HENRY DAVID THOREAU

WALDEN

SADRAJ:
Ralph Waldo Emerson: Uvod........................................................................................................... 4
Ekonomija ...................................................................................................................................... 19
Gdje sam ivio i za to sam ivio ................................................................................................... 61
tivo................................................................................................................................................ 71
Zvuci ............................................................................................................................................... 77
Samoa ........................................................................................................................................... 87
Posjetitelji ....................................................................................................................................... 93
Grahovite .................................................................................................................................... 101
Selo ............................................................................................................................................... 108
Jezera ............................................................................................................................................ 112
Bakerova farma ............................................................................................................................ 126
Vii zakoni.................................................................................................................................... 131
ivotinjski susjedi ........................................................................................................................ 138
Zagrijavanje kue ......................................................................................................................... 145
Bivi stanovnici i zimski posjetitelji ............................................................................................ 154
Zimske ivotinje ........................................................................................................................... 162
Jezero zimi.................................................................................................................................... 168
Proljee ......................................................................................................................................... 177
Zakljuak ...................................................................................................................................... 188

Ralph Waldo Emerson: Uvod1

Henry David Thoreau bio je posljednji muki potomak francuskog pretka koji je doao u ovu
zemlju s otoka Guernseyja. U njegovu znaaju povremeno su se oitovale crte toga podrijetla, u
jedinstvenu spoju s veoma snanim saskim duhom.

Roen je u Concordu, u Massachusettsu, dne 12. srpnja 1817. Diplomirao je na harvardskom

koledu, ali se u knjievnom smislu nije nimalo isticao. Ikonoborac u knjievnosti, rijetko je
zahvaljivao kolama na njihovim uslugama, slabo ih cijenei, premda je njegov dug prema njima
bio znatan. Napustivi sveuilite, pridruio se bratu u poduavanju u privatnoj koli, koju je ubrzo
napustio. Njegov otac bio je proizvoa olovaka, i Henry se na neko vrijeme posvetio tom zanatu,
vjerujui da moe nainiti bolju olovku od onih koje su tada bile u uporabi. Okonavi
eksperimente, pokazao je svoje djelo kemiarima i umjetnicima u Bostonu te se, dobivi od njih
potvrde da je njegova kakvoa ravna najboljim londonskim proizvoaima, vratio zadovoljan kui.
Prijatelji su mu estitali to si je utro put k uspjehu. No on im je odvratio da vie nikad nee
napraviti nijednu olovku. "Zato bih? Neu ponovno initi ono to sam ve uinio." Nastavio je
svoje beskrajne etnje i raznovrsna prouavanja, svakoga dana se na neki nov nain upoznajui s
prirodom, premda dotad jo nije govorio o zoologiji ili botanici, budui da ga, iako je revno
izuavao prirodne injenice, nisu zanimale tehnika i pisana znanost.

U to je doba za snanog, zdravog mladia koji je netom zavrio studij, dok su svi njegovi
drugovi odabirali profesiju ili udjeli za nekim unosnim zaposlenjem, bilo neizbjeno da mu misli
budu usmjerene k istom pitanju, i trebala mu je rijetka odlunost da odbije sve uvrijeene putove i
zadri svoju samotnu slobodu po cijenu da iznevjeri prirodna oekivanja svoje obitelji i prijatelja:
utoliko vie to je bio savreno estit i pomno osiguravao vlastitu neovisnost te je od svakoga
zahtijevao da se dri te dunosti. No, Thoreau se nikad nije kolebao. Bio je roeni prosvjednik.
Odbio je odustati od svoje silne tenje za spoznajom i djelovanjem u korist bilo kakve uske vjetine
ili zvanja, stremei mnogo obuhvatnijem pozivu, umijeu dobroga ivljenja. Ako je omalovaavao i
opirao se mnijenjima drugih, bilo je to samo stoga to je bio vema zaokupljen usklaivanjem svoje
prakse sa svojim uvjerenjem. Nikad lijen niti sklon ugaanju samome sebi, radije je, kad je elio
novac, zaraivao kakvim manualnim radom koji mu je bio po volji, kao to je gradnja amca ili
podizanje ograde, sadnja, kalemljenje, mjernitvo ili neki drugi kratkotrajan posao, nego duljim
zaposlenjem. vrstih navada i malobrojnih potreba, vjet u drvodjelstvu i aritmetici, bio je sasma
sposoban ivjeti u bilo kojem kraju svijeta. Trebalo mu je manje vremena nego drugima da namiri
svoje potrebe. Stoga je bio siguran u svoju dokolicu.

Izvorno objavljeno u The Atlantic Monthlyju 1862. godine.

Uroena vjetina mjerenja, proizila iz njegova matematikog znanja, i navika da utvruje

mjere i udaljenosti predmeta koji su ga zanimali, veliinu drvea, dubinu i irinu jezera i rijeka,
visinu planina i zranu udaljenost omiljenih vrhova, kao i blisko poznavanje teritorija oko
Concorda, naveli su ga da uplovi u mjerniku slubu. Za nj je ona imala tu prednost to ga je stalno
vodila u nova, zabaena podruja i pomagala mu u prouavanju prirode. Njegova su preciznost i
vjetina u tome poslu bile na cijeni te je nalazio posla koliko je htio.

Lako je rjeavao mjernike probleme, ali su ga svakodnevno pritiskala ozbiljnija pitanja, s

kojima se odluno suoavao. Propitivao je sve obiaje i elio postaviti cjelokupnu svoju praksu na
idealne temelje. Bio je prosvjednik a outrance2, a malo iji ivot odlikuju tolika odricanja. Nije bio
izobraen ni za kakvo zvanje, nikad se nije enio; ivio je sam; nikad nije iao u crkvu; nikad nije
glasao; odbijao je plaati porez dravi; nije jeo meso, nije pio vino, nikad nije troio duhan; i,
premda prirodoznanac, nije se koristio ni zamkama niti pukom. Odabrao je, bez sumnje mudro po
sebe, biti diplomantom miljenja i prirode. Nije imao dara za bogaenje i umio je biti siromaan bez
i najmanje trunke prljavtine ili neuglaenosti. Moe biti da se predao svome nainu ivota bez
naroita zacrtavanja, ali ga je potvrdio kasnijom mudrou. "esto se podsjetim", napisao je u
svome dnevniku, "kako bi, sve i da me podare Krezovim blagom, moji ciljevi zacijelo bili isti, a
moja sredstva bitno jednaka." Nije upadao u iskuenja protiv kojih bi se morao boriti - pohote,
strasti, sklonosti otmjenim tricama. Nametali su mu pristojnu kuu, odjeu, navade i govor visoko
kultiviranih ljudi. Uvelike mu je drai bio dobar Indijanac i te je rafiniranosti drao preprekama
razgovoru, u elji da se sa svojim drugom sretne na najjednostavnijoj ravni. Odbijao je pozive na
rukove, jer je ondje svatko bio svima na putu, a on nije mogao susretati pojedince radi bilo kakve
svrhe. "Oni se die", govorio je, "time to su im rukovi skupi; ja se pak ponosim time to je moj
ruak jeftin." Kad bi ga za stolom upitali koje mu je jelo najdrae, odgovarao je: "Najblie." Nije
mu se sviao okus vina i nikad nije imao poroka u ivotu. Kazao je: "Mutno se sjeam uitka u
puenju ljiljanova korijena, prije nego to sam postao mukarac. Obino sam imao zalihu. Nikad
nisam puio nita kodljivije."

Odabrao je biti bogat inei svoje potrebe malobrojnima i namirujui ih sam. Na putovanjima
se sluio eljeznicom samo da bi prevaljivao podruja koja su mu bila nevana za tadanju svrhu,
pjeaio je stotinama kilometara i izbjegavao krme, plaajui konaite u seljakim i ribarskim
kuama jer su bile jeftinije i prikladnije te jer je ondje lake mogao nai ljude i podatke koje je
elio.

U njegovoj je naravi bilo neega vojnikog, nepokornog, uvijek muevnog i stamenog, ali
rijetko njenog, kao da se samo u otporu osjeao svojim. elio je razotkriti varku, prokazati
zabludu, trebalo mu je, rekao bih, malo pobjednikog osjeaja, bubnjave doboa, da bi mu snage
dole do punog izraaja. Nita ga nije stajalo rei "ne", dapae bilo mu je to mnogo lake nego rei
"da". ini se da mu je prvi poriv, kad bi uo kakvu izjavu, bio taj da joj proturjei, toliko je
nestrpljiv bio spram ogranienja naega svakidanjeg miljenja. Ta navika, naravno, pomalo
2

Franc. do krajnosti.

obeshrabruje naklonost drutva; i premda bi ga sugovornik naposljetku odrijeio svake zlobe i

neiskrenosti, to bi ipak naudilo konverzaciji. Stoga mu nije bilo ravna sudruga koji bi s nekim tako
istim i bezazlenim bio u srdanim odnosima. "Volim Henryja", rekao je jedan od njegovih
prijatelja, "ali ne moe mi biti mio; kad bih ga primio za ruku, odmah bih pomislio da za ruku
primam brijest."

Pa ipak, premda pustinjak i stoik, bio je uistinu sklon suosjeanju te bi se od srca i djetinje
prepustio drutvu mladih ljudi koje je volio i koje je s uitkom zabavljao, kao to je samo on
mogao, raznovrsnim i beskrajnim anegdotama o svojim iskustvima na polju i rijeci; i uvijek je bio
spreman povesti drutvo u branje borovnica ili u potragu za kestenjem ili groem. Govorei jednog
dana o javnom nastupanju, Henry je ustvrdio da je sve to uspije kod sluateljstva loe. Ja na to
rekoh: "Tko ne bi volio napisati neto to svi mogu itati, poput Robinsona Crusoea? I tko bez
aljenja vidi kako njegovim stranicama nedostaje valjana materijalna potkrepa, koja svakoga
raduje?" Henry je, dakako, tome prigovorio, te je pohvalio bolja predavanja to dopiru tek do
nekolicine. No za veerom ga je neka mlada djevojka, shvativi da e on odrati predavanje u
knjievnom drutvu, otro upitala: "Hoe li to predavanje biti lijepa, zanimljiva pripovijest kakvu
bih ja voljela uti, ili neka od onih starih filozofskih pria za koje ne marim?" Henry se okrenuo
prema njoj, zamislio se i, koliko vidjeh, pokuao povjerovati da ima temu koja bi mogla odgovarati
njoj i njezinu bratu, koji e otii na predavanje bude li im ono na korist.

Bio je govornik i initelj istine, roen kao takav, i s tog je razloga uvijek upadao u dramatine
situacije. U svim je okolnostima sve promatrae zanimalo koju e stranu zauzeti Henry i to e rei;
a on nije iznevjerivao oekivanja, nego bi u svakoj prilici iznio originalan sud. Godine 1845.
izgradio si je malu drvenjaru na obalama jezera Waldena, gdje je sm proivio dvije godine u radu i
prouavanju. Taj je korak za nj bio posve prirodan i prikladan. Nitko tko ga je poznavao ne bi ga
mogao okriviti za prenemaganje. Od svojih se susjeda vie razlikovao milju nego postupanjem.
im je iscrpio prednosti toga samotnitva, okanio ga se. Godine 1847., ne odobravajui neke vidove
troenja javnih rashoda, odbio je platiti gradski porez te je zavrio u zatvoru. Jedan je prijatelj platio
porez za nj pa su ga pustili. Slina neugodnost prijetila mu je i sljedee godine. No kako su prijatelji
platili porez unato njegovu protivljenju, vjerujem da se prestao opirati. Nikakvo suprotstavljanje
niti ismijavanje nije za nj imalo teinu. Nita mu nije znailo ako bi svi prisutni bili oprenog
miljenja. Jednom je prigodom otiao u sveuilinu knjinicu da nabavi neke knjige. Knjiniar mu
ih je odbio posuditi. G. Thoreau se obratio dekanu koji mu je iznio pravila i obiaje, a prema kojima
je posudba knjiga doputena studentima s tamonjim prebivalitem, sveenicima koji su ondje
studirali i nekim drugim mjetanima u krugu esnaest kilometara od koleda. G. Thoreau je
objasnio dekanu da je eljeznica ukinula stare mjere udaljenosti - da je knjinica beskorisna, da, kao
i dekan i koled pod njegovim pravilima - da je jedina korist to je duguje koledu njegova
knjinica - da je u tom trenutku ne samo njegova potreba za knjigama imperativ nego i da treba
velik broj knjiga, te ga je uvjeravao kako je on, Thoreau, a ne knjiniar, njihov pravi skrbnik.
Ukratko, dekan je uvidio da je molitelj tako nadmoan a da se pravila doimaju tako smijenima te
mu je na koncu pruio povlasticu koja se u njegovim rukama otada pokazala neogranienom.

Nije bilo istinskijeg Amerikanca od Thoreaua. Njegova privrenost domovini i vlastitom

poloaju bila je nepatvorena, a odbojnost spram engleskih i europskih manira i ukusa gotovo je
dosezala prezir. Nestrpljivo je sluao novosti ili bonmots3 napabirene iz londonskih krugova, i
premda je nastojao biti uljudan te su ga anegdote umarale. Svi ljudi samo oponaaju jedni druge, i
to u sitnim pogledima. Zato ne mogu ivjeti to je odvojenije mogue i biti ljudi svak za sebe?
Traio je najpoduzetniju narav i elio je ii u Oregon, a ne u London. "U svim krajevima Velike
Britanije", zapisao je u dnevniku, "otkrivaju se tragovi Rimljana, njihove pogrebne urne, njihovi
tabori, ceste, nastambe. Ali Nova Engleska barem nije osnovana na rimskim ruevinama. Ne
moramo polagati temelje naih kua na pepelu prijanje civilizacije."

No budui idealistom, koji je zastupao ukidanje ropstva, ukidanje pristojbi, gotovo i ukidanje
vlasti, suvino je rei kako je drao ne samo da ga aktualna politika ne zastupa nego i da je u gotovo
jednakoj mjeri suprotstavljen svakovrsnim reformatorima. Ipak, plaao je danak svome postojanom
potovanju prema Stranci protiv ropstva. Jednog je ovjeka, kojega je osobno upoznao, iznimno
cijenio. Prije no to je o kapetanu Johnu Brownu izgovorena ijedna blagonaklona rije, veini kua
u Concordu poslao je obavijest da e u nedjelju uveer u javnoj dvorani govoriti o poloaju i
znaaju Johna Browna te je pozvao sve ljude da dou. Republikanski odbor, Abolicionistiki odbor,
poruili su mu da je to preuranjeno i da nije preporuljivo. Odgovorio je: "Nisam vas pitao za
savjet, nego sam najavio da u govoriti." Dvoranu su ve u rani sat ispunili ljudi sa svih strana, a
njegovo iskreno velianje junaka svi su s potovanjem sasluali, mnogi sa simpatijom koja je
iznenadila i njih same.

Za Plotina je reeno da se sramio svoga tijela, a po svoj prilici je za to imao dobar razlog - jer
tijelo mu je bilo loim slugom te nije bio vjet u bavljenju materijalnim svijetom, kao to je esto
sluaj s ljudima apstraktnog uma. No g. Thoreau bio je obdaren nadasve prilagodljivim i
upotrebljivim tijelom. Bio je niska stasa, vrste grae, svijetle puti, snanih, ozbiljnih plavih oiju i
dostojanstvena izgleda, a lice mu je u poznijim godinama bilo prekriveno pristalom bradom.
Osjetila su mu bila otra, graa jaka i krepka, ruke snane i vjete u uporabi orua. A tijelo i um
bijahu mu u udesnom skladu. Mogao je osamdeset pet metara tonije odmjeriti korakom nego
drugi motkom. Nou je, govorio je, umio lake pronai put stopalima nego oima. Odoka je izvrsno
mogao procijeniti mjere nekog stabla; umio je poput trgovca procijeniti teinu goveda ili praseta. Iz
kutije s nabacanim olovkama mogao je hitro jednim zahvatom uzeti njih tucet. Bio je dobar pliva,
trka, kliza, vesla, a u jednodnevnom pjeaenju vjerojatno je mogao nadmaiti veinu svojih
zemljaka. Odnos njegova tijela prema umu bio je jo bolji nego to smo natuknuli. Govorio je kako
voli svaki korak koji uini. Duina njegove etnje u pravilu je odreivala duinu njegova pisanja.
Zatvoren u kui uope nije pisao.

Imao je snaan zdrav razum, poput onoga to ga Rose Flammock, tkaleva ki u Scottovoj
romanci, hvali u svoga oca govorei kako nalikuje mjernom tapu koji, jednako dobro kao to mjeri
prteno platno i damast, moe mjeriti i goblene i zlatnu tkaninu. Snalazio se u svakoj prilici. Dok
3

Franc. duhovite izreke, dosjetke.

sam sadio umska stabla, a za to sam pribavio etiri i po litre irova, rekao je da e samo manji dio
biti zdrav te ih je stao pregledavati i odabirati zdrave. No uvidjevi da to oduzima vrijeme, kazao je:
"Mislim da e, ako ih sve stavi u vodu, dobri potonuti." Taj smo pokus uspjeno proveli. Znao je
nainiti nacrt vrta, kue ili taglja; bio bi sposoban voditi "pacifiku istraivaku ekspediciju"; umio
je dati razborit savjet glede najteih privatnih ili javnih pitanja.

ivio je od danas do sutra, neoptereen i nesputan sjeanjem. Ako vam je juer iznio nov
prijedlog, danas bi vam iznio drugi, ne manje revolucionaran. Silno radino i staloeno eljade, kao
i svi veoma organizirani ljudi, visoko cijenei svoje vrijeme, doimao se jedinim dokonim ovjekom
u gradu, vazda spreman za bilo kakav obeavajui izlet ili razgovor koji bi se otegnuo do kasnih
sati. Njegov britki duh nikad nisu koila vlastita mu pravila dnevne razboritosti, nego je uvijek bio
pripravan za novu prigodu. Volio je i sluio se najjednostavnijom hranom, no kad bi netko
zagovarao biljnu hranu, Thoreau je bio miljenja da je svaka prehrana triavo pitanje, govorei da
"ovjek koji ustrijeli bizona ivi bolje od ovjeka smjetenog u Graham Houseu"4. Govorio je:
"Moete spavati pokraj eljeznike pruge a nikad ne biti ometeni: narav dobro zna koji su zvukovi
vrijedni pozornosti te je odluila ne uti zviduk lokomotive. Ali stvari potuju predan um i nikad
ne prekidaju mentalnu ekstazu." Zabiljeio je to mu se opetovano dogaalo: kad bi, naime,
izdaleka dobio kakvu rijetku biljku, ubrzo bi u svojim obilascima naao istu takvu. A ti sretni
sluajevi koji se dogaaju samo dobrim igraima dogaali su se njemu. Jednog je dana odvratio
nekom strancu koji se u etnji s njime raspitivao gdje se mogu nai indijanske strelice: "Posvuda", i,
sagnuvi se, smjesta podignuo jednu s tla. Na brdu Washingtonu, u Tuckermanovoj guduri, Thoreau
je gadno pao i uganuo gleanj. U asu dok se podizao, prvi put je ugledao lie biljke Arnica mollis.

Njegovim krepkim zdravim razumom, oboruanim snanim rukama, otrim zapaanjima i

vrstom voljom, ipak se ne moe objasniti nadmo koja je zraila iz njegova jednostavnog i
skrovitog ivota. Moram dodati kljunu injenicu da je u njemu bilo izvanredne mudrosti,
svojstvene rijetkom soju ljudi, koja mu je materijalni svijet otkrivala kao sredstvo i kao simbol. To
je otkrie, koje pjesnicima kadto podaruje sporadinu i isprekidanu svjetlost, sluei im kao ukras
u pisanju, u njemu bilo vazda budni uvid; i kakve god ga mane ili prepreke temperamenta mogle
zamraivati, nije bio slijep za nebesku viziju. Jednom je u mladosti kazao: "Drugi svijet je sva moja
umjetnost; moje olovke nee risati nijedan drugi; moj depni no nee rezbariti nita drugo; ne
rabim ga kao sredstvo." Bila je to muza i duh koji je upravljao njegovim stavovima, razgovorom,
prouavanjima, radom i tokom ivota. To ga je inilo pronicavim sucem ljudi. Otprve bi odmjerio
svoga sugovornika i, premda neprijemiv za neke istanane crte kulture, mogao je veoma dobro
odrediti njegovu teinu i kalibar. A to je u razgovoru s njime katkad ostavljalo dojam genijalnosti.

Predmet o kojemu je bila rije shvaao je na prvi pogled te je uviao ogranienja i siromatvo
onih s kojima je razgovarao, pa se inilo kanda takvim stranim oima nita nije skriveno.
Opetovano sam upoznavao mlade ljude u kojih bi se u trenutku stvorilo uvjerenje da je to ovjek
kojega su traili, ovjek nad ljudima, koji im moe rei sve to trebaju initi. On se prema njima
4

Raskoan pansion u Sjevernoj Karolini izgraen sredinom 19. stoljea u neoklasicistikom stilu.

nikad nije odnosio njeno, nego nadmono, pouno, prezirui njihovu triavost - veoma sporo ili im
uope ne obeavajui svoje drutvo u njihovoj kui, pa ak ni u svojoj. "Zar nije htio etati s
njima?" "On to nije znao. Nita mu nije bilo tako vano kao etnja; nije tratio etnje na drutvo."
Ugledni pojedinci nudili su mu se da ga posjete, ali on ih je odbijao. Prijatelji koji su mu se divili
nudili su mu da ga o svom troku odvezu do rijeke Yellowstone, u Zapadnu Indiju, u Junu
Ameriku. No premda su bila nadasve ozbiljna i promiljena, njegova odbijanja, u posve novim
odnosima, podsjeaju na odgovor onoga kicoa Brummela gospodinu koji mu je ponudio svoju
koiju za prijevoz po pljusku: "Ali ime ete se onda vi voziti?" - a kakvih se samo optuujuih
utnji, kakvih pronicavih i neodoljivih govora koji su slamali svaku obranu njegovi drugovi mogu
sjetiti!

G. Thoreau se takvom bezostatnom ljubavlju posveivao poljima, brdima i vodama svoga

rodnog mjesta te ih je uinio poznatima i zanimljivima svim pismenim Amerikancima, kao i
ljudima preko mora. Rijeku na ijim se obalama rodio i umro poznavao je od izvora do stjecita s
Merrimackom. Tijekom brojnih godina na njoj je obavljao ljetna i zimska promatranja, u svako
doba dana i noi. Do rezultata nedavnog istraivanja Povjerenstva za vodu to ga je imenovala
drava Massachusetts on je nekoliko godina prije bio doao privatnim eksperimentima. Sva
zbivanja u njenom koritu, na obali i u zraku ponad nje; ribe, njihovo bacanje ikre i mrijestilita,
njihove navade i hrana; lojkine muice koje ispunjavaju zrak odreene veeri jednom u godini i
koje te ribe prodiru tako grabeljivo da mnoge ugibaju od prejedenosti; stoaste hrpe kamenja u
rijenim pliacima, golema jata, od kojih e poneko katkad prepuniti kolica; ptice koje posjeuju
rijeku, aplja, patka, gnjurac, tekavac; zmija, bizamski takor, vidra, svizac i lisica na obalama;
kornjaa, aba, gatalinka i turak koji ozvuuju obalu - bili su mu odreda poznati te su tako rei bili
njegovi sumjetani i blinji, i stoga je osjeao besmislenost i nasilje u bilo kakvoj prii o jednom od
njih zasebno, a pogotovo o njihovim dimenzijama mjerenim u centimetrima, ili u izlaganju njihova
kostura, ili pak primjerku kakve vjeverice ili ptice u alkoholu. Rado je govorio o ponaanju rijeke,
kao da je i ona sama punopravno bie, ali s tonou i uvijek s obzirom na promatrane injenice.
Kao i rijeku, jednako dobro poznavao je jezera u tom kraju.

Jedno od orua kojima se sluio, njemu vanije od mikroskopa ili spremnika s alkoholom za
druge istraivae, bio je hir koji se u njemu razvijao iz uitka, no koji se uobliavao u nadasve
ozbiljnim tvrdnjama, naime velianje vlastita grada i okolice kao najpoeljnijeg sredita za
promatranje prirode. Ustvrdio je da flora Massachusettsa obuhvaa gotovo sve vane biljke u
Americi - veinu hrastova, veinu vrba, najbolje borove, jasen, javor, bukvu, orah. Vratio je
Kaneovo Arktiko putovanje prijatelju od kojega ga je posudio uz primjedbu da bi se "veina
zabiljeenih fenomena mogla promatrati u Concordu". inilo se kao da je pomalo zavidan na pol,
zbog podudaranja svitanja i zalaska Sunca, ili zbog petominutnog dana nakon est mjeseci:
velianstvene injenice koju mu Annursnuc nikad nije priutio. Na jednoj od svojih etnji naiao je
na okreac5 i rekao mi da jo oekuje nai Victoriju regiju u Concordu. Bio je branitelj autohtonih
biljaka i priznavao je da mu je drai korov nego uvezene biljke, kao i Indijanac naspram civilizirana
ovjeka, te je s uitkom primjeivao kako je vrbov kolac za grah u susjeda narastao vii od njegova
5

Biljka sjevernih krajeva, vrsta alge.

graha. "Gledaj ovaj korov", govorio je, "to ga milijun seljaka svako proljee i ljeto okapa, pa ipak
je prevladao i upravo se sada pobjedniki stere svim putovima, panjacima, poljima i vrtovima,
takva je njegova krepkost. Vrijeamo ga vulgarnim imenima - loboda, pelin, mijakinja, hruica."
Pa veli: "Te trave imaju i gizdava imena - ambrozija, zvjezdaa, bjelolist, perjanica itd."

Drim da njegova sklonost da sve pripisuje meridijanu Concorda nije potjecala iz bilo kakva
neznanja ili omalovaavanja drugih duina i irina, nego je bila ivahan izraz njegova uvjerenja da
je svejedno koje je mjesto posrijedi te da je najbolje mjesto za svakoga ono na kojemu upravo jest.
Jednom je to izrazio ovako: "Mislim da se ovjek od tebe nema emu nadati ako ti ovaj komad
zemlje pod nogama nije slai za jelo od bilo kojega drugog na ovom svijetu ili na bilo kojem
svijetu."

Drugo oruje kojim je svladavao sve prepreke u znanosti bilo je strpljenje. Znao je nepomino
sjediti na kamenu dok se ptica, gmaz, riba koja se udaljila od njega ne bi vratila i nastavila s
uobiajenim ponaanjem, dapae prila mu iz znatielje i stala ga promatrati.

Bio je uitak i povlastica hodati s njim. Poznavao je zemlju kao lisica ili ptica i slobodno
prolazio njome vlastitim putovima. Poznavao je svaku stazu u snijegu ili na zemlji, znao koji je
stvor iao tim putom prije njega. Takvom se vodiu ovjek mora smjerno potiniti, a nagrada je bila
velika. Pod rukom je nosio staru kajdanku za preanje biljaka, u depu dnevnik i olovku, dalekozor
za ptice, mikroskop, no na sklapanje i uzicu. Nosio je slamnati eir, vrste cipele i jake sive hlae
radi svladavanja hrastove ikare i tetivike te penjanja po stablu do jastrebova ili vjeveriina
gnijezda. Gacao je jezerom u potrazi za vodenim biljkama, a snane noge bile su znaajan dio
njegove opreme. Na dan o kojemu govorim traio je biljku Menyanthes 6, otkrio je kako se prostire
irokim jezerom i, pregledavi cvjetie, ustanovio da je ve pet dana u cvatu. Iz depa na prsima
izvadio je dnevnik i proitao imena svih biljaka koje bi trebale cvasti toga dana, o emu je vodio
raune kao bankar kad mu dospiju mjenice. Cypripedium7 nije na redu do sutra. Drao je da bi, kad
bi se probudio iz transa u toj movari, za dva dana mogao po biljkama tono rei koje je doba
godine. Uokolo je letjela crvenorepka, a za njom i krasne debelokljune zebe, iji sjajni grimiz
"navodi nesmotrena promatraa da otare oi" i iji je lijepi, jasni pjev Thoreau usporedio s pjevicom
koja se rijeila promuklosti. Ubrzo je zauo glasanje koje je pripisao pjevu nonog pjevaa, ptice
koju nikad nije identificirao, za njom je tragao dvanaest godina, a svaki put kad bi je vidio ponirala
je u neko stablo ili grm te ju je bilo uzaludno traiti; to je jedina ptica koja jednako pjeva danju i
nou. Rekoh mu da se mora paziti da je ne pronae i opie, kako se ne bi dogodilo da mu ivot vie
nema to pokazati. Rekao je: "Na ono za im traga cijeloga ivota jednoga e dana nabasati u
punini, na cijelu obitelj za rukom. Trai to kao san, a im ga nae postaje njegovim plijenom."

6
7

Gorka djetelina, grica.

Gospina papuica, iz porodice kaunki.

10

Njegovo zanimanje za cvijee i ptice bijae duboko usaeno u njegovu duhu i povezano s
prirodom - a smisao prirode on nikada nije nastojao odrediti. Nije htio raspravu o svojim
zapaanjima ponuditi Prirodoslovnom drutvu. "Zato bih? Kad bih opis odvojio od njegovih veza u
mome duhu, on za mene vie ne bi bio istinit niti valjan; a oni ne ele ono to mu pripada." Njegova
mo opaanja kanda je ukazivala na dodatna osjetila. Vidio je kao da gleda mikroskopom, uo kao
uz pomo roga za nagluhe, a njegovo je pamenje bilo fotografski popis svega to je vidio i uo.
Znao je, meutim, bolje od ikoga da nije vana injenica, nego utisak odnosno uinak te injenice
na um. Svaka je injenica blistavo poivala u njegovu umu, kao znamen poretka i ljepote cjeline.

Njegova sklonost prirodoslovlju bila je organska. Priznao je da se katkad osjea kao pas
traga ili leopard i da bi, da je bio roen meu Indijancima, bio lovac na krzna. No, sputan kulturom
Massachusettsa, odigrao je tu igru u blagom obliku botanike i ihtiologije. Njegova bliskost sa
ivotinjama podsjeala je na ono to Thomas Fuller biljei o apiologu Butleru: "Ili je on govorio
pelama, ili su pele govorile njemu." Zmije su mu se uvijale oko nogu, ribe mu plivale u ruke te ih
je vadio iz vode; vukao je svisca za rep iz njegove jame i titio lisice od lovaca. Na je prirodnjak
bio savreno velikoduan, nije imao tajni: odveo bi vas do apljina skrovita, ili ak do svoje
najhvaljenije botanike movare - moda znajui da je vie nikad neete moi nai, ali ste ipak
voljni riskirati.

Nijedan mu koled nije ponudio diplomu ili profesorsku katedru; nije bio dopisni tajnik,
istraiva niti ak lan ijedne akademije. Moda su se ta uena tijela pribojavala satire u njegovoj
prisutnosti. No malo je tko imao toliko znanja o tajnama i duhu prirode, a nitko u iroj i pobonijoj
sintezi. Nije, naime, gajio ni trunke potovanja spram mnijenja bilo kojeg ovjeka ili skupa ljudi,
ve je tovao iskljuivo istinu samu; a kako je posvuda meu akademskom eljadi otkrivao tenju k
snishodljivosti, u njemu se stvaralo nepovjerenje. Njegovi su ga sumjetani s vremenom poeli
tovati i diviti mu se, dok su ga u poetku znali samo kao udaka. Farmeri koji su ga zapoljavali
kao mjernika ubrzo su otkrivali njegovu rijetku preciznost i vjetinu, njegovo poznavanje njihova
zemljita, stabala, ptica, indijanskih ostataka i slinog, to mu je omoguavalo da svakom farmeru
kae vie nego to je prije znao o vlastitu posjedu, pa bi ovaj pomalo poeo osjeati kao da g.
Thoreau ima vea prava na tu zemlju nego on sm. Osjeali su i nadmo ovjeka koji se obraao
svim ljudima s uroenim autoritetom.

Concord obiluje indijanskim ostacima - vrcima strelica, kamenim dlijetima, tucima i

grnarskim krhotinama, a na rijenoj obali velike gomile ljutura koljaka i pepela obiljeavaju
mjesta koja su uroenici pohodili. Te i sve druge okolnosti vezane za Indijanca bile su vane u
njegovim oima. Maine je posjeivao poglavito iz ljubavi prema Indijancima. Sa zadovoljstvom je
promatrao izradu kanua od kore drveta i okuavao se u njihovu upravljanju na brzacima. Bio je
radoznao u vezi s pravljenjem kamenih iljaka za strelice, a u svojim posljednjim danima zaduio je
mlade koja se zaputila prema Stjenjaku da nae Indijanca koji mu je mogao rei: "Vrijedilo je otii
u Kaliforniju to nauiti." Povremeno bi mala skupina Indijanaca Penobscot posjetila Concord i na
nekoliko tjedana ljeti razapela atore na rijenoj obali. Nije se proputao upoznati s najboljima
11

meu njima, premda je dobro znao da je postavljanje pitanja Indijancima jednako ispitivanju
dabrova i zeeva. Za svoga posljednjeg posjeta Maineu imao je veliko zadovoljstvo biti s Josephom
Polisom, otroumnim Indijancem iz Oldtowna, koji mu je nekoliko tjedana bio vodiem.

Jednako su ga zanimale sve prirodne injenice. Dubina njegova zapaanja nalazila je sline
zakonitosti u itavoj prirodi, i ne poznajem nijednog genija koji je tako hitro izvodio opi zakon iz
jedne injenice. Nije bio struna cjepidlaka. Oko mu je bilo otvoreno za ljepotu a uho za glazbu.
Nije ih nalazio tek u rijetkim prilikama, nego gdje god je iao. Najboljom je drao glazbu
jednostavnih zvukova i nalazio poetski nagovjetaj u brujanju telegrafske ice.

Njegovo pjesnitvo moglo je biti dobro ili loe; bez sumnje mu je nedostajala lirska lakoa i
tehnika vjetina, ali u svojoj duhovnoj percepciji imao je izvor poezije. Bio je dobar itatelj i
kritiar, a njegova prosudba pjesnitva bila je temeljita. Nije se mogao prevariti u vezi s prisutnou
ili odsutnou poetskog elementa u bilo kojoj kompoziciji, a njegova e za istim inila ga je
nehajnim, a moda i prezrivim spram povrnih ljupkosti. Previao je mnoge delikatne ritmove, ali
bi uoio svaku ivu strofu ili stih u knjizi te je dobro znao gdje nai jednak poetski ar u prozi. Bio
je tako zaljubljen u duhovnu ljepotu da je sve stvarno zapisane pjesme veoma slabo cijenio. Divio
se Eshilu i Pindaru, ali je, kad ih je netko hvalio, kazao da Eshil i Grci opisujui Apolona i Orfeja
nisu dali pjesme, barem ne dobre. "Nisu trebali ganuti stabla, nego ispjevati bogovima takvu himnu
koja bi im sve njihove stare nazore ispjevala iz glave a nove pustila unutra." Njegovi vlastiti stihovi
esto su nedotjerani i manjkavi. Zlato jo ne tee isto, troskavo je i sirovo. Majina duica i
mauran jo nisu med. No ako mu nedostaje lirske finoe i tehnikih odlika, ako i nema pjesnikog
temperamenta, nikad mu ne manjka uzronih misli, to pokazuje da mu je genij bio nadmoan
talentu. Znao je vrijednost imaginacije kad je rije o oplemenjivanju i utjesi u ljudskom ivotu te je
rado prevodio svaku misao u simbol. injenica koju kaete nema vrijednost, nego samo dojam.
Stoga je njegova prisutnost bila poetska, uvijek je draio znatielju da dublje spozna tajne njegova
uma. Imao je mnogo rezervi, nevoljkost da profanim oima pokae ono to je u njegovima jo bilo
sveto, i dobro je znao kako svoje iskustvo zaodjenuti poetskim velom. Svi itatelji Waldena sjetit e
se mitskog zapisa o njegovim razoaranjima:

"Davno sam izgubio psa tragaa, konja riana i grlicu, i jo tragam za njima. Mnogim sam
putnicima govorio o njima, opisujui njihove putanje i zov na koji se odazivaju. Susreo sam jednog
ili dvoje koji su uli psa i toptanje konja te su ak vidjeli grlicu gdje nestaje iza oblaka; i inilo se da
ih toliko eznu nai kao da su ih sami izgubili."

Njegove su zagonetke bile vrijedne itanja, i priznajem da je, ako koji put i ne razumijem
takvo izraavanje, ono dapae opravdano. Bogatstvo njegove istine bilo je takvo da nije vrijedilo
njegova truda rabiti rijei uzalud. Njegova pjesma pod naslovom "Suosjeanje" otkriva njenost
pod tim troslojnim elikom stoicizma i intelektualnu istananost koju ona moe pobuditi. Njegova
klasina pjesma "Dim" podsjea na Simonida, ali je bolja od svake Simonidove pjesme. Njegova je
12

biografija u njegovim stihovima. Njegova uobiajena misao pretvara sve njegovo pjesnitvo u
himnu Uzroku uzrok, Duhu koji oivljuje njegov vlastiti i njime vlada:

Imadoh tek ui, a sluh sada stjeem,

Vidim sada, prije imadoh tek oi;
ivljah godine, s trenom sad teem,
Negda tek uih, sad istinu luim.

A jo i vie u ovim religioznim stihovima:

Upravo sada moj rodni je as,

Istom sada ivota mog cvat;
Neu o ljubavi nekazanoj zdvajat,
Koju ni vrlina moja ni elja ne kupi,
to snubila me mladog i sad me osvaja,
I u veer me ovu dovede da stupim.

Premda je u njegovu pisanju bilo stanovite razdraljivosti u odnosu spram crkava i

sveenstva, bio je on osoba rijetke, blage i posvemanje religioznosti, osoba nesposobna za ikakvu
profanaciju, inom ili milju. Naravno, izdvojenost svojstvena njegovu originalnom miljenju i
ivljenju odvajala ga je i od drutvenih religijskih formi. To nije ni za prijekor ni za aljenje.
Aristotel je to odavno objasnio rekavi: "Tko nadmai svoje sugraane u kreposti vie nije dio
grada. Njihov zakon nije za njega, jer je on zakon za sebe." Thoreau je bio iskrenost sma i svojim
je svetim ivotom mogao uvrstiti vjeru prorok u etike zakone. Bijae to potvrdno iskustvo koje
nije doputalo zanemarivanje. Govornik istine, bio je kadar razgovarati nadasve duboko i pomno;
bio je vidar rana svake due, prijatelj koji ne samo da je znao tajnu prijateljstva nego su ga gotovo
oboavale one malobrojne osobe koje su mu se utjecale kao ispovjedniku i proroku te poznavale
duboku vrijednost njegova uma i velikog srca. Drao je da se bez religije ili neke vrsti predanosti
nije nikad postiglo nita veliko te da zadrtom sektau to valja imati na umu.

Njegove su vrline, dakako, ponekad odlazile u krajnost. Lako je u neumoljivu zahtjevu za

tonom istinom to ga je upuivao svima razabrati izvor one krutosti koja je toga dragovoljnog
pustinjaka inila jo samotnijim nego to je elio. Sm savreno estit, nije od drugih iziskivao nita
manje. Gadio se zloina, i nikakav ga svjetovni uspjeh u njegovim oima nije mogao pokriti.
13

Prevaru je otkrivao u uglednih i uspjenih osoba jednako ustro kao i u prosjaka, i to s jednakim
prezirom. U njegovu je ophoenju bilo takve opasne iskrenosti da su ga njegovi potovatelji
nazivali "onaj strani Thoreau", kao da je govorio i dok je utio te je bio prisutan i kad bi se udaljio.
Mislim da ga je strogost njegova ideala liila zdrave dostatnosti ljudskoga drutva.

Navada realista da u stvarima nalazi suprotnost njihovoj pojavi navodila ga je da svaku

tvrdnju iznese kao paradoks. Stanovita antagonistika navika nagrivala je njegovo ranije pisanje retoriki trik koji nije sasma nadrastao u kasnijem pisanju, a sastojao se od toga da bi oitu rije i
misao zamjenjivao njenom potpunom oprekom. Divlje planine i zimske ume veliao je zbog
njihova domaeg zraka, u snijegu i ledu nalazio je sparinu, a divljinu hvalio jer nalikuje Rimu i
Parizu. "Bio je tako suh da biste ga mogli nazvati vlanim."

Sklonost uveliavanju trenutka, iitavanju svih zakona prirode u jednom predmetu ili jednom
spoju koji se nalazi pred oima, dakako, komina je onima koji ne dijele filozofovo shvaanje
identiteta. Za nj nije bilo neega takvog kao to je veliina. Jezero je bilo mali ocean, Atlantik
veliko jezero Walden. Svaku najsitniju injenicu pripisivao je kozmikim zakonima. Premda je htio
biti pravedan, inilo se da ga progoni stalna pretpostavka kako dananja znanost s nepravom
pretendira na potpunost te bi utvrdio kako su uenjaci propustili izdvojiti stanovitu biljnu vrstu,
opisati sjeme ili izbrojati listie ake. "To znai", odvratismo, "da te budale nisu roene u
Concordu; ali tko je rekao da jesu? Zadesila ih je neopisiva nesrea da su se rodili u Londonu,
Parizu ili Rimu; ali, jadnici, uinili su to su mogli s obzirom na to da nikad nisu vidjeli
Batemanovo jezero, Nine-Acre Corner ili jezero Becky Stow; osim toga, zato si poslan na ovaj
svijet negoli da doda to iskustvo?"

Da je njegov genij bio samo kontemplativan, bio bi on ve sposoban za ivot, ali sa svojom
energijom i praktinom sposobnou inio se roenim za veliki pothvat i zapovijedanje; i toliko
alim zbog gubitka njegovih iznimnih moi djelovanja te ne mogu a da mu kao manu ne pripiem
nedostatak ambicije. Uslijed tog je manjka, umjesto da upravlja cijelom Amerikom, bio na elu
beraa borovnica. Mljevenje zrnja dobro je za svrhe dananjih mlinarskih carstava, ali na kraju
godine to je ipak samo zrnje!

No te slabosti, zbiljske ili prividne, brzo su iljile u neprestanom rastu jednoga tako krepkog i
mudrog duha, koji je svoje poraze zasjenjivao novim trijumfima. Prouavanje prirode bilo je njegov
trajni ponos te je nadahnjivalo njegove prijatelje znatieljom da vide svijet njegovim oima i sluaju
o njegovim pustolovinama. Zanimalo ih je sve.

Bilo je u njemu mnogo navlastite otmjenosti, premda se konvencionalnoj otmjenosti rugao.

Tako nije mogao podnijeti da uje zvuk vlastitih koraka, kripu ljunka; i stoga nikad nije od svoje
volje hodao cestom, nego po travi, planinama i umom. Osjetila mu bijahu otra te je zapaao kako
14

nou sve stambene kue isputaju lo zrak, kao klaonice. Volio je isti miomiris kokotca. Neke je
biljke osobito cijenio, nadasve lopo, zatim goricu, Mikaniju scandens, smilje i jedno lipovo drvo
koje je posjeivao svake godine dok je bilo u cvatu, sredinom srpnja. Njuh je pri ispitivanju smatrao
mjerodavnijim od vida - mjerodavnijim i vjerodostojnijim. Njuh, dakako, otkriva ono to je ostalim
osjetilima skriveno. Njime je on otkrivao zemljanost. Uivao je u jeci i govorio da je to gotovo
jedina vrsta bliskih glasova koje uje. Toliko je volio prirodu, toliko je sretan bio u njenoj osami, da
je postao silno kivan na gradove i otunost to su je njihove rafiniranosti i vjetine pridavale
ovjeku i njegovu prebivalitu. Sjekira je uvijek unitavala njegovu umu. "Hvala Bogu", govorio
je, "da ne mogu posjei oblake!" "Svakovrsni likovi iscrtani su na plavom tlu tom vlaknastom
bijelom bojom."

Prilaem nekoliko reenica preuzetih iz njegovih neobjavljenih rukopisa, ne samo kao zapise
njegovih misli i osjeaja nego zbog njihove snage opisa i knjievne vrsnoe:

"Poneki dokazi na temelju indicija veoma su snani, kao kad naete pastrvu u mlijeku."

"Klen je mekana riba, a okus joj je nalik posoljenome kuhanom smeem papiru."

"Mladi sakupi svoju grau da napravi most do Mjeseca, ili moebit palau ili hram na zemlji,
a sredovjean na koncu odlui od nje izgraditi drvenjaru."

"Skakavac z-i."

"Vilinski konjici krivudaju niz potok Nut-Meadow." "eer nije tako sladak nepcu kao zvuk
zdravome uhu." "Nabacio sam neto jelova granja, a bogato, jetko pucketanje njegova lia bijae
za uho poput goruice, krckanje bezbrojnih regimenti. Mrtva stabla vole vatru."

"Modrovoljka nosi nebo na svojim leima."

"arena pjevica leti kroz zeleno lie kao da e ga zapaliti."

15

"Ako elim konjsku strunu da od nje nainim kazaljku svoga kompasa, moram poi u staju;
ali strunasti vrabac8 svojim otrim okom dopire do puta."

"Besmrtna voda, iva ak i na povrini." "Vatra je najsnoljivija trea strana."

"Priroda je stvorila paprat samo zbog lia, da pokae to moe uiniti na tom podruju."

"Nijedno stablo nema tako lijepo deblo i tako krasno podnoje kao bukva."

"Kako su te lijepe dugine boje dospjele u ljuturu slatkovodne koljke, zakopane u mulju na
dnu nae tamne rijeke?"

"Teka su vremena u kojima su djeje cipele iz druge noge."

"Strogo smo ogranieni na svoje ljude kojima dajemo slobodu."

"Niega se ne treba bojati toliko kao straha. Ateizam moe utoliko biti mio i samome Bogu."

"Kakav je znaaj stvari koje moe zaboraviti? Sitna pomisao grobar je cijelog svijeta."

"Kako moemo oekivati etvu misli od onoga tko nije imao sjetvu znaaja?"

"Darovi mogu biti povjereni samo onome tko moe pokazati bronano lice oekivanjima."

"Traim da budem rastaljen. Od kovina moete traiti samo da budu blage prema vatri koja ih
tali. One ne mogu biti blage ni prema emu drugom."

Engl. hair-bird, Spizella passerina.

16

Botaniarima je poznat cvijet od istog roda kao naa ljetna biljka zvana smilje iliti srcopuc,
kao to je Gnaphalium, koji raste na najnepristupanijim liticama tirolskih planina, kamo se
divokoze rijetko odvauju stupiti, i zbog koje se lovac, namamljen njegovom ljepotom i svojom
ljubavi (jer ga vicarske djevojke neizmjerno cijene), penje na litice da ga ubere te ga katkad nau
mrtva u podnoju s cvijetom u ruci. Botaniari ga nazivaju Gnaphalium leontopodium, vicarci pak
Edelweisse9, to znai "plemenita istoa". inilo mi se kao da Thoreau ivi u nadi da e ubrati tu
biljku, koja mu je po svim pravima pripadala. Razmjeri njegovih izuavanja bili su toliki te iziskuju
dugovjenost, i utoliko smo manje bili pripremljeni za njegov nagli nestanak. Ova zemlja jo ne
zna, ili tek u najmanjoj mjeri zna kako je velikog sina izgubila. Silna je teta to je otiao usred
prekinute zadae koju nitko drugi ne moe dovriti; u neku je ruku nedostojno za tako plemenitu
duu to je morala napustiti prirodu prije nego to se mogla pokazati svojim blinjima u punom
sjaju. No barem je on zadovoljan. Njegova dua bijae sazdana za najplemenitije drutvo; za svoga
je kratkog ivota iscrpio mogunosti ovoga svijeta; gdje god ima znanja, gdje god ima vrline, gdje
god ima ljepote, on e nai dom.

U nas runolist (Gnaphalium alpinum).

17

WALDEN10

Ne kanim napisati odu snudenosti, nego se oglasiti hvastavo i bodro poput pijevca to u
svitanje stoji na svojoj preki, ako ni radi ega drugog a ono da probudim susjede.

10

Tekst je prvotno objavljen 1854. pod naslovom Walden; or, Life in the Woods (Walden, iliti ivot u umi). Osam
godina kasnije Thoreau je u pismu izdavaima zatraio da iz svih buduih izdanja izostave podnaslov. [Napomena
prevoditelja: fusnote u prijevodu oslanjaju se veim dijelom na biljeke u navedenom izdanju izvornika.]

18

Ekonomija

Dok sam pisao sljedee stranice, ili bolje kazano njihov vei dio, ivio sam sm, u umi,
kilometar i pol od prvoga susjeda, u kui koju sam sm izgradio na obali jezera Waldena, u
Concordu u Massachusettsu, a za ivot sam zaraivao iskljuivo radom svojih ruku. ivio sam
ondje dvije godine i dva mjeseca. Trenutano opet boravim u civilizaciji.

Ne bih svoj sluaj toliko nametao panji itatelja da moji sumjetani nisu postavljali veoma
potanka pitanja o mome nainu ivota, koja bi neki nazvali neumjesnima, premda se mene ona
uope ne doimlju neumjesnima, nego, s obzirom na okolnosti, nadasve prirodnima i umjesnima.
Neki su pitali to sam jeo, nisam li se osjeao usamljeno, jesam li se bojao i tome slino. Drugi su
eljeli znati koliki sam dio svoga prihoda izdvajao u dobrotvorne svrhe, a neki, koji imaju velike
obitelji, koliko sam siromane djece uzdravao. Zamolit u stoga one svoje itatelje koji za mene ne
ute osobito zanimanje da mi oproste poduhvatim li se odgovora na neka od tih pitanja u ovoj
knjizi. U veini se knjiga "ja", prvo lice, isputa; u ovoj e ono biti zadrano, i u tome je, u odnosu
na sebeljublje, glavna razlika. Obino zaboravljamo da, na koncu konca, uvijek govori prvo lice. Ne
bih morao toliko govoriti o sebi kad bi postojao itko drugi koga tako dobro poznajem. Naalost, na
tu sam temu ogranien svojim oskudnim iskustvom. tovie, sm od svakog pisca prije ili kasnije
oekujem jednostavan i iskren prikaz vlastita ivota, a ne tek ono to je uo o ivotima drugih ljudi;
prikaz kakav bi poslao svojoj rodbini iz neke daleke zemlje; jer ako je ivio iskreno, za mene je to
moralo biti u dalekoj zemlji. Moda su ove stranice vema upuene siromanim uenicima. Koliko
je do ostalih mojih itatelja, oni e prihvatiti onaj dio koji ih se tie. Uzdam se da nitko nee
rastegnuti avove navlaei na se taj kaput, jer bi mogao valjano posluiti onom kome bude
pristajao.

Rado bih kazao neto to se ne tie toliko Kineza ili itelja otoja Sandwicha koliko vas koji
itate ove stranice, a za koje se veli da ivite u Novoj Engleskoj; neto o vaem poloaju, napose o
vaemu vanjskom poloaju odnosno okolnostima u ovom svijetu, u ovom gradu, o tome to je on, je
li nuno da bude nevaljao kakav jest, moe li ga se unaprijediti ili ne moe. Uvelike sam
proputovao Concord i posvuda mi se, u trgovinama, u uredima i na poljima, inilo da njegovi
stanovnici na tisuu neobinih naina ine pokoru. Ono to sam uo o brahmanima koji sjede
izloeni etvorim vatrama i gledaju ravno u Sunce, ili vise objeeni naglavce ponad plamenova, ili
zure u nebo preko ramena "dok im ne postane nemogue vratiti se u prirodan poloaj, a kroz
izvinuto grlo vie im do eluca ne moe proi nita doli tekuina", ili borave, doivotno okovani, u
podnoju kakva stabla, ili svojim tijelima, poput gusjenica, premjeravaju irinu golemih carstava, ili
stoje na jednoj nozi navrh stupa - ak i takvi oblici svjesne pokore jedva da su nevjerojatniji i
zaudniji od prizora kojima svakodnevno svjedoim. Dvanaest Heraklovih poslova bijahu trica u
usporedbi s onima kojih se laaju moji susjedi; jer njih je bilo samo dvanaest i imali su svrhu, ali
nikad nisam vidio da su ti ljudi ubili ili zatoili kakvu neman ili dovrili ikoji posao. Oni nemaju
19

prijatelja Jolaja koji bi usijanim eljezom spalio korijen Hidrine glave, nego im smrskaju jednu
glavu, izrastu dvije.

Vidim mladu eljad, svoje sumjetane ija je nesrea u tome da su naslijedili posjede, kue,
tagljeve, stoku i poljodjelsko orue; jer njih je mnogo lake stei nego ih se rijeiti. Bolje bi im
bilo da su se rodili na otvorenom panjaku i da ih je othranila vuica, kako bi bistrijim oima mogli
vidjeti kakvo su polje bili pozvani obraivati. Tko ih je uinio kmetovima zemlje? Zato bi morali
jesti svojih ezdeset jutara ako je ovjek osuen jesti samo svoju mjericu praha? Zato moraju
poeti kopati svoje grobove im se rode? Na njima je da ive ivotom ovjeka, da odgurnu sve to
pred sobom i snau se kako znaju i umiju. Koliko sam ubogih besmrtnih dua susreo koje bijahu
malne skrene i uguene pod svojim bremenom te su puzale cestom ivota, gurajui pred sobom
tagalj dvadeset tri sa dvanaest metara, nikad oienih Augijevih staja11, uza stotinu jutara zemlje,
oranje, konju, pau i umu! Bezemljai, koji se bore bez takvih tereta nepotrebno naslijeenih,
nalaze dovoljno posla da podjarme i njeguju nekoliko kubnih stopa tijela.

No ljudi se napreu u zabludi. Znatniji dio ovjeka ubrzo se ubrazda u zemlju te se pretvori u
gnojivo. Tjerani prividnom sudbinom, koja se obino naziva nunou, oni, kao to veli jedna stara
knjiga12, zgru blago to ga moljac i ra nagrizaju a kradljivci ga potkapaju i kradu. ivot je to lude,
kao to e i otkriti kada dospiju do njegova kraja, ako ne prije. Reeno je da su Deukalion i Pira
stvorili ljude tako to su bacali kamenje preko ramena:

Inde genus durum sumus, experiensque laborum,

Et documenta damus qu simus origine nati.

Ili kao to to na svoj zvonak nain rimuje Raleigh -

From thence our kind hard-hearted is, enduring pain and care,
Approving that our bodies of a stony nature are.13

Toliko o slijepoj pokornosti promaenom proroanstvu, bacanju kamenja preko ramena i

negledanju kamo ono pada.

11

Drugi Heraklov posao bio je ienje golemih Augijevih staja, u kojemu je uspio usmjerivi kroz njih dvije rijeke.
V. Matej, 6, 19
13
"Zato smo tvrdo mi pokoljenje, okorjelo pleme / U mukama dokazuju tim, od koje smo loze." (Publije Ovidije
Nason, Metamorfoze 414-415, prev. T. Mareti, Dereta, Beograd, 1991.)
12

20

Veina ljudi, ak i u ovoj razmjerno slobodnoj zemlji, iz puka su neznanja i zablude toliko
zaokupljeni umjetnim brigama i zalino surovim mukama ivota te nisu kadri ubirati njegove
vrsnije plodove. Prsti su im uslijed prekomjerna napora za to odve nespretni i drhtavi. Trudbenik,
zapravo, nema dokolice za pravu svagdanju estitost; ne moe si priutiti odravanje uistinu
ljudskih odnosa s ljudima; njegovu radu pala bi cijena na tritu. Nema vremena biti ita drugo doli
stroj. Kako moe valjano upamtiti svoje neznanje - koje njegov rast iziskuje - onaj tko se tako esto
mora koristiti svojim znanjem? Katkad bismo ga trebali zabadava nahraniti, odjenuti i pruiti mu
okrepu prije no to o njemu sudimo. Najvrsnije znaajke nae naravi, poput cvijeta na vokama,
mogu se sauvati jedino krajnje pomnim rukovanjem. Pa ipak, ni prema sebi niti jedni prema
drugima ne postupamo tako njeno.

Neki su od vas, znamo svi, siromani, ivot im je teak i kadto se takorei bore za dah. Ne
sumnjam da neki meu vama koji itate ovu knjigu nisu u stanju platiti sve rukove koje su pojeli,
kapute i cipele koji se brzo troe ili su se ve istroili, te su se utekli ovim stranicama da potroe
posueno ili ukradeno vrijeme, otimljui vjerovnicima sat vremena. Vrlo je oito kako niske i
puzave ivote vode mnogi meu vama, jer moj je vid izotren iskustvom; uvijek na rubu,
pokuavate ui u posao i izii iz dugova, drevnoga gliba to su ga Latini nazivali s alienum, tuom
mjedi, jer neki njihovi novii bijahu skovani od mjedi; sveudilj ivite, umirete i odlazite pod
zemlju zbog te tue mjedi; uvijek obeavate platiti, obeavate platiti sutra, a umirete danas, u
steaju; trsite se dodvoriti, pridobiti kupca, na svakojake naine, samo ne prijestupima vrijednim
zatvora; laete, ulagujete se, glasujete, skupljate se u orahovu ljusku uglaenosti ili irite u ozraje
orijetkog i laganog velikoduja, kako biste uzmogli nagovoriti susjeda da vam dopusti izraditi mu
cipele, eir ili koiju, ili pak za nj uvesti mjeovitu robu; razbolijevate se kako biste mogli utedjeti
neto za bolesne dane, neto to ete pohraniti u staru krinju, u arapu pod bukom ili, jo
sigurnije, u banku od opeke; nije vano kamo, nije vano koliko mnogo ili malo.

Katkad se udim to, gotovo bih rekao, moemo biti tako isprazni te pristajati uz grub ali
pomalo tuinski oblik sluganstva zvan crnakim ropstvom, toliko je ustrih i prepredenih gospodara
to porobljuju sjever i jug. Teko je imati junjakog nadglednika robova, jo gore imati
sjevernjakog, ali najgore je kada ste nadglednik samome sebi. Priajte mi o boanstvu u ovjeku!
Pogledajte koijaa na cesti koji po noi ili danu putuje na sajmite: komea li se u njemu ikakvo
boanstvo? Najvia mu je dunost da nahrani i napoji svoje konje! to je njemu njegova sudbina u
usporedbi s kamatama od prijevoza? Ne vozi li on za gospodina Komeala? Koliko je bogolik,
koliko besmrtan? Gledajte kako se ulja i pue, kako cijeloga dana rastreseno strahuje te nije ni
besmrtan ni boanski, nego je rob i zatoenik vlastita mnijenja o sebi, glasa to ga je stekao
vlastitim djelima. Javno je mnijenje slab tiranin u usporedbi s naim osobnim mnijenjem. Ono to
ovjek misli o sebi odreuje, ili radije naznauje njegov usud. Samoosloboenje ak i u
zapadnoindijskim pokrajinama uobrazilje i mate - koji e Wilberforce14 dovesti do toga? Pomislite
takoer na nae gospoe koje se za posljednji dan pripremaju vezui jastuie, da ne bi odale odve
ustro zanimanje za svoj usud! Kao da moete ubiti vrijeme a da ne naudite vjenosti.

14

William Wilberforce (1759.-1833.), britanski reformator koji se suprotstavljao ropstvu.

21

Veina ljudi vodi ivot tihog oaja. Ono to nazivamo rezignacijom potvreni je oaj. Iz
oajnoga grada odlazite na oajno selo i morate se tjeiti sranou zerdava i bizamskih takora.
Uvrijeen ali nesvjestan oaj krije se ak i ispod takozvanih igara i razonoda ovjeanstva. U njima
nema zaigranosti, jer one dolaze nakon posla. No obiljeje je mudrosti ne initi nita oajniki.

Razmotrimo li, da se posluimo rjenikom katekizma, to je glavna svrha ovjekova te koje

su istinske ivotne potrebe i sredstva, ini se kao da su ljudi hotimino odabrali uobiajeni nain
ivljenja jer im je on bio drai od svakoga drugog. No oni iskreno misle da nije ostalo nikakva
izbora. Ali ile i zdrave naravi pamte da je sunce svanulo bistro. Nikad nije prekasno da
odustanemo od svojih predrasuda. Ni u jedan nain miljenja ili djelovanja, ma koliko drevan bio,
ne moemo se uzdati bez dokaza. Ono to danas svatko ponavlja poput jeke ili prelazi preko toga
utke kao preko istine sutra se moe pokazati kao la, puka magla mnijenja za koju su neki vjerovali
da je oblak koji e plodnom kiom pokropiti njihova polja. Stari ljudi kau da neto ne moete
uiniti, a vi pokuate i ustanovite da moete. Stara djela za stare, a nova djela za nove ljude. Stari
ljudi neko moebit nisu znali dovoljno da donesu svjeeg ogrjeva i pothrane vatru; novi ljude stave
malo suharaka pod kotao pa jure globusom brzinom ptica15, da na neki nain ubiju stare, kao to
veli izreka. Starost nije nita pozvanija za uitelja od mladosti, jer nije stekla toliko koliko je
izgubila. Gotovo da se moe sumnjati je li najmudriji ovjek ivljenjem nauio ita od apsolutne
vrijednosti. Stari zapravo i nemaju neki osobito vaan savjet koji bi dali mladima, jer njihovo je
iskustvo tako krnje a ivot tako bijedan promaaj, zbog osobnih razloga, kao to zacijelo vjeruju, i
moe biti da imaju jo neto vjere koja protuslovi tom iskustvu te su samo manje mladi nego to su
bili. Na ovome planetu ivim tridesetak godina, a od starijih jo ekam uti prvi slog vrijedna ili
makar iskrena savjeta. Nisu mi rekli, a vjerojatno mi niti ne mogu rei nita korisno. Evo ivota,
eksperimenta to ga uvelike jo nisam iskuao, ali nikakve vajde nemam od toga to oni jesu. Ako
imam ijedno iskustvo koje smatram vrijednim, razmiljanje e mi zasigurno pokazati da mi moji
Mentori16 o tome nisu kazali nita.

Jedan mi seljak veli: "Ne moete ivjeti samo od biljne hrane, jer ona ne pribavlja nita za rast
kostiju"; i tako on pobono posveuje dio svoga dana opskrbi svoga sustava sirovinom za kosti,
hodajui cijelo vrijeme dok govori iza svojih volova koji, svojim od bilja izgraenim kostima, vuku
njega i njegov drndavi plug svim preprekama unato. Neke su stvari doista ivotna sredstva u nekim
krugovima, meu bespomonima i bolesnima, dok su u drugima zgoljni luksuz a u nekima su posve
nepoznate.

Nekima se ini da su njihovi prethodnici prehodali cijelo zemljite ljudskog ivota, visove i
doline, i za sve se pobrinuli. Prema Evelynu, "mudri Salamon propisao je ak i udaljenosti meu
stablima, a rimski su pretori odredili koliko esto moete stupiti na susjedovu zemlju da sakupite
15
16

Misli se na parnu lokomotivu.

Mentor je ime Odisejeva prijatelja to ga je junak Odiseje odabrao za odgojitelja svome sinu Telemahu.

22

irove koji padaju na nju bez naruavanja posjeda, kao i koliki dio pripada tome susjedu"17.
Hipokrat je ak ostavio upute o tome kako trebamo rezati nokte, naime u ravnini s vrhovima prstiju,
ni due ni krae. Nedvojbeno su jednolinost i dosada, koje su navodno iscrpile raznolikost i radosti
ivota, stare kao Adam. No ovjekove sposobnosti nikad nisu izmjerene; niti nam o tome to on
moe valja suditi po ikojim predasnicima, toliko je malo toga iskuano. Kakvi god dosad bili tvoji
promaaji, "ne alosti se, dijete moje, jer tko e ti pripisati ono to ostavio si neuinjeno?"18

Svoj ivot moemo ispitati nebrojenim jednostavnim pokusima, kao to je recimo onaj koji
pokazuje da isto sunce od kojega zori moj grah osvjetljava u isti mah sustav planeta kao to je na.
Da sam se svojedobno toga sjetio, bio bih sprijeio neke pogreke. To nije bilo svjetlo u kojem sam
ga okopavao. Zvijezde su vrhovi tako udesnih trokut! Kako udaljena i razliita bia u raznim
prebivalitima univerzuma u istom trenutku promatraju isto sunce! Narav i ljudski ivot raznoliki su
kao i naa ustrojstva. Tko e rei kakve izglede ivot nudi drugom? Bi li nam se moglo dogoditi
vee udo nego da naas pogledamo jedan drugom kroz oi? U jedan bismo sat proivjeli sva doba
svijeta, da, sve svjetove od pamtivijeka. Povijest, poezija, mitologija! - ne znam koje bi itanje
tueg iskustva bilo tako zapanjujue i pouno.

Za vei dio onoga to moji susjedi nazivaju dobrim ja iz dna due vjerujem da je loe, i ako se
pokajem zbog iega bit e to po svoj prilici moje dobro ponaanje. Kakav me to zloduh opsjeo te
sam se tako dobro ponaao? Moe, stare, rei ono najmudrije to zna - ti koji si doivio
sedamdeset godina, ne bez svojevrsne asti - ali ja ujem neodoljiv glas koji me odvlai od svega
toga. Jedan narataj naputa pothvate drugog kao nasukane brodove.

Mislim da moemo mirne due vjerovati dobrano vie no to vjerujemo. Moemo se odrei
upravo onoliko brige o sebi koliko je iskreno pruamo drugdje. Priroda je jednako prilagoena
naoj slabosti kao i naoj snazi. Neprestani nemir i napetost u nekih malne je neizljeiv oblik
bolesti. Sazdani smo tako da preuveliavamo vanost svega to radimo, pa ipak, koliko toga ne
inimo! Ili, to da smo se razboljeli? Kako smo budni! Rijeeni smo ne ivjeti od vjere, ako je
moemo izbjei; cijeloga dana na oprezu, nou nehotino izgovaramo molitve i predajemo se
neizvjesnostima. Tako smo potpuno i iskreno prinueni ivjeti, potivamo svoj ivot i nijeemo
mogunost promjene. Ovo je jedini nain, kaemo; ali postoji toliko naina koliko ima polumjera
koji se mogu povui iz jednog sredita. Svaka promjena je udo vrijedno razmatranja, ali udo koje
se dogaa svakoga trenutka. Konfucije je rekao: "Znati da znamo to znamo i da ne znamo ono to
ne znamo, to je pravo znanje."19 Kad jedan ovjek bude sveo injenicu imaginacije na injenicu
svoga razumijevanja, predviam da e svi ljudi s vremenom uspostaviti svoj ivot na tom temelju.

17

Iz djela Silva, iliti razgovor umskih stabala engleskog pisca Johna Evelyna (1620.-1706.).
Slina reenica nalazi se u prijevodu Vinupurne H. H. Wilsona (London, 1840.), str. 87.
19
Analekta, II, 17.
18

23

Razmotrimo naas od ega potjee glavnina nevolje i tjeskobe koju sam spomenuo i koliko je
nuno da budemo nevoljni, ili barem zabrinuti. Bila bi stanovita prednost ivjeti primitivan ivot na
granici naseljenosti, premda usred izvanjske civilizacije, makar samo da se naui koje su
najosnovnije ivotne potrebe i koje se metode poduzimaju da se one namire; ili ak da se samo
prelete stari poslovni dnevnici trgovaca, da se vidi to su ljudi obino kupovali u duanima, to su
spremali u zalihe, to jest koja je najprostija mjeovita roba. Napredak kroz povijest, naime, tek je
neznatno utjecao na bitne zakone ovjekova postojanja; ba kao to se nai kosturi vjerojatno ne
mogu razlikovati od kostura naih predaka.

Pod rijeima ivotne potrebe mislim na sve ono to je, od svega to ovjek stjee vlastitim
naporima, otprva bilo ili je uslijed duge uporabe postalo tako vano za ljudski ivot da su rijetki,
ako je uope itko, bilo zbog divljatva, neimatine ili nazora, ikad pokuali biti bez toga. Za mnoge
stvorove postoji u tom smislu samo jedna potreba, hrana. Za prerijskog bizona to je nekoliko
centimetara uitne trave i voda za pie, ako ne trai jo i zaklon ume ili sjenu kakva brda. Nijedno
surovo stvorenje ne zahtijeva vie od hrane i zaklona. ivotne potrebe ovjeka u ovom podneblju
mogu se, prilino precizno, razvrstati pod stavke hrane, zaklona, odijevanja i ogrjeva; jer tek kad
smo osigurali potonje spremni smo latiti se pravih ivotnih problema u slobodi i s izgledima za
uspjeh. ovjek nije izumio samo kue nego i odjeu i kuhanu hranu; i moda je iz sluajnog otkria
topline vatre i njene kasnije uporabe, u poetku raskoi, potekla dananja potreba da se uz nju sjedi.
Promatramo make i pse kako poprimaju istu tu drugu prirodu. Pravim zaklonom i odijevanjem
propisno zadravamo vlastitu unutarnju toplinu, ali zar se ne bi moglo rei da sa suvikom istih, ili
ogrjeva, to jest s vanjskom toplinom veom od nae unutarnje, zapravo poinje kuhanje?
Prirodoslovac Darwin kae za itelje Ognjene zemlje da se vidjelo kako, dok njegovoj druini,
dobro odjevenoj i posjednutoj blizu vatre, nipoto nije bilo pretoplo, tim nagim divljacima, koji su
bili malo podalje, "znoj curi u potocima i da se ivi pre". Za uroenika u Novoj Holandiji20 tako
vele da bez posljedica hoda nag, dok Europljanin drhti u svojoj odjei. Je li nemogue spojiti
otvrdnulost tih divljaka s intelektualnou civilizirana ovjeka? Prema Liebigu21, ljudsko tijelo je
pe, a hrana je gorivo koje odrava unutarnje izgaranje u pluima. Po hladnom vremenu jedemo
vie, po toplome manje. ivotinjska toplina rezultat je sporog izgaranja, a bolest i smrt nastupaju
kad je izgaranje prebrzo, ili kad zbog manjka goriva ili pak zato to slabo vue vatra utrne. Dakako,
ivotnu toplinu ne treba pobrkati s vatrom, ali toliko o analogiji. ini se stoga, prema gornjem
popisu, da je izraz ivotinjski ivot gotovo istoznaan izrazu ivotinjska toplina; jer dok se hrana
moe smatrati gorivom koje odrava vatru u nama - a gorivo slui samo da se ta hrana pripremi ili
da se povea toplina naih tijela dodavanjem izvana - zaklon i odijevanje takoer slue iskljuivo
tome da zadre tako stvorenu i apsorbiranu toplinu.

Glavna je, dakle, potreba naih tijela da se odre toplima, da odre ivotnu toplinu u nama.
Kakve samo napore shodno tome poduzimamo ne samo oko hrane, odijevanja i zaklona nego i oko
svojih postelja, koje su nae spavaice, robei ptija gnijezda i prsa da bismo pripremili taj zaklon
unutar zaklona, kao to krtica sebi prostire leaj od trave i lia na dnu svoje duplje! Ubog ovjek
20
21

U Australiji.
Justus von Liebig (1803.-73.), njemaki kemiar.

24

sklon je poaliti se da je ovo hladan svijet; a hladnoi, ne manje fizikoj nego drutvenoj, izravno
pripisujemo vei dio svojih boljki. Ljeto, u nekim podnebljima, omoguuje ovjeku neku vrstu
elizejskog ivota. Ogrjev mu je, osim za kuhanje hrane, tada nepotreban; sunce mu je vatra, a mnogi
su plodovi njime dovoljno skuhani, dok je hrana u pravilu raznolikija, do nje je lake doi, a
odijevanje i zaklon su posve ili napola nepotrebni. U dananje doba i u ovoj zemlji, kao to sudim iz
svog iskustva, nekoliko alatki, no, sjekira, lopata, take itd., a za studioznije jo i svjetiljka, pisai
pribor, pristup nekolikim knjigama, svrstavaju se tik do potreptina te se odreda mogu nabaviti po
triavoj cijeni. Pa ipak neki, koji nisu mudri, odlaze na drugu stranu globusa, u barbarske i nezdrave
krajeve te se na deset ili dvadeset godina posveuju trgovini kako bi mogli ivjeti - to jest sauvati
ugodnu toplinu - i napokon umrijeti u Novoj Engleskoj. Luksuzno bogati ne uvaju samo ugodnu
toplinu nego i neprirodnu vruinu; kao to natuknuh maloas, oni se kuhaju, naravno a la mode.

Veina luksuza, kao i mnoge takozvane ivotne udobnosti, ne samo da nisu prijeko potrebni
nego tvore istinske zapreke uzdizanju ovjeanstva. S obzirom na rasko i komfor, najmudriji su
oduvijek vodili jednostavniji i oskudniji ivot nego siromani. Drevni filozofi, kineski, indijski,
perzijski i grki, bijahu sloj od kojega nitko nije bio siromaniji u izvanjskim bogatstvima i nitko
bogatiji u unutarnjima. O njima ne znamo mnogo. Neobino je i to uope znamo o njima koliko
znamo. Isto vrijedi za novije reformatore i dobroinitelje njihova soja. Nitko ne moe biti nepristran
ili mudar promatra ljudskog ivota ako ne stoji na povoljnom poloaju koji bismo mi nazvali
dobrovoljnim siromatvom. Plod je luksuznog ivota luksuz, bilo u poljodjelstvu, trgovini,
knjievnosti ili umjetnosti. Danas ima predavaa filozofije, ali ne i filozofa. No krasno je predavati,
jer je neko bilo krasno ivjeti. Biti filozofom ne znai samo imati istanane misli, ak niti
zasnovati kolu, nego ljubiti mudrost toliko da se ivi prema njezinu diktatu, ivot jednostavnosti,
neovisnosti, velikodunosti i uzdanja. Znai to rjeavati neke ivotne probleme, ne samo teorijski
nego i praktino. Uspjeh velikih uenjaka i mislilaca obino je dvorjanski uspjeh, ne kraljevski, ne
muevan. Oni se snalaze kako bi ivjeli tek prilagoeno, zapravo kao njihovi oevi, i ni u kojem
smislu nisu praoci plemenitijeg soja ljudi. Ali zato se ljudi uvijek izrouju? Zbog ega obitelji
propadaju? to je to u luksuzu to omlitavljuje i unitava narode? Jesmo li sigurni da u naim
ivotima nema nieg od toga? Filozof je ispred svoga vremena ak i po izvanjskom obliku svoga
ivota. Ne hrani se, ne konai, ne odijeva niti grije kao njegovi suvremenici. Kako ovjek moe biti
filozof a ne odravati svoju ivotnu toplinu boljim metodama nego drugi ljudi?

