krunoslav lui

filozofski fakultet.sveuilite u zagrebu

filozofija.komparativna knjievnost.apsolvent
krunoslav.lucic@zg.t-com.hr
udk: 165:366.66-055.2

Epistemologija roda i seksualnosti:

ogled iz socijalne i feministike
epistemologije
Rad predstavlja pokuaj razrade problematike socijalne uvjetovanosti koncepata znanja o seksualnosti i rodu, i to napose u okvirima disciplina socijalne
te feministike epistemologije. Problematizirajui jednu od vorinih toaka
socijalne epistemologije problem svjedoanstva, pokuava se iznai konvergentne toke feministike epistemologije s ostalim kritikim pristupima
klasinoj, individualistikoj epistemologiji. U tom se horizontu pokuava artikulirati i primijeniti Foucaultove i Butlerine teze o diskurzivno proizvodeim
konceptima znanja na tradicionalne koncepte znanja iz individualistike
epistemologije.
Kljune rijei
znanje, seksualnost, epistemologija, feminizam, Schmitt,
Foucault, Butler
Uvod
Primarni istraivaki cilj ovoga rada bit e postavljanje pitanja o socijalnoj uvjetovanosti naih koncepata znanja o seksualnosti te o kategoriji roda, osobito
o tome na koji su nain ti aspekti drutvene problematike kontekstualizirani
i sagledavani u sklopu onoga to se, u novijim pravcima istraivanja u suvremenoj epistemologiji kao analitikoj disciplini, uvrijeilo nazivati socijalnom
epistemologijom te, njenom bliskom inaicom i partnerom u drutvenom
poimanju uvjetovanosti ljudskog znanja, feministikom epistemologijom.
Poglavito u pokuati, sa svoje strane, kontekstualizirati navedene koncepte


krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

10
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

aspekata ljudske interakcije i postojanja u horizontu radova Michela Foucaulta i Judith Butler, referirajui na njihove pred-socijalno-epistemoloke
koncepte (u strogo znanstvenom smislu koncepta socijalne epistemologije)
poimanja seksualnosti (Foucault) i konstitucije roda (Butler). Spektar pitanja
i problema kretat e se u polju onoga to i jest glavni interes tako formulirane
socijalizirane epistemologije kao ope teorije znanja, a to je Kako znamo
ono to znamo? to je znaajan pomak u formulaciji i refiguraciji onoga to
se tradicionalno smatralo kljunim pitanjima epistemologije kao filozofske
discipline to je znanje? te to moemo znati? (usp. Greco, 2004:1-3).
Dok u se u prvom dijelu rada posebno osvrtati na opi pregled i programske
toke samog projekta socijalne epistemologije, pogotovo kako ga je formulirao
Frederick Schmitt u pogledu problematike svjedoanstva, te nadalje, s obzirom na toke konvergencije s projektom feministike epistemologije i raznih
inaica kritike tradicionalnog koncepta individualistike epistemologije, u
nadolazeim u dijelovima posebno pokuati aplicirati, ali i kontekstualizirati,
spomenute Foucaultove i Butlerine glavne teze u horizontu izloenog u prethodnom dijelu te dovesti u vezu njihove diskurzivno-proizvodee koncepte
znanja, koji poivaju na evidentnim odnosima moi i polaganjima prava na formulaciju istinitih tvrdnji, s kontekstualistiko-reliabilistiko-lokalizirajuim
dokazivanjima autora/ica kao to su Schmitt, Longino, Harding itd.
Socijaliziranje | feminiziranje znanja: bliski susret drutvenog
i enskog
Kako bismo u potpunosti shvatili dosege i implikacije koje sa sobom nosi
podrutvljeni pristup ljudskom znanju, kako u feministikim, tako i u
analitikim strujanjima u epistemologiji, trebamo shvatiti njihovu razvojno-transformacijsku genealogiju koja je prvenstveno proizila iz kritike
tradicionalne analize znanja, a ta analiza pokazala se nedostatnom u lociranju
 Iako esto shvaene kao suprotstavljene struje, analitika i feministika, one imaju i svoju
pomirujuu inaicu analitiki feminizam koji, s jedne strane, ne samo da pristupa problemu feministikih pitanja analitikim metodama, preispitujui i reflektirajui o vlastitim pretpostavkama koje utemeljuju samo istraivanje, ve i kao predmet prouavanja imaju androcentrine
postavke same analitike tradicije koje se neprimijeeno provlae kroz radove, primjerice, u
filozofiji jezika, dok, s druge strane, kao specifian pristup imaju evidentno enska pitanja
seksizma i androcentrizma, ali ujedno i feministiku metodu interdisciplinarne i metodoloke
pluralnosti te multiperspektivnosti pristupa predmetu (usp. Superson, Brennan, 2005:1-2).

nunih i dovoljnih uvjeta pojma znanja. Naime, budui da je tzv. tradicionalna analiza navodila istinitost nekog suda p u koji subjekt S vjeruje, uz
samo vjerovanje S-a da je p istinit, te imanja opravdanja za vjerovanje da je p
istinit, kao nezavisne nune uvjete za znanje, a zajedno kao dovoljne uvjete
koji impliciraju i omoguuju znanju da nastupi, javio se znatan problem koji
je postulirao Gettier (2003:53-55), pruajui protuprimjere za sm princip
tako formuliranog znanja kao opravdanog istinitog vjerovanja. Rjeenja su
bila razna, a preteno se pribjegavalo ili preformuliravanju treeg uvjeta
znanja (opravdanja) ili pak dodavanju etvrtog uvjeta. Kao glavna rjeenja
rodili su se tzv. eksternalistiki, odnosno internalistiki pristupi teoriji
opravdanja koji su ili tvrdili da su elementi koji ine opravdanje spoznajno
dostupni vjerovatelju za internalizam (usp. uljak, 2003:30) ili se ipak naa
vjerovanja moraju opravdati imbenicima koji nisu spoznajno dostupni
vjerovatelju (usp. ibid: 38.). U horizontu takvih sporova drutveni se pristup
pitanju opravdanja vjerovanja moe locirati kako u internalizam, u smislu
u kojemu se otvoreno upotrebljava kontekstualistiki pristup opravdanju,
tako i u eksternalizam, utoliko to se teorije zasnivanja znanja na drutvenim
uvjetima oslanjaju na verzije reliabilizma. To sve, ini se, raa, barem u
pogledu onoga ega smo se ovdje naumili dotaknuti, dva tipa socijalnog
eksternalizma koji se fokusiraju na epistemiku ulogu drutvenog okolia: a)
neindividualistiko-eksternalistiku teoriju svjedodbenog (testimonijskog)
opravdanja, kakvu nudi Frederick Schmitt, te b) socijalno-eksternalistiku
teoriju opravdanja uope, kakvu nudi Helen Longino (usp. ibid.:43-45). Ti
pristupi nisu suprotstavljeni, iako imaju nekih razlikovnih toaka, ve su
 U shematiziranom obliku ona izgleda ovako: S zna da p ako (i) p je istinit (ii) S vjeruje da p (iii) S ima
opravdanje vjerovati da p (korigirano prema uljak, 2003:6; takoer i Gettier, 2003:53).
 Tako, primjerice, kao verzije i stalne konvergencije internalistiko-eksternalistikih sporova moemo
navesti socijalno shvaanje racionalnosti, ali iz perspektive koherentistikog pristupa opravdanju, koji
se pogotovo oituje u krunom dokazivanju uvjeta koji dokazuju nau racionalnost, a koji se takoer
zasnivaju na fundiranoj ovjekovoj dispoziciji formuliranoj u premisi svake racionalistike dedukcije
koja glasi ja sam racionalan, to nadalje pak dovodi do epistemike derivacije kako moja racionalnost zavisi o racionalnosti drugih, jer oni oblikuju i korigiraju ono to preferiram, prihvaam i kako
zakljuujem, pa ak i kako mijenjam nain na koji to inim (Lehrer, 2004:265). Eksternalistiki pak
pristup, koji se okree ocrtavanju subjektovih kreposnih dispozicija kao glavnih u proizvoenju opravdanih vjerovanja, nudi tzv. teorija epistemikih kreposti gdje se teite analize premjeta s kategorijskih svojstava vjerovanja na uroena ili steena dispozicijska svojstva vjerovatelja (uljak, 2003:42).
Znanje je ovdje formulirano kao vjerovanje koje proizlazi iz inova intelektualne vrline (Zagzebski,
2004136). To nadalje daje podlogu i za obuhvatniju definiciju znanja koja bi ukljuivala i spoznaju
po poznavanju i propozicionalnu (sudnu) spoznaju, a koja bi glasila: spoznaja je kognitivni dodir sa
zbiljom koji proizlazi iz inova intelektualne vrline (ibid.:137).

