Valentin

Pozai

ZRELA SAVJEST
Uvod
Na predmet izlaganja zadire u dva vidika ljudske osobnosti:
zrelost i savjest, i tako privlai panju viestrukih znanosti o ov
jeku. U katolikoj moralnoj teologiji uvelike se raspravlja o zna
enju, naravi, mjestu i ulozi savjesti u udorednom ivotu i odgo
ju. To je suvremeno, vrlo vano i moda najzamrenije pitanje
novije moralnoteoloke rasprave. O tome su napisane brojne
studije i knjige. Unato tome, m n o g a pitanja ostaju i nadalje ot
vorena, npr. pitanja o autonomiji i prizivu savjesti. Naputa se
naglaavanje pisanog zakona, a ide se prema sve veoj svijesti o
odgovornosti pojedine osobe i potovanju njezine savjesti. Krista
lizira se spoznaja da se zakon ne smije poistovjetiti s moralnim
vrijednostima i s moralom naprosto.
Rasprava o savjesti dugo je pripadala gotovo iskljuivo u
podruje teologa moralista, filozofa etiara i ispovjednika. Nove
spoznaje s podruja psihologije i odgojnih znanosti pokazale su
da m o g u znaajno pridonijeti prouavanju savjesti. Pomalo je
neobino, ali ne iznenauje previe, da o naem predmetu, zre
la savjest, u klasinim moralnim prirunicima, pa i najnovijim
prirunicima moralne teologije, ne nalazimo nita ili nalazimo
vrlo malo, a u nekim kazalima uope se ne pojavljuje natuknica
savjest zrela. 1
Zrelost
Za na predmet dovoljno je da se prisjetimo nekih osnovnih
vidika zrelosti. Ljudska bi zrelost bila u skladno razvijenom od
nosu vlastitih tjelesnih, duevnih i duhovnih sposobnosti. Iz tog
sklada proizlazi prilagoavanje spram sama sebe i drugih, in1 Nakon Drugog vatikanskog koncila uestala su osporavanja u Ime zrele
savjesti i prizivi na osobno zrelu savjest. Studija je bilo manje. Jedina na hrvat
skom jeziku: I. KOZELJ, Odgoj za zrelu, slobodnu i samoodgovornu savjest, u:
Obnovljeni ivot 26 (1972), str. 755.
503

tegracija vlastite osobnosti, osjeaj odgovornosti i sposobnost samonadzora, a to raa takvim unutarnjim stavom da se osoba
moe smireno suoiti sa svakim novim ivotnim stanjem. 2
U novijim crkvenim dokumentima ee nailazimo na temu
ljudske i kranske zrelosti. Ovdje podsjeamo tek na jedan tekst
Drugoga vatikanskog sabora. U Dekretu o odgoju i obrazovanju
sveenika Sabor, preporuujui spoznaje zdrave psihologije i pe
dagogije, trai da se kod buduih sveenika razvija i duna ljud
ska zrelost, ija su obiljeja: stanovita postojanost duha, spo
sobnost donoenja odvagnutih odluka i ispravan sud o dogaaji
ma i ljudima. 3 U malo rijei saet je itav ivotni zadatak.
Savjest
Ljudska savjest, kao izriaj cjelokupne ljudske osobe, kao po
sljednji izvor ljudskih izbora 4 , zamrena je stvarnost i nije ju
lako jasno izrei pojmovima. Stoga, da je bar donekle objasnimo,
donosimo vie pokuaja njezina poblieg odreenja:
1. Prema klasinoj definiciji, savjest je diktat praktinog
u m a ili praktino posljednji sud razuma o moralnosti ina koji
treba ovdje i sada izvriti ili propustiti. 5
2. Kao moralni sud savjest je sposobnost procijeniti i razliko
vati dobro i zlo, pravedno i nepravedno, uputno i neuputno okol
nosti i ljudskih radnji u samima sebi i u odnosu na sada ovdje
za mene. 6
3. Predznanstveno, savjest se openito predstavlja kao zov,
slikovito takoer kao glas (glas Boji u srcu ovjeka), koji se iz
nutra razaznaje i po kojemu nae djelovanje doivljavamo kao
dobro ili zlo. 7 U tom smislu govori o savjesti i hrvatski pjesnik
Vladimir Nazor: Duboko negdje, na dnu moje due / glas neki
eka, da rije svoju ree. (...) Ja osjeam, da dok on uti, lae / Moj
ivot sav, i pjev taj moj zvuk da je / to m n o g o bui, ali malo ka
e, (...) Ja ne znam to je ali neto jest, / to nije samo tuih ri
jei jeka, (...) Moj ponos bit e. O n o e da ree, / to hou i to
jesam, / . . . 8
2
R. ZAVALLONI, Maturit spirituale, u: Nuovo Dizionario di Spiritualit,
Paoline, Roma 1982, str. 937.
Optatam Totius, br. 11.
G. PIANA, 'Introduzione', u: G. MADINIER, La coscienza morale, EDC, Leumann (Torino) 1982, Str. 5.
M. ZALBA, Teologiae Moralis Compendium, Mattiti 1958, sv. I, br. 641.
P. GIANOLA, .Educare all'essere e all'agire morale. Una metodologia*, u:
E. ALBERICH (a cura di), Educazione morale oggi, LAS, Roma 1983, str. 179.
7 A. J. NOWAK, Gewissen und Gewissensbildung heute, Herder, WienFreiburgBasel 1978, str. 15.
V. NAZOR, Praviglas*, u: Pet stoljea hrvatske knjievnosti, Matica Hrvat
ska Zora, Zagreb 1965, sv. 77, str. 165166.
3
4