Kada se ovjek ugrije na nekoliko naina koje sam opisao, to zatim eli? Zacijelo ne jo
istovrsne topline, kao to su izdanija i bogatija hrana, vea i raskonija kua, otmjenija i obilnija
odjea, ea, stalnija i vrua vatra i tome slino. Kad je stekao te stvari koje su nune za ivot,
postoji i druga alternativa nego da stjee suvinosti, a ta je da se odvai na ivot sada kad mu je
poeo dopust od skromnije rabote. Tlo je, ini se, pogodno za sjeme, jer je ono potjeralo korijen
nanie, a sada takoer s pouzdanjem moe potjerati izdanak uvis. Zato se ovjek tako vrsto
ukorijenio u zemlji nego da se u istom razmjeru moe uspeti u nebesa? Jer, plemenitije biljke cijene
se po plodu to ga na koncu donose u zraku i svjetlosti, daleko od tla, i s njima se ne postupa kao sa
skromnijim jestivim biljkama koje se, makar mogu biti dvogodinje, uzgajaju samo dok ne usavre
korijen, pa se esto u tu svrhu posijeku pri vrhu tako da ih veina nee niti prepoznati u doba
cvatnje.
25

Ne kanim propisivati pravila snanim i junanim naravima, koje e gledati svoja posla bilo na
nebu ili u paklu, a moda e i graditi veliajnije i troiti rasipnije od najbogatijih a da nikad ne
osiromae, jer ne znam kako oni ive - ako uope takvi postoje, kao to se sanja; niti onima koji
nalaze ohrabrenje i nadahnue upravo u sadanjem stanju stvari te ga njeguju s blagou i
oduevljenjem ljubavnika - a meu njih donekle ubrajam i sebe; ne govorim onima koji su dobro
namjeteni, u kakvim god okolnostima, a oni znaju jesu li dobro namjeteni ili nisu, nego poglavito
veini ljudi koji su nezadovoljni i dokono se ale na teinu svoga usuda ili vremena, a mogli bi ih
popraviti. Ima nekih koji se ale najustrije i najneutjenije od svih, jer oni, kau, ispunjavaju svoju
dunost. Na umu takoer imam onaj prividno bogat, ali zapravo najstranije osiromaen sloj, koji je
zgrnuo ljaku, ali ne zna kako da je upotrijebi ili je se rijei, i tako samome sebi kuje zlatne ili
srebrne okove.

Ako bih pokuao ispripovijedati kako sam prolih godina elio provesti svoj ivot, vjerojatno
bih iznenadio one moje itatelje koji su donekle upoznati s njegovim pravim razvojem, a svakako
bih zapanjio one koji o njemu ne znaju nita. Tek u natuknuti neke djelatnosti kojima bijah
posveen.

Po svakom vremenu, u svako doba dana i noi, elio sam unaprijediti dani trenutak i usto ga
zarezati na svome tapu; stajati na stjecitu dviju vjenosti, prolosti i budunosti, koje je upravo
sadanji trenutak; dotaknuti tu crtu. Oprostit ete mi na ponekim nejasnoama, jer u mome je
bavljenju vie tajni no u onome veine ljudi, a ipak ih ne uvam hotimino, nego su neodvojive od
same njegove naravi. Rado bih rekao sve to o tome znam te nikad ne bih na svoja vrata napisao
"Pristup zabranjen".

Davno sam izgubio psa tragaa, konja riana i grlicu, i jo tragam za njima. Mnogim sam
putnicima govorio o njima, opisujui njihove putanje i zov na koji se odazivaju. Susreo sam jednog
ili dvoje koji su uli psa i toptanje konja te su ak vidjeli grlicu gdje nestaje iza oblaka; i inilo se da
ih toliko eznu nai kao da su ih sami izgubili.

Preduhitriti ne samo svitanje i zoru nego, ako je mogue, i samu prirodu! Koliko sam se
jutara, ljeti i zimi, prije no to se ijedan susjed bavio svojim poslom, ja bavio svojim! Nema sumnje,
mnogi moji sumjetani sreli su me na povratku s te rabote, seljaci koji u sumrak kreu za Boston ili
drvosjee to odlaze na posao. Nikada, dodue, nisam fiziki pripomogao Suncu da svane, ali bilo je
izvanredno vano samo prisustvovati svitanju.

Toliko jesenjih, da, i zimskih dana, provedenih izvan grada, u nastojanju da ujem to je u
vjetru, da ujem to i hitro ponesem! U to sam malne utopio sav imutak i izgubio dah hitajui mu
26

ususret. Da se to ticalo ikoje politike stranke, moete biti sigurni da bi vijest osvanula meu
prvima u Gazzetteu. U drugim bih prilikama gledao s promatranice na kakvoj litici ili drvetu da
brzojavim neki novi dolazak, ili bih uveer na vrhu brda iekivao da se nebo spusti kako bih neto
uhvatio, premda nikad nisam uhvatio mnogo, a i to bi se poput mane iznova rastopilo na suncu.

Dugo sam izvjetavao za jedne novine, ne osobito velike naklade, iji urednik jo nije naao
prikladnim otiskati veinu mojih priloga te sam se, kao to je s piscima i preesto sluaj, zaludu
trudio. U ovom je sluaju, meutim, moj trud bio samome sebi nagrada.

Niz godina bio sam samozvani nadglednik snjenih meava i kinih oluja, i svoju sam
dunost predano obavljao; nadzirao sam, ako ne glavne ceste, a ono umske staze i sve poprene
putove, odravajui ih otvorenima, a klance premoivao i inio ih prohodnima u sva doba;
utabanost je pak svjedoila o njihovoj upotrebljivosti.

Pazio sam na divlje mjesno blago, koje je predanim pastirima zadavalo popriline muke
preskaui ograde, a na oku sam drao i slabo posjeene zakutke imanja, premda nisam uvijek znao
rade li toga dana Jonas ili Salomon na odreenom polju; to me se nije ticalo. Zalijevao sam crvene
borovnice, divlje trenje i koprivi, crvene borove i crne jasenove, bijelu lozu i ute ljubice, koje bi
za sunih sezona inae moda bile usahnule.

Ukratko, dugo sam se time bavio (mogu to kazati bez hvastanja), vjerno gledajui svoja posla,
dok nije poelo postajati sve oitije da moji sumjetani nisu voljni uvrstiti me na popis gradskih
slubenika niti moje namjetenje uiniti sinekurom s umjerenim primanjima. Moji rauni, za koje se
mogu zakleti da sam ih savjesno vodio, nisu tovie nikad bili slubeno pregledani, jo manje
prihvaeni, a jo manje plaeni i namireni. Nisam, meutim, niti udio za tim.

Nedavno je jedan Indijanac lutalica doao pred kuu poznatog odvjetnika u mome susjedstvu
prodavati koare. "elite li kupiti koare?" upitao je. "Ne, ne elimo", glasio je odgovor. "to!"
uzviknuo je Indijanac izlazei kroz vrata, "zar nas mislite izgladnjeti?" Vidjevi kako njegovim
revnim bijelim susjedima dobro ide - kako odvjetnik samo mora smisliti dokaze i, nekom arolijom,
slijede bogatstvo i ugled - rekao je sebi: ui u u posao, plest u koare, to je neto to znam.
Mislei da e, kad napravi koare, obaviti sve, a na bijelcu e biti da ih kupuje. Nije otkrio da ih
treba napraviti tako da budu vrijedne neijeg truda, ili barem navesti druge da misle tako, ili
napraviti neto drugo to e im se isplatiti kupiti. I ja sam svojedobno pleo koare tanane grae, ali
ne tako da bi se ikome isplatilo da ih kupi. No u svome sluaju nisam smatrao nita manje vrijednim
da ih pletem, a umjesto da prouavam kako navesti ljude da kupuju moje koare prouavao sam
kako izbjei nunost da ih prodajem. ivot to ga ljudi hvale i smatraju uspjenim samo je od jedne
vrste. Zato bismo ijednu vrstu preuveliavali na raun ostalih?
27

Ustanovivi da mi moji sugraani po svoj prilici nee ponuditi odaju u sudnici, niti kakvu
kapelaniju ili ivot bilo gdje drugdje, nego da se moram snai sm, okrenuo sam se iskljuivije no
ikad umi, gdje su me bolje poznavali. Odluio sam smjesta ui u taj posao i ne ekati da prikupim
uobiajeni kapital, koristei se oskudnim sredstvima koja sam ve imao. Cilj moga odlaska na
jezero Walden nije bio ni jeftin ni ugodan ivot, nego voenje privatnog posla s najmanje prepreka;
biti sprijeen u njegovu izvravanju zbog manjka zdravog razuma, malo poduzetnosti i poslovnog
dara doimalo se ne toliko tunim koliko budalastim.

Uvijek sam nastojao stei stroge poslovne navike; one su svakom ovjeku nune. Ako trgujete
s Nebeskim carstvom22, onda e vam mala poslovnica na obali, u nekoj salemskoj luci, biti dovoljan
posjed. Izvozit ete robu koju vaa zemlja moe namaknuti, isto domae proizvode, mnogo leda i
borove grae te malo granita, uvijek u domaim teretnjacima. Bit e to valjan pothvat. Nadgledati
osobno svaku pojedinost; biti u isti mah peljar i kapetan, vlasnik i osiguravatelj, kupovati i
prodavati i voditi raune; itati svako primljeno pismo, pisati ili itati svako poslano pismo; danju i
nou nadzirati istovar uvezene robe; biti na mnogim dijelovima obale gotovo u isto vrijeme - esto
e najvredniji teret biti iskrcan na obali Jerseyja - biti vlastiti telegraf, neumorno promatrajui
obzor, dozivati sve brodove u prolazu koji se kreu prema obali; osiguravati stalnu otpremu robe za
opskrbu tako udaljenog i neumjerenog trita; redovito se obavjetavati o stanju na tritu, o
izgledima za rat ili mir posvuda te predviati tenje u trgovini i civilizaciji - koristei se rezultatima
svih istraivakih ekspedicija, sluei se novim prolazima i usavrenjima u pomorstvu - prouavati
karte, utvrivati poloaj grebena, novih svjetionika i plutaa, i uvijek iznova ispravljati
logaritamske tablice, jer se zbog pogreke nekog raunatelja brod koji je trebao uploviti u
prijateljsku luku esto slomi na stijeni - sjetimo se stranoga La Prouseova23 udesa - biti ukorak s
opom znanou i prouavati ivote svih velikih otkrivaa i pomoraca, velikih pustolova i trgovaca,
od Hanona24 i Feniana do naih dana; konano, s vremena na vrijeme popisati zalihe, da doznate
kako stojite. Rije je o raboti koja ovjekove sposobnosti stavlja na kunju - o problemima dobiti i
gubitka, udjela, odbitka tare i svakojakih procjena, koji iziskuju ope znanje.

Drao sam da bi jezero Walden bilo dobro mjesto za posao, ne samo zbog eljeznice i
trgovine ledom; ono nudi prednosti koje ne bi bilo razborito oglaavati; dobra je luka i dobar temelj.
Nema tu movara Neve koje bi trebalo zatrpati, premda posvuda morate graditi na stupovima koje
ste sami zabili. Govori se da bi plima, uz zapadni vjetar i led na Nevi, zbrisala Petrograd s lica
zemlje.

Kako je u taj posao trebalo ui bez uobiajenoga kapitala, moda nee biti lako naslutiti
odakle je valjalo nabaviti ta sredstva, svejednako nuna za svaki takav pothvat. Koliko je do odjee,
da odmah prijeemo na praktini dio pitanja, moda smo prilikom njene nabave ee voeni
22

Misli se na Kinu.
Jean Franois de Galaup La Prouse (1741.-88.), francuski istraiva koji je doivio brodolom.
24
Istraiva i pomorac iz Kartage, ivio oko 500. g. pr. Kr.
23

28

ljubavlju prema novome i obzirima prema mnijenjima ljudi negoli istinskom korisnou. Neka se
onaj tko ima posla prisjeti da je svrha odjee, prvo, zadrati ivotnu toplinu, i drugo, u ovom stanju
drutva, prekriti golotinju, i moi e procijeniti koliki dio bilo kakva nunog ili vanog posla moe
obaviti a da ne uveava svoju garderobu. Kraljevi i kraljice koji neko odijelo odjenu tek jedanput,
makar ga za njihova velianstva izradio kakav kroja ili krojaica, ne poznaju udobnost noenja
odijela koje pristaje. Nisu nita bolji od drvenih stalaka o koje se vjea ista odjea. Svakim danom
nae se ruho sve vie sljubljuje s nama, prima otisak nositeljeva znaaja, dok ne stanemo oklijevati
da ga odbacimo bez odugovlaenja, lijenikih pomagala i stanovitih sveanosti kao kad je posrijedi
nae tijelo. Nikada nijednog ovjeka nisam potovao manje zbog zakrpe na njegovoj odjei; a
siguran sam da se obino vema udi imati pomodnu, ili barem istu i nezakrpanu odjeu, negoli
istu savjest. No ak i ako poderotina nije zakrpana, najgori porok koji se time odaje jest
nesmotrenost. Katkad iskuavam svoje poznanike ovakvim upitima: tko bi nosio zakrpu, ili makar
samo dva dodatna ava preko koljena? Veina se ponese kao da vjeruje da bi njihovi ivotni izgledi
bili uniteni ako bi to sebi dopustili. Bilo bi im lake odepati do grada slomljene noge nego
poderanih hlaa. Nastradaju li nekom gospodinu noge, to se esto moe popraviti; no ako slina
nezgoda zadesi njegove nogavice, onda tome nema pomoi; jer on dri do onoga to se uvaava, a
ne do onoga to je ustinu uvaavanja vrijedno. Poznajemo tek nekolicinu ljudi, a silno mnotvo
kaputa i hlaa. Odjenite neko strailo u svoje zadnje rublje, a vi stanite do njega razodjeveni - tko ne
bi prvi pozdravio strailo? Prolazei neki dan kukuruzitem, u blizini eira i kaputa na kolcu,
prepoznao sam vlasnika imanja. Bio je tek neto ofucaniji nego kad sam ga posljednji put vidio.
uo sam za psa koji je lajao na svakog neznanca koji bi se pribliio zemljitu njegova gazde, ali bi
ga nagitat lako utiao. Zanimljivo je pitanje do koje bi mjere ljudi zadrali svoj poloaj kad bi bili
lieni odjee. Biste li u takvom sluaju mogli za svaku skupinu civiliziranih ljudi sa sigurnou rei
koji od njih pripada najuglednijem sloju? Kada se u svojim pustolovinama oko svijeta, od istoka
prema zapadu, u azijskoj Rusiji pribliila domovini, Madam Pfeiffer25 kazala je da je osjetila
potrebu da presvue putnu haljinu kad je pola na sastanak s vlastima, jer je "sada bila u
civiliziranoj zemlji, gdje se... o ljudima sudi prema njihovoj odjei". ak i u gradovima nae
demokratske Nove Engleske sluajno posjedovanje bogatstva i njegovo oitovanje u odjei i opremi
donosi vlasniku gotovo sveope potovanje. No oni koji takvo potovanje iskazuju, koliko god
brojni bili, nisu drugo do pogani te im treba poslati misionara. Odjea je usto uvela ivanje, posao
koji se moe nazvati beskrajnim; barem enska haljina nikad nije zgotovljena.

ovjek koji je najzad naao neto da radi nee trebati novo odijelo za taj rad; dostajat e mu
stara odjea koja je tko zna otkad na tavanu skupljala prainu. Stare cipele sluit e junaku dulje
nego to su sluile njegovom slugi - ako junak uope ima slugu - bosa stopala starija su od cipela i
njemu e biti dovoljna. Samo oni koji idu na veernja primanja i u legislature moraju imati nove
kapute, kapute koje e mijenjati esto koliko se mijenja i ovjek u njima. No, ako su mi za tovanje
Boga prikladni moja jakna i hlae, moj eir i cipele, oni e biti dovoljni, zar ne? Tko je ikad vidio
svoju staru odjeu - svoj stari kaput, doista iznoen, rainjen na prvotne elemente tako da ne bi bilo
milosrdno djelo darovati ga nekom siromanijem momku, koji e ga moda darovati nekom jo
siromanijem, ili da kaemo bogatijem, kojemu bi dostajalo i manje? Velim, uvajte se svake rabote
koja iziskuje novu odjeu, a ne novog nositelja odjee. Ako ovjek nije nov, kako da mu pristane
25

Ida Pfeiffer (1797.-1858.), njemaka putnica i autorica Putovanja jedne dame oko svijeta (1852.).

29

nova odjea? Ako je pred vama bilo kakva zadaa, pokuajte je obaviti u staroj odjei. Svim
ljudima ne treba neto ime e raditi, nego to e raditi, ili prije to e biti. Moda ne bismo nikada
trebali nabavljati novo odijelo, ma koliko ono staro bilo pohabano ili prljavo, dok nas nai postupci,
nai pothvati ili nekovrsni plov nisu naveli da se u starome osjeamo kao novi ljudi te bi zadrati ga
bilo kao drati novo vino u starim bocama. Doba naeg mitarenja, kao i u ptica, mora biti kriza u
naem ivotu. Gnjurac se povlai na osamljena jezera da ga ondje provede. Tako i zmija odbacuje
svoj svlak i gusjenica svoje crvoliko ruho, unutarnjim radom i irenjem; jer odjea je tek
najizvanjskija pokoica i smrtni ovoj. Inae emo se zatei gdje jedrimo pod lanim bojama te e
nas na koncu neumitno degradirati vlastito mnijenje, kao i ono ovjeanstva.

Navlaimo jedan odjevni predmet za drugim, kao da rastemo poput egzogenih biljaka pomou
izvanjskih dodataka. Naa vanjska, a esto i tanka i nestvarna odjea naa je epiderma, iliti lana
koa, koja ne sudjeluje u naem ivotu te se tu i tamo moe svui bez kobnih posljedica; nae deblje
ruho, to ga stalno nosimo, na je stanini ovoj odnosno kora; no koulje su nam floem, odnosno
prava kora, koja se ne moe ukloniti a da se ovjeka ne odere i tako uniti. Vjerujem da sve rase u
neka godinja doba nose neto to odgovara koulji. Poeljno je da ovjek bude odjeven tako
jednostavno da moe u mraku poloiti ruke na sebe i da ivi u svakom pogledu tako jedro i
pripravno da moe, ako neprijatelj zauzme grad, poput starog filozofa26 ietati kroz gradske dveri
praznih ruku i bez straha. Dok jedan debeo komad odjee, u veini sluajeva, vrijedi koliko i tri
tanka, a jeftina odjea moe se nabaviti po cijenama koje e doista odgovarati kupcima; dok se za
pet dolara moe kupiti debeo kaput koji e trajati jednako toliko godina, debele hlae za dva dolara,
par izama od kravlje koe za dolar i pol, ljetnieir za etvrt dolara i zimska kapa za ezdeset dva i
pol centa, ili bolja nainjena kod kue po beznaajnoj cijeni, gdje bi netko bio tako siromaan,
odjeven u takvo ruho, koje je sm zaradio, a da se ne bi ondje nalo mudrih ljudi koji bi mu
iskazivali potovanje?

Kad zatraim komad odjee odreenog oblika, moja mi krojaica ozbiljno kae: "Danas ih
tako ne prave", ne naglaavajui uope kako je rije o njima, kao da navodi neosoban autoritet
poput Parki, i bude mi teko dati skrojiti ono to elim jer ona naprosto ne moe vjerovati da ja
mislim ono to kaem, da sam tako drzak. Kad ujem tu proroansku reenicu naas utonem u
misli, naglaavajui u sebi svaku rije zasebno kako bi joj dokuio smisao, kako bih otkrio do kojeg
su stupnja srodnosti oni povezani sa mnom i kakav to autoritet mogu imati u pitanju koje me se tako
blisko tie; te sam naposljetku naveden da joj odgovorim jednako zagonetno, bez iole veeg
isticanja "njih" - "Istina, donedavno ih nisu tako pravili, ali sada to ine." Od kakve joj je koristi
uzimanje mjera ako ne odmjerava moj znaaj, nego samo irinu mojih ramena, kao da je posrijedi
stalak za vjeanje kaputa? Ne tujemo mi ni Gracije ni Parke, nego Modu. Ona s punim autoritetom
prede, tka i ree. Glavni majmun u Parizu natakne putniku kapu i svi majmuni u Americi uine
isto. Katkad gubim nadu da u uz pomo ljudi ikada dobiti ita jednostavno i iskreno na ovome
svijetu. Trebalo bi ih najprije provui kroz snaan tijesak, istisnuti iz njih stare nazore tako da se ne
uzmognu uskoro opet osoviti na noge; a i onda bi se u drutvu naao netko s crvom u glavi,

26

Rije je o Bijantu, jednom od takozvanih sedam starogrkih mudraca.

30

ispiljenim iz tko zna kad poloenog jajeta, jer takve stvari ne zatire ni vatra, pa e vam trud biti
uzaludan. Neemo ipak zaboraviti da nam je egipatsku penicu namrla jedna mumija.

Sve u svemu, mislim da se ne moe tvrditi kako se odijevanje u ovoj ili ikojoj zemlji uzdiglo
na dostojanstvo umjetnosti. Danas se ljudi snalaze i nose ono do ega mogu doi. Poput
brodolomnika, stavljaju na se ono to nau na alu, pa se s male razdaljine, bilo prostorne ili
vremenske, smiju maskaradi onih drugih. Svaki narataj smije se staroj modi, ali pobono slijedi
novu. Zabavlja nas pogled na ruho Henrika VIII ili kraljice Elizabete, ba kao da pripada kralju i
kraljici Kanibalskih otoka. Svako je ruho bijedno ili groteskno kada nije na ovjeku. Samo ozbiljno
oko koje iz njega viri i estit ivot proveden u njemu zauzdavaju smijeh i posveuju bilo iju
nonju. Neka harlekina spopadnu grevi i tom e raspoloenju morati posluiti i njegovo ruho. Kad
vojnika pogodi topovsko tane, dronjci su jednako pristali kao i grimiz.

Zbog djetinjaste i divljake sklonosti mukaraca i ena prema novim uzorcima toliki drhte i
zirkaju kroz kaleidoskope ne bi li otkrili odreenu figuru to je ovaj narataj danas iziskuje.
Proizvoai su nauili da je taj ukus samo stvar hira. Od dvaju uzoraka koji se razlikuju samo po
nekoliko niti odreene boje vie ili manje, jedan e biti smjesta prodan a drugi leati na polici,
premda se esto dogodi da nakon isteka sezone potonji doe u modu. U usporedbi s time,
tetoviranje nije tako jezovit obiaj kakvim ga se opisuje. Nije barbarsko naprosto stoga to otisak
dopire pod kou i nepreinaiv je.

Ne mogu vjerovati da je na tvorniki sustav najbolji nain na koji ljudi mogu doi do odjee.
Poloaj radnika sve je vie nalik na onaj u Engleskoj; a tome se nije uditi budui da, koliko sam
uo i primijetio, glavni cilj nije taj da se ovjeanstvo valjano i poteno odjene, nego neosporno da
se cehovi obogate. Ljudi na koncu pogode samo ono to ciljaju. Stoga im je, makar odmah
promaili, bolje da ciljaju na neto visoko.

Koliko je do zaklona, neu poricati da je to danas ivotna nunost, premda ima primjera ljudi
koji su se za dugih razdoblja bez njega snali u zemljama hladnijim no to je ova. Samuel Laing27
kae da e "Laponac u svojoj konoj odjei i konoj vrei koju navlai preko glave i ramena spavati
iz noi u no na snijegu... na hladnoi koja bi svakoga u bilo kakvoj vunenoj odjei stajala ivota".
Vidio ih je gdje tako spavaju. Pa ipak dodaje: "Oni nisu otporniji od drugih ljudi." No ovjek
vjerojatno nije ivio dugo na zemlji prije nego to je otkrio pogodnost kue, udobnosti doma, a taj
se izraz prvotno moda vie odnosio na zadovoljstva kue negoli obitelji; premda su ona zacijelo
krajnje ograniena i povremena u podnebljima gdje je kua u naim mislima povezana poglavito sa
zimom ili kinom sezonom, dok je dvije treine godine, izuzev kao suncobran, nepotrebna. U naem
je podneblju ona neko bila gotovo iskljuivo pokrov za no. U indijanskim je novinama vigvam
bio simbol jednodnevnog pjeaenja, a niz istih urezan ili naslikan na kori drveta oznaavao je
27

U svoje vrijeme naveliko itan putopisac, ivio od 1780. do 1838. Thoreau ovdje citira njegov Dnevnik boravka u
Norvekoj tijekom 1834., 1835. i 1836. godine.

31

koliko su se puta utaborili. ovjek nije sazdan tako velikih udova i kran da ne bi morao suziti svoj
svijet i obzidati se u prostoru prikladnom za se. Isprva je bio nag i boravio napolju, no premda je to
bilo ugodno za mirna i topla vremena, danju, kina sezona i zima, da i ne govorimo o arkom suncu,
moda bi bili zatrli njegov soj u zametku da nije pohitao zatititi se zaklonom kue. Adam i Eva su
se prema legendi zaogrtali sjenicom prije druge odjee. ovjek je elio dom, mjesto topline ili
udobnosti, najprije tjelesne topline a onda i topline uvstava.

Moemo zamisliti vrijeme u kojemu se, dok je ljudski rod bio u povojima, neki poduzetni
smrtnik uuljao u jamu u stijeni da potrai utoite. Svako dijete do neke mjere poinje svijet iznova
i voli ostajati vani, ak i po vlazi i hladnoi. Igra se kue, kao i konja, jer ima nagon za tim. Tko se
ne sjea zanimanja s kojim je, kao malian, promatrao poloito stijenje ili svaki prilaz pilji? Bijae
to naravna enja onoga udjela naega najprimitivnijeg pretka koji je jo preivio u nama. Od pilje
uznapredovali smo do krovova od palmova lia, od kore i busenja, od istkana i razapeta platna, od
trave i slame, od dasaka i indre, od kamenja i opeke. Napokon, mi ne znamo to znai ivjeti pod
vedrim nebom, i na je ivot kuanski u vie smislova nego to mislimo. Velika je udaljenost od
ognjita do polja. Moda bi bilo dobro kad bismo vie svojih dana i noi provodili bez ikakve
zapreke izmeu sebe i nebeskih tijela, kad pjesnik ne bi toliko zborio pod krovom niti svetac ondje
boravio predugo. Ptice ne pjevaju u piljama, niti golubovi gaje svoju nevinost u golubinjacima.

Meutim, naumi li tko izgraditi kuu za boravak, prilii mu upregnuti neto jenkijevske
dovitljivosti kako se na koncu ne bi umjesto u kui zatekao u ubonici, labirintu bez kljua, muzeju,
sirotitu, zatvoru ili raskonom mauzoleju. Razmotrite najprije koliko je oskudan zaklon apsolutno
potreban. Viao sam u ovom gradu Indijance Penobscot kako ive u atorima od tanke pamune
tkanine dok je snijeg oko njih bio dubok gotovo stopu, i pomislio sam kako bi im bilo drago da je
jo dublji da zadri vjetar. Neko, dok me pitanje kako poteno zaraditi za ivot a da mi ostane
sloboda za vlastita bavljenja muilo jo vie nego danas, jer sam u meuvremenu naalost pomalo
otvrdnuo, znao sam uz eljezniku prugu vidjeti velik sanduk, dugaak dva a irok jedan metar, u
koji su radnici nou stavljali alat pod bravu; to me navelo na pomisao da bi svatko u stisci mogao
sebi pribaviti takav za jedan dolar, prosvrdlati u njemu nekoliko rupa da bi u nj barem dopirao zrak,
zavui se unutra za kie i nou, spustiti poklopac te tako imati slobodu u ljubavi i biti slobodan u
dui. To se nije doimalo kao najgora, a nipoto kao alternativa vrijedna prezira. Mogli biste unutra
ostati dokle god vas je volja te kad god ustanete izii napolje a da vas nikakav gazda ili kuevlasnik
ne salijee radi najamnine. Mnogi se ovjek nasmrt mui da plati najamninu za vei ili raskoniji
sanduk, a u takvom se sanduku ne bi nasmrt smrznuo. Uope se ne alim. Ekonomija je predmet
koji doputa lakomislen pristup, ali ga ne moemo na taj nain rijeiti. Udobna kua za snaan i
krepak soj, koji je veinom ivio na otvorenom, ovdje se neko podizala gotovo iskljuivo od
materijala to mu ga je dobavljala priroda. Gookin, koji je bio nadzornik Indijanaca pod upravom
kolonije Massachusettsa, godine 1674. napisao je: "Njihove najbolje kue pokrivene su vrlo uredno,
vrsto i toplo, korom drvea oguljenom s debala u doba kada se biljni sok penje, a od koje se pod
pritiskom tekog drva, dok je zelena, prave velike tanke plohe... One prostije pokrivene su nekom
vrsti rogoine te su takoer bez razlike vrste i tople, ali ne tako dobre kao one prve... Vidio sam
neke, dvadeset ili trideset metara dugake i deset metara iroke... esto sam konaio u njihovim
vigvamima i ustanovio da su topli koliko i najbolje engleske kue." Dodaje da su obino bili nastrti
32

prostiraima, obrubljeni fino izvezenim hasurama i opskrbljeni raznim potreptinama. Indijanci su

napredovali dotle te su podeavali djelovanje vjetra pomou rogoine objeene preko rupe na krovu
koja se pomicala uzicom. Takva se nastamba u prvom redu gradila za dan ili najvie dva te bi se
obarala i podizala u nekoliko sati; svaka je obitelj posjedovala svoju ili je u jednoj od njih imala
vlastitu odaju.

Na primitivnom stupnju svaka obitelj posjeduje zaklon koji vrijedi kao najbolji te je dostatan
za njihove sirovije i jednostavnije potrebe; no mislim da neu pretjerati ako kaem da, premda ptice
nebeske imaju svoja gnijezda, lisice svoje jazbine a divljaci vigvame, u modernome civiliziranom
drutvu zaklon ne posjeduje vie od pola obitelji. U velikim naseljima i gradovima, gdje civilizacija
osobito prevladava, broj onih koji imaju zaklon tvori tek sitan djeli cjeline. Ostali plaaju godinju
dabinu za to vanjsko ruho sviju, koje je postalo neophodno ljeti i zimi, kojim bi se moglo kupiti
cijelo selo indijanskih vigvama, ali koje sada pridonosi tome da ostanu siromani dokle god su ivi.
Ne mislim ovdje ustrajati na nedostatku unajmljivanja u usporedbi s posjedovanjem, ali oito je da
divljak posjeduje svoj zaklon jer ga on stoji toliko malo, dok civilizirani ovjek svoj obino
unajmljuje jer sebi ne moe priutiti da ga posjeduje; a na due staze ne moe sebi nita lake
priutiti niti da ga unajmi. No, odvratit e netko, pukim plaanjem te dabine ubogi civilizirani
ovjek osigurava sebi nastambu koja je palaa u usporedbi s divljakovom. Godinja najamnina od
dvadeset pet do stotinu dolara - takva je tarifa u ovoj zemlji - ovlauje ga da uiva u blagodatima
stoljetnog napretka, u prostranim stanovima, istoj boji i tapetama, Rumfordovu kaminu,
izolacijskoj buci, aluzinama, bakrenoj crpki, bravi na oprugu, prostranom podrumu i mnogo emu
drugom. No kako dolazi do toga da je onaj. za kojega se kae da uiva u tim stvarima, tako esto
siromaan civilizirani ovjek, dok je divljak, koji ih nema, bogat kao divljak? Ako je utvreno da je
civilizacija zbiljski napredak u ovjekovu poloaju - a ja mislim da jest, iako samo mudri razvijaju
svoje prednosti - mora se pokazati da je proizvela bolje nastambe a da ih nije uinila skupljima;
cijena pak neke stvari jest iznos onoga to u nazvati ivotom potrebnim da se za nju razmijeni,
trenutano ili na duge staze. Prosjena kua u ovome kraju stoji moda osamsto dolara, a za
prikupljanje te svote potrebno je deset do petnaest godina ivota jednog radnika, ak i ako dotini
nije optereen s obitelji - procijenimo li novanu vrijednost svaijeg rada na dolar dnevno, jer ako
neki primaju vie, drugi primaju manje - tako da on obino mora provesti vie od pola ivota da bi
zaradio za svoj vigvam. Pretpostavimo li da umjesto toga plaa najamninu, to je tek dvojben izbor
izmeu dvaju zala. Bi li od divljaka bilo mudro da pod tim uvjetima zamijeni svoj vigvam za
palau?

Netko e moda naslutiti da gotovo cijelu prednost posjedovanja toga suvinog imetka kao
zalihe za budunost, koliko se pojedinca tie, svodim na namirivanje pogrebnih trokova. No moda
se od ovjeka ne iziskuje da sebe sahrani. To, meutim, ukazuje na vanu razliku izmeu
civilizirana ovjeka i divljaka; a nema sumnje da se cilja na nau dobrobit kad se od ivota
civiliziranih ljudi pravi institucija, u kojoj je ivot pojedinca uvelike progutan radi ouvanja i
usavrenja ivota rase. No elim pokazati uz koju se rtvu ta prednost danas stjee i ukazati na to da
bismo mogli ivjeti tako da osiguramo itavu tu prednost a da ne trpimo nikakav nedostatak. to
mislite kad kaete da siromah svagda imate uza se, ili da oci jedoe kiselo groe pa djeci trnu
zubi?
33

"ivota mi moga, rije je Jahve Gospoda: nitko od vas nee vie u Izraelu ponavljati tu
poslovicu..."

"...jer, svi su ivoti moji, kako ivot oev tako i ivot sinovlji. I evo, onaj koji zgrijei, taj e
umrijeti."28

Kad promotrim svoje susjede, konkordske seljake, koji su dobrostojei barem koliko i ostali
slojevi, nalazim da su veinom rintali dvadeset, trideset ili etrdeset godina kako bi postali stvarni
vlasnici svojih imanja, koja su obino naslijedili s hipotekom ili pak kupili pozajmljenim novcem a treinu toga kuluka moemo smatrati cijenom njihovih kua - no u pravilu ih jo nisu otplatili.
Dodue, hipoteke katkad premauju vrijednost imanja, tako da se i samo imanje pretvara u jednu
veliku hipoteku, pa ipak se nae tko e ga naslijediti, a da je s time, kao to kae, dobro upoznat.
Obraam se prisjednicima i iznenaujem se kada doznam da ne mogu istoga asa imenovati desetak
osoba u gradu koje svoja imanja posjeduju slobodno i isto. elite li upoznati povijest tih
gospodarstava, raspitajte se u bankama gdje su zaloena. ovjek koji je doista isplatio svoje imanje
radom toliko je rijedak da svi susjedi mogu uprijeti prstom na nj. Sumnjam da u Concordu ima troje
takvih. Za trgovce se veli da e velika veina, ak devedeset sedam od njih stotinu, zasigurno
propasti, a isto vrijedi za seljake. U pogledu trgovaca, meutim, jedan od njih umjesno tvrdi da
znatan dio njihovih neuspjeha zapravo nisu novani neuspjesi, nego je posrijedi naprosto neuspjeh u
ispunjavanju obveza, jer im je ono nezgodno; to e rei da je moralni karakter taj koji propada. Ali
to na stvar baca beskrajno gore svjetlo i k tome pokazuje da vjerojatno ni ostala trojica ne
uspijevaju spasiti duu, nego su moda bankrotirali u gorem smislu od onih koji propadnu poteno.
Bankrot i nepriznavanje duga odskone su daske s kojih se velik dio nae civilizacije odrazuje i
prekobacuje, no divljak stoji na nesavitljivoj dasci oskudice. Pa ipak, sajam stoke u Middlesexu
uspjeno se odrava svake godine, kao da svi spojevi poljodjelskog stroja besprijekorno rade.

Seljak se trudi rijeiti problem uzdravanja formulom koja je sloenija od samog problema.
Da bi nabavio vezice za cipele, on pekulira stadima stoke. Krajnje vjeto postavio je zamku s
finom oprugom da bi uhvatio udobnost i neovisnost, a onda mu je, na povratku, vlastita noga zapela
u nju. Zbog toga je siromaan, a zbog slinog smo razloga svi mi siromani s obzirom na tisuu
udobnosti divljaka, premda smo okrueni luksuzom. Kao to pjeva Chapman:

"Lano ljudsko drutvo - jer radi zemne veliine

sve lagode nebeske u zrak se rijede."29

28

V. Matej 26,11 i Ezekijel 18,2-4.

34

Kada pak seljak stekne kuu, on time moda nee biti bogatiji nego siromaniji te e biti da je
kua stekla njega. Optuba koju je Mom30 iznio protiv kue koju je sazdala Minerva, naime da je
"nije uinila pokretnom, ime bi se mogli izbjei loi susjedi", bila je, koliko je ja shvaam, valjana,
a moe se iznijeti i danas, jer su nae kue tako glomazan posjed te smo u njima esto zatoeni, a ne
skueni; loi susjedi koje valja izbjegavati, pak, jesu nae podle naravi. Poznajem u ovome gradu
barem jednu ili dvije obitelji koje, ve gotovo cijeli jedan narataj, ele prodati svoju kuu u
predgrau i nastaniti se u selu, ali nisu u tome uspjele i samo e ih smrt izbaviti.

Pretpostavimo da veina napokon moe posjedovati ili unajmiti modernu kuu sa svim njenim
usavrenjima. Premda usavrava nae kue, civilizacija nije jednako usavrila ljude koji ih imaju
nastanjivati. Stvorila je palae, ali nije bilo tako lako stvoriti plemenitae i kraljeve. A ako tenje
civilizirana ovjeka nisu vrednije od divljakovih, ako je on vei dio svoga ivota zaokupljen tek
stjecanjem osnovnih potreptina i udobnosti, zato bi trebao imati bolju nastambu nego onaj
potonji?

No kako prolazi siromana manjina? Moda e se ustanoviti da su se, upravo u razmjeru u

kojemu su neki s obzirom na vanjske okolnosti postavljeni iznad divljaka, drugi srozali ispod njega.
Rasko jednog sloja nalazi protuteu u neimatini drugog. Na jednoj strani je palaa, na drugoj su
ubonica i "tihi siromasi"31. Nebrojeno mnotvo koje je gradilo piramide kao grobnice faraona
hranilo se enjakom, a mogue je da nisu niti dostojno ukopani. Zidar koji dovrava vijenac na
palai nou se moda vraa u kolibu koja ne vrijedi koliko vigvam. Pogreno je pretpostaviti da se,
u zemlji u kojoj postoje uobiajeni pokazatelji civilizacije, poloaj znaajnog dijela stanovnika ne
moe srozati kao u divljaka. Mislim sada na srozane siromahe, a ne na srozane bogatae. Da bih to
spoznao ne trebam gledati dalje od straara koje posvuda obrubljuju nae eljeznike pruge, taj
posljednji u nizu civilizacijskih napredaka; gdje u svojim svakodnevnim etnjama vidim ljudska
bia koja ive u svinjcima, itave zime s otvorenim vratima radi svjetla, bez ikakve vidljive, esto
ni zamislive hrpe drva, dok su oblija starih i mladih trajno skvrena dugom navikom stezanja od
hladnoe i bijede, a razvoj svih njihovih udova i sposobnosti je zaprijeen. Svakako je poteno
pogledati taj sloj ijim su radom postignuta djela koja odlikuju ovaj narataj. Takav je, u veoj ili
manjoj mjeri, i poloaj radnika svih zanimanja u Engleskoj, koja je veliki radni logor svijeta. Ili bih
vas mogao uputiti na Irsku, koja se ubiljeuje kao jedna od bijelih ili prosvijeenih toaka na
zemljovidu. Suprotstavite fizike prilike Irca onima sjevernoamerikog Indijanca ili stanovnika
Junih mora, ili bilo koje druge primitivne rase prije nego to se srozala uslijed dodira s
civiliziranim ovjekom. Pa ipak, ne dvojim da su vladari tih naroda jednako mudri kao i prosjeni
meu civiliziranim vladarima. Njihov poloaj samo pokazuje s kakvom je prljavtinom civilizacija
spojiva. Jedva da sada trebam uputiti na radnike u naim junim dravama koji prave glavne

29

George Chapman (1559?-1634.), engleski pjesnik i dramatiar, poznat kao prevodilac Homera. Stihovi potjeu iz The
Tragedy of Caesar and Pompey, V, ii.
30
Antiko boanstvo ismijavanja i pokude.
31
Oni koji kriju svoje siromatvo kako bi sprijeili odlazak u sirotite.

35

izvozne proizvode ove zemlje te su i sami glavni proizvod Juga. No, da se ograniim na one za koje
se tvrdi da ive u umjerenim okolnostima.

ini se da veina ljudi nikad nije razmislila o tome to je to kua, a zapravo su cijeloga ivota
nepotrebno siromani zato to misle da moraju imati kuu kakvu imaju njihovi susjedi. Kao kad bi
ovjek nosio kakav god mu kaput kroja saije ili se, postupno se ostavljajui eira od palmova
lia ili kape od svieva krzna, poalio na teka vremena jer ne moe sebi priutiti da kupi krunu!
Mogue je izumiti kuu jo udobniju i raskoniju od one koju imamo, no ipak e se svi sloiti da
ovjek ne moe sebi priutiti da je kupi. Hoemo li uvijek nastojati stei vie takvih stvari, a ne
ponekad biti zadovoljni s manje njih? Hoe li ugledni graanin tako ozbiljno, poukom i primjerom,
nauavati potrebu da mlad ovjek pribavi odreen broj suvinih nazuvaka i kiobrana te praznih
gostinjskih soba za prazne goste prije nego to umre? Zato nam namjetaj ne bi bio jednostavan
kao u Arapina ili Indijca? Kad pomislim na dobroinitelje nae rase, koje slavimo kao glasnike s
neba, donositelje boanskih darova ovjeku, pred oima nemam nikakvu svitu u njihovoj pratnji niti
kola puna pomodnog pokustva. Ili to ako bih odobrio - ne bi li to bilo jedinstveno odobrenje? - da
nam namjetaj bude sloeniji od Arapinova u mjeri u kojoj smo mu mi moralno i intelektualno
nadmoni! Danas su nae kue njime natrpane i zakrene, a dobra bi domaica pomela vei dio u
jamu za smee, ne ostavivi svoj jutarnji posao nedovrenim. Jutarnji posao! Uz rumenilo Aurore i
Memnonovu32 glazbu, to bi na ovom svijetu trebao biti ovjekov jutarnji posao? Na svom sam
stolu imao tri komada vapnenca, ali sam se uasnuo ustanovivi da ih treba svakodnevno opraivati,
dok je sve pokustvo moga uma jo neopraeno, pa sam ih s gaenjem bacio kroz prozor. Kako sam
onda mogao imati namjetenu kuu? Radije bih sjedio na otvorenom, jer na travi se ne skuplja
praina, osim ondje gdje je ovjek razrovao tlo.

Rasipnici to ive u raskoi oblikuju modu koju stado tako revno slijedi. Putnik koji se
zaustavlja u takozvanim najboljim kuama to ubrzo otkriva, jer gostioniari ga dre za
Sardanapala33, a kad bi se prepustio njihovim njenim milostima ubrzo bi posve omlitavio. Drim
da smo u eljeznikom vagonu skloni vie potroiti na rasko nego na sigurnost i udobnost, pa vlak,
a da ih ne prua, prijeti postati nimalo boljim od dananjega salona, s njegovim divanima,
otomanima, suncobranima i stotinu drugih orijentalnih predmeta to ih nosimo na Zapad sa sobom,
izumljenih za haremske dame i mekune itelje Nebeskoga carstva, ijih bi se imena nae eljade
trebalo stidjeti poznavati. Radije bih sjedio na bundevi i imao je cijelu za sebe nego se tiskao na
barunastom jastuku. Radije bih se zemljom vozio na volujskoj zaprezi i iao kamo me volja nego
iao na nebo u otmjenom vagonu izletnikog vlaka i cijelim putem udisao malariju34.

Sama jednostavnost i nagost ovjekova ivota u primitivno doba ukljuuju barem tu prednost
to je on jo bio tek posjetilac u prirodi. Kad bi se osvjeio hranom i snom, iznova bi razmatrao
32

Memnon je sin Aurore, boice zore u rimskoj mitologiji, kojemu su njegovi sljedbenici podigli kip to je stvarao
ugodne zvukove kad bi na njemu svirale zrake jutarnjega sunca.
33
Asirski kralj iz 9. stoljea pr. Kr., na glasu s mekunosti i sladostrasna ivota.
34
Na tal. doslovce "lo zrak", za koji se neko smatralo da uzrokuje bolest pod tim imenom.

36

svoje putovanje. Na ovom je svijetu takorei stanovao u atoru te je ili hodio dolinama, ili prelazio
ravnice ili se pak penjao na planinske vrhunce. Ali gle! ljudi su postali oruem svoga orua. ovjek
koji je samostalno ubirao plodove kad je bio gladan postao je seljak, a onaj koji je radi zaklona
stajao pod drvetom kuevlasnik. Vie ne logorujemo preko noi, nego smo se nastanili na zemlji i
zaboravili nebo. Kranstvo smo usvojili tek kao usavrenu metodu agri-kulture. Za ovaj smo svijet
podigli obiteljsku kuu, a za drugi obiteljsku grobnicu. Najbolja umjetnika djela izraz su
ovjekove borbe za osloboenjem od toga poloaja, no naa umjetnost djeluje samo tako to taj
niski poloaj ini udobnim a onaj vii poloaj zaboravljenim. U ovome selu zapravo nema mjesta za
lijepu umjetnost, ako nam je neto od nje i namrijeto, jer nai ivoti, nae kue i ulice ne nude za
nju pravo postolje. Nema ni avla na koji bi se objesila slika ni police koja bi primila bistu nekog
junaka ili sveca. Kad pomislim kako se nae kue grade i isplauju, ili ne isplauju, i kako se vodi i
odrava njihova unutarnja ekonomija, pitam se kako pod ne popusti pod posjetiocem dok se divi
triavim uresima iznad kamina, pa ne propadne u podrum, do nekog vrstog i potenog, makar
zemnog temelja. Ne mogu a da ne primijetim kako je taj takozvani bogati i profinjeni ivot neto to
skoimice prihvaamo, i ne uspijevam uivati u lijepoj umjetnosti koja ga ukrauje, jer mi je panja
posve zaokupljena tim naskokom; jer pamtim da je najvei istinski skok, izveden iskljuivo
ljudskim miiima, ikad zabiljeen, onaj stanovitih Arapa lutalica, koji su navodno preskoili sedam
i pol metara na ravnom. Bez umjetne potpore, ovjek e se nakon te udaljenosti zasigurno iznova
prizemljiti. Prvo pitanje to sam ga u iskuenju postaviti imaocu takva neprilinog imutka glasi: tko
te podupire? Jesi li jedan od onih devedeset sedmoro koji propadnu, ili od troje koji uspiju?
Odgovori mi na ta pitanja, i onda u moda pogledati tvoje trice i nai da su ukrasne. Kola pred
konjem nisu ni lijepa ni korisna. Prije nego to svoje kue uresimo lijepim predmetima valja nam
ogoliti zidove i valja nam ogoliti ivot a za temelj postaviti lijepo gospodarenje i lijepo ivljenje:
ukus za lijepo danas se najbolje njeguje na otvorenom, gdje nema ni kue ni kuegazde.

U svojoj udotvornoj providnosti, govorei o prvim naseljenicima ovoga mjesta, kojima je

bio suvremenik, stari Johnson35 govori nam da se "radi prvog zaklona ukapaju u zemlju pod nekim
obronkom pa, nabacujui zemlju visoko nad drvom, prave dimnu vatru uz tlo, na najvioj strani".
Nisu sebi "pribavljali kue", kae on, "dok im zemlja, blagoslovom Bojim, nije donijela kruha za
hranu", a etva je prve godine bila tako oskudna te "bijahu dugo primorani sasma tanko rezati
kruh". Ministar Provincije Nove Nizozemske, piui 1650. na nizozemskom da obavijesti one koji
ele ondje zaposjesti zemlju, potanje tvrdi da "oni u Novoj Nizozemskoj, a osobito u Novoj
Engleskoj, koji isprva nemaju sredstava da izgrade imanje prema svojim eljama, u zemlji izdube
etvrtastu jamu nalik na podrum, dva do dva i po metra duboku, dugaku i iroku koliko smatraju
prikladnim, unutra obloe zemlju drvom pa obrube drvo korom stabala ili neim drugim da sprijee
uruavanje zemlje; poploaju taj podrum daskama a odozgo ga oplate da dobiju strop, gore podignu
krov od oblica a oblice prekriju korom ili busenjem, pa u tim kuama mogu dvije, tri ili etiri
godine ivjeti na suhom i toplom s cijelim obiteljima, pri emu se podrazumijeva da se u tim
podrumima postave pregrade prilagoene veliini obitelji. Imuni i vodei ljudi u Novoj Engleskoj,
na poecima kolonija, svoje su prve nastambe sazdali na taj nain zbog dvaju razloga: prvo, da ne
trate vrijeme na gradnju te da im u naredno doba ne uzmanjka hrane, i drugo, da ne obeshrabre
35

Rije je o ljetopiscu Edwardu Johnsonu (1598.-1672.) i njegovu djelu Wonder-working providence of Sions saviour in
New England (London, 1654.).

37

ubogo radnitvo koje su u silnom broju doveli iz domovine. U tri ili etiri godine, kada su zemlju
prilagodili poljodjelstvu, podigli su si ubave kue, potroivi na njih vie tisua."

U takvom postupanju naih predaka bilo je barem naznaka razboritosti, kao da su se ravnali
prema naelu da najprije namire pree potrebe. No zadovoljavaju li se pree potrebe danas? Kad
pomislim sebi pribaviti takvu raskonu nastambu, bivam u tome odvraen, jer zemlja jo, takorei,
nije prilagoena ljudskoj kulturi, a mi smo jo primorani rezati svoj duhovni kruh daleko tanje nego
to su nai preci rezali svoj penini. Ne da bi svaki graevinski ukras trebalo zanemariti, ak ni u
najsurovijim vremenima; neka nam kue budu optoene ljepotom ondje gdje dolaze u dodir s naim
ivotom, kao ljuture koljaka, a ne natrpane njome. Ali, avaj, bio sam u jednoj ili dvije i znam
ime su optoene.

Iako se nismo toliko izrodili da danas ne bismo mogli ivjeti u vigvamu ili nositi koe,
svakako je bolje prihvatiti prednosti, makar tako skupo plaene, to nam ih nude ovjekova
invencija i mar. U ovakvoj sredini daske i indra, vapnenac i opeke, jeftiniji su i lake nabavljivi
nego prikladne pilje, ili itavi trupci, ili kora drveta u dostatnim koliinama, ili makar dobro
umijeana glina i plosnato kamenje. O tom predmetu govorim s razumijevanjem, jer sam se njime
upoznao teorijski i praktino. S malo vie domiljatosti tom bismo se graom mogli sluiti tako da
postanemo bogatiji od onih koji su danas najbogatiji i od svoje civilizacije nainimo blagoslov.
Civilizirani ovjek je iskusniji i mudriji divljak. No prijeimo urno na moj pokus.

Potkraj oujka 1845. posudio sam sjekiru i uputio se u umu uz jezero Walden, do mjesta
najblieg onome gdje sam nakanio podii svoju kuu, i stao sjei visoke streliaste bijele borove,
jo mlade, radi drvene grae. Teko je poeti bez posudbe, no moda je najvelikodunije tako
dopustiti svojim blinjima da imaju udjela u vaem pothvatu. Kad ju je isputao iz ruke, vlasnik
sjekire rekao je da mu je ona ko zjenica oka vlastitoga, ali ja sam mu je vratio otriju nego to je
bila. Radio sam na ugodnom obronku, prekrivenom borovom umom, kroz koju sam nazirao jezero
i malu istinu na kojoj su nicali borovi i orasi. Led na jezeru jo se nije bio otopio, premda je
mjestimino bio probijen, te je sav bio taman i zasien vodom. U danima dok sam ondje radio bilo
je blaih snjenih zapuha, ali uglavnom se, kada bih na putu kui izbio na prugu, uti pijesak nasut
oko nje prostirao svjetlucajui u magliastoj atmosferi, tranice su blistale na proljetnom suncu te
sam uo evu, vivka i druge ptice kako ve dolaze poeti jo jednu godinu s nama. Bijahu to ugodni
proljetni dani, u kojima se zima ovjekova nezadovoljstva36 otapala kao i zemlja, a ivot koji je
obamrlo poivao poinjao se protezati. Jednog dana, kad mi je sjekira otpala s drka te sam
nasjekao zeleni orah radi klina, zabivi ga kamenom, i sve zajedno poloio da se namae u jezersku
vodu kako bi drvo nabubrilo, ugledao sam prugastu zmiju kako hita u vodu. Ostala je leati na dnu,
oito neuznemirena, vie od etvrt sata koliko sam bio ondje, moda zato to jo se nije bila pravo
prenula iz obamrlosti. Stekoh dojam da ljudi zbog slinog razloga ostaju na dananjem niskom i
primitivnom stupnju; no kad bi osjetili kako ih budi djelovanje proljea svih proljea, nuno bi se
uzdigli do viega i prozranijeg ivota. Prije toga viao sam za mraznih jutara na svome putu zmije
36

Parafraza poetnih stihova Shakespeareova Richarda III.

38

kojima su dijelovi tijela jo bili ukoeni i nesavitljivi kako ekaju sunce da ih otopi. Prvoga travnja
pala je kia i otopila led, a rano toga dana, koji je bio veoma maglovit, uo sam zalutalu gusku kako
tumara iznad jezera i gae kao izgubljena, ili poput duha magle.

I tako sam nekoliko dana cijepao i tesao drvo, kao i grede i ronike, sve svojom uskom
sjekirom, bez mnogo priopivih ili uenih misli, pjevajui za se:

Kae eljade da tota znade;

Ali gle! ve sve mu nestade Znanost i vjetina
I sprav mnoina; Vjetar to njie granje
ovjeku sve je Znanje.37

Glavne grede istesao sam na etrdesetak kvadratnih centimetara, veinu trupaca samo s dvije
strane a ronike i podne grede s jedne, ostavivi na njima preostalu koru, tako da su bili jednako
ravni i mnogo vri od ispiljenih. Svaki komad bio je isjeenim dijelom pomno privren za utor,
jer dotad sam ve bio posudio i drugi alat. Moji dani u umi nisu bili veoma dugi, no obino sam sa
sobom nosio objed u vidu kruha i maslaca te u podne itao novine u koje su bili umotani, sjedei
meu zelenim borovim granjem koje sam posjekao, a kruh je poprimao neto od njegova mirisa jer
su mi ruke bile prekrivene debelim slojem smole. Prije nego to sam okonao posao, boru sam vie
bio prijatelj negoli dumanin, premda sam ih oborio nekoliko, jer sam se s njime bolje upoznao.
Kadto bi nekog skitnicu u umi privukao zvuk moje sjekire, pa bismo ugodno avrljali meu
trijeem koje sam nainio.

Sredinom travnja, jer u svom se radu nisam urio, nego sam iz njega izvlaio najveu korist,
moja kua bila je uobliena i spremna za podizanje. Ve sam bio kupio daaru od Jamesa Collinsa,
Irca koji je radio na eljeznici u Fitchburgu, radi dasaka. Daara Jamesa Collinsa smatrala se
neobino lijepom. Kad sam navratio da je pogledam, on nije bio kod kue. Obiao sam je, isprva
neprimijeen iznutra, toliko je prozor bio uvuen i visok. Bila je skromnih razmjera, iljastoga
ladanjskog krova, a osim toga nije se moglo mnogo vidjeti, jer se blato uzdizalo metar i pol posvud
uokolo, kao da je posrijedi gnojite. Krov je bio najzdraviji dio, premda uvelike iskrivljen i loman
od sunca. Praga nije bilo, ve samo vjeiti prolaz za kokoi ispod ploe vrata. Na njima se pojavila
gospoa C. i pozvala me da je razgledam iznutra. Kokoi je moj dolazak potjerao unutra. Bijae
mrano, pod je veinom bio prljav, vlaan, ljepljiv i leden, tek je tu i tamo poivala pokoja daska
koja ne bi izdrala premjetanje. Ugala je svjetiljku da mi pokae unutranjost krova i zidove te
daani pod ispod kreveta, upozoravajui me da ne stupam u podrum, neku vrst smetline jame
37

Gdje nije drugdje naznaeno, stihovi su Thoreauovi.

39

duboke pola metra. Prema njezinim rijeima, "gornje daske su dobre, bone su daske dobre, a dobar
je i prozor" - izvorno od dva cijela kvadrata, samo je maka onuda prola u posljednje vrijeme. Bili
su ondje pe, postelja i mjesto za sjedenje, djetece u kui u kojoj je roeno, svileni suncobran,
zrcalo pozlaena okvira te nov novcat mlinac za kavu prikucan za hrastovu mladicu, i to je sve.
Posao je ubrzo sklopljen, jer se James u meuvremenu vratio. Na meni je bilo da iste veeri platim
etiri dolara i dvadeset pet centi, na njemu da isprazni kolibu do sutradan u pet ujutro te da je u
meuvremenu nikome ne proda: preuzet u je u est. Bilo bi dobro, kazao je, da onamo doem rano
da bih preduhitrio stanovita mutna ali posve neopravdana potraivanja u vezi sa zemljarinom i
ogrjevom. Uvjeravao me da je to jedini teret. U est sam se mimoiao s njime i njegovom obitelji na
cesti. Jedan veliki zaveljaj sadravao je itavu njihovu svojinu - leaj, mlinac za kavu, zrcalo,
kokoi - sve osim make koja je utekla u umu i postala divlja maka te je, doznao sam kasnije,
upala u zamku postavljenu za svisce pa je naposljetku postala mrtva maka.

Istoga sam jutra sruio nastambu izvukavi avle i u kolicima je prebacio do jezera, pa
rasprostro daske po travi da izblijede i izravnaju se na suncu. Rani drozd uputio mi je notu-dvije
dok sam se kretao umskom stazom. Neki mladi Irac izdajniki me je obavijestio da susjed Seeley,
njegov zemljak, u razmacima izmeu mojih vonji prebacuje jo ravne i upotrebljive avle, arke i
klinove u svoj dep, a kad se vratim stoji ondje da mu proe dan, pa vedro i bezbrino, utonuo u
proljetne misli, promatra ruenje, govorei kako je to bijedan posao. On je tamo predstavljao
gledateljstvo i pripomogao da se taj naoko beznaajan dogaaj izjednai s uklanjanjem trojanskih
bogova38.

Svoj sam podrum iskopao u obronku brijega koji se sputao prema jugu, gdje je neki svizac
prethodno probio svoju jazbinu, kroz korijenje ruja i kupina i najnie slojeve vegetacije, dva metra
u irinu i dva i pol u dubinu, sve do finog pijeska na kojemu se krumpir nee smrzavati ni za
najotrije zime. Stijenke sam ostavio nagnutima i nisam ih obloio kamenjem, no budui da do njih
nikad nije doprlo sunce, pijesak jo stoji na svome mjestu. Bijahu to tek dva sata posla. Naroito
sam uivao u tom probijanju tla, jer gotovo na svim zemljopisnim irinama ljudi raskapaju zemlju
radi ujednaene temperature. Ispod najraskonije kue u gradu jo se moe nai podrum gdje su
njeni stanari neko skladitili gomolje, i dugo nakon to nadgradnja iezne potomstvo uoava
njegovu udubinu u zemlji. Kua je jo uvijek tek neka vrsta trijema pred ulazom u jazbinu.

Napokon, poetkom svibnja, uz pomo nekolicine poznanika39, vie da iskoristim tako dobru
priliku za unapreivanje dobrosusjedskih odnosa nego iz bilo kakve nude, podigao sam kostur
svoje kue. Nitko nije nikad bio poaeniji znaajem svojih graditelja od mene. Vjerujem da im je
jednog dana sueno sudjelovati u izgradnji uzvienijih zdanja. U svojoj sam se kui nastanio 4.
srpnja, im je dobila oplatu i krov, jer su bridovi dasaka bili pomno izbrueni pa je bila savreno
nepromoiva; no prije no to sam postavio daske poloio sam temelj za dimnjak na jednom kraju,
donijevi uzbrdo s jezera dvoja kola kamenja na rukama. Dimnjak sam sagradio prije jesenjeg
38
39

Prije pada Troje iz grada su uklonjeni kipovi bogova.

Meu kojima su bili Emerson, Alcott i drugi pripadnici kruga transcendentalista.

40

okapanja, prije nego to je vatra postala nuna za grijanje, kuhajui u meuvremenu vani, na tlu,
rano ujutro; a i dalje mislim da je taj nain u nekim pogledima prikladniji i ugodniji od
uobiajenoga. Kad bi se podigla oluja prije nego to bi mi se ispekao kruh, privrstio bih nekoliko
dasaka iznad vatre, sjeo ispod njih da promatram svoju trucu i tako proveo ugodne sate. Tih dana,
dok su mi ruke bile uvelike zauzete, malo sam itao, ali i najsitniji komadii papira na zemlji, moja
kuhinjska krpa ili stolnjak, priuivali su mi jednaku razonodu, sluili dapae istoj svrsi, kao i
Ilijada.

Vrijedilo bi truda graditi jo promiljenije nego to sam ja inio, razmatrajui, primjerice,

kakvu to osnovu imaju vrata, prozor, podrum, tavan u naravi ovjekovoj, a moda nikad niti ne
podizati ikakvu nadgradnju dok ne naemo neki razlog bolji i od naih vremenskih nudi. Ima u
ovjekovoj gradnji vlastite kue neto od one sposobnosti koju nalazimo u ptice to gradi svoje
gnijezdo. Tko zna, da ljudi svoje nastambe prave vlastitim rukama te pribavljaju jednostavno i
poteno hranu sebi i obitelji, ne bi li pjesnika mo postala operazvijena, kao to sve ptice pjevaju
dok su zauzete tim poslom? Ali avaj! Mi postupamo kao kukavice, koje polau jaja u gnijezda to
su ih izgradile druge ptice i ne uveseljavaju putnika svojim eretanjem i nemuzikalnim glasanjem.
Hoemo li dovijeka preputati uitak gradnje tesaru? Na to se u iskustvu veine ljudi svodi
arhitektura? Nikad u svojim etnjama nisam nabasao na ovjeka zauzeta tako jednostavnom i
prirodnom rabotom kao to je gradnja vlastite kue. Pripadamo zajednici. Nije samo kroja deveti
dio ovjeka40; jednako su to propovjednik, trgovac i seljak. Gdje je kraj podjeli rada i kojoj svrsi
ona u konanici slui? Nema dvojbe da drugi moe misliti i za mene, ali nije stoga poeljno da to
ini iskljuujui moje vlastito razmiljanje.

Dodue, postoje u ovoj zemlji takozvani arhitekti, i uo sam barem za jednoga obuzetog
idejom da gradnja arhitektonskih ukrasa ima u sebi sr istine, nunosti i otuda ljepote, kao da je to
za nj otkrivenje. Sve je to moda dobro s njegova gledita, ali nije mnogo bolje od obinog
diletantizma. Kao sentimentalan reformator u arhitekturi, poeo je od vijenca, a ne od temelja.
Radilo se samo o tome da se u ukrase ugradi sr istine, kako bi svaka zaeerena ljiva zapravo
mogla u sebi imati badem ili kuminovu sjemenku - premda drim da su bademi zdraviji bez eera a ne o tome kako da stanar, itelj, uistinu gradi iznutra i izvana te pusti ukrase da se pobrinu sami za
sebe. Koji je razuman ovjek ikad smatrao da su ukrasi neto puko izvanjsko i povrinsko - da je
kornjaa dobila pjege na oklopu, a koljka sedefne preljeve na ljuturi ugovorom kao stanovnici
Broadwaya svoju crkvu Presvetoga Trojstva? No ovjek s arhitektonskim41 stilom svoje kue nema
nita vie veze nego kornjaa s onim svoga oklopa: niti vojnik treba biti toliko dokon da pokua
svoj stijeg oslikati tonom bojom svoje vrline. Neprijatelj e je otkriti. Moda problijedi kad nastupi
iskuenje. inilo mi se kao da se taj ovjek nadvija nad vijenac i plaho apue svoju poluistinu
priprostim stanarima koji je zapravo poznaju bolje od njega. Za arhitektonsku ljepotu koju danas
vidim znam da je postupno izrasla iznutra prema van, iz potreba i znaaja stanara, koji je jedini
graditelj - iz neke nesvjesne istinitosti i plemenitosti, bez makar i primisli o pojavi; a svakoj
40

Aluzija na poslovicu: It takes nine tailors to make a man (Potrebno je devet krojaa da bi se napravio ovjek).
Termin "arhitektura" Thoreau u ovom odlomku prema svemu sudei rabi ne u danas uobiajenom, nego u smislu
Ruskinove odredbe kao oznaku za "umjetnost koja... ukraava zdanja to su ih podigli ljudi" (v. John Ruskin, The Seven
Lamps of Architecture).
41

41

dodatnoj ljepoti te vrste kojoj je sueno da izie na vidjelo prethodit e slina nesvjesna ljepota
ivota. Najzanimljivije nastambe u ovoj zemlji, kao to slikar znade, jesu one najmanje
pretenciozne, skromne brvnare i kolibe siromanog puka; upravo ih ivot njihovih stanovnika
kojima su one ljuske, a ne neka osebujnost na njihovoj povrini, ini slikovitima; jednako e pak
zanimljiv biti graaninov sanduk u predgrau kad mu ivot bude isto tako jednostavan i ugodan
mati, a u stilu njegova stanovanja bude isto tako malo tenje za dojmom. Velik dio arhitektonskih
ukrasa doslovce je upalj te bi ih rujanski vihor otpuhao poput posuena perja, ne naruivi ono
bitno. Oni koji u podrumu nemaju maslina ili vina mogu i bez arhitekture. to kad bi se jednaka
buka dizala oko stilskih ukrasa u knjievnosti i kad bi arhitekti naih Biblija troili toliko vremena
na svoje vijence kao arhitekti naih crkava? Tako nastaju belles-lettres, beaux-arts42 i njihovi
profesori. Zbilja, ovjeka se ba silno tie kako je nekoliko kolaca poloeno iznad ili ispod njega i
kojim je bojama premazana njegova kutija. Znailo bi to neto kad bi je, u bilo kojem ozbiljnom
smislu, on polagao i premazivao; no budui da je duh ieznuo iz stanara, to je istovrsno gradnji
vlastita lijesa - arhitekturi groba, a "tesar" je tek drugo ime za "izraivaa lijesova". Neki ovjek, u
oaju ili ravnoduju spram ivota, kae: zagrabi aku zemlje ispod nogu i oboji svoju kuu tom
bojom. Misli li on na svoju posljednju i uzanu kuu? Onda moe i bacati novi. Kakvim li
obiljem dokolice mora raspolagati! Zato zahvaa aku blata? Radije oboji kuu u vlastitu put,
neka blijedi ili se crveni za tebe. Eto pothvata koji e unaprijediti stil seoske arhitekture! Kada mi
zgotovite moje ukrase, ja u ih nositi.

Prije zime sagradio sam dimnjak i indrom obloio zidove svoje kue, koji su ve bili
nepropusni za kiu, nesavrenom i sirovom indrom nainjenom od prvog odsjeka trupca, ije sam
rubove morao izblanjati.

Tako imam vrsto oplaenu i obukanu kuu, tri metra iroku i etiri i pol dugu,
dvoipolmetarskih potpornja, s potkrovljem i sobicom, velikim prozorom sa svake strane, dvojim
zaklopnim vratima, jednim vratima u dnu i ognjitem od opeke njima nasuprot. Tona cijena moje
kue, poto sam platio uobiajenu cijenu za grau kojom sam se koristio, ali ne raunajui rad, koji
sam u cijelosti obavio sam, bila je sljedea; a te pojedinosti iznosim stoga to su tek malobrojni
kadri rei koliko tono stoje njihove kue, a jo je manje onih, ako ih uope ima, koji znaju koliko
zasebno stoje razni materijali od kojih su sazdane:
$

Daske

1/2, veinom iz daare

8,03
Otpadna
krov i zidove
Letve

indra

4,

za
00

25
Dva
polovna
43
ostakljena prozora
Tisuu starih opeka
00
42

1,
2,
4,

Osamnaestostoljetni franc. termini za povijest knjievnosti odnosno umjetnosti.

42

2,

Dvije bave vapna

To je bilo skupo.

40
0,

Strune
31
eljezo
kamina
avli

za

Vie nego to mi je bilo

potrebno.

0,

okvir
15

3,
90
0,

arke i vijci
14

0,

Zasun
10

0,

Kreda
01

1,

Prijevoz
40

Ukupno

Dobar dio nosio sam na

leima.
1/2

28,12

Navedena je sva graa izuzev drva, kamenja i pijeska, na koje sam polagao pravo kao
naseljenik. Imam i malu pridodanu drvarnicu, nainjenu mahom od grae preostale nakon gradnje
kue.

Namjeravam sebi izgraditi kuu koja e veliajnou i raskoi nadmaiti svaku na glavnoj
ulici Concorda, im to poelim, a nee me stajati vie od sadanje.

Ustanovio sam tako da student koji trai zaklon moe dobiti doivotan o troku ne veem od
najamnine to je sada godinje plaa. Ako se ini da se hvastam vie no to prilii, izlika mi je da se
diim u ime ovjeanstva, a ne svoje; moje pak mane i nedosljednosti ne utjeu na istinitost moje
tvrdnje. Unato silnom naklapanju i licemjerju - kukolju to ga teko odvajam od svoga ita, ali
zbog kojega alim kao i svi - disat u slobodno i protegnuti se u tom pogledu, takvo je to olakanje
za moralni i tjelesni sustav; i odluan sam u tome da neu zarad poniznosti postati avoljim
odvjetnikom. Nastojat u nai lijepu rije za istinu. Na sveuilitu u Cambridgeu sama najamnina
studentske sobe, koja je tek malko vea od moje, iznosi trideset dolara godinje, premda je to
udruenje imalo prednost da je izgradilo njih trideset dvije jednu uz drugu i pod istim krovom, dok
stanar trpi neugodnosti od brojnih i bunih susjeda, a moda i smjetaj na treem katu. Ne mogu a
da ne pomislim kako, kad bismo u tom pogledu imali vie istinske mudrosti, ne samo to bi manje
obrazovanja bilo potrebno, jer bi uistinu vie ve bilo steeno, nego bi se i novani troak za
stjecanje obrazovanja uvelike stanjio. Udobnosti to ih zahtijeva student u Cambridgeu ili drugdje
stoje njega ili nekog drugog deseterostruko veu ivotnu rtvu nego to bi to bio sluaj uz pravo
gospodarenje obiju strana. Stvari koje iziskuju najvie novca nikad nisu one koje student najvie
treba. Poduka je, primjerice, vana stavka u semestralnom raunu, dok se daleko vrednije
43

obrazovanje to ga on stjee druenjem s najkultiviranijim suvremenicima ne naplauje. Fakultet se

obino osniva tako da se podigne uplata u dolarima i centima, pa se onda do krajnosti slijepo
provodi naelo podjele rada, naelo koje se nikad ne smije olako slijediti - pozove se poduzetnik
koji to pretvori u predmet pekulacije i zaposli Irce ili druge radnike da uistinu poloe temelje, dok
e se oekivani studenti navodno ve prilagoditi; a te previde mora plaati jedan narataj za drugim.
Drim da bi za studente, ili za one koji ele od toga imati koristi, bilo bolje da sami poloe temelje.
Student, koji svoju uenu dokolicu i privatnost osigurava sustavnim izbjegavanjem svakog rada
potrebnog ovjeku, stjee tek neasnu i beskorisnu dokolicu, liavajui se iskustva koje jedino moe
dokolicu uiniti plodnom. "Ali", rei e netko, "ne mislite valjda da bi student trebao raditi rukama
umjesto glavom?" Ne mislim ba to, ali na umu imam neto to e dotini smatrati umnogome
slinim; mislim da se ne bi trebali igrati ivota, niti ga tek prouavati, dok ih zajednica podrava u
toj skupoj igri, nego ga estito ivjeti od poetka do kraja. Kako bi mlade mogla bolje nauiti
ivjeti nego tako da se smjesta okua u eksperimentu ivljenja? Miljenja sam da bi time vjebali
um koliko i matematikom. Ako bih elio da neki djeak dozna neto o umjetnosti i znanosti,
primjerice, ne bih slijedio uobiajeni put, to jest naprosto ga poslao u blizinu nekog profesora, gdje
se poduava i prakticira sve osim umijea ivota - da istrauje svijet kroz teleskop ili mikroskop, a
nikad naravnim okom; da prouava kemiju, a ne naui kako se pee kruh; da otkriva nove
Neptunove satelite, a ne uoava trunje u svom oku niti to kojoj je protuhi on sam satelit; ili da ga
proderu nemani to vrve posvud oko njega dok promatra nemani u kapi octa. Tko bi na kraju
mjeseca najvie napredovao - djeak koji je sebi napravio depni no od rude koju je sam iskopao i
istalio, proitavi onoliko koliko je za to bilo potrebno, ili djeak koji je u meuvremenu pohaao
predavanja iz metalurgije na institutu te je od oca dobio Rogersov perorez? Koji bi od njih po svoj
prilici porezao prste? Kad sam napustio fakultet, na moje zaprepatenje obavijestili su me da sam
studirao pomorstvo43! Ma, da sam nainio jedan krug lukom bio bih o njemu doznao vie. ak i
siromaan student ui politiku ekonomiju i samo ga njoj ue, dok se ona ekonomija ivljenja koja
je istoznana s filozofijom na naim fakultetima poteno niti ne poduava. Posljedica je ta da, dok
ita Adama Smitha, Ricarda i Saya,44 nepovratno uvaljuje oca u dug.

Kao to je s naim fakultetima, tako je i sa stotinama "modernih usavrenja"; u vezi s njima

vlada obmana; nema uvijek zbiljskog napretka. Vrag i dalje dokraja iznuuje kamate na kamate za
svoj poetni ulog i brojna naredna ulaganja u njih. Nai su izumi mahom zgodne igrake koje nam
odvraaju panju od ozbiljnih stvari. U pitanju su tek unaprijeena sredstva za neunaprijeeni cilj,
cilj do kojega je ve bilo i prelako stii, kao to eljeznica vodi do Bostona ili New Yorka. Silno se
urimo izgraditi magnetski telegraf od Mainea do Texasa; ali mogue je da Maine i Texas nemaju
jedan drugome nita vano priopiti. Oba su u poloaju kao mukarac koji je usrdno elio da ga
upoznaju s istaknutom gluhom enom, ali kad su mu je predstavili te mu u ruku stavili jedan kraj
njezina roga, nije imao to rei. Kao da je glavna svrha govoriti brzo, a ne govoriti razborito.
Nestrpljivi smo da prokopamo tunel ispod Atlantika kako bismo doveli stari svijet na nekoliko
tjedana blie novom, ali moda e prva vijest koja e procuriti u iroko, klempavo ameriko uho biti
ta da princeza Adelaida ima hripavac. Napokon, ovjek iji konj kasa kilometar i pol u minuti ne

43
44

U sklopu nastavnog programa na drugoj godini Harvarda u to se doba predavala "nautika astronomija".
Trojica uvenih ekonomskih teoretiara iz 18. i 19. stoljea.

44

nosi najvanije poruke; on nije evanelist i ne putuje jedui skakavce i divlji med45. Sumnjam da je
Flying Childers46 ikada donio mjericu ita u mlin.

Netko mi kae: "udim se to ne tedi novac; voli putovati, i mogao bi sjesti na vlak pa
otii danas u Fitchburg i razgledati prirodu." Ali ja sam mudriji. Nauio sam da najbre putuje onaj
tko ide pjeice. Kaem svome prijatelju: pretpostavimo da pokuamo utvrditi tko e onamo stii
prvi. Udaljenost je etrdeset osam kilometara; karta devedeset centi. To je gotovo dnevna plaa.
Sjeam se doba kad su dnevnice za radnike upravo na ovoj cesti iznosile ezdeset centi. Dakle,
kreem sada pjeice i stiem onamo prije noi; tjedan dana uzastopce putovao sam tom brzinom. Ti
e u meuvremenu zaraditi za svoju kartu i stii onamo u neko doba sutra, ili moebit veeras ako
ti se posrei da pravovremeno dobije posao. Umjesto da ode u Fitchburg, radit e ovdje vei dio
dana. I tako bih, mislim, i kad bi pruga obasezala svijet, bio vazda ispred tebe; a koliko je do
gledanja prirode i stjecanja iskustva te vrste, morao bih potpuno raskinuti nae poznanstvo.