11
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

12
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

komplementarni. Uskoro emo vidjeti to oboje pretpostavljaju i donose

nova u drutveno uvjetovanom poimanju znanja.
No, sagledajmo sukcesivno odreene probleme, poteze i pretpostavke
feministikog stajalita, kako bi nas to dovelo do shvaanja znanja kao
eminentno drutveno-kontekstualistiki uvjetovanog, ali uz mogunost
izbjegavanja raznih zamki padanja u bilo kakav esencijalistiki humanizam
subjektivnosti pripadajui prvenstveno kartezijanskome nasljeu.
Kao prvo, sm poetak feministike kritike epistemologije odnosio se
prvenstveno na kritiku prosvjetiteljskog poimanja ljudskog razuma, racionalnosti, objektivnosti i znanstvene neutralnosti. Feministkinje su napale
ideju objektivnosti kao vrijednosno-neutralne pozicije pokazujui upravo
suprotno stanje stvari, istovremeno se branei od kritika na raun svoje
vlastite ne-objektivnosti (usp. Nicholoson, 1999:8). Kritizirajui prvenstveno Descartesov koncept od-tjelovljenog subjekta razuma koji postaje
jamcem istine i izvorom proiene metode dolaenja do ispravnih tvrdnji
o svijetu (usp. Longino, 2004:410), feministkinje se zalau za utjelovljeni
subjekt. Meutim, tako koncipirana feministika kritika, koja je zasnovala
svoje prigovore na empirijskim istraivanjima, patila je od evidentno slinih
problema koje je kritizirala. Te feministike empiriarke tvrdile su da je uzrok
seksistikog iskrivljenja rezultata znanstvenih istraivanja drutvena predrasuda istraivaa te da se ona moe izbjei striktnim pridravanjem postojeih
metodologijskih normi znanstvenoga istraivanja (Harding, 1999:82). Oito
je da je takav pristup problemu natopljen racionalistikim povjerenjem u
nepogreivost razuma, te neovisnou o konkretnim drutveno-politikim
uvjetovanostima (usp. Di Stefano, 1999:61-62). Iako u opreci spram strogog
transcendentalnog racionalizma, takvi su pristupi preutno bili kontaminirani esencijalistikim pretpostavkama o ljudskoj prirodi i uvjetima ivota
(usp. Fraser, Nicholson, 1999:29).
Izlaz iz tog problema vidio se u tzv. teoriji stajalita koja je zagovarala
smjetenost konkretnih tijela istraivaa/ ica u posebne prostore, vremena
 Za ishodita, pretpostavke i implikacije transcendentnog shvaanja razuma i metoda koje on
poluuje, u osam bitnih toaka, usp. Flax (1999:40-41).
 Kada je ve u hipotezi napravio redukciju vlastitog subjekta na misleu stvar (res cogitans) u potpunosti odvojenu od tijela i od njega neovisnu, Descartes (1993:66) svoj izvod II. meditacije zakljuuje
rijeima: jer sad kad sam doznao da spoznajem tijela ne zapravo osjetilima, ili sposobnou mate,
nego samo razumom, niti pak bilo to ih dotiemo ili gledamo, nego samo tako to ih razumijevamo
jasno spoznajem kako od svojeg duha ne mogu nita spoznati lake ili bjelodanije. Za radikalnu kritiku Descartesovog dualizma koji poiva na tzv. kategorijalnoj pogreci usp. Ryle (1949), osobito prvo
poglavlje njegove knjige The Concept of Mind.

te historijsko-drutvene uvjete koji oblikuju njihove pojmovne aparate i

pristup svijetu na odreen nain (usp. Longino, 1999:412). Ta se teorija oslanjala na specifino iskustvo ena koje moe biti polazitem potpunijeg i
manje iskrivljenog znanja, a sve putem obuhvatnije svijesti koju ene posjeduju uslijed svog iskustva svijeta. Ova teorija znanja vjeto rjeava probleme
feministikog empirizma izbjegavajui nekritino pridravanje znanstvenoj
metodi i suprotstavljajui se ideji da ahistorina naela istraivanja mogu dati
bolje i istinitije reprezentacije svijeta (usp. Harding, 1999:85-87), ali upada
u problem anti-racionalistikog naglaavanja rodne razlike koja bi jamila
bolje i istinitije iskustvo svijeta, ali koja je i sama konstituirana naelima
racionalistiko-binarnog procesa iskljuivanja i samopotvrivanja (usp. Di
Stefano, 1999:61-66).
Izlaz iz tog problema traio se ili u postracionalizmu (usp. ibid.:66) ili u tzv.
feministikom postmodernizmu kako ga je okarakterizirala Sandra Harding.
Taj bi pristup podrazumijevao generalnu skepsu spram bilo kakvih opih i
univerzalistikih zahtjeva, ukljuujui i sm feminizam. Meutim, takvom
radikalno sumnjiavom pristupu u pogledu svake iole koherentne teorije
prijeti opasnost da bude epistemoloki privlaan, ali, kao politika pozicija,
izrazito upitan zbog mogueg relativizma (usp. ibid.:68), ali i suspenzija
vlastite pozicije koju kritizira (usp, Harding, 1999:89-90). Pokuavajui nadii
binarnost i materijalno spolno utemeljivanje mukog i enskog stajalita,
Harding ukazuje na mogunost multiplikacije stajalita ija bi se objektivnost
postigla refleksivnim osvjetavanjem ogranienja pozicije u kojoj se nalazimo,
ukljuujui i svoje i sva druga gledita.
Meutim, iako privlaan, u multiplikaciji perspektiva koje su dematerijalizirane, taj pristup pati od ozbiljnih nedostataka. Kao to primjeuje Longino,
dematerijalizirajui izvorno materijalistiku teoriju stajalita, taj pristup, ini
se, kao da pretpostavlja zauzimanje nekog drugog marginaliziranog stajalita
(s obzirom na klasu, rasu, etnicitet itd.) bez relacije sa samim konkretnim
iskustvom istog. Takva multiperspektivna pozicija nije zapravo stajalite
drugog, ve samo i iskljuivo razlomljenost nae vlastite subjektivnosti u
drutveno-povijesno uvjetovanoj rekonstrukciji tue fragmentarnosti. Oslanjanje na objektivnu poziciju proizvedenu poveanjem perspektiva tako odaje
skriveni metafiziki realizam koji je Harding pokuavala izbjei (usp. Longino,
2004:420-421). Odgovor na te potekoe mogla bi pruiti kontekstualistika
teorija kakvu predlae Longino.
Polazei od pretpostavki razumijevanja konteksta kao: (a) pozadine pret-

