STECAK

Skender Kulenovic

Stecak mramorni cuti govorm scena po boku,

jaci od kandza kise, povampirenja i kradje.
Njegov mjesec i sunce, sto znace posmrtne ladje,
davno su prevezli dusu, vjekuju sad u doku.
Udaljili su se od njeg i gradovi i sela.
Vidik mu stvore listopad i koze sto tu brste.
Vjetar podsjeti lijeske, i one se sapatom krste.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred cela.
Zasto sam dosao ovdje, kad sve vec ovdje pise?
Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom disem.
Cuj, zvoni zrelo stablo - to lijes mi tese zuna.
Stihove sto jos bruje dlijetom po stecku svom stisaj,
pa, uspokojen, pusti neka ih pokrije lisaj,
lezi pod stecak stiha bez prevoznika-cuna.

Skender Kulenovic