Takav je opi zakon, koji nijedan ovjek nikad ne moe nadmudriti, a mogli bismo kazati da
isto vrijedi ak i u pogledu eljeznice. Sagraditi eljezniku prugu oko svijeta dostupnu cijelom
ovjeanstvu bilo bi isto to i izravnati cijelu povrinu planeta. Ljudi imaju nejasnu predodbu da
e, nastave li dovoljno dugo taj posao s dionikim glavnicama i lopatama, svi nekamo otputovati,
gotovo u tren oka i zabadava; no iako svjetina hrli na postaju a kondukter vie: "Svi u vlak!", kad se
dim razie a para zgusne vidjet e se da se nekolicina vozi a da su ostali pregaeni - to e se
nazvati, a tako e i biti, "tunom nezgodom". Nema sumnje da e se na koncu moi voziti oni koji
zarade za kartu, to jest ako preive tako dugo, no do tog e vremena vjerojatno ve izgubiti gipkost i
elju za putovanjem. To traenje najboljeg dijela ivota u zaraivanju novca kako bi se tijekom
njegova najmanje vrijednog dijela uivala upitna sloboda, podsjea me na onog Engleza koji je
najprije otiao u Indiju da se obogati, e da bi se mogao vratiti u Englesku i ivjeti pjesnikim
ivotom. Trebao se odmah popeti u potkrovlje. "to!" uzvikuje milijun Iraca pomaljajui se iz svih
straara u zemlji, "zar ova pruga koju smo izgradili nije dobra stvar?" Da, odgovaram, razmjerno
dobra, to jest mogli ste uiniti i gore; ali volio bih, budui da ste mi braa, da ste svoje vrijeme
proveli bolje nego kopajui u tom blatu.

Prije nego to sam dovrio svoju kuu, a u elji da zaradim deset ili dvanaest dolara nekom
potenom i prikladnom metodom kako bih podmirio svoje neuobiajene trokove, zasadio sam oko
dva i pol jutra rahlog i pjeskovitog tla uz nju, uglavnom grahom, ali manji dio i krumpirom,
kukuruzom, grakom i repom. itav posjed obuhvaa jedanaest jutara, obraslih mahom borovima i
orasima, a prethodne je sezone bio prodan za osam dolara i osam centi po jutru. Neki je seljak rekao
da je "dobar samo za uzgoj cijukavih vjeverica". Kako nisam bio vlasnik nego naseljenik te nisam
oekivao da u opet uzgojiti toliko, nisam tu zemlju niim gnojio niti sam je cijelu odjednom
okopao. Pri oranju sam izvukao nekoliko hvati panjeva, koji su mi zadugo dostajali za ogrjev i
ostavili male krugove djevianskog humusa, ljeti lako razaznatljive po veoj bujnosti graha. Mrtva i
45
46

V. Matej 3,4.
Slavni engleski trkai konj.

45

veim dijelom neutriva uma iza moje kue, kao i naplavljeno drvlje s jezera, priskrbili su mi
ostatak ogrjeva. Bio sam primoran unajmiti zapregu i ovjeka za oranje, premda sam plug drao
sam. Izdaci za moju farmu u prvoj sezoni, za alat, sjeme, rad itd., iznosili su ukupno $14,72 1/2.
Sjeme kukuruza su mi dali. Njegova cijena nikad nije vrijedna spomena, osim ako ne zasadite vie
nego dovoljno. Dobio sam dvanaest buela graha i osamnaest buela krumpira, k tome neto graka
i slatkoga kukuruza. uti kukuruz i repu zasadio sam prekasno da bi dali ikakva ploda. Moj ukupni
prihod od zemlje iznosio je
$
23,44
kad
odbiju izdaci
Ostaje

se

1
4,72

1
/2

$
8,71

1
/2

osim prinosa koji sam troio i koji je u vrijeme te procjene bio pohranjen, a vrijedio je 4,50
dolara - iznos koji je i premaivao ono malo trave koju nisam uzgojio. Kad se sve uzme u obzir, to
jest uzme li se u obzir vanost ovjekove due i dananjega dana, unato kratkom vremenu to ga je
obuhvaao moj pokus, dijelom, tovie, upravo zbog njegove prolazne naravi, vjerujem da mi je te
godine ilo bolje od bilo kojeg seljaka u Concordu.

Sljedee godine bio sam jo uspjeniji, jer sam prekopao svu zemlju koja mi je bila potrebna,
oko treine jutra, a iz iskustva steenog u dvije godine, nimalo zatravljen slavnim djelima o
poljodjelstvu, meu inim onima Arthura Younga, nauio sam da ovjek, ako ivi jednostavno i jede
samo urod koji uzgoji, a ne uzgaja vie no to jede niti to razmjenjuje za nedostatnu koliinu
luksuznijih i skupih stvari, treba obraivati tek manju povrinu, i da e mu biti jeftinije prekapati je
lopatom nego koristiti se volovima za oranje, s vremena na vrijeme odabrati novu povrinu umjesto
da gnoji staru, i da moe prigodice tijekom ljeta, tako rei lijevom rukom, obaviti sav potrebni
posao na zemlji; i tako nee biti vezan za vola, konja, kravu ili svinju kao danas. elim o ovom
pitanju govoriti nepristrano, a ne kao netko zainteresiran za uspjeh ili propast dananjih
gospodarskih ili drutvenih ureenja. Bio sam neovisniji od ma kojeg seljaka u Concordu, jer nisam
bio vezan za kuu ili imanje, nego sam mogao slijediti putanju svoga duha, koja je u svakom asu
vrlo vijugava. Osim to sam ve stajao bolje od njih, da mi je kua izgorjela ili urod propao, bio bih
stajao gotovo jednako dobro kao prije.

Sklon sam misliti da ljudi nisu toliko uvari stada koliko su stada uvari ljudi, toliko su ona
prva slobodnija. Ljudi i volovi razmjenjuju rad; no uzmemo li u obzir samo nuni rad, vidjet e se
da su volovi u velikoj prednosti, toliko je njihovo imanje vee. Neto od svoga dijela razmjenskog
rada ovjek obavlja tijekom kupljenja sijena, a to nije djeja igra. Nijedan narod koji u svakom
pogledu ivi jednostavno, to jest nijedan narod filozof, ne bi nainio takvu omaku da se koristi
radom ivotinja. Istina, nikad nije bilo i nije vjerojatno da e uskoro biti naroda filozof, niti sam
siguran da je poeljno da ga bude. Meutim, ja nikad ne bih pripitomio konja ili bika pa ga uzeo
pod skrb da obavlja bilo kakav posao za mene, iz straha da ne postanem puki konjuar ili pastir;
46

jesmo li sigurni da dobitak jednog ovjeka nije gubitak drugoga, i da stajski momak ima jednak
razlog biti zadovoljan kao njegov gazda? Prihvatimo da neki javni radovi ne bi bili izvedeni bez te
pomoi, pa neka ovjek podijeli njihovu slavu s volom i konjem; slijedi li iz toga da u tom sluaju
ne bi mogao ostvariti djela koja su ga jo dostojnija? Kad ljudi ponu obavljati ne samo nepotreban
ili umjetniki nego i luksuzan i dokon posao, uz njihovu pomo, neizbjeno je da nekolicina obavlja
sav razmjenski posao s volovima, drugim rijeima da postaje robovima najjaih. ovjek tako ne
radi samo za ivotinju u sebi nego, kao simbol toga, radi za ivotinju izvan sebe. Iako imamo
mnogo solidnih kua od opeke ili kamena, blagostanje seljaka i dalje se mjeri stupnjem u kojemu
itnica zasjenjuje kuu. Kau da ovaj grad ima najvee nastambe za volove, krave i konje u okolici,
a ne zaostaje ni u javnim zdanjima, ali u istom okrugu ima veoma malo dvorana za slobodno
bogotovlje ili slobodnu rije. Zato narodi ne bi nastojali ostaviti spomen na sebe upravo svojom
moi apstraktnog miljenja, a ne svojom arhitekturom? Koliko li je samo Bhagavadgt vrednija
divljenja od svih ruevina Istoka! Palae i hramovi su rasko prineva. Jednostavan i neovisan um
ne teai na poziv bilo kakva princa. Duh nije vazal nikakvom caru, niti je njegova graa srebro,
zlato ili mramor, osim u zanemarivoj mjeri. U koju se svrhu, molim vas, klee toliko kamenje? U
Arkadiji, dok sam bio ondje, nisam vidio klesana kamena. Narodi su opsjednuti suludom tenjom
da spomen na sebe odre koliinom klesanog kamenja koje ostave. to kad bi se jednako upinjali da
izglade i ulate svoje manire? Djeli zdravog razuma bio bi nezaboravniji od spomenika koji see
do Mjeseca. Radije gledam kamenje na svome mjestu. Velebnost Tebe bila je prostaka velebnost.
Razumniji je koji metar kamenog zida koji ograuje polje estita ovjeka nego jedna Teba od
stotinu dveri koja je odlutala od istinskog cilja ivota. Religija i civilizacija koje su barbarske i
poganske grade raskone hramove, ali ono to biste mogli nazvati kranstvom to ne ini. Glavnina
kamenja to ga neki narod isklee ide jedino u njegovu grobnicu. On se iv zakapa. Koliko je do
piramida, u njima nita nije tako udesno kao injenica da je bilo mogue pronai toliko ljudi
dovoljno srozanih da provedu ivot gradei grobnicu za nekog slavohlepnog klipana, kome bi bilo
mudrije i muevnije da se udavio u Nilu pa da su njegovo tijelo bacili psima. Mogao bih moda
iznai neku izliku za njih ili njega, ali nemam za to vremena. to se pak tie vjere i ljubavi spram
umjetnosti u graditelja, stvar je diljem svijeta uvelike ista, bilo da je u pitanju gradnja egipatskog
hrama ili Banke Sjedinjenih Drava. Stoji vie no to vrijedi. Glavna je pobuda tatina,
pripomognuta ljubavlju spram enjaka, kruha i maslaca. G. Balcom, mladi arhitekt koji obeava,
naini tvrdom olovkom i ravnalom nacrt na poleini svoga Vitruvija47, a onda se posao preda
Dobsonu & sinovima, kamenorescima. Kad trideset stoljea obori pogled prema tome, ovjeanstvo
ga poinje podizati. Koliko je do vaih visokih tornjeva i spomenika, bio je jednom u ovom gradu
neki luak koji je odluio prokopati put do Kine, a stigao je tako daleko da je, kako je rekao, uo
zveckanje kineskih lonaca i kotlia; no mislim da neu skrenuti sa svog puta da bih se divio rupi
koju je nainio. Mnoge zanima tko je izgradio spomenike na Zapadu i Istoku. Ja bih pak volio znati
tko ih u ono doba nije gradio - tko je bio iznad takvih trica. No, da nastavim sa svojom statistikom.

Mjernitvom, tesarstvom i svakovrsnim drugim nadniarenjem u selu, jer zvanja imam koliko
i prstiju, u meuvremenu sam zaradio 13,34 dolara. Utroak na hranu za osam mjeseci, naime od 4.
srpnja do 1. oujka, kada sam izradio ove procjene, premda sam ondje ivio vie od dvije godine -

47

Rimski arhitekt i autor klasinog djela De architectura.

47

ne ubrajajui krumpir, malo zelenog kukuruza i neto graka koji sam uzgojio, i ne ukljuujui
vrijednost onoga to je posljednjeg nadnevka bilo pohranjeno, iznosio je:
Svi eksperimenti koji nisu uspjeli.
$
1/2
Ria
1,73
1
Najjeftiniji oblik sladora.
Melasa
,73
1
1/2
Raeno
,04
brano
0
1/2 Jeftinije od rai.
Kukuruzno
,99
brano
0
Svinjetina
,22
0
Stoji vie od kukuruznog, kako novca tako i truda.
Penino
,88
brano
0
Vie nego to mi je bilo potrebno.
eer
,80
0
Svinjska
,65
mast
0
Jabuke
,25
0
Suene
,22
jabuke
0
Slatki
,10
krumpir
0
Jedna
,06
bundeva
0
Jedna
,02
lubenica
0
Sol
,03
Da, pojeo sam sve u svemu 8,74 dolara, ali ne bih tako bezono objavio svoju krivnju kad ne
bih znao da je veina mojih itatelja kriva koliko i ja te da njihova djela, kad bi ih otisnuli, ne bi
izgledala nita bolje. U sljedeoj sam godini kadto ulovio ribu za ruak, a jednom sam otiao tako
daleko te sam zaklao svisca koji mi je harao grahovitem - omoguio mu transmigraciju, to bi
rekao Tatarin - i prodro ga, dijelom pokusa radi; no premda mi je to priutilo trenutaan uitak,
unato mousnom okusu, uvidio sam da to na dulje staze ne bi bila dobra praksa, ma kako vam se
inilo dobiti svjee oienog svisca od seoskog mesara.

Odjea i pojedini usputni trokovi u istom razdoblju, premda se iz te stavke malo to moe
zakljuiti, iznosili su:
$
8,40
Ulje i neto kuanskih
,00
potreptina

1
/2

2
48

Tako da su ukupni novani izdaci, osim pranja i krpanja, koje sam veinom obavljao izvan
kue a raune za to jo nisam dobio - a to su svi, i vie no svi, naini na koje se u ovom dijelu
svijeta novac nuno troi - iznosili:
$

Kua
28
Zemlja za godinu

/2
14,

72
8,7
Hrana za osam
4
mjesec
8,4
Odjea itd. za osam
0
mjeseci
2,0
Ulje itd. za osam
0
mjeseci
$
Ukupno
61,99
dana

1
1
/2
1
/2
1
/2

Sada se obraam onim svojim itateljima koji se moraju uzdravati. A u tu sam svrhu od
plodova zemlje zaradio:
$
23,44
Od
nadniarenja
Ukupno

1
3,34
$
36,78

to odbijeno od iznosa izdataka ostavlja saldo od 25,21 1/2 dolara s jedne strane - to je vrlo
blizu sredstvima s kojima sam poeo i mjeri trokova kojima sam se imao izvrgnuti - a s druge,
osim dokolice, neovisnosti i zdravlja koje sam tako osigurao, udobnu kuu u kojoj sam mogao
stanovati dokle god me bude volja.

Ova statistika, koliko god se moda inila sluajnom i utoliko nepounom, ima s obzirom na
stanovitu potpunost i neku vrijednost. Poloio sam raun za sve to mi je bilo dano. Iz gornje
procjene proizlazi da me samo hrana u novcu stajala dvadeset sedam centi tjedno. Ona se pak, u
sljedee gotovo dvije godine, sastojala od rai i kukuruznog brana bez kvasca, krumpira, rie,
sasvim malo usoljene svinjetine, melase, soli i vode za pie. I priliilo je da ja, koji toliko volim
filozofiju Indije, ivim mahom od rie. Da pobijem prigovore pojedinih okorjelih zanovijetala,
mogu takoer ustvrditi da je, ako sam povremeno i ruao vani, kao to oduvijek bijah inio i
vjerujem da u imati prilike initi ponovno, to esto bilo na tetu moga kunog reda. No ruanje
vani, budui da je, kao to rekoh, stalan element, ni najmanje ne utjee na uvjetnu tvrdnju kao to je
ova.

49

Iz svoga dvogodinjeg iskustva nauio sam da bi, ak i na ovim irinama, ovjeka stajalo
nevjerojatno malo truda da priskrbi sebi nunu hranu; da se moe prehranjivati jednostavno kao
ivotinje, a ipak ouvati zdravlje i snagu. Spravljao sam zadovoljavajui ruak, zadovoljavajui ne
u jednom pogledu, samo od tanjura tuta (Portulaca oleracea) koji bih nabrao na svome kukuruzitu,
skuhao i posolio. Latinski naziv navodim zbog sonosti pukoga. A, molim vas, to jo razuman
ovjek moe poeljeti, za mirnih vremena, o obinim podnevima, doli dovoljnog broja kuhanih
klipova zelenoga slatkog kukuruza s dodatkom soli? ak i ono malo raznolikosti koliko bih si
priutio bilo je poputanje zahtjevima teka, a ne zdravlja. Ljudi su, meutim, doli dotle da esto
skapavaju ne zbog manjka potreptina, nego zbog manjka raskoi; a poznajem dobru enu koja
misli da je njezin sin izgubio ivot jer je pio samo vodu.

itatelj e primijetiti da predmetu pristupam s ekonomskog prije negoli s prehrambenog

stajalita, i nee se odvaiti iskuati moju izdrljivost ako nema dobro popunjenu smonicu.

Kruh sam u poetku pravio od istoga kukuruznog brana i soli; bijahu to prave pogae koje
sam pekao na vatri ispred kue na komadu indre ili drva ispiljenog pri gradnji kue, no poesto bi
se zadimio i poprimio miris borovine. Pokuao sam i s peninim branom, no naposljetku sam
ustanovio da mi je mjeavina raenoga i kukuruznog brana najpogodnija i najukusnija. Za hladna
mi je vremena nemalu razonodu prualo peenje nekoliko takvih hljepia uzastopce, na koje sam
pomno pazio i okretao ih kao Egipanin svoje leglo jaja. Bili su oni pravi itni plod koji sam
dovodio do zrenja, za moja su osjetila imali miris kao i drugi plemeniti plodovi, a svjeinu sam im
uvao dokle god je bilo mogue zamatajui ih u krpe. Prouio sam drevno i prijeko potrebno
umijee peenja kruha, savjetujui se s autoritetima koji su mi bili nadohvat, vraajui se do
primitivnog doba i otkria beskvasnoga kruha, kad je od divljine oraastih plodova i mesa ovjek
prvi put dospio do blagosti i istananosti te prehrane, i postupno u svome prouavanju putovao kroz
ono sluajno kiseljenje tijesta koje je, pretpostavlja se, poduilo postupku uporabe kvasca, pa kroz
razne kasnije fermentacije, dok nisam doao do "dobrog, slatkog, zdravog kruha", osnove ivota.
Kvasac, koji neki smatraju duom kruha, spiritusom koji ispunjava njegovo stanino tkivo i koji se
pobono uva poput vestalske vatre; predmnijevam da je neka dragocjena boica, donesena na
Mayfloweru48, obavila tu zadau za Ameriku, a njen utjecaj i dalje raste, buja, iri se u itnim
valovima diljem zemlje - to sam sjeme redovito i savjesno nabavljao u selu, dok na koncu jednog
jutra nisam zaboravio na pravila i popario svoj kvasac; zahvaljujui tom sluaju otkrio sam da ak
ni on nije nuan - jer do otkria nisam dolazio sintetikim, nego analitikim putem - i otada sam ga
rado izostavljao, premda me je veina kuanica iskreno uvjeravala da sigurna i zdrava kruha bez
kvasca ne moe biti, dok mi je starija eljad proricala strelovito opadanje ivotnih snaga. Drim,
ipak, da to nije bitan sastojak, a nakon godine dana bez njega i dalje sam u zemlji ivih; i drago mi
je to izbjegavam trivijalno noenje boice u depu, koja bi se kadto otepila i na moju muku izlila
sadraj. Jednostavnije je i dostojnije izostaviti ga. ovjek je ivotinja koja se vie od bilo koje druge
moe prilagoditi svim podnebljima i okolnostima. Nisam u svoj kruh stavljao ni sodu bikarbonu ili
neku drugu kiselinu ili luinu. ini se da sam ga pravio u skladu s receptom to ga je Marko Porcije
Katon iznio oko dva stoljea prije Krista. "Panem depsticium sic facito. Manus mortariumque bene
48

Jedrenjak kojim su u 17. stoljeu prvi engleski kolonisti prebaeni na obale Sjeverne Amerike

50

lavato. Farinam in mortarium indito, aquae paulatim addito, subigitoque pulchre. Ubi bene
subegeris, defingito, coquitoque sub testu." to ja prevodim kao: "Kruh umijesi ovako. Dobro operi
ruke i korito. Stavi brano u korito, postupno dodaj vodu pa temeljito umijesi. Kad si ga dobro
umijesio, oblikuj ga i peci pod pokrovcem", to jest ispod peke. Ni rijei o kvascu. No nisam uvijek
rabio tu osnovu ivota. Jednom ga, zbog praznog novanika, nisam vidio vie od mjesec dana.

Svaki bi itelj Nove Engleske lako mogao uzgojiti sve sastojke vlastita kruha u ovoj zemlji
rai i kukuruza, i ne ovisiti zbog njih o dalekom i nestalnom tritu. No toliko smo daleko od
jednostavnosti i neovisnosti da se u Concordu svjee i slatko brano rijetko prodaje u trgovinama, a
kukuruznu kau i ito u jo grubljem obliku jedva da itko koristi. Seljak veinom daje stoci i
svinjama zrnje iz vlastita uzgoja, a kupuje brano, koje u najmanju ruku nije zdravije, po vioj cijeni
u duanu. Uvidio sam da lako mogu uzgojiti svoj buel ili dva rai i kukuruza, jer e ona prva rasti i
na najkrtijoj zemlji, a ni potonji ne zahtijeva najbolju, i runo ih mljeti te se tako snai i bez rie i
svinjetine; ako pak moram imati neki koncentrirani slador, pokusom sam ustanovio da mogu
nainiti veoma dobru melasu od bundeve ili repe, a znao sam da samo moram zasaditi nekoliko
javorova da do njega doem jo lake, i dok oni rastu moi u se sluiti raznim nadomjescima osim
onih koje sam ve imenovao. "Jer", kao to pjevahu nai prei:

"u nas se napitak to nam usne sladi

od pastrnjaka, bue i orahove trijeske radi."49

Koliko je do soli, napokon, te najosnovnije meu namirnicama, opskrba njome moe biti
zgodna prilika za odlazak do morske obale; ako bih pak bio posve bez nje, vjerojatno bih pio manje
vode. Nije mi poznato da su se Indijanci ikada trudili nabaviti je.

Tako sam mogao izbjei svaku trgovinu i razmjenu kad je moja hrana bila posrijedi, a budui
da sam ve imao zaklon, ostalo je samo nabaviti odjeu i ogrjev. Hlae koje sada nosim istkane su u
jednoj seljakoj obitelji - hvala nebesima to u ovjeku jo ima toliko kreposti, jer mislim da je pad
sa seljaka na radnika jednako velik i vaan koliko i onaj s ovjeka na seljaka - a u novoj zemlji
ogrjev je teret. Koliko je do prebivalita, kad mi ne bi dopustili da i dalje ivim kao naseljenik,
mogao bih kupiti jedno jutro po istoj cijeni po kojoj je zemlja koju sam obraivao bila prodana,
naime za osam dolara i osam centi. No drao sam da sam uveao vrijednost te zemlje boravei na
njoj.

Postoji soj nepovjerljivaca koji mi katkad postavljaju pitanja poput: mislim li da mogu ivjeti
iskljuivo od biljne hrane; a da stvar presijeem u korijenu - jer korijen jest vjera - takvima
obiavam odgovarati da mogu ivjeti i od avala. Ako to ne mogu razumjeti, ne mogu razumjeti
49

John Warner Barber, Historical Collections (1839.).

51

mnogo od onoga to imam rei. Meni je pak drago uti da se provode eksperimenti te vrste, kao to
je onaj mladia koji je pokuao ivjeti dva tjedna od tvrdoga, sirovog kukuruza na klipu, meljui ga
jedino zubima. Vjeverije pleme pokualo je isto i uspjelo. Ljudski rod takvi pokusi zanimaju,
premda e se pokoja starica, koja za njih vie nije sposobna ili posjeduje treinu u mlinovima,
moebit uzbuniti.

Moj namjetaj, dio kojega sam izradio sam, a od ostaloga sam sve ukljuio u trokovnik,
sastojao se od kreveta, stola, pisaeg stola, triju stolaca, zrcala promjera osam centimetara, para
maica i zaglavca, lonca, kotlia i tave, zaimae, lavora, dva noa i viljuke, tri tanjura, jedne ae,
jedne lice, vra za ulje, vra za melasu i lakirane svjetiljke. Nitko nije tako siromaan da bi morao
sjediti na bundevi. To je nesnalaljivost. Stolica kakve najvie volim ima u izobilju po seoskim
potkrovljima, a vae su samo ako ih odnesete. Pokustvo! Hvala Bogu, mogu sjediti i stajati bez
pomoi cijelog skladita namjetaja. Koji se ovjek osim filozofa ne bi posramio da vidi svoj
namjetaj natovaren na kola kako ide zemljom izloen nebeskoj svjetlosti i oima ljudi, kao
prosjaki obraun praznih sanduka? To je Spauldingov50 namjetaj. Pregledavanjem takva tereta
nikad nisam mogao razabrati pripada li on takozvanom bogatau ili siromahu; vlasnik se uvijek
doimao ubogim. Uistinu, to vie takvih stvari ima to si siromaniji. Svaki teret kao da obuhvaa
sadraj desetak straara; a ako je jedna straara bijedna, ovaj je deset puta bjedniji. Zato se, molim
vas, uope selimo negoli da bismo se rijeili svoga namjetaja, svoje ljuture; da bismo, napokon, s
ovoga svijeta otili u drugi, novonamjeten, a ovaj ostavili da bude spaljen? Upravo kao da su sve te
zamke prikaene ovjeku o pojas te se ovaj ne moe kretati neravnim tlom po kojemu su razvuene
nae uzice a da ih ne vue za sobom - vukui svoju zamku. Sretna je lisica ostavila rep u zamci.
Bizamski e takor sebi odgristi treu nogu da se oslobodi. Ne udi to je ovjek izgubio svoju
gipkost. Koliko li je esto ukopan! "Gospodine, ako smijem biti tako drzak, to razumijete pod
ukopanou?" Ako ste vidjelac, kad god sretnete nekog ovjeka vidjet ete sve to posjeduje, da, i
tota ega se toboe odrie, iza njega, sve do kuhinjskog namjetaja i sve one starei koju uva i
nee da spali, i init e se da je upregnut u nju te se probija kako zna i umije. Drim da je ukopan
ovjek onaj koji se provukao kroz rupu u drvu ili vrata kroz koja njegove saonice natovarene
namjetajem ne mogu za njim. Ne mogu a da ne osjetim saaljenje kad ujem nekog pristalog
ovjeka krne pojave, naoko slobodnog, zasukanih rukava i okretnog, kako govori o svome
"namjetaju", o tome je li osiguran ili nije. "Ali to da inim sa svojim namjetajem?" Moj ivahni
leptir tada je zapleten u paukovu mreu. ak ete i u onih za koje se dugo ini da ga uope nemaju,
raspitate li se poblie, ustanoviti da im je neto pohranjeno u neijem taglju. Na dananju Englesku
gledam kao na staroga gospodina koji putuje s hrpom prtljage, starei koja se nakupila od dugog
voenja kuanstva i koju nema hrabrosti spaliti; velikim kovegom, malim kovegom, kutijom za
eire i zaveljajem. Bacite barem prvo troje. Nadilo bi snage zdrava ovjeka danas da ponese
svoju postelju i hoda s njome51, a bolesnome bih svakako savjetovao da postelju odloi i potri. Kad
sam sreo doseljenika koji je teturao pod svenjem koji je sadravao sav njegov imutak - a koji je
nalikovao golemoj izraslini to mu je izbila na zatiljku - saalio sam se nad njim, ne zato to mu je
to bio sav imutak, nego zato to je sve to morao nositi. Budem li morao vui svoju zamku za
sobom, pripazit u da bude lagana i ne priepi me za vitalan dio. No moda bi bilo najmudrije nikad
u nju ne gurnuti apu.
50
51

Rije je o krtom akonu ije je nagomilano pokustvo rasprodano na licitaciji nakon njegove smrti.
V. Matej 9,6.

52

Primijetio bih, usput, da me zastori ne stoje nita, jer nema promatraa kojima bih prijeio
vidik doli sunca i mjeseca, a njihovo me zavirivanje raduje. Mjesec mi nee ukiseliti mlijeko ili
pokvariti meso, niti e mi sunce otetiti namjetaj ili izblijediti sag, a ako je katkad i pretopao
prijatelj, drim ipak ekonominijim skloniti se iza nekog zastora to ga prua priroda nego
pojedinostima kuanstva dodati ma i jedan predmet. Neka mi je gospoa svojedobno ponudila
otira, ali kako nisam imao slobodnog prostora u kui, ni slobodnog vremena unutra ili vani da ga
istresam, odbio sam ga, otirui radije noge o tratinu pred vratima. Zlo je najbolje izbjei u zaetku.

Nema tomu dugo otkako sam prisustvovao drabi na kojoj se prodavao sadraj imovine nekog
akona, jer ivot mu nije bio nesadrajan:

"Zlo to ga ljudi ine ivi poslije njih."52

Kao i obino, velik udio tvorila je stare koja se poela gomilati jo za ivota njegova oca.
Bila je tu meu ostalim i sasuena trakavica. I sada, nakon to su pola stoljea poivale u njegovu
potkrovlju i po drugim smetlitima, te stvari nisu bile spaljene; umjesto lomae, iliti njihova
proiujueg unitavanja, prireena je draba, odnosno njihovo uveavanje. Susjedi su se revno
okupili da ih vide, kupili ih sve i pomno ih prenijeli u svoja potkrovlja i smetlita, gdje e poivati
do razdiobe njihove imovine, a onda e ponovno na put. Kad umre, ovjek se pretvara u prah.

Obiaje nekih divljih naroda mogli bismo moebit oponaati na svoju korist, jer oni barem
prolaze kroz privid godinjeg odbacivanja svlaka; imaju o tome predodbu, bez obzira na to
zahvaaju li ga u zbilji. Zar ne bi bilo dobro kada bismo slavili busk iliti "blagdan prvih plodova",
koji Bartram opisuje kao obiaj Indijanaca Mucclassea? "Kad neko mjesto slavi busk", kae on,
"prethodno se opskrbivi novom odjeom, novim loncima, tavama i drugim kuanskim
potreptinama i namjetajem, oni sakupe svu svoju iznoenu odjeu i druge stvari vrijedne prezira,
pometu i poiste kue, trgove i cijelo naselje od svoje neisti, koju sa svim preostalim zrnjem i
drugim starim zalihama bacaju na zajedniku hrpu i sagaju. Nakon to uzmu ljekariju i poste tri
dana, sva vatra u mjestu se pogasi. Tijekom tog posta uzdravaju se od zadovoljenja bilo kakvih
nagona i strasti. Proglaava se ope pomilovanje; svi zloinci mogu se vratiti u svoje naselje..."53

"etvrtoga jutra visoki rec protrlja suho drvlje i zapali novu vatru na javnom trgu, odakle se
svaka nastamba u mjestu opskrbljuje novim i istim plamenom."

52
53

Iz Antonijeva govora u Shakespeareovu Juliju Cezaru, III, 2

William Bartram (1739.-1823.), ameriki botaniar i autor Putovanj Sjevernom i Junom Karolinom (1791.).

53

Potom se goste mladim kukuruzom i plodovima te pleu i pjevaju tri dana, "i sljedea etiri
dana primaju posjete i vesele se s prijateljima iz susjednih naselja koji su se na slian nain
proistili i pripremili".

Meksikanci su takoer odravali slian obred proienja na kraju svakih pedeset dviju
godina, u vjerovanju da je stiglo vrijeme kraja svijeta.

Teko da sam uo za sakrament, to jest, kako ga rjenik odreuje, "vanjski i vidljiv znak
unutarnje i duhovne milosti", istinskiji od ovoga, i ne sumnjam da su ih prvotno na to izravno
nadahnula sama nebesa, premda nemaju biblijskog zapisa o otkrivenju.

Vie od pet godina uzdravao sam se tako iskljuivo radom svojih ruku, i shvatio da radei
oko est tjedana godinje mogu namiriti sve ivotne trokove. Cijele zime, kao i vei dio ljeta,
mogao sam se slobodno i nesmetano baviti prouavanjima. Temeljito sam se okuao i u voenju
kole i ustanovio da su mi izdaci razmjerni prihodu, ili bolje kazano nerazmjerni, jer sam bio
primoran prikladno se odijevati i uiti, da ne kaem misliti i vjerovati, te sam k tome gubio vrijeme.
Budui da nisam poduavao za dobrobit svojih blinjih, nego naprosto za ivot, to je bio promaaj.
Okuao sam se u trgovini, ali sam shvatio da bi mi trebalo deset godina da u tome uznapredujem, a
dotad bih ve vjerojatno bio na putu k vragu. Zapravo sam se bojao da bi mi do tada, kao to se veli,
posao mogao krenuti. Kad sam se prije ogledavao da vidim kako bih mogao zaraivati za ivot, a
sjeanja na neka tuna iskustva u prilagoavanju eljama prijatelja jo su u meni bila svjea i
opominjala me o vlastitoj naivnosti, esto sam i ozbiljno razmiljao o branju borovnica; to bih
zasigurno mogao raditi, a pripadajui mali prihod bio bi mi dostatan - jer moje je najvee umijee u
tome da mi je malo potrebno - toliko se malo kapitala iziskuje, toliko malo odvlaenja od
raspoloenja na koja sam naviknuo, mislio sam glupavo. I dok su se moji poznanici bez oklijevanja
uputali u trgovinu ili razna zvanja, ja sam o tom zanimanju razmiljao kao o sasma slinom
njihovima; tumarati cijelog ljeta brdima i brati bobice koje mi se nau na putu, pa ih potom
bezbrino prodavati te tako uvati Admetova stada54. Takoer sam sanjao da bih mogao skupljati
divlje bilje ili nositi zimzelen seljanima koji se vole podsjeati na umu, ili ak u grad, kolima za
sijeno. No, otada sam nauio da je trgovina prokletstvo za sve ega se dotakne, i makar trgovao
porukama s nebesa, prokletstvo trgovine svaljuje se i na taj posao.

Kako su mi neke stvari bile drae od drugih te sam osobito cijenio svoju slobodu, kako sam
mogao ivjeti oskudno a da mi ipak ide dobro, nisam elio tratiti vrijeme na zaraivanje za skupe
sagove ili drugi fini namjetaj, birana jela ili kuu u grkom ili gotikom stilu. Ako postoje oni
kojima stjecanje tih stvari nije na smetnju i koji znaju kako se njima sluiti kad ih steknu, drage im
volje preputam takvo bavljenje. Neki su "marljivi" te se ini da vole rad njega samog radi, ili
moda zato to ih uva od gore nevolje; takvima ovoga asa nemam to rei. Onima, koji ne bi znali
54

Tesalski kralj ija je stada bio primoran uvati Apolon, izgnan s Parnasa.

54

to da ine s vie dokolice negoli je sada uivaju, mogao bih savjetovati da rade dvostruko
napornije nego sada - da rade dok ne otplate same sebe i dobiju papire da su slobodni. Koliko je do
mene, ustanovio sam da je zanimanje nadniara najneovisnije od sviju, osobito stoga to za osobno
uzdravanje iziskuje tek trideset ili etrdeset dana godinje. Radnikov dan zavrava sa zalaskom
sunca, a onda je slobodan posvetiti se bavljenju koje je izabrao, neovisno o svome radu; no njegov
poslodavac, koji pekulira iz mjeseca u mjesec, nema predaha od poetka do kraja godine.

Ukratko, na temelju vjere i iskustva uvjeren sam da uzdravanje sebe na ovoj zemlji nije
muka nego razonoda ako ivimo jednostavno i razborito; jer zanimanja jednostavnijih naroda jo su
razbibrige onih izvjetaenijih. Nije nuno da ovjek zarauje kruh u znoju lica svoga, osim ako se
ne znoji lake od mene.

Jedan mi je mladi poznanik, koji je naslijedio nekoliko jutara zemlje, rekao kako misli da bi
ivio kao ja kad bi imao sredstava. Ja nipoto ne elim da itko usvoji moj nain ivljenja; jer osim
to u, prije nego to ga on valjano naui, ja sebi moda nai drugi, elim da na svijetu bude to je
mogue vie razliitih osoba; ali volio bih da svatko dobro pazi da otkrije i slijedi vlastiti put, a ne
oev, majin ili susjedov. Mladi moe graditi, saditi ili jedriti, samo neka ne bude sprijeen u
onome za to kae da bi elio raditi. Mudri smo samo po jednoj matematikoj toki, kao to mornar
ili odbjegli rob ne skida pogled sa Sjevernjae; ali to nam je dostatno vodstvo za cijeli ivot. Moda
neemo stii do svoje luke u izraunljivom vremenu, ali emo zadrati pravi smjer.

U ovome sluaju ono to vrijedi za jednoga nesumnjivo vrijedi jo i vie za tisuu, kao to
velika kua nije razmjerno skuplja od male, budui da jedan krov moe pokriti, jedan podrum
podloiti i jedan zid razdvojiti nekoliko stanova. Meni je ipak draa bila osamljena nastamba. K
tomu, u pravilu je jeftinije izgraditi cijelu kuu sam nego uvjeriti drugog u prednost zajednikog
zida; a kada ste to obavili, zajednika pregrada, da bi bila znatno jeftinija, mora biti tanka, a onaj
drugi moe se pokazati loim susjedom te moda nee odravati svoju stranu. Jedina suradnja koja
je obino mogua krajnje je djelomina i povrna; a ono malo suradnje koja postoji jest kao i da je
nema, jer je to sklad neujan ljudima. Ako ima vjere, ovjek e s jednakom vjerom suraivati
posvuda; ako nema vjere, nastavit e ivjeti kao ostatak svijeta, u kakvom god drutvu bio.
Suraivati, u najviem i u najniem smislu, znai zaraivati za ivot zajedno. uo sam za nedavni
prijedlog da dvojica mladia putuju zajedno svijetom, jedan bez novca, zaraujui putem, kao
mornar ili za plugom, drugi pak s mjenicom u depu. Bilo je lako uvidjeti da nee moi dugo biti
drugovi niti suraivati, jer jedan uope ne bi radio. Razili bi se za prve zanimljive krize u svojim
pustolovinama. Ponad svega, kao to sam ve natuknuo, ovjek koji se kree sam moe krenuti
danas, a onaj tko putuje s drugim mora ekati da taj drugi bude spreman, i moe proi mnogo
vremena prije nego to se otisnu.

Ali sve je to vrlo sebino, uo sam od nekih svojih sumjetana. Priznajem da sam se dosad
veoma malo bavio filantropskim pothvatima. rtvovao sam poneto odreenom osjeaju dunosti, a
55

meu ostalima rtvovao sam i taj uitak. Bilo je onih koji su upotrijebili sve svoje moi da me
uvjere da se latim uzdravanja kakve siromane obitelji u gradu; i kad ne bih imao to initi - jer
vrag nalazi posao dokonima - moda bih se i okuao u takvoj razonodi. Meutim, kad bih pomislio
da ugodim sebi u tom pogledu i obveem njihovo Nebo uzdravajui stanovite siromane osobe u
svakom pogledu jednako udobno kao to uzdravam sebe, pa bih se ak upustio dotle da im to
ponudim, svi su do jednoga bez oklijevanja radije ostali siromani. Dok se moji sumjetani i
sumjetanke na toliko naina posveuju dobrobiti svojih blinjih, vjerujem da barem jedan moe
biti poteen za druga, manje ovjena zanimanja. Za milosre morate imati dara kao i za sve
ostalo. Koliko je do injenja dobra, to je jedno od zvanja koja su popunjena. K tome, valjano sam se
u tome okuao i, koliko god se moglo uiniti udnim, zadovoljan sam to ne odgovara mome
ustroju. Vjerojatno ne bih trebao svjesno i hotimino napustiti svoje navlastito zvanje da inim
dobro to ga drutvo zahtijeva od mene, da spaavam univerzum od unitenja; a vjerujem da je
slina, ali beskrajno vea postojanost drugdje sve to ga sada uva. No, ne elim stajati izmeu bilo
kojeg ovjeka i njegova dara, a onome koji svim srcem, duom i ivotom radi svoj posao, koji ja
odbijam, rekao bih: ustraj, makar to svijet nazvao zloinstvom, kao to najvjerojatnije i hoe.

Daleko od toga da bih pretpostavljao kako je moj sluaj osebujan; mnogi bi se moji itatelji
nesumnjivo branili na slian nain. Ne libim se rei da bih bio izvrstan najamnik za odreen posao ne jamim da e ga moji susjedi nazvati dobrim - ali koji je to posao, na mom je poslodavcu da
otkrije. Dobro koje inim, u uobiajenom smislu te rijei, mora biti po strani od moga glavnog puta
i najveim dijelom posve nehotino. Ljudi praktiki kau: poni gdje jesi i kakav jesi, ne teei
poglavito da postane vredniji, pa uz ljubaznost s predumiljajem kreni initi dobro. Kad bih uope
propovijedao u tom duhu, radije bih rekao: prihvati se toga da bude dobar. Kao da bi sunce trebalo
zastati nakon to je raspirilo svoje vatre do sjaja mjeseca ili zvijezde estoga reda pa, poput
vragolasta vilenjaka, krenuti uokolo zavirujui kroz prozor svake kolibe, nadahnjujui mahnite i
kvarei meso te inei tamu vidljivom, umjesto da postojano uveava svoju prijaznu toplinu i
blagotvornost dok ne zablista toliko te ga vie nijedan smrtnik ne moe pogledati u lice, a da potom,
i u meuvremenu, obilazi svijet u vlastitoj orbiti inei mu dobro, ili prije, kao to je otkrila
istinitija filozofija, da svijet na svoje dobro ide oko njega. Kad je, u elji da dobroinstvom dokae
svoje nebesko podrijetlo, na tek jedan dan dobio sunevu koiju i skrenuo s utvrene staze, Faeton
je sagao nekoliko blokova kua u niim ulicama neba, sprio povrinu zemlje, sasuio sve izvore i
nainio veliku pustinju Saharu, dok ga na koncu Jupiter nije udarcem groma hitnuo naglavce na
zemlju te sunce, zbog jada izazvanog njegovom smru, godinu dana nije sjalo.

Nema tako gadnog vonja kakav je onaj to ga isputa pokvarena dobrota. To je ljudska, to je
boanska strvina. Kad bih pouzdano znao da mi neki ovjek dolazi sa svjesnim naumom da mi uini
dobro, pobjegao bih glavom bez obzira, kao od onoga suhog i vrelog vjetra afrikih pustinja zvanog
samum, koji usta i nos, ui i oi ispunjava prainom dok se ne uguite, iz straha da mi ne bi uinio
neto od svojega dobra - da se neto od toga virusa ne bi izmijealo s mojom krvlju. Ne - u tom bih
sluaju radije trpio zlo na prirodan nain. Neki ovjek nije za mene dobar ovjek zato to e me
nahraniti ako budem izgladnio, ugrijati me ako se budem smrzavao ili me izvui iz jame ako
padnem u nju. Mogu vam nai psa njufaundlenca koji e uiniti isto. Filantropija nije ljubav prema
56

blinjem u najirem smislu. Howard55 je na svoj nain nesumnjivo bio iznimno dobrohotan i
vrijedan ovjek, i za to je nagraen, ali, u usporedbi reeno, to je stotinu Howarda nama, ako
njihova filantropija ne pomae nama u naem najboljem izdanju, kada smo najdostojniji pomoi?
Nikad nisam uo za filantropski skup na kojemu bi se iskreno predloilo da se uini ikakvo dobro
meni ili meni slinima.

Isusovce su prenerazili Indijanci koji su, dok su gorjeli na lomai, predlagali svojim
muiteljima nove naine muenja. Budui da su bili iznad tjelesne patnje, sluilo bi se katkad da su
bili i iznad svake utjehe to su je misionari mogli pruiti, a zakon prema kojemu treba initi ono to
eli da ine tebi zvuao je manje uvjerljivo onima koji nisu marili to drugi ine njima, koji su
svoje neprijatelje ljubili na nov nain te su se uvelike pribliili tomu da im oproste sve to ine.

Pobrini se da siromanima prui pomo koju najvie trebaju, makar ih tvoj primjer ostavio
daleko iza. Ako daje novac, potroi sebe s njime, a nemoj ga tek preputati njima. Ponekad inimo
udnovate pogreke. Siromah esto nije toliko promrzao i gladan koliko prljav, odrpan i neist.
Dijelom je to njegov ukus, a ne tek nesrea. Dade li mu novca, moda e kupiti jo koji dronjak.
Bio sam sklon saalijevati nezgrapne irske radnike koji su rezali led na jezeru, u takvoj oskudnoj i
odrpanoj odjei, doim sam ja drhtao u svome urednijem i poneto otmjenijem ruhu, sve dok mi
jednoga dana za cie zime jedan od njih, koji je skliznuo u vodu, nije doao u kuu da ga ugrijem te
sam vidio kako sa sebe skida troje hlae i dva para arapa prije no to se svukao do koe, premda
su, istina, bile prilino prljave i odrpane, pa si je mogao priutiti da odbije extra odjeu koju sam
ponudio, toliko ju je imao intra. To je uronjavanje bilo ba ono to mu je trebalo. Tada sam poeo
saalijevati sebe i uvidio da bi bilo vee milosre udijeliti meni koulju od flanela nego njemu cijeli
duan jeftine konfekcije. Tisuu je onih koji zasijecaju granje zla naspram jednoga koji ga ree u
korijenu, i mogue je da onaj koji potrebitima udjeljuje najvie novca i vremena svojim nainom
ivota ini najvie da izazove bijedu koju se uzalud trudi ublaiti. Taj je poboni robovlasnik koji
prihod od svakog desetog roba namjenjuje otkupljivanju nedjeljne slobode za ostale. Dobrostivost
prema siromasima neki pokazuju tako to ih zapoljavaju u svojoj kuhinji. Ne bi li bili dobrostiviji
kad bi ondje zaposlili sebe? Hvali se troenjem desetine prihoda u dobrotvorne svrhe; moda bi
tako trebao potroiti devet desetina i zavriti s time. Drutvo tada ubire samo desetinu imetka. Je li
razlog tome dareljivost onoga u ijem se posjedu nalazi ili nemar slubenika pravde?

Filantropija je gotovo jedina vrlina koju ovjeanstvo dovoljno cijeni. tovie, uvelike je
precijenjena, a precjenjuje je naa sebinost. Jednoga sunanog dana ovdje u Concordu neki mi je
stasiti siromah hvalio svoga sumjetanina jer da je ovaj, kako je rekao, susretljiv prema
siromanima; mislio je pritom na sebe. Ljubazni ujaci i tetke naega roda cijene se vie nego
njegovi istinski duhovni oevi i majke. Sluao sam jednom predavanje nekog veleasnog o
Engleskoj, ovjeka uenog i umnog koji je, pobrojavi njene znanstvene, knjievne i politike
veliine, Shakespearea, Bacona, Cromwella, Miltona, Newtona i druge, preao na njene kranske
junake koje je, kao da to njegovo zvanje od njega iziskuje, uzdigao iznad svih ostalih, kao najvee
55

John Howard (1726.?-1790.), engleski reformator zatvorskog sustava i filantrop.

57

od najveih. Bijahu to Penn, Howard i gospoa Fry56. Svatko mora u tome osjetiti lanost i
licemjerje. Potonji nisu bili najbolji muevi i ene Engleske, tekar moda njeni najbolji filantropi.

Ne bih oduzeo nita pohvali koja dolikuje filantropiji, nego samo zahtijevao pravdu za sve
one koji su svojim ivotom i djelima blagoslov za ovjeanstvo. Ne cijenim ponad svega ovjekovu
estitost i dobrohotnost, koje su tako rei njegova stapka i lie. One biljke od ijega uvelog zelenila
spravljamo biljni aj za bolesne slue tek skromnoj svrsi i njima se najvie koriste nadrilijenici.
elim ovjekov cvijet i plod; da me zapahne neki njegov miomiris i da neka zrelost zaini nae
openje. Njegova dobrota ne smije biti djelomian i prolazan in nego stalan suviak, koji ga ne
stoji nita i kojega je nesvjestan. To je milosre koje skriva mnotvo grijeha. Filantrop i preesto
obavija ovjeanstvo spomenom na svoje odbaene jade kao kakvim ozrajem i to naziva suuti.
Trebamo pruati svoju hrabrost, a ne svoj oaj, svoje zdravlje i lagodu a ne svoju bolest, i paziti da
se ne ire zarazom. Iz kojih to junih nizina dopire lelek? Na kojim to irinama prebivaju pogani
kojima bismo poslali svoju svjetlost? Tko je taj neobuzdani i surovi ovjek kojega bismo mi
iskupili? Ako ovjeka bilo to mori tako da ne obavlja svoje funkcije, ak i ako ima bolove u utrobi
- jer tu je sjedite suosjeanja - on se smjesta prihvaa reformiranja - svijeta. Budui i sam
mikrokozam, on otkriva, a to je istinsko otkrie i on ovjek na kojemu je da do njega doe - da
svijet jede zelene jabuke; u njegovim je oima, zapravo, sam globus velika zelena jabuka, te postoji
opasnost, na koju je grozno ma i pomisliti, da e je djeca ovjekova zagristi prije no to sazre; i
odmah se njegova drastina filantropija daje u potragu za Eskimima i Patagoncima te prigrljuje
napuena indijska i kineska sela; i tako se, u nekoliko godina filantropskog djelovanja, za koje
vrijeme se njime sile koriste u vlastite svrhe, on nesumnjivo izlijei od probavnih smetnji, globusu
se blago zarumeni jedan ili oba obraza, kao da poinje sazrijevati, a ivot izgubi sirovost i opet
postane sladak i zdrav. Nikad nisam sanjao o nedjelu veem nego to sam ga poinio. Nikad nisam
upoznao niti u ikad upoznati ovjeka goreg od sebe.

Vjerujem da ono to reformatora toliko rastuuje nije suosjeanje s blinjima u nevolji, nego,
makar bio najsvetiji sin Boji, njegov osobni jad. Neka se on ispravi, neka njemu doe proljee,
jutro neka svane iznad njegova leaja i odbacit e svoje velikodune drugove bez isprike. Moja
izlika za to to ne drim predavanja protiv uporabe duhana jest ta to ga nikad nisam vakao. To je
kazna to je reformirani uivaoci duhana moraju platiti; premda ima dosta toga to sam vakao i
protiv ega bih mogao predavati. Zavede li vas ikad neka od tih filantropija, neka vam ne zna
ljevica to vam ini desnica, jer to ne vrijedi znati. Spasite utopljenike i priveite vezice. Nemojte se
uriti i latite se nekog slobodnog posla.

Nae je navade iskvarilo openje sa svecima. Nae crkvene pjesmarice odjekuju milozvunim
proklinjanjem i vjenim trpljenjem Boga. Reklo bi se da su ak i proroci i iskupitelji radije tjeili
strahove nego potvrivali nadanja ljudi. Nigdje nije zabiljeeno jednostavno i nezatomivo
zadovoljstvo darom ivota, nikakvo nezaboravno velianje Boga. Svako zdravlje i uspjeh ine mi
56

William Penn (1644.-1718.), kveker i utemeljitelj Pennsylvanije; Elizabeth Fry (1780.-1845.), pripadnica iste sljedbe i
reformatorica zatvorskog sustava u Engleskoj.

58

dobro, ma koliko se dalekima i povuenima inili; svaka bolest i neuspjeh rastuuju me i ine mi
zlo, koliko god suosjeali sa mnom ili ja s njima. elimo li, dakle, uistinu ozdraviti ovjeanstvo
pravim indijskim, botanikim, magnetskim ili prirodnim sredstvima, budimo najprije i sami
jednostavni i zdravi kao priroda, rasprimo oblake to nam se nadvijaju nad licem i unesimo malo
ivota u svoje pore. Ne ostaj na tome da bude nadglednik siromanih, nego nastoj postati jednim
od velikana svijeta.

U ulistanu, iliti Ruinjaku eika Sadija od iraza, itam kako "upitae nekog mudraca: od
brojnih proslavljenih stabala to ih Svevinji Bog stvori uzvienima i sjenovitima, nijedno ne zovu
azad, iliti slobodnim, osim empresa, koji ne donosi ploda; kakva je tajna u tome? On odvrati:
svako ima vlastite plodove i odreeno doba, tijekom kojih je svjee i u cvatu, a mimo njih suho je i
uvelo; a nijednom od tih stanja empres nije izloen, budui da vazda cvate; takve su pak naravi
azadi, vjerski neovisnici. - Ne prianjaj srcem uz ono to je prolazno; jer Didlah, Tigris, protjecat e
kroz Bagdad i nakon to izumre rod kalif; ima li obilje u ruci, budi tedar kao stablo datulje, ali
ako nema to razdati, budi azad, iliti slobodnjak, poput empresa."

Dopunski stihovi

Preuzetnosti sirotinje

"Preuzetan si odista, bijednie ubogi,

Prisvajaju si na nebesima mjesto,
Jerbo koliba ti skromna, ili pak bava,
Gaji kakvu lijenu ili sitniavu krepost
Na jeftinom suncu il uza sjenovita vrela,
S korijenjem i zeleni; gdje desnica ti,
Otkidaju iz duha one ljudske strasti
Na zasadima ijim kreposti krasne cvatu,
Uniava narav i utila tupi
Te Gorgoni nalik djelatne u kamen pretvara.
Ne traimo mi tupavo drutvo
Prisiljene vam trezvenosti,
Il neprirodnu glupavost onu
59

to ne pozna ni radosti ni tuge; nit prinuenu ti

Lano uznesenu trpnu smjelost
Iznad djelatnog. Taj podli, kukavni porod,
to stanite si u osrednjosti pravi,
Pristaje vam ropskom duhu; no mi promiemo
Kreposti tekar to pretiak trpe,
Smiona, tedra djela, veliajnost kraljevsku,
Svevidei razbor i velikoduje
to granica ne pozna, i onu krepost junaku
Kojoj starina ne ostavi imena
No uzore samo, kao Heraklo to je,
Ahil, Tezej. Natrag u gnjusnu ti eliju;
A kad rasvijetljeni svod nanovo vidi,
Ui da spozna tko te veliine bjehu."

T. Carew57

57

Iz maskerate Coelum Britannicum engleskoga pjesnika Thomasa Carewa (1595.?-1645.?). Rijei izgovara bog
Merkur, a naslov je Thoreauov.

60

Gdje sam ivio i za to sam ivio

U odreeno smo doba ivota naviknuti promatrati svako mjesto kao mogue zemljite za
kuu. Razgledao sam tako ovaj kraj sa svih strana u krugu dvadesetak kilometara od mjesta gdje
ivim. U mati sam jedno za drugim pokupovao sva imanja, jer sva su bila na prodaju i ja sam im
znao cijenu. Proao sam zemljitem svakog seljaka, kuao njegove divlje jabuke, porazgovorio s
njime o poljodjelstvu, uzeo mu imanje po njegovoj cijeni, po bilo kojoj cijeni, te ga u sebi njemu i
zaloio; ak sam na nj stavljao i viu cijenu - poduzimao sve osim potpisa ugovora - prihvaao
njegovu rije kao ispravu, jer ja silno volim razgovarati - obraivao imanje a donekle, vjerujem, i
njega, i povlaio se kad bih se dovoljno nauivao, ostavljajui njemu da nastavi. To me iskustvo u
oima mojih prijatelja ovlastilo kao svojevrsnog agenta za nekretnine. Gdje god sam sjeo mogao
sam i ivjeti, a i krajolik je sukladno tome zraio iz mene. to je kua doli sedes, sjedite? Tim bolje
ako je sjedite u prirodi. Otkrio sam brojna zemljita za kuu koja se doskora vjerojatno nee
razvijati i koja su neki mogli smatrati predalekima od sela, ali u mojim je oima selo bilo predaleko
od njih. E pa, ovdje bih mogao ivjeti, govorio sam; i jesam ivio ondje, sat vremena, provodio
ljetni i zimski ivot; vidio kako mogu putati godine da promiu, progurati zimu i doekivati
proljee. Budui stanovnici ovoga kraja, ma gdje smjestili svoje kue, mogu biti sigurni da ih je
netko pretekao. Dostajalo je jedno poslijepodne da zemlju preuredim u vonjak, gaj i panjak te da
odluim koje stasite hrastove ili borove da ostavim pred vratima i odakle se najbolje vidi svako
sasueno stablo; a onda bih je pustio da poiva, moebit na ugaru, jer ovjek je bogat srazmjerno
broju stvari za koje moe sebi dopustiti da ih ostavi.

Mata me odvela dotle te su mi nekoliko imanja ak i odbili prodati - a to sam jedino i elio ali nikada nisam oprljio prste zbiljskim posjedovanjem. Zbiljskom posjedovanju najvie sam se
pribliio kad sam kupio posjed Holowell te poeo razvrstavati svoje sjeme i prikupljati grau za
take kojima bih ga donosio ili odnosio; no prije nego to smo se sporazumjeli, njegova se supruga
- svi imaju takve supruge - predomislila i poeljela ga zadrati pa mi je on ponudio deset dolara da
ga odrijeim. Dobro, istinu govorei, imao sam tada sve u svemu deset centi, i nadilazilo je moje
aritmetiko umijee kazati jesam li ja bio taj ovjek koji ima deset centi, onaj koji posjeduje imanje
ili deset dolara, ili pak svi oni zajedno. Kako bilo, ostavio sam mu i onih deset dolara i imanje, jer
sam ve otiao dovoljno daleko; ili prije, velikodunosti radi, ja sam njemu prodao imanje upravo
po cijeni koju sam za nj platio te sam mu, budui da nije bio bogat, poklonio deset dolara, a sam
zadrao svojih deset centi, sjeme i grau za take. Ustanovih tako da sam bio bogat ovjek, a da
nisam natetio svome siromatvu. No, zadrao sam krajolik i otada svake godine odnosim ono ime
rodi, bez taki. Kad je pak rije o krajolicima:

"Vladar sam nad svime to motrim,

61

nikog nema da pravo mi ospori."58

esto sam viao kako se pjesnik povlai nakon to se nauio najdragocjenijeg dijela imanja,
dok je osorni seljak mislio da se ovaj domogao samo nekoliko divljih jabuka. No, vlasnik godinama
ne sazna kako je pjesnik pretakao njegovo imanje u rimu, najdivniju nevidljivu ogradu, pa ga lijepo
stjerao u tor, pomuzao, obrao i prisvojio sve vrhnje, a seljaku ostavio samo obrano mlijeko.

Prava privlanost imanja Hollowella za me je bila u njegovoj potpunoj povuenosti, oko tri
kilometra od sela, kilometar od glavne ceste irokim poljem; u tome to je graniilo s rijekom, za
koju je vlasnik rekao da ga maglama titi od proljetnih mrazeva, premda meni to nita nije znailo;
u sivoj boji i ruevnom stanju kue i taglja te oronulim ogradama, to je stvaralo toliki razmak
izmeu mene i posljednjeg stanara; u upljim jabukovim stablima obraslima liajem, izgrienima od
zeeva, to mi je pokazivalo kakve bih susjede imao; ali iznad svega u sjeanju to ga na nj nosim
od svojih prvih putovanja uz rijeku, kad je tu kuu zakrivao gusti crvenih javora, kroz koji sam uo
lave kunog psa. urio sam se da ga kupim prije no to vlasnik povadi sve kamenje, posijee divlje
jabuke i iskri mlade breze koje su niknule na panjaku, ukratko prije no to uvede jo kakvo
poboljanje. Da bih uivao u tim prednostima bio sam spreman nastaviti s tim poslom, ponijeti
poput Atlasa svijet na svojim pleima - nikad nisam uo kakvu je naknadu on dobio za to - i uiniti
sve ono za to nije bilo drugog motiva ili izlike osim da ga isplatim i budem neometan u svome
posjedovanju; jer znao sam sve vrijeme da e dati najobilniji urod one vrste kakvu elim samo ako
ga uspijem ostaviti na miru. No ispalo je onako kao to sam rekao.

Sve to sam tada mogao rei s obzirom na poljodjelstvo velikih razmjera (neki vrt sam
oduvijek obraivao) bilo je da sam imao spremno sjeme. Mnogi misle da je sjeme to bolje to je
starije. Ne sumnjam da vrijeme pravi razliku izmeu dobrog i loeg, i kad se napokon latim sadnje,
manja je vjerojatnost da u se razoarati. No rekao bih svojim blinjima, jednom za svagda: dokle
god je mogue ivite slobodni i nevezani. Mala je razlika vee li vas imanje ili okruni zatvor.

Stari Katon, iji je De re rustic moj "Kultivator"59, kae, a jedini prijevod koji sam vidio
pretvara taj odlomak u istu besmislicu: "Kad razmilja o stjecanju imanja, uredi tako u svome
duhu da ga ne kupuje pohlepno; niti tedi truda da ga razgleda i ne misli da je dovoljno obii ga
jedanput. to ee bude iao onamo to e ti se vie militi, ako je dobro." Mislim da neu kupovati
pohlepno, nego u ga obilaziti i obilaziti dokle god sam iv, i najprije biti na njemu pokopan kako
bi mi se najposlije tim vie mililo.

58

William Cowper (1731.-1800.), "Stihovi to navodno ih napisa Alexander Selkirk za samovanja na otoku Juanu
Fernandesu". Isticanje upuuje na Thoreauovu igru rijei koja upuuje na njegovu struku, mjernitvo, jer survey znai
"motriti", ali i "mjeriti zemljite".
59
Prvo je djelo Marka Porcija Katona starijeg (234.-149. pr. Kr.), a potonje aluzija na naslove onodobnih poljodjelskih
asopisa u Americi.

62

Slijedi moj idui pokus takve vrste, koji kanim podrobnije opisati, saimajui podesnosti radi
iskustvo dviju godina u jednu. Kao to rekoh, ne kanim napisati odu snudenosti, nego se oglasiti
hvastavo i bodro poput pijevca to u svitanje stoji na svojoj preki, ako ni radi ega drugog a ono da
probudim susjede.

Kad sam se tek nastanio u umi, to e rei kad sam poeo ondje provoditi noi i dane, to je
sluajno palo na Dan nezavisnosti, etvrtoga srpnja 1845., moja kua nije bila dovrena za zimu
nego je pruala samo zatitu od kie, bez buke ili dimnjaka, a zidovi bijahu sazdani od tronih
dasaka s velikim pukotinama, zbog ega je nou unutra bilo svjee. Uspravne, bijele, istesane grede
te netom izblanjana vrata i prozorski okviri davali su joj ist i prozraan izgled, osobito ujutro, kad
je njeno drvo bilo zasieno rosom, pa sam zamiljao da e se do podneva iz njega stati cijediti neka
slatka smola. U mojoj je mati kroz itav dan zadravala vie ili manje to jutarnje obiljeje,
podsjeajui me na stanovitu planinsku kuu koju sam posjetio godinu prije. Bijae to prozrana i
neobukana koliba, pogodna da ugosti putujueg boga, a ondje bi i kakva boica mogla povlaiti
svoje halje. Vjetrovi koji su hujali nad mojom nastambom bijahu nalik onima to ibaju nad
gorskim vijencima te su donosili napukle napjeve, ili samo nebeske dijelove, zemaljske glazbe.
Jutarnji vjetar pue vjeno, pjesma stvaranja je neprekinuta, ali malo koje uho to uje. Olimp je
svugdje izvan zemlje.

Jedina kua koju sam prije toga posjedovao, izuzmem li amac, bio je ator, kojim sam se
povremeno koristio za ljetne izlete te je jo smotan u mome potkrovlju; no amac je, nakon to je
prelazio iz ruke u ruku, odnijela rijeka vremena. Okruen tim vrim zaklonom uinio sam korak
prema okuivanju u ovom svijetu. Taj kostur, tako lagano presvuen, kao da se kristalizirao oko
mene i povratno djelovao na graditelja. Bijae sugestivan, pomalo kao slika u obrisima. Nisam
morao izlaziti da udahnem zrak, jer atmosfera u unutranjosti nije izgubila nita od svjeine. Nisam
sjedio toliko unutra koliko iza vrata, ak i za najkinijeg vremena. Harivama60 kae: "Stanite bez
ptica nalik je jelu bez zaina." Moje stanite nije bilo takvo, jer sam se najednom obreo u susjedstvu
ptica; ne tako to sam jednu zatoio, nego time to sam sebe zatvorio u njihovoj blizini. Bio sam
blii ne samo nekima od onih koje esto obilaze vrt i vonjak nego i onima divljijim i potresnijim
umskim pjevaima koji nikad, ili tek rijetko izvode seljaku podoknicu - umskom drozdu,
Wilsonovu drozdu, grimiznom pjevau, poljskom vrapcu, legnju i mnogim drugima.

Smjestio sam se uz obalu jezerceta, oko dva i pol kilometra juno od sela Concorda i neto
povie njega, usred prostrane ume izmeu toga mjesta i Lincolna te nekih tri kilometra juno od
jedinoga naeg polja koje se proslavilo, poprita Bitke kod Concorda61; no bio sam tako nisko u
umi da je suprotna obala, kilometar daleka i prekrivena umom kao i sve drugo, bila moj
najudaljeniji obzor. Tijekom prvoga tjedna, kad god bih pogledao jezero dojmilo bi me se poput
stajaice visoko na obronku planine, ije je dno daleko iznad povrine drugih jezera, i dok se sunce
dizalo vidio sam kako odbacuje magleno nono ruho te su se postupno, tu i tamo, otkrivali njegovi
60
61

Indijski spjev iz 5. stoljea, pridrueni dio Mahbhrate.

Ondje se 19. travnja 1775. godine odigrala bitka kojom je zapoela Amerika revolucija.

63

meki valii ili glatka, ljeskava povrina, dok su se magle, poput duhova, kradom u svim smjerovima
povlaile u umu, kao da se rasputa kakav tajni noni skup. inilo se da se i sama rosa na stablima
zadrava dulje no obino, kao na planinskim obroncima.

To je jezerce bilo silno dragocjen susjed u razdobljima blagih pljuskova u kolovozu, kada je,
dok su i zrak i voda bili savreno mirni, ali nebo naoblaeno, sredinu poslijepodneva krasio spokoj
veeri, a uokolo pjevao umski drozd kojega se moglo uti s obale na obalu. Jezero poput ovoga
nikad nije glae no u takvo doba; a kako je jasni predio zraka ponad njega plitak i zamraen
oblacima, voda, puna svjetlosti i odraza, postaje nie nebo, time jo mnogo vanije. S vrha
oblinjeg brda, gdje nedavno bijahu posjekli umu, pruao se ugodan pogled na jug preko jezera,
kroz irok usjek u brdima koji ondje tvori obalu, gdje su se njihovi nasuprotni obronci sputajui se
jedan prema drugom nadavali poput rijeke to tee onuda kroz umovitu dolinu, no rijeke nije bilo.
U tom sam smjeru gledao izmeu i preko oblinjih zelenih bregova prema udaljenijima i viima na
obzoru, osjenanima plavetnilom. tovie, stojei na prstima mogao sam nazreti pokoji vrh jo
plavljih i udaljenijih planinskih lanaca na sjeverozapadu, tih modrih kovanica iz kovnice samoga
neba, kao i dio sela. Ali u drugim smjerovima, ak ni s te toke, nisam mogao vidjeti preko ili iza
ume koja me okruivala. Dobro je imati vodu u susjedstvu, da oivi i natopi zemlju. ak i
najmanje vrelo ima tu vrijednost da, kad se zagledate u nj, uviate da zemlja nije kontinent nego
otok. To je jednako vano kao i injenica da uva hladnou maslaca. Kad bih s toga vrha pogledao
preko jezera prema livadama Sudburyja, koje su me se u vrijeme poplava, moda uslijed kakva
priina, doimale uzdignutima u svome uzavrelom dolju, poput novia u plitici, itava zemlja s
druge strane jezera nalikovala je tankoj kori izdvojenoj i poplavljenoj ak i tim malim meuslojem
vode te bih se podsjetio da je povrina na kojoj boravim kopno.

Premda je vidik s mojih vrata bio jo sueniji, nisam se osjeao ni najmanje pritijenjenim ili
zatoenim. Za moju je matu bilo dovoljno panjaka. Visoravan niskih grmolikih hrastova prema
kojoj se dizala suprotna obala sterala se u smjeru zapadnih prerija i tatarskih stepa, pruajui silan
prostor svim lutalakim obiteljima ljudi. "Na svijetu nitko nije sretan osim bia to slobodno
uivaju neizmjeran prostor", kazao je Damodara62 kad su njegovim stadima trebali novi i prostraniji
panjaci.

Promijenili su se i vrijeme i mjesto, i ja sam obitavao blie onim dijelovima svemira i onim
povijesnim razdobljima koja su me najvie privlaila. Mjesto na kojemu sam ivio bilo je udaljeno
koliko i mnogi predjeli to ih nou promatraju zvjezdoznanci. Skloni smo zamiljati rijetka i ljupka
mjesta u nekom zabaenom i nebesnijem kutku sustava, iza zvijea Kasiopeje, daleko od buke i
metea. Otkrih da je moja kua doista smjetena u takvu zabitom, ali zauvijek novom i
neoskvrnjenom dijelu svemira. Ako bi vrijedilo nastaniti se u predjelima u blizini Plejada ili Hijada,
Aldebarana ili Altaira, onda sam ja doista bio tamo, ili na jednakoj udaljenosti od ivota koji sam
ostavio za sobom, treperav i svjetlucajui jednako tananim zrakama svome najbliem susjedu, koji

62

Jedno od Krninih imena; stih potjee iz Harivame.

64

me mogao vidjeti samo za noi bez mjeseine. Takav bijae dio stvorenoga svijeta gdje sam se
naselio:

"ivio jednom neki pastir,

a misao mu bila uznosita
ko planine gdje stada mu
pasla su kraj njeg dosita."63

to bismo mislili o pastirovu ivotu kad bi njegova stada uvijek odlutala do panjaka viih od
njegovih misli?

Svako jutro bilo je radostan poziv da svoj ivot uinim tako jednostavnim, a mogu rei i
nevinim, kao to je onaj same prirode. Auroru tujem jednako odano kao i Grci. Ustajao sam rano i
kupao se u jezeru; bila je to religiozna vjeba i jedna od najboljih stvari koje sam inio. Kau da su
u kadu kralja ing-tanga64 bila urezana pismena sljedeeg znaenja: "Obnavljaj se potpuno svakog
dana; ini to iznova, pa iznova, i uvijek iznova." Mogu to razumjeti. Jutro vraa junaka vremena65.
Slabano zujanje komarca koji je u najraniju zoru slijedio svoju nevidljivu i nepojmljivu putanju
kroz moj stan, dok sam sjedio uz otvorena vrata i prozore, diralo me koliko i ma koja trublja koja je
ikad pronosila slavu. Bijae to Homerov rekvijem; Ilijada i Odiseja sam u zraku to pjeva vlastiti
gnjev i lutanja. Bilo je u tome neega kozmikog, trajnog upozorenja, sve do njegove zabrane, o
vjeitoj jedrini i plodnosti svijeta. Jutro, to najnezaboravnije doba dana, as je buenja. Tada je u
nama najmanje snenosti; i makar na sat, budi se neki dio nas koji sav ostatak dana i noi drijema.
Malo se moe oekivati od onoga dana, ako ga se uope moe nazvati danom, za koji nas ne budi
na Genij, nego mehaniko gurkanje nekog sluge, za koji nas ne bude nae novosteene snage i
tenje iznutra, popraene lelujanjem nebeske glazbe, umjesto tvornikih zvona, a zrak ispunjava
miomiris - za ivot vii od onog iz kojeg smo utonuli u san; i tako tama rodi svojim plodom i sma
se pokazuje dobrom, ne manje od svjetlosti. ovjek koji ne vjeruje da svaki dan sadri sat raniji,
svetiji i praskozorniji od onih koje je dosad oskvrnuo, izgubio je nadu u ivot te se kree silaznim i
sve mranijim putem. Nakon djelominog prestanka osjetilnog ivota, ovjekova dua, njeni organi
zapravo, iznova se okrepljuju svakoga dana i njegov Genij iskuava koliko moe ozbiljiti od
plemenita ivota. Svi znaajni dogaaji, rekao bih, zbivaju se izjutra i u jutarnjem ozraju. Vede
kau: "Svi umovi bude se s jutrom." Pjesnitvo i umjetnost, najkrasnija i najnezaboravnija ljudska
djela, potjeu iz toga doba. Svi pjesnici i heroji, poput Memnona, djeca su Aurore, i odailju svoju
glazbu u svitanje. Onome ija gipka i krepka misao dri korak sa suncem, dan je neprestano jutro.
Nije vano to kau ure ili ljudski stavovi i poslovi. Jutro je kada sam budan i u meni je zora.
Moralna reforma je nastojanje da se odbaci san. Zato ljudi polau tako bijedan raun o svome danu
63

Anonimna pjesma iz 17. stoljea.

Iz Konfucija.
65
Thoreau se ovaj put igra slinou grkih rijei "rani, ranojutarnji" i "heroj, junak".
64

65

ako nisu drijemali? Nisu tako slabi u raunanju. Da ih nije svladala snenost neto bi izveli. Milijuni
su dovoljno budni za tjelesni rad, no samo jedan od milijuna dovoljno je budan za djelotvoran umni
napor, tek jedan pak od stotinu milijuna za pjesniki ili boanski ivot. Biti budan znai biti iv. Jo
nikad nisam sreo posve budna ovjeka. Kako bih ga mogao pogledati u lice?

Moramo nauiti kako se iznova probuditi i budnima odrati, ne mehanikim pomagalima,

nego beskrajnim iekivanjem zore, koja nas ne ostavlja ni u najvrem snu. Ne znam nita to
ohrabruje vie od neupitne sposobnosti ovjekove da uzdigne svoj ivot svjesnim nastojanjem. Ve
je neto biti kadar naslikati odreenu sliku ili isklesati kip i tako uiniti nekoliko predmeta lijepima,
ali daleko je uzvienije klesati i slikati samo ozraje i medij kroz koji gledamo, za to smo moralno
kadri. Utjecati na kakvou dana, to je najvia umjetnost. Zadaa je svakog ovjeka uiniti svoj
ivot, ak i u pojedinostima, vrijednim kontemplacije u svome najuzvienijem i nakritinijem asu.
Kad bismo odbacili, ili radije iscrpli, triave obavijesti kakve dobivamo, proroita bi nas
razgovijetno obavijestila kako to initi.

Otiao sam u umu jer sam htio ivjeti promiljeno, suoiti se samo s bitnim injenicama
ivota i vidjeti mogu li nauiti ono emu me ima poduiti, a ne da na pragu smrti otkrijem kako
nisam ivio. Nisam htio ivjeti ono to nije ivot, ivljenje je odve dragocjeno; niti sam se htio
prepustiti rezignaciji, osim ako to nije prijeko potrebno. elio sam ivjeti duboko i isisati sr ivota,
ivjeti tako jedro i spartanski da satrem sve to nije ivot, kositi irokim zamasima i biti za dlaku do
ruba, satjerati ivot u kut i svesti ga na najniu vrijednost, i ako se pokae bijednim, e pa onda
obuhvatiti svekoliku i istinsku bijedu njegovu; ako je pak uzvien, pokazati to iskustvom i biti kadar
iznijeti njegov pravi prikaz u svome sljedeem izletu. Jer u veine ljudi, ini mi se, vlada udnovata
neizvjesnost u vezi s time je li on od avla ili od Boga, pa poneto ishitreno zakljuuju da je glavni
cilj ovjekov ovdje "veliati Boga i dovijeke u njemu uivati"66.