504

4. Ameriki biskupi vele da savjest nije ni osjeaj ni samovo

lja... Savjest je osobni sud da je neto ispravno ili krivo zbog volje
9
i zakona Bojega.
5. Drugi vatikanski sabor opirno opisuje savjest kao objek
tivnu danost. Taj zakon ovjek sam sebi ne daje, a mora mu se
pokoravati. O odnosu prema tom zakonu ovisi ovjekovo dosto
janstvo osobe i njegova konana budunost u vjenosti. Svoju mi
sao saima u rijei: Savjest je najskrovitija jezgra i svetite ovje
ka, gdje je on sam s Bogom, iji glas odzvanja u njegovoj nutri
10
ni.
6. Savjest je karakteristino obiljeje, osjetilo ovjeka za do
bro i za zlo: N a raskru dobra i zla savjest je kao neki putokaz i
kriterij. No ona nije samo mirno i nepristrano svjetlo... Savjest
odluno stoji na strani dobra. Njezinom svjetlu pridruuje se os
jeaj vrijednosti i poticaj volje... Te razliite komponente savjesti
(spoznajna, afektivna, voljna) stapaju se u jedno i izraavaju u
konanom praktinom sudu...11
7. Sveto pismo SZ, pa ni Evanelja, ne upotrebljavaju sam iz
raz savjest, nego govore o srcu i o ovjekovoj nutrini. Sv. Pavao
razvija ne samo misao o odgovornosti po savjesti, nego upotreb
ljava i sam izraz. Poznato je njegovo gledite o savjesti kao po
sljednjoj i presudnoj normi: Sve to nije iz uvjerenja, grijeh je
(Rim 14, 23). Gledano openito biblijski, savjest je susretite oso
ba (ovjek Bog, ovjek ovjek, ovjek drugi ljudi) i popri
te procjena, izbora, opredjeljenja. 12
Neuspjela

savjest

Savjest nije dana gotova, jednom zauvijek. Kao temeljna spo

sobnost razlikovanja i podsjeanja da dobro treba initi, a zlo iz
bjegavati, ostaje nedodirljiva. Ona, naime, nepogreivom sigur
nou poziva da se spoznaja i htijenje moraju podudarati, tj. da
volja slijedi spoznate vrijednosti: dobre prihvaa, zle otklanja.
to je pak u konkretnom sluaju dobro, a to zlo, i u kojoj mjeri,
to uvelike ovisi o ispravnom oblikovanju suda savjesti.
Savjest je osobna danost svakom pojedincu posebno. To je i
temelj odgovornosti svake osobe za odgoj vlastite savjesti, koji se
ostvaruje i stjecanjem potrebnog moralnog znanja i postojanim
prakticiranjem askeze (= duhovnog ivota, odricanja, samosvladavanja). Bez toga napora dogaa se da osoba zamijeni neured
ne sklonosti svojih strasti koje se ne trudi nadvladati s is
pravnim sudom o stvarima. Strasti m o g u pomraiti spoznajnu i
9
Usp. W. E. MAY, Principles of Catholic Moral Life, Franciscan Herald Pre
ss, Chicago
111., 1981, str. 364.
10
Gaudium et Spes, br. 16.
"12 I. KOZELJ, nav. l., str. 15.
B. DUDA, Savjest u Bibliji, Bogoslovska smotra 47 (1977), str. 175.