13
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

14
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

postavki u svjetlu kojih pojedinci odreuju podatke i pripisuju im dokaznu

vrijednost, (b) pozadinske pretpostavke i metodoloka pravila koja nisu
individualna nego zajednika u nekoj zajednici, te (c) obiljeja situacije u
kojoj se vjerovanja oblikuju/ stjeu (2004:422,423,424), Longino postulira
specifino socijalnu teoriju opravdanja naih vjerovanja u istinitost nekih
tvrdnji. Jaina njezine argumentacije je da u pogledu (a) izbjegava subjektivizam nepostojanja mjesta izvan skupa pretpostavki iz kojih bi se nezavisno
mogao prosuivati skup pretpostavki koji nas odreuje, tako to ukljuuje
kritiku interakciju u na pojam opravdanja, koja djeluje kao stalni korektiv
spoznavateljevoj moguoj pogreivosti; u pogledu (b) ne daje se prednost
ovisnosti opravdanja o kontekstualnim faktorima po sebi, ve se znanje proizvedeno u zajednicama vee za razvijanje mjesta kritikog diskursa o vlastitim
pretpostavkama kroz ukljuivanje raznovrsnih perspektiva unutar zajednice
kao samoregulirajueg mehanizma kritike, ali i s obzirom na takav isti korektiv drugih zajednica s potencijalno drukijim pozadinskim pretpostavkama;
u pogledu (c) provodi daljnje podrutvljenje ne fiksirajui standarde na koje
se zajednica oslanja, ve obdarujui ih situacijskom vrijednou u kojoj ne
postoji via instanca koja bi unaprijed odredila odgovor na neki problem,
nego je opravdanje nekog standarda, norme ili prakse uvijek kontekstualno
i podlono situacijskoj transformaciji, to je osigurano uvjetima (a) i (b)
(usp. ibid.:426-427).
Ovako ocrtano podrutvljavanje znanja, ukoliko ga ne shvaamo normativno, dovodi nas do konvergencijskih objanjenja u socijalnoj epistemologiji.
Budui da je definirana kao konceptualno ili normativno istraivanje o
drutvenim dimenzijama znanja () [o]na prouava utjecaj drutvenih
odnosa, interesa, uloga i institucija () na konceptualne i normativne uvjete
znanja (Schmitt, 2004: 437), a glavno pitanje joj je treba li znanje razumjeti
individualistiki ili socijalno (Schmitt, 2003:434). To da li su uvjeti individualnog znanja ili opravdanja drutveni ili ne, i nije posebno iskljuujua
tvrdnja ak i ukoliko se znanju pristupa individualistiki (usp. ibid.:437).
Ono to je sporno svakako je treba li svjedoanstvo, odnosno testimonijska
vjerovanja, shvaati primarno, kao uvjete znanja, ili pak sekundarno, kao
izvedene iz nekog ne-svjedodbenog opravdanja zamjedbenog, odnosno
svjedoenjem iz prve ruke (usp. Schmitt, 2004:443; uljak, 2003.:44). Da bi se
obranila primarnost svjedoanstva potrebno je osporiti tvrdnje tzv. slabog induktivnog individualizma po kojemu je neko vjerovanje, koje je utemeljeno

na svjedoanstvu () opravdano na temelju vjerovanja da je svjedoanstvo

vjerodostojno ili pouzdano, ali potonje vjerovanje je opet opravdano preko
indukcije na temelju opaene korelacije iz prve ruke izmeu svjedodbenih
vjerovanja te vrste ili istine posvjedoenih tvrdnji (Schmitt, 2004:443-444;
takoer i Schmitt, 2003:437). Meutim, glavni je problem tog pristupa to to
je injenica da subjekt vjeruje u pouzdanost svjedoanstva takoer zasnovana
i ovisna o svjedoanstvu koje on smatram pouzdanim, iako je temeljena na
subjektovom zakljuivanju o tom svjedoanstvu iz prve ruke. Ono to se nudi
kao mogue rjeenje tom problemu odabira procesa, koji e biti pouzdan
u opravdavanju vjerovanja tom svjedoanstvu, jest metapouzdani proces
izbora iz malog uzorka o pouzdanosti svjedoenja. ini se da je taj proces
izbora drutveni proces te ono to vidljivo zadovoljava uvjete opravdanja
jest drutveni uvjet. To je najbolje objasniti primjerom male djece, kao to
ini i Schmitt, iji se odabirni proces, kojem svjedoanstvu vjerovati, moe
razumjeti kao socijalni proces uenja. Kod djece, u pogledu davanja prednosti, primjerice, tvrdnjama svojih roditelja, sm proces izbora tog odabira
vjerodostojnog svjedoanstva jest socijalni metareliabilni proces. Dakle, on
nije sadran u dispozicijama djetetova odabira, ve u drutvenim uvjetima
koji ine roditelje vjerodostojnim izborom svjedodbenog opravdanja. Naime,
roditelji imaju moan praktiki pokreta da opskrbe djecu istinitim informacijama i da ih upute na pouzdane svjedoke (Schmitt, 2004:455).
Tako se ini da metapouzdanost procesa, koji podrazumijeva ne samo
opravdanje uoblieno nekom pouzdanom metodom, ve i to da sama metoda
bude izabrana nekim pouzdanim procesom odabira, osigurava socijalni
status uvjetima opravdanja i time suspendira individualistiku poziciju
(usp. ibid.:456-457).
Ono to nas pribliava feministikoj epistemologiji svakako je privilegirano
rjeenje koje nudi Schmitt u pogledu drutveno-reliabilistikog pristupa
opravdanju putem svjedoenja, a to je kontekstualni metareliabilizam. On od
opravdanja naih vjerovanja ne zahtijeva toliko pouzdanost procesa odabira
izmeu razliitih procesa koji oblikuju svjedodbena vjerovanja, ve prije
metapouzdanost toga procesa odabira, odnosno on kae da je neko vjerovanje
opravdano samo kad proizlazi iz procesa stvaranja vjerovanja koji je i odabran kroz metapouzdani proces odabira (ibid.:465), a taj je proces drutveno
uvjetovan. Sve to se, dakle, trai za opravdanje vjerovanja utemeljenog na
svjedoanstvu jest pouzdanost kombinacije procesa izbora (koji je metapouz-

15
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

16
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

dan) i procesa razumijevanja koji formira vjerovanje (usp. ibid.: 470-471).

Susret feministike i socijalne epistemologije dogaa se upravo na toj
toki drutveno shvaenih uvjeta koji oblikuju individualno znanje. Naime,
ukoliko je dokazano da je proces odabira koji opravdava istinitost nekog
vjerovanja pouzdan utoliko to ovisi o drutvenim uvjetima koji jame
pouzdanost samog procesa odabira izmeu razliitih vjerovanja u istinitost
svjedoanstva, onda je znanje sutinski shvaeno kao ovisno o dijalokoj
interakciji s drugim pripadnicima te zajednice. Za Longino je, primjerice,
kako smo pokazali, opravdanje za znanstvena vjerovanja dano pouzdanou
postupaka proizvodnje vjerovanja ija je objektivnost zasnovana u konkretnoj
praksi znanstvene zajednice, i time je dutveno determinirana. Budui da
je znanje proizvod dijaloki interaktivne zajednice, unutar nje se opravdano vjerovanje definira kao vjerovanje koje proizlazi iz postupaka to daju
jamstvo usvojenih od strane zajednice u okolnostima koje karakteriziraju
imbenici dijaloke interakcije (uljak, 2003:45), i upravo te dijaloke determinante, u sutini zasnovane na epistemikoj meuovisnosti, ine, s jedne
strane, maskulinistiku ideologiju roda, vezanu za pojmove epistemike
autonomnosti, neodrivom, a, s druge strane, ine feministiku i socijalnu
epistemologiju sutinski konvergirajuim modelima u sagledavanju uvjeta
ljudskog znanja (usp Longino, 2004:428).
Foucault i Butler: diskurzivna proizvedenost ljudskih
koncepata znanja
Kako bismo u potpunosti mogli shvatiti, ali i vezati razliite koncepte znanja
u pogledu roda i spolnosti, za problematiku i spoznajne dosege socijalne i
feministike epistemologije, prvo moramo jasno razloiti temelje onoga to
pozicije autora/ice poput Foucaulta i Butler pretpostavljaju.
Polazei od Foucaulta najbolje je, da bismo doli do feministikog pogleda
na diskurzivnu proizvedenost roda, sagledati njegov radikalno nov model
moi koji je moda najjasnije formuliran ovim paragrafom: Da nije drugo
do li represivna, da nikada ne ini nita drugo do da kae ne, mislite li zaista
da bi je se slualo? To to omoguuje da mo vlada, da ju se prihvaa jest
dakle jednostavno to to ona ne pritie kao neka snaga koja kae ne, nego
to ustvari proima tijela, producira stvari, inducira zadovoljstvo, stvara

