikovane krivnje (zle namjere ili krajnje nepanje). To je, po miljenju teorije,
kompenzacija za strogi sistem objektivne odgovornosti.
Za sluaj djeliminog ili potpunog gubitka (propasti) stvari, eljeznica
naknauje tetu u visini vrijednosti izgubljene stvari obraunate po berzanskoj
cijeni, a u nedostatku nje po trinoj cijeni. Ako stvar nema berzansku ili trinu
cijenu visina tete se obraunava po uobiajenoj cijeni kao za stvari iste vrste i
kvaliteta. Kad je unaprijed odreena cijena stvari koje se prevoze, visina tete se
odmjerava prema toj unaprijed utvrenoj cijeni. U svim sluajevima vai cijena koja
je postojala u vrijeme i u mjestu predaje stvari na prevoz. Sudska praksa je
kolebljiva u tome da li je fakturna cijena stvari i njena trina cijena. eljeznica
vraa naplaenu vozarinu, iznos carina i drugih trokova jer se smatra da nije
izvrila prevoz. Razumije se, kod djeliminog gubitka eljeznica naknauje tetu u
visini vrijednosti samo tog izgubljenog dijela stvari (tereta) i vraa srazmjeran dio
vozarine i drugih trokova.
U sluaju oteenja (djeliminog ili potpunog) stvari eljeznica vri naknadu
tete u visini vrijednosti stvarnog oteenja, to se utvruje pregledom ili strunim
204
vjetaenjem. Plaa se, dakle, teta koja odgovara procentu umanjenja vrijednosti
stvari (berzanska, trina ili uobiajena cijena minus postotak oteenja stvari).
Ako je cijela ili dio poiljke, uslijed oteenja, izgubio vrijednost, visina tete ne
moe prijei iznos koji bi eljeznica platila na ime izgubljene poiljke. Visina tete
koja se plaa za gubitak uvijek je gornja granica i za njen obraun u sluaju
oteenja stvari.
Za sluaj zadocnjenja (prekoraenja roka isporuke) eljeznica naknauje
samo tetu koja je uslijed toga prouzrokovana vezujui istu za visinu vozarine 186 :
kod gubitka ili oteenja stvari plaa iznos dokazane tete koja ne moe biti vea
od trostrukog iznosa vozarine; kod potpunog gubitka samo tetu po tome osnovu
bez obzira na zadocnjenje. Kumulacija zahtjeva prema eljeznici postoji kod
djeliminog gubitka ili oteenja. eljeznica tada plaa tetu na ime izgubljenog ili
oteenog dijela poiljke, a za neizgubljeni ili neoteeni dio plaa tetu po osnovu
zadocnjenja. Ukupna teta, po svim osnovima, ne moe prijei iznos koji bi
eljeznica, inae, platila za sluaj potpunog gubitka stvari.
Kvalifikovana krivnja eljeznice (zla namjera, krajnja nepanja) utiu na visinu
tete. Kada je gubitak, oteenje ili zadocnjenje prouzrokovano zlonamjerno ili iz
krajnje nepanje, eljeznica mora imaocu prava naknaditi cjelokupni (puni) iznos
dokazane tete koja obuhvata prostu tetu i izgubljenu dobit. Radi li se o krajnjoj
nepanji iznos dokazane tete ne moe prijei dvostruku vrijednost koju, inae,
eljeznica plaa za sluaj gubitka, oteenja ili zadocnjenja (JP-CIM, lan 44).
Transportno pravo poznaje princip ogranienja (limitiranja) odgovornosti
prevoznika to je sluaj i kod eljeznice. Za sluaj oteenja ili gubitka stvari
odgovornost eljeznice se ograniava na odreeni iznos koji ona plaa po
kilogramu bruto mase (teine) te izgubljene ili oteene stvari ili njenog dijela.
Visina naknade tete koju eljeznica plaa moe se poveati kada je u
tovarnom listu predvien institut plaanja tete u svrhu obezbjeenja uredne
isporuke (ZUPS, lan 75). eljeznica tada plaa tetu saglasno optim pravilima
za gubitak, oteenje ili zadocnjenje plus iznos dokazane tete, ali samo do visine
ukupnog obezbjeenja. U tom sluaju moe biti obuhvaena i stvarna teta i
izgubljeni dobitak. Neki smatraju da ova situacija ima slinosti sa transportnim
osiguranjem.
Ugovorom o prevozu ili tarifom ne moe se iskljuiti niti ograniiti, potpuno ili
djelimino, odgovornost eljeznice. Istovremeno, ne moe se stipulisati
prebacivanje tereta dokazivanja sa eljeznice na imaoca prava u sluajevima kada
je predvieno da ona vri dokazivanje (ZUPS, lan 3). Odgovornost eljeznice
regulisana je imperativnim normama pa ugovor ne moe zamijeniti ili iskljuiti
zakon.
186
Vasiljevi dr Mirko, Odgovornost eleznice u domaem i meunarodnom prevozu robe, Beograd, 1987, str. 42,
respektabilno.
205
Ako u prevozu uestvuje vie eljeznikih preduzea, ona solidarno

odgovaraju. Primalac stvari moe se obratiti sa zahtjevom uputnoj stanici, a kada
postoji osiguranje i osiguravajuem drutvu. Imalac prava svoj odtetni zahtjev
moe postaviti prema onome za koga se odlui, koga izabere. Ako je u prevozu
uestvovalo vie eljeznikih preduzea koja je odredio poiljalac tada nema
solidarne odgovornosti. Svako preduzee odgovara samo za svoj dio prevoza
(ZOO, lan 678).
Ve je reeno da poiljalac odgovara za tanost unesenih podataka i izjava u
tovarni list pa i kada ih na njegov zahtjev unosi eljeznica. Podaci koji se odnose
na masu i broj komada mogu se upotrijebiti protiv eljeznice samo ako je ona te
podatke provjerila (vagala, brojala) i potvrdila u tovarnom listu. Meutim i tada ima
odstupanja. Kada je oigledno da nikakav stvarni manjak ne odgovara razlici u
masi ili broju komada u odnosu na podatke iz tovarnog lista ti dokazi ne mogu
sluiti protiv eljeznice, posebno, ako su primaocu predata kola (vagon) sa
ispravnim plombama (ZUPS, lan 43).
Poiljalac odgovara eljeznici i duan je naknaditi tetu koja nastane uslijed
toga to nije priloio potrebne isprave uz tovarni list ili nije priloio sve ili su one
neispravne. Odgovornost postoji i po osnovu tete nanesene utovarom, istovarom,
zbog ravog pakovanja, nedeklarisanja ili netanog deklarisanja stvari. Kada su
propisani odreeni rokovi, pa ih primalac ne odri, on odgovara eljeznici.
Najee se to odnosi na plaanje dangubnine, learine ili trokova uskladitenja.
Poiljalac odgovara za tetu prouzrokovanu drugim licima ili stvarima uslijed
naroitih svojstava (opasne) stvari koja nisu bila poznata eljeznici.
VI - PRESTANAK PRAVA IZ UGOVORA
Ugovor o prevozu stvari eljeznicom prestaje na isti nain kao i drugi ugovori,
odnosno prema optim pravilima o prestanku obligacija. Nije bitno da li obaveze
proistiu iz propisa, ugovora ili pravila autonomnog poslovnog prava.
Pravo zahtijevanja prema eljeznici prestaje kada imalac prava iz ugovora
primi poiljku. Imalac prava moe biti poiljalac, primalac, korisnik prevoza,
odnosno imalac prenosivog tovarnog lista.
Izuzetno, pravo potraivanja prema eljeznici ne prestaje, iako je ona predala
poiljku, u sljedeim sluajevima: ako imalac prava dokae da je teta
prouzrokovana namjerno ili krajnjom nepanjom eljeznice; u sluaju djeliminog
gubitka ili oteenja to je utvreno prije prijema poiljke ili nije uopte utvreno
206
prilikom prijema uslijed propusta eljeznice; ako oteenje ili djelimini gubitak
stvari imalac prava nije mogao opaziti prilikom prijema poiljke, ali je zahtjev za
utvrivanje oteenja stavio im je otkrio tetu (najkasnije sedam dana od prijema
poiljke) uz obavezu dokazivanja da je do tete dolo u periodu od prijema do
izdavanja (odnoenja) poiljke; kada se potraivanje odnosi na vraanje plaenih
iznosa ili pouzea (ZUPS, lan 79). Svoja potraivanja iz ugovora imalac prava
moe ostvariti prema eljeznici ako stavi reklamaciju u pismenoj formi i na nain
odreen tarifom. Poiljalac moe koristiti pravo na reklamaciju sve dok ima pravo
da raspolae poiljkom, a primalac od trenutka prijema tovarnog lista. Protekom
roka od 30 dana po dostavi reklamacije imalac prava moe svoj zahtjev ostvariti
podizanjem tube (glavni zahtjev plus kamata). Zahtjev za naknadu tete iz osnova
zadocnjenja mora staviti u roku od 15 dana od dana izdavanja stvari, inae, pada u
prekluziju.
Za potraivanja iz ugovora o prevozu stvari eljeznicom odreeni su specijalni
rokovi kao i rokovi za poetak toka zastarjelosti (ZUPS, lan 80, 81). Potraivanja
zbog vie ili manje naplaene vozarine, dodatka na vozarinu, naknada za
sporedne usluge ili drugih trokova zastarijevaju za est mjeseci. Ostala
potraivanja iz ovog ugovora zastarijevaju za jednu godinu dana. Obustava zastare
nastaje dostavljanjem pismene reklamacije, a nastavlja dalje uruenjem pismenog
odgovora od strane eljeznice. Naknadne reklamacije o istoj stvari ne obustavljaju
zastarijevanje.
207
208
GLAVA TREA
UGOVOR O PREVOZU STVARI DRUMOM (CESTOM)
1. Pojam ugovora
Ugovor o prevozu stvari drumom (cestom) je takav ugovor kojim se drumski
transporter, uz naknadu obavezuje poiljaocu, da e stvari iji je transport
dozvoljen, unutar odreenog ili odredivog roka, u neoteenom stanju prevesti
(premjestiti) iz mjesta otpreme u mjesto opredjeljenja i tamo ih staviti na
187
Pojam ovog ugovora ne odstupa
raspolaganje poiljaocu ili licu koje on odredi.
bitno od opteg pojma ugovora o prevozu. On se razlikuje po konkretizaciji linosti
prevoznika, prevoznom putu i sredstvima prevoza.
Sredstvo prevoza je ta injenica koja daje karakteristike ostalim. Sredstvo
prevoza jeste motorno vozilo, a pod motornim vozilom se podrazumijeva vozilo
koje se pokree mehanikom snagom sopstvenog motora neovisno od postojanja
ina ili elektrinih vodova. Pod pravila drumskog prevoza potpadaju i kombinovana
vozila, prikolice i poluprikolice (CMR, lan 1).
Ovaj ugovor sve vie dobija meunarodni znaaj. Ugovor ima meunarodni
karakter kada se mjesto preuzimanja i mjesto opredjeljenja, prema ugovoru,
nalaze u dvjema razliitim dravama (CMR, lan 1).
2. Znaaj drumskog prevoza
Drumski prevoz ima najduu tradiciju, a do industrijske revolucije i najvei
znaaj. Tehnoloka otkria vezana za parnu mainu ila su u korist eljeznikog
transporta, tako da drumski prevoz tek poetkom ovoga vijeka ponovno oivljava
da bi puni znaaj doivio poslije pedesetih godina. S obzirom na ekonomske i
druge karakteristike drumski prevoz ima znaajnu ulogu u privrednom ivotu svake
zemlje i predstavlja konkurenciju drugim granama saobraaja.
Prednosti drumskog transporta ogledaju se, ukratko, u ovome: mogue je
obaviti direktan prevoz stvari po principu od vrata do vrata odnosno od skladita
do skladita; lake se koriste prednosti integralnog prevoza primjenom modernih
transportnih sudova (kontejnera, paleta); pogodniji je za prevoz manjih koliina
stvari ili stvari specifinih osobina; koritenjem zaobilaznih ili sporednih puteva
lake se savladavaju saobraajne smetnje na pojedinim relacijama; jeftinija je
izgradnja prevoznih sredstava, osobito za pojedine vrste prevoza stvari (kamioni
187
Opirnije: Trifkovi mr Milo, Prava i obaveze stranaka iz ugovora o prevozu robe drumom, Institut za uporedno
pravo, Beograd, 1970, str. 12.
209
hladnjae, cisterne); lake se kombinuje sa prevozom iz ostalih grana saobraaja,

eljeznikim i pomorskim naroito, i na kraju, drumski transport je pogodan za
prevoz za vlastite potrebe poslovnih subjekata.
Nedostaci ovog vida prevoza su, prije svega, u sljedeem: nije pogodan za
istovremeni prevoz velikih koliina stvari, mada se formiraju zbirni transporti
(konvoji); tee se prevozi naroito kabasta roba; vezan je za vremenske prilike i
najzad, prevozna sredstva su podlonija kvarovima, nego to je sluaj u
pomorskom ili eljeznikom prevozu.
3. Vrste prevoza i ugovora
Od vrste drumskog prevoza ovisi njegov pravni reim. Postoji niz specijalnih
pravila kojima se reguliu pitanja znaajna za odreenu vrstu drumskog prevoza,
posebno u sferi autonomnog prava. Ona su skoro unificirana kada se radi o
karakteristikama vozila, posadi, sigurnosnim propisima, osiguranju, prelasku
dravne granice i dr.
Drumski prevoz, a time i ugovori u vezi sa njim, mogu se podijeliti po razliitim
kriterijima. Uobiajeno je da se prema predmetu prevoza drumski transport dijeli na
prevoz putnika, prevoz stvari (robe) i prevoz prtljaga pa u tom pravcu postoje
razliita pravila u zakonu. Po nainu organizovanja prevoza putnika i stvari postoji
javni drumski prevoz i prevoz za vlastite potrebe. Javni prevoz obavljaju poslovni
subjekti (transportne organizacije) kao svoju registrovanu djelatnost na bazi
ugovora sa poslovnim partnerima. Prevoz za vlastite potrebe podrazumijeva
prevoz putnika i stvari radi zadovoljavanja sopstvenih potreba i ne obuhvata
vrenje prevoznikih usluga treim licima.
Javni drumski prevoz se obavlja kao prevoz u linijskom i slobodnom
drumskom saobraaju. Linijski (redovni) prevoz se odvija po unaprijed utvrenom
redu vonje, sa unaprijed odreenom polaznom i krajnjom stanicom i
meustanicama. Cijena i ostali uslovi prevoza su unaprijed utvreni tarifom, a
prevoznik je obavezan donijeti tarife i objaviti ih na uobiajen ili propisan nain. U
slobodnom drumskom prevozu, ugovorom se odreuje prevozni put, cijena i uslovi
prevoza, mada i za ovaj vid transporta prevoznici mogu unaprijed donijeti uslove
poslovanja i tarife. U literaturi je uobiajeno da se drumski transport razvrstava i
prema vrsti poiljki na prevoz denanih poiljki i prevoz kamionskih poiljki (tereta).
Mjeoviti (kombinovani) prevoz, koji se dosta koristi, postoji onda kada se, na
osnovu ugovora o prevozu, transport stvari vri angaovanjem prevoznih sredstava
iz razliitih grana saobraaja (kamion, eljeznica, brod). U tom sluaju, kod
meunarodnog prevoza transport se odvija na osnovu jedinstvene isprave o
kombinovanom (multimodalnom) prevozu i jedinstvene naknade za prevoz. Isprava
moe glasiti po naredbi ili na donosioca i moe biti prenosiva ili neprenosiva.
Postoji jedinstvena odgovornost prvog transportera, kao organizatora
210
meunarodnog kombinovanog prevoza, za cijeli mjeoviti prevoz. 188 Ako se

motorno vozilo prenosi jednim dijelom puta morem, eljeznicom, unutranjim
vodama ili vazdunim putem, ali bez istovara, tada se primjenjuju pravila CMR na
cio prevozni put.
4. Pravni izvori
Razvojem drumskog saobraaja ustanovljena su posebna pravila koja se
zasnivaju na posebnostima drumskih prevoznih sredstava, putevima prevoza i
zahtjevima sigurnosti transporta, te ekonomskim ciljevima korisnika prevoza.
Pravila su predmet regulisanja nacionalnih i meunarodnih izvora (konvencija),
poto i u ovoj oblasti postoji unifikacija prava na meunarodnom planu. Na
meunarodnom nivou znaajno je pomenuti dvije konvencije: jedna, koja se odnosi
na oblast meunarodnog prevoza stvari i druga, koja se odnosi na carine i fiskalna
davanja. To su: Konvencija o ugovoru za meunarodni prevoz robe drumom
(eneva, 1956), poznatija pod skraenim imenom CMR konvencija i Carinska
konvencija o meunarodnom prevozu robe na osnovu karneta TIR (eneva, 1959),
krae TIR konvencija. Postoji i niz drugih meunarodnih akata koji se odnose na
posadu vozila, putne oznake, signalizaciju, prevoz opasnih stvari, fiskalni reim
drumskih vozila u meunarodnom prevozu. Formirano je nekoliko meunarodnih
asocijacija u ovoj oblasti: Meunarodna unija za drumski transport (IRU),
Meunarodna unija za javni saobraaj (UITU), Meunarodna drumska federacija
(IRF), Evropska organizacija za drumski prevoz rashladne robe i dr.
U domaem pravu drumski saobraaj regulisan je nizom zakonskih akata koji
se odnose na organizaciju i funkcionisanje saobraaja, bezbjednost, nadzor i
kontrolu te druga pitanja relevantna za odvijanje drumskog prevoza. Osnovni
pravni izvori za ugovorno pravo su Zakon o obligacionim odnosima i specijalni
189
Zakon o unutranjem cestovnom prometu regulie materiju: javnog
zakoni.
prevoza, prevoza za line potrebe, prevoza za posebne namjene, autobusne
stanice, stajalita i teretne autostanice i inspekcijski nadzor. S obzirom na
dominantan meunarodni karakter ovog ugovora daljnje izlaganje e biti,
uglavnom, ogranieno na njegove meunarodne aspekte kao i rjeenja sadrana u
ZOO.
188
Vilus-Cari-ogorov, op. cit. str. 503.

Donoenjem Zakona o unutranjem cestovnom prevozu (Sl. novine FBiH br. 23/98), lanom 73 je predvieno da
prestaje primjena zakona koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije BiH do dana stupanja na snagu ovog zakona.
Radi se o slijedeim zakonima: Zakon o prevozu u drumskom saobraaju (Sl. list SR BiH, broj 22/90, 27/91, Sl. list
RBiH, broj 24/92, 33/95, 39/95), Zakon o meunarodnom drumskom transportu (Sl .list RBiH, br. 13/94, 33/95). S
obzirom na razliitost materije koju ureuju ovi zakoni njihova primjena je u praksi kao takva zadrana.
189
211
II - ZAKLJUIVANJE, TOVARNI LIST I ELEMENTI UGOVORA

1. Zakljuivanje
Ugovor o prevozu stvari u drumskom saobraaju je neformalan i moe se
zakljuiti na bilo koji nain. Za neke vrste ugovora zakon moe odrediti nain
zakljuivanja. Ima shvatanja da je ovaj ugovor formalan, pa i realan, posebno u
meunarodnom transportu. 190 Kod prevoza stvari u drumskom saobraaju postoji,
naelno, sloboda ugovaranja. Prevoznik prima stvari na prevoz kada se postigne
saglasnost sa poiljaocem. Za pojedine vrste stvari vrijede posebna pravila, ali se
ona odnose na izvrenje ugovora. U linijskom prevozu sloboda ugovaranja je
donekle ograniena.
Ovaj ugovor spada u kategoriju adhezionih ugovora to je odlika ugovora i u
drugim oblastima transporta. U odnosu na druge grane saobraaja u drumskom
prevozu vei znaaj imaju poslovni obiaji, a takoe, i opti uslovi poslovanja.
Opte je usvojen stav u meunarodnoj praksi, a to je nalo mjesto i u naoj
sudskoj praksi, da je voza prevoznika (ofer) ovlaten na zakljuenje ugovora.
Ovlatenja i pravnu valjanost izjava vozaa treba procjenjivati po pravilima
obligacionog prava koja se odnose na punomostvo, voza je punomonik po
zaposlenju (ZOO, lan 98.). On je ovlaten za zakljuenje ugovora o prevozu
ukoliko je to u okviru redovnog poslovanja prevoznika i ugovor zakljuuje pod
uobiajenim uslovima.
2. Tovarni list
I u drumskom prevozu stvari postoji prevoznika isprava u vidu tovarnog lista.
Izdavanje tovarnog lista vri se na zahtjev poiljaoca ili prevoznika. Nepostojanje,
neispravnost ili gubitak tovarnog lista ne utie na postojanje i valjanost ugovora o
prevozu stvari (ZOO, lan 656; CMR, lan 4). Tovarni list predstavlja dokaz o
zakljuenom ugovoru, uslovima ugovora i prijemu stvari od strane prevozioca. Te
injenice mogu se dokazivati i drugim pravnim sredstvima.
Tovarni list se izdaje u tri originalna primjerka: prvi ide poiljaocu, drugi prati
poiljku, a trei ostaje prevozniku. Ako stvari koje se prevoze moraju biti utovarene
u razliita vozila ili se prevoze razliite vrste stvari ili su stvari podijeljene u grupe,
svaka strana (poiljalac i prevoznik) moe zahtijevati izdavanje posebne isprave za
svako vozilo ili svaku vrstu stvari ili svaku grupu stvari, odnosno koliinu robe
(CMR, l. 5).
Obavezni sastojci tovarnog lista su: datum i mjesto izdavanja tovarnog lista;
ime i adresa poiljaoca kao i ime i adresa primaoca; ime i adresa prevoznika,
identifikacija prevoznog sredstva; mjesto i datum preuzimanja stvari kao i mjesto
190
Opirnije: Ivoevi dr Borislav, op.cit.str. 140.
212
isporuke (mjesto utovara i istovara); uobiajeni opis stvari koje se prevoze i nain
pakovanja, broj paketa, i njihove oznake, bruto masa (teina) poiljke ili koliina
izraena na drugi nain; trokovi u vezi sa prevozom (trokovi prevoza, dodatni
trokovi, carine i drugi izdaci); instrukcije vezane za carine i druge formalnosti te
spisak isprava priloenih uz tovarni list. Stranke mogu navesti u tovarnom listu i
druge podatke koje smatraju korisnim, a naroito: oznaku o pretovaru, koje
trokove poiljalac preuzima na sebe, plaanja izvrena u trenutku isporuke,
deklaraciju o vrijednosti stvari, instrukcije o osiguranju tereta, rok prevoza i drugo.
Poiljalac odgovara za sve trokove i tetu koja nastane unoenjem netanih
ili nepotpunih podataka u tovarni list ili to uini prevozilac na zahtjev poiljaoca.
Prevoznik nije obavezan da ispituje ispravnost dokumenata koji se prilau. Stoga je
poiljalac odgovoran za svaku tetu prouzrokovanu nedostatkom, nedovoljnou ili
neispravnou tih dokumenata i podataka u njima. Kada je prevoznik vrio provjeru
podataka unesenih u tovarni list (broj koleta, oznaku, spoljnje stanje stvari i
ambalae) svoje primjedbe unosi u tovarni list. Ako prevoznik ne upie nikakve
primjedbe u tovarni list, zakonska je pretpostavka da su stvari i ambalaa primljeni
na prevoz u dobrom spoljnjem stanju kao i da broj i oznaka koleta odgovara
podacima iz tovarnog lista (CMR, l. 9). Dozvoljeno je suprotno dokazivati, ali je
teret dokaza na prevozniku.
Poiljalac i prevozilac se mogu sporazumjeti da se izda prenosivi tovarni list
koji glasi po naredbi ili na donosioca. U tom sluaju, na primjerku originala, koji
se predaje poiljaocu, mora biti naznaeno da se radi o prenosivom tovarnom listu
jer samo taj primjerak ima znaaj hartije od vrijednosti. Na ostala dva originalna
primjerka samo se upisuje notifikacija da je izdat prenosivi tovarni list. Prenosivi
tovarni list, kao hartija od vrijednosti, mora sadravati potpise poiljaoca i
prevoznika odnosno njihovih punomonika. Poto se radi o individualnoj hartiji od
vrijednosti potpisi ne mogu biti u vidu faksimila. Tovarni list se prenosi
indosamentom ako glasi po naredbi odnosno prostom predajom kada glasi na
donosioca. Na oblik i pravna dejstva indosamenta shodno se primjenjuju pravila
mjeninog prava, osim pravila o regresu. Umjesto tovarnog lista prevoznik moe
izdati potvrdu o prijemu stvari na prevoz (ZOO, lan 657).
Za potrebe poiljaoca i prevoznika moe se izdati prepis tovarnog lista
odnosno prenosivog tovarnog lista. Na svakom prepisu mora biti vidno oznaeno
da se radi o prepisu kao i upozorenje da se na osnovu prepisa ne moe
raspolagati sa stvarima (poiljkom).
Po prirodi posla, bitni sastojci ugovora o prevozu stvari drumom su: ugovorne
strane, primalac, mjesto otpreme i mjesto opredjeljenja, stvari koje se prevoze i
naknada za prevoz. Uobiajeno je da se prilikom prijema stvari na prevoz izdaju
tovarni list ili potvrda o prijemu stvari na prevoz u koje se unose odreeni podaci.
213
Otuda se sastojci tovarnog lista uzimaju najee kao bitni elementi ugovora o
prevozu stvari drumom.
Pored ugovornog prevoznika (vozara) moe se pojaviti podprevoznik
(podvozar) i uzastopni prevoznik. Podprevoznik je lice kome ugovorni prevoznik
(vozar) povjeri izvrenje cijelog ili dijela ugovora o prevozu stvari drumom, po
pravilu, on ne potpisuje tovarni list. Uzastopni prevoznik je lice koje, na osnovu
ugovora o prevozu zakljuenog izmeu poiljaoca i prevoznika i jedne prevozne
isprave, uestvuje kao jedan od vozara u prevozu stvari (izvrenju ugovora).
Postoje bitne razlike u odgovornosti podprevoznika i uzastopnog prevoznika.
1. Obaveze drumskog prevoznika
1.1. Stavljanje motornog vozila na raspolaganje poiljaocu
Motorno vozilo koje prevoznik stavlja na raspolaganje poiljaocu treba da
omogui bezbijedno i pravilno izvrenje prevoza. Ugovorom se odreuje, najee,
tip vozila koje vri prevoz. Kada ugovorom nije odreen tip vozila smatra se da je
izbor preputen prevozniku i on je duan obezbijediti vozilo koje je pogodno za
namjeravani prevoz, ako uslove prevoza poznaje. Kada okolnosti posla ne zna,
prevoznik je obavezan dostaviti vozilo koje uobiajeno koristi u poslovima sa
poiljaocem, a ako toga nema onda ono koje odgovara najmasovnijim vrstama
191
Prevoznik angauje iskusno i obueno osoblje koje moe izvriti
prevoza.
ugovoreni prevoz.
Vozilo se postavlja na mjesto odreeno ugovorom, odnosno na mjesto
utovara, ako to moe uiniti bez opasnosti za vozilo. Ako mjesto utovara nije
odreeno prevoznik je duan postaviti vozilo na najblie mjesto koje ispunjava
uslove za utovar. Vozilo se postavlja na mjesto utovara ugovorenog dana i sata. U
sluaju da sat nije odreen, prevoznik je duan vozilo postaviti ugovorenog dana,
ali najkasnije u vrijeme koje omoguava utovar stvari prije isteka radnog vremena
poiljaoca. O postavljanju vozila prevoznik obavjetava poiljaoca ili lice koje on
odredi. Kada vozilo ranije stigne, poiljalac moe preduzeti radnje utovara, ali ako
ne koristi blagovremeno dostavljeno vozilo snosi posebnu naknadu - dangubninu.
Za neblagovremeno dostavljanje vozila prevoznik odgovara kao za docnju u
izvrenju ugovora.
191
Trifkovi mr Milo, op.cit. str. 17.
214
1.2. Preuzimanje stvari na prevoz

Preuzimanje stvari je zbirni pojam za niz radnji koje prevoznik pojedinano ili u
vezi sa drugim radnjama mora preduzeti da bi stekao detenciju stvari. Tu spada
provjera stanja i mase (teine) poiljke, pregled oznaka, prijem stvari i
dokumenata, a prema okolnostima sluaja i utovar stvari. Prilikom preuzimanja
stvari prevoznik je duan da kontrolie tanost navoda u tovarnom listu u pogledu
broja koleta i njihovih oznaka i brojki, kao i spoljnje stanje poiljke i njenog
pakovanja (CMR, lan 8). Svoje rezerve upisuje u tovarni list i one obavezuju
poiljaoca, ako se on sa tim izriito saglasio u tovarnom listu. Prevoznik nije
obavezan da kontrolie bruto masu stvari ili njihovu koliinu izraenu na drugi
nain, niti sadrinu paketa, ali poiljalac moe zahtijevati provjeru. Prevoznik ima
pravo na naknadu trokova provjere i rezultati se unose u tovarni list (CMR, lan
8).
1.3. uvanje stvari primljenih na prevoz
Prevoznik, kao detentor, obavezan je uvati stvar da bi je zatitio od treih lica
i transportnih rizika i, naelno, u nepromijenjenom stanju predao prevezenu stvar,
primaocu. Obaveza vremenski traje od momenta prijema do predaje stvari. Ovu
obavezu prevoznik moe izvriti bilo u svojstvu prevoznika ili skladitara, zavisno
od prirode radnje i okolnosti sluaja. Ako angauje tree lice, na teret i rizik imaoca
prava na stvari, prevoznik odgovara za izbor toga lica, a trokovi se odreuju
ugovorom ili obiajem. Trokovi uvanja koji nastanu uslijed neopravdanog
odugovlaenja izvrenja prevoza padaju na teret samog prevoznika.
1.4. Prevoz stvari
Obaveza prevoza stvari je osnovna, jer poiljalac zakljuenjem i izvrenjem
ugovora oekuje premjetanje stvari, prevoz od mjesta otpreme u mjesto
opredjeljenja. U slobodnom prevozu drumom ova obaveza se regulie ugovorom,
dok su kod linijskog prevoza mnogi elementi ove obaveze unaprijed odreeni.
Prevozni put je linija kretanja koju vozilo treba da pree iz mjesta otpreme do
mjesta opredjeljenja. U linijskom prevozu on je utvren redom vonje, a u
slobodnom odreuje se ugovorom i prevoznik je duan izvriti prevoz ugovorenim
putem (ZOO, lan 661). Ako prevozni put nije ugovoren, tada je prevoznik duan
stvari prevesti onim putem koji najvie odgovara interesima poiljaoca. To se
postie kombinacijom zahtjeva brzine, ekonominosti i sigurnosti. Duina
prevoznog puta, koja utie na cijenu prevoza, moe se odrediti na razliite naine
(autokarta, eljezniki daljinar, putem brojila vozila i dr.). Duinu prevoznog puta
predstavlja onaj put koji je vozilo stvarno prelo ukljuujui potrebna (nuna)
odstupanja, skretanja.
Prevoznik je duan da izvri prevoz u ugovorenom roku, a ako rok prevoza
nije ugovoren prevoz treba izvriti za vrijeme koje je uobiajeno za prevoz takve
215
stvari, s obzirom na vrstu i duinu puta kao i vrstu vozila. Vrijeme prevoza poinje
tei od isteka vremena za utovar, odnosno isteka dodatnog vremena za utovar
tereta i obuhvata rok otpreme i rok prevoenja. Rok otpreme je vrijeme nakon
utovara stvari do momenta kada prevoenje treba da pone. On se odreuje
ugovorom, a esto je odreen optim uslovima poslovanja prevoznika. Rok
prevoza je vrijeme od isteka roka otpreme do predaje tovarnog lista primaocu.
Optim uslovima odreuje se vrijeme prevoza koje ugovorom moe biti produeno
ili skraeno. Rok prevoza kao i rok otpreme ne tee za vrijeme smetnji koje
nastanu bez krivice prevoznika.
Ako prevoz stvari nije mogue izvriti u ugovorenom roku i pod ugovorenim
uslovima prevoznik je obavezan traiti uputstva od lica ovlatenog za raspolaganje
teretom. Kada imalac prenosivog tovarnog lista nije poznat instrukcije e traiti od
poiljaoca. Prevoznik e preduzeti mjere radi zatite interesa imaoca prava, ako u
razumnom roku ne dobije potrebne instrukcije za postupanje. To podrazumijeva
ovlatenje prevoznika da stvar istovari, da je preda na uvanje ili da je sam uva
na teret i rizik imaoca prava, uzimajui u obzir karakter smetnji i okolnosti sluaja.
Prevoznik ima pravo na naknadu trokova koje je imao uslijed smetnji nastalih bez
njegove krivice.
1.5. Postupanje po uputstvima imaoca prava
Mogunost davanja uputstava, kojima se mijenjaju nalozi sadrani u ugovoru,
postoji kod svih ugovora o prevozu stvari. Ona u sutini znai izmjenu ugovora
jednostranom izjavom volje, pa ak, i izjavom volje lica koje nije uestvovalo u
zakljuivanju ugovora (imaoca prenosivog tovarnog lista). Naknadna uputstva
predstavljaju manifestaciju raspolaganja poiljkom. Ta uputstva moe davati
poiljalac, primalac i imalac prenosivog tovarnog lista.
Ako nije izdat prenosivi tovarni list, poiljalac moe u toku prevoza pa sve do
predaje tovarnog lista drugom licu, davati naloge prevozniku u smislu: da se
obustavi prevoz stvari; da se stvar vrati u mjesto otpreme; da se stvar preda
drugom primaocu; da se stvar uputi u drugo mjesto opredjeljenja; da se predaja
stvari odloi. Iste naloge moe izdavati i primalac pod uslovom da je poiljalac u
tovarni list upisao takva ovlatenja primaoca ili mu je predao svoj primjerak
tovarnog lista ili ako je stvar stigla u mjesto opredjeljenja. Nalozi moraju biti izdati u
pisanoj formi uz potvrdu o njihovom prijemu od strane prevoznika.
Ovlateni imalac prenosivog tovarnog lista ima iskljuivo pravo i on moe
raspolagati poiljkom, pod uslovom da su ispunjene sve obaveze koje proizlaze iz
tog papira. Instrukcija se unosi u prenosivi tovarni list i potvruje potpisom imaoca
tog papira, u protivnom, ne proizvodi pravna dejstva.
Nije doputeno viestruko davanje uputstava. Naime, ako imalac prava
(poiljalac, primalac, imalac prenosivog tovarnog lista) naredi predaju stvari
drugom licu to drugo lice nema pravo da imenuje drugog adresata (CMR, lan 12).
216
Ovlateno lice koje se poslui svojim pravom na davanje instrukcija duno je

prevozniku naknaditi odgovarajue trokove i tetu koja nastane za prevoznika.
Obavezno je pruiti jemstvo za trokove i tetu, ako prevoznik to zahtijeva.
Prevoznik ne moe odbiti primljena uputstva ako je izvrenje naloga mogue,
da se ne vri razdvajanje poiljke, ili se ne nanosi teta drugom korisniku prevoza,
da se naknade trokovi, odnosno prui valjana garancija za trokove i tetu te ako
izvrenje naloga nije protivno carinskim i drugim imperativnim propisima.
Neopravdano odbijanje uputstava povlai odgovornost prevoznika.
1.6. Isporuka poiljke primaocu (predaja stvari)
Isporuka poiljke, u sutini, obuhvata predaju stvari, predaju dokumenata kao i
192
radnje primaoca vezane za njihovo prihvatanje. Lica koja su ovlatena da prime
uredno prispjelu poiljku su primalac (lice oznaeno u ugovoru ili tovarnom listu),
njegov punomonik, a nekada i tree lice bez posebnog ovlatenja. Isporuka stvari
se vri u mjestu opredjeljenja koje je odreeno ugovorom odnosno prevoznim
dokumentom ili naknadnim uputstvima. Ukoliko nije posebno utvreno,
pretpostavlja se da je to mjesto adresa primaoca.
Po prispijeu poiljke u mjesto opredjeljenja prevoznik je duan, bez
odlaganja, obavijestiti primaoca i staviti mu stvari na raspolaganje, kao i predati
duplikat tovarnog lista. Kada stvari prispiju u mjesto opredjeljenja, tada i sam
primalac ima pravo zahtijevati predaju tovarnog lista i stvari, ako ispuni uslove
predviene ugovorom. Preuzimanjem stvari i tovarnog lista, primalac se obavezuje
da isplati naknadu za prevoz, ako to drugo nije odreeno ugovorom ili u tovarnom
listu. Kada primalac smatra da nije duan isplatiti prevozniku onoliko koliko se od
njega zahtijeva, da bi mogao vriti prava iz ugovora, on treba sporni iznos da poloi
kod suda (ZOO, lan 670). Poto je prenosivi tovarni list hartija od vrijednosti,
njegov imalac je duan predati papir prevozniku prilikom preuzimanja poiljke.
Istovar stvari vri primalac, ako ugovorom nije drugaije odreeno. Prevoznik
daje uputstva pri istovaru koja se odnose na bezbjednost lica, stvari i motornog
vozila. Primalac ima pravo da zahtijeva utvrivanje istovjetnosti poiljke, odnosno,
ako je poiljka oteena u emu se sastoji to oteenje. Provjeravanje poiljke vri
se zapisniki. Trokove utvrivanja istovjetnosti poiljke snosi prevoznik ako ne
postoji istovjetnost ili ako je oteenje vee od onog koje je tvrdio prevoznik.
Prevoznik ne snosi odgovornost za razliku u koliini nastalu kao posljedica
193
transportnog kala i uobiajenih tolerancija u vagama.
Ako primalac poiljku preuzme bez prigovora, smatra se da mu je stvar uredno
predata u stanju kako je odreeno u tovarnom listu. Za nedostatke koje odmah
uoi prilikom prijema, primalac stavlja prigovor na licu mjesta. Kada su nedostaci
na poiljci takvi da se nisu mogli opaziti u asu predaje, primalac je duan da u
192
193
Trifkovi mr Milo, op. cit. str. 42.

Draki dr Mladen, op. cit. str. 441.
217
pismenoj formi i bez odlaganja po otkrivanju oteenja, stavi reklamaciju.

Reklamacija se moe staviti najkasnije u prekluzivnom roku od sedam dana
raunajui od dana predaje stvari.
Kad primalac odbije prijem stvari ili se jednostavno ne moe nai, tada je
drumski prevoznik duan, bez odlaganja, traiti uputstva od poiljaoca. U sluaju
da prevoznik ne dobije traena uputstva on moe, na troak i rizik imaoca prava na
poiljci, da stvari: istovari i preda na uvanje u javno skladite ili drugom licu ili
stvar odmah izloi prodaji ako je u kvaru, odnosno prijeti opasnost od kvara ili su
trokovi uvanja u nesrazmjeri sa vrijednosti stvari. U svim sluajevima smatra se
da je prevoz zavren. Prodaji stvari moe pristupiti i u svakom drugom sluaju, ako
istekom razumnog roka ne dobije potrebno uputstvo od lica ovlatenog na
raspolaganje poiljkom (CMR, lan 16). Od protuvrijednosti prodate stvari
prevoznik odbija trokove koji terete poiljku, a ostatak stavlja na raspolaganje
imaocu prava na poiljci. Ako trokovi prelaze vrijednost stvari prevoznik ima pravo
na razliku.
2.1. Obavjetavanje o prevozu i predaja potrebnih dokumenata
Poiljalac ima optu obavezu da obavijesti drumskog prevoznika o
namjeravanom prevozu dajui mu o tome sve relevantne podatke (sadraj i
koliinu poiljke, mjesto opredjeljenja, ime primaoca itd.). Kada se radi o opasnim
stvarima ili onim za koje treba obezbijediti posebne uslove prevoza, obavjetenje je
poiljalac duan dati na vrijeme. Za stvari naroite vrijednosti (dragocjenosti, hartije
od vrijednosti, skupocjene stvari) obavezu davanja obavjetenja treba ispuniti u
asu predaje stvari uz saoptenje njihove vrijednosti. Obavjetavanje obuhvata
obavezu poiljaoca na davanje svih podataka, koji se unose u tovarni list kao i
predaju isprava koje se prilau uz tovarni list. Generalno, ova obaveza
podrazumijeva davanje obavjetenja kako bi se izvrio uredan prijem i prevoz
stvari. Davanje pogrenih obavjetenja i podataka odnosno njihovo ne davanje
povlai odgovornost poiljaoca.
2.2. Pakovanje i oznaavanje stvari (priprema poiljke)
Poiljalac priprema stvari za prevoz to, prvenstveno, podrazumijeva
pakovanje i oznaavanje. Nain pakovanja i oznaavanja mogu biti odreeni
prinudnim propisima (carinskim, sanitarnim, administrativnim) ili ugovorom, a to
zavisi od vrste stvari koje se prevoze. Smatra se da je pakovanje izvreno na
odgovarajui nain ako moe pod redovnim uslovima prevoza i pri uobiajenim
postupcima prevoznika zatititi stvari od gubitka i oteenja te obezbijediti
sigurnost lica i nenanoenje tete tuoj imovini. Kada utvrdi nedostatke pakovanja,
zavisno od zakona i ugovora, drumski prevoznik moe: odbiti prevoz i odustati od
ugovora, traiti popravljanje pakovanja, da sam izvri popravljanje na troak
poiljaoca ili da stavi prigovor upisom u tovarni list i izvri prevoz (CMR, lan 8 i
218
10). Deklarisanje stvari vri se na uobiajen nain, osim u sluajevima prevoza

opasnih stvari. Oznaavanje, inae, treba da bude istinito, dovoljno, jasno, uoljivo
i trajno. Ve je reeno, da se provjera vri prilikom preuzimanja stvari.
2.3. Utovar stvari
Obaveza poiljaoca da vri utovar stvari je dispozitivnog karaktera jer
ugovorom moe biti odreeno i drugaije. Moe se ugovoriti da utovar vri
prevoznik ili prevoznik i poiljalac. U izvravanju ove obaveze poiljalac se mora
pridravati instrukcija transportera jer utovar obuhvata unoenje stvari u vozilo,
njihov smjetaj, slaganje i dr., od ega zavisi sigurnost lica, vozila i poiljke. Mjesto
utovara stipulie se ugovorom, a u nedostatku toga odreuje se prema poslovnom
obiaju, okolnostima posla ili poslovnoj praksi stranaka. U slobodnom transportu,
koji se obavlja od vrata do vrata, obino je to mjesto skladite poiljaoca. Vrijeme
utovara, ako nije utvreno ugovorom, mora poeti i zavriti se u primjerenom roku.
Rok utovara se produava ako nastupe razlozi koji se ne mogu upisati u krivicu ni
jednoj strani. Kada stvar nije utovarena u ugovorenom roku, zbog razloga za koje
je odgovoran poiljalac, poiljalac ima pravo na dodatno vrijeme utovara koje iznosi
najvie polovinu ugovorenog vremena predvienog za utovar. Za dodatno vrijeme
utovara prevoznik ima pravo na posebnu naknadu saglasno ugovoru ili tarifi. Ne
ispuni li svoju obavezu utovara poiljalac i nakon proteka dodatnog vremena za
utovar prevoznik moe odustati od ugovora i zahtijevati naknadu tete. Inae, u
vrijeme utovara uraunava se i vrijeme potrebno za popunjavanje tovarnog lista,
predaju isprava, pokrivanje, vezivanje i drugo obezbjeenje vozila, ako ih je prema
ugovoru duan obaviti poiljalac.
Naknada za prevoz obuhvata vozarinu, dodatke na vozarinu, dangubninu i
trokove. Vozarina (prevoznina) je najvaniji dio naknade i obuhvata: trokove koji
se odnose na primjenu i koritenje vozila i rad osoblja, ukljuujui zaradu
prevoznika te dabine i takse na vozilo, koje se plaaju po propisima zemlje u kojoj
se prevoz obavlja. Vozarina se odreuje ugovorom, tarifom ili na drugi uobiajen
nain. Plaa se samo na stvari koje su u mjestu opredjeljenja stavljene na
raspolaganje primaocu odnosno imaocu prava. Ako je stvar prevezena samo
jednim dijelom puta, plaa se vozarina srazmjerno preenom putu. No, i tada se
plaa vozarina u punom iznosu, ako je do djeliminog prevoza dolo krivnjom
korisnika prevoza.
Na visinu obraunate vozarine utie, inae, duina prevoznog puta, masa i
oblik stvari, vrijednost i sadraj poiljke, nain prevoza itd. Posebni sluajevi
obrauna vozarine i ostalih naknada u vezi sa prevozom postoje u onim
situacijama kada dolazi do odstupanja od uobiajenog naina izvrenja ugovora ili
plaanja. Ti sluajevi su: paualni obraun, ugovaranje forfetnog stava, izvrenje
prevoza drugim putem, djelimino izvrenje prevoza, prekid prevoza koji je nastao
uslijed odgovornosti transportera, prekid prevoza nastao uslijed vie sile ili razloga
219
koji se ne mogu upisati u krivicu stranaka, prevoz stvari iji je sadraj drugaiji od
deklarisanog i dr. Za neke od ovih situacija zakon je odredio pravila, za druge tarifa
ili poslovni obiaj.
Dodaci na vozarinu, dangubnina i trokovi prevoza ine, takoe, elemente
naknade. Dodaci na vozarinu predstavljaju iznose koji se dodaju na vozarinu kada
ona, obraunata po standardnim elementima, ne bi ostvarila ekvivalentnost
prestacija iz ugovora o prevozu. Dangubnina je, u sutini, naknada tete koju je
prevoznik pretrpio uslijed zadravanja vozila izazvanih postupcima imaoca prava.
Plaaju se i trokovi koji treba da su nuni i korisno uinjeni.
Kao i kod ostalih ugovora o transportu i ovdje se postavlja pitanje: ko plaa
naknadu za prevoz - poiljalac, primalac odnosno lice ovlateno za raspolaganje
poiljkom? Na kome stoji ta obaveza odreuje se ugovorom i odgovarajuom
notifikacijom u tovarnom listu. Dispozitivno zakonsko pravilo jeste da naknadu
plaa poiljalac. On je ovlaten da u tovarni list upie trokove koje preuzima na
sebe.
3. Obaveza primaoca
Primalac, iako nije ugovorna strana (po engleskom pravu jeste), ima obavezu
plaanja naknade za prevoz ako je to poiljalac naveo u tovarnom listu. Opte je
prihvaen stav, da navodi poiljaoca u tovarnom listu o plaanju naknade
predstavljaju obavezu za primaoca. Zakonska je pretpostavka da plaanje
naknade pada na teret primaoca i u sluaju da poiljalac u tovarnom listu nije
preuzeo obavezu plaanja naknade. Smatra se da je tada on uputio prevoznika da
naknadu naplati od primaoca (ZOO, lan 659). Primalac je obavezan na plaanje
naknade za prevoz i kada preuzme poiljku i tovarni list, a u ugovoru i tovarnom
listu nije odreeno drugo lice koje e izvriti plaanje.
3.2. Istovar stvari
Obaveza je primaoca da stvari istovari, ako ugovorom nije drugaije
utanaeno. Razumije se, ukoliko je primalac iskupio tovarni list i time preuzeo
poiljku. Prilikom istovara duan je postupati po instrukcijama transportera, a koje
se odnose na bezbjednost lica, stvari i vozila. Istovar se vri u mjestu opredjeljenja
kako je to predvieno ugovorom ili poslovnim obiajem. U odreenim sluajevima,
naprijed navedenim, primalac moe promijeniti mjesto istovara. Ukoliko primalac
ne istovari stvari, a na njemu je obaveza istovara, tada prevoznik moe sam da
istovari stvari na teret i rizik primaoca. Isto tako, on moe stvar izloiti prodaji ako je
u kvaru ili prijeti neposredna opasnost od kvara, kao i kada su trokovi smjetaja i
uvanja stvari u nesrazmjeri sa njenom vrijednou.
220
1. Odgovornost drumskog prevoznika
U pogledu naina odgovornosti drumskog prevoznika ne postoji jedinstveno
stanovite u teoriji, kao to je sluaj i sa eljeznicom. Prema prvom shvatanju,
drumski prevoznik odgovara po sistemu objektivne odgovornosti odnosno na
osnovu fakta prouzrokovanja tete, 194 s tim da se navode sluajevi kada nee
odgovarati, to prevoznik treba da dokae. Drugi smatraju da drumski transporter
odgovara dvojako: po sistemu objektivne odgovornosti kada se radi o povredi
obaveze ouvanja stvari date na prevoz, a za povrede ostalih dunosti odgovara
po sistemu pretpostavljene subjektivne odgovornosti (oteana pretpostavka
krivice). 195 Meunarodna i domaa pravila o drumskom prevozu, zaista, pokazuju
da se radi o kombinovanju objektivnog i subjektivnog sistema na bazi
pretpostavljene krivice, kako bi se umanjile pravne posljedice iskljuivom
primjenom stroge objektivne odgovornosti.
Drumski prevoznik moe odgovarati: za sluaj gubitka stvari (potpunog ili
djeliminog), za sluaj oteenja, takoe, potpunog ili djeliminog, kao i za sluaj
zakanjenja. Kada se ima smatrati da je dolo do gubitka, oteenja ili zakanjenja
vai ono to je reeno kod ugovora o prevozu eljeznicom. Za gubitak i oteenje
(povredu integriteta poiljke) drumski transporter odgovara od momenta
preuzimanja stvari do trenutka predaje (isporuke) primaocu, a kod zakanjenja za
ma kakvo zadocnjenje u isporuci (CMR, lan 17).
Prema pravilima meunarodnog i domaeg prava, drumski prevoznik se
oslobaa od odgovornosti za gubitak, oteenje ili zakanjenje, ako je do toga
dolo uslijed: radnji ili propusta korisnika prevoza, prirodnih svojstava stvari ili
okolnosti koje prevoznik nije mogao predvidjeti, izbjei ili otkloniti, to prevoznik
dokazuje (CMR, lan 17 i 18). Najei osnov iskljuenja odgovornosti prevoznika
196
Drumski
jeste via sila za koju se prihvata subjektivno-objektivna koncepcija.
transporter se ne oslobaa odgovornosti uslijed defektnog stanja vozila ili zbog
pogrene radnje ili nehata lica od koga je eventualno iznajmio vozilo odnosno
njegovog zastupnika ili slubenika.
Kao i kod eljeznice i u drumskom prevozu postoje specijalni osnovi
iskljuenja odgovornosti prevoznika. Oni se primjenjuju samo za sluaj gubitka ili
oteenja stvari. Prevoznik se oslobaa od odgovornosti ako gubitak ili oteenje
nastupe uslijed specijalnog rizika na koji su uticale jedna ili vie nie navedenih
okolnosti:
194
Draki dr Mladen, op.cit. str. 442, Vilus-Cari-ogorov, op. cit. str. 478.
Trifkovi dr Milo, Odgovornost prevoznika za neizvrenje obaveza iz opteg tipa ugovora o prevozu stvari drumom
u domaem transportu, Institut za uporedno pravo, Beograd, 1972, str. 15-50, respektabilno.
196
Opirnije o vioj sili: Trifkovi dr Milo, op.cit.str. 51-67.
195
221
a) upotreba otvorenih i nepokrivenih vozila, ako je upotreba takvih vozila

izriito ugovorena i upisana u tovarni list;
b) nedostatak ili ravo stanje ambalae za stvar koja je po svojoj prirodi
podlona rasturu ili oteenju, ako nije upakovana ili nije uredno upakovana;
c) manipulacije, utovar, slaganje i istovar stvari od strane poiljaoca ili
primaoca (adresata) ili lica koja su radila po njihovim nalozima;
d) priroda stvari koja je po svojim svojstvima izloena gubitku ili oteenju
(potpunom ili djeliminom) naroito zbog loma, re, truljenja, suenja, curenja,
normalnog rastura ili dejstva insekata;
e) nedovoljna ili nepotpuna oznaka ili brojke na paketima;
f) prevoz ivih ivotinja.
Kada prevoznik ustanovi, s obzirom na okolnosti sluaja, da je gubitak ili
oteenje moglo nastati iz nekog od navedenih razloga, jednog ili vie,
pretpostavlja se da je to uzrok. Imalac prava moe dokazivati suprotno, obarati
pretpostavku. Ipak, postoje sluajevi kada zakonska pretpostavka u korist
prevoznika ne vai: neuobiajeni manjak ili gubitak koleta, prevoz obavljen vozilom
specijalno opremljenim, prevoz ivih ivotinja. U tim sluajevima, sam prevoznik
mora dokazivati da je preduzeo neophodne radnje i djelovao prema svim
specijalnim instrukcijama.
Drumski prevoznik, u naelu, naknauje samo stvarnu tetu. U tom smislu
vae sljedea pravila: za sluaj gubitka ili oteenja (potpunog ili djeliminog)
naknada se odreuje po vrijednosti stvari u vrijeme i u mjestu otpreme; visina se
obraunava prema berzanskoj cijeni stvari, a u nedostatku nje, po tekuim
cijenama; ako stvari nemaju berzansku ni tekuu cijenu, obraun se vri na osnovu
normalne vrijednosti stvari iste vrste i kvaliteta; u sluaju oteenja iznos naknade
tete ne moe prijei iznos koji bi prevoznik morao da plati za gubitak poiljke
odnosno dijela poiljke (CMR, lan 23, 25). U sluaju zakanjenja, drumski
prevoznik naknauje dokazanu tetu koja ne moe biti vea od iznosa naknade za
prevoz.
I u drumskom prevozu postoji princip ogranienja odgovornosti prevoznika.
Meutim, poiljalac moe, uz plaanje posebnog dodatka deklarisati u tovarnom
listu vrijednost poiljke ili specijalnog interesa i tada ogranienja odgovornosti
prevoznika ne vae. Isto tako, drumski prevoznik se ne moe pozivati na pravila
koja iskljuuju ili ograniavaju njegovu odgovornost ili prebacuju teret dokazivanja
na suprotnu stranu, ako postoji njegova kvalifikovana krivnja (zla namjera ili krajnja
nepanja). To se proiruje i na lica koja su po nalogu prevoznika radila na izvrenju
prevoza (slubenike, zastupnike ili bilo koje drugo lice ijim se uslugama prevoznik
koristio).
Ve je reeno da pored ugovornog prevoznika moe biti angaovan
podprevoznik (podvozar) i uzastopni prevoznik, to je est sluaj u drumskom
transportu. Za tetu koja je prouzrokovana radnjama podvozara odgovara ugovorni
prevoznik, uz mogunost regresa od podvozara. Solidarna odgovornost podvozara
222
postoji u sluaju kada on od ugovornog prevoznika sa poiljkom preuzme i tovarni

list jer se tada, po zakonu, smatra da je ugovorna strana u ugovoru o prevozu
(ZOO, lan 677). Kod uzastopnih prevoza za gubitak, oteenje i zakanjenje
solidarno odgovaraju ugovorni prevoznik, posljednji prevoznik i prevoznik na ijem
dijelu puta je prouzrokovana teta. Ako se ne moe utvrditi na ijem dijelu puta je
teta prouzrokovana, tada solidarno odgovaraju svi prevoznici. Dakle, uvijek postoji
solidarna odgovornost prvog i zadnjeg vozara, za cijeli prevozni put (CMR, lan
40).
U cilju obezbjeenja potraivanja, zakon je konstituisao u korist drumskog
prevoznika pravo zaloge i pravo pridraja. Prema principu koneksiteta to pravo se
odnosi samo na stvari preuzete na prevoz.
Poiljalac odgovara, kao i u drugim granama transporta, za svoje radnje ili
propuste. Poiljalac odgovara za tetu nastalu zbog: netanih i nepotpunih
podataka unesenih u tovarni list; nedostatka, netanosti ili neispravnosti podataka i
isprava koje se prilau uz tovarni list; neispravnog prenosa negocijabilnog tovarnog
lista u skladu sa pravilima mjeninog prava; prevoza opasnih stvari bez upozorenja
prevoznika; nepridravanja uputstava prevoznika prilikom utovara, slaganja i
istovara stvari.
V - PRESTANAK PRAVA IZ UGOVORA
Ugovor o drumskom prevozu prestaje na jedan od naina o prestanku
obligacija iz ugovora, uopte. Normalan nain gaenja obaveza jeste ispunjenje
ugovora.
U transportnom pravu postoje sluajevi kada jedna od ugovornih strana moe
odustati od ugovora. Tako, poiljalac moe odustati od ugovora kada prevoznik
kasni sa zapoinjanjem prevoza toliko dugo da on nema interesa za ugovoreni
prevoz. I prevoznik moe odustati od ugovora ako poiljalac, i nakon isteka
dodatnog roka za utovar, ne utovari poiljku na vozilo.
Potraivanja iz ugovora imalac prava ostvaruje podnoenjem reklamacije u
pismenoj formi ili tube. Utvreni su rokovi za reklamaciju koji su razliiti i zavise od
okolnosti sluaja.
223
Potraivanja iz ugovora o prevozu stvari drumom zastarijevaju za jednu godinu
dana, bilo da se radi o gubitku ili oteenju stvari ili zakanjenju. Kada se radi o
potraivanju zbog oteenja ili zakanjenja rok poinje tei od dana kada je
prevoznik predao stvar. Za potraivanja nastala zbog gubitka stvari rok tee od
dana kada se, prema okolnostima sluaja, smatra da je stvar izgubljena.
224
GLAVA ETVRTA
UGOVOR O PREVOZU STVARI U UNUTRANJOJ PLOVIDBI
(UNUTRANJIM VODAMA)
1. Pojam ugovora
Unutranja plovidba obuhvata prevoz rijekama, jezerima i kanalima, odnosno
unutranjim plovnim putevima. Obino se naziva i rijenom plovidbom zbog
najveeg znaaja rijenog prevoza. Inae, ovim putevima prevoze se lica i stvari
(tereti) to je predmet obrade.
Ugovorom o prevozu stvari u unutranjoj plovidbi brodar se obavezuje da
preveze stvari od pristanita (luke) ukrcaja do pristanita odredita (luke iskrcaja),
po pravilu u nepromijenjenom stanju, uz naknadu (naplatu prevoznine). Ovaj
ugovor je znatno jednostavniji od ugovora pomorskog prevoza zbog karaktera
plovidbe i prirode prevoznog puta. U unutranjoj plovidbi nema plovnih objekata
(brodova) koji krstare, (lutaju) vodenim putevima kao to je sluaj u pomorskom
saobraaju - slobodna plovidba. Zato u ugovor nije potrebno navoditi niz uslova,
klauzula, instrukcija koje se primjenjuju za razliite sluajeve i okolnosti u
pomorskom prevozu, specijalno slobodnoj plovidbi. Rizik koji postoji ne izraava se
u takom vidu kao to to moe biti rizik mora (perils of the seas).
2. Znaaj unutranje plovidbe
Prevoz unutranjim vodama, posebno rijekama, ima veliki privredni znaaj za
saobraajni sistem jedne zemlje. Njegov znaaj usko je povezan sa privrednim,
naroito industrijskim, razvojem podruja kroz koja vodeni put protie. Opti je stav
da je prevoz unutranjim vodama jedan od najjeftinijih oblika transporta (10-15%
jeftiniji od eljeznikog). Upravo radi toga rijekama se prevoze masovni, kabasti,
rasuti i jeftini tereti odnosno stvari ija je cijena na tritu relativno niska (kamen,
pijesak, graevinski materijal, ugalj) mada se prevoze i druge stvari (nafta,
komadna roba i dr.). Manipulacija teretom (ukrcaj, iskrcaj) je svedena na minimum
197
kao i trokovi, posebno kada se koriste savremene transportne posude
(kontejneri, palete) ili crpni sistemi za tene terete. Pogonska snaga (brod)
najee je odvojen od nosioca tereta (lepova), kojih moe biti vie, tako da manji
brodovi sa manjim trokovima mogu prevoziti velike terete. U sluaju da treba
prekrcati teret sa jednog lepa (nasukivanje, kvar tereta, opadanje vode) na drugi,
vri se iftovanje (ifter - pomoni lep).
197
Detaljnije o pravnim problemima kontejnera: Arsi dr Zoran, Kombinovani prevoz robe, Nauna knjiga, Beograd,
1985, str. 36-59.
225
Prevoz unutranjim vodama ima i svoje nepovoljnosti usljed prirodnih i

vjetakih zapreka. Prevoz je vezan za vodostaj koji oscilira, ovisi od padavina,
ovisi o mogunosti zamrzavanja, ovisi o razliitoj dubini vode (plitak gaz, pojava
pliaka, krivina) ili postoje umjetne zapreke kao to su mostovi, brane i sl. Radi
toga kao i injenice da se plovidba odvija uvijek u istim pravcima ovaj vid
transporta redovno je povezan sa eljeznikim i drumskim prevozom (kombinovani
prevoz).
3. Pravni izvori
Ugovor o prevozu stvari u unutranjoj plovidbi regulisan je istim pravnim
izvorima kao i pomorski: Zakonom o pomorskoj i unutranjoj plovidbi (ZPUP) te
Zakonom o obligacionim odnosima (ZOO). Uveden je princip jedinstvenih pravila
za pomorsku i unutranju plovidbu, s tim to zakonodavac izriito navodi kada
postoje specifinosti za unutranju plovidbu (subcharter, odustanak od ugovora,
ukrcaj, isprave, odgovornost, ogranienja odgovornosti - lan 448, 454, 473, 496,
504, 506, 511, 551, 570). Specifina rjeenja za unutranju plovidbu postoje i u
pogledu upisa brodova u registar, brodskih isprava i knjiga, havarije, zakonskog
zalonog prava na brodu i drugih prava. U pravnoj teoriji je sporan pojam rijenog
198
pristanita i operativne obale.
Kao i u pomorskom prevozu i ovdje veliki znaaj imaju obiaji i opti uslovi
poslovanja luke ukrcaja i iskrcaja odnosno pristanita, posebno kada se radi o
pravilima koja se odnose na ukrcaj tereta (ZPUP, lan 483). U toj materiji ona imaju
znaaj primarnog izvora. Poto se prevoz unutranjim vodama odvija u istom
pravcu rijena pristanita, odnosno rijeni brodari donose svoje tarife isto kao i
eljeznike organizacije.
II - ZAKLJUIVANJE I ELEMENTI UGOVORA
1. Zakljuivanje ugovora i isprave o prevozu
Na zakljuivanje ugovora u unutranjoj plovidbi primjenjuju se ista pravila kao i
kod pomorske plovidbe. Brodarski ugovor za vie putovanja ili na vrijeme za cio
brod zakljuuju se u pismenoj formi, pismena zakonska forma (forma ad
solemnitatem). Za ostale ugovore moe se predvidjeti ugovorena forma.
to se tie prevoznih dokumenata, brodar je duan, kao i u pomorskom
prevozu, da izda teretnicu ili tovarni list, ako krcatelj zahtijeva. Izdavanje tovarnog
lista moe zahtijevati i brodar (ZPUP, lan 496). Teretnica se izdaje u jednom
primjerku, a ne kao kod pomorskog prevoza. I tovarni list se izdaje u jednom
primjerku i prati stvari (ZPUP, lan 504, 515). Obje strane potpisuju tovarni list, a
198
Vilus dr Jelena - Cari dr Slavko - ogorov dr Stevan, op.cit.str. 500.
226
potpisi se mogu zamijeniti peatom ili faksimilom. Moe se izdati i jedan prepis
tovarnog lista s potpisom brodara. Inae, tovarni list je dokaz da je zakljuen
ugovor o prevozu i da je u njemu navedeni teret primljen u stanju i pod uslovima
kako su upisani u tovarni list. Nepostojanje, neispravnost ili gubitak tovarnog lista
ne utie na postojanje, valjanost ili sadraj ugovora o prevozu (ZPUP, lan 517).
Zakon je odredio obavezne elemente tovarnog lista, kojih je znatno manje
nego kod teretnice (ZPUP, lan 518). Podatke u tovarni list i njegove prepise unosi
krcatelj, a brodar moe kao i kod teretnice da unese primjedbe (marginalije). Ako
brodar nije unio primjedbe, zakonska je pretpostavka da je teret primio onako
(koliina i stanje) kako je upisano u tovarnom listu. Upie li brodar primjedbe u
tovarni list zakonska je pretpostavka da je teret preuzeo onako kako je predao
primaocu. U oba sluaja postoji mogunost suprotnog dokazivanja (ZPUP, lan
520).
Stvari prate i druga dokumenta kao to su carinske, sanitarne, veterinarske i
druge isprave. Popis isprava unosi se u tovarni list. U meunarodnom transportu
sastavlja se i brodski manifest koji sadri podatke i popis tereta (stvari) i predaje se
carinskim vlastima.
Lica koja se pojavljuju u pomorskoj mogu se pojaviti i u unutranjoj plovidbi
(brodar, naruilac, krcatelj, primalac, korisnik prevoza). I ovdje se odreuju stojnice
i prekostojnice, pristanite ukrcaja, odnosno iskrcaja, te opis tereta (broj komada ili
koleta, oznake za identifikaciju, teina, obim ili koliina, naznaenje opasnosti, ako
se prevozi opasan teret).
Ugovor moe sadravati odredbe o naknadnim dispozicijama. Trokove
naknadnih dispozicija snosi nalogodavac.
Specifinost ovog ugovora ogleda se kod podartera. Naime, ugovor o
podarteru u unutranjoj plovidbi moe se zakljuiti samo ako je brodarskim
(principalnim) ugovorom to dozvoljeno. U protivnom on se ne moe zakljuiti, to je
bitno drugaije nego kod brodarskog ugovora o prevozu stvari morem (ZPUP, lan
448). Kod brodarskog ugovora na vrijeme za cio brod (artera), podarterski
ugovor se moe zakljuiti pod uslovom da brodarski ugovor ne iskljuuje
zakljuenje podartera sa treim licem.
227
III - OBAVEZE I ODGOVORNOST STRANAKA

1. Obaveze stranaka
U unutranjoj plovidbi ukrcavanje tereta na brod vri krcatelj, osim kod
brodova linijske plovidbe gdje brodar preuzima stvari ispod ekrka (ZPUP, lan
473). Prilikom ukrcavanja, krcatelj je duan pridravati se uputstava brodara
(zapovjednika broda), odnosno pravila optih uslova poslovanja brodara, ako
postoje.
Kao i u pomorskoj plovidbi, brodar je duan izvriti prevoz ugovorenim
brodom, ugovorenim putem i u ugovoreno vrijeme. Ako vrijeme i put nisu
predvieni ugovorom duan je to izvriti uobiajenim putem i u primjerenom roku.
Vaganje, brojanje i uopte, provjera stanja tereta vri se prilikom predaje.
Uobiajeno je da se teina denanih poiljki vri po gazu lepa, a kod ostalih
masovnih poiljki na osnovu srednjeg gaza primjenom tabele gaenja, koja je
sastavni dio tarife.
Prilikom prevoza tereta, a s obzirom na prirodu vodenog puta, mogu nastati
okolnosti koje zahtijevaju olakanje lepa i prekrcaj stvari na drugi lep (iftovanje).
Obino je tarifom ili ugovorom predvieno da se iftovanje vri po odluci brodara uz
obavijest stranci. Trokovi iftovanja padaju na teret stvari koje se prevoze, dok se
vozarina ne mijenja, jer se smatra da su matini lep i ifter ista cjelina.
U pogledu postupanja brodara sa teretom za vrijeme prevoza, predaje tereta i
plaanja vozarine vae pravila kao i kod pomorskog prevoza.
2. Odgovornost stranaka
Brodar odgovara za svako oteenje, manjak ili gubitak tereta, od preuzimanja
do predaje, kao i za zakanjenje. Za tetu odgovara po sistemu pretpostavljene
subjektivne odgovornosti. Oslobaa se od odgovornosti ako uini vjerovatnim da
je teta mogla nastati usljed: smjetaja tereta na palubu; pomanjkanja ili slabog
stanja ambalae; ukrcavanja ili iskrcavanja od strane krcatelja ili primaoca; prirode
stvari i prevoza ivih ivotinja. Nema oslobaanja od odgovornosti ako korisnik
prevoza dokae suprotno (ZPUP, lan 557). U pogledu vozarine, prava zaloge i
zastare potraivanja vae pravila koja se odnose na ugovore u pomorskoj plovidbi.
Pravila zakona o zajednikoj havariji primjenjuju se pod uslovom da je njihova
primjena ugovorom izriito predviena (ZPUP, lan 796).
U sluaju sumnje kada je do oteenja, manjka ili gubitka dolo, za vrijeme
unutranje ili pomorske plovidbe (plovidba na graninim vodenim putevima), tada
se primjenjuju propisi koji su nepovoljniji za brodara. Brodar moe suprotno
dokazivati. Ako se prevoz vri dijelom u pomorskoj, a dijelom u unutranjoj plovidbi
(kombinacija tih plovidbi), pa doe do zakanjenja, brodar odgovara prema
228
propisima koji vae za pristanite (luku) gdje se, prema ugovoru, mora izvriti
predaja tereta. Mjerodavan je zakon luke iskrcaja (ZPUP, lan 551).
229
230
DIO ETVRTI
UGOVORI O LICENCI, GRAENJU I OSIGURANJU
GLAVA PRVA
UGOVOR O LICENCI
I POJAM POSLA I ZAKLJUIVANJE UGOVORA
1. Pojam posla
Kreativnost je izuzetno znaajan faktor uspjenog privreivanja. Zbog toga
duhovne tvorevine kroz koje se ona izraava imaju posebnu ekonomsku vrijednost.
Najvanije meu njima su stekle status objekta prava. Odnosi povodom tih
objekata ureeni su posebnim granama prava. Knjievna, nauna i umjetnika
djela, ali i kompjuterski programi, predmet su autorskog prava. Firma, trgovako
199
i pravom industrijske svojine. Izumi,
ime i oznaka ureeni su poslovnim pravom
tehnika unapreenja i znakovi razlikovanja (modeli, robni i usluni igoviindustrijski dizajn i geografske oznake) spadaju u pravo industrijske svojine. 200 U
istu granu je ukljuena i nova, specifina i tajna kombinacija poznatih savremenih
tehnikih i tehnolokih znanja, iskustava i vjetina koja se moe primijeniti u
industrijskoj i drugoj proizvodnji (know-how) koje kao posebnu kategoriju uvodi i
ZOO (lan 686).
Vezanost navedenih objekata sa jedne strane za linost stvaraoca, a sa druge
podlonost objektiviziranom trinom vrednovanju dovodi do dvostruke prirode
prava koja povodom njih nastaju. Ona su istovremeno i lina (moralna) i imovinska
prava. 201 Oba imaju apsolutni karakter; pod zakonskim uslovima svome titularu
daju monopolska ovlatenja i djeluju prema svim drugim licima (erga omnes).
Upravo zbog toga se veina prava industrijske svojine upisuje u posebne registre
kod Instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasnitvo Bosne i
Hercegovine (dalje: Institut). Prenosiva su samo ona prava industrijske svojine koja
imaju imovinski karakter.
Prava industrijske svojine mogu se prenositi na druga lica u cjelini i djelimino.
U prvom sluaju se i u zakonodavstvu i u teoriji govori o prenosu prava. Ugovor
199
Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju, l. 51 (Sl.l. RBiH 20/95) (dalje ZVTP), pravo na trgovako ime i oznaku
izriito svrstava u pravo industrijske svojine.
200
Osnovni izvor prava u ovoj oblasti Zakon o industrijskom vlasnitvu u Bosni i Hercegovini (Sl.glasnik BiH 22/02)
(dalje ZIS).
201
ZIS, l. 3.
231
kojim se to ini je po svojoj pravnoj prirodi ugovor o cesiji. 202 Prenos samo prava
na upotrebu ili korienje objekata industrijske svojine, osim kolektivnog iga i
geografske oznake , 203 naziva se licencom ili licencijom. Rije je latinskog porijekla
- licentia - i oznaava dozvolu, doputanje ili slobodu za korienje tueg
iskljuivog prava industrijskog vlasnitva. 204
Doputenje za koritenje tueg patenta moe biti zasnovano na
administrativnom aktu nadlenog upravnog organa. 205 Ostali prenosivi objekti
prava industrijske svojine: tehniko znanje i iskustvo (know-how), ig, uzorak i
modeli, koji se sada definiu kao industrijski dizajn, ustupaju se iskljuivo
ugovorom. U principu se i patent prenosi na isti nain. Takva licenca se naziva
ugovornom.
Pored prenosivih objekata industrijskog vlasnitva, ugovorom o licenci se
mogu ustupati i prava koja jo nisu definitivno zatiena. Tu mogunost ima
podnosilac prijave patenta, modela, uzorka i iga. Bez obzira na predmet, svaki
ugovor o licenci ima izvjesne specifinosti. One potiu najprije iz osobenosti
objekata i prava industrijske svojine, a potom iz zakonske regulative unutar koje se
autonomija volje stranaka mora da kree. Us prkos tome mogue je konstruisati i
opti tip ugovora o licenci. Tako je postupio i Zakon o obligacionim odnosima (l.
686 - 711).
Znaaj ugovora o licenci je ogroman. On je instrument koji omoguava
prenosiocu valorizaciju resursa uloenih u naunoistraivaki i organizacioni rad, a
primaocu sticanje potrebnih znanja brzo i uz minimalizaciju rizika. Zbog toga je
ugovor o licenci kao samostalan pravni posao ili kao dio ireg ugovornog akta
prisutan u veini poslova transfera tehnologije i direktnih stranih investicija. Ta
injenica je uticala i na izgled izvora prava za ovaj ugovor.
2. Izvori prava
Izvori prava za ugovor o licenci se mogu podijeliti na meunarodne i domae.
Zahvaljujui snanim tendencijama ka unifikaciji rjeenja ove dvije grupe pravnih
vrela, izmeu njih postoji znaajan stepen ujednaenosti.
Za nas su najznaajnije sljedee meunarodne konvencije: Konvencija o
osnivanju svjetske organizacije za intelektualno vlasnitvo, Parika konvencija za
zatitu industrijskog vlasnitva (1883), Madridski sporazum o meunarodnoj
registraciji igova (1981) i Lokarnski sporazum za meunarodnu klasifikaciju
modela i uzoraka (1968).
O ovome ugovoru vidjeti Besarovi dr Vesna: Pravo industrijske svojine i autorsko pravo, Poslovna politika,
Beograd, 1984, str. 106-107.
ZIS, l. 116 i l. 133, taka 4.
204
Verona dr Albert: Licencni ugovor u jugoslovenskom, inozemnom i meunarodnom pravu, Informator, Zagreb,
1981, str. 1.
205
ZIS, lan 50 koji regulie pravo na koritenje patenta za povjerljivi pronalazak od strane nadlenog ministarstva
odbrane, odnosno Sud Bosne i Hercegovine za davanje prinudne licence.
202
203
232
Od domaih izvora na prvom mjestu se nalazi ZIS, posveen utvrivanju

materijalno-pravnog reima objekata industrijske svojine koji se, zajedno sa
pravima nad njima, prenose ugovorom o licenci. Drugo mjesto zauzima Zakon o
vanjskotrgovinskom poslovanju. On ureuje ona pitanja sadraja ugovora o licenci
koja su znaajna za zatitu interesa domaih subjekata i cijele zemlje u ovim
poslovima sa elementom inostranosti. Obavezne (l. 54) i zabranjene klauzule (l.
55) odnose se na ugovore o licenci patenta i znanja (know-how). Napokon, Zakon
o obligacionim odnosima sadri detaljnu regulativu opteg tipa ugovora o licenci
(l. 686-711). Uz uvaavanje specifinosti pojedinih predmeta industrijske svojine,
ugovor o licenci je ovim dobio svojstvo imenovanog pravnog posla.
Sloenost, dugotrajnost i vanost ugovora o licenci naveli su zakonodavca da
zakljuivanje ugovora o licenci uslovi postizanjem sporazuma stranaka u
pismenom obliku (l. 687 ZOO, l. 63 ZVTP). Ova forma ima svojstva ad
solemnitatem, pa predstavlja i bitan elemenat ugovora. Uporedni pregled pokazuje
da se ugovor o licenci zakljuuje u pisanom obliku i onda kada po nacionalnim
206
Pored toga, pravilo je da je ugovor o prenosu prava
pravima nije formalan.
intelektualnog vlasnitva (ugovor o cesiji) formalan (l. 132 ZIS).
Poto se ugovorom o licenci prenosi pravo koritenja apsolutnim pravom, on
se moe upisati u registar. U domaem prometu, ugovor se upisuje u odgovarajui
registar koji vodi Institut. Upis moe traiti svaka od stranaka (l. 130 ZIS). Ugovor
koji nije upisan proizvodi pravne posljedice samo prema strankama (inter partes).
Registrovani ugovor djeluje i prema treim licima - prema svima (erga omnes).
Ugovori o licenci prava industrijske svojine i know-how sa stranim licem obavezno
se prijavljuju organu nadlenom za ekonomske odnose sa inostranstvom, koji vodi i
registar tih ugovora (l. 56 ZVTP).
II POJAM I BITNI ELEMENTI UGOVORA
1. Pojam ugovora
Ugovorom o licenci obavezuje se davalac licence da stjecaocu licence ustupi
u cjelini ili djelimino pravo iskoritavanja izuma, tehnikog znanja i iskustva, iga,
uzorka ili modela, a stjecalac licence se obavezuje da mu za to plati odreenu
naknadu (l. 686 ZOO). Ovaj obligacioni pravni posao ima sljedee karakteristike:
dvostrano je obavezan, komutativan, teretan i formalan. Donoenjem ZIS-a ova
materija se nalazi skoro iskljuivo u oblasti obligacionih odnosa, odnosno primjene
ZOO.
Pravna priroda razmatranja ugovora je sporna u teoriji. Smatra se da je on
podvrsta ugovora o prodaji, da su najjae izraeni elementi zakupa, da postoje
206
Verona dr Albert, isto djelo, str. 64.
233
osnove da se svrsta u grupu ugovora ije je obiljeje proputanje ili trpljenje

upotrebe sopstvenog prava itd. 207 Sve ovo ukazuje i na mjeovitu pravnu prirodu
posla. Ipak, u literaturi dominira izriito ili preutno izraen stav da je u pitanju
samosvojna vrsta ugovora (sui generis ugovor). 208
2.1. Subjekti ugovora
Subjekti ugovora su davalac i primalac licence. Kao primalac licence se u
zakonskim okvirima moe pojaviti bilo koje domae ili strano, fiziko ili pravno lice.
Odreivanje davaoca licence daleko je sloenije.
Najuoptenije govorei, davalac licence moe biti: vlasnik apsolutnog prava
industrijske svojine na predmetu licence, nosilac prava iskoritavanja objekta
industrijske svojine i podnosilac prijave patenta, modela ili uzorka-industrijskog
dizajna, odnosno iga (l. 132 ZIS). Ako prijavu podnosi vie lica zajedno i ako im
je pravo priznato kao suvlasnicima, svi moraju dati saglasnost za zakljuenje
ugovora ili se zajedniki moraju pojaviti kao davaoci prava koritenja, dakle, kao
jedna strana u prvom ugovoru o iskljuivoj licenci. Odreivanje davaoca
opredjeljuje ugovor o licenci kao pravni posao intuitu personae.
2.2. Predmet ugovora
Predmet ugovora o licenci je sloena pojava. On se moe posmatrati kao
objekat industrijske svojine radi koga se ugovor zakljuuje i kao karakteristina
radnja koju povodom odreenog objekta treba da izvri prenosilac, davalac
licence.
Patent je pravo kojim se titi pronalazak iz bilo kog podruja tehnike, koji je
209
Robni,
nov, koji ima inventivnu razinu i koji se moe industrijski primjeniti.
odnosno usluni ig, koji se sada definie samo kao ig je znak koji se moe
grafiki prikazati i koji je podoban za razlikovanje roba, odnosno usluga jednog
uesnika u privrednom prometu od istih ili slinih roba, odnosno usluga drugog
uesnika u privrednom prometu. 210 Industrijskim dizajnom titi se izgled cijelog ili
dijela proizvoda koji je nov i iji je individualni karakter rezultat posebnih obiljeja
linija, kontura, boja, oblika, odnosno materijala proizvoda samog po sebi ili njegovih
ornamenata. 211 Raniji zakon je industrijski dizajn definisao kao modele, odnosno
uzorke. Svi ovi objekti, odnosno prava industrijske svojine, mogu se podijeliti po
razliitim osnovama. Vrsta prava utie i na rjeenje u ugovoru o licenci. Navedenim
207
Vidjeti Verona dr Albert, isto djelo, str. 29-36. narocito. Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 110.
Verona dr Albert, isto djelo, str. 36 i Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 110
ZIS, l. 19
210
ZIS, l. 69
211
ZIS, l. 97
208
209
234
predmetima ugovora o licenci treba dodati i znanje i iskustvo, ija je definicija ve

data.
Radnja koja je predmet ugovora o licenci je ustupanje ovlatenja na
iskoritavanje nekog od objekata prava industrijske svojine. Garancije koje padaju
na davaoca licence pokazuju da je u pitanju obaveza rezultata. Sam prenos se
moe izvriti u razliitim modalitetima. Oni slue i kao mjerilo za osnovnu podjelu
licenci.
Iskljuiva licenca je ona kod koje primalac stie pravo iskljuivog iskoritavanja
predmeta licence. A to znai da je on u granicama prostornog vaenja licence (l.
695 ZOO) ne moe koristiti ni sam, niti je moe prenijeti nekom treem licu.
Zabrana se odnosi kako na cijelo pravo, tako i na sve varijante koritenja predmeta
212
logino je da se iskljuivost licence
licence. S obzirom na strogost ogranienja,
mora izriito ugovoriti (l. 689 ZOO). Ukoliko je davalac licence zadrao za sebe
bilo kakvo pravo iskoritavanja licence ili neku mogunost da prenos izvri i treim
licima, licenca je neiskljuiva. Zakon o obligacionim odnosima pretpostavlja
postojanje neiskljuive licence, im suprotno nije izriito predvieno u ugovoru.
Ugovor o licenci nikada ne moe trajati due od perioda zakonske zatite
prava koje se prenosi (l. 688 ZOO). Raunajui od dana podnoenja prijave,
patent traje 20 godina, a industrijski dizajn 10 godina (l. 60 i 113 ZIS). Postoje i
izuzeci, tako patent sa skraenim trajanjem traje 10 godina, a trajanje patenta po
proteku 20 godina moe se, izuzetno, produiti za jo najvie 5 godina (l. 60, st. 2
i 3 ZIS).
Licenca moe biti prostorno neograniena i ograniena. Zakonska
pretpostavka da je licenca prostorno neograniena mora biti opravdana
tumaenjem cijelog ugovora, budui da se u ovom sluaju ne trai izriito
ugovaranje ogranienja (l. 690 ZOO). Prostorna ogranienja na podruju Bosne i
Hercegovine ne smiju biti suprotna propisima o jedinstvenom tritu (l. 690 ZOO).
Napokon, prema obimu i mjeri prenosa ovlatenja na primaoca licence, ona
moe biti potpuna i djelimina. Kvalifikacija licence prema ovome mjerilu zavisi od
sadraja konkretnog ugovora.
2.3. Cijena
Naknada je protuvrijednost koju primalac stavlja na raspolaganje davaocu
licence za ustupljeno pravo iskoritavanja objekta intelektualne svojine koji je
predmet ugovora. Naknada mora biti odreena ili odrediva. Utvruje se ugovorom i
predstavlja njegov bitan elemenat (l. 686 ZOO).
212
l. 689, st. 2 ZOO dozvoljava i tumaenje po kome postoji mogunost davanja njenog predmeta. Mislimo da lan
695 ne daje dovoljno osnova za ovakvo tumaenje. Suprotno Cari dr Slavko u Komentaru Zakona o obligacionim
odnosima; redaktori prof. dr Slobodan Perovi i prof. dr Dragoljub Stojanovi, naprijed citirano djelo, str. 473-474.
235
Na vrijednost licence utiu faktori proizvodnje, trita i monopola. 213 Sloenost

ovih inilaca i nunost njihove ne samo objektivne nego i subjektivne procjene
dovela je do vie naina odreivanja visine naknade. Ona se moe ugovoriti u
paualnom iznosu, po komadu, srazmjerno materijalnim trokovima proizvodnje,
prema prometu i po veliini dobiti. 214 Svi navedeni metodi mogu biti primijenjeni i u
nekoj kombinaciji o kojoj se stranke dogovore. 215 Nain odreivanja cijene utie na
modalitete plaanja i na obaveze primaoca licence koje su povezane sa plaanjem
cijene.
Faktori koji opredjeljuju vrijednost licence determiniu i (ne)izvjesnost njenog
ostvarivanja. Zbog toga se omoguava svakoj zainteresovanoj strani da zahtijeva
izmjenu ugovorene naknade, ako je ona postala oito nesrazmjerna u odnosu
prema prihodu koji sticalac licence ima od iskoritavanja predmeta licence (l. 703
ZOO). Iako do nesrazmjerne naknade i koristi moe doi i iskljuivo usljed krive
procjene jedne od ugovornih strana, a ne i zbog naknadnih okolnosti koje
oteavaju ispunjenje obaveze jedne strane (l. 133 ZOO), u teoriji prava
intelektualne svojine se, ipak, smatra da je u ugovor o licenci uvedena klauzula o
216
promijenjenim okolnostima.
2.4. Forma ugovora
Poto se ugovor o licenci mora zakljuiti u pismenom obliku, jasno je da i
forma ugovora ima svojstvo bitnog elementa. Ova forma ima zakonski karakter.
Ona znaajno utie na nain kasnijih izmjena i dopuna ugovora i raskid samoga
posla (l. 67 i 68 ZOO).
III OBAVEZE STRANAKA

1. Obaveze davaoca licence
1.1. Predaja predmeta licence
Predaja predmeta licence je karakteristina obaveza davaoca. Ona se sastoji
od tri radnje: uruenja patenta ili drugog spisa, dozvole za koritenje i predaje
tehnike dokumentacije potrebne za praktinu primjenu predmeta licence.
213
Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 122.

Prema Begti dr Read, Burnazovi dr Tufik , ovi dr efik i Trifkovi dr Milo: Modeli ugovora o poslovnoj
saradnji sa inostranstvom (sa komentarima), Ekonomski institut, Sarajevo, 1982, str. 29.
215
Ovo je tzv. kombinovani nain odredivanja cijene. Vidjeti Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 122 i Verona dr Albert,
isto djelo, str. 89.
216
Verona dr Albert, isto djelo, str. 89; Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 123. Cari dr Slavko u komentaru l. 703
ZOO se uzdrava od ovakve kvalifikacije prirode odredaba koje su u njemu sadrane. Vidjeti str. 485-486. citiranog
djela.
214
236
Uruenje potrebnih spisa i dokumentacije zavisi od vrste objekta koji se

licencira. Dozvola za koritenje daje se u okviru ugovora i zakona. ZIS ovu materiju
ne regulie vie u onom obimu kako je to bilo u ranijem zakonodavstvu. lanom
133 ZIS samo utvruje da se za ugovorno ustupanje iskoritavanja patenta,
industrijskog dizajna ili ugovorno ustupanje upotrebe iga zakljuuje ugovor o
licenci u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima.
Zakonom o
vanjskotrgovinskom poslovanju su taksativno odreene etiri restriktivne klauzule u
ugovorima o licenci patenta, te znanja i iskustva (know-how) sa stranim partnerima,
koje se u njima ne smiju nalaziti (l. 55 ZVTP). Predaja tehnike dokumentacije
potrebna za eksploataciju objekta je obaveza koja se najee javlja u ugovorima o
licenci know-how, budui da se tu radi o nepatentiranim izumima ili tajnim
vjetinama.
1.2. Davanje uputstva i objanjenja
Dunost davanja uputstva i objanjenja koja su potrebna za uspjeno
iskoritavanje licence zasniva se na iskustvu po kome patentna prijava i
dokumentacija nisu uvijek dovoljne za ostvarivanje svrhe ugovora na strani
217
primaoca licence. Kod licence know-how ova obaveza je veoma znaajna.
Zakon izriito zahtijeva da se daju sve upute (l. 692 ZOO). A to znai da se
davalac licence mora ponaati poteno i savjesno. Poto vremenskih odreenja
ove obaveze nema, treba smatrati da ona ima trajan karakter.
1.3. Garancije za tehnike osobine predmeta licence
Prenosilac prava na odreenom objektu industrijske svojine jemi primaocu da
predmet ugovora i njegova upotreba ispunjavaju tehno-ekonomske uslove
predviene propisima i/ili ugovorom. Ova obaveza postoji na osnovu Zakona (l.
693 ZOO), ali moe biti sporazumom stranaka precizirana ili ak proirena. U mjeri
u kojoj poiva na propisu, obaveza garancije ima svojstvo prirodnog sastojka
ugovora.
Prema Zakonu Davalac licence garantuje sticaocu licence tehniku
izvodljivost i tehniku upotrebljivost predmeta licence (l. 603 ZOO). Tehnika
izvodljivost je mogunost da se tehnikim putem proizvede odreeni proizvod ili
218
Ako u ugovoru nisu blie odreeni
primijeni odreeni postupak u proizvodnji.
zahtjevi u pogledu tehnike izvodljivost, ona se naziva optom; ako jesu posebnom. Kriteriji za njihovo ocjenjivanje zavise od vrste objekta i od toga da li je
on ve primjenjivan u praksi. Tehnika upotrebljivost je mogunost da se
primjenom licenciranog objekta obavi zahtijevani proces i/ili dobije proizvod koji e
odgovarati stanju tehnike, zahtjevima trita i eventualno posebnim uslovima
ugovora.
217
Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 114.

Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 114. Prema l. 54 ZVTP, klauzula sa ovakvom garancijom se mora nalaziti u
ugovoru o licenci sa stranim elementima.
218
237
Garancije iz Zakona o obligacionim odnosima razvijene su i proirene u

spoljnotrgovinskom prometu. Prema specijalnom zakonu (l. 54 ZVTP), ugovori o
licenci patenta i znanja i iskustva moraju sadravati, izmeu ostalog, sljedee
garancije:
a) Da li e se primjenom predmeta licence dobiti proizvod ugovorenog
kvaliteta i
b) Nekodljivost dobijenih proizvoda po ivot i zdravlje ljudi, te po prirodnu
okolinu.
Pored zakonskih, poslovna praksa je razvila jo neke (pod)tipove garancija. Tu
na prvom mjestu spada garancija za tajnost know-how, garancija za rezultat,
garancija za rentabilnost i konkurentnost proizvoda dobijenih primjenom predmeta
licence, te jemstvo da su znanja i iskustva prenesena ugovorom o licenci know219
how zaista tajna.
1.4. Garancija za pravne osobine prenesenog prava
Davalac licence prenosi na primaoca pravo iskoritavanja objekta na kome
ima apsolutno pravo. Ograniavanje toga monopola u korist primaoca je osnovni
razlog zbog koga ta strana zakljuuje ugovor. Zbog toga je logino da davalac ve
po samom zakonu (l. 694 ZOO) jemi primaocu za svojstva prava koje mu
prenosi. I ta je garancija zasnovana na zakonu te ima svojstva prirodnog elementa
ugovora. U vanjskotrgovinskom prometu ova je garancija izriito utvrena (l. 54
ZVTP). Sutina i ove garancije sastoji se u eventualnoj obavezi davaoca licence da
nadoknadi tetu prouzrokovanu nedostacima prenesenog prava.
Davalac licence jemi primaocu da pravo pripada njemu, da na pravu nisu
konstituisana ovlatenja treih lica, te da ne postoji ogranienje prava u korist lica
koja nisu stranke ugovora. Ukoliko je predmet posla iskljuiva licenca, garancija se
proiruje. Davalac jemi da pravo iskoritavanja nije ustupio drugome ni potpuno
ni djelimino (l. 694 ZOO). Sadraj ove obaveze sastoji se u odravanju onoga
stanja prenesenog prava koje je postojalo u asu zakljuenja ugovora, te u zatiti
primaoca od svih pravnih zahtjeva treih lica. Ova obaveza postoji tokom cijelog
220
trajanja ugovora.
2. Obaveze primaoca licence
2.1. Iskoritavanje predmeta licence
Sticalac licence duan je iskoritavati predmet licence na ugovoreni nain, u
ugovorenom obimu i u ugovorenim granicama (l. 696 ZOO). Citirana formulacija
dozvoljava da se ova dunost dvostruko shvati. Primalac najprije, ne stie samo
pravo, nego i dunost iskoritavanja predmeta licence. I drugo, svoju obavezu i
219
O ovim vrstama garancija vidjeti ire kod Verona dr Albert, isto djelo, str. 84-86 i Besarovi dr Vesna, isto djelo, str.
115-119.
220
238
pravo iskoritavanja licenciranog objekta mora vriti u skladu sa ugovorom. Teorija

je zauzela stanovite da je primalac duan i iskoritavati licencu i to initi na
ugovoreni nain, ak i onda kada je data neiskljuiva licenca. Suprotno rjeenje
mora nesumnjivo proizlaziti iz ugovora. 221
Nain iskoritavanja predmeta licence zavisi od ugovora. Ukoliko prekorai
utvrena ogranienja, primalac licence odgovara kao i svako tree lice koje se
neovlateno slui tuim pravom industrijske svojine.
Pravo i obaveza iskoritavanja postoje u pogledu predmeta ugovora o licenci.
Zbog toga se primalac licence mora suzdravati od korienja naknadnim
usavravanjima objekta industrijske svojine. Suprotno moe biti predvieno
prinudnim propisom 222 ili izriito ugovoreno. Dozvoljeno korienje kasnijim
usavravanjima predmeta licence mora se takoe odvijati u granicama zakona ili
sporazuma stranaka.
Primalac je obavezan da plati ugovorenu naknadu. Nain plaanja zavisi od
modaliteta po kojem je cijena licence utvrena i od posebnih odredbi ugovora o
ovom pitanju. Ukoliko one ne postoje, primijenie se opta pravila obligacionog
prava o ispunjenju novanih obligacija.
Ako se naknada utvruje prema obimu iskoritavanja predmeta licence,
sticalac licence duan je podnijeti davaocu licence izvjetaj o obimu iskoritavanja
i obraunati naknadu svake godine, ako ugovorom nije za to odreen krai rok (l.
702 ZOO). Sloenost ovog metoda utvrivanja i plaanja cijene zahtijeva da se
ugovorom detaljno urede postupci utvrivanja rezultata poslovanja i rokovi
obavjetavanja o njima. Od rjeenja ovih procedura zavisi i poetak rokova za
plaanje, odnosno trenutak padanja u docnju sa izvrenjem obaveze.
2.3. Obaveze uslovljene vrstom ugovora o licenci
Razliitost objekata industrijske svojine i njihovog iskoritavanja dovela je do
pojave obaveza karakteristinih samo za neke tipove ugovora o licenci. Najvanije
meu njima su ureene u Zakonu o obligacionim odnosima.
Kod ugovora o licenci know-how, ukljuujui i nepatentirani izum, primalac
licence ima obavezu uvanja u tajnosti dobijenih znanja. Ova obaveza postoji po
samom zakonu (l. 698 ZOO), dakle i onda kada nije izriito ugovorena. Trajnog je
karaktera. Povreda ove dunosti predstavlja i povredu poslovne tajne davaoca
licence, pa se njeno potovanje titi i po tom osnovu.
221
Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 121, Verona dr Albert, isto djelo, str. 88.
Tako je postupio i l. 54, st. 1, taka 1) ZVTP. Ugovor o licenci patenta i know-how sa elementom inostranosti mora
sadravati obavezu davaoca da za vrijeme vaenja ugovora primaocu stavlja na raspolaganje poboljanje na patentu i
znanju i iskustvu.
222
239
Bude li zajedno sa licencom za odreenu proizvodnju ustupljena i licenca iga

kojim se proizvodi obiljeavaju, primalac licence stie i posebne zakonske
obaveze. On moe tako dobijene proizvode pustiti u promet sa tim igom samo
ako je njezin kvalitet isti kao to je kvalitet robe koju proizvodi davalac licence (l.
699 ZOO). Pored toga, roba proizvedena po licenci mora biti obiljeena oznakom o
proizvodnji po licenci i kada se ne prodaje pod odreenim robnim igom (l. 700
ZOO).
IV ODGOVORNOST STRANAKA
1. Odgovornost davaoca licence
Davalac licence odgovara bez obzira na odsustvo svoje krivice za prekraj
obaveza garancije za tehniku izvodljivost i upotrebljivost predmeta licence, ukoliko
je nedostatak bio skriven. Njegova odgovornost u ovom sluaju je, dakle,
objektivna. Prava primaoca licence analogna su onima koja ima kupac u sluaju
223
skrivenih materijalnih nedostataka kod ugovora o prodaji (l. 121 ZOO).
Drugi sluaj objektivne odgovornosti davaoca licence postoji onda kada se
pojave pravni nedostaci (l. 121 ZOO). Prava primaoca licence u ovom sluaju ista
su kao i prava kupca kada roba ima pravne nedostatke.
Za neizvravanje ostalih obaveza iz ugovora o licenci, davalac odgovara samo
onda kada je za to kriv. Njegova odgovornost je tada subjektivna, a naknada tete
se ravna po optim pravilima.
2. Odgovornost primaoca licence
Primalac licence odgovara objektivno za neizvravanje svojih novanih
obaveza. Prava davaoca licence prema primaocu koji kasni sa plaanjem naknade
analogna su pravima prodavca u sluaju docnje kupca sa plaanjem cijene.
Za neizvravanje ostalih obaveza primalac licence odgovara subjektivno. No,
pri tome treba voditi rauna da se krivica pretpostavlja, da je teret dokazivanja
njenog odsustva na primaocu licence. Ta injenica i karakter obaveza znatno
oteavaju poloaj primaoca u postupku dokazivanja.
223
Vidjeti Verona dr Albert, isto djelo, str. 84-86; Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 115.
240
V VRSTE LICENCI I PODLICENCA

1. Podjela licenci
Podjela licenci moe se vriti prema razliitim mjerilima. Poto vrsta objekta i
karakteristike prava koje se prenosi bitno utiu i na izgled ugovora, ista mjerila su
relevantna i za klasifikaciju ugovora o licenci. Ovdje emo se zadrati samo na
onim vrstama licenci koje ve nisu obraene kroz razmatranje predmeta ugovora.
Prema namjeni za koju se preneseno pravo moe koristiti, licence se dijele na
one za proizvodnju, upotrebu i prodaju proizvoda dobijenih licenciranim postupkom
ili obiljeenih ustupljenim igom. U spoljnotrgovinskoj razmjeni licence se mogu
podijeliti na uvozne i izvozne, zavisno od ovlatenja koje primalac dobija
ugovorom. Treba istai da u pogledu zabranjenih i obaveznih klauzula Zakon o
vanjskotrgovinskom poslovanju ne pravi razliku izmeu ugovora u kojima je BiH
partner davalac i onih u kojima je on primalac licence. I linost primaoca moe biti
osnov za klasifikaciju. Pogonske licence su one koje su ustupljene odreenom
preduzeu (drutvu). Ako drukije nije ugovoreno, ova licenca nije prenosiva bez
224
Pogonska licenca
istodobnog prijenosa samog pogona u kojem se ona koristi.
moe biti posebno znaajna pri prodaji trgovakog drutva ili njegovog dijela.
Koncernskom se naziva licenca iji je nosilac koncern, ali je namijenjena
preduzeima u njegovom sastavu. Napokon, lina licenca je ona koja se ne moe
prenositi na drugoga ukoliko ta mogunost nije izriito ugovorena. 225 Neline
iskljuive licence mogu se prenositi na trea lica ugovorom o podlicenci.
2. Podlicenca
Podlicenca ili ugovor o podlicenci je rezultat sporazuma primaoca iskljuive
licence i treeg lica o prenosu prava iskoritavanja predmeta ugovora o licenci.
Radi se, dakle, o novom ugovoru o licenci iji predmet ne moe da bude iri od
predmeta prvobitnog ugovora o licenci istog objekta (predmeta). Ono to
predstavlja specifinost ovoga posla jesu posebni odnosi izmeu prvobitnog
davaoca iskljuive licence, primaoca iskljuive licence i treeg lica.
U principu, primalac iskljuive licence je ovlaten da je ekonomski iskoritava i
na taj nain to e na tree lice prenijeti pravo njenog koritenja (l. 704 ZOO).
Ugovorom o licenci mora biti izriito iskljuena ova mogunost, bilo apsolutno, bilo
relativno. Relativno ograniavanje slobode podlicenciranja postoji onda kada
zakljuivanje novog ugovora nije mogue bez doputenja davaoca licence.
Doputanje se moe dati unaprijed, najee u samom ugovoru o licenci. Tada ima
karakter dozvole prema Zakonu (l. 29 ZOO). Ono je pravovaljano i kada se pribavi
226
Doputenje moe biti uskraeno samo iz ozbiljnih
naknadno, kao odobrenje.
224
225
226

O vrstama licenci vidjeti Verona dr Albert, isto djelo, str. 71-72 i Besarovi dr Vesna, isto djelo, str. 112 i 113.
241
razloga (l. 705 ZOO). Ovaj pravni standard tumai se prema okolnostima
konkretnog ugovora o licenci. Ukoliko primalac licence zakljui ugovor o podlicenci
bez doputanja davaoca, koje je prema zakonu ili ugovoru neophodno, davalac
moe otkazati ugovor o licenci i bez otkaznog roka, a to znai odmah (l. 706
ZOO).
Tree lice kao primalac podlicence naelno ne stoji sa prvobitnim davaocem
licence ni u kakvom pravnom odnosu, ak ni kad je davalac licence dao potrebno
doputenje za zakljuivanje podlicence (l. 707 ZOO). Jedan izuzetak ipak postoji
i on ima zakonski, dakle prinudni karakter. Davalac licence je ovlaten da od
primaoca podlicence zahtijeva isplatu iznosa koje ovaj duguje davaocu podlicence
po osnovi podlicence ukoliko primalac licence ne izmiruje svoja potraivanja
prema njenom davaocu (l. 707). U ovom rjeenju dolazi do izraaja shvatanje po
227
kome je licencni ugovor po svojoj pravnoj prirodi zakup.
VI PRESTANAK UGOVORA O LICENCI
1. Prestanak protekom vremena
Ukoliko je ugovor o licenci sklopljen na odreeno vrijeme, njegovim istekom se
gasi i ugovor (l. 708 ZOO). Poseban otkaz nije tada potreban.
Shodno optim pravilima obligacionog prava, produavanje ovakvih ugovora
konkludentnim radnjama je mogue. Ako primalac licence nastavi da iskoritava
predmet ugovora i nakon proteka roka, a davalac se tome ne protivi, smatra se da
je ugovor preutno produen sa istim elementima, osim toka trajanja. Produni
ugovor je zakljuen na neodreeno vrijeme, pa mora prestati otkazom. Pored toga,
obezbjeenja koja su dala trea lica prestaju da vae (l. 709 ZOO).
Izloena rjeenja ne utiu na pravo stranaka da ugovor raskinu sporazumno.
2. Otkaz
Ugovori o licenci sklopljeni na neodreeno vrijeme prestaju otkazom bilo koje
stranke. Otkazni rok se ugovara, zavisno od predmeta licence i ciljeva stranaka.
Ukoliko on ne bude utvren u ugovoru, vrijedie dispozitivna rjeenja Zakona o
obligacionim odnosima. Prema njima, ugovor se ne moe otkazati u prvoj godini
svog trajanja. Po njenom isteku, otkazni zakonski rok iznosi est mjeseci (l. 710
ZOO).
Ukoliko stranke ugovor raskidaju sporazumno, same mogu da urede sve
modalitete raskida. Naelo autonomije volje vai i u ovome domenu.
227
242
3. Prestanak subjektiviteta
Smrt fizikog lica kao davaoca ili primaoca licence ne utie na ugovor o licenci.
Ovaj opti stav ipak trpi dva ogranienja. Nasljednici davaoca licence stupaju u
ugovor o licenci samo ako ta mogunost nije ugovorom iskljuena. Ugovor o licenci
moe odrediti i uslove pod kojima nasljednici postaju stranka u ugovoru o licenci.
Za sticaoce licenci situacija je neto drukija. Nasljednici stupaju u ugovor samo
pod zakonskim uslovom da produavaju djelatnost primaoca licence (l. 711 ZOO).
Rjeenja za pravna lica su drukija. Steaj ili redovna likvidacija primaoca
licence daju pravo njenom prenosiocu da ugovor o licenci otkae, odnosno raskine.
Ovo pravilo motivisano je nemogunou davaoca licence da je dalje ekonomski
koristi. Obrnuto nije sluaj, pa analogno pravo nije priznato primaocu licence.
243
244
GLAVA DRUGA
UGOVOR O GRAENJU
I POJAM UGOVORA I IZVORI PRAVA
1. Pojam ugovora
Graevinarstvo predstavlja jednu od najsloenijih i najznaajnijih privrednih
djelatnosti. Njena vanost je dola do izraaja i u Zakonu o obligacionim odnosima,
koji nastavlja tendenciju uporednog prava da se dio ovoga posla zasnovan na
autonomiji volje stranaka uredi i kljunim izvorom privrednog prava. 228 Po lanu
630 ZOO, ugovor o graenju je ugovor o djelu kojim se izvoa obavezuje prema
odreenom projektu sagraditi u ugovorenom roku odreenu graevinu na
odreenom zemljitu, ili na takvom zemljitu, odnosno na ve postojeem objektu
izvriti kakve druge graevinske radove, a naruilac se obavezuje da mu za to
isplati odreenu cijenu.
Ve po zakonskoj definiciji ugovor o graenju spada u ugovore o djelu.
Shodno tome, izvoa, kao karakteristini dunik, ne preuzima obavezu rada, nego
obavezu postizanja ugovorenog rezultata. Po svojim osobinama ugovor o graenju
je teretan, dvostrano obavezan, sinalagmatian i formalan pravni posao. Njega
karakterie i velika isprepletenost prinudnopravnih - administrativnih i dispozitivnih imovinskih elemenata. Upravo zbog toga je veoma teko razluiti posao graenja
od samog ugovora kojim se ureuje onaj dio poduhvata koji je zasnovan na
autonomiji volje stranaka.
2. Izvori prava
Najvaniji izvor prava za ugovor o graenju su zakoni. Oni se mogu podijeliti
na imovinske i administrativne.
Od dispozitivnih propisa na prvom mjestu se nalazi Zakon o obligacionim
odnosima. Ugovoru o graenju su posveeni lanovi 630-647. Ukoliko pojedina
pitanja nisu u njima regulisana, shodno e se primijeniti lanovi 600-629 koji sadre
norme o ugovoru o djelu. Od prinudnih propisa treba spomenuti one koji se odnose
na pojedina pitanja finansiranja izgradnje, lanove 29-34 Zakona o
vanjskotrgovinskom poslovanju u kojima su ureena pojedina pitanja kada se u
ovom ugovoru pojavljuje element inostranosti.
Federalni propisi su veoma opirni. Mogu se podijeliti u dvije grupe. Prva
ureuje urbanistiko-komunalne uslove za zakljuivanje i izvravanje ugovora o
228
Vidjeti Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko: Ugovori robnog prometa, Nauna knjiga, Beograd, VI izdanje, 1987,
str. 549-550. Vilus dr Jelena: Ugovor o graenju, Institut za uporedno pravo, Beograd,1968, str. 7-8.
245
graenju, te inspekcijski nadzor. Druga se tie naina zakljuivanja ugovora o

graenju. Proceduralna pitanja predstavljaju najvei dio sadraja ovih akata.
Najvaniji su: Zakon o prostornom ureenju 229 i Zakon o ustupanju izgradnje
investicionih objekata. 230 Ono to je karakteristino za ovaj pravni propis je to to,
do sada, nije stavljena van snage njegova vanost iako je njegova materija postala
neaktuelna. Ovo se posebno odnosi na materiju ustupanja izgradnje investicionih
objekata od strane tzv. korisnika, odnosno nosilaca raspolaganja drutvenom
svojinom. U ovoj oblasti sada postoji odreena pravna praznina koja je
nadomjetena postojanjem posebnih propisa koji se odnose na ustupanje
graevinskih radova od strane tzv. javnog sektora ili pravnih lica u veinskom
vlasnitvu drave, kao i budetskih korisnika. Radi se o posebnom reimu prava
javnih nabavki, ustupanju radova i usluga. 231 Kao posebni izvori prava mogu se
spomenuti i Zakon o graenju i Zakon o graevinskom zemljitu Federacije BiH. 232
Od izvora privrednog prava koji su autonomnog karaktera treba istai Posebne
uzanse u graevinarstvu. 233 One predstavljaju kodifikaciju poslovnih obiaja u ovoj
oblasti. Danas je njihova primjena uslovljena sporazumom stranaka u svim
sluajevima u kojima one sadre rjeenja suprotna dispozitivnim odredbama ZOO.
Pored posebnih uzansi, znaajno vrelo iz ove grupe predstavljaju i opti uslovi
poslovanja koje usvajaju pojedini investitori ili izvoai. 234 Oni se najee rade
oslonom na neke od optih uslova meunarodnog karaktera. 235 Njihovo vaenje je
uslovljeno ukljuivanjem u ugovor.
II STRANKE I ZAKLJUIVANJE UGOVORA
1. Stranke
Lica za koja nastaju obaveze i prava na osnovu ugovora su, prema
terminologiji ZOO, naruilac i izvoa. U propisima i u praksi za njih se koriste i
nazivi: investitor i graevinar. Ona imaju svojstvo stranke. Pored njih se u poslu
graenja sreu i drugi subjekti: arhitekti, projektantske organizacije, inenjering
organizacije, subjekti specijalizovani za vrenje nadzora, te upravni organi, ukljuiti
229
Zakon o prostornom ureenju (Sl. novine FBiH br. 52/02, Dalje: ZPU).
Sl. list SRBiH 33/77, izmjene i dopune u broju 26/82. Izmjene i dopune su uraene na osnovu Dogovora SR i SAP o
ustupanju izgradnje investicionih objekata u drutvenom vlasnitvu (Sl. l. SFRJ 69/80).
231
Ova materija je regulisana Uredbom o postupku nabavke roba, ustupanju radova i usluga (Sl. novine FBiH br.
34/04)
232
Sl. novine FBiH br. 56/02; dalje e se citirati kao ZG i Odluka Visokog predstavnika o proglaenju Zakona o
graevinskom zemljitu Federacije BiH od 15.05.2003.g.
233
Sl. l. SFRJ 18/77. Dalje emo ih citirati kao: UG.
234
Na primjer: Opti uslovi INGRE iz Zagreba. Tekst kod Vukmir dr Branko Ugovori o izvoenju investicijskih radova meunarodni, CIP, Zagreb, 1980.
235
Tri su najvanije grupe ovih pravila: opti uslovi Evropske ekonomske komisije UN, zatim opti uslovi Meunarodne
federacije savjetodavnih inenjera (FIDIC), te akti ostalih meunarodnih organizacija, Meunarodne banke za obnovu i
razvoj (IBRD) i ORGALIME naroito. Vidjeti kod Trifkovi dr Milo: Sadraj ugovora o investicionoj izgradnji u svjetlu
izvora prava u Ekonomika investicija kao faktor stabilizacije privrede, Savez finansijskih i raunovodstvenih radnika
BiH, Sarajevo, 1987, str. 141-157.
230
246
treba i komunalne organizacije koje daju saglasnosti na projekat (elektroprivreda,

vodovod i kanalizacija, pota, gas i sl., zemljino-knjini ured, katastar). Za sva
navedena lica, osim investitora, propisani su uslovi koje moraju ispuniti prije
registracije za obavljanje djelatnosti kojom se bave.
Kao izvoa moe se pojaviti pravno ili fiziko lice registrovano za obavljanje
te djelatnosti. Graenjem graevina u prostoru se mogu baviti samo pravna lica
registrovana za obavljanje te djelatnosti ako pored optih uslova ispunjavaju i uslov
da u radnom odnosu imaju najmanje jednog diplomiranog inenjera sa najmanje 5
godina radnog iskustva i poloenim strunim ispitom (l. 20 ZG). Kao izvoa se
moe pojaviti i vie registrovanih subjekata istovremeno. Oni mogu djelovati
samostalno - svaki na osnovu posebnog ugovora o graenju, ili jedinstveno, kao
jedan subjekt. U tom sluaju se radi o konzorcijalnom nastupu koji se zasniva na
posebnom ugovoru. Konzorcij se pojavljuje kod velikih investicionih objekata. U
praksi se drugi uesnici u poslu nazivaju kooperanti. Investitor ima pravo da u
pozivu za javno nadmetanje - za ponudbenu licitaciju - ogranii broj lanova
konzorcija (konzorata). Izvoa moe zakljuiti posebne ugovore sa drugim
subjektima za izvoenje pojedinih dijelova objekata ili pojedinih radova. On se tada
pojavljuje u ulozi komisionara.
Da bi ugovor o graenju bio posao poslovnog prava, potrebno je da i investitor
bude privredni subjekat, odnosno lice sa statusom koji dozvoljava sklapanje
trgovakih poslova. Investitor moe biti fiziko ili pravno lice u ije ime i za iji raun
se gradi graevina i vre drugi zahvati u prostoru. Projektovanje, kontrola projekta,
graenje i nadzor nad graenjem investitor mora povjeriti pravnim ili fizikim licima
registrovanim za obavljanje te djelatnosti (l. 18 ZG). Tendencija zakonodavca je
da sve znaajnije faze posla graenja mogu da obavljaju samo specijalizovane
organizacije i lica. Ovakvo rjeenje je opravdano s obzirom da je posao graenja,
po svojoj pravnoj prirodi predstavlja opasnu djelatnost. Tako se i poslovi
projektovanja, nadzora nad graenjem i revidiranja projekta povjeravaju samo
pravnim ili fizikim licima registrovanim za obavljanje te djelatnosti.
2. Prethodne radnje
2.1. Investicioni program i tehnika dokumentacija
Izgradnji objekata i uopte izvoenju graevinskih, montanih i ostalih radova
moe se pristupiti na osnovu investicionog programa i investicione tehnike
dokumentacije. Njihovo pribavljanje predstavlja prvu grupu prethodnih radnji koje
investitor mora da obavi da bi mogao pristupiti zakljuenju ugovora.
Investicioni program je elaborat iz koga se vidi o kakvom se objektu radi, gdje
se daje analiza uslova za njegovu izgradnju i dokazuje da je izgradnja toga
objekta, odnosno izvoenje predvienih radova ekonomino, rentabilno i drutveno
opravdano i da je tehnoloki proces, odnosno eksploatacija, tj. funkcionalnost
objekta cjelishodna. Investicioni program treba da sadri sljedee podatke: opis
247
objekta, njegovu namjenu, kapacitet, tehnoloko-proizvodnu, odnosno

eksploatacionu koncepciju, program proizvodnje, odnosno eksploatacije,
karakteristike objekta, opreme, postrojenja i montae i razlog za njihov izbor,
analizu trita i mogunost plasmana robe, ili usluga, analizu uslova za izgradnju i
eksploataciju objekta, potrebna obrtna sredstva, vrijednost prethodnih ulaganja,
izvore finansiranja, analizu osnovnih ekonomskih pokazatelja, a naroito
rentabilnosti, trajanje izgradnje, poetak eksploatacije itd. Za objekte neprivrednog
karaktera - kao to su kole, zgrade za zdravstvene, socijalne i kulturne ustanove,
upravne zgrade, parkove, sportske terene itd. jasno je da investicioni program
nee sadravati sve navedene podatke, nego samo neke od njih i druge
specifine, ali se iz njega mora vidjeti njihova namjena, drutvena opravdanost,
ekonominost i funkcionalno povoljno rjeenje.
Investicioni program moe izraditi sam investitor, a moe ugovoriti njegovu
izradu sa nekim preduzeem koje je registrovano za tu djelatnost. Obaveza je da
se ugovor saini u pismenoj formi. Program rade struna lica i donosi ga investitor
bez iijeg odobravanja, odnosno saglasnosti. Ali ako se objekat gradi iz kredita,
onda kreditor prilikom odobravanja kredita vrlo paljivo razmatra program i
uvjerava se o tanosti podataka i opravdanosti i rentabilnosti izgradnje toga
objekta. Investicioni program se izrauje za cio objekat, ali se moe izraivati i za
dijelove objekta koji predstavljaju ekonomsko-tehniku cjelinu, ako je investitor
odluio da gradi objekat po dijelovima.
Investicioni program je preduslov za izradu investicione tehnike
dokumentacije, bez koje se ne moe graditi niti sklapati ugovor o izgradnji objekta,
odnosno o izvoenju radova. Naime, kao to e se vidjeti, graenju se ne moe
pristupiti bez odobrenja koje izdaje dravni organ, a odobrenje se ne moe dobiti
bez investicione tehnike dokumentacije. Tehnika dokumentacija se radi na
osnovu uslova utvrenih u urbanistikoj saglasnosti.
Investiciona tehnika dokumentacija je elaborat u kome se tehniki razrauje
tehnoloko-proizvodna, odnosno eksploataciona koncepcija objekta i radova i daju
tehnika rjeenja za njegovu izgradnju. Prema prirodi posla, ona obuhvata razliite
projekte, kao to su graevinski, tehnoloki, projekat instalacija i drugi. Projekti
sadre, pored ostalog, crtee, predmjer, tehnike opise, tehniko obrazloenje,
predraun sa opisom radova, specifikaciju, posebne uslove za graenje toga
objekta itd. Zakon zahtijeva da postoji projekat za izvoenje. Njegovoj izradi
moe, po sporazumu stranaka, da prethodi idejni projekat. U praksi se idejni
projekat redovno radi, jer se na osnovu njega izdaje urbanistika saglasnost.
Izmeu njega i projekta za izvoenje, tj. izvedbenog projekta, esto se sree i
glavni projekat, onaj u kome su cjelovito i detaljno data sva rjeenja vezana za
planirani objekat i/ili radove. Tehnika rjeenja u projektima moraju biti u skladu sa
tehnikim propisima i standardima, rezultatima prethodnih ispitivanja i istraivanja, i
sa dobijenim saglasnostima komunalnih organizacija, te sa tehnolokom,
eksploatacionom i ekonomskom koncepcijom objekta (l. 25 ZG). Pored toga, ona
248
moraju biti i racionalna. Potovanje ovih zahtjeva je i administrativna obaveza

organizacija koje rade tehniku dokumentaciju.
Izradom investicione tehnike dokumentacije bave se fizika i pravna lica koja
su za takav rad registrovana (l. ZG). Investitor sklapa pismeni ugovor sa
projektantom koji mu izrauje investicionu tehniku dokumentaciju. Istim ugovorom
moe biti predviena i izrada investicionog programa i investicione tehnike
dokumentacije.
Projekti koji ulaze u tehniku dokumentaciju moraju biti revidirani. Reviziju vre
organizacije koje su registrovane za izradu odgovarajue tehnike dokumentacije,
odnosno njenog dijela (l. 22 ZG). Za objekte odreenih vrsta moe biti propisana i
posebna tehnika kontrola od strane dravnih organa ili ovlatenih organizacija,
uslovi vezani za protivpoarnu zatitu i zatitu na radu. Ovo pitanje je danas
upotpunjeno odredbama ZG l. 27 koje se odnose na kontrolu projekta. Rjeenja
su osavremenjena na taj nain da se sve vie uvaavaju ekoloki zahtjevi kao i
zahtjevi lica sa umanjenim tjelesnim sposobnostima.
2.2. Odobrenje za graenje
Kada je pribavio investicioni elaborat i revidiranu tehniku dokumentaciju, i
platio trokove vezane za objekat, investitor mora da obezbijedi odobrenje za
graenje. Ono se u praksi naziva i graevinska dozvola. Odobrenjem za graenje
nadleni organ uprave potvruje da su ispunjeni svi uslovi predvieni u ZG i ZPU i
da stoga investitor moe da pristupi izgradnji projektovanog objekta, odnosno
izvoenju konkretnih radova. Odobrenje za graenje nije potrebno za manje
sloene objekte i infrastrukturne prikljuke kao ni za radove redovnog odravanja
oteenih graevina koji se mogu svrstati u radove tekueg odravanja (l. 30 ZG).
Postupak podnoenja zahtjeva i procedura izdavanja odobrenja za graenje
ureeni su u ZG veoma detaljno. Ovdje je dovoljno istai nekoliko momenata.
Najprije, odobrenje izdaje optinska sluba uprave nadlena za poslove graenja
na ijem teritoriju se izvode radovi (l. 32 ZG). Za neke objekte se predvia da je
izdavanje odobrenja za objekte posebno utvrene u zakonu nadlean kantonalni
organ uprave. Drugo, u postupku izdavanja odobrenja organ uprave provjerava da
li je tehnika dokumentacija uraena prema urbanistikoj saglasnosti, zakonu i
propisima za odgovarajuu izgradnju. Tree, odobrenje se mora izdati ili odbiti u
roku od 30 dana od dana podnoenja zahtjeva. Ono prestaje da vai ako radovi ne
budu zapoeti u roku koji je u odobrenju naveden. Odobrenje za graenje vai 2
godine od dana pravosnanosti odobrenja za graenje i moe se na zahtjev
investitora produiti za jo jednu godinu ako se nisu izmijenili uslovi za graenje.
Samo zapoinjanje izgradnje bez odobrenja je krivino djelo zaprijeeno kaznom
zatvora od 1 do 3 godine (l. 74 ZG). Posebno egzistiraju i novane kao prekrajne
sankcije.
249
2.3. Sredstva za izgradnju

Pored programa i tehnike dokumentacije, investitor mora imati obezbijeena
sredstva za finansiranje investicionog objekta. Da bi donio odluku o izgradnji,
investitor mora prethodno obezbijediti finansijska sredstva. Ta sredstva investitor
moe obezbijediti iz sopstvenih ili drugih izvora, npr. putem kredita. O
obezbjeenju sredstava za graenje kao i o obezbjeenju plaanja po ugovorima o
izgradnji investicionih objekata investitor ne mora podnijeti posebne dokaze poto
se najee praktikuje uzimanje odgovarajuih sredstava obezbjeenja plaanja.
3. Izbor saugovaraa
3.1. Pravni reim za izbor saugovaraa
Pravni reim izbora saugovaraa obuhvata pravila o nainu odreivanja
graevinara sa kojim e se sklopiti ugovor i proceduru koja se provodi u primjeni
izabranog naina. Prva grupa rjeenja zavisi od toga da li se kao investitor
pojavljuje subjekat zasnovan na dravnoj ili privatnoj svojini. Druga skupina ima
procesni, tehniki karakter i ona zavisi od prihvaenog naina izbora graevinara,
bez obzira na svojinska obiljeja investitora.
Investitor samostalno odluuje o tome da li e izabrati saugovaraa javnim
nadmetanjem (ponudbenom licitacijom), prikupljanjem ponuda ili neposrednom
pogodbom. Kada je investitor lice koje djeluje na bazi privatne svojine, on
samostalno odluuje o nainu odabira graevinara, bez obzira na to o kakvom se
predmetu ugovora radi. Jedan izuzetak ipak postoji. Kada se izvoenje
investicionih radova u BiH povjerava stranom izvoau, on se mora izabrati bilo na
osnovu javnog nadmetanja, bilo prikupljanjem ponuda (l. 32 Zakona o
vanjskotrgovinskom poslovanju). U posebnom pravnom reimu se nalaze pravna
lica u vlasnitvu drave i korisnici budetskih sredstava. Radi se o ve
spomenutom reimu javnih nabavki.
Procesna pravila o nainu izbora saugovaraa u principu su ista. Znaajna
razlika postoji samo kod javnog nadmetanja. Prema l. 604 ZOO, poziv na
nadmetanje radi izvrenja odreenih radova obavezuje privatnog investitora da
sklopi ugovor sa onim koji ponudi najniu cijenu, izuzev ako je tu obavezu iskljuio
u pozivu na nadmetanje. Investitor objekta koji se gradi dravnim sredstvima ne
mora da iskljui svoju obavezu da zakljui ugovor sa najjeftinijim ponuaem ali je
duan da ugovor zakljui sa najpovoljnijim ponuaem koji ispuni uslove utvrene
kriterijima u javnom pozivu za nadmetanje.
3.2. Javno nadmetanje
Javno nadmetanje se naziva i ponudbenom, odnosno ofertalnom licitacijom.
Pravila koja ga ureuju izloiemo polazei od rjeenja koja vae za investitore
zasnovane na dravnom kapitalu. Ona imaju privredno-pravnu prirodu i
250
rasprostranjena su i u meunarodnim poslovima investicione izgradnje. Pored

toga, ona se mogu primijeniti i za zakljuivanje drugih vrsta ugovora, ugovora o
prodaji naroito.
Javno nadmetanje ili ofertalna licitacija je jednostrani graansko pravni posao
kojim se investitor javno obavezuje da e primiti i razmotriti sve ponude za
zakljuenje ugovora o graenju koje odgovaraju uslovima javnog poziva ili da e
preduzeti i druge radnje vezane za eventualno zakljuivanje odreenog ugovora.
Ovom tehnikom odabira izvoaa investitor koji je u ekonomskom smislu ponudilac
pravno dobija poloaj ponuenog. Time je njegova i poslovna i pravna pozicija
znatno poboljana. Sama procedura predstavlja kompromis izmeu zahtjeva za to
krae i ekonominije zakljuenje ugovora i tenje za to veom ekonomskom i
pravnom sigurnou kako traioca usluge u odnosu sa ponuaima, tako i samih
izvoaa izmeu sebe. Pri tome, ravnopravnost svih potencijalnih uesnika u
nadmetanju i svih ponuaa mora biti obezbijeena.
Odluku o raspisivanju javnog nadmetanja donosi organ upravljanja investitora.
Odluka se objavljuje u slubenom glasilu i/ili sredstvima javnog informisanja. Oglas
sadri kratak opis objekata i radova i blie uslove za ustupanje izgradnje. Ukoliko
su ovi elementi brojni i sloeni, po pravilu se uobliavaju u tenderu.
Tender je skup dokumenata u kojima su precizno i detaljno odreeni:
jednoobrazan sadraj ponuda, osim cijene, koje investitor eli da dobije i postupak
investitora sa tako dobijenim ponudama. Tender po pravilu sadri vie elemenata.
Prvi je uputstvo ponuaima. U njemu investitor obavjetava potencijalne
ponuae o svim relevantnim radnjama i momentima popunjavanja ponude,
predaje ponuda, eventualnim izmjenama ponude i o postupku koji e se provesti
sa ponudama. Drugo, tender sadri opte, a po potrebi i posebne uslove za
izgradnju konkretnog objekta ili izvoenje radova. Ovi opti i posebni uslovi su po
pravilu veoma opirni i imaju karakteristike samoregulirajuih ugovora. Tender,
dalje, sadri zbirku obrazaca: od formulara za dobijanje informacija, preko tipske
ponude i formulara ugovora do garancije koji se moraju dostaviti uz ponudu. U ovaj
dio tendera mogu biti uvrteni obrasci za (tehnike) specifikacije kao to su liste
opreme, referens-lista i lista osoblja. Ako su ovi elementi zadati, predstavljaju
poseban dio tendera. Napokon, tender sadri sve potrebne planove i projekte.
Procedura ispitivanja, odabira i dodjeljivanja ponuda veoma je sloena. Njene
faze su: prijem ponuda, javno otvaranje ponuda, procjena ponuda, odluka organa
upravljanja o neuspjelom nadmetanju ili o izboru jednog ili vie najpovoljnijih
izvoaa (Letter of Intend), pregovori sa izabranim i zakljuenje ugovora (Letter of
Acceptance).
3.3. Prikupljanje ponuda
Prikupljanje ponuda se sastoji u pozivanju odreenog kruga izvoaa
neposredno, a ne putem javnog oglasa, da dostave svoje ponude za izgradnju,
251
odnosno radove. U naem pravu se krug lica kojima e biti poslan poziv obavezno
odreuje licitacijom o podobnosti ako se radi o reimu javnih nabavki. Licitacija
(konkurs) o podobnosti je jednostrani graanskopravni posao kojim se investitor
javno obavezuje da e prema jedinstvenim mjerilima utvrditi podobnost svakog
prijavljenog subjekta za izvoenje odreenog objekta ili radova, te da e onima koji
se kvalifikuju uputiti poziv da poalju svoje ponude.
Postupak konkursa za utvrivanje podobnosti slian je postupku ofertalne
licitacije. Razlike su sljedee: prvo, oglas mora sadravati i zahtjev za podatke o
linosti izvoaa (oprema, kadrovi, referens-lista i slino). Drugo, odluka se odnosi
ne na najpovoljnijeg, nego na sve izvoae koji su se kvalifikovali. I tree, poziv na
dalje pregovore i zakljuenje ugovora moe se uputiti samo jednom ili nekim ve
kvalifikovanim izvoaima.
3.4. Neposredna pogodba
Bez provoenja postupka ofertalne ili licitacije o podobnosti investitora moe
se zakljuiti ugovor samo u sluajevima koji su odreeni zakonom. Oni se mogu
podijeliti u dvije grupe.
U prvu ulaze one situacije u kojima licitacija nije ni potrebna. Tu spadaju
sluajevi u kojima se izgradnja ustupa: nakon nepogoda i drugih nepredvienih
dogaaja s ciljem otklanjanja njihovih tetnih posljedica; radi ostvarivanja
odreenih programa stambene izgradnje i objekata infrastrukture; na objektima koji
su od posebnog znaaja za narodnu odbranu i na bazi sporazuma investitora i
izvoaa o zajednikom finansiranju izgradnje.
Druga grupa sluajeva u kojima je mogue zakljuenje ugovora neposrednom
pogodbom odnosi se na situacije u kojima je neka vrsta licitacije potrebna. Ako ne
uspije ni ponovljena, bilo ponudbena, bilo licitacija o podobnosti, investitor ima
pravo da ugovor zakljui neposrednom pogodbom. Ovo pravilo postoji samo u
reimu javnih nabavki ali je i u ovom sluaju potrebno odobrenje Ministarstva
finansija Federacije BiH.
4. Zakljuenje ugovora
Zavretkom postupka ponudbene licitacije, prikupljanja ponuda, odnosno
kontakata sa pojedinim izvoaima investitor jo nije konano izabrao partnere. U
prva dva sluaja on ima pravo da trai nastavak pregovora sa onima koje je
odredio kao najpovoljnije. O tome ih obavjetava pismom o namjerama (Letter of
Intend). Rezultati tih pregovora su odluujui za izbor saugovaraa. Izabrani
izvoa se obavjetava o tome pismom o prihvatanju (Letter of Acceptance). Po
svojoj pravnoj prirodi ono predstavlja prihvat.
Ugovor o graenju je formalan pravni posao po sili zakona (l. 630, st. 2 ZOO).
On je zakljuen kada je sporazum postignut u pisanoj formi. Ona moe biti
252
ostvarena potpisivanjem jedinstvenog dokumenta, a moe i razmjenom pisama

identinog sadraja. Upravo zbog toga se u drugom sluaju ugovor o graenju
smatra sklopljenim danom prijema pisma o prihvatanju.
III BITNI ELEMENTI UGOVORA

1. Predmet
Predmet ugovora o graenju odreen je u l. 630 ZOO dvostruko: kao
graevina i kao graevinski radovi. Pojam graevina odreen je nabrajanjem
objekata primjera radi (zgrade, brane, mostovi itd.) i navoenjem bitnih osobina
graevinskih objekata. Te karakteristike su veliina i sloenost (l. 631 ZOO). 236
Graenje je lanom 2 ZG definisano kao izvoenje pripremnih radova,
graevinskih radova, ugradnja i montaa opreme, gotovih graevinskih elemenata i
konstrukcija kao i drugi zahvati u prostoru. Graevinom se smatra graevinski
objekat koji je trajno povezan sa tlom i koji se sastoji od graevinskog sklopa i
ugraene opreme koji u okviru tehnolokog procesa ine tehnoloku cjelinu, kao i
samostalna postrojenja trajno povezana sa tlom.
Graevinski radovi nisu precizirani u zakonu. Da bi neki poslovi bili
graevinski, nesumnjivo je, najprije, da moraju ulaziti u okvire ove djelatnosti. Mogu
se podijeliti na graevinske radove u uem smislu (isti) i na zanatske radove. 237
Kako bi se ugovor o graenju razlikovao od ugovora o djelu, koji moe imati isti
predmet, potrebno je i na graevinske radove primijeniti ista mjerila kao i na pojam
graevine. A to znai da i oni treba da budu vei i sloeniji. 238
Predmet posla se odreuje ili u ugovoru neposredno ili, ee, upuivanjem na
tehniku dokumentaciju. Prema UG 11, tehnika dokumentacija je uvijek sastavni
dio ugovora. Ugovor se moe zakljuiti i tako da se izvoa obavezuje da izvri sve
radove prema tehnikoj dokumentaciji, osim onih koji su sporazumom stranaka
izriito iskljueni. Predmet ugovora o graenju moe biti ukljuen i u predmet
ugovora o investicionoj izgradnji. On se tada odreuje u sklopu pripremnih,
istranih, montanih i drugih radova. Moe biti povezan i sa isporukom investicione
opreme.
236
U teoriji je kritikovana neodreenost u definisanju predmeta ovog posla. Vidjeti: Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko,
isto djelo, str. 561.
237
Vidjeti ureti dr Slobodan: Ugovor o izgradnji investicionih objekata, Struna knjiga, Beograd, 1983, str. 61-63.
238
Vidjeti Trifkovi dr Milo: Graevinski nadzor, Materijal za savjetovanje.
253
2. Cijena
2.1. Odreivanje cijene
Cijena je naknada koju investitor duguje izvoau za postignuti rezultat:
graevinu ili obavljene graevinske radove. Sloenost posla u punoj mjeri se
odrazila i na pravni reim cijene.
Odreivanje cijene se uvijek vri sporazumom stranaka. Osnov za ugovaranje
cijene je predmjer radova, ali cijena ne mora odgovarati onome iznosu koji je
investitor utvrdio predraunom. Postoje tri osnovna naina na koja se odreuje
cijena. Prvi je paualno utvrivanje, tj. davanje ukupne cijene za cijeli objekat (l.
635 ZOO). Ovaj metod moe se primijeniti i za dio objekta, odnosno radova (UG
22). Prema UG 32 cijena odreena u ukupnom iznosu ne mijenja se zbog nastalih
vikova i manjkova radova. Drugi i u praksi najei metod jeste odreivanje
cijene kao zbira jedininih cijena za pojedine radove. Cijena radova ne ukljuuje i
cijenu materijala. No, u nju su ve ukljueni fiksni trokovi graevinara, tako da se
239
Danas se, u pravilu, ne razdvaja cijena rada i
oni posebno ne iskazuju.
materijala, ve se daje jedinstvena cijena ugraeno. Jedinine cijene se iskazuju
prema predmjeru radova. Napokon, cijena moe biti odreena uz navoenje izraza
klju u ruke ili neke druge sintagme slinog znaenja. Ona znai pretvaranje
opteg tipa ugovora o graenju u poseban posao, pa emo se na ovom modalitetu
zadrati kasnije.
Postoji vie vrsta radova iji trokovi ine cijenu. Svi oni nemaju jednak
tretman. U cijenu, najprije, uvijek ulazi vrijednost radova navedenih u tehnikoj
dokumentaciji u predmjeru prvenstveno. Cijena dalje zavisi od odnosa koliina
radova koje su predviene ugovorom i onih koje stvarno treba izvesti, tj. od
vikova i od manjkova radova (UG 9). Ako njihov uticaj na cijenu nije ugovoren
posebne uzanse o graenju smatraju da se jedinine cijene primjenjuju i za
vikove, odnosno manjkove radova, ukoliko oni ne prelaze 10% ugovorenih
koliina (uzansa br. 22). Kod ugovora klju u ruke, viak ili manjak radova ne
utie na cijenu. Drugu relevantnu vrstu radova ine nepredvieni radovi. To su oni
ije je poduzimanje bilo nuno da bi se osigurala stabilnost objekta ili sprijeio
nastanak tete, a izazvani su neoekivano teom prirodom zemljita,
neoekivanom pojavom vode ili drugim izvanrednim i neoekivanim dogaajima
240
Za ove radove izvoa ima pravo na pravinu naknadu. Ako bi
(l. 634 ZOO).
ona dovela do znatnog poveanja cijene, investitor moe i raskinuti ugovor. I tree,
naknadni radovi - oni koji nisu ni ugovoreni ni nuni ne utiu na cijenu. O njihovoj
vrijednosti stranke se moraju posebno sporazumjeti (UG 35).
239
Biro Zoltan: Ugovor o graenju s posebnim osvrtom na reviziju cene i klauzula klju u ruke, Zbornik radova sa
Savjetovanja o Zakonu o obveznim (obligacionim) odnosima, SUPJ - IPU, Beograd, 1978, str. 121.
240
UG 9 definie nepredviene radove kao one koji ugovorom nisu obuhvaeni, a koji se moraju izvesti. Treba istai
da naslov l. 634 ZOO govori o hitnim nepredvienim radovima, ali da tekst nigdje izriito ne spominje hitnost.
254

Ugovorena cijena se moe mijenjati. Ovaj naelni stav, koji odgovara
principima naeg obligacionog prava, kod ugovora o graenju je razvijeniji nego
kod drugih poslova. Nastavljajui koncept usvojen u sudskoj praksi 241 i u Posebnim
uzansama, 242 ZOO je usvojio naelo promjenjivosti cijene. Ono jednako djeluje i
prema investitoru i prema izvoau. Pored toga, cijena moe biti modifikovana i u
skladu sa sporazumom stranaka.
Ako ugovor ne sadri posebna rjeenja o modifikaciji cijene, izvoa koji nije u
docnji snosi poveanja cijene do 2%. Ukoliko je izvoa u docnji svojom krivicom,
na njega pada teret poveanja cijena do 5%. Osnovicu za utvrivanje procenata u
ovom sluaju ne predstavlja ukupna vrijednost radova, nego onaj njen dio sa kojim
je izvoa u docnji. Poveanje cijena elemenata na osnovu kojih je odreena
cijena radova nastalo nakon pada graevinara u docnju u cjelini snosi sam izvoa
(l. 636 ZOO). ak i onda kada je predvieno da se cijena nee mijenjati ako se
nakon zakljuenja ugovora poveaju cijene elemenata na osnovu kojih je ona
utvrena, cijena je ipak promjenjiva. Izvoa tada snosi poveanja do 10%, a
preko toga investitor (l. 637 ZOO). Jasno je da u sva tri sluaja investitor moe biti
doveden u situaciju da ne moe da nastavi izgradnju. Zbog toga mu zakonodavac
daje pravo da u uslovima znatnog poveanja raskine ugovor. Tada duguje
izvoau dio cijene za ve zavrene radove i pravinu naknadu za uinjene
neophodne trokove (l. 638 ZOO).
Ravnopravan tretman stranaka naveo je zakonodavca da naruiocu obezbijedi
pravo na snienje cijene onda kada padaju cijene elemenata na osnovu kojih je
utvrena vrijednost objekta, odnosno radova. U sluaju da izvoa nije u docnji,
naruilac ima pravo na snienja koja prevazilaze 2%, odnosno kod fiksnih cijena
10%. Ukoliko je izvoa u docnji, sva snienja cijena idu u korist investitora (l. 639
ZOO).
Sporazumna promjena cijena moe se izvriti naknadno, kada se promjene
pojave i unaprijed. Ve pri zakljuenju ugovora u njega mogu biti unesene klizna
skala i indeksna klauzula. Prvi instrument se gotovo redovno sree u praksi.
Njegov pravni reim je u principu isti kao i kod ugovora o prodaji. Indeksna klauzula
je ureena u posebnoj uzansi o graenju br. 25. Prema njoj, mogla se primijeniti
kada se trokovi ivota promijene za 5%.
Na pravila o promjeni cijene, kako zakonska, tako i ugovorna, uticaj moe
imati i avans. Ukoliko je avans predvien i dat izvoau radi nabavke materijala,
izmjena cijena se ne moe zahtijevati radi promjene cijena materijala u onoj mjeri u
kojoj je izvoa avansom mogao iskljuiti uticaj izmena cena materijala na
ugovorenu cenu (UG 29). Poto ovo rjeenje odgovara i optim pravilima
241
242
Vidjeti urlan Petar: Posebne uzanse o graenju, Privredna tampa, Beograd, 1977, str. 27-28.
Vidjeti UG 22-33.
255
obligacionog prava, primijenie se i onda kada vaenje Posebnih uzansi nije izriito
ugovoreno.
3. Rok
Rok je trenutak do koga ili period unutar koga objekat, odnosno graevinski
radovi moraju biti zavreni. Zakon o obligacionim odnosima ni kod ugovora o djelu,
ni kod ugovora o graenju ne sadri posebna rjeenja o vremenu u kome izvrilac
treba da ispuni svoju osnovnu obavezu. Stoga e se i na ovaj posao primjenjivati
opta pravila. Njihovoj interpretaciji i dopuni u svojstvu obiajnih normi slue
posebne uzanse 36-44.
U praksi dominira odreivanje roka periodom. To se najee ini
utvrivanjem dinamikog vremenskog plana radova. Tada, ako ugovarai posebno
odrede, vrijeme za izvoenje svake faze ima pravno dejstvo posebnog roka (UG
36). On se kroz izvoenje konstatuje tzv. privremenim situacijama. Razumije se da
stranke svojim sporazumom mogu i samo pojedinim faznim rokovima dati ovo
svojstvo.
Poetak toka roka utvrenog periodom moe biti izriito ugovoren. Ako to nije
sluaj, on tee od dana uvoenja graevinara u posao. Pod tim se podrazumijeva
zavravanje svih onih obaveza naruioca bez ijeg prethodnog ispunjenja
zapoinjanje radova faktiki nije mogue ili pravno nije dozvoljeno (UG 45).
Ukoliko izvoa bez opravdanog razloga odlae poetak koritenja roka za
graenje, investitor mu moe dati primjeren rok. Njegovo nepotovanje daje
investitoru pravo na raskid ugovora (UG 39).
Produavanje roka je mogue na osnovu ugovora i to bilo unaprijed, bilo
naknadno. Prema posebnoj uzansi 42, prolongiranje rokova se moe traiti u
sluajevima u kojima zbog promijenjenih okolnosti ili neispunjavanja obaveza
naruioca izvoa ne moe izvoditi radove. Rok se u ovom sluaju produava za
vrijeme potrebno za ponovno otpoinjanje radova, odnosno za eventualno
pomjeranje radova zbog nepovoljnijeg godinjeg doba (UG 42). Zahtjev za
produenje mora se podnijeti im izvoa sazna za razlog produenja.
4. Ugovorna kazna
Pravni reim ugovorne kazne zavisi od sporazuma stranaka, ukljuivanja
posebnih uzansi u izvore prava i od dispozitivnih rjeenja Zakona o obligacionim
odnosima.
Ugovorom se predvia plaanje ugovorne kazne u sluaju izvoaeve docnje.
Kao i obino kod ugovorne kazne, plaanje se moe predvidjeti u utvrenom
iznosu po ugovorenim periodima (npr. 5.000 KM za svaki dan zakanjenja) ili u
procentima od vrijednosti neizvrenih radova za utvreno vrijeme (npr. 2% od
ugovorenih, a neizvrenih radova za svaki dan zakanjenja), ili na isti ovaj nain,
256
ali po progresivnoj stopi (npr. 2% za svaki dan za prvih 10 dana docnje, 4% za

drugih 10 dana docnje itd.).
Smatra se da je kazna ugovorena za neuredno ispunjenje ugovornih obaveza
ako nije drukije ugovoreno. U tom sluaju, po Posebnim uzansama o graenju
(uzansa br. 52), i ugovorna kazna iznosi jedan promil od ukupno ugovorene cijene
radova za svaki dan zakanjenja. Ipak, iznos ne moe prei 5% od ukupne cijene
radova. U ukupnu cijenu ne ulazi vrijednost ve predatog dijela objekta (UG 53).
Ugovorna kazna se plaa od primopredaje objekta, odnosno njegovog dijela koji je
dovren i moe se upotrijebiti i samostalno koristiti. I kod ovog posla vai pravilo da
dunik ne plaa ugovornu kaznu ako ugovor nije ispunio zbog uzroka za koje nije
243
odgovoran.
5. Premija izvoau
Izvoa koji je u docnji sa ispunjenjem svojih obaveza duguje investitoru
isplatu ugovorene kazne shodno njihovom sporazumu. Premija egistira da bi se
stimulisao izvoa na ispunjenje obaveza prije roka i da bi izjednaio njegovu
pravnu poziciju sa investitorom. Premija se nalazi u istom pravnom reimu kao i
ugovorna kazna.
Ni Zakon o obligacionim odnosima, ni Posebne uzanse o graenju ne sadre
dispozitivna pravila o premiji. Shodno tome, stranke se u svakom konkretnom
poslu moraju sporazumjeti o uslovima za primjenu ovog instituta i o iznosima koje
investitor duguje izvoau za prijevremeno zavravanje njegovih obaveza. Pri tome
se moe, ali ne mora, primijeniti analogija sa metodom utvrivanja ugovorne
244
kazne. Iznos premije se moe utvrditi i paualno.
6. Garantni rok za kvalitet radova
I garantni rokovi za kvalitet izvedenih radova su bitan elemenat ugovora u onoj
mjeri u kojoj postoji reim primjene posebnih uzansi. Njihovo trajanje iznosi dvije
godine za kvalitet radova ako ugovorom ili propisima nije drugaije odreeno (UG
85). UG 104 odreuje poseban rok za stabilnost i sigurnost objekta koji iznosi 10
godina od dana primopredaje objekta. U pogledu ugraene opreme vai tzv.
prenesena garancija izvoaa radova (UG 87).
Ostali garantni rokovi su ureeni prinudnim propisima u Zakonu o obligacionim
odnosima. O njima e biti rijei pri izlaganju odgovornosti projektanta i izvoaa.
O modalitetima ugovaranja ugovorne kazne poblie vidjeti: Doc. dr. Veljko Trivun Uticaj principa pacta sunt
servanda na izvravanje obaveza kod ugovora o graenju, Ekonomski fakultet u Sarajevu-Izdavaka djelatnost
Fakulteta, sarajevo, 2002.g. str. 42-46.
244
O pojedinim aspektima ugovorne kazne i premije poblie: Docent dr. Veljko Trivun: Uticaj principa pacta sunt
servanda na izvravanje obaveza kod ugovora o graenju, Ekonomski fakultet u Sarajevu-Izdavaka djelatnost,
Sarajevo 2002.g. str. 42-45.
243
257
7. Pisana forma ugovora

Ugovor o graenju je prema ZOO bitan element posla. Pismena forma se
namee kao uslov ad solemnitatem i ad probationem.
IV OBAVEZE INVESTITORA
Obaveze investitora se po osnovu nastanka, odnosno prema pravnoj prirodi
mogu podijeliti na administrativne i ugovorne. Ako se kao mjerilo uzme vrijeme
nastanka, obaveze se svrstavaju u: prethodne, one u toku graenja i po zavretku
izgradnje. U prethodne obaveze spadaju: izrada elaborata, obezbjeenje tehnike
dokumentacije sa revidiranim projektima, pribavljanje sredstava, provoenje
izabranog naina odabira saugovaraa u skladu sa zakonom, dobijanje odobrenja
za graenje i potovanje pismene forme ugovora. Ove obaveze ve su razmatrane.
Dunosti investitora u toku gradnje neemo izlagati prema njihovoj pravnoj
prirodi. Poto se obaveze administrativne i imovinsko-pravne prirode prepliu,
iznijeemo ih logikim redoslijedom, pratei redovan tok posla graenja.
2. Uvoenje izvoaa u posao
Uvoenje izvoaa u posao je ugovorna obaveza. Njen dispozitivni reim dat
je u Posebnim uzansama o graenju broj 45-47. On moe biti modifikovan
sporazumom stranaka i onda kada su UG izriito prihvaene.
Pod uvoenjem izvoaa u posao podrazumijeva se ispunjenje onih obaveza
naruioca bez ijeg prethodnog ispunjenja zapoinjanje radova faktiki nije
mogue ili pravno nije dozvoljeno (UG 45). Obaveza je sloena. Investitor mora
najprije da preda samo gradilite. Pod njim se podrazumijeva ureena
obezbijeena i iskolena parcela sa obiljeenim osnovnim kotama i osovinama.
Ureenim se smatra samo ono gradilite koje izvoau, izmeu ostalog,
obezbjeuje faktiku i pravnu mogunost pristupa parceli na kojoj se izvode radovi.
Ureenje gradilita moe biti predmet posebnog ugovora o prethodnim radovima
245
Pored predaje
koje investitor zakljuuje bilo sa treim licem, bilo sa izvoaem.
gradilita, investitor mora da urui izvoau: tehniku dokumentaciju u potrebnom
broju primjeraka, odobrenje za izgradnju i potvrdu da su sredstva obezbijeena. O
izvrenju ove obaveze se vodi poseban zapisnik i to se konstatuje u graevinskom
dnevniku.
245
Ovo je sluaj naroito kod ugovora zakljuenih po sistemu inenjeringa. Vidjeti urlan Petar, isto djelo, str. 42.
258
Formalnosti vezane za ispunjenje obaveze uvoenja izvoaa u posao

uslovljene su njenim znaajem. Od trenutka uvoenja u posao, odnosno posjed,
tee rok za izgradnju objekta, odnosno izvoenje radova. Zato se vrijeme uvoenja
u posao utvruje ugovorom. Investitor ima pravo na produenje roka za ispunjenje
ove obaveze za ono vrijeme za koje traje via sila koja ga u tome spreava (UG
47). Ukoliko razlozi koji spadaju pod viu silu ne postoje, izvoa ima pravo da
investitoru da naknadan primjeren rok za ispunjenje ove obaveze. Njegovim
bezuspjenim protekom izvoa stie pravo na raskid ugovora i naknadu tete po
tom osnovu (UG 46).
3. Graevinski nadzor
U najirem smislu, graevinski nadzor je sistem materijalnih i pravnih radnji
strune provjere racionalnosti, savremenosti, kvaliteta i zakonitosti dokumentacije,
postupaka, materijala i radova potrebnih za izgradnju objekta, kao i samog objekta.
U uem smislu, ovaj nadzor obuhvata samo strunu kontrolu koja se nad svim
elementima i momentima posla obavlja u toku graenja. U najuem smislu, pod
graevinskim nadzorom podrazumijevamo samo kontrolu nad izvoenjem radova
koju obavlja investitor, bilo sam, bilo preko posebno angaovanog lica.
Zakon o obligacionim odnosima ne predvia graevinski nadzor kao obavezu
investitora. Iz lana 632 moe se zakljuiti da ove radnje imaju karakter njegovog
prava. Stav prinudnih propisa neto je drukiji. Prema l. 21 ZG, nadzor se moe
povjeriti, u ime investitora, samo pravnom licu registrovanom za poslove graenja
koje ima u radnom odnosu zaposlenog najmanje po jednog diplomiranog inenjera
sa 5 godina radnog staa i poloenim strunim ispitom za svaku vrstu radova za
koju se obavlja nadzor. Podaci o nadzornom organu se moraju dostaviti nadlenoj
inspekciji.
Predmet investitorovog
nadzora izuzetno je kompleksan. Ureuje se
prinudnim propisima, ugovorom i, kada su ukljuene u izvore prava, Posebnim
uzansama o graenju. U njega ulaze naroito: vrste, koliina i kvalitet radova,
materijala i opreme (UG 99), pridravanje tehnike dokumentacije i rjeenja
znaajnih za stabilnost i sigurnost objekta. Bez posebnog ovlatenja nadzorni
organ nema pravo da mijenja tehniku dokumentaciju i projekte, niti da intervenie
246
Nain nadzora
u imovinsko-pravne odnose vezane za ispunjenje ugovora.
odreuje se ugovorom i Posebnim uzansama. Svoje primjedbe nadzorni organ je
duan da bez odlaganja saopti izvoau posebnim pisanim aktom (notom) i
upisom u graevinski dnevnik (UG 101).
246
urlan Petar, isto djelo, str. 81.
259
4. Plaanje cijene
4.1. Plaanje prije poetka radova
Plaanje cijene je osnovna obaveza investitora. Zbog sloenosti posla
graenja ona je komplikovanija kod ovoga, nego kod veine drugih ugovora u
privredi. Izvori prava su: prinudni propisi, ugovor, Posebne uzanse o graenju kao
obiajna pravila, koja u tom svojstvu vae i kad nisu izriito ukljuena u ugovor, te
opte odredbe Zakona o obligacionim odnosima o ispunjenju novanih obaveza.
Karakteristika plaanja u poslu graenja jeste da je to trajna obaveza koja se
izvrava prije, u toku i po zavretku izgradnje objekta, odnosno obavljanja radova.
Plaanje prije poetka izvoenja objekta/radova vri se davanjem avansa.
Izvoa nema zakonsko pravo na avans, pa se ono mora unaprijed ugovoriti. Ako
vrijeme uruenja avansa nije utanaeno, avans se plaa prije poetka izvoenja
ugovorenih radova (UG 59). Za iznose koje e uruiti investitor po pravilu trai
garanciju banke da e izvoa ili izvriti ugovorene radove ili vratiti avans
(avansna garancija). Avans se obraunava i vraa shodno ugovoru. Ukoliko izriit
sporazum ne postoji, prema UG 60, obaveza vraanja poinje tei kad novani
iznos ispostavljenih privremenih situacija dostigne visinu 50% ugovorene cene.
Vraanje se vri sukcesivno i u srazmjeri primljenog avansa i vrijednosti
ugovorenih, a neizvrenih radova (UG 60). Tehnika povrata avansa se sastoji u
odbijanju odgovarajue rate od cijene koju treba platiti po dospjeloj privremenoj
situaciji.
4.2. Plaanje u toku izvoenja radova
U toku izvoenja radova plaanje se vri na osnovu faktura. U poslu graenja
one se nazivaju situacijama.
Posebne uzanse o graenju detaljno reguliu privremenu situaciju (UG 5865). To je faktura koja se ispostavlja za radove izvedene u proteklom periodu od
mjesec dana. Radovi se utvruju na osnovu graevinskog dnevnika i graevinske
knjige u koju se dnevno biljei situacija na gradilitu. Iskazuju se stvarno izvedene
koliine prema specifikaciji koja je data u tehnikoj dokumentaciji. Njihova
vrijednost se utvruje prema ugovorenim cijenama. Ukoliko je izvoa primio avans
koji se poeo vraati, privremena situacija treba da sadri i iznos koji investitor
odbija od uplate. Privremena situacija se ispostavlja u primjerenom roku po isteku
perioda na koji se odnosi. Ona je pravovaljana i kada je investitor, odnosno njegov
nadzorni organ ne ovjeri. Investitor moe osporavati pojedine stavke fakture. O
tome mora odmah obavijestiti izvoaa. Plaanje fakturisanog iznosa, ili iznosa koji
nije osporen, vri se u roku od 8 dana od prijema privremene situacije.
U praksi postoje i tzv. obraunske situacije. Posebne uzanse o graenju ih ne
reguliu, ali se na njih moe shodno primijeniti reim predvien za okonanu
situaciju. Obraunska situacija se ispostavlja za radove obavljene u jednoj fazi,
260
dijelu objekta. Osnov je graevinska knjiga. Sadraj ove situacije isti je kao i
privremene. No, iznos se utvruje na drugi nain: od ukupne vrijednosti dijela
objekta se odbija ono to je ve plaeno po osnovu privremenih situacija. Razumije
se da ovakav obraun moe da pokae da investitor ne duguje nita, odnosno da
je platio vie nego to je utvrena vrijednost dijela objekta.
4.3. Plaanje nakon zavretka radova
Nakon zavretka objekta, odnosno radova, obavlja se konaan obraun (UG
116-121) i plaanje izmeu stranaka. Osnov za plaanje predstavlja okonana
situacija. Ona se sastavlja i podnosi investitoru po izvrenoj primopredaji
izvedenih radova (UG 62). Sadri podatke do kojih je dola kolaudaciona komisija,
zajedniko tijelo investitora i izvoaa koje provjerava saglasnost i kvalitet
izvedenih radova sa tehnikom dokumentacijom. Suma za plaanje se utvruje
konstatovanjem vrijednosti nespornih izvedenih radova i njenim umanjenjem za
iznose plaanja po osnovu privremenih, a eventualno i obraunskih situacija.
Rok za plaanje ove situacije je 15 dana od prijema. Investitor po pravilu ne
plaa cijeli iznos okonane situacije. On, najprije, ima pravo da zadri srazmjerni
dio cijene za otklanjanje nedostataka utvrenih prilikom primopredaje radova (UG
66). Zadrani iznos ili njegov ostatak se moraju platiti u roku od 8 dana po
otklanjanju utvrenih nedostataka (UG 69).
Napokon, investitor po ugovoru ima pravo da zadri dio cijene do isteka
garantnog roka za kvalitet radova. On obino iznosi 2% i slui za otklanjanje
nedostataka na koje ukae superkolaudacija - stranaki pregled objekta po isteku
garantnog roka. Tek nakon toga se vre i krajnji obraun i zavrno plaanje po
ugovoru o graenju.
V OBAVEZE IZVOAA
Obaveze izvoaa mogu se podijeliti po istim mjerilima kao i one koje padaju
na investitora. I njih emo izloiti logikim redoslijedom.
Prethodne obaveze su malobrojne. Imaju prinudni karakter. Po svome osnovu
su imovinsko-pravne i administrativne. U prvu grupu spada potovanje pismene
forme ugovora, a u drugu: pregled tehnike dokumentacije, prijava poetka radova
i preduzimanje mjera obezbjeenja.
Pregled tehnike dokumentacije prije poetka radova je administrativna
obaveza izvoaa (l. 176 UG). Posebna uzansa 13 predvia da je izvoa duan
da blagovremeno i detaljno proui tehniku dokumentaciju na osnovu koje se
261
izvode ugovoreni radovi i da od naruioca blagovremeno zatrai objanjenje o

nedovoljno jasnim detaljima. Bez obzira na pravnu prirodu pregleda, posljedice
propusta su iste. Izvoa odgovara za tete nastale usljed nedostataka u projektu
ako je za njih kao strunjak znao ili morao znati, ako je dakle, bio nesavjestan. 247
Prijava poetka radova je druga administrativna obaveza izvoaa. On to
mora uiniti najmanje osam dana prije poetka izvoenja radova. Prijava se
podnosi nadlenom inspekcijskom organu uprave nadlenom za poslove graenja.
Preduzimanje mjera sigurnosti je takoe javno-pravna obaveza. Izvoa mora
blagovremeno poduzeti sve potrebne mjere da bi u skladu sa vaeim propisima i
okolnostima posla zatitio: graevinu i radove, opremu i materijal, radnike,
prolaznike i saobraaj, te susjedne objekte. Ova obaveza se mora izvriti prije
poetka graenja, ali nema jednokratan karakter. Izvoa je duan i u toku gradnje
da aurira mjere koje je preduzeo i da uvodi nove, koje okolnosti sluaja
zahtijevaju.
2. Voenje knjiga o graenju
Znaaj i sloenost posla graenja zahtijevaju preciznu dokumentaciju o svim
relevantnim momentima koji se tiu njegovog izvravanja. Zbog toga je prinudnim
propisima graevinaru nametnuta dunost da vodi odgovarajue knjige (l. 47 ZG).
Njihov broj i sadraj nisu ureeni identino, ali pokrivaju priblino iste sadraje. Po
pravilu se predviaju graevinski dnevnik i graevinska knjiga.
U graevinski dnevnik se unose dnevni podaci o otpoinjanju i zavretku
pojedinih radova i o njihovim koliinama. Pored toga, dnevnik mora da sadri sve
vanije momente koji se tiu izvoenja radova ili koji mogu da utiu na njihov
kvalitet (temperatura, kia, testiranje materijala, inspekcijski pregledi itd.). Nalozi i
primjedbe investitora, odnosno njegovog nadzornog organa, daju se putem
dnevnika. Praktino, sva relevantna komunikacija stranaka u pogledu izvoenja
radova se vri preko dnevnika. Zato je logino da ga obje strane potpisuju.
Potpisivanje se vri svakodnevno. Nepotpisani zapisi se ne mogu upotrijebiti kao
dokaz. Isto vrijedi i za navode koje nadzorni organ nije potvrdio svojim potpisom.
Ugovorom moe biti predvieno da se pojedini momenti i izjave mogu pravovaljano
konstatovati, odnosno dati samo na posebnom dokumentu - noti. Podaci iz
dnevnika su osnov za izdavanje privremenih situacija.
Graevinska knjiga sadri navode o zavretku pojedinih faza radova i za
ureivanje odnosa izmeu stranaka povodom te faze. I nju potpisuju obje stranke.
Graevinska knjiga je jedan od izvora podataka za obraunske situacije.
247
Ovo je stav sudske prakse. Vidjeti presude Vrhovnog privrednog suda Sl. 129/2 od 16.V 1972; Sl. 1112/72 od 9.VII
1972 i Sl. 1503 od 25.V 1973.
262
3. Solidno izvoenje radova

3.1. Pravni karakter obaveze
Solidno izvoenje radova je karakteristina obaveza cijelog ugovora i osnovna
inidba izvoaa. Za pravilnost njenog ispunjenja mjerodavan je niz
administrativnih, dispozitivnih (l. 632-634 ZOO), ugovornih i odredbi Posebnih
uzansi o graenju (UG 75-82). Jedinstvo javno-pravnih i obligacionih elemenata,
tipino za ugovor o graenju uopte, posebno se jasno manifestuje u reimu ove
obaveze. Ova dunost je sloena. Stoga emo je izloiti po pojedinim elementima.
3.2. Pridravanje projektne dokumentacije
S obzirom na to da je ugovor o graenju po svojoj pravnoj prirodi ugovor o
djelu, izvoa je duan izvriti djelo kako je ugovoreno i po pravilima posla (l.
607 ZOO). A to najprije znai da se u svemu mora pridravati glavnog i izvedbenih
projekata, investiciono-tehnike dokumentacije i drugih planova te dokumenata koji
su sastavni dio ugovora. Pored pridravanja ugovornih elemenata, izvoa mora
da potuje i javno-pravne propise koji se na njih odnose: tehnike norme,
obavezne standarde, propise o bezbjednosti i slino. Sve to mora izvoa da uini
poteno i savjesno, djelujui panjom strunjaka.
Postojanje revidiranog glavnog projekta i strunog nadzora od strane
investitora ne oslobaa izvoaa obaveze da se savjesno i paljivo odnosi prema
projektu. Ukoliko u toku izvoenja zapazi nedostatke ili nejasnoe u projektu, mora
o tome da bez odlaganja obavijesti nadzorni organ, odnosno investitora. Investitor
je duan da u primjerenom roku i u pismenoj formi prui traena objanjenja
tehnike dokumentacije (UG 13) i svoj stav o nedostacima na koje je ukazano. Ako
ovlateno lice ne reaguje na opomenu, a radi se o nedostacima koji predstavljaju
javnu opasnost, izvoa je duan da o tome obavijesti nadleni inspekcijski organ.
U sluaju akutne opasnosti, izvoa mora samoinicijativno privremeno obustaviti
radove. Bude li potrebno, valja da preduzme i mjere za otklanjanje takvih
nedostataka. Bez odobrenja investitora, izvoa ne smije odstupiti od projekta. Tek
po dobijanju pismene saglasnosti, moe nastaviti izmijenjene radove. Inae, u
naelu, nema pravo na naknadu za uinjene radove. Izuzetak su jedino hitni
nepredvieni radovi iz lana 633 ZOO. O njima e naknadno biti rijei.
3.3. Upotreba odgovarajueg materijala
Izvoa mora upotrijebiti materijal koji je dobio od investitora. Materijal se
predaje na gradilitu u skladu sa ugovorenom dinamikom radova (UG 93).
Obaveza i trokovi uvanja padaju na izvoaa. On je tada duan da provjeri
kvalitet samo ako je to ugovoreno. Ako nije, mora upozoriti na nedostatke koje
zapazi poslujui panjom dobrog strunjaka. Kada sam nabavlja materijal, duan je
da ugradi onaj koji je predvien tehnikom dokumentacijom i snabdjeven atestom.
Uoi li nepodudarnost rjeenja tehnike dokumentacije sa propisima ili svrhom
263
objekta, mora o tome obavijestiti investitora i traiti otklanjanje nedostataka. Bez

obzira na to da li je kvalitet materijala propisan ili ugovoren, izvoa mora, kada je
to potrebno, da provjeri kvalitet materijala koji ugrauje. Ako metod provjere nije
ugovoren, odreuje ga sam izvoa. On snosi i trokove provjere (UG 76).
Materijal na koji ima primjedbe izvoa moe da ugradi samo onda kada je to
zahtijevao investitor. Zahtjev treba dati pismeno, po pravilu kroz graevinski
dnevnik. No, ova obaveza ne postoji onda kada bi primjena neadekvatnog
materijala ugrozila stabilnost objekta ili kada bi predstavljala opasnost po ljude,
druge objekte i okolinu (UG 76-78).
Primijeti li investitor da izvoa koristi nepodoban materijal, ima neko od
sljedeih prava: zahtijevati obustavu radova, ruenje dijela koji je napravljen od
takvog materijala, primjenu adekvatnog materijala, angaovanje drugog izvoaa
za izradu poruenog dijela i naknadu eventualne tete koju je pretrpio. Ukoliko
izvoa nee da postupi po nalogu, investitor moe i odustati od ugovora.
Razumije se da i tada ima pravo na naknadu tete.
3.4. Rokovi izgradnje
Izvoa mora da na vrijeme izvri radove. O vremenu je ve govoreno prilikom
izlaganja bitnih elemenata posla. Ovdje stoga istaknuti samo to da vremenski plan
radova koji je sastavni dio investiciono-tehnike dokumentacije moe i od
parcijalnih rokova da uini samostalne cjeline ijim nepotivanjem izvoa pada u
docnju.
4. Obavjetavanje o viku radova
Obavjetavanje o viku radova moe se, analogno obavjetavanju o
nedostacima projekta, uvrstiti i u obavezu urednog i savjesnog izvoenja radova.
No, iz posebnih razloga to ne inimo.
lan 633 ZOO predvia da za svako odstupanje od projekta graenja,
odnosno ugovorenih radova, izvoa mora imati pismenu saglasnost naruioca i
projektanta vezano za njegovo autorstvo. Ne uini li tako ne moe zahtijevati
poveanje ugovorene cijene za radove to ih je izvrio bez takve saglasnosti. Ove
odredbe vae i za radove koji nisu predvieni u projektu i u ugovorenoj
dokumentaciji, a pojavljuju se kao nuni ili korisni s obzirom na uslove izgradnje
konkretnog objekta. To je tzv. viak radova. Obavjetavanje o njemu treba izvriti
bez odlaganja kroz graevinski dnevnik i na druge ugovorene naine. Ono
predstavlja uslov za naknadu vika radova. Jedan znaajan izuzetak ipak postoji.
Nepredviene radove izvoa
naruioca ako zbog njihove hitnosti
ZOO). Nepredvienim radovima u
ispunjavaju dva uslova: karakter
moe izvesti i bez prethodne saglasnosti

nije mogao pribaviti tu saglasnost (l. 634
smislu ove odredbe smatraju se oni koji
vie sile i mogunost nanoenja tete
264
ugroavanjem stabilnosti objekta ili na drugi nain. Mogunost njihovog izvoenja

bez saglasnosti investitora ne znai i prestanak obaveze obavjetavanja koja lei
na izvoau. On to mora uiniti na propisan i ugovoren nain.
5. Omoguavanje nadzora
Omoguavanje nadzora na koji investitor ima pravo je prinudna i dispozitivna i
obiajna dunost izvoaa (ZG, l. 603 ZOO, UG 100). Sadraj ove obaveze je
odreen pravom naruioca da vri nadzor i Posebnim uzansama o graenju (UG
99-102).
Izvoa mora uiniti sve da bi naruilac mogao realizovati svoja nadzorna
ovlatenja. Tu prvenstveno spada: omoguavanje pristupa na gradilite i u
skladita, pruanje dokaza o kvalitetu upotrijebljene opreme i radova (UG 80),
pozivanje na testiranje, prisustvovanje testovima, izvoenje pojedinih radova u
prisustvu nadzornog organa, omoguavanje izvoenja proba na licu mjesta,
otkrivanje pojedinih radova, uzimanje uzoraka i slino. Trokove nadzora i vraanje
objekta u stanje u kome je bio prije kontrole, naroito kod otkrivanja radova, snosi
naruilac. Ukoliko su ti radovi prouzrokovani onemoguavanjem naruioca da na
vrijeme izvri kontrolu, izdaci za njih padaju na izvoaa (UG 80).
Primjedbe koje su rezultat nadzora se upisuju u graevinski dnevnik ili daju na
drugi nain, ali uvijek u pisanoj formi. Saoptavaju se izvoau bez odlaganja (UG
101). Izvoa je duan da postupi po svim osnovnim zahtjevima naruioca
podnesenim u vezi s vrenjem strunog nadzora (UG 102). Ova obaveza ne
postoji onda kada nadzorni organ prekorauje svoja ovlatenja (UG 103).
6. uvanje gradilita
uvanje gradilita od poetka izvoenja do predaje radova naruiocu (UG
109) ugovorna je obaveza koju ne treba mijeati sa administrativnim dunostima
preduzimanja mjera sigurnosti javnog karaktera. Ako nita nije posebno
ugovoreno, sadraj ove obaveze se ureuje shodno uzansi 109 i okolnostima
posla. U nju ulaze sve one radnje koje su potrebne da se radovi, materijal i oprema
sauvaju od unitenja, odnoenja ili propadanja. Ako na istom gradilitu ima vie
izvoaa, svaki od njih preuzima samostalnu obavezu uvanja, ili tu obavezu
preuzima jedan za sve, uz nadoknadu.
Trokove uvanja snosi izvoa. Na njega pada i rizik teta izazvanih
neuspjehom u izvravanju ove dunosti.
7. Ureenje gradilita
Ureenje gradilita je posljednja obaveza izvoaa prije onih koje spadaju u
fazu predaje objekta, odnosno radova. Ona postoji i pri raskidu ugovora. Ako nita
nije posebno ugovoreno, regulie je UG 126.
265
Po zavrenim radovima, odnosno nakon raskida ugovora, izvoa je duan da

o svom troku povue radnike i opremu, preostali materijal i otpad. Takoe mora
ukloniti privremene objekte i raistiti teren. Trokove ovih radova u principu snosi
izvoa. Jedan izuzetak ipak postoji. U sluaju raskida ugovora, trokove ove
obaveze snosi ona strana koja je odgovorna za raskid ugovora.
Trokovi okolnog ureenja se posebno ugovaraju, ili u sklopu cjelokupnog
posla. Ovo ureenje se vri i u skladu sa regulacionim planom.
VI PREDAJA OBJEKTA
1. Tehniki pregled i odobrenje za upotrebu
Zainteresovanost drutva za rezultat ugovora o graenju i prinudni karakter
velikog dijela regulative cjelokupne djelatnosti uticali su i na fazu predaje objekta.
Prva etapa u predaji gotovog objekta sastoji se u njegovoj javno-pravnoj kontroli i
prihvatanju koje vri organ koji je izdao odobrenje za graenje. Ureena je ZG (l.
50-60) na nain koji iskljuuje autonomiju volje bilo kog uesnika u toj proceduri.
Tehniki pregled je sistem upravnih i strunih postupaka kojim posebno
imenovana komisija utvruje da li je objekat izgraen u skladu sa tehnikom
dokumentacijom na osnovu koje je dato odobrenje za graenje, kao i da li je
objekat izgraen u skladu sa tehnikim propisima, standardima i normativima ija
je primjena obavezna ili potrebna da bi se sprijeilo tetno dejstvo objekta na
okolinu. Prema prirodi graevine, tehniki pregled obuhvata kontrolu graevinskih
radova, instalacija, opreme i postrojenja. Vri se za cijeli objekat ili njegov dio koji
ini samostalnu ekonomsko-tehniku cjelinu, podobnu za odvojeno koritenje.
Zahtjev za tehniki pregled daju investitor, izvoa ili oba subjekta zajedno.
Podnosi se organu koji je izdao odobrenje za graenje. U zahtjevu se moraju
navesti podaci o tome ko je i kada izdao odobrenje za graenje, te njegov broj i
datum izdavanja. Ukoliko odobrenje nije uopte izdato, nadleni organ je duan da
odbije zahtjev za tehniki pregled i izdavanje odobrenja za upotrebu.
Kada prihvati zahtjev, organ uprave je duan da u roku od 30 dana obavi
tehniki pregled (l. 50 ZG). Tehniki pregled obavlja komisija za tehniki pregled.
U komisiji se moraju nalaziti struna lica, diplomirani inenjeri sa najmanje 5 godina
radnog iskustva i poloenim strunim ispitom. U radu komisije ne mogu uestvovati
slubena lica koja su uestvovala u postupku izdavanja odobrenja za graenje.
Pored njih pregledu obavezno prisustvuju predstavnici investitora i izvoaa.
Njihova je dunost da komisiji prue sve traene podatke i informacije.
Komisija radi na bazi dokumentacije koju investitor i izvoa obavezno
dostavljaju na osnovu rjeenja o vrenju tehnikog pregleda. Program sastavlja
266
predsjednik komisije. Sam pregled se sastoji od uvida u dokumentaciju i obilaska

graevine. Komisija moe naloiti i posebne strune preglede koje smatra
potrebnim. O radu komisije se vodi zapisnik.
Po zavrenom pregledu, komisija je duna da organu koji ju je imenovao
podnese izvjetaj najkasnije u roku od 10 dana (l. 55 ZG).
Zahtjev za izdavanje upotrebne dozvole e se odbiti: ako je graevina
izgraena bez odobrenja za graenje, ako su u toku gradnje izvrene izmjene na
graevini za koje nije izdato odobrenje za graenje, ako se u roku 90 dana ne
otklone nedostaci, ako je donesen zakljuak kojim se doputa obnova postupka za
izdavanje odobrenja za graenje ili ako je u toku postupak graevinske inspekcije.
2. Primopredaja objekta, odnosno radova
Primopredaja objekta ili radova je sistem strunih postupaka koje provode
same stranke, odnosno njihovi predstavnici sa ciljem da se utvrdi saobraznost
objekta/radova sa ugovorom. Naziva se i kolaudacijom. Osnov kolaudacije je
autonomija volje stranaka. Pravna priroda kolaudacije odredila je i njene izvore.
Zakon o obligacionim odnosima, govorei o ugovoru o djelu, uspostavlja obavezu
naruioca da pregleda izvreno djelo im je to po redovnom toku stvari mogue i o
naenim nedostacima bez odgaanja obavijesti izvoaa (l. 614). Predviene su
i posljedice neizvrenja ove dunosti. Drugi izvor je ugovor. On e biti znaajan
naroito kod veih i sloenijih objekata, ukljuujui i one koji se mogu podvesti pod
investicione. Napokon, na ovu proceduru e se primijeniti i Posebne uzanse o
graenju, bilo na osnovu sporazuma stranaka, bilo kao obiaj (UG 110-115). Njih
emo uzeti kao osnov za dalja izlaganja.
Vrijeme kolaudacije moe se odrediti razliito. Ako zakonodavstvo nita ne
propisuje, ovaj postupak se da izvesti prije tehnikog pregleda, paralelno sa njim i
nakon tehnikog pregleda, odnosno dobijanja odobrenja za upotrebu. Posljednje
rjeenje je i poslovno i pravno najloginije, pa dominira u praksi.
Zahtjev moe podnijeti svaka strana nakon to je izvoa obavijestio
investitora da su radovi zavreni (UG 110). U zahtjevu se imenuju i lanovi komisije
podnosioca zahtjeva. Stranke su dune da bez odlaganja pristupe primopredaji i
konanom obraunu (UG 111). Postupak pregleda se odreuje sporazumom i po
prirodi stvari. Osnov je uvijek ugovorna dokumentacija. Ne provjeravaju se oni
elementi koji su ve bili predmet tehnikog pregleda. O pregledu se vodi zapisnik.
Njegov sadraj je odreen u UG 113. Podaci se odnose na: potovanje pravila
struke u izvoenju radova, kvalitet radova, obim radova, pitanja o kojima nije
postignuta saglasnost, radove koje treba popraviti ili ponovo izvesti i o rokovima u
kojima to valja uiniti, predaju garantnih listova i atesta i datum zavretka pregleda
te primopredaje radova. Zapisnik potpisuju obje strane. U njemu svaki od
ugovaraa moe izdvojiti svoje miljenje o pojedinom pitanju. Ako jedna strana
neopravdano nee da pristupi pregledu ili odbije da potpie zapisnik, drugi partner
267
to moe uiniti sam. Danom dostavljanja takvog zapisnika drugom ugovarau

nastaju posljedice u vezi sa primopredajom.
Ukoliko je primopredajom obostrano konstatovano postojanje nedostataka sa
stanovita ugovora koje izvoa mora o svom troku da otkloni, on je duan da
odmah pristupi izvoenju tih radova. Bez ovoga nije mogue ni izvriti konaan
obraun. Kada zapisnik o primopredaji bude potpisan i eventualni nedostaci
otklonjeni, investitor donosi odluku o prijemu objekta. Poslije toga se objekat
zapisniki preuzima od izvoaa.
3. Superkolaudacija
Superkolaudacija je pregled koji stranke vre po isteku garantnih rokova.
Obavlja ga komisija koju imenuju investitor i izvoa. Predmet kontrole jeste pojava
eventualnih skrivenih nedostataka objekta ili radova, onih koji se nisu mogli utvrditi
prilikom kolaudacije.
I superkolaudacija se vri na osnovu dokumentacije i uvida u stanje graevine.
Utvreni nedostaci se konstatuju u zapisniku i odreuje rok za njihovo otklanjanje.
Ukoliko ih izvoa ne otkloni, investitor to moe uiniti sam ili preko treih lica, ali
na troak izvoaa. To se po pravilu ini iz pridranih iznosa u veliini do 2%
cijene. im je konstatovano da nedostaci ne postoje, odnosno da su otklonjeni,
pristupa se konanom svoenju rauna izmeu stranaka. Kada se iznosi po ovoj
fakturi plate, odnosi izmeu stranaka po redovnom toku posla su definitivno
prestali.
VII ODGOVORNOST UESNIKA U POSLU
1. Uopte o odgovornosti uesnika u poslu
Sloenost posla graenja dovodi do pojave vie uesnika iji postupci
samostalno ili u vezi sa radnjama drugih lica utiu na ishod ugovora. Zbog toga
svako od njih moe da odgovara samostalno ili povezano sa drugim uesnicima za
neizvrenje ili neuredno izvrenje ugovora o graenju. Ta lica su: projektant,
organizacija koja ispituje teren i daje miljenje o podobnosti zemljita, investitor,
248
izvoa i podizvoa.
Opta karakteristika reima odgovornosti u ugovoru o graenju jeste njegova
strogost. Ona se na razliite naine manifestuje kod svakog uesnika u poslu.
Jednom je to nemogunost da se odgovornost ugovorom iskljui ili ogranii, drugi
put se odgovornost manifestuje u duini prekluzivnih rokova, trei put u reimu
regresnih zahtjeva, a etvrti u ureenju aktivne legitimacije. Kada se radi o
248
Poblie o oblicima odogovrnosti kod posla graenje: Docent dr. Veljko Trivun, op. cit. str. 74-92.
268
odgovornosti za nedostatke graevine, kao opti reim primjenjuje se onaj koji

sadri odredbe o ugovoru o djelu (l. 641 ZOO).
2. Odgovornost projektanta, davaoca miljenja o zemljitu i investitora
Projektant, prema optim pravilima, odgovara za tete koje nastanu njegovim
propustima u projektovanju. U jednom sluaju njegova odgovornost je oteana.
Najprije, on odgovara za nedostatke graevine koji se tiu njene solidnosti, ukoliko
se pojave unutar perioda od 10 godina od primopredaje radova. Nedostaci moraju
biti takvi da ugroavaju stabilnost i sigurnost objekta. 249 Nedostaci mogu biti
rezultat greaka u projektovanju ili zbog osobina zemljita, ako ih je utvrivao sam
projektant. Ovu svoju odgovornost projektant ne moe ugovorom ni iskljuiti, ni
ograniiti. Pravo na tubu ima ne samo naruilac nego i svaki sticalac graevine
unutar desetogodinjeg perioda garancije (l. 644 ZOO). Projektant se moe
osloboditi odgovornosti samo ako dokae da nestabilnost objekta nije posljedica
njegovog propusta.
Struna geofizika organizacija koja je dala miljenje o podobnosti zemljita za
gradnju odgovara za stabilnost graevine u periodu od 10 godina isto kao i
projektant. Osloboditi se ove odgovornosti moe samo dokazom da se u toku
graenja nisu pojavile okolnosti koje bi dovele u sumnju osnovanost strunog
miljenja o svojstvima graevinskog zemljita (l. 644 ZOO).
Investitor za svoje novane obaveze odgovara po optim pravilima o ovom
tipu obligacija. tete na objektima snosi onda kada su one rezultat njegovih
naloga. Uslov za to je da je bio upozoren od strane izvoaa o mogunostima
nastanka tetnih posljedica.
3. Odgovornost graevinara
Odgovornost graevinara je najprije kaznene prirode. Nepotovanje
najvanijih administrativnih obaveza predstavlja privredne prestupe, odnosno
prekraje. Prestup postoji kada se radovi izvode na zatitnom infrastrukturnom
pojasu suprotno svrsi radi koje je on uspostavljen, kao i u sluaju izvoenja radova
bez odobrenja za graenje. Zaprijeena su krivina djela i prekraji (l. 74-81 ZG).
Imovinsko-pravna odgovornost se moe svrstati u tri osnovne grupe sluajeva.
Prva i specifina tie se solidnosti graevine. Izvoa u tom pogledu za svoje
radnje odgovara na isti nain kao i projektant (l. 644 ZOO). U drugu grupu spada
odgovornost za nedostatke graevine i radova koji ne utiu na njenu stabilnost.
Osnovni izvor prava ovdje su norme koje vae za ugovor o djelu uopte (l. 614621 ZOO). Napokon, za povrede ugovora koje nisu predviene kod ugovora o
djelu primjenjuju se opta pravila o odgovornosti za neispunjenje nenovanih
obaveza. Svoje odgovornosti izvoa se ne moe unaprijed ugovorom osloboditi.
249
Komentar Zakona o obligacionim odnosima, redaktori prof.dr Slobodan Perovi - prof.dr Dragoljub Stojanovi,
KCGM Pravni fakultet Kragujevac, Gornji Milanovac 1980, autor Jankovec dr Ivica, str. 360.
269
Iskljuenje ili umanjenje je mogue samo onda kada izvoa dokae da je upozorio
investitora na opasnost od teta koje mogu nastati ako se radovi nastave prema
tehnikoj dokumentaciji, odnosno po uputstvima investitora (l. 646).
Ako su za tetu krivi i izvoa i projektant, svako od njih snosi dio naknade koji
je srazmjeran krivici. Ukoliko je izvoa naknadio tetu sam, ima pravo regresa
prema projektantu i to u onoj mjeri u kojoj je ona prouzrokovana nedostacima u
projektu. Izvoa, kao ugovorna strana, odgovara investitoru i za tete koje je
skrivio podizvoa. U tom sluaju on ima pravo na regres. Ovo ovlatenje moe
ostvariti ako podizvoaa obavijesti o postojanju nedostataka u roku od dva
mjeseca od dana u kome ga je investitor informisao o svojim primjedbama i
zahtjevima (l. 647 ZOO).
VIII POSEBNE VRSTE POSLA
1. Klju u ruke
Ugovor o graenju sa klauzulom klju u ruke bio je u naem pravu najprije
predvien u Posebnim uzansama o graenju (UG 34), a potom je u neto
izmijenjenom obliku preuzet u l. 640 ZOO: Ugovor o graenju sa posebnom
odredbom. Ugovor klju u ruke moe se sklopiti primjenom ove klauzule, ili na
neki drugi nesumnjiv nain. Pod nesumnjivim nainom se podrazumijeva upotreba
izraza koji pokazuju da se izvoa samostalno obavezuje izvriti skupno sve
radove potrebne za izgradnju i upotrebu odreenog cjelovitog objekta (l. 640
ZOO).
Pod ugovorom o graenju klju u ruke podrazumijeva se takav graevinski
posao kod koga se cijeli objekat i svi radovi koji su potrebni za njegovo izvrenje
obuhvataju jednom i jedinstvenom cijenom, a za razliku od ugovora kod kojih se
cijena odreuje paualno. Viak radova, hitni nepredvieni radovi ili radovi koji su
predvieni, a ne treba ih izvriti (manjak radova) nemaju uticaja na cijenu. Ovo
rjeenje je kritikovano u teoriji, naroito sa pozicija ugovora o investicionoj
250
Zbog toga se smatra da do promjene cijene moe doi ukoliko je ona
izgradnji.
zasnovana na drugim pravom predvienim elementima, naroito onim iz l. 636 i
637 ZOO, a ne na obimu radova. 251 Ova rjeenja su opravdana ve i zbog toga to
je UG 34 u stavu 2 dozvoljavala promjenu cijena na osnovu promijenjenih okolnosti
i plaanja naknadnih radova.
Ugovor klju u ruke pokazuje neke osobine koje se ne javljaju kod opteg
tipa ugovora o graenju. Prva je sadrana u l. 640 ZOO: kada na strani izvoaa
250
Vukmir dr Branko: Ugovori o izvoenju investicijskih radova - meunarodni, CIP, Zagreb, 1980, str. 274. naroito
smatra da nepredvieni radovi i manjak radova moraju uticati na cijenu i kod ovog posla.
251
Biro Zoltan: Ugovor o graenju s posebnim osvrtom na reviziju cijena i klauzulu klju u ruke, Zbornik radova sa
Savjetovanja o Zakonu o obveznim (obligacionim) odnosima, Institut za uporedno pravo, Beograd 1978, str. 126-127.
270
sudjeluje vie subjekata sa tim svojstvom, oni prema naruiocu odgovaraju