505

voljnu m o ovjeka i tako ga uvesti u pogreno prosuivanje

stvarnosti udorednog reda.
Naime, samo krepostan ovjek, kako izlae Sv. Toma, tj. koji
se ispravno ponaa u svim stvarima, sudi ispravno pojedine stva
ri. K o m u naprotiv nedostaje unutarnja ispravnost, nedostaje mu
i ispravnost suda; tko je budan ispravno sudi o svom stanju bud
nosti i o snu drugoga; naprotiv, tko spava ne moe oblikovati is
pravan sud ni o sebi ni o drugome koji je budan. Iz toga slijedi da
stvari nisu onakve kako se pojavljuju onome tko spava, ve kako
ih vidi onaj tko je budan. Ista se misao odnosi na zdrava i boles
na s obzirom na sud o okusu, na slaba i jaka da prosude teret i
na kreposna da odredi ono to je uputno initi. Stoga Filozof ka
e da je krepostan ovjek pravilo i mjera svih ljudskih stvari, jer
u konkretnosti one su tako kako ih prosuuje. A Apostol kae da
'duhovan ovjek sudi sve stvari'; uistinu, tko posjeduje rasvijet
ljen um i volju usmjeravanu Duhom Svetim, posjeduje siguran
sud o o n o m e to se tie spasenja. Naprotiv, tko nije duhovan ima
zamreni um i neuredne osjeaje u odnosu na duhovna dobra; i
zato duhovna ovjeka ne moe suditi tjelesan ovjek, kao to
budna ne m o e suditi onaj tko spava. 1 3
Tko na udorednom podruju ivota spava, ne moe se nada
ti da ima zrelu savjest. Naprotiv, izlae se brojnim zastranjenjima, koja redovito potanko obrauju moralni udbenici. 14
1. Dvojbena, nesigurna savjest: kad treba donijeti odluku,
stvoriti sud savjesti ili diktat savjesti, sustee se od suda ili je pak
nesigurna s obzirom na pitanje to je zlo, a to dobro: bilo u na
elu (to je s A-bombom), bilo u praksi (da li u ovom sluaju upot
rijebiti A-bombu).
U dvojbenoj savjesti osoba ne smije djelovati jer bi se svjesno
i hotimice izloila opasnosti nepravde i zla. A to bi ve bila mo
ralna krivnja.
2. Zbunjena, perpleksna savjest: naavi se pred izborom dvi
ju mogunosti, obje procjenjuje kao moralno zlo. Ipak, misli da
mora jednu izabrati (gori kua: ostane li ili iskoi, strada).
3. Skrupulozna savjest: jedna je od najteih neuspjelih stanja
savjesti. Pritom ne mislimo na prolazno stanje skrupuloznosti,
koje se redovito javlja kod vie-manje svih ljudi u odreenim i
votnim razdobljima ili doivljajima. Rije je ovdje o trajnom razarajuem, a razumno neopravdanom strahu da je osoba uvrije
dila Boga ili poinila neko zlo. U dnevnom ivotu strahuje pred
grijehom tamo gdje ga uope nema, a tekim grijehom smatra
ono to bi moglo biti s a m o laki grijeh.
13

S. THOMAS, Super I ad Corinthios, c. 2, lect. 3.

Usp. B. HRJNG, Kristov zakon, KS, Zagreb 1973, sv. I, str. 177188. te Free
and Faithful in Christ, Middlegreen, St. Paul Publ., 1978, str. 239243.
14

506

Obzorje moralnog nazora toliko je prekriveno strahom pred

zlom da je dobro gotovo potisnuto. Glavne su sile utroene u bez
nadnu borbu protiv stvarno nepostojeeg i neprijeteeg zla, dok
je dobro zanemareno. Stoga je neizbjeivo izoblienje takve oso
be i savjesti.
4. Nehajna, laksna savjest: plod je lakomislenosti i neozbi
ljnosti ivota. Olako prosuuje teke stvari kao bezazlene. U biti,
nikada se ne suoava sa svom teinom moralne obveze. Uz malo
napora mogla bi doi do ispravnog moralnog suda.
Posebna vrsta nemarne savjesti jest farizejska savjest: veli
ku vanost pridaje sitnim stvarima, a ozbiljne zanemaruje.
5. Pogrena, slijepa savjest: obuhvaa ve i dosada spomenu
te vrste savjesti. Meutim, kad posebno govorimo o pogrenoj
savjesti, elimo istaknuti dva vidika:
a)-Savladivo pogrena savjest ili savjest u savladivoj zabludi:
savjest daje udoredno pogrean sud za djelovanje u sasvim od
reenom sluaju, a osoba je svjesna toga, barem maglovito, i zna
da za to snosi krivnju, jer bi uz malo truda mogla ukloniti nezna
nje, zabludu. To se dogaa kad netko zna da njegov moralni na
zor u cijelosti nije zdrav, a ne trudi se da ga ispravi. Ili kad je
svjestan da nepaljivo i neodgovorno donosi vane odluke.
Djelovati s takvom savjeu moralno je neodgovorno. Drugi
vatikanski sabor kae izriito o tome: Kad se ovjek malo brine
da trai istinu i dobro i kada savjest zbog grene navike pomalo
postaje gotovo slijepa, 15 ovjek gubi svoje osobno dostojanstvo,
a savjest svoj autoritet.
b) Nesavladivo pogrena savjest: sud savjesti odreeni in
proglaava zlim, premda je on objektivno dobar, i obratno. Oso
ba s takvom savjeu i ne sluti da je u zabludi. Djeluje s punim
uvjerenjem i subjektivnom sigurnou o ispravnosti svojih postu
paka (razbojniku pokazuje put, mislei da je poten). Sve dok je u
subjektivno sigurnoj, premda objektivno pogrenoj savjesti, u ne
savladivoj zabludi, osoba m o r a slijediti svoju savjest.
Vlastita savjest norma je udorednog djelovanja za pojedin
ca: Ne posluati taj siguran, premda pogrean sud savjesti, zna
ilo bi ne posluati ono to se subjektivno smatra da je vlastita
moralna dunost i Boja volja; to bi bio grijeh. 18 Sigurna savjest
udoredni je kompas ovjeku, pa i kad je u nesavladivoj zabludi.
Bez tog kompasa ovjek bi bio bez ikakva usmjerenja na moral
nom podruju. Engleski obraenik na katolicizam, a kasnije i
kardinal, John H. N e w m a n (1801 1890), pie: Uvijek sam tvrdio
15
16

Gaudium et Spes, br. 16.