znanje, proizvodi diskurse; treba je smatrati produktivnom mreom koja

proima itavo socijalno tijelo mnogo vie nego kao negativnu instancu, koja
ima funkciju da suzbija (Foucault, 1994:151). ini se da su, osim drukijeg
podrazumijevanja istine, kojeg u se kasnije dotaknuti, ovi iskazi apostrofirani trima osnovnim pretpostavkama koje omoguuju ovako prefiguriran
koncept moi kao zabrane: 1) mo se vie ne shvaa kao neto to se posjeduje,
ve kao neto to se izvrava/izvodi, inae joj se nitko ne bi pokoravao; 2)
mo nije sutinski represivna (iako je to jedan od njezinih vidova), ve je
produktivna, i to zbog toga to joj se nitko tada ne bi pokoravao, budui da
je prisilna/ represivna egzekucija moi esto pokazatelj njezina nedostatka u
relacijskom smislu, a s druge strane, umjesto da se shvaa kao pred-drutveni
entitet iji bi nedostatak jamio neki oblik apsolutne slobode, ona prije podrazumijeva odreene institucionalne i kulturne prakse koje proizvode subjekte
kao efekte moi; 3) mo, ukoliko se ne shvaa kao da se posjeduje, ime bi se
centralizirao njen izvor u dravi, crkvi, obitelji itd., jest shvaena kao da dolazi
odozdo, odnosno, Foucault pokazuje kako mehanizmi moi na mikrorazini
drutva postaju dijelom dominirajuih mrea odnosa moi. Ti mehanizmi
nisu konstituirani na makrorazini dravne, klasne ili druge moi, ve su
konstituirajui elementi koji su prihvaeni, adaptirani i transformirani iz ve
postojeih odnosa tzv. bio-moi (usp. Sawicki, 1986:26-28; takoer i Joseph,
2004:154-155).
Takav pogled na mo, osim to pretpostavlja i razrauje tri prethodno
opisane toke, takoer podrazumijeva i specifian pogled na proizvedenost
istine unutar takvih poredaka moi, ali, sukladno tome, i znanja. Budui da
je sam Foucault opisao istinu kao skup pravila po kojima se odjeljuje istinito
od pogrenog a istinitome se pripisuju specifini uinci moi (Foucault,
1994:161), to u krajnjim konzekvencijama znai da istina nije izvanjska moi,
ve da sadri njezine obvezatne efekte, i to na taj nain da svako drutvo ima
svoj reim istine, tj. tipove diskursa koje prihvaa i ini da funkcioniraju kao
istiniti, te se neprestano odvija borba, ne za istinu, ve oko njezinog statusa
(usp. ibid.:160), recepcija njegove teze izazvala je salvu problema. Ono to
se ini upravo najproblematinijim jest vezanje proizvodnje znanja, kroz
 To Foucault naziva i voljom za istinu, a koja je dio tree procedure iskljuivanja u pretpostavljenoj
proizvodnji diskursa koju u svakom drutvu kontrolira, selekcionira, organizira i redistribuira odreeni
broj tih procedura (usp, Foucault, 1994: 116-120).

17
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

18
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

definiranje njegovog nunog uvjeta istinitosti, za historijske reime moi

ime se pokazuje tendencija svoenja svih istinitih tvrdnji na efekte moi.
Takvo shvaanje Foucaultova pristupa imalo bi dalekosene posljedice na
potpuno relativiziranje znanja i kontradikcije u koju bi svaka sljedea tvrdnja
o tom pitanju mogla upasti.
Meutim, kao prvo, krivo interpretirano autorelativiziranje i de-racionaliziranje tvrdnji, pomou intrinzinog vezivanja znanja o svijetu za mo koju
taj svijet pretpostavlja i time pokazuje nedostupnost spram alijenacije od
njega, tj. neke pozicije koja bi bila izvanjska tom odnosu i jamila istinitost
tvrdnji, nije odrivo jer je i samo Foucaultovo prakticiranje genealokih
socijalno-historijskih istraivanja zadralo: (a) ispitivanje koherencijskih
svojstava odreenih praksi i procedura koje su se odvijale i ponavljale kroz
povijest, a time i (b) ne-odbacivanje razuma koji polae pravo na tvorbu
znanja i istinitih tvrdnji, ve samo ispitujui njihove granice i historijski kontekst (usp. Joseph, 2004:148). S druge strane, Foucault zapravo uope ne nudi
kauzalna ili funkcionalna objanjenja vez moi i znanja, ve povijesni opis
uvjeta koji ine neke forme dominacije moguima. Otpor se tako uvijek vee
za postojanje moi i nije joj izvanjski, ne suprotstavlja joj se, to posljedino,
iako naizgled neintuitivno, ne rezultira potpunom diskvalifikacijom otpora,
ve preformulacijom njegovih stratekih mjesta. Budui da odnosi moi
ovise o unutranjim svojstvima pristajanja na nju, kako je reeno u njezinom
opisu, oni pretpostavljaju slobodne pojedince ije bi sile otpora mogle doi
sa onoliko moguih mjesta s koliko je mjesta i sama mo implementirana.
Kada bi se sile otpora nadile, odnosi moi kolabirali bi u odnose sil (usp.
Sawicki, 1986:29-30).
 U kritikom osvrtu na Foucaultovu uporabu pojma diskurs koji bi, barem u njegovoj arheolokoj
fazi, podrazumijevao simboliki poredak koji doputa meudjelovanje svim subjektima socijaliziranima pod njegovom autorizacijom, i to daje naslutiti da uvijek postoji neki poredak diskursa, ali
ne i jedan poredak za sve diskurse, a ta pak njihova historijska relativnost prisiljava na formulaciju
historijskih, a ne opih apriorija Frank zakljuuje kako se on suprotstavlja hegelijanizirajuem i
hermeneutikom uniformiranju kompleksnosti povijesti, ali time dovodi analizu i opis diskursa u kontradikciju jer pretpostavlja njegovo izgraivanje po formacijskim naelima koja, u sutini, protuslove
samoj njegovoj, ranije opisanoj, definiciji (usp. Frank, 1994:235, 243-244).
 Na tu injenicu upozoravaju ne samo popularne recepcije takvog shvaanja Foucaulta u smislu da
je svojim neafirmirajuim teorijama izbrisao svaku mogunost dokazivanja da je u pravu, tj. autoreferencijalno je dokinuo vlastite tvrdnje o istini (usp. West, 2004:25) ve i ozbiljniji prigovori od strane
kritikog realizma i njihova pokuaja da fiksiraju kategorije podvojenosti svijeta i znanja o njemu (usp.
Joseph, 2004:149).
 Za takvo sagledavanje dinamikog modela odnosa moi i znanja, tj. stalnog premjetanja epistemikih
svrstavanja u pogledu polaganja prava na istinite tvrdnje, usp. Rouse (1999:105-113).