solidarno. Drugo, izvoa veoma esto nabavlja materijal. Tree, poslovno je
pravilo da ovdje izvoa obezbjeuje i nadzor. 252 etvrto, izvoa se gotovo
redovno pojavljuje kao komisionar. I peto, reim njegove odgovornosti je stroi. Ta
se pojava ogleda u prebacivanju tereta dokaza na izvoaa, te u smanjenju broja i
dejstava klauzula o ogranienju, odnosno iskljuenju odgovornosti.
2. Ostale posebne vrste ugovora o graenju
Graevinski inenjering je konstrukcija poslovne prakse. Pod njim se
podrazumijeva stvaralaka primjena naunih principa i iskustava u svim fazama
jednog poduhvata - od davanja ideja, izrade studija pa do razliitih savjeta u toku
realizovanja projekta, vrenja nadzora i sl. 253 Ova definicija danas najvie
odgovara optem pojmu inenjeringa. Uz njega postoje izvoaki i savjetodavni
inenjering (konsalting).
Ugovor o investicionoj izgradnji takoer je nastao u poslovnoj praksi. Moe se
definisati kao sporazum kojim se izvoa za naknadu obavezuje investitoru da e
mu izvriti jednu ili vie povezanih radnji potrebnih da se odreeni investicioni
objekat, odnosno njegov dio, preda u odreenom roku sposoban za iskoritavanje
u skladu sa ugovorom i pravilima struke. 254 Od ugovora o graenju se razlikuje po
tome to izgradnja objekata ili izvoenje graevinskih radova ne mogu biti jedina
obaveza izvoaa. Isporuka investicione opreme, kao poseban posao prodaje,
moe biti ukljuena u ugovor o investicionoj izgradnji, ali ne kao jedini predmet
ugovora. Ona mora biti povezana sa nekom radnjom potrebnom za zavretak
poduhvata (graenje, montaa, putanje u pogon itd).
Sadraj ugovora je odreen najprije prema vrsti posla koji samostalno ili u
kombinaciji sa drugim moe biti predmet sporazuma stranaka. Na nivou pozitivnog
prava enumeracija je data u l. 33 Zakona o spoljnotrgovinskom poslovanju.
ZG, takoer, predvia postojanje posebnih sluajeva graenja ( glava VII, l.
40-44). Radi se o slijedeim sluajevima: graenje u sluaju neposredne
opasnosti, graenje sloene graevine, izvoenje pripremnih radova, graenje
privremenih objekata i bespravno graenje. U ovim sluajevima radi se vie o
propisivanju tehnikih i administrativnih uslova vezano za postojanje specifinih
situacija prilikom izvoenja posla graenja.
252
ureti dr Slobodan, isto djelo, str. 207. Vidjeti i raspravu u Svjetskoj banci kod Vukmir dr Branko, isto djelo, str.
275.
253
Pravni leksikon, Savremena administracija, Beograd, 1978, str. 434.
254
Vidjeti Trifkovi dr Milo: Sadraj ugovora o investicionoj izgradnji u svjetlu izvora prava u Ekonomika investicija
kao faktor stabilizacije privrede, Savez finansijskih i raunovodstvenih radnika BiH, Sarajevo, 1987, str. 141.
271
IX PRESTANAK UGOVORA
Ugovor o graenju prestaje iz razloga koji imaju opti karakter. To su:
promijenjene okolnosti (l. 133-136 ZOO), nemogunost ispunjenja (l. 137-138
ZOO) i prekomjerno oteenje (l. 139 ZOO) ako su za njega ispunjeni potrebni
zakonski i faktiki uslovi. Napokon, ugovor o graenju moe prestati i na osnovu
sporazuma izvoaa i investitora (l. 10 ZOO).
Za sporazuman raskid ugovora koji je po zakonu formalan u principu nije
potrebna posebna forma (l. 68 ZOO). To ne trae ni izvori prava za ugovor o
graenju. Meutim, kada se ispita cilj forme koju je zakonodavac odredio kod ovog
posla, dolazi se do nesumnjivog zakljuka da je ona predviena i radi zatite optih
interesa. Pored znaaja ugovora, argument za ovu tvrdnju je i veliki broj
administrativnih obaveza stranaka. Iz tih razloga smatramo da za ovaj posao vai
izuzetak od opteg pravila predvien u lanu 68 ZOO. Dakle, sporazum stranaka o
raskidu ugovora o graenju mora imati pisanu formu da bi bio pravno valjan. Ovim
sporazumom stranke ureuju i posljedice raskida. One se tiu prije svega
zavravanja i zaite pojedinih radova, te naknade izvoau za ono to je ve
uinio. Drugo znaajno pitanje jeste i naknada eventualnih teta.
2. Jednostrani raskid ugovora
Pored sporazumnog, mogu je i raskid ugovora voljom samo jedne stranke.
Opta rjeenja Zakona o obligacionim odnosima, sadrana u lanovima 124-132,
primjenjuju se i na posao graenja. Pored njih, vaie i pojedine odredbe o
ugovoru o djelu (l. 619 ZOO).
Specifinost ugovora o graenju zahtijevala je da se neka pitanja jednostranog
raskida posebno urede. Ona se tiu situacija u kojima se ugovor moe raskinuti
jednostranom izjavom volje i posljedica raskida. Ova rjeenja su ve razmotrena.
Zato emo ih ovdje samo ponoviti.
Izvoa ima pravo na jednostrani raskid onda kada investitor kasni sa
uvoenjem graevinara u posao. Broj sluajeva u kojima je investitor ovlaten da
sam raskine ugovor je vei. Ovo pravo mu pripada zbog znatnog poveanja cijene
izazvanog nepredvienim radovima (l. 634 ZOO) ili viim cijenama materijala i
radova (l. 637 ZOO), zbog upotrebe neadekvatnog materijala od strane izvoaa,
te zato to je izvoa u docnji sa izvoenjem pojedinih radova prema vremenskom
planu. U posljednja dva sluaja ugovor se moe raskinuti i samo u jednom dijelu.
272
GLAVA TREA
UGOVOR O OSIGURANJU
I POJAM I ZNAAJ
1. Posao osiguranja i njegov ekonomski znaaj
Posao osiguranja predstavlja jednu od najznaajnijih ne samo ekonomskih ve
i pravnih kategorija. Kao svojevrsna simbioza pravnih i ekonomskih kategorija ovaj
posao se svrstava meu najstarije. Tako su prve vrste pomorskog osiguranja
spominju i u Hamurabijevom zakonu. Kineski trgovci su prilikom rijenog transporta
robe dijelili robu na vie brodica kako bi, savremenim rijenikom reeno, vrili
disperziju rizika. teta koja bi nastala na dijelu prevoene robe snosila se
solidarno. Elemente osiguranja poznaje i rimsko pravo kroz instituciju religioznih
udruenja (kolegija) koji su pored religioznih ciljeva imali i ciljeve koji su se odnosili
255
Prava polisa osiguranja datira iz 1182.g. nastala u
na uzajamnu pomo.
Lombardijii takoer je vezana za pomorsko osiguranje. Savremeni oblici osiguranja
javljaju se sa nastankom i razvojem kapitalizma. Danas osiguranje predstavlja
jednu kompleksnu pojavu koja zahtijeva multi disciplinaran pristup. Ovo posebno
sa nastankom i razvojem razliitih matematsko-statistikih metoda i naina
izraunavanja rizika. Jo u XVII vijeku holandski matematiar Jan de Vit postavlja
matematike osnove odreivanja ivotne rente. Na naim prostorima pojedini oblici
osiguranja se sureu u statutima gradova: Vinodolski iz 1288.g.; Zakonik cara
Stefana Duana 1349.g. i Poljiki Statut 1440.g. Prvi zakon koji je regulisao pravo
osiguranja je Zakon o pomorskom osiguranju u Dubrovakoj republici iz 1562.g.
dok su prvi elementi cehovskog osiguranja sadrani u Statutu Ljubljanskog
krojakog ceha iz 1579.g.
Danas, u modernom svijetu, osiguranje je jedna od rijetkih djelatnosti koja je u
mnogim aspektima slina, a to je uslovilo i unifikaciju prava osiguranja. Tako je na
nivou Evropske Unije harmonizacija prava osiguranja izvrena putem Direktiva
Savjeta Zajednice. Ovaj proces je zaokruen sa tzv. treom generacijom direktiva
iz 1992.g. sa kojima je omogueno slobodno obavljanje usluga osiguranja, a na
osnovu jedinstvene dozvole (single licence). U pogledu organizacije posla
osiguranja osiguravajue kompanije se, danas, razlikuju prema vrsti i obimu
pokrivenih rizika. Djelatnost osiguranja se dijeli na tri grupe: ivotno, zdravstveno i
osiguranje imovine i od odgovornosti. Ono to u ekonomskom pogledu karakterie
posao osiguranja je: koncentracija kapitala, okrupnjivanje osiguravajuih kompanija
i izmjena strukture usluga na raun poveavanja udjela ivotnog i drugih vidova
linog osiguranja.
255
Poblie o istorijskim aspektima pravnog posla osiguranja: Dr. Jelena Koovi, dr. Predrag uleji: Osiguranje, CID
Ekonomski Fakultet u Beogradu, Beograd 2002.g.
273
Osiguranje je kompleksna aktivnost usmjerena na uvanje dobara i obnovu

oteene imovine, kad se radi o osiguranju imovine, a kad se radi o osiguranju lica,
onda je to sistem mjera za ouvanje ivota, zdravlja i ivotnog standarda ljudi.
Aktivnosti i mjere osiguranja imaju veoma sloenu prirodu. Po svojim
karakteristikama ulaze u veoma irok krug disciplina - od tehnikih i tehnolokih do
psiholokih. 256 No, najizrazitija osobina osiguranja jeste da se ekonomskim
sredstvima postigne garancija i/ili ostvari obeteenje od tetnih dogaaja. Radi se,
u psiholokom pogledu, o razvijanju odbrambenog mehanizma kako bi se svi
zainteresovani zatitili od posljedica nastupanja tetnih dogaaja.
Ekonomska funkcija osiguranja sastoji se prvenstveno u represivnim mjerama,
repariranju nastalih tetnih posljedica. Uniteno dobro je, i za pojedinca ije je i za
drutvo, izgubljeno. Nije svejedno hoe li se ono obnoviti i hoe li se i kada e se
na njegovo mjesto uspostaviti novo. Znaaj imovinskog osiguranja postaje tim vei
to je ono uspjelo da stvori organizaciju koja sve efikasnije djeluje u pravcu zatite
imovine i spreavanja tetnog dejstva i prirodnih sila i ljudskih radnji koje nanose te
tete.
Ciljevi osiguranja su ekonomska zatita imovine i lica od rizika, odnosno tete,
te otklanjanje ili smanjenje nepovoljnog dejstva uzroka koji mogu izazvati tetu. Ti
se ciljevi ostvaruju isplatom naknade tete za oteene ili propale stvari, odnosno
isplatom ugovorenih iznosa u osiguranju lica, kad nastane osigurani sluaj. U
ostvarenje toga cilja spada i finansiranje mjera za otklanjanje ili smanjenje
nepovoljnog dejstva uzroka koji mogu da izazovu tetu a na bazi principa
uzajamnosti i solidarnosti. Radi se o udruivanju svih kategorija subjekata prava
koji su izloeni istim opasnostima kako bi zajedniki podnijeli tetu koja e pogoditi
257
samo neke od njih.
Osiguranje ima i svoj psiholoki efekat - stvara osjeanje sigurnosti, uvjerenje
ljudi da ih tetni dogaaji nee otetiti, ili da ih nee suvie otetiti, i da sa
stanovita zajednice osiguranja taj dogaaj ne predstavlja sluajnost. On e se
dogoditi i doekujemo ga spremno. tetan dogaaj nee djelovati kao potpuno
neoekivan sluaj ako se stvori zajednica rizika, ako se udrue svi oni koji su
izloeni mogunosti tete od takvog sluaja. Rizik tada prelazi na tu zajednicu.
Zadatak je osiguravaa da organizuje takvu zajednicu, ali i da preduzima mjere
preventive i represije i da tetu koja nastane od sluaja raspodijeli na tu itavu
zajednicu.
Obnova unitenih dobara putem osiguranja ostvaruje se na taj nain to se
organizovano prikupljaju sredstva od onih koji hoe da se meusobno pomau i
solidarno snose odreene tete. U sluaju da doe do predvienih teta, one se
nadoknauju iz takvih sredstava. Stvara se posebna organizacija (osigurava)
256
Vidjeti: uleji dr Predrag: Pravo osiguranja, Misao, N. Sad, 1992, str. 14-16 i 18-21;
Prof. dr. Boris Marovi: Osiguranje i pedicija, Stylos, Novi Sad, 2001.g.
257
Tako je prema podacima iz 1999.g. berzanska vrijednost Alianz Holdinga je iznosila 95 milijardi Eura, dok je Nipon
Life zapoljavao 714.000 radnika.
274
koja, u to je mogue irem obimu, organizuje one koji su ugroeni eventualnim

nastajanjem nekih tetnih dogaaja. U tom smislu, osiguranje je zajednica jednako
ili slino ugroenih. Osigurava unaprijed prikuplja i namjenjuje sredstva za obnovu
onog to bude uniteno. Osigurava, u stvari, organizuje udruivanje onih koji su
izloeni istoj opasnosti i prikuplja od njih sredstva u posebni fond - osiguravajui
fond, fond osiguranja.
Fond osiguranja se stvara od jednog dijela vika vrijednosti. Osnovna naela
na kojima zainteresovani udruuju sredstva u zajednicu i fond osiguranja su
uzajamnost i solidarnost (l. 897 ZOO).
Osiguranje se zasniva na iskustvu da se neke pojave u prirodi i drutvu
deavaju izuzetno, ali se, ipak, deavaju normalno kao i one redovne. Ako se
udrue svi oni koji su izloeni takvim izuzetnim pojavama, tetne posljedice mogu
se ekonomski ublaiti ili otkloniti ili ak preduprijediti. Radi se, dakle, o
organizovanju uzajamne raspodjele rizika i eventualne tete izmeu onih koji su
izloeni istoj opasnosti. Fond osiguranja, prema tome, predstavlja udruivanje
sredstava subjekata koji su izloeni istoj opasnosti. Stoga je uzajamnost jedan od
osnova osiguranja.
Mnoge stvari i dobra koja imaju imovinsku vrijednost izloeni su raznim
opasnostima. Meutim, samo neke od njih bivaju oteene ili unitene. Zakljuak je
jasan: samo neke stvari od mnogobrojnih koje sainjavaju imovinu raznih lica
bivaju pogoene opasnostima i oteene, a jo manji broj ih biva uniten. Ukoliko
jedan osigurava uspije da organizuje i povee to vie ljudi i organizacija koji
raspolau imovinom, utoliko e biti manji broj onih koji pretrpe tetu u odnosu
prema svima koji ine organizaciju osiguravaa. U tom odnosu ugroeni prema
oteenim, stanje je povoljnije to je vie ugroenih organizovano u zajednicu
rizika. Osiguranje moe izvriti svoju ekonomsku funkciju samo ako postoji masa
osiguranika kod istog osiguravaa. Na taj se nain krupne tete raspodjeljuju na
manje, podnoljive za svakoga lana zajednikog fonda osiguranja. U poslu
osiguranja se to naziva atomiziranje rizika ili nivelisanje rizika. Ovo je drugi izraz za
solidarnost ugroenih. Osiguranjem se iz uloga osiguranika obrazuju sredstva i
rezerve radi naknaivanja nastalih teta i isplaivanja ugovorenih iznosa po
osnovu osiguranja. To se ini u skladu sa ekonomskim interesima osiguranika i
osiguravajuih organizacija.
Uzajamnost i solidarnost zahtijevaju i ravnopravan tretman svih osiguranika.
Zato je zakonska obaveza osiguravajuih organizacija da imovinu i lica osiguravaju
po jedinstvenim uslovima i tarifama za pojedine vrste osiguranja.
Moderno osiguranje, kao to je poznato, obuhvata i preduzimanje nekih mjera
kojima je cilj predupreenje i otklanjanje tetnih dogaaja (l. 2 ZOIO). U mjere
prevencije spadali bi: zatita od poara upotrebom naroitog materijala za gradnju,
postavljanje nekih instalacija, organizovanje protivpoarne slube, proizvodnja
aparata za gaenje poara, postavljanje gromobrana, graenje sefova,
275
vakcinisanje stoke i poduavanje osiguranika. U ove mjere spada i primjena

sankcija protiv nebriljivih osiguranika. Osigurava takoe organizuje i represivne
mjere kojima se ide na ublaavanje tetnih posljedica kad je dogaaj ve nastao
(razne medicinske i veterinarske mjere i akcije lijeenja, gaenja poara i sl.).
Prema svemu, osiguranje bi se moglo definisati kao poslovna djelatnost kojom se,
po naelu uzajamnosti i solidarnosti, obezbjeuje ekonomska zatita imovine i lica
od rizika koji ih ugroavaju.
I u naem pravnom sistemu stoji se na stanovitu da osiguranje ukljuuje i
preventivne mjere. Radi toga su osiguravai duni pri utvrivanju uslova
osiguranja, odnosno prilikom zakljuivanja ugovora o osiguranju sa osiguranicima,
predvidjeti i mjere kojima je svrha otklanjanje uzroka i smanjenje teta. U te mjere,
pored ostalog, spadaju: davanje beneficija u premijama briljivim osiguranicima,
odreivanje niih paljivijim i viih premija manje paljivim osiguranicima, uee
osiguranika u dijelu tete, gubitak prava na naknadu i sl. Dakle, u preventivnim
mjerama uestvuju ne samo osiguravai nego i osiguranici koji su zainteresovani
za to.
Autori se veinom slau da su funkcije osiguranja trojake: uvanje imovine,
akumulacija novanih sredstava i socijalna sigurnost. uvanje imovine sastoji se u
preduzimanju preventivnih i represivnih mjera, te u naknadi tete. Osiguranjem se
prikupljaju ogromna novana sredstva, koja se putem banaka, a i neposredno,
stavljaju na raspolaganje poslovnom svijetu. Uz to, jedan dio naplaenih premija
od osiguranika ide neposredno u fond akumulacije. Socijalna funkcija osiguranja
ogleda se u tome to se osiguranjem lica ublaavaju materijalne nezgode izazvane
nesretnim sluajevima i to se nekim vrstama linog osiguranja (za sluaj
doivljenja), u stvari, vri tednja i podie ivotni standard ljudi. Ekonomski
posmatrano pospjeuje se trgovina, finansijska stabilnost i alokacija kapitala.
2. Ugovor o osiguranju
2.1. Izvori prava, posao i ugovor o osiguranju
Sloenost osiguranja i vanost posla ne samo za stranke nego i za drutvo
opredjeljuju izvore prava i njihove osobine. Pravna vrela se mogu podijeliti u dvije
osnovne grupe: zakone i autonomne izvore - pravila osiguranja.
Prvi od dva najvanija legislativna akta je Zakon o osiguranju imovine i osoba
(Sl.list FBiH 2/95, 7/95, 6/98, 41/98 - dalje ZOIO). U njemu su navedeni poslovi
osiguranja, taksativno odreene organizacije za osiguranje, regulisani uslovi za
njihovo osnivanje i prestanak, unutranja organizacija i upravljanje, nain
poslovanja i pravni tretman sredstava, te ureena pitanja nadzora nad radom ove
vrste subjekata. Pored toga, ZOIO detaljno ureuje etiri vrste obaveznih
osiguranja. Karakteristike ovoga akta su: imperativan karakter, odstupanje od
sistema statusnog prava u pogledu poloaja osiguravajuih organizacija i
276
prilagoavanje pravnog tretmana imovine kriterijima koji su uporedno pravno ve

poznati.
Prometnu, ugovornu stranu osiguranja regulie Zakon o obligacionim
odnosima. 258 U lanovima 897-923 ureuju se najprije zajednika pitanja
osiguranja imovine i lica, potom specifinost ugovora o osiguranju imovine i na
kraju ugovor o osiguranju lica. Iako se radi o propisu koji je u naelu dispozitivne
prirode, normiranje osiguranja ima preteno imperativan karakter. Odstupanje je
mogue samo ako to Zakon o obligacionim odnosima izriito doputa (l. 900
ZOO).
Trei znaajan akt u ovoj oblasti je Zakon o pomorskoj i unutranjoj plovidbi
(Sl.l. SFRJ 33/77, preuzet Sl.l. RBiH 2/92). U njemu su ureena plovidbena
osiguranja u pomorskom, rijenom i kanalskom saobraaju. U vazdunom
saobraaju pitanja osiguranja su ureena Zakonom o obligacionim i osnovnim
materijalno-pravnim odnosima u vazdunoj plovidbi (Sl.l. SFRJ 22/77, usvojen u
pravni sistem BiH u Sl.l. RBiH 2/92).
Autonomne izvore predstavljaju pravila osiguranja. Donose ih osiguravajue
organizacije samostalno. Po svome pravnom karakteru pravila osiguranja su opti
uslovi poslovanja, pa se na njih u prometu primjenjuju rjeenja l. 142-144 ZOO.
Pravila osiguranja mogu biti opta - za pojedine tipove i grupe osiguranja i posebna
- za pojedinu vrstu osiguranja. Polica osiguranja se poziva na uslove osiguranja i
oni moraju biti urueni ugovaratelju zajedno sa policom. Polise osiguranja zapravo
predstavljaju posebne uslove osiguranja o kojima ugovorne strane pregovaraju
prilikom zakljuenja ugovora.
Posao osiguranja je iri pojam od ugovora o osiguranju. On, najprije, oznaava
ukupnu pravnu regulativu pojedinog osiguranja, a ne samo onaj dio koji se zasniva
na sporazumu stranaka. I drugo, u smislu djelatnosti postoji znaajna razlika
izmeu posla i ugovora. ZOIO sve aktivnosti osiguravaa dijeli u dvije osnovne
grupe. Prvu ine poslovi osiguranja. Prema lanu 2 ZOIO, tu spadaju:
zakljuivanje i izvravanje ugovora o osiguranju imovine i osoba, zakljuivanje i
izvravanje ugovora o saosiguranju i reosiguranju, mjere za spreavanje i
smanjenje rizika koji ugroavaju osiguranu imovinu i osobe i mjere na spreavanju i
smanjenju teta i drugi poslovi osiguranja. U lanu 3 odreeni su drugi poslovi
osiguranja. U njih spadaju poslovi posredovanja u ugovaranju osiguranja,
zastupanja u osiguranju, snimanja rizika, snimanja i procjene teta, prodaje
ostataka osiguranih unitenih stvari, pruanja pravne pomoi i drugih intelektualnih
i tehnikih usluga u osiguranju. Obje grupe poslova organizacija za osiguranje
moe obavljati u svoje ime i za svoj raun, u tue ime i za tui raun - kao
zastupnik, te u svoje ime, a za tui raun - dakle, kao komisionar. Druge poslove
osiguranja mogu vriti pravne i fizike osobe za drutvo za osiguranje ili za
osiguranika na temelju ugovora (l. 3, st. 2. ZOIO).
258
O ogranienjima vaenja ZOO vidjeti uleji dr Predrag, isto djelo, str. 45-49.
277
Legislativna definicija ugovora o osiguranju data je u l. 897 ZOO. Prema

njemu, ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovaratelj osiguranja da, na
naelima uzajamnosti i solidarnosti, udruuje odreeni iznos u zajednici osiguranja,
odnosno zajednici rizika (osiguravatelj), a zajednica se obavezuje da, ako se desi
dogaaj koji predstavlja osigurani sluaj, isplati osiguraniku ili nekoj treoj osobi
naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili uini neto drugo. ZOO, kao i dosadanji
propisi, smatra da posao osiguranja nastaje sporazumom stranaka, da predstavlja
objektivnim pravom priznato dejstvo saglasnosti partnera o potrebi zatite putem
osiguranja, uz posebno uvaavanje naela uzajamnosti i solidarnosti. Obiljeja
ugovora o osiguranju su: sinalagmatinost, teretnost, formalnost, te u pojedinim
sluajevima i svojstva ugovora u korist treih lica.
2.2. Pravna priroda posla osiguranja
259
i promjene koje su nastale u
S obzirom na istorijski razvoj osiguranja
funkcijama i znaaju ovog posla, o pravnoj prirodi ugovora o osiguranju formiralo
se vie teorija. U osnovi, one se mogu podijeliti na protivugovorna i ugovorna
shvatanja.
Protivugovorne teorije polaze od gledita da je posao osiguranja uvijek rezultat

djelovanja ekonomski jae strane - osiguravaa. On, poput zakonodavca, unaprijed
propisuje pravila za sve budue sluajeve osiguranja. Izjavom volje osiguranika
samo poinje dejstvo takvog jednostranog pravnog akta. Poto nema ravnopravne
saglasnosti volja, nema ni ugovora. Snana dravna intervencija u oblasti
osiguranja, usmjerena prema obje strane u poslu podjednako, samo potvruje
ovakav stav. Kao argument u prilog tome navode se i osiguranja obavezna po
samom zakonu.
Shvatanja po kojima je osiguranje ugovor daleko su brojnija. U sutini, mogu
260
se podijeliti u pet teorija. To su sljedee:
a) Teorija naknade tete - po kojoj se osiguranik ovim ugovorom obezbjeuje
od eventualnih tetnih posljedica osiguranog sluaja. Obaveza osiguranika u biti se
svodi na popravljanje tete koju je osiguranik pretrpio usljed osiguranog sluaja.
b) Mjeovita teorija - po njoj je ugovor o imovinskom osiguranju ugovor o
naknadi tete koja moe da se dogodi, a ugovor o linom osiguranju predstavlja
aleatoran pravni posao.
c) Aleatorna teorija smatra da neizvjesnost u nastanku rizika i mogua
nepodudarnost uplaenih premija sa naknadom tete, odnosno sumom osiguranja,
ukidaju ekvivalentnost odnosa izmeu osiguravaa i osiguranika. Zbog toga se
ovaj posao mora procjenjivati prema pravilima za aleatorne ugovore.
d) Po teoriji prestacije, zakljuenjem ugovora o osiguranju za svaku stranu
nastaju obaveze na izvrenje tano odreenih inidbi: plaanje premije i
otklanjanje eventualnih teta, odnosno isplata osigurane sume. Dakle, ugovor je
samim nastankom sinalagmatian i ekvivalentan.
259
260
Vidjeti uleji dr Predrag, isto djelo, str. 31 i dalje.

Vidjeti uleji dr Predrag, isto djelo, str. 139-148.
278
e) Teorija organizovanja zatite od rizika motivisana je ekonomskim, tehnikim

i pravnim karakteristikama osiguranja. Po njoj se osigurava za premiju obavezuje
da e preduzimanjem preventivnih i represivnih mjera, te isplatom naknade,
odnosno sume osiguranja, obezbijediti osiguranika od nastupanja tetnog
dogaaja ili njegovih tetnih posljedica. Ova teorija ne iskljuuje, nego
podrazumijeva sinalagmatinost i ekvivalentnost ugovora o osiguranju.
Razuenost posla osiguranja dozvoljava da se svakom od pomenutih
shvatanja stave ozbiljni prigovori. Ipak, smatramo da teorija organizovanja zatite
od rizika, ak uzeta i sama za sebe, u najveoj mjeri odgovara na brojne probleme
u ovoj oblasti.
2.3. Zakljuivanje i oblik ugovora
U najveem broju sluajeva osigurava trai posao, trai saugovaraa.
Predstavnik osiguravaa, akiviziter osiguranja, dolazi buduem osiguraniku i
upoznaje ga sa uslovima osiguranja. Inicijativa je preteno na strani osiguravaa.
Akviziter moe nastupati kao zastupnik ili kao posrednik. Moe, takoe, za neke
vrste osiguranja imati ovlatenja zastupnika, za druge - posrednika. Pretpostavlja
se da akviziter nema ovlatenja na zastupanje. Ako je predstavnik (akviziter)
ovlaen za zakljuivanje ugovora, sastavlja polisu koju potpisuju oba
saugovaraa. Ako nije ovlaten za sklapanje ugovora, akviziter priprema ponudu
sa buduim osiguranikom i podnosi tu ponudu osiguravau, koji je prihvata ili ne
prihvata.
U pravu BiH ako osigurava nije zastupniku odredio obim ovlatenja,
zastupnik je po samom zakonu ovlaen da u ime i za raun osiguravaa
zakljuuje ugovore o osiguranju, da ih mijenja i produuje njihovo vaenje, da
izdaje polise osiguranja, naplauje premije, kao i da prima razne izjave od
ugovaraa za osiguravaa u vezi sa osiguranjem. Ako je ovlaenje zastupnika
ogranieno, a za to druga strana, ugovara osiguranja, ne zna, smatra se da nema
ogranienja (l. 906 ZOO).
U naoj praksi se osiguranje zasniva ugovorom, a ugovor o osiguranju se
zakljuuje na osnovu pismene ponude. Postoje formulari upitnika koje popunjava
lice koje eli sklopiti ugovor o osiguranju i koji ima funkciju ponude. Pravno dejstvo
ponude je razliito. U nekim pravnim sistemima ponuda uopte ne obavezuje. U
drugim, obavezuje ponuaa za odreeno vrijeme, a u treima, obavezuje samo za
neke grane osiguranja.
Po Zakonu, pismena ponuda vee ponudioca za vrijeme od osam dana od
prispijea osiguravau. Ponudilac moe odrediti i krai rok. Kod ivotnog
osiguranja, ako je za osiguranje potreban i ljekarski pregled, ponuda vee
ponudioca za vrijeme od 30 dana. Prema tome, vrijeme za koje je ponudilac vezan
svojom ponudom za zakljuenje ugovora o osiguranju odreeno je zakonom, ako
ponudilac nije odredio krai rok (l. 901 ZOO).
279
Ako ponuda odgovara uslovima pod kojima osigurava vri tu vrstu osiguranja,
smatra se da je osigurava prihvatio ponudu i da je ugovor zakljuen kad je
osigurava primio ponudu. Ako nee da zakljui ugovor, duan je da u roku
vaenja ponude obavijesti ponuaa o odbijanju ponude. Kod linog osiguranja,
smatra se da je ugovor zakljuen trideset i prvog dana od primitka ponude.
Za zakljuivanje ugovora za sluaj smrti nekog treeg lica potrebna je njegova
pismena saglasnost. Ona moe biti data i na polici.
Zakon o obligacionim odnosima predvia tri naina zakljuivanja ugovora. Kao
pravilo uzima da je ugovor o osiguranju zakljuen kad ugovarai potpiu policu
osiguranja ili listu pokria. Drugi nain je kad neko podnese pismenu ponudu za
zakljuenje ugovora o osiguranju osiguravau i osigurava je prihvati ili ne odgovori
da odbija ponudu. Ako ponuda ne odstupa od uslova pod kojima osigurava vri
predloeno osiguranje, a u roku od osam dana (odnosno 30 dana ako treba
ljekarski pregled) osigurava ne odbije ponudu, smatra se da je ugovor zakljuen.
Najposlije, uslovima osiguranja moe biti predvieno da za neke sluajeve
ugovorni odnos iz osiguranja moe nastati samim plaanjem premije (l. 901 i 03).
Naroito kad je hitno potrebno osigurati neku imovinu (u transportu), uzima se da je
ugovor zakljuen kad osigurava telefonom potvrdi da prihvata ponudu.
Kod obaveznog osiguranja, obaveze i prava stranaka utvreni su zakonom i
pravilima osiguranja pa nastaju i bez zakljuenja ugovora im osiguranik podnese
prijavu, upravo im uplati premiju. Kod obaveznog osiguranja putnika u javnom
saobraaju, putnik se smatra osiguranim ako su ispunjeni propisani uslovi (ako je
bio u blizini mjesta polaska ili dolaska prevoznog sredstva i dokae da je
namjeravao da putuje), bez obzira na to da li je prevoznik zakljuio ugovor sa
osiguravaem. Ugovor je, dakle, zakljuen konkludentnom radnjom.
2.4. Polisa osiguranja
O zakljuenom ugovoru o osiguranju osigurava izdaje policu osiguranja (od
latinskog policere - obeati). Po zakonu, u polisu moraju biti uneseni sljedei
podaci: ugovorne strane, osigurana stvar, odnosno osigurano lice, rizik obuhvaen
osiguranjem, trajanje osiguranja i period pokria, svota osiguranja ili podatak o
tome ako je osiguranje neogranieno, premija, datum izdanja polise i potpis
ugovornih strana. Na polisi moraju biti odtampani i uslovi osiguranja. Ako nije tako
uraeno, onda u polisu mora biti unesena klauzula da su opti i posebni uslovi
osiguranja sastavni dio ugovora i da su ti uslovi predati ugovarau osiguranja (l.
902 ZOO). U polisi osiguranja ivota mora biti jo navedeno ime i prezime lica na
iji se ivot odnosi osiguranje, datum njegovog roenja i dogaaj ili rok od koga
zavisi nastanak prava na isplatu osigurane svote - osigurani sluaj (l. 943 ZOO).
Ono to je upisano u polisi ima prednost nad optim i posebnim uslovima
osiguranja, pa u sluaju neslaganja vai tekst police. Ako postoji suprotnost izmeu
tampane i rukopisne odredbe polise, primijenit e se ova posljednja (l. 902,
280
stav 5 ZOO) jer se smatra da ona izraava pravu volju stranaka. Pod rukopisnom
odredbom treba podrazumijevati i one kasnije dodane. Nain dodavanja je pravno
irelevantan.
Polisa moe privremeno biti zamijenjena listom pokria. Kod veih objekata i
kod stvari koje su posebno izloene riziku - a za njihovo osiguranje treba da ih
pregleda strunjak osiguravaa - od podnoenja prijave za osiguranje do sklapanja
ugovora i plaanja premije moe proi i due vremena. U tom periodu osigurava
nije u obavezi, a stvar je izloena riziku. Da bi se izbjegle tetne posljedice po
osiguranika, izdaje se u takvim sluajevima lista pokria. To je pismeno kojim
osigurava izvjetava osiguranika da prihvata njegovu ponudu i preuzima
osiguranje odmah. Lista pokria ima, znai, karakter isprave o osiguranju, ali je
privremena: traje dok se ne izda polisa. Polisa se izdaje kad se prikupe potrebni
podaci. Lista pokria sadri sastojke koje ima i polisa. S obzirom na masovnost
261
To je
poslova, polise su tipizirane za pojedine grane ili vrste osiguranja.
razumljivo kad se ima u vidu da osiguranje predstavlja brojnu zajednicu interesa
osiguranika koji se nalaze u istoj ili u vrlo slinoj situaciji, pa i njihov pravni tretman
mora biti isti. A to se postie tipiziranim ugovorima. Polisa je ablon i ugovor se po
pravilu zakljuuje jednostavnim pristupanjem, potpisivanjem.
Polisa osiguranja lica je hartija od vrijednosti. Prema sporazumu ugovaraa,
moe glasiti na odreeno lice, po naredbi i na donosioca. Polisa osiguranja ivota
moe glasiti na odreeno lice ili po naredbi. Ne moe glasiti na donosioca. Moe se
i zalagati. Kad glasi po naredbi, zalae se indosamentom. (l. 902, stav 6. ZOO).
Polise se najee dijele na: pomorske i kopnene; individualne i kolektivne;
pojedinane i generalne; valutirane i nevalutirane i kargo i kasko polise.
II ELEMENTI UGOVORA
1. Stranke
1.1. Lica u ugovoru o osiguranju
U poslu osiguranja susreemo vie lica, a terminologija o njima nije
ujednaena. Ko se bavi poslom osiguranja kao djelatnou, naziva se
osiguravaem, osiguravaocem, osiguravateljem, osigurateljem. Druga ugovorna
strana, onaj koji se osigurava, koji se ugovorom obezbjeuje za sluaj nastupanja
tetnog dogaaja, naziva se ugovaraem osiguranja, ugovoriocem osiguranja, ili
osiguranikom. Zakon o obligacionim odnosima naziva stranke osiguravaem
(osiguravateljem) i ugovaraem osiguranja (l. 897). Kod imovinskog osiguranja,
moe se ugovarati da naknada tete bude isplaena i nekom treem licu, a ne
ugovarau osiguranja. Isto je tako kod linog osiguranja - da se osigurana suma
261
Vidjeti opirnije kod uleji dr Predrag, isto djelo, str. 164-165.
281
(suma osiguranja), moe isplatiti treem licu. To tree lice naziva se korisnikom
osiguranja (beneficijarem).
Redovno se deava da se u ugovoru o osiguranju pojavljuju samo osigurava i
osiguranik, koji je i korisnik osiguranja, odnosno kod linog osiguranja jo i
osigurano lice. Ali ima ugovora u kojima su osiguranik i korisnik osiguranja,
odnosno osigurano lice, razliiti, druga lica.
Kod linog osiguranja moe se ugovor sklopiti tako da se osigurava ivot ili
zdravlje nekog treeg lica, a ne onoga koje sklapa ugovor. To se lice naziva
osiguranim licem, ili, takoe, osiguranikom. Ugovara osiguranja treba da je
pozitivno zainteresovan za ivot i zdravlje osiguranog lica. Ova pozitivna
zainteresovanost odreuje se po objektivnim mjerilima. Uzima se da su srodnici
odreenog stepena pozitivno zainteresovani za ivot i zdravlje jednih za druge,
iako stvarno uvijek ne mora biti tako. Ako se osiguranje vri za sluaj smrti treeg,
za valjanost ugovora je neophodna pismena saglasnost bilo na polici, bilo na
posebnom dokumentu. Taj dokumenat mora sadravati naznaku osigurane svote
(l. 946 ZOO).
Kod osiguranja imovine, ugovor moe zakljuiti ne samo sopstvenik stvari koja
se osigurava nego i svako ko ima imovinskog interesa da se ta stvar ouva
neoteena, tj. svako ko ima interesa da se ne dogodi odreeni sluaj, poto bi, u
suprotnom, pretrpio neki materijalni gubitak - zakupac, zaloni povjerilac, uvar (l.
924 ZOO). Moe se, znai, osigurati i tua stvar za ije je ouvanje ugovara
osiguranja pozitivno zainteresovan. Razlog da se osigura tua stvar je najee u
tome to vlasnik ne moe voditi brigu o toj stvari. Takvo osiguranje za tui raun
postoji u poslovanju peditera, komisionara, skladitara, zanatlija, gostioniara i
hotelijera za stvari koje su im predate. Pravni odnos izmeu ugovaraa osiguranja i
sopstvenika stvari je, meutim, onakav kakav proizlazi iz njihovog osnovnog
ugovornog odnosa. No, prava iz osiguranja po ovakvom ugovoru ima samo onaj ko
u asu nastanka tete ima materijalni interes da se osigurani sluaj ne dogodi.
Znai, kad je sopstveniku vraena stvar, naknada se isplauje njemu; ako nije
vraena - licu koje stvar dri ili ju je dralo.
Kod osiguranja kod koga se naknada tete, odnosno osigurana svota isplauje
korisniku osiguranja kao treem licu koje nije uestvovalo u sklapanju ugovora, u
teoriji postoji razmimoilaenje o tome ko stie neposredna prava iz takvog ugovora:
ugovara ili korisnik osiguranja. Danas i u zakonodavstvu i u praksi prevladava
shvatanje da se takvim ugovorom stvara neposredno pravo za korisnika. Nije
potrebna nikakva izjava korisnika niti saglasnost izjava volje osiguravaa i korisnika
osiguranja. Za osiguranje ivota nekog drugog lica, meutim, potrebna je njegova
pismena saglasnost, ali ono nije ugovorna strana. Korisnik stie neposredno pravo
i zahtjev na naplatu osigurane svote kad nastupi osigurani sluaj. Ugovarau
ostaje pravo da opozove korisnika ili da ga zamijeni drugim sve do nastupanja
osiguranog sluaja. On je stranka u ugovoru i raspolae svim pravima iz ugovora.
Korisnik moe biti odreen odmah prilikom zakljuivanja ugovora, a moe i docnije.
282
Kao korisnik moe biti odreeno neko lice, moe se navesti poimenino, ali moe
biti oznaeno i neodreeno, ali odredivo (djeca, nasljednici, suprug i sl.).
1.2. Osigurava
Osigurava je pravno lice, organizacija u iju djelatnost spada obavljanje
poslova osiguranja. Osigurava moe zakljuivati ugovore o osiguranju kada ispuni
zakonske uslove, uslove iz odluke, odnosno ugovora o osnivanju i kada se
registruje za obavljanje ovih poslova (l. 12-26 ZOIO). Zbog opteg interesa
koncentrisanog u osiguranju, vrste subjekata koje se mogu baviti poslovima
osiguranja odreene su taksativno (numerus clausus).
Najrasprostranjenija statusna forma osiguravaa je dioniko drutvo za
osiguranje. Mogu ga osnovati domaa fizika i pravna lica zakljuivanjem ugovora
o osnivanju, te ulaganjem sredstava u temeljni (osnovni) kapital drutva barem u
minimalnom iznosu koji zakon predvia. Za pojedine vrste osiguranja (l. 13 ZOIO)
ti iznosi su: 1.000.000,00 KM za poslove osiguranja ivota, i po 2.000.000,00 KM
za drutva koja se osnivaju za vrenje vie vrsta osiguranja i za reosiguranje (l. 13
ZOIO). Pored temeljnog kapitala, sredstva kojim drutvo posluje formiraju se iz
premija, sredstava tehnike rezerve, sredstava preventive, rezerve sigurnosti,
sredstva poslovnog fonda i drugih sredstava (l. 29 ZOIO).
Za osnivanje je predvien koncesioni sistem. Odobrenje daje Ured za nadzor
(l. 14 ZOIO). Ukoliko je ulog stranih osnivaa vei od 50% temeljnog kapitala, za
osnivanje je potrebna i saglasnost Ministarstva finansija (l. 12 ZOIO).
Kao osigurava moe se pojaviti i drutvo za uzajamno osiguranje. Osnivai,
djelatnost i statusna rjeenja posebno su odreeni u lanovima 17-26 ZOIO. Pored
toga, dvije ili vie organizacija za osiguranje mogu se poslovno i profesionalno
udruivati, povezivati (l. 5 ZOIO).
Na strani osiguravaa moe biti i vie subjekata. Ugovor se moe, dakle,
zakljuiti i sa vie osiguravaa koji su se prethodno sporazumjeli u zajednikom
snoenju rizika i njegovoj raspodjeli. Svaki osigurava koji je naveden u polici
osiguranja odgovara osiguraniku za potpunu naknadu.
1.3. Ugovara osiguranja
Ugovor o osiguranju se najee zakljuuje u svoje ime i za svoj raun. Zato
su ugovara osiguranja i osiguranik po pravilu isto lice. Ugovara osigurava svoju
stvar, odnosno svoj imovinski interes kod imovinskog osiguranja, a svoj ivot,
odnosno svoj tjelesni integritet, kod linog osiguranja. Kod osiguranja lica moe
ugovara osigurati ivot, odnosno tjelesni integritet nekog treeg lica, i na zakon i
to tree lice naziva osiguranikom. Stranka u ugovoru o osiguranju imovine moe
biti svaka osoba koja ima interes da se ne dogodi osigurani sluaj, poto bi inae
pretrpjela neki materijalni gubitak (l. 924 ZOO).
283
Ugovara uvijek sklapa ugovor u svoje ime, a kao to je reeno, moe ga

sklopiti za svoj ili za tui raun. Naknada se isplauje njemu ili nekome drugom.
Ako je u polici odreeno drugo lice, to je osiguranje za tui raun, ili preciznije,
osiguranje za raun odreenog lica. Premiju plaa i ostale obaveze izvrava
ugovara osiguranja. No, on ne moe vriti prava iz osiguranja i naplatiti naknadu
osim sa pristankom osobe iji je interes osiguran, odnosno kojoj pripadaju prava iz
ugovora (l. 905 ZOO). Ugovara osiguranja u ovom sluaju duguje i premiju
osiguravau, ali ovlatenoj osobi ne mora predati policu dok mu ne bude
naknaeno plaanje premije i trokovi ugovora. Radi naplate ovih potraivanja
ugovara osiguranja ima pravo prvenstvene naplate iz naknade koja se plaa po
osnovu osiguranja. To pravo moe vriti i neposredno prema osiguravau (l. 905
ZOO).
Ako ugovara osiguranja djeluje bez ovlatenja zainteresovanog lica ili
korisnika, duan je ispuniti sve obaveze prema osiguravau, osim ako je
obavijestio osiguravaa da djeluje kao poslovoa bez naloga. Prava i obaveze
prelaze na zainteresovano lice poto odobri ugovor. Pristupanje ugovoru moe se
izvriti i poslije nastupanja osiguranog sluaja. Odbije li zainteresovano lice,
odnosno oznaeni korisnik pristupanje ugovoru, duno je da obavijesti osiguravaa
o dobijanju prihvatanja osiguranja. Poslije toga, ugovor prestaje da postoji (l. 904
ZOO).
2. Predmet osiguranja
Odreivanje predmeta osiguranja zavisi od shvatanja njegove prirode. Jedni
smatraju da je to stvar ili lice koje se osigurava, drugi - da je to interes, trei - rizik.
Pojedini autori su miljenja da je to osigurana svota, zatim prestacija, a neki da su
to obaveze i prava stranaka.
Predmet osiguranja treba posmatrati kao dobro za ije su normalno postojanje
stranke zainteresovane, ono emu se prua zatita od rizika, o emu je sklopljen
ugovor. Tako posmatrano, predmet u osiguranju imovine mogu biti stvari, ivotinje,
bestjelesne stvari (osiguranje kredita, osiguranje od odgovornosti), pa i lica su
predmet u osiguranju ivota i od nesretnog sluaja. I u uporednom zakonodavstvu
preovlauje terminologija po kojoj su stvari i lica predmet osiguranja. Govori se o
osiguranju imovine, stvari, lica, lica izloenih opasnosti i sl. Valja imati na umu da je
terminologija zakonodavca, pa i sastavljaa uslova osiguranja, podeena tako da
bude dostupna osiguranicima. Zato se predmetom osiguranja naziva ono to se
osigurava.
Zakon o obligacionim odnosima stoji na istom stanovitu. Kad govori o sadrini
polise, koju smatra ispravom o osiguranju, istie da polisa treba naroito da sadri i
podatak o stvari, odnosno o osiguranom licu (l. 902). U tom smislu emo dalje
upotrebljavati izraz predmet osiguranja.
284
3. Rizik
Da bi neki predmet mogao biti osiguran, potrebno je da bude izloen riziku. To
je osnovni uslov posla i bitan elemenat ugovora o osiguranju. Gdje nema rizika,
nema ni osiguranja - to je osnovno pravilo kako u osiguranju imovine, tako i u
osiguranju lica.
Pod rizikom se u poslu osiguranja podrazumijeva nekoliko stvari. Uvijek se
rizikom smatra mogunost nastupanja ekonomski tetnog dogaaja, dakle,
dogaaja uslijed koga moe nastati teta na predmetu osiguranja. Rizikom se
smatra i sama opasnost, dogaaj protiv koga se osigurava. Pored toga, rizikom
neki nazivaju i sam tetni dogaaj, dogaaj uslijed ijeg nastupanja nastaje
obaveza osiguravaa na naknadu, dakle, uzrok tete. U tom se smislu govori o
ostvarenom riziku, o tome da se rizik desio i sl. Stoga se umjesto rijei rizik
upotrebljava i izraz osigurani sluaj (l. 897 i 898 ZOO), sluaj protiv koga se
osigurava. Najposlije, rizikom se naziva i sama teta. Uslovi osiguranja takoe
upotrebljavaju rije rizik za opasnost nastupanja osiguranog sluaja.
Da bi se neki dogaaj mogao smatrati rizikom u osiguranju, potrebna su dva
osnovna uslova: mogunost njegovog nastupanja i da je podoban da prouzrokuje
posljedicu protiv koje se osigurava. Ako se osigurava od poplave, treba da se
predmet osiguranja nalazi u predjelu koji moe biti poplavljen; ako se osigurava od
poara, da stvar moe gorjeti; kod krae - da je stvar pokretna itd. Mogunost
nastupanja tetnog dogaaja procjenjuje se objektivno. Da bi bio osigurani sluaj,
odnosno da bi predstavljao rizik, objektivno mogui dogaaj mora ispunjavati jo
neke zakonske uslove. On mora biti budui, neizvjestan i nezavisan od iskljuive
volje ugovaraa (l. 898 ZOO).
Rizik nosi u sebi, na prvom mjestu, elemenat neizvjesnosti. Nije izvjesno da li
e dogaaj protiv kog se osigurava nastati u odnosu na osigurani predmet.
Generalno posmatrano se to deava, ali se ne zna hoe li taj dogaaj tetno
pogoditi osigurani predmet. Ili, ako je izvjesno da e dogaaj nastupiti u odnosu na
osigurani predmet, ne zna se kada e nastupiti. To je jasno naroito kod osiguranja
lica (ivota). Svaki e osiguranik umrijeti, to je izvjesno. Ali kada e, ne zna se, to je
neizvjesno. Neizvjesnost, dakle, u pogledu nastupanja dogaaja moe biti
apsolutna, tj. ne zna se da li e nastupiti s obzirom na taj predmet osiguranja, ili
relativna, tj. nastupie, ali se ne zna kada. Prema tome, rizik je budui neizvjestan
dogaaj koji u konkretnom sluaju moe prouzrokovati tetnu posljedicu.
Neizvjesnost je bitan, odluujui elemenat rizika. Nema li je, nema ni rizika, pa
nema ni ugovora o osiguranju. Upravo zbog toga dogaaj treba da bude budui.
Ako se u asu zakljuenja ugovora osigurani sluaj ve desio, ili je bio u
nastajanju, ugovor je nitav. Ugovor je nitav i onda ako je u asu njegovog
zakljuenja ve prestala mogunost da se dogaaj desi ili je bilo izvjesno da e
dogaaj nastupiti (l. 898, stav 2 ZOO). Izuzetak je tzv. putativni rizik (od latinskog
puta - smatram, mislim). Naime, moe se osigurati od rizika koji je ve nastupio u
285
asu sklapanja ugovora, ako stranke za to nisu znale, ako dre da se dogaaj jo
nije desio. Osiguranje od putativnog rizika praktikuje se u transportnom osiguranju,
naroito pomorskom. Osigurava se brod koji je ve otplovio, a u asu kad se
osigurava, ve je mogue da je potonuo na puini (l. 898, stav 3 ZOO).
Neizvjesnost, kao bitan faktor, uslovljava i treu karakteristiku rizika: barem
djeliminu nezavisnost od volje ugovaraa. Pod ugovaraem treba podrazumijevati
prvenstveno ugovaraa osiguranja. Mogunost ugovaraa da utie na ostvarenje
rizika procjenjuje se objektivno, a ne subjektivno. Lina svojstva ugovaraa
osiguranja nisu u ovom sluaju pravno relevantna.
Pravo postavlja jo dva uslova da bi rizik mogao biti pokriven osiguranjem.
Prvo, da je veza osiguranika i imovine koju osigurava zakonom zatiena, legalna
(da nisu kradene stvari), odnosno, kod osiguranja lica, da radnje pri kojima je
ovjek izloen riziku nisu protivpravne (povreda prilikom provalne krae). I drugo,
da bi se dogaaj mogao uzeti kao rizik protiv koga se osigurava, treba da se
ponavlja. To je potrebno iz sljedeih razloga. Ponavljanje dogaaja koji
prouzrokuje tetu, odnosno koji predstavlja opasnost, stvara kod ljudi osjeanje
potrebe za zatitom. Intenzitet toga osjeanja je direktno zavisan od uestalosti
tetnog dogaaja: to se ee ponavlja taj dogaaj, osjea se vea potreba za
zatitom od njega, tj. za osiguranjem. Drugi razlog zahtjeva za ponavljanje
dogaaja protiv koga se osigurava je tehnike prirode: vjerovatnoa nastupanja
ekonomski i tetnog dogaaja, stepen njegove jaine i, s tim u vezi, visina tete
izraunavaju se posebnim matematikim metodama. Podloga za to je dugotrajnije
statistiko posmatranje. Znai, treba da se tetni dogaaj - rizik - ponavlja da bi se
utvrdile neke zakonitosti. A od toga e zavisiti ulog osiguranika u osiguravajui
fond, tj. visina premije.
Svi elementi rizika utvruju se prilikom zakljuivanja ugovora o osiguranju.
Opti uslovi osiguranja imovine imaju odredbu da se ugovor o osiguranju imovine
ne moe zakljuiti prije nego to se utvrde okolnosti od znaaja za veliinu rizika
(opasnosti).
Osigurati se moe protiv jednog i protiv vie rizika. Ima nekih vrsta osiguranja
za koje postoji samo osiguranje od vie rizika (pomorsko osiguranje). Rizik se, u
ovisnosti od njegovih osobina dijeli na: objektivni i subjektivni; isti i pekulativni;
opti i pojedinani; konstantni i varijabilni; osnovni i dopunski i ratni i politiki rizik.
4. Premija
Premija je iznos koji ugovara osiguranja uplauje u fond osiguranja kao cijenu
za rizik koji preuzima osigurava. Visina premije se izraunava za pojedine grane i
vrste osiguranja. Na njenu visinu utie stepen vjerovatnoe za nastupanje tetnog
dogaaja, odnosno za ostvarenje rizika. Premije se utvruju tarifom, u zavisnosti
od rizika od kojih se imovina i lica osiguravaju. Premije se izraunavaju raunom
286
vjerovatnoe. Elementi za to izraunavanje dobivaju se statistikim posmatranjem

tetnih dogaaja.
Na osnovu statistikog posmatranja, izraunati su podaci potrebni za izradu
tabela. U njima su poredani i klasirani rizici kojima je ugroena imovina (kakva je
vjerovatnoa da e nastupiti poar kod zidanih ili drvenih zgrada). Istoj svrsi slue
tablice kod osiguranja lica. U njima je data vjerovatnoa smrtnosti ili nezgoda kod
pojedinih rizika kojima su ljudi izloeni. Poznato je vie tablica smrtnosti koje daju
pregled vjerovatnoe nastupanja smrti za pojedino doba ljudske starosti. Tako se
za svaki konkretan sluaj premija ne izraunava nego se primjenjuju te tablice.
Intenzitet nastupanja tetnog dogaaja je vrlo razliit: premija e biti vea to
se dogaaj ee deava, jer je vjerovatnije da e osigurava isplatiti naknadu. Na
toj osnovi dobijena premijska stopa koriguje se prosjenim intenzitetom tete, tj.
vjerovatnim stepenom jaine tete. Sam dogaaj nije uvijek jednakog intenziteta, a
i osigurani predmeti razliito odolijevaju istoj vrsti dogaaja, ak i kad su oni istog
intenziteta. Statistiki je utvreno da je veoma rijetko teta potpuna i da je nivo
djeliminog oteenja nejednak. Jedna zgrada izgori potpuno, druga za treinu
svoje vrijednosti, trea za desetinu itd.
Premija je ne samo funkcija rizika nego i funkcija vremena. Njena veliina
zavisi i od trajanja osiguranja. Ako je period za koji se osigurava dui, vjerovatnoa
nastupanja tetnog dogaaja je vea, pa i premija treba da bude vea.
Najposlije, visina premije zavisi od vrijednosti stvari, odnosno od naknade,
koju se osigurava obavezuje da isplati u sluaju ostvarenog rizika, dakle, od sume
na koju se osigurava. I to je, svakako, najodlunije.
Premija izraunata na prethodni nain naziva se u literaturi teorijskom,
statistikom ili neto-premijom. ZOIO za nju koristi izraz tehnika premija. Ona je
dio premije namijenjen ispunjavanju obaveza iz osiguranja (l. 30, st. 2 ZOIO). Iz
nje se pokrivaju i premije reosiguranja. Kada se na tehniku premiju dodaju
naknade za organizovanje preventive, dobija se funkcionalna premija. Konani
iznos premije ili bruto-premija utvruje se tako da se na funkcionalnu premiju
doda alikvotni dio sredstava potrebnih za pokrivanje ukupnih trokova osiguranja.
U ta dodatna sredstva ulaze akvizicioni trokovi - oni koji se odnose na
zakljuivanje ugovora, trokovi naplate premija, upravni trokovi osiguravaa,
porezi, takse i druga davanja dravi. Na sve ovo osigurava dodaje i srazmjeran
dio svoje dobiti.
Premija kao izvor prihoda osiguravaa odreuje se tarifom koju donosi svaki
osigurava. Iznos premije u konkretnom ugovoru rezultat je primjene tarifskih
stavova na date elemente pojedinanog posla. U tarifama i u polici se iskazuje
jedinstvenim iznosima premda je premija sloena kategorija.
287
Po naelima tehnike osiguranja, trebalo bi da premija bude nedjeljiva. To znai

da se plaa za cio period osiguranja. Razlog usvajanja naela nedjeljivosti premije
je u tome to se rizici (tetni dogaaji) ne ostvaruju ravnomjerno u cijelom periodu
trajanja osiguranja, nego u jednom razdoblju uea ili vie, a u drugom rjee ili
manje (poari u umama i na poljima su vei i deavaju se ee ljeti, na
zgradama - vie i ee zimi). Zbog toga bi osiguranici zakljuivali osiguranje samo
za periode kad su izloeni veem riziku i plaali bi ukupno manju premiju.
5. Osigurana suma
Osigurana vrijednost (svota osiguranja) je u ugovoru utvrena vrijednost
imovinskog interesa koja je za ugovaraa osiguranja koncentrisana u predmetu
ugovora. Razliita je od naknade po osnovu osiguranja. Pod naknadom
podrazumijevamo iznos koji iz osiguravajueg fonda isplauje osigurava korisniku
osiguranja kad nastupi ugovorom predvieni dogaaj, kad se ostvari rizik koji je
pokriven osiguranjem. Naknada se u imovinskom osiguranju ne ugovara. Ona
zavisi od tete koju pretrpi osiguranik na osiguranom dobru kad se ostvari
predvieni rizik, kad se, dakle, desi predvieni dogaaj koji prouzrokuje tetu. No,
naknada zavisi i od osigurane svote, koja je uvijek predmet ugovaranja. Ukoliko je
u ugovoru pokrie, tada vai dispozitivno pravilo po kome je ugovor sklopljen uz
najviu svotu osiguranja (l. 934, st. 5). Ono je sadrano u aktima osiguravaa.
Osigurati se ne mora na stvarnu vrijednost stvari. Moe se ii ispod te
vrijednosti, i tada rizik za tu razliku snosi sam osiguranik. To je sluaj
podosiguranja. U njemu e i iznos naknade biti manji od tete, a osiguranik plaa
manju premiju. I premija i naknada se smanjuju proporcionalno osiguranoj
vrijednosti stvari. Izuzetno, osigurava duguje naknadu do iznosa sume osiguranja,
ako je izriito ugovoreno da odnos izmeu vrijednosti stvari i sume osiguranja ne
utie na visinu naknade (l. 936 ZOO). Smanjenje vrijednosti stvari u toku ugovora
o osiguranju daje pravo svakoj strani da zahtijeva srazmjerno snienje osigurane
sume, odnosno premije i to od dana saoptavanja zahtjeva drugoj strani (l. 933
ZOO).
Moe se sporazumjeti i da suma osiguranja bude iznad stvarne vrijednosti
stvari. To je nadosiguranje. U tom sluaju se plaa vea premija, jer osigurava
preuzima rizik i za razliku vrijednosti. Zakon o obligacionim odnosima u naelu ne
prihvata nadosiguranje. Kad je ugovorena svota vea od vrijednosti stvari, snizie
se do stvarne vrijednosti stvari, a isto tako i premija. Ako se pri zakljuenju ugovora
jedna strana posluila prevarom i ugovorila je veu svotu osiguranja od stvarne
vrijednosti, druga strana moe traiti ponitenje ugovora. Kada stranke vrijednost
osigurane svote utvruju sporazumno, Zakon o obligacionim odnosima tolerie
sluajeve u kojima je nadosiguranje izvreno u manjoj mjeri ili iz opravdanih
razloga. Faktiko je pitanje kada se nadosiguranje moe tolerisati zbog
nesrazmjere izmeu osigurane sume i procijenjene vrijednosti stvari. Nasuprot
tome, opravdani razlozi za nadosiguranje se navode primjera radi. Tu spadaju
osiguranje upotrebljavane stvari na vrijednost nove (staro za novo) i osiguranje
288
subjektivne vrijednosti (l. 925, stav 7). U ostalim sluajevima osigurava moe
traiti smanjenje osigurane sume proporcionalno stvarnoj vrijednosti predmeta.
U nekim sluajevima uslovi osiguranja ili ugovor predviaju da se naknada
ograniava odreivanjem najvee sume osiguranja - maksimuma. Jedan dio
vrijednosti osigurane imovine u tom sluaju ostaje nepokriven osiguranjem. Time
se eli i sprijeiti pekulacija - da osiguranik ne bi izazvao nastanak osiguranog
sluaja, ili izbjegao preduzimanje mjera za njegovo otklanjanje. U naem sistemu
osiguranja takav je sluaj predvien kod osiguranja stoke. Pravila za osiguranje
ivotinja predviaju svotu osiguranja ivotinja u visini njihove trine vrijednosti, ali
osigurava moe za pojedine vrste ivotinja predvidjeti najvii iznos do koga se
moe zakljuiti osiguranje. Kod nekih vrsta osiguranje nije ogranien maksimum
osiguranja, nego je odreen dio vrijednosti do koga se stvar moe osigurati. Takvo
ogranienje postoji u transportnom osiguranju, kad osigurava preuzima rizik do
nekog dijela (90% npr.) od priinjene tete.
Kod osiguranja lica ugovara se osigurana suma koja predstavlja iznos
naknade. U polisu se unosi osigurana svota, a ne naknada. No, naknada je cilj
ugovora naroito kod imovinskih osiguranja i zavisi od osigurane svote. Naknada
je, stoga, kao elemenat ugovora odrediva, a elementi za njeno odreivanje su
osigurana svota i vrijednost stvari kod imovinskog osiguranja. Kod linih osiguranja
tu ulogu ima suma osiguranja.
Pravila, odnosno uslovi osiguranja imovine, predviaju na koju se vrijednost
osiguravaju pojedine vrste stvari. Tako, graevinski objekti se osiguravaju na cijenu
izgradnje umanjenu za iznos rabaenja; zaliha robe i materijala na nabavnu,
odnosno na trnu cijenu, prema tome koja je nia; transportna sredstva, maine,
ureaji i instalacije na nabavnu cijenu umanjenu za iznos tehnikog i ekonomskog
rabaenja; dragocjenosti, modeli, planovi, dokumenti - po sporazumu itd.
6. Trajanje osiguranja
Trajanje osiguranja je period u kome je osiguranik pokriven osiguranjem.
Njegova duina bitno utie na veliinu rizika i iznos premije.
Trajanje osiguranja se najprije odreuje ugovorom. To se moe uiniti izriitim
odreivanjem poetka i kraja vremena u kome postoji osiguravaoeva obaveza, ili
pozivom na opte uslove poslovanja. Stranke su slobodne da ugovor sklope i na
neodreeno vrijeme. Trajanje osiguranja po pravilu se podudara sa trajanjem
ugovora. No, izuzeci postoje. Stranke mogu predvidjeti da je osiguranjem pokriven
i period koji prethodi zakljuivanju ugovora. Ugovor je vaei ukoliko
zainteresovana strana nije znala da se dogaaj ve desio, odnosno da je
mogunost da se dogaaj desi ve prestala da postoji (l. 898 ZOO). Uslovima
osiguranja, dalje, moe biti predvieno da kod pojedinih vrsta obaveza osiguravaa
traje i izvjesno vrijeme nakon isteka vremena trajanja osiguranja.
289
Osnovno dispozitivno pravilo lana 922 ZOO razlikuje trenutak zakljuenja

ugovora od trenutka u kome poinje njegovo dejstvo. Ugovor o osiguranju
proizvodi svoj uinak poev od dvadeset etvrtog sata dana koji je u polici
oznaen kao dan poetka trajanja osiguranja. Za neke posebne sluajeve su
predvieni izuzeci. Najprije, ako je ugovoreno da se premija plaa odjednom i
prilikom zakljuenja ugovora, osiguranje da traje ne od dana naznaenog u polici,
nego od idueg dana po uplati premije (l. 913). I drugo, kada se ispostavlja lista
pokria, osiguranje djeluje od dana izdavanja police.
Ako je trajanje osiguranja ugovoreno, ono prestaje svretkom posljednjeg
dana roka (l. 922 ZOO). Pored toga, osiguranje prestaje i prestankom ugovora,
bilo iz zakonskih razloga, bilo otkazom neke od ugovornih stranaka.
III OBAVEZE STRANAKA
1. Obaveze osiguranika
1.1 Davanje podataka o riziku
Podatke o stvari, odnosno o licu koje se osigurava, koji mogu biti od znaaja
za ocjenu rizika, daje ugovara osiguranja. Ugovara je duan da prilikom
zakljuenja ugovora prijavi osiguravau sve okolnosti koje su od znaaja za ocjenu
rizika, a koje su mu poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate (l. 907 ZOO).
Poto osiguranik ne zna uvijek koje su okolnosti od znaaja za ocjenu rizika,
pitanja o tome treba da mu postavlja osigurava. Tako se i radi. Osiguravai
sastavljaju upitnike, koje popunjavaju budui ugovarai i koji vae kao ponuda za
osiguranje. Ugovara osiguranja moe dati obavjetenja o onome to je poznato,
dok osigurava kao profesionalac treba bolje da zna ta mu treba. Pored toga,
osigurava moe i pregledati i stvar i lica i utvrditi okolnosti koje su mu potrebne.
Ovi podaci slue osiguravau ne samo za klasifikaciju rizika i za odreivanje
premijske stope nego i radi organizovanja zatite od rizika i preduzimanja
eventualnih preventivnih mjera.
Postavilo se pitanje kakve su posljedice ako osiguranik svjesno ne da tane i
potpune podatke. Isti problem postoji i kada osiguranik ne da tane, odnosno
potpune podatke bez svoje krivice, tj. bez namjere da dovede u zabludu
osiguravaa ili da ga prevari. Obaveza osiguranika na davanje obavjetenja pravno
se pravdala na nekoliko naina. Oni koji ovaj ugovor smatraju aleatornim sasvim
dosljedno insistiraju da, kao kod svake kocke, neizvjesnost i nada treba da budu
jednaki za sve strane i da stoga osiguranik treba da saopti osiguravau sve
okolnosti koje su od vanosti za rizik. Drugi smatraju da se davanje netanih
podataka kao i preutkivanje ravnaju sa zabludom i prevarom. Trei pri ocjeni
uzimaju u obzir savjesnost i vele da savjestan saugovara ne smije nita sakriti od
druge strane.
290
Propisi nekih drava i teorije o ovom pitanju ne vode rauna o savjesnosti,

odnosno o nesavjesnosti osiguranika. ine ga odgovornim ne uzimajui u obzir
jesu li mu neke okolnosti bile poznate i koliko su mu bile poznate, te da li je
odgovor dao u namjeri da pobolja svoj poloaj u ugovorenom odnosu, ili je bio
samo nemaran, ili ak u zabludi. Posljedice su uvijek iste. Takoe se rijetko obraa
panja na savjesnost i svijest osiguravaa, naroito kad se radi o nepotpunim
podacima. Meutim, osigurava kao profesionalac mora bolje znati kakvi su mu
podaci potrebni, koliko treba da budu precizni i jasni. Stoga bi on morao da
postavlja adekvatna pitanja, a zatim da primljene odgovore provjerava prilikom
zakljuivanja ugovora. Opravdano je, smatramo, shvatanje da bi trebalo uopte
ukinuti obavezu, a naroito odgovornost osiguranika u davanju obavjetenja o
riziku, izuzev ako je iao na prevaru. S obzirom na ulogu organizatora, trebalo bi
nametnuti osiguravau obavezu da njegovi strunjaci pregledaju predmet koji se
osigurava i da zajedno s osiguranikom utvruje injenice koje su im potrebne.
Obavjetenja koja bi traili ti strunjaci morao bi ugovara osiguranja savjesno
davati.
Gotovo sva pravila, odnosno uslovi osiguranja sadre odredbu da je
osiguranik pri zakljuenju ugovora duan da da tane podatke o okolnostima koje
mogu biti od znaaja za ocjenu opasnosti, a koje su mu poznate, ili mu nisu mogle
biti nepoznate. Istu obavezu ima osiguranik i u toku trajanja ugovora. Kod
osiguranja imovine on mora obavijestiti osiguravaa o svakoj promjeni okolnosti
znaajnoj za ocjenu rizika. Rok nije utvren zakonom (l. 914, st. 1 ZOO). Ako ima
namjeru da preduzme neku radnju koja bi poveala opasnost, duan je o tome bez
odlaganja izvijestiti osiguravaa (l. 914, st. 2 ZOO). Takoe je duan izvijestiti o
premjetanju osiguranih stvari i o promjeni vlasnitva, odnosno prava raspolaganja.
O svakoj drugoj promjeni okolnosti koje mogu biti od znaaja za ocjenu rizika
duan je obavijestiti osiguravaa.
Slino je i kod osiguranja lica. Uslovi osiguranja trae da osiguranik obavezno
odgovori istinito i potpuno na sva pitanja u ponudi, a na medicinskom pregledu
stanje utvruje i ljekar. Osigurano lice je takoe duno da prijavi svaku promjenu
zanimanja, mjesta rada i sve druge okolnosti koje nastanu poslije zakljuenja
ugovora o osiguranju, a koje mogu uticati na poveanje opasnosti. I kod osiguranja
ivota bez ljekarskog pregleda, duan je osiguraniku prijaviti promjenu stana. Po
Zakonu o obligacionim odnosima, meutim, kod osiguranja lica ugovara
osiguranja mora obavijestiti osiguravaa samo ako je rizik povean zbog toga to
je osigurano lice promijenilo zanimanje, jer je u tom sluaju rizik, po pravilu, drukiji
(l. 914, st. 2).
Nae pravo uzima u obzir savjesnost i ugovaraa osiguranja i osiguravaa.
Ako je ugovara osiguranja dao namjerno netane podatke ili preutao neku
okolnost koja moe biti od znaaja za ocjenu rizika, tako da osigurava ne bi ni
zakljuio takav ugovor da je znao pravo stanje stvari, osigurava moe u zakonom
odreenom roku od tri mjeseca traiti ponitavanje konkretnog ugovora. Kad
ugovara osiguranja nije to uinio namjerno, osigurava moe ili ii na raskid
291
ugovora, ili predloiti poveanje premije, svakako srazmjerno uveanom riziku.

Ukoliko ugovara osiguranja ne prihvati prijedlog za poveanje premije, ugovor
prestaje po samom zakonu.
Osigurava koji je u asu zakljuenja ugovora znao ili je mogao znati da su
dobijeni podaci netani ili da je ugovara neke informacije preutao, ne moe
ostvarivati zbog toga svoje pravo. On se vie ne moe pozivati na netanost prijave
ili na preutkivanje radi raskidanja ugovora, odnosno traenja poveanja premije.
Isto je rjeenje i kad je osigurava saznao za takve okolnosti za vrijeme trajanja
osiguranja. Moe se koristiti svojim pravom za raskid ili za poveanje premije u
zakonom utvrenom roku. U suprotnom, gubi to pravo. Ako su prilikom sklapanja
ugovora o osiguranju godine ivota osiguranika prijavljene netano, a stvarne
godine ivota prelaze granicu od koje osigurava osigurava ivot, ugovor je nitav.
Osigurava je duan da vrati sve primljene premije. Ako je netano prijavljeno da je
osiguranik mlai, a njegove godine ivota ne prelaze gornju granicu do koje
osigurava osigurava ivot, ugovor ostaje na snazi. Osigurana svota se smanjuje u
srazmjeri ugovorene premije i premije koja je predviena za osiguranje ivota za
njegove stvarne godine. Kad osiguranik ima manje godina nego to je prijavljeno,
ugovor je punovaan, a smanjuje se premija na iznos predvien za osiguranikove
stvarne godine ivota. Razliku izmeu primljenih premija i premija na koje ima
pravo osigurava je duan vratiti (l. 944 ZOO).
1.2. Plaanje premije
Premiju je duan da plaa ugovaratelj osiguranja. No, osigurava je duan
primiti premiju od svakog ko ima pravni interes da ona bude plaena. Prema
izriitoj odredbi l. 912 ZOO, obaveza plaanja nije u ovom sluaju donosiva. Ako
nita nije posebno ugovoreno, premija se plaa u mjestu u kome ugovara
osiguranja ima sjedite, odnosno prebivalite.
Premija se plaa u ugovorenim rokovima. Ukoliko treba da se isplati
odjednom, plaa se prilikom zakljuenja ugovora, odnosno pri uruenju police (l.
912 ZOO). Plaa se, po pravilu, unaprijed, a moe se ugovoriti da se plaa
polugodinje, kvartalno, ili nekako drukije. Mogue je i naknadno plaanje premije,
na primjer, kod osiguranja u poljoprivredi. Za uplatu prve premije je vezan poetak
dejstva ugovora, osim ako nije drukije ugovoreno.
Treba obratiti panju na okolnost da obaveza osiguravaa na naknadu tete,
odnosno na isplatu osigurane sume nastaje te poto osiguranik uplati premiju. To
sasvim odgovara prirodi osiguranja kao organizovanog prikupljanja sredstava
putem premije radi obezbjeenja od rizika. Ako je, meutim, ugovoreno da se
premija plaa poslije zakljuenja ugovora, obaveze osiguravaa poinju od dana
koji je ugovorom predvien kao dan poetka osiguranja (l. 913 ZOO).
Danas je kod svih osiguranja usvojeno da se plaa fiksna premija koju
izraunava osigurava. Promjenljive premije se rijetko upotrebljavaju, izuzev kod
292
uzajamnog osiguranja. Uzajamno osiguranje postoji onda kada se zainteresovani

udrue radi provoenja meusobnog osiguranja i sami odreuju svoja prava i
obaveze. Fiksnoj se premiji prigovara da nije pravina i da ne odgovara cijeni
rizika, jer najee suma prikupljenih premija visoko prevazilazi iznos isplaenih
teta u jednoj godini ak i kad se uzme u obzir potreba za prenosom slobodnih
rezervi za fond rizika u iduim godinama. Fiksna premija je nepravina naroito kad
se kao kriterij u osiguranju dobara ne uzima vrijednost stvari, nego neka druga
osobina (za motorna vozila snaga motora). Davanje bonifikacija onim
osiguranicima koji u proteklom periodu nisu pretrpjeli tetu, a poveanje premija
onima koji su pod odreenim uslovima imali tetu, ne utie na fiksni karakter
premije.
Osigurava izrauje cjenike premija imovinskih osiguranja koji sadre tabele
za sva imovinska osiguranja. U njima su klasificirane pojedine stvari prema rizicima
i mjestima i date stope premija. To se ini ili u promilima osigurane sume, ili
paualno prema nekom drugom kriteriju. Kod osiguranja lica strane se
sporazumijevaju o visini svote osiguranja, a premije su date u tabelama za
pojedine rizike i godine ivota. Ovdje se za odreivanje premije uzima u obzir i
visina svote osiguranja. Ako nastupe dogaaji usljed kojih se smanjuje rizik,
ugovara osiguranja ima pravo na odgovarajue smanjenje premije.
Pravila i uslovi za osiguranje od pojedinih rizika sadre i odredbe o
sankcijama, ako premija ne bude uredno uplaena. O tome ima odredaba i u
zakonu. Pravilo je da osigurava nije duan da opominje na plaanje premije.
Samo kod osiguranja na neodreeno vrijeme, ako se ne uplati premija za idui
period u predvienom roku, osigurava je duan preporuenim pismom opomenuti
osiguranika. To produuje vrijeme plaanja jo za mjesec dana od opomene. Ako
osiguranik ni tada ne plati, ugovor prestaje po samom zakonu, dakle, i bez
opomene.
Sankcije za neplaanje premije kod osiguranja ivota se razlikuju od sankcija u
osiguranju imovine. Kod osiguranja ivota, ako premija ne bude plaena o
dospjelosti, osigurava opominje ugovaraa i daje mu rok za uplatu dospjele
premije. Rok ne moe biti krai od 30 dana. Ne bude li premija plaena, osigurava
moe raskinuti ugovor. Osigurava ne moe raskinuti ugovor ako su dotle uplaene
premije bar za tri godine. U tom sluaju e smanjiti osiguranu svotu na iznos
otkupne vrijednosti osiguranja.
1.3. Obavjetenje o osiguranom sluaju i promjeni rizika
im se desi osigurani sluaj, a najdalje u roku od tri dana, osiguranik je duan
da o tome obavijesti osiguravaa kako bi osigurava mogao provjeriti stanje i
utvrditi nastalu tetu, odnosno tetne posljedice toga sluaja (l. 917 ZOO). Uslovi
osiguranja sadre detaljnije odredbe o tome to treba da radi i o emu i kada
osiguranik treba da obavijesti zajednicu osiguranja, odnosno rizika. Ako to ne uini,
osigurava mu nije duan naknaditi onaj dio tete koji je uslijed toga propusta
293
nastao. Ali se ni ugovorom ne moe predvidjeti da osiguranik gubi prava iz

osiguranja zbog toga to je propustio rok za prijavu tete, odnosno tetnog
dogaaja. Takva bi odredba bila nitava (l. 918 ZOO).
Ugovara osiguranja je duan obavjetavati osiguravaa o svakoj okolnosti
koja moe biti od znaaja za ocjenu rizika kod osiguranja imovine. On to mora
uiniti bez odgaanja, ako je rizik povean njegovim postupkom. Ukoliko ugovara
osiguranja nije sudjelovao u poveanju rizika, rok za obavjetavanje iznosi 14 dana
(l. 914 ZOO). Rok za obavjetavanje o smanjenju rizika nije postavljen jer
ugovara ima interesa da o tome to prije obavijesti osiguravaa. Poveanje,
odnosno smanjenje rizika kod imovinskih osiguranja daju pravo na zahtjev za
promjenu premije. Ako druga strana odbije zahtjev, zainteresovani partner moe
raskinuti ugovor (l. 914 i 916 ZOO). Kod osiguranja lica obaveza je osiguranika da
obavijesti osiguravaa u sluaju da je rizik povean promjenom zanimanja.
1.4. Staranje o osiguranom predmetu
Osiguranik je duan da vodi brigu o osiguranoj imovini i odrava je u redu. On
mora da preduzima sve potrebne mjere i ugovorene radnje radi otklanjanja
opasnosti koju izaziva nastupanje osiguranog sluaja. Pojedinim optim uslovima
osiguranja su te radnje i zatitne mjere detaljno razraene (l. 926 ZOO). Opta
pravila o osiguranju imovine predviaju da osigurava ima pravo da prema ocjeni
okolnosti smanji odtetu u mjeri u kojoj je teta prouzrokovana time to se
osiguranik nije pridravao propisanih mjera i to nije preduzimao odreene radnje.
Tako odreuje i Zakon (l. 926 ZOO). No, osiguranik ne moe uslijed toga izgubiti
prava iz osiguranja, izuzev ako je preduzimanje tih mjera bilo od uticaja za
nastajanje tete. ak i kada bi bilo ugovoreno drukije, ta odredba ugovora bila bi
nevaea.
Obaveza staranja se produuje i kad nastane osigurani sluaj. Osiguranik je
duan da preduzme sve mjere spasavanja ugroene imovine i za spreavanje
poveanja tete. Ako o tome postoje uputstva (kao npr. kod poara), duan je da
se pridrava tih uputstava. Ne uini li to, osigurava ima pravo da mu ne naknadi
onaj dio tete koji je nastao zbog konkretnog propusta.
Osigurava ima pravo da vri kontrolu nad izvravanjem preventivnih i
represivnih mjera koje preduzima osiguranik.
2. Obaveze osiguravaa
Pored obaveze da sa ugovaraem osiguranja utvrdi okolnosti od znaaja za
ocjenu rizika, bez obzira na to kako se shvata pravni karakter ugovora o
osiguranju, ostaje kao osiguravaoeva osnovna obaveza prema osiguraniku da mu
naknadi tetu u osiguranju imovine, a da plati osiguranu sumu u osiguranju lica,
294
kad se desi dogaaj protiv koga se osiguralo. Razumije se da e osigurava

najprije utvrditi postoji li ugovor o osiguranju i je li se desio sluaj predvien
ugovorom, pa zatim ima li osiguranik pravo na naknadu i kolika je naknada.
Osigurava je duan, kad utvrdi da se desio osigurani sluaj, isplatiti naknadu,
odnosno ugovorenu svotu osiguranja osiguraniku, odnosno imaocu polise ako je
izdata polisa na donosioca. Rok za isplatu naknade iznosi najvie 14 dana od dana
dobijanja obavjetenja da se osigurani sluaj desio. Ne bude li iznos obaveze
utvren u navedenom roku, osigurava je duan isplatiti predujam, odnosno dio
naknade koji nije sporan, ako to trai ovlateno lice (l. 919 ZOO). Bude li sporno
postojanje ili visina obaveze osiguravaa, rok od 14 dana za isplatu tee od dana
kada su oni konano utvreni.
Postupak kojim se utvruje postojanje obaveze za naknadu i njen iznos je
veoma sloen. Izloiemo njegove osnovne faze.
Prva je utvrivanje osiguranog sluaja. Opta pravila, odnosno uslovi
osiguranja, predviaju kod svih osiguranja imovine da je osigurava duan, im
primi prijavu da se desio osigurani sluaj, pristupiti utvrivanju da li se desio
ugovorom predvieni dogaaj i je li pogodio osiguranika. Osigurava ima za te
poslove svoje strunjake. Kod osiguranja lica i kod manjih teta na imovini,
nastanak dogaaja i naknada utvruje se na osnovu propisanih dokumenata, koje
podnosi osiguranik, odnosno korisnik osiguranja.
Ako je teta na stvari nastala uslijed nekog njenog nedostatka, osigurava ne
odgovara za takvu tetu, nee je naknaditi. Ali se i takva obaveza osiguravaa
moe posebno ugovoriti. Takoe ni tete prouzrokovane ratnim operacijama ili
pobunama osigurava nije duan naknaditi, osim ako se to posebno ugovori. Teret
dokazivanja lei na osiguravau (l. 930 i 931 ZOO).
Drugu fazu predstavlja procjena tete. Kad se utvrdi da je nastao osigurani sluaj i
teta, pristupa se procjeni tete. Osiguranik je duan davati obavjetenja i podatke
kojima raspolae, a koji su potrebni za utvrivanje uzroka i obima tete. Ako se
osigurava i osiguranik ne sloe o visini nastale tete, procjena se povjerava
vjetacima. Strana koja nije zadovoljna nalazom, odnosno procjenom vjetaka,
moe pokrenuti spor kod suda, kako za utvrivanje samog rizika, tako u pogledu
nastale tete i njene visine.
Treu fazu ini utvrivanje veliine naknade. Kod naknade tete u imovinskom
osiguranju vai kao osnovno naelo da iznos naknade ne moe prei vrijednost
tete. Izgubljeni dobitak se naknauje samo ako je to izriito ugovoreno (l. 925
ZOO). Pretpostavlja se, dakle, samo naknada stvarne tete. Osiguranje ne moe
nikome posluiti kao izvor obogaenja. Nadalje, visina naknade je ograniena
visinom osigurane svote. Pri obeteenju se kombinuju ova dva naela. To znai
da u imovinskom osiguranju naknada tete koju osigurava isplauje za osiguranu
stvar, kad je ta stvar propala ili oteena, ne moe biti vea od pretrpljene tete ni
295
od osigurane svote, ako bi teta bila vea od osigurane svote. Kad su stvari bile
osigurane na stvarnu vrijednosti, onda e naknada tete biti ravna stvarno
pretrpljenoj teti. Naknada se isplauje u novcu. No, osigurava je ovlaten da
naknadu izvri i u naturi, tj. popravkom stvari.
Ako je ugovorom o osiguranju vrijednost stvari utvrena sporazumno, naknada
se odreuje prema toj vrijednosti. Pa i u ovom sluaju osigurava moe dokazivati
da je ugovorom predviena vrijednost stvari znatno vea od stvarne vrijednosti.
Ako se utvrdi da za tu poveanu vrijednost stvari nema opravdanog razloga,
naknada e se isplatiti prema stvarnoj vrijednosti (npr. osiguranje subjektivne
vrijednosti, osiguranje staro za novo i dr). I ovo je jo jedan dokaz da je na sistem
osiguranja imovine koncipiran da se izbjegne pekulacija. Nadosiguranje u principu
nije dozvoljeno (l. 925 ZOO).
Ugovorom se moe ograniiti iznos naknade na manju svotu od stvarne tete.
To je sluaj podosiguranja. Kod podosiguranja naknada ne moe prei osiguranu
sumu, bez obzira na stvarnu vrijednost stvari. To znai: ako je stvar potpuno
propala, nee se naknaditi stvarna teta, nego e osigurava isplatiti samo svotu
osiguranja, tj. ugovorom predvieni iznos. Ako je osigurana stvar djelimino
oteena, primjenjuje se pravilo proporcije. Pravilo proporcije primjenjuje se
dvojako: ili se uzimaju kao njegovi elementi osigurana svota i stvarna vrijednost
osigurane stvari, ili se uzimaju ugovorena, odnosno plaena premija, i premija koju
bi trebalo plaati prema stvarnoj vrijednosti osigurane imovine. Formule glase:
osigurana svota
Naknada tete = ------------------------------------ x stvarna teta
stvarna vrijednost
ili
iznos plaene premije
Naknada tete = ----------------------------------------------- x stvarna teta
iznos premije koju bi trebalo plaati
Kod nas se primjenjuje prva formula. Naknada tete zavisi od srazmjere
izmeu osigurane svote i stvarne vrijednosti osigurane stvari. Druga se formula,
zasnovana na srazmjeri izmeu premija, primjenjuje u Francuskoj. Primjena pravila
proporcije nalazi svoje opravdanje u naelu i da premija treba da odgovara teini
rizika, a da se teina rizika ogleda i u vrijednosti stvari; ukoliko je stvar vrednija,
bie vea i naknada tete ako se desi osigurani sluaj. To, opet, znai da je i rizik
vei. Ako osiguranik nije htio da plaa premiju koja odgovara stvarnoj vrijednosti
stvari, nego je ugovorio niu svotu osiguranja da bi plaao manju premiju, onda je
opravdano da mu se u toj srazmjeri i teta naknadi. Osiguranik je u tom sluaju
preuzeo na sebe dio rizika, koji je srazmjeran razlici izmeu stvarne vrijednosti
stvari i ugovorene svote osiguranja. Stoga e za taj dio sam i tetu snositi.
Ugovorom se moe predvidjeti da odnos izmeu vrijednosti stvari i svote
296
osiguranja nema znaaja za odreivanje iznosa naknade. Tada je osigurava

duan isplatiti potpunu naknadu sve do iznosa svote osiguranja.
Ako stvar nije potpuno propala, odteta se smanjuje za vrijednost ostatka.
Prema tome, ako je stvar oteena, teta se naknauje u visini trokova opravke
umanjeno za iznos vrijednosti rabaenja ostatka stvari. Pored toga, osigurava
naknauje i trokove koje je osiguranik morao nuno uiniti radi otklanjanja i
smanjenja tete i posljedica osiguranog sluaja. U ovoj situaciji osigurava duguje
naknadu trokova i onda kada oni zajedno sa naknadom prevazilaze osiguranu
sumu (l. 926 ZOO). Dispozitivno je pravilo da osiguranik nema pravo da oteenu
stvar prepusti u vlasnitvo osiguravaa, da je abandonira, u zamjenu za isplatu
pune sume osiguranja. Drukije se moe ugovoriti (l. 927 ZOO).
U nekim vrstama osiguranja, kad se stvar osigurava ispod vrijednosti, moe se
ugovarati da se u sluaju djelimine tete ne primjenjuje pravilo proporcije, nego da
se isplauje potpuna naknada tete do visine ugovorene svote. Ako stvar potpuno
propadne, isplauje se suma osiguranja, a ne stvarna vrijednost. Ugovorom se,
dakle, garantuje puno obeteenje uvijek kad djelimina teta nije vea od svote
osiguranja. Naravno da je tada i premija vea od premije koja odgovara sumi
osiguranja, ali i manja od premije na stvarnu vrijednost osigurane stvari. Takvo
osiguranje naziva se osiguranjem na prvi rizik. Ima ga kod poarnog osiguranja,
kod osiguranja protiv krae itd.
U nekim sluajevima moe se ugovarati da osigurava naknauje tetu samo
ako teta pree odreenu granicu. Sitne tete koje su ispod odreenog minimuma
snosi sam osiguranik. Taj dio tete koji ne isplauje osigurava naziva se franiza.
Franiza 10.000 KM znai da tetu ispod 10.000 KM ne naknauje osigurava.
Franize su predviene u osiguranju vozila, maina, aparata, instalacija, usjeva itd.
Slaba strana franiza je to osiguranik nije stimulisan na radnje i mjere uslijed kojih
bi teta mogla biti manja. Naprotiv, osiguranikov je interes da teta bude vea, jer
e mu se naknaditi samo ako pree franizu.
Kod osiguranja ivota isplauje se osiguraniku ili korisniku osiguranja
osigurana suma kad nastupi ugovoreni sluaj, tj. kad osiguranik umre ili doivi
odreeno doba ivota. Kod osiguranja lica od nesretnog sluaja uslijed koga ne
nastupa smrt, isplauje se samo dio osigurane sume, prema stepenu
nesposobnosti za rad prouzrokovane nesretnim sluajem. Osiguravai izrauju
tablice za odreivanje procenta trajnog gubitka opte radne sposobnosti uslijed
nesrenog sluaja. U tim tablicama navedene su pojave i oteenja pojedinih
grupa i njima odgovarajui procenti gubitka opte radne sposobnosti. Naknada se
isplauje u istom procentu od osigurane sume u kome je u tablici ocijenjen gubitak
opte radne sposobnosti.
Pravilo je da osigurava nije duan naknaditi tete prouzrokovane ratnim
operacijama, pobunama i nemirima. Ali se i takvo osiguranje moe posebno
ugovarati. Isto je kod osiguranja lica. Ako je smrt prouzrokovana ratnim
297
operacijama, namjernim ubistvom ili samoubistvom, osigurava se oslobaa

obaveze iz ugovora o osiguranju i nije duan korisniku isplatiti ugovorenu svotu.
Ugovorom se moe predvidjeti obaveza osiguravaa da isplati svotu osiguranja i za
sluaj kad nastupe smrt ili ozljede uslijed ratnih operacija. Osigurava dokazuje da
je teta prouzrokovana nekim od navedenih oslobaajuih uzroka (l. 931 ZOO).
Osigurava ne naknauje ni tete koje je osiguranik prouzrokovao namjerno.
Suprotna ugovorna odredba je nitava (l. 929 ZOO). tete koje osiguranik
prouzrokuje nepanjom su pokrivene osiguranjem, ako drukije nije izriito
utanaeno izmeu stranaka.
Izuzetak od pravila da osigurava ne naknauje
osiguranja namjerno prouzrokovao osigurani sluaj,
osiguranja korisnika motornih vozila od odgovornosti.
osigurava naknauje sve tete bez obzira na to kako je
krivice korisnika vozila.
tetu, ako je ugovara

postoji kod obaveznog
U ovoj vrsti osiguranja
do njih dolo, pa i uslijed
Kad je ugovara osiguranja ivota odredio korisnika osiguranja, kad je, dakle,
zakljuen ugovor o osiguranju ivota u korist treega, svota osiguranja se isplauje
tome korisniku. Korisnik stie pravo na osiguranu svotu od asa zakljuenja
ugovora, bez obzira na to kojim je aktom odreen za korisnika: ugovorom, nekim
docnijim pravnim aktom, testamentom i sl. Kad su za korisnike odreeni
nasljednici, a ugovara nije odredio njihov dio, svakom nasljedniku pripada dio
osigurane svote srazmjeran dijelu nasljedstva koji mu pripada. Ako korisnik nije
odreen, a ugovara umre, osigurana svota ulazi u imovinu za raspodjelu
nasljednicima.
Napokon, poseban sluaj predstavljaju otkup polise i predujam. U polisi
osiguranja ivota moraju biti navedeni uslovi pod kojima ugovara osiguranja moe
zahtijevati isplatu njene otkupne vrijednosti, kao i da moe zahtijevati i predujam.
Kad je osiguranje zakljueno za cio ivot osiguranika, osigurava je duan da mu
isplati otkupnu vrijednost polise, ako je uplaena premija bar za tri godine. Isto
tako, pod predvienim uslovima, moe traiti da mu osigurava isplati unaprijed dio
osigurane svote do visine otkupne vrijednosti polise, a tu mu sumu ugovara
osiguranja moe vratiti docnije (predujam). Nain kako se ta otkupna vrijednost
izraunava mora takoe biti naznaen na polisi i u uslovima osiguranja.
Plaanje naknade je osnovna obaveza osiguravaa. Zato je u zakonu
odgovornost za njeno ispunjenje posebno ureena. Osigurava (dioniko drutvo)
za obaveze iz ugovora o osiguranju odgovara svim svojim sredstvima (l. 28
ZOIO), a drutva za uzajamno osiguranje i sredstvima osiguranika, u skladu sa
ugovorom o osnivanju drutva (l. 19 i l. 28 ZOIO). Da bi se vrijednost sredstava
kojima osigurava odgovara obezbijedila od deprecijacije, zakonom je posebno
predviena mogunost njihovog plasmana. Izriito se zahtijeva da plasmani budu
sigurni (l. 50 ZOIO). Sredstva kojima se osigurava isplata osiguranih suma i
naknada po ugovorima o osiguranju lica su posebno pravno tretirana.
298
2.2. Ostale obaveze osiguravaa

Osigurava je najprije obavezan da putem reosiguranja ili saosiguranja
obezbijedi pokrie obaveza iz osiguranja, ako ih ne bi mogao pokriti premijama i
rezervama. (l. 7 ZOIO).
Drugo, osigurava mora da svoju ekonomsku djelatnost organizuje saglasno
ekonomskim naelima osiguranja. To podrazumijeva mogunost trajnog
obezbjeenja izvrenja svojih obaveza po osnovu osiguranja. Kao i prethodna, i
ova obaveza je motivisana potrebom zatite osiguranika. Zato ima, shodno l. 6
ZOIO, prinudan karakter. Pored toga, osigurava mora da se pridrava pravila
struke, naela lojalne utakmice i dobrih poslovnih obiaja (l. 6 ZOIO).
Trea obaveza osiguravaa jeste da svoje opte akte kojima se utvruju
ekonomski osnovi poslovanja, kao to su pravila osiguranja, tarife, uslovi
osiguranja i sl, uini dostupnim javnosti.
etvrto, osigurava je duan da obavijesti i osiguranike o uslovima osiguranja.
Zbog toga njegovi akviziteri upoznaju budue osiguranike sa pravilima i sa
uslovima pod kojima se provodi osiguranje. Na nekim polisama osiguranja
odtampan je izvod iz pravila, odnosno uslova. Zakonska je dunost osiguravaa
da prilikom zakljuenja ugovora o osiguranju preda osiguraniku pravila ili uslove
osiguranja i da ga upozori da su oni sastavni dijelovi ugovora o osiguranju. Pored
toga, on mora da, poto zakljui ugovor o osiguranju, izda osiguraniku polisu ili
drugu ispravu o osiguranju.
I peto, po prirodi posla i tehnici organizacije osiguranja, osigurava je duan
da organizuje zatitu od rizika i da s tim ciljem organizuje i preduzima mjere
prevencije i represije, da stvara razne fondove i da te fondove jaa. Jaanju
fondova naroito slui proirenje osiguranja na to vei broj lica i na to ire
podruje radi stvaranja neophodne uzajamnosti rizika. Ve je bilo rijei o ovoj
obavezi prilikom objanjavanja pojma osiguranja. Smatramo da ova obaveza ne
potie iz ugovora o osiguranju, nego iz karaktera i iz tehnike poslovanja
osiguravaa. Ona je i javnog karaktera, kada je propisana. To je sluaj u naem
pravu. Zbog toga je osigurava duan da, radi otklanjanja uzroka teta kao i radi
smanjenja teta, prati i analizira uzroke teta i da preduzima mjere za to.
Osiguravai su zato duni i da materijalno zainteresiraju osiguranike za
preduzimanje mjera za otklanjanje i smanjenje teta.
299
IV KUMULIRANJE ZAHTJEVA ZA NAKNADU I VIESTRUKO OSIGURANJE