K. H. PESCHKE, Christian Ethics, C. Goodlife Neale, Alcester and Dublin

1986, sv. I, str. 222

507

da je poslunost savjesti, pa i krivo oblikovanoj, najbolji put do

17
svjetla.
Iako pojedinac m o r a slijediti svoju subjektivno sigurnu sav
jest i onda kada je objektivno pogrena (za to on nije kriv), to ne
znai da drutvo ili zajednica, kad je rije o zajednikom dobru,
n e m a pravo prigodice sprijeiti njegovo tetno djelovanje (ljudo
deri misle da smiju jesti ljude, dodue, iz drugog, a ne iz svog ple
mena).
Nesavladivo pogrena savjest, premda je subjektivno jedini
ispravan izvor naloga za moralno djelovanje, objektivno je po
grena, i kao takvo stanje protivi se dostojanstvu i zrelosti ljud
ske osobe u cjelini. Na isto subjektivnom podruju treba joj pri
stupati s potovanjem, kako i itamo u saborskoj konstituciji:
Ipak se nerijetko dogaa da je savjest uslijed nesavladiva ne
znanja u zabludi, a da time ipak ne gubi svoga dostojanstva. 18
Zrela

savjest

ivotna je elja svakoga ovjeka postati slobodan od prisile:

bilo vanjske, bilo unutarnje; osjeati se slobodan od straha i priti
saka; moi odluivati o svom ivotu i zanimanju u najveoj mo
guoj mjeri. To je ovjekov egzistencijalni nagon za samoodree
njem u slobodi. Kad pojedinac donosi svoje odluke na temelju
vlastita uvida u objektivnu stvarnost, iz utemeljenog i kritinog
stava, raspolaui sobom bez ikakvih prisila, daje svjedoanstvo
zrelosti svoje osobnosti. Vrhunac je zrelosti kad savjest, kao unu
tarnji kompas ljubavi, daje smjer djelovanja tako da vanjski za
kon vie i nije potreban. Tada postaje sasvim vjerodostojno Augustinovo naelo: Ljubi, i radi to hoe. 1 9
Zdrav i zreo ovjek redovito dobro opaa sukobe u svojoj sav
jesti, zamjeuje razliku izmeu onoga to jest i to bi m o g a o i tre
bao da bude; ne promiu mu iskustva savjesti, koja ga i hvali i
kudi. Obiljeje je to njegova dostojanstva, oznaka prema kojoj se
kao vrsta bitno razlikuje od svih drugih vrsta: Meu svim ivim
biima koja poznajemo ovdje na Zemlji samo je ovjek sposoban
da sam sebe odreuje u svojem djelovanju, da ini dobro i zlo, da
preuzima dunosti i odgovornosti, da na sebe natovari krivnju i
dadne za nju zadovoljtinu. Po tim se vlastitostima i sposobnosti
ma ovjek korjenito razlikuje od drugih bia na Zemlji. 2 0
Svojstvo i sposobnost kojim se ovjek razlikuje od ostalih
vrsta njegova je savjest. Meutim, svoje korjenito dostojanstvo u
17

J. H. NEWMAN, Apologia pro vita sua, Grnewald, Mainz, 1951, str. 241.
Gaudium etSpes, br. 16.
S. AUGUSTINUS, In epistolam Joannis ad Parthos, VII, 8; PL 35, 2033.
20
I. MACAN, Filozofsko-antropoloki uvjeti mira, u: Obnovljeni ivot 6
18

19

(1986), str. 462.

508

punini postizava ovjek tek po ostvarenju zrele savjesti. A zrelu

savjest moemo prepoznati prema sljedeim obiljejima:
l. Zrela savjest je sigurna savjest, tj. ona koja jasno odzvanja
21
u intimnosti naeg srca , upozoravajui tono i nedvojbeno na
ono to treba initi jer je dobro, a to izbjegavati jer je zlo.
Mjera ljudske sigurnosti nikada nije matematska sigurnost,
bez ikakva ostatka sumnje. Ako dopustimo mogunost zablude,
a to je neizbjeivo, m o r a m o se upitati: koliko m o r a m o biti sigurni
da bismo mogli djelovati u dobroj, mirnoj savjesti? Da li je do
statno biti moralno siguran o ispravnosti svojih sudova? Openi
to je miljenje da je za odgovorno i zrelo udoredno djelovanje,
da se potuje, ouva i unaprijedi integritet i autoritet savjesti, re
dovito potrebna i dostatna moralna sigurnost. Tu sigurnost
m o e m o izraziti i kao veliku vjerojatnost. O n a nosi sa sobom tek
lagan, mali strah od mogue zablude u sudu. Mogunost zablu
de ima tek malu vjerojatnost. Sigurnost i ispravnost suda i postu
paka velika je (npr. povjerenje da lijenici rade odgovorno, da
vozai potuju temeljne propise...).
S a m o u nekim sluajevima, kad se ne smije preuzeti ni mali
rizik (ljudski ivot, materija sakramenata), nije dovoljna moral
na sigurnost. Tu se trai moralna sigurnost u strogom smislu, tj.
ona koja iskljuuje svaki razumno opravdan strah od zablude.
Kad se savjest nae u sumnji, najprije m o r a temeljito ispitati
narav same sumnje: da li je uistinu utemeljena ili pak samo pri
vidna, plod nerazumna straha, da li se tie vlastite odgovornosti
ili odgovornosti drugih? Pokae li se sumnja utemeljena, treba
da se poduzme razuman napor prouavanja kako bi se dolo
do jasnoe. Ne trai se vie od razumna napora, premda i taj
pojam nije suvie odreen. Bitno je da u naem moralnom djelo
vanju uzimamo ozbiljno u obzir i same injenice, i mudrost, i u
doredno iskustvo drugih ljudi, u to je ukljueno i svjetlo vjere i
nauk Crkve.
Problem moralne sigurnosti i nesigurnosti otkriva n a m dvije
vane injenice: 22
a) Nijedna naa odluka, ni najsavjesnija, n e m a jamstvo ne
pogreivosti. Uvijek i m a m o dovoljno razloga prizivati Boju po
mo i milosre, a to je poticaj na skromnost spram sebe i na sa
milost prema drugima.
b) Nai moralni sudovi i odluke uvijek su nai. To je na slo
bodan odgovor na Boju ponudu ljubavi. N a e odluke, na glas
savjesti, nikada nisu naprosto Boje odredbe, poruke. Odgovor
nost za njih snosimo mi, a ne Bog.
21
22