Pa ipak vodimo nizak ivot, poput mrava, premda nam pripovijest govori da smo jo davno
pretvoreni u ljude67; poput Pigmeja borimo se protiv dralova68; zabluda za zabludom, zakrpa na
zakrpu, a povod naoj najizvrsnijoj vrlini suvina je i izbjeiva muka. ivot nam je rastrgan
sitnicama. estitu ovjeku jedva da je potrebno brojati vie od svojih deset prstiju, a u krajnjem
sluaju moe dodati deset nonih i odbaciti ostalo. Jednostavnost, jednostavnost, jednostavnost!
Kaem, neka vaih poslova bude dva ili tri, a ne stotinu ili tisuu; umjesto milijuna brojite pola
tuceta i vodite raune na noktu palca. Sred nestalne puine civilizirana ivota valja voditi brigu o
tolikim olujama, ivome pijesku i tisuu i jednoj stavci te ovjek, ako ne eli nasukati se, potonuti i
uope se ne domoi luke, mora ivjeti vodei se priblinim raunom, a onaj tko uspijeva, doista
mora sjajno raunati. Pojednostavnjuj, pojednostavnjuj. Umjesto tri obroka dnevno, ako je potrebno
jedi samo jedan, umjesto stotinu jela pet, a razmjerno tome svedi i ostale stvari. Na ivot nalik je
66

Iz novoengleskoga katekizma.
Eak, sin Zeusa i Egine, dobio je otok nazvan po svojoj majci pa je, elei vladati nekim narodom, zatraio od Zeusa da
sve mrave na otoku pretvori u ljude.
68
Trojanski se odredi u Ilijadi usporeuju sa dralovima.
67

66

na njemaku konfederaciju69, sastavljenu od sitnih dravica ije se granice vazda mijenjaju tako da
ak ni Nijemac ne moe u danom trenutku rei gdje joj je granica. I sama nacija, sa svim svojim
takozvanim unutarnjim usavrenjima, koja su, usput kazano, odreda izvanjska i povrinska, upravo
je takva nezgrapna i prebujna ustanova, natrpana pokustvom i spotie se o vlastite zamke, razorena
raskoi i nesmotrenim troenjem, nedostatkom raunice i vrijednog cilja, kao i milijun kuanstava u
zemlji; a za nju kao i za njih jedini je lijek stroga ekonomija, kruta i vie no spartanska
jednostavnost ivota i uzvienost svrhe. Ona ivi prebrzo. Ljudi misle kako je bitno da Nacija ima
trgovinu, izvozi led, razgovara putem telegrafa i putuje pedeset kilometara na sat, bez dvojbe, bez
obzira na to ine li to oni ili ne ine; no bismo li trebali ivjeti kao pavijani ili kao ljudi, pomalo je
neizvjesno. Ako ne pravimo eljeznike pragove, ne kujemo tranice te ne posveujemo dane i noi
poslu, nego stanemo eprkati po svom ivotu da bismo ga poboljali, tko e graditi pruge? Ako se
pak ne izgrade pruge, kako emo pravovremeno stii na nebo?70 No ako ostanemo kui i gledamo
svoja posla, kome e trebati pruge? Ne vozimo se mi prugom, ona se vozi nama. Jeste li se ikad
upitali koji su to pragovi to lee pod prugom? Svaki od njih jedan je ovjek, Irac ili Amerikanac.
Tranice su poloene na njih a oni prekriveni pijeskom, i vagoni klize preko njih. San im je vrst,
uvjeravam vas.71 Svakih nekoliko godina poloi se nova koliina i preko nje se prelazi; pa, ako neki
uivaju u vonji prugom, drugi imaju tu nesreu da se preko njih vozi. A kad pregaze ovjeka koji
hoda u snu, prekobrojnog spavaa u krivom poloaju, i probude ga, onda odjednom zaustave kola te
nastane strka i vika, kao da je to iznimka. Drago mi je znati da je potreban itav odred da zadri te
pragove polegnutima i ravnima u njihovim leitima, jer je to znak da bi jednom mogli ponovno
ustati.

Zato bismo ivjeli tako urno i tratili ivot? Odluili smo zgladnjeti prije nego to
ogladnimo. Ljudi kau da je bolje sprijeiti nego lijeiti, pa tako tisuu puta spreavaju danas da bi
sutra lijeili. Koliko je do rada, ne bavimo se nijednim iole znaajnim. Patimo od plesa sv. Vida72 i
nikako ne moemo sauvati mirnu glavu. Kad bih samo nekoliko puta potegnuo ue upnog zvona,
kao da je poar, to jest ne namjetajui zvono, teko da ijedno eljade u okolici Concorda, a mogao
bih gotovo kazati i ena ili djeak, unato stisci obveza koja mu je ujutro toliko puta bila izlikom,
ne bi sve ostavio i poao za tim zvukom, ne poglavito stoga da spasi imovinu od plamena, nego
mnogo vie, ako emo priznati istinu, da je vidi kako gori, jer ona izgorjeti mora, a mi je, nek se
zna, nismo zapalili - ili da je vidi gdje se gasi i pripomogne ako se to dolino ini; da, makar u
pitanju bila sama upna crkva. Jedva da itko odspava pola sata nakon ruka a da probudivi se ne
uspravi glavu i ne zapita: "to je nova?", kao da mu je ostatak ovjeanstva uvao strau. Neki daju
upute da ih se budi svakih pola sata, nesumnjivo bez ikakve druge svrhe, a onda, da se odue,
govore to su sanjali. Nakon prospavane noi novosti su nune koliko i doruak. "Kaite mi, molim
vas, bilo to novo to se nekom dogodilo bilo gdje na kugli zemaljskoj" - i onda uz kavu i pecivo
ita kako su nekom ovjeku toga jutra iskopali oi na rijeci Wachito, ni ne sanjajui za to vrijeme
da ivi u mranoj, bezdanoj mamutskoj peini ovoga svijeta te da sm ima tek zakrljali zametak
oka.

69

Misli se, dakako, na Njemaku prije ujedinjenja pod Ottom von Bismarckom.
Aluzija na pripovijetku Nathaniela Hawthornea Nebeska eljeznica.
71
Igra rijei: sleeper na engl. znai "eljezniki prag" ali i "spava".
72
Narodno ime za bolest ivanog sustava koja izaziva grenje miia.
70

67

Koliko je do mene, lako bih se snalazio i bez pote. Mislim da se njome priopuje doista malo
to vano. Kritiki govorei, u ivotu nisam primio vie od jednog ili dva pisma - napisao sam to
prije nekoliko godina - koja su bila vrijedna potanske pristojbe. Pota je u pravilu institucija kojom
ovjeku za njegove misli ozbiljno nudite novi to ga se tako esto bezbrino nudi u ali.73 Siguran
sam da u novinama nikad nisam proitao nijednu vijest vrijednu pamenja. Ako proitamo da je
netko opljakan, ubijen ili nastradao u nesrei, da je neka kua izgorjela, neka laa se nasukala, neki
parobrod odletio u zrak, da je neka krava pregaena na Zapadnoj pruzi, neki bijesni pas ubijen ili da
su jedne zime nahrupili skakavci - vie nikad neemo trebati itati o neem drugom. Jedna vijest je
dovoljna. Ako poznajete naelo, emu mariti za bezbroj primjera i primjena? Za filozofa sve su
takozvane novosti naklapanje, a oni koji ih izdaju i itaju starice za ajem. No nije malo onih koji
hlepe za tim naklapanjem. ujem da je neki dan u jednom od ureda nastala takva navala da se
doznaju posljednje vijesti iz inozemstva te je od pritiska popucalo nekoliko velikih staklenih ploa vijesti za koje ozbiljno mislim da ih je kakav dosjetljivac mogao napisati dvanaest mjeseci ili
dvanaest godina unaprijed s dovoljnom tonou. Kad je recimo panjolska u pitanju, ako znate
kako s vremena na vrijeme i u pravim omjerima ubaciti Don Carlosa i infantkinju, Don Pedra,
Sevillu i Granadu - moda su malko promijenili imena otkako sam zadnji put vidio novine - i
servirati borbu s bikovima kad ostale zabave izostanu, sve e biti doslovce tono i dat e nam
jednako dobru predodbu o stanju ili rasapu stvari u panjolskoj kao i najsaetiji i najbritkiji
novinski izvjetaji pod tim naslovom; to se pak tie Engleske, gotovo posljednja znaajna vjestica
iz toga kraja bila je revolucija iz 1649.; a ako ste nauili koliki su joj prosjeni godinji prinosi, vie
se nikada time ne trebate baviti, osim ako su vam pekulacije puko novane naravi. Ako o tome
smije suditi netko tko rijetko zagleda u novine, u inozemstvu se nikad ne zbiva nita novo, ne
izuzimajui ni Francusku revoluciju.

Kakve novosti! Koliko li je vanije znati to je ono to nikad nije bilo staro! "Kieou-he-yu
(velikodostojnik u dravi Wei) poslao je ovjeka Khoung-tseuu da dozna novosti. Khoung-tseu
naloio je glasniku da sjedne kraj njega i upitao ga ovako: to radi tvoj gospodar? Glasonoa s
potovanjem odgovori: Moj gospodar eli smanjiti broj svojih mana, ali nikako da im doe na kraj.
Kad je glasnik otiao, mudrac primijeti: Vrijedna li glasnika! Vrijedna li glasnika!"74 Propovjednik
bi, umjesto da jo jednom razvuenom propovijedi probija dremljivim seljacima ui na njihov dan
odmora - jer nedjelja je dolian svretak naopako provedenog tjedna, a ne svje i odvaan poetak
novog - trebao gromoglasno povikati: "Stanite! Dosta! Zato prividno tako brzo, a samrtno sporo?"

Varke i obmane dre se najiim istinama, dok je zbilja bajkovita. Kad bi se ljudi ustrajno
drali zbilje i ne doputali sebi da budu obmanuti, ivot bi, da ga usporedimo s onim to poznajemo,
nalikovao na bajke i prie iz Tisuu i jedne noi. Kad bismo potovali samo ono to je neizbjeno i
ima pravo postojati, glazba i poezija odjekivale bi ulicama. Kad smo neuurbani i mudri, opaamo
73

U izvorniku je upotrijebljen izraz penny-post. Tako se neko nazivala pota koja je zaraunavala peni po pismu, a igru
rijeima zaokruuje fraza a penny for your thoughts, u smislu "da mi je samo znati to misli?", ovdje prevedena
doslovno.
74
Konfucije, Analekta, XIV.

68

da jedino velike i vrijedne stvari opstoje trajno i bezuvjetno - da su sitni strahovi i sitni uici tek
sjena zbilje. To je uvijek zanosno i uzvieno. Zatvarajui oi i snivajui, pristajui da ih zavaraju
pojave, ljudi posvuda uspostavljaju i potvruju svakodnevni ivot rutine i navike, svejednako
sazdan na isto prividnim temeljima. Djeca, koja se igraju ivota, naziru njegov istinski zakon i
odnose jasnije nego ljudi, koji ga ne uspijevaju ivjeti dostojno, ali koji misle da ih iskustvo, to jest
neuspjeh, ini mudrijima. U jednoj sam hinduistikoj knjizi proitao da je "bio jednom kraljevi
kojega je, nakon to su ga u ranome djetinjstvu prognali iz rodnoga grada, othranio stanovnik ume
te je, dosegnuvi u takvom okruenju zrelost, vjerovao da pripada barbarskome soju s kojim je
ivio. Jedan od ministara njegova oca ga je naao, otkrio mu tko je on, pa je njegovo pogreno
shvaanje vlastite naravi uklonjeno i on je spoznao da je kraljevi. Tako i dua", nastavlja
hinduistiki mudrac, "iz okolnosti u kojima boravi pogreno izvodi svoju narav, dok joj neki sveti
uitelj ne razotkrije istinu i ona spozna da je Brahma." Uoavam da mi, itelji Nove Engleske,
ivimo ovim bijednim ivotom jer na pogled ne prodire kroz povrinu stvari. Mislimo da jest ono
to izgleda da jest. Kad bi netko proetao ovim gradom i vidio samo zbilju, to mislite, gdje bi
zavrio "Mill-dam"?75 Kad bi nas izvijestio o zbilji koju je ondje vidio, ne bismo prepoznali mjesto
iz njegova opisa. Promotrite samo neku zgradu za sastanke, sudnicu, zatvor, trgovinu ili stambenu
kuu, recite to to oni doista jesu pred istinskim pogledom, i svi e se u vaem prikazu raspasti.
Ljudi dre istinu dalekom, na rubovima naeg sustava, iza najdalje zvijezde, otprije Adama i nakon
posljednjeg ovjeka. U vjenosti doista ima neeg istinskog i uzvienog. No sva ta vremena, mjesta
i prigode sada su i ovdje. Sam Bog vrhuni u sadanjem trenutku i nikad nee biti boanskiji u
protijeku svih doba. A pojmiti to je uzvieno i plemenito uope smo u stanju jedino trajnim
ulijevanjem i namakanjem u zbilji koja nas okruuje. Univerzum neprestano i pokorno odgovara
naim shvaanjima; bilo da putujemo brzo ili polako, staza nam je poloena. Provedimo, dakle,
ivot u shvaanju. Pjesnik ili umjetnik jo nikad nije imao tako lijep i plemenit naum a da ga barem
netko od njegova potomstva ne bi mogao provesti.

Provedimo jedan dan smotreno kao priroda, i neka nas iz kolosijeka ne izbaci svaka orahova
ljuska i komarevo krilce koje padne na tranice. Ustanimo rano i postimo, ili dorukujmo, lagano i
bez pomutnje; neka drutvo dolazi i odlazi, neka zvona zvone i djeca plau - odluni da nam dan
bude pravi. Zato da popustimo i predamo se struji? Ne budimo uzrujani i nadjaani u tom stranom
brzacu i vrtlogu zvanom ruak, smjeteni u podnevnim pliinama. Prebrodi tu opasnost i na
sigurnom si, jer ostatak puta vodi nizbrdo. Neoputenih tetiva, s jutarnjom bodrou, plovi dalje
gledajui u drugom smjeru, privezan za jarbol poput Odiseja. Ako stroj zvidi, neka samo zvidi
dok ne promukne od muke. Ako zvono zvoni, zato da trimo? Vidjet emo kakva je glazba u
pitanju. Smjestimo se, prihvatimo se posla i zagazimo kroz mulj i blato mnijenja, predrasude,
tradicije, obmane i privida, tih naplavina to prekrivaju globus, kroz Pariz i London, kroz New York
i Boston i Concord, kroz crkvu i dravu, kroz poeziju i filozofiju i religiju, dok ne dospijemo do
vrstoga dna i nepominog stijenja, koje moemo nazvati zbiljom, i kaimo: to je to, i nema greke;
a onda osnujmo, naavi point dappui76, pod bujicom, mrazom i vatrom, mjesto gdje moemo
podii zid ili dravu, ili sigurno postaviti rasvjetni stup, ili moda mjerni instrument, ne Nilomjer77

75

Sredite Concorda, gdje su se ljudi sastajali i sklapali poslove.

Franc. uporinu toku.
77
Sprava za mjerenje vodostaja Nila u drevnom Egiptu.
76

69

nego Zbiljomjer, da bi budua doba mogla znati kako je duboka bujica varki i privida narastala s
vremena na vrijeme. Stanete li pravo nasuprot i suelice nekoj

injenici, vidjet ete kako sunce blista na objema svojim povrinama, kao sablja, i osjetiti
kako vas njeno blago sjeivo raspolavlja kroz srce i sr, te ete tako sretno zakljuiti svoj smrtni
put. Bila ona ivot ili smrt, mi udimo jedino za zbiljom. Ako doista umiremo, ujmo onda
krkljanje u grlu i outimo hladnou u udovima; ako smo pak ivi, krenimo za svojim poslom.

Vrijeme je tek rijeka na koju odlazim pecati. Pijem iz nje, ali dok pijem vidim pjeskovito dno
i razabirem kako je plitko. Njena lagana struja otjee, ali vjenost ostaje. Otpio bih jo dublje,
pecao na nebu ije je dno posuto oblucima zvijezda. Ne mogu nabrojati do jedan. Ne poznajem prvo
slovo abecede. Oduvijek sam alio to nisam mudar kao na dan svoga roenja. Um cijepa, on lui i
utire put do tajne stvari. Ne elim da mi ruke budu uposlenije nego to je potrebno. Moju glavu ine
ruke i noge. Osjeam da su u njoj sabrane sve moje najbolje sposobnosti. Nagon mi kae da je moja
glava organ za rovanje, kao to se neki stvorovi koriste svojim rilom i prednjim apama, i njome u
prokopati i izrovati sebi put kroz ova brda. Mislim da je najbogatija ila tu negdje, sudim tako
prema raljama i rijetkim isparenjima; i tu u poeti kopati.

70

tivo

S malo vie promiljenosti u izboru svojih zanimanja, moda bi svi ljudi u bitnome postali
uenjaci i promatrai, jer njihova su narav i sudbina svakako svima podjednako zanimljive. U
gomilanju imutka za sebe ili svoje potomstvo, u zasnivanju obitelji ili drave, ak i u stjecanju
slave, mi smo smrtni; ali u bavljenju istinom besmrtni smo i ne trebamo se bojati mijene i sluaja.
Najstariji egipatski ili hinduistiki filozof zadigao je krajiak vela sa statue boanstva, a uzdrhtalo
ruho i dalje je podignuto te ja motrim krasotu novu kao i kad ju je gledao on, jer sam to ja u njemu
tada bio tako smion, a on u meni sada nanovo vidi isti prizor. Na to se ruho nije nataloila praina;
otkako je boanstvo razotkriveno vrijeme nije proteklo. Vrijeme koje mi doista usavravamo, ili
koje je usavrivo, nije ni prolo, ni sadanje, ni budue.

Moje boravite bilo je pogodnije, ne samo za miljenje nego i za ozbiljno itanje, od

sveuilita; i premda mi je obina posudbena knjinica bila izvan dosega, vie sam no ikada doao
pod utjecaj onih knjiga to kolaju diljem svijeta i ije reenice prvotno bijahu ispisane na kori
drveta, a sada se tek povremeno umnaaju na lanenom papiru. Pjesnik Mr Camar Uddn Mast78
kae: "U sjedeem poloaju prolaziti krajevima duhovnoga svijeta: tu sam blagodat naao u
knjigama. Opiti se od samo jedne ae vina: taj uitak doivjeh iskapljuju napitak ezoterinih
uenja." Ljeti sam na stolu drao Homerovu Ilijadu, iako sam tek tu i tamo zagledao u njene
stranice. Neprestani rad rukama, u prvo vrijeme, jer morao sam u isto vrijeme dovravati kuu i
okopavati grah, onemoguio mi je obimniji studij. No krijepili su me izgledi za takvo itanje u
budunosti. Proitao sam jedan ili dva plitka putopisa u predasima tijekom rada, dok me to
bavljenje nije postidilo te sam se upitao gdje li ja to sad ivim.

Prouavatelj moe itati Homera ili Eshila na grkom bez pogibli od rasipanja ili traenja
vremena, jer to podrazumijeva da se u nekoj mjeri ugleda na njihove junake i posveuje jutarnje
sate njihovim stranicama. Herojske knjige, makar bile otisnute pismenima materinjeg nam jezika,
uvijek e biti na jeziku mrtvom za izopaena vremena; pa moramo revno tragati za znaenjem
svake rijei i stiha, nasluujui na osnovi mudrosti, sranosti i velikoduja kakvima raspolaemo
smisao iri od onog to ga doputa uobiajena uporaba. Suvremeni jeftini i plodni tisak, sa svim
svojim prijevodima, malo je uinio da nas priblii herojskim piscima starine. Doimaju se oni
jednako samotnima, a pismo na kojem su otisnuti jednako rijetkim i neobinim kao i uvijek. Vrijedi
utroiti mladenake dane i dragocjene sate ako nauite makar pokoju rije nekog drevnog jezika,
izdignutu iznad ispraznosti ulice, da vam bude trajnim poticajem i izazovom. Ne pamti zalud seljak
i ne ponavlja ono malo latinskih rijei to ih je uo. Ljudi kadto govore kao da e prouavanje
klasika ustupiti mjesto modernijim i praktinijim prouavanjima; no pustolovni e prouavatelj
uvijek prouavati klasike, na kojem god jeziku bili napisani i koliko god drevni bili. Jer to su
klasici doli najuzvienije zabiljeene misli ovjekove? Oni su jedina proroita koja nisu propala i
sadre odgovore na najmodernija istraivanja kakve Delfi i Dodona nikad nisu pruili. Mogli bismo
78

Osamnaestostoljetni indijski pjesnik.

71

se isto tako okanuti prouavanja prirode jer je ona stara. Valjano itanje, to jest itanje prave knjige
u pravom duhu, plemenita je vjeba, i itatelja e zaposliti vie no ikoja vjeba to je cijene obiaji
vremena. Ono iziskuje uvjebavanje kakvom su se podvrgavali atleti, postojanu usmjerenost gotovo
cijeloga ivota tome cilju. Knjige se moraju itati promiljeno i uzdrljivo kao to bijahu i napisane.
Nije ak dovoljno biti kadar govoriti jezikom toga naroda na kojemu su napisane jer postoji znatan
razmak izmeu govornog i pisanog jezika, jezika koji se uje i jezika koji se ita. Prvi je obino
prolazan, zvuk, govor, puko narjeje, gotovo ivotinjski, i uimo ga nesvjesno, poput zvijeri, od
majke. Drugi je zrelost i iskustvo prvoga; ako je ono na materinji jezik, ovo je na oinski jezik,
suzdran i biran izraz, odve znakovit da bi ga uho ulo, i moramo se nanovo roditi da bismo ga
govorili. Svjetina koja je u srednjem vijeku tek govorila grki i latinski jezik nije sluajnou svoga
roenja bila ovlatena itati genijalna djela napisana na tim jezicima; jer ona nisu bila napisana na
grkom ili latinskom to su ga oni poznavali, nego na biranom jeziku knjievnosti. Oni nisu bili
nauili plemenitija narjeja Grke i Rima, jer je i sam materijal na kojemu su bila napisana za njih
bio papir za bacanje79 te su umjesto toga cijenili jeftinu suvremenu knjievnost. No, kad je nekoliko
europskih naroda steklo zasebne, premda sirove pisane jezike, dostatne za svrhe njihovih
knjievnosti u usponu, oivjela je tada i prva uenost, a uenjaci su s one udaljenosti bili u stanju
razaznati blago starine. Ono to rimsko i grko mnotvo nije moglo uti, nakon protijeka vjekova
nekolicina je uenjaka itala, a tek nekolicina uenjaka to i dalje ita.

Koliko god se divili povremenim izljevima govornikove rjeitosti, najplemenitije pisane rijei
obino su iza ili iznad nepostojanoga govornog jezika koliko je i zvjezdani svod iza oblaka. Ondje
su zvijezde, i oni koji umiju, mogu ih itati. Astronomi ih vjeito tumae i promatraju. One nisu
isparenja poput naih dnevnih razgovora i hlapivoga daha. Ono to se na forumu naziva rjeitou u
radnoj sobi obino se pokazuje kao retorika. Govornik se preputa nadahnuu prolazne prilike i
govori svjetini pred sobom, onima koji ga mogu uti; no pisac, iji je ujednaeniji ivot njegova
prilika i kojega bi smeli dogaaj i mnotvo to nadahnjuju oratora, govori umu i srcu ovjeanstva,
svima u svakom dobu koji ga mogu razumjeti.

Ne udi to je Aleksandar na svojim pohodima nosio sa sobom Ilijadu u dragocjenoj krinjici.

Pisana rije najprobranija je relikvija. Ona je ujedno neto nama bliskije i univerzalnije od bilo
kojega drugog umjetnikog djela. Ona je umjetniko djelo najblie samome ivotu. Moe se
prevesti na svaki jezik i biti ne samo proitana nego doista i udahnuta sa svih ljudskih usana - ne tek
prikazana na platnu ili u mramoru, nego isklesana iz daha ivota samog. Simbol misli drevnog
ovjeka postaje govorom suvremena ovjeka. Dvije tisue ljeta spomenicima je grke knjievnosti,
kao i njenim mramorima, pridalo tek zreliji zlatni i jesenski preljev, jer su svoje vedro i nebesko
ozraje oni donijeli u sve zemlje da se zatite od nagrizanja vremena. Knjige su pohranjeno blago
svijeta i mjerodavno naslijee narataj i narod. Knjige, one najstarije i najbolje, prirodno se i s
punim pravom koe na policama svake kuice. Ne zauzimaju se ni za kakvu svoju stvar, ali dok
prosvjeuju i krijepe itatelja njegov ih zdrav razum nee odbiti. Njihovi su autori naravna i
neodoljiva aristokracija u svakom drutvu te vie no kraljevi ili carevi utjeu na ovjeanstvo. Kad
79

Odnosi se na injenicu da su neki antiki klasici preivjeli samo zahvaljujui tome to su se srednjovjekovni sveenici
sluili tim rukopisima kao papirom za vlastite biljeke.

72

nepismeni, a moda i prezrivi trgovac poduzetnou i marom zaradi uenu dokolicu i neovisnost
pa ga pripuste u bogatake i pomodne krugove, on se najposlije neumitno okree onim jo viim, ali
i nepristupanim krugovima intelekta i duha te je svjestan jedino nesavrenstva svoje kulture, kao i
ispraznosti i nedostatnosti svih svojih bogatstava pa svoj razbor dodatno dokazuje samo trudom da
svojoj djeci osigura onu intelektualnu kulturu iji manjak tako snano uti, i tako postaje osnivaem
obitelji.

Oni koji nisu nauili itati drevne klasike na jeziku na kojemu su napisani nuno imaju veoma
nesavreno znanje o povijesti ljudskoga roda; jer upada u oi da nikada nije nainjen nikakav njihov
prijepis na neki od modernih jezika, osim ako se sama naa civilizacija ne moe smatrati takvim
jednim prijepisom. Homer jo nikad nije otisnut na engleskom, kao ni Eshil, ak ni Vergilije - djela
istanana, temeljito sazdana i krasna gotovo kao samo jutro; jer kasniji su pisci, ma to mi govorili
o njihovu geniju, rijetko, ako uope, dosegnuli razraenu ljepotu, dotjeranost te doivotnu i junaku
knjievnu rabotu starih. O tome da ih se zaboravi govore jedino oni koji ih nikad nisu upoznali. Ve
emo ih moi zaboraviti kad nas budu krasili uenost i genij koji e nam omoguiti da ih pratimo i
vrednujemo. Uistinu bogato bit e ono doba kad se relikvije to ih nazivamo klasicima, te jo starije
i vie no klasine ali jo manje poznate svete knjige raznih naroda, budu jo namnoile, kad se
Vatikani ispune Vedama, Zend Avestama i Biblijama, Homerima, Danteima i Shakespeareima, a
sva nadolazea stoljea jedno za drugim poloe svoje trofeje na forum svijeta. S takve se hrpe
moemo nadati da emo se napokon uspeti na nebo.

Djela velikih pjesnika ovjeanstvo jo nikad nije proitalo, jer ih mogu itati samo veliki
pjesnici. Proitane su jedino kao to mnotvo ita zvijezde, veinom astroloki, a ne astronomski.
Veina ljudi nauila je sluiti bijednoj praktinosti, kao to su nauili raunati kako bi vodili raune
i izbjegli da ih varaju u trgovini; no o itanju kao o plemenitoj intelektualnoj vjebi znaju malo ili
nita; pa ipak, u viem je smislu jedino to itanje, ne ono to nas uljuljkuje kao rasko i
plemenitijim sposobnostima za to vrijeme doputa da spavaju, nego ono zbog ega moramo stajati
na prstima da bismo itali i emu moramo posvetiti svoje najpozornije i najbudnije sate.

Mislim da bismo, kad jednom nauimo slova, trebali itati ono to je u knjievnosti najbolje, a
ne zauvijek ponavljati abecedu i jednoslone rijei, u etvrtom ili petom razredu, na najnioj klupi u
prvom redu. Veina je zadovoljna ako ita ili slua itati te ih moda uvjeri mudrost jedne dobre
knjige, Biblije, a ostatak ivota vegetiraju i rasipaju svoje sposobnosti na takozvano lako tivo. U
naoj Posudbenoj knjinici postoji jedno viesveano djelo, naslovljeno Mala itanka80, za koju
sam mislio da se odnosi na grad toga imena u kojemu nisam bio. Ima onih koji, poput kormorana i
nojeva, mogu probaviti kojeta takvoga, ak i nakon najobilnijeg ruka od mesa i povra, jer ne
doputaju da se ita baci. Ako su drugi strojevi to pribavljaju takvu hranu, oni su strojevi koji je
itaju. itaju devettisuitu pripovijest o Zebulonu i Sefroniji, o tome kako su se oni voljeli kao
nitko prije i na kakve je zapreke nailazila njihova istinska ljubav - u svakom sluaju, kako je jurila i
spoticala se, pa se podizala i nastavljala! Kako se na crkveni toranj uspeo neki jadniak koji se
80

Engl. Little Reading.

73

nikad nije trebao penjati ni na seoski zvonik; e da bi onda, nepotrebno ga smjestivi onamo gore,
razdragani romanopisac povukao zvono da se svi okupe i pouju: Boe moj, kako li je opet siao!
Ako mene pitate, mislim da bi im bilo bolje da sve takve nadobudne junake ope romanesknosti
preobraze u ljudske vjetrokaze, kao to su neko heroje smjetali meu zvijea, i puste ih da se
ondje okreu dok ne zahraju, umjesto da silaze i gnjave estite ljude svojim psinama. Kad sljedei
put romanopisac potegne zvono, neu se pomaknuti pa makar zgrada za sastanke izgorjela.
"Skakutanje Supka-Cupka, srednjovjekovna romansa proslavljenog autora Tokice-kvokice, izlazit
e u mjesenim nastavcima; velika navala, nemojte nagrnuti svi odjednom." Sve to oni itaju
izbeenih oiju, s ustremljenom i primitivnom znatieljom, neumorna eluca ijim naborima vie ne
treba draenja, ba kao to neko etverogodinje djetece ita svoje pozlaeno izdanje Pepeljuge od
dva centa - bez ikakva meni vidljivog napretka u izgovoru, naglasku, isticanju ili ikakve vee
vjetine u izvlaenju ili umetanju pouke. Ishod je tupost vida, zastoj ivotnih tokova, ope otapanje
i osipanje umnih sposobnosti. Takvi se paprenjaci peku svakodnevno i ustrajnije od istoga
peninog ili raenog i kukuruznog kruha u gotovo svakoj penici, a nalaze i sigurnije trite.

Najbolje knjige ne itaju ak ni oni koje nazivaju dobrim itateljima. Na to se svodi naa
kultura u Concordu? U ovome mjestu, uz veoma malobrojne iznimke, nema ukusa za najbolje ili za
vrlo dobre knjige ak ni iz engleske knjievnosti, ije rijei svi mogu itati i sricati. ak su i
fakultetski kolovani i takozvani liberalno obrazovani ljudi ovdje i drugdje veoma slabo ili nikako
upoznati s engleskim klasicima; koliko je pak do zapisane mudrosti ovjeanstva, drevnih klasika i
Biblije, dostupnih svima koji za njih hoe znati, posvuda ih se tek u najmanjoj mjeri nastoji
upoznati. Poznajem sredovjenog drvosjeu koji uzima jedne francuske novine, ne radi novosti,
kae, jer on je iznad toga, nego da "ostane u formi", budui Kanaaninom po roenju; a kad ga
pitam to smatra najboljim to moe initi na ovome svijetu, on uz to navodi odravanje i
obogaivanje svoga engleskog. Otprilike toliko u pravilu ine ili tee initi fakultetski obrazovani, i
u tu svrhu uzimaju engleske novine. Koliko e onaj tko je netom proitao moda jednu od najboljih
engleskih knjiga nai ljudi s kojima e o tome moi razgovarati? Ili, pretpostavimo da je upravo u
izvorniku proitao neki grki ili latinski klasik, na glasu ak i meu takozvanim nepismenima; nee
nai ba nikoga s kime bi mogao porazgovarati, ve e o tome morati utjeti. tovie, na naim
fakultetima jedva da postoji profesor koji je, ako je svladao potekoe jezika, u jednakoj mjeri
svladao potekoe britkosti i poezije nekog grkog pjesnika te moe ita prenijeti pozornom i
herojskom tiocu; a koliko je do svetih spisa, iliti Biblij ovjeanstva, tko mi u ovome gradu moe
navesti makar njihove naslove? Veina ljudi ne zna da je ijedan narod osim idova imao sveto
pismo. ovjek, bilo koji ovjek, dobrano e skrenuti s puta da podigne srebrni dolar; ali ovdje su
zlatne rijei, koje su izgovorili najmudriji ljudi starine i u iju su nas vrijednost uvjeravali mudraci
iz svih potonjih doba; pa ipak uimo itati tek do razine lakog tiva, poetnica i kolskih udbenika,
a kad zavrimo kolu, do Male itanke i knjiga pripovijedaka, koje su za djeake i poetnike; nae
itanje, nai razgovori i razmiljanje odreda su na veoma niskim granama, dostojni tek pigmeja i
patuljaka.

Teim upoznati ljude mudrije od onih to ih je iznjedrila ova naa konkordska zemlja, ija su
imena ovdje jedva poznata. Ili trebam uti za Platona, a da nikad ne proitam njegovu knjigu? Kao
da mi je Platon sugraanin, a ja ga nikad nisam vidio - moj prvi susjed a da ga nikad nisam uo
74

govoriti ili oslukivao mudrost njegovih rijei. No kako zapravo stoji s time? Njegovi Dijalozi, koji
sadravaju ono to je u njemu bilo besmrtno, poivaju na prvoj polici, a ja ih ipak nikad ne itam.
Neobrazovani smo, priprosti i nepismeni; i priznajem da u tom pogledu ne pravim osobitu razliku
izmeu nepismenosti svojih sumjetana koji uope ne umiju itati i nepismenosti onoga tko je
nauio itati samo ono to je za djecu i slabane umove. Trebali bismo biti dobri koliko i velikani
starine, ali dijelom najprije tako da spoznamo koliko su dobri oni bili. Soj smo krljavaca i u svojim
se intelektualnim uzletima vinemo tek malko vie od novinskih stupaca.

Nisu sve knjige tupave koliko i njihovi itatelji. Vjerojatno postoje rijei upuene upravo
naem poloaju koje bi, kad bismo ih zbilja mogli uti i razumjeti, za na ivot bile ljekovitije od
jutra ili proljea, a moda bi za nas navukle nov izraz na lice stvar. Kolikim se ljudima otvorilo
novo doba u ivotu nakon itanja neke knjige. Moebit za nas postoji knjiga koja e rastumaiti
naa udesa i razotkriti nam nova. Trenutano neizgovorive stvari mogli bismo negdje nai
izgovorenima. Ista ta pitanja koja uznemiruju, zbunjuju i smuuju nas nadolazila su u svoje doba
svim mudrim ljudima; nitko nije bio izostavljen, a svatko je na njih odgovarao, sukladno
mogunostima, svojim rijeima i svojim ivotom. K tome, s mudrou nauit emo se i
irokogrudnosti. Samotni najamnik na imanju u okolici Concorda, koji se drugi put rodio i doivio
osebujno vjersko iskustvo te ga, kako dri, njegova vjera primorava na utljivu ozbiljnost i
iskljuivost, moda misli da to nije istina; no Zoroaster je, prije vie tisua godina, kroio istom
stazom i doivio isto iskustvo, ali je, budui mudar, znao da je ono univerzalno pa se spram svojih
blinjih ophodio sukladno tome, a kau ak da je iznaao i uspostavio bogotovlje meu ljudima.
Neka se dakle ponizno povee sa Zoroasterom, a preko oslobaajueg utjecaja svih velikana i sa
samim Isusom Kristom, pa neka "naa crkva" ode bestraga.

Hvastamo se da pripadamo devetnaestom stoljeu i da napredujemo najbre od svih naroda.

No, razmotrite koliko malo ovo selo ini za svoju kulturu. Ne elim laskati svojim sumjetanima,
niti elim da oni laskaju meni, jer to nee unaprijediti ni njih ni mene. Treba nas izazivati podbadati nas kao volove, to i jesmo, na klipsanje. Imamo razmjerno pristojan sustav obinih
pukih kola, kola koje su samo za djeicu; no izuzevi napol izgladnjeli Licej 81 po zimi te
odnedavna slabane poetke knjinice to ih je nagovijestila drava, nemamo kola za sebe.
Troimo vie na gotovo svaki artikl za tjelesnu prehranu ili boljke negoli na svoju duevnu hranu.
Vrijeme je da dobijemo ne-obine kole, da se vie ne ostavljamo obrazovanja kad postanemo
mukarci i ene. Vrijeme je da sela postanu sveuilitima a njihovi stariji itelji lanovi
sveuilinog zbora, dovoljno dokoni - ako su doista tako dobrostojei - da se do kraja ivota bave
humanistikim studijima. Zar e svijet zauvijek biti ogranien na jedan Pariz ili jedan Oxford? Zar
studenti ne mogu boraviti ovdje i stjecati slobodno obrazovanje pod konkordskim nebom? Zar ne
moemo unajmiti nekog Abelarda da nam predaje? Avaj! to zbog krmljenja stoke i voenja
trgovine, predugo ostajemo udaljeni od kole i nae se obrazovanje alosno zanemaruje. U ovoj
zemlji selo bi u nekim pogledima trebalo preuzeti mjesto europskog plemia. Trebalo bi biti
pokroviteljem lijepih umjetnosti. Dovoljno je bogato. Manjka mu samo velikoduja i uglaenosti.
Moe troiti dovoljno novca na stvari to ih cijene seljaci i trgovci, ali smatra se utopijskim
81

Ustanova koja je u Novoj Engleskoj bila pokrovitelj javnih rasprava i predavanja.

75

predloiti da troe novac na stvari za koje umniji ljudi znaju da su daleko vrednije. Ovaj je gradi
utroio sedamnaest tisua dolara na gradsku vijenicu, zahvaljujui srei ili politici, ali vjerojatno
nee utroiti toliko na ivu pamet, pravo meso za tu ljuturu, u stotinu godina. Stotinu dvadeset pet
dolara koliko se godinje sakupi za Licej tijekom zime bolje je potroeno nego bilo koja jednaka
svota koja se sabere u gradu. Ako ivimo u devetnaestom stoljeu, zato ne bismo uivali prednosti
to ih devetnaesto stoljee prua? Zato bi nam ivot bio u bilo kojem pogledu provincijalan? Ako
nam je do itanja novina, zato ne preskoimo bostonske traeve i smjesta ne uzmemo najbolje
novine na svijetu? A ne da gutamo kaicu "neutralnih obiteljskih" novina ili brstimo "Maslinove
granice"82 ovdje u Novoj Engleskoj. Neka do nas stignu izvjea svih uenih drutava pa emo
vidjeti znaju li ita. Zato bismo prepustili Harper & Brothersu i Redding & Co.-u83 da nam odabiru
tivo? Kao to se plemenita odnjegovana ukusa okruuje svime to pridonosi njegovoj kulturi genijem, uenou, otroumljem, knjigama, slikama, glazbom, znanstvenim instrumentarijem i
slinim - neka tako ini i selo: neka ne stane na uitelju, upniku, zvonaru, upnoj knjinici i trima
vijenicima samo zato to su nai hodoasniki preci s njima neko pregurali hladnu zimu na nekoj
vjetrometnoj stijeni. Skupno djelovanje sukladno je duhu naih ustanova i uvjeren sam da su,
budui da su nae prilike naprednije, naa sredstva vea od plemenitakih. Nova Engleska moe
unajmiti sve mudrace svijeta da dou i poduavaju je, omoguiti im boravak za to vrijeme i uope
ne biti provincijalna. To je neobina kola kakva nam nedostaje. Umjesto plemenitaa, imajmo
plemenita sela. Ako je potrebno, izostavite jedan most preko rijeke, idite ondje malko zaobilaznim
putem pa prebacite barem jedan luk preko mranijeg jaza neznanja to nas okruuje.

82

Onodobne novine, esto pod pokroviteljstvom vjerskih sljedbi, koje su donosile vie razonode negoli relevantnih
vijesti.
83
Izdavake kue iz New Yorka odnosno Bostona.

76

Zvuci

Ali dok se ograniavamo na knjige, makar one bile najprobranije i najklasinije, te itamo
samo pojedine pisane jezike, koji su sami po sebi tek narjeja i provincijalni, u opasnosti smo da
zaboravimo jezik to ga sve stvari i zbivanja govore bez metafore, jedini koji je bogat i standardan.
Mnogo se objavljuje, ali malo tiska. Zraka to struje kroz prozorski kapak vie se neemo sjeati
kad kapak bude posve uklonjen. Nikakva metoda ni disciplina ne moe nadomjestiti nunost da se
bude vjeno budan. to su predavanja iz povijesti, filozofije ili pjesnitva, ma kako probrana bila,
to je najbolje drutvo ili najdivnija redovnost ivota u usporedbi s disciplinom neprestanog
gledanja onoga to nam je gledati? Hoe li biti itatelj, puki izuavatelj ili vidjelac? Iitaj svoju
sudbinu, vidi to je pred tobom i kroi u budunost.

Tijekom prvoga ljeta nisam itao knjige; okopavao sam grah. tovie, esto sam inio i bolje.
U neka doba nisam mogao sebi priutiti da rtvujem cvijet sadanjeg trenutka bilo kakvom poslu,
umnom ili runom. Volim da mi ivot ima iroke margine. Katkad, za ljetnog jutra i nakon
uobiajenoga kupanja, sjedio bih na svome osunanom pragu od svitanja do podneva, zaneseno
snatrei, sred borova, oraha i rujeva, u nepomuenoj samoi i spokoju, dok su ptice pjevale uokolo
ili beumno leprale kroz kuu, dok me sunce to je dopiralo kroz moj zapadni prozor ili zvuk
putnikih kola na dalekoj cesti ne bi podsjetili na protjecanje vremena. U tim sam razdobljima
rastao kao kukuruz nou84, i bijahu ona mnogo bolja no ikakav rad rukama. Nije to bilo vrijeme
oduzeto od moga ivota, nego toliki suviak spram onoga to me inae dopadalo. Shvatio sam to
istonjaci razumiju pod kontemplacijom i odricanjem od djela. Veinom nisam mario kako prolaze
sati. Dan je odmicao kao da mi olakava neki posao; bijae jutro, i gle, sada je veer, a nije uinjeno
nita spomena vrijedno. Umjesto da pjevam poput ptica, tiho sam se smijeio svojoj neprekidnoj
srei. Kao to je vrabac ivkao sjedei na orahu pred mojim vratima, tako sam se i ja oglaavao
smijuljenjem ili priguenim urlikanjem to ga je on mogao uti iz moga gnijezda. Moji dani nisu
bili dani u tjednu koji bi nosili biljeg nekog poganskog boanstva, niti su bili isjeckani na sate i
rastoeni otkucajima ure; jer ivio sam poput Indijanaca Purija, za koje kau da "za juer, danas i
sutra imaju samo jednu rije te da razliku u znaenju izraavaju pokazujui unatrag za juer,
unaprijed za sutra i preko glave za tekui dan".85 Bila je to za moje sumjetane puka dokonost,
nema sumnje; ali da su ptice i cvijee o meni sudili prema svojim mjerilima, ne bih se bio pokazao
manjkavim.

ovjek mora svoje prigode pronai u sebi, istina je. Naravni dan veoma je spokojan i teko da
e mu zamjeriti na lijenosti.

84

Za kratkih, vruih i vlanih ljeta u Novoj Engleskoj kukuruz raste tako brzo te se preko noi ini kao da preko noi
dobiva na visini.
85
Iz, Ida Pfeiffer, A Ladys Voyage Round the World (1852.); rije je o brazilskom plemenu.

77

U svome sam nainu ivota, naspram onih koji su bili primorani izvan sebe traiti razonodu,
drutvo i kazalite, imao barem tu prednost da mi je sam moj ivot postao razonodom i nikad nije
prestajao biti nov. Bila je to drama s mnogo prizora i bez svretka. Kad bismo uvijek doista
zaraivali za ivot i ureivali svoj ivot prema posljednjem i najboljem nainu koji smo nauili, ne
bi nas nikad morila dosada. Slijedi svoj genij iz dovoljne blizine i on e ti neizostavno svakoga sata
pruati nove izglede. Voenje kuanstva bilo je ugodna razbibriga. Kad mi je pod bio prljav ustao
bih rano te, iznijevi sav namjetaj vani na travu - pri emu su postelja i njen okvir inili samo jednu
stavku - poprskao vodom pod i posuo ga bijelim pijeskom iz jezera pa ga metlom izribao dok ne bi
postao ist i bijel; a kad bi seljani podorukovali, jutarnje bi sunce ve dovoljno posuilo moju kuu
da sam se mogao iznova u nju useliti, pa su moje meditacije bile gotovo neprekinute. Bilo je
ugodno vidjeti sve moje pokustvo na travi kako tvori malu hrpu nalik ciganskom zaveljaju, i moj
trononi stol s kojega nisam micao knjige, pero i mastilo kako stoji sred borova i oraha. inilo se da
im je i samima drago to su izili te kanda im nije bilo po volji da ih se unese. Kadto sam bio u
kunji da razapnem ceradu iznad njih i ondje sjednem. Vrijedilo je vidjeti kako sunce obasjava te
stvari i uti kako vjetar slobodno pue u njih; toliko zanimljivije veina poznatih predmeta izgleda
napolju nego u kui. Ptica sjedi na oblinjoj grani, pod stolom raste smilje, a vitice kupina uvijaju
im se oko nogu; uokolo su rasuti borovi eeri, kestenove ahure i lie jagoda. Izgledalo je kao da
su upravo tako ti oblici preneseni u nae pokustvo, u stolove, stolce i krevetne okvire - jer su neko
bili okrueni njima.

Moja je kua bila na obronku, na samom rubu vee ume, usred mladoga gaja smolastih
borova i oraha te na tridesetak metara od jezera prema kojemu je nizbrdo vodila uska staza. U
mome prednjem dvoritu rasle su jagode, kupine i smilje, gospina trava i krica, grmoliki hrastovi i
divlje trenje, borovnice i glicina. Potkraj svibnja divlja trenja (Cerasus pumila) uresila bi rubove
staze njenim cvjetovima valjasto nanizanim u titove oko kratkih stapki, koje bi ujesen oteale od
krupnih i lijepih treanja te popadale na sve strane u zrakastim vijencima. Kuao sam ih iz utivosti
prema prirodi, iako nisu bile osobito ukusne. Ruj (Rhus glabra) je obilno rastao oko kue,
probijajui se kroz nasip koji sam podignuo te je u prvoj sezoni narastao metar i pol ili dva. Njegov
iroki perjasti list bio je oku ugodan, premda neobian. Veliki pupoljci koji su u kasno proljee
nicali iz suhog iblja koje se inilo mrtvim, razvijali su se kao nekom arolijom u ljupko zeleno i
njeno granje promjera jednog palca; a ponekad, dok sam sjedio uz prozor - tako su nehajno rasli i
teretili svoja slabana koljenca - zauo bih svjeu i njenu granu kako odjednom pada poput lepeze
na tlo, bez i daka vjetra, odlomljena vlastitom teinom. U kolovozu su velike nakupine bobica,
koje u cvatu bijahu privlaile brojne divlje pele, postupno poprimale svoju svijetlobarunastu
grimiznu boju te bi se pod teinom takoer povijale i slamale krhke udove.

Dok u ovo ljetno poslijepodne sjedim pokraj svoga prozora, jastrebovi krue oko moje istine;
zrak se oglaava hujanjem divljih golubova, koji mi letei udvoje i utroje presijecaju vidno polje ili
pak nemirno sjede na granama bijelih borova iza moje kue; jastrebac mreka staklastu povrinu
jezera i izvlai ribu; zerdav se iskrada iz movare pred mojim vratima i hvata abu uz obalu; a se
povija pod teinom movarica koje prhaju amo-namo; a u posljednjih pola sata ujem kloparanje
eljeznikih vagona, koje jenjava pa opet oivljava poput jarebijeg lepeta, prevozei putnike iz
Bostona na selo. Jer nisam ja ivio toliko izvan svijeta kao onaj momak kojega su, kako ujem,
78

poslali nekom seljaku u istonom dijelu gradia, no nije prolo mnogo a on je pobjegao i vratio se
kui, sav ofucan i eljan doma. Nikad ne bijae vidio tako beivotno i zabaeno mjesto; sav svijet je
ieznuo, ma ni zviduka nisi mogao uti! Sumnjam da sada u Massachusettsu ima takvog mjesta:

"Odista, selo nae postade metom

Hitrih eljeznikih strijela, a ponad
Spokojne ravni zvuk nas jedan tai - Concord."86

Fiburka pruga dodiruje jezero oko petsto metara junije od moga boravita. Do sela obino
odlazim njenim nasipom te sam tom sponom takorei povezan s drutvom. S ljudima na teretnoj
pruzi, koji prolaze cijelom duinom ceste, mimoilazim se tako esto te me pozdravljaju kao starog
znanca i oito misle da sam tu zaposlen; a to i jesam. I ja bih rado popravljao prugu negdje u
Zemljinoj orbiti.

Zviduk lokomotive prodire u moju umu ljeti i zimi, a zvui poput kliktaja jastreba koji lebdi
ponad dvorita nekog seljaka, obavjeujui me da brojni nemirni gradski, ili pak pustolovni seoski
trgovci iz drugog smjera, pristiu u okrug mjesta. Dok dolaze s jednog obzora, izvikuju upozorenje
onima iz drugog da se sklone s pruge, to se katkad uje u okrugu dvaju gradova. Evo, selo, stie
vaa roba, evo vaih namirnica, seljani! I nema nikoga tako neovisnog na svom imanju tko bi im
mogao rei ne. A evo vama vae isplate! uje se povik iz seljakova grla; balvani nalik dugim
ovnovima probijaima gibaju se trideset kilometara na sat prema gradskim zidinama, a s njima i
dovoljno stolaca da na njih posjeda sva umorna i optereena eljad to unutar njih ivi. Uz takvu
silnu i tropotavu uljudnost selo predaje gradu stolac. Ogoljena su sva brda borovnica, sve livade
brusnica zgrnute u grad. Gore stie pamuk, dolje odlazi tkanina; gore stie svila, dolje odlazi vuna;
gore stiu knjige, ali dolje odlazi pamet koja ih pie.

Kad nabasam na lokomotivu koja se s povorkom vagona udaljuje poput planeta - ili radije
poput kometa, jer promatra ne zna hoe li uz takvu brzinu i takav smjer ikad opet posjetiti na
sustav, budui da joj putanja ne slii zatvorenoj krivulji - s oblakom pare to se poput stijega vijori
za njom u zlatnim i srebrnim viticama, nalik brojnim pahuljastim oblacima koje sam vidio kako
visoko na nebu otvaraju svoju masu svjetlu - kao da e taj putujui polubog, taj tvorac oblaka,
naskoro okititi svoj vlak livrejom sutonskog neba; kad ujem kako brdima odjekuje frktanje toga
eljeznog konja nalik grmljavini, kako zemlja podrhtava od njegovih kopita te kako iz nozdrva
ispuhuje oganj i dim (ne znam kakvog e krilatoga konja ili vatrenog zmaja uklopiti u novu
mitologiju), ini se kao da je zemlja sada dobila soj dostojan da na njoj ivi. Kad bi sve bilo kao to
se ini i kad bi ljudi radi plemenitih ciljeva pretvarali elemente u svoje sluge! Kad bi oblak koji se
86

Iz pjesme Walden Spring Thoreauova bliskog prijatelja Elleryja Channinga, koji je napisao Thoreauovu biografiju i
pomogao pri objavljivanju nekih njegovih tekstova.

79

nadvija nad lokomotivom isparavao iz junakih djela, ili kad bi bio blagotvoran kao oblak to lebdi
iznad seljakovih polja, onda bi elementi i sama priroda radosno pratili ljude u njihovim poslovima i
bili im svita.

Prolazak jutarnjih vagona promatram s istim osjeajem kao izlazak sunca, koji jedva da je
redovitiji. Povorka njihovih oblaka koji se proteu daleko iza i uspinju sve vie, odlazei u nebesa
dok vagoni odlaze u Boston, na minutu prekriva sunce i baca sjenu na moje udaljeno polje: nebeska
povorka naspram koje je siuna povorka vagona koja obgrljuje zemlju tek vrak koplja. Konjuar
eljeznoga konja ustao je rano u ovo zimsko jutro pod svjetlom zvijezda meu planinama da
nahrani i upregne svoga hata. Vatra je probuena jednako rano da ga ispuni ivotnom toplinom i
pokrene. Kad bi cijela ta rabota bila tako neduna kao to je rana! Ako je snijeg dubok, priveu mu
krplje pa divovskim plugom uzoru brazdu od planina do morske obale, u kojoj vagoni poput sijaice
posiplju zemlju svom tom nemirnom eljadi i robom u optjecaju kao sjemenom. Cijeloga dana
ognjeni hat prelijee zemlju, zaustavljajui se tek da mu se gospodar odmori, a njegov topot i
prkosno rzanje bude me u pono, kad se u nekoj dalekoj umskoj guduri suoi s elementima
obloenim ledom i snijegom; a do svoje e staje dospjeti tek s jutarnjom zvijezdom, da bi jo
jednom krenuo na svoj put bez poinka i sna. Ili ga moda uveer ujem kako u svojoj staji
otpuhuje viak snage od toga dana, ne bi li opustio tetive te ohladio jetru i mozak u nekoliko sati
eljeznoga sna. Kad bi taj pothvat bio tako junaki i zapovijedan kao to je razvuen i neumoran!

Duboko kroz osamljene ume na rubovima gradova, u koje je danju neko prodirao jedino
lovac, u najmranijoj noi odailju zrake ti svjetlucavi saloni bez znanja svojih itelja; sad zastaju
na blistavoj postaji nekog naselja ili grada, gdje se okupilo drutvo, sad u Zlokobnoj movari 87,
straei sove i lisice. Polasci i odlasci vlakova sada su meai u danu jednog sela. Odlaze oni i
dolaze tako redovito i tono, a zviduk im se uje tako daleko, da seljaci po njima podeavaju
satove, i tako jedna dobro voena ustanova upravlja cijelom zemljom. Nisu li ljudi postali poneto
toniji otkako je izumljena eljeznica? Ne govore li i ne razmiljaju na stanici bre nego neko u
fijakerskom uredu? U ugoaju onog prvoga mjesta ima neeg elektrizirajueg. Zapanjuju me udesa
to ih je ono proizvelo: neki moji susjedi koji, bio bih predvidio jednom zauvijek, nee nikada tako
hitro doi do Bostona, sada su u blizini kad se oglasi zvonce. initi neto "u stilu eljeznice" sada je
krilatica; a vrijedi biti tako esto i tako otvoreno upozoren od jedne sile da joj se uklonimo s puta.
Nema u tom sluaju nareivanja pod prijetnjom smrtne kazne niti pucanja iznad glava svjetine.
Izgradili smo takav usud, Atropos88, koji se nikad ne uklanja. (Neka to bude ime vaeg stroja.)
Ljude se opominje da e u odreeni sat i minutu te strelice biti odapete prema odreenim stranama
svijeta; no to se ne kosi ni s ijim poslom, a djeca idu u kolu drugim putom. Utoliko nam je ivot
odmjereniji. Svi smo tako naueni biti Tellovim sinovima89. Zrak je pun nevidljivih strelica. Svaki
put osim tvoga, put je sudbine. Stoga se dri svoga puta.

87

Dismal Swamp, prostrana movara na mei Virdinije i Sjeverne Karoline.

Jedna od triju Suenica iz grke mitologije koja je odreivala kada e tko umrijeti.
89
Misli se na Wilhelma Tella koji je strelicom pogodio jabuku na glavi svoga sina.
88

80

Ono to mi trgovinu ini bliskom njena je poduzetnost i smionost. Ne sklapa one ruke i ne
moli se Jupitru. Vidim te ljude svakoga dana kako idu za svojim poslom s vie ili manje hrabrosti i
zadovoljstva, inei vie no to i sami slute, a zaposleni su moda i bolje no to bi bili mogli
svjesno naumiti. Manje me dira junatvo onih koji su se pola sata odupirali na bojinici kod Buena
Viste90 od postojane i vedre sranosti ljudi kojima je ralica za snijeg zimsko boravite, koji nemaju
samo hrabrost od tri sata izjutra, koju je Bonaparte drao najrjeom, nego ija hrabrost ne odlazi na
poinak tako rano, koji idu spavati samo kad nevera utihne ili se miije njihova eljeznog hata
smrzne. Moda u ovo jutro Velikog snijega, koji i dalje bjesni i ljudima ledi krv u ilama, ujem
priguen zvuk zvonca njihove lokomotive iz guste magle njihova zaleenog daha, koji objavljuje da
vagoni dolaze, bez veeg kanjenja, unato zabrani snjene meave na sjeveroistoku Nove
Engleske, i promatram orae prekrivene snijegom i mrazom dok im glave proviruju ponad
odgrnjae koja ne obara tratinice i gnijezda poljskih mieva91 nego, uzmimo, gromade Sierra
Nevade to zauzimaju vanjsko mjesto u svemiru.

Trgovina je neoekivano pouzdana i vedra, pozorna, pustolovna i neumorna. U svojim je

metodama nadasve prirodna, daleko vie no brojni fantastini pothvati i sentimentalni eksperimenti,
i otuda njen jedinstveni uspjeh. Osvjeim se i razgalim kad pokraj mene zaklopara teretni vlak te
onjuim ive koja iri mirise od Long Wharfa pa sve do jezera Champlaina, podsjeajui me na
strane predjele, koraljne grebene, indijske oceane, tropska podneblja i irinu globusa. Vema se
osjetim graaninom svijeta pri pogledu na palmov list koji e iduega ljeta pokriti toliko lanenih
novoengleskih glava, konoplju i ljuske kokosovih oraha iz Manille, staro vrvlje, jutene vree, staro
eljezo i hrave avle. Ovaj tovar poderanih jedara itljiviji je i zanimljiviji sada nego da ih prerade
u papir i tiskane knjige. Tko moe tako zorno ispisati povijest oluja kojima su odoljela kao te
poderotine? One su probni otisci kojima nisu potrebne korekture. Evo drva iz uma Mainea, koje
zadnja bujica nije odnijela u more, a koje je poskupjelo za etiri dolara na tisuu zbog onoga to se
jest otplavilo ili polomilo; bor, smreka, cedar - prve, druge, tree i etvrte kvalitete, jo donedavna
sve iste kvalitete, koji e se zaljuljati nad medvjedom, losom i sobom. Za njim se kotrlja prvoklasno
vapno iz Thomastona, koje e doprijeti daleko meu brda prije no to se ugasi. Pa bale krpa, svih
boja i kakvoe, najnii stupanj do kojega se sputaju pamuk i lan, konani ishod odjee - krojeva
koji se vie ne hvale, osim u Milwaukieju, kao ona raskona roba, engleski, francuski ili ameriki
uzorci, prugaste tkanine, muslin itd. - pokupljene odasvud, kako od pomodara tako i od sirotinje, da
bude pretvoreno u papir jednobojni ili s tek pokojim preljevom, na kojemu e doista biti ispisane
prie iz zbiljskog ivota, visokog i niskog, zasnovane na injenicama! Ovaj zatvoreni vagon vonja
po usoljenoj ribi: snaan je to novoengleski i trgovaki miris koji me podsjea na Grand Banks 92 i
ribolovita. Tko nije vidio usoljenu ribu, temeljito pripremljenu za ovaj svijet tako da je nita ne
moe pokvariti te posramljuje i svetaku ustrajnost? Kojom moete pomesti ili poploati ulice,
nacijepati trijee, a koija se moe iza nje zakloniti od sunca, vjetra i kie; trgovac pak, kao to je
jednom uinio neki konkordski trgovac, moe je objesiti na vrata kao znak da je poeo raditi, dok
njegov najstariji kupac na koncu vie ne bude kadar sa sigurnou rei je li to ivotinja, biljka ili
mineral, pa ipak e biti ista kao snjena pahulja, a ako je se stavi u lonac i skuha, ispast e odlina
suena riba za subotnji objed. Zatim su tu panjolske koe, kojima su repovi sveudilj uvijeni i pod
90

Poprite bitke u Meksikom ratu 1847. godine.

Aluzija na pjesme Planinskoj tratinici i Miu Roberta Burnsa.
92
Ribolovno podruje u jugozapadnom New Hampshireu.
91

81

istim kutom uzdignuti kao i dok su goveda koja su ih nosila jurila junoamerikim pampama - uzor
je to svekolike tvrdokornosti koji jasno pokazuje kako su sve nae priroene mane gotovo beznadne
i neizljeive. Priznajem da, praktino govorei, kad raspoznam pravu ud nekog ovjeka, nemam
nade da u je promijeniti nabolje ili nagore na ovom stupnju postojanja. Kao to kau istonjaci:
"Dukelin se rep moe zagrijavati, pritiskati i savijati sponama, no i nakon upornoga
dvanaestgodinjeg truda zadrat e svoj prirodni oblik." Jedini djelotvoran lijek za okorjelost takvih
repova jest taj da se od njih napravi ljepilo, a vjerujem da se to s njima obino i ini, pa e onda
ostati mirni i ravni. Evo bave melase ili konjaka upuene Johnu Smithu iz Cuttingsvillea u
Vermontu, koji uvozi robu za seljake pokraj svoje istine, a sada moebit stoji nad svojom
pregradom i razmilja o tome koliko su posljednja uplovljavanja mogla utjecati na njegovu cijenu,
govorei ovoga asa svojim kupcima, kao to im je toga jutra rekao ve dvadeset puta, da sljedeim
vlakom oekuje prvorazrednu robu. Oglaeno je u Cuttingsville Timesu.

Dok te stvari dolaze gore, druge odlaze dolje. Upozoren fijukom, podiem pogled s knjige i
vidim visok bor, posjeen na dalekim sjevernim brdima, koji je preletio Zeleno gorje i Connecticut,
u deset minuta poput strijele prohujao gradom te jedva da ga jo vidi koje oko; on

"bit e jarbolom
Velikog admiralskoga broda."93

I uj sad! Evo stonog vlaka koji zrakom nosi blago s tisuu bregova, iz obora, staja i torova,
gonie goveda sa tapovima i pastire sred njihovih stada, umalo i planinske panjake, uskovitlane
poput lia to ga s planina otpuhuju rujanski vjetrovi. Zrak ispunjava mukanje teladi, blejanje
ovaca i tiska volova, kao da promie pastoralna dolina. Kada stari ovan predvodnik zazvei na elu
svojim zvoncem, planine doista poskakuju poput ovnova a brdaca poput janjadi. I vagon s
goniima je tu, u sredini, sad ve u ravnini s njihovim stadima, i oni se, iako ostadoe bez poziva,
dre za svoje beskorisne tapove kao za slubene oznake. Ali gdje su im psi? Za njih je to
stampedo, izbaeni su iz ravnotee, izgubili su njuh. Kanda ih ujem gdje laju iza Peterboro Hillsa
ili sopu uza zapadni obronak Zelenoga gorja. Oni nee doekati kraj pothvata. I sami su ostali bez
poziva. Njihova vjernost i pronicavost sada su srozane. Pokunjeno e se oduljati natrag u svoje
kuice, ili e moda podivljati i sklopiti savez s vukom i lisicom. I tako je va pastoralni ivot
prohujao mimo vas. No uje se zvonce i ja se moram maknuti s pruge da propustim vagone;

to je za me pruga?
Ne gledam koliko je duga
I gdje li zavrava.

93

John Milton, Izgubljeni raj, I, 293-94.

82

Par kotlina ispunjava

Lastavica je nastava,
Pijesak se po njoj vihori
I kupina sona zori,

ali ja je prelazim kao kolni put u umi. Ne elim da mi oi obnevide i ui utrnu od njihova
dima, pare i itanja.

Sad kad su vagoni proli a s njima i sav grozniavi svijet, kad ribe u jezeru vie ne ute
njihovu tutnjavu, samiji sam nego ikad. U nastavku dugog poslijepodneva moja razmiljanja
prekida moda tek slabano kloparanje koije ili zaprege na udaljenoj cesti.

Nedjeljom bih katkad uo zvona - zvono Lincolna, Actona, Bedforda ili Concorda, kad je
vjetar bio povoljan, tananu, milozvunu i takorei prirodnu melodiju dostojnu da je se uveze u
divljinu. Na dostatnoj udaljenosti ponad ume taj zvuk poprima stanovit titravi bruj, kao da su
borove iglice na obzoru strune na harfi to ih on prebire. Svi zvuci koji se uju s najvee mogue
udaljenosti stvaraju jedan te isti uinak, titranje sveope lire, ba kao to meusloj atmosfere ini
udaljeni zemaljski greben zanimljivim naim oima zbog modrine koju mu pridaje. U ovom je
sluaju do mene dopro napjev to ga je ugodio zrak i koji ve bijae opio sa svakim listom i
svakom iglicom u umi, onaj djeli zvuka to su ga elementi uznijeli, modulirali i odjeknuli njime
od dola do dola. Jeka je u stanovitoj mjeri izvoran zvuk, i u tome lei njena arolija i dra. Nije to
puko ponavljanje onoga to je u zvonjavi bilo vrijedno ponavljanja, nego dijelom i glas ume; iste
one otrcane rijei i note, samo ih je ispjevala umska nimfa.

Uveer je udaljeno mukanje neke krave na obzorju onkraj ume zvualo milo i skladno te bih
ga isprva zamijenio za glasove stanovitih trubadura koji su mi kadto izvodili podoknicu i koji
moebit lutaju brdima i dolinama; no nisam ostajao neugodno razoaran kad bi se to ubrzo otegnulo
u jeftinu i prirodnu glazbu krava. Ne elim biti podrugljiv, nego izraziti potovanje prema pjevanju
tih mladia, kada kaem da sam jasno razaznavao kako je ono srodno kravljoj glazbi, a u konanici
bijae to jedan jedini izriaj prirode.

U sedam i pol, tijekom jednog dijela ljeta, nakon to bi proao veernji vlak, kozodoji su
redovito pola sata pojali svoju veernjicu sjedei na panju do mojih vrata ili na sljemenu kue.
Poeli bi pjevati gotovo s tonou sata, unutar pet minuta u odreeno vrijeme u odnosu na zalazak
sunca, svake veeri. Imao sam rijetku priliku upoznati se s njihovim navikama. Katkad bih ih zauo
etiri ili pet odjednom u raznim dijelovima ume, sluajno bi jedan bio za takt iza drugoga, a bijahu
mi toliko blizu da sam razabirao ne samo kvocaj nakon svake note, nego esto i ono jedinstveno
83

zujanje nalik muhi u paukovoj mrei, samo srazmjerno glasnije. Ponekad bi jedan od njih kruio i
kruio oko mene na koji metar udaljenosti, kao sapet uzicom, vjerojatno onda kad bih se naao u
blizini njegovih jaja. Pjevali su u intervalima kroz cijelu no, a netom prije i oko zore bijahu
milozvuni kao uvijek.

Kada druge ptice miruju, sove uare preuzimaju pjesmu, kao narikae svoju drevnu alopojku.
Njihov sablasni krik odista je bendonsonovski94. Mudre ponone vjetice! Nije to bezazleni i
nezgrapni "cuvik-cuvik" pjesnik, nego, bez ale, najsveaniji grobljanski napjev, uzajamno tjeenje
ljubavnika samoubojica koji se u lugovima pakla prisjeaju boli i naslada nadzemaljske ljubavi. Pa
ipak volim uti kako njihove jadikovke i alosni odgovori trepere rubom ume, podsjeajui me
katkad na glazbu i ptice to pjevaju; to kao da je tamna i suzna strana glazbe, ali i uzdasi koji bi rad
se ispjevali. One su sablasti, niske sablasti i sjetne slutnje palih dua koje su neko u ljudskom
obliju mjesearile zemljom i inile mrana djela te sada ispataju grijehe alobnim himnima ili
jadikovkama na popritu svojih prijestupa. Pruaju mi nov osjeaj raznolikosti i mogunosti one
prirode koja nam je zajedniko stanite. Uhuuu da bar se nikad ne rodiiih! uzdie jedna na ovoj
strani jezera i u nemirnom oaju krui do nekog novog odmorita na sivim hrastovima. A onda sa
suprotne strane drhtavom iskrenou odjekuje da bar se nikad ne rodiiih! dok iz dubine linkolnskih
uma dopire slabano rodiiih!

Podoknicu mi je izvodila i jedna huktava sova. Iz blizine vam se moglo uiniti da je to

najsjetniji zvuk u prirodi, kao da njime hoe u svojem zboru dati stereotip i ustaliti samrtni hropac
nekog ljudskog bia - bijedan, slab ostatak smrtnosti koji je ostavio nadu za sobom i zavija poput
ivotinje, ali ljudskim jecajima na ulasku u tamnu dolinu, iju jezivost dodatno pojaava neka
klokotava milozvunost - zatjeem se gdje zapoinjem glasovima kl kad je pokuam oponaati - to
izraava duh koji je dosegnuo elatinozni, pljesnivi stupanj u umrtvljivanju svake zdrave i srane
misli. Podsjetilo bi me to na vukodlake, idiote i luako zavijanje. Ali iz dubine ume jedna sad
odgovara napjevom to ga rastojanje ini doista milozvunim - hu hu hu, huru hu; a taj je uistinu
mahom izazivao samo ugodne asocijacije, bilo da sam ga uo danju ili nou, ljeti ili zimi.

Raduje me to postoje sove. Neka one umjesto ljudi izvode idiotsko i mahnito hukanje. Taj
zvuk udesno prilii movarama i sutonskim umama koje dnevna svjetlost ne obasjava te
nagovjeuje golemu i nerazvijenu prirodu koju ljudi nisu prepoznali. Predstavljaju one goli sumrak
i nezadovoljene misli to ih svi imaju. Cijeloga dana sunce je obasjavalo povrinu neke divlje
movare, gdje sa smreke vise mahovinasti liajevi, u visini krue mali jastrebovi, sjenica uketa
meu zimzelenom, a u podnoju se uljaju prepelica i zec; ali sada svie zlogukiji i priliniji dan
dok se drukiji soj stvorenja budi da ovdje izrazi smisao prirode.

94

Thoreau misli na prizor s vjeticama iz drame Masque of the Queens elizabetanskog pisca Bena Jonsona.

84

Kasno uveer uo bih udaljeno kloparanje kola preko mostova - taj se zvuk nou uo dalje od
gotovo bilo kojeg drugog - lajanje pasa i kadto iznova mukanje neke neutjene krave u dalekoj
staji. U meuvremenu je cijela obala odzvanjala trubljenjem aba rikaa, jedrih duhova starih pilaca
i vinopija, sveudilj nepokajanih, koji pokuavaju otpjevati kanon u svome Stigijskom95 jezeru - ako
mi nimfe Waldena oproste na takvoj usporedbi, jer premda ondje trava gotovo i nema, ima aba - a
koji bi rado ouvali vesele regule svojih gozbenih trpeza, premda im je glas postao promukao i
sveano ozbiljan, podrugujui se veselju, a vino je izgubilo okus i postalo tek napitkom to im
nadimlje trbuine pa slatka opijenost nikad ne utapa sjeanje na prolost, nego donosi samo
zasienost, bubrenje i nadutost. Njihov glavni starjeina, s bradom na srcolikom listu koji njegovoj
slinavoj gubici slui kao ubrus, pod ovom sjevernom obalom otpija dubok gutljaj neko prezrene
vode pa alje vr dalje uz uzvik rega, rega, rega! i nato odmah iz nekog udaljenog zatona stie preko
vode odjek iste lozinke, gdje je sljedea po starosti i obujmu otpila svoju mjeru; a kad je taj obred
obiao svu obalu, metar ceremonijala zadovoljno uzvikuje: rega! pa sve jedna za drugom
ponavljaju isto, sve do najmanje nadute, najupljikavije i najmlohavije, da ne bude greke; potom
pehar iznova krui sve dok sunce ne raspri jutarnju maglu, a samo starjeina jo nije pod jezerom,
nego s vremena na vrijeme zaludno zatrubi rega pa zastane radi odgovora.

Nisam siguran jesam li sa svoje istine ikad uo kukurijekanje pijetla te sam pomiljao kako
bi vrijedilo drati kokota samo radi njegove glazbe, kao pticu pjevicu. Glasanje toga neko divljeg
indijanskog fazana svakako je najosebujnije u ptijem svijetu, i kad bi ga bilo mogue udomaiti a
da se ne pripitomi to bi ubrzo postao najslavniji zvuk naih uma, koji bi nadvisivao gakanje guske i
hukanje sove; a zamislite onda kokoje kokodakanje kako ispunjava stanke kada trublje njihovih
gospodara miruju! Ne udi to je ovjek tu pticu pridodao svome domaem blagu - da i ne
govorimo o jajima i batcima. etati u zimsko jutro umom to obiluje tim pticama, njihovom
rodnom umom, i uti divlje kokote kako kukuriu na stablima, jasno i resko diljem zemlje to
odzvanja, priguujui slabije glasanje drugih ptica - pomislite samo! Cijeli bi se narodi uzbunili.
Tko onda ne bi ustajao rano, i to sve ranije svakim danom svoga ivota, dok ne bi postao neizrecivo
zdrav, bogat i mudar? Glasanje te tue ptice pjesnici svih zemalja slave uz bok s glasanjem svojih
domaih pjevica. Sva su podneblja u suglasju s odvanim Pijevcem. On je domorodniji i od samih
starosjedilaca. Zdravlje mu je vazda dobro, plua krepka, duh nikad mlitav. Njegov glas budi ak i
mornara na Atlantiku i Pacifiku; ali njegov reski zvuk mene nikad nije budio iz drijemea. Nisam
drao psa, maku, kravu, svinju ni kokoi, pa biste rekli da mi je manjkalo domaih zvukova; niti
bukalice za maslac, niti kolovrata, ni itanja ajnika niti djeje vike da prui utjehu. Staromodan
bi ovjek ve izgubio razum ili umro od dosade. ak ni takora na zidu, jer njih je istjerala glad, ili
bolje kazano nikad nisu ni bili namamljeni - samo vjeverice na krovu i ispod poda, kozodoj na
sljemenu, ojka to krii pod prozorom, zec ili svizac ispod kue, uk ili uara iza nje, jato divljih
gusaka ili gnjurac koji se smije na jezeru i lisica to nou teke. ak ni eva ili vuga, te blage
plantane ptice, nisu nikad posjetile moju istinu. Nit pijetlova da kukuriu nit kokoi da
kokodau u dvoritu. Nikakva dvorita! Tek neograena priroda koja ti see do samoga praga.
Mlada uma raste ti pod prozorima, a divlji ruj i vitice kupina probijaju u podrum; jedri smolasti
borovi taru se i kripe o indru zbog manjka prostora, a korijenje im dopire skroz ispod kue.
Umjesto zaklopca ili kapka to bi ga otpuhao vjetar - za ogrjev slui bor odvaljen ili iupan s
95

U grkoj mitologiji, Stiks je rijeka to razdvaja svijet mrtvih od svijeta ivih.

85

korijenjem iza kue. Umjesto nepostojee staze prema vratima prednjeg dvorita za Velikog snijega
- nikakvih vrata, ni prednjeg dvorita, ni puta prema civiliziranom svijetu!