1. Kumuliranje zahtjeva za naknadu
Osiguranje ne pokriva samo rizike od dejstva vie sile i sluaja nego i od
tetnih ljudskih radnji. U pojedinim vrstama osiguranja osiguravai pokrivaju tetu
ne ispitujui da li za nju postoji odgovornost treeg lica. Osiguranjem se, dakle,
pokrivaju i tete prouzrokovane graanskim deliktom za koje postoji odgovorno lice
i koje se mogu nadoknaditi i po pravilima graanskog prava. Ovo je naroito sluaj
kod obaveznih osiguranja.
U izloenoj situaciji nastaju sloeni pravni odnosi. Oni se konstituiu izmeu
vie lica:
a) oteenog i odgovornog po osnovu graanskog delikta,
b) oteenog osiguranika i osiguravaa i
c) osiguravaa i tetnika koji je odgovoran za graanski delikt.
Pravno pitanje koje se ovdje postavlja glasi: imali oteeno lice koje je ujedno i
osiguranik pravo na dvostruku naknadu tete, tj. na naknadu i po osnovu
graanskog delikta i po osnovu osiguranja? Odgovor zavisi od teorijskog shvatanja
o pravnoj prirodi ugovora o osiguranju koje je usvojeno u konkretnom pravnom
sistemu.
Mi u principu usvajamo teoriju zatite od rizika kao dominantnu. Postojanje
elemenata drugih shvatanja u legislativi i praksi osiguranja, te znaajne razlike
izmeu imovinskih i linih osiguranja, ipak ne dozvoljavaju jednoznaan odgovor.
Zbog toga je neophodno potraiti eklektino i praktino rjeenje. Ono se svodi na
mogunost kumuliranja zahtjeva u onim vrstama osiguranja u kojima se tite
opravdani interesi osiguranika uz istovremenu nemogunost zloupotrebe ovog
ovlatenja.
Nae pravo spada u grupu prava koja u razmatranom domenu razlikuju
imovinsko od linog osiguranja. Kod imovinskog osiguranja nema kumuliranja
zahtjeva naknade. Osiguranik se moe obetetiti samo po jednom osnovu, ali po
kome hoe: po osnovu osiguranja ili po osnovu delikta treeg lica. Ako naplaenom
naknadom nije teta potpuno izmirena, razliku moe traiti od drugog. Ukoliko
osiguranik naplati naknadu tete od osiguravaa, osigurava ima regresno pravo
prema treem odgovornom licu do iznosa isplaene naknade. Kod osiguranja
ivota osiguranik ili korisnik osiguranja moe u cjelini ostvariti pravo na naknadu od
odgovornog lica i naplatiti sumu osiguranja iz ugovora o osiguranju. Dakle, ovdje
postoji kumulacija zahtjeva.
Osigurava je duan da isplati osiguranu svotu po ugovoru o osiguranju lica i
kad je neko tree lice odgovorno za nastupanje osiguranog sluaja. Osigurava
nema pravo na regresnu naknadu isplaene svote od odgovornog lica. Na
naknadu ima pravo ugovara osiguranja, odnosno korisnik osiguranja, a bez obzira
300
na to to je naplatio osiguranu svotu. Osigurana svota mu pripada po ugovoru o

osiguranju, za to je uplaivao premije u fond osiguranja. Naknada mu pripada po
drugom pravnom osnovu. Neijom skrivljenom radnjom nanesen je bol osiguraniku
ili korisniku osiguranja, oteen mu dio tijela, umanjena mu radna sposobnost i sl. i
prouzrokova treba da odgovara za to (l. 948 ZOO).
2. Viestruko i dvostruko osiguranje
Postavlja se pitanje da li osiguranik moe naplatiti naknadu od dva ili vie
osiguravaa ako je ista imovina ili isto lice bilo osigurano kod njih za isto vrijeme od
istih rizika. ta je, dakle, s naknadom u sluaju dvostrukog i viestrukog
osiguranja? Trebalo bi da odgovor bude isti kao kod kumuliranja zahtjeva za
naknadu od osiguravaa i od odgovornog lica uslijed ije je radnje dolo do tete,
odnosno do smrti ili povrede osiguranog lica. Pri tome treba imati u vidu da zakon
pravi razliku izmeu viestrukog osiguranja kad zbir svota osiguranja ne prelazi
vrijednost osiguranog predmeta i dvostrukog osiguranja kad tu vrijednost prelazi.
U viestrukom osiguranju svaki osigurava odgovara za izvrenje svojih
obaveza u potpunosti. To je razumljivo, jer zbir svih naknada ne prelazi vrijednost
osiguranog predmeta. Kod dvostrukog osiguranja vodi se rauna o savjesnosti
ugovaraa osiguranja. Ako je ugovara postupio nesavjesno, svaki osigurava
moe traiti ponitenje ugovora i zadrati premije. Ako nije postupio nesavjesno,
svaki osigurava ima pravo na svoju premiju, a ugovarau pripada naknada od
svakog osiguravaa po ugovoru. Obje naknade zajedno ne mogu prei iznos tete.
Svaki osigurava snosi iznos naknade srazmjeran svoti osiguranja po njegovom
ugovoru. Ukoliko jedan osigurava ne moe da plati svoj dio dugovne naknade, za
njega odgovaraju ostali osiguravai srazmjerno svojim dijelovima. Tek kad se
dogodi osigurani sluaj, nastaju obaveze osiguranika da izvijesti svakog
saosiguravaa i saopti mu naziv i adresu ostalih osiguravaa (l. 934 ZOO).
V PODJELA OSIGURANJA
Podjele osiguranja na razliite grupe zavise od kriterija na osnovu kojih se
klasifikacija vri. Najee usvojena podjela osiguranja, koju prihvata i na zakon,
jeste osiguranje imovine, osiguranje lica i pomorsko osiguranje. Prema nainu na
koji nastaje, osiguranje se dijeli na dobrovoljno i obavezno. Dobrovoljno osiguranje
nastaje voljom stranaka, na osnovu ugovora, dok se obavezno osiguranje, prema
zakonskim odredbama, mora zakljuiti.
Svaka od glavnih grupa osiguranja dijeli se na vrste. Vrsta osiguranja
oznaava vrstu rizika, vrstu opasnosti od koje se osigurava s obzirom na osobine,
301
na upotrebljivost stvari ili lica obuhvaenih jednim pravilima osiguranja, odnosno

istim uslovima osiguranja.
Osigurava moe provoditi sve vrste osiguranja imovine i lica za koje je
registrovan. Osigurava sa statusom dionikog drutva moe se uz ostale poslove
osiguranja baviti i reosiguranjem. Drutvo za uzajamno osiguranje nema ovu
mogunost (l. 9 ZOIO).
2. Osiguranje imovine
Osiguranje imovine (imovinsko osiguranje, osiguranje dobara) dijeli se na
osiguranje stvari i osiguranje od imovinskih teta. Kod osiguranja stvari predmet je
stvar imovinske vrijednosti i naknauje se teta u sluaju propasti ili oteenja
stvari. Kod osiguranja od imovinskih teta obaveza osiguravaa se sastoji u
naknadu imovinske tete koja nastaje kad se desi osigurani sluaj, bez obzira na to
ima li oteenja stvari, je li teta nastala kao neposredna ili posredna posljedica
oteenja ili unitenja stvari, zatim kad nije ostvaren mogui dobitak ili kad su
prouzrokovani neki trokovi.
Poznato je vie vrsta osiguranja imovine. lan 9. ZOIO netaksativno nabraja
neka od njih:
- od poara i nekih drugih opasnosti (grom, oluja, eksplozija, snjena lavina,
odronjavanje, poplava, klizanje tla),
- od provalne krae,
- stakla od loma,
- maina od loma i nekih drugih opasnosti,
- montano osiguranje,
- osiguranje ivotinja,
- omano osiguranje, tj. osiguranje privrednih organizacija od opasnosti
prekida rada uslijed poara i nekih drugih opasnosti,
- transportno osiguranje, koje obuhvata osiguranje prevoznih sredstava
(kasko) i osiguranje tereta u prevozu (kargo); transportno osiguranje obuhvata i
osiguranje lica u prevozu,
- kombinovano osiguranje namjetaja,
- osiguranje dobitka,
- osiguranje trokova i lijeenja,
- osiguranje od odgovornosti za nedostatke isporuenih proizvoda (garancijsko
osiguranje),
- osiguranje predmeta za naknadu ako radnik strada ili se povrijedi na poslu,
- osiguranje od zakonske odgovornosti ili, jednostavno, osiguranje od
odgovornosti; po tom ugovoru se ugovara osiguranja obezbjeuje od teta, koje
su prouzrokovane njegovom upotrebom opasne stvari, jer ih naknauje osigurava.
302
3. Osiguranje lica
ZOIO u lanu 9 razvrstava poslove ivotnih osiguranja na osiguranje ivota i
rentno osiguranje. Osiguranja lica su u teoriji i praksi postavljena ire. U ovoj grupi
su osiguranje na nedoivljenje (osiguranje ivota) i osiguranje na sluaj bolesti,
nezgode i nesposobnosti za rad (osiguranje od nesrenog sluaja). Kod osiguranja
na sluaj smrti moe se ugovoriti da se osigurana suma isplati nekom korisniku, ili
da pripadne nasljednicima, ili da se isplauje porodici u vidu penzije.
Kod osiguranja na doivljenje odreene starosti moe se obezbijediti da se
osiguraniku isplati ugovorena suma odjednom kad doivi ugovorenu starost, ili da
mu se isplauje periodino (rentno osiguranje). Moe se obezbijediti renta i u neke
druge svrhe (kolovanje djece, miraz itd).
Kod osiguranja od nezgode osigurava se od nesretnog sluaja koji moe imati
za posljedicu smrt, gubitak radne sposobnosti i naruenje zdravlja, osim obine
bolesti, infektivne i profesionalne bolesti. Beneficijaru (korisniku) isplauje se
osigurana suma kad je nastupila smrt osiguranog lica. Osiguraniku, ili beneficiraju
se daje dio osigurane sume koji odgovara dijelu trajnog smanjenja opte radne
sposobnosti. Bude li posljedica nezgode prolazna neposobnost za rad, isplauje se
naknada. U svakom sluaju, isplauje se i naknada trokova lijeenja.
4. Plovidbeno osiguranje
Plovidbenim osiguranjem se pokrivaju rizici kojima su za vrijeme plovidbe
izloeni brod, ureaji i oprema broda (kasko-osiguranje), te roba i druge stvari koje
se prevoze brodom (kargo-osiguranje). Osiguranje se vri od plovidbenih nezgoda,
elementarnih nepogoda, eksplozija, poara, od razbojnitva na moru i unutranjim
vodama. Ugovarati se moe osiguranje i od drugih rizika kojima su stvari izloene
za vrijeme trajanja osiguranja, kao to su kraa, neisporuka, ratni rizici, politiki
rizici, manipulativni, kopneni i drugi rizici. Ako nije drukije ugovoreno, osiguranjem
su pokrivene tete koje nastanu uslijed potpunog ili djeliminog gubitka i oteenja
stvari, zatim trokovi spasavanja, trokovi utvrivanja i likvidiranja tete, nagrade
za spasavanje i tete, od zajednike havarije, vozarina, trokovi opremanja broda,
oekivani dobitak, provizija i dr. Ovim osiguranjem nije obuhvaeno i osiguranje od
odgovornosti za tete koje se nanesu treim licima u vezi s pravom raspolaganja ili
sa iskoritavanjem broda, njegovih ureaja i opreme i tereta na brodu. Ovo se
osiguranje moe posebno ugovarati.
Osiguranik moe biti samo lice koje ima ili koje moe da oekuje da e imati
opravdani materijalni interes da ne nastupi osigurani sluaj. Ugovara osiguranja je
po pravilu i osiguranik. Tree lice se pojavljuje kao osiguranik onda kada ugovara
djeluje u svojstvu komisionara i onda kada je izriito oznaeno kao korisnik.
Pristanak treeg na zakljueni ugovor je neophodan, a moe se dati na razliite
naine.
303
Osigurane stvari se moraju prevoziti ugovorenim brodom. Ako bi se promijenio

brod bez saglasnosti osiguravaa, osim pretovara u sluaju nevolje, ugovor se
raskida. To je pravilo. Moe se, meutim, osigurati i teret na ma kome brodu,
dakle, bez obzira na koji je brod ukrcan. To je sluaj kod ugovora po tzv.
generalnoj polisi.
Osigurava preuzima i rizik baraterije. Baraterija je, po pravu nekih zemalja
(Engleska i Njemaka), namjeran i nedozvoljen akt zapovjednika broda i lanova
posade, uinjen bez saglasnosti brodara, kojim se brod i stvar izlau unitenju,
oteenju ili konfiskaciji, a ime se nanosi teta brodu ili teretu, odnosno i jednom i
drugom. Po pravima drugih zemalja, pod baraterijom se podrazumijevaju, kako
namjerne tete koje priine zapovjednik i lanovi posade, tako i sve tete koje su
posljedica ne samo krivice nego i njihove obine neopreznosti. To bi bilo, na
primjer, pristajanje u nepredvienim lukama radi nekog nedozvoljenog posla,
plovidba bez dozvole brodara, krijumarenje, nedozvoljena trgovina, skretanje s
utvrenog puta itd. Po Zakonu o pomorskoj i unutranjoj plovidbi, osiguranjem su
pokrivene tete koje nastanu zbog namjernog postupka ili krajnje nepanje posade
broda, kao i tete nastale uslijed radnji i proputenja zapovjednika, drugog lana
posade broda ili pilota u plovidbi i rukovanju brodom.
Osigurava nije duan da ugovarau osiguranja preda polisu prije nego to
naplati premiju. Ako nisu plaene premije, osigurava ih moe odbiti od naknade
prilikom likvidacije tete, a nema pravo da ne izvrava svoje obaveze iz ugovora o
osiguranju, ako to nije posebno ugovoreno.
Osigurava naknauje tete samo do iznosa sume osiguranja. U sluaju
zajednike havarije koja je nastala u vezi s osiguranim rizicima, iz osiguranja se
naknauju gubici i oteenja osiguranog predmeta, trokovi u vezi s osiguranjem,
doprinosi u zajedniku havariju koji se plaaju za osigurani predmet. Kad
osigurava isplati te naknade, prelazi na njega pravo osiguranika na naplate iz
zajednike havarije do iznosa koji je platio. Ima pravo jo i na kamatu i proviziju
koje su priznate u diobenoj osnovi.
5. Obavezno osiguranje
Obavezno osiguranje se moe uvoditi samo zakonom. Moe biti propisano
osiguranje od rizika koji ugroavaju trea lica i od rizika koji predstavljaju optu
opasnost. Zakonom se moe uvesti obavezno osiguranje i u drugim sluajevima.
Prema lanu 66 ZOIO, obavezna su sljedea osiguranja:
a) putnika u javnom saobraaju od posljedica nesretnog sluaja,
b) vlasnika, odnosno korisnika motornih vozila od odgovornosti za tete
poinjene treim licima,
c) vlasnika, odnosno korisnika vazduhoplova, od odgovornosti za tete
poinjene treim licima i
d) vlasnika, odnosno korisnika brodica na motorni pogon, od odgovornosti za
tete poinjene treim licima.
304
Svi koji obavljaju javni prevoz putnika duni su da sa osiguravaem sklope

ugovor o osiguranju putnika koje prevoze od posljedica nesrenog sluaja za
sluaj smrti, trajnog gubitka opte radne sposobnosti i za sluaj prolazne
nesposobnosti putnika za rad (l. 69 ZOIO). Isto tako drugi poslovni subjekti, ostala
pravna lica su dravni organi duni da osiguraju svoje radnike kad ih prevoze na
rad ili ih prevoze u vezi s obavljanjem svoje djelatnosti. To isto su dune uiniti i
druge organizacije kad prevoze lica (ne svoje radnike) u vezi sa obavljanjem svoje
djelatnosti - turistike, ugostiteljske (l. 69 ZOIO). Osiguranim se smatraju sva lica
koja su namjeravala da putuju, pa i kad se ne nalaze u prevoznom sredstvu, nego
u krugu (stanica, pristanite, aerodrom), bez obzira na to imaju li kartu za to
putovanje ili je nemaju (l. 70 ZOIO). Svi putnici ili njihovi nasljednici imaju pravo
na isplatu osigurane sume i naknadu trokova. Osigurava ima pravo na regres od
prevozioca koji je propustio da zakljui ugovor o osiguranju. Oteeni ima pravo na
razliku od lica odgovornog za tetu ako je teta bila vea od iznosa koji isplati
osigurava po osnovu obaveznog osiguranja (l. 72 ZOIO). Ured za osiguranje
objavljuje zajednike uslove i tarifu premija osiguranja koje zajedniki utvrde
drutva za osiguranje - lanice ureda (l. 67).
Ako putnika zadesi nesrean sluaj, osigurava je duan isplatiti:
a) ugovorenu osiguranu sumu ako je nastupila smrt ili ako je dolo do trajnog
gubitka opte radne sposobnosti,
b) ako je dolo samo do djeliminog gubitka opte radne sposobnosti, onda
onoliki procenat od osigurane sume koliki je procenat djeliminog gubitka opte
radne sposobnosti,
c) naknadu izgubljene zarade i nunih stvarnih trokova lijeenja. Prema
treim licima koja su ma po kom osnovu odgovorna za tetu prouzrokovanu
nesrenim sluajem pravo na naknadu do iznosa isplaene svote prelazi na
osiguravaa.
Kod obaveznog osiguranja u saobraaju nema kumuliranja zahtjeva za
naknadu, jer ugovor ne zakljuuje pojedinac putnik, nego organizacija koja obavlja
saobraaj i osigurava. Putnik je tree lice koje se koristi osiguranjem. Od iznosa
naknade tete koju po osnovu sudske odluke prevoznik duguje putniku, odbija se
iznos koji je putnik ve naplatio od osiguravaa (l. 72 ZOIO) po osnovu
obaveznog osiguranja putnika u javnom saobraaju. Sve tete nastale uslijed smrti,
povreda ili oboljenja, ili nanesene neijoj imovini (unitenje ili oteenje), ako su
prouzrokovane upotrebom motornog vozila, naknauje osigurava (l. 73 ZOIO).
Za svako vozilo koje se obavezno registruje mora se zakljuiti ugovor o osiguranju
od odgovornosti i bez dokaza o tome ne moe biti registrovano. (l. 74 ZOIO). Ipak,
ako se desi da teta bude nanesena motornim vozilom za koje nije zakljuen ovaj
ugovor, odgovornost, tj. obavezu naknadu tete na zahtjev osiguranika preuzima
osigurava koji obavlja obavezno osiguranje autoodgovornosti sa sjeditem na
teritoriji Federacije (l. 82 ZOIO).
U prethodnom sluaju osigurava ima pravo regresa od vlasnika, odnosno
korisnika vozila. Osigurava preuzima odogovornost i kad je vozilom upravljalo
305
neovlaeno lice, a ima pravo na regres od toga lica. Ako se regres ne moe
ostvariti od odgovornog lica ni sudskim putem, osigurava ima, shodno zakonskim
kriterijima, pravo na regres prema ostalim osiguravaima koji se bave ovom vrstom
osiguranja (l. 84 ZOIO). Slian sistem odgovornosti postoji i kod teta koje
prouzrokuje nepoznato vozilo (l. 84 ZOIO). Najnie iznose osiguranja odreuje
Vlada Federacije na prijedlog ureda za nadzor (l. 76 ZOIO). Postoji i obavezno
osiguranje korisnika, odnosno vlasnika vazduhoplova od odgovornosti za tete
priinjene licima i imovini na zemlji (l. 93-94 ZOIO) i korisnika, odnosno vlasnika
brodica na motorni pogon (l. 95 ZOIO).
VI REOSIGURANJE
1. Pojam reosiguranja
Osigurava, putem svoje organizacije, nastoji da stvori to iru zajednicu
osiguranika kako bi od prikupljenih premija obrazovao toliki osiguravajui fond da
moe podmiriti sve tete koje nastanu na imovini osiguranika i isplatiti sve
osigurane sume kod osiguranja lica. Premije se ne mogu odreivati proizvoljno sa
ciljem da se visokim premijama obezbijedi osigurava.
Neophodno je postii ravnoteu u osiguravajuem fondu. Pri tom valja voditi
rauna da osiguranje ima svoje funkcije i da su za njihovo obavljanje potrebna
sredstva koja bi trebalo da budu to vea. S druge strane, da bi se obrazovala to
ira zajednica osiguranika, premija za njih mora biti stimulativna i koliko je mogue
nia. Osiguranje se stoga i slui statistikom radi iznalaenja broja moguih tetnih
dogaaja za razne rizike koje pokriva. Premiju izraunava na osnovu zakona
velikih brojeva i pomou rauna vjerovatnoe. Poto se statistikim putem iznalazi
prosjek, uvijek su mogua odstupanja. Ta se odstupanja nastoje neutralisati
stvaranjem rezervi iz kojih se isplauju tete koje, u nekim periodima, prelaze iznos
sume naplaenih premija. No, tea je situacija za osiguravaa kad doe do
izuzetno velikih teta. Zajednica rizika koju je organizovao osigurava s ciljem
kompenzacije i nivelisanja redovno oekivanih teta nije u stanju da obezbijedi
kompenzaciju; ravnotea je poremeena jer osiguravajui fond ne moe da pokrije
sve rizike. Tada pomae reosiguranje.
Reosiguranje je, u stvari, osiguranje osiguravaa i zato se naziva izravnanjem
rizika. Slui da se obezbijede sredstva za isplatu naknade teta i suma osiguranja
kad sredstva osiguravaa nisu dovoljna za to. Reosigurava u tom sluaju daje
osiguravau sredstva za naknadu teta i za isplate suma osiguranja.
Reosiguranjem ne nastaju direktni odnosi izmeu reosiguravaa i osiguranika, iako
262
reosigurava u principu dijeli poloaj osiguravaa prema osiguraniku.
262
uleji dr Predrag: Pravo osiguranja, Misao, Novi Sad, 1992., str. 440
306
Reosiguranjem osigurava prenosi na drugog osiguravaa dio rizika plaajui

mu za to dio premije, a reosigurava se obavezuje da e uestvovati u isplati
naknade tete, odnosno sume osiguranja. Reosiguranje stoga i jeste sredstvo za
podjelu rizika. Osigurava zadrava osiguranje jednog dijela rizika za se, a drugi
dio ustupa reosiguravau. U istoj mjeri uestvuje i u premiji. Kad se desi osigurani
sluaj, u naknadi tete, odnosno u isplati sume osiguranja uestvuju oba
srazmjerno dijelovima u kojima su preuzeli rizik.
Znaaj reosiguranja za ostvarivanje funkcija osiguranja je doveo do njegovog
ureivanja prinudnim propisima. Organizacija za osiguranje duna je, najprije, da
svojim optim aktom predvidi iznose koje pokriva sopstvenim sredstvima. Obaveze
po zakljuenim ugovorima koji prevazilaze ovako utvren limit osigurava je duan
da reosigura (l. 7 ZOIO). Ponuda za zakljuivanje ugovora o reosiguranju mora se
dati najprije reosiguravaima u zemlji. Za dio obaveza koje se ne mogu pokriti na
ovaj nain osigurava mora zakljuiti ugovor o reosiguranju u inostranstvu (l. 7
ZOIO). Reosiguranje predstavlja posebnu vrstu poslova osiguranja koje obavljaju
subjekti registrovani za tu djelatnost (l. 2 ZOIO). Reosigurava za svoje obaveze
odgovara svim svojim sredstvima.
2. Vrste reosiguranja
Reosiguranje se provodi na osnovu ugovora, a javlja se u nekoliko oblika.
Moe biti uspostavljeno na osnovu osigurane sume ili na osnovu tete. U drugom
sluaju moe se organizovati kao reosiguranje vika tete i reosiguranje vika
(godinjeg) gubitka.
Osigurava moe da ustupi na reosiguranje jedan dio svih rizika. U svakom
poslu koji zakljui osigurava, uestvuje u riziku i reosigurava u ugovorenom
dijelu, kvoti (npr. 10%). U jednoj kvoti za sva svoja osiguranja rastereuje se
osigurava. Zato se takvo reosiguranje zove kvotnim. Danas se rjee koristi.
Drugi i osnovni nain reosiguranja je ekscedentno reosiguranje. Osigurava,
za svaki ugovor o osiguranju, ocjenjuje koji e dio rizika zadrati (samopridraj), a
koji e prenijeti na reosiguravaa. Ali u svakom poslu osiguranja uestvuje u
snoenju rizika i reosigurava.
Kod osiguranja tete, reosiguranje se moe ugovarati na nekoliko naina,
osigurava odreuje, posebno za svaki sluaj, da do izvjesne visine snosi sam
tetu (npr. do 50.000,00 KM), a ostatak, odnosno viak, prenosi na reosiguravaa.
To je osiguranje drugog rizika. Osigurava moe stipulisati da snosi sve tete do
ugovorenog iznosa, a viak prenosi na reosiguravaa. Sve tete naknauje
osigurava dok te isplate ne dosegnu ugovorenu svotu. Na primjer, osigurava ima
u fondu milijardu dinara za pokrie teta po osnovu imovinskog osiguranja od
poara. Kad po ugovorima o osiguranju imovine od poara isplati na ime naknade
tu milijardu dinara, a ima jo obaveza na naknadu tete, te naknade isplatie
reosigurava. To je tzv. isto reosiguranje vika tete. Kod osiguranja drugog
rizika, u svakoj naknadi tete, za koju osigurava tako odredi, uestvuje i
307
reosigurava. Kod reosiguranja vika tete, reosigurava isplauje naknade koje

nastanu poto je osigurava iscrpio svoj fond za te naknade. Kod oba naina,
dakle, jedan dio rizika uvijek zadrava osigurava. Kod reosiguranja vika
(godinjeg) gubitka, reosigurava preuzima obavezu da osiguravau naknadi
gubitak nastao u ugovornoj vrsti osiguranja u odreenom periodu, najee u toku
jedne finansijske godine.
Kojom e se vrstom reosiguranja baviti, odreuje svaki reosigurava
samostalno. Sredstva reosiguranja obezbjeuju se iz premija osiguranja i drugih
prihoda po istom reimu koji vai i za ostale organizacije osiguranja.
VII PRESTANAK UGOVORA O OSIGURANJU
1. Prestanak ugovora po sili zakona
Zainteresovanost drutva za poslove osiguranja i njihov prinudno pravni reim
stvorili su vei broj sluajeva u kojima se ve po osnovu izriite zakonske odredbe
smatra da je ugovor bilo nitav, bilo raskinut. Ako nita posebno nije reeno,
posljedice ponitenja i raskida ravnaju se prema optim pravilima obligacionog
prava. Poto su ove situacije ve djelimino razmotrene, ovdje e akcenat biti
stavljen na njihov sistemski prikaz.
Smatra se da ugovor o osiguranju nije ni zakljuen, da je nitav, ako je u asu
njegovog sklapanja osigurani sluaj ve nastao, ili je bio u nastupanju, ili je postalo
sigurno da e se desiti. Istu posljedicu ima i injenica da je bilo izvjesno da se
osigurani sluaj ne moe desiti (l. 898, st. 2 ZOO). U ovakvim situacijama stranke
su dune jedna drugoj vratiti ono to su primile po osnovu ugovora.
Ako za vrijeme trajanja osiguranja predmet osiguranja propadne uslijed nekog
dogaaja koji nije predvien u polici, ugovor prestaje da postoji ubudue (pro
futuro). Osigurava je tada duan vratiti osiguraniku srazmjeran dio premije. Ista
rjeenja vae i za propast jedne ili nekoliko stvari onda kada ugovor obuhvata vie
stvari (l. 928 ZOO).
Bude li trajanje osiguranja ugovoreno, ugovor prestaje da postoji posljednjeg
dana roka (l. 922).
I steaj nad osiguravaem dovodi do prestanka ugovora po sili zakona. No,
dejstvo steaja nije trenutno. Ugovor prestaje nakon isteka trideset dana od dana
otvaranja steajnog postupka (l. 923, st. 2). Otvaranje steaja nad linou
ugovaraa osiguranja nema ovakvo dejstvo. Kod osiguranja lica vai pravilo da je
ugovor o osiguranju ivota nitav ako je osiguranik preao starosnu granicu do koje
osigurava vri ova osiguranja. Osigurava je tada duan vratiti licu koje je eljelo
da sklopi ugovor sve uplaene premije (l. 944, st. 1, taka 1).
308
Ugovor o imovinskom osiguranju prestaje i zbog neplaanja premija koje

dospijevaju nakon zakljuenja posla. Prestanak po samom zakonu nastupa kada
protekne trideset dana od dospjelosti premije, pod uslovom da je osigurava
odmah i preporuenim pismom obavijestio osiguranika o dospjelosti premije. Ako
to nije uinjeno odmah, ugovor prestaje istekom roka od trideset dana od uruenja
osiguranika preporuenog pisma kojim ga osigurava obavjetava o isteku roka za
uplatu dospjelih premija (l. 913). Razlozi za ovakvo rjeenje lee u principima
uzajamnosti i solidarnosti na kojima se osiguranje zasniva. Istim injenicama je
motivisano i rjeenje prema kome ugovor u svakom sluaju prestaje ako premija ne
bude plaena ni u roku od godine dana od dana dospjelosti.
Kada osiguranik nenamjerno da pogrene podatke ili propusti da prui
potrebna obavjetenja, osigurava moe da se opredijeli za raskid ugovora ili za
poveanje premije srazmjerno novoutvrenoj veliini rizika. Ako osiguranik u
drugom sluaju ni u roku od etrnaest dana ne prihvati prijedlog o poveanju
premija, ugovor se raskida po samom zakonu (l. 909 i 914 ZOO).
2. Prestanak ugovora jednostranim raskidom
Ugovor moe biti raskinut izjavom volje jedne strane onda kada postoje uslovi
koje zakon za to predvia. Ovdje se neemo zadravati na optim pravilima, nego
samo na mogunostima jednostranog raskida koje Zakon o obligacionim odnosima
predvia za svaku od stranaka.
Prvi sluaj u kome osigurava ima pravo na jednostrani raskid je onaj u kome
mu osiguranik namjerno da netanu prijavu ili preuti relevantne podatke. Znaaj
pogrenog informisanja mora biti takav da osigurava ne bi zakljuio ugovor da je
znao pravo stanje stvari. Izjavu o raskidu osigurava je duan dati u subjektivnom
roku od mjesec dana po saznanju za istinite podatke ili po sticanju uvida u sve
relevantne injenice. Kada ugovor raskine, osigurava ima pravo zadrati primljene
premije i zahtijevati naplatu onih premija koje pokrivaju razdoblje osiguranja u
kome je zatraio ponitenje ugovora (l. 908 ZOO).
Osigurava moe, dalje, raskinuti ugovor ako se u periodu nakon njegovog
sklapanja rizik toliko povea da on ne bi u takvim uslovima ugovor uopte zakljuio.
Procjena uticaja poveanja rizika pripada osiguravau, budui da on moe da se
opredijeli i za odravanje ugovora na snazi uz poveanu premiju (l. 914 ZOO).
Kod ugovora sa neodreenim rokom trajanja osigurava moe raskinuiti
ugovor sa danom dospjelosti premije. Otkazni rok iznosi tri mjeseca. Izjava o
raskidu mora se, dakle, dati najmanje tri mjeseca prije dospjelosti premije. Kod
osiguranja duih od pet godina, osigurava po proteku ugovorenog roka uvijek
moe izjaviti da raskida ugovor. No, otkazni rok je dui nego u prethodnom sluaju.
Iznosi est mjeseci od dana pismeno date izjave o raskidu. U ovakvim situacijama i
osiguranik ima potpuno ista prava (l. 922 ZOO).
309
Steaj osiguranika moe biti razlog zbog koga osigurava ima pravo na
jednostrani raskid ugovora. Izjavu o raskidu mora dati u roku od tri mjeseca od
dana otvaranja steaja. Dio premije koja je plaena za preostalo vrijeme osiguranja
ulazi u steajnu masu. I osiguranik koji je pao pod steaj ima pravo na raskid
ugovora pod istim uslovima (l. 923 ZOO).
Napokon, osigurava moe raskinuti ugovor i onda kada je izvreno
nadosiguranje uslijed prevare osiguranika. Isto pravo pripada i osiguraniku (l. 932
ZOO).
Pored tri posljednje obraene situacije, osiguranik ima pravo na raskid
ugovora kada osigurava odbije smanjenje premije zato to se od zakljuenja
ugovora rizik smanjio. Posebni rokovi za zahtjev i forma u kojoj se mora obratiti
osiguravau nisu predvieni (l. 916 ZOO).
Napokon, u teoriji se smatra da osiguranik ima opte ovlatenje da u svako
doba otkae ugovor. Razumije se da tada treba da duguje naknadu tete koju je
263
takvim aktom prouzrokovao.
263
310
DIO PETI
HARTIJE OD VRIJEDNOSTI (VRIJEDNOSNI PAPIRI)
GLAVA PRVA
ZAJEDNIKI PRAVNI ELEMENTI HARTIJA OD VRIJEDNOSTI
I UOPTE O HARTIJAMA OD VRIJEDNOSTI
1. Pravni izvori (vrela)
Vrijednosni papiri (hartije od vrijednosti) predstavljaju jedan od izvora nastanka
obaveza na bazi jednostrane izjave volje. Priroda nastanka obaveze kao i
ekonomski i pravni znaaj u prometu uticali su na odreivanje njihovog pravnog
reima koji je znatno stroiji u odnosu na ugovorno pravo. Specifinost toga reima
ogleda se u strogoj formi izdavanja (pismena isprava), preduzimanju radnji
(notifikacije na hartiji ili drugi upisi), suenom krugu prigovora, kratkim rokovima za
preduzimanje radnji, hitnosti postupka, a kod nekih (dugoronih) i obavezno
uee odreenog dravnog organa. Zato je materija regulisana, po pravilu,
imperativnim zakonskim normama.
Mnogobrojni su pravni izvori koji uobliavaju ovu znaajnu materiju. Opta
(zajednika) pravila o hartijama od vrijednosti sadrana su u Zakonu o obligacionim
odnosima i bitni sastojci, nastanak obaveze, ostvarivanje i dejstva prava, prenos
papira, promjene kod papira koje vri izdavalac (emitent) ili imalac papira,
prestanak prava i drugo. Istim zakonom regulisani su legitimacioni papiri i
264
legitimacioni znaci, oni papiri i znaci koji nemaju obiljeja hartija od vrijednosti. U
okviru pojedinih ugovora (o uskladitenju, prevozu) utvrena su pravila koja se
odnose na instrumente robnog prometa (robne hartije od vrijednosti), a to su
skladinica, konosman (teretnica), prenosivi tovarni list. Detaljnije regulisanje tih
papira nalazi se u specijalnim zakonima koji se odnose na pojedine ugovore. 265
Mjenica, kao vrijednosni papir, detaljno je regulisana Zakonom o mjenici, 266
koji je postao i zakon model za ostale hartije od vrijednosti (pravila o mjenici
primjenjuju se na teretnicu i prenosivi tovarni list, osim odredaba o regresu). ek je
ureen Zakonom o eku. 267 Inae, oni su doneseni na bazi unificiranih pravila
sadranih u meunarodnim konvencijama (tri konvencije iz oblasti mjeninog prava
264
Vidjeti: ZOO, l. 234-256 i 259-261 o vrijednosnim papirima i l. 257-258 o legitimacionim papirima i legitimacionim
znacima.
265
Vidjeti izlaganja kod ugovora o prevozu (eljeznicom, drumom, i unutranjim vodama).
266
Zakon o mjenici (Sl. novine Federacije BiH br.32/00), skraeno: ZM.
267
Zakon o eku (Sl. novine Federacije BiH br.32/00), skraeno: Z.
311
su donesene 1930, a tri iz oblasti ekovnog prava 1931). Neka pitanja mjeninog i
ekovnog prava regulisana su i podzakonskim aktima. 268
Za pojedine vrijednosne papire postoje posebna zakonska pravila. Tako je
Zakonom o vrijednosnim papirima 269 regulisana materija koja se odnosi na dionicu
i obveznicu (dugorone, investicione papire) te blagajniki zapis, komercijalni zapis
i certifikat (kratkorone papire). Ovaj propis poblie ureuje materiju: emisije i
prometa vrijednosnih papira, posredovanje u prometu vrijednosnih papira,
organizovanje profesionalnih posrednika kao i pitanja zatite investitora.
Kod izdavanja (emisije) i koritenja hartija od vrijednosti znaajan izvor
predstavljaju zakoni kojima se reguliu statusna pitanja odreenih institucija
(dionikih drutava, banaka, osiguravajuih i investicionih drutava), zatim propisi o
deviznom i bankarskom poslovanju, bankarskim poslovima. Opta pravila o
posredovanju sa papirima na tritu kapitala sadri Zakon o tritu novca i tritu
270
Danas, veliki znaaj imaju zakoni i drugi propisi vezani za osnivanje i
kapitala.
funkcionisanje berzi (berzi efekata), dravnih i drugih trinih institucija (komisije za
vrijednosne papire, rad brokera, transfer agenata i dr.). Pravni akti specijalizovanih
institucija kao to su berze (statut, pravilnici, odluke organa berze), finansijskih
organizacija i institucionalizovanih oblika kapitala (holdinga, koncerna,
investirajuih drutava, fondova i dr.) zauzimaju kljuno polje regulacije u oblasti
hartija od vrijednosti.
U procesno pravnom smislu zakoni su jedini izvori prava. Zakon koji se odnosi
na postupak rjeavanja nestalih ili izgubljenih papira je Zakon o vanparninom
postupku, 271 u kome su sadrana pravila o amortizaciji isprava, pa i vrijednosnih
papira.
2. Pojam i osobine
Hartija od vrijednosti je isprava o nekom graanskom (imovinskom) pravu koje
je usko vezano za tu hartiju i ije je iskoriavanje uslovljeno dranjem isprave. To
je, dakle, isprava o imovinskom pravu koje je sadrano u toj hartiji. Pravo se ne
moe ostvariti bez isprave, pa se kae da pravo iz hartije proizlazi iz prava na
hartiju. 272 Smatra se da je hartija od vrijednosti takva isprava bez koje se pravo ne
moe zasnovati, ostvarivati, niti prenositi na drugog; to pravo o kome je sainjena
isprava, koje je konstatovano na toj hartiji, najue je vezano za nju. Pravo se
zasniva izdavanjem isprave, ostvaruje se raspolaganjem tom ispravom i prenosi se
268
Uredba o praznicima u smislu Zakona o mjenici i eku (Sl. list FNRJ broj 8/47), Uredba o zamjeni protesta
dostavljanjem prepisa mjenice i eka (Sl. list FNRJ broj 8/47) - preuzeti aktom, Sl. list RBiH broj 2/92, shodno l. 2.
269
Zakon o vrijednosnim papirima (Sl. novine Federacije BiH br. 39/98 i 36/99). lanom 35 ovog Zakona prestala je
primjena zakona i drugih propisa koji su regulisali ovu materiju na teritoriji Federacije BiH. Tako je prestala i primjena
Zakona o vrijednosnim papirima (Sl. list RBiH broj 10/94, 13/94). Naziv zakona nije odgovarajui jer se iskljuivo
odnosi na pet vrsta hartija od vrijednosti, ali se u praksi i dalje koristi poto poblie definie pojedine hartije od
vrijednosti.
270
Zakon o tritu novca i tritu kapitala (Sl. list RBiH broj 10/94, 13/94)
271
Zakon o vanparninom postupku (Sl. list FBiH broj 2/98).
272
Sultanovi dr Aziz - Trifkovi dr Milo - Simi dr Mili, op.cit. str. 474.
312
prenoenjem, ustupanjem te isprave. Manifestacije toga prava vezane su za

odgovarajue radnje sa hartijom. Potraivanje iz hartije od vrijednosti vezano je za
samu hartiju i pripada njenom zakonitom imaocu. Ispunjenje potraivanja iz hartija
od vrijednosti moe zahtijevati, uz njeno podnoenje, samo njen zakoniti imalac,
odnosno lice koje on ovlasti (ZOO, l. 240).
Navedene karakteristike ne nalaze se kod svih hartija od vrijednosti.
Najsavrenije i najpotpunije su one koje imaju sva tri obiljeja: pravo nastaje,
ostvaruje se i prenosi ispravom. Poto se hartijama od vrijednosti ostvaruje
ogroman privredni promet i poto one slue mnogobrojnim finansijskim, kreditnim i
trgovakim transakcijama, pitanje hoe li i koja e od ovih obiljeja sadravati
pojedina hartija zavisi od njene funkcije i od pozitivnih propisa.
Hartije od vrijednosti imaju sljedee osobine: prenosive su, i to lako prenosive;
sadre ovlaenje korisniku da moe traiti izvrenje inidbe zapisane u hartiji i
obavezu izdavaoca koji je duan, najee, da isplati odreenu svotu novca, ili da
izda odreene stvari, ili odreenu koliinu zamjenljivih stvari. Sadre, kako se vidi,
imovinskopravno potraivanje neke imovinske vrijednosti, koja ne mora biti uvijek
gotov novac.
Iz prednjeg izlaganja izlazi: da bi se jedna isprava smatrala za hartiju od
vrijednosti, potrebno je, prvo, da se pravo iz nje ne moe zasnovati drukije nego
uvijek izdavanjem hartije, drugo, da se ne moe prenositi bez prenosa hartije, i
tree, da se pravo ne moe ostvarivati bez raspolaganja hartijom. Za pojedine
hartije od vrijednosti vae razne kombinacije bar dvaju od ova tri elementa, ali se
ipak hartijom od vrijednosti smatra i isprava bez koje se samo ne moe ostvariti
neko pravo (ono koje je u njoj zapisano).
Nae pravo usvaja definiciju da je hartija od vrijednosti pismena isprava kojom
se njen izdavalac obavezuje da ispuni obavezu upisanu na toj ispravi njenom
zakonitom imaocu (ZOO, l. 234). Hartijama od vrijednosti zasnivaju se obligacioni
odnosi. Stvaranje (izdavanje) hartije od vrijednosti je jednostrani obligacioni posao.
Jednostrani obligacioni poslovi nastaju uglavnom izdavanjem hartija od vrijednosti,
a mogu nastati i javnim obeanjem nagrade i ponudom.
Kod hartija od vrijednosti razlikujemo tri lica: izdavaoca, zatim korisnika
(povjerioca) koji ima ovlaenje da se koristi pravom iz hartije, i najposlije, dunika
koji je obavezan na inidbu koja proizlazi iz hartije. Mogue su razliite kombinacije
i sjedinjavanja uloga tih lica. Najee je izdavalac hartije u isto vrijeme i dunik po
hartiji.
Neki autori kau da je kod hartije pravo inkorporirano, utjelovljeno u toj ispravi.
Drugi smatraju da je kod hartije od vrijednosti papir nosilac, reprezentant prava.
Pravo na hartiju daje i pravo iz hartije, tj. sama hartija i ono imovinsko pravo koje je
u njoj oznaeno ine cjelinu. Sopstvenik hartije ovlaen je da od dunika zahtijeva
da ispuni ono na to je obavezan tom hartijom. No isto tako, pravo da trai
313
ispunjenje obaveze sadrane u hartiji ima samo onaj ko posjeduje tu hartiju,

upravo njen zakonski imalac. Prenoenje hartije na drugo lice znai prenoenje
prava sadranih u hartiji. Prema tome, niti se moe traiti ostvarenje prava bez
hartije, niti se moe izvriti obaveza drugome, nego onome ko posjeduje hartiju.
Pravo je, dakle, povezano s hartijom dvojako: za ostvarenje prava upisanog u
hartiju potrebna je hartija; prenos i uopte raspolaganje pravom mogui su samo
putem hartije. Kae se da pravo iz hartije ide za pravom na hartiju i da pravo na
hartiju proizlazi iz prava iz hartije.
Kod hartija od vrijednosti postoje dvije vrste prava: pravo na hartiju i pravo iz
hartije. Pravo na hartiju je kao i svako drugo stvarno pravo koje pravni subjekt
moe imati na nekoj stvari. Nosilac toga prava (sopstvenik) ima pravo da hartiju
dri i da s njom raspolae, a naroito da je pusti u promet. To je i svrha postojanja
hartije od vrijednosti, da se moe kupovati i prodavati, zalagati i poklanjati itd.
Pravo na hartiju omoguuje imaocu da ostvaruje prava koja su sadrana u toj
hartiji, radi kojih je ona izdata.
Time to ima pravo na hartiju, njen imalac moe ostvarivati potraivanje koje je
naznaeno na hartiji. Bez hartije ne bi se mogla zahtijevati od dunika isplata svote
upisane na hartiji (izvrenje inidbe iz hartije) niti bi se mogla ostvarivati druga
prava, pa se ona ne bi mogla ni prenositi. Ali prenosom hartije prenose se i prava
vezana za nju. Prava iz hartije su prava koja, prema naelima i propisima,
pripadaju povjeriocu (imaocu hartije). Ta prava mogu biti djelimino naznaena na
hartiji, a utvrena su i precizirana propisima za svaku vrstu hartije od vrijednosti.
Pravo na hartiju i prava iz hartije su tijesno vezani. Na prvom mjestu,
prenoenjem hartije prenose se i jedna i druga prava: onaj na koga su prenesena
ima pravo da zahtijeva da mu se urui hartija i da mu dunik izvri obavezu na koju
glasi hartija. Pravo da trai izvrenje obaveze navedene u hartiji ima samo onaj ko
posjeduje hartiju. No, iako je prenoenje tih prava zajedniko svim hartijama od
vrijednosti, red toga prenoenja nije isti kod svih vrsta hartija od vrijednosti. Kod
jednih se mogu prenositi prava iz hartije pojedinim pravnim poslovima odvojenim
od prenosa hartije (prodajom), pa se tek na osnovu toga prenosa moe traiti
ustupanje hartije. Kod drugih je obratno, nema nikakvog prenosa prava iz hartije
odvojenog od prenosa hartije.
3. Znaaj hartija od vrijednosti
Ekonomska i pravna vanost vrijednosnih papira je izuzetna. Izvjesno je da se
unutranji i meunarodni platni i robni promet, kao i razne novane i kreditne
transakcije, ne bi mogle obavljati, u ovoj mjeri, bez njihovog koritenja. Osnivanje i
funkcionisanje dionikih drutava (banaka, osiguravajuih i investicionih drutava)
ostvaruje se investicijama preko dionica, kao investicionih papira. Hartije od
vrijednosti predstavljaju pouzdana sredstva (instrumente) obezbjeenja.
314
Danas se posebno ralanjuje tzv. pravni ili juridiki; javni ili drutveni;
investicioni i korporativni pristup znaenju hartija od vrijednosti. Svi oni su u tijesnoj
vezi sa pravnim pristupom koji je upravljen na bitne elemente hartija od vrijednosti i
legalne radnje sa istim. Javni pristup poklanja panju oblicima drutvene kontrole
nad emisijom i prometom hartija od vrijednosti dok ostala dva pristupa tretiraju
njihov znaaj sa razliitih ekonomskih aspekata. 273 Svi ovi pristupi zajedno ine
jedno jedinstvo u okviru materije prava hartija od vrijednosti.
Jedan od razloga za estu upotrebu vrijednosnih papira jeste sigurniji poloaj
povjerioca, nego to je sluaj kod ostalih pravnih poslova. U sudskom postupku
povjerilac mnogo lake i jednostavnije ostvaruje svoje potraivanje jer ne mora
dokazivati pravni osnov nastanka potraivanja. Dranje hartije je dovoljan
dokaz. 274 Prednost za dunika je u tome to mu povjerilac vraa hartiju od
vrijednosti kada izvri inidbu i tako ima vjerodostojan dokaz da je obavezu izvrio.
U literaturi se navode osnovne funkcije hartija od vrijednosti koje slue kao
instrumenti plaanja - mjenica, ek; kao instrumenti dugoronog kreditiranja obveznica ili kratkoronog kreditiranja - mjenica, blagajniki i komercijalni zapis,
certifikat; kao instrumenti akumulacije kapitala - dionica, obveznica te kao
instrumenti robnog prometa - teretnica, prenosivi tovarni list, prevozna isprava kod
multimodalnog prevoza, pediterski tovarni list, skladinica. Pored ovih, postoje i
drugi papiri kao to su trgovaka uputnica, robna uputnica, kreditno pismo, polica
o osiguranju, hipotekarno pismo, koji, u odreenim pravnim sistemima, takoe,
imaju obiljeja hartije od vrijednosti. 275 U novije vrijeme tradicionalni vrijednosni
papiri javljaju se u razliitim varijantama kao to su: obveznice bez kupona,
obveznice vezane za indeks, hipotekarne obveznice, obveznice sa varijabilnom
stopom, dionice vezane za indeks i drugo. 276
Zbog njihove naroite vanosti nacionalna prava im pruaju posebnu zatitu:
propisan je nain izdavanja, kod nekih uz prethodno odobrenje dravnog tijela za
hartije od vrijednosti (dionica, obveznica), oblik (forma), nain koritenja, prenos
(transfer), postupak amortizacije u sluaju nestanka ili nesposobnosti za cirkulaciju,
te stroge sankcije (imovinske i krivine) protiv zloupotrebe i falsifikata.
U okviru ekonomskog znaaja hartija od vrijednosti potrebno je spomenuti da
savremena kretanja karakterie proces donoenja jedinstvenih standarda,
uputstava, direktiva i pravnih akata koji terba da ostvare dvostruku funkciju. Te
funkcije se ogledaju u: efikasnom koritenju hartija od vrijednosti i ostvarivanju
njihove efikasne zatite. Posebna je napredak ostvaren u oblasti komunikacija
elektronskim putem uz upotrebu modernih informaciono-komunikacionih
Poblie kod: Silvije Orsag, Vrijedonosni papiri, Revicon, Sarajevo, 2003.g. str. 86-91.
Prema anglosaksonskom pravu: svako ko, uz naknadu, prima ispravu u dobroj vjeri stice nad njom vlasnitvo jer se
consideration pretpostavlja (prethodi mu good consideration). Inae, consideration je neki razuman razlog,
veinom odreena protuinidba.
275
Vajner dr Zdenko: Vrijednosni i drugi papiri robno-novanog prometa, Narodne novine, Zagreb, 1963, str. 300307.
276
Foley Bernard J.: Trita kapitala, Mate, Zagreb, 1993, str. 4.
273
274
315
tehnologija. Zahvaljujui tehnikom napretku i u ovoj oblasti se sve vie razvija

poslovanje bez papira. 277
4. Bitni elementi (sastojci) hartija od vrijednosti
Da bi se jedna pisana isprava smatrala hartijom od vrijednosti, zakon predvia
sljedee obavezne sastojke (ZOO, l. 235):
1) Oznaku vrste vrijednosnog papira, kako bi se znalo o kojem se papiru radi
(mjenici, eku, akciji);
2) Firmu, odnosno naziv i sjedite ili ime i prebivalite izdavaoca hartije
(emitenta);
3) Firmu, odnosno naziv ili ime lica na koje hartija glasi, odnosno po ijoj
naredbi glasi ili oznaku da je papir na donosioca;
4) Tano oznaenu obavezu izdavaoca koja proizlazi iz hartije od vrijednosti
(ekovnu ili mjeninu sumu);
5) Mjesto i datum izdavanja hartije. Kada se hartija izdaje u seriji i serijski broj
te hartije (dionice, obveznice);
6) Potpis izdavaoca hartije, odnosno faksimil potpisa izdavaoca za hartije koje
se emituju u seriji.
Posebnim zakonom, kao to je sluaj u naem pravu gotovo sa svim hartijama
od vrijednosti, odreeni su i drugi sastojci kao bitni (npr. za dionicu, obveznicu,
komercijalni zapis). Vrijednosni papiri mogu imati i nebitne elemente. Bitne
elemente, koji su zakonom odreeni, svaki komad hartije od vrijednosti mora da
sadri. Ako isprava ne bi sadravala ma koji od njenih bitnih elemenata, ona tada
ne vai kao hartija od vrijednosti.
Kada se hartija od vrijednosti sastoji iz vie dijelova (sloeni papiri), zakonom
je odreeno koje bitne elemente sadri svaki od tih dijelova. Tako je za dionicu
odreeno ta sadri plat (isprava o dionici), a ta kupon, odnosno talon.
II OSNOVNE TEORIJE O HARTIJAMA OD VRIJEDNOSTI

1. Postavljanje problema
Pravo iz hartije od vrijednosti je tako povezano sa hartijom da ono ne moe
nastati bez pisane isprave, niti se ostvariti i prenositi. 278 Osnovno pitanje koje se u
teoriji postavilo jeste kada nastaje obligacioni odnos izdavanjem hartije od
vrijednosti, koji je momenat njegovog nastanka. Zapravo, da li je sastavljanje
pisane isprave dovoljno za postojanje konane volje izdavaoca. Zavisno od
277
O ovim aspektima poblie: Mr. Svetislav Milovanovi, Savremene hartije od vrednosti, Slubeni glasnik, Beograd,
1999.g.
278
ZO, l. 965.
316
trenutka nastanka teku pravna dejstva obligacionog odnosa i utvruju se potrebni

uslovi za sticanje vlasnitva na hartiji. U zakonodavstvima postoje razliita rjeenja.
U vezi sa momentom nastanka obligacionog odnosa razvilo se vie teorija, ali
su osnovne tri: teorija kreacije, teorija emisije i teorija ugovora. Druga shvatanja,
kao to su teorija potenja, teorija pravnog privida, teorija delegacije, teorija
stipulacije, prvenstveno objanjavaju prirodu mjeninog odnosa, mada su se
prenosila i na ostale hartije od vrijednosti. Izloiemo stavove osnovnih teorija.
2. Teorija kreacije
Prema shvatanju ove teorije, obligacioni odnos nastaje jednostranim pravnim
poslom izdavanjem hartije od vrijednosti, kao pisane isprave. Jednostrana izjava
volje izdavaoca oituje se u inu izdavanja papira. Samo izdavanje obuhvata
sastavljanje (pisanje) i stavljanje potpisa na hartiju. Potpisivanje je zavrni in
davanja jednostrane izjave volje. Za jednostrano obavezivanje izdavaoca samo je
to dovoljno, po miljenju ove teorije. Obaveza izdavaoca je nastala samostalno i
nezavisno, voljom i radnjama izdavaoca, pa nije potrebno postojanje drugog
pravnog osnova ili akta povjerioca, korisnika papira. Za nastanak obaveze
izdavaoca nije, dakle, potreban i prijem hartije. Zato je u trenutku kreacije papira i
obaveze nuno da izdavalac ima sposobnost za obavezivanje.
Po shvatanju ove teorije, pravna dejstva tako stvorenog obligacionog odnosa
odgaaju se do momenta predaje hartije njenom sticaocu, odnosno povjeriocu iz te
hartije. Obavezu treba ispuniti povjeriocu koji je u trenutku izdavanja hartije samo
odreen (glasi na ime) ili nije odreen (glasi na donosioca). Meutim, u trenutku
izdavanja hartije i nastanka obaveze, isprava je kod izdavaoca i nije uruena
povjeriocu, kao korisniku prava. Za dejstvo obligacionog odnosa neophodno je
sticanje hartije, pojava povjerioca. Ova teorija uslovljava sticanje papira
savjesnou povjerioca. Nesavjestan sticalac papira ne bi mogao postati vlasnikom
isprave niti bi mogao stei valjano pravo povjerioca (papir ukraden). Dobra strana
teorije kreacije, koja je bila dugo primjenjivana, jeste u tome to titi imaoca prava
iz hartije od prigovora izdavaoca isprave da je hartija mogla biti protivpravno
putena u promet. Teorijski posmatrano, odlaganje pravnih dejstava obligacionog
odnosa do momenta predaje hartije od vrijednosti, donekle, koriguje monistiku
teoriju o pravnoj prirodi obligacija uopte - kao jedinstva nastanka prava i obaveza.
3. Teorija emisije
I teorija emisije vidi u izdavanju hartije od vrijednosti jednostrani pravni posao i
osnov obvezivanja. Za razliku od teorije kreacije, ona smatra da obligacioni odnos
nastaje u momentu stavljanja papira u promet, opticaj. Stoga je neki autori
smatraju varijantom teorije kreacije jer samo pomjera momenat nastanka
obligacionog odnosa. Razlog za takvo shvatanje lei u injenici to se izdavanje
hartije od vrijednosti ne zavrava inom njegovog sastavljanja i potpisivanja
(kreacije), nego putanjem u promet (emitovanjem). Jednostrana volja izdavaoca
317
na obvezivanje zavrava se injenicom stavljanja hartije u opticaj jer je tada

njegova volja konana, a ne kada je papir potpisao. Odluka je pravno tek tada
donesena, kada se pojavio i povjerilac bez koga se ne moe ostvariti pravo iz
hartije. Sve do tog trenutka (stavljanja u promet) izdavalac je mogao povui ili
izmijeniti sadraj hartije, odnosno svoje obaveze. Kada je pustio hartiju u promet,
izdavalac je uinio sve to je u njegovoj moi i to se trai od njega za nastanak
obligacionog odnosa. S druge strane, postoji i prisustvo povjerioca pa se prava i
obaveze iz hartije mogu ostvarivati. Samo sastavljanje hartije, kao to ui teorija
kreacije, ne predstavlja gotovu (konanu) jednostranu izjavu volje izdavaoca.
Sama teorija emisije pojavila se kasnije pod uticajem prakse gdje su uloge kod
izdavanja hartija podijeljene. Naroito u sluaju masovnih trgovakih efekata
(akcija, obveznica). Jedno lice tampa, drugo potpisuje kao izdavalac, a tree vri
distribuciju, stavlja u promet (banke, posebne institucije). Prigovara se teoriji
emisije da nije rijeila neke kljune probleme. Izdavalac moe staviti prigovore da
je hartija putena u promet bez njegove volje i da njegova obaveza nije pravno
valjana. Ne prua se pravna zatita savjesnom sticaocu hartije od vrijednosti koji je
istu stekao dobronamjerno kada je hartija stavljena u promet bez volje izdavaoca ili
ranijeg imaoca papira (indosatara). Prema ovoj teoriji, nema obaveze izdavaoca ili
ranijeg imaoca poto u ovom sluaju nema njegove volje.
4. Teorija ugovora
Teorija ugovora ili ugovorna teorija bitno se razlikuje od prve dvije. Dok teorija
kreacije i teorija emisije smatraju da obaveza iz hartije od vrijednosti nastaje
jednostranom izjavom volje izdavaoca, sa razlikama u momentu nastanka, ova
polazi od toga da obligacioni odnos nastaje ugovorom, kao dvostranim pravnim
aktom, odnosno voljnim radnjama izdavaoca i primaoca hartije od vrijednosti.
Otuda i naziv ove teorije. Po teoriji ugovora, obligacioni odnos nastaje u momentu
kada izdavalac preda hartiju njenom korisniku. Dok teorija emisije u faktu predaje
vidi izjavu volje izdavaoca, ovdje to nije sluaj. Poto postoji izdavalac, kao dunik i
ovlateni primalac, kao povjerilac po hartiji, ta voljna predaja i voljni prijem
(sporazum) stvaraju dvostrani pravni akt - ugovor. Osnov nastanka obligacije jeste
ugovor koji je zakljuen onda kada je izmeu izdavaoca i primaoca izvrena
predaja i prijem hartije. Tada obligacioni odnos moe proizvoditi pravna dejstva jer
su ispunjeni svi potrebni uslovi.
Dosljedno ugovornoj teoriji, ako bi neko lice dolo u posjed hartije bez predaje
od strane izdavaoca (ukradena, naena), ne bi se smatralo nosiocem prava iz
takve hartije. Makar bilo savjesno. Obaveza iz hartije nije uopte nastala jer nije
bilo voljne predaje hartije, nije zakljuen ugovor.
Da bi se zatitio savjesni pribavilac hartije od vrijednosti kada papir dospije u
promet bez volje izdavaoca, da bi izdavalac i tada bio obavezan, razvila se teorija
pravnog privida. Ona dopunjuje nedostatke prethodnih teorija. Obaveza izdavaoca
prema savjesnom sticatelju hartije od vrijednosti koju je stekao kada je ona izala
318
iz ruke izdavaoca ili ranijeg imaoca, bez njegove volje, nije u izjavi volje (nema
ugovora niti jednostrane pravno valjane volje) nego u pravnom prividu. Naime,
stvaranjem hartije od vrijednosti izdavalac je stvorio vanjski pravni privid o
valjanom putanju hartije u promet. Onaj ko je stvorio takav privid duan je, po
zakonu, jamiti bez obzira na njegovu volju, svakom savjesnom pribaviocu hartije
od vrijednosti. Pri izdavanju hartije, izdavalac mora raunati na sopstveni rizik da
hartija moe doi u promet i mimo njegove volje. 279 Shvatanje teorije pravnog
privida je u interesu pravne sigurnosti.
Teorija ugovora, iako starija, danas je preteno zastupljena u njemakoj
pravnoj literaturi, 280 a prihvaena je i u anglosaksonskom pravu. Prema izriitoj
odredbi Zakona o obligacionim odnosima, obaveza iz hartije od vrijednosti nastaje
u trenutku kada izdavalac hartiju od vrijednosti preda njenom korisniku (ZOO, l.
237). Isto rjeenje prihvata i Zakon o vrijednosnim papirima - kada izdavalac preda
papir kupcu ili njegovom ovlatenom zastupniku (ZOVP, l. 10). Usvojena je teorija
ugovora 281 ili teorija emisije, 282 odnosno teorija kreacije, 283 zavisno od toga koji se
pravni znaaj pridaje faktu predaje hartije od vrijednosti. Dosljedno iznesenim
shvatanjima (teorijama) i gramatikom tumaenju zakonske odredbe (ZOO, l.
237), slijedilo bi da je zakon prihvatio teoriju ugovora, to je opravdano kritikovano.
Sistemsko tumaenje zakona navodi na zakljuak da su hartije od vrijednosti
jednostrane izjave volje jer su obraene pod tim naslovom (Odjeljak 5 ZOO). Otuda
smatramo da zakonski pojam predaja hartije od vrijednosti moe samo znaiti
zavrni (krajnji) akt jednostrane izjave volje izdavaoca kada i nastaje obligacioni
odnos, a to znai prihvatanje teorije emisije.
Teorijske razlike nemaju i svoje praktino znaenje. Utvrujui princip da je
pravo (potraivanje) iz hartije od vrijednosti vezano za samu ispravu i da pripada
njenom zakonitom imaocu, zakon predvia zatitu savjesnog pribavioca (sticatelja)
hartije na donosioca. Savjesni pribavilac hartije od vrijednosti na donosioca, koja je
izala iz ruke njenog izdavaoca, odnosno njenog ranijeg imaoca, i bez njegove
volje postaje zakoniti imalac te hartije i stie pravo na potraivanje upisano u
ispravi (ZOO, l. 239). U tome vidimo da se teoriji emisije pridodaje teorija pravnog
privida jer izdavalac, odnosno raniji imalac (indosatar), po zakonu, jemi
savjesnom pribaviocu hartije od vrijednosti na donosioca da e izvriti obavezu u
njoj upisanu.
279
Radii dr Jakov: Obligaciono pravo, Nolit, Beograd, 1979, str. 267.

Larenz Karl: Lehrbuch des Schuldrechts, II Band, Mnchen, 1977, str. 443 (prema Radii, op.cit, str. 266).
Loza dr Bogdan: Obligaciono pravo, Sarajevo, 1981, str. 244.
282
Rastovan dr Pavao - Luger-Katui dr Jadranka: Vrijednosni papiri - mjenica i ek, Informator, Zagreb, 1985, str.
12.
283
Radii dr Jakov, op.cit. str. 266.
280
281
319
III VRSTE HARTIJA OD VRIJEDNOSTI

Hartije od vrijednosti se mogu klasificirati po razliitim kriterijima uzimajui u
obzir sve njihove karakteristike i specifinosti. Uobiajeno je da se sistematizacija
vri prema: ekonomskim funkcijama, osobinama izdavaoca hartije (emitenta), vrsti
inkorporisanog prava, nainu odreivanja imaoca prava iz hartije (korisnika),
odnosu hartije sa osnovnim poslom, vrsti prihoda koje ona nosi (daje), nainu i
obimu izdavanja (emisije), nainu odreivanja valute, vremenu dospjelosti, mjestu
284
285
plaanja. Svaka od hartija se, dalje, moe razvrstavati.
Izloiemo njihovu podjelu prema: sadrini prava koje je vezano za papir,
nainu kako je oznaeno lice (korisnik) ovlateno iz papira i prema dospjelosti,
vremenu kada treba ispuniti obavezu iz hartije. Ostale podjele dae se u pregledu.
2. Hartije od vrijednosti prema sadrini prava
Prema sadrini inkorporisanog prava koje je utjelovljeno u hartiju, one se dijele
na: korporacione ili papire sa ueem, stvarnopravne i obligacionopravne.
Zavisno gdje spadaju, papiri nose (daju) razliit kvalitet prava.
2.1. Korporacione hartije
Korporacione hartije sadre (daju) pravo lanstva u nekoj korporaciji,
kompaniji tipa dioniarskog drutva. Daju pravo uea (participacije) u imovinskim
interesima drutva (pravo na dividendu) i, po pravilu, na uee u upravljanju
(pravo glasa). Zato se i nazivaju papiri sa ueem, a nekada i linopravnim
papirima. Ti papiri reprezentuju ulog (kontribuciju) onoga ko ih je kupio (investitora,
imaoca papira), a taj ulog ini dio osnovne glavnice (osnovnog kapitala) dionikog
drutva. Pored prava na dividendu i prava glasa imalac papira, kao lan drutva,
moe imati i druga prava (pravo prioriteta, pravo opcije i dr.). Dionica je tipian
primjer ovih hartija.
2.2. Stvarnopravne hartije
Stvarnopravne hartije od vrijednosti sadre neko stvarno pravo koje se moe
koristiti samo na osnovu te hartije (zalonica, skladinica). Meu ovim hartijama su
od naroite vanosti tzv. tradicione hartije. Predaja takvih hartija ukljuuje i predaju
predmeta navedenih u toj hartiji. To znai da prenos hartije vrijedi i kao prenos
svojine i ostalih stvarnih prava na predmetima naznaenim u toj hartiji. Predaja
hartije ima isto znaenje, proizvodi iste pravne posljedice, kao da je izvrena i
284
Vajner dr Zdenko, op.cit. str. 45 i dalje.

O klasifikaciji hartija od vrijednosti poblie: Dr. Vasiljevi Mirko, Poslovno pravo, Udruenje pravnika u privredi,
Beograd, 2001.g. str. 830-837.
285
320
fizika predaja tih stvari. Poto imalac takve hartije ima pravo da raspolae robom
navedenom u njoj, te se hartije nazivaju i robnim, dispozicionim hartijama.
2.3. Obligacionopravne hartije
Trea vrsta hartija od vrijednosti su obligacione hartije iji je sadraj neka
trabina. Najee je trabina upravljena na novac, kao to je sluaj kod mjenice,
eka, obveznice. Trabina moe biti upravljena i na neku drugu inidbu, naroito, i
po pravilu, na predaju stvari. I za obligacione hartije je karakteristino da se
izvrenje trabine oznaeno u takvoj hartiji moe traiti samo na osnovu hartije.
Kod njih je spojen stvarnopravni element (pravo svojine na hartiju) sa
obligacionopravnim (trabina oznaena na hartiji).
3. Hartije od vrijednosti prema nosiocu prava iz hartije
Po nainu kako je na hartiji naznaen ovlaenik, nosilac (titular) prava iz
hartije, razlikuju se hartije od vrijednosti na donosioca, na ime i po naredbi (ZOO,
l. 236). Na koga, zapravo, hartija moe glasiti.
3.1. Hartije od vrijednosti na donosioca
Hartije od vrijednosti na donosioca su takvi papiri kod kojih je povjerilac, lice
koje moe traiti izvrenje obaveze upisane u ispravi, svaki njen savjestan dralac
(posjednik). Na ovim hartijama upisana je klauzula na donosioca. Za neke hartije
sam zakon odreuje da su to hartije na donosioca pa klauzula i ne mora biti
upisana na hartiji. Nekada i trgovaki obiaj odreuje da odreena hartija glasi na
donosioca.
Hartije na donosioca predstavljaju najvanije obligacionopravne papire i one
su za promet (transfer) najpodesnije jer njihov prenos nije povezan sa bilo kakvim
formalnostima. Stoga ih u poslovnom svijetu esto nazivaju cirkulacionim papirima.
Sadraj ovih hartija nisu samo trabine (obligaciona prava) mada su najvanije i
najee. Sadraj mogu biti i lanska prava, to imamo sluaj kod korporacionih
hartija (akcije na donosioca).
Za hartije na donosioca je karakteristino to je u njima naroito naglaen
stvarnopravni momenat jer se korisnik ne vidi iz hartije. Predajom hartije prenosi se
i pravo iz hartije. Za zahtjev da se ispuni obaveza dovoljno je imati u rukama
hartiju. Zbog toga i jeste ova hartija najpodesnija za promet, jer se njenom prostom
predajom (bez ikakvih drugih radnji) prenose i prava iz nje.
Za onoga ko dri u rukama hartiju na donosioca pretpostavlja se da je njen
vlasnik. Samo savjestan dralac moe traiti ostvarenje prava iz hartije, ali se za
svakog draoca pretpostavlja da je savjestan.
321
Po sporazumu izdavaoca i imaoca hartije od vrijednosti na donosioca, moe

se ova hartija pretvoriti u hartiju na ime. Moe je izdavalac vezati za samo nekog
(odreenog imaoca) i zabiljeiti na takvoj hartiji da e radnju navedenu na hartiji
izvriti samo tome licu. Takvo preinaenje hartije na donosioca u hartiju na ime
naziva se vinkulacijom. To se deava kad imalac hoe da osigura svoje
potraivanje bojei se da hartija ne doe u ruke neovlaenom licu i da je ono ne
zloupotrijebi. Mogu se sopstvenik ove hartije i njen izdavalac sporazumjeti da se
ova biljeka (vinkulacija) brie i tako opet hartija postane hartijom na donosioca. To
brisanje naziva se devinkulacijom.
Rava strana ovih hartija je to su u prometu nesigurne. Izvrenje obaveze se
moe traiti samo od izdavaoca te hartije, jer su ostala lica koja su uestvovala u
prometu nepoznata i ne odgovaraju za obavezu iz hartije. Zakonitom imaocu
gotovo je nemogue da ostvari pravo iz hartije na donosioca ako hartija nestane
(izgubi se, uniti se, bude ukradena). Kod dionica postoji i opasnost preuzimanja
(take over) kompanije jer uprava nema uvida u imaoce dionica.
3.2. Hartije od vrijednosti na ime
Hartije od vrijednosti na ime najee nazivaju rekta hartijama. Ostvarenje
prava iz hartije pripada licu koje je poimenino navedeno u hartiji. Nije, dakle,
ovlaen iz ove hartije svaki njen imalac ili donosilac, nego samo onaj ko je upisan
na hartiji (ZOO, l. 239).
U pogledu sposobnosti da slui prometu, hartija na ime je manje savrena i od
hartije na donosioca i od hartije po naredbi. Ova ograniena mogunost cirkulacije
hartije na ime moe biti i dobra strana za njenog izdavaoca. Omoguuje neke
posebne transakcije sa povjeriocem, poto mu je poznat, a ima i iru mogunost
upotrebe prigovora, jer je pravni odnos meu njima neposredan.
Pravo iz hartije na ime, kao to je ve reeno, moe se prenositi ustupanjem
(cesijom). I za ovu vrstu hartija od vrijednosti vai pravilo da je za ostvarenje prava
iz hartije potrebno posjedovati hartiju. To je neophodno, iako nije dovoljno potrebno je izvriti upis na samoj hartiji, pismeno obavijestiti izdavaoca te da se
prenos upie u registar izdavaoca, ako se on vodi (ZOO, l. 246).
3.3. Hartije od vrijednosti po naredbi
Ovlateno lice (povjerilac) po ovoj hartiji je lice koje je imenovano u hartiji, ali i
svako drugo lice za koje naredi u hartiji imenovano lice. One sadre pored imena
povjerioca (remitenta) klauzulu po naredbi. Imenovano lice moe prenijeti svoje
pravo iz hartije na nekog drugog, moe narediti da se inidba izvri tome drugom.
Pravo se prenosi indosiranjem (irom), o emu je ve bilo rijei.
Za neke hartije od vrijednosti zakon odreuje da su po naredbi, pa za njih nije
vano da li je na samoj hartiji napisana klauzula po naredbi. Kod hartija od
322
vrijednosti po naredbi moe se, takoe, upotrijebiti rekta klauzula i time zabraniti
njihov prenos.
4. Hartije od vrijednosti prema dospjelosti
Prema roku dospjelosti, vremenu kada treba izvriti inidbu iz hartije, one se
dijele na oroene, po vienju i sa neodreenim rokom. Svaka hartija ima svoj rok
dospjelosti, samo je pitanje kako je on odreen.
a) Oroene hartije od vrijednosti su takvi papiri kod kojih je rok dospjelosti
tano odreen i upisan na hartiji. U tom roku imalac hartije ovlaten je da trai
izvrenje inidbe, a dunik je obavezan izvriti. Rok dospjelosti moe biti odreen
na jedan od sljedeih naina: Tano odreenog dana (datuma) (platite 30. jula
1998. godine); Protekom odreenog vremena od dana izdanja hartije (platite
est mjeseci od dana izdanja ove hartije); Protekom odreenog vremena od
nekog dogaaja (radnje) utvrene u hartiji (platite za tri mjeseca od podnoenja
ove isprave na uvid ili platite za tri mjeseca od podnoenja ove isprave na
akcept).
b) Hartije od vrijednosti po vienju (a vista) takve su kod kojih je dunik
obavezan na izvrenje inidbe iz hartije im mu je povjerilac prezentira (podnese,
predoi). Na papiru stoji klauzula o tome (platite po vienju) ili (platite na prvi
zahtjev), odnosno nita ne stoji u papiru, jer se po zakonu smatra da je izvrenje
obaveze po vienju.
c) Hartije bez utvrenog roka su one u kojima nije upisan rok dospjelosti, kada
se mora izvriti inidba. Imalac ostvaruje svoje pravo o roku koji se ugovara
(skladinica) ili se posebno utvruje nekim aktom (obveznica, dionica, komercijalni
zapis). Ostvarivanje prava moe biti djelimino u odreenim rokovima (godinja
isplata dividende, godinja isplata kamata kod obveznica).
5. Ostale vrste hartija od vrijednosti
Pored navedenih podjela, ovdje e se istai jo neke kako bi se stekla slika o
sloenosti materije vezane za hartije od vrijednosti.
a) Razlikovanje hartija od vrijednosti prema predmetu obaveze sadrane u
papiru. Predmet obaveze moe biti: neka stvar, pa se takve hartije nazivaju realnim
(stvarnim, robnim), kao to je sluaj sa konosmanom, zalonicom, skladinicom,
prenosivim tovarnim listom; moe biti novac i tada se govori o novanim hartijama
(mjenica, ek), mada se one dalje mogu dijeliti na papire za finansiranje
nekretnina, papire bezgotovinskog platnog prometa, hartije kreditnog prometa i dr.
b) Hartije od vrijednosti prema izdavaocu (emitentu). Razlikuju se javnopravne
286
Javnopravne izdaje drava i za njih se kae da su papiri sa
i privatnopravne.
javnim povjerenjem (obveznica), a moe ih izdavati optina, grad, okrug-kanton,
drava. Privatnopravne hartije izdaju poslovni subjekti, banke i druge finansijske
286
Foley Bernard J. op.cit. str. 220.
323
institucije (dionica, komercijalni zapis, ek, mjenica). c) Hartije od vrijednosti se

razlikuju i prema prihodu (prinosu) koji donose imaocu papira. U tom smislu postoje
hartije koje: nose (daju) stalan prihod i nazivaju se investicionim hartijama
(obveznica), druge daju promjenljiv prihod (akcija, komercijalni zapis), a tree ne
donose nikakav prihod 287 (ek, skladinica, teretnica).
d) Prema odnosu sa osnovnim poslom, povodom koga su izdate, hartije od
vrijednosti dijele se na apstraktne i kauzalne. Prve su nezavisne od osnovnog
posla, a kod drugih se vidi ta veza iz same hartije.
Kod apstraktnih osnova obaveze, osnovni posao se ne vidi i on je odvojen od
hartija. Hartija je mogla biti izdata radi isplate duga, predaje prodate robe,
izdavanja stvari predatih na uvanje i dr. Iako osnovni posao ima nedostatke,
hartija e imati pravna dejstva, odnosno vaie. Imalac papira poziva se u sporu
samo na formalno ispravnu (urednu) ispravu. Ne mora dokazivati, niti se uputati,
kako je nastala osnovna trabina, niti da li je ona pravno valjana (ZOO, l. 256).
Ekonomska i pravna svrha izdavanja hartije se vidi kod kauzalnih papira.
Zahtjev za izvrenje inidbe iz hartije je osnovan samo ako je pravno valjan
osnovni posao. Imalac hartije u sporu mora dokazati postojanje i valjanost
osnovnog posla. Ako zakon nalae, i kod kauzalnih hartija mjerodavno je ono to je
upisano na njih, ne dokazuje se valjanost osnovnog posla (skladinica po naredbi).
e) Postoje tradicione hartije, na osnovu kojih se moe traiti predaja stvari, i
dispozicione, na osnovu kojih se moe raspolagati stvarima navedenim u hartiji.
Poto hartija reprezentuje stvari, za sticanje svojine na stvari dovoljna je predaja
hartije (teretnica).
f) Prema nainu i obimu izdavanja, papiri se dijele na masovne i pojedinane.
Masovne hartije se izdaju u velikom broju primjeraka (komada) u istom obliku.
Izdaju se u seriji. Svaki komad nosi odreen serijski broj (Serija A, kontrolni broj
00004). Hartije koje se izdaju u seriji mogu glasiti na razliite nominalne vrijednosti
(Serija A, nominala 20 KM, Serija B, nominala 50 KM, Serija C, nominala 80 KM).
Na zahtjev i o troku imaoca te hartije se mogu sjediniti u jednu ili vie, odnosno
podijeliti na vie hartija koje glase na manje iznose. Ti manji iznosi hartija ne mogu
biti nii od najnieg apoena hartije iz neke serije (ZOO, l. 252).
Pojedinane ili individualne hartije izdaju se za svaki sluaj pojedinano. Za
svaki posao izdaje se posebna hartija (mjenica).
Masovne hartije od vrijednosti koje imaju trinu ili berzansku cijenu nazivaju
se trgovakim efektima. Ta cijena je, po pravilu, via ili nia od nominalne
vrijednosti, one koja je upisana na hartiji. Odlikuju se najveim stepenom
zamjenljivosti (fungibilnosti), to omoguuje laku cirkulaciju i trgovanje. Dionica i
obveznica predstavljaju osnovni materijal trita kapitala, trgovake efekte.
287
Simi dr Mili: Vrijednosni papiri/hartije od vrijednosti, Zbornik radova, Zavod za raunovodstvo i reviziju, Sarajevo,
1996, str. 180.
324
IV PRENOS HARTIJA OD VRIJEDNOSTI

1. Uopte o prenosu hartija od vrijednosti
Poto su hartije od vrijednosti namijenjene cirkulaciji u prometu, njihova bitna
karakteristika jeste prenosivost, negocijabilnost (negotiable instruments). One se
mogu meu poslovnim ljudima davati i uzimati umjesto novca ili, pod odreenim
uslovima, umjesto robe. Da bi se ta osobina to lake, bre, jednostavnije i
sigurnije izrazila, vrijednosni papiri se mogu prenositi na vie naina i to:
ustupanjem (cesijom) kako se, inae, prenose potraivanja u obligacionom pravu,
prenose se i na poseban nain karakteristian za ove instrumente, a to je
indosiranjem (indosmanom) i najzad, prostom predajom iz ruke u ruku (tradicijom).
2. Cesija
Cesija je ustupanje trabine ugovorom izmeu dotadanjeg povjerioca
(cedenta) i treeg lica (cesionara) koje tom cesijom postaje novi povjerilac. Cesijom
se, znai, mijenja povjerilac u tom pravnom odnosu.
Cesiji, razumije se, prethodi neki drugi, osnovni pravni posao (ugovor o prodaji
te trabine, o poklonu te trabine, o ispunjenju neke obaveze i sl.). Vano je da za
ovakav prenos ne treba nikakav pristanak dunika. Ako je cesija punovana,
dunik je mora prihvatiti. Njega se ne tie, odnosno za njega je svejedno ko mu se
javlja kao povjerilac. Za dunika je vano to se kod prenosa cesijom primjenjuje
naelo da se njegov poloaj ne moe pogorati.
Trabina iz hartije od vrijednosti moe se, takoe, cedirati. Kako ove trabine
ne mogu biti ostvarene bez hartije i cesija je nepotpuna dok se cesionaru ne preda
hartija. Za punovanost cesije hartije od vrijednosti potrebna je, dakle, i predaja
hartije. Na ovom se sluaju dobro vidi kako dolazi do izraaja znaaj naela
inkorporacije, pravo iz hartije slijedi iz prava na hartiju.
Cesijom se prenose hartije na ime (ZOO, l. 242). One se stoga i nazivaju
rekta hartijama (neprenosivim) jer se ne prenose na nain karakteristian i
uobiajen za hartije od vrijednosti. Cesijom se mogu prenositi i druge hartije od
vrijednosti, a ne samo one koje glase na ime, no takav nain prenosa je za te
druge hartije od vrijednosti izuzetan i rjei. Posebnim propisom moe se odrediti da
se hartije od vrijednosti na ime prenose i indosamentom (ZOO, l. 242, ZOVP, l.
10).
Prilikom prenosa hartije od vrijednosti na ime cesijom vre se sljedee radnje:
na samoj hartiji upisuje se naziv, odnosno ime novog imaoca (stjecatelja), stavlja
potpis prenosioca hartije, obavjetava izdavalac i vri upis prenosa u registar te
hartije od vrijednosti, ako se on vodi. Bez pismenog obavjetavanja i upisa u
registar (ako se vodi) prenos hartije od vrijednosti na ime ne moe proizvoditi
325
pravna dejstva prema izdavaocu hartije (ZOO, l. 246). Naznaene radnje trae se
i kod daljeg prenosa, kad hartiju ne prenosi sam izdavalac. Ovaj postupak pri
prenosu prava iz hartije od vrijednosti na ime trai se uvijek, bez obzira na to
prenosi li se hartija cesijom ili indosamentom.
Izdavalac hartije od vrijednosti na ime moe zabraniti njen prenos. Izjava o
zabrani mora se upisati na samoj hartiji. Prenoenje ovih hartija moe biti
zabranjeno i propisom (ZOO, l. 249).
3. Prenos indosamentom (indosmanom)
Indosiranje je za hartije od vrijednosti specifian, a i najei nain prenoenja.
To je takav nain prenoenja kada se na poleini hartije zabiljei da ostvarenje
prava koje je pripadalo licu oznaenom na hartiji pripada, po njegovoj naredbi,
nekom drugom licu, onom koje je tom biljekom na hartiji oznaeno. Prvobitni
ovlaenik prenosi svoje pravo na drugo lice. Indosament se biljei na samoj hartiji
tako da svako ko je dobije u ruke odmah vidi ko je povjerilac iz te hartije. Tako se
pravo iz ove hartije moe, po naredbi svakog imaoca, prenositi dalje i na taj nain
se stvara itav niz indosamenata, stvara se lanac povjerilaca. Svaki prenosi pravo
iz hartije na svoga slijednika.
Indosamentom se prenose hartije po naredbi (order papiri). One glase na neko
lice (fiziko ili pravno) uz dodatak po naredbi (platiti po naredbi N.N. ili predati po
naredbi N.N. ili platiti N.N.-u ili po njegovoj naredbi). To znai da se inidba ima
izvriti na zahtjev, po naredbi, onoga ko je upisan na hartiji kao nosilac prava, ili po
njegovoj naredbi nekome drugom.
Dunik pri ispunjenju inidbe iz hartije po naredbi nije duan, a ni ovlaen da
ispituje osnov i valjanost prenosa. Za njega je dovoljna formalna urednost prenosa.
Ako je neprekidnost indosamenata formalno uredna, on je duan da izvri inidbu
oznaenu u hartiji svakom licu koje takvim nizom indosamenata dokae da je
steklo pravo iz hartije (ZOO, l. 248). Drugi mu dokaz ne treba.
Lica koja uestvuju u ovom poslu nazivaju se indosant i indosatar. Indosant je
dotadanji imalac hartije, onaj koji prenosi hartiju. Indosatar je novi imalac, onaj na
koga se prenosi hartija. Svaki povjerilac (indosatar) stie prava iz hartije
samostalno, neovisno od svoga prethodnika (indosanta). Stoga dunik ne moe
imaocu hartije stavljati druge prigovore osim onih koji proistiu iz same hartije i iz
neposrednog odnosa sa sadanjim imaocem.
Izjavom o prenosu indosant prenosi na indosatara pravo na hartiju sa svim
pravima iz hartije. Indosamentom se prenosi pravo onako kako je zapisano u
hartiji. To pravo moe biti jae od prava koje je imao indosant. Naime, ako je
indosantu mogao isticati neke prigovore njegov dunik iz hartije, ne moe ih isticati
indosataru. Kod nekih hartija od vrijednosti pravno dejstvo indosamenta moe se
sastojati, kad je tako odreeno propisom, u posebnom jemstvu: indosant preuzima
326
jemstvo prema indosataru i prema svim docnijim sljednicima (licima na koja hartija
bude indosirana) da e inidba biti ispunjena.
Svakim indosamentom stvara se novi povjerilac, a dotadanji povjerilac
postaje novi dunik i tako ide dalje, dolazi do niza indosamenata (lanca
potpisnika). Kod nekih hartija, u nizu indosamenata svaki potpisnik jemi svim
docnijim potpisnicima, a svaki je takoe i povjerilac svih prethodnih potpisnika.
Postoji posebna vrsta solidarne odgovornosti dunika: dunik koji izvri inidbu iz
takve hartije od vrijednosti stie pravo da trai izvrenje te inidbe od svojih
prethodnika, od onih koji su indosirali hartiju prije njega.
Izdavalac odgovara samostalno za obavezu povodom koje je izdao hartiju od
vrijednosti. Njegova obaveza ostaje bez obzira na to to se hartija prenosila i koliko
se puta prenosila. Osnovna obaveza je na njemu. Svaki indosant odgovara svome
indosataru i preuzima jemstvo da e u sluaju daljeg prenosa hartije svaki docniji
indosant ispuniti obavezu iz te hartije. Odgovornost za obavezu lei na izdavaocu.
Svaki e indosant ispuniti obavezu iz hartije onom zakonitom imaocu hartije na
koga je prenio hartiju i tako e ii redom do njenog izdavaoca. Odgovara, kako je
reeno, po nekim hartijama ne samo svom indosataru nego i docnijim indosatarima
u nizu indosamenata. Sve dok izdavalac hartije od vrijednosti ne izvri obavezu iz
hartije, obaveza ne prestaje.
Prenos hartije od vrijednosti po naredbi moe se zabraniti, ali je zabranu
potrebno upisati na samoj hartiji (ne po naredbi) ili stavljanjem sline klauzule
koja ima isto znaenje. Zabranu moe staviti sam izdavalac ili indosant. Takva
hartija prenosi se iskljuivo cesijom (ZOO, l. 249).
Hartije po naredbi mogu se pretvoriti u hartije na ime. To se ini unoenjem na
hartiju odredbe ne po naredbi. Za hartije koje su po zakonu namijenjene prometu,
a to znai i prenoenju, potrebno je izriito staviti odredbu ne po naredbi, ako se
hoe da otkloni njihova osobina prenosivosti. Ako se, dakle, eli da postanu rekta
hartije. Ima, naime, hartija koje su po zakonu hartije po naredbi, napisala se ta
klauzula ili ne napisala (mjenica, ek). Postoje takoe i druge vrste hartija koje su
po zakonu rekta hartije, hartije na ime (skladinica i konosman). Ako se eli da se
takve hartije uine lako prenosivim, da postanu hartije po naredbi, mora se to
izriito upisati u tu hartiju.
Indosament moe biti puni, bjanko i na donosioca (ZOO, l. 244).
Puni indosament je kad se na hartiji napie odredba o prenoenju i firma,
odnosno naziv ili ime lica na koje se hartija prenosi (indosatar), potpis dotadanjeg
imaoca hartije (indosanta), mjesto i datum prenosa. Vrlo esto dodaje se i odredba
po naredbi.
Blanko indosament je takav prenos kada se na hartiji ne upisuje ime
indosatara. Dovoljan je i sam potpis indosantov na poleini hartije od vrijednosti.
327
Upisuje se jo mjesto i datum prenosa. Lice koje je steklo hartiju blanko

indosamentom moe je dalje prenositi blanko ili punim indosamentom. Razumije se
da moe, kao i svaki drugi imalac hartije od vrijednosti, traiti ispunjenje inidbe iz
hartije. U tom sluaju, potrebno je samo da upie naziv, odnosno svoje ime iznad
potpisa indosanta, na prazno (blanko) mjesto. Blanko indosament naziva se u
poslovnom svijetu jo i otvorenim irom.
U sluaju prenosa na donosioca, umjesto imena indosatara, stavlja se rije
donosiocu. Indosament na donosioca vai kao blanko indosament, pa sve to je
reeno o blanko indosamentu odnosi se i na indosament na donosioca. Dalji
prenos moe se vriti prostim ustupanjem, predajom hartije drugome, a moe i
punim indosamentom. Propisom moe biti odreeno za neke hartije od vrijednosti
da se ne mogu prenositi indosamentom na donosioca.
Pri indosiranju hartija od vrijednosti ne moe se postavljati nikakav uslov.
Obaveza iz hartije od vrijednosti ostaje uvijek onakva kako je upisana u hartiju
prilikom njenog izdavanja. Ako bi indosant ili ma ko drugi stavio neki uslov u
indosament, smatra se kao da uslova i nema, kao da to nije napisano.
Indosirati se mogu sva prava iz hartije od vrijednosti, a ne samo neka.
Djelimini indosament je nitav (ZOO, l. 244).
4. Prenos predajom (tradicijom)
Predajom hartije, prostom predajom iz ruke u ruku (tradicijom), prenose se
prava iz hartije na donosioca (ZOO, l. 241). Povjerilac iz hartije na donosioca je
svaki onaj ko dri tu hartiju. Nije potrebno nikakvo upisivanje na hartiji ni
obavjetavanje dunika o prenosu. Dunik je duan izvriti obavezu svakom ko mu
pokae hartiju i zatrai izvrenje inidbe iz hartije. Zato takva hartija i jeste hartija
na donosioca. Izvrava se onom ko je donese, nema imena korisnika. Izuzetno,
ova hartija moe da sadri i ime korisnika, ali je u tom sluaju napisana i klauzula
ili donosiocu (platiti po naredbi N.N-a ili donosiocu). Poto se ne zna korisnik,
povjerilac (imalac hartije na donosioca) mora ii izdavaocu jer je on poznat, ima
njegov potpis na hartiji, i traiti ispunjenje. Tipina hartija na donosioca je ek (Z,
l. 5).
V PRESTANAK PRAVA IZ HARTIJA OD VRIJEDNOSTI
Prava i obaveze iz hartije od vrijednosti prestaju prema optim pravilima o
prestanku obligacija i specijalnim pravilima vezanim za hartije.
328
1. Prestanak prema optim pravilima