Gaudium et Spes, br. 16.

J. P. HANIGAN, As I have Loved You, Paulist Press, New York 1986, str.
134135.
509

2. Zrela savjest je njena, osjetljiva savjest. To je tankoutna sav

jest. Jasno i budno razaznaje dobro od zla, pa i u teim, zamre
nijim okolnostima ivota. Osjetljiva je na pokrete duha, motive
za djelovanje kao jeziac na vagi. Upravo se u toj savjesti, pre
ma II. vat. saboru, divno otkriva i vjerno ivi onaj zakon koje
23
mu je ispunjenje ljubav prema Bogu i blinjemu.
Njena je savjest plod vjernosti glasu savjesti i postojanom
traganju za istinom. Tko posjeduje sigurnu i njenu savjest, u
susretu s njezinim nalogom ima samo jednu dunost: slijediti
njezin glas!
Putovi

dozrijevanja

injenica da savjest ukljuuje spoznajni i voljni vidik upuu

je na drugu injenicu: moralni razvoj i dozrijevanje savjesti ovisi
o dobi, spoznajnom i voljno-osjeajnom razvoju osobe. Oito je
da postoje zamjetljive razlike izmeu savjesti desetgodinjaka i
etrdesetgodinjaka. Ta nas danost upuuje na to da je savjest vi
e razvojna i dinamika negoli statika stvarnost. Postoji rast i
razvoj savjesti, koji m o e biti pospjeivan ili onemoguivan, pa
ak i sasvim uguen. Proces rasta, razvoja i odgoja ne dogaa se
sam od sebe. Kao i razvoj ostalih izrazito ljudskih vrlina, zahtije
va brinu i sustavnu njegu.
U pothvatu odgoja savjesti m o g u se zbog mnogo ega dogo
diti zastranjenja spoznajne i voljne naravi. Tko bi mogao ustvrdi
ti da je u svom razmiljanju i zakljuivanju nepogreiv; da se u
odabiranju ne povodi nikako za strastima, ve samo za visokim
motivima? A sve to dovodi u pitanje zreli rast i razvoj savjesti te
cjelovite osobnosti. Od razliitih raspodjela stupnjeva dozrijeva
nja, navedimo tek dva temeljna stanja savjesti:24 savjestmo
ra i savjesttreba.
1. Savjestmora oznaava stanje savjesti razvojnog doba
djetinjstva. Prima naredbe izvana pod mora. Zapovijedi, za
brane i ogranienja popraena su prijetnjama i kaznama rodite
lja i odgojitelja'. To je stanje heteronomne savjesti (heteros = dru
gi), tj. kada savjest u svojemu odluivanju ne postupa na temelju
svojih, ve tuih motiva. Savjest zapravo ne donosi svoj sud, ne
go preuzima tui. Ishod je neosobno i povrno djelovanje, djeja
ponaanja i prinudne predstave.
2. Savjesttreba zavrni je stupanj i cilj odgoja savjesti. Zada
a odgoja nije nimalo lagana. Treba da pospjeuje prijelaz od du
hovnog svijeta mora ne smije do onoga slobodnog odlui
vanja u ljubavi; od bezazlenog prihvaanja tuih vrijednosti do
Gaudium etSpes, br. 16.
K. H. PESCHKE, nav. dj., str. 158.
510