86

Samoa

Bajna je ovo veer, od onih kad je cijelo tijelo jedno osjetilo te upija slast kroz svaku poru. S
nekom udnom slobodom odlazim i dolazim u prirodu, kao njen dio. Dok eem kamenom obalom
jezera, samo u koulji iako je svjee, a i oblano i vjetrovito, te ne vidim nita osobito to bi me
privlailo, svi su mi elementi neobino srodni. abe rikae trubljenjem najavljuju no, a mrekavi
vjetar nad vodom pronosi glasanje kozodoja. Stopljenost s uzlepralim listovima johe i topole
gotovo mi oduzima dah; no, kao i jezero, moj je spokoj namrekan, ali ne i uzburkan. Ti valii to
ih podie veernji vjetar daleko su od oluje koliko i glatka zrcalna povrina. Iako je sada mrak,
vjetar jo pue i zavija u umi, valovi i dalje zapljuskuju, a neki stvorovi uljuljkuju svojim
glasanjem ostale. Poinak nikad nije potpun. Najdivljije ivotinje sada ne poivaju nego trae
plijen; lisica, tvor i zec sada bez straha tumaraju poljima i umama. Oni su straari prirode - spone
to povezuju dane ivota obdarena duhom.

Vrativi se kui, otkrivam da su tu bili posjetitelji i ostavili posjetnice, bilo struak cvijea,
vijenac zimzeleni, bilo ime ispisano olovkom na utom orahovom listu ili iveru. Oni koji rijetko
dolaze u umu uzmu u ruke neki komadi ume kojim se usput igraju pa ga ostave, bilo hotimino
ili sluajno. Netko je ogulio vrbovu ibu, upleo je u prsten i ostavio na mom stolu. Uvijek sam
mogao procijeniti jesam li za svoga izbivanja imao posjetitelje, bilo prema svijenim granicama ili
travi, otisku njihovih cipela, a openito i kojeg su spola, dobi i znaaja bili prema nekom siunom
tragu, kao to je isputeni cvijet ili struak ubrane pa baene trave, ak uz prugu, na kilometar
udaljenosti, ili prema zaostalom vonju cigare ili lule. tovie, esto bi me o prolasku nekog putnika
cestom tristo metara dalje obavijestio miris njegove lule.

Oko nas obino ima dovoljno prostora. Obzor nam nikad nije posve nadohvat. Gusta uma
nije nam ba pred vratima, kao ni jezero, ali poneto se uvijek kri, nama poznato, neto to
troimo, prisvajamo i oduzimamo prirodi. Zato ja samo za sebe imam ovu golemu ravan i okruje,
etvorne kilometre puste ume koju su mi ljudi prepustili? Najblii mi je susjed kilometar i pol
daleko, a nijedna kua ne vidi se niotkud osim s vrhova brijega unutar jednog kilometra od moje.
Svoj obzor omeen umom imam samo za se; s jedne strane pogled iz daljine na prugu na mjestu
gdje ona dodiruje jezero, s druge na ogradu koja obrubljuje umsku cestu. No, mjesto gdje ivim
mahom je samotno poput prerija. Ono je Azija ili Afrika koliko i Nova Engleska. Imam takorei
vlastito sunce, mjesec i zvijezde, i jedan mali svijet samo za sebe. Pokraj moje kue nikad nou nije
proao putnik niti pokucao na moja vrata, kao da sam prvi ili posljednji ovjek, osim u proljee, kad
bi u dugim razmacima neki dolazili iz sela u ribolov - oito su u jezeru Waldenu mnogo vie lovili
vlastite naravi i nadjevali udice tamom - ali bi se ubrzo povukli, obino s lakim koarama, i
ostavljali "svijet tmui i meni"96, a crnu jezgru noi nikad nije oskvrnulo nikakvo ljudsko
susjedstvo. Vjerujem da se ljudi openito jo pomalo boje mraka, premda su sve vjetice povjeane,
a uvedeni su kranstvo i svijee.
96

Iz pjesme Elegy Written in a Country Churchyard Thomasa Graya.

87

Katkad bih, meutim, osjetio da se nadasve milo i njeno, neduno i susretljivo drutvo moe
pronai u bilo kojem prirodnom predmetu, ak i kad je u pitanju bijedni ovjekomrzac i najsjetnije
eljade. Onaj tko ivi usred prirode i kojemu su osjetila spokojna ne moe utonuti u crnu
melankoliju. Jo nije bilo takve oluje koja zdravom i nevinom uhu ne bi bila eolska glazba.
Jednostavnog i hrabrog ovjeka nita ne moe natjerati na priprostu tugu. Dok uivam u
prijateljstvu godinjih doba uzdam se da mi nita ne moe ivot uiniti teretom. Blaga kia koja
zalijeva moj grah i zadrava me danas u kui nije turobna i sjetna, nego je i za me dobra. Iako me
prijei da ga okopavam, ona je daleko vrednija od moga okopavanja. Kad bi se nastavila toliko da
bi korijenje istrunulo u zemlji a krumpir se u nizini unitio, i dalje bi bila dobra za travu na
visoravni, a samim time bila bi dobra i za mene. Gdjeto, kad se usporedim s drugim ljudima, ini
mi se da sam u veoj milosti bogova, mimo bilo kakvih meni poznatih zasluga; kanda od njih imam
jamstvo i sigurnost to ih moji blinji nemaju te me naroito vode i tite. Ne laskam ja sebi nego,
ako je to mogue, oni laskaju meni. Nikad se nisam outio usamljenim, niti makar pritisnutim
osjeajem osamljenosti, osim jedanput, i to nekoliko tjedana nakon to sam doao u umu, kada sam
na sat vremena posumnjao nije li ljudska blizina nuna za vedar i zdrav ivot. Biti sam bilo je neto
neugodno. No u isti mah bio sam svjestan laganog bezumlja u svome raspoloenju te kao da sam
ve predviao svoj oporavak. Usred kiice, dok su te misli prevladavale, odjednom sam osjetio tako
milo i blagotvorno drutvo u prirodi, u samom lijevanju kinih kapi, u svakom zvuku i prizoru oko
svoje kue, beskrajnu i neobjanjivu prijaznost kao ozraje koje me je krijepilo, te su se zamiljene
prednosti ljudske blizine nadale beznaajnima i otad vie nisam pomislio na njih. Svaka borova
iglica irila se i nadimala suosjeajnou i iskazivala mi prijateljstvo. Tako sam razgovijetno postao
svjestan prisutnosti neeg meni srodnog, ak i u prizorima koje smo naviknuti zvati divljim i
turobnim, kao i to da mi krvlju najbliskija i najhumanija nije neka osoba ili seljak, pa pomislih kako
mi nijedno mjesto vie nikad ne moe biti tue.

"alost prerano pokosi tune;

Malobrojni im dani u zemlji ivih,
Lijepa Toscarova keri."97

Neke od najugodnijih sati proveo sam za dugih kinih oluja u proljee ili ujesen, koje su me
zadravale u kui poslijepodne kao i prijepodne, umirenog njihovom neprestanom tutnjavom i
pljutanjem; rani sumrak tada bi najavio dugu veer u kojoj su se mnoge misli imale vremena
ukorijeniti i razviti. Za tih obilnih sjeveroistonih kia koje su i seoske kue stavljale na kunju,
kada su sluavke stajale spremne s krpom i kablom da zadre poplavu, ja sam sjedio iza vrata u
svojoj kuici, koja je sva bila ulaz, i naskroz uivao u njenoj zatiti. Za jednoga estokog
grmljavinskog pljuska grom je pogodio veliki smolasti bor s druge strane jezera te nainio veoma
uoljivu i savreno pravilnu spiralnu brazdu od vrha do dna debla, duboku palac ili vie i iroku
etiri ili pet palaca, kao to biste ulijebili tap za hodanje. Neki dan sam ponovno proao onuda te
97

Patrick MacGregor, Croma iz The genuine remains of Ossian (1841.).

88

me ispunila jeza kad sam pogledao uvis i promotrio taj biljeg, razgovjetniji no ikad, na mjestu to
ga je prije osam godina pogodio straan i neodoljiv grom iz bezazlena neba. Ljudi mi esto govore:
"Pomislio bih da ete se ondje osjeati usamljeno i eljeti biti blii ljudima, pogotovo za kinih i
snijenih dana i noi." U iskuenju sam da takvima odgovorim ovako - cijela ova zemlja koju
nastanjujemo samo je toka u svemiru. to mislite, koliko su razdvojena dva najudaljenija
stanovnika one tamo zvijezde, irinu ijega koluta nai instrumenti ne mogu utvrditi? Zato bih se
osjeao usamljenim? Nije li na planet na Mlijenoj stazi? Pitanje to mi ga postavljate ne ini mi se
najvanijim. Kakav to prostor odjeljuje ovjeka od njegovih blinjih i ini ga samotnim? Ustanovio
sam da nikakav napor nogu ne moe dva uma osobito pribliiti jedan drugome. U ijoj blizini
najvie elimo boraviti? Zasigurno ne u onoj ljudi, eljeznike postaje, potanskog ureda, bara,
drutvenog doma, kolske zgrade, trgovine, Beacon Hilla ili Five Pointsa98, gdje se ljudi najvie
okupljaju, nego u blizini vjenog izvora naeg ivota, koji, kao to smo svekolikim svojim
iskustvom ustanovili, iz njega istjee, kao to vrba stoji uz vodu i alje svoje korijenje u tom smjeru.
Naravi e se razlikovati u tom pogledu, ali to je mjesto na kojemu e mudar ovjek sebi iskopati
podrum... Jedne veeri sustigao sam na voldenskoj cesti jednog od svojih sumjetana, koji je
prikupio ono to se naziva "pristojnim imetkom" - premda ga ja zapravo nikad nisam vidio - i koji
je vodio par goveda na trnicu pa me upitao kako sam se mogao odluiti odustati od tolikih ivotnih
udobnosti. Odgovorih mu da sam sasvim siguran kako mi se to prilino svia, i nisam se alio. I
tako sam otiao kui u postelju, a njega ostavio da se kroz tamu i blato probija do Brightona - ili
Brighttowna99 - kamo e stii negdje ujutro.

Svaki izgled za buenje ili oivljavanje ini mrtvaca ravnodunim prema svakom vremenu i
mjestu. Mjesto na kojem se to moe dogoditi uvijek je isto i neopisivo ugodno svim naim
osjetilima. Mahom samo izvanjskim i prolaznim okolnostima doputamo da nam budu prilike. A
one su zapravo uzrok nae rastresenosti. Svim stvarima najblia je ona sila koja oblikuje njihovo
bie. Tik do nas neprestano se provode najvelebniji zakoni. Tik do nas nije radnik kojega smo
unajmili, s kojim tako rado razgovaramo, nego radnik iji rad mi jesmo.

"Kako li je golemo i duboko djelovanje tananih sila Neba i Zemlje!"

"Nastojimo ih opaziti, a ne vidimo ih; nastojimo ih uti, a ne ujemo ih; poistovjeene sa sri
svih stvari, ne mogu se od njih odvojiti."

98

Beacon Hill je otmjena bostonska etvrt, a Five Points neko je bila ozloglaena etvrt na donjem Manhattanu.
U Brightonu, predgrau Bostona, nalazila se tada stona trnica. U ironinoj Thoreauovoj preinaci on postaje Brighttown, "Svjetlograd".
99

89

"Zbog njih u cijelom svijetu ljudi proiuju i posveuju svoja srca te odijevaju blagdansko
ruho da prinesu rtve i darove precima. Ocean je to istananih duhovnih sila. One su posvuda, iznad
nas, nama s lijeva i zdesna; okruuju nas sa svih strana."100

Predmeti smo pokusa koji me nemalo zanima. Zar ne moemo pod tim okolnostima nakratko
biti bez drutva svoga naklapanja - imati vlastite misli da nas raduju? Istinit je Konfucijev izrijek:
"Vrlina ne ostaje naputeno siroe; nuno mora imati susjede."101

Miljenjem moemo u zdravom smislu biti izvan sebe. Svjesnim naporom uma moemo
stajati po strani od djel i njihovih posljedica; a sve stvari, dobre i loe, prolaze mimo nas poput
bujice. Nismo potpuno zahvaeni prirodom. Ja mogu biti bilo naplavljeno drvo u rijeci, bilo Indra102
koji s neba gleda na nj. Na mene moe utjecati kazalini prizor; s druge strane, na mene ne mora
utjecati zbiljski dogaaj koji se nadaje mnogo vanijim po mene. Poznajem sebe samo kao ljudsko
bie, takorei poprite misli i uvstava; a svjestan sam odreene dvostrukosti zahvaljujui kojoj
mogu sebi biti dalek kao i bilo kome drugom. Koliko god moje iskustvo bilo snano, svjestan sam
prisutnosti i kritinosti dijela mene koji, reklo bi se, nije dio mene, nego je promatra koji sa mnom
ne dijeli iskustvo ve ga opaa; a on nije vie ja nego to je ti. Kada se drama, moebit tragedija,
ivota zavri, promatra odlazi svojim putem. Bila je to nekovrsna tlapnja, puko djelo uobrazilje,
koliko je do njega. Ta nas dvostrukost katkad moe lako uiniti loim susjedima i prijateljima.

Nalazim da je zdravo vei dio vremena biti sam. Boravak u drutvu, ak i najboljem, ubrzo
zamara i raspruje. Volim biti sam. Nikad nisam naao druga tako druevnog kao to je samoa.
Veinom smo usamljeniji kad odemo meu ljude nego kad ostanemo u svojoj odaji. ovjek koji
misli ili radi uvijek je sam, gdje god bio. Samoa se ne mjeri kilometrima prostora koji se umeu
izmeu ovjeka i njegovih blinjih. Odista marljiv student u jednoj od napuenih konica fakulteta
u Cambridgeu samotan je koliko i dervi u pustinji. Seljak moe raditi u polju ili umi cijelog dana,
okopavajui ili cjepajui, a da se ne osjeti usamljenim, jer je uposlen; ali kad uveer doe kui ne
moe sjediti sam u sobi, na milost svojih misli, nego mora biti ondje gdje moe "vidjeti ljude",
razonoditi se i, kao to sam misli, nadoknaditi sebi samou od toga dana; pa se stoga udi kako
student moe sjediti sam u kui cijele noi i vei dio dana a da ne uti dosadu i "potitenost"; ali ne
uvia da student, premda u kui, ipak radi na svome polju i cijepa u svojoj umi, kao seljak u
svojoj, a zauzvrat trai istu razonodu i drutvo kao i potonji, makar moda u saetijem obliku.

Drutvo je obino odvie jeftino. Susreemo se u vrlo kratkim razmacima, nemajui vremena
da jedni za druge steknemo ikakvu novu vrijednost. Susreemo se za obrocima triput dnevno i
pruamo jedni drugima nov okus toga starog pljesnivog sira koji jesmo. Moramo se sloiti s
odreenim skupom pravila, koji se naziva etiketom i pristojnou, da bismo to esto susretanje
100

Konfucije, Uenje o sredini, XIV.

Analekta, IV.
102
Bog neba u hinduizmu.
101

90

uinili podnoljivim i da ne bismo trebali stupiti u otvoreni rat. Sastajemo se u potanskom uredu, u
drutvima i uz ognjite svake veeri; ivimo zbijeno i jedni smo drugima na putu, meusobno se
spotiemo i drim da na taj nain gubimo odreeno uzajamno potovanje. Zacijelo bi manja
uestalost dostajala za svako vano i srdano openje. Uzmite recimo djevojke u tvornici - nikad
nisu same, jedva i u snovima. Bilo bi bolje da na svakom etvornom kilometru bude samo jedan
stanovnik, kao ovdje gdje ja ivim. Nije ovjekova vrijednost u njegovoj koi pa da ga moramo
dodirivati.

uo sam za ovjeka koji se izgubio u umi te je u podnoju stabla umirao od gladi i

iscrpljenosti, a usamljenost su mu ublaavala groteskna privienja kojima ga je, uslijed tjelesne
slabosti, okruila njegova oboljela mata i za koja je vjerovao da su stvarna. Tako i nas,
zahvaljujui tjelesnom i umnom zdravlju i snazi, moe neprestano bodriti slino, ali normalnije i
prirodnije drutvo pa da spoznamo kako nikad nismo sami.

Kod kue imam svakojako drutvo; osobito ujutro, kad nitko ne navraa. Dopustite mi
nekoliko usporedbi kako biste stekli predodbu o mome poloaju. Nisam samotniji od gnjurca na
jezeru koji se smije tako glasno, ili od samog Waldena. Kakvo drutvo ima to usamljeno jezero,
molim vas? Pa ipak u modrini njegovih voda nema plavih avola, nego plavih anela.103 Sunce je
samo, osim za tmurna vremena, kad se gdjeto ini da ih ima dva, ali jedno je prividno. Bog je sam
- ali vrag je sve, samo ne sam; on ima silnu drubu, on je mnotvo. Nisam usamljeniji od jedne
divizme ili maslaka na panjaku, od lista graha, kiselice, obada ili bumbara. Nisam usamljeniji od
Mill Brooka104, vjetrokaza, zvijezde sjevernjae, junog vjetra, travanjskog pljuska, sijeanjske
jugovine ili prvog pauka u novoj kui.

Za dugih zimskih veeri, kada snijeg pada brzo i vjetar zavija u umi, povremeno me
posjeuje jedan stari naseljenik i izvorni vlasnik105, koji je navodno iskopao jezero Walden, obzidao
ga kamenjem i obrubio borovom umom; on mi kazuje prie o starom vremenu i novoj vjenosti; i
uspijeva nam zajedno provesti razdraganu veer u veselju druenja i ugodnoj razmjeni gledita,
makar i bez jabuka i jabukovae - silno mudar i aljiv prijatelj, kojega veoma volim i koji je mnogo
samozatajniji no to su to bili Goffe i Whalley106; i premda ga dre mrtvim, nitko ne moe pokazati
gdje je sahranjen. U mome susjedstvu obitava i postarija dama, nevidljiva veini, ijim miomirisnim
vrtom kadto rado lunjam, berui ljekovito bilje i sluajui njezine pripovijesti; jer ona je genij ija
je plodnost bez premca, a pamenje joj see unatrag dalje od mitologije te mi moe ispripovijedati
izvornik svake prie kao i to na kojim se injenicama svaka od njih zasniva, jer te su se zgode zbile
za njezine mladosti. Rumena i krepka stara dama, koja uiva u svim vremenima i godinjim
dobima, a po svoj e prilici jo i nadivjeti svu svoju djecu.

103

Igra rijeima: izraz "plavi avoli" (blue devils) u engleskom oznaava nujnost, malodunost.
Potok koji je prolazio kroz Concord.
105
Prema svemu sudei Pan, grki bog uma, panjaka itd.
106
William Goffe i Edward Whalley pobjegli su u sedamnaestom stoljeu u Ameriku nakon to su se urotili protiv
engleskoga kralja.
104

91

Neopisiva nevinost i blagotvornost prirode - sunca, vjetra i kie, ljeta i zime - kakvo li
zdravlje i kakvu radost zavijeke pruaju! I tako vazda suosjeaju s naom vrstom te bi svekoliku
prirodu kosnulo, sunev bi sjaj izblijedio, vjetrovi bi uzdisali poput ljudi, oblaci lili suze, ume
odbacile lie i odjenule usred ljeta alobno ruho kad bi ijedan ovjek ikada zbog opravdana razloga
tugovao. Zar se neu sporazumijevati sa zemljom? Nisam li i sam dijelom lie i biljno oblije?

Koja e to pilula odrati nae blagostanje, spokoj, zadovoljstvo? Niti oni mojega ili tvoga
pradjeda, nego univerzalni, biljni, botaniki lijekovi nae prabake prirode, kojima ona vazda uva
svoju mladost te je za svoga vijeka nadivjela tolike Parrove107 i hranila svoje zdravlje njihovom
truleom debljinom. to se moje panaceje tie, umjesto neke od onih nadriljekarskih boica
mjeavine zagrabljene iz Aheronta108 ili Mrtvog mora, koje dolaze s onih dugakih plitkih kola
nalik na crne kune za prijevoz boca to ih katkad viamo, dajte mi gutljaj nerazblaenog jutarnjeg
zraka. Jutarnji zrak! Ako ljudi nee piti s tog praizvora dana, e pa onda ga moramo flairati i
prodavati u trgovinama, za dobrobit onih koji su izgubili pretplatniku cedulju za jutarnje doba
ovoga svijeta. No upamtite, nee se posve ouvati do podneva ni u najhladnijem podrumu, ve e
mnogo prije izbaciti epove i produiti tragom Aurore prema zapadu. Nisam poklonik Higijeje109,
keri onoga starog travara Asklepija, koja se na kipovima prikazuje kako u jednoj ruci dri zmiju a
u drugoj pehar iz kojega zmija povremeno pije, nego prije Hebe, Jupiterove peharnice, koja bijae
ki Junone i divlje salate te koja je imala mo da bogovima i ljudima vraa jedrinu mladosti. Bila je
ona vjerojatno jedina posve ila, zdrava i krna mlada dama koja je ikad stupala kuglom
zemaljskom, a kamo god bi dola nastupalo je proljee.

107

Thomas Parr, Englez koji je navodno doivio 152 godine.

U grkoj mitologiji, rijeka koja vodi u Had.
109
Grka boica zdravlja.
108

92

Posjetitelji

Mislim da drutvo volim koliko i veina, i posve sam spreman zakaiti se na neko vrijeme
poput krvopije za svakog punokrvnog ovjeka na kojeg nabasam. Po prirodi nisam pustinjak, ve
bih u baru mogao sjediti due i od najupornijeg gosta kad bi me poslovi odveli onamo.

U kui sam imao tri stolca: jedan za samou, dva za prijateljstvo, tri za drutvo. Kad bi
posjetitelji doli u veem i neoekivanom broju za sve njih postojao je tek taj trei stolac, ali oni bi
u pravilu tedjeli na prostoru stajanjem. Iznenauje koliko velikih mukaraca i ena stane u malu
kuu. Znao sam u isti mah pod svojim krovom imati dvadeset pet ili trideset dua, s njihovim
tijelima, pa ipak smo se esto rastajali a da nismo bili svjesni da smo se jako pribliili jedni
drugima. Mnoge nae kue, javne kao i privatne, s gotovo neizbrojivim odajama, golemim
dvoranama i podrumima za pohranu vina i drugog mirnodopskog streljiva, ine mi se neumjereno
velikima za njihove stanare. Tako su ogromne da se potonji doimaju kao obina gamad koja ih
preplavljuje. Kad glasnik zatrubi na poziv pred kakvim Tremontom, Astorom ili Middlesex
Houseom110, iznenadi me kad se preko trga umjesto svih stanara iulja smijean mi, koji ubrzo opet
mugne u neku rupu na kolniku.

Jednu sam neugodnost ponekad doivljavao u tako maloj kui: potekou da stanem na
dovoljnu udaljenost od svoga gosta kad bismo poeli izricati velike misli velikim rijeima. Vaim
mislima treba prostora da budu spremne za plovidbu i naine krug ili dva prije no to uplove u luku.
Metak vaih misli mora svladati postrano i odskono gibanje te upasti u konanu i postojanu
putanju prije no to dopre do uha sluatelja, inae bi mu mogao prosvrdlati glavu. I naim je
reenicama trebalo prostora da se razviju i u stanci se oblikuju u stupce. Pojedinci, kao i narodi,
moraju meu sobom imati prikladno iroke i prirodne granice, ak i pozamano neutralno tlo. Za
mene je bila jedinstvena rasko razgovarati preko jezera s drugom na suprotnoj strani. U mojoj kui
bili smo tako blizu da nismo mogli ni naeti ujnost - nismo mogli govoriti dovoljno tiho da bismo
se uli; kao kad u mirnu vodu bacite dva kamena tako blizu da jedan drugom lome valove. Ako smo
samo glagoljivi i glasni govornici, onda si moemo priutiti da stojimo veoma blizu jedan drugome,
lice uz lice, i utimo tui dah; ali ako govorimo suzdrano i promiljeno, elimo biti razmaknutiji,
kako bi sva ivinska toplina i vlaga imala priliku ispariti. elimo li u najprisnijem drutvu uivati s
onime u svakom od nas to je izvan, ili iznad, kad nam se obraaju moramo ne samo utjeti nego i u
pravilu biti toliko tjelesno razmaknuti da ni u kojem sluaju ne moemo jedno drugom uti glas. S
obzirom na takvo mjerilo, govor slui nagluhima; ali mnogo toga istananog ne moemo izrei ako
moramo vikati. Kad bi razgovor stao poprimati uzvieniji i veliajniji ton, postupno bismo sve vie
razmicali stolce dok ne bi dodirnuli zid u suprotnim kutovima, a tada je prostora obino bilo
dovoljno.

110

Hoteli u New Yorku, Bostonu odnosno Concordu.

93

Moja "najbolja" odaja, meutim, moj salon, vazda spreman za drutvo, na iji je sag sunce
rijetko padalo, bila je borova uma iza moje kue. Onamo sam za ljetnih dana dovodio istaknute
goste, a neprocjenjivo vrijedna sobarica mela je pod, opraivala namjetaj i odravala red.

Ako bi doao sm, gost bi katkad sa mnom podijelio moj skromni obrok, a razgovor nije
prekidalo mijeanje palente ili praenje krune truce koja se u pepelu u meuvremenu nadimala i
dozrijevala. No, ako bi ih u kuu dolo i sjelo dvadesetero, o objedu nije bilo ni govora, iako bi se
moda bilo nalo kruha za dvoje, kao da je jedenje zaboravljena navada; ali uzdravanje nam je
padalo prirodno i nikad se nije doivljavalo kao povreda gostoprimstva, nego kao neto nadasve
primjereno i uviavno. Troenje i propadanje tjelesnog ivota, koji je tako esto potrebno
popravljati, u takvom se sluaju doimalo udesno usporenim, a ivotna krepkost nije poputala.
Mogao sam tako primiti dvadeset jednako kao i tisuu gostiju, a ako je itko ikada iz moje kue
otiao razoaran ili gladan nakon to bi me zatekao kod kue, moe biti siguran da sam s njim
barem suosjeao. Tako je lako, premda mnogi domaini u to sumnjaju, uspostaviti nove i bolje
obiaje namjesto starih. Ugled vam ne treba poivati na veerama koje prireujete. Osobno me od
posjeivanja neijeg doma nikada nikakav Kerber111 nije odvratio tako djelotvorno kao parada uz
koju me je jedan svat ugostio za svojim stolom, to sam shvatio kao vrlo uljudan i neizravan mig da
mu vie nikada tako ne dodijavam. Mislim da vie nikad neu sebi priutiti takve prizore. Bio bih
ponosan kad bi geslo moje kolibe bili oni Spenserovi stihovi to ih je jedan od mojih posjetitelja
kao posjetnicu ispisao na utom kestenovom listu:

"Kuica je mala gostiju puna,

to ne itu zabavu gdje takve nije;
Poin im gozba, ne manjka ni truna:
Duh plemenit najvia radost mije."112

Kad su Winslow, kasnije upravitelj kolonije Plymouth, i njegov drug poli pjeice kroz umu
u sveani posjet Massassoitu113 te do njegova logora stigli umorni i gladni, kralj ih je lijepo primio,
ali toga dana nije bilo ni rijei o jelu. Kad je pala no, da navedemo njihove rijei: "Polegao nas je
na postelju sa sobom i svojom suprugom, oni na jednom kraju a mi na drugom, a bila je to samo
daska poloena na stopu od tla, dok je preko njih bila prebaena tanka prostirka. Uz nas i na nas
stisnula su se zbog manjka prostora jo dvojica njegovih starjeina, pa nas je tako vie iscrpio
smjetaj nego putovanje." Sutradan u jedan sat Massassoit je "donio dvije ribe koje je ulovio",
priblino triput vee od deverike; "kad su se skuhale, njih je barem etrdesetero zaiskalo svoj udio.
Veina je i jela. U dvije noi i jednom danu to nam je bio jedini obrok, i da jedan od nas nije kupio
prepelicu, bili bismo proveli putovanje postei." U strahu da e ih oamutiti nedostatak hrane, a
111

U grkoj mitologiji, troglavi pas koji je uvao dveri podzemnoga svijeta.

Edmund Spenser (1552.-1599.), Faerie Queene, knjiga I., pjevanje i., 35. kitica.
113
Poglavica indijanskog plemena Wimpanoag koji je u 17. stoljeu sklopio mir s doseljenicima.
112

94

takoer i sna zbog "barbarskog pjevanja divljak (jer obiavahu se uspavljivati pjevanjem)", te kako
bi mogli stii kui dok jo imaju snage putovati, krenuli su. Koliko je do smjetaja, istina je da su
bili bijedno primljeni, premda je ono to je njima izgledalo kao neudobnost bez sumnje bilo
namiljeno kao ast; no to se tie jela, ne vidim kako su se Indijanci mogli bolje ponijeti. Smi
nisu imali to jesti, a bili su dovoljno mudri da ne pomiljaju kako bi isprike mogle nadomjestiti
manjak hrane za njihove goste, pa su pritegnuli kaieve bez ijedne rijei. Kad ih je Winslow drugom
prilikom posjetio, u njih je bilo doba obilja, pa u tom pogledu nije nita nedostajalo.

to se ljudi tie, oni e vas teko bilo gdje ostaviti na cjedilu. Vie sam posjetitelja imao dok
sam ivio u umi nego u bilo kojem drugom razdoblju svoga ivota; hou rei, bilo ih je. Upoznao
sam ih ondje nekoliko pod okolnostima povoljnijim no to bi mi to bilo mogue igdje drugdje. No
manje njih mi je dolazilo po triavom poslu. U tom je pogledu moje drutvo bilo prorijeeno
samom mojom udaljenou od grada. Tako sam se daleko povukao u veliki ocean samoe, u koji se
izlivaju rijeke drutva, da se oko mene mahom, kad su moje potrebe bile posrijedi, slijegao samo
najfiniji talog. Usto, do mene su s druge strane dopirala svjedoanstva o neistraenim i neiskrenim
kontinentima.

Tko bi drugi jutros svratio do moga prebivalita doli pravi homerski ovjek ili Paflagonac114 imao je tako prikladno i pjesniko ime da mi je ao to ga ovdje ne mogu otisnuti - Kanaanin,
drvosjea i izraiva kolaca, koji moe nasaditi pedeset kolaca dnevno i koji je za posljednju veeru
imao svisca to ga je uhvatio njegov pas.115 I on je uo za Homera te, "da nije knjig", ne bi
"znaoto da ini za kinih dana", premda u ve mnogo kinih sezona moda nije sasma doitao
nijednu. Neki sveenik koji je umio izgovarati grki nauio ga je u njegovoj dalekoj rodnoj upi
itati biblijske stihove; i sada mu, dok on dri knjigu, ja moram prevoditi Ahilejev prijekor Patroklu
zbog njegova snudenog lica: "to si seusplako to, oj Patroklo, poput enskia?"

"Ili si iz Ftije sam za kakove glasove uo?

Ta jo Aktoru sina Menetija kazuju iva,
Med Mirmidoncima ivi jo Pelej, sin Eakov,
Za njima mrtvima mi bio veoma alili mnogo."116

Nato e on: "Dobro je." Pod rukom nosi velik sveanj kore bijelog hrasta za nekog bolesnika,
koju je skupio u ovo nedjeljno jutro. "Valjda nema nikakva zla ako danas idem za takvim neim",
veli. Homer je za nj bio velik pisac, premda nije znao o emu je on to pisao. Jednostavnijeg i
prirodnijeg ovjeka bilo bi teko nai. Porok i bolest, koji svijetu daju tako turobnu moralnu boju,
114

itelj Paflagonije, planinskog podruja u drevnoj Maloj Aziji.

Drvosjea se zvao Alex Therien; Thoreau ga podrobnije opisuje u svome Dnevniku.
116
Ilijada 16,7 i 13-16, prev. Tomislav Mareti, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1987.
115

95

za nj jedva da su postojali. Bilo mu je oko dvadeset osam godina, a Kanadu i oev dom napustio je
dvanaest godina ranije kako bi radio u Sjedinjenim Dravama i zaradio novac da najposlije kupi
imanje, moda u rodnoj zemlji. Bio je odliven iz najgrubljega kalupa: krupno ali tromo tijelo, pa
ipak ljupkog dranja, debelog vrata opaljenog suncem, tamne upave kose i tupih, snenih plavih
oiju, koje bi se povremeno ozarile izraajem. Nosio je ravnu sivu suknenu kapu, prljav ogrta boje
vune i izme od kravlje koe. Bio je silan potroa mesa i obino je nosio svoj objed na posao
nekoliko kilometara od moje kue - jer cijepao je cijelo ljeto - u limenom kablu: hladno meso, esto
hladne svisce, i kavu u kamenoj boci koja mu se klatila na uzici o pojasu; katkad bi me ponudio
piem. Dolazio je rano, prelazei moje grahovite, premda bez uznemirenosti ili urbe da stigne na
posao kakvu oituju Amerikanci. Nije se htio ozlijediti. Nije mario ako bi zaradio samo za smjetaj.
Kad bi mu pas putem uhvatio svisca esto je objed ostavljao u grmlju pa se vraao dva kilometra da
ga pripremi i ostavi u podrumu kue u kojoj je stanovao, nakon to bi pola sata mozgao moe li ga
bez straha potopiti u jezero do sumraka - volio je dugo razmiljati o tim pitanjima. Ujutro bi u
prolazu rekao: "Kako su golubovi debeli! Da mi nije raditi svaki dan, mogao bih uloviti sve meso
koje poelim - golubove, svisce, zeeve, prepelice - bogami! Sve to mi treba za cijeli tjedan mogao
bih naloviti za jedan dan."

Bio je vjet drvosjea i u svom se umijeu odavao stanovitoj kienosti i uresima. Stabla je
rezao ravno i tik uz tlo, kako bi izdanci koji poslije izbiju bili snaniji a saonice mogle kliziti preko
panjeva; umjesto pak da ostavi cijelo stablo kao potporu privezanom drvu, podrezao bi ga u vitak
kolac ili trijesku koju ste na koncu mogli odlomiti rukom.

Zanimao me jer je bio tako tih i samotan a k tomu tako sretan: vrelo dobra raspoloenja i
zadovoljstva koji su mu se prelijevali iz oiju. Njegovo veselje bilo je bezostatno. Kadto bih ga
vidio za poslom u umi, kako obara drvee, pa bi me kroz neizrecivo zadovoljan smijeh pozdravio
na kanadskom francuskom, premda je govorio i engleski. Kad bih mu priao, prekidao je posao, u
napol priguenom veselju opruio se uz deblo bora to ga je sruio pa sastrugao unutarnju stranu
kore, uvaljao je u kuglicu i vakao dok se smijao i govorio. Toliko obilje ivotne sile bijae u njega
prisutno te bi se ponekad znao spotaknuti i valjati po zemlji smijui se neemu to ga je navelo na
razmiljanje i zagolicalo ga. Gledajui stabla oko sebe uskliknuo bi: "Bogami, uivam u ovom
cijepanju do mile volje, ne treba mi bolje razonode." Ponekad, u dokolici, po cijeli bi se dan
zabavljao u umi depnim pitoljem, ispaljujui u pravilnim razmacima plotune samome sebi dok je
hodao. Po zimi bi naloio vatru na kojoj je u podne grijao kavu u kotliu; a dok je sjedio na kladi i
jeo svoj obrok, navratile bi katkad sjenice pa mu sletjele na ruku i stale kljucati krumpir u njegovoj
aci; govorio je da "voli biti okruen tim malim svatovima".

U njemu bijae poglavito razvijen ivotinjski ovjek. Po tjelesnoj izdrljivosti i namirenosti

bio je roak boru i stijeni. Jednom sam ga upitao nije li ponekad naveer umoran nakon to je cijeli
dan radio, na to je on, iskrena i ozbiljna pogleda, odgovorio: "Bogati, ja nikad u ivotu nisam bio
umoran." No intelektualni i ono to se naziva duhovnim ovjekom u njemu su spavali kao u
dojeneta. Bio je poduen samo na onaj neduan i neuinkovit nain na koji katoliki sveenici
96

poduavaju uroenike, a kojim se uenik nikad ne obrazuje do stupnja osvijetenosti, nego tek do
stupnja pouzdanja i poitanja pa dijete ne postaje ovjekom, nego ostaje djetetom. Kad ga je
stvorila, priroda mu je dala snano tijelo i zadovoljstvo dodijeljenom sudbinom te ga poduprla sa
svih strana poitanjem i povjerenjem kako bi svojih sedamdeset godina proivio kao dijete. Bio je
tako priprost i bezazlen da ga nikakvo predstavljanje ne bi moglo predstaviti, kao da svome susjedu
predstavljate svisca. Morao ga je odgonetati kao i vi. Nije htio igrati nikakve uloge. Ljudi su mu
plaali nadnicu za rad i tako mu pomagali da se hrani i odijeva; ali nikad s njima nije razmjenjivao
miljenja. Bio je tako jednostavan i prirodno smjeran - ako se smjernim moe nazvati netko tko
niemu ne tei - da smjernost nije u njega bila izrazita osobina niti ju je on mogao pojmiti. Mudriji
ljudi bijahu za nj polubogovi. Ako biste mu rekli da takav dolazi, postupao je kao da dri kako neto
tako velebno nee od njega oekivati nita, nego e svu odgovornost preuzeti na sebe a njega
prepustiti zaboravu. Nikad nije uo zvuk hvale. Napose je tovao pisca i propovjednika. Njihova
djela bijahu udesa. Kad sam mu rekao da prilino mnogo piem, dugo je smatrao da mislim
naprosto na rukopis, jer je i sam u pisanju bio neobino vjete ruke. Katkad sam zaticao ime
njegove rodne upe lijepo ispisano u snijegu kraj ceste, s pravilnim francuskim naglaskom, pa bih
znao da je onuda proao. Upitao sam ga poeli li ikad zapisati svoje misli. Na to je kazao da je
ponekad itao i pisao slova onima kojima to ne umiju, ali da nikad nije pokuavao zapisivati misli ne, ne zna on to, ne bi znao to da prvo zapie, to bi ga ubilo, a u isto vrijeme jo treba paziti na
pravopis!

uo sam da ga je jedan istaknuti mudrac i reformator upitao ne bi li elio da se svijet

promijeni; a on je, iznenaeno se smijuljei i ne znajui da je to pitanje ikad prije postavljeno, na
svome kanadskom akcentu odgovorio: "Ne, sasvim mi se svia." U nekom bi filozofu druenje s
njim pobudilo tota. Stranca se doimao kao da openito ne zna nita; no ja sam katkad u njemu
vidio ovjeka kakva nisam vidio prije, i nisam znao je li mudar poput Shakespearea ili naprosto
neznalica poput djeteta, da li da mu pripiem istananu poetsku svijest ili glupavost. Neki mi je
mjetanin rekao da ga je, kad ga je sreo kako lunja selom pod tijesnom kapicom i zvidi sebi u brk,
podsjetio na preruena kraljevia.

Jedine mu knjige bijahu neki godinjak i prirunik iz aritmetike, u kojoj je bio poprilian
strunjak. Prvi je pak za nj bio svojevrsna enciklopedija, za koju je smatrao da sadri kratak pregled
ljudskog znanja, to je u znatnoj mjeri i bio sluaj. Rado sam ga ispitivao u vezi s raznim
trenutanim reformama, a on ih je u pravilu sagledavao u nadasve jednostavnom i praktinom
svjetlu. Nikad prije nije uo za takvo to. Bi li mogao bez tvornica? upitao sam. Nosim sivi
vermontski kaput kune izrade, ree, i taj je dobar. Bi li se mogao odrei aja i kave? Prua li ova
zemlja ikakav napitak osim vode? Namakao je lie kukute u vodi i pio ga te drao da je to za topla
vremena bolje od vode. Kad sam ga upitao bi li mogao bez novca, pogodnost novca prikazao je na
takav nain da je natuknuo i usuglasio se s najfilozofinijim prikazima podrijetla te ustanove, kao i
sa samom tvorbom rijei pecunia117. Da posjeduje vola, a eli u trgovini nabaviti igle i konac, bilo
bi nezgodno a ubrzo i nemogue, smatrao je, zaloiti svaki put iznova dio ivotinje koji bi
odgovarao toj svoti. Mnoge je ustanove umio braniti bolje od svakog filozofa, jer je, opisujui ih u
117

Lat. "novac", izvedeno od pecus, "stoka, blago".

97

odnosu na sebe, iznosio pravi razlog njihove prevlasti, a spekulacija ga nije navodila ni na kakav
drugi. Drugom prilikom, uvi za Platonovo odreenje ovjeka - dvonoac bez perja - kao i to da je
netko izloio oerupanog pijetla i nazvao ga Platonovim ovjekom, ustvrdio je da je znaajna
razlika u tome to se koljena savijaju na krivu stranu. Kadto bi uzviknuo: "Kako ja volim govoriti!
Bogami, mogao bih govoriti cijeli dan!" Jednom, poto ga mjesecima nisam vidio, upitao sam ga je
li mu toga ljeta sinula kakva nova ideja. "Boe dragi", rekao je, "za ovjeka koji mora raditi kao ja
ve je dobro ako ne zaboravi ideje koje ima. Moda je ovjek s kojim okopava sklon utrkivanju;
onda ti, bogami, panja ne smije poputati, mora misliti na korov." U takvim bi me prilikama
katkad prvi upitao jesam li postigao kakav napredak. Jednoga zimskog dana upitao sam ga je li
uvijek zadovoljan sobom, u elji da uputim na nadomjestak za sveenika izvana u njemu i na neki
vii motiv za ivljenje. "Zadovoljan!" kazao je. "Neki ljudi zadovoljni su ovim, neki onim. Netko
e, moda, ako ima dovoljno, bogami biti zadovoljan ako sjedi cijeli dan leima okrenut vatri a
trbuhom stolu!" Ipak ga nikad, nikakvim manevrima, nisam uspio navesti da stvari sagleda na
duhovan nain; najvie to je, ini se, poimao bijae puka svrsishodnost, ije razumijevanje moete
oekivati od ivotinje; a to praktiki vrijedi za veinu ljudi. Ako bih mu predloio ikakvo
poboljanje u nainu ivota, odgovorio bi mi naprosto, bez ikakva aljenja, da je prekasno za to. No
u potpunosti je vjerovao u potenje i sline vrline.

U njemu se mogla uoiti stanovita pozitivna originalnost, ma koliko sitna, i povremeno bih
opazio da razmilja samostalno i izraava vlastito miljenje, to je tako rijetka pojava da bih svakog
dana hodao petnaest kilometara da je promatram, a ono se svodilo na preosmiljavanje mnogih
drutvenih ustanova. Premda se kolebao, a moda se i nije uspijevao razgovijetno izraziti, uvijek je
u pozadini imao predoivu misao. No, njegovo je miljenje bilo tako primitivno i uronjeno u njegov
ivotinjski ivot te je, iako vema obeavajue od mnijenja naprosto uenog ovjeka, rijetko
dozrijevalo do iega priopivog. Upuivao je na to da i na najniim stupnjevima ivota moe biti
ljudi od duha, koliko god oni bili trajno smjerni i nepismeni, koji vazda zauzimaju vlastito gledite,
ili i ne hine da ita vide; koji su bezdani kao to se neko dralo za Walden, makar moebit bili
tamni i blatni.

Mnogi je putnik skrenuo s puta da vidi mene i unutranjost moje kue te bi, kao izliku za
navraanje, zamolio au vode. Rekao bih im da ja pijem iz jezera i pokazao onamo, nudei da im
posudim zaimau. Koliko god sam daleko ivio, nisam bio poteen toga godinjeg posjeivanja
koje se, ini mi se, zbiva oko prvoga travnja, kada su svi u pokretu; a imao sam pritom i sree,
premda je meu mojim posjetiteljima bilo udnovate eljadi. Dolazili su me vidjeti slaboumnici iz
ubonice i od drugdje, ali ja sam ih teio navesti da upregnu svu pamet koju imaju i da mi se
povjere; u takvim je sluajevima pamet postajala temom naeg razgovora, i na taj sam nain bio
obeteen. tovie, spoznao sam da su neki od njih mudriji od takozvanih nadglednika mjesnih
siromaha i vijenika te pomiljao kako je dolo vrijeme da se stvari preokrenu. Koliko je do pameti,
nauio sam da nema mnogo razlike izmeu polovice i cjeline.118 Jednog me je dana, konkretno, neki
bezazleni, prostoduni siromah, kojega sam zajedno s drugima esto viao kako slui kao predmet
iivljavanja te je sjedio na vaganu u polju pazei da stoka i on sam ne odlutaju, posjetio i izrazio
118

Engleski izraz za "slaboumnika" je half-witted, doslovce "polu-pametan", otuda igra rijei.

98

elju da ivi kao ja. S krajnjom jednostavnou i iskrenou, posve superiornom, ili upravo
inferiornom, svemu to nazivaju poniznou, rekao mi je da je "umno zaostao". Bijahu to njegove
rijei. Gospod ga je takvim stvorio, no on je drao da se Gospod brine o njemu koliko i o drugima.
"Oduvijek sam takav", kazao je, "od djetinjstva; nikad nisam imao mnogo pameti; nisam bio kao
druga djeca, slab sam u glavi. Tako je valjda Gospod htio." I eto ga gdje dokazuje istinitost svojih
rijei. Za mene je bio metafizika zagonetka. Rijetko sam upoznao blinjeg koji je toliko obeavao tako je jednostavno i iskreno i tako istinito bilo sve to je govorio. I, uistinu, u mjeri u kojoj se
inilo da se poniava bio je uzvien. Isprva nisam znao nije li to plod mudre politike. inilo se da bi
na temelju estitosti i iskrenosti to ga je poloio taj ubogi slaboumni siromah nae openje moglo
uznapredovati i do neeg boljeg no to je openje mudraca.

Imao sam i gostiju od onih koji se obino ne ubrajaju meu gradsku sirotinju, iako bi trebalo;
koji u svakom sluaju spadaju u sirotinju svijeta; gostiju koji od vas ne zahtijevaju gostoprimstvo,
nego hospitalizaciju; koji iskreno ele da im se pomogne a u zaglavlju svoga zahtjeva navode kako
su odluni u tome da nikad ne pomognu sami sebi. Od posjetitelja iziskujem da ba ne skapava, pa
makar imao najbolji tek na svijetu, kako god ga stekao. Predmeti milosra nisu gosti. Ljudi koji
nisu znali kad je njihov posjet zavrio, premda sam se ja iznova primao svoga posla i odgovarao im
sa sve vee udaljenosti. Ljudi gotovo svih razina pameti navraali su k meni u doba seoba. Neki
koji su imali vie pameti no znanja o tome to bi s njim; odbjegli robovi s plantanim navikama,
koji su oslukivali s vremena na vrijeme, poput lisice iz basne, kao da uju lovake pse to laju na
njihovu tragu, pa me moleivo pogledavali, kao da kau:

"Kranine, hoe li me poslat natrag?"

Meu inima i jedan pravi odbjegli rob, kojemu sam pomogao da proslijedi prema zvijezdi
sjevernjai. Ljudi od jedne ideje, poput kokoi s jednim piletom, a i ono je pae; ljudi od tisuu
ideja i razbaruene glave, poput onih kokoi koje moraju voditi rauna o stotini pilia, a sve
naganjaju jednu bubu i svakog se jutra njih dvadeset izgubi u rosi te se tako raupaju i zaprljaju;
ljudi s idejama umjesto nogama, svojevrsne intelektualne stonoge od kojih bi vas cijeloga podili
srsi. Jedan je ovjek predloio da uvedem knjigu u koju bi posjetitelji upisivali svoja imena, kao u
Bijelom gorju119; ali, avaj! imam predobro pamenje da bi to bilo potrebno.

Nisam mogao a da ne zapazim neke osebujnosti svojih posjetitelja. inilo se da je

djevojkama, djeacima i mladim enama openito drago biti u umi. Gledali su jezero i cvijee i
korisno provodili vrijeme. Poslovni ljudi, ak i poljodjelci, mislili su jedino na samou i
zaposlenost, kao i na veliku udaljenost na kojoj boravim od ovog ili onog; i premda su govorili
kako vole povremeno prolunjati umom, bilo je oito da nije tako. Nemirni i zauzeti ljudi, kojima je
sve vrijeme odlazilo na stjecanje za ivot i njegovo odravanje; sveenici koji su govorili o Bogu
119

White Mountains, popularno zimovalite u New Hampshireu.

99

kao da uivaju u monopolu na taj predmet, koji nisu podnosili raznovrsna miljenja; lijenici,
pravnici, nespokojne domaice koje su zabadale nos u moj ormar i postelju dok sam bio vani - kako
je ga ta-i-ta doznala da moje plahte nisu iste kao njezine? - mlade koja je prestala biti mlada i
zakljuila da je najsigurnije slijediti utabanu stazu profesija - svi su oni mahom govorili da u mome
poloaju nije mogue uiniti neto naroito dobro. Da, u tome je bila kvaka! Stari, nemoni i plahi,
koje god dobi i spola, najvie su razmiljali o bolesti te o nenadanim nesreama i smrti; njima se
ivot inio pun opasnosti - kakve opasnosti ima ako na nju ne misli? - i smatrali su da bi razborit
ovjek pomno odabrao najsigurniji poloaj, gdje dr. B. moe svakog asa biti pri ruci. Za njih selo
bijae doslovce komuna120, savez za meusobnu obranu, i pretpostavili biste da ni u branje
borovnica ne bi poli bez kutije prve pomoi. To u osnovi znai da, ako je ovjek iv, uvijek postoji
opasnost da bi mogao umrijeti, premda valja dopustiti da je opasnost manja u mjeri u kojoj je
ovjek, prije svega, i mrtav i iv. ovjek se izlae jednakim rizicima kad sjedi i kada tri. Bijahu tu
napokon i samozvani reformatori, najvei dosadnjakovii od sviju, koji su mislili da ja vazda
pjevam:

Ovo je kua koju sagradih;

Ovo je ovjek to ivi u kui koju sagradih;

ali nisu znali da trei stih glasi:

Ovo su ljudi koji kinje ovjeka

to ivi u kui koju sagradih.

Nisam se bojao grabljivica kokoara, jer nisam drao kokoi, ali sam se bojao grabljivica
ovjeara121.

Imao sam i posjetitelja koji su me veselili vie od potonjih. Djecu koja su dolazila brati
bobice, eljezniare koji su u istim kouljama nedjeljom ujutro polazili u etnju, ribare i lovce,
pjesnike i filozofe, rijeju sve estite hodoasnike koji su u umu izili radi slobode te su doista
ostavili selo za sobom, bio sam spreman pozdraviti sa: "Dobro doli, Englezi! Dobro doli,
Englezi!"122 jer s tim sam sojem imao veze.

120

Misli se na etimologiju latinske rijei communio, koja znai "zajednica", ali prvobitno upuuje na "zajedniko
obzidavanje, zidanje opkopa, bedema u svrhu zajednike obrane".
121
Ili lovaca na ljude, koji su hvatali odbjegle robove u dravama na Jugu.
122
Navodno je tim rijeima neki Indijanac pozdravio prve doseljenike koji su se iskrcali u Plymouthu.

100

Grahovite

U meuvremenu je moj grah, iji su zasaeni redovi ukupno ve bili dugi jedanaest
kilometara, nestrpljivo iekivao okopavanje, jer je najraniji izrastao znatno prije no to je
najkasniji dospio u zemlju; doista, teko su trpjeli odugovlaenje. Koji je bio smisao toga
postojanog i samopotovanog, toga malog heraklovskog posla, ne znam. Zavolio sam te svoje
redove, svoj grah, premda toliko brojniji no to mi je trebalo. Vezao me uza zemlju te sam stekao
snagu poput Anteja123. Ali zato da ga uzgajam? Samo nebo zna. Bila je to moja neobina rabota
cijeloga ljeta - navesti taj komad zemljine povrine, koji je prije rodio samo petoprsticom,
kupinama, gospinom travom i slinim, slatkim divljim plodovima i ugodnim cvijeem, da umjesto
njih proizvede tu mahunarku. to u ja nauiti od graha ili on od mene? Njegujem ga, okopavam,
drim ga na oku u rani i kasni sat, i to je moj dnevni posao. irok je to i oku ugodan list. Pomonici
su mi rosa i kia koje navodnjavaju ovo suho tlo te ono malo plodnosti koliko je ima u samome tlu,
a koje je veinom krto i jalovo. Neprijatelji su mi crvi, hladni dani, a najvie svisci. Potonji su mi
izgrizli etvrt jutra. Ali s kojim sam ja to pravom izgnao gospinu travu i ostalo te prekopao njihov
stari vrt ljekovitih trava? Ubrzo e im, meutim, preostali grah biti pretvrd pa e otii u susret
novim dumanima.

Kad su mi bile etiri godine, sjeam se dobro, doveli su me iz Bostona u ovaj moj rodni grad,
upravo kroz ove ume i ovo polje, do jezera. To je jedan od najstarijih prizora utisnutih u moje
pamenje. A sada, veeras, moja je frula pobudila odjeke nad tom istom vodom. Ovdje i dalje stoje
borovi stariji od mene, a ako su se neki i sruili, na njihovim panjevima kuham svoj objed, i
posvuda se uzdie novo raslinje pripremajui drugi vidik za nove djeake oi. Gotovo ista gospina
trava nie iz istoga vjekovnog korijena na tom panjaku, i ak sam i ja pomogao zaodjenuti taj
udesni krajobraz iz mojih djejih snova, a jedna od posljedica moje prisutnosti i djelovanja vidljiva
je u tim listovima graha, klipovima kukuruza i stabljikama krumpira.

Zasadio sam priblino dva i pol jutra visoravni; budui pak da je zemlja bila iskrena prije
samo petnaest godina, a i ja sam sm isupao dva ili tri hvata panjeva, nisam je niim pognojio; no
po vrcima strelica koje sam otkrivao pri okopavanju tijekom ljeta pokazalo se da je ovdje neko
ivio izumrli narod koji je sadio kukuruz i grah prije no to su doli bijelci da iskre zemlju, pa su
tako donekle iscrpli tlo za tu kulturu.

I prije no to bi ikoji svizac ili vjeverica pretrali cestu, prije no to bi se sunce podiglo iznad
grmolikih hrastova, jo sa svom rosom, premda su me seljaci upozoravali da to ne inim - ja bih
vam savjetovao da, ako je mogue, sav svoj posao obavljate dok jo ima rose - poinjao sam
uklanjati redove bahata korova u svome grahovitu i zasipati im glave prainom. Rano ujutro radio
123

U grkoj mitologiji, Antej je bio div koji je svoju snagu crpio iz zemlje dokle god je s njom bio u dodiru; Heraklo ga je
prije svoga zadnjeg "posla" ubio podigavi ga s tla.

101

sam bosonog, gacajui poput kipara po rosnom i mrviastom pijesku, ali u nastavku dana stopala bi
mi se od sunca osula plikovima. Sunce me obasjavalo dok sam okopavao grah, koraajui polako
natrag pa naprijed tom utom, pjeskovitom zaravni, izmeu osamdeset metara dugih zelenih redova
kojima je jedan kraj zavravao u hrastovoj ikari gdje sam mogao poinuti u hladu, a drugi u
kupinjaku ije bi zelene bobe produbile boju kad bih dovrio drugi niz. Uklanjanje korova, zgrtanje
svjee zemlje oko grahovih stapki te bodrenje toga korova koji sam posijao kako bi uto tlo izrazilo
svoju ljetnu misao listovima i cvjetovima graha umjesto pelinom, pirikom i prosom, kako bi zemlja
rekla "grah" umjesto "trava" - to bijae moj dnevni posao. Kako nisam imao mnogo pomoi od
konja ili marve, unajmljenih mukaraca i djeaka ili pak usavrenog poljodjelskog orua, bio sam
mnogo sporiji te sam se sa svojim grahom zbliio mnogo vie no to je obino sluaj. Ali rad
rukama, ak ni kad granii s muenjem, nije moda nikad najgori oblik dokonosti. Nosi on trajnu i
nepropadljivu poruku, a uenjaku prua klasian ishod. Za putnike koji su preko Lincolna i
Waylanda putovali tko zna kamo ja sam bio pljunuti agricola laboriosus124; oni udobno posjednuti
u jednoprenim kolima, nalakeni o koljena, uzde im se klate u vijencima, a ja sjedilaki, radini sin
zemlje. No, ubrzo bi moje gospodarstvo ieznulo iz njihova vidika i misli. Bijae to nadaleko
jedino otvoreno i obraeno polje s obiju strana ceste pa su se njime temeljito koristili, a do ovjeka
u polju kadto je dopiralo vie avrljanja i primjedbi putnik no to je njegovu uhu bilo
namijenjeno: "Grah tako kasno! Graak tako kasno!" - jer ja sam nastavljao saditi dok su ostali
poinjali okopavati - pomoni poljodjelac nije nita posumnjao. "ito, moj djeae, za krmu, ito za
krmu." "Zar on ondje ivi?" pita crni eir sivog kaputa; a seljak grubih crta zauzdava svoje ljupko
kljuse da upita to to inite, ta on ne vidi nikakvo gnojivo u brazdama i preporua malo pilovine ili
bilo kakvog otpada, moe i pepela ili buke. Ali ovdje je bilo dva i pol jutra brazdi, a mjesto
zaprege samo motika i dvije ruke da je vuku - uslijed zazora spram inih zaprega i konja - dok je
pilovina bila daleko. Drndajui se uz njega, suputnici su ga naglas usporeivali s drugim poljima
kojima su prolazili, pa sam doznao kako stojim u zemljodjelskom svijetu. Toga polja nije bilo u
izvjeu g. Colemana125. Usput kazano, tko procjenjuje vrijednost uroda to ga priroda donosi na jo
divljijim poljima koja ovjek nije unaprijedio? Urod engleskog sijena pomno se vae, izraunavaju
se vlanost, silikati i potaa; ali u svim dolinama i jezerskim dupljama u umama, na panjacima i u
movarama raste obilan i raznovrstan urod, samo to ga ovjek ne anje. Moje je polje takorei bilo
spona izmeu divljih i obraenih polja; kao to su neke drave civilizirane, druge polucivilizirane, a
neke divlje ili barbarske, tako je i moje polje bilo, premda ne u loem smislu, polukultivirano polje.
Grah to sam ga uzgajao, radosno se vraao svome divljem i primitivnom stanju, a moja mu je
motika svirala Rans des Vaches126.

Nadohvat ruke, na najvioj granici jedne breze, pjeva smei drozd - ili crveni drozd, kako ga
neki vole zvati - cijeloga jutra, radostan zbog vaeg drutva, te bi pronaao polje drugog seljaka da
vae nije ovdje. Dok vi sijete sjeme, on dovikuje: "Baci ga, baci ga - prekrij ga - iupaj, iupaj,
iupaj." Ali to nije bilo ito, pa je bilo sigurno od takvih neprijatelja. Moda ete se pitati kakve
veze ima njegovo truanje, njegove amaterske paganinijevske izvedbe na jednoj ili dvadeset ica, s
vaom sjetvom, a ipak e vam biti drai od lunatog pepela ili sadre. Bio je to jeftin nain
povrinskog gnojenja u koji sam potpuno vjerovao.
124

Lat. radini zemljodjelac.

Henry Coleman (1795.-1849.), autor poljoprivrednih studija za dravu Massachusetts.
126
vicarska pjesma za dozivanje stoke.
125

102

Dok sam motikom oko redova nanosio jo svjeiju zemlju, remetio sam pepeo nezabiljeenih
naroda koji su u praiskonsko doba ivjeli pod ovim nebom, a njihovo malo ratno i lovako orue
izlazilo je na svjetlo ove dananjice. Poivalo je izmijeano s drugim prirodnim kamenjem, od kojih
je poneko nosilo tragove nagorenosti indijanskim vatrama a drugo suncem, kao i s krhotinama
grnarije i stakla to su ih ovamo donijeli noviji obraivai zemlje. Kad bi mi motika zveknula o
kamenje, ta je glazba odzvanjala umom i nebom te je tvorila pratnju mome poslu koji je donosio
trenutaan i neizmjerljiv urod. Nije to vie bio grah koji sam ja okopao, niti ja koji sam okopavao
grah; i prisjeao sam se, sa saaljenjem koliko i s ponosom, ako sam se uope prisjeao, poznanika
koji su otili u grad da bi pohodili oratorije. Leganj mranjak kruio je za sunanih poslijepodneva
u visini - jer katkad bi mi se ta rabota protegnula na cijeli dan - poput truna u oku, iliti u nebeskom
oku, obruavajui se s vremena na vrijeme uz zvuk kao da se nebo para, najzad se kida u dronjke,
pa ipak bi iza njega ostajao beavni svod; vraici koji ispunjavaju zrak i polau jaja na golom
pijesku ili stijenju na vrhovima brda, gdje ih malo tko pronalazi; vitki i ljupki nalik valiima na
jezeru, poput lia to ga podie vjetar te lebdi u nebesima; takvo srodstvo u prirodi vlada. Leganj je
zrani brat vala to ga nadlijee i nadgleda, a ona njegova savrena, krila naduta zrakom odgovaraju
elementarnim, neopernaenim morskim krilima. Katkad sam pak promatrao par enki legnja kako
krue visoko na nebu, naizmjence se uspinjui i sputajui, primiui se jedna drugoj pa se
udaljujui, kao da utjelovljuju moje misli. Ili bi me privukao prelazak divljih golubova iz ove u onu
umu, uz blagi treperavi, lepetavi zvuk i urbu pismonoe; ili bi pod kakvim trulim panjem moja
motika otkrila mlitavog i zloslutnog, ezgotinoga pjegavog dadevnjaka, trag Egipta i Nila, a opet
naeg suvremenika. Kad bih zastao da se oslonim na motiku, te zvukove i prizore uo bih i vidio
posvuda u lijehi, kao dio neiscrpne zabave to je priroda nudi.

U sveane dane grad puca iz svojih velikih topova, koji odjekuju do ove ume poput djejih
pucaljki, a povremeno dovde dopre i pokoji odjek vojne glazbe. Meni, u mome udaljenom
grahovitu na drugom kraju mjesta, veliki topovi zvuali su kao da se rasprsnula gljiva puhara; a
kada se odravala neka vojna smotra za koju nisam znao, katkad bih cijeloga dana imao neodreen
osjeaj nekog svrbea i boletine na obzoru, kao da e tamo uskoro izbiti osip, bilo od arlaha ili
krletne groznice, dok mi na koncu neki povoljniji zapuh vjetra, hitajui preko polja i cestom za
Wayland, ne bi donio obavijest o "topnicima". Udaljeno zujanje ostavljalo je dojam kao da su se
neije pele zarojile i da su ih susjedi, sukladno Vergilijevu savjetu, laganim zveckanjem
najzvonkijeg posua nastojali dozvati natrag u konicu. A kad bi taj zvuk posve zamro, zujanje
prestalo i kad ni najpovoljniji vjetrovi vie nisu kazivali nita, znao sam da su ih do zadnjega truta
sigurno vratili u konicu Middlesexa te da im je duh sada zaokupljen medom kojim je premazana.

utio sam ponos zbog spoznaje da se slobode Massachusettsa i nae domovine tako sigurno
uvaju, i vraajui se svome okopavanju ispunio bih se neizrecivim pouzdanjem te radosno nastavio
posao sa spokojnom vjerom u budunost.

103

Kad bi se nalo vie glazbenih sastava, zvualo je kao da je cijelo selo golem mijeh, a sve se
zgrade naizmjence ire i uz tutnjavu uruavaju. No, katkad bi do ove ume doprli doista uzvieni i
nadahnjujui zvuci, truba to pjeva o slavi, i osjeao sam kao da bih s uitkom mogao proburaziti
kakva Meksikanca127 - jer zato bismo se uvijek bavili tricama - i ogledavao se za nekim sviscem ili
tvorom da na njemu iskaem svoje vitetvo. Ti ratniki zvuci kanda su dolazili iz Palestine, a
podsjeali su me na stupanje kriara na obzoru, uz blago hujanje i treperavo gibanje kronji
brijestova koji se nadvijaju nad selo. Bijae to jedan od onih velikih dana; premda je nebo s moje
istine izgledalo onako vjeito velebno kao i svaki dan te nisam u njemu vidio nikakve razlike.

To dugo poznanstvo to sam ga njegovao s grahom bilo je jedinstveno iskustvo - steeno

sadnjom, okopavanjem, branjem, reetanjem, sortiranjem kao i prodajom - ovo posljednje bilo je
najtee - a mogao bih dodati i jedenjem, jer kuao ga jesam. Bio sam odluan u tome da upoznam
grah128. Dok je rastao, okopavao sam ga od pet ujutro do podneva, a ostatak dana obino sam
provodio u drugim poslovima. Pomislite samo na prisno i neobino poznanstvo to ga ovjek sklapa
s raznim vrstama korova - unijet e to u ovaj prikaz stanovito ponavljanje, jer ponavljanja nije
manjkalo ni u mojoj raboti - remetei tako nesmiljeno njegov krhki ustroj i tako ga nepravedno
luei svojom motikom, sravnjujui sa zemljom itave nizove jedne vrste i marljivo uzgajajui
druge. Evo rimskog pelina - evo lobode - evo kiselice - evo pirike - navali na nj, sasijeci ga, izvrni
mu korijenje prema suncu, neka mu ni vlakno ne ostane u hladu, inae e se okrenuti na drugu
stranu i za dva dana biti zelen ko poriluk. Dugotrajan rat, ne sa dralovima nego s korovom, tim
Trojancima na ijoj su strani bili sunce, kia i rosa. Svakodnevno sam grahu pritjecao u pomo
oboruan motikom te prorjeivao redove njegovih neprijatelja, punei rovove mrtvim korovom.
Mnogi je srani Hektor okien perjanicom, koji za itavu je stopu nadvisivao zbijene drugove, pao
pod mojim orujem i zakotrljao se u praini.

Te ljetne dane, to su ih pojedini moji suvremenici posvetili lijepim umjetnostima u Bostonu

ili Rimu, neki kontemplaciji u Indiji a drugi trgovini u Londonu ili New Yorku, ja sam tako, kao i
drugi seljaci u Novoj Engleskoj, posvetio poljodjelstvu. Ne da mi je grah trebao za jelo, jer po
naravi sam pitagorejac129 kad je grah posrijedi, bilo da je rije o varivu ili glasovanju, te sam ga
razmjenjivao za riu; nego moda, kao to neki moraju raditi u polju makar samo radi tropa i izraza,
da bih jednoga dana posluio nekom tvorcu parabola. Bijae to u cjelini rijetka zabava koja se, da se
oduljila, mogla pretvoriti u traenje snaga. Premda ga nisam gnojio i nisam ga sveg okopavao
najednom, okopao sam ga s obzirom na svoj domaaj neobino dobro i bio na kraju za to plaen,
"budui da uistinu nema", kao to kae Evelyn130, "takvoga komposta ili gnojiva iole usporedivog s
tim neprestanim pomicanjem, mijeanjem i okretanjem humusa lopatom". "Zemlja", dodaje on
drugdje, "navlastito ako je svjea, posjeduje stanovit magnetizam, kojim privlai sol, silu ili
svojstvo (zovite to kako vam drago) koje joj daje ivot, a logika je itave te nae rabote i strke oko
nje da nas hrani; sve pak balege i druge neiste smjese tekar su zamjene to nadomjetaju to
poboljanje." K tome, kako je u pitanju bilo jedno od onih "istroenih i iscrpljenih svjetovnjakih
127

Bilo je to doba rata s Meksikom.

Aluzija na izraz not know beans, "nemati pojma" (mi bismo moda rekli: ne znati ni piljiva boba).
129
Pitagorina se sljedba, vjerojatno prema uiteljevu naputku, odricala graha.
130
John Evelyn, autor djela Terra, filozofijska rasprava o zemlji (1729.)
128

104

polja to svetkuju svoj dan Gospodnji", moebit je, kao to sir Kenelm Digby131 dri vjerojatnim,
privuklo "ivotne duhove" iz zraka. Ubrao sam dvanaest vagana graha.

No da budem odreeniji, jer ale se da je g. Coleman izvijestio mahom o skupim pokusima

seljake gospode, moji su izdaci bili sljedei:
$

Za motiku
0,54
Oranje, drljanje
brazdanje
Sjemenski grah

i
,50
,12

Sjemenski krumpir

P
revie.
3
1/
2
1

,33
0

Sjemenski graak
,40

Sjeme repe
,06

0
Bijela uzica za obranu
,02
od vrana
1
Konjski plug i djeak,
,00
tri sata
0
Konj i kola za urod
,75
$
Ukupno
14,72

1/
2

Moj je prihod bio (patrem familias vendacem, non emacem esse oportet132), od
Devet vagana i dvanaest kvarata
prodanoga graha
Pet vagana velikih krumpira
Devet vagana malih
Trave
Stabljika
Ukupno
to mi je ostavilo novanu dobit, kao
to ve drugdje rekoh, od

$ 16,94
2,50
2,25
1,00
0,75
$ 23,44
$ 8,71

1
/2

Ovo je ishod mog iskustva u uzgoju graha. Zasijte oko prvog lipnja obini sitni grmasti grah,
u redovima razmaknutim metar sa pola metra, pazei da odaberete svjee okruglo i nemijeano
sjeme. uvajte se ponajprije crva pa popunite praznine sijui nanovo. Potom pazite na svisce, ako je
mjesto izloeno, jer oni e u prolazu gotovo posve izgristi najranije njeno lie; i opet, kad se
pojave mladi izdanci, oni ih uoe pa e vam ih operuati zajedno s pupovima i mladim mahunama,
131
132

Engleski prirodoslovac i mislilac (1603.-1665.)

Otac obitelji treba prodavati, a ne kupovati." (Katon, De agri cultura)

105

sjedei uspravno poput vjeverice. No iznad svega anjite to je ranije mogue elite li izbjei
mrazove te imati pristojan i utriv urod; na taj nain moete utedjeti silan gubitak.

Stekao sam i sljedee iskustvo. Rekoh sebi: neu iduega ljeta tako revno saditi grah i
kukuruz, nego sjeme, ako takvo nije izgubljeno, kao to su iskrenost, estitost, jednostavnost, vjera,
nevinost i tome slino, i vidjeti nee li rasti u ovome tlu, ak i s manje muke i gnojenja, i hraniti me,
jer za te kulture ono zasigurno nije iscrpljeno. Avaj! Tako sam rekao sebi; ali sada je prolo jo
jedno ljeto, pa jo jedno i jo jedno, te sam ti, itatelju, duan kazati da je sjeme to sam ga zasadio,
ako ono uope jest bilo sjeme vrlina, izjedeno crvima ili da je izgubilo vitalnost te stoga nije
niknulo. Ljudi e u pravilu biti onoliko srani ili plahi koliko su to bili njihovi oevi. Ovaj e
narataj posve sigurno sijati kukuruz i grah svake godine upravo kao to su to Indijanci stoljeima
inili i uili tome prve doseljenike, kao da je u tome neki usud. Neki dan sam se zaprepastio
vidjevi starca kako po najmanje sedamdeseti put motikom dubi jame, i to ne zato da u njih legne!
No, zato se itelj Nove Engleske ne bi okuao u novim pustolovinama umjesto da polae toliko na
urod svoga ita, krumpira, trave i na svoje vonjake - zato ne bi uzgajao druge kulture? emu se
toliko brinuti za svoj sjemenski grah, a uope se ne brinuti za nov narataj ljudi? Doista nahranjeni i
razgaljeni trebali bismo biti onda ako smo, kad sretnemo nekog ovjeka, sigurni da vidimo kako su
se neke od osobina to sam ih naveo, a koje svi cijenimo vie od onih drugih uroda, ali su veinom
nairoko posijane i lebde u zraku, u njemu ukorijenile i izrasle. Evo gdje cestom stie istanana i
neizreciva osobina kao to je, primjerice, istinoljubivost ili pravednost, makar u najmanjoj koliini
ili novoj inaici. Nae bi poslanike trebalo naputiti da kui alju takvo sjeme, a Kongres da pomae
u njegovu raspaavanju diljem zemlje.133 Kad je iskrenost posrijedi, nikad se ne bismo trebali drati
ceremonije. Nikad se ne bismo svojom niskou meu sobom varali, vrijeali i proganjali, kad bi u
nama postojala jezgra valjanosti i prijaznosti. Ne bismo se trebali sretati u ovakvoj urbi. S veinom
ljudi uope se ne susreem, jer oni kao da nemaju vremena; zauzeti su svojim grahom. Ne bismo
imali posla s ovjekom koji vazda tako rinta, oslanjajui se na motiku ili lopatu kao tap u predahu
od rada, ne poput gljive, nego dijelom izilim iz zemlje, neto vie no uspravnim, nalik lastavicama
koje su sletjele pa hodaju tlom:

"I dok govorae, kanda vinut e se u let,

krila su njegva se irila pa sklapala opet."134

pa bismo posumnjali da moebit razgovaramo s anelom. Kruh nas moda uvijek ne hrani, ali
nam uvijek ini dobro, ak uklanja ukoenost zglobova te postajemo gipki i bodri da, doim nismo
ni znali to nas boli, prepoznamo svaku tedrost u ovjeku ili prirodi, sudjelujemo u svakoj
nepomuenoj i junakoj radosti.

133
134

U to je doba bio obiaj da lanovi Kongresa biraima dijele besplatno sjeme.

Frances Quarles (1592.-1644.), iz pete ekloge u The Shepard's Oracles.

106

Drevno pjesnitvo i mitologija daju u najmanju ruku naslutiti da je poljodjelstvo neko bilo
sveto umijee; no mi se njime bavimo nesmotreno i u urbi lienoj potovanja, a cilj su nam samo
velika imanja i obilni urodi. Nemamo svetkovina, procesija ni ceremonije, ne izuzimajui nae
stone smotre i takozvane dane zahvalnosti, kojima seljak izraava osjeaj svetosti svoga poziva ili
se podsjea na njegovo sakralno podrijetlo. Ono to ga iskuava jesu nagrada i gozba. Ne prinosi on
rtvu Cereri i zemaljskom Jupitru, nego prije paklenskom Plutonu. Pohlepom, sebinou i niskom
navadom, od koje nitko od nas nije slobodan, da zemlju smatramo vlasnitvom, ili poglavito
sredstvom za stjecanje vlasnitva, krajolik se izobliuje, poljodjelstvo srozavamo a seljak vodi
najbjedniji ivot. Prirodu poznaje tek kao razbojnik. Katon kae da su dobici od poljoprivrede
navlastito poboni ili pravini (maximeque pius quaestus), a prema Varonu stari su Rimljani "istu
zemlju nazivali Majkom i Cererom, i drali su da oni to je obrauju vode poboan i koristan ivot
te da su jedino oni preostali od roda kralja Saturna".

Skloni smo zaboraviti da Sunce na naa obraena polja te na prerije i ume gleda bez razlike.
Svi oni podjednako odraavaju i upijaju njegove zrake, a ona prva tvore tek sitan djeli velebne
slike to je ono motri na svome dnevnom putu. U njegovim je oima sva zemlja poput vrta jednako
obraena. Stoga bismo blagodat njegove svjetlosti i topline trebali primati s odgovarajuim
pouzdanjem i velikodunou. Pa to onda ako cijenim sjeme ovoga graha i ujesen ga berem? Ovo
iroko polje to ga tako dugo gledam ne gleda mene kao glavnog obraivaa, nego mimo mene sile
koje mu vema pogoduju, koje ga navodnjavaju i zelene. Ovaj grah donosi plodove koje ne ubirem
ja. Ne raste li dijelom i za svisce? Penini klas (na latinskom spica, zastarjelo speca, od spe, nada)
ne bi trebao biti jedinom nadom poljodjelca; njegova jezgra ili zrno (granum, od gerendo, raajui)
nije sve ime raa. Kako nam, dakle, etva moe propasti? Zar se neu radovati i obilju korova, ije
je sjeme itnica za ptice? Od razmjerno je malog znaaja pune li polja seljakove ambare. Pravi
poljodjelac okanit e se strepnje, kao to vjeverice ne pokazuju brigu zbog toga hoe li uma ove
godine roditi kestenjem ili nee, i sa svakim danom okonati svoj posao, odriui se svakog prava
na urod svojih polja i rtvujui u duhu ne samo svoje prve nego i posljednje plodove.135

135

Aluzija na drevni poljodjelski obiaj prinoenja prvih plodova svake godine kao rtve.