To nas dovodi do Foucaultova pogleda na seksualnost koja je uvelike uvjetovana produktivnim sagledavanjem moi u prethodnom odjeljku. Naime,
odbacivanjem tzv. represivne hipoteze10, Foucault odbija odnos moi i seksualnosti svesti na to da se o potonjoj govorilo iskljuivo u obliku govorenja
o njezinoj represiji. On, suprotno uvrijeenom miljenju, ne tvrdi da odnos
seksualnosti i moi nije represija. Cilj mu, dakle, nije odgovoriti na pitanje
zato smo zauzdani, ve zato s toliko strasti, s toliko srdbe protiv nae
najblie prolosti, protiv nae sadanjice i nas samih govorimo da smo zauzdani (usp. Foucault, 1994:11), odnosno zato mislimo da je jedino svojstvo
moi da bude represivna. Foucaultov je cilj pruiti genealogiju toga kako je
hipoteza o represiji zadobila takav znaaj te koju je funkciju imala u naemu
drutvu (usp. Dreyfus, Rabinow, 1983:131). On ne eli pokazati da je represivna hipoteza pogrena, ve je eli smjestiti u opu ekonomiju diskursa
o seksu unutar modernih drutava od 17. Stoljea te odrediti funkcioniranje i razlog postojanja poretka mo-znanje-uitak (Foucault, 1994:12-13).
On, dakle, ustanovljuje da je govor o seksualnosti vie umnoen nego to je
prorijeen, tj. da postoji stanovita proliferacija diskursa o njemu, a ne samo
represija; drugim rijeima: (a) postoji stanovita ekonomija ograniavanja
diskursa na razini zabrane govorenja o seksu, ali i odreivanja mjesta
i vremena kada se o njemu ne moe govoriti, te (b) postoji neprestano
umnoavanje diskursa o seksu, odreena upornost instanca moi da sluaju
govor o njemu i da ga tjeraju na vrlo jasnu artikulaciju u vrlo jasnim okvirima institucionalnih praksi (usp. ibid.:15-16). U tom postupku kanaliziranja
diskurzivnih uvjeta seksualnosti glavna je tehnika ispovijedi (priznanja)
gdje pacijenti/ subjekti ne samo da bivaju spoznati od drugih, ve im se
namee i tvrdnja da e kroz ispovijed ujedno spoznati i sami sebe. Naime,
kulturalna elja da se zna/ spozna istina o sebi istovremeno stimulira i govorenje same istine, smjetajui tako pojedinca u divergentne relacije moi
unutar kojih drugi postaju kompetentni ekstrapolirati skrivenu istinu koja
je proizila iz ispovijedi, a za koju drugi posjeduju privilegirani klju interpretacije (usp. Dreyfus, Rabinow, 1994:174). Takav pogled na stvari poiva
upravo na naem prihvaanju represivne hipoteze: ako je istina inherentno
10 Koja nam je okvirno govorila da je jo u 17. st. prevladavala odreena otvorenost spram seksualnosti,
tj. postupci nisu iziskivali nikakvu tajnovitost, rijei su se izgovarale bez pretjeranog preuivanja, a
stvari imenovale bez suvinog prijetvorstva; spram nedoputenog gajila se trpeljiva bliskost (Foucault,
1994:7), a u 19. st. seksualnost je naglo zatoena, svedena je na individualnost, privatizirala se, izbaena
je iz sfere javnog govorenja te je svedena na istu funkciju reprodukcije; puritanizam je oevidno nametnuo zabranu, utnju i nepostojanje (usp. ibid.:7-8).

19
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

20
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

suprotna moi, tada bi nas njezino otkrivanje odvelo putem osloboenja

(usp. ibid.: 175). Kako kae i sam Foucault ini nam se, naprotiv, da istina,
najdublje u nama pritajena, trai samo da se objelodani; da je, ako u tome
ne uspijeva, sputana neka prinuda, da je teko pritie nasilje neke moi, te
da e se napokon moi artikulirati samo po cijenu neke vrste osloboenja.
Priznanje oslobaa, mo uutkuje; istina ne pripada poretku moi, ve je
u izvornom srodstvu sa slobodom (Foucault, 1994:44). Meutim, problem
konstitucije seksualnosti ne nastaje u samoj proizvodnji diskursa o seksualnosti koji, ini se, doivljava svojevrsnu eksploziju (kao to bismo mogli
pretpostaviti slijedei represivnu hipotezu), ve u njegovoj organizaciji u
znanost. Mo, dakle, ne negira toliko seksualnost koliko je organizira kroz
proliferaciju diskursa, tj. seksualna znaenja su orkestrirana kroz naredbu
da o njima govorimo, pa tako ni antirepresivno shvaanje seksualnosti nije
rjeenje za njezinu moguu represiju budui da ona sama po sebi oito nije
niti prisutna (usp. Epstein, 2003:490).
Tu oitu diskurzivnu proizvedenost seksualnosti kao znanja o skrivenim
esencijama koje nam lee u temelju (npr. nagonskim pokretaima naeg ega
u psihoanalizi) Foucault je najbolje saeo rijeima da je ispovijed shvaena
bilo kao religijska, pravna, medicinska, psihijatrijska pa sve do njenog etnografskog ekvivalenta obred diskursa gdje se subjekt koji govori podudara
s predmetom iskaza (Foucault, 1994: 45). Ova jaka teza, oito, ne samo da
pretpostavlja instancu moi koja prosuuje o i zahtjeva da se priznanje
izvri, ve podrazumijeva ilokutivno-performativnu konstituciju subjekta
u kontekstu izvoenja govornih inova kao interpelacijskih zahtjeva u kojima ne samo da instanca moi potie diskurzivno izvoenje, ve tvori okolnosti i organizira govor u specifine oblike koji se konstituiraju u znanje o
subjektu, tj. u njegovu konstituciju sebe kao subjekta.
Prije no to krenemo na razraivanje te teze, poglavito kako je ona implicitno prisutna kod J. Butler, okrenimo se prvo recepcijskoj11 strani Foucaultova rada od strane feminizma openito, kako bismo vidjeli to nam
ona donosi. Motivacijska strana prihvaanja Foucaultovih teza u pogledu
odnosa moi, znanja, istine i seksualnosti prvenstveno je bila naklonjena feministikoj elji za odbacivanjem univerzalnosti, esencijalizma i
11 O recepciji Foucaultove Historije seksualnosti u sociolokim krugovima koji se zanimaju za drutvenu
uvjetovanost ljudskih koncepata seksualnosti, ali i o razlikama izmeu uspjenosti recepcije razliitih
Foucaultovih djela (npr. Nadzora i kazne), usp. Epstein (2003: 485-488, 496-499).

openitih transcendentalnih uvjeta ljudskog razuma i subjekta. Openito

se recepcija odigrala u dvije uporabe njegovih teza od strane feminizma:
1) u analizi disciplinske moi kako bi se izolirale disciplinske tehnologije
koje podreuju ene, te 2) u analizi otpora dominaciji kroz odreene strategije, ukoliko je dominacija priznata kao neminovna (usp. Sawicki, 1999:288290). Meutim, ono to posebno vee Foucaulta za feminizam, koliko god
njegova recepcija ponekad bila problematina, jesu posthumanistike
tendencije unutar samog feminizma koje se opiru nekim osnovnim postavkama emancipirajuih feministikih teorija, poput teorije stajalita (usp.
ibid.:295). Glavno mjesto napada svakako je ovdje fundacionalistiki formulirana koncepcija jedinstvenog enskog subjekta12 koji funkcionira kao
neki preddiskurzivni ja, tj. kao fiksni i stabilni identitet oko kojega se moe
graditi feministika konstruktivistika teorija roda. Meutim, kako smo
ve spominjali u prethodnom poglavlju o postmodernom feminizmu, takve
naizgled alternativne teorije esto padaju u isti onaj determinizam koji
pokuavaju nadii. Pravo mjesto susreta Foucaulta i Butler jest osporavanje svake koncepcije fundacionalistikog subjekta, a ne osporavanje praksi
pretpostavljanja pozicij subjekta i njegovih reprezentacija to u krajnjoj
liniji jest neizbjeno, a s druge bi strane, u pogledu te krive pretpostavke,
vodilo u potpuni relativizam (usp. ibid.:298-301).
Osnovna je teza J. Butler da je rod zapravo uloga koja se odrava tako to se
neprestano i kontinuirano izvodi, a posljedino tome, i da je heteroseksualnost, kao norma postavljena u drutvu (preteno opravdna reproduktivnim,
a time ujedno i prirodnim razlozima), zapravo konstruirana unutar hetero-normativnog drutveno-diskurzivnog reima moi. No prije nego krenemo na eksplikaciju teza, osvrnimo se na mogue postulativne derivacije
koje nudi Butler u pogledu performativne konstitucije roda i pripadajue
mu seksualnosti kako bismo to doveli u vezu s tezom koju je iznio Foucault.
Razmatrajui razliite pristupe rodne konstruiranosti, Butler se odluuje
za dekonstruktivistiki pristup koji bi mogao izbjei supstancijalizaciju
roda upisanog na fiksnoj kategoriji spola kao tijela, tj. bioloke kategorije
(usp. Butler, 2003:393 i dalje). Ona tako postulira pomalo dramatinu tezu
o rodu kao performativno proizvedenom kroz razliite regulacijske prakse
12 Ta fundiranost univerzalne kategorije ene polazna je toka i knjige J. Butler Nevolje s rodom koja se
bavi moguom prefiguracijom te preutne pretpostavke, kako kod klasinijih feministikih teoretiarki
poput Simone de Beauvoir, tako i kod onih radikalnijih poput Luce Irigaray (usp. Butler, 2000.).