stvaranja vlastita sustava vrijednosti u svojoj nutrini. Taj proces

interiorizacije i personalizacije mijenja adresu odgovornosti. To
vie nije neto izvan djeteta, mladog ovjeka. To je sada u njemu,
njemu vlastito, njegova savjest. Ako se personalizacija, poosobljenje, uspjeno razvija, osoba u mladim godinama (adolescent)
izgrauje osobni sustav, ljestvicu, hijerarhiju vrijednosti. Tek kad
heteronomni odnos prema n o r m a m a prijee u autonomiju
25
savjesti, zakon postaje udoredno obvezatan; tj. kad prestane
biti savjesti neto strano, njoj izvanjsko. udoredne su, naime,
nakane i radnje koje su u skladu, ne s nekim savjesti izvanjskim
zakonom, nego upravo sa savjeu. To je, ujedno, osnovno mjeri
lo za zdravu i zrelu savjest.
Razvojni put dozrijevanja od savjestimora do savjestitreba prolazi, prema nekima, kroz est stupnjeva uspona. To
su: l. ravnanje prema kazni i posluhu; 2. naivni instrumentalni
hedonizam (uitak, ugoda); 3. moral dobrog djeteta: vrijednost
se stavlja na odrasle i njihovo odobravanje; 4. zakon i autoritet; 5.
moral ugovora, nagodbe i demokratski prihvaenih zakona; 6.
moral individualnih naela. 2 8
Tako razvijena i dozrela savjest djelotvorniji je regulator po
naanja nego sav strah pred vanjskim autoritetima. Od autorite
ta se moe pobjei, ali od s a m a sebe ne. Takoer ne od unutra
poloenih autoriteta koji su postali sastavnim dijelovima ja. 2 7
Kad razvoj osobnosti dospije do estog stupnja, to je tada uis
tinu osobna savjest, zrela savjest, sposobna da bez prisile i stra
ha primi na se odgovornost za svoje odluke. Tako je ostvaren pri
jelaz od savjestmora na, savjesttreba.28 Heteronomija je pre
rasla u autonomiju (autos = sam; nomos = zakon). To je ivot,
ne vie prema oekivanjima drugih, nego iz dubine vlastite due.
Tako ostvarena osoba pokazuje da njezin moralni i religiozni i
vot dolazi pravo iz srca i da svoje korijenje ima u skladno razvije
noj osobnosti. Stvarno je slobodan i zreo onaj pojedinac koji po
elo svojih nakana i djelovanja pronalazi u sebi, u svojoj savjesti,
u svojim brino izgraenim uvjerenjima.
Prvenstvo

savjesti

Velianstvenu i za svoje vrijeme smionu sliku o mjestu i ulozi

osobne savjesti dao je kardinal Newman: Zaista, kad bih to
ne bi bilo pristojno morao izrei zdravicu vjeri, ispio bih au
25
A. ANZENBACHER, Was ist Ethik? Eine fundamentalethische Skizze, Patmos, Dsseldorf 1987, str. 33.
28
Raspodjelu L. Kolberga donosi A. J. NOWAK, nav. dj., str. 77.
27
Navod je uzet od V. Frankla, usp.: A. J. NOWAK, nav. d]., str. 73.
28
Usp.: J. WEISSGERBER, Formacija 'super-ego' i savjest, u: Bogoslovska
smotra 39 (1969), str. 76100.

511

za dobro pape, ali najprije u ast savjesti, a tek onda u ast pa

29
pe.
Slika eli istaknuti uzvien poloaj i prvenstvo savjesti pred
svim drugim autoritetima u drutvu i Crkvi. Osobna je savjest
vrhovna i posljednja subjektivna norma djelovanja. Tu zadau
pojedinac ne moe povjeriti nikojem drugom autoritetu. Nikoji
stvoreni autoritet ne moe si prisvojiti pravo da se postavi iznad
savjesti pojedinca. Ve je T o m a Akvinski nauavao da bi vjernik,
kad bi bio uvjeren da je Crkva u zabludi i savjest bi mu nalagala
da je napusti, morao istupiti iz Crkve, kako bi ostao vjeran svojoj
savjesti, o emu ovisi njegov moralni integritet i dostojanstvo.
ovjek se ne vrednuje kao ovjek prema tome koliko je us
kladio svoje ponaanje s odreenim zakonom ili autoritetom,
dravnim ili crkvenim. Zakon je samo najnia stepenica morala.
Povijest nas ui da zakon zna biti i protivan udoreu. Da bi pre
ma svojemu djelovanju postao i ostao ovjek, svatko mora slijedi
ti svoju savjest. Tu se ne radi o nekom prohtjevu u odnosu spram
zakona i autoriteta, ve o goloj borbi za osobni integritet i ljud
sko dostojanstvo. Dunost je svakog autoriteta u zajednici da u
va fiziki integritet tjelesno dobrostanje, zdravlje i, ne ma
nje, moralni integritet udoredno dobrostanje istorodnost
nazora i djelovanja svojih lanova. Dosljedno, treba da potuje
posljednju normu udorednog djelovanja kod svakog pojedinca,
tj. njegov filozofski, politiki ili vjerski svjetonazor, njegovo uvje
renje, njegov credo kao plod njegove ispravno oblikovane sav
jesti.
N a u k o prvenstvu savjesti pred zakonom i autoritetom jasan
je i trajan nauk Katolike crkve, a potvrdio ju je i Drugi vatikan
ski sabor: Naredbe boanskog zakona ovjek prima i prihvaa
posredstvom svoje savjesti; nju mora vjerno slijediti u svemu svo
me djelovanju, da doe do Boga, svoga cilja. Ne smije se dakle si
liti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni prijeiti da radi
po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari. 30
Kad uistinu postoji pravorijek osobne savjesti, tada na mo
ralnom polju ne postoji nikoja druga via, jaa norma: ni papa,
ni Biblija, ni Crkva, ni biskup, ni roditelji, ni suprug(a), ni drava,
ni pouzdani savjetnik, ni ispovjednik... ovjek treba da postupa
onako kako mu govori njegova dobro odgojena savjest. O n a je, i
samo ona, mjerilo moralne dobrote ili zloe ovjekovih nakana i
radnja. S a m o savjest i Bog znaju da li su moje odluke u skladu s
udorednim sudom i nalogom moje savjesti.
Da je to bio postojani katoliki nauk, premda i ne tako posto
jano i bistro uvijek ivljen, potvruje i praksa ispovijedi. Samo
J. H. NEWMAN, Polemische Schriften, Grnewald, Mainz 1959, str. 171.
Dignitatis Humanae, br. 3.
512