107

Selo
Nakon kopanja, ili moda itanja i pisanja, za prijepodneva, obino bih se ponovno okupao u
jezeru, preplivavajui jedan od njegovih zatona kao normu, i sprao sa sebe prainu od rada ili pak
izgladio i zadnju boru izazvanu umnim radom, pa sam poslijepodne bio posve slobodan. Svaki dan
ili dva odlunjao bih do sela da ujem traeve koji ondje neprestano kolaju, bilo od usta do usta ili od
novina do novina, i koji su, uzeti u homeopatskim dozama, na svoj nain doista bili osvjeavajui
koliko i utanje lia i pitanje aba. Kao to sam etao umom da vidim ptice i vjeverice, tako sam
hodao selom da vidim ljude i djeake; umjesto vjetra meu borovima uo sam kloparanje kola. U
jednom smjeru od moje kue, na rijenim livadama bijae naseobina bizamskih takora; pod gajem
brijestova i platana na drugom kraju obzora steralo se selo uposlenih ljudi, koji mi bijahu jednako
udnovati kao da je rije o prerijskim psima: svak je sjedio na ulazu u svoju jazbinu ili trao u
susjednu na traanje. esto sam odlazio onamo da im promatram navike. Selo mi je izgledalo kao
velika itaonica novina; a s jedne strane, da bi je uzdravali, kao neko kod Redding & Companysa
u State Streetu, drali su orahe i groice, ili sol, brano i druge namirnice. Neki imaju tako silan
tek za onu prvu robu, naime za novosti, i tako krepke probavne organe, da mogu vjeno sjediti na
javnim prilazima a da se ne pomaknu i putati da se one krkaju i ukaju kroz njih poput etezijskih
vjetrova136, ili kao da udiu eter koji u njih izaziva samo ukoenost i neosjetljivost na bol - inae bi
sluanje esto bilo bolno - ne utjeui na svijest. Jedva da mi se ikad, dok sam tumarao selom, pred
oima nije ukazao niz takvih veliina, bilo kako sjede na ljestvama i sunaju se, tijela nagnutog
naprijed i oiju to povremeno zvjeraju amo-tamo, pohotna izraza, ili pak kako se oslanjaju na
tagalj s rukama u depovima, poput karijatida, kao da ga podupiru. Budui obino napolju, uli su
sve to je lealo u zraku. To su najgrublji mlinovi, u kojima se svi traevi najprije ugrubo probave
ili zdrobe prije no to se kod kue isprazne u finija sita. Primijetio sam da su vitalni organi sela
trgovina mjeovitom robom, krma, potanski ured i banka, a kao nuan dio ustroja imali su na
prikladnim mjestima i zvono, velik top i vatrogasna kola; kue pak bijahu rasporeene tako da od
ljudstva izvuku najvie, u uliicama i jedna nasuprot drugoj, pa je svaki namjernik morao trati kroz
jezikove ibe te su ga svaki mukarac, ena i dijete mogli liznuti. Dakako, oni koji su bili smjeteni
najblie elu niza, gdje su mogli najvie vidjeti i biti vieni te ga prvi opaliti, za svoja su mjesta
plaali najviu cijenu, dok je nekolicina ratrkanih stanovnika na rubovima, gdje su se u nizu
poinjali javljati dugi rascjepi pa je putnik mogao skoiti preko zida ili zamaknuti kravljim stazama
i tako pobjei, plaali su veoma skromnu zemljarinu ili oknarinu. Na sve strane visjeli su znakovi da
ga namame; neki da ga uhvate za tek, kao gostionica ili duan ivenim namirnicama, neki za
modni ukus, kao trgovina tekstilom ili draguljarnica, drugi pak za kosu, stopala ili skut, kao brija,
postolar ili kroja. Bilo je k tome jo groznijih poziva da se navrati u svaku od tih kua, a negdje u
to doba oekivalo se drutvo. Veinom sam udesno izmicao tim pogiblima, bilo da sam smjesta
odvano i bez oklijevanja produio prema cilju, kao to se preporua onima koji tre kroz ibe, ili
tako da sam misli zadrao na uzvienim stvarima, poput Orfeja koji je, "glasno opjevavajui bogove
na svojoj liri nadglasao Sirene i izvukao se iz opasnosti". Kadto bih odjednom srnuo pa nitko ne bi
znao gdje sam, jer nisam mnogo drao do gracioznosti i nikad nisam oklijevao pred pukotinom u
ogradi. ak sam imao obiaj upasti u neke kue, gdje bi me lijepo primili pa bih, upoznavi se s
jezgrom i posljednjim proreetanim novostima, onim to se nataloilo, izgledima za rat i mir kao i s

136

Sredozemni ljetni vjetrovi.

108

tim je li vjerojatno da e se svijet jo dugo odrati, bio izveden kroza stranje prilaze i tako ponovno
pobjegao u umu.

Kad bih ostao dokasna u mjestu, bilo mi je vrlo ugodno otisnuti se u no, osobito ako je bila
mrana i olujna, i odjedriti iz neke blistave seoske odaje ili predavaonice, s vreom raenoga ili
kukuruznog brana na ramenu, prema svojoj udobnoj luci u umi, poto sam vani sve pritegnuo i
povukao se pod palubu s veselom posadom misli, ostavivi samo vanjskog sebe za kormilom, ili
ak privezavi kormilo kad je plovidba bila mirna. Mnoga mi je plodna misao nadola dok sam uz
vatru u kolibi "plovio". Ni po kakvom vremenu nisam pretrpio brodolom niti se naao u nevolji,
premda sam nailazio na estoke oluje. U umi je, ak i za obinih noi, mranije no to veina
predmnijeva. esto sam morao dizati pogled s puta prema procjepu izmeu kronji da ustanovim
kuda idem i, tamo gdje nije bilo kolnog puta, stopalima napipavati slabaan trag to ga bijah utabao,
ili pak kormilariti voen poznatim odnosom pojedinih stabala koja sam osjeao rukama, prolazei
primjerice izmeu dva bora, udaljenih ne vie od pola metra, usred ume, u pravilu za najtamnije
noi. Nakon to bih stigao kui za mrane i sparne noi, kad su mi stopala napipavala put to ga
moje oi nisu mogle vidjeti, odsutno snatrei cijelim putem, dok me ne bi trgnulo to moram podii
ruku da dignem zasun, ponekad nisam bio kadar prisjetiti se nijednog koraka svoga hoda pa sam
pomiljao da e moje tijelo moda pronai put kui ako ga gospodar napusti, kao to ruke bez
pomoi nalaze put do usta. Nekoliko puta, kad bi se sluilo da posjetitelj ostane do veeri, a bila je
tamna no, morao sam ovoga odvesti do kolnog puta iza kue i potom ga uputiti u smjeru kojim mu
valja ii, a kojim e ga prije voditi noge negoli oi. Jedne veoma tamne noi uputio sam tako
dvojicu mladia koji su lovili ribu u jezeru. ivjeli su na oko kilometar i pol kroz umu i staza im je
bila posve poznata. Dan ili dva iza toga jedan od njih kazao mi je da su lutali vei dio noi, u blizini
svoga posjeda, te su kui stigli tek pred jutro, a tada su ve, kako je u meuvremenu palo vie
estokih pljuskova a lie je bilo veoma vlano, bili mokri do koe. uo sam za mnoge koji su
zalutali ak i na seoskim ulicama, kad je tama bila tako gusta da ste je mogli rezati noem, kao to
veli izreka. Neki to ive u okolici mjesta, doavi onamo teretnim kolima u kupovinu, morali su
ondje odsjesti preko noi; gospoda i dame koji su doli u posjet skrenuli su kilometar s puta, samo
nogom opipavajui plonik i ne znajui kada skreu. Iznenaujue je i nezaboravno, a i dragocjeno
iskustvo, izgubiti se u umi u bilo koje doba. esto e za snjene oluje, ak i po danu, ovjek izbiti
na poznatu mu cestu a da ipak ne bude u stanju razabrati koji put vodi u selo. Iako zna da ju je
proputovao u tisuu navrata, ne moe prepoznati nijednu njegovu znaajku, nego mu je neobian
kao da je posrijedi neka cesta u Sibiru. Nou je, dakako, neprilika neizmjerno vea. U svojim
najobinijim etnjama neprestano se, premda nesvjesno, poput kormilara ravnamo prema odreenim
poznatim svjetionicima i rtovima, a i ako skrenemo s uobiajene rute i dalje u umu nosimo neko
oblinje predbreje; i tek kad se potpuno izgubimo ili okrenemo - jer ovjeka na ovome svijetu
treba samo jednom okrenuti zatvorenih oiju da se izgubi - poinjemo uviati neizmjernost i
udnovatost prirode. Svaki ovjek mora iznova uiti strane svijeta svaki put kad se probudi, bilo iz
sna ili drugaije odsutnosti duha. Istom kad se izgubimo, drugim rijeima, istom kad izgubimo
svijet, poinjemo nalaziti sebe, shvaati gdje smo i kako je raspon naih odnosa beskonaan.

109

Jednog poslijepodneva potkraj prvoga ljeta, kad sam otiao u selo postolaru po cipelu, uhvatili
su me i strpali u zatvor jer, kao to sam drugdje ispripovijedao 137, nisam platio porez, odnosno
nisam priznao autoritet drave koja kupuje i prodaje mukarce, ene i djecu kao stoku na vratima
svoga senata. U umu bijah otiao zbog drugih razloga. No kamo god ovjek otiao, ljudi e ga
pratiti i dohvaati apama svojih prljavih ustanova te ga, ako mogu, primorati na pripadnost njihovu
oajnom bratstvu udaka138. Istina, mogao sam se nasilno oduprijeti s vie ili manje uinka, mogao
sam se "razbjesniti" na drutvo, ali bilo mi je drae da se drutvo "razbjesni" na mene, budui da je
ono bilo oajnika strana. Meutim, pustili su me sutradan pa sam podigao svoju popravljenu cipelu
i vratio se u umu na vrijeme da objedujem borovnice na Fair-Haven Hillu139. Nikad me nije
uznemiravao nitko osim osoba koje su predstavljale dravu. Nisam imao brave ni zasuna osim na
stolu s mojim papirima, ak ni avao koji bih pribio preko kvake ili prozora. Nikad nisam
zakljuavao vrata, ni nou ni danju, makar izbivao vie dana; ak ni idue jeseni kad sam proveo
dva tjedna u umama Mainea. Pa ipak, moja se kua potivala vie no da je bila okruena etom
vojnika. Umorni putnik mogao se odmoriti i ugrijati uz moje ognjite, knjigoljubac se zabaviti s
nekoliko knjiga na mome stolu, a znatieljnik je, otvorivi vrata moje spremnice, mogao vidjeti to
mi je ostalo od ruka te kakvi su mi izgledi za veeru. No, premda su mnogi ljudi iz svih slojeva
prolazili ovuda prema jezeru, nisam s te strane pretrpio nikakvu ozbiljniju smetnju i nikad mi nije
uzmanjkalo nita osim jedne knjiice, sveska Homera, koji je moda bio neprilino pozlaen, a
vjerujem da je i njega vojnik iz naeg logora ve naao.140 Uvjeren sam da bi, kad bi svi ljudi ivjeli
jednostavno kao to sam ja ivio tada, kraa i razbojnitvo bili nepoznati. Do njih dolazi samo u
zajednicama u kojima neki imaju vie no to dostaje, a drugi nemaju dovoljno. Popeovi Homeri141
ubrzo bi se dolino razdijelili.

"Nec bella fuerunt,

Faginus astabat dum scyphus ante dapes."

"Jer nije bilo rata kad se na gozbi pilo

iz bukova vra."142

"Vi to upravljate javnim poslovima, emu pribjegavati kaznama? Ljubite vrlinu i ljudi e biti
vrli. Vrline su uzviena ovjeka poput vjetra, vrline obinoga poput trave; trava se, kad preko nje
prijee vjetar, povija."143
137

U Graanskom neposluhu.
Aludira se (i) na International Order of Odd Fellows, doslovce "Meunarodni red udaka", tajnu bratovtinu
osnovanu u Londonu u 18. stoljeu s ciljem drutvenog povezivanja i uzajamne pomoi.
139
U prijevodu: na "Brdu ugodnog zaklona".
140
U prii iz "Konfucijevih izreka", koju je Thoreau priredio za jedan asopis, vojnik koji je izgubio tit tjei se milju da
e ga drugi vojnik pronai i upotrijebiti.
141
Misli se na znamenite prepjeve Ilijade i Odiseje iz pera engleskog pjesnika Alexandera Popea (1688.-1744.).
142
Iz Tibulovih Elegija, 3.11.7-8, nav. prema Latinska poezija, prev. Nikola Milievi, Zora, Zagreb, 1964., str. 80.
143
Konfucije, Analekta, XII.
138

110

111

Jezera
Kadto bih, zasitivi se ljudskog drutva i naklapanja te iscrpivi sve svoje seoske prijatelje,
odlutao jo dalje na zapad no to inae boravim, u jo manje posjeene dijelove mjesta, "u svjee
ume i panjake nove"144, ili bih, dok je sunce zalazilo, veerao borovnice i kupine na brijegu Fair
Havenu te spremao zalihu za vie dana. Plodovi ne pruaju svoj pravi okus onome tko ih kupuje,
kao ni onome tko ih uzgaja za trite. Samo je jedan put da se do njega doe, pa ipak malo njih ide
tim putem. elite li doznati kakav je okus borovnica, pitajte kravara ili prepelicu. Gruba je pogreka
misliti da ste okusili borovnice ako ih nikada niste brali. Borovnice nikad ne stiu do Bostona; za
njih ondje ne znaju otkako rastu na njegovim trima bregovima. Ambrozijski i esencijalni dio ploda
izgubi se makom koji se otare na trgovakim kolima te on postaje obinom krmom. Dokle god
vlada Vjena Pravda, nijedna neduna borovnica nee se s breuljaka moi prenijeti onamo.

Povremeno, kad bih s kopanjem za taj dan bio gotov, pridruio bih se nekom nestrpljivom
pajdau koji je od jutra lovio ribu, tih i nepomian poput patke ili lista na vodi, te bi, okuavi se u
raznoraznim vrstama filozofije, do moga dolaska obino zakljuio da pripada drevnoj sljedbi
cenobita145. Bio je ondje jedan stariji ovjek, izvrstan ribolovac i vian svakojakim umskim
vjetinama, koji je moju kuu rado gledao kao zdanje podignuto na korist ribarima; a mene je
jednako radovalo kad bi sjeo pred moja vrata da uredi svoje povraze. Gdjekad bismo sjeli zajedno
posred jezera, on na jednom kraju amca, ja na drugom; no ne bismo razmijenili mnogo rijei, jer je
on u svojim poznim godinama ogluio, ali bi zapjevuio povremeno neki psalam, koji bijae
prilino usklaen s mojom filozofijom. Nae je openje otuda krasio nepomuen sklad, sjeanju
daleko ugodniji nego da se odravao govorom. Kada, kao to je obino bio sluaj, nisam imao
nikoga s kime bih razgovarao, podizao sam jeku udarajui veslom o bok svoga amca te sam
ispunjavao okolnu umu zvukom to se kruno razlijegao, draei je kao vlasnik zvjerinjaka svoje
divlje ivotinje, dok od svake umovite udoline i obronka ne bih izmamio reanje.

Za toplih veeri esto sam sjedio u amcu svirajui frulu i promatrao kako grge, kojega
kanda sam zaarao, obilazi oko mene, a mjesec putuje rebrastim dnom, posutim umskim otpacima.
Ranije sam na to jezero dolazio pustolovine radi, s vremena na vrijeme, za tamnih ljetnih noi s
nekim drugom te bismo naloili vatru uz rub vode mislei kako to privlai ribe, pa smo lovili
manjie na crve nanizane na uzicu; a kad bismo bili gotovi, duboko u no, bacali smo gorue
ugarke visoko u zrak poput raketa i oni bi se, kad bi pali u jezero, ugasili uz glasno itanje, pa
bismo stali tapkati u potpunom mraku. Zviduui kakav napjev, uputili bismo se kroza nj nanovo
prema prebivalitima ljudi. Ali sada bijah uz obalu podigao svoj dom.

144

John Milton, Lycidas.

Ranokranski isposnici koji su ivjeli u cenobijima, samostanskim zajednicama; no u engleskom se cenobites
izgovara kao i see no bites, a to je kolokvijalizam kojim se oznauju ribolovci kojima riba ne grize.
145

112

Ponekad, nakon to bih se zadrao u gostinjskoj sobi u selu dok se cijela obitelj ne bi povukla,
vraao sam se u umu i, dijelom radi sutranjeg ruka, provodio ponone sate pecajui iz amca na
mjeseini, dok su mi sove i lisice izvodile podoknicu, i povremeno bih zauo kripavo glasanje
neke nepoznate ptice u blizini. Ta su iskustva za me bila vrlo vana i dragocjena - usidren na
dvanaest metara vode i sto ili sto pedeset metara od obale, okruen katkada tisuama malih grgea i
klenova koji su repovima mrekali mjeseinom obasjanu povrinu, komunicirao sam dugom
lanenom uzicom s tajnovitim nonim ribama koje obitavahu dvanaest metara nie, ili sam katkad
vukao osamnaest metara povraza jezerom dok sam plutao na blagome nonom povjetarcu, utei tu
i tamo kako lagano zatitra upuujui na neki oblik ivota to vreba na njegovu suprotnom kraju, na
tupu, kolebljivu, nezgrapnu ustremljenost koja se tako sporo odluuje. Na koncu polako izvuete,
prebacujui ruku za rukom, kakva rogatog manjia to cii i praaka se. Bijae nadasve neobino,
osobito za tamnih noi, kad bi vam misli odlutale k beskrajnim i kozmogonijskim temama iz drugih
sfera, osjetiti to lagano trzanje koje bi prekinulo snatrenje i nanovo vas povezalo s prirodom. inilo
se kao da bih mogao baciti povraz uvis, u zrak, jednako kao i u taj element koji bijae jedva neto
gui. Na taj bih nain takorei uhvatio dvije ribe jednom udicom.

Krajobraz Waldena skromnih je razmjera i, premda silno lijep, nije ni blizu velebnosti, niti
moe osobito dirnuti onog tko ga nije esto pohodio ili ivio na njegovoj obali; ipak, to je jezero
tako iznimno sa svoje dubine i istoe da zavreuje potanji opis. Bistar je to i tamnozelen izvor,
dugaak osamsto metara, opsega tri kilometra, a pokriva priblino ezdeset jedno i pol jutro; vjeno
vrelo usred borove i hrastove ume, bez ikakvih vidljivih dotoka ili odljeva izuzev oblaka i
isparavanja. Okolna brda naglo se uzdiu iz vode do visine od dvanaest do esnaest metara, premda
na jugoistoku i istoku doseu i tridesetak odnosno etrdeset pet, u rasponu od etiristo do petsto
metara. To je iskljuivo umovit kraj. Sve nae konkordske vode imaju barem dvije boje, jednu koja
se vidi iz daljine, i drugu, prirodniju, izbliza. Prva vie ovisi o svjetlu i povodi se za nebom. Za
vedra vremena, ljeti, s male udaljenosti izgledaju plave, osobito ako se uzburkaju, a s velike
udaljenosti sve se doimaju jednakima. Za olujna vremena ponekad su tamnokriljaste boje. Za
more, meutim, vele da je jednog dana plavo a sutradan zeleno, bez ikakve vidljive promjene u
atmosferi. Vidio sam nau rijeku kad su, dok je krajolik bio prekriven snijegom, i voda i led bili
zeleni gotovo kao trava. Neki dre plavu "bojom iste vode, bilo tekue ili vrste". No, ako se nae
vode pogledaju izravno iz amca, vidi se da su veoma razliitih boja. Walden je plav u jedno doba a
zelen u drugo, ak i s istog motrita. Poloen izmeu zemlje i nebesa, dijeli boje obojih. Gledan s
vrha brijega odraava boju neba, ali iz blizine je ukastog preljeva uz obalu gdje vidite pijesak,
potom svijetlozelen, da bi se postupno produbio do jednoline tamnozelene u sreditu jezera. Pod
nekim osvjetljenjima, gledan ak i s vrha brijega, uz obalu je ive zelene boje. Neki to pripisuju
odrazu zelenila, ali on je ondje jednako zelen kao i na pozadini eljeznikog nasipa, i u proljee,
prije no to se lie razvije, i moe to naprosto biti posljedica prevladavajue modrine izmijeane sa
utilom pijeska. Takva je boja njegove arenice. To je i dio na kojemu se u proljee, kad se ugrije
sunevom toplinom odraenom s dna i prenesenom kroz zemlju, led najprije otopi i naini uzak
kanal oko jo zamrznute sredine. Kao i ostale nae vode, kad se jako uzbiba, za vedra vremena, tako
da povrina valova moe odraziti nebo pod pravim kutom, ili zato to je vie svjetla s njome
pomijeano, s male udaljenosti doima se tamnije plavom od samoga neba; a u takvo doba, nalazei
se na povrini i gledajui na dvije strane da vidim odraz, razabirao sam neusporedivu i neopisivu
svijetloplavu, kakvu nagovjeuju namoena ili nepostojana svila ili otrice maeva, plavetniju od
113

samoga neba, koja se izmjenjuje s izvornom tamnozelenom na suprotnoj strani valovlja, koje se pak
u usporedbi s njim nadavalo blatnjavim. Pamtim je kao staklastu zelenkastoplavu, nalik onim
mrljama zimskog neba gledanim kroz oblaje na zapadu prije zalaska. No aa njene vode, kad je se
podigne prema svjetlu, bezbojna je kao i jednaka koliina zraka. Poznato je da e velika staklena
ploa imati zeleni preljev, zahvaljujui, kao to kau njeni tvorci, njenoj "masi", ali komadi iste bit
e bezbojan. Kolika bi masa vode iz Waldena bila potrebna da se odrazi zeleni preljev nisam nikad
ispitao. Voda nae rijeke crna je ili veoma mrka onome tko izravno gleda u nju te, kao i u veini
jezera, pridaje tijelu onoga tko se u njoj kupa ukastu nijansu; no ova voda je tako kristalno ista te
se kupaevo tijelo doimlje alabasterski bijelim, jo neprirodnijim, to, budui da se udovi k tome
uveavaju i iskrivljuju, stvara udovian uinak dostojan studija jednog Michelangela.

Voda je tako prozirna da se dno moe lako razaznati na dubini od osam ili devet metara.
Veslajui njome, moete metrima pod povrinom uoiti jata grgea i klenova, moda tek nekoliko
centimetara dugih, no prve je lako razluiti po njihovim poprenim prugama, a pomiljate da su ribe
koje ovdje opstaju zacijelo asketi. Jedne zime, prije mnogo godina, dok sam u ledu izrezivao rupe
da uhvatim tuke, stupivi na obalu hitnuo sam sjekiru na led iza sebe, ali ona je, kao da ju je vodio
neki zloduh, otklizala dvadeset ili dvadeset pet metara izravno u jednu od rupa, gdje voda bijae
duboka osam metara. Iz znatielje sam legao na led i gledao kroz rupu dok nisam uoio sjekiru,
malko po strani, kako stoji na glavi uspravljene drke i lagano se njie amo-tamo pratei bilo jezera;
i mogla je tako stajati uspravljena i zanjihana dok joj s vremenom ruka ne bi istrunula da se ja
nisam umijeao. Nainivi drugu rupu neposredno iznad nje dlijetom za led koje sam imao uza se,
posjekao sam noem najduu brezu koju sam u blizini mogao pronai pa napravio omu koju sam
navukao na njen kraj te je, paljivo je sputajui, prebacio preko zadebljanja na ruki, povukao je
uzicom uz brezu i tako izvukao sjekiru.

Obalu tvori pojas glatkog, oblog bijelog kamenja nalik na kamenje za poploavanje, izuzev
jednog ili dva kratka pjeana ala, a tako je strma te bi vas na mnogim mjestima jedan skok odnio
u vodu do iznad glave; i da nije te iznimne prozirnosti, njegovo dno vie ne biste vidjeli dok se na
suprotnoj strani ne bi poelo uspinjati. Neki misle da nema dna. Nigdje nije blatnjavo, a usputni bi
promatra rekao da u njoj uope nema trava; od vanijih biljaka pak, osim na netom preplavljenim
livadicama koje mu zapravo i ne pripadaju, pomniji pregled ne razaznaje ni vodeni bour ni rogoz,
ak ni ljiljan, uti ili bijeli, nego tek nekoliko majunih lokvanja i bobura te moda jedan ili dva
vodentita; sve to meutim kupa moe i ne zapaziti; a te su biljke iste i blistave kao i element u
kojemu rastu. Kamenje se protee pet do deset metara u vodu, a onda se dno pretvara u isti pijesak,
osim na najdubljim dijelovima, gdje obino ima malo taloga, vjerojatno od truljenja lia
nanesenoga tijekom tolikih uzastopnih jeseni, a ak i usred zime za sidro se hvata svijetlozelena
trava.

Imamo jo jedno posve slino jezero, White Pond146 u Nine Acre Corneru, oko etiri
kilometra prema zapadu; no premda poznajem veinu jezera u krugu od dvadesetak kilometara od
146

Bijelo jezero.

114

toga sredita, ne znam ni za treinu tako istih i slinih izvoru. Uzastopni narataji moda su pili iz
njega, divili mu se, mjerili ga i nestajali, a njegova voda sveudilj je zelena i providna kao i uvijek.
Nikakav povremeni izvor! Moda je onoga proljetnog jutra kad su Adam i Eva istjerani iz Edena
jezero Walden ve postojalo te se jo onda rasprivalo u blagu proljetnu kiu praenu maglom i
junim vjetrom, prekriveno bezbrojnim patkama i guskama, koje ne bijahu ule za pad jer su im
takva ista jezera jo uvijek dostajala. Ve se tada poelo ono podizati i sputati, proistilo je bilo
svoje vode i obojalo ih nijansama to ih sada krase te dobilo od nebesa povlasticu da bude jedino
jezero Walden na svijetu i cijedi nebesku rosu. Tko zna u kolikim je knjievnostima zaboravljenih
naroda ono bilo Kastalijski izvor147 i koje su nimfe njime vladale u zlatno doba? Ono je dragulj
najistije vode to ga Concord nosi u svojoj kruni.

No moda su prvi koji su doli na ovo vrelo ostavili neki trag svojih koraka. Iznenadilo me
kad sam oko jezera, pa i ondje gdje je gusta uma bila netom posjeena na obali, otkrio usku
stepenastu stazu na strmom obronku koja se naizmjence penjala i sputala, primicala i udaljavala od
ruba vode, stara vjerojatno koliko i ovdanji ljudski rod, utabana stopalima uroenikih lovaca, a
njome i dalje s vremena na vrijeme kroe sadanji itelji toga kraja. Posebice je uoljiva ovjeku
koji stoji posred jezera zimi, netom nakon to lagano zasnijei, a nadaje se kao jasna valovita bijela
crta, nezatamnjena travom i granicama, te je posve vidljiva i na pola kilometra udaljenosti na
mnogim mjestima gdje je ljeti jedva razaznatljiva iz neposredne blizine. Snijeg je tako rei
pretiskuje u jasnom bijelom visokom reljefu. Ureena zemljita s ljetnikovcima koji jednoga dana
ovdje budu sagraeni moda e od nje sauvati kakav trag.

Jezero se podie i sputa, no da li pravilno ili ne i u kojem razdoblju nitko ne zna, premda se,
kao i inae, mnogi grade da znaju. Obino je vie zimi i nie ljeti, iako se ne podudara s opom
vlagom i suhoom. Sjeam se kad je bilo za stopu ili dvije nie, kao i kad je bilo barem pet stopa
vie nego dok sam ivio kraj njega. U nj ulazi uski pjeani sprud kojemu je s jedne strane voda
vrlo duboka, a ondje sam pomagao u kuhanju ribljeg lonca, na tridesetak metara od glavne obale,
oko godine 1824., to ve dvadeset pet godina nije mogue; s druge pak strane, prijatelji su me u
nevjerici sluali kad sam im priao kako sam nekoliko godina kasnije obiavao pecati iz amca u
malom izdvojenom zatonu u umi, osamdeset metara od jedine obale za koju su oni znali, a to se
mjesto odavno pretvorilo u livadu. No jezero je dvije godine postojano raslo te je sada, u ljeto 52.,
samo metar i pol vie nego kad sam ja ondje ivio, iliti jednako visoko kao prije trideset godina, a
ribolov se nastavlja na livadi. To s vanjske strane dovodi do visinske razlike od oko dva metra, no
voda koja dotjee s okolnih bregova po koliini je beznaajna pa se to pretjecanje zacijelo odnosi na
uzroke koji djeluju na duboke izvore. Upravo je ovoga ljeta jezero ponovno poelo opadati.
Zanimljivo je da ta mijena, bila periodina ili ne bila, iziskuje prema svemu sudei mnogo godina.
Promatrao sam jedno podizanje i djelomino dva sputanja, a oekujem da e za dvanaest ili
petnaest godina voda opet biti na niskoj razini koju poznajem. Flintovo jezero, kilometar i pol
istono, uslijed remeenja izazvanog njegovim pritocima i odljevima, usuglauje se s Waldenom te
je nedavno postiglo svoju najveu visinu u isto vrijeme kad i potonji. Isto vrijedi, na temelju mojih
zapaanja, i za Bijelo jezero.
147

U grkoj mitologiji izvor na planini Parnasu, posveen muzama i Apolonu.

115

To dizanje i sputanje Waldena u dugim razmacima slui barem sljedeem: voda koja godinu
ili vie dana stoji na toj velikoj visini, premda je zbog toga teko hodati oko nje, zatire grmlje i
drvee koje je uz rub niknulo nakon posljednjeg podizanja, smolaste borove, breze, johe, jasike i
drugo pa, kad se ponovno spusti, za njom ostaje nezakrena obala; jer, za razliku od mnogih jezera i
svih voda koje su podlone svakodnevnoj plimi i oseci, njegova obala je najia kad mu je voda
najnia. Na strani jezera uz moju kuu red borova visokih pet metara satrt je i izvaljen kao
polugom, ime je zaustavljeno njihovo presezanje; njihova pak veliina daje naslutiti koliko je
godina proteklo od posljednjeg dizanja na tu visinu. Tim mijenama jezero potvruje svoje pravo na
obalu, i tako se igalo oguli, a drvee ne moe polagati pravo na nj. To su usne jezera oko kojih ne
raste brada. S vremena na vrijeme ono oblie gubicu. Kad je voda najvia, johe, vrbe i javorovi
alju sa svih strana svoga debla vlaknasto crveno korijenje u vodu, do oko metra visine od tla, u
tenji da se odre; nailazio sam oko obale na visoko grmlje borovnice, koje obino ne donosi ploda,
kako obilno rodi pod tim okolnostima.

Neki bijahu u neprilici kad je valjalo objasniti kako je obala tako pravilno poploana. Svi su
moji sumjetani uli za predaju, najstariji mi kau da su je uli u mladosti, prema kojoj su u drevno
doba Indijanci izvodili neki obred na ovdanjem brdu, koje se pak uzdizalo tako visoko u nebo kao
to danas jezero see duboko u zemlju, te su prema kazivanju izvodili mnoga svetogra, premda se
za taj grijeh Indijance nikad nije moglo optuiti, i dok su bili zabavljeni time brdo se zatreslo i
odjednom propalo, a samo je jedna stara skvo po imenu Walden utekla te je po njoj nazvano jezero.
Nagaa se da se, kad se brdo zatreslo, to kamenje skotrljalo niz obronak i postalo dananjom
obalom. U svakom je sluaju posve izvjesno da ovdje neko nije bilo jezera, a danas ga ima; ta se
pak indijanska legenda ni u kojem pogledu ne kosi s kazivanjem onoga drevnog naseljenika to sam
ga spomenuo, a koji se dobro sjea da je, doavi ovamo s vilinskim raljama, vidio kako se iz
tratine izvija rijetka para, a lijeska je stalno pokazivala prema tlu pa je tu odluio iskopati zdenac.
Koliko je do kamenja, mnogi i dalje smatraju da se ono teko moe objasniti djelovanjem valova na
ta brda; ali ja primjeujem da su okolna brda prepuna istovrsnog kamenja, toliko te su ga bili
prisiljeni naslagati u zidove s obje strane eljeznikog usjeka najblieg jezeru; osim toga, kamenja
ima najvie ondje gdje je obala najstrmija i stoga, naalost, ono za mene vie nije tajna. Razaznajem
poploivaa. Ako ime nije izvedeno iz nekog engleskog lokaliteta - na primjer Saffron Waldena moe se pretpostaviti da se izvorno zvalo Walled-in Pond148.

Jezero bijae moj ve iskopani bunar. etiri mjeseca u godini njegova je voda hladna koliko
je u sva doba ista; a mislim da je tada dobra kao i svaka druga u gradu, ako ne i najbolja. Zimi je
sva voda koja je izloena zraku hladnija od izvora i zdenaca koji su od njega zatieni. Temperatura
jezerske vode koja je odstajala u prostoriji u kojoj sam sjedio od pet poslije podne do podneva
iduega dana, estoga oujka 1846., kada se toplomjer povremeno dizao do 18 ili 20C, dijelom
zbog sunca na krovu, iznosila je 6C, to e rei da je bila za djeli stupnja hladnija nego voda

148

Obzidano jezero; izgovara se priblino kao i Walden Pond.

116

netom izvuena iz najhladnijeg bunara u selu. Temperatura Boiling Springa 149 iznosila je istoga
dana oko 7C, pa je to bila najtoplija voda koju sam kuao, premda je ljeti, kad osim toga s njome
nije pomijeana plitka i stajaa povrinska voda, najhladnija za koju znam. Walden se k tome, zbog
svoje dubine, nikad ljeti ne ugrije toliko kao veina voda izloenih suncu. Za najtoplijeg vremena
obino sam stavljao vjedro vode u podrum, gdje bi se preko noi ona ohladila i ostala hladna
tijekom dana, a sluio sam se i susjednim izvorom. Nakon tjedan dana bila je dobra kao i na dan
kada bih je zagrabio i nije imala okus po crpki. Tko god se ljeti na tjedan dana utabori uz jezersku
obalu treba samo u hladu svoga logora ukopati vjedro vode na moda metar dubine i nee ovisiti o
luksuzu leda.

U Waldenu se love tuke, jedna je teila vie od tri kilograma, da i ne govorimo o drugoj koja
je velikom brzinom odnijela vitlo to ga je ribi bezbrino podesio na etiri kilograma jer je nije
vidio, grgei i manjii, neki i po kilogram teki, klenovi ili bodorke (Leuciscus pulchellus), tek
malobrojne deverike i pokoja jegulja, jedna i od gotovo dva kilograma - ovako sam podroban jer
riba obino samo svojom teinom polae pravo na slavu, a to su jedine jegulje za koje sam ovdje
uo - a blijedo se prisjeam i ribice od dvanaestak centimetara srebrnih bokova i zelenkastih lea,
pomalo nalik kleniu, koju ovdje spominjem poglavito stoga da bih svoje injenice povezao s
legendom. Ipak, ovo jezero nije osobito plodno ribom. tuke, premda ih nema u izobilju, njegova su
glavna dika. Jednom sam, leei na ledu, vidio barem tri razliite vrste tuke: jednu dugu i
pljosnatu, ocalne boje, najsliniju onima to se love u rijeci; sjajnozlatnu vrstu zelenkastih odsjeva i
izrazito jarke boje, koja je ovdje najea; i jo jednu zlatne boje, istog oblika kao potonja, ali
posutu na bokovima sitnim tamnosmeim ili crnim pjegama pomijeanim s nekoliko
blijedokrvavih, uvelike nalik na pastrvu. Na nju se ne bi mogla primijeniti oznaka reticulatus, bolje
bi bilo guttatus150. Sve su to vrlo zbijene ribe i tee vie no to njihova veliina daje naslutiti.
Klenovi, manjii i grgei, tovie sve ribe koje nastanjuju ovo jezero mnogo su ie, ljepe i
vrega mesa negoli one u rijeci i veini drugih jezera, budui da je voda ia, te se mogu od njih
lako razlikovati. Vjerojatno bi mnogi ihtiolozi neke od njih proglasili novim vrstama. Tu je i isti
soj aba i kornjaa, a nae se i poneka koljka; tragove oko njega ostavljaju bizamski takori i
zerdavi, a povremeno ga u prolazu posjeti i koja barska kornjaa. Kadto bih, otisnuvi se ujutro
svojim amcem, uznemirio veliku kornjau koja se nou pritajila pod amac. Patke i guske pohode
ga u proljee i jesen, bjelotrbe laste (Hirundo bicolor) nisko ga prelijeu a vivci se (Totanus
macularius) cijeloga ljeta "klackaju" du njegovih kamenih obala. Uznemirio bih ponekad
kostoloma koji je sjedio na bijelom boru iznad vode; no sumnjam da ga ikad oskvrne galebovo
krilo, kao na Fair Havenu. Podnosi najvie jednoga gnjurca godinje. To su sve znaajnije ivotinje
koje ga danas pohode.

S amca, za mirnog vremena, u blizini pjeskovite istone obale gdje je voda duboka dva i pol
ili tri metra, kao i na nekim drugim dijelovima jezera, moete vidjeti krune gomile promjera dva
metra i visine tridesetak centimetara, koje se sastoje od kamenia manjih od kokojeg jajeta, a
posvuda oko njih je goli pijesak. Isprva se pitate nisu li ih zbog nekog razloga Indijanci napravili na
149
150

Prokljualog vrela.
Lat. "mreast" odnosno "pjegav".

117

ledu pa su, kad se led otopio, potonuli na dno; ali odvie su pravilne, a neke od njih oito i presvjee
da bi bilo tako. Sline su onima to se nalaze u rijekama, no kako ovdje nema ni priljepaka ni
pikora ne znam koje su ih ribe mogle nainiti. Moda se tu mrijeste klenovi. To dnu pridaje
ugodnu tajnovitost.

Obala je dovoljno nepravilna da ne bude jednolina. U sebi nosim sliku zapadne obale
razvedene dubokim zaljevima, strmije sjeverne i krasno nazupane june obale, gdje se uzastopni
rtovi meusobno preklapaju i nagovjeuju neistraene zatone izmeu njih. uma nikad nema tako
dobru pozadinu i nikad nije tako izrazito lijepa kao kad se promatra sa sredita jezerca meu brdima
to se uzdiu s ruba vode; jer voda u kojoj se ona odraava ne tvori u takvom sluaju samo najbolji
prednji plan nego joj je, zbog svoje zavojite obale, najprirodnija i najzgodnija granica. Nema ondje
na njenom rubu sirovosti ni nesavrenstva, kao ondje gdje je sjekira raskrila dio ili gdje s njome
granii obraeno polje. Drvee ima obilje prostora da se rairi uz vodu, a svako stablo u njenom
smjeru prua najsnaniju granu. Priroda je ondje istkala prirodan porub i oko se postupno die od
niskoga grmlja na obali do najviih stabala. Malo je vidljivih tragova ljudske ruke. Voda oplakuje
obalu kao i prije tisuu godina.

Jezero je najljepe i najizraajnije obiljeje krajolika. Ono je oko zemlje; gledajui u nj

promatra mjeri dubinu vlastite naravi. Rijena stabla uz obalu tanahne su trepavice to ga rube, a
umovita brda i litice njegove nadvijene obrve.

Stojei na glatkome pjeanom alu na istonom kraju jezera, u spokojno rujansko

poslijepodne kad lagana izmaglica zamuti nasuprotnu crtu obale, uvidio sam odakle potjee izraz
"staklasta povrina jezera". Oborite li glavu, izgleda kao nit najfinije pauine rastegnute preko
doline to svjetluca na pozadini daleke borove ume, razdvajajui jedan sloj atmosfere od drugog.
Pomislili biste da moete po njoj hodati do brda na drugoj strani a da se ne smoite i da se lastavice
to je nisko nadlijeu mogu posaditi na nju. I doista, zarone one katkad ispod te crte, tako rei
grekom, a ne prevare se. Dok gledate preko jezera prema zapadu prisiljeni ste objema rukama
zaklanjati oi od odraenog kao i od pravog sunca, jer oba jednako blijete; ako pak izmeu njih
ispitivaki promotrite njegovu povrinu, ona je doslovce glatka poput stakla, osim ondje gdje
vodene kopnice, u jednakim razmacima ratrkane cijelom njenom irinom, pokretima na suncu
izazivaju na njoj najfinije zamislivo iskrenje, ili gdje moebit zagnjuri patka ili je pak, kao to
spomenuh, lastavica preleti tako nisko te je dodirne. Dogodi se da riba u daljini opie u zraku luk od
gotovo metra i vie te na mjestu gdje izroni nastane bljesak, pa jo jedan gdje udari o vodu; ponekad
se otkrije itav srebrni luk, ili pak, moda, tu i tamo njegovom povrinom zapluta maak eljike, na
koji srnu ribe pa se opet namreka. Nalik je rastaljenom, ali ne i skruenom staklu, a ono malo
trunja na njemu isto je i lijepo poput nesavrenstava u staklu. esto moete uoiti jo glau i
tamniju vodu, koja kao da je od ostale odvojena nevidljivom pauinom, stanite vodenih nimfi to
na njoj poivaju. S vrha brijega moete gotovo posvuda vidjeti ribe gdje skau, jer nijedna tuka ni
klen ne dohvati kukca na toj glatkoj povrini a da vidljivo ne narui ravnovjesje itavoga jezera.
udesno je kako se taj jednostavni dogaaj opirno obznanjuje - saznat e se za to riblje ubojstvo - i
118

ja sa svoga udaljenog odmorita razabirem kruno bibanje kad mu je promjer trideset metara.
Moete ak s gotovo pola kilometra udaljenosti uoiti vrticu (Gyrinus) kako neprestano napreduje
glatkom povrinom; ti kukci, naime, lagano brazdaju vodu i prave upadljivu mrekicu obrubljenu
dvjema odvojitim crtama, dok kopnice njome klize bez vidljivih valia. Kad se povrina znatno
uzbiba, na njoj nema ni vodenih kopnica ni vrtica, ali ini se da za mirnih dana oni naputaju svoja
stanita pa pustolovno otklizuju od obale u kratkim zamasima dok je posvema ne prekriju.
Umirujue je bavljenje, za jednog od onih krasnih jesenjih dana kada smo zahvalni na svoj sunevoj
toplini, sjediti na panju na ovakvoj visini to gleda na jezero i prouavati namrekane krugove koji
se neprestano upisuju na njegovu inae nevidljivu povrinu sred odraenog neba i stabala. Sve to
prostranstvo ne naruava nita to se namah ne bi blago izgladilo i ublailo, kao kad se protrese
krag s vodom pa treperavi krugovi potrae obalu i sve je isponova glatko. Niti jedna riba ne moe
skoiti niti kukac pasti na jezero a da se to ne obznani u vidu krunih mrekica, u krasnim potezima,
kanda to neprestance istjee njegovo vrelo, blago otkucava njegov ivot, grudi mu se nadimlju.
Drhtaji radosti i drhtaji bola nerazluivi su. Kako li su spokojne pojave na jezeru! Djela ovjekova
iznova sjaje kao u proljee. Da, svaki list, granica, kamen i paukova mrea svjetlucaju sada poslije
podne kao u proljetno jutro kad su prekriveni rosom. Svaki pokret vesla ili kukca stvara bljesak
svjetla; a ako veslo pljusne, kako li je jeka milozvuna!

Za takvog dana u rujnu ili listopadu Walden je savreno umsko zrcalo, okrueno kamenjem
koje je mome oku dragocjeno kao da je malobrojnije ili rjee. Moda nita tako lijepo, tako isto i u
isti mah tako veliko ne poiva na povrini zemlje kao to je jezero. Nebeska voda. Ne treba mu
ograde. Narodi dolaze i odlaze oskvrnjujui je. Zrcalo je to to ga nijedan kamen ne moe razbiti,
ije se ivo srebro nikad nee istroiti, iju pozlatu priroda neprestano obnavlja; nikakve nevere,
nikakva praina ne moe zamutiti njegovu vazda svjeu povrinu - zrcalo u koje tone svaka neist
to se u njemu pojavi, pometena i opraena magliastom etkom sunca - njegovom laganom krpom
za prainu - koja ne zadrava dah to se na nju izdahne, nego isputa vlastiti da lebdi poput oblaka
visoko iznad njegova povrja i odraava se sveudilj u njegovu krilu.

Vodeno polje odaje duh koji je u zraku. Ono neprestano prima novi ivot i gibanje odozgo. Po
naravi je posrednik izmeu zemlje i neba. Na zemlji se ziblju jedino trava i drvee, ali sama voda
uzbibana je vjetrom. Vidim gdje lahor po njoj piri po prugama ili iskrama svjetla. Sjajno je to
njenu povrinu moemo gledati odozgo. Moda emo najposlije tako gledati povrinu zraka i
uoavati gdje je prelijee jo tananiji duh.

Vodene kopnice i vrtice najzad nestaju potkraj listopada, kada stignu otri mrazovi; tada i u
studenome za mirna dana obino nema ama ba niega to bi namrekalo povrinu. Jednog
poslijepodneva u studenom, tijekom zatija nakon kina nevremena koje je trajalo nekoliko dana,
kad je nebo jo bilo posve oblano a zrak pun magle, zapazio sam da je jezero iznimno glatko pa
mu je bilo teko razaznati povrinu, premda vie nije odraavalo jarke preljeve listopada, nego
sumorne boje okolnih bregova u studenome. Iako sam ga prelazio to je laganije mogue, valii to
ih je stvarao moj amac irili su se gotovo dokle mi je sezao vidik i odrazima davali rebrast izgled.
119

No, prelazei pogledom povrinu, vidio sam tu i tamo u daljini slabo svjetlucanje, kao da su se neki
kukci klizai koji su umaknuli mrazevima skupili ondje, ili je moebit povrina, budui tako
glatkom, odavala mjesto na kojemu je izvor kuljao sa dna. Lagano veslajui do jednog od tih
mjesta, iznenadio sam se zatekavi se okruen nebrojenim malim grgeima dugima dvanaestak
centimetara, ive bakrene boje u zelenoj vodi, koji su se ondje igrali te se neprestance dizali na
povrinu i mrekali je, ponekad na njoj ostavljajui mjehurie. U takvoj prozirnoj i naoko bezdanoj
vodi koja je odraavala oblake inilo se kao da plutam zrakom u balonu, a njihovo plivanje doimalo
se poput leta ili lebdenja, kao da je posrijedi zbijeno jato ptica to prolaze tik ispod moje razine
zdesna ili s lijeva, a peraje im poput jedara razapete sa svih strana. Bilo je u jezeru mnogo takvih
jata, koja su oito koristila kratko razdoblje prije no to zima navue ledeni kapak preko njihova
irokog okna, a povrina se zbog njih kadto doimala kao da ju je dodirnuo blagi lahor ili kao da je
na nju palo nekoliko kinih kapi. Kad sam se nesmotreno primaknuo i uzbunio ih, iznenada su
repovima zapljusnula i nabrala vodu, kao da je netko bujnom granom udario po njoj, i smjesta
pobjegla u dubine. Na koncu se digao vjetar, magla se zgusnula i krenuli su valovi te grgei stadoe
skakati mnogo vie no prije, napol izvan vode: stotinu crnih, osam centimetara dugih toaka
najednom se zatekoe iznad povrine. Jedne sam godine jo petog prosinca vidio mreke na povrini
te sam se, mislei da e zaas pljusnuti jaka kia budui da je zrak bio pun magle, urno latio vesala
i krenuo kui; ve se inilo da se kia ubrzano pojaava, iako je nisam utio na obrazima, i oekivao
sam da u se smoiti do koe. No mreke su odjednom nestale, jer su ih stvarali grgei to ih je
buka mojih vesala poplaila i natjerala u dubinu te sam vidio kako njihova jata mutno iezavaju; i
tako sam naposljetku proveo suho poslijepodne.

Starac koji je obilazio to jezero prije gotovo ezdeset godina, dok ono bijae zamraeno
okolnim umama, govori mi da ga je u to doba viao kako vrvi patkama i drugom vodenom peradi
te da je oko njega bilo mnotvo orlova. Dolazio je ovamo u ribolov i sluio se starim kanuom od
trupaca to ga je naao na obali. Ovaj je bio izraen od dva trupca bijelog bora, izdubena i spojena,
a na krajevima odsjeena pod pravim kutom. Bio je veoma nezgrapan, ali je potrajao mnogo godina
prije no to se natopio vodom i moda potonuo na dno. On nije znao iji je; pripadao je jezeru. Ue
za sidro izraivao je povezujui trake orahove kore. Neki starac, grnar, koji je ivio na jezeru prije
Revolucije, kazao mu je jednom da na dnu lei eljezna krinja i da ju je on vidio. Katkad bi
doplutala do obale, ali kada biste krenuli prema njoj vratila bi se u duboku vodu i ieznula. Bilo mi
je milo uti za stari kanu od trupaca koji je zamijenio indijanski od iste grae ali skladnije izrade, a
koji je moebit prvotno bio stablo na obali pa je onda tako rei pao u vodu da ondje pluta cijeli
jedan narataj, kao najpodesnije plovilo za jezero. Sjeam se, kad sam se prvi put zagledao u te
dubine, da se moglo nerazgovijetno vidjeti kako na dnu poiva mnotvo velikih debala, koja je ili
ve otpuhao vjetar ili su bila ostavljena na ledu pri zadnjoj sjei, dok je drvo bilo jeftinije; ali sada
su veinom nestala.

Kada sam prvi put u amcu zaveslao Waldenom, bio je on potpunoma okruen gustom i
visokom borovom i hrastovom umom, a u pojedinim zatonima loza se ovijala oko drvea uz vodu i
oblikovala sjenice ispod kojih je mogao proi amac. Bregovi to tvore njegove obale tako su strmi,
a ume na njima bijahu tada tako visoke te se, kad biste ga promotrili sa zapadne strane, doimalo
poput amfiteatra za kakvu umsku predstavu. Mnoge sam sate kao mlai proveo plutajui njegovom
120

povrinom po volji zapadnjaka, doveslavi do sredine i legavi na lea preko sjedala, za ljetnih
prijepodneva, snatrei dok me ne bi prenuo dodir amca s pijeskom, pa bih se digao da vidim na
koju me to obalu dovela sudbina; bijahu to dani kad je dokonost bila najprivlanije i najplodnije
djelovanje. Za mnogih sam se prijepodneva iskradao, radije tako provodei najdragocjeniji dio
dana; jer bio sam bogat, ako ne novcem a ono sunanim satima i ljetnim danima, te sam ih rastrono
provodio; i ne alim to nisam vie njih potratio u radionici ili za katedrom. No, otkako sam
napustio te obale, drvosjee su ih jo i vie opustoili i sad se godinama vie nee moi tumarati
umskim prolazima, uz mjestimine prosjeke kroz koje vidite vodu. Moju Muzu valja ispriati bude
li odsele utjela. Kako moete od ptica oekivati da pjevaju kad su im lugovi posjeeni?

Danas vie nema ni debala na dnu, ni staroga kanua od trupaca, ni tamne okolne ume, a
seljani, koji jedva da znaju gdje ono lei, umjesto da odlaze na jezero da se kupaju ili iz njega piju,
razmiljaju o tome da njegovu vodu, koja bi trebala biti sveta barem kao Ganges, provedu cijevima
do sela kako bi njome prali posue! Da steknu svoj Walden odvrtanjem slavine ili povlaenjem
epa! Taj vraji eljezni Konj, ije se zagluno rzanje uje irom mjesta, zamutio je kopitima
Boiling Spring i pobrstio svu umu na obali Waldena; taj trojanski konj, s tisuu ljudi u utrobi,
kojega su uveli koristoljubivi Grci! Gdje je taj domai junak, Moore iz Moore Halla 151, da ga
presretne u Dubokom klancu i zarije toj nadutoj poasti osvetniko koplje meu rebra?

Pa ipak, od svih likova koje sam upoznao Walden se moda najbolje dri i najbolje uva
svoju istou. Mnoge se ljude s njime usporeivalo, ali malobrojni su zavrijedili tu ast. Premda su
drvosjee opeljeile najprije ovu pa onu obalu, premda su Irci kraj njega podigli svinjce, eljeznica
posegnula za njegovom obalom, a ledari ga jednom obrali, ono smo je nepromijenjeno, ista je to
voda za koju su zapele moje mladenake oi; sva promjena je u meni. Nakon sveg tog mrekanja
nije dobilo nijednu trajnu boru. Vjeito je mlado te mogu zastati i vidjeti kako se lastavica obara da
pokupi kukca s njegove povrine, kao u davnini. Ponovno mi je veeras palo na um, kao da ga vie
od dvadeset godina nisam viao gotovo svakodnevno - pa ovo je Walden, isto ono umsko jezero
to sam ga otkrio prije toliko godina; tamo gdje je lanjske zime uma posjeena, druga nie uz
njegovu obalu bujno kao i oduvijek; ista misao izvire na njegovu povrinu kao tada; ista je tekua
radost i srea sebi i svome Tvorcu, da, a moda i meni. Zacijelo je djelo odvana ovjeka, u kojega
ne bijae himbe! Zaokruio je rukom tu vodu, produbio je i proistio u misli te je u svojoj oporuci
namro Concordu. Po licu mu vidim da ga pohodi isti odraz, i gotovo da mogu rei: Waldene, jesi li
to ti?

Nikad o tome ne snih

Da kitio bih kakav stih;
Pribliit se ikada Raju i Bogu

151

Junak iz engleske balade koji ubija zmaja; iz pripovijesti "Zmaj iz Wantleyja" u Reliques of Ancient English Poetry
(1765.) Thomasa Percyja.

121

Vie no ive uz Walden ne mogu.

Obala sam njegva od stijenja
I vjetar to nad njim ne jenja;
U udubini ake moje
Voda mu i pijesak stoje
A to skrilo se u njem duboko
Vije se u mojoj misli visoko.

Vagoni se nikad ne zaustave da ga pogledaju; no rekao bih da strojovoe, loae i koniare,

kao i one putnike koji imaju sezonsku kartu pa ga esto viaju, taj prizor ini boljim ljudima.
Strojovoa, ili barem njegova narav, nou ne zaboravlja da barem jednom tijekom dana motri tu
sliku spokoja i istoe. Makar jednom vieno, ono pomae isprati Dravnu ulicu152 i au od stroja.
Prijedlog je da ga se nazove "Bojom kapljom".

Rekoh da Walden nema vidljivih dotoka ili odljeva, ali on je s jedne strane daleko i neizravno
povezan s Flintovim jezerom, koje je vie, lancem malih jezera koja se steru odande, a s druge
izravno i oito s rijekom Concord, koja je nia, slinim lancem jezera kroz koja je u nekom drugom
geolokom razdoblju ona moda tekla, a uz malo kopanja - Boe sauvaj - mogla bi ponovno onuda
potei. Ako je ivei toliko vremena tako povueno i strogo, poput pustinjaka u umi, stekla takvu
udesnu istou, tko da ne poali to se razmjerno neista voda Flintova jezera mijea s njime, ili
to sm igda rasipa svoju slatkou u oceanskom valu?

Flintovo iliti Pjeano jezero u Lincolnu, nae najvee jezero i kopneno more, poiva oko
kilometar i pol istono od Waldena. Mnogo je vee, budui da navodno pokriva stotinu devedeset
sedam jutara, i plodnije ribom, no razmjerno je plitko i nije osobito isto. esto sam se krijepio
etnjom do njega kroz umu. Isplatilo se, ako nita a ono da osjeti kako ti vjetar slobodno zapuhuje
lice, promotri strujanje valova i prisjeti se ivota pomoraca. Ujesen sam onamo odlazio brati
kestenje, za vjetrovitih dana kad je ono padalo u vodu te bi bilo izbaeno do mojih nogu; a jednog
dana, dok sam se uljao njegovom obalom obraslom aem, a svjea vodena praina puhala mi u
lice, nabasao sam na istrunulu olupinu amca, bez bokova, od kojega je ostao jedva otisak ravnoga
dna meu rogozom; no njegov se oblik otro ocrtavao, kao da je u pitanju veliki istrunuli vodeni list
s vidljivim ilama. Bijae to dojmljiva olupina, nalik nekoj koju bi ovjek zamislio na morskoj
obali, i pruala je jednako valjanu pouku. Sada je to tek biljni humus i nerazaznatljiva jezerska
obala, kroz koju se probie rogozi i vodeni ljiljani. Divio sam se valovitim tragovima na pjeanom
dnu na sjevernom kraju toga jezera, koji pod namjernikovim stopalima uslijed vodenog pritiska
postadoe vrsti i tvrdi, i rogozima koji su rasli jedan za drugim u valovitim nizovima u suglasju s
152

Financijsko sredite Bostona.

122

tim tragovima, red za redom, kao da su ih valovi posadili. Tamo sam zatekao i neobine lopte u
znatnim koliinama, nainjene, ini se, od tanke trave ili korijenja, moda rogoza, od jednog do
deset centimetara u promjeru, savreno okrugle. Valjaju se naprijed i natrag u plitkoj vodi na
pjeanom dnu te ponekad budu izbaene na obalu. Ili su od iste trave ili u sredini imaju neto
pijeska. U prvi biste mah rekli da ih je oblikovalo djelovanje valova, kao oblutke, ali i one najmanje
sazdane su od jednako grube tvari, promjer im je neto vei od centimetra i nastaju samo u jedno
doba godine. Osim toga, slutim da valovi vie habaju negoli to stvaraju grau koja je ve stekla
vrstou. Kad se osue, uvaju svoj oblik na neodreeno vrijeme.

Flintovo jezero! Takva je bijeda naega nazivlja. S kojim je to pravom neisti i glupi seljak,
ije je imanje izbijalo na tu nebesku vodu, ije je obale nesmiljeno ogolio, njemu dao svoje ime?
Neki krtac, koji je vie volio zrcalnu povrinu dolara ili blistavog centa, u kojemu je mogao vidjeti
svoje besramno lice153; koji je ak i divlje patke to se na njemu nastanie drao uljezima, kojemu
su prsti uslijed duge navike pohlepnoga grabljenja izrasli u svinute i ronate pande - stoga ono za
me ne nosi takvo ime. Ne odlazim onamo da vidim i ujem njega, koji ga nikad nije vidio, koji se
nikad nije kupao u njemu, nikad ga nije volio, nikad ga titio, koji nikad o njemu nije kazao dobru
rije niti se zahvalio Bogu to ga je stvorio. Neka radije bude nazvano po ribama to u njemu
plivaju, divljim pticama ili etveronocima to ga posjeuju, po divljem cvijeu to raste uz njegove
obale ili nekom divljem eljadetu ili djetetu, nit ije povijesti je isprepletena s njegovom; ne po
njemu koji na nj nije mogao imati nikakvo pravo izuzev isprave koju mu je dodijelio susjed
slinoga kova ili zakonodavno tijelo - njemu koji je mislio samo na njegovu novanu vrijednost,
ije je prisustvo moebit donijelo prokletstvo itavoj obali, koji je iscrpio zemlju oko njega te bi
rado bio iscrpio i svu vodu iz njega, koji je alio samo to to nije u pitanju englesko sijeno ili livada
brusnica - u njegovim oima doista nije bilo niega da je iskupi - i bio bi ga isuio i prodao mulj s
njegova dna. Ono nije pokretalo njegov mlin i nije mu bilo povlasticom promatrati ga. Ne potujem
njegov trud, njegovo imanje gdje sve ima svoju cijenu; njega koji bi na trnicu odnio i krajolik, koji
bi odnio tamo i svojeg Boga kad bi za nj mogao neto dobiti; koji, kako stvari stoje, odlazi na
trnicu po svoga boga; na ijem imanju nita ne raste slobodno, ija polja ne donose uroda, livade
cvijea ni stabla plodova osim dolara; koji ne ljubi ljepotu svojih plodova, iji plodovi za nj nisu
zreli dok se ne pretvore u dolare. Dajte mi siromatva koje uiva u istinskom bogatstvu. Seljaci su
za me asni i zanimljivi u mjeri u kojoj su siromani - siromani seljaci. Uzorno imanje! Gdje kua
stoji kao guba na gnojitu, a prostorije za ljude, konje, volove i svinje, oiene i neoiene,
zbijene su jedna uz drugu! Natrpane ljudima! Velika masna mrlja to odie gnojivom i surutkom!
Na visokom stupnju obraenosti, jer gnoje ga ljudska srca i mozgovi! Kao da uzgajate krumpir na
crkvenom groblju! Takvo je uzorno imanje.

153

Thoreau se u vezi s dotinim dvaput poigrao rijeima: jednom s njegovim prezimenom, nazvavi ga skin-flint,
"krtac", drugi put njegovim licem, koje je brazen, to moe znaiti i "mjedeno" (u kontekstu novia) i "besramno,
drsko"

123

Ne, ne; ako se najljepe pojave u krajoliku moraju imenovati prema ljudima, neka to budu
samo najplemenitiji i najvredniji ljudi. Neka nam jezera dobiju prava imena barem kao Ikarsko
more, gdje "obala sve odzvanja pregnuem hrabrim"154.

Opsegom malo Guje jezero lei na mom putu do Flintova; Fair-Haven, proirenje rijeke
Concord koje navodno pokriva sedamdesetak jutara, nalazi se kilometar i pol jugozapadno, a Bijelo
jezero, od kojih etrdeset jutara, oko dva kilometra iza FairHavena. To je moj jezerski kraj 155. Ta
pak jezera, uz rijeku Concord, moje su vodene povlastice te nou i danju, iz godine u godinu, melju
ito koje im donosim.

Otkako su drvosjee, eljeznica, pa i ja sam, oskvrnuli Walden, moda je najprivlanije, ako

ne i najljepe nae jezero, umski dragulj, Bijelo jezero - jadno ime sa svoje obinosti, bilo da je
izvedeno iz iznimne istoe njegovih voda ili iz boje njegova pijeska. U tom kao i u drugim
pogledima, meutim, ono je Waldenov manji blizanac. Toliko nalikuju jedno na drugo te biste rekli
da su zacijelo povezani ispod zemlje. Ima istu kamenu obalu, a vode su mu istih nijansi. Kao i kod
Waldena, za sparna, pasjeg vremena, kad odozgo kroz ume promatrate neke njegove zatone koji
nisu tako duboki a da ih ne bi obojio odraz sa dna, njegova je voda maglovite plavkastozelene ili
plavkastosive boje. Prije mnogo godina odlazio sam onamo po tovare pijeska za izradu brusnog
papira, i sve odonda ga posjeujem. Tko ga posjeti, predloit e da ga se nazove Zelenim jezerom.
Moda bi ga se moglo zvati Jezerom utih borova, i to zbog sljedee okolnosti. Prije priblino
petnaest godina mogli ste vidjeti kronju smolastog bora, od onih koje ovdje zovu utim borovima
premda nisu zasebna vrsta, kako stri iznad povrine u dubokoj vodi, metrima od obale. Neki su ak
pretpostavljali da je jezero potonulo te da stablo pripada drevnoj umi koja se ovdje prije nalazila.
Doznajem da jo 1792., u "Topografskom opisu naselja Concorda", iz pera jednog od njegovih
mjetana, djelu iz zbirke Povjesniarskog drutva Massachusettsa, autor nakon to je govorio o
Waldenu i Bijelom jezeru dodaje: "Usred potonjega, kad je voda vrlo niska, moe se vidjeti stablo
koje se doima kao da je izraslo na mjestu gdje sada stoji, premda mu je korijenje pedeset metara
ispod povrine vode; vrh toga stabla je odlomljen, a na reenome mjestu mjeri trideset pet
centimetara u promjeru." U proljee 49. razgovarao sam s ovjekom koji ivi najblie jezeru u
Sudburyju, a koji mi je rekao da je on izvukao to stablo deset ili petnaest godina ranije. Koliko se
mogao sjetiti, stajalo je ono ezdeset ili osamdeset metara od obale, gdje je voda bila duboka deset
ili dvanaest metara. Bijae zima i on je prije podneva vadio led te je odluio da e poslije podne, uz
pomo susjeda, izvui stari uti bor. Ispilio je kanal u ledu prema obali pa ga s pomou volova
prevalio, povukao i prebacio na led; no prije no to je daleko odmaknuo u svome poslu, iznenadio
se ustanovivi da nagore stoji kriva strana, da su batrljci granja okrenuti prema dolje, a ui kraj
vrsto ukopan u pjeano dno. Sa ire je strane bio promjera trideset centimetara pa je oekivao da
e dobiti dobar pilanski trupac, ali bijae tako truo te je bio podesan samo za ogrjev, ako i za to.
Ostatke je jo imao u upi. Deblo je nosilo tragove sjekire i djetlia. Smatrao je da se moda radilo
o sasuenom stablu koje je s obale na koncu bilo otpuhano u jezero te je, nakon to se kronja
natopila vodom a podnoje je ostalo suho i lagano, otplutalo i potonulo s krivom stranom nagore.
154
155

Iz, William Drummond of Hawthornden (1585.-1649.), "Icarus".

Aluzija na engleski Lake Country u kojemu su nadahnue crpili romantiki pjesnici poput Wordswortha i Coleridgea.

124

Njegov otac, osamdesetogodinjak, nije se mogao sjetiti vremena kad nije bilo ondje. Nekoliko
lijepih velikih trupaca jo se mogu vidjeti kako poivaju na dnu, gdje, uslijed talasanja povrine,
nalikuju golemim zmijama u pokretu.

To je jezero rijetko oskvrnuo amac, jer malo to u njemu moe namamiti ribolovca. Umjesto
bijelog ljiljana, koji trai mulj, ili obinog vodenog boura, u njegovoj istoj vodi krto raste plava
perunika (Iris versicolor), uzdiui se s kamenitog dna posvud oko obale, gdje je u lipnju obilaze
kolibrii, a boja njenih plavkastih listova kao i cvjetova, a osobito njihovih odraza, u jedinstvenom
je skladu s plavkastosivom vodom.

Bijelo jezero i Walden veliki su kristali na povrini zemlje, jezera svjetlosti. Da su trajno
skrueni i dovoljno mali da stanu u aku, moda bi ih, kao drago kamenje, ponijeli robovi da rese
carske glave; ali budui da su tekui, zamani i zauvijek osigurani nama i naim nasljednicima, mi
ih potcjenjujemo i jurimo za dijamantom Kohinoorom156. Odvie su isti da bi imali trinu
vrijednost; ne sadre prljavtine. Koliko su ljepi od naih ivota, koliko prozirniji od naih naravi!
Od njih se nikad nismo nauili podlosti. Koliko su divniji od bare pred seljakovim vratima u kojoj
plivaju njegove patke! Ovamo dolaze iste divlje patke. Priroda nema ljudskih stanovnika koji bi je
cijenili. Ptice su sa svojim perjem i pjevom u skladu s cvijeem, ali koji se mladi ili djeva zdruuje
s divljom, raskonom ljepotom prirode? Ona najvema cvjeta sama, daleko od gradova u kojima oni
ive. Govorite o nebu! Obeaujete zemlju.

156

Perz. "planina svjetlosti", golemi i uveni, 106-karatni dijamant pronaen u Indiji, koji danas tvori dio zbirke
britanskih krunskih dragulja.

125

Bakerova farma
Odlutao bih katkad do borik to koe se poput hramova ili brodovlja na moru, s punim
jarboljem, granja ustalasalog i namrekanog na svjetlosti, tako mekih, zelenih i sjenovitih te bi se
druidi odrekli svojih hrastova da meu njima tuju boanstva; ili do cedrove ume iza Flintova
jezera, ija su stabla, prekrivena bjelkasto-plavim bobama i sveer vie ustremljena, dostojna da
stoje pred Valhalom157, a puzava borovica prekriva tlo vijencima punim plodova; ili pak do
movara gdje liajevi u lancima vise s bijelih smreka, a zemlju prekrivaju otrovne gljive, okrugli
stolovi movarnih boanstava, dok panjeve rese jo ljepe gljive, nalik leptirima ili koljkama, biljni
ogrci; gdje rastu movarni karanfil i vuji dren, crvene johine bobe sjaje se poput avolkovih oiju,
votana penjaica brazda i slama u svojim naborima i najtvre drvo, a od ljepote boba divlje
boikovine promatra zaboravlja svoj dom, zaslijepljen i namamljen i drugim divljim zabranjenim
plodovima bez imena, odve krasnima za ukus smrtnika. Umjesto da navraam kod nekog uenjaka,
mnogo sam puta posjetio pojedina stabla, od vrsta koje su rijetke u ovom kraju i stoje daleko posred
nekog panjaka, u dubinama kakve ume ili movare, ili pak na vrhu brijega: tako recimo crnu
brezu, od koje imamo lijepih primjeraka promjera vie od pola metra; njenu roakinju utu brezu, u
irokom zlatnom ruhu, miomirisnu poput prve; bukvu, tako skladnog debla i lijepo oslikanu
liajevima, savrenu u svim pojedinostima, od koje, izuzev ratrkanih primjeraka, znam samo za
jedan mali lug pozamanih stabala preostao na podruju grada, a za koji neki pretpostavljaju da su
ga zasadili golubovi domamljeni svojedobno bukovim irovima; vrijedi vidjeti srebrnkaste iskre to
frcaju dok kalate to drvo; lipu; grab; celtis occidentalis iliti lani brijest, od kojega imamo samo
jedno razraslo stablo; pokoji vii jarbol bora, hrast za indru ili jelu savreniju no inae to se kao
pagoda koi sred ume; i mnogo drugih koje bih mogao spomenuti. Bijahu to svetita koja sam
pohodio ljeti i zimi.

Jednom se sluilo te sam stao na samo izlazite dugina luka, koji je ispunio nii sloj atmosfere
obojivi okolnu travu i lie i zasljepljujui me kao da gledam kroz obojeni kristal. Bilo je to jezero
dugine svjetlosti u kojemu sam nakratko ivio poput dupina. Da je potrajalo due, moebit bi
obojilo i moja zanimanja i ivot. Dok sam hodao eljeznikim nasipom, divio sam se kolutu svjetla
oko svoje sjene i rado pomiljao da sam jedan od izabranih. Jedan moj posjetitelj izjavio je da sjene
nekih Iraca pred njim nisu okruene kolutom te da se samo uroenici istiu na taj nain. Benvenuto
Cellini pripovijeda nam u svojim memoarima158 kako se, nakon nekog stranog sna ili privienja
koje mu se ukazalo tijekom zatoenitva u tvravi sv. Angela, nad sjenom glave ujutro i uveer
pojavljivala blistava svjetlost, bio on u Italiji ili Francuskoj, osobito uoljiva kad je trava bila
oroena. Bijae to vjerojatno ista pojava koju sam ja jednom zgodom spomenuo, a koja se osobito
zapaa ujutro, ali i u druga doba, ak i po mjeseini. Premda je stalna, obino se ne primjeuje, a u
sluaju razdraljive mate poput Cellinijeve biva dovoljnom osnovom za praznovjerje. K tome, on
nam kazuje kako ju je pokazao tek sasma malobrojnima. No zar nisu doista odabrani oni koji su
svjesni da ih se uope promatra?

157
158

U skandinavskoj mitologiji dvorac boga Odina i prebivalite junaka palih u boju.

V. Benvenuto Cellini, Moj ivot, preveo Tin Ujevi, Matica hrvatska, Zagreb, 1951., 26. poglavlje.

126

Jednog poslijepodneva krenuo sam kroz umu na Fair-Haven u ribolov, da dopunim svoju
oskudnu povrtnu prehranu. Put me vodio kroz Prijaznu livadu, produetak Bakerove farme, tog
utoita koje je u meuvremenu opjevao pjesnik, poinjui ovako:

"Ljupko polje k tebi vodi,

Gdje mahovinasta voka rodi
Rumenom potoku blizu
U kojemu bizam klizi,
A pastrva vita
U vodi toj hita."159

Pomiljao sam ivjeti ondje prije nego to sam otiao na Walden. "Pecao" sam jabuke,
preskakao potok i plaio bizama i pastrvu. Bilo je to jedno od onih poslijepodneva koja kanda se
unedogled pruaju pred nama, u kojem se mnogi dogaaji mogu zbiti, znatan dio naega prirodnog
ivota, iako ga je pola ve bilo prolo kad sam krenuo. Putem je naiao pljusak, koji me primorao
da stojim sat i pol ispod nekog bora, zaklanjajui glavu nanizanim granjem i rupcem, a kad sam
napokon prebacio udicu preko plitkovodne trave, stojei do pasa u vodi, odjednom sam se obreo u
sjeni oblaka i prolomila se takva grmljavina te mi nije ostalo drugo do sluati je. Bogovi su zacijelo
ponosni, pomislih, to takvim raljastim munjama ubogoga nenaoruanog ribolovca tjeraju u bijeg.
Stoga sam pohitao da se sklonim u najbliu kolibu, koja se nalazila gotovo kilometar od bilo kakve
ceste, ali i isto toliko blie jezeru, te je ve dugo bila nenastanjena:

"I tu je pjesnik gradio,

Za minulih ljeta,
Jer gle brvnaru bijednu
to zator svoj sreta."

Tako kazuje Muza. No u njoj su, otkrio sam, sada ivjeli Irac John Field, njegova ena i
nekoliko djece, od djeaka irokog lica koji je pomagao ocu u poslu te je sada trao do njega iz
kaljue da umakne kii, do naborana sibilskog djeteceta stoaste glave koje je sjedilo na oevu
koljenu kao u plemenitakoj palai i iz svoga doma, sred vlage i gladi, ispitivaki promatralo
neznanca, s povlasticom djetinjstva, ne znajui da je posljednji izdanak plemenite loze, nada i
zvijezda vodilja svijeta, a ne ubogo izgladnjelo derite Johna Fielda. Sjedili smo zajedno pod onim
159

Ellery Channing, "Baker Farm"; u nastavku isto.