21
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

22
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

rodne koherencije. Ona to saima rijeima: rod je uvijek injenje, iako ne

injenje subjekta za koje bi se moglo rei da postoji prije ina () nema
nikakvog rodnog identiteta iza izraaj roda; taj identitet performativno
konstituiraju sami izraaji koji se smatraju njegovim uincima (Butler,
2000:38). Ovako formulirana teza pretpostavlja dvije stvari: (a) da je cjelokupnost rodnog identiteta zapravo proizvod inova koji se izvode kako bi se
zadovoljili kriteriji igranja uloge koja bi odgovarala socijalnoj konjunkturi
rodne performativnosti i spola na koji bi on, u krajnjoj liniji, trebao referirati, ili moda ak, barem u smislu kulture, i odraavati, te (b) da se inovi,
izvedeni kao konstitucije roda, pokazuju kao proizvodi njegove prikrivene
determiniranosti, iako su zapravo sami uvjeti njegovog performativnog
opstanka. Tako regulirana misao dovodi nas do kljunog problema u vezi
odnosa socijalnih i jezinih praksi koje igraju odreenu ulogu u kreaciji onoga to nazivamo rodnim identitetom i na emu temeljimo svoje uobiajeno,
svakodnevno poimanje seksualnosti.
Naime, ukoliko izriaje roda shvatimo kao performativne govorne
inove13, ini se da se javlja problem njihove socijalne smjetenosti koja im
moda osigurava uspjenost. Kritizirajui Bourdieuove distinkcije izmeu
socijalnih i jezinih praksi, gdje su ove posljednje shvaene kao svojevrsne
reprezentacije socijalnih i njima su odreene, Butler se pita o nainima na
koji su i same socijalne pozicije konstruirane pomou implicitnih operacija
performativnosti (usp. Butler, 2004:339). Budui da Bourdieu tvrdi kako
uspjenost nekog performativnog ina (znai njegova perlokucijska snaga)
ne lei u samom jeziku, ve u skupini koja autorizira i prepoznaje taj in kao
legitiman, njegova se teza svodi na to da e performativ funkcionirati ili
nee funkcionirati ovisno o tome je li subjekt koji izvodi iskaz ve ovlaten
da ga uini funkcionalnom pozicijom socijalne moi koju zauzima (); govornik () bit e [govornik] sposoban oivjeti socijalnu magiju performativa do te mjere do koje je taj subjekt ve autoriziran ili () delegiran da izvede takav obvezujui govorni in (ibid.:339; naglaeno u originalu). Tako
se doima da Bourdieu ini redukciju na socijalno polje time to uspjenost
performativa svodi na izvanjezino podruje, odnosno na tzv. institucijske
uvjete koji stvaraju i autoriziraju konkretne jezine prakse (usp. ibid.:341).
Meutim, koliko god ta mjesta autorizacije proizvodila situacije u kojima
13 Za razlikovanje lokutivnih, ilokutivnih te perlokutivnih govornih inova (koje u ovome radu
shvaamo u Austinovom smislu kako su ve tradicionalno opisani i interpretirani) kao pripadnika kategorije performativnih govornih inova, koji su u naelu podloni stvaranju neke akcije ili djelovanja
samim svojim izgovaranjem, a za razliku od konstativnih iskaza koji su u principu samo istiniti ili lani,
vidi prikaze u: Marshal (2004:320-322); Failler (2004:350-351); Biti (2000:46-49).

se inovi vrednuju kao legitimni i uspjeni, ona takoer pretpostavljaju diskurzivnu proizvedenost. Sm je in delegiranja u sutini performativan
(usp. ibid.:339) jer podrazumijeva neko prethodno oslovljavanje da se bude
u autorizacijskoj poziciji. Kako tvrdi Butler u pogledu posebnog sluaja perlokutivnog govornog ina, interpelacije: biti dozivan ili oslovljen socijalnom interpelacijom znai biti istovremeno diskurzivno i socijalno konstituiran. Biti nazvan djevojicom od samog poetka postojanja je nain na
koji ta djevojica postaje prijelazno podjevojena tijekom vremena () interpelacija kao performativ uspostavlja diskurzivno konstituiranje subjekta
kao nerazdvojivo od socijalnog konstituiranja subjekta (Butler, 2004:336).
Takvo interpelacijsko shvaanje socijalnog oslovljavanja unutar nekog
specifinog drutvenog konteksta prisutno je i u Foucaultovom primjeru
gdje se subjekt iskazivanja poklapa sa onime to iskazuje. Meutim, iako
se takvo gledite, barem u okvirima crkvene ispovijedi, ini evidentno ilokutivnim govornim inom koji izvodi ono to ini/govori, tj. samim inom
izgovaranja grijeha ini ispovijed izvedbenom, odnosno ini je djelatnom (o
npr. seksu prije braka u katolikoj inaici tog obreda), ono je takoer i perlokutivni govorni in ije izvoenje poluuje bitan aspekt uspjenosti upravo
pomou: (a) konteksa izvoenja samog ina, tj. autorizacijske pozicije s koje
se izvoenje trai, te (b) pomou interpelacijskog zahtjeva koji izvoenje
ini legitimnim inom za konstituciju subjekta kao kontekstualiziranog
uvjetima koji uvruju daljnju perpetuaciju istih odnosa moi. Primjer
takvog interpelacijskog zahtjeva koji je istodobno i ilokutivan i perlokutvan14, svakako je sudski poziv koji nam: (1) govori da smo pozvani, inei
od iskaza da funkcionira kao odreeno djelovanje, tj. kao poziv nama da se
odazovemo; (2) koji je perlokutivan zato to poluuje djelovanje ne samo
utoliko to se zaista odazivamo na poziv, ve i utoliko to nas oslovljavanjem poziv optuenom konstituira na odreen nain kao subjekta u polju
14 Taj bitan aspekt Foucaultove teze o konstituciji subjekta kroz imenovanje od strane neke instance
moi primijetio je Marshal. Naime, on navodi primjere poput ocjenjivanja uenika u koli ili drugim
ustanovama u kojima se dogaa navodno opisivanje neije sposobnosti na temelju unaprijed zadane
pozicije moi koja tu ocjenu izrie. On takoer prepoznaje bitan aspekt kontekstualnih uvjeta u kojima se iskazi izgovaraju, kako kod Foucaulta, tako i kod Austina. Naglaava da je, primjerice, davanje
ocjene ueniku ne samo lokucijski in koji bi podrazumijevao toan i objektivan opis njegovih realnih sposobnosti, ve je on takoer i ilokucijski in koji govorei vri istu radnju koju izvodi (ocjenjuje
uenika kao odreenog ovjeka s dobar, dovoljan, odlian itd.), ali koji je i perlokucijski jer izveden s
autorizacijskog mjesta poluuje odreeno djelovanje na uenika te ovaj postaje uvjeren da je odlian,
dobar itd., bilo po pitanju rada, bilo po pitanju bivanja takvom osobom. Ono to taj cijeli proces ini
neutralnim opisom upravo je pozicija moi koja od performativa ini da se on doima kao isti lokutivni
govorni in (usp. Marshal, 2004:323-325), tj. mi vjerujemo da je ocjena profesora objektivan opis naeg
rada bez ikakvog djelovanja.