Prava iz hartije od vrijednosti prestaju, po pravilu, na jedan od naina na koji
prestaju (gase se) obligacije uopte, jer je odnos povodom hartije od vrijednosti po
svojoj prirodi obligacioni. Tu dolazi u obzir: izvrenje inidbe na koju glasi hartija
(isplata mjenice, izdavanje stvari kod konosmana i skladinice), zastarjelost prava,
oprotaj duga, novacija, kompenzacija, konfuzija (sjedinjenje).
2. Specijalni naini prestanka prava
Prava iz hartije od vrijednosti prestaju ponitenjem papira s obzirom na naelo
inkorporacije.
Prava prestaju otkupljivanjem hartije od vrijednosti to se esto ini kod
korporacionih hartija (dionica). Otkupom prestaje da vai hartija, a time i prava iz
hartije. Najee se koriste ovi naini otkupa: vri se izvlaenje (rijebanje) brojeva
i vlasnicima onih hartija iji brojevi budu izvueni isplauje se vrijednost hartije;
izvlaenje se vri po lutrijskom sistemu i sopstvenicima se isplauje pored
vrijednosti hartije i odreen iznos (premija); nastupom odreenog roka vlasnicima
hartija se jednostavno isplauje vrijednost hartija.
Sudska amortizacija hartije od vrijednosti dolazi u obzir kad je hartija
288
Amortizacija se
izgubljena, ukradena, oteena ili na bilo koji nain nestala.
moe traiti za hartije koje glase na ime ili po naredbi. Sud e u vanparninom
postupku donijeti rjeenje koje, kada postane pravosnano, zamjenjuje ponitenu
ispravu (ZOVP, l. 230). Na osnovu sudskog rjeenja imalac ponitene hartije
moe traiti: ispunjenje obaveze koja je proizlazila iz ponitene isprave ili
zahtijevati od izdavaoca da se, na troak imaoca, izda nova isprava. Na osnovu
amortizovane hartije (mjenice, eka) ne mogu se ostvarivati nikakva prava. Za
neke hartije od vrijednosti nije uopte dozvoljeno voenje amortizacionog
postupka, to, po pravilu, vrijedi za lutrijske hartije i one koje glase na donosioca a
plative po vienju.
Za pojedine papire zakon moe odrediti da se na osnovu sporazuma stranaka
izvri proglaenje hartije za nevaeu (mortifikacija). Privatnopravni postupak
mortifikacije mora biti zakonom dozvoljen za odreenu hartiju, a zasniva se na
sporazumu dunika i povjerioca iz hartije.
Ako je odreena hartija (isprava) oteena u toj mjeri da je nepodobna za
promet (cirkulaciju), a njena istinitost i sadrina se mogu tano utvrditi, imalac te
hartije moe traiti izdavanje nove isprave. Izdavalac hartije e izdati novu ispravu
na troak imaoca hartije, a oteena isprava se vraa izdavaocu.
288
Henn Harry G: Law of corporations and other business enterprises, West Publishing Co. St. Paul, 1970, str. 335.
329
330
GLAVA DRUGA
MJENICA
I POJAM I FUNKCIJE MJENICE
1. Pojam mjenice
Savremeni zakoni o hartijama od vrijednosti ili mjenici obino ne daju definiciju
mjenice, nego umjesto toga, sadre odredbe o tome koje sastojke mora imati
isprava da bi se smatrala mjenicom, kao i druge uslove koje isprava mora da
ispunjava. Na osnovu zakonskih rjeenja moe se konstruisati i odrediti pojam
mjenice. Mjenica je, u modernom pravu, hartija od vrijednosti kojom jedno lice daje
bezuslovno obeanje da e isplatiti odreenu svotu novca samo ili kojom izdaje
bezuslovan nalog drugom licu da ono, u odreeno vrijeme i na odreenom mjestu,
isplati odreenu (upisanu) svotu novca licu naznaenom na toj hartiji ili isplati
treem licu za koje ono to naredi. Ovakvo odreenje mjenice odgovara
kontinentalnim pravnim sistemima. Kao i svaka hartija od vrijednosti, i mjenica je
pisana isprava izdata u zakonom propisanoj formi. Mora biti pismeno sainjena jer
je strogo formalna isprava iju sadrinu odreuje zakon.
Iz navedene sintetike definicije mjenice proizlazi sljedee. Izdavalac moe
uzeti na sebe obavezu da sam isplati mjeninu svotu u kom sluaju daje
bezuslovno obeanje i tada se radi o sopstvenoj (vlastitoj, solo) mjenici. Isto tako,
izdavalac mjenice moe dati bezuslovan nalog drugom licu da ono isplati mjeninu
svotu kada se govori o trasiranoj (vuenoj, trata) mjenici. Osnovno razlikovanje
mjenica je, kao to se vidi, prema tome ko plaa mjeninu svotu sam izdavalac ili
drugo lice, po nareenju izdavaoca. I to su osnovne vrste mjenice. Postoje i druge
o kojima e biti rijei kasnije (bjanko, kreditna, cirkulaciona, komisiona, rekta i dr.).
Pojmovno odreenje mjenice jasno pokazuje da se radi o jednostranoj izjavi
volje izdavaoca i pisanoj ispravi u koju je inkorporirano (utjelovljeno, utisnuto)
odreeno obligaciono pravo (potraivanje). To pravo se odnosi na isplatu mjenine
svote koja je naznaena (upisana) na samoj mjenici. Kako se radi o obligacionom
odnosu (jednostranom pravnom poslu), nasuprot prava stoji obaveza (izdavaoca ili
drugog lica) na isplatu mjenine sume. Pravne teorije koje su izloene ranije vrijede
i za mjenicu. Moe se rei da su one nastale, prvenstveno, radi objanjenja
momenta nastanka mjenino-pravne obaveze. Razlog lei u injenici to je mjenica
ve odavno postala hartija - model za druge vrijednosne papire, posebno
obligacione.
Mjenino pravo je skup pravnih pravila kojima se reguliu mjenini poslovi i
odnosi lica koja te poslove obavljaju. U nacionalnim pravima najznaajniji izvor
jeste zakon. U naem pravu osnovni izvori su Zakon o mjenici (ZM) i Zakon o
obligacionim odnosima (ZOO). U ranom srednjem vijeku, kada se mjenica i
331
pojavila, iskljuivi pravni izvor bili su trgovaki obiaji. Kao to je ve reeno, u

materiji mjeninog prava izvrena je unifikacija pravila na meunarodnom planu.
2. Ekonomske funkcije mjenice
Mjenica spada meu najinteresantnije hartije od vrijednosti, pa je njen znaaj u
unutranjem i meunarodnom prometu izuzetan. Zahvaljujui njenim osobinama, a
posebno prenosivosti (negocijabilnosti), mjenica moe zadovoljiti mnoge
ekonomske ciljeve. Zadraemo se ukratko na njenim ekonomskim funkcijama jer
se opirnije ui u ekonomskim disciplinama koje se bave finansijskim tritima.
Tradicionalno, mjenica slui kao sredstvo plaanja na podruju platnog
prometa jer se pomou nje vri doznaka novca, bezgotovinsko plaanje. U
unutranjem prometu danas ju je, u dobroj mjeri, zamijenio ek. Meutim, u
meunarodnom prometu inostrana mjenica predstavlja oblik deviznog plaanja. U
modernom prometu mjenica se rjee pojavljuje kao sredstvo jednog plaanja
(gaenja jedne obaveze), nego zahvaljujui svojoj negocijabilnosti putem
indosamenta, ona omoguava gaenje niza obaveza.
Danas je prisutnija uloga mjenice kao kreditnog sredstva kod osiguranja
potraivanja ili odobravanja kratkoronog kredita. Kod robnih kredita, kupac
akceptira mjenicu do visine kredita, koju je na njega prodavac (davalac kredita)
vukao i tako davalac kredita stie mogunost voenja mjeninog spora
(ogranienost prigovora, kratki rokovi). Sigurnost je jo vea ako je mjenica
snabdjevena potpisima i drugih lica. Pored toga, mjenini povjerilac moe
eskontovati svoje nedospjelo mjenino potraivanje kod banke i tako dobiti prije
gotov novac (umanjen za iznos kamate od dana eskontovanja do dospjelosti
mjenice). Banka tako vri kratkorona ulaganja kapitala koja su obezbijeena
mjenicom. Banka kasnije moe reeskontovati mjenicu i time zaraditi (razlika
izmeu eskontne i reeskontne kamatne stope - reeskontna redovno nia, a i
obraunava se za krai period). Kao to se vidi, mjenicom je vreno mobilizovanje
kapitala (kredita) kroz eskontni kredit. Osim ovoga, mjenica je mogla da se
upotrijebi kao zaloga (mjenini lombard).
Mjenica se moe koristiti i kod istih finansijskih transakcija kreditnog
karaktera (finansijska ili kreditna mjenica). Najee se radi o akceptnom kreditu.
Umjesto da banka svome klijentu dadne kredit, ona to obezbjeuje kod drugih
poslovnih subjekata, putem svoje bankovne veze, s tim to akceptira tako izdatu
mjenicu (akceptni kredit). Inae, bankarski akcept se koristi i kod plaanja izvoznouvoznih poslova po osnovu neopozivog dokumentarnog akreditiva.
Ve je reeno da mjenica slui i kao sredstvo obezbjeenja trabine, bilo kao
mjenini lombard ili jemstvo. Iskljuivo kao sredstvo obezbjeenja slui kod
kreditnih potraivanja (osiguranje kredita), kao bjanko akceptirana mjenica. Moe
sluiti i u svrhu polaganja kaucije (kauciona mjenica), a izdaje se kao bjanko,
akceptirana i rekta mjenica.
332
I na kraju, mjenica predstavlja sredstvo kratkoronog ulaganja novanog

kapitala. Kupovina nedospjelih mjeninih potraivanja je esta pojava u trinim
ekonomijama gdje se zarada ogleda u eskontu. Iako je mjenica individualni
(pojedinani) papir od vrijednosti, ona spada u grupu berzanskih hartija i zajedno
sa obveznicom predstavlja znaajan izvor finansiranja poslovnih subjekata. 289
Trasirana (vuena, trata) mjenica je u daleko veoj upotrebi pa e biti i
detaljnije obraena u narednim izlaganjima koja se odnose na sastojke (bitne i
nebitne) te mjeninopravne radnje.
II SASTOJCI (ELEMENTI) MJENICE
1. Teorija omisije
Mjenica je pismena isprava koja ima odreen sadraj kao i svaka hartija od
vrijednosti. U pogledu vremena kad pojedini elementi treba da budu uneseni u
ispravu, da bi ona imala karakter mjenice, postoje razliite teorije. Prema starijoj
teoriji, teoriji jedinstvene radnje (unitu actu), svi elementi moraju postojati, biti
uneseni, u asu stvaranja mjenice. U protivnom, isprava nema obiljeja mjenice.
Svi podaci (elementi) unose se istovremeno, jednim rukopisom i mastilom. Ovakvo
shvatanje ne odgovara potrebama savremenog prometa.
Moderna teorija o mjenici (teorija omisije, proputanja) stvorena je prema
potrebama trgovakog prometa i bankarske tehnike. Inae, bankarska tehnika,
pored zakonskih i drugih pravila, ima veliki uticaj na nain vrenja tradicionalnih
finansijskih usluga u koje spadaju i poslovi vezani za mjenicu. Cilj teorije omisije
jeste da se omogui potrebni elasticitet u mjeninom saobraaju uz ouvanje
pravne sigurnosti. Stoga ona doputa da se svi mjenini elementi ne moraju unijeti
u pismenu ispravu u asu sastavljanja mjenice. Doputeno je, dakle, sukcesivno
dopunjavanje (upisivanje) mjenice onim elementima koje je njen izdavalac
propustio unijeti prilikom izdavanja. Radi ouvanja pravne sigurnosti teorija omisije
istie dva momenta: prvi, svi sastojci mjenice koje zakon zahtijeva moraju biti
uneseni u ispravu u momentu podnoenja mjenice na isplatu, i drugi, postoji
pravna pretpostavka da je izdavalac ovlastio svakog savjesnog imaoca mjenice da
upie u ispravu neki od elemenata koji nedostaje, a po zakonu mora postojati. U
momentu predaje mjenice, koja se daje kao sredstvo obezbjeenja za budua
potraivanja, nije uvijek mogue precizno odrediti sve elemente (mjeninu svotu,
rok dospjelosti i dr.). Obaveza je imaoca mjenice da ispuni potrebne sastojke
najkasnije u momentu podnoenja isprave na plaanje, saglasno ugovoru sa
izdavaocem, u protivnom, nee biti savjestan. Teorija omisije dala je mogunost
postojanja bjanko (blanko, bjelice) mjenice koja se dosta koristi u trgovakim i
finansijskim transakcijama. Zakon o mjenici prihvata teoriju omisije.
289
Kod nefinansijskih korporacija u SAD od 1982. do 1988. god, u kategoriji eksternih izvora kapitala, obveznice i
mjenice ucestvuju sa 19,6%, a krediti sa 13,7% - prema Bernard J. Foley, op.cit. str. 9.
333
2. Bitni sastojci (elementi)

2.1. Uopte o bitnim elementima mjenice
Trasirana (vuena, trata) mjenica sadri sljedee bitne elemente (ZM, l. 3):
a) oznaenje u slogu isprave da je to mjenica;
b) bezuslovan nalog da se isplati odreena svota novca;
c) ime, odnosno naziv, firma onoga koji treba da plati (trasat);
d) oznaenje kad treba da plati (dospjelost);
e) mjesto gdje treba platiti;
f) ime, odnosno naziv, firma onoga kome treba platiti, ili po ijoj naredbi treba
platiti (remitent).
g) dan i mjesto izdavanja mjenice i
h) potpis onoga ko je izdao mjenicu (trasant).
U pravnoj teoriji, neki autori dijele bitne elemente mjenice na opte,
personalne, geografske i kalendarske. Opti su naziv da je to mjenica i nalog za
isplatu; personalni su ime trasata, ime remitenta i potpis trasata; geografski su
mjesto izdavanja i mjesto plaanja mjenice; a u kalendarske elemente mjenice
290
ubraja se datum izdavanja i rok dospjelosti mjenice.
2.2. Oznaka u tekstu da je isprava mjenica
Naziv mjenica mora biti napisan u tekstu same isprave jo u asu kad se ta
isprava izdaje, i to na jeziku na kojem je isprava izdata. Naziv mjenica potrebno je
upisati da bi potpisnik i svaki onaj ko dobije ispravu u ruke znao ta potpisuje,
odnosno o kakvoj se ispravi radi. Ako taj naziv ne bi bio upisan u ispravu, takva
isprava ne bi se smatrala mjenicom. Mogla bi to biti obina graanskopravna
obligacija.
U praksi se, gotovo iskljuivo, upotrebljava mjenini blanket, koji izdaje drava
ili neka ovlatena organizacija, i taj je blanket cio tampan na zvaninom jeziku sa
stalnim elementima, a za ono to je promjenljivo ostavljeno je prazno da se popuni.
U stalne elemente koji su odtampani na mjeninom blanketu spada i naziv
mjenica. Naziv mora biti upisan u samom slogu, tekstu. Po naem zakonu, ne
moe biti upisan kao naslov. Razlog tome bi bio da se izbjegne falsifikovanje, poto
se nove rijei tee mogu unositi u tekst, a lake u naslov. Ovaj elemenat
neophodan je u kontinentalnim pravima. Po anglosaksonskom pravu, mjenica je
hartija po naredbi (bill on order) i nije nuno da u ispravi bude sadran i naziv
mjenica.
O pojedinim elementima mjenice kao i o nainu popunjavanja pojedinih vrsta mjenice poblie: Doc. dr. Veljko
Trivun, Vedad Silajdi, Fatima Mahmutehaji i mr. Zinka Grbo Praktikum poslovnog prava, Izdavaka djelatnost
Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo 2003.g. str. 588-628.
290
334
2.3. Bezuslovan nalog da se isplati odreena svota novca

Ovaj elemenat sastoji se iz tri dijela: naloga za isplatu, bezuslovnosti toga
naloga i oznake svote novca.
Isplata mjenine svote ne moe se niim uslovljavati. Mjenica je hartija od
vrijednosti koja u sebi utjelovljuje trabinu na odreeni iznos novca i, ako bi se za
isplatu postavljao neki uslov, mogli bi se initi prigovori o neispunjavanju uslova i
time bi trabina iz mjenice bila neizvjesna. Po anglosaksonskom pravu, naredba za
isplatu, a samim tim i mjenina obaveza, moe biti vezana za ispunjenje nekog
uslova (platite uz podnoenje tovarnog lista). Ona se zove neoperativnom
mjenicom.
Pitanje je kako mora biti naznaena mjenina svota i mora li biti naznaena po
vrsti i koliini novca. Na prvom mjestu, naredba mora da glasi na sumu novca. Ne
moe biti potraivanja stvari. Vrsta novca treba da bude naznaena, ako to i nije
uinjeno, pretpostavlja se da isplatu treba izvriti u onoj vrsti novca koji ima
zakonski teaj u mjestu plaanja. to se tie naznaenja koliine novca, obino se
navodi svota i brojem i slovima. Kod nas se iznos brojem pie desno gore izvan
teksta, a slovima u tekstu mjenice. Nije svuda tako. Zakon ne odreuje to mjesto i
o tome vai obiaj. U Engleskoj i u SAD, iznos brojevima pie se u gornjem lijevom
uglu, u Francuskoj uz potpis trasanta.
Pri upisivanju iznosa novca brojem i slovima moe doi do neslaganja. Iznos
moe biti napisan i slovima i brojem vie od jedanput. Zatim moe biti neslaganja
izmeu svote napisane cifrom i slovima. U sluaju ovog nepodudaranja, zakon je
dao pravila kako se sukob rjeava (ZM l. 8). Kod neslaganja svote napisane
slovima i brojem - vrijedi svota napisana slovima. Ako je u mjenici naznaeno vie
razliitih svota, bilo slovima, bilo brojevima - vai najmanja svota. Ako je u mjenici
ispisano vie razliitih svota i slovima i brojevima - tada vai ona najmanja svota
koja je napisana slovima. Neke zemlje dozvoljavaju u mjenici i alternativno
naznaenje valute (platite 100 USD ili 1.600,00 KM).
2.4. Ime trasata
Navoenje u mjenici imena onoga ko treba da plati (trasata) bitan je elemenat,
jer imalac mjenice valja da zna ko treba da mu isplati mjeninu svotu, da zna ko
mu je dunik. Kod vuene mjenice ime trasata mora biti navedeno u mjenici i
obino stoji u donjem lijevom uglu.
Na mjenici moe biti navedeno vie trasata. Da li ovu ulogu mogu imati
kumulativno ili alternativno - zakon izriito ne govori. Teorija prihvata oba rjeenja.
Mjenica sa vie trasata nije rijetka pojava u meunarodnom mjeninom saobraaju.
Deava se da neko ima u inostranstvu dvije ili vie banaka koje plaaju za njega.
Kad takvo lice kao izdavalac mjenice ne zna sigurno ima li pokria kod neke banke,
ili ne zna kod koje mu je banke vee pokrie, ili kad kod jedne banke nema
335
dovoljno pokria, vui e mjenicu na obje banke kao trasate. To moe biti
alternativno, a moe i kumulativno. Ako se mjenica vue kumulativno, banka kojoj
se imalac mjenice obrati prihvatie mjenicu do iznosa pokria, a za ostatak e se
imalac mjenice obratiti drugoj banci. Kad takva firma ne zna sigurno ima li uopte,
ili ima li kod banke dovoljno sredstava koja mu slue kao pokrie, vui e mjenicu
alternativno na obje banke. Inae, trasat moe biti svako lice koje po propisima
graanskog prava, moe primati obaveze, dakle, svako poslovno sposobno lice.
2.5. Ime remitenta
Ime, odnosno naziv povjerioca, lica kome treba isplatiti mjeninu svotu, mora
biti navedeno u mjenici. Na istoj mjenici moe biti navedeno vie remitenata i to
kumulativno ili alternativno. Takvo oznaavanje ne unosi u mjenini odnos nikakvu
neizvjesnost. Ako su remitenti navedeni alternativno, isplatie je dunik onome ko
mu mjenicu podnese na isplatu. Ako su remitenti oznaeni kumulativno, onda bi
svoja mjenina prava mogli ostvarivati, smatramo, samo zajedniki, pa bi i isplatu
mogli traiti svi zajedno. Meusobni odnos takvih remitenata je graanskopravne
prirode i, po pravilu, bio bi odreen njihovim meusobnim sporazumom.
U kontinentalnom zakonodavstvu, pa i u naem, za razliku od
anglosaksonskog, mjenica nije hartija na donosioca i zato remitent mora biti
naveden u mjeninom pismenu. Remitent moe biti fiziko i pravno lice. Prilikom
upisivanja imena remitenta, uz ime, odnosno uz naziv pravnog lica, nije neophodno
stavljati bliu adresu, zanimanje, vrstu poslovanja i sl, ali bi trebalo to uiniti. Iako to
zakon ne trai, adresa je ipak potrebna, jer ako je mjenica prenoena, a doe do
protesta ili tube, valjae se obraati i remitentu, poto je i on regresni dunik.
2.6. Potpis izdavaoca mjenice (trasanta)
Kako je mjenica obligacija, sasvim je prirodno da na njoj mora biti potpis
onoga ko je izdaje. Dunik mora potpisati obavezu kada je ve propisana pismena
forma. U asu izdavanja mjenice, trasant je jedini dunik po toj mjenici i razumljivo
je da je on mora i potpisati i time dati izjavu da preuzima mjeninu obavezu.
Poto se trasant potpisom obavezuje, mora imati poslovnu sposobnost u asu
izdavanja mjenice, u momentu kad je potpisuje. Kad je trasant pravno lice, pored
potpisa ovlaenih lica na mjenici mora biti ispisana i firma, odnosno naziv pravnog
lica. Po pravilu se stavlja tambilj. Mjenica mora biti potpisana onako kako je
registrovano da se to pravno lice potpisuje.
Na istoj mjenici moe biti oznaeno i vie lica za trasante (satrasanti). Po
prirodi poloaja trasantovog u mjenici, razumljivo je da satrasanti mogu biti samo
zajedniki (kumulativni) dunici i da nema smisla da budu oznaeni alternativno.
Svi su zajedniki dunici. Imalac mjenice moe (u regresnom postupku) traiti od
svakog od njih isplatu cijelog mjeninog iznosa, a moe i od svih kao zajednikih
336
dunika. Meusobni odnos satrasanata nije mjeninopravne prirode, nego

graanskopravne.
2.7. Oznaenje dospjelosti
Dospjelost je vrijeme kad se mjenica ima isplatiti, vrijeme kad mjenina svota
dospijeva za isplatu. Rok dospjelosti se mora naznaiti na mjenici, jer je to njen
bitni sastojak. No ako se ne naznai, mjenica ipak vai, a zakonska je pretpostavka
da je to mjenica po vienju (ZM, l. 4, st.2). Rok dospjelosti ne moe se odrediti
van mjenice.
Rok dospjelosti kod mjenice moe biti odreen na jedan od ova etiri naina
(ZM, l. 34):
a) Mjenica sa dospjelou na odreeni dan, dnevna mjenica, kalendarska
mjenica (Tagwechsel, lettre de change a jour five). Ova mjenica glasi: 1. juna
2002. god. platite... Rok dospjelosti je odreen tano datumom, fiksan je.
Doputeno je, umjesto fiksno odreenog dana, dospjelost oznaiti i uobiajenim
izrazima koji pokazuju tano o kom se danu radi. To su: poetkom mjeseca ili
primo, polovinom mjeseca ili medio, krajem mjeseca ili ultimo. To znai prvi
dan u mjesecu, petnaesti dan u mjesecu i posljednji dan u mjesecu (ZM, l. 38).
Kada je mjenica plativa na odreeni dan u mjestu u kome ne vrijede isti kalendar
koji vrijedi u mjestu izdavanja, onda se smatra da je dan dospjelosti po kalendaru
koji vrijedi u mjestu plaanja (ZM, l.38, st.1).
b) Mjenica na odreeno vrijeme od izdanja (Dato wechsel, lettre de change a
date). Dospjelost ovakve mjenice je odreena protekom na mjenici naznaenog
vremena od njenog izdanja. Ta mjenica glasi: platite est mjeseci od danas ili tri
mjeseca a dato platite za ovu mjenicu... ili pola godine od izdanja ove mjenice
platite... Vano je naznaiti, ma kojim izrazom, da se plaa od dana izdanja
mjenice, da ne bi dolo do zabune od kada treba raunati protek roka. Moglo bi se,
inae, kad to ne bi bilo naglaeno, uzeti da se vrijeme rauna od dana podnoenja
na akcept, odnosno na vienje. Vrijeme se rauna onako kako odreuje
graansko pravo (ZOO, l. 77). Kada se mjenica plativa na odreeno vrijeme od
dana izdavanja trasira iz jednog mjesta na neko drugo mjesto i kad u tim mjestima
ne vrijede isti kalendari, onda se dan izdavanja dovodi na dan koji mu odgovara u
kalendaru koji vrijedi u mjestu plaanja, pa se prema tome odreuje dospjelost
(ZM, l.38, st.2).
c) Mjenica po vienju (Sichtwechsel, lettre de change a vue). Mjenica po
vienju dospijeva kad god se podnese na isplatu. Trasant je duan isplatiti kad god
mu je imalac podnese u okviru zakonom predvienog roka.
Mjenica po vienju obino glasi: po vienju platite za ovu mjenicu... ili platite
im se ova mjenica podnese na isplatu ili pri podnoenju na isplatu platite... ili
kad imalac ove mjenice zahtijeva platite... i sl. Zakon ipak odreuje krajnji rok u
kome se mjenica po vienju mora podnijeti na isplatu. To je godina dana od
izdanja. Ovaj rok podnoenja na isplatu moe trasant skratiti ili produiti da traje
due od godinu dana. Moe ga odrediti i svaki indosant, ali samo na krae vrijeme
od godine dana (ZM, l. 35). Takva mjenica po vienju kod koje je odreen krajnji
337
rok podnoenja na isplatu glasila bi: platite po vienju, a najdalje 20. juna 2002.
godine ili platite po vienju, ali ne prije deset mjeseci od danas... Mjenice po
vienju ne moraju se podnositi na akcept, a po pravilu se i ne podnose. Trasant
moe odrediti da mjenica plativa po vienju ne smije biti podnesena na isplatu prije
naznaenog vremena. U takvom sluaju rok za podnoenje na naplatu poinje tei
od tog vremena (ZM, l. 35, st. 2).
d) Mjenica na odreeno vrijeme po vienju (Nachsichwechsel, lettre de
change de vue). Ova mjenica mora se najprije podnijeti trasatu na vienje, pa
poto je on vidi i upie na mjenici datum kad mu je podnesena na vienje, i kada
protekne na mjenici oznaeni rok, podnosi se na isplatu. Takva mjenica glasi: tri
mjeseca po vienju platite... i sl.
Podnoenje na vienje u stvari je podnoenje na akcept, tako da se vrijeme
koje treba da protekne do dospjelosti rauna od dana kad trasat akceptira mjenicu i
stavi datum akcepta. Ako prilikom podnoenja trasat nije stavio datum, kao i kad je
odbio da akceptira takvu mjenicu, valja je podnijeti na protest, i rok se rauna od
dana podizanja protesta. Dakle, rok se rauna bilo prema danu akcepta bilo prema
danu protesta (ZM, l. 36). Kada protest nije podignut, onda se u pogledu
akceptiranja smatra da je nedatirani akcept stavljen posljednjeg dana roka
predvienog za podnoenje na akceptiranje (ZM, l. 36, st. 2).
Nije doputeno navesti na mjenici dvije ili vie dospjelosti, poto bi to stvaralo
zabunu, kosilo bi se s naelom odreenosti mjenice. Takve bi mjenice bile nitave
(ZM, l. 34). Ne vae ni mjenice sa kumulativnim ili alternativnim naznaenjem
dospjelosti. Mjenice sa naznaenjem krajnjeg roka plaanja ne vae (platite do 1.
jula t.g.). Ne vae ni sa nemoguim datumom (platite 31. aprila). U ovim
sluajevima se ne moe primijeniti pravilo da se dospjelost izvrenja obaveze
pomie na najblii mogui datum. Mjenica sa dospjelou ranijom od dana izdanja,
takoe, ne vai. Ne vai ni mjenica sa naznaenjem isplate na rate (obrone
mjenice) kod koje je dospjelost naznaena sa vie dana, svakog od tih dana plaa
se jedan dio mjenine svote (1. februara 2000. godine platite 10.000 KM, a 5.
aprila iste godine platite 20.000 KM).
2.8. Mjesto plaanja
U mjenici mora biti navedeno mjesto u kome treba mjenicu platiti. Prema
meunarodnoj praksi, stavlja se toponomastiki naziv mjesta, onaj naziv koji se za
to mjesto upotrebljava u toj zemlji. No i kad ne bi bilo tako navedeno, ne bi
postojao razlog za nitavost mjenice.
Zakoni nekih zemalja sadre odredbu da je nitava mjenica u kojoj mjesto
plaanja nije oznaeno zvaninim nazivom. U zemljama u kojima zakon ne trai
upotrebu zvaninog naziva mjesta pod sankcijom nitavosti mjenice, sudska
praksa tolerie i uobiajeni naziv mjesta, ako se jasno i nesumnjivo zna na koje se
mjesto misli. Ako vie mjesta nosi isti naziv, a nije stavljena i blia oznaka iz koje bi
se vidjelo na koje od tih mjesta izdavalac mjenice misli, savjesni imalac mjenice je
ovlaen da je podnese na isplatu u ma kome od tih mjesta, po svome izboru.
338
Mjesto plaanja je bitan elemenat mjenice, ali nije neophodan. Moe taj
podatak biti izostavljen, i tada postoji zakonska pretpostavka da je mjesto plaanja
ono mjesto koje je na mjenici oznaeno pored imena trasata (ZM, l. 4, st. 3). Ako,
pak, ni to mjesto ne bi bilo navedeno, takva bi mjenica bila nitava jer joj nedostaje
jedan bitan elemenat. Po teoriji omisije, savjesni imalac mjenice moe sam popuniti
mjeninu ispravu i upisati mjesto plaanja ili pored imena trasatovog dodati mjesto
njegovog prebivalita.
Naziv mjesta plaanja upisuje se u mjenicu obino u donjem lijevom uglu
ispod trasatovog imena (Dijamant d.d. Sarajevo, Plaanje u Sarajevu ili Vispak
d.d. Visoko, Plaanje kod HBB banke d.d. Sarajevo). Zakon ne trai da se mora
pored geografskog naziva plaanja staviti i blia adresa (ulica i broj), ali je
razumljivo da to treba uiniti, jer se time omoguuju ili olakavaju mnoge radnje
koje je potrebno preduzimati radi ostvarivanja prava iz mjenice.
2.9. Dan i mjesto izdavanja
Datum i mjesto izdavanja mjenice obino se stavlja na poetku, u lijevom
gornjem uglu, ali ne mora biti tako. Vano je da se stave, pa ma gdje na mjenici. U
mjeninom blanketu su ovi podaci navedeni na poetku mjeninog teksta, u
gornjem lijevom uglu.
Naznaenje datuma izdanja ne mora odgovarati istini. Vai i mjenica na kojoj
je kao datum izdavanja stavljen neki drugi dan, a ne onaj kad je mjenica stvarno
izdata. Moe biti, znai, i antidatirana kao i postdatirana. Mjenino pravo
dozvoljava da ovaj zahtjev bude formalno zadovoljen. U pogledu naziva mjesta
vai ono to je reeno za mjesto plaanja.
3. Pretpostavljeni bitni sastojci mjenice
Svi nabrojani elementi mjenice, kako se vidi, logiki se nameu iz same
prirode mjenice i zato jesu bitni. Da bi se ipak omoguila to laka upotreba
mjenice, dozvoljeno je odstupanje od ovog pravila u tom smislu to se za neke od
sastojaka uzima kao da postoje u mjenici.
Meu bitnim sastojcima mjenice uinjeno je podvajanje na one koji se moraju
izriito navesti i moraju postojati u asu kad se mjenica podnosi na isplatu i one koji
se mogu pretpostaviti iako nisu izriito navedeni u mjeninom tekstu. Zakon o
mjenici navodi tri pretpostavke bitnih sastojaka (ZM, l. 4):
a) Trasirana mjenica u kojoj nije naznaena dospjelost pretpostavlja se da je
to mjenica po vienju. Znai da oznaenje dospjelosti na mjenici moe biti
isputeno.
b) Ako u mjenici nije oznaeno mjesto plaanja, pretpostavlja se da je mjesto
plaanja ono mjesto koje je oznaeno pored trasatovog imena.
c) Ako u trasiranoj mjenici nije naznaeno mjesto izdanja, pretpostavlja se da
je mjenica izdana u mjestu koje je navedeno pored trasantovog potpisa.
339
4. Domicilirana mjenica
Najei sluaj jeste da mjenicu plaa akceptant u mjestu svoga sjedita,
odnosno prebivalita i da mu se tu podnosi. Razlozi trgovakog saobraaja nekada
zahtijevaju da se mjenica plati u drugom mjestu, a ne u mjestu sjedita ili
prebivalita. Ako je to cilj, onda se tako mora odrediti (upisati) u mjenici. Mjenica
na kojoj je oznaeno drugo mjesto kao mjesto plaanja, a ne sjedita ili prebivalita
trasata i upisano na mjenici pored njegovog imena naziva se domiciliranom
mjenicom (Soko d.d. Mostar, Plaanje u Tuzli).
Kod ocjene da li je mjenica domicilirana mjerodavno je samo ono to je
upisano na mjenici, a ne stvarno stanje. Ako na mjenici pie: Soko d.d. Sarajevo,
Plaanje u Mostaru, radilo bi se o domiciliranoj mjenici, iako nije tana adresa
trasata. Sjedite drutva Soko nije u Sarajevu, nego u Mostaru. Ovdje se ak radi
i o tome da se stvarno sjedite trasata podudara sa mjestom plaanja, pa ipak se
radi o domiciliranoj mjenici.
U sluaju kada se sjedite ili prebivalite trasata podudara sa mjestom
plaanja, ne moe se govoriti o domiciliranoj mjenici (Soko d.d. Sarajevo, Plaanje
u Sarajevu). Tako je upisano u mjenicu i nema uticaja injenica to je stvarno
sjedite Soko d.d. u Mostaru, a ne u Sarajevu.
Domiciliranom mjenicom se naziva i mjenica u kojoj je trasant naznaio da e
istu platiti neko drugi, a ne trasat (Merkur d.o.o. Sarajevo, Plaanje kod HBB
banke d.d. Sarajevo).
Mogua je i takva kombinacija da i mjesto plaanja bude razliito od sjedita
trasatovog, a da platac, lice koje treba da plati, ili kod koga treba da se plati, bude
neko drugi, a ne trasat. Navoenjem nekog drugog lica koje treba da plati mjenicu
(platac) ne mijenja se trasat. Platac ne ulazi uopte u mjeninopravni odnos. Nema
njegovog potpisa na mjenici.
Zakon o mjenici (l. 28) dozvoljava kod mjenica plativih u mjestu trasatovog
sjedita, koje nisu domicilirane, da trasat moe prilikom akcepta oznaiti adresu u
tom mjestu gdje e se mjenica platiti. Time se ne mijenja mjesto plaanja, nego se
samo daje adresa gdje e se, odnosno kod koga e se mjenica platiti. To lice
(platac), odnosno mjesto (platite), odreuje trasat. Neki i tu mjenicu nazivaju
domiciliranom, odnosno nepravom domiciliranom mjenicom.
Mjenicu moe domicilirati samo trasant. Trasat moe na domiciliranoj mjenici
odrediti samo domicilijata, lice koje e za njega platiti mjenicu u mjestu plaanja
koje je ve odredio trasant. Miljenje da mjenicu moe domicilirati samo trasant nije
opteprihvaeno. Po teoriji omisije, mogao bi mjenicu domicilirati svaki njen
savjesni imalac, jer se smatra da je trasant, kad je izostavio tu oznaku, ovlastio
svakog imaoca da to po potrebi uini.
340
Postoji i shvatanje da je domicilirana mjenica svaka u kojoj je oznaeno da e

je isplatiti neko tree lice, a ne akceptant ili u kojoj je naznaeno da e se isplatiti u
nekom drugom mjestu, a ne u mjestu koje je navedeno u mjenici kao sjedite
trasatovo.
5. Nebitni sastojci mjenice (mjenine klauzule)
Pored bitnih sastojaka koje hartija od vrijednosti mora sadravati da bi bila
mjenica, u mjenini tekst se mogu unositi i neki drugi sastojci (mjenine klauzule).
Njihovo unoenje nije nuno pa se stoga i nazivaju nebitnim sastojcima
(fakultativnim elementima). Za punovanost isprave kao mjenice nema uticaja da li
su ti elementi uneseni u ispravu ili nisu. Unose se ako mjenici treba dati jo neko
pravno dejstvo ili da se jasnije oznae neki pravni odnosi izmeu lica koja
uestvuju u mjeninom poslu. Naveemo najee mjenine klauzule:
5.1. Podatak o broju mjeninog primjerka (duplikatna klauzula)
Nekad je potrebno da se mjenica izda u dva ili vie primjeraka. To bi bilo za
sluaj gubitka mjenice, njenog podnoenja na akcept. Ako se mjenica izdaje u vie
primjeraka, potrebno je navesti u tekstu i naznaiti koji je po redu primjerak: prvi
(prima), drugi (sekunda), trei (tertia). (1. septembra 2003. godine platite za ovu
prvu mjenicu..., po vienju platite za ovu drugu mjenicu...). Navoenjem broja
primjeraka mjenice treba da se ukae da se ne radi o izdavanju novih mjenica,
nego o veem broju primjeraka jedne iste mjenice. Svi primjerci predstavljaju jednu
mjenicu i isplatom jednog primjerka svi ostali gube vanost. Ako se ne eli
izdavanje vie primjeraka jedne mjenice, stavlja se solo klauzula (1. jula t.g. platite
za ovu solo mjenicu... ili ... za ovu jedinu mjenicu...).
5.2. Oznaka po naredbi
Mjenica je hartija od vrijednosti koja je po sili zakona prenosiva (negocijabilna)
po naredbi, bilo to u njoj oznaeno ili ne. Svaka je mjenica prenosiva
indosamentom, pa izostavljanje tog nareenja ne ometa njen lak i nesmetan
prenos. U mjenici ne mora biti upisano: Platite za ovu mjenicu po naredbi N.N...,
nego moe i ovako: Platite za ovu mjenicu N.N...
5.3. Klauzula o moneti (klauzula o efektivnosti)
Naziva se jo i klauzulom o efektivnom plaanju u stranoj valuti, a
interesantna je u meunarodnom mjeninom saobraaju. Trasant njome odreuje
da se mjenica ima isplatiti u naznaenoj vrsti novca. Mjenica bi glasila: 12. jula t.g.
platite za ovu jedinu mjenicu po naredbi N.N. 10.000 vicarskih franaka
efektivno... ili u vicarskim francima. Ako bi naredba glasila samo na isplatu
nekog stranog novca (Platite... u stranoj valuti...), ali se iz teksta ne vidi u kojoj
efektivnoj valuti (moneti), mjenini dunik je ovlaten da mjenicu isplati u domaem
341
novcu prema dnevnom ili odreenom slubenom kursu. Inae, ova klauzula se
primjenjuje ukoliko nije u suprotnosti sa devizno-valutnim propisima zemlje.
5.4. Klauzula o pokriu (revalirajua klauzula)
Oznaava oblik vrijednosti koju je trasat primio od trasanta, ime ga je pokrio, i
na osnovu ega trasat pristaje da se mjenica vue na njega. Tie se osnovnog
odnosa izmeu njih jer govori o tome u emu se sastoji naknada (protuinidba)
koju trasat prima. Njegova inidba je u isplati mjenine svote. Trasat prihvata
mjenicu, ulazi u mjeninu obavezu kao dunik, radi toga to je primio pokrie od
trasanta u novcu, kreditu, trgovakim efektima, robi, a moe biti i dug. Klauzula ima
graanskopravna dejstva i pozivanje na pokrie i njegovo osiguranje
(obezbjeenje) nema mjeninopravnu vrijednost jer stavljanjem potpisa na mjenicu
od strane trasata smatra se da je zasnovana njegova mjenina obaveza. Prema
naelu strogosti, mjenini posao je samostalan i apstraktan, pa se ne vidi kauza
(razlog) obavezivanja.
Ako klauzula glasi: Platite... i stavite na moj raun znai da trasat ima
poslovni odnos sa trasantom iz koga neto duguje pa e mjenicu isplatiti sa tog
trasantovog rauna. Kada postoji ovakva klauzula: Platite... i stavite na raun
N.N, radi se o komisionoj mjenici (komisiona trata). Postoje pravni odnosi izmeu
trasata i N.N, ali i izmeu trasanta i N.N, na osnovu ega trasant, kao komisionar
N.N, vue mjenicu na trasata. O komisionoj mjenici bie rijei kasnije. U sutini,
klauzula o pokriu pokazuje trasatu koga on treba da zadui u raunu ili kome
raunu e odobriti mjeninu svotu.
5.5. Klauzula valute (valutna klauzula ili klauzula o primljenoj vrijednosti)
Pokazuje odnos izmeu trasanta i remitenta, odnosno u emu je bila ili se
oekuje protuinidba remitenta. Ta klauzula obino glasi: Valuta primljena u robi
ako je trasant primio robu i plaa mjenicu ili Valuta primljena u gotovu jer je od
njega primio novac ili Valuta za eskont ako remitent kao banka trasanta eskontira
mjenicu, zatim Vrijednost u meni (nama) samom kada je trasant oznaio sebe
kao remitenta. Ova klauzula ima graanskopravna, a ne mjenina dejstva.
5.6. Avizna klauzula (avizo ili klauzula o izvjetaju)
Klauzula govori o tome da li trasat, prije nego to prihvati nalog iz mjenice,
treba da saeka izvjetaj od trasanta ili ne treba. Moe da glasi: Platite ... i stavite
istu na moj raun sa izvjetajem ili Platite... i stavite istu u raun N.N, bez
izvjetaja. Bezuslovnost mjeninog naloga moe se ublaiti unoenjem ove
klauzule ako se akceptiranje i plaanje mjenice vee za izvjetaj koji trasant treba
da poalje trasatu (upisano sa izvjetajem). Ukoliko trasat akceptira i/ili isplati
mjenicu prije dobijanja izvjetaja, on time, protivno izvjetaju, ugroava svoj zahtjev
na pokrie. Klauzula bez izvjetaja znai da trasant nee slati trasatu nikakav
342
izvjetaj niti objanjenje u pogledu mjenice. I ova klauzula ima graanskopravna, a

ne mjenina dejstva.
5.7. Kasatorna klauzula
Upisuje se u sluaju izdavanja mjenice u vie primjeraka, a cilj je da se
mjenina svota isplati samo imaocu jednog (odreenog) primjerka mjenice.
Isplatom toga primjerka ostali gube pravnu vrijednost. Obino glasi: Platite za ovu
prvu, a ne i za ostale mjenice... ili Platite samo po ovom primjerku...
5.8. Rekta klauzula (negativna klauzula po naredbi)
Ovom klauzulom mjenica se pretvara u hartiju od vrijednosti na ime i moe se
prenositi samo cesijom, a ne indosiranjem. Takva bi mjenica glasila: Platite za ovu
mjenicu N.N, ali ne i po njegovoj naredbi... ili Platite za ovu mjenicu N.N, koja nije
indosabilna... Rekta klauzula slabi opticajnu sposobnost mjenice.
5.9. Klauzula bez trokova ili bez protesta
Unoenjem ove klauzule imalac mjenice se oslobaa obaveze na podizanje
protesta, radi izbjegavanja suvinih trokova. Meutim, imalac mjenice zadrava
sva mjenina prava, iako nije podigao protest u sluajevima u kojima bi, inae, to
trebalo da uini. Klauzulu moe unijeti trasant, indosant ili avalist. Ako je upie
trasant, ona djeluje prema svim potpisnicima, a ako je stavi indosant ili avalist, tada
djeluje iskljuivo prema njima. Ukoliko bi imalac mjenice, i pored postojanja ove
klauzule, podnio mjenicu na protest, nema pravo na protestne trokove od lica koje
je stavilo klauzulu, niti od njegovih sljednika. Akceptant i trasant kod vlastite (solo)
mjenice nemaju pravo stavljati ovu klauzulu.
5.10. Klauzula bez obaveze ili bez regresa
Njome indosant iskljuuje svoju mjeninopravnu odgovornost, kao regresnog
dunika, prema daljnim imaocima mjenice. Klauzula vai samo prema indosantu
koji je istu upisao.
5.11. Klauzula o kamati
Unosi je trasant kod mjenice plative po vienju (a vista) ili na odreeno vrijeme
po vienju uz upis visine kamatne stope. Ne moe se unositi kod mjenica ija je
dospjelost odreena na drugi nain.
5.12. Oznaka adrese
Sve radnje koje treba preduzeti radi ostvarivanja mjeninih prava obavljaju se
u poslovnom lokalu lica koga se one tiu. Ako se lice ne moe pronai ili se iz
mjenice ne vidi adresa lokala, tada se radnje mogu preduzeti u stanu ili na drugom
343
mjestu, uz pristanak tog lica. Stoga je potrebno unijeti u mjenicu bliu adresu
trasanta, trasata kao i uz mjesto plaanja kod domicilirane mjenice.
III MJENINE RADNJE
1. Uopte o mjeninim radnjama
Mjenica je tipina hartija od vrijednosti po naredbi kod koje prava nastaju,
prenose se, mijenjaju ili prestaju preduzimanjem odreenih radnji, bilo povjerioca,
dunika ili treeg lica. Svakom radnjom (izjavom na mjenici) stvaraju se novi pravni
odnosi i svaka ima svoje pravno dejstvo. Radnje se preduzimaju u zakonom
propisanom obliku i na zakonom predvien nain jer vai princip mjenine
formalnosti. Neke mjenine radnje su obavezne, dok su druge fakultativne. Stoga
se smatra da je mjenica skupni pojam za koji je vezan niz radnji i pravnih
291
poslova (mjeninopravne radnje).
Svako lice iz mjenice moe ovlastiti drugo da kao njegov punomonik izvri
neku mjeninu radnju. Odnos vlastodavca i punomonika rjeava se prema
pravilima obligacionog prava, samo dok se punomonik kree u granicama
ovlatenja. Za preuzimanje mjeninih obaveza punomonik mora imati posebno
(specijalno) punomoje (ZOO, l. 91). Kada punomonik kod mjenice prekorai
svoja ovlatenja, on postaje solidarni mjenini dunik.
U graanskom pravu, punomonik kad stupa u neki pravni odnos za svoga
nalogodavca, mora na to upozoriti drugu stranu, obavijestiti je da nastupa kao
punomonik. Poto je mjenica strogo pismena isprava, punomonik kad potpisuje
mjenicu kao trasant, treba da napie u ime koga je potpisuje, a trebalo bi da doda i
po kome ovlaenju (za N.N., po punomoi od 10. maja 2004. godine ovlaten
A.A.).
Po mjeninom pravu, ko se na mjenici potpie kao zastupnik drugoga, a da za
to nije bio ovlaen, lino je obavezan po toj mjenici. Isto vai i za zastupnika koji je
prekoraio ovlatenje. Lani zastupnik (falsus procurator) duan je ispuniti obavezu
u svoje ime pod uslovom da je sam potpisao mjenicu. Ako ne stave svoj potpis na
mjenicu, ve potpiu zastupanoga, tada ne nastupa njihova obaveza. To je onda
falsifikat i sluaj se rjeava po propisima graanskog, odnosno krivinog prava.
Ako se na mjenici nalaze potpisi lica koja su nesposobna da se mjenino obaveu
ili lani potpisi ili potpisi izmiljenih lica ili potpisi koji iz bilo kojeg drugog razloga ne
obavezuju lica koja su potpisala mjenicu, ili u ime kojih je ona potpisana, ipak su
obaveze ostalih potpisnika pravovaljane (ZM, l. 9).
291
Suprotno: Antonijevi dr Zoran, op.cit. str. 491; Vajner dr Zdenko, op.cit.str. 141.
344
Ve je reeno da kod mjenice postoji niz pravnih radnji koje se dijele na

osnovne mjenine radnje i radnje koje se preduzimaju radi ouvanja i ostvarenja
mjeninih prava. U osnovne mjenine radnje spadaju: izdavanje, prenos,
akceptiranje, mjenino jemstvo (aval), isplata (plaanje), intervencija te
umnoavanje i prepis mjenice. Radnje kojima je cilj ouvanje mjeninih prava su:
regres, protest, amortizacija mjenice i podizanje mjenine tube. Zakonska pravila
koja se odnose na pojedine radnje jasno pokazuju zato je mjenica omiljen
instrument u trgovakom prometu.
2. Izdavanje mjenice
Mjenicu izdaje trasant i to je prva radnja koja se preduzima. Izdavanje se
sastoji u popunjavanju isprave i stavljanju potpisa trasanta na mjenino pismeno.
Popunjavanje mjeninog blanketa nije neophodno, poto po teoriji omisije
izostavljene mjenine elemente moe upisati u mjenicu svaki njen imalac do
podnoenja na isplatu. Potpis izdavaoca mora biti u momentu izdavanja.
Da bi izdavanje mjenice bilo punovano, trasant mora imati poslovnu
sposobnost, jer je to pravna radnja, a za preduzimanje pravnih radnji potrebno je
da subjekt ima poslovnu sposobnost. U mjeninom pravu, sposobnost za izdavanje
mjenice naziva se pasivnom mjeninom sposobnou, to znai sposobnost za
preuzimanje mjeninih obaveza. Pasivna mjenina sposobnost uglavnom je
izjednaena u modernom pravu sa optom poslovnom sposobnou, iako u nekim
zemljama ima u tom pogledu odstupanja. Aktivna mjenina sposobnost jeste
sposobnost lica da bude povjerilac po mjenici.
Nepismeni i slijepi imaju pasivnu mjeninu sposobnost, ali je izdavanje
mjenice i vrenje ostalih pravnih radnji za njih uslovljeno. Nepismeni i oni koji ne
mogu pisati obavezuju se stavljanjem na mjenicu otiska prsta pred sudom i taj znak
ovjerava sud. Potpis slijepih na mjenici vai samo ako ga ovjeri sud. Pravno lice
potpisuje mjenicu tako to se uz potpis ovlaenih lica stavlja i peat. tambilj, ig i
peat imaju istu pravnu i dokaznu snagu kao i rukoznak (ZM, l. 99).
U privrednom ivotu mjenicu izdaje poslovna organizacija (privredno drutvo)
kao dunik, radi ispunjenja neke obaveze prema povjeriocu. Obino povjerilac i
dunik ugovaraju da za vrijednost prodate robe (stvari) ili za izvrene usluge
prodavac, odnosno organizacija koja prua usluge, vue (trasira) mjenicu na
kupca, odnosno primaoca usluga, oznaavajui sebe kao remitenta. Kao remitenta
moe oznaiti i nekog svoga povjerioca (drugo lice) sa kojim je ugovoreno plaanje
na ovaj nain. Mjenicu moe da vue i neka trea organizacija na kupca u korist
prodavca, ako postoji takav ugovor. U tom sluaju, ta se organizacija formalno
pojavljuje kao trasant (izdavalac mjenice), a stvarno je ona garant (irant). Nadalje,
nije rijedak sluaj da dunik iz nekog ugovora (kupac, organizacija kojoj se pruaju
usluge) predaje svome povjeriocu bjanko akceptiranu mjenicu.
345
3. Prenos mjenice
3.1. Cesija i indosament
Jedna od osnovnih karakteristika hartija od vrijednosti jeste njihova
negocijabilnost (prenosivost). Mjenica se moe prenositi cesijom (ustupanjem) i
indosamentom. Za prenoenje mjeninih prava cesijom vae pravila obligacionog
prava o ustupanju potraivanja (ZOO, l. 436-445) i pravila o cesiji hartija od
vrijednosti (ZOO, l. 246), o emu je bilo rijei u dijelu o hartijama od vrijednosti
uopte.
Specifian nain prenosa hartija od vrijednosti po naredbi, kakva je mjenica,
jeste indosament (indosman). Dosadanji imalac mjenice, kao indosant, prenosi
prava iz mjenice na novog imaoca, kao indosatara. Prenosom mjenice
indosamentom nastaje izmeu dunika i svakog novog povjerioca (lica na koje je
mjenica indosirana) samostalan pravni odnos. On je nezavisan od odnosa prema
starom povjeriocu jer je odluan samo sadraj mjenice i meusobni lini odnos tog
novog povjerioca i dunika. Pored naziva indosant i indosatar, koriste se i termini
irant i iratar. irant je indosant, dosadanji povjerilac koji indosamentom postaje
dunik, a iratar je indosatar, novi povjerilac.
3.2. Puni indosament
Indosament je izjava na mjenici ili na njenom produetku (alonu) kojom
imalac mjenice prenosi svoja prava iz mjenice na neko drugo lice. Izjava se, po
pravilu, daje na poleini mjenice pa odatle i naziv indosament (in dosso - na
leima). U izuzetnim sluajevima indosament moe biti napisan i na licu mjenice,
ali tada mora biti cio ispisan - puni indosament (indosman).
Forma indosamenta nije zakonom propisana. Treba upotrijebiti rijei da bude
jasno da se radi o indosamentu. Obino se pie: Platite po naredbi N.N.-a ili
Platite N.N.-u ili Mjesto mene platite N.N.-u ili Za me N.N.-u. Mora se potpisati
jer dosadanji indosatar postaje dunik, a dunik po hartiji od vrijednosti se postaje
samo potpisom. Obino se jo stavlja datum i mjesto.
Prvi indosant je uvijek remitent, jer je on prvi povjerilac po mjenici. Indosament
mora biti bezuslovan, a ako je stavljen uslov, smatra se kao da nije napisan. Po
anglosaksonskom pravu, dozvoljeno je unoenje uslova u indosament poto je
dozvoljen i mjenini nalog sa uslovom (neoperativna mjenica). Djelomian
indosament je nitavan (ZM, l. 13, st. 2).
3.3. Bjanko indosament
Indosatar sa bjanko indosiranom mjenicom moe da preduzme slijedee
radnje:
346
a) Prenijeti dalje na drugo lice punim indosamentom, i u tom e sluaju ispod

potpisa ranijeg indosanta, koji mu je prenio mjenicu blanko indosamentom, upisati
svoj indosament i potpisati;
b) Indosirati svojim blanko indosamentom stavljajui samo svoj potpis (ispod
potpisa svog indosanta);
c) Prazno mjesto ispuniti svojim imenom i mjenicu dalje prenijeti ili podnijeti na
naplatu;
d) Ispuniti blanko indosament imenom nekog treeg lica i predati mu mjenicu.
Poto na takvoj mjenici nema njegovog potpisa, nema ni njegove obaveze, nije
dunik po toj mjenici;
e) Mjenicu predati nekom treem licu nita ne upisujui, niti je potpisujui. Novi
imalac ovakve mjenice postupa s njom kao s blanko mjenicom (ZM, l. 15, st. 2,
taka 3).
Prema tome, indosatar kod blanko indosamenta je onaj koji ima mjenicu u
rukama, u svojoj dravini.
3.4. Prokura indosament
Prokura (punomoniki, opunomoujui, za inkaso, za naplatu) indosament se
preduzima radi opunomoenja. Indosant samo ovlauje indosatara da u njegovo
ime i za njegov raun vri neka prava iz mjenice, da obavi i neke radnje.
Punomonikim indosamentom se ne prenosi pravo svojine na mjenicu, ono ostaje
kod indosanta. Odnos naredbodavca i punomonika se mora jasno vidjeti iz
mjenice i stoga se upisuje klauzula koja to oznaava: Platite N.N-u kao
punomoniku ili N.N-u kao punomo ili Mjesto mene N.N-u, vrijednost za
naplatu.
Punomonik (indosatar) ne stie samostalno pravo iz mjenice. On po zakonu
ima prava koja proistiu iz mjenice, ali ako bi mjenicu htio indosirati, moe to uiniti
samo kao prenos punomoja. On nije stekao svojinsko pravo na mjenicu i ne moe
je prenositi ni na kakav nain osim kao punomoje, jer to je sadraj njegovih
ovlatenja.
3.5. Zaloni indosament
Mjenica se moe i zaloiti za neko pravo povjerioca koje ima osnov u pravnom
poslu van mjenice. Mjenica se zalae indosamentom koji sadri odredbu iz koje se
moe vidjeti da se radi o zalogu: Platite N.N-u, vrijednost za osiguranje ili Platite
za mene N.N-u, vrijednost za zalogu. I zaloni indosament moe biti puni i bjanko.
U pogledu prava zalonog povjerioca (indosatara) situacija je slina prokura
indosamentu sa specifinostima koje ima svaka zaloga. On ima sva prava koja
proistiu iz mjenice, s tim to mjenicu moe dalje prenositi samo punomonikim
indosamentom. O dospjelosti mjenice zaloni indosatar ima pravo traiti isplatu
347
mjenine svote i iz dobijenog iznosa namiriti svoje potraivanje, a eventualni viak

duan je predati indosantu.
3.6. Rekta indosament
Svojstvo prenosivosti mjenice po naredbi moe se oduzeti rekta
indosamentom tako to se izjavi o prenosu dodaju odgovarajue rijei kao ne po
naredbi ili ne po njegovoj naredbi. Izjava bi glasila: Umjesto meni platite N.N, ali
ne i po njegovoj naredbi ili neki drugi izraz koji to isto oznaava. Time se umanjuje
cirkulaciona mo mjenice jer se tada ona moe prenositi iskljuivo cesijom kao i
druge graanskopravne trabine.
Indosant koji je upisao rekta indosament ne moe mjenicu pretvoriti trajno u
rekta mjenicu, da se kasnije ne moe uopte prenositi indosamentom. Na to je
jedino ovlaten trasant, on iskljuuje indosiranje. Meutim, indosant koji je zabranio
indosiranje rekta indosamentom umanjuje svoju odgovornost. On tada ne
odgovara licima na koja bude mjenica kasnije indosirana (ZM, l. 16).
3.7. Povratni indosament
Povratni indosament postoji onda kada se mjenica indosira na trasata, bilo da
ju je on akceptirao ili ne, zatim na trasanta kao i na lice koje je ve bilo indosant na
toj mjenici. Obaveza se vraa opet na lice na kome je jednom ve bila (ZM, l. 12).
Sva ova lica mogu mjenicu dalje indosirati.
3.8. Indosament sa klauzulom straha
Opte je pravilo da indosant odgovara da e mjenica biti akceptirana i
isplaena (ZM, l. 16). Meutim, on je ovlaten da iskljui svoju odgovornost. ini
to tako to izjavi o prenosu (indosamentu) dodaje odgovarajuu klauzulu kao bez
obaveze ili bez garancije ili bez moje dalje obaveze ili ne odgovaram za
isplatu, odnosno dodaje tzv. klauzulu straha. Naravno da ovakva klauzula slabi
snagu mjenice jer iskljuuje iz obaveze tog dunika.
Treba istai da klauzulu straha, kao nebitni elemenat mjenice, moe unijeti i
trasant, ali ne tako iroko kao indosant. Ako bi se klauzula odnosila na iskljuenje
trasantove odgovornosti za neisplatu mjenice, smatra se da nije napisana i ne bi
proizvodila pravna dejstva.
4. Prijem mjenice (prihvat, akcept)
Mjenicom trasant upuuje bezuslovan nalog trasatu da isplati odreenu svotu
novca. Time trasat postaje samo pretpostavljeni dunik po mjenici. U mjeninu
obavezu se ulazi samo potpisom na mjenici. Da bi trasat postao dunik i da bi bio
obavezan da postupi po naredbi trasanta i o dospjelosti isplati mjenicu, potrebno je
da obavezu prihvati (akceptira). Akcept je, prema tome, mjeninopravna radnja
348
(izjava) kojom trasat, stavljanjem odgovarajue klauzule i svojim potpisom na

mjenici, potvruje da prihvata mjeninu obavezu.
Akceptom se mijenja glavni dunik u mjenici. Do tada je dunik bio njen
izdavalac. Akceptom trasat postaje glavni dunik, a ostali potpisnici na mjenici
postaju drugostepeni (regresni) obveznici. Imalac mjenice stie prema njima
regresno pravo, pravo da se naplati od njih, ako ne plati glavni dunik. U tome je
osobina mjenice i u tome je znaaj akcepta. Dalji je znaaj akcepta u tome to
mjenica i mjenine obaveze prestaju jedino ako mjenicu isplati akceptant. Ako
mjenicu isplati ma koji drugi mjenini obveznik, ona se ne gasi.
Akceptantova obaveza je neposredna, jer odgovara svakom imaocu mjenice
neposredno, pa ak i trasantu, ako je mjenica dola u njegove ruke. Obaveza je i
samostalna, jer ako bi mjenica s obzirom na potpise ostalih potpisnika bila
nevaea, akceptant ipak odgovara za mjenicu.
Akcept nije bitan sastojak mjenice. Oznaavanje imena trasata jest njen bitan
sastojak i bez toga nema mjenice. Ali i bez trasatovog potpisa mjenica je
pravovaljana. Stoga za akcept nije ni propisana forma. Obino se daje rijeima:
priznajem, prihvatam, primljeno, akceptiram i stavlja se potpis. Akcept i
potpis stavljaju se obino na licu mjenice, u donjem lijevom uglu ispod naznaenja
trasatove adrese ili poprijeko preko mjeninog sloga na lijevoj strani. Kod
dodjeljivanja kredita, uz mjenino obezbjeenje, banke trae da se potpis
akceptanta stavi u donjem desnom uglu mjenice, vjerovatno iz praktinih razloga.
Izjava o akceptu se, po naem pravu, mora dati na mjenici i to licu mjenice. Neka
prava doputaju da se akcept moe dati i posebnim pismom (pismenom izjavom).
Postoji i blanko akcept. To je sam potpis trasatov na mjenici, jer je zakonska
pretpostavka da kao akcept vai i sam trasatov potpis stavljen na licu mjenice (ZM,
l. 26, st. 1).
Od volje imaoca mjenice zavisi da li e je podnijeti na akcept trasatu. To je
njegovo pravo jer zakon kae moe podnijeti na akcept (ZM, l. 22). Kada
mjenicu nije podnio na akceptiranje, a o dospjelosti od trasata trai isplatu, pa je
ovaj odbije, imalac mjenice nee moi ostvariti zahtjev protiv trasata jer nema
njegovog potpisa na mjenici. U tom sluaju, imalac mjenice mora imati dovoljno
garancija od ostalih potpisnika u tom mjeninom poslu (indosanta i trasanta) da
naplati mjeninu trabinu.
Mjenicu na akcept podnosi imalac mjenice ili svaki njen dralac. Akceptant ne
preuzima obavezu prema onome ko mjenicu predoi (podnese) na akceptiranje,
nego prema licu koje je ili koje e biti pravovaljano legitimisano kao povjerilac.
Mjenica se podnosi na akcept do dospjelosti. Na dan dospjelosti ili kasnije ne
moe se prezentirati na akcept.
349
Od pravila da se trasirana mjenica moe, a ne mora podnositi na akcept,

postoje izuzeci:
a) Trasant moe u mjenici odrediti da se ona obavezno podnese na akcept.
Moe odrediti i rok u kome se to mora uiniti. (Mora se podnijeti na akcept ili
Akcept obavezan do 20. septembra 2004. god). Naredbu o obaveznom
podnoenju na akcept moe dati i indosant, ali ne moe doi u sukob sa
trasantom. Ako naredbu o obaveznom akceptu ne izvri, imalac mjenice gubi pravo
na regres i zbog neakceptiranja i zbog neisplate.
b) Trasant moe zabraniti da se mjenica podnosi na akcept uopte ili da se
podnosi prije odreenog vremena, odnosno dok ne protekne odreeno vrijeme.
Tako, moe napisati: Ne smije se podnijeti na akcept ili Bez prezentiranja na
akcept ili Ne podnositi na akcept do 20. septembra 2004. god. ili Ne smije se
podnijeti na akcept prije tri mjeseca od danas. Ako se mjenica i pored zabrane
podnese na akcept, akcept e biti pravovaljan ako trasat mjenicu akceptira. Ako
odbije akcept, mjenica ipak zadrava sve svoje osobine, pa imalac ne treba da je
protestuje.
Postoje sluajevi kada trasant ne moe zabraniti podnoenje mjenice na
akcept. Prvi sluaj, mjenica trasirana na odreeno vrijeme po vienju mora se
podnijeti na akceptiranje u roku od jedne godine od dana izdanja. Taj rok trasant
moe skratiti ili produiti, a indosanti mogu samo skratiti (ZM, l. 24, st. 2). Drugi
sluaj je kada se radi o domiciliranoj mjenici. Podnoenjem na akcept domicilirane
mjenice trasat se stvarno obavjetava o tome da mjenicu treba platiti u nekom
drugom mjestu ili kod nekog treeg lica, pa mu se prua prilika da se za to
pripremi.
Kada se mjenica podnese na akcept, trasat ima alternativno jedno od sljedeih
prava:
a) Mjenicu moe akceptirati i time preuzeti mjeninu obavezu i postati glavni
dunik po toj mjenici;
b) Akcept moe odbiti i tako ne ui uopte u mjeninu obavezu. U tom sluaju,
povjerilac ima pravo da preduzme postupak, kod suda, prema regresnim
dunicima;
c) Moe traiti jedan dan vremena da se odlui (deliberacioni rok, tempus
deliberationis), odnosno da mu se mjenica podnese jo jedanput sutradan nakon
prvog podnoenja na akceptiranje (ZM, l. 25, st. 1);
d) Moe akcept ograniiti na jedan dio mjenine svote, a za neakceptirani dio
povjerilac preduzima radnje protiv regresnih dunika (Akceptiram 50.000,00 KM,
a mjenina svota glasi 90.000,00 KM).
Poto je mjenini nalog bezuslovan, i akcept mora biti bezuslovan, ali ga trasat
moe ograniiti na jedan dio mjenine svote. Ako je akcept uslovljen, smatra se da
je izvreno odbijanje akcepta, kao da nije ni dat, mjenica vai, a akceptant je
obavezan prema sadrini svog akcepta (ZM, l. 27). Akcept se ne mora datirati
(stavljen samo potpis trasata na lice mjenice). Meutim, datiranje se mora izvriti:
kada je trasirana mjenica plativa na odreeno vrijeme po vienju i kad je
350
posebnom odredbom (naredbom) utvreno da se mjenica mora podnijeti na akcept

po proteku odreenog vremena. Ako se mjenica ne datira, u tim sluajevima,
imalac mjenice mora podignuti protest da bi odrao regresna prava protiv
indosanata i trasanta.
Radnja akceptiranja je konana, a akcept neopoziv kada trasant preda
akceptiranu mjenicu povjeriocu. Napisani akcept trasat moe precrtati prije nego
to vrati mjenicu i smatra se da je odbio akcept. No, trasat moe pismeno izvijestiti
imaoca mjenice ili drugog potpisnika da je mjenicu akceptirao i tada je obavezan
prema sadraju danog akcepta (ZM, l. 30). To je sluaj kada je dozvoljeno koristiti
dokaze van mjenice da bi se potvrdila injenica upisa na mjenici.
5. Mjenino jemstvo (aval)
Aval je mjenino jemstvo. To je pismena izjava sa potpisom ili samo potpis na
mjenici kojim neko lice (avalist) garantuje (jemi) da e mjenini dunik za koga on
daje aval (honorat) ispuniti svoju mjeninu obavezu, isplatiti mjenicu. Aval se daje
samo za isplatu, a ne i za druge mjenine radnje i obaveze. Moe se dati za cijelu
mjeninu svotu ili za jedan njen dio (ZM, l. 31). Mjeninopravno jemstvo razlikuje
se od jemstva u obligacionom pravu u sljedeem: avalom se zasniva samostalan, a
ne akcesoran pravni odnos, zatim avalista moe biti pozvan da plati mjenicu prije
nego to je pokuana naplata od glavnog dunika. Dakle, avalista odgovara
povjeriocu neposredno, samostalno i solidarno jer vai princip da avalista
odgovara onako kako odgovara onaj za koga jami (ZM, l. 33).
Svako lice koje ima pasivnu mjeninu sposobnost moe dati aval, pa i neki ve
postojei obveznik na mjenici. Ipak, glavni mjenini dunik ne moe se pojaviti kao
avalist (akceptant, trasant do akceptiranja, izdavalac solo mjenice).
Izjava o avalu mora biti upisana i potpisana na mjenici (licu ili poleini) ili na
alonu. Aval se moe izraziti rijeima kao jemac, kao poruk, kao garant, per
aval, jemim za isplatu ili drugaije, samo da ta izjava znai jemstvo. Dovoljan je
i sam potpis na licu mjenice ili alonu. Zakonska je pretpostavka da se svaki potpis
na licu mjenice ili alonu smatra avalom, ako to nisu potpisi trasanta ili trasata.
Naprotiv, sam potpis na poleini mjenice ne vrijedi kao aval, nego kao bjanko
indosament.
Mjenino jemstvo se moe preuzeti (dati) za bilo kog dunika iz mjenice
(honorata). Avalista, u principu, treba da odredi za koga garantuje, ko je njegov
honorat (kao jemac N.N). Ako se to ne vidi (stavljen samo potpis na licu mjenice
ili alonu), vai zakonska pretpostavka da se radi o avalu za trasanta (ZM, l. 32,
st. 4). Prava nekih zemalja doputaju davanje avala odvojeno od mjenice,
posebnom izjavom.
Prije davanja avala (upisa na mjenici), obino se izmeu budueg avaliste i
njegovog honorata zakljuuje poseban ugovor koji je izvan mjeninog posla (neki
351
obligacioni ugovor, bankarski posao). Njegova dejstva su obligacionopravnog

karaktera. Aval se daje u sluajevima kada remitent, odnosno indosatar
(povjerilac), nema dovoljno povjerenja ili ne poznaje dobro trasata, akceptanta kao
i ostale mjenine obveznike (potpisnike). Smisao avala jeste sticanje veeg
povjerenja u mjenicu, postizanje sigurnosti za naplatu mjeninog potraivanja.
Ve je reeno kakav je pravni poloaj avaliste - odgovara isto kao lice
(honorat) za koje je dao mjenino jemstvo (kao trasant, akceptant, indosant).
Slijedei princip samostalnosti u mjeninom pravu, obaveza avaliste je pravno
valjana iako je obaveza lica za koje avalira nitavna, iz ma kog razloga (dao aval
za obveznika koji je mjeninopravno nesposoban). Meutim, obaveza avaliste
nee vrijediti ako je obaveza za koju je jemio nitavna zbog formalnih
mjeninopravnih nedostataka (preuzeo aval za lice iji je potpis na mjenici
precrtan, dao aval za nepismeno ili slijepo lice iji potpisi nisu dati u skladu sa
zakonom).
Ako avalista isplati mjeninu sumu stie, po zakonu, pravo regresa prema
svome honoratu kao i prema licima koja su odgovorna honoratu (trasantu,
akceptantu, indosantovim prethodnicima). Zapravo, avalista postaje vlasnik
mjenice i stie status regresnog povjerioca (ZM, l. 33, st. 3).
Umjesto avala esto se koristi prikriveno jemstvo (iro). iro se ostvaruje na
taj nain to se svako ko se eli uvui u mjeninu obavezu, radi ojaavanja
obaveze, potpisuje na poleini mjenice. Poleinu mjenice nazivaju i irom, pa
otuda za indosante naziv iranti. Oni koji potpiu mjenicu na poleini odgovaraju
solidarno, pa su stoga takvi potpisnici (indosanti) stvarno iranti, garanti. Formalno
izgleda da su ta lica imala mjenicu u rukama, pa su je dalje indosirala blanko
indosamentom i tako postali dunici.
Skriveni aval moe se dati preuzimajui ulogu trasanta, pa i trasata. Onaj koji
hoe da garantuje za isplatu mjenice, a eli to da prikrije, potpisuje mjenicu (irira)
kao indosant, ili kao trasant, ili kao trasat. Prema tome u kakvoj je ulozi stavio svoj
potpis, tako i odgovara. Odgovornost je uvijek onakva kakva je odgovornost lica
koje pokriva, iju funkciju preuzima. U teoriji nije prihvaeno jedinstveno miljenje
da je iriranje skriveni aval. Neki misle da potpis iranta ne predstavlja izjavu o
avalu, nego da su iranti indosanti.
6. Isplata (plaanje) mjenice
Cilj izdavanja mjenice jeste isplata mjenine svote. Podnoenje (prezentacija)
mjenice na isplatu uvijek je obavezno za razliku od prezentacije na akcept.
Mjenini dug je potraljiv (Holschuld) pa povjerilac mora ii duniku da bi se
izvrilo plaanje. Razlog je u injenici to dunik ne mora znati, u vrijeme
dospjelosti, ko je povjerilac uslijed prenosa i cirkulacije mjenice u prometu.
352
Pravilo je da se mjenica prezentira na isplatu i plaa na dan dospjelosti. Kada

se mjenica podnese nekoj organizaciji ovlatenoj za obavljanje platnog prometa,
smatra se da je podnesena na isplatu (ZM, l.39, st. 2). On je, po zakonu, ovlaten
da to uini i dva radna dana po dospjelosti ako se radi o mjenici plativoj na
odreeni dan ili na odreeno vrijeme od dana izdanja ili vienja (ZM, l. 39, st. 1).
U tim sluajevima, rok dospjelosti i dan plaanja se ne podudaraju. Nee se
podudariti i kada rok dospjelosti pada u zakonom priznate praznike (dravne,
vjerske) jer plaanje treba traiti sljedeeg radnog dana. to se tie mjenice po
vienju (a vista), njena isplata se moe traiti bilo kada u roku od jedne godine
dana raunajui od dana izdanja, ukoliko trasant rok nije skratio ili produio,
odnosno indosanti skratili.
Povjerilac i dunik se mogu sporazumjeti da se mjenica isplati i prije
dospjelosti. Ovo je njihovo pravo, a ne obaveza, pa ni jedan ne mora pristati na
raniju isplatu. Kada povjerilac ne prezentira mjenicu na isplatu na vrijeme, tada je
svaki mjenini dunik ovlaten da mjeninu svotu poloi (deponuje) kod redovnog
suda prvog stepena u mjestu plaanja i to na troak, opasnost i tetu povjerioca
(ZM, l. 43).
Za razliku od prezentacije na akcept, ovlateno lice za podnoenje mjenice na
isplatu je iskljuivo ono koje je formalno legitimisano pa se njemu ili punomoniku
vri isplata mjenice. Mjenini zakon zahtijeva od onoga ko vri plaanje da ispita
pravilnost niza indosamenata, ali ne i istinitost potpisa indosanata (ZM, l. 41, st.
3). Duan je odbiti isplatu ako zna ili bi morao znati da podnosilac mjenice nije njen
zakoniti imalac. Inae, mjenica se podnosi na isplatu glavnom duniku (akceptantu,
izdavaocu solo mjenice, trasantu ako nije akceptirana). Ima miljenja da mjenicu
treba podnijeti trasatu iako nije akceptirao mjenicu jer moe prihvatiti isplatu, to
utie na poloaj regresnih dunika. Domicilirana mjenica se podnosi na isplatu
domicilijatu. Mjenica se podnosi u poslovnom lokalu dunika, a ako se to ne vidi iz
mjenice, onda u njegovom stanu.
Mjenica se isplauje, po pravilu, u cijelom iznosu (iskup mjenice). Kada je u
cijelosti isplatio mjeninu svotu, dunik moe zahtijevati predaju (izruenje)
mjenine isprave i da se na njoj konstatuje isplata. Dunik moe isplatiti dio
mjenine svote (djelimina isplata), a povjerilac ne moe odbiti djeliminu isplatu
(ZM, l. 40, st. 2), to je razliito od optih pravila obligacionog prava o djeliminom
ispunjenju novanih obaveza (ZOO, l. 310). Dunik koji isplati dio mjenine svote
moe zahtijevati da se to upie u mjeninu ispravu i da se izda pismena
priznanica. Ostatak neisplaenog iznosa povjerilac e traiti od regresnih dunika
poto se prethodno kod suda utvrdi djelimina isplata glavnog dunika. U sluaju
da je mjenina isprava izdata u vie primjeraka, dunik koji isplati mjenicu ima
pravo zahtijevati predaju primjerka na kome je upisana klauzula o akceptu.
Mjenina obaveza prestaje potpuno i mjenica se gasi samo ako je isplati glavni
mjenini dunik. Ako je mjenicu isplatio neki drugi dunik, on ima pravo da trai
naplatu onoga to je platio, zatezne kamate i trokove, od glavnog mjeninog
353
dunika, kao i od ostalih mjeninih dunika koji su po mjeninom pravu njemu

odgovorni. Pravo se ostvaruje u regresnom postupku.
U mjeninu svotu, koju plaa dunik, ukljuena je kamata. Ona se priraunava
glavnici ve prilikom izdavanja mjenice. Zakon polazi od toga jer odredba o
kamatama unesena u mjenicu smatra se da nije napisana, a mjenica vai (ZM, l.
7). Ipak, kod mjenice plative po vienju ili na odreeno vrijeme po vienju
dozvoljava se odredba o kamati uz naznaenje kamatne stope. Kod ovih mjenica
kamata se ne moe unaprijed izraunati i pripisati glavnici. Ako nije odreeno,
kamata se rauna od izdanja mjenice.
7. Regres
Normalan tok mjeninih radnji je takav da se najprije mjenica podnese na
akcept trasatu, osim ako postoji klauzula o zabrani podnoenja na akcept, i da je
trasat prihvati i potpie ime postaje akceptant (glavni mjenini dunik). O
dospjelosti se mjenica podnosi akceptantu na isplatu. Taj normalan tok mjeninih
radnji se prekida i kada trasat odbije akcept ili odbije isplatu. Imalac mjenice stie
pravo da se obrati ostalim dunicima - regresnim dunicima, a postupak koji se pri
tome provodi jeste regresni postupak. Regresni dunici su sva lica koja, kao
mjenini potpisnici, jeme povjeriocu da e mjenica biti isplaena, a to su trasant,
indosanti i njihovi avalisti. Pod regresnim pravom podrazumijeva se, u prvom redu,
pravo na osnovu koga imalac mjenice moe traiti, uz ispunjenje zakonskih uslova,
isplatu mjenice od regresnih dunika. Meutim, regresno pravo obuhvata i pravo
mjeninog dunika (regresnog) da trai naplatu isplaenog od svojih prednika ako
je iskupio mjenicu (iskupljujui regres).
Postoje dvije vrste regresa i to:
1. Regres o dospjelosti ili regres zbog neisplate je ei i njega imalac mjenice
vri ako glavni dunik ne plati mjenicu u cijelosti ili djelimino, na dan plaanja ili za
dva radna dana po dospjelosti;
2. Regres prije dospjelosti koji se podnosi zbog neakceptiranja ili
nesposobnosti za plaanje trasata i akceptanta, a trasanta u jednom sluaju.
Regresni zahtjev prije dospjelosti moe se postaviti u sluajevima odreenim
zakonom:
a) Ako je akceptiranje odbijeno, bilo potpuno bilo djelimino,
b) Ako je prije ili poslije akceptiranja mjenice otvoren steaj ili prinudna
likvidacija nad imovinom trasata, odnosno akceptanta, ili ako je trasat, odnosno
akceptant, obustavio plaanje, pa makar obustava i ne bila sudski utvrena.
Takoe i u sluaju kad je izvrenje nad imovinom tih lica ostalo bezuspjeno,
c) Ako je otvoren steaj odnosno likvidacija nad imovinom trasanta, a radi se o
mjenici koja se ne smije podnijeti na akceptiranje (ZM, l. 44).
354
Kad nastane neki od iznesenih materijalnopravnih razloga za regres, imalac

mjenice svoj regresni zahtjev moe postaviti prema svakom od regresnih dunika i
traiti isplatu mjenice (trasatu, indosantima i njihovim avalistima). Svi mjenini
potpisnici, odnosno regresni dunici, odgovaraju povjeriocu solidarno, neposredno
i samostalno. Povjerilac se moe obratiti ma kome od njih, po svome izboru, ne
potujui red kojim su potpisivali mjenicu. Zahtjev moe postaviti prema svakom
pojedinano ili istovremeno prema vie njih po izboru (opciji) ili protiv svih zajedno.
Od regresnih dunika povjerilac (remitent, indosatar) u regresnom postupku
moe traiti: mjeninu svotu, odnosno svotu koja nije isplaena ili akceptirana,
kamatu ako je bila upisana na mjenici, trokove koje je imao u vezi sa regresom
(trokovi protesta, slanja izvjetaja, ostali trokovi) i najposlije, zateznu kamatu od
dospjelosti mjenice. Ako se regres vri prije roka dospjelosti, onda se od mjenine
svote odbija eskont odreen po stopi slubenog eskonta.
Ve je reeno da regres u mjeninom pravu nije ustanovljen samo u korist
mjeninog povjerioca, nego pravo regresa postoji i u meusobnim odnosima
regresnih dunika (iskupni regres). Kada neki od regresnih dunika isplati (iskupi)
mjenicu, tada su prema njemu regresni dunici: svi prethodni indosanti i avalisti,
zatim trasant i eventualni intervenijent. Zapravo, svi prethodnici koji su prije njega
potpisali mjenicu. Ako je mjenica akceptirana, posljednji regresni dunik jeste
trasant poto je prvi potpisao mjenicu. Dok glavni mjenini dunik (akceptant,
trasant kod neakceptirane mjenice, izdavalac solo mjenice) ne isplati mjenicu,
postoji neije pravo regresa u obliku iskupljujueg regresa. Ovo stoga to isplatom
mjenine svote od strane nekog regresnog dunika ne prestaje mjenina obaveza,
nego se vri prevaljivanje (prebacivanje) mjenine obaveze na ona lica koja su
mjenicu potpisala prije njega, ali ne i na ona koja su poslije njega potpisala
mjenicu. Otuda je tei poloaj regresnih dunika iji su potpisi na mjenici blie
potpisu glavnog dunika (ZM, l. 48).
Ako regresni zahtjev (iskupni) postavlja neki od mjeninih dunika koji je ve
iskupio mjenicu u prethodnom regresnom postupku, on moe traiti cjelokupni
iznos koji je ve platio (regresni iznos), kamate na taj iznos od dana iskupljenja u
visini eskontne stope koju utvruje Evropska centralna banka iz Frankfurta, kao i
trokove. I ovdje dolazi u obzir eskont ako se regres vri prije roka dospjelosti (ZM,
l. 50).
Za ostvarivanje regresnih prava potrebno je ispuniti i odreene formalne
uslove u vidu dokaza. To se odnosi, prije svega, na posjedovanje uredne isprave o
podizanju protesta, dokaze o nemogunosti izvrenja, rjeenje o otvaranju steaja
ili prinudne likvidacije.
U regresnom postupku plaanje se moe izvriti povratnom mjenicom, ako nije
protivno ugovoreno. To je nova mjenica trasirana po vienju koju vue povjerilac
(vrilac regresa) na nekog od svojih prethodnika (regresnih dunika) njemu
odgovornih. Obuhvata svotu utvrenu lanom 49 i 50 ZM, naknadu za
355
posredovanje kao i pristojbu za povratnu mjenicu, a plativa je u mjestu prebivanja

tog dunika (ZM, l. 53, st. 1).
8. Protest
Protest ima dvojako znaenje. Najprije, on predstavlja mjeninopravnu radnju
koja se preduzima radi ouvanja prava iz mjenice prema regresnim dunicima.
Protest je istovremeno i javna isprava kojom se na vjerodostojan nain utvruje da
dunik nije izvrio odreenu radnju iz mjenice (nije akceptirao ili datirao akcept, nije
isplatio mjenicu i dr). Ispravom se dokazuje da je imalac mjenice ili njegov
punomonik preduzeo na vrijeme potrebne radnje prema glavnom duniku, ali da
su one ostale bez uspjeha.
Protest je uslov za regres, koritenje regresnih prava. Podizanje protesta nije
samo pravo imaoca mjenice nego i njegova obaveza, ako hoe da ouva svoja
prava prema regresnim dunicima. Stoga se on prvo mora obratiti glavnom duniku
i traiti izvrenje odgovarajue radnje. Bez protesta ne moe se aktivirati mjenina
odgovornost regresnih dunika, nema ni mjenine tube prema njima, ostaje samo
odgovornost glavnog dunika. Time se moe bitno umanjiti pravna sigurnost
povjerioca.
Razlozi zbog kojih se podie protest su zakonom utvreni. Zavisno od razloga
postoje i razliite vrste protesta:
a) Protest zbog neakceptiranja ili djeliminog akceptiranja se podie kada je
trasat odbio potpuno ili djelimino da akceptira mjenicu,
b) Protest zbog neisplate ili djelimine isplate preduzima se kada je akceptant
odbio potpuno ili je djelimino isplatio mjeninu svotu,
c) Protest zbog nedatiranja akcepta jer akceptant nije stavio datum akcepta
kod mjenice plative na odreeno vrijeme po vienju,
d) Perkvizicioni protest podie imalac duplikata ili kopije mjenice kojim trai
predaju akceptiranog primjerka mjenice od draoca toga primjerka kako bi traio
isplatu mjenice od akceptanta.
Protest podie imalac mjenice ili njegov punomonik, odnosno imalac
duplikata ili kopije mjenice i to lice naziva se protestant. Lice protiv koga je
podignut protest naziva se protestat, a u toj ulozi mogu biti trasat, akceptant,
imalac akceptiranog primjerka mjenice i drugi. Kod protesta zbog neakceptiranja
protestat je uvijek trasat.
Protest se mora podii u zakonom predvienim rokovima (protestni rokovi).
Zavisno od razloga zbog koga se vri protest, kao i naina odreivanja dospjelosti
mjenice, rokovi su razliiti (ZM, l. 45). Rokovi su kratki, a protest se podie odmah
po odbijanju izvrenja mjenine radnje. Ako protest nije podnesen u roku, mjenica
postaje prejudicirana i povodom takve mjenice ne mogu se vriti regresna prava.
Zakonski rokovi se mogu prolongirati u sluaju vie sile ili zakonskih razloga, ali se
mora izvriti notifikacija.
356
Pored podizanja protesta, imalac mjenice ima jo jednu obavezu ako se radi o
odbijanju akcepta ili isplate. U tim sluajevima, imalac mjenice duan je obavijestiti
svoga indosanta i trasanta (etiri dana nakon dana protesta). Svaki indosant mora
dalje obavijestiti svog prethodnog indosanta i njegovog avalistu (dva dana nakon
dobijene obavijesti). Ovo obavjetavanje se naziva notifikacija, a moe se izvriti i
putem pote. Notifikacija nije uslov za odranje regresnih prava.
Ve je reeno da trasant, indosant ili avalista moe na mjenici upisati klauzulu
bez trokova, bez protesta. U tim sluajevima, imalac mjenice nije duan
podizati protest radi ouvanja regresnih prava, ali je obavezan na notifikaciju. Ako,
ipak, imalac mjenice podigne protest, jedina posljedica jeste to sam snosi
protestne trokove.
Protest se podie kod suda mjesno nadlenog za protestata. Protestni organ
(moe biti slubenik suda) poziva protestata da izvri mjeninu radnju radi koje je
podignut protest. Ako udovolji zahtjevu (akceptira ili datira akcept, isplati mjenicu),
postupak se obustavlja. Isplaena mjenica se predaje isplatiocu, odnosno
djelimina isplata konstatuje na mjenici.
Ako protestat ne izvri mjeninu radnju ili se ne moe nai, odnosno ako je
pozivanje ostalo bez uspjeha, protestni organ sastavlja protestnu ispravu. Elementi
protestne isprave su, ukratko, sljedei: prepis protestovane mjenice, imena
protestanta i protestata, izjava da je protest ostao bez uspjeha, mjesto, dan, godina
i sat kada je pokuano izvrenje mjenine radnje prema protestatu te broj isprave i
datum, broj iz registra protesta uz potpis ovlatenog lica i peat suda. Svaka
protestna isprava zavodi se u poseban registar (registar protesta) koji ima karakter
javne knjige. Protestna isprava dostavlja se, bez odlaganja, imaocu mjenice ili licu
koje je u njegovo ime podnijelo mjenicu na protest.
Protestna isprava moe biti zamijenjena pismenom izjavom na mjenici lica od
koga se trai izvrenje odreene radnje (trasata, akceptanta, intervenijenta i dr.).
Za sastavljanje ove izjave potrebno je da se ispune odreeni uslovi, ali se i ona
datira, potpisuje i unosi u registar protesta (ZM, l. 79). Vlada Federacije Bosne i
Hercegovine utvruje do koje mjenine svote protestno tijelo moe umjesto
protesta preporuenim pismom dostaviti prepis mjenice svim mjeninim dunicima
sa napomenom da je mjenica protestirana. O tome se na zahtjev izdaje potvrda
koja se, u protestnom roku, upisuje u registar protesta.
9. Intervencija
Intervencija je takva mjeninopravna radnja kojom neko lice (intervenijent) vri
akceptiranje ili isplatu mjenice umjesto nekog mjeninog dunika (honorata) u
sluajevima kada je imalac mjenice stekao regresno pravo po toj mjenici. Uvijek se
preduzima u korist odreenog regresnog dunika (u njegovu ast) radi zatite od
regresa. Do intervencije dolazi onda kada imalac mjenice moe zahtijevati regres
uslijed neakceptiranja ili neisplate mjenice.
357
Intervenijenta moe odrediti trasant, indosant ili avalist upisom na mjenici ili da
odreeno lice, po svojoj volji, prihvati intervenciju. U ulozi intervenijenta moe biti
svako lice koje ima pasivnu mjeninopravnu sposobnost. To moe biti tree lice
(izvan kruga lica na mjenici) ili lice koje je ve dunik po toj mjenici. Moe biti ak i
trasat koji je odbio redovan akcept. U ulozi intervenijenta ne moe se pojaviti
akceptant.
Intervenisati se moe za svakog regresnog dunika, u njegovu ast. Pravna
dejstva intervencije su relativnog karaktera jer se njome ne otklanja regres prema
svim dunicima. Otklanja se samo prema honoratu i njegovim povjeriocima, licima
iji se potpisi na mjenici nalaze poslije potpisa honorata. Mogunost regresa se,
dakle, ne otklanja prema honoratovim prethodnicima.
Dva su osnovna kriterija za razlikovanje intervencije: prvi, nain na koji dolazi
do intervencije i drugi, razlog intervencije. U prvom sluaju razlikuje se pozivna i
spontana intervencija, a u drugom intervencija zbog neakceptiranja i intervencija
zbog neisplate.
9.1. Pozivna i spontana intervencija
Pozivna intervencija ili adresa po potrebi, odnosno adresa u nudi, postoji
onda kada trasant, indosant ili avalist odredi lice koje e intervenisati za sluaj
neakceptiranja ili neisplate mjenice ili za oba sluaja. Obino se odreuje upisom
izjave: U sluaju potrebe obratiti se N.N ili Obratiti se N.N. Poziv (naredba)
upisana je u mjeninu ispravu. Ako se ispune uslovi za regres, imalac mjenice
duan je da se obrati licu naznaenom za intervenciju (adresatu) koje postaje
intervenijent kada prihvati poziv.
Do spontane intervencije dolazi kada tree lice (van lica u mjenici) ili ma koji
potpisnik na mjenici (osim akceptanta) bez poziva (naredbe), po svojoj volji (sua
sponte), spontano intervenie (ZM, l. 56, st. 2). I spontana intervencija moe biti
za neakceptiranje ili za neisplatu. Za razliku od pozivne intervencije, imalac
mjenice moe odbiti akcept kod spontane intervencije jer ne eli spontanog
intervenijenta kao dunika. Meutim, on ne moe odbiti isplatu potpunu ili
djeliminu putem spontane intervencije.
9.2. Intervencija zbog neakceptiranja i intervencija zbog neisplate
Do intervencije zbog neakceptiranja moe doi na osnovu pozivne ili spontane
intervencije (po pozivu ili spontano). Primjenjuje se samo u sluajevima ako bi
dolo do vrenja regresa prije dospjelosti. Ve je reeno da do regresa prije
dospjelosti moe doi ako je trasat odbio akcept (potpuno ili djelimino) ili usljed
otvaranja steaja, obustave plaanja i dr. Dakle, kako zakon kae, kad god je prije
dospjelosti mjenice njen imalac ovlaten na regres po mjenici koja se moe
358
podnijeti na akceptiranje (ZM, l. 57). Akceptiranje intervencijom ne dolazi u obzir

kada je trasant svojom naredbom zabranio podnoenje mjenice na akcept.
Ako nastanu okolnosti za regres prije dospjelosti mjenice, imalac mjenice
obraa se pozivnom intervenijentu radi akceptiranja (potpunog iznosa mjenice ili
neakceptiranog dijela od trasata). Pravne posljedice proputanja jesu: imalac
mjenice nee moi ostvariti regres prema licu oznaenom za intervenciju, niti
prema njegovim sljednicima. Akceptiranje spontanom intervencijom povjerilac
moe odbiti, a ako prihvati, spontani intervenijent odgovara kao i njegov honorat.
Intervenijent na mjenici upisuje izjavu o akceptu, za koga akceptira (ko je
honorat) i potpisuje mjenicu (Akceptiram u korist N.N. i potpis). Ako nije oznaen
honorat, vai zakonska pretpostavka da je to trasant (ZM, l. 58). Vrijedi istai neke
napomene: sam potpis intervenijenta na licu mjenice, ma gdje bio stavljen, ako
intervenijent nije trasat ili trasant, ima pravno znaenje avala; ako se potpis nalazi
na poleini mjenice, ima znaenje bjanko indosamenta; ako trasat intervenie pa
stavi svoj potpis na lice mjenice bez odgovarajue izjave o intervenciji, onda takvim
potpisom on postaje akceptant, iako to moda ne eli.
Akceptiranjem mjenice intervenijent ne postaje glavni mjenini dunik. Njegov
pravni poloaj se razlikuje bitno od poloaja akceptanta kod redovnog akcepta.
Intervenijent koji akceptira mjenicu (intervenijent-akceptant) odgovara isto kao i
njegov honorat. Odgovara prema imaocu mjenice i prema indosantima iji potpisi
na mjenici dolaze iza potpista honorata. Dakle, odgovara onako i onoliko kako i
koliko odgovara njegov honorat.
Intervencija zbog neisplate, takoe, ima svrhu da otkloni regres. To je pravna
radnja kojom neko, pozvan ili spontano, isplauje mjenicu za ast (u korist)
odreenog regresnog dunika (honorata) u sluaju kad imalac mjenice stekne
pravo da zahtijeva isplatu mjenine svote od regresnih dunika. Isplata
intervencijom moe se vriti u svim sluajevima kada je mogu regres, bilo o
dospjelosti (glavni dunik odbio isplatu) ili prije dospjelosti (materijalnopravni razlozi
za regres prije dospjelosti).
Kada glavni mjenini dunik odbije isplatu, imalac mjenice mora se obratiti
pozivnom intervenijentu (adresatu u nudi) prije regresnih dunika. Tek kada ga i
adresat u nudi odbije, poto podigne protest, moe se obratiti regresnim
dunicima. Ako propusti da podnese mjenicu na isplatu pozivnom intervenijentu,
imalac mjenice gubi pravo naplate od dunika koji je naznaio intervenijenta ili za
koga je mjenica akceptirana intervencijom (honorata), kao i prema dunicima iji
potpisi slijede iza potpisa honorata.
Isplata intervencijom obuhvata cjelokupan iznos koji bi, inae, imao platiti
honorat, a to moe biti potpuni ili djelimini iznos mjenice. Imalac mjenice je duan
primiti taj iznos jer se time smanjuje obaveza honorata i ostalih dunika kao i
trokovi. Kada bi odbio isplatu intervencijom, izgubio bi pravo regresa prema svim
359
mjeninim dunicima koje bi isplata intervencijom oslobodila obaveze (ZM, l. 62).