pokornik moe optuiti sebe zbog grijeha, jer samo on zna da li

je savjest bila povrijeena; dosljedno, da li je sagrijeio. A teme
ljno je naelo ispovjednika.- paenitenti credendum est pokorni
ku treba vjerovati!
U savjest, tu jezgru ovjekove osobe, moe ui samo Gospo
din. Odatle upozorenje: Ne sudite, i neete biti sueni (Mt 7,1).
U sklopu tih izlaganja nameu se sama po sebi danas posvu
da prisutna pitanja: kakav je odnos izmeu savjesti i Deset zapo
vijedi, savjesti i Uiteljstva? Postoje, naime, vjernici koji naelno
priznaju Uiteljstvo i za nj su Bogu zahvalni. Meutim, u nekim
konkretnim pitanjima dolaze u sukob izmeu odluka svoje sav
jesti i izjava Uiteljstva. Poznata su danas i rairena pitanja predbranih odnosa, kontracepcije, rastavljenih i ponovno vjenanih,
oplodnje in vitro, sluenje vojske, ouvanje prirodnog okolia...
Ispravno i opravdano tvrdimo i istiemo da je savjest vrhov
na i posljednja norma za ovjeka. Ipak, ne elimo rei da je ta is
ta savjest jedina norma. Ili ak da je najbolja u objektivnom redu
hijerarhije vrijednosti. Postoje i druge norme. A Bog je konana
norma svake ljudske savjesti.
Savjest se ne moe, jednostavno, izjednaiti sa subjektivnim
predodbama i eljama. Istinu treba traiti: Ako ostanete u mo
joj rijei, uistinu, moji ste uenici; upoznat ete istinu, i istina e
vas osloboditi (Iv 8,3132). to je netko vie na putu istine,
u m o m i srcem, to je istinskije i opravdanije njegovo prizivanje na
sud vlastite savjesti. O istinitosti naeg unutarnjeg dijaloga sa Is
tinom, ovisi i istinitost i udorednost pravorijeka nae savjesti,
jer nastojanje prema objektivnoj istini ve tvori i definira is
pravnost savjesti.31
Usto ne treba zaboraviti, to smo ve prije spomenuli, da po
stoji mogunost da pojedinac, unato svojoj najboljoj volji, moe
donijeti pogrean sud savjesti. Takoer, potreban je trajan napor
i provjera stavova vlastite savjesti. N e m o iudex in causa sua
nitko nije sudac u vlastitoj stvari, pogotovo ako se preputa vod
stvu strasti, liniji manjeg otpora, i ne vodi se krepostima vjere,
nade i ljubavi, kao i solidno steenim i provjerenim stoernim
krepostima: mudrost, jakost, pravednost, umjerenost; jednostav
no: vladanje samim sobom na svim podrujima slobodne djelat
nosti. Nikome ne bi trebalo da bude odbojna primjedba apostola
Pavla, upuena vjernicima u Korintu.- Ali se bojim da se kao
to zmija zavede Evu svojom lukavtinom misli vae ne pokva
re i odmetnu od iskrenosti prema Kristu (2 Kor 11,3).
Drugi vatikanski sabor veli: Krani u oblikovanju savjesti
treba da brino paze na svetu i sigurnu nauku Crkve. Po Kristo
voj je naime volji Katolika Crkva uiteljica istine, i njezina je za31

I. FUCEK, Savjest u nauci Drugog vatikanskog sabora, u: Bogoslovska

smotra 47 (1977), str. 210.
513

daa da Istinu, koja je Krist, navjeuje i autentino tumai, a

ujedno da i naela moralnog reda, to proistjeu iz same ljudske
32
naravi, svojim ugledom objavljuje i potvruje. Sabor ne eli ni
jekati prije istaknutu uzvienu ulogu i zadau osobne savjesti,
ve s a m o podsjea da je i ona, prema svojoj naravi, relativna, a
ne apsolutna. Prema svojoj naravi, savjest je upuena na vrijed
nosti udorednog reda, na Istinu i od njih je i sama normira
na. Zato se i kae da je savjest norma normata normans: nor
ma koja normira, ali je i s a m a normirana. Subjektivno je norma
za ovjeka (norma normans), dok je objektivno obvezna na isti
nu, i odatle takoer odreena (norma normata).
Odgoj