23
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

24
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

socijalnih odnosa, odnosno pozicionira na identitet u mreu odnosa moi

koji su zadani samim pozivom. To je omogueno: (a) kontekstom u kojemu
se poziv odigrava, tj. s obzirom na instancu moi koja je poziv uputila na
nain da polui eljeni uinak, te (b) naim pristajanjem da participiramo
u tom odnosu moi koliko god on izgledao neizbjean, odnosno da svojom
konstitucijom kao subjekta na odreen nain pozicioniramo vlastito sebstvo u taj odnos.
Primjer pomaka u konstituciji roda, koji bi mogao proizvesti stanovitu resignifikaciju kulturno zadanih normi djelovanja, nudi Butler. Naime, njezin
je primjer transvestit koji ne samo da izraava distinkciju izmeu spola i
roda, ve iskuava i razliku izmeu izvedbe i realnosti koja u velikom dijelu
strukturira nae svakidanje poimanje rodnog identiteta. Rod transvestita
isto je toliko realan koliko i rod bilo koga ija se izvedba rodnih obiljeja
poklapa s drutvenim oekivanjima i normativima (usp. Butler, 2003:398).
U takvom primjeru, ini se, ono to se izvodi (rod) ne poklapa se s onime
to bi trebalo leati u temelju, odnosno na to bi izvedba trebala referirati
(pretpostavljeni, fizioloki utemeljen, spol). U ovakvoj eksplikaciji, dakle, doima se kao da je pozivanje na utemeljujuu instancu subjektivnosti
nevjerodostojno jer rodno oblikovanje proizlazi upravo iz performativnog
nepoklapanja onoga to oznauje i onoga na to se samo oznaavanje treba
odnositi.
Preliminarna rjeenja: kontekstualiziranje pouzdanosti,
osvjetavanje pozicioniranosti
Ovo poglavlje posluit e nam kao svojevrsni saetak i mogui zakljuak onoga o emu se u radu govorilo i to je trebalo izii na vidjelo iznoenjem mnogostrukih pozicija i pogleda na uvjetovanost znanja, na status feministike
epistemologije i njezin odnos prema socijalnoj epistemologiji te na modele
moi koji pretpostavljaju tvorbu odreenog znanja o konceptima seksualnosti i roda. U poetku smo samog rada pokuali pokazati na koji se nain, i
s obzirom na to, uope razvila socijalna epistemologija, te koja su njezina
osnovna pitanja i problemi, a sve kako bismo vidjeli u kojem smjeru tei
njezin razvitak. Vraajui se na feministike teorije koje su pokuale izbjei
univerzalizirajue i generalizirajue zamke svojih prethodnika, pokazali
smo kako se takav zadatak pokazao tekim, ali i relativno uspjenim na

mjestu susreta dijaloko-interakcijske i kontekstualistike teorije metapouzdanosti koju nude socijalna i feministike epistemologija. Iako nastala
u drukijoj tradiciji, Foucaultova pozicija uinila se izuzetno produktivnom
s obzirom na reformulaciju klasinog modela moi kao zabrane, eda bi se
razvila u specifinu teoriju diskurzivnog oblikovanja roda i seksualnosti u
dekonstruktivistikom pristupu J. Butler. Vidjeli smo na koji je nain diskurzivna proizvedenost naih koncepata znanja o rodu i vezivanju istog za
seksualnost jednako socijalna, koliko i jezina uvjetovanost, te na koji nain i
obini iskazi svakidanjice djeluju u multiplikacijskim mreama drutvenih
odnosa koji prikrivaju svoje podrijetlo i nameu se kao normativni modeli
znanja o stanovitom predmetu.
Za kraj emo pokuati ponuditi jo nekoliko projekcijskih aspekata ovako
formuliranog pristupa epistemolokom istraivanju kako bismo postavili
odreena ogranienja i izbjegli stanovite zabune koje bi posljedino mogle
slijediti iz neopreznog baratanja pojmovima kao to su diskurzivna proizvedenost, konstruiranost, socijalna uvjetovanost itd. Ukoliko se ne razgranie
pojmovna podruja vlastitog polja istraivanja, uvijek ulazimo u mogunost
da padnemo u isti onaj determinizam koji smo tako vjeto pokuavali izbjei.
O tome najbolje svjedoi injenica da i rigidni socijalni konstruktivist u
pogledu roda moe pribjei istoj esencijalistikoj recepturi biolokog determinizma spola koju je pokuavao nadii i kritizirati. Rei da je rod kulturno
oblikovana kategorija ne znai rei mnogo ukoliko nismo u stanju pokazati
na koji nain i pod kojim uvjetima je on konstruiran te koje su kontekstualne
mogunosti dovele do toga da ga shvaamo konstuiranim na odreen nain.
Neka su konceptualna i praktina polja ljudskog ivota toliko oito konstituirana kulturom i specifinim socijalnim odnosima da je potrebno pokazati na
koji su nain ti koncepti sebi prisvojili status vaenja kao objektivnih istina i
prirodnih pojava kako bismo mogli otvoriti polje reaktualizacije starih, ili
pak, formulacije novih uvjeta drutvenog sistema pod kojima bi se dijelile
statusne oznake istinitog i lanog, opravdanog i neopravdanog, vaeeg i
nevaeeg, prirodnog i neprirodnog. Samo tako formulirana teorija moe
pruiti bilo kakvu praktiku derivaciju na polju politike ili druge borbe
ukoliko je se odluimo pothvatiti.
Tako bi se na polju seksualnosti moglo uiniti prilino smjelom tvrdnjom
da je ona isto diskurzivni proizvod i reducirati njenu egzistenciju na puku
fikciju. Meutim, mislim da se tako to ne moe sa sigurnou tvrditi, ve da

25
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

26
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

se trebati krenuti u smjeru shvaanja da su uvjeti koji su potrebni za njezino

ostvarivanje diskurzivni utoliko to su proizvedeni stalnom proliferacijom
diskursa o naoj seksualnosti, te time i uvjeta znanja koje mi o tom segmentu
naeg djelavanja imamo. Ta tvrdnja mogla bi se uiniti trivijalnom, kao da
kaemo da je diskurs o seksualnosti diskurzivno proizveden, ali stvara je ipak
kompleksnija. Jednostavno pretpostavljamo, s veom dozom sigurnosti, da
je seksualnost kao na koncept shvaanja njezine manifestacije proizveden
kroz stanovite diskurzive prakse (unutar institucija, obitelji, kole, medija
itd.) u stalnim iterativnim performacijama njezinog pojavljivanja u govoru.
Mogua kanalizacija njezine devijacije ili normalizacije uvijek je ujedno i
njeno proizvoenje na mjestima gdje je donedavno bilo tek neto drugo.
U pogledu odnosa Foucaultove koncepcije politike razlike, kako ju je formulirala Jana Sawicki, on bi svakako podrao feministike napore da se
odupru izjednaavanju razlik u ime nekog apstraktnog principa jedinstva,
kakva je neosporno kategorija roda (usp. Sawicki, 1986:31), budui da bilo
kakvo implementiranje rodnog identiteta kao temelja za politiku identiteta
nuno proizvodi normativnu maskulinistiu rodnu konfiguraciju koju tei
prevladati (usp. Sawicki, 1999:300). Koliko god bilo privlano takvo disperzivno-fragmentarno sagledavanje postmodernistikih koncepata identiteta i
znanja ono jest mogue tek uz ozbiljne restrikcije. Kako nam o tome svjedoe i
same postmodernistiki orijentirane feministkinje, za formulaciju odreenog
problema kojim bi se drutvena kritika trebala baviti potreban je minimum
velikih pripovijesti, to bi znailo racionalistikog diskursa, o promjenama u drutvenoj organizaciji i ideologiji jer se inae ta pojava ne moe
adekvatno shvatiti preostalim kritikim sredstvima (usp. Fraser, Nicholson,
1999:28). Ovaj oiti epistemiki pomak paradigme na sagledavanje socijalnih
uvjeta znanja takoer moe voditi epistemologiji i politici koje shvaaju
nedostatak metanaracija i utemeljujuih garancija no koje ipak inzistiraju na
formuliranju minimalnih kriterija vrijednosti naih diskurzivnih i politikih
praksi (Benhabib, 1999:111). Ti minimalni kriteriji potrebni su nam kako ne
bismo upali u potpuni skepticizam u pogledu institucionalnog i openito
drutvenog utjecaja na kriterije znanja i znanstvenosti. Naime, u sluaju
kada bi nas nai privatni interesi, odreeni rodom, klasom, rasom, etnicitetom ili naprosto egoistinim probitkom, spreavali da se bavimo nekim
podrujem u znanosti, oni bi nas istovremeno spreavali i da se bavimo
tim interesima kao predmetom socijalne i politike kritike znanosti. Takav