U sluaju da isplatu ponudi vie intervenijenata, imalac mjenice je duan prihvatiti
isplatu onoga intervenijenta koja oslobaa najvie dunika. Intervenijent koji
postupi drugaije, a znao je za to, gubi pravo regresa od onih koji bi bili osloboeni
da je prihvaena najpovoljnija intervencija.
Imalac mjenice je duan potvrditi na mjenici isplatu intervencijom, naznaiti
honorata i mjenicu predati intervenijentu-placu. Ako se ne naznai honorat,
zakonska je pretpostavka da je to izvreno za ast trasanta (ZM, l. 63).
Intervenijent-platac stie prava koja ima njegov honorat i prema honoratovim
prethodnicima. Intervenijent ne moe mjenicu dalje indosirati. Intervenijent svoja
prava ostvaruje samostalno i neposredno. On ne stupa na mjesto honorata pa se
prema njemu ne mogu isticati prigovori koji bi se mogli stavljati njegovom honoratu.
10. Umnoavanje i prepisi mjenice
Mjenica se moe umnoavati s namjerom da novi primjerci imaju osobine
trgovakih efekata, da budu hartije od vrijednosti, a moe i za to da poslue kao
prepis u druge svrhe kao i svaki drugi prepis.
Mjenica moe biti izdata u vie primjeraka od kojih je svaki jednak sa prvim
primjerkom. Ti se ostali primjerci nazivaju drugim, treim (duplikat, triplikat). Svaki
od njih je izvornik (original) i nosi svoj tekui broj. Oznaku tekueg broja svakog
takvog primjerka moe staviti samo trasant. Ako se oznaka ne bi stavila, svaki bi se
primjerak smatrao posebnom mjenicom (ZM, l. 65). (Po vienju platite za ovu
prvu mjenicu..., ...za ovu drugu mjenicu...).
Vie primjeraka jedne mjenice izdaje se da bi se povjerilac osigurao za sluaj
gubitka mjenice. Nerijetko se deava da remitent ili koji drugi imalac mjenice, kad
ne ivi u istom mjestu u kome i trasat, alje mjenicu na akcept potom. Tada se
mjenica izdaje u vie primjeraka i jedan se alje na akcept, a ostali se indosiranjem
prenose i tako imalac moe bre doi do potrebnog novca.
Izdavanje vie primjeraka moe se sprijeiti unoenjem solo klauzule (...
platite za ovu solo mjenicu..., ...platite za ovu jedinu mjenicu...).
Nove primjerke trasirane mjenice moe izdati samo trasant. Izdavanje novih
primjeraka moe zahtijevati svaki njen imalac, ako nije naznaeno da je ta mjenica
trasirana samo u jednom primjerku. Kad trai novi primjerak mjenice, imalac treba
da se obrati svom neposrednom prethodniku, ovaj svome, i tako redom po nizu
indosamenata, dok zahtjev ne stigne do trasanta. Duplikat odnosno drugi primjerak
vraa se istim putem natrag od jednog indosanta do drugog i svaki od njih stavlja
svoj potpis na taj primjerak, dok mjenica ne stigne do onoga ko je traio novi
primjerak. Imalac mjenice nije duan davati objanjenje zato zahtijeva nove
primjerke mjenice.
360
Poto izdavanjem novih primjeraka nije izdata nova mjenica, nego svi ti
primjerci sainjavaju jednu obavezu, to se isplatom jednog primjerka gasi obaveza i
potpisnici se oslobaaju obaveze po svim ostalim primjercima, pa ma i ne bilo
navedeno da se isplatom jednog primjerka gase i ostali. Izuzetno, ako je na mjenici
napisana kasatorna klauzula, onda se moe isplatiti samo po tom primjerku
(...platite za ovu prvu mjenicu, a ne za ostale...).
Ako je trasat akceptirao vie primjeraka, obavezan je po svakom primjerku na
kome ima njegov potpis. Tada se isplatom jednog primjerka ne gase ostali primjerci
koje je akceptirao.
Svaki indosant moe svoj primjerak prenositi na razna lica i odgovoran je, sa
svojim daljim indosantima solidarno, po svim primjercima koje je potpisao. Zato
prilikom regresne naplate treba da trai da mu se ti primjerci vrate.
Kad jedan primjerak bude poslat na akceptiranje, mora se to naznaiti na svim
ostalim primjercima i upisati ime onoga kod koga se nalazi taj primjerak
(depozitara). Depozitar je duan uvati akceptirani primjerak i predati ga
ovlatenom licu, imaocu duplikata, kad ga zatrai (ZM, l. 67). Ako bi predaju
odbio, imalac duplikata podie protest (perkvizicioni protest).
Svaki imalac mjenice ima pravo sainiti prepis mjenice, kopiju (ZM, l. 68).
Prepisivanje je pravo svakog imaoca i zato ne mora traiti da to uini trasant.
Prepis se moe indosirati i avalirati na isti nain i sa istim pravnim dejstvom kao da
se to ini sa originalom. Prepis se, meutim, ne moe podnositi na akcept.
Prepis mora sadravati sve to sadri original mjenice. Mora biti vjeran
originalu sa svim indosamentima, klauzulama i naznaenjem potpisa. Mora se
naznaiti gdje se prepis zavrava, da bi se znalo, ako bi se prepis indosirao ili
avalirao, odakle poinje originalni tekst na prepisu. Obino se napie: dovde
prepis ili odavde original. U prepisu se mora naznaiti da je to prepis i kod koga
se nalazi original mjenice. Ako nema naznake kod koga je original, prepis gubi
snagu mjeninopravne isprave, te imalac nema pravo regresa na osnovu njega, niti
ga moe indosirati (ZM, l. 69, st. 3).
Od ovoga mjeninog prepisa koji slui kao trgovaki efekat treba razlikovati
obini prepis mjenice, koji se sainjava kao za svaku drugu ispravu i kojim se samo
utvruje da postoji takva mjenica.
11. Obezbjeenje mjeninog potraivanja (pravo zaloga i pridraja)
Kao sredstva za obezbjeenje mjeninog potraivanja, pored linih mjeninih
garancija (aval, intervencija i iro), slue zaloga i pridraj. Mjenini povjerilac koji
ima zalono pravo na osnovu mjenice kao i korisnik prava pridraja imaju odreene
privilegije u poreenju s istim nosiocima tih prava po graanskom pravu.
361
Mjenini zaloni povjerilac moe traiti od zalogodavca jo i pismenu izjavu o

zalaganju, odnosno o zasnivanju zalonog prava na datoj stvari, trabini ili mjenici.
Kad dobije takvu izjavu, onda je u privilegovanom poloaju. Ako dunik na vrijeme
ne isplati mjenicu, povjerilac moe od suda traiti javnu prodaju zaloge bez tube i
bez sasluanja zalogodavca. Trabinu ili mjenicu moe sam naplatiti i bez
posredovanja suda, a zalone trabine moe zadrati (ZM, l. 88). Ako se
zalogoprimac samo djelimino namirio, mora zabiljeiti na mjenici.
Da bi osigurao svoje potraivanje, mjenini povjerilac moe, iako nema
zalonog prava, zadrati dunikov novac, hartije od vrijednosti, dokaze o
trabinama i pokretne stvari, koji su zakonitim putem doli u njegove ruke. Ne trai
se, kao u graanskom pravu, da su ti predmeti doli u ruke povjeriocu povodom
nekog posla koji ima veze s njegovim potraivanjem (koneksitet).
Razlikuju se dvije vrste pridraja: o dospjelosti mjenice, koji neki nazivaju
redovnim pridrajem, i prije dospjelosti mjenice - kvalifikovani pridraj. Po pravilu,
pravo pridraja nad dunikovim novcem, pokretnostima i hartijama od vrijednosti
stie se kad imalac mjenice stekne pravo na tubu protiv mjeninog dunika redovni pridraj. Imalac mjenice moe se posluiti pravom pridraja i prije nego to
mu je trabina dospjela, ako je dunik pao pod steaj, ili ako je izvrenje novanog
duga iz njegove imovine ostalo bezuspjeno ili je kao trgovac obustavio plaanje kvalifikovana retencija (ZM, l. 88-91).
IV OSTALE MJENINE RADNJE (MJENINI ZAHTJEVI)
1. Amortizacija mjenice
Amortizacija je vanparnini sudski postupak u kome se nestala mjenica
(ukradena, izgorjela ili na ma koji nain nestala) oglaava nevaeom
(amortizovanom). Svrha amortizacije mjenice jeste ublaavanje strogog naela
inkorporacije, bez pismene isprave ne mogu se ostvarivati i prenositi prava. titi se
povjerilac koji bi zato to ne posjeduje mjeninu ispravu, bez svoje krivice, bio lien
ostvarivanja prava iz mjenice. Naprosto, zato to nema mjenicu u svojim rukama.
Specijalna procesna pravila o amortizaciji mjenice sadrana su u Zakonu o
mjenici, a opta u Zakonu o vanparninom postupku. Postupak je kao i kod ostalih
hartija od vrijednosti. Imalac nestale mjenice podnosi prijedlog sudu uz
prezentiranje odgovarajuih dokaza. Ako sud nae da su podneseni podaci
dovoljni, putem oglasa u Slubenom listu BiH poziva lice koje dri mjenicu u
rukama da je podnese sudu. Ukoliko se niko ne pojavi i ne predoi mjenicu u
odreenom roku, sud oglaava mjenicu nevaeom. O tome se obavjetavaju svi
zainteresovani. Povjerilac moe svoje potraivanje ostvariti po osnovu sudske
odluke o amortizaciji mjenice (ZM, l. 94). Sudska odluka zamjenjuje mjeninu
ispravu.
362
Ako se u roku, koji je odredio sud, pojavi neko lice, mogu nastati, u osnovi,
dvije situacije: prva, da to lice preda sudu mjenicu i tada se postupak amortizacije
obustavlja i druga, kada lice odbije da preda mjenicu, to uslovljava prekid
amortizacionog postupka. Povjerilac se upuuje na parnini postupak da u tom
postupku dokae vlasnitvo mjenice (vlasnika, revindikaciona tuba).
2. Mjenine tube i prigovori
Svoje zahtjeve iz mjenice (mjeninopravne zahtjeve) imalac mjenice moe
ostvariti putem tube (mjenine tube) u parninom postupku (mjenina parnica).
Mjenini zahtjevi su svi oni koji neposredno proizlaze iz same mjenice, a mogu biti
upravljeni prema akceptantu, trasantu, indosantima, avalistima, intervenijentu,
trasantu kod solo mjenice. Prije podizanja mjenine tube potrebno je
blagovremeno podizanje protesta.
Postoje dvije vrste mjeninih tubi: redovna i regresna. Redovna mjenina
tuba podnosi se protiv glavnog mjeninog dunika, a regresna protiv regresnih
dunika po mjenici.
Mjenini promet zahtijeva to bru i laku cirkulaciju mjenice. Radi toga je data
naroita pravna zatita imaocu mjenice jer su ogranieni prigovori koji se mogu
isticati. Pravilo je, da se imaocu mjenice ne mogu isticati prigovori koji bi se
zasnivali na odnosima mjeninog dunika i nekog ranijeg imaoca mjenice, a koji se
ne vide iz mjenine isprave. Zatita se daje iskljuivo savjesnom imaocu mjenice.
U mjeninom pravu mogu se isticati prigovori:
a) Koji se zasnivaju na linom odnosu dunika sa povjeriocem koji postavlja
mjenini zahtjev;
b) Koji se ne zasnivaju na linom odnosu dunika i povjerioca, nego na
mjeninoj ispravi, dakle, objektivni prigovori. Moe ih isticati svaki mjenini dunik
svakom mjeninom povjeriocu, za razliku od prvih, koje moe postavljati samo
odreeni dunik;
c) Koji proistiu iz linog odnosa dunika prema nekom ranijem imaocu
mjenice, ako je sadanji imalac znao ili je morao znati da postoji neka nedoputena
radnja povodom koje dunik moe staviti prigovor. Radi se, znai, o nesavjesnosti
imaoca mjenice.
Usvajanjem ovih naela o pravnoj zatiti imaoca mjenice omogueno je da
mjenica, kao i uopte trgovaki efekti, postane instrumenat kredita i finansijskih
operacija pomou kojih se nabavlja ili prodaje roba, a da se izbjegnu sve smetnje
pa i neizvjesnosti. Zatita se, ipak, ne daje nesavjesnom imaocu mjenice.
363
3. Neosnovano obogaenje i drugi zahtjevi (zahtjevi graanskopravne

prirode)
U vezi sa mjeninim poslom mogu proistei odreeni zahtjevi koji nemaju
iskljuivo osnova u mjenici, nego se zasnivaju i na nekim drugim injenicama. Za
njihovo ostvarivanje ne vae pravila mjeninog prava, jer su graanskopravne
prirode, pa se podie neka od tubi poznatih u graanskom pravu.
Sluajevi kada se moe podii graanskopravna tuba radi ostvarivanja
zahtjeva nastalog u vezi sa mjeninom poslom su ovi: ostvarivanje zahtjeva iz
osnova neopravdanog obogaenja, zahtjev iz osnova prouzrokovanja teta uslijed
proputene notifikacije, zahtjev akceptanta radi pokria protiv trasanta kada je
isplatio mjenicu, zahtjev vlasnika mjenice protiv posjednika mjenice (revindikacioni
zahtjev). Zadraemo se na neosnovanom obogaenju koje obrauje Zakon o
mjenici (l. 87).
Da bi mjenicu mogao naplatiti, potrebno je da je njen imalac na vrijeme
podnese trasatu na akcept i akceptantu na isplatu, pa ako bude odbijen, da na
vrijeme podigne kod suda protest. Ako imalac mjenice ne izvri potrebne radnje na
vrijeme, gubi pravo da trai da mu se obaveza iz mjenice izvri po postupku za
ostvarenje mjeninog potraivanja. Isto je pravno dejstvo i u sluaju zastarjelosti:
gase se mjeninopravni zahtjevi. Mjenino pravo zasnovano je na naelima
strogosti i formalizma.
Naelo strogosti, ipak, ublaeno je usvajanjem instituta neosnovanog
obogaenja. U sluaju proputanja preduzimanja zakonom propisanih radnji i u
sluaju proteka roka zastarjelosti, zbog ega se mjenina trabina gasi, moe se
podii tuba za naplatu protiv nekih lica koja su bila u mjeninom odnosu, ako su
iz tog odnosa stekla neosnovano neku imovinsku korist. U Zakonu o mjenici stoji:
Trasant, akceptant i indosant ije su se mjenine obaveze ugasile uslijed
zastarjelosti ili uslijed toga to su proputene radnje propisane radi odravanja
mjeninih prava, odgovaraju imaocu mjenice, ako su se na njegovu tetu
neopravdano obogatili. Ostali mjenini obveznici oslobaaju se ove mjenine
odgovornosti (ZM, l. 87). Smatra se da su se neosnovano obogatili, jer su dobili
neku imovinsku korist, primili vrijednost bez davanja protuvrijednosti. Potraivanje
kod neosnovanog obogaenja zastarijeva za tri godine, a u svemu ostalom
primjenjuju se pravila Zakona o obligacionim odnosima.
364
V VRSTE MJENICA
Postoji vie vrsta mjenica zavisno od toga ta se uzima kao kriterij podjele.
Izdavanje mjenica u razliitim varijantama jasno pokazuje njenu poslovnu
(trgovaku) mo jer moe da zadovolji irok krug poslovnih zahtjeva.
Osnovna ili tradicionalna podjela mjenice jeste prema tome ko plaa mjeninu
svotu (obavezu), odnosno da li je mjenica bezuslovno obeanje ili bezuslovan
nalog. U tom smislu, postoji trasirana (vuena) mjenica o kojoj je do sada govoreno
i vlastita (sopstvena, solo) mjenica. Trasirana mjenica moe imati nekoliko
podvrsta: redovna trasirana mjenica, trasirana mjenica po sopstvenoj naredbi i
trasirana vlastita mjenica.
Prema trgovakom poslu kod koga se primjenjuje i funkciji koju zadovoljava,
mjenica moe biti: poslovna (robna ili trgovaka) i finansijska mjenica sa razliitim
podvrstama. U toj ulozi moe se pojaviti trasirana i vlastita mjenica.
Prema formi i sadrini, mjenine isprave u momentu izdavanja razlikuju se:
potpuna mjenica, koja u momentu izdavanja sadri sve bitne sastojke, i bjanko
(blanko) mjenica.
Poslovna praksa poznaje i druge vrste mjenica koje su mogue zahvaljujui
elastinosti i pravnom karakteru mjenice te pravilima mjeninog prava uopte.
2. Vlastita (sopstvena, solo) mjenica
Vlastita mjenica je hartija od vrijednosti koju izdaje odreeno lice i bezuslovno
obeava da e o dospjelosti isplatiti mjeninu svotu licu naznaenom u mjenici
(remitentu). Kod sopstvene mjenice, za razliku od trasirane, nema naredbe treem
licu (trasatu), nego postoji obeanje samog izdavaoca da e on izvriti mjeninu
obavezu.
Bitni sastojci sopstvene mjenice su isti kao i kod trasirane, osim to nema
trasata, jer po prirodi vlastite mjenice ne moe ga ni biti. To je jednostrana izjava
volje koja se sastoji u bezuslovnom obeanju izvrenja obaveze od strane
izdavaoca mjenine isprave. Kod ove mjenice, takoe, postoje bitni pretpostavljeni
sastojci, a tiu se dospjelosti, mjesta izdanja i mjesta plaanja. Pitanje dospjelosti i
mjesta izdanja rjeava se po istim pravilima kao i kod trasirane mjenice. to se tie
mjesta plaanja koje je izostavljeno, pretpostavlja se da je to mjesto koje je
oznaeno kao mjesto izdanja, odnosno sjedite izdavaoca, poto nema trasata
(ZM, l. 4, st. 3).
365
U pogledu znaaja, znaenja i dejstva pojedinih mjeninih sastojaka kod

sopstvene mjenice, vai sve to je reeno o tome za trasiranu mjenicu, ukoliko se,
razumljivo, ne protivi prirodi vlastite mjenice. Zakon o mjenici, u odredbama o
sopstvenoj mjenici, daje samo njene bitne i pretpostavljene sastojke, a zatim
nabraja lanove zakona koji se odnose na trasiranu mjenicu, i nareuje da se
imaju primjenjivati na sopstvenu mjenicu. Kad se zna da u vlastitoj mjenici nema
trasata ni akceptanta i da je odgovornost izdavaoca ista kao i odgovornost
akceptanta trasirane mjenice, onda je primjena odgovarajuih odredaba o
trasiranoj mjenici na sopstvenu mjenicu laka. Glavni dunik je njen izdavalac, pa
gdje se govori o akceptantu kao glavnom duniku trasirane mjenice, u vlastitoj
mjenici se to odnosi na njenog izdavaoca.
Trasirana mjenica se moe svesti na sopstvenu i da tako poslui istoj svrsi
kojoj slui sopstvena. Naime, elementi trasirane mjenice se mogu tako kombinovati
da ona prima razne funkcije, pa i funkciju sopstvene mjenice. To je sluaj kad
trasant oznai samog sebe za trasata (trasirana mjenica vuena na sebe).
Izdavalac izdaje naredbu samom sebi da isplati mjeninu svotu i kad tu naredbu
prihvati (akceptom), a jasno je da je prihvata im je mjenicu izdao, ta mjenica
praktino postaje vlastita mjenica, iako je po formi trasirana.
3. Bjanko (blanko) mjenica
Izdavanje bjanko mjenice je u skladu sa teorijom omisije (proputanja). To je
mjenica koja se izdaje i puta u promet, a da nema sve bitne sastojke. Na
mjeninoj ispravi (blanketu) neka su mjesta nepopunjena, prazna (bijela, blanko).
Stariji teoretiari je nazivaju bjelicom. Bjanko mjenica je nepotpuna mjenica, ali
privremeno nepotpuna. Prazna mjesta popunie se kasnije, a najdocnije kad se
prezentira na isplatu. Prema teoriji omisije, svako savjesno tree lice, kao imalac
mjenice, ovlateno je da popuni (upie) odgovarajue elemente. Po pravilu,
izdavalac bjanko mjenice i primalac te nepopunjene isprave ve su neto ugovorili,
postoji ugovor koji je van mjeninog posla, pa e on ili savjesno tree lice u ijim se
rukama kasnije nae mjenica ispuniti (upisati) potrebne elemente saglasno tom
ugovoru (saglasno npr. ugovoru o potroakom kreditu).
U momentu izdavanja bjanko mjenica moe da sadri samo potpis trasanta ili
ne mora ni njegov, nego potpis akceptanta (bjanko akcept). Slijedei naelo
mjenine strogosti i formalizma, bjanko mjenica, u sutini, nije punovana mjenica
jer se ne moe nepopunjena naplatiti. Ona predstavlja buduu mjenicu koja e
292
postati punovana kada se popuni zakonom predvienim sastojcima.
U savremenom kreditnom i uopte mjeninom prometu prevladava tip blanko
mjenice. Akceptant samo potpisuje mjenicu i na taj nain se obavezuje da e
isplatiti mjeninu svotu svakome u ijim se rukama nae mjenica.
292
Vidi: Vajner dr Zdenko, op.cit.str. 120
366
Najee se u blanko mjenici isputa svota i dospjelost. Izostavljanje ova dva

elementa razlog je u preduzetom poslu u kome se mjenica daje kao osiguranje za
neko budue potraivanje(npr. kod potraivanja iz konto korenta, kad stranke jo
ne znaju koliko e biti potraivanje, a ne znaju ni kad e trabina biti aktuelna,
odnosno kada e vriti meusobni obraun). Stoga im najbolje odgovara da ta dva
elementa mjenice izostave. Kad doe do obrauna, popunie i te elemente, unijee
iznos ostatka obaveza sa dospjelou na dan kad treba dug likvidirati.
Blanko mjenica se izdaje i tako to se na mjenini blanket stave dva ili tri
potpisa. Ti se potpisi rasporeuju tako da im se odrede uloge neophodne za
punovanost mjenice. Imalac mjenice iza rijei po naredbi ispisuje svoje ime i
postaje remitent. Jednog ili dvojicu potpisnika odredi za trasate, odnosno za
akceptante. Preostalog ili preostale oznai za trasante ili jednog za trasanta, a
drugog za avalistu.
4. Poslovna (trgovaka, robna) mjenica
Koristi se kod jednokratnih kratkoronih poslovnih odnosa (dugovanja i
potraivanja) iz ugovora robnog prometa. Ekonomski cilj poslovne (robne) mjenice
jeste izvrenje protuinidbe druge ugovorne strane (plaanje kupoprodajne cijene,
plaanje izvrenih usluga). Mjenini iznos, u sutini, obuhvata cijenu koju kupac iz
ugovora o prodaji treba da plati ili korisnik usluga za izvrene usluge iz nekog
ugovora. Odreenim ugovorom (o prodaji, uslugama) zasnovan je graanskopravni
odnos te je nastalo potraivanje i obaveza. Jedna ugovorna strana je izvrila svoju
obavezu (isporuila robu, izvrila uslugu) ili e to uiniti, ali radi obezbjeenja
svoga potraivanja prima robnu mjenicu, odmah akceptiranu. Trasant (prodavac)
vue mjenicu plativu dva mjeseca uz akcept na trasata (kupca) koja se prilikom
izdavanja akceptira od strane kupca. Obino se kae da robna mjenica likvidira,
isplauje sama sebe, jer je kupac mogao prodati kupljenu robu unutar roka
dospjelosti mjenice i prikupiti sredstva za plaanje.
Izdavanjem poslovne mjenice postie se vie stvari. Najprije, protuinidba iz
jednog graanskopravnog (ugovornog) odnosa izvrava se po pravilima strogog i
formalnog mjeninog prava. Zatim, postignuto je obezbjeenje potraivanja. I
napokon, imalac mjenice (povjerilac) moe izvriti eskont mjenice i tako prije doi
do potrebnog gotovog kapitala (novca).
Zbog svojih prednosti i ciljeva koji se postiu poslovna mjenica je podesna kod
poslova liferacije, prodaje na poek, poslova sa odgoenim plaanjem i, uopte,
kod poslovnih transakcija kada se ne eli otvoreno dati kredit.
5. Finansijska mjenica
Ovo je generiki pojam za sve mjenice koje se izdaju u vezi sa poslovima
finansijske prirode, kreditnim odnosima, finansijskim dugovanjima te
obezbjeivanju novanih potraivanja. Za razliku od poslovnih mjenica koje se
367
koriste za jednokratne kratkorone poslove, ove mjenice se koriste kod

dugoronijih kreditnih i drugih finansijskih odnosa. Prikazuju se i dre kao
kratkorona potraivanja tako to se u odreenim vremenskim razmacima (npr.
svaka tri mjeseca) vri prolongacija mjeninih obaveza.
Najea varijanta finansijske mjenice jeste kreditna mjenica. Ona slui kao
pokrie za kredit. Pojavljuje se, najee, kao trasirana mjenica na samog sebe
(trasant i trasat su isto lice - zajmoprimac). Lice koje trai kredit predaje kreditoru
mjenicu vuenu na sebe, odmah akceptiranu, na iznos do visine odobrenog
kredita. Kreditna mjenica moe se izdati i u bjanko formi (bjanko mjenica). Kad
banka otvori nekome kredit u vidu tekueg rauna, zahtijeva od svog dunika
(vlasnika tekueg rauna) da joj poloi bjanko mjenicu, uz to i akceptiranu. Iznos
moe, ali i ne mora biti naznaen. Trasant se moe pojaviti kao irant. Banka
redovno daje revers na primljenu mjenicu. Ako vlasnik tekueg rauna likvidira dug
na vrijeme, banka vraa bjanko mjenicu, a on banci revers. Ukoliko raun ne
likvidira, banka e popuniti mjenicu na iznos preostalog duga i preduzeti
odgovarajue mjeninopravne radnje za realizaciju svoga zahtjeva.
Kod kreditne mjenice esto se koristi jemstvo (iro) umjesto avala. Davalac
kredita zahtijeva da prvi irant mjenicu potpie dva puta. Prvo, na licu mjenice kao
trasant, a potom i na poleini kao bjanko indosant. Ostali iranti potpisuju se na
poleini. Poloaj iranata nije jednak. U najloijoj poziciji je prvi irant, ako isplati
mjenicu, njemu odgovara samo akceptant. Ostali iranti (drugi, trei) imaju
mogunost regresnih prava prema prvom irantu, odnosno svojim prethodnicima,
kao i prema akceptantu. iro se svjesno koristi umjesto avala (banka-kreditor
zahtijeva takvo potpisivanje). Razlog lei u injenici to je obaveza iranata
samostalna, dok kod avala njegova obaveza moe biti nitavna ako je iz formalnih
razloga (na mjenici) nitavna obaveza njegovog honorata.
6. Cirkulaciona mjenica
Cirkulaciona mjenica se koristi kao instrument plaanja. Licu koje poloi
odreenu svotu novca kod banke izdaje banka akceptiranu mjenicu na taj iznos ili
vie mjenica do tog iznosa. Prema svojim potrebama, imalac mjenice ili mjenica
iste podnosi na isplatu ili na eskont. Ova vrsta mjenice vie se koristi u
meunarodnim plaanjima.
7. Komisiona mjenica
Komisiona mjenica postoji onda kada se izdaje (trasira) za raun treeg lica
(ZM, l. 5, st. 3). Kod komisione mjenice trasant je komisionar koji vue mjenicu za
raun svoga poslovnog partnera (komitenta). Trasant, kao komisionar, radi u svoje
ime, a za raun komitenta koji ostaje izvan mjeninog odnosa poto njegovog
potpisa nema u lancu mjeninih potpisnika. U komisionoj mjenici, trasant
(komisionar) naglaava trasatu klauzulom o pokriu da se trasat za pokrie ne
obraa njemu nego licu za iji raun je mjenicu izdao. U mjenici se taj odnos moe
368
vidjeti iz klauzule o pokriu: ...i stavite na raun N.N.. Koristi se esto kod isplate
kupoprodajne cijene iz ugovora o prodaji: trasant (prodavac) vue mjenicu na
trasata (kupevu banku) stavljajui na mjeninoj ispravi klauzulu da za isplaenu
mjeninu svotu trasat, odnosno akceptant (kupeva banka), tereti raun kupca, a
ne trasanta (prodavca). Tu je sutina izjave stavite na raun (zaduite). Banka
treba da tereti (zadui) raun svog komitenta. Ako komitent ne poloi pokrie,
trasant e biti odgovoran trasatu (akceptantu). Za izdavanje komisone mjenice
potrebno je prethodno da postoje ugovori o tome: prodavac - kupac, kao i ugovor
banka - njen komitent (kupac).
Komisiona mjenica se esto pojavljuje u formi dokumentarne trate mjenice
koja se koristi u domaem i meunarodnom prometu. Ovdje je povezano nekoliko
pravnih odnosa. Banka odobrava kredit odreenom licu koje e iz toga kredita
platiti kupoprodajnu cijenu iz ugovora o prodaji, ali putem mjenice uz prezentaciju
odgovarajuih dokumenata. Trasant (prodavac) vue mjenicu u iznosu
kupoprodajne cijene na trasata (kupevu banku). Banka e mjenicu akceptirati ako
trasant (prodavac) preda njoj odreena dokumenta iz ugovora o prodaji
(konosman, raun, uvjerenje o porijeklu robe, carinsku deklaraciju i dr.). Da bi se
izvrio akcept mjenici treba priloiti dokumenta. Banka je osigurana za iznos
kredita poto posjeduje konosman (hartiju od vrijednosti koja daje pravo
raspolaganja robom). I druga dokumenta mogu posluiti kao obezbjeenje
(negocijabilni tovarni list u eljeznikom ili drumskom transportu).
8. Mjenice kod kojih se jedno lice pojavljuje u vie uloga
a) Trasirana mjenica po vlastitoj (sopstvenoj) naredbi. Kod ove mjenice jedno
(isto) lice je trasant i remitent (ZM, l. 5). Mjenica je snabdjevena odgovarajuom
klauzulom (platite na mene ili platite po mojoj vlastitoj naredbi). Koristi se kod
izvrenja obaveza iz ugovora. Uz prethodni dogovor: trasant (podavac) vue
mjenicu na trasata (kupca) u korist remitenta (prodavca), na iznos fakturne cijene iz
ugovora. Upotrebljava se i u kreditnim odnosima: trasant (banka kreditor) vue
mjenicu na trasata (zajmoprimca, dunika) oznaavajui sebe za remitenta (banka
kreditor).
b) Trasirana vlastita (sopstvena) mjenica. Isto lice se pojavljuje u ulozi trasanta
i trasata jer mjenicu vue na samog sebe (ZM, l. 5). U sutini, ovdje dunik vue
mjenicu na samog sebe u korist povjerioca (banke).
c) Trasirana vlastita (sopstvena) mjenica po vlastitoj (sopstvenoj) naredbi. Kod
ovih mjenica isto lice je trasant, trasat i remitent. Mada su mogue, veoma rijetko
se pojavljuje u praksi.
Postoje i druge vrste mjenica. Na odgovarajuim mjestima bilo je govora o
domiciliranoj mjenici, rekta mjenici, povratnoj mjenici i prejudiciranoj mjenici.
369
VI ZASTARJELOST I PRESTANAK MJENINIH PRAVA I OBAVEZA

1. Zastarjelost
Zakon je odredio koje se radnje i u kojim rokovima moraju preduzeti da bi se
sauvala mjenina prava. Proputanjem se gube regresna prava. U mjeninoj
obavezi ostaje tada samo glavni mjenini dunik i mjenica se od njega moe
naplatiti mjeninopravnim putem, dok ne nastupi zastarjelost. Rok zastare odreen
je prema tome ko je dunik.
a) Zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine raunajui od dana
dospjelosti mjenice (ZM, l. 80). Poslije tog roka ostaje akceptant obavezan, po
graanskom pravu, na naknadu tete jo kroz tri godine, ako se iz tog posla
neopravdano obogatio. Moe zastarjeti i pravo na potraivanje isplate, iako su
preduzete potrebne radnje (protest), ali se nije dalje ilo pa nije traena naplata.
b) Mjeninopravni zahtjevi imaoca mjenice prema trasantu i indosantima
zastarijevaju za godinu dana od podignutog protesta. Ako je unesena klauzula bez
trokova zastarjelost se rauna po dospjelosti.
c) Mjeninopravni zahtjevi indosanata jednih prema drugima, kao i indosanata
prema trasantu zastarjevaju za est mjeseci od dana kad je indosant mjenicu
iskupio, odnosno od tube, ako je bila podignuta za naplatu mjenice (ZM, l. 80, st.
3).
d) Za avalistu vai pravilo da je njegova odgovornost jednaka odgovornosti
onoga za koga je avalirao. Rok zastarjelosti je, znai, onoliki koliki je i za lice za
koje je avalirao.
Zastarjelost se moe prekinuti i obustaviti (zastoj) slino kao i kod
graanskopravnog potraivanja (ZM, l. 80-86). Sud nije duan da vodi rauna o
zastarjelosti po slubenoj dunosti.
2. Prestanak mjeninih prava i obaveza
Mjenina prava i obaveze mogu prestati na jedan od naina na koji se, inae,
gase obligacije, odnosno obaveze iz hartija od vrijednosti to je ranije izloeno.
Obradiemo naine prestanka prava i obaveza zadravajui se na specifinostima.
a) Isplata mjenice. Sva prava i obaveze iz mjenice se gase kad glavni dunik
(akceptant, trasant neakceptirane mjenice ili izdavalac solo mjenice) isplati
mjeninu svotu ili mu na drugi nain doe poslije dospjelosti. Ako se to desi prije
dospjelosti, obaveza se ne gasi, pa on mjenicu moe indosirati.
b) Gubitak prava prema odreenim dunicima. Imalac mjenice gubi svoja
prava prema indosantima, trasantu i ostalim obveznicima, izuzev akceptanta, ako
na vrijeme ne preduzme potrebne radnje: ne podnese na vrijeme mjenicu na
akcept ili na vienje ili na isplatu ili ne podigne protest u sluajevima zakonom
predvienim.
c) Amortizacija. S obzirom na naelo inkorporacije, mjenina prava i obaveze
prestaju kad je mjenina isprava nestala (ukradena, izgubljena, izgorjela i dr) ili je
370
tako unitena da nije sposobna za promet, a nije zatraena i donesena odluka o

amortizaciji (rjeenje suda).
d) Ponitenje mjenice. Prava i obaveze iz mjenice prestaju kada imalac
mjenice namjerno poniti mjenicu upisujui odgovarajuu izjavu na mjeninoj
ispravi (ne vai ili ponitava se).
e) Oprotaj duga. Oprotajem duga gasi se mjenica pod uslovom da je dug
oproten glavnom duniku. Oprotajem duga nekom regresnom duniku prestaje
njegova obaveza, kao i obaveza indosanata koji dolaze na mjenici iza regresnog
dunika kome je dug oproten. Dunici iji su potpisi ispred njegovog ostaju u
mjeninoj obavezi.
Mjenino pravo poznaje generalni oprotaj duga. To je sluaj kada imalac
mjenice svjesno poniti mjenicu ili kada svjesno propusti da preduzme zakonom
predviene radnje kako bi sauvao prava iz mjenice (prejudicirana mjenica).
f) Kompenzacija. Kompenzacijom se mogu gasiti mjeninopravna potraivanja
za mjeninopravna, kao i mjeninopravna za graanskopravna potraivanja. Kada
se desi da na isti dan dospijevaju dvije mjenice, sa istim licima u razliitim
ulogama, a mjenine svote glase na istu valutu, moe se vriti kompenzacija. Ako
nisu istog iznosa, za razliku se moe izdati nova mjenica ili otvoriti regresni
postupak.
g) Novacija. Dunik moe ugovoriti sa povjeriocem da, umjesto isplate
mjenine svote, izvri drugu inidbu (neto da ili uini) u vrijednosti mjenine svote,
ime se vri prenov obaveze. Takav prenov bi se morao upisati na mjeninu
ispravu (umjesto mjenine svote primio robu), kako bi proizveo puno pravno
dejstvo prema imaocu i savjesnom sticatelju mjenice. Kada se novacija vri sa
glavnim dunikom, povjerilac vraa mjenicu i sklapa poseban ugovor o prenovljenoj
obligaciji.
Tipian nain novacije u mjeninom pravu jeste prolongacija mjenice. To je
sluaj kada se umjesto dotadanje izdaje nova mjenica sa novim rokom
dospjelosti. Stara mjenica se gasi, a prava i obaveze se zasnivaju po novoj.
h) Konfuzija. U sluaju sjedinjenja svojstva povjerioca i dunika po istoj
mjenici, mjenina obaveza se, po pravilu, ne gasi jer povjerilac tu istu mjenicu
293
Mjenica se moe
moe dalje pustiti u cirkulaciju, i po njoj postati opet dunik.
indosirati na trasata, trasanta, indosanta, pa je ovi mogu dalje indosirati, to je
sluaj kod povratnog indosamenta. Konfuzijom obaveza prestaje samo privremeno
i to dok konfuzija traje pri jednom licu, to je sluaj i kod ostalih trgovakih efekata.
Pravno dejstvo konfuzije, dakle, nije kao u graanskom pravu. U sluaju konfuzije
kod regresnog dunika, takav imalac mjenice moe traiti isplatu mjenice od
glavnog dunika i od svojih prethodnika. Samo se gase obaveze dunika iji su
potpisi na mjenici poslije njegovog potpisa.
293
Suprotno, urovi dr Radomir: Meunarodno privredno pravo, Savremena administracija, Beograd 1986, str. 394,
a djelimino, Antonijevi dr Zoran, op.cit. str. 505.
371
372
GLAVA TREA
EK
I POJAM, EKONOMSKA ULOGA I SLINOSTI I RAZLIKE SA MJENICOM
1. Pojam eka
Svaki obligacioni odnos predstavlja odreen imovinskopravni odnos koji se
moe, u principu, izraziti u novcu. Iz tih odnosa, ugovornog ili vanugovornog
karaktera, redovno nastaju i obaveze koje se ispunjavaju predajom odreene svote
novca-novane obaveze. Izvravanje novanih obaveza (plaanje) vri se, u
malom obimu, predajom gotovog novca, novanica (fiducijarnog novca). U
savremenom svijetu, naroito izmeu poslovnih subjekata, novane obaveze se
redovno izmiruju putem razliitih instrumenata plaanja, instrumenata platnog
prometa. Jedan od najznaajnijih instrumenata jeste ek koji ujedno ima obiljeje
hartije od vrijednosti.
Pojmovno odreenje eka zavisi od toga da li je on plativ u zemlji ili
inostranstvu. ek koji je plativ u zemlji predstavlja hartiju od vrijednosti kojom
izdavalac (trasant) daje bezuslovan nalog banci (trasatu) da korisniku eka
(remitentu) isplati, po vienju, novanu svotu upisanu na eku iz pokria koje
trasant ima kod trasata (banke). Radi se o formalnoj (pisanoj) ispravi sa rokom
dospjelosti iskljuivo po vienju (a vista). Trasat, izvrilac bezuslovnog naloga
(naredbe), moe biti jedino banka koja vri plaanje iz trasantovog pokria. Ova
definicija odnosi se i na ek izdat u inostranstvu, a plativ je u BiH (loro ek), poto
je za ocjenu ekovne sposobnosti trasata mjerodavno nacionalno pravo mjesta
plaanja (Z, l. 2; enevska konvencija, l. 3).
Ako je u pitanju ek koji je izdat u BiH, a plativ u inostranstvu (nostro ek),
izloena definicija se mijenja u pogledu linosti trasata. Kod ovih ekova trasat
moe biti, pored banke, i drugi poslovni subjekt ili drugo lice (netrgovac) kada je to
odreeno zakonom zemlje u kojoj se vri plaanje eka (Z, l. 4, st. 2). Polazei
od pravila meunarodne konvencije, u nekim zemljama ek se moe vui i na
druge finansijske institucije, u toj materiji, izjednaene sa bankom, a u nekim i na
294
netrgovce.
ek je nalog (uput) za isplatu na ime neke ve postojee trabine. Samim
izdavanjem i predajom eka ta se obaveza ne gasi. Dug ostaje sve dok se ek ne
isplati. Kada je puten u promet, ek samostalno cirkulie bez ikakve veze sa
poslom povodom koga je izdat. Ta veza ima samo uticaja u neposrednom odnosu
294
ek se moe izdati na drugu finansijsku instituciju i neka trgovaka drutva u Francuskoj i Njemakoj, a i na druga
lica netrgovce u paniji, Luksemburgu, Lihtentajnu, Egiptu, Iranu, Gvatemali, Vatikanu i dr. - prema Krulj dr Vrleta:
Instrumenti plaanja u savremenom prometu (virman, ek, kompenzacija), Savremena administracija, Beograd, 1975,
str. 60.
373
izmeu izdavaoca eka i njegovog pribavioca, dok prema treem savjesnom licu
ek dejstvuje onako kako je i sainjen dajui prava koja predvia zakon i tekst
ekovne isprave.
I ek je jednostrana izjava volje pa se i na njega primjenjuju teorije koje su
izloene kod hartija od vrijednosti. U naem pravu usvojena je teorija kreacije uz
korekciju primjenom teorije pravnog privida kada se radi o eku na donosioca
(ZOO, l. 237 i 239).
Pored Zakona o obligacionim odnosima kao opteg izvora, materija o eku
regulisana je posebnim zakonom (Zakon o eku). Poto ek spada u istu grupu
hartija od vrijednosti gdje i mjenica na mnoga pitanja ekovnog prava analogno se
primjenjuju pravila Zakona o mjenici kao to su pravila o: pravovaljanosti potpisa,
indosamentu (osim o akceptu), avalu, plaanju, protestu, solidarnoj odgovornosti,
regresnoj svoti, vioj sili, umnoavanju, obavjetavanju, zastari, pravu zaloge i
pridraja, neosnovanom obogaenju, amortizaciji i drugo (Z, l. 25). Upotreba
eka regulisana je nizom propisa iz oblasti platnog prometa. U ovoj materiji
izvrena je unifikacija pravila kroz tri konvencije koje su donesene 1931. godine u
enevi (Konvencija o Jednoobrazovnom zakonu o eku, Konvencija o regulisanju
izvjesnih sukoba zakona u materiji eka i Konvencija o ekovnim taksama).
2. Ekonomska uloga eka
ek predstavlja sredstvo bezgotovinskog plaanja, instrument platnog
prometa, veoma rairen i koji se sve vie favorizuje. Danas je u poslovnom svijetu
ek postao redovno, normalno, sredstvo plaanja i obrauna. Njegovom upotrebom
umanjuje se obim novca u opticaju pa se sa relativno manjom emisijom novanica
mogu realizovati poslovne transakcije. To jasno pokazuju primjeri zemalja gdje je
ek u velikoj upotrebi.
ek omoguava distanciona plaanja prostim slanjem isprava, bez koritenja
gotovog novca. Razliite transakcije u unutranjem i meunarodnom prometu
obavljaju se brzo i lako bez obzira na razlike izmeu novanih sistema. Vri se
internacionalizacija platnog prometa jer jedna banka isplauje ek za raun druge
neovisno od zemlje izdanja eka. Klirinki i drugi obrauni vre se, po pravilu, na
principu kompenzacije.
ek se isplauje iz trasantovog pokria koje ima kod banke trasata, odnosno
iz sredstava sa kojim trasant moe slobodno raspolagati. Sredstva, inae, mogu
poticati iz razliitih izvora (gotovina, potraivanja, otvoreni kredit i dr.). Sama banka
moe vriti naplate ekova tako to povjerilac, njen klijent, predaje ek, i nakon
realizacije naplaeni iznos se stavlja na raun klijenta, povjerioca. Isplatama
putem ekova vri se odravanje finansijske discipline, ali i poveavanje
finansijskog potencijala poslovnih subjekata raznim transakcijama koje banke
preduzimaju za svoje klijente, pa i angaovanjem svojih sredstava. ekovni
obraun danas je postao glavna tehnika podmirivanja rauna izmeu dunika i
povjerilaca. Samo vrenje usluga banaka po ekovima predstavlja jednu od
374
tradicionalnih finansijskih usluga. Osim to se obraun vri izmeu banaka, on se

vri i u okviru jedne banke izmeu korisnika rauna te banke i to prostim
virmanskim obraunom (nalogom za prenos). Nain i tehnika obrauna redovno se
obavlja i putem odreenih institucija platnog prometa iji su poloaj, prava i
obaveze, kao i sam rad sa ekovima, regulisani imperativnim propisima svake
zemlje.
3. Slinosti i razlike sa mjenicom
Sama injenica da se na ek analogno primjenjuju odreena pravila o mjenici
pokazuje da izmeu tih hartija od vrijednosti postoje odreene slinosti. ek i
mjenica spadaju u istu grupu hartija od vrijednosti za koje se u poslovnom svijetu,
pored ostalih, koristi generiki pojam finansijske ili novane hartije od vrijednosti.
No, svaka hartija od vrijednosti ima i svoje specifinosti s obzirom na formu,
sadrinu i funkciju. Izloiemo, ukratko, slinosti i razlike izmeu mjenice i eka.
Slinosti sa mjenicom
- punovanost potpisa, rad lica bez
ovlatenja i prekoraenje ovlatenja
- pravila o razlici u novanoj svoti na
ispravi
- indosiranje
- prezentacija na isplatu
- izdavanje bjanko isprave
- aval, osim avala trasata
- regres zbog neisplate, regresna
svota i notifikacija
- protest, osim zbog neakceptiranja i
na osnovu prepisa
- solidarna odgovornost
- pravo zaloge i pridraja
- via sila
- zastara
- amortizacija isprave
- neosnovano obogaenje
Razlike sa mjenicom
- ekonomska funkcija
- linost trasata (banka)
- pokrie kod trasata (banke)
- ek moe glasiti i na donosioca
- ek dospijeva po vienju
- iskljuen akcept i sve to je vezano
za akcept
- iskljuena intervencija
- nije bezuslovno potreban protest za
regres
- nema domiciliranja
- djelimine isplate, u naelu, nema
- nema kamate
- nije doputeno koritenje odreenih
klauzula
- u naelu, ne moe se umnoavati i
nema prepisa
- ek se moe opozvati
- postoji tuba iz osnovnog posla
U kasnijim izlaganjima detaljnije e se ukazati na pojedine slinosti i razlike

mjenice i eka.
375
II BITNI I NEBITNI SASTOJCI (ELEMENTI) EKA

1. Bitni sastojci
1.1. Uopte o bitnim elementima
ek je strogo formalna isprava koja sadri odreene sastojke bilo da se oni
unose (upisuju) u ispravu ili se, po zakonu, pretpostavlja njihovo postojanje (bitni
pretpostavljeni elementi). Za razliku od mjenice kod eka nije prihvaena teorija
omisije. U momentu predaje trasatu (banci) ek mora biti popunjen sa svim
elementima. Razlog lei u injenici to je ek, po zakonu, hartija od vrijednosti po
vienju, jer tako moe ispuniti svoju funkciju instrumenta plaanja.
Bitni sastojci eka koji se moraju upisati u ispravu prilikom izdavanja su ovi:
a) Oznaka u samom tekstu (slogu) isprave da je ek,
b) Bezuslovan uput (nalog) da se plati odreena svota novca iz trasantovog
pokria,
c) Ime lica koje treba da plati (trasat),
d) Mjesto gdje treba platiti,
e) Mjesto i datum izdanja,
f) Potpis izdavaoca (trasant).
Bitni pretpostavljeni elementi, ije se postojanje po zakonu pretpostavlja, jesu
mjesto izdanja i mjesto plaanja eka, kao i kod mjenice. Ime remitenta je
pretpostavljeni element jer ek bez oznake remitenta vai kao ek na donosioca.
Dospjelost se u eku ne odreuje jer se radi o tipinoj hartiji po vienju. Ako bi se
unijela drugaija klauzula u pogledu dospjelosti, takva isprava ne vrijedi kao ek,
zato to bi promijenila njegovu funkciju.
1.2. Pojedini bitni elementi
to se tie znaenja pojedinih sastojaka, uglavnom je isto kao kod mjenice.
a) Naziv ek mora biti u tekstu (slogu) isprave i na jeziku na kome je izdata
isprava;
b) Nalog (uput) za isplatu mora biti bezuslovan i glasiti na odreenu svotu
novca iz trasantovog pokria koje on ima kod trasata (banke). U trenutku izdavanja
eka (ne stvaranja) trasant mora imati ovlatenje za raspolaganje na sredstvima.
ekovno pokrie mora biti u novcu, ali ne mora biti u gotovini. Moe se sastojati u
novanom potraivanju trasanta od trasata ili kreditu trasata datog trasantu.
Okolnost da nema pokria ili nema dovoljno ne povlai nitavost eka, ali povlai
trasantovu odgovornost zbog izdavanja neistinitog eka;
c) Trasat mora biti imenovan, a u unutranjem prometu i kod loro ekova to je
neka banka. Ve je reeno da se u nekim zemljama dozvoljava izdavanje eka na
trgovce ili na netrgovce;
376
d) Mjesto plaanja je bitan pretpostavljeni sastojak, pa ako nije navedeno

smatra se da je to mjesto koje je oznaeno pored trasatovog imena. Ako nije
navedeno ni pored imena trasata, takva isprava nee vaiti kao ek. Kod eka nije
dozvoljeno domiciliranje niti odreivanje platita pa unesene klauzule o tome nee
vaiti, a ek je pravovaljan;
e) Mjesto izdanja eka je, takoe, bitan pretpostavljeni element. Ako nije
navedeno mjesto izdanja, po zakonu, pretpostavlja se da je to mjesto koje je
navedeno pored potpisa trasanta. Kada i tu nije navedeno mjesto, odnosno ne
moe se pretpostaviti koje je mjesto izdanja eka, takva isprava ne vrijedi kao ek.
Za datum izdanja eka vai sve to je reeno za ovaj sastojak kod mjenice.
Naravno, jednako vrijedi i za potpis izdavaoca (trasanta).
U poslovnoj praksi tampaju se ekovni blanketi (formulari) i u vidu knjiica
predaju poslovnim subjektima, to znatno olakava koritenje eka. Na blanketu su
ve odtampani neki bitni elementi (naziv eka, bezuslovna naredba za isplatu
ekovne svote, a nekada i ime trasata i mjesto plaanja), dok su za druge
elemente ostavljene prazne rubrike u koje trasant unosi odgovarajui sadraj.
2. Nebitni sastojci
Nebitni (fakultativni) sastojci eka su odreene klauzule (odredbe) koje se
upisuju od strane nekog lica u ekovnopravnom poslu, kao i kod mjenice. Za
razliku od mjenice, neke od tih klauzula mogu se upisivati u ekovnu ispravu, dok
je upisivanje drugih nedoputeno. Naveemo uporedo dozvoljene i nedozvoljene
klauzule kod eka.
Doputene klauzule sa znaenjem kao
kod mjenice
- klauzula po naredbi
- klauzula ne po naredbi (rekta)
- klauzula bez protesta
- klauzula bez obaveze
- klauzula sa izvjetajem ili bez
izvjetaja
- klauzula o moneti (efektivnosti)
- klauzula o deviznom kursu
- klauzula za obraun
Nedoputene klauzule kod eka

- klauzula o akceptu
- klauzula o kamatama
- klauzula o domiciliranju
- klauzula o platitu
- klauzula o neodgovornosti trasanta
- klauzula o broju ekovnih primjeraka
osim kod nostro ekova
Najee klauzule kod eka su po naredbi, za obraun te klauzula o moneti

i deviznom kursu, kod meunarodnih plaanja. Ako se u ekovnu ispravu unese
(upie) neka od nedoputenih klauzula, tada se smatra da ona nije napisana, a
takav ek je punovaan. U pojedinim zemljama dozvoljeno je unoenje, pod
odreenim uslovima, nekih od tih klauzula (o akceptu u vidu certificiranja ili
viziranja eka, o domiciliranju i dr.).
377
III EKOVNE RADNJE

1. Uopte o ekovnim radnjama
U ekovnom pravu, kao i u mjeninom, postoje osnovne radnje i radnje za
ouvanje i ostvarivanje prava iz eka. S obzirom na funkciju i prirodu eka osnovna
obiljeja radnji kod ove hartije od vrijednosti su:
a) Kod eka ne postoje neke radnje poznate u mjeninom pravu. Ne postoji
radnja akceptiranja eka niti intervencija;
b) Kod eka postoji radnja opozivanja (opoziv eka) nepoznata u mjeninom
pravu;
c) Ostale ekovne radnje (aval, protest, prezentacija i dr.) specifine su u
odnosu na iste radnje u mjeninom pravu, prvenstveno zbog nepostojanja akcepta;
d) Izdavanje eka, ali bez pokria, povlai imovinskopravnu,
295
administrativnopravnu i krivinopravnu odgovornost.
Osnovne ekovne radnje su: izdavanje, prenos, aval, isplata, opoziv i
umnoavanje eka, ali samo u odreenim sluajevima. Kao radnje za ouvanje i
ostvarivanje ekovnih prava pojavljuju se: protest, regres, obezbjeenje ekovnog
potraivanja, amortizacija i ekovne tube.
Ve je reeno da u naem pravu nema akceptiranja eka pa odredba o
akceptiranju stavljena na ek smatra se kao da nije napisana. Isto rjeenje stoji i u
meunarodnoj konvenciji o eku. Akceptiranje eka, smatra se, u suprotnosti je sa
prirodom eka koji predstavlja nalog za plaanje po vienju, te predoavanje eka
na isplatu ima za cilj plaanje, a ne akcept. U nizu zemalja prihvaeno je takvo
rjeenje. Meutim, u nekim zemljama postoje odreene radnje (upisi na eku)
trasata koje imaju pravno znaenje isto kao i akcept (certificiranje eka u SAD) ili
samo predstavljaju konstataciju da postoji pokrie u momentu izdavanja eka, bez
preuzimanja obaveze da e ek biti isplaen u trenutku prezentacije na plaanje
(viziranje eka u Francuskoj i Italiji).
Zakon o eku, kao i enevska konvencija o eku, ne poznaje intervenciju kao
ekovnopravnu radnju. Ima shvatanja u pravnoj teoriji da je intervencija kod eka
296
ali samo kao
prihvatljiva i mogua poto je njen cilj olakanje isplate eka,
297
Navode se i mogui sluajevi: banka kao intervenijent
spontana intervencija.
isplati ek vuen na nju, a koji nema pokrie ili kada jedna banka (bankaintervenijent) isplati ek koji je vuen na drugu banku (banku-trasata). Iz ovih, kao i
drugih razloga, predlae se uvoenje ustanove intervencije kod eka. 298
295
Krivini zakon Federacije Bosne i Hercegovine (Sl. Novine FBiH br. 36/03) u lanu 271 definie krivino djelo
zloupotrebe eka i kartice. Prema odredbama ovog lana ko zloupotrebom eka, kreditne ili druge kartice obavee
banku ili drugu pravnu osobu na isplatu iznosa za koji nema pokria kaznie se novanom kaznom i zatvorom do 3
godine; a u sluaju da pribavljena imovinska korist prelazi 50.000,00 KM kaznie se zatvorom od 2 do 10 godina.
296
Barto-Antonijevi-Jovanovi, op.cit. str. 229.
297
Jankovec dr Ivica: Privredno pravo, Beograd, 1981, str. 525.
298
Antonijevi dr Zoran, op.cit.str. 516.
378
ekovne radnje mogu se preduzimati lino ili preko punomonika. Svaki

uesnik u ekovnom poslu moe ovlastiti poslovno sposobno lice da u njegovo ime
i za njegov raun izvri neku radnju. Odnos punomostva je graanskopravne
prirode. Za punomostvo kod eka vai sve to je reeno za punomostvo u
mjeninom pravu pa i u pogledu prekoraenja ovlatenja i neovlatenog
potpisivanja u svojstvu zastupnika (falsus procurator).
2. Izdavanje eka
Pitanje ekovne sposobnosti rijeeno je kao i kod mjenice. Aktivnu ekovnu
sposobnost, sposobnost biti povjerilac po eku, ima svako lice koje posjeduje
pravnu sposobnost. Pasivnu ekovnu sposobnost, sposobnost biti dunik po eku
pa izdati ili prenijeti ek, ima svako lice koje posjeduje poslovnu sposobnost.
Pravna i poslovna sposobnost kod eka cijeni se prema pravilima graanskog
prava.
ek se moe izdati samo na banku kod koje trasant ima pokrie sa kojim
moe raspolagati putem eka, na osnovu prethodnog izriitog ili preutnog
sporazuma sa trasatom-bankom. Ugovor izmeu komitenta banke (trasanta) i
banke (trasata) predstavlja pravnu osnovu ekovnopravnog odnosa i naziva se
ugovorom o eku. Njime su regulisana prava i obaveze ugovornih stranaka po
osnovu izdavanja i isplate eka. Ugovor o eku (ekovni ugovor) moe biti i
sastavni dio jednog opteg (generalnog) ugovora izmeu komitenta i banke kojim
se reguliu otvaranje iro i deviznog rauna, kao i isplate po tim raunima. Ranije
je ve reeno da po ekovima plativim izvan nae zemlje (nostro ekovi) u ulozi
trasata moe biti, osim banke, i drugo lice (trgovac ili netrgovac) zavisno od prava
(zakona) zemlje mjesta plaanja eka.
Zakon polazi od toga da pokrie za cjelokupnu ekovnu svotu mora biti u
trenutku izdavanja eka. Da li u momentu potpisivanja i sastavljanja eka ili u
trenutku predaje eka trasatu (banci)? Polazei od prihvaene teorije kreacije da je
predaja hartije od vrijednosti zavrni akt jednostrane izjave volje izdavaoca, pokrie
trasanta kod trasata mora postojati u trenutku predaje eka, a ne ve prilikom
sastavljanja i potpisivanja eka.
Pokrie se mora sastojati u novcu: u gotovini ili u novanom potraivanju
trasanta prema trasatu ili u otvorenom kreditu koji je banka trasat otvorila
izdavaocu eka. Ne moe se sastojati, kao kod mjenice, u stvarima (robi) ili u
trgovakim efektima. Pokrie mora biti raspoloivo, da sa njim trasant moe
raspolagati putem eka na osnovu ugovora o eku. Kada se radi o pokriu u
299
novanoj trabini, onda ta trabina mora biti izvjesna, utuiva i likvidna.
Nedostatak pokria ne povlai nitavost eka, odnosno punovanost isprave
kao eka ne dolazi u pitanje (l. 3 Konvencije o eku). Smatra se da pokrie nije
299
Krulj dr Vrleta, op.cit. str. 83 i dalje.
379
bitan sastojak eka, a pored toga, predviene su odgovarajue sankcije u sluaju

da trasant nema uopte ili nema dovoljno pokria u momentu predaje eka trasatu.
Izdavanje eka bez pokria povlai trasantovu: administrativnopravnu odgovornost
za prekraj u iznosu od 10% do 20% od nepokrivene ekovne svote, zatim
imovinskopravnu odgovornost korisniku eka u vidu naknade potpune tete (prosta
plus izgubljena dobit), i najzad, krivinopravnu odgovornost zbog krivinog djela
izdavanja i stavljanja u promet eka bez pokria, ako je znao da nema pokria. U
odreenim sluajevima sankcioniu se i radnje trasanta kojima nakon izdavanja
eka vri blokiranje pokria i onemoguava isplatu ekovne svote. I u drugim
zemljama otro se kanjava izdavanje eka bez pokria; ono predstavlja krivino
djelo za koje se goni po slubenoj dunosti(npr. prevara, izdavanje lanih ekova i
sl.).
U trenutku izdavanja ek mora biti popunjen jer nije usvojena teorija omisije.
Izdavanje
eka
bez
datuma
ili
sa
neistinitim datumom povlai
administrativnopravnu odgovornost trasanta za prekraj (2-10%, a odgovorno lice
1-5%, sve od ekovne svote). ekovni formular moe imati vie kopija koje se
dostavljaju uesnicima u ekovnom poslu (primjerak za banku, izvjetaj o isplati,
izvjetaj o uplati).
Mogue je izdati vlastiti (sopstveni) trasirani ek samo ako glasi na ime ili po
naredbi. U tom sluaju, trasant i trasat su isto lice: banka koja ima vie filijala, pa
jedna filijala vue ek na drugu. Ne vrijedi ek na donosioca u kome su trasant i
trasat isto lice (Z, l. 8).
ek trasiran po sopstvenoj naredbi postoji onda kada su trasant i remitent isto
lice. U sutini, njime komitent banke (trasant) povlai gotov novac sa svoga rauna
koji ima kod odreene banke.
3. Prenos eka
3.1. Uopte o prenosu eka
ek je negocijabilna hartija od vrijednosti iji nain prenosa zavisi od toga
kako je odreen korisnik eka (remitent). Inae, ek moe glasiti na ime, po
naredbi, na donosioca i alternativno. ek na ime (nominativni, rekta ek) postoji
onda kada je uz ime korisnika upisana i klauzula ne po naredbi (rekta odredba).
Ako je pored imena remitenta unesena klauzula po naredbi, takav ek glasi po
naredbi. Meutim, ek je po naredbi i ako u ispravi nije upisana takva klauzula
(samo stoji platite N.N.). ek je na donosioca ako je unesena klauzula platite
donosiocu ili platite na donosioca ili ako nije uopte navedeno ime remitenta, jer
je to zakonska pretpostavka (Z, l. 8). Alternativnim ekom se naziva onaj ek
kod koga je remitent oznaen alternativno (platite N.N ili donosiocu).
380
ek se, kao i mjenica, prenosi indosamentom, cesijom i prostom predajom

(traditio). Poto je kratak rok vaenja, u praksi se ek rijetko prenosi pa ova radnja
nema ono znaenje kao kod mjenice.
3.2. Prenos indosamentom
Prenos indosamentom kod eka je neto naglaeniji nego kod mjenice. Pored
eka po naredbi, indosamentom se prenosi i ek na ime, ne i na donosioca. Za ek
na ime, isto kao za dionicu i obveznicu na ime, ne vrijedi opte pravilo hartije od
vrijednosti da se prenose iskljuivo cesijom. Ovaj izuzetak unesen je da bi se
pojaala cirkulaciona mo tih hartija od vrijednosti pojednostavljenjem prenosa.
Pravila mjeninog prava o indosamentu, uglavnom, vae za ek i Zakon o
eku na to izriito upuuje (l. 26). Indosament i kod eka mora biti bezuslovan i
glasiti na cijelu ekovnu svotu. Svaki uslov smatra se kao da nije napisan, a
djelimian indosament (na dio ekovne svote) je nitavan. Ako ek glasi na ime ili
po naredbi, pa se na poleini upie izjava na donosioca, takav indosament vai
kao bjanko indosament (Z, l. 11). ek se moe indosirati i na trasanta i na
ranijeg indosanta (povratni indosament).
Razlike u odnosu na mjenicu ogledaju se, naroito, u sljedeem: nitav je
trasatov indosament jer banka ne moe prenositi ek; indosament na trasata
(banku) ima pravni znaaj priznanice o isplati ekovne svote; ako bilo ko osim
trasata stavi svoj potpis na poleini eka koji glasi na donosioca bez izjave o
indosamentu, po zakonu, taj odgovara kao trasantov avalista; nema bjanko
300
i indosament poslije
indosamenta kod eka na donosioca; ne postoji zaloni
dospjelosti jer ek dospijeva po vienju i ne moe imati funkciju instrumenta
kredita. ek na donosioca moe se samo punim indosamentom pretvoriti u ek na
ime ili u ek po naredbi (vinkulacija eka).
Sposobnost eka za prenos putem indosamenta moe se iskljuiti upisivanjem
klauzule ne po naredbi (rekta indosament). Indosant moe zabraniti prenos eka i
u tom sluaju ne odgovara licima na koja ek kasnije bude indosiran, kao kod
mjenice.
Alternativni ek, gdje je remitent alternativno odreen, takoe se moe
indosirati. Time se u krug lica odgovornih po ovom eku uvode indosanti i avalisti,
ime se pojaava povjerenje i poveava cirkulaciona mo eka.
Zakon o eku ne sadri odredbe o datiranju indosamenta i u tom smislu postoji
praznina. Prema pravilima enevske konvencije o eku, indosament uinjen po
isteku roka za prezentaciju eka na isplatu ili poslije protesta ima pravna dejstva
obine cesije graanskog prava. Ako je indosament uinjen prije tih rokova, pa i
kada nije datiran, on vai i proizvodi ekovnopravna dejstva.
300
Suprotno: Krulj dr Vrleta, op.cit.str. 84.
381
3.3. Prenos eka cesijom

Cesijom se samo prenose ekovi kod kojih je pored imena remitenta upisana
klauzula ne po naredbi (nominatni, rekta ekovi). Takvi ekovi su veoma rijetki i
mogu se prenositi putem cesije ija su pravna dejstva i forma kao kod mjenice.
3.4. Prenos eka predajom
Na ovaj nain se prenosi ek koji glasi na donosioca. Prenos se vri iz ruke u
ruku prostom predajom (Z, l. 10, st. 1). Prednost je u lakom i brzom prenosu,
bez formalnosti, a prenosilac nije preuzeo nikakvu ekovnu odgovornost. No,
kasniji pribavilac takvog eka preuzima rizik neisplate, krae, gubitka eka.
Meunarodna pravila su usvojila definitivnu formu eka na donosioca. Ako je
izdat prvobitno na donosioca, on se kasnije ne moe pretvoriti u ek na ime ili po
naredbi. Iz ranijih izlaganja o indosamentu vidi se da takvo rjeenje ne prihvata
Zakon o eku. Prema meunarodnoj konvenciji, pitanje neprenosivosti eka
preputeno je nacionalnim pravima. U tom smislu, neke zemlje unijele su pravilo o
neprenosivosti (non transferable) eka pa on moe biti isplaen samo imaocu
eka koji ga je primio sa takvom klauzulom.
4. Aval (jemstvo)
Aval je ekovnopravno jemstvo kojim neko garantuje svojim potpisom na eku
da e ekovna svota biti isplaena, u cijelosti ili djelimino. Zbog toga to iz funkcije
eka proizlazi njegova kratka cirkulacija i to se isplauje iz pokria trasanta koje
mora postojati u asu izdavanja, aval kod eka se rijetko koristi.
Aval moe dati svako poslovno sposobno lice (pasivna ekovnopravna
sposobnost) ukljuujui i lica koja su ve potpisala ek (indosanti, trasant, avalist),
osim trasata. Trasatov aval nema ekovnopravno dejstvo (Z, l. 26). Trasatov
aval, u sutini, znaio bi akcept koji nije doputen kod eka. Aval se moe dati za
trasanta i za nekog indosanta. Daje se upisivanjem odgovarajue izjave na licu ili
alonu ekovne isprave, ali moe i samim potpisom avaliste. Za razliku od mjenice,
sam potpis na poleini eka koji glasi na donosioca znai aval za trasanta (kod ove
vrste eka ne postoji bjanko indosament). Forma i pravna dejstva avala kod eka
su isti kao u mjeninom pravu. Odgovornost avaliste je neposredna, samostalna i
solidarna sa poloajem onoga za koga je dao aval.
5. Isplata eka
ek je hartija od vrijednosti koja dospijeva i plativa je po vienju. Imalac moe
ek podnijeti trasatu na isplatu istog dana kada je i izdan. S obzirom na to da je
ek sredstvo plaanja, a ne kreditiranja, zakon nije prepustio iskljuivo volji
korisnika eka da on odluuje kada e se ek isplatiti. Imalac eka je obavezan,
ako hoe da naplati ek, isti podnijeti (prezentirati) trasatu na isplatu u zakonom
382
utvrenim rokovima. Rokovi u kojima se prezentacija na isplatu mora izvriti su

sljedei:
a) Osam dana, ako je mjesto izdanja i mjesto plaanja isto i u naoj zemlji;
b) Petnaest dana, ako su to razliita mjesta, ali su u naoj zemlji;
c) Dvadeset dana, ako je ek izdat u bilo kojoj evropskoj zemlji;
d) ezdeset dana, ako je ek izdat u bilo kojoj zemlji izvan Evrope.
Prednji rokovi vae za ekove koji se isplauju u naoj zemlji. Nije dozvoljeno
ugovaranje drugih rokova. Izuzetno cirkulirani ek moe se podnijeti na isplatu i u
roku od est mjeseci od dana izdavanja. (Z, l 15, st. 2). Ti rokovi vae i za
podnoenje ekova mjerodavnoj organizaciji za obavljanje platnog prometa iji je
trasat lan. Inae, rokovi se raunaju od dana izdanja eka (datiranja). Ako korisnik
eka propusti rok za prezentaciju na isplatu, takav ek postaje prejudiciran i
povjerilac gubi regresna prava. Po zakonu, imalac ima pravo podnijeti i takav ek
na isplatu, a banka (trasat) obavezna je izvriti isplatu eka, ako nije opozvan i ako
nema drugaijeg ugovora sa trasantom (Z, l. 18).
Trasat (banka) vri isplatu eka, ali prije nego to to uini, duan je provjeriti
ek i ovlatenje lica koje ga prezentira (verifikacija eka i prava titulara). Provjera
se odnosi na: sadrinu eka, regularnost lanca indosamenata, da li postoji
preinaenje eka, brisanje i druge injenice koje bi ukazivale na mogue
falsifikovanje, te potpis trasanta (prema deponovanom potpisu kod banke) i
ovlaenje lica da primi ekovnu svotu. Trasat nije duan da provjerava potpise
indosanata. Trasat moe prihvatiti ek, odbiti ili zatraiti da se ek uskladi sa
zakonom, ako je to mogue.
Isplata eka moe se vriti na razliite naine: a) plaanje u gotovini, ako nije
predvieno plaanje na drugi nain (samo za obraun), b) uplatom ekovne svote
u korist rauna korisnika eka, ako je on saglasan, c) prenosom ekovne svote sa
rauna trasanta u korist rauna korisnika eka (kod obraunskih ekova), d) putem
kompenzacije i e) predajom korisniku drugog eka. Plaanje u gotovom (koristi se
obrazac gotovinskog eka) vri se kod plaanja licima koja nemaju otvorene
raune (podizanje novca za plate, dnevnice i druga plaanja obaveza u skladu sa
propisima). Ako se ovaj ek koristi za bezgotovinska plaanja, onda se on
precrtava dvjema paralelnim linijama (bariranje gotovinskog eka). Uplata ekovne
svote u korist rauna remitenta, u sutini, predstavlja prenos sa jednog na drugi
raun. Najee se koristi prenos ekovne svote sa rauna trasanta (dunika po
nekom ugovoru) u korist rauna imaoca eka (povjerioca iz ugovora). Prenos se
vri putem obraunskog (virmanskog) eka na kome stoji klauzula samo za
obraun. Obraunski ek je, po zakonu, konana forma eka jer se klauzula
samo za obraun ne moe opozvati (Z, l. 21, st. 3). Isplata kompenzacijom
moe doi u obzir ukoliko su se stekli ovi uslovi: potpisnik eka (trasant, indosant,
avalista) stekao je trabinu prema korisniku eka (remitentu, indosataru) u trenutku
prezentacije eka na isplatu; trabine su istorodne, dospjele i likvidne i stavljen je
zahtjev za kompenzaciju. Smatra se da trasat (banka) ne moe istai prigovor
383
kompenzacije. 301 Isplata eka se moe vriti predajom drugog eka koji se vue na
drugu banku, ako su korisnik eka i trasat sa tim saglasni.
ekovna svota se, u pravilu, isplauje u cijelosti. Korisnik eka nije duan, kao
to je duan imalac mjenice, primiti djeliminu isplatu, ali to moe uiniti. Kad isplati
ek, trasat ima pravo zahtijevati predaju eka, kao i da se na ispravi konstatuje da
je ek isplaen. U sluaju djelimine isplate, moe traiti upis na ekovnoj ispravi,
kao i posebnu priznanicu na djelimino isplaeni iznos (Z, l. 19).
Pravno dejstvo isplate eka je isto kao i kod mjenice. Ako je trasat isplatio
cijelu ekovnu svotu, prestaju obaveze svih ekovnih dunika. Kod djelimine
isplate obaveza prestaje u iznosu koji je trasat isplatio. Za ostatak ekovne svote
solidarno odgovaraju potpisnici eka. I kada ekovnu svotu isplati trasant, prestaju
obaveze ostalih regresnih dunika. Trasant mora isplatiti cijelu ekovnu svotu, a ne
moe vriti djeliminu isplatu.
Ako trasat odbije isplatu eka koji je blagovremeno podnesen na isplatu,
odbijanje treba da se konstatuje protestom, pa korisnik eka isplatu moe traiti od
trasanta i ostalih ekovnih potpisnika. Dalje, ostvarivanje prava, ako ne doe do
isplate eka, vri odgovarajuim pravnim radnjama (podizanjem tube).
6. Opozivanje eka
Opozivanje eka je radnja nepoznata u mjeninom pravu. Opozivom trasant
povlai svoj nalog (uput), odnosno zabranjuje trasatu da isplati ekovnu svotu iz
njegovog pokria korisniku eka. Opoziv eka moe izvriti iskljuivo trasant
(izdavalac) pod zakonom predvienim uslovima. Kod opoziva eka treba razlikovati
dva sluaja:
a) Opozivanje eka prije roka odreenog za njegovu prezentaciju na isplatu. U
ovom roku moe se opozvati ek koji glasi na ime i ek po naredbi, dok se ek na
donosioca ne moe opozvati i
b) Opozivanje eka nakon proteka roka za njegovu prezentaciju na isplatu
(Z, l. 18). Svaki ek, pa i ek na donosioca, moe se opozvati poslije proteka
roka za prezentaciju.
Opoziv eka moe biti opti ili generalni i pojedinani ili individualni. Isplatu
eka poslije proteka roka za njegovu prezentaciju na isplatu trasant moe zabraniti
putem opteg ili pojedinanog opoziva. Opti opoziv obino se utvruje kao
odredba generalnog ugovora o otvaranju ekovnog rauna ili depozita zakljuenog
izmeu banke i njenog komitenta. Njome se unaprijed stipulie zabrana isplate svih
ekova komitenta (trasanta) koje on vue na banku trasata, a kojima je protekao
rok za prezentaciju. Pojedinani opoziv se odnosi na zabranu isplate svakog
pojedinog eka posebno. Opoziv eka prije roka odreenog za prezentaciju (ek
301
Krulj dr Vrleta, op. cit, str. 102; Barto dr Milan i drugi, op.cit.str. 252.
384
na ime i po naredbi) vri se pojedinanim opozivom. Ako trasat isplati ek nakon

opoziva (zabrane), takva isplata ne ide na teret trasantovog pokria.
Po proteku roka za prezentaciju eka na isplatu, ako ek nije opozvan, trasat
je u obavezi da izvri isplatu ekovne svote. Ta obaveza postoji prema trasantu je
graanskopravne prirode, a ne ekovnopravne, jer trasat nije potpisnik eka.
Obaveza trasata prema korisniku eka ne postoji, izmeu njih nema pravnog
odnosa, pa korisnik i ne moe zahtijevati isplatu eka. Trasant moe odgovarati za
prouzrokovanje tete korisniku eka, ako bi raspolagao pokriem (u obimu ekovne
svote) i nakon isteka roka za prezentaciju, a nije pravovaljano opozvao ek (Z, l.
18).
7. Protest
I kod eka postoji ekovnopravna radnja podizanje protesta radi ouvanja
regresnih prava. U odnosu na mjenicu, ui je krug razloga zbog kojih se moe
podignuti protest poto nema akceptiranja eka. Protest se moe podignuti zbog:
odbijanja isplate ili djelimine isplate, odbijanja obrauna, odnosno prenosa sa
rauna trasanta u korist rauna imaoca eka (kod obraunskog ili bariranog eka),
odbijanja isplate protestnih trokova, odbijanja isplate u naznaenoj valuti te
perkvizicioni protest imaoca duplikata eka (ne i kopije) radi pribavljanja originala.
Odbijanje isplate moe se utvrditi na tri naina: putem javne isprave (protest
zbog neisplate), potpisanom i datiranom izjavom trasata na eku kojom odbija
isplatu i datiranom potvrdom obraunske ustanove kojom se utvruje da je ek bio
podnesen na vrijeme i da nije namiren (Z, l. 21). Protest zbog neisplate,
ukljuujui i izjavu na eku i potvrdu obraunske ustanove, mora biti uinjen prije
nego to protekne rok za prezentaciju eka na isplatu. Ako je ek podnesen na
isplatu posljednjeg dana roka odreenog za prezentaciju, pa ne bude isplaen,
protest se moe podii jo samo prvog radnog dana koji dolazi. Korisnik eka koji
ni toga dana ne podigne protest gubi pravo na regres prema ostalim potpisnicima
eka.
U pogledu forme protesta, sudske nadlenosti i postupka vrijede pravila
mjeninog prava. I sama izjava trasata na eku kojom odbija isplatu mora biti
upisana u registar protesta uz odgovarajui upis na eku ili njegovom alonu (Z,
l. 19).
Korisnik eka moe biti osloboen obaveze na podizanje protesta ako je u
ispravi upisana klauzula bez trokova ili bez protesta. Klauzulu mogu upisati
trasant, indosant ili avalist sa pravnim dejstvima kao i kod mjenice. Pravila
mjeninog prava o notifikaciji (obavjetavanju) primjenjuju se i kod eka (Z, l.
26).
385
8. Regres
Prema Zakonu o eku, imalac eka moe vriti regres protiv indosanata,
trasanta i avalista ako bude odbijena isplata eka koji je podnesen na vrijeme (l.
22). Uslov za to jeste blagovremeno podizanje protesta ili konstatacija o neisplati
eka na drugi nain (izjava trasata na eku ili potvrda obraunske ustanove).
Odgovornost potpisnika u ekovnom poslu uglavnom je ista kao i kod mjenice.
Svi oni odgovaraju korisniku eka samostalno i solidarno. Bez obzira na nevanost
potpisa drugih lica iz materijalnopravnih razloga potpisnik na ekovnoj ispravi
samostalno odgovara. Potpisom se stvara samostalan ekovni odnos koji je
nezavisan od drugih uesnika. Solidarna odgovornost se sastoji u tome to korisnik
eka moe zahtijevati isplatu od ekovnih dunika, bilo pojedinano, od vie njih ili
svih zajedno, i nije duan drati se reda kojim su oni potpisivali ekovnu ispravu.
Regresni dunici (trasant, indosanti, avalisti) ne dijele izmeu sebe teret isplaene
ekovne obaveze (kao to je pravilo u graanskom pravu), nego jednostavno cijelu
obavezu prevaljuju (prebacuju) jedan na drugog. Ko plati, regresira se u cjelini od
lica iji se potpis nalazi ispred njegovog potpisa. Inae, regresni zahtjev obuhvata
ekovnu svotu, zateznu kamatu od dospjelosti i trokove.
U ekovnom pravu naroita je odgovornost trasanta, izdavaoca eka. Kao
tvorac eka (bezuslovnog naloga) za isplatu iz njegovog pokria, trasant odgovara
za isplatu svakom korisniku eka (Z, l. 9). On se te odgovornosti ne moe
osloboditi ni na koji nain jer svaka odredba u ekovnoj ispravi kojom bi se trasant
oslobaao odgovornosti za isplatu smatra se da nije napisana. Njegova
odgovornost prestaje kad ek isplati trasat (banka) ili on u regresnom postupku ili
kad potraivanje, po ekovnom pravu, zastari. Prestankom ekovne odgovornosti
ne znai da prestaje njegova odgovornost po graanskom pravu (moe uslijediti
tuba iz osnovnog posla).
to se tie odgovornosti trasata (banke), i ona je specifina kod eka.
Osnovno pravilo ekovnog prava jeste da se obaveza i odgovornost zasnivaju
potpisom na ekovnoj ispravi. Poto trasatovog potpisa nema (iskljuen akcept),
njegova obaveza prema trasantu nije ekovnopravne nego graanskopravne
prirode (obaveza iz ugovora). Nasuprot tome, izmeu trasata (banke) i korisnika
eka (remitenta, indosatara) nema, uopte, pravnog odnosa, pa prema tome nema
ni obaveze niti odgovornosti trasata prema korisniku eka. Jedino su
ekovnopravne prirode odnosi izmeu: trasanta i korisnika eka, indosanata i
avalista i korisnika eka te meusobni odnosi izmeu regresnih dunika.
9. Umnoavanje eka
Pravni saobraaj sa ekovima, kao i sa mjenicom, u nekim sluajevima
zahtijeva umnoavanje eka kako bi se ubrzala i olakala njegova cirkulacija. Pri
tome vae sljedea pravila: nije doputeno umnoavanje ekova u unutranjem
pravnom prometu; doputeno je umnoavanje ekova izdatih u zemlji, a plativih u
386
inostranstvu (nostro ekovi) pod uslovom da glase na ime ili po naredbi; ek na

donosioca ne moe se uopte umnoavati (Z, l. 23). Kada se ek umnoava, u
slogu svakog primjerka mora se staviti njegov tekui broj, u protivnom, svaki
primjerak vrijedi kao poseban ek. Inae, na sve ostalo primjenjuju se pravila o
umnoavanju mjenice (Z, l. 26).
ekovno pravo ne poznaje ustanovu prepisa eka kao hartije od vrijednosti.
Obini prepisi (kopije) mogu se praviti i imaju pravnu snagu obinog dokaznog
sredstva.
IV OSTALE EKOVNE RADNJE
1. Amortizacija eka
Razlozi za amortizaciju eka su isti kao i kod mjenice pa se pravila mjeninog
prava u svemu primjenjuju (Z, l. 26), kao i procesna pravila Zakona o
vanparninom postupku. Meutim, na terenu prava problem se postavlja kod
ekova na donosioca poto je gotovo nemogue podnijeti sudu valjan dokaz o
identifikaciji takvog eka. Problem je tim vei to savjesni pribavilac eka na
donosioca, koji je ek stekao kada je on izaao iz ruke izdavaoca ili ranijeg imaoca
eka i bez njegove volje, primjenom teorije pravnog privida postaje zakoniti imalac
eka i stie pravo potraivanja upisano u ekovnu ispravu (ZOO, l. 239).
2. Obezbjeenje potraivanja
Obezbjeenje ekovnog potraivanja moe biti, kao i u mjeninom pravu,
putem zaloge i pridraja (retencije), bez obzira na samostalnu i solidarnu
odgovornost svakog potpisnika. Ako je zalog konstituisan pismenom izjavom,
postoji privilegovan poloaj povjerioca. Na pravo zaloge i pridraja kod eka
primjenjuju se pravila mjeninog prava (Z, l. 26).
3. Tube kod eka
Korisnik eka zatitu svojih prava moe ostvariti tubom. Zavisno od pravnog
osnova zatite i prema kome su usmjerene, postoje tri vrste tubi: regresna tuba
koja je ekovnopravna tuba jer ima osnov u ekovnom odnosu, tuba iz
osnovnog posla i tuba zbog neosnovanog obogaenja, koje su graanskopravnog
karaktera jer se pravni osnov za njihovo podizanje nalazi izvan ekovnog odnosa
(odnos na bazi koga je izdat ili prenesen ek, odnosno pravni osnov je u
neopravdanom obogaenju).
a) Regresna tuba je ekovna tuba koja se podie kada su provedene sve
radnje, naprijed izloene, ali je izostala naplata ekovne svote. Podie se protiv
regresnih dunika ukljuujui i trasanta;
387
b) Tuba iz osnovnog posla je redovna graanska (parnina) tuba iji je

pravni osnov, kao to je reeno, u poslu koji je bio razlog izdavanja ili prenosa
eka. Primjer: za isporuenu robu iz ugovora o prodaji kupac izdaje prodavcu ek
na iznos prodajne cijene. Osnovni posao je ugovor o prodaji, temelj izdavanja
eka. Prodavac moe postupiti dvojako: prvo, da kao korisnik eka preduzme sve
radnje radi ouvanja regresnih prava prema indosantima (ako je bilo prenosa) i
trasantu (kupcu) i naplatu zahtijeva regresnom tubom i drugo, da kupca tui za
izvrenje ugovora o prodaji, za naplatu ugovorene cijene, za to mu stoji na
raspolaganju tuba iz osnovnog posla.
Razlog za postojanje tube iz osnovnog posla je u tome to, za razliku od
mjenice ek nije potpuno apstraktni pravni posao i hartija od vrijednosti pa se
odrava veza izmeu ekovnog posla i osnovnog posla. Zakon o eku nije
predvidio rjeenje, kao u nekim drugim zemljama, da korisnik eka zadrava svoja
prava iz eka prema trasantu i kada nije podigao protest (izgubio regresna prava
prema indosantima i avalistima). Da bi zatitio korisnika eka, zakon je dao
mogunost koritenja ove tube u dvije situacije: a) umjesto regresne tube koju
korisnik eka nee da koristi i b) kada je ek postao prejudiciran ili su prava iz eka
zastarjela po ekovnom pravu.
Za podizanje tube iz osnovnog posla moraju biti ispunjeni odreeni uslovi: da
sporazumom sa trasantom ili indosantom koritenje ove tube nije iskljueno i da je
korisnik eka vratio ekovnu ispravu licu protiv koga podie tubu. Korisnik eka
tubu moe podii samo protiv trasanta i svog neposrednog indosanta (pasivno
legitimisana lica). Dakle, tuba se moe podii protiv lica sa kojim je korisnik eka
(remitent, indosatar) zakljuio neki pravni posao pa trai izvrenje obaveze,
odnosno povodom koga je dolo do prenosa eka. U sluaju da se tuba podie
kada je nastalo prejudiciranje eka ili su zastarjela ekovna prava, od iznosa
potraivanja odbija se iznos na ime tete koju je korisnik eka prouzrokovao drugoj
strani zbog toga to je dopustio da ek postane prejudiciran (Z, l. 25);
c) Tuba zbog neosnovanog obogaenja je takoe graanskopravna tuba. I u
ekovnom pravu moe doi do neosnovanog obogaenja, da trasant ili indosant
neto ostvare, a zauzvrat ne uine odgovarajuu protuinidbu. Osim toga, njihove
se obaveze po eku mogu ugasiti ili da je protekao rok za ostvarivanje ekovnih
prava ili je nastupila zastara. U takvoj situaciji oni su se neopravdano obogatili pa
je korisniku prava data mogunost zatite ovom tubom.
Vano je istai da se tuba zbog neosnovanog obogaenja podie u sluaju
kada nema mjesta tubi iz osnovnog posla (Z, l. 25). Ne postoji mogunost
kumulacije zahtjeva. Korisniku eka, prvo, stoji na raspolaganju tuba iz osnovnog
posla, pa ako nisu ispunjeni uslovi za njeno podizanje, tada moe istai tubu zbog
neosnovanog obogaenja (sticanja bez osnova).
388
4. Delikti u ekovnom pravu

Da bi se sauvalo povjerenje u ek, Zakon o eku, kao i zakoni drugih
zemalja, predvia sankcije za neke ekovne radnje. Sankcije su imovinskopravne
prirode u vidu naknade tete, zatim administrativnopravne u obliku prekraja i
krivinopravne jer odreena postupanja u ekovnom poslu mogu predstavljati
krivino djelo.
Najtea inkriminisana radnja jeste izdavanje eka bez pokria za koju je
zaprijeena kazna za prekraj (10-20% od nepokrivene svote), a predstavlja i
krivino djelo izdavanja i stavljanja u promet eka bez pokria. Za prekraj se
kanjavaju i ove radnje: trasiranje eka bez datuma ili sa neistinitim datumom;
preuzimanje, prenos i isplata takvog eka; trasiranje eka na drugo lice, a ne na
banku; ponitaj opteg ili posebnog precrtaja na bariranom eku, kao i pretvaranje
posebnog u opti precrtaj.
V VRSTE EKOVA
U savremenom platnom prometu cirkuliu ekovi sa razliitim nazivima i sa
specijalnim namjenama za koje vrijede i posebne tehnike, naroito bankarske.
Bankarska tehnika renomiranih banaka daje znaajnu karakteristiku vrenju
tradicionalnih finansijskih usluga gdje znaajno mjesto ima ek, kao instrument
plaanja. Uobiajeno je da se ekovi razvrstavaju prema: oznaci korisnika eka,
302
namjeni eka i garancijama da e ek biti isplaen.
Prema oznaci korisnika eka, postoje ove vrste ekova: ek na ime, ek po
naredbi, ek na donosioca i alternativni ek, o emu je bilo ranije rijei.
Prema garancijama, upisima na ekovnoj ispravi da e ek biti isplaen iz
pokria razlikuju se: neakceptirani ek, akceptirani ek, certificirani i vizirani ek.
Ova podjela je vana sa stanovita komparativnih pravnih sistema.
Prema namjeni i specijalnim tehnikama koje se primjenjuju, postoje ovi ekovi:
isplatni, obraunski, barirani, cirkulacioni, putniki i dokumentarni ek o kojima
slijede izlaganja.
Kada su u ulozi trasanta i trasata banke, ali razliite, takav ek se naziva
bankarskim ekom. Banka trasant vue ek na banku trasata, bilo da se radi o
plaanjima u unutranjem ili meunarodnom prometu. Sa stanovita meunarodnih
302
O pojedinim vrstama i oblicima ekova vidjeti kod: Doc. dr. Veljko TrivunPraktikum op. cit. Str. 628-838.
389
plaanja, kada se mjesto izdavanja i mjesto plaanja nalaze u razliitim dravama,

bankarski ekovi se mogu podijeliti na loro i nostro ekove.
Loro ekovi su bankarski ekovi koje inostrana banka vue na domau banku.
Mjesto izdavanja eka je u stranoj, a mjesto plaanja u domaoj zemlji. Nostro
ekovi su bankarski ekovi koje domaa banka vue na stranu banku. Njihovo
mjesto izdavanja je u domaoj zemlji, a mjesto isplate u stranoj. Banke posebno
vode evidencije po ovim ekovima radi kontrole ulaska i izlaska deviza, odnosno
kontrole i uravnoteenja platnog prometa sa inostranstvom. Za te ekove mogu
vaiti i razliita pravila, to je ve izloeno (ko moe biti trasat, umnoavanje eka).
2. Osnovne vrste ekova prema namjeni
2.1. Isplatni (gotovinski, blagajniki) ek
Naziva se tako jer se njime ekovna svota isplauje korisniku eka u gotovom
novcu, na blagajni banke trasata. ekovni iznos se podie sa rauna trasanta iz
pokria i isplauje licu koje nema rauna kod banke ili samom trasantu, ako je
oznaen kao korisnik eka.
2.2. Obraunski (virmanski) ek
ek koji se ne moe isplatiti u gotovom novcu. Kada je trasant ili korisnik eka
na prednjoj strani upisao klauzulu samo za obraun, time je pravno zabranio
banci trasatu da ek isplati u gotovom novcu (Z, l. 21). Isplata eka se vri samo
putem obrauna prenosom ekovne svote sa rauna trasanta na raun remitenta,
odnosno indosatara. Obraun se moe vriti sa bankom trasatom ili licem koje ima
svoj raun kod trasata ili sa licem koje nema raun kod banke trasata, nego kod
303
Obraun se dalje
druge banke lanice obraunske ustanove u mjestu plaanja.
moe vriti sa drugim bankama gdje korisnik eka ima raun, na osnovu
meusobnih bankarskih prenosa.
Forma obraunskog eka je konana i ne moe se opozvati. Kada je izdat u toj
formi, on se kasnije ne moe pretvoriti u isplatni ek. Ako bi trasat, pored zabrane,
isplatio ek u gotovom novcu, odgovarae za prouzrokovanu tetu najvie do
iznosa ekovne svote (ogranieni iznos naknade tete).
ek na donosioca, kao i svaka hartija na donosioca, uvijek nosi odreen rizik
da se pojavi u rukama savjesnog sticatelja, iako je mimo volje trasanta puten u
promet (ukraden). Tehnika obrauna i prenosa virmanskog eka umanjuje taj rizik
pa se u teoriji smatra da je to bio jedan od pravnih razloga nastanka ove vrste
eka.
303
Ovakvo rjeenje Zakona o eku je kritikovano u teoriji - Krulj dr Vrleta, op.cit, str. 132.
390
2.3. Precrtani (barirani) ek

ek koji korisnik moe naplatiti samo preko banke (Z, l. 20). Barirani se ek
ne isplauje imaocu neposredno, nego nekoj banci za njegov raun. Na ovom su
eku povuene dvije paralelne linije dijagonalno. Odatle mu i naziv (barrer precrtati). Precrtavanje na poleini nema pravnog dejstva. Ukrteno precrtavanje bi
znailo ponitavanje. Pravo na precrtavanje eka ima trasant i svaki imalac eka.
Precrtavanje moe biti opte i posebno (Z, l. 20). Opte precrtavanje (ek
sa optim precrtajem) je kad se izmeu paralelnih crta ne upie nita ili se upie
preko banke. Ovako precrtan ek moe njegov imalac naplatiti od trasata preko
ma koje banke koja u naplati slui kao posrednik. Posebno je precrtavanje (ek sa
posebnim precrtajem) kad se izmeu crta upie naziv neke banke. U tom sluaju,
moe samo ta banka, kao posrednik, naplatiti ek (Z, l. 20). Opti se precrtaj
moe pretvoriti u posebni, a obratno ne. Nije dozvoljeno ni brisanje precrtaja, ni
brisanje banke upisane u posebnom precrtaju. Graanskopravna sankcija brisanja
je u tome da se smatra kao da nije ni prebrisan, dakle ek i dalje vai kao precrtani.
Pored toga, predviena je i novana kazna. Ako trasat i pored precrtaja isplati ek
imaocu, a ne banci, odgovoran je za tetu koja bi time bila prouzrokovana do visine
ekovne svote.
Barirani se ek obino izdaje kad se eli da zna kome je ek isplaen. Tada
banka preko koje se ek isplauje legitimie lice kome je ek isplaen i upisuje u
posebnu knjigu. Nadalje se barirani ek esto upotrebljava kad je korisnik eka
klijent banke i eli da mu se ekovna svota isplati preko te banke na njegov raun,
a izdavalac eka nema pokria kod te banke. Izdavalac vue ek na svoju banku
kod koje ima pokrie, a u precrtaj upisuje naziv banke iji je klijent korisnik eka.
Bariranim ekom vre se meusobna plaanja preko banaka slino kao i
virmanskim. Kad banka dobije barirani ek, najprije zaduuje raun trasantov, pa
onda odobrava raun korisnika eka za iznos eka, ako su oba klijenti banke. Ili,
doznauje ekovni iznos korisnikovoj banci koja je navedena u eku. U nekim
sluajevima banka odobrava ekovni iznos raunu podnosioca eka i bez
provjeravanja ima li sredstava na raunu izdavaoca eka. To znai da ovi barirani
ekovi imaju prednost pred ostalim virmanskim ekovima.
Kao to se vidi, postoji velika slinost izmeu bariranog i virmanskog eka, jer
se na kraju i barirani ek, bez naroite napomene o obraunu, likvidira putem
obrauna meu bankama. I jedan i drugi ne mogu se naplatiti neposredno, nego
preko banke.
Barirani je ek novijeg datuma. U zapadnim zemljama se mnogo koristi. Dobra
mu je strana to se smanjuje upotreba gotovog novca, jer se vri obraunavanje i
prebijanje na osnovu ovih ekova izmeu banaka. Nadalje, u sluaju nestanka
takvog eka, nema opasnosti da e ga neovlateno lice naplatiti.
391
2.4. Cirkulacioni (cirkularni) ek