savjesti

Osobno odrastao i zreo ovjek plod je dugotrajnog i zahtjev

nog, nikad potpuno dovrenog odgoja i jo vie samoodgoja. Na
podruju savjesti odgoj pretpostavlja ponajprije temeljito i sves
trano upoznavanje vlastita znaaja, nagona i sklonosti. Zatim,
vjebanje i rast u izrazito ljudskim vrlinama (= krepostima), u
vjernom sluanju i posluhu glasu savjesti, tako da um, volja i os
jeaji rado i spremno odgovaraju na pozive spoznatih udored
nih vrijednosti.
U tom smislu odgoj savjesti, koji m o e m o poistovjetiti s od
gojem ovjeka kao takvog, tj. plansko i metodiko pripomaganje,
da bi se pojedinac razvio u to potpunijeg i plemenitijeg ovjeka i
dosegao punu mjeru svoga ovjetva, oduvijek je bila najvia me
ta i najopravdanija ambicija svakog pravog odgoja. 3 3
Zrela savjest nije dana, gotova injenica. Nitko se ne raa sa
zrelom savjeu, kao to se nitko ne raa slobodan. Zrelost i slo
bodu treba stei osobnim zalaganjem i predanjem. Tek vjernim
predanjem vodstvu Duha pojedinac postaje zreliji u prosuiva
nju znakova vremena, poticaja iznutra i izvana, sasvim naroi
tog zova u sasvim naroitim uvjetima i okolnostima ivota.
Ne protivi se dostojanstvu zrele savjesti da se u tijeku stvara
nja sudova i donoenja odluka obazire i na druge autoritete, kao
to su savjesti blinjih, Uiteljstvo i zakon. Budui da je svrha
vanjskih autoriteta i zakona da pomau pojedincu kako bi posti
gao sklad izmeu svojih sposobnosti i boanskog poziva, u biti
ne bi smjelo biti sukoba izmeu savjesti i moralnog zakona. Zato
je panje vrijedna primjedba: Biti naelno neprijateljski raspo
loen i protivan svakom zakonu, sigurno se moe smatrati ne
pogreivim znakom nezrelosti. 3 4
32

Dignitatis Humanae, br. 14.

1 . KOZELJ, nav. ti., str. 17-18.
34
L. Monden, u: K. H. PESCHKE, nav. dj., str. 218
33

514

Zrela savjest u zrele osobe pretpostavlja dvije vrhunski izgra

ene kreposti. Prvo, odvanost iznijeti svoje miljenje sa solidnim
obrazloenjem; suoiti se s drugim razliitim, pa i suprotnim
miljenjima; preuzeti mogue i neizbjeive posljedice, a to esto
moe znaiti gubitak drutvenih veza i prijatelja, gubitak odree
nih prava, moda ak i slobode, pa i ivota. Znak je zrelosti osobe
da zbog takvih vlastitih stradanja, zbog vjernosti svojoj savjesti,
ne priskrbljuje stradanja onima drugima: ni jezikom, ni dje
lom.
Drugo, potrebna je ne manja krepost skromnosti, tj. sprem
nosti sasluati miljenja drugih, nastojati dobronamjerno ui u
njihove razloge, ne iskljuivi naelnu mogunost da i ja m o g u
biti u zabludi, unato svemu najboljem nastojanju. Pod tim vidi
kom znaajno je pismo njemakih biskupa u kojemu itamo:
Tko vjeruje da smije imati privatno miljenje, da ve sada ima
budue bolje uvide Crkve, taj se mora pred Bogom i pred svojom
savjeu u trijeznom samokritinom procjenjivanju pitati, ima li
on nunu irinu i dubinu strunog teolokog znanja, da bi u svo
joj privatnoj teoriji i praksi smio odstupiti od sadanje nauke
crkvenog autoriteta. Takav je sluaj naelno mogu. Ali e za
subjektivnu preuzetnost i umiljeno bolje znanje morati odgova
rati pred Bojim sudom. 3 5
Zakljuak
Posljednja subjektivna norma djelovanja vlastita je savjest.
Njezin pravorijek, sud ili diktat savjesti moe biti uvjetovan raz
lozima spoznajne, voljne ili osjeajne naravi. Tek ostvareni sklad
izmeu poziva objektivne vrijednosti i subjektivnog odgovora
jamstvo je rasta i dozrijevanja u savjesti, koja e onda budno i
tono razlikovati dobro od zla, i upozoravati na ono to je u kon
kretnim okolnostima moj osobni odgovor na Boji poziv.
Zrela e osoba brino uzimati u obzir i druge autoritete, kao
to su zakoni naravi i milosti. O n a zna da se zakoni umnaaju ta
mo gdje slabi istinska udoredna svijest osobne odgovornosti, a
postaju suvini tamo gdje je ona iva i zdrava. Zrela osoba ko
nano se uvijek povjerava ne zakonu, nego vlastitoj savjesti. Sa
mo prema osobnoj savjesti pojedina osoba moe prikladno odgo
voriti na osobni poziv Boje ljubavi.

35
Podulji navod pisma donosi K. RAHNER, Lehramt, u: Sacramentum
Mundi, sv. III, str. 190.

515

MATURE CONSCIENCE
Summary
The author discusses the mature conscience, with background reference to conscience in general and problems of conscience.
An individuars conscience is the final subjective norm of action. Its
judgment can be affected by cognitional, volitional or emotional factors; Achieving a balance between the objective values confronted and
the subjective response promotes growth and maturation of the conscience, which will then cosciously and precisely differentiate good from
evil, drawing attention to a personal response to God's call in specific situations. A mature individual will consider, other authorities, such as
the laws of nature and mercy. However, in the final analysis, the ultimate authority will not be law but his own conscience. Only by following
his own conscience can a person arrive at a suitable response to the personal call of Divine love.

516