127

dijelom krova koji je najmanje proputao, dok je vani pljutalo i snijeilo. Mnogo sam puta neko
sjedio ondje prije nego to je sagraen brod koji je tu obitelj donio u Ameriku. John Field bijae
estit, radian ali bjelodano nesnalaljiv ovjek, a njegova ena junano je kuhala tolike uzastopne
veeri u zakucima one veliajne pei; okrugla, masnog lica i nepokrivenih grudi, sveudilj mislei
kako e jednoga dana popraviti svoje prilike, nikad bez krpe u ruci, premda njen uinak jo nigdje
nije bio vidljiv. Pilii, koji su se takoer onamo sklonili od kie, epirili su se prostorijom poput
lanova obitelji, odvie poovjeeni, inilo mi se, za dobru peenku. Stajali su, gledali me u oi ili
mi znaajno kljucali cipelu. Moj mi je domain u meuvremenu ispripovijedao priu o tome kako
naporno radi "glibei" za susjednog farmera, raskapajui lopatom ili motikom livadu za nadnicu od
deset dolara po jutru i uporabu zemlje s gnojivom na godinu dana, a njegov sini irokog lica za to
je vrijeme veselo radio uz oca ne znajui kako je jadan posao ovaj sklopio. Pokuao sam mu pomoi
svojim iskustvom, govorei mu da mi je jedan od najbliih susjeda te da i ja, koji sam ovamo doao
u ribolov i izgledam kao danguba, zaraujem za ivot kao i on; da ivim u vrstoj, svijetloj i istoj
kui koja teko da stoji vie od godinje najamnine koju on obino plaa za tu ruevinu; te kako bi,
ako se odlui, mogao sebi za mjesec ili dva sagraditi vlastitu palau; da ne pijem aj, kavu i mlijeko
i ne jedem maslac i svjee meso, pa ne moram raditi da bih ih nabavio; i opet, budui da ne radim
mnogo, ne moram mnogo ni jesti pa me hrana stoji sitnicu; no kako je poeo s ajem, kavom,
maslacem, mlijekom i govedinom, on je morao naporno raditi da ih plati, a radei naporno morao je
mnogo jesti da nadoknadi troenje svoga organizma - i tako se stvar svodila na isto, i vie od toga,
jer bio je nezadovoljan i tratio je ivot na to rintanje; pa ipak je, dolazei u Ameriku, smatrao
dobitkom to to ovdje moete svaki dan doi do aja, kave i mesa. No, jedina je prava Amerika ona
zemlja u kojoj ste slobodni voditi takav nain ivota koji vam moe omoguiti da se snaete bez
njih, i gdje vas drava ne nastoji primorati da podravate ropstvo, rat i druge suvine izdatke koji
izravno ili neizravno proishode iz uporabe takvih stvari. Jer ja sam hotimice razgovarao s njime kao
da je filozof ili to eli biti. Bilo bi mi drago da se sve livade na zemlji ostave u divljem stanju, ako
bi to bila posljedica poetka rada ljudi na vlastitom iskupljivanju. ovjek ne treba prouavati
povijest da bi otkrio to je najbolje za njegovu vlastitu kulturu. Ali avaj, kultura jednog Irca pothvat
je kojega se valja latiti svojevrsnom moralnom motikom. Rekoh mu da mu, budui da toliko radi na
raskaljuivanju, trebaju debele izme i vrsta odjea, koja se ipak ubrzo uprlja i iznosi, ali ja sam
nosio lagane cipele i tanku odjeu, koja ne stoji ni upola toliko, premda on moebit misli da sam
odjeven kao gospodin (to meutim nije bio sluaj), a za sat ili dva, bez napora, ve kao oputanje,
mogu ako elim naloviti ribe koliko mi treba za dva dana, ili zaraditi dovoljno novca za cijeli
tjedan. Kad bi on i njegova obitelj ivjeli jednostavno, mogli bi ljeti iz razonode brati borovnice.
John je na to uzdahnuo, a njegova ena zapiljila se u mene podboenih ruku, i inilo se da se oboje
pitaju imaju li dovoljno kapitala da krenu tim smjerom ili dovoljno aritmetike da to provedu. Bijae
to za njih nasumina plovidba te nisu jasno vidjeli kako da stignu do luke; pretpostavljam stoga da
se i dalje hrabro nose sa ivotom, na svoj nain, licem u lice, zubima i noktima, nemajui vjetine
da rascijepe njegove masivne stupove kakvim podesnim klinom pa da ga podrobno prekopaju,
naumljeni pristupati mu grubo, kao to bi ovjek rukovao ikom. Ali bore se u silno nepovoljnom
poloaju - John Field, avaj, ivi bez aritmetike, i propada.

"Pecate li ikad?" upitah. "O, da, ulovim tu i tamo obrok kad nemam posla; ulovim dobre
grgee." "Koji vam je mamac?" "Ulovim klenove na crva pa su mi oni mamac za grgea." "Bolje je
da sad poe, Johne", ree njegova ena ozarena lica punog nade; ali John se skanjivao.
128

Pljusak je proao i dga iznad istone ume obeavala je lijepu veer, pa sam otiao. Kad sam
se naao vani, zamolih za zdjelu, nadajui se baciti pogled na dno zdenca da dovrim razgledavanje
zemljita; ali ondje, avaj, pliine i ivi pijesak, a k tome je ue puklo i vedro otilo u nepovrat. U
meuvremenu je odabrana prava kuhinjska posuda, voda je naoko destilirana te nakon dugog
savjetovanja i odlaganja dodana ednome, a da se jo nije ohladila ni slegla. Takvom se kaom
ovdje odrava ivot, pomislih te, sklopivi oi i uklonivi trunje vjeto usmjerenom strujom, otpih
za iskrenu gostoljubivost to sraniji gutljaj. Nisam izbirljiv u takvim sluajevima kad su manire u
pitanju.

Dok sam naputao Irev krov nakon kie, koraajui iznova prema jezeru, moja urba da
ulovim tuke, gacajui po zabitim livadama, lokvama i barama, po samotnim i divljim mjestima,
uinila se naas ispraznom meni kojega su slali u kolu i na fakultet; no dok sam hitao niz brijeg
prema zarumenjelom zapadu, s dgom iznad ramena, a do mog uha dopirali su, ne znam odakle,
kroz proieni zrak neki slabani zveckavi zvuci, moj dobri duh kanda mi je govorio: "Idi, pecaj i
lovi nadaleko i iroko iz dana u dan - jo dalje i ire - i poini kraj brojnih potoka i ognjita bez zlih
slutnji. Sjeti se svoga Tvorca u danima mladosti svoje. Ustaj slobodan od brige prije zore i iskaj
pustolovine. Nek te podne zatekne uz druga jezera a no te posvuda uhvati kod kue. Nema
prostranijih polja od ovih, nema vrednijih igara od onih koje se ovdje mogu igrati. Rasti divalj
sukladno svojoj prirodi, poput ovog aa i paprati koji nikad nee postati engleska trava. Neka grom
tutnji; pa to ako prijeti satrti urod seljacima? To nije poruka koju tebi nosi. Zakloni se pod oblak,
dok oni bjee u kola i upe. Neka ti zaraivanje za ivot ne bude zanimanje, nego razonoda. Uivaj
u zemlji, ali je ne posjeduj. Zbog manjka poduzetnosti ljudi su tamo gdje jesu, kupuju i prodaju i
provode ivot poput kmetova."

O, Bakerova farmo!

"Krajobraz gdje najbujnije poelo

Sunev sjaj je neduan i sitan."

***

"Nitko ne hita se gostit

Na ograenoj poljani tvojoj."

***
129

"Ni sa kime ti se ne trvi,

Pitanjem nije te vidjet smetena,
Krotak sad ko i na pogled prvi,
U priprostu ruhu od gabardena."

***

"Amo vi u kojih je ljubav,

I vi kojima vlada mrzost,
Djeco Svetoga Goluba
I urotnici dravni brzo,
Ter objesite zavjera sanje
O drvea vrsto granje!"

Ljudi nou krotko dolaze kui tek s oblinjeg polja ili ulice, gdje ih progone odjeci njihova
kuanstva, a ivot im vene jer uvijek iznova udie vlastiti dah; jutrom i s veeri njihove sjene seu
dalje od njihovih koraka. Kui bismo trebali dolaziti izdaleka, iz pustolovina, pogibli i otkria,
svakoga dana s novim iskustvom i znaajem.

Prije no to sam dospio do jezera neki novi poriv izveo je van Johna Fielda koji se,
izmijenjena duha, okanio "raskaljuivanja" prije zalaska. Ali on je, siromah, uznemirio samo
nekoliko peraja dok sam ja lovio lijep niz, na to je rekao da je on takve sree; no kad smo
zamijenili mjesta u amcu, premjestila se i srea. Ubogi John Field! - vjerujem da ne ita ovo, osim
ako se time ne eli popraviti - naumljen ivjeti na nain staroga kraja u ovoj primitivnoj novoj
zemlji, pa grgee lovi klenovima. Dobar je to mamac ponekad, priznajem. S cijelim obzorom za
sebe, ipak je siromaan ovjek, roen da bude siromaan, s naslijeenim irskim siromatvom i
siromanim ivotom, svojom Adamovom bakom i movarnim navadama, da se ne uzdigne na
ovome svijetu, ni on ni njegovo potomstvo, dok im stopala s plivaom opnom kojima gacaju po
barutini ne dobiju talaria160.

160

Krilca na glenjevima ili sandalama antikih bogova.

130

Vii zakoni
Dok sam se kroz umu vraao kui s nanizanim ribama, vukui svoj tap, a bilo je ve prilino
mrano, opazih svisca kako se ulja preko moje staze, i prooe me udni srsi divljakog ushita te
me spopade snano iskuenje da ga epam i proderem ga sirovoga; nije da sam tada bio gladan,
osim one divljine koju je on predstavljao. Jednom ili dvaput, meutim, dok sam ivio kraj jezera,
zatekoh se gdje krstarim umom kao poluizgladnjelo pseto, u neobinom samozaboravu i potrazi za
nekom divljai koju bih prodro, i nikakav mi zalogaj ne bi bio odvie surov. Najdivljiji prizori
postadoe mi neobjanjivo prisni. U sebi sam nalazio, i jo nalazim, nagon prema viemu ili, kako
se to naziva, duhovnom ivotu, kao i veina ljudi, i drugi prema primitivnoj i divljakoj ravni, a
tujem ih oba. Divlje ne volim manje od dobrog. Ono divlje i pustolovno sveer mi je ribolov inilo
preporuljivim. Katkad se volim surovo prihvatiti ivota pa provesti dan vie nalik ivotinjama.
Moda ovome zanimanju i lovu u mladenakim godinama dugujem toliku prisnost s prirodom. Oni
nas rano uvode i zadravaju u predjelu s kojim bismo inae u toj dobi bili slabo upoznati. Ribari,
lovci, drvosjee i drugi, koji provode ivot na poljima i u umama, u osebujnom smislu kao dio
prirode, esto su u predasima svoga posla povoljnije ugoeni za njeno promatranje nego filozofi ili
ak pjesnici, koji joj pristupaju s oekivanjima. Putnik u preriji po naravi stvari je lovac, na gornjim
pritocima Missourija i Columbije traper, a na vodopadima St. Mary ribolovac. Onaj tko je samo
putnik, ui iz druge ruke i napola te nije odve vjerodostojan. Najvie nas zanima kad znanost
izvjeuje o tome to ti ljudi ve znaju praktino ili nagonski, jer samo je to istinsko ovjetvo iliti
iskaz ljudskog iskustva.

Grijee oni koji tvrde da se Amerikanac slabo zabavlja jer nema toliko dravnih blagdana, a
mukarci i djeaci ne igraju toliko igara kao u Engleskoj, budui da ovdje primitivnije ali samotnije
razonode lova, ribolova i slinog jo nisu ustupile mjesto prvima. Gotovo svaki djeak meu mojim
suvremenicima u Novoj Engleskoj naprtio je na rame, puku za ptice u dobi izmeu deset i
etrnaest godina; njegova pak lovna i ribolovna podruja nisu omeena poput lovita engleskog
plemia, nego su bezgraninija i od onih u divljaka. Stoga ne udi to se nije ee igrao na javnim
povrinama. Ali ve je na djelu promjena, i to ne zbog vee ljudskosti, nego zbog sve veeg manjka
divljai, jer lovac je moda najvei prijatelj ivotinja koje lovi, ne izuzimajui ni Drutvo prijatelja
ivotinja.

K tome sam, dok sam bio na jezeru, ponekad raznolikosti radi elio svojoj prehrani dodati
ribu. Zapravo sam pecao iz iste one nude iz koje su to inili prvi ribari. Sva pak ovjenost koju
sam dozivao protiv toga bila je patvorena i ticala se moje filozofije vie nego mojih osjeaja.
Govorim sada samo o ribolovu, jer odavno osjeam drukije u vezi s lovom na ptice te sam prodao
puku prije no to sam otiao u umu. Nije da sam manje human od drugih, ali nisam primijetio da
su mi osjeaji osobito pogoeni. Nisam saalijevao ribe i crve. Bila je to navika. Koliko je do lova
na ptice, posljednjih godina dok sam nosio puku izlika mi je bila da prouavam ornitologiju te da
traim samo nove ili rijetke ptice. No, priznajem da sam danas sklon miljenju kako postoji i ljepi
nain da se prouava ornitologija. Taj zahtijeva toliko veu pozornost prema navikama ptica da
sam, ako i samo s tog razloga, bio voljan ostaviti se puke. Pa ipak, unato prigovorima glede
131

ovjenosti, prisiljen sam sumnjati da je ove ikako mogue zamijeniti jednako vrijednim
razbibrigama; kad su me pak neki moji prijatelji zabrinuto pitali trebaju li svojim djeacima
dopustiti da love, odgovarao sam im: da - pamtei kako je to bio jedan od najboljih dijelova moga
kolovanja - uinite od njih lovce, makar isprva samo sportae, a na koncu, ako je mogue, mone
lovce, tako da vie ne uzmognu nai dovoljno krupnu divlja u ovoj ili bilo kojoj drugoj biljnoj
divljini - lovce kao i ribare ljudi161. Utoliko dijelim miljenje Chaucerove redovnice, koja zbori:

"Ne vrijedi ni pol boba tekst taj cijeli

Koji, da lovci nisu sveti, veli..."162

Postoji razdoblje u povijesti pojedinca, kao i roda, kad su lovci "najbolji ljudi", kako su ih
zvali Algonkini163. Moemo samo aliti momka koji nikad nije opalio iz puke; on nije ovjeniji, a
njegovo kolovanje je alosno zanemareno. Tako je glasio moj odgovor u pogledu mladei sklone
tom zanimanju, u vjeri da e ga uskoro prerasti. Nijedno ljudsko bie nee, poslije nepromiljene
djeake dobi, iz obijesti ubiti nijedno stvorenje, koje ima jednako pravo na ivot kao i on. Zec u
krajnjoj nevolji plae kao i dijete. Upozoravam vas, majke, da moja suosjeanja ne prave uvijek
uobiajene ovjekoljubive razlike.

Tako se najee mlad ovjek uvodi u umu i u najizvorniji dio sebe. Onamo isprva dolazi
kao lovac ili ribar, dok naposljetku, ako u njemu ima sjemena boljeg ivota, ne pone luiti svoje
prave predmete, moebit kao pjesnik ili prirodoslovac, te ostavi puku i ribiki tap za sobom.
Veina ljudi u tom je pogledu sveudilj i uvijek mlada. Sveenik koji lovi u nekim zemljama nije
neobian prizor. Takav e moda biti dobar pastirski pas, ali je daleko od toga da bude Dobri Pastir.
S iznenaenjem sam ustanovio da je jedino oevidno zanimanje, osim sjee drva, rezanja leda i
slinih poslova, koje je koliko ja znam na jezeru Walden ikada zadralo ikojeg od mojih sumjetana
na makar pola dana, bilo da je rije o djeci ili oevima, bio ribolov. Obino nisu smatrali da imaju
sree ili da su svoje vrijeme dobro naplatili, osim ako bi nalovili veliku koliinu ribe, iako su sve
vrijeme imali priliku promatrati jezero. Mogu oni odlaziti onamo i tisuu puta prije no to talog od
ribolova potone na dno i ostavi njihov naum istim, no bez sumnje e takav proiujui proces
trajati sve vrijeme. Guverner i njegovo vijee blijedo se prisjeaju jezera jer su na nj odlazili pecati
kao djeaci; ali danas su prestari i dostojanstveni da bi ili u ribolov pa e im ono odsele ostati
zauvijek nepoznato. Pa ipak, ak i oni oekuju da e otii na nebo. Ako se zakonodavstvo i bavi
njime, to je uglavnom stoga da odredi broj udica kojima e se ondje koristiti; ali ne zna nita o udici
nad udicama kojom se peca jezero smo, sa zakonodavstvom nataknutim kao mamac. Tako, ak i u
civiliziranim zajednicama, ovjek u zametku prolazi kroz lovaki stupanj razvoja.

161

V. Marko 1,17: "Hajdete za mnom i uinit u vas ribarima ljudi!"

Geoffrey Chaucer, Canterburyjske prie, prev. Luko Paljetak, Znanje, Zagreb, 1986., iz Proslova. Stihove zapravo
izgovara redovnik.
163
Indijansko pleme na sjeveroistoku Sjedinjenih Drava.
162

132

Posljednjih godina opetovano ustanovljujem da ne mogu loviti ribu a da mi se malko ne sroza

samopotovanje. Pokuavao sam uvijek iznova. Vjet sam i imam, kao mnogi moji blinji, stanovit
nagon za time, koji s vremena na vrijeme oivi, ali na koncu svaki put osjetim da bi bilo bolje da
nisam pecao. Mislim da ne grijeim. Blijeda je to slutnja, ali takvi su i prvi traci svitanja. U meni
neupitno postoji taj nagon koji pripada niim redovima stvorenja, a ipak sam svake godine sve
manje ribolovac, premda ne i vie ovjean pa ni mudar; trenutano uope i nisam ribolovac. Ali
uviam da bih, kad bih ivio u divljini, ponovno pao u kunju da postanem predan ribar i lovac. Ima
k tome neega sutinski neistog u toj prehrani i svakome mesu, i poeo sam shvaati odakle kreu
kuanski poslovi i odakle nastojanje, koje toliko stoji, da se svakoga dana odrava uredna i pristojna
vanjtina, da kua ostane ugodna i liena svakog runog mirisa i prizora. Budui da sam bio sam
svoj mesar, sudoper i kuhar, kao i gospodin kojemu su se jela posluivala, mogu govoriti iz
neobino cjelovitog iskustva. Praktini prigovor ivotinjskoj hrani u mom je sluaju bila njena
neistoa; osim toga, kad bih ulovio, oistio, skuhao i pojeo svoju ribu, inilo mi se da me u biti nije
zasitila. Bilo je to beznaajno i nepotrebno, a stajalo je vie no to je prualo. Malo kruha ili koji
krumpir jednako bi dostajali, a uz manje muke i prljavtine. Kao i mnogi moji suvremenici,
godinama sam rijetko rabio ivotinjsku hranu, aj, kavu itd., ne toliko zbog bilo kakva loeg
djelovanja koje bih im pripisivao, koliko stoga to nisu bili ugodni mojoj mati. Odvratnost spram
ivotinjske hrane nije uinak iskustva, nego nagon. Nadavalo se ljepim ivjeti priprosto i jesti
oskudno u mnogom pogledu, i premda to nikad nisam inio, otiao sam dovoljno daleko da
udovoljim svojoj mati. Vjerujem da je svaki ovjek kojemu je ikada bilo ozbiljno stalo do odranja
vlastitih viih ili poetskih moi u najboljem stanju bio osobito sklon suzdravanju od ivotinjske
hrane, kao i od obilne hrane bilo koje vrste. Znakovita je injenica, utvrdili su je entomolozi a ja je
nalazim kod Kirbyja i Spencea, da "se neki kukci u svome dovrenom stadiju, premda opskrbljeni
organima hranjenja, njima ne slue"164, a navode kao "ope pravilo da gotovo svi kukci u tom
stadiju jedu mnogo manje nego kao liinke. Prodrljiva gusjenica kad se preobrazi u leptira... i
lakomi crv kad se pretvori u muhu" zadovoljavaju se ponekom kapi meda ili neke druge slatke
tekuine. Zadak pod leptirovim krilima i dalje predstavlja liinku. To je poslastica koja iskuava
njegov kukcoderski usud. Prosti dera ovjek je na stupnju liinke; a postoje itavi narodi na tom
stupnju, narodi bez mate i uobrazilje, koje odaju goleme trbuine.

Teko je nabaviti i skuhati tako jednostavnu i istu hranu koja nee povrijediti matu; no ovu,
drim, valja hraniti kada hranimo tijelo; oboje bi trebalo sjediti za istim stolom. No moda je to i
mogue. Ako voe jedemo umjereno, ne trebamo se stidjeti svoga teka niti prekidati najdostojnija
bavljenja. No dodajte svome jelu suvian zain i ono e vas otrovati. Ne vrijedi ivjeti od raskone
kuhinje. Veina ljudi posramila bi se kad bi ih zatekli gdje vlastoruno pripremaju objed, bilo od
ivotinjske ili biljne hrane, kakav im svakoga dana pripremaju drugi. No, dok to ne bude drugaije
neemo biti civilizirani niti, ako i jesmo gospoda i dame, neemo biti istinski mukarci i ene. To
svakako upozorava na to to valja promijeniti. Moda je zalud pitati zato imaginacija nee da se
pomiri s mesom i masnoom. Zadovoljan sam to je tako. Nije li injenica da je ovjek
mesoderska ivotinja ponienje? Istina, on moe ivjeti i u velikoj mjeri ivi hvatajui druge
ivotinje, ali to je bijedan nain - kao to moe saznati svak tko se lati postavljanja zamki za zeeve
ili klanja janjadi - te e se dobrotvorom svoga roda smatrati onaj tko bude poduio ovjeka da se
164

Iz Uvoda u entomologiju (1846.) Williama Kirbyja i Williama Spencea.

133

ogranii na neduniju i zdraviju prehranu. Kakva god bila moja praksa, ne dvojim da u sudbinu
ljudskoga roda, u njegovu postupnom napredovanju, spada i to da prestane jesti ivotinje, ba kao
to su se divljaka plemena prestala jesti meu sobom kad su stupila u dodir s civiliziranijima.

Ako slua najnejasnije, ali trajne navjetaje svoga genija, koji su svakako istiniti, ovjek ne
vidi do kojih ga on krajnosti, ak ludila, moe dovesti; pa ipak se u tom smjeru, kako postaje
odluniji i vjerniji, prua njegov put. I najblai samosvjesni prigovor to ga outi jedan zdrav
ovjek prevagnut e najposlije nad razlozima i navadama ovjeanstva. Nitko nikada nije slijedio
svoj genij dok ga ovaj nije zavarao. Makar ishod bio tjelesna slabost, moda ipak nitko ne moe rei
da treba aliti zbog posljedica, jer one tvore ivot u skladu s viim naelima. Ako su dan i no takvi
da ih pozdravlja s radou, a ivot odie miomirisom poput cvijea i mirisnih trava, ako je gipkiji,
zvjezdaniji, besmrtniji - to je tvoj uspjeh. Svekolika priroda ti estita te ima razloga istoga asa
blagosloviti sebe sama. Najvei dobici i vrijednosti najdalje su od uvaavanja. Lako posumnjamo u
njihovo postojanje. Ubrzo ih zaboravljamo. Oni su najvia zbilja. Najudesnije i najstvarnije
injenice ovjek moda nikad ne priopi ovjeku. Prava etva moga svagdanjeg ivota neto je
neopipljivo i neopisivo poput boj jutra ili veeri. Ona je trunka zvjezdane praine koju sam
uhvatio, djeli duge koji sam zgrabio.

No, koliko je do mene, nikad nisam bio naroito gadljiv; kadto sam s velikim uitkom znao
pojesti prenog takora, ako je bilo potrebno. Drago mi je to ve tako dugo pijem vodu, zbog istog
razloga s kojega mi je drai prirodni nebeski svod negoli nebesa uivatelja opijuma. Rado bih
uvijek ostao trijezan; a postoje beskonani stupnjevi pijanstva. Vjerujem da je voda jedino pie za
mudra ovjeka; vino nije tako plemenit napitak; pomisao da se nade jutra raspre alicom tople
kave, ili veeri alicom aja! Ah, kako nisko padam kad me to dovede u iskuenje! ak i glazba
moe biti opojna. Takvi naoko neznatni uzroci razorili su Grku i Rim, a razorit e i Englesku i
Ameriku. Od sveg pijanstva, tko ne bi radije bio opijen zrakom to ga udie? Ustanovio sam da je
najozbiljnija zamjerka grubim poslovima koji se dugo obavljaju ta to su me primoravali i da grubo
jedem i pijem. No istinu govorei, u tom sam pogledu sada neto manje zahtjevan. Donosim manje
religioznosti za stol, ne traim blagoslov; ne stoga to sam mudriji negoli sam bio, nego, moram
priznati, stoga to sam, koliko god to bilo vrijedno aljenja, s godinama postao grublji i
ravnoduniji. Moda ta pitanja zaokupljaju samo u mladosti, kao to veina vjeruje za pjesnitvo.
Moja praksa je "nigdje", moje miljenje je ovdje. Ipak, daleko od toga da sebe smatram jednim od
onih povlatenika to ih spominju Vede kada kau da "onaj tko istinski vjeruje u Sveprisutno
Vrhovno Bie smije jesti sve to postoji", to jest nije duan ispitivati to je njegova hrana i tko je
spravlja; a ak i u njihovu sluaju valja primijetiti, kao to to ini jedan hinduistiki komentator, da
Vednta tu povlasticu ograniava na "oskudno doba".

Tko nije ponekad outio neizrecivo zadovoljstvo zbog hrane u kojemu tek nije imao udjela?
Podilaze me srsi pri pomisli da sam neku duevnu zamjedbu dugovao uobiajeno grubom osjetu
okusa, da sam se nadahnjivao preko nepca, da su poneke borovnice to sam ih pojeo na obronku
hranile moj genij. "Budui da dua nije gospodarica sebe same", veli Tseng-ce, "ovjek gleda, a ne
134

vidi; slua, a ne uje; jede, a ne poznaje okus hrane."165 Onaj tko razaznaje pravi okus svoje hrane
ne moe nikad biti izjelica; u suprotnom moe biti samo to. Puritanac se moe baciti na svoju koricu
crnoga kruha jednako pohlepno kao vijenik na svoju kornjau. Ne oneiuje ovjeka hrana to
ulazi u usta, nego tek s kojim se jede.166 Nije u pitanju ni kakvoa ni koliina, nego predanost
putenim slastima; kad ono to se jede nije namirnica za odravanje naega ivotinjskog ili
nadahnjivanje naega duhovnog ivota, nego hrana za crve koji nas dre u aci. Ako se lovcu
sviaju barske kornjae, bizami i druge takve poslastice iz divljine, fina dama naslauje se
hladetinom od teleih noica ili prekomorskim sardinama, i pritom su isti. On odlazi na vodenini
jaz, ona do svoje konzerve. udo je u tome kako oni, kako vi i ja moemo ivjeti tim ljigavim
zvjerskim ivotom, jedui i pijui.

Cijeli na ivot zapanjujue je udoredan. Ni za trenutak nema primirja izmeu vrline i

poroka. Dobrota je jedino ulaganje koje se nikad ne izjalovljuje. U glazbi harfe to treperi diljem
svijeta ushiuje nas upravo ustrajavanje na tome. Ta je harfa putujue klepetalo Svemirskog
osiguravajueg drutva koje preporua njegove zakone, a ono malo nae dobrote jedini je porez koji
plaamo. Premda mladost na koncu postane ravnoduna, zakoni univerzuma nisu ravnoduni, nego
su zauvijek na strani najosjetljivijih. Oslukuj svaki lahor da uje neki prijekor, jer zacijelo ga ima,
a nesretnik je tko ga ne uje. Ne moemo dotaknuti nijednu icu, pomaknuti nijedan zapor, a da nas
ta draesna pouka ne sledi. Mnogi neugodni zvuci, ako se jako udaljimo, nadaju se kao glazba,
ponosna i umilna satira na niskost naih ivota.

Svjesni smo ivotinje u sebi, koja se budi u mjeri u kojoj naa via narav drijema. Ona je
gmizava i putena te se moebit ne d posve izgnati; poput crva to, ak i za ivota i u zdravlju,
nastavaju nae tijelo. Moda se od nje moemo udaljiti, ali nikad i promijeniti joj narav. Bojim se
da moda uiva u nekom svome zdravlju; da nam moe biti dobro, a da ipak nismo isti. Neki dan
podigao sam s tla donju vilicu vepra, bijelih i zdravih zubi i kljova, koja je upuivala na ivotinjsko
zdravlje i krepkost razliitu od duhovne. To stvorenje nije uspijevalo umjerenou i istoom.
"Ljudi se od divljih zvijeri", kae Mencije167, "razlikuju po stvari sasma neznatnoj; prosto krdo je
izgubi veoma brzo, a vii ljudi pomno je uvaju." Tko zna kakav bi ivot proistekao kad bismo
dosegnuli istou? Kad bih znao za tako mudra ovjeka koji bi me umio poduiti istoi, smjesta
bih poao u potragu za njim. "Vlast nad naim strastima i vanjskim tjelesnim osjetilima, kao i dobri
ini, prema Vedama, neophodni su za pribliavanje duha Bogu." No duh moe za to vrijeme proeti
i obuzdati svaki ud i funkciju tijela te ono to je oblikom najgrublja putenost preobraziti u istou i
predanost. Rasplodna energija koja nas, kad smo razuzdani, rasiplje i oneiuje, kad smo
suzdrljivi krijepi nas i nadahnjuje. ednost je ovjekov cvat, a ono to se naziva Genijem,
Junatvom, Svetou i slino samo je plod to za njim slijedi. ovjek smjesta potee k Bogu ako se
kanal istoe otvori. Naizmjence nas naa istoa nadahnjuje a naa neistoa obara. Blaen je onaj
tko se uvjerio da ivotinja u njemu umire iz dana u dan, a boansko bie se uvruje. Moda nema
nikog tko ne bi imao razloga za sram zarad nie i ivinske naravi s kojom je u savezu. Bojim se da
165

Konfucije, Veliki nauk, VII.

V. Matej 15, 11.
167
Ili Meng-ce, kineski mislilac iz 3. stoljea pr. Kr.
166

135

smo bogovi ili polubogovi samo kao fauni i satiri, boansko zdrueno sa zvjeradi, stvorovi hlepnje i
da nam je, do neke mjere, sam na ivot sramota.

"Sretan li je onaj to mjesto dolino u umu

Zvjeradi svojoj dodijeli te iskri u sebi umu!

***

Konjem se svojim, kozom, vukom i ivinama svima

Sluiti moe a magare da nije svima ostalima!
Inae nije ovjek tekar krdo svinja
Nego i vrazi to nagnae ih glavinjat
U bijesu i jo ih gorim uinie."168

Sva je putenost jedna, akoprem poprima mnoge oblike; sva istoa je jedna. Isto je jede li
ovjek, pije, s nekim ivi ili spava puteno. Samo je jedna hlepnja posrijedi, i samo moramo vidjeti
osobu kako ini bilo to od toga da bismo doznali koliko je putena. Neisti ne moe ni stajati ni
sjediti isto. Kad gmaza napadnu na jednom otvoru njegove jazbine, on se ukae na drugom. Hoe
li biti ist, mora biti umjeren. to je ednost? Kako da ovjek zna je li edan? Ne moe znati. uli
smo za tu vrlinu, ali ne znamo to je ona. Govorimo sukladno glasinama koje smo uli. Iz upinjanja
proishode mudrost i istoa, iz tromosti neznanje i putenost. U uenjaka putenost je umala navika
duha. Neista osoba u pravilu je troma, eljade je to koje sjedi uz pe, sunce ga obasjava ispruena,
odmara se a da se nije umorio. eli li izbjei neistou i sve grijehe, radi revno, pa makar istio
staju. Prirodu je teko nadii, ali nadii je se mora. Od kakve ti je vajde to to si kranin ako nisi
ii od poganina, ako se vema ne odrie sebe sama, ako nisi poboniji? Znam za mnoge vjerske
sustave koji se dre poganskima, a iji propisi ispunjaju itatelja stidom i sokole ga za nova
nastojanja, makar to bilo puko izvoenje obreda.

Oklijevam izrei ove stvari, ali ne zbog teme - ne marim koliko su sablanjive moje rijei nego stoga to o njima ne mogu govoriti a da ne odam svoju neistou. Slobodno i bez srama
razgovaramo o jednom obliku putenosti, a utimo o drugom. Toliko smo srozani te ne moemo
jednostavno govoriti o nunim funkcijama ljudske prirode. U prijanja se doba u nekim zemljama o
svakoj funkciji govorilo s poitanjem i bila je regulirana zakonom. Za hinduistikoga zakonodavca
nita nije bilo odve triavo, ma koliko suvremenom ukusu moglo biti sablanjivo. On nas
168

Iz pjesme "To Sir Edward Herbert at Julyers" engleskog pjesnika Johna Donnea (1571.-1631.).

136

poduava kako jesti, piti, ui nas suivotu, pranjenju izmeta i mokrae i slino, uzdiui ono to je
nisko, i ne ispriava se lano nazivajui te stvari tricama.

Svaki ovjek je graditelj hrama, koji se zove njegovo tijelo, posveenog bogu kojega tuje, u
stilu koji je samo njegov vlastiti, i ne moe se izvui kleui umjesto toga mramor. Svi smo mi
kipari i slikari, a graa nam je vlastita put, krv i kosti. Svaka plemenitost smjesta oplemenjuje
ovjekove crte lica, svaka niskost ili putenost ih poivini.

Jedne rujanske veeri John Farmer sjedio je pred svojim vratima, nakon napornog dana, a duh
mu sveudilj bijae vie ili manje zaokupljen radom. Okupavi se, sjeo je da okrijepi intelektualnog
ovjeka u sebi. Bijae to prilino svjea veer, a neki njegovi susjedi predviali su mraz. Nije dugo
pratio tok svojih misli kadli zau kako netko svira frulu, a taj je zvuk bio u suglasju s njegovim
raspoloenjem. I dalje je razmiljao o svome poslu, no misao vodilja bijae mu injenica da ga se
on, premda mu se i dalje vrzmao glavom te se zatekao kako kuje planove i naume protiv svoje
volje, veoma malo ticao. Bila je to tek prhut njegove koe koja se neprestano ljutila. Ali note frule
dopirale su do njegovih uiju iz sfere drugaije od one u kojoj je radio i poticale su djelovanje
stanovitih sposobnosti koje su u njemu drijemale. Blago su uklonile ulicu, selo i dravu u kojoj je
ivio. Neki glas mu je kazao: "Zato ostaje ovdje i ivi ovim niskim i tegobnim ivotom, a mogu
ti je veliajan ivot? Iste one zvijezde iskre i nad drugim poljima." No kako da napusti taj poloaj i
doista se preseli onamo? Na pamet mu je padalo samo da se podvrgne nekoj novoj strogosti, pusti
um da mu se spusti u tijelo i iskupi ga te da se spram sebe ophodi sa sve veim potovanjem.

137

ivotinjski susjedi
Ponekad sam u ribolovu imao druga koji je s drugoga kraja mjesta dolazio kroz selo do moje
kue, pa je hvatanje ruka bilo drutven in koliko i njegovo jedenje.169

Pustinjak. Pitam se to li svijet sada ini. U ova tri sata nisam uo ni skakavca u paprati. Svi
golubovi spavaju na svojim prekama, ne uje im se lepet. Je li se to maloas s onu stranu ume
oglasio seljakov podnevni rog? Radnici dolaze na kuhanu usoljenu govedinu, jabukovau i
kukuruzni kruh. Zato ljudi sebi prte tolike brige? Onaj tko ne jede ne treba raditi. Pitam se koliko
su ponjeli. Tko bi ivio ondje gdje ovjek nikad ne moe razmiljati od Fifijeva lavea? I da,
voenje kuanstva! Latiti vraje kvake i ribati kade u ovaj blistavi dan! Bolje je bez kue. Recimo,
neko uplje stablo; a tek jutarnji posjeti i veernje zabave! Samo djetli koji kljuca. O, pa tu se sve
roji, sunce je pretoplo; roeni su predaleko od ivota za mene. Imam vodu iz izvora i trucu crnoga
kruha na polici. Sluaj! ujem utanje lia. Podlijee li to neko neuhranjeno seosko pseto
lovakom nagonu? Ili neki izgubljeni vepar kakvih navodno ima u ovoj umi, a ije sam tragove
vidio nakon kie? Pristie hitro; moji rujevi i ipkovi drhte. O, gospodine Pjesnie, jesi li to ti?
Kako ti se danas svia svijet?

Pjesnik. Pogledaj ove oblake, kako vise! To je najdivnije to sam danas vidio. Nita im nije
nalik na starim slikama, u stranim zemljama - osim kad smo bili nedaleko od panjolske obale. To
je pravo sredozemno nebo. Pomislih, kako mi valja zaraditi za ivot, a danas nisam jeo, da bih
mogao poi u ribolov. To je pravi posao za pjesnike, jedino zanimanje kojemu sam se nauio.
Hajde, poimo.

Pustinjak. Ne mogu odoljeti. Crnog e mi kruha ubrzo nestati. Uskoro u rado poi s tobom,
ali upravo zakljuujem ozbiljnu meditaciju. Mislim da sam pri kraju. Stoga me naas ostavi samog.
Ali da ne bismo odugovlaili, iskopaj ti u meuvremenu mamac. Na crve za pecanje rijetko e
naii u ovom kraju, gdje se zemlja nikad nije mastila gnojivom; vrsta je gotovo izumrla. Iskapanje
mamca razonoda je gotovo ravna hvatanju ribe, ako ovjeka ne mori prevelika glad; a danas je svu
preputam tebi. Savjetovao bih ti da lopatu zabije tamo meu one glicine, gdje se njie gospina
trava. Mislim da ti mogu zajamiti jednog crva na svaka tri busena koja iskopa, pogleda li dobro
meu korijenje trave, kao da plijevi. Odlui li otii dalje, ni to nee biti nerazumno, jer sam
utvrdio da se valjan mamac umnaa gotovo razmjerno kvadratima udaljenosti.

Pustinjak, sam. Da vidimo, gdje sam stao? ini mi se da sam bio priblino ovakvog
raspoloenja; svijet je leao pod otprilike ovim kutom. Da odem u nebo ili u ribolov? Privedem li
ubrzo ovu meditaciju kraju, je li vjerojatno da e mi se opet pruiti ovako lijepa prilika? Bio sam
tako blizu tome da se rastvorim u bti stvari kao nikad u ivotu. Bojim se da mi se misli nee vratiti.
169

Rije je o ve spomenutom Elleryju Channingu mlaem. On je u dijalogu koji slijedi "Pjesnik", a Thoreau "Pustinjak".

138

Kad bi to ikako pomoglo, prizvao bih ih zvidukom. Kad nas neim ponude, je li mudro rei:
razmislit emo? Moje misli nisu ostavile traga, i ne mogu ponovno nai put. O emu samo to
mislio? Dan bijae veoma maglovit. Pokuat u samo s ovim trima Konfucijevim izrekama; moda
me ponovno dovedu u to stanje. Ne znam je li to bila potitenost ili propupali zanos. Pamtiti. Takva
se prilika javlja samo jedanput.

Pjesnik. A sada, Pustinjae, je li prerano? Imam samo trinaest cijelih, osim njih nekoliko
nesavrenih ili premalih; ali dostajat e za manje ribice, ne pokrivaju toliko udicu. Ti seoski crvi
doista su preveliki; klen se moe njime nahraniti a da ne doe do udice.

Pustinjak. Pa hajdemo onda. Hoemo li na Concord? Ondje se dobro lovi ako voda nije
previsoka.

Zato zapravo predmeti to ih promatramo tvore jedan svijet? Zato su ba ove vrste ivotinja
ovjeku susjedi, kao da nita osim mia nije moglo ispuniti ovu pukotinu? Slutim da su se Pilpay170
i drutvo najbolje koristili ivotinjama, jer sve su one, u stanovitom smislu, teglea marva, stvorena
da nosi neki dio naih misli.

Mievi koji su esto posjeivali moju kuu nisu bili oni obini, za koje vele da su doneseni u
ovu zemlju, nego od divlje domae vrste kakvih nema u selu. Poslao sam jednog uvaenom
prirodoslovcu171 i silno ga je zainteresirao. Dok sam gradio kuu, jedan od njih ugnijezdio se ispod
nje, a prije nego to sam podigao kat i pomeo strugotine, redovito je dolazio u vrijeme ruka i
pobirao mrvice do mojih nogu. Vjerojatno nikad prije nije vidio ovjeka, a ubrzo se posve
udomaio te je jurcao preko mojih cipela i po odjei. Lako se penjao uza sobne zidove, u kratkim
potezima, poput vjeverice kojoj je po kretnjama i nalikovao. Naposljetku, dok sam jednog dana bio
nalaken na klupu, potrao mi je uz odjeu, du rukava pa uokolo papira u kojemu je bio moj objed,
dok sam ovaj vrsto drao, izmicao se, primicao i igrao skrivaa; kad sam najzad jo drao komadi
sira izmeu palca i kaiprsta, doao je i gricnuo ga, sjedei mi na dlanu, potom oistio lice i apice,
poput muhe, i odetao.

U mojoj je kolibi ubrzo gnijezdo savila jedna muholovka, a u boru uz kuu zatitu je potraio
crvenda. U lipnju je ljetarka (Tetrao umbellus), tako plaha ptica, vodila svoje mlade kraj moga
prozora, iz ume u pozadini do ispred kue, kvocajui i dozivajui ih poput kokoi, a ponaanjem se
i nadavala kao umska koko. Mladi se, na majin znak, raspre kad im priete, kao da ih je pomeo
vihor, a toliko nalikuju na suho lie i granice te je mnogi putnik zakoraio usred legla pa zauo
lepet stare ptice koja odlijee, njeno zabrinuto dozivanje i cviljenje, ili bi je vidio kako vue krila da
170

Ili Bidpai, pretpostavljeni autor zbirke bajki na sanskrtu.

Louisu Agassizu (1807.-73.), roenom vicarcu, znanstveniku, sakupljau i profesoru na Harvardu s kojim se
Thoreau dopisivao i slao mu primjerke.
171

139

mu skrene panju a da ne posumnja u njihovu blizinu. Majka e se ponekad pred vama kotrljati i
vrtjeti u takvoj pometnji te na nekoliko asaka neete moi razabrati kakav je to stvor. Mladi ue
mirno i polegnuto, esto gurajui glavu pod list, i obaziru se jedino na majine upute iz daljine, a
vae ih pribliavanje nee opet nagnati da potre i odaju se. Moete ak stati na njih ili drati na
njima pogled cijelu minutu a da ih ne otkrijete. U takvoj sam ih prilici drao na dlanu, ali jedina im
je briga, u pokornosti majci i nagonu, bila uati tako bez straha i drhtanja. Taj je nagon tako
savren te sam jednom, kad sam ih opet poloio na lie a jedan je sluajno pao na stranu, istoga
naao deset minuta poslije u tono istom poloaju s ostalima. Nisu goludravi kao mladunad
veine ptica, nego su razvijeniji i ranije sazrijevaju ak i od pilia. Izrazito zreo ali neduan izraz
njihovih otvorenih i spokojnih oiju utiskuje se u pamenje. Kanda se u njima zrcali svekoliko
otroumlje. Navode misao ne samo na istou djetinjstva nego i na mudrost proienu iskustvom.
Takvo oko nije roeno kad i ptica, nego istodobno s nebom to ga odraava. uma ne raa drugim
takvim draguljem. Putnik se ne zagleda esto u tako bistar izvor. Neuki ili nesmotreni lovac esto u
takvo vrijeme ustrijeli majku i preputa ta nevinaca da budu plijenom neke grabeljive ptice ili
zvijeri, ili pak da se postupno stope s trulim liem na koje toliko nalikuju. Kau da e se, kad ih
majka izlegne, smjesta raspriti ako ih neto uzbuni, pa se tako izgube jer nikad ne uju zov majke
koja ih ponovno okuplja. To su bile moje kokoi i pilii.

Neobino je koliko stvorenja ivi u umi divlje i slobodno, premda skrovito, a ipak opstaju u
blizini gradova, pri emu ih nasluuju jedino lovci. Kako li povueno uspijeva ovdje ivjeti vidra!
Naraste vie od jednog metra, do veliine djeaia, a da je moda nijedno ljudsko bie ne opazi.
Svojedobno sam u umi iza mjesta na kojemu je podignuta moja kua viao rakune, a nou sam
vjerojatno i dalje uo njihovo cianje. Obino bih u podne, nakon sadnje, poinuo sat ili dva u
hladovini, pojeo ruak pa malko itao uz vrelo iz kojega su izvirali jedna movara i potok, cijedei
se iz podnoja Bristers Hilla, na gotovo kilometar od mog polja. Onamo se stizalo kroz susljedne i
sve nie travnate kotline pune mladih smolastih borova, preko vee ume oko movare. Ondje, na
nadasve izdvojenu i sjenovitu mjestu, pod raskriljenim bijelim borom, jo se pruala ista i vrsta
tratina na kojoj se moglo sjediti. Bio sam iskopao izvor i nainio zdenac bistre sive vode, gdje sam
mogao zagrabiti puno vedro a da je ne zamutim, i onamo sam radi toga odlazio gotovo svakoga
dana poetkom ljeta, kad je jezero bilo najtoplije. I ljuka je onamo vodila svoje mlade da u mulju
trae crve, letei niz obalu tek dva pedlja iznad njih dok su trkarali u redu; no na koncu bi, opazivi
me, ostavila mlade i stala kruiti oko mene, sve blie dok se ne bi nala na metar i pol udaljenosti,
hinei da su joj krila i noge slomljene da mi privue panju i skloni mlade, koji su u meuvremenu
ve produili uz slabano pijukanje, u koloni po jedan kroz movaru kako ih je ona uputila. Ili bih
zauo pijukanje legla a da im majku nisam vidio. Grlice su ondje takoer sjedile ponad izvora ili
prhale od grane do grane mekih bijelih borova meni nad glavom, a i crvena je vjeverica, hitajui niz
najbliu granu, znala biti silno prisna i radoznala. Trebate samo sjediti dovoljno dugo na nekom
privlanom mjestu u umi da bi vam se, jedan za drugim, pokazali svi njeni stanovnici.

Svjedoio sam i dogaajima manje mirne naravi. Otiavi jednog dana do svoga drvenika,
bolje rei svoje hrpe panjeva, primijetio sam dva velika mrava, jednoga crvenog i drugog mnogo
veeg, dugog vie od centimetra i crnog, u estokoj borbi. Pograbivi se nisu putali jedan drugoga,
nego su se bez prestanka borili, hrvali i valjali po trijeu. Pogledao sam uokolo i s iznenaenjem
140

ustanovio da je trijee prekriveno takvim borcima, da na djelu nije duellum nego bellum, rat
izmeu dviju vrsta mrava u kojemu su crveni uvijek nasrtali na crne, esto i po dva crvena na
jednog crnog. Legije tih Mirmidonaca172 prekrile su sva brda i doline moga drvenika, a tlo ve
bijae posuto mrtvima i ugibajuima, crvenima kao i crnima. Bila je to jedina bitka kojoj sam ikad
prisustvovao, jedino bojite na koje sam stupio dok je bitka bjesnjela; rat do istrebljenja: crveni
republikanci na jednoj, crni imperijalisti na drugoj strani. Na objema stranama svi bijahu ukljueni
u ubojiti sraz, no bez ikakva meni ujnog zvuka, a ljudski se vojnici nisu nikada tako odluno borili.
Promatrao sam par u elinom klinu, u maloj osunanoj udolini meu trijeem, pripravan u podne
boriti se do zalaska ili do smrti. Manji crveni borac stisnuo je poput kripca protivnika za prednji
dio i u svem tom prevrtanju na bojitu ni trenutka nije prestajao gristi mu jedno od ticala pri
korijenu, jedno mu ve odgrizavi; crni, snaniji, vitlao je pak ovoga s jedne na drugu stranu i, kao
to sam vidio primaknuvi se, liio ga ve nekolikih udova. Borili su se ustrajnije od buldoga.
Nijedan nije pokazivao ni najmanju nakanu da se povue. Bijae oito da im bojni pokli glasi:
"Pobjeda ili smrt." U meuvremenu je na padinu te doline pristigao jedan osamljeni crveni mrav,
bjelodano uzbuen, koji je ili ve otpremio svoga dumanina na drugi svijet ili jo nije sudjelovao u
bitci; vjerojatno ovo posljednje, jer ne bijae izgubio nijedan ud, a majka mu je naloila da se vrati
sa svojim titom ili na njemu. Ili je to moda bio neki Ahilej, koji je po strani pothranjivao svoj
gnjev pa je sada doao da osveti ili izbavi svoga Patrokla. Vidio je tu nejednaku borbu izdaleka - jer
crni bijahu gotovo dvostruko vei od crvenih - pribliio se hitrim korakom i oprezno stao na
centimetar a onda je, uvrebavi priliku, skoio na crnog ratnika i zapoeo operaciju blizu korijena
njegove desne prednje noge, preputajui dumaninu da odabere meu vlastitim udovima; i tako se
njih trojica doivotno zdruie, kao da je iznaena nova privlana sila koja posramljuje sve druge
zapore i veziva. Tada me vie ne bi iznenadilo da sam otkrio kako svaka strana ima svoj limeni
sastav smjeten na nekoj istaknutoj trijesci koji sve vrijeme svira njihove nacionalne napjeve da
osokoli spore i razdraga umirue borce. I ja sam bijah pomalo osokoljen ba kao da se radi o
ljudima. to vie razmislite o tome, to je razlika manja. A svakako nije zabiljeena takva bitka,
barem u povijesti Concorda ako ne i Amerike, koja bi makar naas izdrala usporedbu s ovom, bilo
po broju sudionika ili po pokazanom domoljublju i junatvu. Po brojnosti i razmjeru krvoprolia bio
je to Austerlitz ili Dresden173. Bitka kod Concorda! Dvojica mrtvih na strani domoljuba, a Luther
Blanchard ranjen! Ma ovdje je svaki mrav bio Buttrick - "Pali! Pali, zaboga!" - a tisue su podijelile
sudbinu Davisa i Hosmera174. Nitko ondje nije bio plaenik. Ne sumnjam da su se borili za naelo
koliko i nai preci, a ne da izbjegnu porez od tri penija na svoj aj; ishod pak te bitke bit e onima
kojih se tie vaan i znaajan barem kao ishod bitke kod Bunker Hilla175.

Podigao sam trijesku na kojoj se borio trojac to sam ga potanje opisao, odnio je u kuu i
stavio ga pod au na prozorskoj dasci da vidim kakav e biti ishod. Prinijevi povealo
prvospomenutome crvenom mravu vidio sam kako su mu, premda je revno grizao prednju
neprijateljevu nogu, odsjekavi mu ve preostalo ticalo, prsa naskroz rastrgana a vitalni organi
172

Ratnici koji su se u Trojanskom ratu borili pod Ahilejem.

Poprita bitaka u Napoleonskim ratovima.
174
Bojnik John Buttrick bio je na elu graanskih odreda u Amerikoj revoluciji, a Isaac Davis i David Hosmer jedina su
dva kolonista koji su izgubili ivot.
175
Jedan od znaajnijih okraja Britanaca i Amerikanaca, koji se zapravo odigrao na Breeds Hillu, u blizini Bostona, u
srpnju 1775. godine.
173

141

izloeni eljustima crnog ratnika, iji prsni oklop bijae oito predebeo da bi ga onaj probio; mrki
pak alemi patnikovih oiju blistali su surovou kakvu moe pobuditi samo rat. Borili su se jo pola
sata pod aom, a kad sam ih opet pogledao, crni ratnik ve je obezglavio svoje dumane te su mu
sveer ive glave visjele s obiju strana poput sablasnih trofeja o sedlenom luku, reklo bi se jo
uvijek jednako snano privrene, i on se slabanim naporima, bez ticala i tek s patrljkom jedne
noge te ne znam koliko drugih rana, nastojao istih otarasiti, to mu je naposljetku, nakon jo pola
sata, i uspjelo. Podigao sam au, a on je onako osakaen otiao preko prozorske daske. Je li
napokon preivio taj boj i proveo ostatak ivota u nekom Hotel des Invalides176, ne znam, ali
vjerovao sam da mu radna sposobnost vie nee biti od osobite vrijednosti. Nikad nisam doznao
koja je strana pobijedila niti koji je bio uzrok rata, no do kraja sam dana osjeao kao da su mi
uvstva razdraena i pogoena pribivanjem borbi, zvjerstvu i krvoproliu ljudskog boja pred mojim
vratima.

Kirby i Spence nam kau da su se bitke mrava odavno slavile a njihov se datum biljeio,
premda vele da je Huber177 jedini suvremeni autor koji im je, ini se, svjedoio. "Eneja Silvije",
kau oni, "iznijevi iscrpan prikaz jedne od njih koju su tvrdokorno vodile velika i mala vrsta na
nekom krukovom deblu", dodaje kako se "taj boj zametnuo za papinstva Eugenija etvrtoga, a u
prisutnosti Nicholasa Pistoriensisa, istaknutog odvjetnika koji je krajnje vjerno iznio cijelu
pripovijest o bitci. Slian okraj izmeu velikih i malih mrava biljei Olaf Veliki, a u njemu su
mali mravi, pobjednici, navodno pokopali tijela svojih vojnika, ali su ona svojih divovskih
protivnika ostavili na milost pticama. Zbilo se to prije izgona tiranina Kristijana Drugog iz
vedske."178 Bitka kojoj sam ja svjedoio odigrala se za Polkova179 predsjednikovanja, pet godina
prije donoenja Websterova zakona o odbjeglim robovima180.

Mnogi je seoski Fifi, kadar tek da ganja barsku kornjau po ostavi s namirnicama, vjebao
teke zadnje noge u umi, bez gospodareva znanja, i besplodno njukao stare jame lisica i svizaca,
voen moda nekim vitkim psetom koje se okretno provlailo kroz umu te je njenim stanovnicima
jo moglo utjerivati prirodan strah u kosti, pa sada, daleko iza vodia, zalaje poput bika u pseem
obliju na neku malu vjevericu koja se popela na drvo da ga promatra, a onda odgalopira savijajui
grmlje svojom teinom i zamiljajui da je na tragu nekog zalutalog pripadnika porodice glodavaca.
Jednom sam se iznenadio vidjevi maku kako hoda kamenom obalom jezera, jer one rijetko
odlutaju tako daleko od doma. Iznenaenje je bilo uzajamno. Pa ipak i najpitomija maka, koja po
itave dane lei na tepihu, doima se u umi kao kod kue te se kradominim i prepredenim
ponaanjem pokazuje kao vei domorodac od stalnih itelja. Jednom, dok sam brao borovnice,
naiao sam na maku s mladim maiima u umi, posve divlju, a svi su oni kao i njihova majka,
nakostrijeili lea i srdito puhali na mene. Nekoliko godina prije moga ivota u umi u jednoj od
seoskih kua u Lincolnu najbliih jezeru, onoj g. Giliana Bakera, ivjela je "krilata maka", kako su
176

Parika bolnica za veterane koju je osnovao Luj XIV, kasnije Napoleonova grobnica.
Franois Huber (1750.-1831.), vicarski entomolog.
178
Iz Uvoda u entomologiju Kirbyja i Spencea; "Eneja Silvije" je papa Pio II (1405.-64.), Eugenije IV bio je papa od 1431.
do 1447., a Olaf Veliki (1490.-1558.) nadbiskup u Uppsali i vedski povjesniar.
179
James Knox Polk, jedanaesti predsjednik SAD-a.
180
Godine 1845.
177

142

je zvali. Kad sam u lipnju 1842. navratio da je vidim, otila je u umu u lov, kao to joj bijae obiaj
(nisam siguran je li bio mujak ili enka, pa rabim eu zamjenicu), a njena mi gazdarica ree da
se u njihovom susjedstvu pojavila prije neto vie od godinu dana, u travnju, pa su je na koncu
donijeli kui; da je mrke smekastosive boje, s bijelom pjegom na vratu i bijelim apama te da ima
velik kitnjasti rep poput lisice; da joj zimi krzno postane gusto i spljoti se na bokovima, tvorei
pruge duge trideset a iroke est centimetara, pod bradom joj neto kao muf, s gornje strane labav a
s donje zamren poput filca, da bi joj na proljee ti privjesci otpali. Dali su mi par njenih "krila"
koja jo uvam. Na njima nema nieg nalik opni. Neki su smatrali da je to dijelom letea vjeverica
ili neka druga divlja ivotinja, to nije nemogue jer, prema prirodoslovcima, sparivanjem kune i
domae make nastali su plodni krianci. Bila bi to prava vrsta za mene, da sam drao maku; jer
zato pjesnikova maka ne bi bila krilata kao i njegov konj181?

Ujesen je, kao i obino, dolazio gnjurac (Colymbus glacialis) da se mitari i kupa u jezeru, pa
je njegov divlji smijeh odzvanjao umom prije nego to bih ustao. Na glasine o njegovu dolasku svi
lovci Mill-dama prijeu u stanje pripravnosti, u kolima i pjeice, po dvojica i po trojica, s novim
pukama, unjastom tanadi i dalekozorima. Dolaze utei umom poput jesenjeg lia, barem
desetorica na jednog gnjurca. Neki se smjeste na ovu stranu jezera, drugi na onu, jer uboga ptica ne
moe biti sveprisutna; ako zaroni ovdje mora se promoliti ondje. Ali sada se die blagi listopadski
vjetar od kojega lie uti a vodena povrina se mreka, pa gnjurca nije ni uti ni vidjeti, premda
njegovi dumani pretrauju jezero dalekozorima a uma odjekuje od njihove paljbe. Valovi se
tedro diu i srdito udaraju, stajui na stranu svih vodenih ptica, pa se nai lovci moraju povui u
naselje, trgovinu, svojim nedovrenim poslovima. No i preesto su bili uspjeni. Odlazei rano
ujutro da zagrabim vode esto sam viao tu gizdavu pticu kako isplovljava iz moje uvale na
nekoliko desetaka metara udaljenosti. Ako bih je amcem pokuao pretei, da vidim kako e se
snai, zaronila bi i potpuno se izgubila, pa je kadto ne bih ponovno otkrio sve do sumraka. No na
povrini sam joj bio i vie nego ravan. Obino je izlazila za kie.

Dok sam jednoga vrlo spokojnog listopadskog poslijepodneva veslao du sjeverne obale, jer
osobito se u takve dane oni sputaju na jezera, kao maci mljeike, uzalud pogledom preavi jezero
ne bih li ugledao gnjurca, odjednom je jedan, plovei od obale k sredini dvadesetak metara ispred
mene, udario u onaj svoj neobuzdani smijeh i odao se. Zagrabio sam veslom a on je zaronio, no kad
se promolio bio sam blie nego prije. Ponovno je zaronio, ali ja sam pogreno procijenio smjer u
kojemu e krenuti pa smo, kad je ovaj put iziao na povrinu, bili udaljeni vie od dvjesto metara,
budui da sam ja pridonio uveanju razdaljine; i opet se smijao dugo i glasno, i to s vie razloga no
prije. Manevrirao je tako lukavo te nisam uspijevao doi na trideset metara od njega. Svaki put kad
bi izronio, okreui glavu amo-namo, staloeno bi promotrio vodu i kopno te, oito, odabrao smjer
tako da moe izroniti na najprostranijem dijelu povrine i na najveem rastojanju od amca. Bijae
iznenaujue kako brzo odluuje i provodi svoju odluku u djelo. Uas me odveo do najireg dijela
jezera, odakle ga se nije moglo otjerati. Dok je on u svome mozgu neto smiljao, ja sam u svome
nastojao pogoditi njegovu misao. Bila je to lijepa igra na glatkoj povrini jezera, ovjek protiv
181

Misli se na krilatoga konja Pegaza iz grke mitologije.

143

gnjurca. Figura vaeg protivnika odjednom iezne iza ploe, a problem je u tome da stavite svoju
to blie mjestu gdje e se njegova ponovno pojaviti. Ponekad bi se neoekivano promolio na
suprotnoj strani, oito proavi neposredno ispod amca. Bio je tako duga daha i neumoran te bi, i
kad bi najdalje otplivao, ipak ponovno odmah zaronio; a onda nije bilo te pameti koja bi pogodila
gdje li to, ispod glatke povrine, brza nalik ribi, jer imao je vremena i sposobnosti da dosegne dno
jezera na njegovu najdubljem dijelu. Kau da su u njujorkim jezerima hvatali gnjurce dvadeset pet
metara pod povrinom, udicama postavljenim za pastrve - a Walden je dublji. Kako li su ribe
zacijelo iznenaene kad vide toga nezgrapnog posjetitelja iz druge sfere kako grabi sred njihovih
jata! No inilo se da je pod vodom siguran koliko i na povrini, a ondje je i mnogo bre plivao.
Jednom ili dvaput vidio sam vali na mjestu gdje se primaknuo povrini, tek provirio glavom
izvianja radi i smjesta ponovno zagnjurio. Utvrdio sam da mi dolazi na isto ako predahnem za
veslima i ekam da se ponovno pojavi kao i ako nastojim procijeniti gdje e izii; jer uvijek iznova,
dok bih naprezao oi motrei povrinu u jednom smjeru, odjednom bi me presenetio njegov
nezemaljski smijeh iza mene. Ali zato se, nakon oitovanja tolike lukavosti, neizostavno odavao
tim glasnim smijehom istoga asa kad bi izronio? Nisu li ga bijela prsa dovoljno odavala? Ba je to
neki glupav gnjurac, pomislih. Obino sam uo pljuskanje vode kad je izlazio, pa sam ga i tako
otkrivao. No nakon sat vremena doimao se svjeim kao i uvijek, ronio je s jednakim veseljem i
plivao jo dalje no isprva. Iznenaujue je bilo vidjeti kako spokojno i neuzbibanih prsa brodi kad
bi izronio na povrinu, radei sve opnastim noicama pod vodom. Obino se glasao tim demonskim
smijehom, koji je ipak poneto nalikovao na glasanje vodenih ptica; no povremeno bi, kad bi me
svojski preveslao pa izronio negdje daleko, ispustio sablastan urlik, vjerojatno sliniji onome vuka
nego bilo koje ptice; kao kad neka zvijer spusti gubicu do tla pa od volje zavija. Bilo je to njegovo
gnjurako glasanje - moda najdivljiji zvuk koji se ovdje ikad uje i od kojega uma nadaleko
odzvanja. Zakljuih da tim smijehom ismijava moje napore, uzdajui se u svoju okretnost. Premda
se nebo do tog doba ve zamrailo, jezero je bilo tako glatko te sam mogao vidjeti gdje probija
povrinu kad ga nisam uo. Njegova bijela prsa, neuzbibani zrak i glatkoa vode bili su odreda
protiv njega. Naposljetku je, izronivi na dvjesto pedeset metara, ispustio jedan od tih otegnutih
urlika, kao da zaziva boga gnjuraca da mu pritekne u pomo, i smjesta je s istoka zapuhao vjetar i
namrekao povrinu te sav zrak ispunio magliastom kiom, i bio sam pod ivim dojmom kao da je
gnjureva molitva usliana a njegov bog gnjevan na mene, pa sam ga ostavio da iezne daleko na
uskomeanoj povrini.

Za jesenjih sam dana satima gledao kako patke vijugaju, okreu se i dre sredinu jezera,
daleko od lovca, sluei se smicalicama za koje e u rukavcima Louisiane imati manje potrebe.
Primorane da uzlete, kruile bi i kruile oko i ponad jezera na prilinoj visini, s koje su lako mogle
vidjeti druga jezera i rijeku, nalik na crne estice na nebu; a kada sam ve mislio da su odavno
otile, u kosom letu od etristotinjak metara spustile bi se na kakav udaljeni dio koji je ostao
slobodan; no to osim sigurnosti imaju od toga da plivaju usred Waldena, ne znam, osim ako ne
vole njegovu vodu zbog istog razloga kao i ja.

144

Zagrijavanje kue182

U listopadu sam odlazio na rijene livade u berbu groa i natovarivao se grozdovima koji
bijahu dragocjeniji sa svoje ljepote i mirisa nego kao hrana. Ondje sam se divio, premda ih nisam i
brao, brusnicama, malim votanim draguljima, privjescima livadne trave, bisernim i crvenim, koje
seljak trga runim grabljama, ostavljajui glatku livadu u meteu, bezobzirno ih odmjeravajui
jedino buelom i dolarom da bi taj poljski plijen prodao u Bostonu i New Yorku, gdje im je sueno
postati pekmezom kako bi zadovoljile ukus tamonjih ljubitelja prirode. Tako mesari grabljaju
bizonove jezike iz prerijske trave, ne obazirui se na pokidanu i klonulu biljku. Blistavi plod utike
jednako mi je tako bio hrana jedino za oi; no prikupio sam manju zalihu divljih jabuka za
ukuhavanje, koje su vlasnik i putnici previdjeli. Kad bi sazrelo kestenje, spremio bih pola buela za
zimu. Bijae silno uzbudljivo u to doba tumarati tada bezgraninim kestenovim umama Lincolna one sada snivaju svoj dugi san pod eljeznikom prugom - s torbom o ramenu i tapom za otvaranje
ahura u ruci, jer nisam uvijek ekao mraz, sred utanja lia i glasnih prijekora crvenih vjeverica i
ojki, ije sam polupojedene plodove katkad krao, jer su u ahurama to su ih one odabirale
nesumnjivo bili oni zdravi. Povremeno sam se penjao na stabla i tresao ih. Rasli su i iza moje kue,
a jedno veliko stablo koje ju je gotovo zasjenjivalo u cvatu, bilo je struak koji je mirisom ispunjao
cijelu okolicu, no vjeverice i ojke domogle bi se veine njegovih plodova; potonje su dolazile u
jatima rano ujutro i vadile kestenje iz ahura prije no to bi pale. Preputao sam ta stabla njima i
obilazio udaljenije, iskljuivo kestenove ume. Ti su plodovi, dok ih je bilo, tvorili dobar
nadomjestak za kruh. Moda se mogu nai i mnogi drugi nadomjesci. Kopajui jednog dana u
potrazi za ribljim crvima otkrio sam lanu gliciniju (Apios tuberosa) na njenoj niti, uroeniki
krumpir, nekovrstan bajoslovni plod, za koji sam ve poeo sumnjati jesam li ga ikad iskopao i
pojeo u djetinjstvu, kao to rekoh, ili sam ga sanjao. esto sam otada viao njen nabrani, crveni
barunasti cvijet poduprt stabljikama drugih biljaka ne znajui da se radi o njoj. Poljodjelstvo ju je
malne istrijebilo. Ima slatkast okus, uvelike nalik na krumpir nagrien mrazom, a ustanovio sam da
je bolji kuhan nego peen. Taj se gomolj doimao kao blijedo obeanje prirode da e ovdje u nekom
buduem razdoblju podizati svoju djecu i hraniti je jednostavno. U dananje doba ugojene stoke i
valovitih itnih polja taj skromni korijen, koji neko bijae totemom nekog indijanskog plemena,
posve je zaboravljen, ili je poznat samo kao rascvala penjaica; no neka divlja priroda jo jednom
zavlada ovdje, pa e njeno i raskono englesko zrnje vjerojatno ieznuti pred bezbrojem dumana,
a bez ovjekove skrbi vrana e moda odnijeti i zadnje zrno kukuruza do velikoga kukuruzita
indijanskog boga na jugozapadu, odakle ga je navodno i donijela; ali danas gotovo istrijebljena
glicinija moebit e oivjeti i cvasti usprkos mrazevima i divljini, dokazati se samorodnom i vratiti
drevni znaaj i dostojanstvo kao hrana lovakog plemena. Neka indijanska Cerera ili Minerva
zacijelo ju je iznala i podarila; a kad ovdje pone vladavina poezije, njeno lie i mahune moda e
se prikazivati u naim umjetnikim djelima.

Do prvoga rujna ve sam vidio dva ili tri mala javora kako poprimaju grimiznu boju s druge
strane jezera, podno mjesta gdje su se na ispupenju razdvajala bijela debla triju jasika, tik uz vodu.
182

Izraz house-warming u izvorniku oznauje ujedno proslavu useljenja u kuu, odnosno stari obiaj u nas jo zvan i
naselje.

145

Ah, mnoge je prie kazivala boja njina! A postupno se, iz tjedna u tjedan, otkrivala ud dojednoga
stabla, i svako se divilo sebi u glatkome zrcalu jezera. Svakog je jutra voditelj te galerije zamijenio
neku staru sliku na zidovima novom, koja se isticala sjajnijim i skladnijim bojama.

Ose su u listopadu dolazile u tisuama u moju nastambu, kao u zimovalite, i smjetale se na

unutarnjoj strani mojih prozora i u gornjem dijelu zidova, kadto odvraajui goste od ulaska.
Svakoga jutra, kad bi se ukoile od hladnoe, pomeo bih ih nekoliko, ali nisam se osobito trudio da
ih se otarasim; ak mi je laskalo to moju kuu smatraju poeljnim utoitem. Nikad me nisu
ozbiljnije smetale, premda su sa mnom lijegale u postelju; a postupno su i nestale, u ne znam kojim
pukotinama, sklanjajui se od zime i neizrecive hladnoe.

Poput osa, prije no to bih se u studenome najzad povukao u zimsku nastambu, obiavao sam
odlaziti na sjeveroistonu stranu Waldena, koju je sunce, odraeno sa smolastih borova i kamene
obale, inilo ognjitem jezera; toliko je ugodnije i zdravije grijati se na suncu dok moete, nego uz
umjetnu vatru. Grijao sam se tako uz jo usijanu eravu koju je ljeto ostavilo poput lovca u prolazu.

Kad mi je valjalo sagraditi dimnjak, uzeo sam prouavati zidarstvo. Opeke je, budui da su
bile rabljene, trebalo oistiti mistrijom, pa sam nauio i vie nego to je uobiajeno o kakvoi opeka
i mistrija. buka na njima bila je stara pedeset godina, a navodno se jo stvrdnjivala; no to je jedna
od onih uzreica koje ljudi vole ponavljati bez obzira na to jesu li istinite. Upravo takve uzreice s
vremenom se stvrdnjavaju i jo vre prianjaju, i trebalo bi mnogo udaraca mistrijom da se kakav
stari mudrija oisti od njih. Mnoga su mezopotamska sela sazdana od rabljenih cigala visoke
kakvoe, dobivenih iz babilonskih ruevina, a buka na njima starija je i vjerojatno jo tvra. Kako
god bilo, dojmila me se osobita ilavost elika koji je podnio toliko estokih udaraca a da se nije
pohabao. Budui da su moje cigle ve bile ugraene u neki dimnjak, premda s njih nisam iitao
Nebukadnezarovo ime, sakupio sam sve opeke za ognjite koje sam mogao nai, da utedim posao i
utroak, mjesta meu opekama oko ognjita popunio kamenjem s jezerske obale, a i buku sam
nainio od bijelog pijeska s istoga mjesta. Najvie sam se zadrao na ognjitu, kao najvitalnijem
dijelu kue. Doista, radio sam tako revno te mi je, iako sam ujutro poeo od temelja, red opeka
podignut oko pedalj od poda uveer posluio kao jastuk; pa ipak mi se, koliko se sjeam, vrat nije
od toga ukoio; ukoenost moga vrata starijeg je datuma. Negdje u to doba primio sam na dvotjedni
konak jednog pjesnika183, to me je stajalo prostora. On je donio svoj no, premda sam ja imao dva,
pa smo ih ribali zarivajui ih u zemlju. Dijelili smo kuharski posao. Radovalo me je vidjeti kako
moje djelo postupno raste tako skladno i vrsto te sam razmiljao da moda i napreduje sporo, ali je
zato sraunato da potraje dugo. Dimnjak je donekle samostalno zdanje, koje stoji na tlu i penje se
kroz kuu u nebo; ak i nakon to kua izgori on ponekad ostane stajati, a njegova je vanost i
samostalnost bjelodana. Bilo je to potkraj ljeta. Sada je bio studeni.

183

Elleryja Channinga.

146

Sjeverac je ve bio poeo hladiti jezero, premda mu je trebalo mnogo tjedana da u tome do
kraja uspije, toliko je duboko. Kad sam uveer poeo loiti, a prije no to sam obukao kuu,
dimnjak je izvanredno dobro vukao zbog brojnih pukotina meu daskama. No, proveo sam nekoliko
radosnih veeri u tako svjeem i prozranom stanu, okruen grubim smeim daskama punim
vorova i gredama prekrivenim korom visoko nad glavom. Kua mi nikad nije toliko godila oku
nakon to sam je obukao, makar sam morao priznati da je bila udobnija. Ne bi li svaka odaja u
kojoj ovjek boravi trebala biti dovoljno visoka da nad glavom stvara stanovitu tamu, gdje treperave
sjene uveer mogu obigravati oko greda? Ti su oblici mati i uobrazilji ugodniji od fresaka ili pak
najskupocjenijeg pokustva. Mogu rei da sam zapravo poeo nastavati svoju kuu kad sam se
njome poeo koristiti radi topline kao i zaklona. Nabavio sam nekoliko starih prijeklada da uvaju
drvo od ognjita, i godilo mi je vidjeti kako se sa stranje strane dimnjaka to sam ga podigao stvara
aa te sam s vie prava i zadovoljstva razgrtao vatru. Moja nastamba bijae mala i u njoj sam teko
mogao proizvesti jeku; no doimala se veom jer se sastojala od jedne prostorije i bila je udaljena od
susjeda. Sve privlanosti kue bijahu sabrane u jednoj odaji: bila je to kuhinja, spavaa, gostinska i
dnevna soba; a kakva god zadovoljstva roditelj ili dijete, gospodar ili sluga, crpli iz ivota u kui, ja
sam uivao u svima njima. Katon kae da otac obitelji (patremfamilias) mora u svojoj ladanjskoj
kui imati "cellam oleariam, vinariam, dolia multa, uti lubeat caritatem expectare, et rei, et virtuti, et
gloriae erit", to e rei "podrum za ulje i vino, mnogo baava, tako da moe biti ugodno oekivati
teka vremena; bit e mu to na korist, vrlinu i slavu"184. Ja sam u svome podrumu imao bavicu
krumpira, oko dvije kile graka sa icima, a na polici malo rie, vr melase te po desetak litara
raenog i kukuruznog brana.

Ponekad sanjam o veoj i napuenijoj kui, koja bi stajala u zlatnom dobu, od trajne grae,
liena kienih pojedinosti, a koja e se ipak sastojati samo od jedne odaje, prostrane, grube,
temeljne, primitivne prostorije, bez stropa i buke, s golim gredama i sljemenjaama to podupiru
neku vrstu nieg neba nad glavom - korisnog za zatitu od kie i snijega; gdje nosivi stupovi kao
kralj i kraljica stoje da biste im iskazali tovanje, nakon to ste se prestupivi prag poklonili niice
poloenom Saturnu iz starije dinastije; o golemoj kui, u kojoj morate posegnuti za bakljom da biste
vidjeli krov; gdje neki mogu ivjeti uz ognjite, neki u prozorskoj nii a neki na okvirima, neki na
jednom kraju dvorane a neki na drugom, neki pak gore na gredama, zajedno s paukovima, ako im je
po volji; kui u koju ste uli otvorivi vanjska vrata, i ceremonija je gotova; gdje se umorni putnik
moe oprati, najesti, porazgovarati i odspavati, ne morajui dalje putovati; o utoitu do kojega
biste rado dospjeli u olujnoj noi, koje bi sadravalo sve to je bitno za kuu a nita za voenje
kuanstva; gdje sva blaga kue moete obuhvatiti jednim pogledom, a sve to je ovjeku na uporabu
visi o svom klinu; u isti mah kuhinji, smonici, dnevnoj i spavaoj sobi, skladitu i tavanu; gdje
moete vidjeti stvar neophodnu kao to su bava ili ljestve, prikladnu kao to je ormar, uti lonac
kako kljua i odati potovanje vatri koja vam kuha veeru i pei koja vam pee kruh, gdje su nuno
pokustvo i potreptine glavni uresi; gdje se rublje ne iznosi van, vatra se ne gasi i domaica ne srdi,
a moda vas katkad zamole da se maknete s podnih vrata da bi se kuhar spustio u podrum, pa tako
bez gaenja moete doznati je li tlo pod vaim nogama vrsto ili uplje. Kui ija je unutranjost
otvorena i saglediva kao ptije gnijezdo te ne moete ui kroz prednja vrata niti izii kroza stranja
a da ne vidite nekog od njenih stanara; gdje biti gost znai biti upoznat sa slobodom kue, a ne biti
184

De agri cultura 3,2.