Ovu vrstu eka izdaje banka trasant korisniku eka (komitentu) koji ima kod
nje pokrie i tim ekom poziva (nareuje) sve svoje filijale, kao i banke
korespondente, da isplate ek. Uoljiva je razlika izmeu ovog i ostalih vrsta
ekova.
Kod cirkulacionog eka sama banka trasat, kod koje neko ima pokrie,
upuuje poziv na plaanje svojim filijalama (sebi), kao i svojim korespondentima u
korist ba onoga lica koje kod nje ima pokrie. Umjesto da lice koje ima pokrie
kod banke vue na nju ek, ovdje je druga situacija: sama ta banka (depozitar)
izdaje ek u korist lica koje kod nje ima pokrie (deponenta) upuujui to lice da se
za naplatu eka obrati svim njenim filijalama, njoj samoj ili njenim
korespondentima. Ovdje izgleda kao da trasat postaje trasant, a trasant remitent.
Korisnik cirkulacionog eka je onaj ko ima ekovni raun kod banke izdavaoca tog
eka ili ko poloi banci iznos na koji glasi cirkulacioni ek. Korisnik eka moe biti i
lice na koje se cirkulacioni ek indosira (indosatar) jer se radi o eku po naredbi.
Upravo ekonomski cilj izdavanja ovih ekova jeste da se njihovim indosiranjem
obavljaju odreena plaanja iz drugih poslovnih transakcija.
Uloga cirkulacionog eka je velika jer gotovo da se izjednauje sa novcem
(fiducijarnim novcem). Umjesto da nosi gotovinu (novanice) poslovan ovjek nosi
cirkulacioni ek koji isplauju filijale banke i njene poslovne veze (korespondenti)
kod kojih moe izvriti unovavanje eka. S druge strane, taj ek moe indosirati i
time izmiriti obavezu prema indosataru. Korisnik cirkulacionog eka prilikom
naplate nije ogranien na odreeno mjesto i odreenu banku, nego ek moe
naplatiti u svakom mjestu gdje izdavalac (banka) ima svoju poslovnu jedinicu ili
poslovnu vezu. Cirkulacioni ek se moe prezentirati na naplatu kroz est mjeseci
od dana izdanja (Z, l. 12).
2.5. Putniki ek
Varijanta cirkulacionog eka kojim se plaaju usluge u putnikom i turistikom
prometu. Te ekove izdaju banke, turistike agencije ili putniki biroi u korist
remitenta, koji tim ekom vri plaanje usluga, odnosno ekovna svota se isplauje
korisniku eka na koga je on prenesen, indosamentom. Redovno glase na ime i na
okrugle cifre. Praksa je u uporednim pravnim sistemima da je prenos (indosiranje)
ove vrste ekova ogranien. Poslovni subjekti koji prime ove ekove ne mogu vie
indosirati, vriti druga plaanja svojih obaveza.
Izdavanje ovih ekova poele su amerike banke u korist turista radi plaanja
trokova usluga. Ako isprave sadre sve elemente koji se trae zakonom,
predstavljaju ek i potpadaju pod reim ekovnog prava. U mnogim zemljama, ova
vrsta eka nije dovoljno regulisana, pa ak postoje miljenja da putniki ek i ne
predstavlja ek u pravom smislu te rijei. Neovisno od toga, on je u irokoj primjeni
u meunarodnom turizmu. Zbog nedostatka potrebne regulative znaajan izvor
392
predstavlja bankarska praksa koja se primjenjuje u pojedinim zemljama. Pored

elemenata koje inae sadri svaki ek, u putniki ek se obino upisuje vrijeme
vaenja, podaci o putnoj ispravi korisnika, kao i uobiajene klauzule o nalogu za
isplatu ekovne svote.
2.6. ek za potroaki kredit
Izdaje banka koja je odobrila kredit odreenom licu, pri emu je ista banka i
trasat. Korisnik eka moe izvriti plaanje za kupovinu odreene robe to je,
obino, navedeno na poleini eka. Vrijeme vaenja eka je takoe odreeno. ek
za potroaki kredit predstavlja varijantu bariranog eka. U novije vrijeme ova vrsta
eka zamijenjena je kreditnim pismom kod kupovine uz otvoreni kredit.
2.7. Dokumentovani (dokumentarni) ek
Ovaj ek ima izvjesne slinosti sa dokumentarnim akreditivom. Pri prezentaciji
na isplatu remitent mora podnijeti na uvid odreena dokumenta koja su
naznaena u eku. Radi se o robnim dokumentima (tovarni list, faktura, konosman)
iz kojih se moe vidjeti da je korisnik eka izvrio odreene obaveze. Pravno
posmatrano, ova vrsta eka sadri uslov za realizaciju ekovnih prava, a on se
sastoji u prethodnom izvrenju odreenih radnji od strane korisnika (isporuka
stvari).
Pored dokumentarnog eka koji se naroito koristi u Francuskoj, postoje i
druge vrste ekova poznate u nekim zemljama. Tu se, prije svega, misli na
certificirani ek koji se javlja u SAD i deplasirani (vizirani) ek u Italiji. O tome je bilo
rijei kod izlaganja o iskljuenju akceptiranja eka u naem pravu. Kod
certifikacionog eka banka trasat potvruje da postoji obezbjeenje pokria i
blokira ekovni iznos na raunu trasanta. Kod viziranog eka banka konstatuje na
eku da postoji pokrie, ali ne preuzima obavezu da blokira iznos na raunu
trasanta. Takva se praksa pojavila i kod nas kada su neke banke svojim klijentima
na ekovnoj ispravi upisivale klauzulu ima pokrie bez garancije da e ono i
postojati u momentu prezentacije eka na isplatu.
VI ZASTARJELOST I PRESTANAK EKOVNOPRAVNOG ODNOSA
1. Zastarjelost
Rokovi zastarjelosti kod eka su krai nego kod mjenice poto je ek
instrument plaanja i namijenjen je da krae cirkulie u prometu. Ti rokovi su ovi:
a) Regresni zahtjevi korisnika eka (remitenta, indosatara) prema indosantima
i trasantu zastarijevaju za est mjeseci od dana proteka roka za podnoenja eka
na isplatu;
393
b) Regresni zahtjevi indosanata jednih prema drugim, kao i indosanata prema

trasantu, zastarijevaju za est mjeseci od dana kada je indosant iskupio ek ili
kada je protiv njega postupljeno kod suda radi naplate u regresnom postupku (Z,
l. 24).
Kao to je vie puta reeno, trasat (banka) nije u ekovnopravnoj obavezi pa
stoga korisnik eka ne moe podizati tubu protiv njega za isplatu eka. Stoga
nema niti moe biti ekovnopravne zastare potraivanja prema trasatu. Na
obustavu i prekid zastare kod eka primjenjuju se pravila mjeninog prava (Z, l.
26).
2. Prestanak ekovnopravnog odnosa
Pored isplate i zastarjelosti, ekovnopravni odnos prestaje na sve one naine
na koje prestaje i mjeninopravni odnos, sa istim znaenjem i pravnim
posljedicama. Pravila mjeninog prava o nadlenosti suda i sukobu zakona takoe
se primjenjuju na ek.
394
GLAVA ETVRTA
OBVEZNICA
I POJAM I PRAVNE KARAKTERISTIKE
1. Pojam obveznice
Obveznica je hartija od vrijednosti koja ima svoje ire i ue znaenje zavisno,
u prvom redu, od toga u emu se sastoji inkorporisano pravo u pisanoj ispravi.
Bitne su razlike u pravnom reimu, dozvola ili nedravnog organa za izdavanje,
vremenu i nainu izvrenja obaveze, mogunosti berzanskog trgovanja i drugo. U
najirem znaenju obveznica obuhvata razliite forme obezbjeenja nad imovinom
304
dunika.
Prema irem znaenju, koje podrazumijeva trgovaku obveznicu, to je hartija
od vrijednosti kojom se izdavalac bezuslovno obavezuje da e imaocu obveznice
(povjeriocu) isplatiti o dospjelosti iznos novca na koji obveznica glasi ili predati
odreenu koliinu zamjenjivih stvari ili hartija od vrijednosti. U tom smislu,
trgovaka obveznica zauzima znaajno mjesto u njemakom pravu. Za trgovaku
obveznicu vae, izmeu ostalog, ova osnovna pravila: izdavalac obveznice je
registrovani trgovac, obaveza se sastoji u predaji odreene koliine zamjenjivih
stvari (fungibilnost), izvrenje obaveze iz hartije nije uslovljeno protuinidbom
povjerioca. Za izdavanje trgovake obveznice nije potrebno posebno odobrenje
dravnog organa. Predstavlja iskljuivo trgovaki papir koji moe biti osiguran i
hipotekom. Redovno je papir koji glasi po naredbi.
Ue znaenje obveznice podrazumijeva hartiju od vrijednosti (pisanu ispravu)
koja glasi na odreen iznos novca, a naziva se bon ili obligacija. To je duniki
papir, hartija o dugu, za razliku od dionice koja je hartija o ueu u trgovakom
drutvu (dionikom ili komanditnom drutvu na dionice). Zajedno sa dionicom
danas predstavlja osnovni materijal trita kapitala i to onog dijela koji se naziva
finansijskim tritem. Za njeno izdavanje (emisiju) uvijek je potrebno odobrenje
nadlenog dravnog organa (posebne komisije ili ministarstva finansija).
Zakon o vrijednosnim papirima ima u vidu obveznicu koja glasi na odreen
iznos novca (ne i na druge zamjenjive stvari). Dakle, obveznicu u uem smislu, dok
trgovaku obveznicu uopte ne poznaje. U smislu takvog zakonskog rjeenja,
obveznica je pisana isprava koja glasi na ime ili na donosioca i kojom se njen
izdavalac pravno lice (emitent) bezuslovno obavezuje imaocu obveznice
(povjeriocu) da o dospjelosti isplati, odnosno isplauje, nominalni iznos obveznice
(glavnicu) sa fiksnom ili promjenjivom kamatom (interesom), a nekada i odreen
iznos uea u dobiti. Takva obveznica je hartija od vrijednosti u koju je
304
Ellison John i dr: Business Law, Business Education Publishers Limited, Durham, 1994, str. 201.
395
inkorporisano obligaciono pravo na odreeno novano potraivanje. Radi se o

potraivanju, po pravilu, ukamaene glavnice. Obligacija obuhvata inidbu koja se
sastoji u naplati glavne obaveze, duga (iznosa upisanog u ispravi, glavnice) i
sporednih potraivanja - kamate, a kod participativne obveznice i uea u dobiti.
Kamata, kao sporedno potraivanje, moe biti vrsta (fiksna) i varijabilna
(promjenjiva). Cjelokupno potraivanje, odnosno obaveza, moe dospjeti odjednom
ili dospijeva periodino u obliku anuiteta prema unaprijed utvrenom
amortizacionom planu upisanom u ispravi. Kao duniki papir koji nosi dug
izdavaoca obveznice, isplata redovno dospijeva kroz dui vremenski period,
najee izmeu 5 i 30 godina, pa je stoga dugoroni duniki papir.
Izmeu izdavaoca obveznice (dunika) i kupca (povjerioca) zasniva se
obligacioni odnos koji je po svom karakteru dugoroan i kreditne prirode. Takav
odnos u graanskom pravu konstituie se ugovorom o kreditu (zajmu). Kupac
obveznice uplauje odreenu svotu novca, a izdavanjem pismene isprave
izdavalac obveznice se bezuslovno obavezuje da e imaocu isprave vratiti o
dospjelosti upisanu svotu novca uz kamatu, a nekad i sa dijelom uea u dobiti
izdavaoca. Dakle, primljeni iznos novca jeste novani zajam (kredit) koji se vraa
imaocu obveznice (isprave), uz odreenu naknadu. Obveznica je reprezentant
duga, odnosno potraivanja. Poto je izdavalac obveznice na takav nain pozajmio
novac (uzeo kredit) od veeg broja kupaca obveznica i sa svima stoji u kreditnom
odnosu, jedna obveznica (isprava) predstavlja dio (komad) toga zajma.
I povjerilac i dunik po osnovu obveznice stiu odreene prednosti u odnosu
na ugovor o kreditu. Prednosti povjerioca su u sljedeem: svoj vrijednosni papir
(obveznicu) izdat na zajam moe prodati ako eli prije dobiti gotov novac; postoji
mogunost da obveznicu proda iznad njene nominalne vrijednosti i time zaradi;
hartiju moe upotrijebiti kao zalogu za obezbjeenje drugih potraivanja;
obveznicu, ako je predvieno, moe konvertovati u hartiju sa ueem (dionicu);
vrlo esto moe koristiti odreena preimustva koja izdavalac nudi kod kasnijih
prodaja hartija od vrijednosti; prisustvo obveznica u javnosti u veem obimu vri
pritisak na menadment izdavaoca da bolje posluje jer je pod javnom kontrolom;
prenos potraivanja iz obveznice je lak i jednostavan tim prije ako glasi na
donosioca i, na kraju, potraivanje iz obveznice potpada pod strogi i formalni pravni
reim hartija od vrijednosti.
Prednosti koje stie izdavalac (dunik) ogledaju se u ovome: obveznica se
prodaje za gotov novac uplatom, po pravilu, cijelog iznosa odjednom; emisijom
obveznica u velikom broju, uz javni poziv, izdavalac dolazi do znaajnog novanog
kapitala koji vraa u duem periodu; obveznicu moe iskupiti otplatom duga prije
dospjelosti (klauzula o pozivu); kotiranjem obveznica na berzi stie znaajan
kredibilitet; imaoci obveznica ne uestvuju u upravljanju pa se odrava upravljaka
ravnotea uspostavljena prije izdavanja obveznica; poto nema upravljanja po
osnovu obveznica, nema bojazni od preuzimanja firme (take over); naknada za
pozajmljeni kapital moe se odrediti elastino u zavisnosti od nekog indeksa
(varijabilna kamata); izdavanjem obveznica uspostavlja se fleksibilna finansijska
396
struktura izvora kapitala, to utie na mobilnost poslovnog subjekta. U sutini,

obveznica daje mogunost vee mobilizacije finansijskog kapitala na obje strane.
Kao i kod ostalih hartija od vrijednosti, obligacioni odnos nastaje na osnovu
jednostrane izjave volje izdavaoca obveznice. I ovdje vai teorija kreacije i trenutak
nastanka obligacionog odnosa jeste momenat predaje isprave kupcu obveznice ili
njegovom ovlatenom zastupniku (ZOVP, l. 5). Dovoljna e biti i simbolina
tradicija (verifikovan berzanski zakljuak). Pravo da mu se preda obveznica kupac
stie kada je u cjelini otplati. Za obveznicu kao trgovaki efekat, koji preteno glasi
na donosioca, veoma je znaajna primjena teorije pravnog privida radi zatite
savjesnog pribavioca (ZOO, l. 239).
2. Pravne karakteristike
Pojmovno objanjenje obveznice jasno ukazuje da postoje odreene
specifinosti ove hartije od vrijednosti po kojima se ona razlikuje od mjenice i eka.
One proizlaze iz njene ekonomske funkcije kao instrumenta
dugoronog
kreditiranja i mobilizacije kapitala emu su saobraena pravila koja reguliu
materiju obveznice. Osnovne pravne karakteristike ispoljavaju se u sljedeem:
a) Izdavalac obveznice moe biti samo subjekt sa statusom pravnog lica
(ZOVP, l. 3, 21). Svi tipovi trgovakih drutava mogu biti emitenti, zatim holding,
305
koncern, banke, osiguravajua drutva i drugi oblici poslovnih subjekata.
Izdavalac mogu biti i svi oblici dravne organizacije poev od optine pa nadalje,
to je redovna pojava u uporednom pravu. Pasivnu sposobnost da preuzimaju
obaveze iz obveznice imaju subjekti imatrikulisani u trgovaki ili njemu
odgovarajui registar, dok aktivnu sposobnost, sticanje prava iz obveznice,
posjeduju sva lica sa pravnom sposobnosti;
b) Obveznica je hartija od vrijednosti u kojoj je inkorporisano obligaciono pravo
konstituisano na dugoronoj i kreditnoj osnovi. Zato je obveznica dunika,
dugorona i kreditna hartija;
c) Obveznica je novana, finansijska hartija od vrijednosti. Sve inidbe, uplate i
otplate glavnog i sporednih potraivanja po obveznici vre se u novcu. I sama
isprava glasi na novac, odreenu nominalnu vrijednost;
d) Obveznica je hartija koja nosi prihod, redovno, u vidu kamate (interesa),
fiksne ili promjenljive, kao i uee u dobiti ako se radi o participativnoj obveznici.
Dugorono sticanje prihoda je osnovni ekonomski cilj kupca obveznice (ulagaa,
investitora). Istina, zakon predvia mogunost izdavanja obveznica bez prihoda
(ZOVP, l. 23);
e) Obveznica je, pored dionice/akcije, tipian trgovaki efekat. Izdaje se
masovno u serijama (serijska hartija) i predstavlja predmet poslovanja berze
efekata. Kao trgovaki efekat, obveznica ima svoju trinu cijenu. Za izdavanje
obveznica potrebno je odobrenje dravnog organa, a mogunost kotiranja
podlijee ocjeni i kontroli organa berze;
f) Obveznica je negocijabilan papir koji glasi na ime ili na donosioca.
305
Udruenja graana, zadruge i druge asocijacije, iako imaju status pravnog lica, ne bi mogli izdavati obveznice jer
ciljevi njihovog osnivanja i postojanja nisu poslovnog karaktera.
397
Obveznica na ime prenosi se punim indosamentom, a na donosioca prostom

predajom iz ruke u ruku. Kod predaje iz prve ruke, na primarnom tritu kapitala,
prvi imalac obveznice je kupac, a na sekundarnom tritu iz druge i svake naredne
ruke imalac obveznice je indosatar, odnosno naredni sticalac. Prenos obveznica
na ime izdavalac ili indosant mogu zabraniti (ZOVP, l. 6);
g) Obveznica je fungibilna (zamjenjiva) hartija od vrijednosti.
Zamjenjivost je uslov za svaku robu da bi se pojavila na berzi (kafa, svila, juta,
vuna, eer). Trgovaki efekti, kakav je i obveznica, prava su berzanska roba
zbog svoje fungibilnosti. To se ogleda, prije svega, u sljedeem: za kupca
obveznica sasvim je svejedno koje e brojeve obveznice iz jedne serije nositi, a
koje se njemu predaju, ako one obezbjeuju vrstu i obim prava koja je on kupio;
obveznice izdate u seriji mogu se, na zahtjev i o troku imaoca, sjediniti u jednu ili
vie sa veom nominalom, odnosno mogu se podijeliti na vie komada manje
nominalne vrijednosti (ZOO, l. 252).
II DIJELOVI I BITNI SASTOJCI OBVEZNICE
1. Dijelovi obveznice
U pravno-tehnikom smislu, obveznica moe biti prosti papir sastavljen iz
jedne isprave (dijela) kao to su mjenica i ek ili sloen sastavljen iz vie isprava.
Ako se obveznica isplauje u jednom iznosu u cjelini (glavnica i kamate), tada se
sastoji iz jedne isprave (ZOVP, l. 28). Kada se isplauje u dijelovima (anuitetima),
to je uobiajeno, ona predstavlja sloenu hartiju koju ini glavna isprava
(obveznika isprava, plat) i sporednih isprava - kamatni kuponi i talon.
U ispravi o obveznici (glavnoj hartiji) inkorporisano je osnovno pravo, odnosno
potraivanje nominalnog iznosa obveznice koji je upisan na licu isprave. Vrijeme,
nain i visina pojedinih otplata (anuiteta) osnovnog i sporednih potraivanja
(kamata, uea u dobiti) obino se upisuju na poleini glavne isprave
(amortizacioni plan).
Kamatni kupon, kao sporedna isprava, hartija je u koju je inkorporisano
sporedno potraivanje, zahtjev za naplatu kamata i uea u dobiti, ako se radi o
participativnoj obveznici. Sastavljeni su u vidu kuponskog arka (tabaka). Za kupon
vrijede ova pravila: predstavlja hartiju od vrijednosti na donosioca, ako je odvojen
od glavne isprave: predstavlja samostalan zahtjev na sporedna potraivanja; ako je
odvojen od glavne isprave, moe se samostalno prenositi kao papir na donosioca;
kupon vai i kada je glavno potraivanje prestalo ili je preinaena obaveza plaanja
kamata; nije potrebno posebno odobrenje za izdavanje kupona. Savjesni izdavalac
obveznice oslobaa se obaveze isplatom kupona i onda kada lice koje prezentira
398
kupon za isplatu nije i zakoniti imalac kupona (ZOO, l. 253). U ekonomskoj

literaturi kuponom se naziva i sama kamatna stopa. 306
Talon je uputnica na nove kupone (kuponski arak). Njima se izdavalac
obavezuje da imaocu glavne isprave izda nove kupone kada se postojei iskoriste.
2. Bitni sastojci
Zakon o vrijednosnim papirima (l. 27) odreuje bitne sastojke isprave o
obveznici, a to su:
a) Oznaka na ispravi da je obveznica;
b) Firma, odnosno naziv i sjedite emitenta, pravnog lica;
c) Firma, odnosno ime kupca obveznice (investitora) ili oznaka da obveznica
glasi na donosioca;
d) Novani iznos, u domaoj ili stranoj valuti, na koji obveznica glasi
(nominalna vrijednost);
e) Visina kamatne stope, odnosno postotak uea u dobiti, ako se radi o
participativnoj obveznici;
f) Rokovi otplate glavnice i kamata;
g) Prava rezervisana u korist izdavaoca i imaoca obveznice;
h) Serija i kontrolni broj obveznice;
i) Mjesto i datum izdavanja obveznice;
j) Potpis ili faksimil ovlatenog lica izdavaoca obveznice.
Svi naznaeni elementi upisuju se na licu isprave. Na poleini se unosi
amortizacioni plan koji sadri anuitete za otplatu glavnice i isplatu kamata.
Na bitne sastojke obveznice primjenjuju se opta pravila o hartijama od
vrijednosti. Odreivanje kamatne stope, modaliteti obrauna kamata i naini isplate
izuavaju se u odgovarajuim ekonomskim disciplinama. Svaki komad obveznice
nosi seriju i broj (Serija A, kontrolni broj 00006).
Kada se isplata kamata vri periodino (polugodinje, godinje), tada se izdaje
i sporedna isprava u vidu kupona koja, obino, sadri: firmu, odnosno naziv i
sjedite emitenta, seriju i kontrolni broj isprave o obveznici, mjesto i datum
izdavanja, period na koji se odnosi kupon (Vai za I polugodite 1998. ili Vai za
1999. godinu), te faksimil ovlatenog lica izdavaoca.
3. Klauzule o pravima izdavaoca i imaoca obveznice
Prava izdavaoca
izdavanju, a neka od
klauzula (odredbi). Na
upuuje na pravni akt
306
i imaoca obveznice utvruju se zakonom i odlukom o

njih upisuju se u ispravu o obveznici u vidu odreenih
ispravi moe biti upisana kratka notifikacija (legenda) koja
kojim su regulisana prava, isto kao i kod dionice. Sadraj
Foley J. Bernard, op.cit. str. 75.
399
prava u tim klauzulama odreuje vrstu same obveznice. Uobiajene klauzule, koje
poznaju uporedni pravni sistemi, su ove:
a) Klauzula o garanciji sadri garanciju drugog pravnog lica (banke,
trgovakog drutva) da e izdavalac obveznice isplatiti preuzete obaveze po
obveznici. Garancija se moe dati za sve obaveze (potpuna) ili za dio obaveza
(djelimina). Obveznica koja sadri ovu klauzulu naziva se garantovanom
obveznicom;
b) Klauzula o konverziji koja daje mogunost imaocu da svoju obveznicu
konvertuje kod emitenta za druge hartije (akcije, nove obveznice), novac ili realna
dobra. To je obveznica sa warrantom;
c) Klauzula o pozivu na iskup koja daje pravo izdavaocu da, prije utvrenih
rokova dospjelosti, otkupi obveznice isplatom duga;
d) Klauzula o garancijama za neiskupljenje kojom izdavalac garantuje imaocu
obveznice da njegova hartija nee biti iskupljena za odreeni period (npr. 5
godina);
e) Klauzula o refinansiranju na osnovu koje izdavalac ima pravo da emisijom
novih obveznica otkupi ve postojee obveznice (stare obveznice);
f) Klauzula o otplatnom fondu kojom se izdavalac obavezuje da u odreenim
vremenskim periodima (godinje) povlai odreen broj obveznica neke serije
otkupom.
Zakon o vrijednosnim papirima izriito govori o garancijama, konverziji i otkupu
obveznica prije roka dospjelosti.
III RADNJE SA OBVEZNICAMA
1. Izdavanje i emisija
Izdavanje obveznica, kao dugoronih hartija od vrijednosti, moe se podijeliti u
nekoliko faza, prva, donoenje odluke o izdavanju obveznica, druga, dobijanje
odobrenja (rjeenja) za izdavanje obveznica od Komisije za vrijednosne papire,
tree, samo izdavanje obveznica (emisija) i etvrta, registracija izdatih obveznica
kod Ministarstva finansija. Iz toga bi slijedilo da je pojam izdavanja obveznica iri
307
od pojma emisije.
Odluku o izdavanju obveznica donosi organ upravljanja trgovakog drutva,
odnosno nadleni organ drutveno-politike zajednice, obino na osnovu
prethodno sainjenog plana izdavanja. Obavezni elementi odluke, po zakonu, su
ovi: ukupan iznos na koji se izdaju obveznice (emisiona masa); namjena za koju se
izdaju obveznice (investicije); nain izdavanja obveznica; rokovi otplate glavnice
(povrat duga); visina kamatne stope, ako je predviena (visina prihoda koji nosi
obveznica); nain obrauna i plaanja kamata (obraun i isplata prihoda); udio u
307
Vidjeti Butorac Josip: Dioniarsko drutvo, Zagreb, 1924, str. 118.
400
dobiti ako se izdaju participativne obveznice; izvori iz kojih e se otplaivati

obveznice (dug); posebna prava koja se odnose na prenos, zamjenu i garanciju,
ako su predviena te sudska zatita. Pored obaveznih elemenata, odluka moe da
sadri posebna prava o olakicama i pogodnostima za kupce obveznica
(fakultativni elementi). Pismena forma odluke je obavezna jer se prezentira
dravnom organu koji daje odobrenje za emisiju, zatim banci ako je angaovana za
emisiju i kupcima obveznica.
Odobrenje za izdavanje obveznica, u vidu rjeenja, daje Komisija za
vrijednosne papire, kao posebno vladino tijelo (ZOVP, l. 41-46). Pravila koja
donosi Komisija predstavljaju znaajan izvor prava u ovoj materiji i obavezna su za
sve uesnike na tritu kapitala. Uz zahtjev za odobrenje izdavanja obveznica
izdavalac je duan, izmeu ostalog, priloiti: odluku o izdavanju obveznica,
miljenje ovlatene organizacije o bonitetu izdavaoca obveznica, dokaz o uplati
naknade za rad Komisije, te druga dokumenta i informacije koje propie Komisija.
Rjeenje Komisije je pravosnano i protiv njega se ne moe voditi upravni spor.
Izdavalac moe emitovati obveznice samo u skladu sa odobrenjem. Obveznice ako
su emitovane prije dobijanja odobrenja pravno su nitavne.
Tek kada dobije odobrenje (rjeenje), izdavalac moe pristupiti emisiji
obveznica. Sama emisija obuhvata niz pravnih i faktikih radnji kao to su:
angaovanje banke na komisionoj ili zastupnikoj osnovi, objavljivanje javnog
poziva za upis i uplatu obveznica, tampanje isprava, obavljanje upisa i uplata,
angaovanje garanta, distribucija i predaja obveznica (pisanih isprava). Mogu biti
ukljuene promotivne i druge marketinke aktivnosti na tritu kapitala.
Posljednju fazu u izdavanju obveznica predstavlja registrovanje izdatog papira
kod Ministarstva finansija, odnosno u registar se upisuju relevantni podaci vezani
za izdavaoca i samu hartiju od vrijednosti (vrsta, serija, brojevi i dr.).
Poto je obveznica trgovaki efekat, poseban postupak predstavlja njeno
uvoenje na berzu efekata. Uobiajeno je da se za tu svrhu angauje renomirana
banka. O uvoenju obveznica na berzu odluuju organi berze (komisija, odbor za
efekte) na osnovu veoma strogih pravila koje donosi berza. Kod uvoenja
(priputanja) berzi ocjenjuju se dvije stvari: podobnost izdavaoca obveznice i
podobnost same hartije, njena sposobnost za cirkulaciju.
Izdavalac obveznice vodi matinu (glavnu) knjigu u koju se upisuju podaci o
izdatim i prenesenim obveznicama (ZOVP, l. 3). U uporednim pravnim sistemima,
u glavnu knjigu se upisuju podaci samo za obveznice koje glase na ime.
2. Prenos
Obveznica koja glasi na ime moe se, prema izriitoj zakonskoj odredbi,
prenositi samo punim indosamentom. Nema bjanko i indosamenta na donosioca,
pa ne postoji mogunost devinkulacije. Za puni indosament vrijedi sve to je
401
reeno kod mjenice. Za razliku od mjenice, pravna dejstva prenosa obveznice

nastaju prema izdavaocu upisom prenosa u matinu knjigu (ZOO, l. 246).
Indosament moe biti punomoniki i zaloni. Punomoniki indosament koristi se
obino kod depo-poslova kada banka (deponent), pored uvanja, preuzima
obavezu vrenja prava iz obveznice za raun imaoca obveznice (deponenta) kao
to je naplata glavnice i kamata. Takvom prenosu prethodi ugovor o deponovanju
obveznica (ZOO, l. 1047-1051). Zaloniki indosament kod obveznica koristi se
radi obezbjeenja potraivanja, najee kredita. Osnovno je pravilo da imalac
obveznice koja je na njega prenesena moe vriti sva prava koja iz nje proistiu, s
tim da obveznicu moe prenijeti na drugog samo kao prenos punomoja. Ako su
obveznice zaloene po osnovu kredita, pa korisnik kredita ne vrati o dospjelosti
dobijeni kredit, banka moe zaloene obveznice prodati (ZOO, l. 1071). Izdavalac
i indosant mogu zabraniti svaki prenos obveznice na ime upisom odgovarajue
klauzule u glavnu ispravu.
Obveznica se moe prenositi u svrhu izmirenja obaveza imaoca obveznice
(dunika) prema indosataru (povjeriocu). Indosant ne odgovara indosataru za
neispunjenje obaveze od strane izdavaoca obveznice. Meutim, upisom
odgovarajue klauzule na glavnoj ispravi obveznice moe se preuzeti takva
odgovornost (ZOO, l. 246).
Obveznice veoma esto glase na donosioca poto ne daju pravo uea u
upravljanju. U zakonima nema ogranienja o masi obveznica koja se moe izdati
na donosioca, kao to je sluaj sa dionicama. Obveznica na donosioca ima punu
cirkulacionu sposobnost jer se prenosi prostom predajom iz ruke u ruku, kao i svaki
papir na donosioca. Isto vrijedi za kamatni kupon, ako je odvojen od glavne
isprave. Obveznica na donosioca moe se prenijeti punim indosamentom na
odreeno lice, ime se vri njena vinkulacija.
Za obveznice, kao serijski papir koji se masovno izdaje na donosioca, veoma
je znaajna teorija pravnog privida usvojena i u naem pravu. Savjesni pribavilac
obveznice na donosioca, odnosno kamatnog kupona je njihov zakoniti imalac i
sticalac prava iz tih hartija bez obzira na to to su te isprave izale iz ruke
izdavaoca ili ranijeg imaoca i protiv njihove volje (ukradene). Naglaavajui princip
savjesnosti kod jednostranih izjava volja, zakon predvia: da se savjesni izdavalac
obveznice na donosioca oslobaa obaveze isplatom duga njenom donosiocu, pa i
kada ovaj nije zakoniti imalac hartije; ako je, pak, izdavalac nesavjestan (znao je ili
je morao znati) da donosilac hartije nije zakoniti imalac, tada je duan odbiti isplatu,
inae odgovara za tetu (ZOO, l. 253, 254). Primjena ovih pravila naroito se
aktuelizira u sluajevima kada je izvreno vie prenosa jedne isprave.
3. Amortizacija i promjene
Obveznica na ime amortizuje se u vanparninom postupku kao i svaka hartija
od vrijednosti. Zakon ne daje mogunost amortizacije obveznice koja glasi na
402
donosioca, pa time i kamatnog kupona u sluaju kada predstavlja samostalnu

hartiju od vrijednosti na donosioca.
Izdavalac i imalac obveznice mogu vriti odreene promjene kod obveznice,
to je razumljivo, jer predstavlja serijski i fungibilni papir. Na zahtjev i o troku
imaoca, izdavalac obveznice moe vriti ove promjene:
a) Pretvaranje obveznice na donosioca u obveznicu na ime (ZOO, l. 250), to
predstavlja vinkulaciju;
b) Pretvaranje obveznice na ime u obveznicu na donosioca, ako nije
prethodno izdavalac zabranio (devinkulacija);
c) Sjediniti vie obveznica jedne serije u jednu obveznicu;
d) Podijeliti obveznicu jedne serije u vie manjih obveznica, s tim da ne mogu
biti nie nominalne vrijednosti od najnieg apoena obveznice u toj seriji (ZOO, l.
252).
Imalac obveznice na donosioca moe izvriti promjenu ako je prenese punim
indosamentom na odreeno lice (ZOO, l. 251).
IV VRSTE OBVEZNICA
Razliiti su kriteriji na osnovu kojih se moe izvriti podjela obveznica. Neki od
njih su karakteristini za sve hartije od vrijednosti, dok su drugi tipini za obveznice
kao dugorone investicione papire (obraun i vrijeme isplate kamata). Na tritu
kapitala uobiajeno je da se obveznice vrednuju prema izdavaocu, nainu
obrauna i frekvenciji isplate kamata te izdatim garancijama investitora kupcima
obveznica. Upravo, vrste obveznica jasno pokazuju specifinosti ove hartije od
vrijednosti i mogue varijetete investiranja i trgovanja sa potraivanjima putem
vrijednosnih papira.
Obveznice se mogu klasificirati prema: nainu odreivanja nosioca prava,
izdavaocu (emitentu), vremenu dospijea, vremenu amortizacije, izdatim
garancijama (obezbjeenju), valuti na koju glasi, teritoriju, obraunu kamata i
periodima njihovog plaanja. Pojedine vrste obveznica mogu se prepoznati po
bitnim sastojcima ili dodatnim klauzulama (odredbama) koje su upisane u glavnu
ispravu.
2. Obveznice prema nainu odreivanja nosioca prava
Ovo je opti kriterij za podjelu hartija od vrijednosti, pa i obveznica. Postoje
obveznice na ime i obveznice na donosioca. Obveznica na ime je takva hartija kod
koje je na licu glavne isprave upisano ime njenog imaoca (kupca) ili je to upisano
na poleini kod njenog prenosa punim indosamentom (ime indosatara). Obveznica
na donosioca ne sadri ime prvog sticaoca niti kasnijeg u sluaju prenosa.
403
Znaaj razlikovanja ovih obveznica jeste u postojanju razlike kod prenosa

obveznica (transferu prava), amortizacije isprave, registracije u matinoj knjizi, pa
eventualno, i kod upuivanja poziva za koritenje odreenih prava po osnovu
obveznice.
3. Obveznice prema poloaju izdavaoca (emitenta)
Razlikuju se dvije grupe obveznica: obveznice javnopravnih subjekata i
obveznice poslovnih (privatnih) subjekata. Razlika je u tome ko stoji iza emitovanih
obveznica.
Obveznice javnopravnih subjekata dalje se klasificiraju na obveznice drave,
obveznice razliitih oblika dravne organizacije (kantona, grada, optine) i
obveznice dravnih institucija i javnih korporacija (preduzea). Sve su to obveznice
sa javnim povjerenjem. Izdavanje obveznica ima za cilj finansiranje projekata
razvoja infrastrukture javnog karaktera, a nekada i pokrie deficita u budetu. Iz
prihoda takvih investicija vraaju se ukamaeni dugovi po obveznicama. Obveznice
drave nemaju rizika (nulti rizik), pa je i kamata nia, a poresko optereenje
iskljueno ili ogranieno. Ako drava ne vraa dug, nego samo plaa kamatu, takve
obveznice obino se nazivaju dravnom rentom i mogu se unoviti iskljuivo
vraanjem obveznice.
Razliiti oblici dravne organizacije emituju obveznice za finansiranje, prije
svega, komunalne infrastrukture uz odgovarajue poreske olakice. Dravne
institucije (agencije, fondovi), kao i javna preduzea, izdaju obveznice za
finansiranje investicionih projekata. Izdaju ih u svoje ime i za svoj raun uz
garanciju drave upisanu na ispravi ili se ona izvodi iz pravnog poloaja institucije,
odnosno javne konkurencije.
Obveznice privatnopravnih subjekata (poslovnih organizacija svih tipova
organizovanja) danas su omiljen nain dugoronog finansiranja investicija.
Finansijska struktura tih obveznica moe biti veoma razliita (obezbjeenje, visina
kamate, nain obrauna i isplate).
Znaaj razlikovanja obveznica po ovom kriteriju jeste u stepenu rizika za
investitore (kupce), rokovima vraanja duga i finansijskoj strukturi izdatih
obveznica.
4. Obveznice prema roku dospijevanja
Rok dospijevanja je vrijeme do konane otplate obveznice (zajma). Inae,
obveznice su po definiciji dugorone kreditne hartije od vrijednosti. Rok otplate
moe biti odreen razliito, a izdavalac je ovlaten da ga promijeni prijevremenim
iskupljenjem, ako je upisana odgovarajua klauzula.
404
Kratkorone obveznice su one iji je rok otplate do pet godina. Po pravilu,

obveznice se izdaju na rok preko pet godina sa rokovima dospijevanja do 20
godina (srednjorone) i preko 20 godina (dugorone). Postoje obveznice bez
fiksnog roka dospijea koje su sline dionicama pa je i njihovo otkupljivanje bitno
drugaije.
Znaaj razlikovanja obveznica po ovom kriteriju ima odraza na vrstu i obim
garancije, nain amortizacije i visinu kamatne stope. Kod kratkoronih obveznica
stepen rizika je, po pravilu, manji jer je bre vraanje kredita, to utie na
odreivanje garancija i kamata.
5. Obveznice prema nainu amortizacije
Obveznice se mogu amortizovati jednokratno kada se o dospjelosti otplauje
cjelokupan iznos nominalne vrijednosti sa kamatom ili je kamata djelimino ve
isplaena. Uobiajeno je da se obveznica amortizuje postepeno, prema
amortizacionom planu na poleini isprave, tako da se u pojedinim periodima
otplauju anuiteti (glavnica i kamata). Kod obveznica javnog povjerenja, koje izdaje
drava, moe biti odreeno da se glavnica ne vraa nego se isplauje kamata,
sluaj vjenih obveznica kada i nema amortizacije duga. Nain amortizacije utie
na finansijsku strukturu obveznice, odreivanje roka dospijea i mogunost
iskupljivanja prema klauzuli po pozivu.
6. Obveznice prema stepenu garancije
Najjednostavnija i najea vrsta obveznica jesu obine obveznice sa fiksnom
kamatnom stopom, unaprijed odreenim rokom dospijea koji se ne moe mijenjati
i odreenom nominalnom vrijednosti. Za nju se, po pravilu, ne izdaju posebne
garancije. Izdavalac garantuje cjelokupnom svojom imovinom (optim bonitetom), a
ne odreenim dijelom.
Obveznice koje izdaju privatnopravni subjekti (trgovaka drutva, banke) mogu
imati na poseban nain utvrenu garanciju.
Hipotekarne obveznice su obezbijeene hipotekom na odreenim
nekretninama (zemljitu, zgradama). Moe se dati za jednu ili vie serija, a svaka
obveznica uiva rang svoje serije na uspostavljenoj hipoteci.
Obveznice mogu biti obezbijeene hipotekom na bazi hipotekarnog pisma
(posebna vrsta papira), to najee koriste hipotekarne banke. Prikupljeni kapital
na bazi obveznica banka plasira kao dugoroni (hipotekarni) kredit. Na osnovu
hipotekarnog pisma banka upisuje hipoteku na nekretninama hipotekarnog dunika
koja stoji kao garancija za izdate obveznice banke. Banka usklauje svoja
potraivanja po datim kreditima i svoje obaveze po izdatim obveznicama, u
pogledu visine i dospjelosti.
405
Postoje obveznice sa zalogom na pokretnim stvarima ukljuujui i hartije od

vrijednosti (oprema, brodovi, avioni, kamioni). Emisiona masa obveznica je
redovno nia od trine vrijednosti zaloge (obino iznosi 80%), a to je sluaj i kod
garancije putem hipoteke. Mogu postojati obveznice sa dodatnim garancijama, koje
se obino daju kasnije (garancije dijelom odreene imovine ili postotkom od
imovine).
esto je u upotrebi obezbjeenje dato od strane drugih lica za emitenta,
najee banke. Upravo za takve obveznice nae pravo koristi pojam garantovane
obveznice. Kod takvih garancija tehnika upisa, distribucija i plasman obveznica,
kao i otplata, idu preko odreene banke koja ima komisiona ili agenturna
ovlatenja. Razliiti su pravni aranmani izmeu banke garantora i samog
emitenta, kao i stepen kontrole banke nad imovinom i poslovanjem izdavaoca
obveznica.
Jedan oblik garancije postoji kod obveznica izdatih uz klauzulu o otplatnom
fondu. Naime, izdavalac preuzima obavezu da u odreenim vremenskim periodima
(godinje) otkupljuje dio izdatih obveznica. Garancija se sastoji u tome to se
otkupom (povlaenjem) obveznica smanjuje poslovni rizik za preostale
(neiskupljene) obveznice, odnosno njihove imaoce.
7. Obveznice prema prihodu koji nose
Po svojoj definiciji, obveznica je hartija od vrijednosti koja svome imaocu nosi
prihod u vidu kamate poto se radi o kreditnom odnosu. Meutim, mogu postojati
razliita rjeenja u tome pravcu.
Obine obveznice su takva vrsta obveznica koje imaju fiksnu kamatu i ona se
ne moe mijenjati. Ukoliko je kamata promjenjiva, onda se govori o obveznicama
sa promjenjivom kamatom, a ako zavisi od nekog indeksa, to su obveznice sa
indeksom, o emu slijedi izlaganje.
Postoje obveznice bez kamate (obveznice bez kupona). Takve obveznice se
prodaju uz veliki diskont (umanjenje za iznos kamata). Nae pravo izriito daje
mogunost emisije takvih obveznica.
Participativne obveznice nose, pored kamata, i uee u dobiti izdavaoca
obveznice. Za razliku od prioritetnih participativnih dionica, participativne obveznice
ne daju pravo uea u upravljanju trgovakim drutvom.
8. Obveznice prema nainu odreivanja kamate i rokovima isplate
Ovdje je, prije svega, rije o obveznicama sa promjenjivom kamatnom stopom.
U savremenim uslovima privreivanja koriste se veoma razliiti naini odreivanja
kamatne stope pa se tako obveznice i razvrstavaju. irok je spektar obveznica po
tom kriteriju, ali je to materija ekonomskih disciplina. Sintetiki posmatrano,
obraun kamata vri se u odreenim kratkoronim periodima (mjeseno, kvartalno,
406
polugodinje). Pri tome, visina kamatne stope vee se za unaprijed utvreni indeks
(obveznice sa indeksom). Indeks koji odreuje visinu kamatne stope moe biti
stopa sa novanog trita (LIBOR) to je i najee, berzanska cijena odreene
robe (nafte, zlata), cijena robe na malo ili cijena dionica. U novije vrijeme, ak se
pojavljuju i dionice koje su vezane za odreeni indeks. Kod nekih obveznica na
promjenjivu kamatnu stopu dodaje se unaprijed utvreni postotak ili se iznos
kamata na obveznicu, prema predvienom indeksu, unaprijed limitira (odredi donja
i gornja granica).
Vrijeme isplate kamata moe biti razliito odreeno. Iako se kamata
obraunava mjeseno, kvartalno ili polugodinje, njena isplata tee redovno
polugodinje ili godinje. Sa toga stanovita postoje obveznice sa polugodinjom i
godinjom isplatom kamata. Isto vai i za obine obveznice sa fiksnom kamatnom
stopom.
9. Obveznice prema mogunostima zamjene
Konverziju obveznica ne treba mijeati sa fungibilnou. Konverzija predstavlja
mogunost zamjene obveznice za drugu obveznicu, dionicu, valutu ili realna dobra.
Pitanje konverzije moe biti razliito rijeeno, a ona se redovno odnosi na obine,
obveznice sa fiksnom kamatom.
Izdavalac moe iskljuiti i ograniiti konverziju pa se tada govori o
nekonvertibilnim, odnosno obveznicama sa ogranienom konverzijom.
Nekonvertibilne obveznice se ne mogu zamijeniti, dok je za ove druge zamjena
ograniena, na obine dionice ili druge obveznice. Obveznice sa punom
konvertibilnosti mogu se zamijeniti za druge dugorone hartije, novac ili trajna
dobra. Kamata kod konvertibilnih obveznica redovno je manja. Rok za konverziju,
najee, nije odreen.
Obveznice sa warrantom nose poseban certifikat (opciju) koja daje pravo
imaocu da kasnije kupi neki drugi papir izdavaoca po fiksnoj cijeni. Iako warrant
nije hartija od vrijednosti, kada je odvojen od isprave o obveznici, njime se moe
trgovati.
10. Obveznice prema valuti na koju glase
Obveznice mogu glasiti na domau valutu i njih kupuju domaa lica. Ako je
emitent drava, obveznice predstavljaju unutranji dug drave. Mogu se
isplaivati u domaoj ili stranoj valuti saglasno odluci o emisiji i deviznim propisima.
Nominalna vrijednost obveznice moe biti odreena i u stranoj valuti.
Postoje obveznice koje su denominirane u dvije razliite valute, to je mogue
i po naem pravu. Isprava o obveznici glasi na jednu, a isplata kupona se vri u
drugoj valuti. Razlikovanje je vano s obzirom na kupce obveznica (investitore),
stepen javnosti emisije i trite na kome se obveznice prodaju.
407
11. Obveznice prema teritoriju

Domae obveznice su one sa kojima se trguje iz prve ruke ili iz druge i
svake naredne ruke u okviru jedne zemlje, kupac i emitent su domaa lica.
Inostrane obveznice su trine hartije kod kojih je izdavalac iz jedne, a kupci iz
drugih zemalja, odnosno sa kojima se trguje na inostranom tritu. Takve
obveznice imaju meunarodni karakter. Obveznice Svjetske banke i
Euroobveznice uvijek imaju meunarodni karakter.
408
GLAVA PETA
OSTALE HARTIJE OD VRIJEDNOSTI (VRIJEDNOSNI PAPIRI)
I BLAGAJNIKI ZAPIS
Blagajniki zapis je pisana isprava koja glasi na ime ili na donosioca, kojom se
njen
izdavalac
(banka,
druga
depozitna
organizacija,
drutveno politika zajednica) bezuslovno obavezuje da imaocu hartije o roku
dospjelosti, koji je do godine dana, isplati nominalni iznos (glavnicu) sa kamatom.
To je hartija u koju je inkorporisano obligaciono pravo u obliku potraivanja
ukamaene glavnice do jedne godine dana. Izdavalac blagajnikog zapisa duguje
glavnu obavezu (nominalni iznos zapisa) i sporednu obavezu, plaanje kamate.
Glavno potraivanje dospijeva odjednom ili u obrocima, dok se obino kamate
isplauju u ratama (mjeseno, kvartalno, polugodinje), saglasno odluci izdavaoca
o izdavanju blagajnikog zapisa. Izmeu emitenta i imaoca blagajnikog zapisa
uspostavlja se kratkoroni pravni odnos kreditne prirode. Izdavalac je u obavezi da
o dospjelosti vrati imaocu zapisa glavnicu (iznos zajma) sa naknadom (kamatom).
Pisana isprava je reprezentant toga pravnog odnosa.
Pravne karakteristike blagajnikog zapisa su ove:
a) Izdavalac blagajnikog zapisa, za razliku od izdavaoca obveznice i
komercijalnog zapisa, mogu biti centralna bankarska institucija (npr. Centralna
banka BiH), poslovne banke i depozitne organizacije svih tipova te drutvenopolitike zajednice svih oblika dravne stratifikacije;
b) Od izdavaoca blagajnikog zapisa zavisi kategorija kupca, sticatelja isprave.
Ako blagajniki zapis izdaje centralna bankarska institucija, tada ga mogu
upisivati banke i depozitne organizacije. Cilj je regulisanje monetarne mase pa
sticaoci iz prve i svake naredne ruke ne bi mogli biti drugi subjekti. Kada su
izdavaoci blagajnikog zapisa poslovne banke, druge depozitne organizacije ili
drutveno-politike zajednice, njega mogu upisivati sva pravna i fizika lica.
Kratkorono prikupljanje novanog kapitala je cilj izdavanja pa sticaoci isprave, na
primarnom i sekundarnom tritu, mogu biti sva lica koja imaju pravnu sposobnost;
c) Blagajniki zapis je hartija od vrijednosti prvenstveno finansijskih
organizacija, a potom drave (papir sa javnim povjerenjem);
d) Blagajniki zapis je novana isprava izdata na kratkoronu obligaciju. Sve
inidbe po tom papiru, uplate i isplate, vre se u novcu. To je hartija koja imaocu
nosi prihod u vidu kamata sa fiksnom ili promjenjivom stopom;
e) Blagajniki zapis je trini efekat koji se izdaje u serijama i ima svoju trinu
cijenu. Kao i svaki trgovaki efekat, on je negocijabilan i fungibilan papir.
409
U uporednim pravnim sistemima blagajniki zapis je hartija poslovnog

svijeta, 308 prvenstveno finansijskih institucija, ija je ekonomska funkcija
kratkorono pribavljanje novanog kapitala. U tom smislu, on je instrument
kratkorone mobilizacije kapitala na kreditnoj osnovi. U naem pravu blagajniki
zapis, kao to je izloeno, ima funkciju i karakteristiku drugih hartija: mogu ga
izdavati drutveno-politike zajednice za to slue dravni blagajniki bonovi u
drugim pravnim sistemima; kupci blagajnikog zapisa mogu biti fizika lica, a to je
karakteristika komercijalnog zapisa.
2. Bitni sastojci
Zakon izriito odreuje bitne (obavezne) sastojke blagajnikog zapisa, a to su:
a) Oznaka na pisanoj ispravi da je blagajniki zapis;
b) Firma, odnosno naziv i sjedite emitenta (izdavaoca);
c) Firma, odnosno ime kupca blagajnikog zapisa ili oznaka da zapis glasi na
donosioca;
d) Novani iznos, u domaoj ili stranoj valuti, na koji blagajniki zapis glasi
(nominalna vrijednost);
e) Visina kamatne stope (fiksna ili promjenjiva);
f) Rok otplate glavnice i kamate (do godinu dana);
g) Mjesto i datum izdavanja;
h) Serija i kontrolni broj blagajnikog zapisa;
i) Potpisi ili faksimili potpisa ovlatenih lica izdavaoca.
Blagajniki zapis moe sadravati i druge sastojke, fakultativne, zavisno od
odluke izdavaoca i mogunosti transfera kapitala po toj ispravi. Na bitne sastojke
primjenjuju se opta pravila o hartijama od vrijednosti. Poto su rokovi dospjelosti
kratki (mjeseni, kvartalni, polugodinji), kamate se obino obraunavaju i isplauju
zajedno sa dugom. Tada je papir jednostavan i sastoji se samo od isprave. Ako se
kamate obraunavaju i isplauju u ratama, blagajniki zapis moe predstavljati
sloenu ispravu - sastoji se od glavne isprave i kupona.
3. Radnje sa blagajnikim zapisom
Prva radnja jeste izdavanje ili emisija. Za razliku od obveznice, izdavanje
blagajnikog zapisa je jednostavno jer se radi o kratkoronoj ispravi. Izdavanje ne
podlijee odobrenju posebnog dravnog organa. Izdavalac pristupa emisiji
blagajnikog zapisa na osnovu odluke svoga organa upravljanja. Akt centralne
bankarske institucije-Centralne banke o sadraju odluke o izdavanju blagajnikog
zapisa predstavlja poseban pravni izvor. Odluka izdavalaca, ma koji to bili, mora
biti u saglasnosti sa tim aktom. Inae, odluka izdavaoca o emisiji blagajnikih
zapisa sadri sve sastojke koje isprava mora, po zakonu, da ispunjava, a posebno
one koji se odnose na nominalni iznos, apoenski sastav blagajnikog zapisa, visinu
kamatne stope, vrijeme i nain obrauna i isplate kamata. Plasman i distribucija
308
Vukovi dr Milo: Bankarstvo - organizacija i poslovanje banaka, Nauna knjiga, Beograd, 1960, str. 124.
410
blagajnikih zapisa zavise od toga ko je izdavalac i ko su kupci te hartije, a

izdavalac vodi matinu knjigu.
Prenos blagajnikog zapisa vri se po istim pravilima kao i kod ostalih hartija
od vrijednosti. Ako glasi na ime, prenosi se punim indosamentom, odnosno
prostom predajom kada glasi na donosioca. Izdavalac ili indosant mogu zabraniti
prenos hartije na ime, ime blagajniki zapis gubi karakter trine hartije.
Amortizacija hartije na ime vri se sudskim putem u vanparninom postupku. Za
razliku od obveznice, ovdje nema potrebe vriti odgovarajue promjene sa
ispravom u smislu spajanja ili podjele jedne hartije na vie.
Blagajniki zapis prestaje na jedan od naina na koji mogu prestati obligacije,
odnosno hartije od vrijednosti. Redovno prestaje ispunjenjem (isplatom) duga od
strane emitenta. Izmeu finansijskih institucija obaveze se izmiruju najee
prenosom kapitala sa rauna ili kompenzacijom meusobnih obligacija.
II KOMERCIJALNI ZAPIS
Komercijalni zapis je pisana isprava koja glasi na ime ili na donosioca, a kojom
se njen izdavalac (svako pravno lice) bezuslovno obavezuje da imaocu isprave o
roku dospjelosti, koji je do jedne godine dana, isplati nominalni iznos zapisa sa ili
bez kamata ili obezbijedi druge pogodnosti. I ovo je kratkorona hartija kreditnog
karaktera koja, za razliku od blagajnikog zapisa, ne mora u cjelini predstavljati
novanu obavezu. Umjesto kamata, kao sporedne obaveze, izdavalac se moe
obavezati na davanje odreenih pogodnosti (preimustava) imaocu komercijalnog
zapisa (obezbjeenje poslovnog prostora, stana, kue ili otkup proizvoda po
unaprijed utvrenoj cijeni i dr.). Ekonomska funkcija komercijalnog zapisa sastoji se
u kratkoronom pribavljanju novanog kapitala. To je hartija iskljuivo poslovnih
subjekata (trgovaca) koja je pogodna, naroito, za one subjekte u ijoj prirodi
djelatnosti dolazi do periodinih oscilacija u poslovanju (graevinarstvo,
poljoprivreda). Kupci komercijalnih zapisa unaprijed rezerviu odreena prava u
vidu nekih preimustava kratkoronim ulaganjem vika svoga obrtnog kapitala,
odnosno tednje.
Primjenom teorije emisije prava i obaveze iz komercijalnog zapisa nastaju
predajom papira njegovom imaocu. U svemu se primjenjuju pravila o hartijama na
donosioca u okviru prihvaene teorije pravnog privida (ZOO, l. 239, 253).
Pravne karakteristike komercijalnog zapisa su sljedee:
a) Komercijalni zapis je iskljuivo hartija trgovaca pa ga mogu izdavati
trgovaka drutva, kao i druga pravna lica (zadruge, asocijacije). Kupci mogu biti
pravna i fizika lica;
411
b) Ovo je kratkoroni papir sa prihodom koji se sastoji u plaanju kamata pa je

tada u cjelini finansijski instrument (glavna i sporedna obaveza glase na novac) ili u
davanju odreenih pogodnosti (glavna obaveza glasi na novani iznos, a sporedna
je nenovana ili dijelom nenovana);
c) Komercijalni zapis je trgovaki efekat koji se izdaje u serijama i ima svoju
trinu cijenu;
d) Kao i svaki trgovaki efekat, komercijalni zapis je negocijabilan i fungibilan
papir.
2. Bitni sastojci
Prema Zakonu u bitne (obavezne) sastojke komercijalnog zapisa ulaze ovi
elementi:
a) Oznaka da je pisana isprava komercijalni zapis;
b) Firma, odnosno naziv i sjedite izdavaoca (emitenta);
c) Firma, odnosno ime kupca komercijalnog zapisa ili oznaka da zapis glasi na
donosioca;
d) Novani iznos, u domaoj ili stranoj valuti, na koji komercijalni zapis glasi
(nominalna vrijednost zapisa);
e) Visina kamatne stope, ako je ta obaveza predviena;
f) Rok otplate glavnice i kamata, ako su predviene;
g) Mjesto i datum izdavanja komercijalnog zapisa;
h) Serija i kontrolni broj zapisa;
i) Potpisi ili faksimili ovlatenih lica izdavaoca.
Zakon ne predvia kao bitan sastojak pisane isprave klauzulu o
pogodnostima koje izdavalac obezbjeuje imaocu hartije pored ili umjesto kamate.
Sporedna obaveza u vidu naknade je u prirodi kreditnog odnosa koja mora biti
upisana u ispravi, inae, mijenja se priroda pravnog odnosa. Pravno tehniki,
klauzula moe biti izriito precizirana ili kao uputa (legenda) na pravni akt
izdavaoca kojim su odreene te pogodnosti (nenovana obaveza). Komercijalni
zapis moe sadravati i fakultativne sastojke odreene odlukom o izdavanju.
3. Radnje sa komercijalnim zapisom
Kao i kod blagajnikog, tako i za izdavanje komercijalnog zapisa nije potrebno
odobrenje komisije za hartije od vrijednosti. Emisija poinje donoenjem odluke o
izdavanju od strane organa upravljanja izdavaoca. Zakon izriito predvia da
odluka mora sadravati: iznos emisione mase, namjenu za koju se izdaju
komercijalni zapisi, rok otplate i kamate, i pogodnosti koje se daju imaocima
komercijalnih zapisa ako su iste predviene. Stoga smatramo da je klauzula o
pogodnostima (sporednim potraivanjima) imaoca zapisa bitan sastojak isprave.
Prenos komercijalnog zapisa vri se punim indosamentom ako glasi na ime,
odnosno predajom iz ruke u ruku kada glasi na donosioca. Na prenos, amortizaciju
412
i prestanak prava i obaveza iz komercijalnog zapisa primjenjuju se pravila o

hartijama od vrijednosti.
III CERTIFIKAT I POTVRDA DEPOZITARA
Generalno posmatrano, certifikat je potvrda depozitara o deponovanim
pokretnim stvarima, vrijednostima. U uporednim pravima, potvrda depozitara
predstavlja pisanu ispravu koju izdaje banka ili druga depozitna organizacija na
deponovana dobra u vidu pokretnih stvari (domaa ili strana sredstva plaanja,
hartije od vrijednosti, dragocjenosti i drugi amaneti). Potvrda depozitara se izdaje
na osnovu zakljuenog ugovora izmeu deponenta i depozitara na koji se
primjenjuju opta pravila ugovora o ostavi ili pravila specijalnih vrsta ostave
(ugovora o deponovanju hartija od vrijednosti, ugovora o sefu, ugovora o
novanom depozitu). Depozit moe biti otvoreni ili zatvoreni, po vienju ili oroeni
sa i bez otkaznog roka, sa specifinim pravima depozitara, naroito kada su
predmet deponovanja hartije od vrijednosti. Potvrda depozitara najee glasi po
naredbi i prenosom isprave prenosi se vlasnitvo na predmetu depozita. Ova
hartija od vrijednosti nije izriito regulisana u naem pravu, ali postoji mogunost
njenog izdavanja. Zakon o vrijednosnim papirima kae da pravna lica mogu
izdavati i prenositi i druge vrijednosne papire u skladu sa svojim interesima i
trinim uslovima.
Umjesto potvrde depozitara, na zakon izriito regulie certifikat, kao posebnu
vrstu finansijske hartije od vrijednosti. Certifikat je pisana isprava koja glasi na ime
ili na donosioca, a izdaje je banka ili druga depozitna organizacija na deponovana
novana sredstva. Certifikatom se izdavalac bezuslovno obavezuje da o roku
dospjelosti, koji je preko godine dana, isplati deponovana sredstva (glavnicu) uz
plaanje kamate. Certifikat se izdaje na osnovu zakljuenog ugovora o novanom
depozitu (ZOO, l. 1035-1042). Da bi se mogao izdati certifikat, u ugovoru mora biti
predvieno da je novani depozit oroen preko godinu dana, da je iskljuen otkaz
ugovora do godinu dana i da banka raspolae deponovanim novanim kapitalom.
Certifikat, kao hartija od vrijednosti, ne moe se izdati na depozit po vienju ili
oroeni depozit do godinu dana ili kada deponent zadrava pravo raspolaganja na
deponovanim novanim sredstvima. Ako to nije ispunjeno, izdati pisani dokument
nema znaaj certifikata, nego obine potvrde o depozitu.
Pravne karakteristike certifikata su ove:
a) Certifikat izdaje banka ili druga depozitna organizacija na iznos
deponovanih novanih sredstava, ali ne i drugih pokretnih stvari;
b) Za razliku od blagajnikog i komercijalnog zapisa, certifikat mora imati rok
dospijea preko jedne godine;
c) Certifikat je hartija koja nosi imaocu prihod u vidu kamate, sa fiksnom ili
promjenjivom kamatnom stopom;
413
d) Novanim depozitom po osnovu koga je izdan certifikat raspolae izdavalac

certifikata (depozitar);
e) Certifikat je trgovaki efekat koji se emituje u serijama i ima trinu
vrijednost. Papir je prenosiv i zamjenjiv.
2. Bitni sastojci
Bitni sastojci certifikata, kao finansijske hartije od vrijednosti, su sljedei:
a) Oznaka da je pisana isprava certifikat;
b) Firma, odnosno naziv i sjedite izdavaoca (emitenta);
c) Firma, odnosno ime imaoca certifikata ili oznaka da glasi na donosioca;
d) Novana svota u domaoj ili stranoj valuti na koju certifikat glasi (nominalna
vrijednost);
e) Rok na koji su novana sredstva deponovana (preko godinu dana);
f) Visina kamatne stope, nain obrauna i isplate kamata;
g) Posebna prava imaoca certifikata;
h) Mjesto i datum izdavanja;
i) Serija i kontrolni broj isprave;
j) Potpisi ili faksimili ovlatenih lica izdavaoca.
Poto se radi o hartiji od vrijednosti koja moe imati dugoroniji karakter,
kljuno pitanje jeste odreivanje visine kamatne stope, nain i rokovi isplate
kamata. Izdavalac certifikata moe predvidjeti i odreena prava za imaoca, o emu
treba da postoji odgovarajua notifikacija na samoj ispravi. U pravno-tehnikom
smislu, certifikat moe predstavljati jednostavnu hartiju ili sloenu, kada pored
glavne isprave postoje i kamatni kuponi, to e redovno biti sluaj kada certifikat
ima dugoroniji karakter.
3. Radnje sa certifikatom
Prema pozitivnom pravu, certifikat ne spada u dugorone hartije od vrijednosti
pa za njegovo izdavanje nije potrebno odobrenje dravnog organa. Finansijska
organizacija izdaje ovu hartiju na osnovu prethodno zakljuenog ugovora o
novanom depozitu.
Certifikat moe da glasi na ime ili na donosioca i ne moe glasiti po naredbi,
to je karakteristika potvrde depozitara u uporednim pravima. Na prenos certifikata,
amortizaciju i prestanak prava i obaveza primjenjuju se pravila o hartijama od
vrijednosti.
414
IV ROBNE HARTIJE OD VRIJEDNOSTI

1. Pojam robnih hartija
U robne hartije od vrijednosti ubrajaju se one hartije u kojima je inkorporisano
pravo na raspolaganje stvarima (robom) koje su upisane u ispravu. Isprava sadri
obavezu dunika da preda stvari ovlatenom imaocu robne hartije od vrijednosti.
2. Vrste robnih hartija
U robne hartije spadaju ove isprave: teretnica/konosman, prenosivi tovarni list
u eljeznikom prevozu, prenosivi tovarni list u drumskom prevozu, prenosivi
tovarni list u avionskom prevozu, prenosiva isprava kod multimodalnog
(kombinovanog) prevoza i skladinica. O ovim hartijama izlagano je kod ugovora o
prevozu i uskladitenju.
415
416
DIO ESTI
PRAVO KONKURENCIJE
GLAVA PRVA
POJAM PRAVA KONKURENCIJE
I POJAM KONKURENCIJE
1. Ekonomski pojam konkurencije
Izraz konkurencija latinskog je porijekla (concurrentia) i znai nadmetanje,
suparnitvo i takmienje. U ekonomiji se odnosi na nadmetanje subjekata
privreivanja radi postizanja istog ili slinog poslovnog cilja. Zbog toga je
konkurencija u ovoj oblasti tijesno povezana sa postojanjem robne proizvodnje,
relativno slobodnog trita i nezavisnih subjekata koji na njemu djeluju.
Sloenost pojma konkurencije i njegova znaenja zavise od razvoja privrede i
ekonomskih nauka. On danas obuhvata prvenstveno: strukturu trita, uslove
obavljanja poslovnih djelatnosti i nain ponaanja subjekata na tritu. Trite i
konkurencija zbog toga dijele istu sudbinu.
U ekonomskoj teoriji je konstruisano vie vrsta konkurencije. Sve one imaju
obiljeja modela. Zbog toga se moemo zadrati na tri osnovna tipa:
a) Potpuna ili perfektna konkurencija se karakterie: atomiziranom strukturom
privrednih subjekata, potpunim automatizmom u kretanju ponude i potranje,
tenjom da se princip racionalnosti u privreivanju maksimalizira, nemogunou
pojedinih subjekata da utiu na nivo cijena i nepostojanje bilo prirodnih, bilo
309
pravnih prepreka za slobodno kretanje svih faktora privreivanja;
b) Nepotpuna ili imperfektna konkurencija egzistira onda kada ne postoji neki
od bitnih elemenata potpune konkurencije;
c) Monopolska konkurencija je obiljeena nepostojanjem vie takmiara
uopte ili nepostojanjem veeg broja konkurenata koji bi izmeu sebe bili
nezavisni. Kod monopolske konkurencije je od svih elemenata slobodne
konkurencije prisutan samo princip racionalnosti i maksimiziranja dobiti. 310
Znaaj svakog od tri navedena tipa konkurencije se mijenjao tokom istorije. 311
Zbog realnih odnosa na tritu zakonodavci danas najveu panju posveuju
nepotpunoj i monopolskoj konkurenciji. U teoriji se kao predmet izuavanja uzima i
309
310
311
Prema Ekonomski leksikon, Savremena administracija, Beograd, 1975, str. 594.

Ekonomski leksikon, str. 594
Vidjeti Trifkovi dr Milo: Pravo konkurencije, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 13-19.
417
efektivna konkurencija, ona koja se nalazi na prostoru izmeu idealne potpune

konkurencije i istog monopola. 312 irina i elastinost ove kategorije zahtijevali su
od pravne doktrine posebno definisanje pojma konkurencije kao instrumenta
legislative i juridike analize.
2. Pravni pojam konkurencije
Zakonska definicija konkurencije ne postoji ni u uporednom, niti u naem
pravu. Zbog toga je pravni pojam konkurencije djelo teorije. Njegov sadraj zavisi
od cilja radi kojeg se definisanje vri. Neke zajednike osobine ipak se mogu
utvrditi. Prva je da se uvijek potuje bit konkurencije onako kako je odreuje
ekonomska misao. Drugo, definicije su razliitog obima i mogu se podijeliti na ire sistemske, te ue - pravno-tehnike. Napokon, tree, sve su definicije uslovljene
brojnim objanjenjima i ogranienjima.
Konkurencija se odreuje kao neogranieno nadmetanje subjekata u privredi,
313
kao
koje funkcionie na bazi line slobode i ustanove individualne svojine,
314
ili rivalstvo... radi osvajanja klijentele. 315 Za
tenja ka istom ili slinom cilju
pojedine autore etiri elementa su bitna za istinski takmiarski odnos: (1) vie
aspiranata, (2) jedan te isti cilj, (3) nagrada ili hijerarhija nagrada, (4) jedan ili
nekoliko izabranih sudija. 316 Ovakvom stavu se moe pridruiti i grupa pravnih
pisaca koja u centar pravnog pojma konkurencije stavlja borbu izmeu vie
uesnika na tritu oko iste suprotne strane sa ciljem razmjene robe i usluga. 317
Smatramo da definicije poput one koju je dao profesor Ulmer optimalno
zadovoljavaju potrebe dalje analize ove materije.
Konkurencija se u pravu shvata kao dogaaj, radnja i odnos. Ukoliko nita
posebno nije reeno, u daljim izlaganjima emo pod konkurencijom
podrazumijevati takmiarski odnos na tritu. Ovakav pristup zahtijeva dalja
objanjenja.
Najprije, konkurencija pretpostavlja postojanje vie nezavisnih subjekata
privreivanja. Oni mogu poticati iz iste ili razliitih grana privreivanja i iz razliitih
nivoa poslovanja (veletrgovci i maloprodaja). Drugo, trite, kao mjesto na kome se
sreu ponuda i potranja, mora biti odreeno za svaki konkretan sluaj posebno.
Pri tome se uzimaju u obzir geografski, transportni, kulturoloki,
administrativnopravni i drugi relevantni faktori. Trite se moe shvatiti kao trite
isporuilaca i trite potroaa, zavisno od sluaja u pitanju. Tree, objekat
312
Prica dr Radoje: Monopolistike tendencije i njihovo pravno regulisanje, Pravni ivot 3/65, str. 32-33; Areeda
Philip: Antitrust Analysis, Little-Brown, Boston 1967, str. 15-17.
313
Darva Ernest: Nelojalna utakmica u trgovini i industriji sa gledita privatnog prava, Beograd 1933, str. 7.
314
Reimer Eduard: Wettbewerbs und Wareneichnenrecht, C. Heinemanns Verlag, 3. Aufl, Koln-Berlin, 1954, str. 512.
315
Roubier Paul: Le droit de la propriete industrielle, Sirey, Paris, vol. I, 1954, str. 498.
316
Callmann Rudolf: The Law of Unfair Competition, Trade Marks and Monopolies, Callaghan and co., Mundelein,
1967, str. 174.
317
Ulmer Eugen: Unlauterer Wettbewerb, Band I, EWG, Becksche - Heymanns, Munchen-Koln, 1965, str. 33. Vidjeti i
Troller Alois; Immaterialguterrecht, Helbing-Leuchetenhahn, Basel-Stutgart, Bd. II, 1965, str. 1035, te Straus dr
Joseph Das Wettbewerbsrecht in Jugoslawien, Carl Heymanns, Koln, 1970, str. 6.
418
povodom koga se utakmica vri moe biti roba, pravo i usluge. Oni u pravilu
pripadaju istoj vrsti. Nesporno je u teoriji, meutim, da i supstituti imaju svojstvo
objekta. I etvrto, ono to objedinjava sve do sada iznesene elemente konkurencije
je isti cilj takmiara. On se moe odrediti kao zakljuenje ugovora sa istom treom
stranom. Mora biti takav da ga svi takmiari ne mogu ostvariti istovremeno.
II PRETPOSTAVKE I IZVORI PRAVNOG UREIVANJA KONKURENCIJE
1. Pretpostavke pravnog regulisanja konkurencije
Pretpostavke pravnog ureivanja konkurencije i prava konkurencije kao
posebne grane su one bitne odrednice drutvenog ivota koje omoguavaju
postojanje privredne utakmice, njeno drutveno korisno odvijanje i sistemsko
318
ili
pravno regulisanje. U pravnoj teoriji se nazivaju fundamentalnim slobodama
319
Bez obzira na naziv, sve pretpostavke imaju
jednostavno pravima.
ekonomsko-politiki i pravni karakter.
Pravno posmatrano, kod nas pretpostavke imaju ustavni i pravno-tehniki
karakter. Druga grupa se konstituie na osnovu zakonodavstva i - manjim dijelom na osnovu principa juridikog sistema.
Za razliku od ranijeg sistema, ustavne pretpostavke su danas odreene
veoma turo. Sadrane su preteno u preambulama Dejtonskog ustava Bosne i
Hercegovine i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Analizom ustavnih rjeenja
mogu se izdvojiti sljedee pretpostavke prava konkurencije:
a) Privatno vlasnitvo,
b) Slobodna trina ekonomija i
c) Individualne slobode, meu kojima se naroito istiu: jednakost pred
zakonom, sloboda kretanja, pravo na imovinu i sloboda rada (l. II, A, 2 Ustava
FBiH).
Pravno-tehnikih pretpostavki ima vie. One su dobrim dijelom ve obraene.
Zato se moemo zadovoljiti samo njihovim netaksativnim nabrajanjem:
a) Dominacija normativnog sistema u osnivanju preduzea (trgovakih
drutava),
b) Sloboda odreivanja djelatnosti poslovnih subjekata,
c) Slobodno vrenje statusnih promjena, ukljuujui i spajanje i pripajanje
(fuzije),
d) Sloboda trgovine,
e) Ravnopravnost trgovaca,
318
Bernitz Ulf: Harmonisation et coordinatrion de la legislation du marche. La notion du droit du marche, Revue
trimestrielle de droti commercial, 1/71, str. 2.
319
Votaw Dow: Legal Aspects of Business Administration, Prentice Hall, Englewood, 1969, str. 663.
419
f) Slobodno odreivanje cijena,

g) Jedinstvenost trita Federacije.
2. Izvori prava konkurencije
Prvo mjesto u hijerarhiji formalnih izvora prava konkurencije zauzimaju ustavi,
kako Bosne i Hercegovine, tako i Federacije Bosne i Hercegovine. Uz odreivanje
osnovnih pretpostavki ove grane, njihova se uloga iscrpljuje u uspostavljanju
najoptijeg dravno-pravnog okvira u koji se lociraju i trite i konkurencija.
Drugu i najvaniju skupinu izvora predstavljaju zakoni. Zbog ustavnog
ureenja drave apsolutna dominacija pripada federalnoj legislativi. Navodimo
najvanije meu tim aktima:
320
ima ulogu sistemskog propisa u ovoj oblasti. U njegov
a) Zakon o trgovini
predmet su ukljueni: zatita potroaa, naruavanje konkurencije, mjere
privremenog ograniavanja trita i druga pitanja od znaaja za obavljanje
trgovine na jedinstvenom tritu FBiH (l. 1). Naruavanju konkurencije
posveen je Odsjek V, lanovi 37-54. Kaznene sankcije sadrane su u lanovima
55 i 56. Ovaj zakon vai samo za trgovinu i zato ima sektorski karakter;
b) Zakon o kontroli cijena 321 ureuje odnose u kontroli cijena proizvoda i
usluga na jedinstvenom tritu Federacije (l. 1). On zabranjuje kao monopolske
sve dogovore o cijenama, zloupotrebu dominantnog poloaja u formiranju cijena,
kao i upotrebu drugih nezakonitih radnji u ovom domenu radi dovoenja drugih
subjekata u neravnopravan poloaj (l. 2). Suprotno ponaanje predstavlja
privredni prestup (l. 15). Organi kontrole cijena, njihove nadlenosti i nain
djelovanja detaljno su ureeni. Zbog optosti svojih normi, ovaj zakon ima
generalan karakter. A to znai da se primjenjuje u svim oblastima privrednog
ivota;
c) Zakon o trinoj inspekciji 322 veoma iroko odreuje ovlatenja ovog
sistema kontrolnih organa. Za pravo konkurencije je bitno da je formirana
pretpostavka nadlenosti trine inspekcije u pogledu kontrole naina i uslova
obavljanja privrednih djelatnosti na domaem tritu (l. 1) i u vanjskotrgovinskom
poslovanju. Trina inspekcija kontrolie i postupke vezane za odreena dobra
prava industrijske svojine - znakove razlikovanja - koja su od vitalnog interesa za
konkurenciju. Najvei dio zakonskog teksta posveen je ustrojstvu i funkcionisanju
trine inspekcije;
d) Zakon o obligacionim odnosima predstavlja osnovni izvor prava za
regulisanje imovinske sankcije naknade tete prouzrokovane djelima naruavanja
konkurencije. Poto specifina rjeenja ne postoje, vaie opta pravila o deliktnoj
odgovornosti.
323
na dravnom nivou utvruje: principe i osnivanje
e) Zakon o konkurenciji
nadlenih organa u cilju odravanja i stimulisanja privredne konkurencije,
320
Slubene novine FBiH 2/95. Dalje e se citirati i kao ZoT.

Slubene novine FBiH 2/92. Citirae se i kao ZKC.
Slubene novine FBiH 2/95. Citirae se i kao ZTI.
323
Slubeni glasnik BiH 30/01. Citirae se i kao ZOK.
321
322
420
slobodnog konkurentskog odreivanja cijena roba i usluga bez obzira da li se radi

o fizikim ili pravnim licima.
f) Zakon o nadzoru nad tritem u Bosni i Hercegovini 324 kojim se ureuje
nadzor proizvoda stavljenih na trite BiH, utruju opti principi i uspostavlja sistem
nadzora nad tritem, njegova organizacija i funkcionisanje kao i obaveze i
odgovornosti proizvoaa i distributera u sistemu nadzora nad tritem.
g) Zakon o zatiti potroaa u Bosni i Hercegovini 325 kojim se, izmeu ostalog,
ureuju i pitanja: mjerodavnih tijela za zatitu prava i interesa potroaa, obaveze i
odgovornosti za sva fizika i pravna lica kao i uslove i nain pod kojim prodaju
potroaima ili isporuuju proizvode i pruaju usluge a bez obzira na njihov pravni,
vlasniki ili organizacioni oblik.
Treba napomenuti da postoje i drugi zakoni koji za svoje adresate predviaju
obavezu lojalne utakmice, odnosno zabranjuju zloupotrebu monopolskog ili drugog
povlatenog poloaja. No, njihove norme su postavljene samo na nivou principa i
zato mogu da poslue jedino kao taka vezivanja sektorskog Zakona o trgovini sa
konkretnom privrednom granom. Dobar primjer prua Zakon o osiguranju imovine i
326
osoba.
Na treem mjestu hijerarhije izvora nalaze se dobri poslovni obiaji.
Obaveznost njihove primjene utvrena je u l. 3 ZoT i l. 21 Zakona o obligacionim
odnosima. Dobri poslovni obiaji su sloena kategorija. Oni nastaju spajanjem
pravila formiranih u privrednom poslovanju i moralnih normi koje vae u cijelom
drutvu. Mogu se definisati kao obiajna poslovna pravila nastala na tritu, koja
pored poslovnih sadraja obuhvataju i norme optedrutvenog morala. Upravo po
ukljuivanju tehnikih strukovnih pravila dobar poslovni obiaj se razlikuje od
iskljuivo moralne norme. Od poslovnih obiaja kao isto tehnikih pravila u
pojedinim branama ili privredi uopte dobar poslovni obiaj se razlikuje po:
obaveznosti etikih sadraja, zakonskom osnovu primjene i imperativnom
327
karakteru.
etvrtu hijerarhijsku poziciju zauzimaju trgovaka pravila (l. 3 ZoT). Ona
mogu biti dvostruka: poslovni obiaji i uzanse. Poslovni obiaji ili trgovinski
poslovni obiaji, kako ih naziva ZOO, 328 predstavljaju poslovne obiaje u uem
pravno-tehnikom smislu. Pod njima se podrazumijeva komercijalna praksa koja je
u tako irokoj primjeni da privrednici oekuju da e ugovorne strane postupati u
skladu sa takvom praksom. 329 Poslovni obiaj postaje izvorom prava ako je
razuman, izvjestan, notoran i prihvaen od veine privrednika. Kao dodatni uslov
moe se postaviti zahtjev da poslovni obiaj ne bude suprotan pravilima morala.
Slubeni glasnik BiH br. 45/04. Citirae se i kao ZONT.

Slubeni glasnik BiH 17/02. Citirae se dalje i kao ZOP.
Slubene novine FBiH 2/95, l. 6.
327
Opirnije vidjeti kod Trifkovi dr Milo: Nelojalna utakmica, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 100-109.
328
lan 1107 ZOO.
329
Goldtajn dr Aleksandar: Privredno ugovorno pravo, Informator, Zagreb, 1967, str. 26.
324
325
326
421
U trgovaka pravila spadaju i uzanse. To su dobri poslovni obiaji

sistematizovani u zbornike. Kao izvor prava konkurencije posebno su interesantne
specijalne uzanse o trgovini na malo.
Trgovaka pravila utvruju se u okviru komora ili drugih oblika udruivanja
trgovaca (l. 3 ZoT). To znai da e uzanse formulisati komore, dok e potvrdu o
postojanju poslovnih obiaja davati bilo komore, bilo druge asocijacije trgovaca.
III PREDMET I METOD PRAVA KONKURENCIJE
1. Predmet prava konkurencije
Predmet prava konkurencije su drutveni i poslovni odnosi ekonomskopolitikog i imovinskog karaktera koji izraavaju nain privredne utakmice u oblasti
prometa robe i usluga na jedinstvenom tritu Federacije. Unutar ovako iroko
odreene oblasti odnosa i normi jasno se mogu razluiti etiri osnovna via
instituta. To su:
a) Monopolistiko djelovanje, u koje spadaju monopolistiko sporazumijevanje
i zloupotreba dominantnog poloaja,
b) pekulacija,
c) Naruavanje jedinstva trita i
d) Nelojalna utakmica.
Pojmovi i specifinosti svakog od etiri instituta bie posebno razmotreni. Zato
emo se ovdje zadrati samo na elementima koji ine njihovu jedinstvenost.
Posmatrano sadrinski, sva etiri instituta najprije objedinjava istovrstan objekt nedozvoljena i drutveno opasna radnja u prometu robe i usluga i na tritu
uopte, koja je usmjerena na ukidanje, ograniavanje ili neregularno odvijanje
konkurencije. Dalje, u funkcionalnom smislu etiri instituta povezuje injenica da
oni, uzeti zajedno, uspostavljaju granice dozvoljenog naina ponaanja svih
subjekata prema tritu i na tritu. I tree, cilj sva etiri instituta je jedinstven. Oni
treba da onemogue onaj vid trine eksploatacije vlasnika koji je rezultat
nelegalnih i drutveno neprihvatljivih naina poslovnog djelovanja.
Negativno odreenje predmeta prava konkurencije, u stvari, znai
razgranienje ove grane od drugih srodnih oblasti. Za potrebe ovih izlaganja
dovoljno je rei da je to mogue uiniti. Ipak, oblasti zajednikog regulisanja i
funkcionalnog nadopunjavanja postoje i ne mogu se zanemariti naroito kod
sljedeih grana: pravo industrijske svojine, poslovno/trgovako pravo,
330
reglementarna oblast poslovnog prava i administrativno pravo.
330
Vidjeti Trifkovi dr Milo: Pravo konkurencije, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 73-76.
422
2. Metod prava konkurencije

Metod prava konkurencije oznaava nain na koji su regulisani odnosi ove
grane. On zavisi od karaktera i vanosti odnosa koji se reguliu i od ciljeva
zakonodavca u ovoj oblasti. Metod prava konkurencije je posebno determinisan
injenicom da konkurencija sama po sebi predstavlja prvorazrednu drutvenu
vrijednost. Osobine metoda prava konkurencije se ispoljavaju kod sva etiri via
instituta, mada ne u identinoj formi i istom intenzitetu. Razmotriemo najvanije
karakteristike metoda ove grane.
Prva karakteristika tie se osobenosti izvora prava. U odnosu na sistem
pravnih vrela poslovnog prava, prava industrijske svojine i upravnog prava,
hijerarhija ove grane je neto suena. U veoj mjeri nego ranije njome dominiraju
zakoni, dok podzakonski akti gotovo da nisu prisutni. Drugo, interpretativna uloga
obiaja, kako onih koji se kvalifikuju kao dobri, tako i poslovnih, je pojaana. I
tree, zahvaljujui definiciji nelojalne utakmice, sistem moralnih normi je direktno
ukljuen u izvore regulisanja konkurencije (l. 42 ZoT).
Konkurencija kao posebna drutvena vrijednost i zatieni objekat prvog reda
prouzrokovala je drugu karakteristiku metoda ove grane - pretenost prinudnih
normi. Obaveznost pravila konkurencije poiva na zakonodavevoj zapovijesti, ako
su sadrana u propisima. Prinudni karakter obiajnih pravila zasnovan je na
injenici da i ona predstavljaju integralni dio javnog poretka. Dispozitivne norme
nalaze se u domenu imovinskih sankcija.
Tree, pravo konkurencije obiljeava specifino jedinstvo zabranjujuih
331
(negativnih) i nareujuih (pozitivnih) normi. Za razliku od ranijeg stanja,
pravila koja propisuju kako treba da se ponaa sa ciljem ouvanja konkurencije
sadrana su jedino u dobrim poslovnim obiajima i trgovakim pravilima.
Ekonomski i politiki znaaj konkurencije odredio je etvrtu karakteristiku
metoda njenog pravnog ureivanja - jedinstven tretman svih subjekata koji djeluju
prema tritu i na tritu. Ovaj princip je doao do izraaja u odredbama Zakona o
trgovini kojima se i dravnim organima zabranjuje, barem na nivou deklaracije,
naruavanje jedinstvenog trita Federacije. On se moe izluiti i iz poloaja
politiko-teritorijalnih jedinica u kontroli cijena. Treba istai da je Zakon o trgovini
zbog svog sektorskog karaktera znatno umanjio vrijednost razmatrane osobine
metoda prava konkurencije.
Peta osobenost metoda jeste uspostavljanje posebnog sloenog sistema
organa kontrole. Njegov prvi segment predstavljaju organi trine inspekcije.
Federalni organ trine inspekcije obavlja neposredan nadzor nad primjenom
zakona i drugih propisa kojima se ureuje obavljanje trgovine, trgovinskih i drugih
usluga sa inostranstvom i vri zatita izuma, tehnikih unapreenja i znakova
331
Vidjeti Trifkovi dr Milo, op. cit. str. 79.
423
kvaliteta (l. 5 ZTI). Kantonalni organi trine inspekcije vre neposredan nadzor
nad trgovinom na veliko, kontrolu primjene kantonalnih propisa i rjeavaju po
albama na prvostepena rjeenja optinskih trinih inspekcija (l. 4 ZIT).
Optinski, odnosno gradski organi trine inspekcije rada, vre sve poslove
nadzora koji nisu povjereni kantonalnoj, odnosno Federalnoj trinoj inspekciji. A to
znai da e centar za suzbijanje djela kojima se naruava konkurencija biti u
optinskim trinim inspekcijama. Drugi podsistem organa kontrole su oni kojima je
povjerena kontrola cijena. Za razliku od trine inspekcije, ovdje je najvie
ovlatenja dato federalnim organima za kontrolu cijena (l. 9 ZKC).
esto, metod prava konkurencije karakterie kombinovanje imovinskih,
krivinopravnih i administrativnih sankcija. Krivine sankcije izriu se za najtea
djela protiv konkurencije. U ovu grupu spadaju i sankcije za privredne prestupe i
prekraje (l. 55 i 56 ZoT, l. 15 ZKC). Administrativne sankcije se sastoje u
preduzimanju zatitnih mjera prema poiniocima nedoputenih akata naruavanja
konkurencije (l. 56 ZoT, l. 19 ZKC). Napokon, imovinske sankcije su reducirane
na zahtjev za naknadu tete prema optim pravilima o deliktnoj odgovornosti koja
su sadrana u ZOO.
Sedmu osobenost predstavlja koritenje generalne klauzule i imenovanih
sluajeva. Pod generalnom klauzulom se podrazumijeva davanje opte definicije
zabranjenog djela kojim se naruava konkurencija. Ona sadri bitne elemente,
bie, svakog pojedinog instituta. Imenovani sluajevi predstavljaju navoenje
najtipinijih i najeih pojavnih oblika svakog tipa zabranjenog djela konkurencije.
U teoriji i uporednom zakonodavstvu postoje dva pristupa odnosu generalne
klauzule i imenovanih sluajeva. Prema prvome, generalna klauzula je primarna i
samostalna. Imenovani sluajevi imaju u tom kontekstu samo interpretativno
svojstvo i didaktiku funkciju. Po drugom gleditu, primarni i samostalni su
imenovani sluajevi. Oni sami po sebi (per se) predstavljaju nedoputena djela i
zato elemente iz generalne klauzule ne treba posebno utvrivati. Takav postupak
je neophodan samo kod netipinih pojavnih oblika pojedinih zabranjenih instituta.
Generalna klauzula u ovoj koncepciji ima rezervnu funkciju. U ranijem pravu je
332
Sadanja stilizacija Zakona (l. 55 ZoT), meutim,
preovladavalo prvo gledite.
u pogledu kaznenih sankcija izjednaava generalnu klauzulu i imenovane
sluajeve. To naroito dolazi do izraaja kod monopolistikog djelovanja. Zbog
toga se moe smatrati da su danas kod nas imenovani sluajevi sami po sebi
zaprijeena antikonkurencijska djela. Generalna klauzula predstavlja rjeenje koje
e se primijeniti kod netipinih pojavnih oblika.
U oblasti metoda prava konkurencije Zakon o trgovini i Zakon o kontroli cijena
predstavljaju izvjestan nazadak u odnosu na ranija rjeenja. Oni, naime, ne sadre
proirenje kruga aktivno legitimisanih lica, izbacuju iz sistema specifinu
konkurencijsku tubu na proputanje daljeg vrenja nedoputenog djela i iskljuuju
332
Vidjeti Trifkovi dr Milo, op. cit. str. 86 i 87.
424
hitnost sudskog postupka u domenu imovinske zatite subjekata pogoenih

nedoputenim djelima naruavanja konkurencije. 333
333
O tome opirnije Trifkovi dr Milo: Pravo konkurencije, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 82-83 i 85-86; Nelojalna
utakmica, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 131-139.
425
426
GLAVA DRUGA
INSTITUTI I ODGOVORNOSTI U PRAVU KONKURENCIJE
I INSTITUTI PRAVA KONKURENCIJE
1. Monopolistiko djelovanje
1.1. Pojam monopolistikog djelovanja
Etimoloki, rije monopol je grka kovanica sastavljena od rijei monus jedini i polion - prodaja, odnosno poleo - prodajom. U modernoj ekonomiji je
pojam monopol daleko prevaziao svoje leksiko znaenje.
Monopol u najirem smislu oznaava fazu u razvitku kapitalizma koju
karakterie odluujui uticaj krupnih koncentracija u privredi i u drutvu, najprije na
334
U
drugom
znaenju
monopol
dravnom, a potom i na globalnom nivou.
obiljeava trine odnose u kojima postoji iskljuiva vlast ili nesumnjiva dominacija
jednog privrednog subjekta ili homogene grupe privrednih subjekata nad ponudom
ili potranjom robe ili usluge na determinisanom tritu. Ovako definisan monopol
moe se pojaviti kao monemporium, odnosno kao razliite varijante
monopola/monopsona, duopola/duopsona, te oligopola/ oligopsona. 335
Tree znaenje monopola namijenjeno je odreivanju uesnika u
monopolskom trinom odnosu. Za njihovu klasifikaciju odluna su dva momenta:
postojanje ili nepostojanje formalno-pravnog posla kojim se monopolski savez
uspostavlja, te ouvanje ili gubitak pravnog identiteta uesnika u tom sporazumu i
u odnosu koji je njime kreiran. U domen monopolskih entiteta koji nemaju pravni
karakter spadaju: dentlmenski sporazumi, konvencije, ringovi, korneri i - u nekim
sluajevima - pulovi. 336 Treba istai da kod nas pulovi ne spadaju u ovu grupu.
Monopolski entiteti koji se zasnivaju pravnim aktom mogu se podijeliti na one koji
imaju ugovorni i one koji imaju statusni karakter. Kod prvih u principu dolazi do
ograniavanja ekonomske, ali ne i statusno-pravne samostalnosti subjekata. Zakon
o privrednim drutvima poznaje samo veinsko i supsidijarno drutvo (l. 45-50). 337
U drugoj statusnoj grupi sporazuma dolazi do gubitka i ekonomske i pravne
samostalnosti pojedinih subjekata. Novokreirani monopol nastaje spajanjem,
odnosno pripajanjem. Dva tipina oblika su trustovi i koncerni.
334
Vidjeti Galbreith John Kenneth: Nova industrijska drava, Stvarnost, Zagreb, 1970, Baren A. Paul - Sweezy M.
Paul: Monopolni kapital, Stvarnost, Zagreb, 1969.
335
Vidjeti Ekonomski leksikon, str. 755 i 759.
336
Pravni aspekti ovih pojavnih oblika izloeni su kod ogorov dr Stevan: Monopolisticki sporazumi u jugoslovenskom
pravu, Nauna knjiga, Beograd, 1989, str. 55-64.
337
Zakon o privrednim drutvima ( Sl. novine Federacije BiH br. 29/03).
427
Monopoli u smislu trinog odnosa ili trinog entiteta mogu se podijeliti po

razliitim mjerilima. Prema uslovima nastanka, svrstavaju se u: ekonomske,
prirodne, oktopodske te zakonske ili pravne. S obzirom na vrstu djelatnosti koju
obavljaju jedinice ukljuene u monopolski entitet, monopoli se klasifikuju na
homogene i heterogene. I napokon, zavisno od odnosa sa dravnom vlau,
budetom posebno, razlikuju se privatni i javni monopoli. 338
Pravni koncept suzbijanja monopolistikog djelovanja, sadrinski posmatrano, treba da
obuhvati vie podinstituta. To su: monopolistiko sporazumijevanje, zloupotreba dominantnog
trinog poloaja (monopolistiko ponaanje), kontrola koncentracija/fuzija i razliiti oblici
aktualne ili potencijalno restriktivne poslovne prakse. Zakon o trgovini sadri samo prva dva
podinstituta. Izostavljanje kontrole koncentracija jedan je od najveih propusta u ovom domenu i
ujedno najvea razlika od reima koji postoje u uporednom zakonodavstvu i pravu Evropske
unije.339
Antimonopolsko pravo i u metodolokom smislu predstavlja najsloeniju
pojavu prava konkurencije. Pored navedenih obiljeja opteg karaktera, ovdje se
pojavljuju i neki specifini instrumenti. Najprije, razvijen je sistem izuzetaka od
zabrane monopolistikog sporazumijevanja. Dalje, uz represivne postoje i brojne
preventivne mjere. I napokon, u veini zemalja svijeta postoje posebni upravni
organi kontrole. Ni jedna od tri navedene osobine nije u dovoljnoj mjeri zastupljena
ni u Zakonu o trgovini, niti u naem pravnom sistemu.
ZOK daje definiciju monopolistikog djelovanja ili dominantnog poloaja na
tritu od strane jednog ili vie privrednih subjekata. Tako se lanom 5 ovaj pojam
odnosi na:
a) direktno ili indirektno nametanje nepravinih kupovnih ili prodajnih cijena
roba i usluga ili drugih nepravinih trgovakih uslova,
b) ograniavanje proizvodnje, trita ili tehnikog razvoja na tetu potroaa;
c) primjenjivanje razliitih uslova za istu ili slinu vrstu poslova sa ostalim
privrednim subjektima ime se isti dovode u neravnopravan konkurentski poloaj:
d) zakljuivanje sporazuma kojima se uslovljava da druga strana prihvati
dodatne obaveze koje po svojoj prirodi ili prema trgovakim obiajima nemaju
neposredne veze sa predmetom sporazuma.
Pored ovog ZOK zabranjuje (lan 6) sve oblike koncentracije privrednih
subjekata kojima se stvara dominantan poloaj a koji moe za rezultat imati
spreavanje, ograniavanje ili naruavanje konkurencije na teritoriji Bosne i
Hercegovine. Ovo se deava kada se:
a) dva ili vie ranije samostalnih subjekata spajaju ili povezuju ili
338
Vidjeti Ekonomski leksikon, str. 755-756.

