ati, Musa azim

U gladnoj noi

(S jezika jednog siromanog aka-pjesnika)

Za svojim stolom, evo, ja sjedim - kostur g,

Snagu mi i zdravlje ispi tudentska glad i b.
Preda mnom prana knjiga ko gladna avet zja
I u nju poput teleta besvjesno buljim ja.
U vatri mozak mi gori, a mora stie mi duh,
Gle, k'o u magli vidim sad mjesto knjige - kruh!
Ah, ja sam gladan, gladan!... a sit je gospodski pas,
Crijeva mi zue i bue ko dobro varjantan bas.
Kroz prozor na me viri garave noi pram,
I s njim se preplie tiho drhtave svijee plam,
To gori na mom stolu ko zadnji mrtvaki dah,
araju po zidu svuda tamne konture i strah.
Ja sjedim sam u sobi. Daleko od doma mog
Ljudi su prezreli mene i zaboravio me - Bog.
Tri dana krune mrve nijesam okusio ja.
U mome elucu evo tek pusta praznina zja,
K'o ponor, gdje se rue pjesniki snovi mi svi,
O zato, zlobno nebo, u svijet me baci ti!?
Ja bijah nekad sretan, jerbo sam bio sit;
Od sree i zadovoljstva nebu sam htio vit'.
I birat sunane trake i srkat mjeseev sjaj
I na svijet kroz zoru gledati kao na aroban raj.
Moj ivot tad je tek'o k'o potok bistar i tih,
Moj ivot tad je bio - rumeni mirisni stih.
Ali to je bilo i prolo, k'o vjetra to mine dah:

Sve moje pjesnike sanje padoe u kal i prah,

U svojoj cinikoj ali Fatum je htio klet,
Da sretni sanjar poe u neznani daleki svijet.
Da trai okrepe umu, troei krv i znoj Oh, majko, mila majko, bijedan je ivot moj!
A svijet je ovaj, majko, bez srca, slijep i gluh,
Kad bratska oajno usna moli pomo i kruh.
Gle, s vjetrom ne mogu ivjeti, jer i ja boiji sam rob
U srcu sopstvenom evo glad mi iskapa grob,
U njem mi poinje pjesma da mrtvim sankom spi O zato, majko, zato ivot mi dade ti!?