radikalno postmodernistiki skepticizam kojemu se esto pada u iskuenje

uslijed obrane od univerzalizirajuih teorija, i koji bi ustrajao na relativistikoskepticistikoj tvrdnji da je sva znanost, a sukladno tome i svi oblici znanja,
proizvod moi i utoliko nikada vrijednosno neutralna doveo bi nas u dokidanje vlastite pozicije i nemogunosti da se uspostavi ikoja znanstvena epistemologija, pa tako ni feministika. Produktivniji je moda put dobro utemeljena socijalna i politika kritika znanosti [koja] pretpostavlja da znanost
donosi izbore koji nisu odreeni interesima (Schmitt, 2003:456; naglasio K.
L.) kako ne bismo upali u skepticistiku zamku gdje interesi spreavaju da
se bavimo interesima u znanju i znanosti.

27
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

Literatura

28
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

benhabib, seyla (1999). Postmodernistike epistemologije u Nicholson, Linda J. (ur.), Feminizam/Postmodernizam, Zagreb: Liberata Centar za enske studije, str. 96-116.

biti, vladimir (2000). Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije. Zagreb: Matica hrvatska.

butler, judith (1999). Subjects of sex/ gender/ desire u During, Simon (ur.), The Cultural Studies
Reader, London New York: Routledge, str. 340-353.

butler, judith (2000). Nevolje s rodom. Feminizam i subverzija identiteta, Zagreb: enska infoteka.

butler, judith (2003). Performative acts and gender constitution. An essay in phenomenology and
feminist theory u Jones, Amelia (ur.), The Feminism and Visual Culture Reader, London and New
York: Routledge, str. 392-402.

butler, judith (2004). Socijalna magija performativnosti, Kolo, 2 (14): 327-343.

uljak, zvonimir (2003). Uvod u uljak, Zvonimir (ur.), Vjerovanje, opravdanje i znanje.
Suvremene teorije znanja i epistemikoga opravdanja, Zagreb: Ibis grafika, str. 1-46.

descartes, ren (1993). Razmiljanja o prvoj filozofiji, Zagreb: Demetra.

di stefano, christine (1999). Dileme razlike: feminizam, modernitet i postmodernizam u Nicholson, Linda J. (ur.), Feminizam/ Postmodernizam, Zagreb: Liberata Centar za enske studije, str.
59-75.

dreyfus, hubert l. rabinow, paul (1983). Michel Foucault: Beyond Structuralism and Hermeneutics, Chicago: The University of Chicago Press.

epstein, steven (2003). An incitement to discourse: Sociology and The History of Sexuality.
Sociological Forum, 3 (vol. 18): 485-502.

failler, angela (2004). Uzbuujui govor: Judith Butler, Mae West i seksualne aluzije, Kolo, 2 (14):
344-360.

flax, jane (1999). Postmodernizam i rodni odnosi u feministikoj teoriji u Nicholson, Linda J. (ur.),
Feminizam/Postmodernizam, Zagreb: Liberata Centar za enske studije, str. 39-58.

flynn, thomas (1999). Foucaults mapping of history u Gutting, Gary (ur.), The Cambridge
Companion to Foucault, Cambridge: Cambridge University Press, str. 28-46.

foucault, michel (1994). Znanje i mo, Zagreb: Globus.

frank, manfred (1994). Kazivo i nekazivo. Studije o njamako-francuskoj hermeneutici i teoriji teksta.
Zagreb: Naklada MD Croatialiber.

fraser, nancy nicholson, linda j. (1999). Drutvena kritika bez filozofije: susret feminizma i
postmodernizma u Nicholson, Linda J. (ur.), Feminizam/Postmodernizam, Zagreb: Liberata Centar
za enske studije, str. 23-38.

gettier, edmund (2003). Je li opravdano istinito vjerovanje znanje? u uljak, Zvonimir (ur.),
Vjerovanje, opravdanje i znanje. Suvremene teorije znanja i epistemikoga opravdanja, Zagreb: Ibis
grafika, str. 53-55.

greco, john (2004). to je epistemologija? u Greco, John Sosa, Ernest (ur.), Epistemologija.
Vodi u teorije znanja, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, str. 1-38.

harding, sandra (1999). Feminizam, znanost i kritike prosvjetiteljstva u Nicholson, Linda J. (ur.),
Feminizam/Postmodernizam, Zagreb: Liberata Centar za enske studije, str. 76-95.

joseph, jonathan (2004). Foucault and reality, Capital & Class, 82: 143-165.

lehrer, keith (2004). Racionalnost u Greco, John Sosa, Ernest (ur.), Epistemologija. Vodi u
teorije znanja, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, str. 251-267.

longino, helen e. (2004). Feministika epistemologija u Greco, John Sosa, Ernest (ur.), Epistemologija. Vodi u teorije znanja, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, str. 403-436.

marshal, james d. (2004). Performativnost: Lyotard i Foucault kroz Searla i Austina, Kolo, 2 (14):
316-326.

nicholson, linda j. (1999). Uvod u Nicholson, Linda J (ur.), Feminizam/Postmodernizam.
Zagreb: Liberata Centar za enske studije, str. 7-19.


rouse, joseph (1999). Power/ Knowledge u Gutting, Gary (ur.), The Cambridge Companion to
Foucault. Cambridge: Cambridge University Press, str. 92-114.

ryle, gilbert (1949). The Concept of Mind, London: Hutchinson.

sawicki, jana (1986). Foucault and feminism: Toward a politics of difference. u Hypatia, 2 (1): 23-36.

sawicki, jana (1999). Foucault, feminism, and question of identity u Gutting, Gary (ur.), The
Cambridge Companion to Foucault, Cambridge: Cambridge University Press, str. 286-313.

schmitt, frederick (2003). Socijaliziranje epistemologije: uvod kroz dva primjerna pitanja.
u uljak, Zvonimir (ur.), Vjerovanje, opravdanje i znanje. Suvremene teorije znanja i epistemikoga
opravdanja, Zagreb: Ibis grafika, str. 434-456.

schmitt, frederick (2004). Socijalna epistemologija u Greco, John Sosa, Ernest (ur.), Epistemologija. Vodi u teorije znanja, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, str. 437-473.

superson, anita brennan, samantha (2005). Feminist philosophy in the analytic tradition.
Hypatia, 4 (20): 1-9.

west, patrick (2004). The philosopher as dangerous liar, New Statesman (28. June, features), str.
24-25.

zagzebski, linda (2004). to je znanje?u Greco, John Sosa, Ernest (ur.), Epistemologija. Vodi
u teorije znanja, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, str. 113-142.

29
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

kruno lui
Epistemology of Gender and Sexuality:
Essay in Social and Feminist Epistemology

30
krunoslav lui
Epistemologija roda
i seksualnosti: ogled iz
socijalne i feministike
epistemologije
diskrepancija
sijeanj 2008.
svezak 9 | 13 broj

This paper presents an attempt to elaborate the problem of socially determined concepts of knowledge on sexuality and gender particularly in the
field of social and feminist epistemology. Dealing with one of the nodal
points of social epistemology the problem of testimony, author tries to find
convergences between feminist epistemology and other critical approaches
to classical, individualistic epistemology. Within this framework, Foucaults
and Butlers theses on discoursively producing concepts of knowledge are
being articulated and applied to the traditional individualistic epistemologys
concepts of knowledge.
Key words
knowledge, sexuality, epistemology, feminism, Schmitt, Foucault, Butler.