Vidjeti Trifkovi dr Milo: Koncentracije i zajednika ulaganja kao oblik direktnih investicija u pravu Evropske
ekonomske zajednice u Kretanje kapitala, direktne investicije i pravni aspekti bankarstva i hartija od vrijednosti,
projekat Privreda BiH i Evropa 92, Ekonomski institut, Sarajevo, 1992, str. 111-130 naroito.
339
428
b) povezuje jedan ili vie privrednih subjekata koji ve kontroliu jednog ili vie
privrednih subjekata i tako postignu kontrolu nad jednim ili vie privrednih
subjekata ili jednim njihovim dijelom.
U sluaju da se, prema odredbama ZOK-a, donese odluka o zabrani
odreenog djelovanja privrednog subjekta, dejstvo iste se moe suspendovati na
sporazume, odluke, zajedniko djelovanje ili koncentracije koje doprinose
poboljanju proizvodnje ili prometa roba i usluga ili unapreenju tehnikog ili
ekonomskog napretka i pri tome omoguavaju potroaima pravian dio ostvarene
dobiti (lan 7).
1.2. Monopolistiki sporazum
U teorijskom smislu monopolistiki sporazum je rezultat na bilo koji nain
postignute saglasnosti dva ili vie subjekata poslovnog prava, iji su cilj ili
posljedice spreavanje, ograniavanje ili naruavanje slobodne utakmice, a kojim
se jedan ili vie subjekata dovode, odnosno mogu dovesti u monopolski ili drugi
posebno povlateni trini poloaj prema ostalim takmiarima ili potroaima.
Uporedno pravno posmatrano, zakonske definicije u razliitoj mjeri i na nejednake
naine izraavaju izloeni koncept.
Komparativno zakonodavstvo ne posveuje jednaku panju postupcima
formiranja monopolskih sporazuma. Zakon o trgovini o tome uopte ne govori. Na
osnovu ovoga se moe zakljuiti da na podruju FBiH monopolski sporazum moe
nastati na bilo koji nain: izriitim formalnim ili neformalnim sporazumom,
konkludentnim radnjama zainteresovanih subjekata, dogovornom praksom i
odlukama bilo koje vrste udruenja preduzea. Subjekti koji mogu preduzimati
radnje monopolistikog sporazumijevanja su samo trgovci (l. 2. i 38 ZoT). Na
bazi drugih propisa koji zabranjuju monopolistiko djelovanje, te na bazi
sistemskog tumaenja, kao lica za koja vai zabrana ove vrste sporazumijevanja
treba odrediti sve subjekte poslovnog prava.
Zakonska definicija monopolskog sporazuma se i kod nas razlikuje od
teorijskog koncepta koji smo naveli. Prema Zakonu monopolistiko
sporazumijevanje je odnos izmeu dva ili vie trgovaca o uvjetima poslovanja koji
je usmjeren na naruavanje ili spreavanje slobodne konkurencije, a kojim se
jedan ili vie trgovaca dovodi ili moe dovesti u povlateni poloaj u odnosu na
druge trgovce ili potroae (l 38 str. 2 ZoT). Kritiku citiranog odreenja iznijeemo
kroz izlaganje elemenata generalne klauzule.
Zakonska generalna klauzula monopolistikog sporazumijevanja sastoji se od
etiri izriito istaknuta i jednog elementa koji se utvruje sistemskim tumaenjem.
Dajemo njihov pregled:
a) Postojanje sporazuma najmanje dva subjekta antimonopolistikog prava
koji je usmjeren na spreavanje ili naruavanje slobodne konkurencije. Ovaj
element ve je izloen. Ovdje je stoga dovoljno istai nepreciznost zakonske
429
formulacije kojom se proces sporazumijevanja kao uzrok izjednaava sa

monopolistikim odnosom kao posljedicom. Iz toga bi se mogao izvui pogrean
zakljuak da monopolski sporazum koji ne proizvede monopolski odnos jeste
doputen, odnosno da za sobom ne povlai primjenu sankcija;
b) Pod uvjetima poslovanja treba shvatiti sve injenice i okolnosti koje
odreuju prvenstveno ekonomske i pravne modalitete stupanja u odreenu
djelatnost, te obim i nain njenog obavljanja. Imenovani sluajevi pokazuju da
preovladava sporazumijevanje o poslovnim aktivnostima na tritu, a ne o onima
koji prethode marketinkom nastupu;
c) Usmjerenost na naruavanje ili spreavanje slobodne konkurencije je
sloen element. Pojam usmjerenosti treba shvatiti u objektivnom, a ne u
subjektivnom smislu. Dovoljno je da sporazum prema konkretnim okolnostima ima
ili moe imati ograniavajue dejstvo na konkurenciju pa da se smatra da je na to
usmjeren. Namjera ili nepanja uesnika u sporazumijevanju se ne trae. One su
pravno irelevantne. Naruavanje ili ograniavanje konkurencije treba shvatiti
veoma iroko. I to kako u kvantitativnom, tako i u kvalitativnom pogledu. U prvom
znaenju ono najee predstavlja smanjivanje broja takmaca ili ograniavanje
plateno sposobne tranje, odnosno ponude. U kvalitativnom pogledu naruavanje
konkurencije se najee manifestuje kao siromaenje ponude, odnosno tranje i
kao reduciranje uslova pod kojim se vri promet na tritu;
d) Aktuelno ili potencijalno dovoenje jednog subjekta u monopolski ili
povlateni poloaj procjenjuje se prema konkretnim uslovima svakog sluaja
monopolistikog sporazumijevanja. Posebnu tekou ovdje predstavlja
determinisanje povlatenog poloaja. Sistemsko tumaenje ukazuje na dva
obiljeja ovog pojma. Prvo, povlaivanje ne smije da bude neznatno. Ono se mora
nalaziti negdje ispod dominantnog poloaja, a iznad situiranja subjekta koji je
izloen normalnom djelovanju efektivne konkurencije. I drugo, dovoenje u
povlaeni poloaj ne mora biti samo aktuelno. Dovoljno je da postoji realna
mogunost da jedan subjekat u budunosti stekne takvu poziciju. Monopolski ili
povlaeni poloaj procjenjuju se bilo u odnosu na druge takmace, bilo u odnosu
na potroae;
e) Nepostojanje posebnog propisa koji dozvoljava konkretan monopolski
sporazum. Ranije zakonodavstvo je izriito formulisalo ovaj element. Danas se
mora konstituisati iz Zakona o trgovini (l. 40), koji regulie izuzetke, kao i iz
sistemskog tumaenja cijelog pravnog poretka.
Imenovani sluajevi monopolskih sporazuma su navedeni u Zakonu (l. 39).
Nabrajanje nije taksativno. Ipak, posebno navoenje imenovanih sluajeva kao
privrednih prestupa u istom aktu pokazuje da su oni sami po sebi (per se)
nedoputena djela (l. 55). A to znai da kod njih nije potrebno posebno dokazivati
postojanje elemenata generalne klauzule koje smo ve obradili. Ovakvo rjeenje
sigurno e olakati primjenu antimonopolskog prava. Zakon poznaje sljedee
imenovane sluajeve:
a) Podjela trita u pogledu kupovine ili prodaje robe,
430
b) Obavezivanje prodavca da odreenu robu nee prodavati drugom kupcu,

odnosno da e kupljenu robu prodavati samo na odreenom tritu ili odreenom
kupcu,
c) Utvrivanje cijena i uslova prodaje robe iste vrste,
d) Ograniavanje obima proizvodnje,
e) Zatvaranje trita radi iskljuivanja drugih trgovaca sa trita,
f) Uskraivanje prodaje ili prodaja robe protivno dobrim poslovnim obiajima.
Poto se radi o per se nedoputenim djelima, u teoriji 340 i sudskoj praksi bie
neophodno utvrditi elemente bia svakog od njih.
Postojanje vanih dravnih ili drutvenih interesa prouzrokovalo je pojavu
izuzimanja pojedinih vrsta sporazuma ispod dejstva antimonopolskog prava.
Metodologiju ureivanja ovakvih optih ili pojedinanih izuzetaka posebno je
razvilo pravo Evropske zajednice. 341 Njegov uticaj se u rudimentarnoj formi moe
zapaziti u Zakonu o trgovini: Ne smatra se monopolistikim sporazumijevanjem
kada dva ili vie trgovaca zajedniki razmjenjuju iskustva i studije, istrauju trite,
pripremaju i realiziraju istraivako-razvojne projekte, koriste opremu za
proizvodnju, transport i uskladitenje, servisiranje, reklamu i propagandu i dr.(l.
40). Od uporedno pravno opte poznatih izuzetaka citirana odredba priznaje samo
sporazume o zajednikom istraivanju i razvoju (R&D). Ostali navedeni sluajevi
spadaju u ugovore o poslovno tehnikoj saradnji koji sami po sebi nemaju
monopolski karakter. S obzirom na imenovani sluaj prethodno naveden (pod
takom b), mora se imati u vidu da je sporno i izuzimanje ugovora o iskljuivoj
distribuciji. Od izuzetaka opteg tipa koji su utvreni drugim propisima po znaaju
se posebno istiu ugovori o iskljuivom trgovinskom zastupanju (l. 790 ZOO) i o
licenci (l. 689 i 690 ZOO).
1.3. Monopolistiko ponaanje
Na tritu mogu postojati subjekti koji su svoju monopolsku poziciju bilo koje
vrste stekli zakonitim putem. Tu spadaju ekonomski, prirodni i pravni monopoli.
Pored toga, javljaju se i situacije u kojima jedno preduzee (trgovako drutvo) i
izvan oligopolskog odnosa moe bitno da utie na stanje konkurencije. U oba
sluaja su negativni efekti po takmiare, potroae i drutvo jednaki. Trina
utakmica biva ograniena, pojedini subjekti iz toga izvlae monopolski profit i na
bazi njega stiu mogunost da utiu na ostala socijalna kretanja. Da bi se ovakva
stanja stavila pod drutvenu kontrolu, stvoren je institut zabrane zloupotrebe
342
monopolskog, dominantnog ili vladajueg trinog poloaja. U naem pravu
on se naziva monopolistiko ponaanje (l. 38 ZoT).
340
Najpotpunija analiza imenovanih sluajeva na podruju ranije drave nalazi se kod ogorov dr Stevana, isto djelo,
str. 65-110.
341
Vidjeti Mlikotin-Tomi dr Dea - Trifkovi dr Milo: Pravo konkurencije EEZ u separatu Trgovina projekta
Privreda BiH i Evropa 92, Ekonomski institut Sarajevo, Sarajevo januar 1992, str. 135. za pojedinane iznimke i str.
122-135 za opte iznimke.
342
Vidjeti l. 86. Ugovora o osnivanju Evropske ekonomske zajednice od 25.03.1957. (Rimski ugovor). Pojam
vladajueg poloaja ne mora biti identian sa prethodna dva.
431
Pod monopolistikim ponaanjem podrazumijevaju se zloupotreba

dominantnog poloaja na tritu i radnje usmjerene na stvaranje i koritenje
monopolistikog poloaja (l. 38, st. 3 ZoT). Iz zakonske definicije je vidljivo da se
radi o sloenoj pojavi. Zabranjene su radnje:
a)Zloupotrebe postojeeg legalno formiranog monopolistikog poloaja,
b) Zloupotrebe postojeeg doputenog dominantnog poloaja i
c) Stvaranja budueg monopolistikog poloaja
Svaka od tri navedene pojave bie posebno ispitana.
Znaenje sintagme legalno formiran monopolistiki poloaj ve je utvreno.
Zbog toga emo se ovdje zadrati samo na kategoriji zloupotreba. Ona mora da
izraava potrebe prava konkurencije, a ne koncept koji postoji u graanskom
pravu. Tri su osnovne posljedice ovakvog stava. Zloupotreba se najprije
procjenjuje objektivizirano, a ne prema stanju svijesti i volje odgovornih lica
monopoliste. Drugo, objektivizacija se postie ukljuivanjem dobrih poslovnih
obiaja kao kljunih kriterija ocjene radnje. I tree, sama radnja se procjenjuje kako
po svojim obiljejima, tako i prema posljedicama koje ima ili moe da ima na
tritu.
U drugom tipu monopolistikog ponaanja treba odrediti smisao dominantnog
poloaja, budui da su ostali pojmovi ve analizirani. Teorijski, dominantan
poloaj je onaj koji preduzeu (trgovakom drutvu) omoguava znaajnu mjeru
individualnog uticaja na stanje konkurencije, koji doputa preduzeu da se ponaa
343
odnosno u kome dominirajue
neovisno od drugih konkurenata i klijenata,
preduzee izvlai iz takvog poloaja neadekvatne koristi. 344 Jasno je da je
dominirajui poloaj i faktiko pitanje, te da stoga mora biti procijenjen prema
okolnostima konkretnog sluaja. Vjerovatno su problemi konstatovanja
dominantnog poloaja naveli naeg zakonodavca da preuzme rjeenje iz ranijeg
prava po kome on postoji kod trgovca iji je udio na tritu za odreenu robu vei
od 40% (l. 38, st. 4 ZoT). Smatramo da je koncepcijski neprihvatljivo odreivanje
dominantnog poloaja minimalnim procentom uea na tritu. Ukoliko se to i
uini, prag od 40% je u svakom sluaju previsok.
Unoenje radnje usmjerene na stvaranje... monopolistikog poloaja u ovaj
institut predstavlja rjeenje nepoznato u uporednom pravu. Uska interpretacija
ovog stava mogla bi ak da zakoi privredni razvoj, budui da zakonska formulacija
ne pravi razliku izmeu doputenih i nedoputenih inidbi, izmeu perfektne i
oligopolske konkurencije. Zbog toga smatramo da bi funkciju ovog tipa
monopolistikog
ponaanja
trebalo
podijeliti
izmeu:
monopolistikog
sporazumijevanja, pekulacije i zabrane naruavanja jedinstva trita.
Imenovani sluajevi monopolskog ponaanja navedeni su u Zakonu o trgovini
(l. 41). To su: a) koritenje posebnih pogodnosti pri uvozu robe (oslobaanje ili
343
344
Mlikotin -Tomic dr Dea - Trifkovi dr Milo, isto djelo, str. 140.

ogorov dr Stevan, isto djelo, str. 118.
432
smanjivanje uvoznih dabina) uz uveanje trokova trgovine iznad stvarnih radi

sticanja protupravne imovinske koristi i kupovina robe iz uvoza po cijeni vioj od
traene cijene. Oba djela su izriito predviena kao privredni prestupi (l. 55).
Zbog toga imaju karakter per se nedoputenih radnji.
Teko je utvrditi zato su oba imenovana sluaja vezana za uvezenu robu
iskljuivo i u kakvoj relaciji oni stoje sa principima slobodne trgovine i slobodnog
formiranja cijena. U prvom sluaju se jo mogu nazrijeti elementi zloupotrebe
dominantnog poloaja. U drugom imenovanom djelu to uopte nije mogue. Zbog
toga e revizija broja i vrsta imenovanih zabranjenih djela biti neophodna.
2. pekulacija
2.1. Pojam pekulacije i metode njenog suzbijanja
Termin spekulacija ili pekulacija leksiki potie od latinskog glagola
speculari - razmiljati. U izvedenom smislu oznaava tenju za saznanjem putem
345
Najire ekonomsko znaenje
istog miljenja uz saradnju intuicije i fantazije.
pekulacije obuhvata svaku organizovanu trgovinsku ili privrednu djelatnost
preuzetu sa ciljem ostvarivanja zarade. pekulacijom u uem smislu smatraju se
berzanski poslovi preduzeti radi ostvarivanja dobiti na razlici u cijeni; dakle, oni koji
ne poivaju na stvarnim ekonomskim operacijama.
Drutvena opasnost niza postupaka vezanih za pekulativne berzanske
transakcije i poremeaje na tritu kao njihove posljedice veoma rano dovodi do
krivinopravne intervencije u ovoj oblasti. 346 Nakon prvog svjetskog rata ona
rezultira definisanjem pekulacije kao izvrenja ili pokuaja izvrenja akcije na
tritu sa ciljem da se obezbijedi dobit koja ne bi bila rezultat prirodne igre ponude i
potranje. 347 Ovim konceptom pekulacije koristiemo se u daljim izlaganjima.
pekulacija u treem znaenju, kao drutveno opasno djelo remeenja
normalnog odvijanja odnosa na tritu, u veini prava trine ekonomije ne postoji
kao samostalan konkurencijski institut. Umjesto toga, razvijen je itav niz
ekonomskih i pravnih instrumenata za njeno suzbijanje. Naveemo one koji imaju
juridiki karakter:
a) Zabrana berzanske trgovine nekim socijalno osjetljivim artiklima,
prehrambenim posebno;
b) Proglaavanje nezakonitih, fiktivnih, simuliranih i drugih poslova protivnih
naelu potenja i savjesnosti (bona fides) nitavim; 348
345
Vujaklija Milan: Leksikon stranih rei i izraza, Prosveta, Beograd, 1954, str. 898.
Vidjeti l. 419 francuskog Krivinog zakonika (Code penal) od 12. februara 1810 i Goyet F: Droit penal special,
Sirey, Paris, 8, ed, 1972, str. 772-775.
347
lan 419. francuskog Code penal prema tekstu od 3. decembra 1926. Isti koncept nalazi se i u Zakonu o daljem
pojednostavljenju privrednog kaznenog zakona (WSG) Njemake od 9. jula 1954. u tekstu od 3. juna 1975 (BGBL.I
S.1313).
348
Vidjeti, na primjer, p. 512 USA Restatement of the Law fo Contract koji proglaava nezakonitim sve ugovore
protivne javnom poretku. Ugovori zakljueni sa ciljem nerazumnog ograniavanja trgovine takoe se smatraju
zabranjenim i nitavim (pp 515. i 517 Restatement).
346
433
c) Primjena pravila o deliktnoj odgovornosti na djela pekulacije koja nemaju

ugovorni karakter;
d) Upotreba antimonopolskog prava. To je i logino, budui da se
iskoritavanje trinog poloaja radi sticanja ekstra profita u praksi razvijenih
trinih privreda sree najee kod nosilaca monopolske moi; 349
e) Donoenje propisa kojim se regulie ponaanje uesnika na tritu i kojima
se makar i samo posredno suzbija pekulativno djelovanje; 350
f) Donoenje opte pravne zabrane nedozvoljene utakmice koja u sebe, po
definiciji ukljuuje i pekulaciju; 351
g) Krivinopravno zapreavanje pojedinih djela pekulacije. 352
U evropskim zemljama, u doba administrativnog socijalizma pekulativne
pojave su se suzbijale: prinudnim planskim propisima, pravilima o ugovornoj
disciplini i realnom ispunjavanju ugovora, primjenom teorije o nitavosti ugovora
protivnih opte drutvenim interesima i, prije svega, krivinim pravom. Izuzetak su
predstavljala prava SSR i Maarske koja su definisala i posebno zakonom
zabranila pekulacije u prometu roba i usluga.
U bivoj Jugoslaviji pekulacija je od donoenja Zakona o regulisanju
poslovnih odnosa na tritu (1962) bila samostalan i specifian konkurencijski
353
Taj tretman je zadrala i u Zakonu o osnovama poslovanja organizacija
institut.
udruenog rada u oblasti prometa roba i usluga u prometu robe i o sistemu mjera
kojima se spreava naruavanje jedinstva jugoslovenskog trita, 354 te u Zakonu o
trgovini, 355 koji je bio preuzet i u pravni sistem Bosne i Hercegovine. 356
Karakteristino je za pekulaciju da je bila najvie primjenjivan institut prava
konkurencije i da je sudska praksa dala najvei doprinos njenom pravnom
uobliavanju. Tu pravnu tradiciju nasljeuje i Zakon o trgovini FBiH. Njegovim
rjeenjima posebno emo se dalje baviti.
349
Na primjer, Robinson: Patman Act, p.5, stavovi (c) do (f). U njemakoj teoriji Tetzner Heinrich smatra da je Zakon
protiv ogranienja utakmice pogreno nazivati iskljuivo antikartelnim.
Po ovome je USA pravu karakteristina naroito Interst at Commerce Act. Vidjeti francusku Ordonance 67-808. Na
legislativnom nivou naroito je znaajan belgijski Zakon o trgovakim postupcima od 14. jula 1971.
351
Vidjeti p. 5 amerikog Federal Trade Commission Act kojim su proglaeni nezakonitim nefer metodi utakmice u
trgovini, i nefer ili prevarni postupci i praksa u trgovini. P. 54 belgijskog Zakona o trgovakim postupcima glasi:
Zabranjena je svaka radnja protivna dobrim obiajima u oblasti trgovine kojom jedan trgovac ili proizvoa vrijea ili
tei da povrijedi interese jednog ili vie drugih trgovaca ili proizvoaa. Na istoj liniji se nalaze francuski Loi de
finances 63-628 od 2. jula 1963. i p. 22. njemakog Zakona protiv ogranienja utakmice.
352
Vidjeli smo da su u francuskom pravu zabranjeni tano odreeni postupci. l. 513 italijanskog Codice penale,
meutim zapreava svako nasilno ili nepoteno spreavanje ili remeenje obavljanja industrijskih i trgovakih
djelatnosti.
353
Sl. l. FNRJ 30/62. Ovaj zakon sadri poseban odsjek posveen suzbijanju pekulacije i definiciju ovog instituta (l.
21).
354
Sl. l. SFRJ 43/76 sa kasnijim izmjenama i dopunama
355
Sl. l. SFRJ 46/90.
356
Sl. l. RBiH 2/92.
350
434

Zakonska definicija generalne klauzule glasi: pekulacija je korienje stanja
na tritu nastalog poremeajima u snabdijevanju ili nezakonitog poveanja cijena
radi sticanja protivpravne imovinske koristi. Analiziraemo elemente generalne
klauzule zanemarujui izvjesne redakcijske propuste u citiranom tekstu.
Prvi element je odgovarajue stanje na tritu. Logiko i sistemsko tumaenje
pokazuje da to stanje mora biti postojee i nepovoljno sa stanovita normalnog,
redovnog odvijanja konkurencije. Pogoeni subjekti mogu biti drugi takmiari i
potroai. Budua stanja na tritu potpuno su izostavljena iz instituta pekulacije.
To predstavlja jedan od najveih propusta federalnog zakonodavstva u ovoj
357
oblasti.
Taksativno navedeni uzroci nepovoljno postojeeg stanja na tritu su drugi
element generalne klauzule. U njih spadaju poremeaji u snabdijevanju i
nezakonito poveanje cijena. Razmotriemo ih posebno.
a) Poremeaji u snabdijevanju, dakle, na strani ponude, oznaavaju trajniji i
znaajniji nedostatak robe na tritu. Pored trgovaca razliitog nivoa i individualnih
potroaa, kao pogoeni subjekti se mogu pojaviti i proizvoai. I to je pozitivna
strana citiranog rjeenja. Ono, meutim, trpi kritiku zbog toga to su poremeaji na
tritu izazvani na strani potranje potpuno izostavljeni iz kruga razloga
nepovoljnog stanja na tritu. Feti robe koji je postojao u administrativnom
socijalizmu oito jo djeluje;
b) Nezakonito poveanje cijena moe biti samo ono koje je suprotno nekoj od
mjera kontrole cijena. Ostala zakonita ali pekulativna poveanja cijena
izostavljena su iz bia djela pekulacije. Poto legalna ali neopravdana poveanja
cijena ne padaju pod udar zakona, jasno je da se ovaj uzrok poremeaja moe
podvesti i pod radnje zabranjene Zakonom o kontroli cijena. Sankcije za ove
prestupe (l. 14 ZKC) daleko su stroije nego za djelo pekulacije (l. 55 ZoT).
Zbog toga je ovaj uzrok, praktino posmatrano, suvian.
Trei element generalne klauzule je radnja koritenja postojeeg nepovoljnog
stanja na tritu. Ona moe biti pozitivna i negativna. Obim radnje nije od uticaja na
358
Ipak, smatramo da on mora biti takav da predstavlja znatnu
njenu kanjivost.
drutvenu opasnost. U suprotnom se ne mogu primijeniti sankcije za privredni
prestup.
I etvrti element, radnja mora biti preduzeta radi sticanja protivpravne
imovinske koristi. Prva komponenta ovog elementa jeste namjera. Postojanje
namjere cijeni se prema radnjama organa pravnog lica i to po objektivnim
357
Prema l. 16. Zakona o osnovama poslovanja... Organizacija udruenog rada ini djelo pekulacije u prometu roba ako pri obavljanju prometa
robe iskoritava stanje na tritu i u proizvodnji (privremena nestaica robe i dr.) radi sticanja neosnovane imovinske koristi ili ako svojim
poslovanjem usmjerenim na sticanje neosnovane imovinske koristi prouzrokuje ili moe da prouzrokuje poremecaje na tritu ili u snabdijevanju ili
neopravdano poveanje cijena.
358
Vrhovni privredni sud ex SFRJ, Pk. 14/72, objavljeno u Privredno pravnom prirucniku 3/1973, str. 33.
435
mjerilima. A to znai da se vodi rauna o znaenju koje takve radnje u prometu

obino imaju. 359 Namjera se mora odnositi na protivpravnu imovinsku korist.
Protivpravnost znai da je sticanje takve koristi ve zabranjeno nekim ranijim
propisom, to znatno suava domen primjene instituta pekulacije. Zbog toga
smatramo da bi vezivanje instituta pekulacije za neopravdano visoku korist bilo
bolje. Imovinska korist se moe manifestovati na bilo koji nain. No, u praksi se
ona najee ispoljava u novanom obliku.
Sva etiri elementa generalne klauzule moraju biti ispunjena kumulativno. Tek
u svojoj ukupnosti oni definiu privredni prestup koji djelo pekulacije predstavlja.
Elementi pekulacije kao krivinog djela sadrani su u Krivinom zakonu (l. 163).
Treba voditi rauna da se oni razlikuju od do sada izloenih konkurencijskih
komponenti generalne klauzule pekulacije.
Istorijski posmatrano, pekulacija je bila prvi institut prava konkurencije u kome
su imenovani sluajevi kroz sudsku praksu osamostaljeni u per se nedoputena
360
Ova tradicija je nastavljena i u Zakonu o trgovini. On sva djela
djela.
pekulacije (l. 44 ZoT), pa i imenovane sluajeve proglaava privrednim
prestupima. To e zahtijevati da se utvrde i kroz sudsku praksu afirmiu elementi
bia svakog od njih. 361
Prema Zakonu (l. 44), djela pekulacije, u skladu sa generalnom klauzulom,
su naroito:
a) prikrivanje robe, ograniavanje ili obustavljanje prodaje robe i druge radnje
kojima se prouzrokuje poremeaj na tritu;
b) uvjetovanje kupovine jedne robe kupovinom druge robe ili na drugi nain
uvjetovanje kupovine i prodaje robe;
c) prodaja robe na nain i pod uvjetima kojima se kupcima oteava ili
onemoguava kupovina robe;
d) zakljuivanje fiktivnih ugovora o kupovini i prodaji robe ili drugim poslovima
trgovine;
e) neugovaranje roka isporuke ili isporuka robe poslije ugovorenog roka po
cijeni vioj od cijene koja je vaila na dan isporuke robe utvrene ugovorom.
Zakonskoj enumeraciji imenovanih sluajeva moe se staviti jedna sistemska
zamjerka. Svi se oni, naime, odnose na koritenje poremeaja u snabdijevanju,
dok se na nezakonito poveanje cijena moe, ali ne mora, odnositi samo djelo
navedeno pod e). Druga primjedba se odnosi na stilizaciju sluaja navedenog
pod takom a) - prikrivanje robe... U njega su ukljuene i radnje kojima se
359
Vrhovni privredni sud ex SFRJ, presuda Pk. 11/73 od 30.07.1973, citirano u Privredno pravni prirunik 11/1973,
str. 37-38.
360
Presuda biveg Saveznog suda Kzs 41/79, Zbirka sudskih odluka, Knjiga etvrta - sveska etvrta, Bgd, 1979, str.
110.
361
Vidjeti odluke VP suda Hrvatske, Pk. 1035/80 i 1031/80.
436
prouzrokuje poremeaj na tritu. Te radnje mogu biti ire od poremeaja u

snabdijevanju i mogu se odnositi na budua nepovoljna stanja na tritu. A upravo
tih elemenata nema u generalnoj klauzuli.
3. Ograniavanje trita
3.1. Pojam ograniavanja trita i metode njegovog suzbijanja
Ograniavanje trita je zakonski naziv za razmatrani institut prava
konkurencije. Poto uz diobu trita postoje i drugi pojavni oblici njegovog
naruavanja, opredijelili smo se za teorijski naziv naruavanje jedinstva trita.
Jedinstveno trite je bitna pretpostavka i sistemski okvir za regularno postojanje i
odvijanje konkurencije. I obrnuto, zdravi konkurentski procesi su nuan uslov za
ouvanje jedinstvenosti trita. Zbog toga u ovome vie nego kod drugih instituta
dolazi do izraaja opta tijesna povezanost trita i konkurencije.
Antimonopolsko pravo nije dovoljno za suzbijanje svih oblika naruavanja
jedinstva domaeg trita. Uslijed toga u modernim dravama postoji potreba i za
drugim pravnim sredstvima onemoguavanja ove vrste drutveno opasnih djela,
bez obzira na to ko je njihov poinilac. Tim instrumentima treba suzbiti
nedozvoljeno konkurentsko djelovanje koje monopolsko pravo ne obuhvata,
odnosno ne moe efikasno da suzbije. Navedena potreba se u uporednom pravu
razliito zadovoljava.
U drutvima razvijene trine ekonomije stvorena je paleta mjera koja slui
ovom cilju. Navodimo njene najvanije dijelove:
a) Proglaavanje zakona i eventualno drugih optih akata dravnih organa
neustavnim;
362
i krivinih 363 mjera prema dravnim slubenicima,
b) Primjena upravnih
slubenicima drugih privatno-pravnih subjekata, kao i prema samim pravnim licima
koja poine zabranjene radnje naruavanja trita izriito formulisane u propisima;
c) Upotreba propisa protiv ograniavanja konkurencije koji su preteno
sadrani u sklopu antikartelnih propisa i
d) Koritenje zabrane ugovora koji su protivni javnom poretku dotine zemlje.
Zbog odnosa prema tritu administrativni socijalizam nije imao potrebu za
posebnim instrumentima i sistemom zatite jedinstva dravnog privrednog
prostora. U trinim privredama najvei broj mjera nalazi se u domenu krivinog
prava. 364 Biva Jugoslavija nije pratila ovaj trend. Ve od Zakona o regulisanju
poslovnih odnosa na tritu (1962) postoji zabrana naruavanja jedinstva trita
kao institut privatnog, a ne administrativnog prava. Opirnost i detaljnost regulative
362
Vidjeti uporedni pregled kod Stjepanovi dr Nikole: Upravno pravo u SFRJ - Opti deo - Knjiga II, Privredni
pregled, Bgd, 1973, str. 223-225.
363
l. 513. Krivinog zakona Italije nosi naslov: Ometanje slobode industrije i trgovine. esto se koriste i zabrane
krivinog djela zloupotrebe slubenog poloaja. Vidjeti l. 331. i 332. KZ SR Njemake i l. 188-191 KZ Francuske.
364
Npr. l. 154 KZ SR Njemake i l. 188-191 KZ Francuske.
437
doivljavaju kulminaciju u Zakonu o osnovama poslovanja organizacija udruenog

rada u oblasti prometa roba i usluga u prometu robe i o sistemu mjera kojima se
spreava naruavanje jedinstva jugoslovenskog trita u toj oblasti. 365 Zakon o
trgovini (1990) suava regulativu svoga prethodnika i ukljuuje je direktno u sistem
prava konkurencije. U tom obliku je ovaj institut bio preuzet u pravo RBiH. 366
Donoenjem Zakona o trgovini, Federacija preuzima razmatrani institut i
njegovu poziciju u pravu konkurencije. No, regulativa je znatno ua i nepreciznija.
Pri ocjeni mogunosti ograniavanja trita da djeluje u sadanjem pravnom
okruenju treba imati u vidu sljedee momente:
a) Ustav FBiH uopte ne govori o jedinstvenom tritu Federacije mada
insistira na tome da ono bude slobodno;
b)Brisane su odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje su nalagale
postupanje u skladu sa jedinstvom trita (l. 9); 367
c) Zakon o trgovini sadri reducirane formulacije;
d) Zakon o trgovini ne predvia nikakve sankcije za povredu jedinstva trita,
tako da se pravni instrumenti za suzbijanje ovih djela moraju traiti u drugim
granama - izvan prava konkurencije.
Problem definisanja generalne klauzule lei u irini ovog instituta i u postojanju
nekoliko zakonskih tekstova koji sadre njegov pojam. Poi emo od
konkurencijskog akta. Prema Zakonu, Ograniavanjem trita smatra se opi ili
pojedinani pravni akt i radnja nadlenog organa, trgovca ili drugog pravnog lica,
kojima se, protivno Ustavu i ovom zakonu, ograniava slobodna razmjena robe i
slobodno nastupanje na tritu ili na drugi nain naruava konkurencija (l. 45
ZoT). Ovome treba dodati i zabranu koja ima naelni karakter: Aktima organa
Federacije, kantona i optine (u daljem tekstu: nadleni organ) ne moe se
ograniavati nastupanje na tritu, naruavati konkurencija, niti se mogu pojedini
trgovci ili potroai stavljati u neravnopravan poloaj na tritu (l. 4 ZoT).
Napokon, u iroj interpretaciji, i definisanje jednog dijela monopolistikog
ponaanja kao radnji usmjerenih na stvaranje i koritenje monopolskog poloaja
(l. 38 ZoT) moe se smatrati makar i nepotpunom generalnom klauzulom zabrane
naruavanja jedinstva trita.
U datim zakonskim okvirima teorijska definicija ovog instituta mora biti iroka.
Pod naruavanjem jedinstvenog trita Federacije BiH podrazumijevamo
neustavne ili nezakonite opte ili pojedinane pravne akte i materijalne radnje
dravnih organa, preduzea (trgovakih drutava) i drugih pravnih lica, te
individualnih trgovaca, kojima se ograniava ili na drugi nain naruava sloboda
nastupa ili djelovanja na jedinstvenom tritu Federacije, odnosno kojima se na bilo
koji drugi nain naruava konkurencija.
365
366
367
Sl. l. SFRJ 43/76

Sl. l. RBiH 2/92.
Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima l. 3. (Sl. l. RBiH 2/92)
438
Elementi generalne klauzule su brojni i sloeni, oni moraju postojati

kumulativno. Izloiemo ih ponaosob:
a) Subjekti. Oni su odreeni veoma iroko. Obuhvataju sva pravna lica i fizika
lica sa statusom trgovca. Bitno je da su u subjekte ukljueni kako dravni organi
koji djeluju na bazi javne vlasti, tako i nedravni subjekti koji funkcioniu metodom
koordinacije, na bazi autonomije volje;
b) Radnja naruavanja jedinstva federalnog trita. Ona se moe ispoljiti bilo
kao donoenje pravnih akata, bilo kao izvrenje faktikih inidbi. Pravni akti mogu
biti opti i pojedinani. Njihova zabranjenost cijeni se prema sadraju i prema
efektima na jedinstveno trite;
c) Protivpravnost radnje. Postojanje ovog elementa se cijeni prema Ustavu,
zakonu i drugim propisima, kada su u pitanju pravni akti. Protivpravnost faktike
radnje moe se cijeniti i prema pojedinanom pravnom aktu koji je za nju
relevantan. irina ustavne pretpostavke slobodna trina ekonomija pokazuje da
se neustavni karakter radnje moe u konkretnim uslovima relativno lako dokazati.
U domenu obligacionog prava ovome mogu pomoi lanovi ZOO koji zabranjuju:
zloupotrebu prava (l. 13), prouzrokovanje tete drugome (l. 16) i obaveze sa
nedoputenim predmetom (l. 47 i 48). Zahvaljujui stilizaciji Zakona o trgovini (l.
4 i 45), iste konstatacije vae i za utvrivanje nezakonitosti. Iskljuivanje
protivpravnosti pojedinih radnji koje objektivno ograniavaju jedinstvo trita
izvreno je propisima. Prema Zakonu (l. 4, stav 2): Iznimno od odredbe stava 1.
ovog lana, ukoliko nastanu ili mogu nastati znaajniji poremeaji na tritu uslijed:
neposredne ratne opasnosti, rata, elementarne nepogode, nestaice dobara
neophodnih za potrebe odbrane, odnosno za potrebe
privrede i opskrbu
puanstva u najmanje dva kantona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u
daljem tekstu: Vlada) moe propisati privremene mjere ograniavanja trita
sukladno ovom zakonu. Da bi se privremene mjere mogle propisati, poremeaji
moraju biti znaajniji i takve prirode da se ne mogu otkloniti mjerama ekonomske
politike. Privremene mjere su odreene taksativno: zabrana trgovine odreenim
proizvodima, odreivanje posebnih uslova za trgovinu pojedinim proizvodima
(odobrenje), obaveza stavljanja na trite ili dunost isporuke odreenim
korisnicima prema utvrenom redoslijedu, obavezno formiranje rezervi kod
pojedinih ili svih trgovaca (l. 47 i 48 ZoT). Zakon o kontroli cijena ovlauje organe
kontrole cijena da u okviru svoje nadlenosti preduzimaju mjere ekonomske politike
potrebne za suzbijanje nedozvoljenih radnji prava konkurencije, te da propisuju
mjere neposredne kontrole cijena (l. 3);
d) Spreavanje, ograniavanje ili onemoguavanje regularnog odvijanja
konkurencije. Ova posljedica protivpravne radnje ograniavanja trita moe biti
aktuelna ili samo potencijalna. Ona automatski znai i naruavanje jedinstva
trita.
Prema Zakonu o trgovini (l. 46), aktima ograniavanja trita smatraju se akti
i radnje kojima se trgovac dovodi u neravnopravan poloaj tako da mu se
onemoguava irenje prodajne mree, prodaja robe ili se prisiljava na prodaju robe
439
koja nije u skladu sa njegovom poslovnom politikom. Ovakva formulacija zahtijeva

izvjesna objanjenja.
Svaki se imenovani sluaj sastoji iz dva elementa: dovoenje trgovca u
neravnopravan poloaj i neke od tri tano odreene radnje. Stilizacija nabrajanja
imenovanih sluajeva je takva da se njihovo odreivanje moe smatrati
taksativnim. I generalna klauzula, imenovani sluajevi nisu zaprijeeni kao
privredni prestupi (l. 55 ZoT). Kada su u pitanju trgovci, odnosno drugi subjekti
poslovnog prava, za navedeni propust ne postoji nikakvo opravdanje.
4. Nelojalna konkurencija
4.1. Pojam nelojalne konkurencije
Izraz nelojalna konkurencija potie od francuske sintagme concurrence
deloyal, koju je u XIX vijeku stvorila sudska praksa ove zemlje. Deloyal se uz
izvjestan rizik kod nas moe prevesti kao: nepoten, neiskren, nevjeran,
vjeroloman. Uvaavajui zakonsku terminologiju, koristiemo ga u varijanti
nelojalan. Zbog razlika u uporednom pravu i velikog broja pojavnih oblika u praksi
optu teorijsku definiciju ovoga instituta veoma je teko dati. Smatramo da se
nelojalna utakmica moe odrediti kao preduzimanje bilo koje radnje trgovca ili
drugog subjekta poslovnog prava, koja je protivna uobiajenom, od drutvenoekonomskog ili dravno-pravnog poretka priznatom nainu djelovanja prema
tritu, a koja ima stvarno ili potencijalno tetna dejstva.
Zaeci nelojalne konkurencije i njenog suzbijanja mogu se pratiti od srednjeg
vijeka. Ipak, ona predstavlja institut modernog doba. Prvi akt posveen iskljuivo
njenom suzbijanju je njemaki Zakon o borbi protiv nelojalne utakmice (januar
1896). Na meunarodnom planu, zatita od nelojalne utakmice poinje
Konvencijom Pariske unije za zatitu industrijske svojine (20. mart 1883). U XX
vijeku veina zemalja koje imaju kontinentalne pravne sisteme donosi svoje zakone
368
To je uinila i Kraljevina Jugoslavija i biva SFRJ. 369 U
u ovoj oblasti.
anglosaksonskim pravnim porecima razvoj ide drugim putevima i sporije. 370
Zbog odbijanja da uvede socijalne sadraje, kao to su moral i dobri poslovni
obiaji, u pravne kategorije, pravo Velike Britanije suzbija djela nelojalne
konkurencije sistemom ekonomskih delikata. Meu njima je najvaniji proturanje
ili Passing off. 371 Amerika sudska praksa postepeno razvija doktinu Unfair
Competition, u kojoj je pravinost stvarni osnov zatite od nelojalne konkurencije.
Ona se tokom vremena afirmie i u zakonodavstvu, posebno onom koje je
368
Vidjeti Trifkovi dr Milo, op. cit. str. 8 i 9.

Zakon o suzbijanju nelojalne konkurencije od 4. aprila 1930.
Pregled se nalazi kod Trifkovi dr Milo, op.cit. str. 9-11.
371
Detaljno kod Trifkovi dr Milo, isto djelo, str. 30-32.
369
370
440
posveeno Federal Trade Commission. Konvergencija sa kontinentalnim pravima

postaje oita. 372
Kontinentalne pravne sisteme karakterie jedinstvena ili veoma slina pravna
tehnika. Zakon je svim dravama najvaniji izvor prava, postoje i generalna
klauzula i imenovani sluajevi, sistem sankcija je slian, a u veini postoji i
specifina konkurencijska tuba na proputanje. Razumije se da u ovim okvirima
postoje i znaajne razlike. 373 Jednu od najnovijih stvara tendencija iskljuivanja
odnosa konkurencije iz generalne klauzule. Time se stvaraju uslovi da se pravo
konkurencije transformie u pravo trita. 374
Ujednaavanju pravnog suzbijanja nelojalne konkurencije kako izmeu dvije
velike grupe sistema, tako i unutar svakog od njih, bitno je doprinijela rairenost
Konvencije Pariske unije za zatitu industrijske svojine (Pariska konvencija). Ovaj
meunarodni sporazum poiva na tri principa: izjednaavanje domaih i stranih
dravljana (asimilacija), stvarnost zatite (efikasnost) i odreivanje minimuma
zatite kroz nabrajanje imenovanih sluajeva. 375
Pravo Bosne i Hercegovine preuzelo je Zakon o trgovini bive SFRJ u svoj
sistem. Time je naslijeena reducirana legislativa prava konkurencije, ali i
proireno shvatanje instituta nelojalne konkurencije. Donoenjem Zakona o trgovini
FBiH situacija nije promijenjena. Budui da je BiH sukcesijom postala lanica
Pariske konvencije (prema Stokholmskoj reviziji od 14. jula 1967 i dopunama od 2.
oktobra 1979.), osvrnuemo se i na njena rjeenja.
Prema Pariskoj konvenciji, Akt nelojalne konkurencije predstavlja svaki akt
konkurencije koji je protivan potenim obiajima u industriji i trgovini(l. 10 bis st.
2). Zakon o trgovini daje neto drukiju definiciju: Nelojalna konkurencija je radnja
trgovca koja je protivna dobrim poslovnim obiajima i kojom se nanosi ili moe
nanijeti teta drugom trgovcu, drugom pravnom licu ili potroau(l. 42 ZoT).
Razlike izmeu ove dvije generalne klauzule su jasne. Pariska konvencija zahtijeva
da nelojalna utakmica bude uinjena u odnosu konkurencije, dok na zakon to ne
trai. On insistira na aktuelno ili potencijalno tetnom karakteru radnje nelojalne
utakmice. Pariska konvencija to ne ini. I slinost je jasno vidljiva. Oba akta kao
centralni sadraj uzimaju protivnost radnje dobrim poslovnim obiajima, dakle i
shvatanjima drutvenog morala.
Prvi element generalne klauzule u oba akta je radnja trgovca. Njene osobine
nisu, meutim, jednako utvrene. Zbog toga ih moramo posebno ispitati:
372
Vidjeti Trifkovi dr Milo, isto djelo, str. 38-41.

Uporedni pregled kod Trifkovi dr Milo, isto djelo, str. 41-63.
Vidjeti Trifkovi d Milo: Pravo konkurencije, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 39-41, i ve citirano djelo Bernitz Ulfa.
375
l. 10 bis Pariske konvencije.
373
374
441
a) Subjekat radnje, prema Pariskoj konvenciji, moe biti bilo koje lice. Zakon o
trgovini zahtijeva da to bude trgovac u pravno-tehnikom smislu, tj. kako taj akt
predvia (l. 2). Prvo rjeenje je znatno bolje. Za njegovo usvajanje plediraju i
posebni propisi koji svojim adresatima nameu obavezu lojalnog ponaanja. Dakle,
svaki subjekt poslovnog prava moe biti poinilac djela nelojalne utakmice. Radnju
ne mora da izvri sam tueni. To za njega moe da uini i neko drugo lice.
Napokon, kao poinilac radnje moe se pojaviti bilo aktuelni, bilo potencijalni
konkurent;
b) Radnja nije poblie odreena Zakonom o trgovini. Izostao je i izriiti
zahtjev ranijeg prava da ona ima poslovni karakter. 376 Smatramo, ipak, da se ovo
obiljeje moe konstruisati iz pojma trgovca i iz zahtjeva da radnja bude suprotna
ne bilo kojim, nego upravo i jedino poslovnim obiajima. Ovakav stav ne znai da
radnja mora biti izvrena u prometu robe i usluga, odnosno u sklopu neke druge
poslovne djelatnosti. Za razliku od Pariske konvencije, Zakon o trgovini ne
zahtijeva da radnja ima konkurencijski karakter, da bude izvrena u odnosu
konkurencije. Time se na zakon pridruio nekim od najmodernijih rjeenja u
uporednom pravu, njemakom i vajcarskom. 377 Rjeenje Zakona o trgovini ne
znai da su radnje poinjene u odnosu konkurencije iskljuene iz okvira instituta
nelojalne utakmice. Ono samo upuuje na injenicu da djelo nelojalne konkurencije
moe biti poinjeno i kad aktuelni ili potencijalni odnos konkurencije nije vjerovatan.
Time se institut nelojalne konkurencije pribliava nelojalnom ponaanju, a cijelo
pravo konkurencije pravu trita.
Drugi element je suprotnost radnje dobrim poslovnim obiajima. Pojam dobrih
poslovnih obiaja je ve objanjen kod razmatranja izvora prava konkurencije.
Stoga emo ovdje ispitati samo kategoriju suprotnost. Ona se cijeni sa
drutvenog stanovita i objektivno. Negiranju suprotnosti ne moe posluiti
pozivanje na shvatanja koja dominiraju bilo unutar pojedine brane, bilo ueg
trinog ili geografskog podruja. Krivica poinioca radnje suprotne dobrim
poslovnim obiajima ili njeno odsustvo takoe su pravno irelevantni. Treba naglasiti
378
da je konstatovanje ovog elementa generalne klauzule u praksi veoma sloeno.
Tree, tetni karakter radnje predstavlja razlog za zabranu djela nelojalne
utakmice i ujedno ih odvaja od nelojalnih postupaka i radnji protivnih dobrim
poslovnim obiajima koje nemaju tetni karakter. teta moe biti aktuelna ili
potencijalna. Potencijalno tetna radnja nelojalne utakmice je ona koja je u
konkretnim okolnostima podobna da prema redovnom toku stvari dovede do
nastanka tete. Na ovaj nain zabrana nelojalne utakmice djeluje i preventivno.
Obiljeja tete procjenjuju se prema pravilima obligacionog prava, Zakona o
obligacionim odnosima konkretno. Lica kojima moe biti prouzrokovana teta,
zatieni subjekti, odreeni su veoma iroko: drugi trgovci bez obzira na to da li
imaju ili nemaju status konkurenata, ostala pravna lica - ukljuujui dravu i
graansko-pravne subjekte, te potroai. U izloenom konceptu pod potroaima
376
377
378
O tome vidjeti Trifkovi dr Milo: op.cit., str. 96-98.

Trifkovi dr Milo, isto djelo, str. 93-95.
Trifkovi dr Milo, isto djelo, str. 108.
442
se podrazumijevaju fizika lica kao individualni krajnji kupci. Ovdje su potrebne

dvije napomene. Prvo, iako je drutvena zajednica ispala iz kruga zatienih
subjekata, postojea rjeenja svojom irinom omoguavaju zatitu optih interesa. I
drugo, ukljuivanje potroaa u krug zatienih subjekata predstavlja korak ka
uvoenju narodne tube (actio popularis) u ovom domenu.
Kao i generalna klauzula, i imenovani sluajevi su odreeni na meunarodnom
i dravnom nivou. Prema Pariskoj konvenciji, Treba zabraniti naroito:
1) bilo kakva djela koja po svojoj prirodi mogu stvoriti zabunu, ma kojim
sredstvom, sa preduzeem, proizvodima ili industrijskom, odnosno trgovinskom
djelatnou jednog konkurenta;
2) lane primjedbe pri voenju trgovine takve prirode da diskredituju
preduzee, proizvode ili industrijsku, odnosno trgovinsku djelatnost jednog
konkurenta;
3) oznake ili navode ija upotreba u trgovini moe dovesti javnost u zabludu o
porijeklu, nainu proizvodnje, osobinama, pogodnostima za upotrebu ili koliini
robe (l. 10 bis, paragraf 3).
Enumeracija imenovanih sluajeva u Zakonu o trgovini (l. 43) daleko je ira.
Djelom nelojalne utakmice smatraju se naroito:
1) reklamiranje, oglaavanje ili nuenje robe navoenjem podataka ili
upotrebom izraza kojim se stvara ili se moe stvoriti zabuna na tritu, ime se
odreeni trgovac dovodi ili se moe dovesti u povoljniji poloaj;
2) davanje podataka o drugom trgovcu koji mogu biti tetni po ugled ili
poslovanje tog trgovca;
3) prodaja robe s oznakom ili podacima koji stvaraju ili mogu stvoriti zabunu u
pogledu porijekla, naina proizvodnje, koliine, kvaliteta ili drugih svojstava robe;
4) prikrivanje mana robe ili dovoenje na drugi nain kupca u zabludu;
5) preduzimanje radnji usmjerenih na raskidanje poslovnih odnosa izmeu
drugih trgovaca ili radi spreavanja, odnosno oteavanja zasnivanja takvog
poslovnog odnosa;
6) neopravdano neizvravanje ili jednostrano raskidanje ugovora o kupovini i
prodaji robe ili drugog trgovinskog ugovora zbog zakljuenja istog ili slinog
ugovora sa drugim, ime se nanosi ili moe nanijeti teta saugovarau;
7) oglaavanje prividne rasprodaje ili prividnog snienja robi ili obavljanje
drugih slinih radnji koje dovode ili mogu dovesti potroaa u zabludu u pogledu
cijena;
8) neovlaena upotreba tueg imena, firme, iga, oznake drugog spoljnog
obiljeja, ako se time stvara ili moe stvoriti zabuna na tritu;
9) davanje ovlaenja drugom trgovcu da moe koristiti njegova vanjska
obiljeja, ako se time stvara ili moe stvoriti zabuna na tritu;
10) neovlaeno koritenje usluga trgovakog putnika, trgovinskog
predstavnika ili zastupnika drugog preduzea.
443
Odnos imenovanih sluajeva u dva citirana akta ima sljedea obiljeja. Prvo, i
u Konvenciji i u Zakonu imenovani sluajevi su sami po sebi (per se) nedoputena
djela. Drugo, nabrajanje u naem zakonu je ire od onoga u Pariskoj konvenciji, to
je opravdano ciljem enumeracije. Tree, Pariska konvencija navoenjem
imenovanih sluajeva uspostavlja meunarodno prihvaeni prag zatite od
nelojalne utakmice, dok Zakon o trgovini tei da tu zatitu olaka i da je uini
efikasnijom. Napokon, u oba sluaja nabrajanje je netaksativno.
Sistematizacija imenovanih sluajeva, prema Zakonu o trgovini, moe se
izvriti po razliitim mjerilima. 379 Bez obzira na klasifikaciju, za svako pojedino djelo
je neophodno utvrditi njegova specifina obiljeja. Ona su u ranijoj jugoslovenskoj
teoriji znatno bolje obraena nego kod drugih instituta prava konkurencije. 380
Napokon, prilikom klasifikacije i primjene pojedinih imenovanih sluajeva treba
voditi rauna o njegovoj eventualnoj podudarnosti sa pojavnim oblicima drugih
instituta prava konkurencije. Na primjer, djelo iz take 7. moe istovremeno biti i
imenovani sluaj pekulacije iz take 1. st. l. 44 (oglaavanje prividne rasprodaje druge radnje kojima se prouzrokuju poremeaji na tritu).
Novina u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine odnose se na pojedine
institute utvrene ZOP-om. Naime, pojedina djela nelojalne utakmice mogu se
analogijom izvesti u sluaju nepotivanja odredbi ZOP-a vezano za: garanciju za
zdravstvenu ispravnost ivotnih namirnica i predmeta opte upotrebe (l. 36-39);
oglaavanje proizvoda i usluga (l. 40-41); rasprodaja (l. 42-44); prodaju od vrata
do vrata-direktna prodaja (l. 48-49); prodaju na daljinu (l. 50-58); potroaki
kredit (l.59-78); osiguranje (l. 79-87); turistiki paket aranmani (l. 97-108) i
ugovorne odredbe (l. 111-114).
II ODGOVORNOST U PRAVU KONKURENCIJE
1. Sistem odgovornosti
Ve je istaknuto da kombinovanje vie vrsta sankcija predstavlja obiljeje
metoda prava konkurencije. Posmatran sam za sebe, sistem odgovornosti u pravu
konkurencije prua daleko sloeniju i bogatiju sliku. Ona ima sljedea obiljeja:
a) Ukljuenost drutvenih i pravnih sankcija,
b) Mogunost kumulativne primjene pojedinih vrsta sankcija za isto poinjeno
nezadovoljeno konkurencijsko djelo,
c) Preteno represivan karakter, te
d) Postojanje specifinosti u podsistemu sankcija za svaki institut prava
konkurencije.
379

Janji dr Miodrag: Industrijska svojina i autorsko pravo, Sl. l. SFRJ, Beograd, 1982, str. 185-206; Besarovi dr
Vesna: Pravo industrijske svojine i autorsko pravo, Poslovna politika, Beograd, 1984, str. 157-174, Straus dr Joseph:
Das Wettbewerbsrecht in Jugoslawien, Carl Heymanns Verlog, Koln, 1970.
380
444
Drutvene sankcije ukljuene su u sistem odgovornosti zbog opteg znaaja

konkurencije kao sinonima slobodnog trita. Pravno-tehniki osnov za njihovo
povezivanje sa pravnim sankcijama predstavlja kategorija dobrih poslovnih obiaja.
Pored pravnih, oni u sebe ukljuuju i eminentno socioloke i ekonomske, odnosno
poslovne sadraje. Drutvene sankcije mogu se podijeliti prema tome da li ih
primjenjuje neorganizovano, difuzno drutvo ili se za njihovo ostvarivanje staraju
nedravne drutvene institucije. U prvoj grupi su naroito znaajne one koje
primjenjuju pripadnici iste grane djelatnosti i potroai. Za drugu skupinu su bitne
sankcije sudova asti i skuptina privrednih komora. Sa razvojem trita jaa uloga
nepravnih sankcija. Njenoj realizaciji slui i mogunost zahtjeva za objavljivanje
osuujue presude u sredstvima javnog informisanja, tamo gdje ona postoji.
Pravne sankcije mogu biti izreene prema aktima i prema licima. Dalje emo
se baviti samo njima. Gdje bude potrebno, draemo se redoslijeda izlaganja
pojedinih instituta prava konkurencije.
2. Sankcije prema aktima
U naem pozitivnom pravu vie ne postoje odredbe o nitavnosti pravnih akata
kojima su poinjena nedoputena konkurencijska djela. Zbog toga se osnov za
njihovu nitavost mora potraiti u optim pravilima. Ako su u pitanju
graanskopravni poslovi, on se nalazi u Zakonu o obligacionim odnosima. Bude li
djelo izvreno upravnim aktom, njegovo ponitenje se mora zahtijevati prema
381
pravilima Zakona o optem upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima.
Prilikom recepcije Zakona o obligacionim odnosima u na pravni sistem,
njegove odredbe o nitavosti obligacionih odnosa i poslova na bazi kojih oni
nastaju su znatno mijenjane. Sistemski znaaj ima novela: Uesnici u prometu
slobodno ureuju obligacione odnose, a ne mogu ih ureivati suprotno Ustavu
Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, te moralu drutva (l. 10).
Dosljedno ovome proglaeni su nitavim ugovori iji je predmet (l. 47) ili osnov (l.
51) nedoputen. Nedoputenost je u oba sluaja izriito definisana kao protivnost
ugovora Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima, te moralu drutva.
Ugovori i drugi graansko-pravni poslovi kojima bi bila poinjena zabranjena
konkurencijska djela nesumnjivo su protivni ustavnim odredbama o slobodnom i
jedinstvenom tritu, te izriitim i jasnim normama Zakona o trgovini. Zbog toga
nema sumnje da su ovakvi akti nitavi. Za pravo konkurencije je posebno vana
novelirana odredba Zakona o obligacionim odnosima o posljedicama nitavosti
(l. 104). Sud tada moe odbiti, u cijelini ili djelimino, zahtjev nesavjesne strane
za vraanje onoga to je drugoj strani dala, a moe odluiti da druga strana ono
to je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda optini na ijem podruju ona
ima sjedite, odnosno prebivalite. Primjena citirane odredbe osobito je pogodna
za suzbijanje monopolistikih sporazuma i nekih djela pekulacije.
381
Zakon o upravnom postupku (Sl. Novine FBiH br. 2/98) i Zakon o upravnim sporovima (Sl. Glasnik BiH br. 19/02).
445
Izvrene faktike radnje nedravnih subjekata nemaju svojstvo pravnih akata.

Zbog toga se one ne mogu suzbijati jedino kao graanskopravni delikti.
Upravni akti koji su protivni pravu konkurencije sreu se u okvirima instituta
naruavanja jedinstva trita. Oni imaju preteno pojedinani karakter. Za njihovo
ponitavanje primjenjuju se instrumenti upravnog prava. To moe, najprije, biti
alba pogoenog trgovca, odnosno drugog subjekta poslovnog prava na
prvostepeno rjeenje. Ukoliko alba u konkretnoj upravnoj stvari nije dozvoljena ili
ako nije usvojena, protiv pojedinanog akta se moe voditi upravni spor. U oba
sluaja je zajedniko to to postupak pokree lice ije je pravo na slobodnu
konkurenciju povrijeeno. Za suzbijanje faktikih radnji upravnih organa kojima se
ograniava jedinstvo trita najefikasnije sredstvo predstavlja iniciranje rada
upravne inspekcije.
ZOP uvodi, u okviru odjeljka XXII Pravna zatita potroaa (lan 132) posebnu
tubu protiv trgovca ako:
a) u pravnom prometu sa potroaima primjenjuje neprihvatljive uslove
poslovanja i/ili
b) prilikom zakljuenja ugovora ponudi tampane obrasce (formularne
ugovore) koji sadre odredbe nepovoljne za potroaa ili su u suprotnosti sa
dobrim poslovnim obiajima i odredbama ZOP-a.
Ovu tubu moe podnijeti svako pravno lice u ijoj je nadlenosti zatita prava
i interesa potroaa a koja posluje najmanje godinu dana prije pokretanja sudskog
spora. Tubu moe podnijeti i poslovno udruenje ili komora kod koje je trgovac
ulanjen. Samom tubom se moe zahtijevati utvrivanje nitavosti ugovora ili
njegovih dijelova, optih uslova poslovanja ili sadraja formularnih ugovora.
Doneene presude imaju dejstvo erga omnes-prema svima.
3. Sankcije prema licima
3.1. Imovinskopravne sankcije
Zakon o suzbijanju nelojalne utakmice i monopolistikih sporazuma (1974)
sadravao je tri specifine konkurencijske tube. One su bile usmjerene na:
zabranu daljeg vrenja djela nelojalne utakmice, odnosno monopolistikog
djelovanja, otklanjanje stanja stvorenog tim djelima i na objavljivanje presuda u
382
Pored toga, bila je predviena hitnost sudskog
sredstvima javnog informisanja.
postupka, te posebni, krai rokovi zastare. Uporedno pravno posmatrano, ova su
rjeenja Zakona (1974) inila veoma moderan akt. Ona nisu ula u Zakon o trgovini
ex SFRJ (1990). Recepcijom tog legislativnog akta u pravo Bosne i Hercegovine i
ponavljanjem njegovih rjeenja u Zakonu o trgovini FBiH imovinskopravna zatita
od nedoputenih konkurencijskih djela je reducirana na opta pravila obligacionog
prava. Ona se danas primjenjuju na sva etiri konkurencijska instituta na isti nain.
382
O ovim tubama vidjeti Trifkovi dr Milo, isto djelo, str. 131-142 i 150-152.
446
Uporeivanjem specifinog sadraja djela zabranjenih pravom konkurencije i

generalnih rjeenja Zakona o obligacionim odnosima, mogue je utvrditi pet
imovinskopravnih tubi koje aktivno legitimisanom licu stoje na raspolaganju.
Ukratko emo navesti najvanija obiljeja svake od njih:
a) Zahtjev da se ukloni izvor opasnosti (l. 156 ZOO). Ova tuba je pandan
zahtjevu za zabranu daljeg vrenja nelojalne utakmice ili monopolistikog
djelovanja, ali ima slabiji efekat od njega. Tuba glasi na uklanjanje konkretnog
izvora opasnosti ili, ako to nije mogue, na obustavu itave djelatnosti. Uslov za
njeno podizanje jeste realnost opasnosti i mogunost da iz nje proistekne znatnija
teta. Realnost opasnosti se moe dokazivati u tri sluaja: neposredno predstoji
izvrenje nedoputenog konkurencijskog delikta, izvrenje je u toku i vjerovatno je
ponavljanje jednom ve uinjene zabranjene radnje. Teret dokazivanja da prijeti
znatnija teta lei na tuiocu. Krivica lica koje vri ugroavanje ne mora postojati
(l. 154, st. 2 ZOO);
b) Zahtjev da se prestane s povredom prava linosti (l. 157 ZOO). Za razliku
od prethodnog sluaja, ovdje povreda prava ve mora biti izvrena. tetnu radnju i
tetu dokazuje tuilac prema optim pravilima. Naknada se zahtijeva kao i u drugim
sluajevima povrede asti i irenja neistinitih navoda (l. 198 ZOO), odnosno
prema optim pravilima o reparaciji nematerijalne tete (l. 199-205 ZOO). Jasno je
da je ova tuba pogodna za suzbijanje nedoputenih konkurencijskih djela koja se
vre povredom linih dobara i prava industrijske svojine drugih lica;
c) Zahtjev za otklanjanje stanja stvorenog konkurencijskim deliktom (l. 165 i
185 ZOO) u stvari je tuba za naturalnu restituciju. Izmeu ove i konkurencijske
tube za otklanjanje stanja stvorenog nelojalnom utakmicom ili monopolistikim
djelovanjem postoje tri bitne razlike. Naime, razmatrana konkurencijska tuba se
mogla podnijeti i kada teta ne postoji, bez obzira na odsustvo krivice poinioca
radnje i po hitnom postupku. Ni jedno od tri navedena obiljeja ne postoji kod
civilne tube za naturalnu restituciju;
d) Tuba na novanu naknadu uinjene tete (l. 154 i 185 ZOO). Na ovaj
zahtjev se najdirektnije primjenjuju generalna pravila obligacionog prava. Raniji
pokuaji da se ona modificira prema specifinim zahtjevima prava konkurencije
383
ostali su iskljuivo na nivou teorije;
e) Zahtjev za utvrivanje izvrenog djela i prava koje se na tome zasniva (l.
187 Zakona o parninom postupku - ZPP). Ova tuba na utvrivanje ima opti
karakter. U pravu konkurencije ne ispoljava posebne osobine. Interesantna je iz
dva razloga: ovako utvrena potraivanja zastarijevaju ne za tri, nego za deset
godina (l. 379 ZOO), a njihovo ostvarivanje je znatno olakano.
Uz svaku od navedenih tubi mogue je traiti od suda da izrekne privremenu
mjeru obezbjeenja (l. 278 i 312 ZPP). S obzirom na brzinu kojom se one izriu,
mogu biti veoma efikasno sredstvo za spreavanje daljeg vrenja nedoputenih
konkurencijskih radnji i za smanjenje teta koje su tim djelima eventualno nastale ili
mogu nastati.
383
447
Zasebne imovinsko-pravne sankcije su utvrene odredbama ZOP-a (lan 135138). Sistem ovih sankcija je vrlo iscrpan i radi se o novanim sankcijama naspram
trgovaca u sluaju krenje obaveza ustanovljenih ZOP-om. Raspon sankcija se
kree od 500,00 KM do 6.500,00 KM.
3.2. Krivinopravne sankcije
Djela zabranjena pravom konkurencije usmjerena su na slobodu utakmice,
jedinstvo trita i njegovu otvorenost. Ona zato predstavljaju optu drutvenu
opasnost. Stepen te opasnosti je razliit kod pojedinih pojavnih oblika
nedoputenog takmiarskog ponaanja. Zbog toga je krivina zatita postavljena
na dva nivoa. Najopasniji sluajevi unutar svakog instituta predstavljaju
istovremeno i privredne prestupe i krivina djela. Ostali se zapreavaju samo kao
privredni prestupi, a u nekim sluajevima i kao prekraji.
384
Spadaju
u
Krivina djela se odreuju taksativno u Krivinom zakonu.
krivina djela protiv privrede, poslovanja i sigurnosti platnog prometa i ureena su
na entitetskom i dravnom nivou. Izmjenama krivinog zakonodavstva izvrena je
redukcija ovih djela. Tako prema KZ u FBiH lanom 241 zaprijeena je povreda
ravnopravnosti u vrenju privredne djelatnosti. Radi se o zloupotrebi slubenog ili
uticajnog poloaja kojim se ograniava slobodno kretanje ljudi, roba i kapitala na
podruju Federacije BiH. Zaprijeena je zatvorska kazna od 6 mjeseci do 5 godina.
Drugim stavom ovog lana zaprijeeno je ograniavanje slobode kretanja ljudi,
robe i kapitala izmeu entiteta ili entiteta i Distrikta Brko. Zaprijeena je zatvorska
kazna u trajanju od 1 do 8 godina. Stilizacija lana 204 KZ BiH je skoro identina
samo to se odnosi iskljuivo na zloupotrebu slubenog ili uticajnog poloaja kojim
se ograniava slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala izmeu entiteta ili
izmeu entiteta i Distrikta Brko. Za ovo krivino djelo zaprijeena je zatvorska
kazna od 6 mjeseci do 5 godina.
Pobrojana dva krivina djela u sebi objedinjuju elemente monopolistikog

djelovanja, pekulacije a posebno naruavanja jedinstva trita.
Privredni prestup kao povreda pravila o privrednom i finansijskom poslovanju
koju je uinilo pravno lice ili odgovorno lice u pravnom licu, koja je prouzrokovala ili
mogla prouzrokovati tee posljedice i koja je odlukom nadlenog organa odreena
kao privredni prestup sada se u pravnom reimu Bosne i Hercegovine definiu kao
prekraji. Radi se o povredi propisa o ekonomskom i finansijskom poslovanju
385
Kao poinioci se
odreene zakonom ili drugim propisima Bosne i Hercegovine.
mogu javiti fizika i pravna lica, a zaprijeene su novane i kazne zatvora.
Novane kazne se kreu u rasponu od 30,00 do 200.000,00 KM a zatvorske kazne
u rasponu od jednog do ezdeset dana.
384
Krivino-pravna materija je ureena: Krivinim zakonom Federacije BiH (Sl. Novine F BiH br. 47/03) i Krivinim
zakonom Bosne i Hercegovine (Sl. Glasnik BiH br.37/03). Citirae se dalje kao KZ FBiH i KZ BiH.
385
Zakon o prekrajima Bosne i Hercegovine (Sl.glasnik BiH 20/04).
448
Zakonom o trgovini (l. 55) sve generalne klauzule i svi imenovani sluajevi
monopolistikog djelovanja, pekulacije i nelojalne utakmice proglaeni su za
privredni prestup. Radnje naruavanja jedinstva trita su, meutim, izostavljene.
Kazna za pravna lica moe se izrei u rasponu od 2.000 do 20.000 KM.
Odgovorno fiziko lice koje poini neko od navedenih djela prava konkurencije
takoe se smatra odgovornim za privredni prestup. Kazna je, razumije se, manja i
iznosi od 200 do 2.000 KM.
Uz kaznu za privredni prestup mogu se izrei i zatitne mjere: oduzimanje
predmeta, zabrana bavljenja odreenom djelatnou trgovca u trajanju do jedne
godine i zabrana vrenja odreenih dunosti fizikom licu - takoe u trajanju do
jedne godine, a u ponovljenom sluaju do tri godine (l. 56 ZoT). Treba podsjetiti
da zatitne mjere imaju administrativni karakter. lan 419. francuskog Code penal
prema tekstu od 3. decembra 1926. isti koncept nalazi se i u Zakonu o daljem
pojednostavljenju privrednog kaznenog zakona (WSG) Njemake od 9. jula 1954. u
tekstu od 3. juna 1975 (BGBL.I S.1313)
4. Organi za nadzor
ZOP i ZOK uvode, pored ZoT i druge organe koji su nadleni za nadzor nad
njihovim sprovoenjem. Pored ranije pomenutih inspekcijskih organa, prema
oderdbama ZOK, uvodi se zasebna organ: Konkurencijsko vijee na nivou Bosne i
Hercegovine i Ured za konkurenciju i zatitu potroaa a koji se osnivaju na
entitetskim nivoima. Konkurencijsko vijee je samostalno tijeo koje je u obavezi da
osigura dosljedno sprovoenje ZOK na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine i koje
ima iskljuivu nadlenost u odluivanju da li postoje pojedini oblici zabranjenog
konkurentskog djelovanja. Ovo vijee ima svojstvo pravnog lica sa sjeditem u
Sarajevu. U vrenju svoje nadlenosti Konkurencijsko vijee donosi odluke o:
propisivanju optih definicija obraunskih metoda za kljune konkurencijske
pojmove, propisivanje posebni definicija, dodjeljivanju izuzea, propisivanju
procedure prijavljivanja, istrage i sasluanja; odreivanju sankcija privrednim
subjektima zbog povrede odredbi ZOK, davanju neobaveznih miljenja i preporuka,
unutranjoj organizaciji kao i zahtjevima upuenim Uredima za konkurenciju i
zatitu potroaa za sprovoenje istranih procedura. Konkurencijsko vijee
prema Vijeu ministara Bosne i Hercegovine predlae: visinu naknade za njegove
radnje ili postupke, visinu novanih kazni i iznos sredstava potrebnih za rad.
Odluke Konkurencijskog vijea su obavezne za primjenu na cijeloj teritoriji Bosne i
Hercegovine i primjenjuju se odmah nakon objavljivanja ako ZOK drugaije ne
propisuje. albeni postupak sprovodi se pred Sudom Bosne i Hercegovine.
Uredi za konkurenciju i zatitu potroaa, kao entitetski organi, naroito, u
okviru svoje nadlenosti: provode istrage prema zahtjevima Konkurencijskog
vijea, osiguravaju efikasno sprovoenje odluka Konkurencijskog vijea i izvravaju
sve zadatke utvrene zakonom kojim se regulie zatita potroaa.
449
Kao nosioce zatite potroaa ZOP definie: Ministarstvo vanjske trgovine i

ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine, Konkurencijsko vijee, Vijee za zatitu
potroaa Bosne i Hercegovine, Ministarstvo trgovine Federacije BiH, Ministarstvo
trgovine i turizma Republike Srpske, entitetske Urede za konkurenciju i zatitu
potroaa, udruenja potroaa, obrazovne institucije, medije, publikacije kao i
inspekcijska i druga tijela osnovana prema zakonu. Nadlenosti pojedinih od
pobrojanih tijela i organa su posebno definisana odredbama ZOP-a s tim to
inspekcijski organi imaju slijedea ovlatenja: obustavu prodaje proizvoda do
otklanjanja nepravilnosti i obustavi oglaavanja, takoer, do otklanjanja
nepravilnosti.
Kao nosioce zatite ZONT definie: Agenciju za nadzor nad tritem BiH,
inspekcijske i druge organe uprave Federacije BiH, Republike Srpske i Brko
Distrikta koji su posebnim zakonima i propisima ovlateni za vrenje inspekcijskih i
drugih poslova koji se odnose na kontrolu proizvoda na tritu BiH.
450
LITERATURA
/Citirane knjige/
Antonijevi dr Zoran:
Privredno pravo, VII izdanje, Savremena

administracija, Beograd, 1983.
Bankarsko pravo, Savremena administracija,
Beograd, 1982.
Antonijevi dr Zoran,
Petrovi dr Milan i
Pavievi dr Boidar:
Areeda Philip:
Arsi dr Zoran:
Barto dr Milan,
Antonijevi dr Zoran
Jovanovi dr Vladimir:
Begti dr Read,
Burnazovi dr Tufik,
ovi dr efik i
Trifkovi dr Milo:
Besarovi dr Vesna:
Brajkovi dr Vladimir:
Buklja dr Ivo:
Butorac Josip:
Callmann Rudolf:
Cari dr Slavko:
Cigoj dr Stojan:
ovi dr efkija:
Darva Ernest:
Draki dr Mladen:
urev dr Duanka:
Antitrust Analysis, Little - Brown, Boston, 1967.

Kombinovani prevoz robe, Nauna knjiga,
Beograd, 1985.
Menino i ekovno pravo, Beograd, 1974.
i
Modeli ugovora o poslovnoj saradnji sa
inostranstvom (sa komentarima), Ekonomski
institut Sarajevo, Sarajevo, 1982.
Pravo industrijske svojine i autorsko pravo,
Poslovna politika, Beograd, 1984.
Meunarodno transportno pravo, Zagreb, 1957.
Pravne norme i trgovaki obiaji za ambalau,
Progres, Zagreb, 1962.
Dioniko drutvo, Zagreb, 1924.
The Law of Unfair Competition, Trade Marks and
Monopolies, Callaghan and CO, Mundelein, 1967.
Ugovor o licenci u Komentar Zakona o
obligacionim odnosima, (redaktori: Perovi dr
Slobodan i Stojanovi dr Dragoljub), Knjiga II,
Kragujevac, 1980.
Transportno pravo, Sinteza, Ljubljana, 1978.
Saobraznost isporuke robe sa ugovorom o
meunarodnoj kupoprodaji, Svjetlost, Sarajevo,
1978.
Nelojalna utakmica u trgovini i industriji sa gledita
privatnog prava, Beograd, 1993.
- Meunarodno privredno ugovorno pravo, IV
izdanje, Savremena administracija, Beograd, 1984.
- Meunarodna prodaja prema uniformnim
pravilima i uporednom pravu, Exportpress i Institut
drutvenih nauka, Beograd, 1987.
-Zakljuivanje ugovora o prodaji, CRS, II izdanje,
Beograd, 1986.
Odgovornost eleznikog prevozioca, Nauna
knjiga, Beograd, 1987.
451
ureti dr Slobodan:
urovi dr Radomir:
Ellison John,
Bedingfield Jim i
Harrison Tom:
Foley J. Bernard:
Galbreith John Kenneth:
Goldtajn dr Aleksandar:
Goyet F:
Grabovac dr Ivo:
Grupa autora:
Hammerle Hermann:
Henn G. Harry:
Ivoevi dr Borislav:
Jakaa Branko:
Jankovec dr Ivica:
Janji dr Miodrag:
Kapor dr Vladimir:
Ugovor o izgradnji investicionih objekata, Struna

knjiga, Beograd, 1983.
Meunarodno privredno pravo, VII izdanje,
Savremena administracija, Beograd, 1986.
Business law, Third Ed. Business Education
Publishers Ltd., Durham, 1994.
Trita kapitala, Mate, Zagreb, 1993.
Nova industrijska drava, Stvarnost, Zagreb, 1969.
- Meunarodno trgovako pravo (uvod i redakcija
Goldtajn dr Aleksandar), Informator, Zagreb, 1970.
- Privredno ugovorno pravo, Informator, Zagreb,
1967.
Droit penal special, Sirey, Paris, 8. ed, 1972.
Analiza klauzula u teretnicama jugoslovenskih
brodara, Institut za uporedno pravo, Beograd,
1970.
Komentar Zakona o obligacionim odnosima
(redakcija: Perovi dr Slobodan i Stojanovi dr
Dragoljub), Kulturni centar
Gornji Milanovac Pravni fakultet Kragujevac, Kragujevac, 1980.
Handelsrecht, Verlag Styria, Eraz-Wien-Koln,
1959/1960.
Handbook of the Law of Corporations and other
Business Enterprises, Sec. Ed., West Publishing
CO., St. Paul, 1970.
- Odgovornost pomorskog brodara, Savremena
- Osnovi saobraajnog prava, NIO Univerzitetska
knjiga, Titograd, 1983.
Sistem plovidbenog prava Jugoslavije - Ugovori o
iskoritavanju brodova, Knjiga III, Informator,
Zagreb, 1980.
- Pomorske havarije, Institut za uporedno pravo,
Beograd, 1965.
- Privredno pravo Slubeni list SFRJ, Beograd,
1981.
- Ugovor o graenju u Komentar Zakona o
obligacionim odnosima (redaktori: Perovi dr
Slobodan, Stojanovi dr Dragoljub), Kragujevac,
1980.
Industrijska svojina i autorsko pravo, Slubeni list
SFRJ, Beograd, 1982.
Ugovor o kupovini i prodaji robe prema Optim
uzansama za promet robom, Savremena
452
Kapor dr Vladimir i
Cari dr Slavko:
Krulj dr Vrleta:
Kompanjet dr Zoran:
Koovi dr. Jelena i uleji
dr. Predrag
Larenz Karl:
Lazarevi dr Ljubia:
Loza dr Bogdan:
Marsh S.B. i
Soulsby J.:
Milovanovi mr. Svetislav
Marovi dr. Boris
Orsag Silvije
Perovi dr Slobodan:
Radii dr Jakov:
Rastovan dr Pavao:
Rastovan dr Pavao i
Luger-Katui dr Radojka:
Reimer Eduard:
Reithman dr Cristoph:
Rosenthal S. Morris:
Roubier Paul:
Srzenti dr Nikola:
Ugovori robnog prometa, Privredna tampa, VI

izdanje, Beograd, 1987.
- Dejstvo ugovora o kupoprodaji svojina, predaja,
rizik, cena, Institut za uporedno pravo, Beograd,
1972.
- Instrumenti plaanja u savremenom prometu
(virman,
ek,
kompenzacija),
Savremena
Ugovori u privredi, Drutvo pravnika u privredi i
Drutvo knjigovoa, Rijeka, 1962.
Osiguranje, Ekonomski fakultet u Beogradu,
Beograd 2002.
Lehrbuch des Schuldrechts, II Band, Munchen,
1977.
Krivino pravo - posebni deo, Savremena
Obligaciono pravo - opti dio, Dom tampe,
Sarajevo, 1987.
Outlines of English Law, McGraw-Hill Book
Company, London, 1990.
Savremen hartije od vrednosti, Slubeni glasnik,
Beograd, 1999.g.
Osiguranje i pedicija, Stylos, Novi Sad 2001.
Vrijedonosni papiri, Revicon, Sarajevo, 2003.g.
- Formalni ugovori graanskog prava, Savez
udruenja pravnika Jugoslavije, Beograd, 1964.
- Obligaciono pravo, Knjiga I, Privredna tampa,
Beograd, 1980.
Obligaciono pravo - opti deo, Nolit, Beograd,
1979.
Vrijednosni papiri, Informator, Zagreb, 1955.
Vrijednosni papiri - mjenica i ek, Informator,
Zagreb, 1985.
Wettbewerbs
und Warenzeichnenrecht, C.
Heinemanns Verlag, 3. Aufl., Koln - Berlin, 1954.
Internationales Vertragsrecht, Otto Schmid, III
Aufl., Koln, 1980.
Techniques of international trade, McGraw-Hill
Book Company, 1950.
Le droit de la proprieteindustrielle, Sirey, vol. I,
Paris 1954.
Redaktor:
Komentar
Krivinog
zakona
Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije,
Savremena administracija, Beograd, 1982.
453
Starovi dr Borivoj:
Stjepanovi dr Nikola:
Straus dr Joseph:
Sultanovi Aziz:
Sultanovi Aziz,
Trifkovi dr Milo i
Simi dr Mili:
uleji dr Predrag:
urlan Petar:
Toroman dr Marija:
Trajkovi dr Miodrag:
Trifkovi dr Milo:
Trivun dr. Veljko
Trivun dr. Veljko, Vedad

Silajdi,
Fatima
Mahmutehaji i Grbo mr.
Zinka
Troller Alois:
Vajner dr Zdenko:
Vasiljevi dr Mirko:
Vasiljevi Mirko
Verona dr Albert:
Meunarodna CIF i FOB kupoprodaja, Institut za

uporedno pravo, Beograd, 1977.
Upravno pravo u SFRJ - opti deo, Knjiga II,
Privredni pregled, Beograd, 1973.
Das Wettbewerbsrecht in Jugoslawien, Carl
Heymanns, Koln, 1970.
Privredno pravo, Veselin Maslea, Sarajevo, 1980.
Teorija drave i prava statusnog i obligacionog
prava, Veselin Maslea, Sarajevo, 1984.
Pravo osiguranja, Misao, Novi Sad, 1992.
Posebne uzanse o graenju, Privredna tampa,
Beograd, 1977.
Vrste i modaliteti ugovora o kupovini i prodaji,
Institut za uporedno pravo i Savremena
Saobraajno pravo, Privredna tampa, Beograd,
1983.
- Prava i obaveze stranaka iz ugovora o prevozu
robe drumom, Institut za uporedno pravo, Beograd,
1970.
- Odgovornost prevoznika za neizvrenje obaveza
iz opteg tipa ugovora o prevozu stvari drumom u
domaem transportu, Institut za uporedno pravo,
Beograd, 1972.
- Pravo konkurencije, Svjetlost, Sarajevo, 1981.
Uticaj principa pacta sunt servanda na izvravanje
obaveza kod ugovora o graenju, Ekonomski
fakultet u Sarajevu-Izdavaka djelatnost, Sarajevo,
2002.g.
Praktikum poslovnog prava, Ekonomski fakultet u
Sarajevu-Izdavaka djelatnost, Sarajevo, 2002.g.
Immaterialguterrecht, Helbing - Leuchtenhahn,
Basel-Stuttgart, Bd. II, 1965.
Vrijednosni i drugi papiri robno-novanog prometa,
Narodne novine, Zagreb, 1963.
Odgovornost
eleznice
u
domaem
i
meunarodnom prevozu robe, Nauna knjiga,
Beograd,1987.
Poslovno pravo, Udruenje pravnika u privredi,
Beograd, 2001.g.
Licencni ugovor u jugoslovenskom, inozemnom i
meunarodnom pravu, Informator, Zagreb, 1981.
454
Vilus dr Jelena:
Vilus dr Jelena i
Cari dr Slavko,
ogorov dr Stevan:
Vukovi dr Milo:
Votaw Dow:
Vukmir dr Branko:
Ulmer Eugen:
Winter dr Vilim:
- Ugovor o graenju, Institut za uporedno pravo,

Beograd, 1968.
- Odreivanje i kontrola kvaliteta robe kod ugovora
o prodaji, Institut za uporedno pravo, Beograd,
1970.
- Opti uslovi formularnih ugovora, Institut za
uporedno pravo, Beograd, 1976.
Meunarodno privredno pravo, Nauna knjiga,
Beograd, 1984.
Bankarstvo-organizacija i poslovanje banaka,
Nauna knjiga, Beograd, 1960.
Legal Aspects of Business Administration,
Prentice Hall, Englewood, 1969.
Ugovori o izvoenju investicijskih radova meunarodni, CIP, Zagreb, 1980.
Unlauterer Wettbewerb, Band I, EWG, BeckscheHeymanns Verlag, Munchen - Koln, 1965.
Trgovaki zakon - Tuma Bosansko-hercegovakom trgovakom zakonu, Naklada St. Kugli,
Zagreb, 1912.
455
S K R A E N I C E I KORITENI PROPISI
AGZ
Austrijski Opti graanski zakonik od 1811, ukljuujui

Novele od 1914, 1915, 1916.god.
BGB
Njemaki Graanski zakonik (Burgerliches Gesetzbuch) od

1898.god.
BK
Beka konvencija UN o meunarodnoj prodaji robe od

1980.god
CC
Francuski Graanski zakonik (Code civile) od 1804.god.
CMR
Konvencija o ugovoru za meunarodni prevoz robe

drumom (Convention raltif sur contract de transport
internationale des Merchandies par Route) od 1956.god.
COTIF
Konvencija o meunarodnim prevozima eljeznicom

(Convention on the international railway transports), od
1980.god.
SSR
eko-slovaka Socijalistika Republika
FIDIC
Opti uslovi meunarodne federacije savjetodavnih

inenjera (International Federation of ConsultingEngineers)
HGB
Njemaki Trgovaki zakonik (Handelsgesetzbuch) od

1897.god.
INCOTERMS
Meunarodne
transportne
klauzule
(International
Commercial Terms), od 1936, revizije 1953, 1967,1976,
1980,1990.god.
JP-CIM
Jednoobrazna pravila o ugovoru o meunarodnom prevozu

robe eljeznicama (Dodatak BCOTIF) od 1980.god.
Krivini zakon (Sl. list FBiH 36/03)
KZ BiH
Krivini zakon (Sl. glasnik BiH 37/03)
OU (Uzanse)
Opte uzanse za promet robom (Sl.list FNRJ, br. 15/54)
KZ FBiH
456
RICO
Pravilnik o meunarodnom eljeznikom prevozu

kontejnera (Prilog III Jednoobraznih pravila od 1980)
RID
Pravilnik o meunarodnom eljeznikom prevozu opasne

robe (Prilog I Jednoobraznih pravila od 1980)
RIEx
Pravilnik o meunarodnom eljeznikom prevozu

ekspresnih poiljki (Prilog IV Jednoobraznih pravila od
1980)
RIP
Pravilnik o meunarodnom eljeznikom prevozu kola

korisnika prevoza (Prilog II Jednoobraznih pravila od 1980)
SGA
Engleski Zakon o kupoprodaji robe (Sale of Goods Act) od

1893.god.
ZO
vajcarski Zakon o obligacijama (Obligationenrecht) od

1911, novele 1936.
TIR konv.
Carinska konvenciija o meunarodnom prevozu robe na

osnovu karneta TIR (Transport International par la Route)
od 1959.god.
TZ BiH
Trgovaki zakon za Bosnu i Hercegovinu od 7.juna

1883.god
UCC
Ameriki Jednoobrazni trgovaki

Commercial Code) od 1958.god.
UG
Posebne uzanse u graevinarstvu (Sl.list SFRJ, br. 18/77)
Zakon o eku (Sl.list FBiH 32/00)
ZFP
Zakon o finansijskom poslovanju (Sl.novine FBiH, br. 2/95)
ZK ured
Zemljino-knjini ured
ZKC
Zakon o kontroli cijena (Sl.novine FBiH, br. 2/95)
ZM
Zakon o mjenici (Sl.list FBiH 32/00)
ZMDT
Zakon o meunarodnom drumskom transportu (Sl.list

RBiH, br. 13/94, 39/95)
457
zakonik
(Uniform
ZOO
Zakon o obligacionim odnosima (Sl.list SFRJ, br. 29/78),

57/89 - preuzet Sl.list RBiH, br. 2/92, 13/93, 13/94)
ZOP
Zakon o zatiti potroaa u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik

BiH 17/02)
ZOPD
Zakon o privrednim drutvima (Sl. novine FBiH

29/03)
ZOIO
Zakon o osiguranju imovine i osoba (Sl.list FBiH 2/95, 7/95,

6/98 i 41/98)
ZOIN
Zakon o osnivanju Instituta za standarde, mjeriteljstvo i

industrijsku svojinu (Sl. glasnik BiH 29/00)
ZOK
Zakon o konkurencijskom vijeu (Sl. glasnik BiH 30/01)
ZG
Zakon o graevinskom zemljitu (Sl.novine FBiH 56/02)
ZOT
Zakon o trgovini (Sl.novine FBiH, br. 2/95)
ZONT
Zakon o nadzoru nad tritem u BiH (Sl. glasnik 45/04)
ZOVP
Zakon o vrijednosnim papirima (Sl.list RBiH, br. 10/94,

13/94)
ZPDS
Zakon o prevozu u drumskom saobraaju (Sl.list SRBiH,

br. 22/90, 27/91, Sl.list RBiH, br. 24/92, 33/95, 39/95)
ZIS
Zakon o pravima industrijske svojine u Bosni i Hercegovini

(Sl. glasnik BiH 3/02)
ZOUP
Zakon o upravnom postupku (Sl. list F BiH 2/98 )
ZUPS
Zakon o upravnim sporovima (Sl. list FBiH 19/02)
ZPU
Zakon o prostornom ureenju (Sl.list FBiH, 52/02)
ZPUP
Zakon o pomorskoj i unutranjoj plovidbi (Sl.list SFRJ, br.

22/77, 40/78, 15/80 - preuzet Sl.list RBiH, br. 2/92)
ZR
Zakon o raunovodstvu (Sl.novine FBiH, br. 2/95)
ZS
Zakon o standardizaciji (Sl.list RBiH, br. 13/93)
458
23/99 i
ZSC
Zakon o unutranjem cestovnom prometu (Sl. list FBiH

23/98)
ZSP
Zakon o sigurnosti eljeznikog prometa (Sl.list RBiH, br.

33/95)
ZTI
ZVP
Zakon o trinoj inspekciji (Sl.novine FBiH 2/95)

Zakon o vanparninom postupku (Sl. novine FBiH 2/98)
ZVTP
Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju (Sl.list RBiH, br.

4/96)
ZUIIO
Zakon o ustupanju izgradnje investicionih objekata (Sl.list

SRBiH, br. 33/77, 26/82)
ZUPS
Zakon o ugovorima o prevozu u eljeznikom saobraaju

(Sl.list SFRJ, br. 2/74, 17/90 - preuzet Sl.list RBiH, br. 2/92)
ZOP
Zakon o prekrajima u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH

20/04)
ZOMOVP
Zakon o obligacionim i osnovnim materijalno-pravnim

odnosima u vazdunoj plovidbi (Sl.list SFRJ, br. 22/77,
13/82, 30/85 - preuzet Sl.list RBiH, br. 2/92)
ZTZ
Zakon o tehnikim zahtjevima za proizvode i ocjenjivanje

usklaenosti (Sl. glasnik BiH 45/04)
ZZK
Zakon o visini stope zatezne kamate (Sl.list SFRJ, br.

57/89 - preuzet Sl.list RBiH, br. 2/92)
Uredba
Uredba o postupku nabavke roba, ustupanju radova i

usluga (Sl. novine FBiH 34/04)
459

Poslovno Pravo Ugovori

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Poslovno Pravo Ugovori

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Prof. dr.

Ekonomski fakultet u Sarajevu

2. Odgovornost za docnju sa jednokratnom realnom isporukom

POJAM, ZNAAJ I PRAVNI IZVORI

1.7. Obavljanje odreenih radnji i spisak isprava

ZAKLJUIVANJE, TOVARNI LIST I ELEMENTI UGOVORA

POJAM POSLA I ZAKLJUIVANJE UGOVORA

3.3. Prikupljanje ponuda

1. Primjena optih pravila

2. Prestanak ugovora jednostranim raskidom

2.1. Uopte o bitnim elementima mjenice

10. Obveznice prema valuti na koju glase

2.2. Generalna klauzula

I - POJAM UGOVORA O PRODAJI

Razliitost svojinskih prava koja se pojavljuju u prometu, veliki broj vrsta

Prema pravnotehnikim osobinama i osobenostima koje pokazuju u odnosu na

posebno usmeno dogovorenih nebitnih elemenata i naina kasnijih izmjena i

sainila i potpisala, dostavlja drugom, partneru oba primjera zakljunice potpis sa

definisanje predstavlja ujedno i minimalno kvalitativno odreivanje stvari. U

Da bi ugovor o prodaji postojao, koliina mora biti barem odrediva. A to znai

Vidjeti Zakon o obligacionim odnosima, l. 552. i 553.

3.2. Odreivanje cijena prinudnim aktom

zavisi od uslova svakog konkretnog ugovora. U tom svjetlu treba procjenjivati i

ZS). Njima se kvalitet robe determinie kroz nametanje postupaka projektovanja,

Vidjeti lan 403. - 408. ZOO.

2.4. Odreivanje kvaliteta dispozitivnim propisom

Ambalaa je bitan element ugovora, ako je to propisano ili izriito ugovoreno.

Prema Kapor dr Vladimir - Cari dr Slavko, isto djelo, str. 129.

Meunarodna privredna komora u Parizu (1936.) kodifikovala je najvanije

lan 473. ZOO: Organizovanje prijevoza.

moraju biti ispunjene predviene pretpostavke. Naini izvravanja obaveza

znaenja kvalifikuju upravo kao radnju isporuke. Zahvaljujui tome to isporuka

Za individualizirane i budue stvari postoji alternativno rjeenje. Ako u vrijeme

Zakona o obligacionim odnosima o ispunjenju nenovanih obaveza (lan 296. i

Pod datumom se podrazumijeva bilo koji mogui kalendarski datum. U sluaju

obavjetenje smatra izvrenim kada bude primljeno, a ne u trenutku otposlanja.

5.4. Istovremenost isporuke i plaanja

Prema Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, str. 61.

6. Dejstvo isporuke: prelaz rizika

docnje; da li je u pitanju duniko ili povjerilako zakanjenje? Poto je

Suprotno Mitrovi dr Dobrosav, isto djelo, str. 30.

nedostaci se posebno reguliu i pravno tretiraju na razliite naine. 62 Zakon o

lan 486. ZOO.

2.2. Uslovi za postojanje garancije

lan 480, st. 1. u vezi sa lanom 479, st. 1. ZOO.

obligaciono porijeklo (zaloga) 71 ili potiu iz prava intelektualne svojine (pravo na

Drugi uslov jeste da je kupac savjestan. Odreivanje savjesnosti je sloeno.

Funkcije fakture su brojne. Ona, najprije, predstavlja zahtjev za isplatu cijene.

lan 10. Zakona o raunovodstvu (Sl. n. FBiH, 2/95).

Kapor dr Vladimir, isto djelo, str. 88.

sastoje u gubitku nekih kupevih prava. Napokon, odgovornost za neizvrenje

Postoje etiri osnovna modaliteta pregleda. Da bismo ih izloili loginim

Pregled robe najprije moe da izvri sam prodavac. Ovo rjeenje

lan 2 - 515 (1) UCC.

robe i usluga 95 uslovili su u poslu prodaje jo jedan novum - pregled od strane

pregleda odreeno mjesto otpreme ili mjesto opredjeljenja, uzee se da je mjesto

Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 127-130.

zasniva se na pravilima o reklamaciji iz lana 481. st. 2. ZOO. Izvrenje pregleda

Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 124 - 125.

Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 130.

Vilus dr Jelena: Odreivanje i kontrola..., str. 131.

III - PRIJEM ISPORUKE

Uzansa 70, l. 519. ZOO.

obaveze prijema ne znai gubitak prava na popravljanje tete izazvane