147

briljivo iskljuen iz njenih sedam osmina, zatvoren u odreenu eliju, nakon ega vam kau da se
osjeate kao kod kue - u samotnom zatoenitvu. Danas vas domain ne priputa k svome ognjitu,
nego daje zidaru da izgradi jedno za vas u nekom prolazu, a gostoprimstvo je umijee da vas se
zadri na to veoj udaljenosti. Kuhanje je obavijeno takvom tajnovitou kao da vas kani otrovati.
Svjestan sam da sam bio na posjedu mnogih ljudi, odakle su me mogli zakonski otpraviti, ali nije mi
poznato da sam mnogim ljudima bio u kui. Mogao bih u svojoj staroj odjei posjetiti kakva kralja i
kraljicu koji bi jednostavno ivjeli u kui kakvu sam opisao, kad bi mi bili na putu; ali zateknem li
se ikad u suvremenoj palai, sve to u poeljeti nauiti bit e kako da se izvuem iz nje.

Reklo bi se da i sam jezik naih salona gubi sav naboj i posve se srozava na salonsko
avrljanje, toliko je na ivot udaljen od njihovih simbola, a njihove metafore i tropi nuno su toliko
nategnuti, zahvaljujui, tako rei, kliznim pregradama i pominim poklopcima; salon je, drugim
rijeima, toliko udaljen od kuhinje i radionice. ak je i veera obino tek parabola veere. Kao da
samo divljak prebiva dovoljno blizu prirode i istine da od njih posudi kakav trop. Kako moe
uenjak, koji obitava na sjeveru Kanade ili Isle of Manu, kazati to se u kuhinji dolikuje?

No od svih mojih gostiju samo jedan ili dvoje bili su dovoljno smioni da ostanu i sa mnom
podijele palentu, dok su se ostali, vidjevi da se blii ta kriza, radije urno povukli, kao da e ista
protresti kuu do temelja. Pa ipak je pregrmjela brojne palente.

Nisam bukao dok nije zavladala studen. U amcu sam u tu svrhu donio bjeljeg i ieg
pijeska sa suprotne obale, a takav bi me prijevoz bio doveo u iskuenje i da odem mnogo dalje da je
bilo potrebno. Kuu sam u meuvremenu do tla pokrio drvenim crijepom sa svih strana. Radovalo
me to pri pribijanju letava mogu svaki avao zakucati jednim udarcem ekia, a tenja mi je bila
uredno i brzo prenijeti buku s daske na zid. Sjetio sam se prie o umiljenom svatu koji bijae
navikao u otmjenoj odjei dokono tumarati selom i davati savjete radnicima. Odvaivi se jednoga
dana zamijeniti rijei djelima, zasukao je rukave, dohvatio dasku za bukanje i, bez tekoa
natrpavi mistriju, samodopadno gledajui letve nad glavom, smiono zamahnuo prema njima da bi
istoga asa, na svoju posvemanju nepriliku, dobio cijeli sadraj po nabranim grudima. Iznova sam
se divio isplativosti i pogodnosti buke, koja tako djelotvorno titi od hladnoe i konano dotjeruje
zdanje, i upoznao se s raznim nezgodama kojima je buka izloen. Iznenadih se vidjevi kako su
opeke edne te upijaju svu vlagu iz moje buke jo prije no to sam je zagladio, i koliko je vedara
vode potrebno da bi se krstilo novo ognjite. Prethodne sam zime nainio manju koliinu vapna
palei ljuture Unio fluviatilisa to ih naa rijeka prua, pokusa radi, pa sam znao odakle mi graa
potjee. Da mi je bilo do toga, mogao sam doi do dobra vapnenca na dva ili tri kilometra
udaljenosti i sam ga ispei.

U najsjenovitijim i najpliim zatonima na jezeru se ve bila uhvatila kora, nekoliko dana ili
ak tjedana prije sveopeg smrzavanja. Prvi led osobito je zanimljiv i savren, budui tvrd, taman i
proziran, te nudi najbolju priliku uope za ispitivanje dna na mjestima gdje je plitko; moete, naime,
148

lei cijelom duinom na samo dva i po centimetra debeli led, poput vodene kopnice na povrini, pa
bez urbe prouavati dno, udaljeno tek est ili sedam centimetara, nalik slici iza stakla, a voda je
tada nuno uvijek mirna. U pijesku ima mnogo brazdi na mjestima gdje je neki stvor putovao pa se
istim putem vraao; koliko je do olupina, posut je liinkama vodenih moljaca nainjenim od
siunih zrnaca bijeloga kvarca. Moda su ga ovi i nabrali, jer pojedine njihove kuice nalazite u
brazdama, premda su odve duboke i iroke da bi ih oni napravili. Ali sam led je krajnje zanimljiva
pojava, iako morate iskoristiti najraniju prigodu da ga prouite. Razgledate li ga pomno ujutro
nakon to se zamrzne, otkrit ete da je veina mjehura, za koje se isprva inilo da su u njemu,
zapravo na njegovoj donjoj povrini, i da ih se neprestano sve vie die s dna; dok je led jo
razmjerno vrst i taman, to jest dok kroza nj vidite vodu. Ti su mjehurii promjera treine do tri
milimetra, veoma su isti i lijepi te kroz led vidite svoje lice odraeno u njima. Moe ih biti est ili
sedam po kvadratnom centimetru. U ledu takoer ve ima uskih, oblih okomitih mjehura dugih oko
centimetar, otrih stoaca s vrhom nagore; ili ee, ako je led posve svje, siunih oblih mjehuria
neposredno jedan iznad drugoga, nalik nisci. No oni u ledu nisu tako brojni i oiti kao oni ispod
njega. Ponekad sam bacao kamenje na led da mu isprobam vrstou, a ono koje bi ga probilo
unosilo je sa sobom zrak, koji je ispod povrine stvarao veoma velike i uoljive bijele mjehure.
Jednoga dana, kada sam na isto mjesto doao etrdeset osam sati poslije, ustanovio sam da su ti
veliki mjehuri i dalje savreni, premda se stvorilo jo tri centimetra leda, kao to sam mogao
razgovijetno vidjeti po avu na rubu jednog komada. No budui da su protekla dva dana bila vrlo
topla, poput babljeg ljeta, led sada nije bio proziran, pokazivao je tamnozelenu boju vode i dna, ali
neproninu i bjelkastu ili sivu, te iako dvaput deblji jedva da je bio vri no prije, jer su se zrani
mjehuri pod tom toplinom uvelike proirili, spojili se i izgubili pravilnost; vie nisu bili neposredno
jedan iznad drugoga, nego esto bijahu nalik na srebrnjake prosute iz torbe, preklapali su se ili
javljali u obliku tankih pahulja, kao da zauzimaju sitne rascjepe. Ljepota leda bijae ieznula i bilo
je prekasno za prouavanje dna. Znatieljan da doznam kakav poloaj zauzimaju moji veliki
mjehuri s obzirom na novonastali led, odlomio sam komad koji je sadravao mjehur srednje
veliine pa ga izvrnuo. Novi led stvorio se oko i ispod mjehura, tako da je ovaj bio uhvaen izmeu
dva leda. itav je bio u donjem ledu, ali tik uz gornji, i bio je prilino plosnat, ili moda pomalo
nalik na leu, sa zaobljenim rubom, pola centimetra dubok i promjera deset centimetara; a iznenadio
sam se otkrivi da je ispod mjehura led bio rastopljen veoma pravilno u obliku obrnutog tanjuria,
do visine od centimetra i pol u sredini, ostavljajui tanku pregradu izmeu vode i mjehura, debelu
jedva tri milimetra; na mnogim pak mjestima mjehurii u toj pregradi rastvorili su se prema dolje, a
pod najveim mjehurima, promjera trideset centimetara, vjerojatno uope nije bilo leda. Zakljuio
sam da je beskonaan broj majunih mjehuria koje sam isprva vidio uz donju povrinu leda sada
zamrznut na slian nain, i da je svaki u svome stupnju djelovao poput lee za paljenje na ledu pod
sobom te ga je rastapao i rastvarao. To su male zrane puke koje pridonose pucanju i kripanju
leda.

Ba kad sam zavrio sa bukanjem zavladala je ozbiljna zima, a vjetar je poeo hukati oko
kue kao da dotad za to nije imao dozvolu. Iz noi u no guske su dolazile gegajui se u tmini uz
tropot i fijukanje krila, ak i nakon to je tlo prekrio snijeg, neke da slete na Walden, dok su druge
nisko prelijetale umu prema Fair Havenu, u smjeru Meksika. Vie sam puta, vraajui se iz sela u
deset ili jedanaest uveer, uo jato gusaka ili pataka kako gazi po suhom liu u umi kraj ribnjaka
iza moje nastambe, kamo su se dolazile hraniti, i slabano gakanje ili kvakanje njihova predvodnika
149

dok su se urno udaljavale. Godine 1845. Walden se prvi put itav zamrznuo u noi 22. prosinca,
dok su Flintovo i druga plia jezera i rijeka ve bili smrznuti deset dana ili vie; godine 46. bilo je
to esnaestoga, 49. oko 31., 50. oko 27. prosinca, godine 52. petoga sijenja, a 53. 31. prosinca.
Jo je od 25. studenoga tlo bilo prekriveno snijegom, koji me odjednom okruio zimskim
krajobrazom. Povukao sam se jo dublje u svoju ljuturu i nastojao odravati jarku vatru, kako u
kui tako i u grudima. Moj je posao izvan kue sada bilo skupljanje suhoga drvlja u umi, koje sam
donosio u rukama ili na ramenima, ili bih katkad pod svakom mikom dovukao do svoje brvnare po
jedan suhi bor. Stara umska ograda koja ve bijae odivjela najbolje dane bila mi je silan plijen.
rtvovao sam je Vulkanu, jer je bogu Terminusu odsluila svoje.185 Koliko li je zanimljiviji dogaaj
veera ovjeka koji se netom vratio s lova u snijegu, bolje kazano iz krae ogrjeva na kojemu e je
skuhati! Njegovi su kruh i meso slatki. U umama oko veine naih gradova ima dovoljno prua i
drvenih otpadaka za loenje mnogih vatri, ali oni sada ne griju nikoga, a neki dre i da prijee rast
mlade ume. Bilo je i naplavljenog drvlja s jezera. Tijekom ljeta bio sam otkrio splav od debala
smolastog bora s korom na sebi, koja su povezali Irci dok se gradila pruga. Djelomino sam je
isteglio na obalu. Nakon to se dvije godine namakala a onda est mjeseci odleala na suhom bila je
savreno zdrava, iako natopljena toliko te je vie nije bilo mogue osuiti. Jednog sam se zimskog
dana razonodio dovlaei je u dijelovima preko jezera, vie od pola kilometra, klizei za njima s
jednim krajem debla dugim pet metara o ramenu a drugim na ledu; ili bih vie debala povezao
brezovim pruem a onda ih, pomou due breze ili johe koja je na kraju imala kuku, povukao preko.
Premda posve natopljena i teka gotovo kao olovo, ne samo to su dugo gorjela nego su i davala
vrelu vatru; tovie, drao sam da zbog te namoenosti jo bolje gore, kanda je smola sabijena
vodom gorjela dulje, kao u svjetiljci.

U svom opisu umskih stanovnika na granicama Engleske Gilpin kae da je "presezanja

uljeza, kao i kue i ograde tako podignute na granicama ume stari umski zakon smatrao silnim
prijestupima te ih je otro kanjavao pod imenom purprestures, budui da su vodili ad terrorem
ferarum - ad nocumentum forestae itd.", zastraivanju divljai i zatiranju ume186. No meni je do
ouvanja divljai i zelenila bilo stalo vie nego lovcima i drvosjeama, jednako kao da sam bio
gospodar ume glavom; ako se pak ikoji dio zapalio, premda sam ga ja sam jednom nezgodom
zapalio, oajavao sam due i neutjenije od vlasnika, dapae tugovao sam kad bi ga posjekli sami
vlasnici. Volio bih da nai seljaci, kad sijeku umu, osjete neto od onog strahopotovanja to su ga
osjeali stari Rimljani kad su dolazili prorijediti ili unijeti svjetla u posveeni gaj (lucum conlucare),
to jest da vjeruju kako je ona posveena nekom boanstvu. Rimljanin je prinosio pokajniku rtvu i
molio se: "Koji god da si bog ili boica kojoj je ovaj gaj posveen, budi milostiv prema meni, mojoj
obitelji, djeci itd."

Neobino je kolika se vrijednost i dalje pridaje drvu, ak i u ovom dobu i u ovoj novoj zemlji,
vrijednost trajnija i ira od one zlata. Nakon svih naih otkria i izuma, nijedan ovjek nee proi
kraj hrpe drva. Ono nam je dragocjeno kao to je bilo naim saskim i normanskim precima. Ako su
oni od njega pravili lukove, mi od njega pravimo kundake. Michaux, prije vie od trideset godina,
185
186

Vulkan je starorimski bog vatre, a Terminus bog me.

Iz Zapaanja o umskom krajobrazu engleskog prirodoslovca Williama Gilpina (1724.-1804.).

150

tvrdi da je cijena drva za ogrjev u New Yorku i Philadelphiji "gotovo jednaka, ako i ne premauje
onu najboljeg drva u Parizu, premda je toj golemoj prijestolnici godinje potrebno gotovo tristo
tisua hvati, a do udaljenosti od petsto kilometara okruena je obraenim ravnicama"187. U ovom
naselju cijena drva raste gotovo neprestano, i jedino je pitanje koliko e via biti ove godine u
odnosu na prolu. Strojari i trgovci koji osobno dolaze u umu iskljuivo po tom poslu jamano e
prisustvovati drabi drva, i ak plaaju viu cijenu za povlasticu pabirenja za drvosjeom. Ima ve
mnogo godina otkako su ljudi pribjegli umi radi ogrjeva i obrtnike grae; itelj Nove Engleske i
Nove Holandije, Parianin i Kelt, seljak i Robin Hood, Goody Blake i Harry Gill 188, u veem dijelu
svijeta kraljevi i seljak, uenjak i divljak, jednako trebaju pokoji prut iz ume da se ugriju i skuhaju
hranu. Ni ja ne bih mogao bez njih.

Svaki ovjek promatra svoju hrpu drva sa svojevrsnom privrenou. Ja sam volio da mi moja
bude pred prozorom, a to vie trijea to bolje, da me podsjea na moj ugodni posao. Imao sam
jednu staru sjekiru na koju nitko nije polagao pravo i s njome sam se za zimskih dana, sa sunane
strane kue, povremeno igrao meu panjevima koje sam dovukao sa svoga grahovita. Kao to je
moj goni prorekao dok sam orao, ugrijali su me dvaput, jednom dok sam ih cijepao te ponovno
dok sam ih loio, tako da nijedan ogrjev ne bi mogao pruiti vie topline. Koliko je do sjekire,
savjetovali su mi da dam seoskom kovau da je "zaskoi" tocilom; no ja sam zaskoio njega,
metnuo u nju drak od oraha iz ume i osposobio je. Ako je i bila tupa, barem je bila dobro
nasaena.

Nekoliko komada debele borovine tvorili su veliko blago. Zanimljivo je prisjetiti se koliko je
te hrane za vatru jo skriveno u zemljinoj utrobi. Prijanjih sam godina esto odlazio u "izvianje"
kakva ogoljenog obronka gdje je neko stajala uma smolastog bora, i vadio debelo borovo
korijenje. Gotovo je neunitivo. Panjevi stari barem trideset ili etrdeset godina bit e u jezgri
sveudilj zdravi, premda se sve meko drvo pretvorilo u biljni humus, kao to se vidi iz ljusaka debele
kore to tvori prsten u ravnini sa zemljom, udaljen deset ili dvanaest centimetara od srca. Sjekirom i
lopatom istraujete taj rudnik i pratite zalihe srike koja je uta kao govei loj, ili kao da ste udarili
o zlatnu ilu duboko u zemlji. No vatru sam obino potpaljivao suhim liem iz ume, koje sam
pohranio u upi prije snijega. Tanko iscijepani zeleni orah slui drvosjei za potpalu kad se utabori
u umi. Povremeno bih i sam dolazio do njega. Dok su seljani loili vatre iza obzora, i ja sam
dimnim barjaiem iz svoga dimnjaka obavjeivao razne divlje stanovnike voldenskoga dola da
sam budan:

Lakokrili Dime, ikarska ptico,

to perje svoje topi uvis se viju,
Bespjevna evo i glasnie zore,

187
188

Iz djela Sjevernoamerike ume francuskog prirodoslovca Franoisa Michauxa (1770.-1855.).

Iz djela Sjevernoamerike ume francuskog prirodoslovca Franoisa Michauxa (1770.-1855.).

151

Nad selima ko nad gnijezdom krui;

Ili pak snu to jenja, sjenoviti oblie
Vienja pononog to skute skuplja;
Nou ti zvijezde zastire a danju
Pomrauje svjetlost i sunce brie;
Tamjane moj, vini se s ognjita ovog
I bogove zaiskaj da jasni plamen proste.

Netom nacijepano tvrdo zeleno drvo, premda sam ga koristio sasvim malo, odgovaralo je
mojoj svrsi bolje no ikoje drugo. Ponekad bih ostavio dobru vatru kad sam u zimsko poslijepodne
odlazio u etnju, a kad bih se vratio, tri ili etiri sata poslije, jo bi bila iva i arka. Kua mi nije
bila prazna iako me u njoj nije bilo. Kao da sam za sobom ostavio veselog kuepazitelja. Ondje smo
ivjeli ja i vatra, a moj se kuepazitelj obino pokazivao dostojnim povjerenja. Jednog dana,
meutim, dok sam cijepao, pade mi na um da samo virnem kroz prozor i pogledam nije li kuu
zahvatio poar; bio je to, koliko se sjeam, jedini put da sam u tom pogledu bio osobito zabrinut; i
tako sam pogledao i vidio da je jedna iskra zahvatila postelju, pa sam uao i ugasio je kad je ve
spalila povrinu veliine moje ake. No moja je kua zauzimala tako sunan i zaklonjen poloaj, a
krov joj je bio tako nizak te sam mogao sebi priutiti da se vatra ugasi usred gotovo svakog zimskog
dana.

U mome podrumu gnijezdile su se krtice, grickajui svaki trei krumpir te si ak i ondje

pravei topli leaj od struna preostalih od bukanja i omotnog papira; jer ak i najdivljije ivotinje
vole udobnost i toplinu kao i ovjek, i preivljavaju zimu samo zato to ih tako pomno osiguravaju.
Neki moji prijatelji govorili su kao da odlazim u umu s namjerom da se smrznem. ivotinja sebi
samo pravi leaj, koji grije svojim tijelom na zaklonjenom mjestu; no ovjek, otkrivi vatru, zbije
zrak u prostranoj odaji pa je zagrijava, umjesto da otme sebi toplinu, i ini od nje svoju jazbinu po
kojoj se moe kretati lien nezgrapnije odjee, odrava svojevrsno ljeto usred zime, pomou
prozora ak priputa svjetlo a svjetiljkom produljuje dan. Tako za korak ili dva nadilazi nagon i
priteuje neto vremena za umjetnost. Kad bih due vrijeme bio izloen najeim zapusima itavo
bi mi tijelo obamrlo, no kad bi se vratio blagotvornom ozraju svoje kue ubrzo su mi se vraale
snage i produljivao ivot. No i onaj najraskonije okueni ima se malo ime diiti u tom pogledu, a
ne trebamo se niti kinjiti mozganjem o tome kako bi ljudski rod uskoro mogao biti zatrt. Niti
njegova ivota bilo bi u svakom trenutku lako presjei malo otrijim zapuhom sa sjevera. Vrijeme i
dalje raunamo prema Hladnim petcima i Velikim snjegovima; no malo hladniji petak ili vei snijeg
okonao bi ovjekovo postojanje na planetu.

Idue sam se zime utede radi koristio malom pei za kuhanje, budui da nisam bio vlasnik
ume; no ona nije vatru odravala tako dobro kao otvoreno ognjite. Kuhanje tada veinom vie nije
152

bilo poetski, nego puko kemijski proces. Uskoro e se, u ovo doba pei, zaboraviti da smo neko
pekli krumpire u pepelu, na indijanski nain. Pe nije samo zauzela prostor i ispunila kuu mirisom
nego je i sakrila vatru, i osjeao sam kao da sam izgubio druga. U vatri uvijek moete vidjeti neko
lice. Zagledan u nju naveer, radnik proiuje svoje misli od ljake i zemljanosti to su ih one
tijekom dana nagomilale. Ali ja vie nisam mogao sjediti i gledati u vatru, a umjesne rijei
pjesnikove vratile su mi se s novom snagom:

"Nek nikad mi se, plamenu jarki, ne uskrati

Naklonost tvoja ivotna i bliska to me prati.
to doli nada mojih igda tako blistavo se vilo?
to je osim kobi moje u noima tako potonilo?
Zato izgnan si iz odaje, ispod ognjinog dima,
Ti to vazda ljubljen si i dobrodoao svima?
Bjee li postojanje tvoje odvie zakutno
Za obina nam ivota svjetlo, tako mutno?
Bjee li blistava, tajanstvena ti kaa
Srodna duama naim? Tajna odve snana?
Pa eto nas sad, na sigurnom rasporeeni
Uz ognjite gdje ne trepere vie tmasti ti sjeni,
Gdje vatra, ne streme viem, nit veseli niti tui,
Nego tekar grijanju nam udova slui;
Uz njenu hrpu sada, zbijenu i korisnu,
Sjesti mogu dananji i u postelju se stisnut,
Bez straha od utvara to iz prolosti dohodie
I s nama uz treptaj lui starog ognja govorie."189

189

Iz pjesme "The Wood-Fire" Ellen Sturgis Hooper (1812.-1848.)

153

Bivi stanovnici i zimski posjetitelji

Odolio sam veselim snjenim olujama i proveo razdragane zimske veeri uza svoje ognjite,
dok se snijeg vani divlje kovitlao te je ak i sovino hukanje utihnulo. Mnogo tjedana nisam u
etnjama sretao nikog osim onih to su povremeno dolazili nasjei drva i na saonicama ih dovui u
selo. No, prirodne sile pomogle su mi u utiranju puta kroz najdublji snijeg u umi, jer kad bih
jednom proao vjetar je nanosio hrastovo lie na moju stazu te bi se ono ondje i zadralo i upijajui
suneve zrake otopilo snijeg, pa je tako tvorilo suhu podlogu za moja stopala, a usto mi je njihova
tamna crta nou bila vodiem. Radi ljudskog drutva morao sam dozivati bive stanovnike ovih
uma. U sjeanju mnogih mojih sumjetana put pokraj kojega stoji moja kua jo je odzvanjao
smijehom i avrljanjem tih stanovnika, a uma s kojom granii bijae ovdjeondje izbrazdana i
istokana njihovim malim vrtovima i nastambama, premda je on tada bio okruen umom mnogo
vie nego danas. U mom bi pak sjeanju na nekim mjestima borovi u isti mah zagrebali obje strane
koije, a ene i djeca primorana ii tim putem do Lincolna sami i pjeice inili su to u strahu te bi
esto dobar dio puta pretrali. Premda uglavnom tek skroman puteljak do susjednih sela ili staza za
lugarevu zapregu, neko je svojom raznolikou zabavljala putnika vie nego danas i dulje mu se
zadravala u pamenju. Ondje gdje se danas od sela do ume steru suha, otvorena polja, tada se
prolazilo javorovom movarom na temelju od balvana, iji ostaci nesumnjivo jo poivaju ispod
sadanje pranjave glavne ceste, od imanja Stratten, danas ubonice, do Bristers Hilla.

Istono od moga grahovita, preko puta ceste, ivio je Cato Ingraham, rob suca Duncana
Ingrahama, gospodina iz konkordskog sela, koji je svome robu sagradio kuu i dao mu doputenje
da ivi u voldenskoj umi - Katon, ne Uticensis, nego Concordiensis190. Neki kau da je bio
gvinejski crnac. Nekolicina se jo sjea njegova komadia zemlje meu orasima, koje je pustio da
rastu dok ne ostari i zatreba ih; no na koncu ih se domogao mlai i bjelji pekulant. I on, meutim,
sada nastava jednako tijesnu kuu. Katonova napol uruena podrumska jazbina jo postoji, ali malo
tko za nju zna budui da je od putnika skrivena niskom borova. Danas je ispunjena glatkim rujem
(Rhus glabra) a i jedna od najranijih vrsta zlatnice (Solidago stricta) ondje raste u izobilju.

Ovdje, uza sam ugao polja, jo blie naselju, imala je svoju kuicu obojena Zilpha, koja je tu
prela platno za mjetane te je voldenska uma odzvanjala njezinim reskim pjevom, jer imala je
glasan i prodoran glas. Naposljetku su joj, u ratu iz 1812., nastambu zapalili engleski vojnici,
uvjetno osloboeni zatvorenici, dok je izbivala, a izgorjeli su joj tada i maka, pas i kokoi. Vodila
je teak i pomalo neljudski ivot. Jedan se stari posjetitelj ovih uma prisjea kako ju je jednog
podneva, dok je prolazio kraj njezine kue, uo kako nad klokouim loncem mrmlja sebi u bradu:
"Svi ste vi kosti, kosti!" Meu hrastovim sam ibljem ondje vidio opeke.

190

"Ne Utiki, nego Konkordski" Marko Porcije Katon Mlai (95.-46. pr. Kr.) bio je poznat i kao Katon Utiki jer je umro
u Utici.

154

Niz cestu, s desne strane, na Bristers Hillu, ivio je Brister Freeman, "priruan crnac", neko
rob velecijenjenog Cummingsa - ondje gdje jo rastu jabuke to ih je Brister posadio i njegovao;
danas su to velika stara stabla, ali plod im je za moj ukus jo divlji i slian jabukovai. Nema tome
dugo to sam proitao njegov epitaf na starome groblju u Lincolnu, pomalo na strani, uz
neoznaene grobove nekih engleskih grenadira koji su pali u povlaenju iz Concorda - gdje je
nazvan "Sippio Brister" - a polagao je odreeno pravo na ime Scipion Afriki191 - "obojeni", kao da
je promijenio boju. Natpis mi je takoer izrazito naglaeno govorio kad je umro, to je bio tek
neizravan nain da me obavijesti kako je uope ivio. S njime je ivjela Fenda, njegova
gostoljubiva supruga, koja je proricala sudbinu, ali ljupko - krupna, okrugla i crna, crnja od svakog
eda noi, tamno nebesko tijelo kakvo nikad prije i nikad poslije nije uzalo nad Concordom.

Jo dalje nizbrdo, slijeva, na staroj cesti u umi, nalaze se tragovi nekog gazdinstva obitelji
Stratten, iji je vonjak negda prekrivao cijeli obronak Bristers Hilla, ali su ga odavno istisnuli
smolasti borovi, izuzev nekoliko panjeva ije staro korijenje jo daje divlja debla brojnome bujnom
seoskom drveu.

Kad se jo pribliite gradiu, dolazite do Breedova posjeda, s druge strane puta na samom
rubu ume, zemljita znamenitog po psinama demona koji u staroj mitologiji nije izriito imenovan,
ali u naemu novoengleskom ivotu igra istaknutu i zapanjujuu ulogu te zasluuje da mu se, kao i
svakom mitolokom liku, jednog dana sroi ivotopis; koji isprva dolazi preruen kao prijatelj ili
najamnik, a onda orobi i pobije cijelu obitelj - novoengleski udak. No povijest jo ne smije
ispripovijediti tragedije koje su se ovdje odigrale; neka vrijeme tu posreduje te ih ublai i prida im
stanovitu plavet. Ovdje je, prema krajnje nejasnoj i dvojbenoj predaji, neko stajala krma, a uz nju
zdenac koji je blaio putnikovo pie i krijepio mu hata. Ovdje su ljudi pozdravljali jedni druge,
razmjenjivali novosti pa nastavljali svojim putem.

Breedova je koliba jo postojala prije samo desetak godina, iako ve dugo nenastanjena. Bila
je priblino veliine moje kolibe. Zapalili su je neki nestani momci jedne izborne veeri, ako se ne
varam. ivio sam tada na rubu sela i netom sam se izgubio u Davenantovu Gondibertu192, one zime
kad sam se muio s nekom uspavanou - za koju, usput kazano, nikad nisam znao da li je smatrati
obiteljskom boljkom, budui da imam ujaka koji zaspe brijui se te je nedjeljom primoran u
podrumu istiti krumpire od klica kako bi se odrao budnim i ispotovao dan Gospodnji, ili je
posljedica pokuaja da proitam Chalmersovu zbirku engleskog pjesnitva193 bez preskakanja. Moji
su Nervi194 bili uvelike svladani. Bijah netom utonuo u nju kad su zvona oglasila poar pa se u tom
smjeru zakotrljae vatrogasna kola, predvoena razvuenom skupinom mukaraca i djeaka, a ja
meu prvima jer bijah preskoio potok. Mislili smo da gori daleko na jugu, s onu stranu ume - mi
koji smo ve gasili poare - tagalj, trgovina, kua ili sve zajedno. "To je Bakerov tagalj",
191

Rimski vojskovoa koji je porazio Hanibala.

William Davenant (1606.-1668.), engleski pjesnik i autor djela Gondibert: junaki spjev.
193
Rije je o Djelima engleskih pjesnika od Chaucera do Cowpera Alexandera Chalmersa, objavljenim u Londonu 1810.
godine u 21 svesku.
194
Pleme to ga je Julije Cezar porazio u Flandriji 57. pr. Kr.
192

155

uskliknuo je jedan. "To je Codmanov posjed", ustvrdio je drugi. A onda se nad umom vinue nove
iskre, kao da se uruio krov, pa smo svi povikali: "Concorde, u pomo!" Kola su, pretovarena,
suludom brzinom prohujala mimo nas, nosei moda, meu ostalim, i agenta osiguravajueg
drutva, koji je bio obvezan ii koliko god daleko; u pozadini je pak uvijek iznova zvealo
vatrogasno zvonce, polaganije i sigurnije, a zadnji su od sviju, kao to se poslije aputalo, stigli oni
koji su izazvali poar i digli uzbunu. I tako smo nastavili kao pravi idealisti, odbacujui dokaze
svojih osjetila, dok na jednoj okuci nismo zauli praskanje i doista osjetili vrelinu vatre s druge
strane zida te smo shvatili, avaj, da smo tamo. Sama blizina vatre samo je ohladila na ar. Najprije
smo mislili na nju isprazniti baru, ali smo odluili pustiti je neka gori, toliko je uzela maha i nije
bila vrijedna toga. I tako smo stali oko naih kola, gurkali jedan drugoga, izraavali osjeaje
doglasnicima ili tiim glasom spominjali velike poare kojima je svjedoio svijet, ukljuujui
Bascomovu trgovinu, i meu sobom razmiljali kako smo, da smo s naim "kablom" stigli na
vrijeme, mogli taj posljednji i sveopi koji je zaprijetio pretvoriti u jo jedan potop. Napokon smo
se povukli ne uinivi nikakve tete - vratili se snu i Gondibertu. No koliko je do Gondiberta, izuzeo
bih onaj odlomak iz predgovora o pameti kao barutu due - "ali veini ovjeanstva pamet je
nepoznata kao i Indijancima barut".

Sluilo se da sam tim putem preko polja hodao i sljedee noi, otprilike u isti sat, i zauvi
tiho jaukanje na istome mjestu pribliio sam mu se u tami i zatekao jedinoga meni poznatoga lana
te obitelji koji je preivio, batinika njenih vrlina i njenih poroka, jedinoga kojega je taj pale
zanimao, kako lei potrbuke, gleda preko podrumskog zida eravu koja je pod njim jo tinjala i
mrmlja sebi u bradu, kao to mu je obiaj. Radio je daleko u rijenoj dolini cijeli dan i iskoristio
prve trenutke koje je mogao nazvati svojima da posjeti dom svoga oca i svoje mladosti. Zurio je u
podrum naizmjence sa svih strana i motrita, vazda leei uza nj, kao da je u njemu bilo neko blago
kojega se sjeao, skriveno meu kamenjem, a nije bilo ama ba nieg doli hrpe opeka i pepela.
Sada, kad kue vie nije bilo, promatrao je ono to je od nje ostalo. Umirivala ga je suut samoga
mog prisustva te mi je pokazao, koliko je tama doputala, mjesto gdje je bio pokriven zdenac - koji,
hvala nebesima, nikad ne bi mogao izgorjeti; i dugo je tapkao oko zida da nae motku za izvlaenje
vode koju njegov otac bijae izdjeljao i postavio, napipavajui eljeznu kuku ili prsten za koji je o
tei kraj bio privren teret - jedino za to se sada mogao uhvatiti - ne bi li me uvjerio da to nije
obian "uteg". Napipao sam ga te ga i dalje uoavam gotovo svakodnevno u svojim etnjama, jer o
njemu visi povijest jedne obitelji.

I opet, s lijeve strane, gdje se vide zdenac i grmlje jorgovana uza zid, na danas otvorenom
polju, ivjeli su Nutting i Le Grosse. No da se vratimo prema Lincolnu.

Dublje u umi od svih njih, tamo gdje se cesta najvema pribliava jezeru, naselio se grnar
Wyman, koji je opskrbljivao sumjetane zemljanim posuem i ostavio potomke da ga naslijede.
Nisu bili bogati svjetovnim dobrima, a zemlja im je uz preutni pristanak bila dana doivotno; erif
je esto uzalud dolazio onamo da ubere porez pa bi "zaplijenio trijesku", forme radi, kao to sam
proitao u njegovim izvjetajima, budui da ondje nije bilo niega ega bi se mogao domoi.
156

Jednoga dana poetkom ljeta, dok sam kopao, ovjek koji je prevozio grnarski teret na trnicu
zaustavio je konja pred mojim poljem i upitao za Wymana mlaeg. Odavno bijae od njega kupio
grnarsko kolo i elio je znati to je s njime. O grnarevoj glini i kolu itao sam u Svetom pismu, ali
mi nikad nije palo na pamet da lonci kojima se sluimo nisu do nas doli neokrhani iz onog doba ili
da negdje ne rastu na drveu kao tikve, i bilo mi je drago uti da se netko u mome susjedstvu uope
bavi tako zemnim umijeem.

Posljednji stanovnik ovih uma prije mene bio je Irac Hugh Quoil (ako sam mu ime napisao
dovoljno zavojito195), koji je obitavao na Wymanovu zemljitu; zvali su ga pukovnik Quoil. Glasine
su govorile da je bio vojnik kod Waterlooa. Da je poivio, bio bih ga nagnao da jo jednom povede
svoje bitke. Ovdje je radio kao kopa. Napoleon je otiao na Sv. Helenu, Quoil je doao u
voldensku umu. Sve to znam o njemu jest tragino. Bio je ovjek od manira, kao netko tko je
vidio svijeta, i kadar govoriti i uljuenije no to se moglo pratiti. Usred ljeta nosio je ogrta, jer je
patio od drhtavog bunila, a lice mu je bilo jarkocrvene boje. Umro je na cesti u podnoju Bristers
Hilla ubrzo nakon to sam doao u umu, pa ga nisam upamtio kao susjeda. Prije no to mu je kua
sruena, dok su je njegovi drugovi izbjegavali kao "zlokoban zamak", ja sam je obiao. Ondje je
leala njegova stara odjea, zguvana od uporabe kao da je on sam, na povienom leaju od dasaka.
Na ognjitu je poivala njegova slomljena lula, umjesto vra razlupanog na izvoru.196 Potonji ne bi
nikad mogao biti simbolom njegove smrti, jer mi je priznao da nikad nije vidio Bristerovo vrelo,
iako je uo za nj; zaprljane karte, kraljevi kara, pika i herca, bijahu rasute na podu. Jedno crno pile
to ga izvritelj oporuke nije mogao uhvatiti, crno kao no i jednako tiho te nije ak ni kvocalo, u
oekivanju tete Lije i dalje je noilo u susjednoj prostoriji. U pozadini se nazirao obris vrta, koji je
bio zasaen ali zbog onih stranih napada drhtavice nije doivio prvo okopavanje, premda je sada
bilo doba etve. Bio je preplavljen ambrozijom i ikom koji mi je svim plodovima prianjao za
odjeu. Na stranjoj strani kue netom bijae rastegnuto svievo krzno, trofej s njegova zadnjeg
Waterlooa; no topla kapa i rukavice vie mu nee trebati.

Tek udubina u zemlji sada oznauje poloaj tih nastambi, sa zakopanim podrumskim
kamenjem, jagodama, malinama, kupinama, lijeskama i rujem koji ondje rastu na osunanoj tratini;
negdanji kut za dimnjak zauzima poneki smolasti bor ili kvrgavi hrast, a miomirisna crna breza
moda se njie na mjestu praga. Kadto je vidljiva udubina bunara, odakle se neko cijedilo vrelo;
sada je to trava, suha i bez suza; ili je kamenom ploom usaena duboko pod zemlju, da bude
otkrivena tek u dalekoj budunosti, kad ode i posljednji od toga roda. Kako li to alostan in mora
biti - prekrivanje vrela! Podudaran s otvaranjem vrela suza. Te podrumske udubine, nalik na
naputene lisije brloge, stare jazbine, sve su to je preostalo na mjestu gdje neko vladahu vreva i
graja ljudskoga ivota, a u ovom ili onom obliku i narjeju razglabalo se o "sudbi, volji slobodnoj,
znanju buduega"197. No sve to ja mogu nauiti od njihovih zakljuaka svodi se na to da su "Cato i
Brister ihali vunu", to je pouno otprilike koliko i povijest znamenitijih filozofijskih kola.

195

Igra rijeima: prezime dotinika izgovara se priblino kao coil, "smotak, zavoj", ali i "nevolja, muka, pometnja".
Propovjednik 12,6: "Prije nego se prekine srebrna vrpca i zlatna se svjetiljka razbije i razlupa se vr na izvoru i slomi
toak na bunaru..."
197
John Milton, Izgubljeni raj, II, 560.
196

157

ivahni jorgovan raste i dalje, cijeli narataj otkako nesta vrata, nadboja i prozorske daske,
rastvarajui svakog proljea miomirisne cvjetove to e ih ubrati zamiljeni putnik; neko zasaen i
njegovan djejim rukama, u dvorinim gredicama - sada privijen uza zidove na samotnim
panjacima, uzmiui pred novonastajuim umama - posljednji iz svoje loze, jedini preivjeli iz te
obitelji. Tmasta djeca nisu ni pomiljala da e se slabane mladice sa samo dva svoja oka, koje su
zabili u zemlju iza kue i svakodnevno zalijevali, takoer ukorijeniti i nadivjeti njih, kuu koja ih
je zasjenjivala, vrt i vonjak odrasloga ovjeka, i da e ispotiha kazivati njihovu priu samotnom
lutalici pola stoljea nakon to oni odrastu i umru - cvatui jednako lijepo i razdajui jednak
miomiris kao i onoga prvog proljea. Motrim njegove sveudilj njene, uglaene, vedre
blijedoljubiaste boje.

No zato je to seoce, klica neeg veeg, propalo, dok se Concord i dalje dri? Zar nije bilo
prirodnih pogodnosti - doista, povlastica vode? Da, dubokog jezera Waldena i svjeeg Bristerova
izvora - povlastice da se iz njih otpijaju dugi i zdravi gutljaji, kojom su se dotini koristili samo da
razblae svoje pie. Bijae to openito edan rod. Nije li ovdje mogla cvasti izrada koara, stajskih
metli, rogoina, nije li moglo cvasti peenje kukuruza, predenje lana i grnarstvo, pa bi divljina
cvjetala poput rue a brojno potomstvo naslijedilo zemlju svojih prea? Jalovo bi tlo barem bilo
dokaz protiv izroenosti nizina. Avaj, koliko li malo spomen na te ljudske stanovnike uveava
ljepotu krajobraza! Moda e priroda jo jedanput pokuati, sa mnom kao prvim naseljenikom, a
moja kua podignuta prolog proljea bit e najstarija u seocetu.

Nije mi poznato da je itko ikada gradio na mjestu to ga nastavam. Potedite me grada

sagraenog na mjestu starijega grada, ija su graa razvaline a vrtovi groblja. Tlo je ondje
izblijedjelo i zlosretno, a prije no to to postane nuno i sama zemlja bit e razorena. Uz takva
podsjeanja iznova sam napuio umu i uljuljkao se u san.

U to sam doba godine rijetko imao posjetitelja. Za najdubljeg se snijega po tjedan ili dva
nijedan lutalica nije odvaio prii mojoj kui, ali ja sam ivio udobno poput poljskog mia, ili poput
stoke i peradi koja je navodno dugo preivjela pod nanosima, pa i bez hrane; ili poput obitelji onoga
ranog doseljenika u gradiu Suttonu, u ovoj dravi, iju je kolibu za njegova izbivanja potpuno
prekrio veliki snijeg iz 1717., a neki ju je Indijanac otkrio samo zahvaljujui rupi koju je u nanosu
nainio ispuh dimnjaka pa je tako izbavio obitelj. Ali nije bilo prijateljskog Indijanca koji bi se
brinuo za mene; niti je trebao, jer je gazda bio kod kue. Veliki snijeg! Kakvo je veselje uti za nj!
Kad seljaci nisu svojim zapregama mogli dospjeti do uma i movara, bili su primorani posjei
sjenovita stabla ispred svojih kua, a kad je kora bila tvra, sjekli su stabla u movarama na tri
metra od tla, kao to se pokazalo na proljee.

158

Za najdubljeg snijega, put kojim sam se sluio od glavne ceste do svoje kue, dug neto manje
od kilometra, mogao se prikazati krivudavom istokanom crtom, s velikim razmacima izmeu
toaka. Tijekom jednog tjedna mirnog vremena pravio sam tono isti broj koraka iste duine, u
dolasku i odlasku, koraajui smotreno i odmjereno poput estila po vlastitome dubokom tragu - na
takvu nas rutinu svodi zima - no on je esto bio ispunjen plavetnilom neba. Nikakvo se vrijeme,
meutim, nije kobno uplelo u moje etnje, bolje kazano moje izlaske, jer sam esto gazio po
petnaest kilometara kroz najdublji snijeg da se sastanem s nekom bukvom, utom brezom ili starim
poznanikom meu borovima; kad su led i snijeg, od kojih bi im udovi klonuli a vrhovi se otrili,
pretvarali borove u jele; gacao sam do vrhova najviih bregova kad je snijeg na ravnome bio dubok
pola metra i stresao sa svakim korakom novu snjenu oluju s glave; ili sam katkad onamo puzao i
teturao na sve etiri kad su se lovci ve bili zaputili u zimovalita. Jednog sam se poslijepodneva
razonodio promatranjem sive sove (Strix nebulosa) koja je usred bijela dana sjedila na donjim
osuenim udovima jednog bijelog bora, blizu debla, dok sam ja stajao na pet metara od nje. Mogla
me uti kad bih se pomaknuo i zakripao nogama u snijegu, ali me nije jasno vidjela. Kad bih bio
najglasniji istegnula bi vrat, nakostrijeila vratno perje i razrogaila oi; no kapci bi joj ubrzo
ponovno pali te bi stala drijemati. I sm sam osjetio sanjivost nakon to sam je promatrao pola sata
dok je tako sjedila poluzatvorenih oiju, poput make, ta krilata makina sestra. Kapke joj je
razdvajao tek uzak procjep, kojim je odravala poluotoan odnos sa mnom; tako je, napol
zatvorenih oiju, gledala iz zemlje snova i teila dokuiti mene, mutan predmet ili mrlju koja joj je
remetila vizije. Naposljetku bi se, na neki glasniji zvuk ili moje primicanje, tromo okrenula na
preki, kao razdraena to joj prekidam snove; a kad se vinula i zaleprala kroz borove, raskrilivi
se do nesluenih irina, nisam od njezinih krila uo ni najslabiji zvuk. Tako je, voena meu
borovim granjem istananim osjeajem za njihovu blizinu prije negoli vidom, tako rei
napipavajui svoj sumrani put osjetljivim krilima, nala novo lijegalo na kojemu e moi na miru
iekivati svitanje svoga dana.

Dok sam hodao dugim nasipom podignutim kroz livade radi pruge, susretao sam se s brojnim
vihornim i tipavim vjetrovima, jer oni se nigdje nisu mogli slobodnije igrati; a kad bi me mraz
udario po jednom obrazu, poganin kakav sam bio, ja sam mu okretao drugi. Mnogo bolje nije bilo
ni na kolnom putu od Bristers Hilla. Jer i dalje sam, poput prijateljskog Indijanca, u naselje dolazio
kad je sav sadraj irokih otvorenih polja bio nagomilan izmeu zidova voldenske ceste, a dostajalo
je pola sata da izbrie tragove posljednjeg putnika. Na povratku bi se pak ve stvorili novi nanosi
kroz koje sam glavinjao, na mjestima gdje je revni sjeverozapadnjak nataloio prhki snijeg oko
otrog ugla na cesti te se nije mogao vidjeti ni zeji trag, ak ni njeni, sitni otisak poljskog mia. Pa
ipak, ak i usred zime, rijetko bi mi se dogodilo da ne naem neku toplu movaru s izvorima gdje
su trava i smrdljivi kupus i dalje nicali u vjenom zelenilu, a povremeno i pokoja otpornija ptica
iekivala povratak proljea.

Ponekad, usprkos snijegu, dok sam se uveer vraao iz etnje, preao bih preko dubokih
tragova nekog drvosjee koji su vodili od mojih vrata i naao na ognjitu hrpu iverja, a kua bi mi
bila ispunjena vonjem njegove lule. Ili bih u nedjeljno poslijepodne, ako bi se sluilo da sam kod
kue, zauo kripanje snijega izazvano koraanjem pronicava seljaka, koji je izdaleka u umi traio
moju kuu da bi "proavrljao"; jedan od malobrojnih iz njegova zvanja koji su "ljudi na svojoj
159

zemlji"; koji je na sebe navlaio haljetak umjesto profesorske toge i bio jednako spreman izvui
pouku iz crkve ili drave kao i dovui teret gnojiva iz svoga dvorita. Razgovarali smo o grubim i
jednostavnim vremenima, kada su ljudi sjedili oko velikih vatri po hladnu, krepkom vremenu,
bistrih glava; kad bi uzmanjkalo drugih poslastica, iskuavali smo zube na brojnim orasima to su ih
mudre vjeverice odavno ostavile, jer oni koji imaju najdeblju ljusku obino su prazni.

Onaj koji je do moje kolibe dolazio iz najvee daljine, kroz najdublji snijeg i zloguke oluje,
bio je jedan pjesnik198. Seljak, lovac, vojnik, izvjeta, ak i filozof, moe se zastraiti; ali nita ne
moe odvratiti pjesnika, jer njega vodi ista ljubav. Tko moe predvidjeti njegove dolaske i
odlaske? Njegov posao poziva ga napolje u svako doba, ak i dok lijenici spavaju. Ta je kuica
zbog nas odzvanjala neobuzdanim veseljem i odjekivala mrmorom brojnih trezvenih razgovora,
kojima smo tada dolini Waldena nadoknaivali sve one duge tiine. Broadway je u usporedbi s
njom bio spokojan i pust. U prikladnim razmacima zaule bi se pravilne salve smijeha, koje su se
mogle nehajno povezati s posljednjom ili nadolazeom alom. Mnoge smo "nove novcate" teorije o
ivotu skovali uz oskudan obrok zobene kae, koja je prednosti druevnosti spajala s bistrom
glavom kakvu zahtijeva filozofija.

Ne smijem zaboraviti da sam tijekom svoje posljednje zime uz jezero imao jo jednog
dobrodologa gosta, koji je jednom prigodom doao kroz selo, kroz snijeg, kiu i tamu, dok nije
ugledao moju svjetiljku kroz drvee, te je sa mnom podijelio vie dugih zimskih veeri199. Jedan od
posljednjih filozofa - Connecticut ga je dao svijetu - najprije je prodavao svoju robu, a potom, kao
to tvrdi, svoj mozak. Njega razdaje i dalje, sokolei Boga i posramljujui ovjeka, raajui od
plodova samo mozgom, kao orah jezgrom. Drim da je zacijelo ovjek od najvee vjere meu
svima ivuima. Njegove rijei i stav vazda pretpostavljaju stanje stvari bolje od onoga s kojim su
drugi ljudi upoznati, i bit e posljednji koji e se razoarati kako doba budu protjecala. Trenutano
nema sree. No premda je sada razmjerno zanemaren, kada doe njegov as, zakoni to ih veina ne
sluti stupit e na snagu te e glave obitelji i vladari k njemu dolaziti po savjet.

"Slijep li je tko ne vidi vedrinu!"200

Istinski prijatelj ovjekov; gotovo jedini prijatelj ljudskoga napretka. Stari Smrtnik201, radije
kaimo Besmrtnik, koji s neiscrpnim strpljenjem i vjerom objelodanjuje sliku i priliku urezanu u
tijela ljudi, Boga kojemu su oni tek izoblieni i nahereni spomenici. Gostoljubivim umom prigrljuje
on djecu, prosjake, bezumnike i uenjake te prihvaa misao sviju njih, obino joj dodajui stanovitu
irinu i otmjenost. Drim da bi na glavnoj cesti svijeta trebao drati karavanseraj, gdje bi mogli
198

Ellery Channing.
Rije je o Amosu Bronsonu Alcottu (1799.-1888.), odgojitelju, transcendentalistu, ocu spisateljice Louise May
Alcott. U mladosti je bio preprodava, otuda aluzija u nastavku.
200
Iz ivota i smrti kardinala Thomasa Wolseyja (1599.) Thomasa Storera.
201
Naslovni lik iz romana Waltera Scotta Stari smrtnik (1816.).
199

160

konaiti filozofi svih nacija, a na njegovu natpisu trebalo bi stajati: "Ugoujemo ovjeka, ali ne i
njegovu ivotinju. Uite vi to imate dokolice i spokojna duha, koji predano tragate za ispravnim
putem." Od svih ljudi koje poznajem on je valjda najzdravijega razuma i ima najmanje muica; isti
je juer i sutra. Odavna smo tumarali i razgovarali te doista ostavljali svijet za sobom; jer on se nije
obvezao nijednoj njegovoj ustanovi, slobodna roda, ingenuus. Kamo god bismo krenuli, nebo i
zemlja kao da bi se sreli, jer on je uzvisivao ljepotu krajolika. ovjek u plavom ruhu, kojemu je
najdoliniji krov nebeski svod to zrcali njegovu vedrinu. Ne vidim kako bi ikada mogao umrijeti;
priroda ga sebi ne moe uskratiti.

Kad bismo obojica valjano posuili neto misaonih daica, sjeli bismo i djeljali ih,
iskuavajui svoje noeve i divei se svijetloukastim vlaknima tikvastoga bora. Gacali smo tako
obzirno i predano, ili pak veslali tako lagano te se ribe misli nisu plaile struje niti pribojavale ribia
na obali, nego su dostojanstveno dolazile i odlazile, nalik na oblake to lebde zapadnim nebom i
sedefne pahulje to ondje katkad nastanu pa se rastope. Ondje smo radili, prepravljajui mitologiju,
zaokruujui tu i tamo neku legendu i gradei u zraku kule za koje zemlja nije pruala dostojan
temelj. Veliki Promatra! Veliki Iekivatelj! Razgovor s njime bio je novoengleska pria iz Tisuu
i jedne noi. Ah, mi, pustinjak i filozof, kao i stari naseljenik o kojemu sam govorio - nas trojica vodili smo razgovore od kojih se moja kuica rastezala i potresala; ne usuujem se rei koliko je
funti teine bilo povrh atmosferskog tlaka po svakom krunom centimetru; rastvarali su je po
avovima koje je naknadno valjalo zapuiti gomilom gluposti kako bi se zaustavilo curenje; no ja
sam ve imao dovoljno takove raeljane kuine.

Bio je tu jo jedan202 s kojim sam proveo "ispunjene trenutke" za dugo pamenje, u njegovoj
kui u selu, i koji je s vremena na vrijeme navraao k meni; no drugog drutva ondje nisam imao.

I ondje sam, kao i svugdje, katkad oekivao Posjetitelja koji nikad ne dolazi. Vinupurna
kae: "Kuedomainu valja uveer ostati u svome dvoritu koliko je potrebno da se pomuze krava,
ili dulje ako mu je po volji, da prieka dolazak kakva gosta." esto sam ispunjavao tu dunost
gostoprimstva, ekao dovoljno da se pomuze cijelo stado krava, ali nisam vidio ovjeka da se
pribliava iz grada.

202

Ralph Waldo Emerson (1803.-82.), mislilac na elu kruga tzv. transcendentalista, blizak Thoreauov prijatelj i autor
predgovora ovoj knjizi.

161

Zimske ivotinje
Kad su se vrsto zamrznula, jezera su otvorila ne samo nove i krae putove prema mnogim
tokama nego i nove poglede s povrine na poznat krajolik u njihovoj okolini. Dok sam prelazio
Flintovo jezero nakon to ga je prekrio snijeg, premda bijah esto veslao i klizao po njemu,
nadavalo mi se ono tako neoekivano irokim i udnovatim te sam mogao pomisliti jedino na
Baffinov zaljev203. Linkolnska brda uzdizala su se oko mene na rubovima snjene ravnice, a nisam
se sjeao da sam ikad prije na njoj stajao; ribari pak, na neodredivoj udaljenosti s druge strane leda,
polako su se kretali s vukolikim psima i doimali se poput lovaca na tuljane ili Eskima, ili se za
maglovita vremena pomaljali slini bajoslovnim stvorenjima, i nisam znao jesu li to divovi ili
patuljci. Iao sam onuda kad sam uveer odlazio drati predavanja u Lincoln, ne putujui od svoje
kolibe do predavaonice nikakvom stazom i ne prolazei ni uz kakvu kuu. Na Gujem jezeru, koje
mi je bilo na putu, ivjela je kolonija bizama koji su svoje nastambe podigli visoko iznad leda,
premda za svoga prelaska nisam mogao vidjeti nijednog. Walden, budui kao i ostala jezera obino
bez snijega, ili tek s plitkim i isprekidanim nanosima, bio je moje dvorite, gdje sam mogao
slobodno hodati kad je snijeg drugdje bio na ravnom vie od pola metra dubok a mjetani bijahu
ogranieni na svoje ulice. Ondje sam, daleko od seoske ulice i, osim u veoma dugim razmacima,
zvonjave praporaca, klizio i klizao se, kao po nekom prostranom, dobro utabanom oboru za losove,
zakriljenom hrastovom umom i dostojanstvenim borovima povijenim pod snijegom i naikanim
sigama.

Od zvukova za zimskih noi, a esto i zimskih dana, uo sam nevoljno ali milozvuno
glasanje sove hukalice iz beskrajne daljine; zvuk kakav bi ispustila smrznuta zemlja da je takne
prikladna trzalica, lingua vernacula204 voldenske ume, koji mi je najposlije postao sasvim poznat,
iako nikad nisam vidio tu pticu dok ga je proizvodila. Rijetko bih u zimsku veer otvorio vrata a da
je nisam uo: hu hu hu, hure hu, zazvualo bi zvonko, a prva tri sloga bijahu naglaena priblino
kao hau de du205, ili kadto samo hu hu. Jedne noi poetkom zime, prije no to se jezero
zamrznulo, oko devet sati, prenuo me glasan zov gusaka, a kad sam doao do vrata zauo sam zvuk
njihovih krila slian oluji u umi dok su nisko prelijetale moju kuu. Prele su jezero prema Fair
Havenu, kao da ih je moje svjetlo odvratilo od slijetanja, dok je njihov predvodnik sve vrijeme
dozivao u pravilnom taktu. Odjednom je neka nepogreivo prepoznatljiva uara u mojoj
neposrednoj blizini, najhrapavijim i najjezivijim glasom to sam ga ikad uo od bilo kojega
umskog stanovnika, stala u pravilnim razmacima odgovarati guski, kao da je bila odluna
raskrinkati i osramotiti tog uljeza iz Hudsonova zaljeva pokazujui vei opseg i jainu glasa jednog
uroenika te ga odhukati s konkordskog obzora. to eli postii uzbunjujui ovu utvrdu u to doba
noi posveeno meni? Misli li da me u takav sat igda zatjeu u drijemeu i da nemam plua i grlo
kao i ti? Bu-hu, bu-hu, bu-hu! Bilo je to jedno od najpotresnijih nesuglasja koja sam ikad uo. Pa

203

Dio Atlantskog oceana izmeu Grenlanda i Baffinovog otoka.

Lat. uroeniki jezik.
205
How der do, od How do you do? - "Kako ste?"
204

162

ipak, ako ste imali sluha, bilo je u njemu elemenata suglasja kakvo ove ravnice nikad nisu vidjele ni
ule.206

uo sam i hripanje leda na jezeru, moga velikog sulonika u tom dijelu Concorda, kao da je
bio nemiran na svome leaju pa bi se rado okrenuo, muen nadutou i runim snima; ili bi me
probudilo pucketanje tla pod mrazom, kao da je netko dotjerao zapregu pred moja vrata, a ujutro bih
u zemlji zatekao pukotinu dugu pola kilometra i centimetar iroku.

Ponekad bih uo lisice kako tumaraju po snjenoj kori, za noi obasjanih mjeseinom, u
potrazi za jarebicom ili drugom divljai, tekui hrapavo i demonski poput umskih pasa, kao da ih
mori neka tjeskoba ili se tee izraziti, streme svjetlu ili tome da smjesta postanu psima pa slobodno
tre ulicama; jer uzmemo li u obzir protekle vjekove, nije li mogue da i meu zvijerima traje neka
civilizacija kao i meu ljudima? Doimale su me se poput zakrljalih ljudi u jazbinama, jo u
obrambenom stavu, koji iekuju svoju preobrazbu. Ponekad bi neka dola do moga prozora,
privuena svjetlom, lanula na mene lisiju kletvu pa se povukla.

U zoru me obino budila crvena vjeverica (Sciurus Hudsonius) jurcajui preko krova, uz i
niza zidove kue, kao da je u tu svrhu poslana iz ume. Tijekom zime izbacio sam na snijeg uz vrata
pola buela klipova slatkoga kukuruza koji nije dozrio, pa sam se zabavljao promatrajui kretnje
raznih ivotinja koje je to domamilo. U sumrak i nou dolazili su zeevi i dosita se najedali. Crvene
su vjeverice povazdan dolazile i odlazile te me naveliko zabavljale svojim manevrima. Jedna bi se
isprva oprezno pribliila kroz hrastik, na mahove i trzaje pretravajui snjenu koru kao list otpuhan
vjetrom, sad nekoliko koraka u ovom smjeru, udesnom brzinom i uz silno rasipanje energije,
nepojmljivo hitajui tim svojim noicama, kao da je u pitanju oklada, sad jednako toliko koraka u
onom smjeru, ali nikad ne bi odjedanput prevalila vie od tri metra; onda bi pak najednom zastala,
uz smijean izraz i niim izazvan salto, kao da su sve oi svemira uprte u nju - jer sve vjeveriine
kretnje, ak i u najsamotnijim zakucima ume, podrazumijevaju gledatelje kao i djevojin ples tratei vie vremena na otezanje i obaziranje nego to bi joj dostajalo da prijee itavu razdaljinu nikada nijednu nisam vidio da hoda - i onda bi se iznebuha, dok si rekao britva, nala na vrhu
mladog bora, navijajui svoj sat i grdei sve zamiljene gledatelje, razgovarajui sama sa sobom i s
itavim univerzumom u isti mah - nikad zbog nekog meni uoljivog, a slutim ni njoj poznatog
razloga. Naposljetku bi stigla do kukuruza, odabrala pogodan klip, strugnula na isti onaj kolebljivi
izlomljeni nain do najvie klade na mojoj hrpi, pred prozorom, odakle me gledala u lice i gdje je
sjedila satima, s vremena na vrijeme se opskrbljujui novim klipom, isprva halapljivo grickajui i
razbacujui dopola oglodane klipove, dok ne bi postala izbirljivija pa se stala poigravati hranom,
kuajui samo jezgru zrna te bi joj klip, koji je jednom apom drala u ravnotei na kladi, skliznuo
iz nehajna stiska i pao na tlo, da bi ga onda promotrila smijeno nesigurna izraza, kanda sumnja da
je iv, neodluna da li da ga opet dohvati ili uzme drugi i udalji se; sad je razmiljala o vjetru, sad
oslukivala ega ima u vjetru. I tako bi mala bestidnica protratila brojne klipove u jedno prijepodne,
206

Jo jedna igra rijeima: u izvorniku se discord (nesuglasje, disonanca u glazbenom i inom smislu) i concord (sklad,
suglasje, harmonija) dovode u vezu s imenom gradia odnosno kraja koji tvori okvir radnje.

163

dok se na koncu, zgrabivi neki dui i punaniji, znatno vei od nje same, koji je vjeto odravala u
ravnotei, ne bi s njim zaputila u umu, poput tigra s bivolom, istom cik-cak linijom i uz este
stanke, probijajui se s njime kao da joj je preteak i padajui sve vrijeme, poprijeko izmeu
okomice i vodoravnice, odluna da stvar po svaku cijenu provede do kraja - nevieno lakomisleno i
hirovito bie - i tako bi s njime stigla do svoga stanita, moda ga odnijela navrh bora dvjesto ili
tristo metara udaljenog, a ja bih poslije nalazio klipove rasute po umi u raznim smjerovima.

Napokon stiu i ojke, ije se neskladno kretanje ulo odavno dok su se oprezno primicale s
daljine od dvjesto metara, koje kradom i potajno lepraju od stabla do stabla, sve blie i blie, te
pobiru zrnje to su ga vjeverice ispustile. Potom, sjedei na grani smolastog bora, u urbi
pokuavaju progutati zrno koje je preveliko za njihovo grlo i gui ih; nakon velikog truda ga povrate
pa provedu sat vremena u nastojanju da ga opetovanim udarcima kljunom raskole. Bijahu one
bjelodane kradljivice i nisam ih osobito potovao; vjeverice, meutim, premda isprva plahe, davale
su se na posao kao da uzimaju ono to je njihovo.

U meuvremenu su u jatima dolazile i sjenice koje su, pobirui mrvice to su ispale

vjevericama, odlijetale do najblie granice, stavljale ih pod kande pa tukle po njima svojim malim
kljunovima, kao da je u kori nekakav kukac, dok ih ne bi dovoljno stanjile za svoje uzano grlo.
Malo jato tih sjenica dolazilo je svakodnevno probrati objed iz moje hrpe drva ili mrvica do mojih
vrata, uz slabano treperavo, uketavo glasanje, slino zveckanju mosura u travi, ili pak uz ivahno
dej-dej-dej, ili rjee, za dana koji su mirisali na proljee, titravo ljetno fi-bi iz smjera ume. Bijahu
se toliko udomaile te je na kraju jedna sletjela na naramak drva to sam ga unosio u kuu i stala
bez straha kljucati po pruu. Jednom, dok sam kopao u seoskom vrtu, na rame mi je naas sletio
vrabac, i osjetio sam da sam tom okolnou odlikovan vema no bilo kakvom moebitnom
epoletom. Vjeverice su se naposljetku takoer prilino udomaile pa bi mi povremeno koraknule na
cipelu kad im je preko nje vodio najkrai put.

Dok tlo jo nije bilo sasvim prekriveno, i onda opet potkraj zime, kad bi se snijeg na obronku
s moje june strane i oko moje hrpe drva otopio, iz ume su ujutro i naveer onamo dolazile jarebice
da se hrane. Kuda god hodali umom, uz lepet krila otprhne jarebica, otresajui snijeg sa suhog lia
i granica u visini, koji se na sunevim zrakama prosijava poput zlatnog praha; jer ta se hrabra ptica
ne da uplaiti zimom. esto je prekriju nanosi a, kao to kau, "katkad se u letu zarine u meki
snijeg, gdje ostane skrivena dan ili dva". Znao sam ih prepasti i na istini, gdje su u sumrak dolazile
iz ume da "cijepe" divlje jabuke. Doi e redovito svake veeri na odreena stabla, gdje ih vreba
lukavi lovac, to nanosi nemalu tetu udaljenim vonjacima uz umu. U svakom sluaju, drago mi
je da se jarebica najeda. Ona je ptica prirode sme koja ivi o pupoljcima i posnom pilu.

Za mranih zimskih jutara, ili kratkih zimskih poslijepodneva, uo bih katkad opor pasa kako
tumara itavom umom uz lave i tektanje, nemoan odoljeti lovakom nagonu, a u razmacima
zvuk lovakog roga, koji je dokazivao da je iza njih ovjek. uma ponovno odzvanja, pa ipak
164

nijedna lisica ne izlijee na otvorenu povrinu jezera, niti pratei opor proganja svog Akteona207. A
uveer moda ugledam lovce kako se vraaju s jednim jedinim lisijim repom kao trofejem to im
se vue za saonicama i trae konaite. Kau mi da bi lisica, kad bi ostala u krilu smrznute zemlje,
bila sigurna, a da je, kad bi trala samo ravno, nijedan lisiar ne bi mogao sustii; no ostavivi svoje
gonie daleko za sobom, ona se zaustavlja radi odmora i oslukuje dok se ne pojave, a kada tri,
kruno se vraa svojim starim leglima, gdje je lovci iekuju. Ponekad e, meutim, pretrati
desetke metara po zidu pa odskoiti daleko na jednu stranu, a ini se da zna kako voda ne zadrava
njezin miris. Neki mi je lovac rekao da je jednom vidio kako lisica koju su progonili psi izbija na
Walden dok je led bio prekriven plitkim mlakama, pretrava dio pa se vraa na istu obalu. Psi su
odavno stigli, ali su ondje izgubili miris. Gdjekad bi opor koji je lovio sm proao kraj mojih vrata
i stao optravati kuu tekui i lajui, kao da ih je neka mahnitost spopala, tako da ih nita nije
moglo odvratiti od hajke. Oni tako krue dok ne nabasaju na skoranji trag lisice, jer mudar e se
pas goni radi toga okaniti svega drugog. Jednog je dana do moje kolibe doao neki svat iz
Lexingtona da se raspita za svoga psa koji je daleko odmakao te ve tjedan dana lovi sam. No bojim
se da ga nita od svega to sam mu kazao nije prosvijetlilo, jer me svaki put kad bih mu pokuao
odgovoriti na pitanja prekinuo upitom: "to vi ovdje radite?" Izgubio je psa, ali je naao ovjeka.

Jedan stari lovac opora jezika, koji se jednom godinje, kad je voda bila najtoplija, dolazio
kupati u Walden, pa bi tom prigodom navratio k meni, ispripovijedao mi je kako je prije mnogo
godina jednog poslijepodneva uzeo puku i krenuo u krstarenje voldenskom umom, i dok je hodao
cestom prema Waylandu, zauo je glasanje lovakih pasa koji su se pribliavali, i nije prolo dugo a
jedna je lisica doskoila preko zida na cestu i brzinom misli preskoila drugi zid te umaknula, tako
da je njegov hitri metak nije ni okrznuo. Malo zatim stigla je stara kuja s troje tenadi, u jeku hajke,
lovei za svoj raun, i ponovno ieznula u umi. Kasno istog poslijepodneva, dok se odmarao u
gustoj umi juno od Waldena, zauo je glasanje pasa, daleko u smjeru Fair Havena, koji su i dalje
gonili lisicu; i ili su dalje, njihov lave od kojega je odjekivala cijela uma uo se sve blie i blie,
sad iz Well-Meadowa, sad s Bakerove farme. Dugo je mirno stajao i sluao njihovu glazbu, tako
milozvunu lovevom uhu, kad se odjedared pojavila lisica, laganim korakom, iji je zvuk
prikrivalo suuesniko utanje lia, krivudajui veliajnim proredima, hitro, spokojno i ustrajno,
ostavljajui progonitelje za sobom; da bi, skoivi na stijenu usred ume, uspravno sjela i stala
oslukivati, leima okrenuta lovcu. Ovome je samilost naas zadrala ruku, ali to je raspoloenje
bilo kratka vijeka, i brzinom kojom jedna misao moe smijeniti drugu nanianio je i - bang! Lisica
se skotrljala niza stijenu i ostala leati mrtva na tlu. Lovac je ostao na svome mjestu i oslukivao
pse. Oni su se sveudilj primicali, i uma u blizini sad je kroza sve svoje prorede odjekivala njihovim
demonskim laveom. Na koncu se promolila stara kuja, s njukom uz tlo, kljocajui zubima po
zraku kao opsjednuta, i potrala pravo prema stijeni; no nazrevi mrtvu lisicu odjednom je
obustavila hajku, kao da je zanijemila od prepasti, i samo ju je utke obilazila; jedan za drugim
stigli su njeni tenci i, kao i njihova majka, zamuknuli pred tajnom. Lovac je tada iskoraio i stupio
sred njih, i tajna je bila rijeena. ekali su u tiini dok je on derao lisicu, potom neko vrijeme
slijedili rep i najzad se vratili u umu. Te je veeri neki gospodin iz Westona doao u brvnaru
konkordskoga lovca da se raspita za svoje pse i rekao da su prije tjedan dana krenuli iz vestonske
ume u samostalan lov. Konkordski lovac mu je rekao to je znao i ponudio mu krzno; onaj je
207

Mitski lovac kojega je gnjevna Artemida pretvorila u jelena pa su ga usmrtili vlastiti psi.

165

meutim to odbio i otiao. Te noi nije naao pse, ali je sutradan doznao da su preli rijeku i
prenoili na nekom imanju, odakle su, dobro se najevi, krenuli rano ujutro.

Lovac koji mi je to ispripovijedao sjeao se stanovitog Sama Nuttinga, koji je lovio medvjede
na grebenima Fair Havena i u Concordu razmjenjivao njihova krzna za rum te mu je ak rekao da je
ondje vidio losa. Nutting je imao uvenog psa lisiara po imenu Burgoyne208 - on ga je izgovarao
Bjudin - kojega je moj sugovornik posuivao. U "Poslovnoj knjizi" jednog starog trgovca iz toga
gradia, koji je takoer bio kapetan, gradski biljenik i zastupnik, nalazim sljedeu stavku: "18.
sijenja 1742./3., Johnu Melvenu na veresiju 1 siva lisica 0-2-3"; danas ih ovdje vie nema; a u
glavnoj knjizi, 7. veljae 1743., Hezekiji Strattonu "za 1/2 majeg krzna 0-1-4 1/2"; krzna divlje
make, dakako, jer Stratton je bio narednik u starom ratu protiv Francuza i ne bi stekao glas da je
lovio manje plemenitu divlja. Priznanje se dobiva i za jelenja krzna, a ona su se prodavala
svakodnevno. Jedan ovjek jo uva rogove posljednjeg jelena ubijenog u ovom kraju, a drugi mi je
iznio pojedinosti toga lova, u kojemu je sudjelovao i njegov ujak. Lovci bijahu ovdje neko brojna i
vesela druina. Dobro se sjeam jednog mravog Nimroda209 koji bi dohvatio list uz cestu i, ako me
pamenje slui, na njemu odsvirao napjev vema neobuzdan i milozvuan od bilo kakva lovakog
roga.

U pono, kad je bilo mjeseine, ponekad sam na svojoj stazi sretao lovake pse koji su se
uljali umom te bi mi se skrili s puta, kao da se plae, i tiho stajali u grmlju dok ne bih proao.

Vjeverice i divlji mievi prepirali su se zbog moje zalihe oraha. Oko moje kue bilo je na
desetke smolastih borova, od tri do deset centimetara u promjeru, koje su prethodne zime izgrizli
mievi - bijae to za njih polarna zima, jer je snijeg bio trajan i dubok te su bili primorani u svoju
hranu umijeati velik udio borove kore. Poetkom ljeta ta su stabla bila iva i naoigled su bujala,
pa su mnoga narasla i po trideset centimetara, premda posve ogoljena; nakon jo jedne zime,
meutim, takva bi bez iznimke usahnula. Neobino je da je jednom miu tako mogue objedovati
cijelo borovo stablo te ga gloe uokolo umjesto gore-dolje; no moda je to i nuno da bi se
prorijedila ta stabla, sklona gustom rastu.

Zeevi (Lepus Americanus) bijahu silno udomaeni. Jedan je cijele zime imao brlog ispod
moje kue, odvojen od mene jedino podom, i svakog me jutra prenuo naglim odlaskom kad bih se
ja poeo micati - tum, tum, tum, udarao je u urbi o podne grede. U suton su se okupljali pred
vratima da grickaju krumpirove kore koje sam bacio van, a bojom su bili tako slini zemlji da ih je,
dok su mirovali, jedva bilo mogue razaznati. Katkad bih u sumrak naizmjence gubio iz vida pa
opet ugledao jednoga kako nepomino sjedi pod mojim prozorom. Kad bih uveer otvorio vrata,
razbjeali bi se skviei i poskakujui. Izbliza su u meni pobuivali tek samilost. Jedne veeri jedan
je sjeo do vrata na dva koraka od mene, isprva drhturei od straha, no nespreman pomaknuti se;
208
209

Po britanskom generalu u Ratu za neovisnost Johnu Burgoyneu (1722.-1792.).

"Silan lovac" iz Postanka 10,9.

166

majuno bie, mravo i koato, upavih uiju i otrog nosa, oskudnog repa i tanahnih apa.
Izgledao je kao da priroda vie ne nosi soj plemenitije krvi, ve je na izmaku snaga. Njegove krupne
oi doimale su se mladoliko i nezdravo, gotovo kao da pati od vodene bolesti. Koraknuo sam, kad
gle, odjurio je gipkim skokom preko snijene kore, isteui tijelo i udove u ljupku duinu, i ubrzo
se izmeu mene i njega nala uma - neobuzdana, slobodna divlja to potvruje svoju krepkost i
dostojanstvo prirode. Njegova vitkost nije bila bez razloga. Takva je dakle bila njegova narav.
(Lepus, levipes, lakonogi, dre neki.)

to je neki kraj bez kunia i jarebica? Oni su meu najjednostavnijim i najuroenijim

ivotinjskim biima; drevne i asne porodice poznate starini kao i dananjim vremenima; iste boje i
od iste tvari kao i priroda, najprisnije zdruene s liem i tlom - i jedna s drugom; ili su krilate ili
nogate. Kad izleti kakav kuni ili jarebica jedva da ste vidjeli divljega stvora, tek prirodnog, kojega
valja oekivati koliko i umor lia. Jarebica i kuni zasigurno e se i dalje mnoiti, kao pravi
starosjedioci ovoga tla, bez obzira na sve prevrate. Ako posijeku umu, izdanci i grmovi koji niknu
pruaju im skrovite i oni postaju brojniji no ikad. Zacijelo je bijedna zemlja koja ne uzdrava zeca.
Nae ume vrve obojima, i oko svake movare mogu se vidjeti jarebica ili zec u hodu, okrueni
ogradama od granica i zamkama od konjske strune nad kojima bdije neki kravar.

167

Jezero zimi
Nakon jedne mirne zimske noi probudio sam se s dojmom da mi je postavljeno neko pitanje,
na koje sam se u snu uzalud trudio odgovoriti: to - kako - kada - gdje? Ali svitala je priroda, u
kojoj ive sva stvorenja, zagledala se kroz moje iroke prozore vedra i zadovoljna lica, bez pitanja
na svojim usnama. Probudio sam se s odgovorenim pitanjem, svjestan prirode i danjega svjetla.
Duboki snijeg na zemlji istokanoj mladim borovima i sam obronak brijega na kojemu je smjetena
moja kua kao da su govorili: naprijed! Priroda ne postavlja pitanja i ne odgovara ni na jedno to ga
postavljamo mi smrtnici. Ona je svoju odluku donijela odavno. "Kraljeviu, oi nam udivljeno
motre i prenose dui udesan i arolik prizor ovoga svijeta. No nesumnjivo zastire dio ove velebne
tvorevine, ali stie dan koji nam razotkriva to sjajno djelo to se prostire od zemlje pa sve do
eterinih ravni."210

Potom na svoj jutarnji posao. Najprije uzimam sjekiru i vedro pa kreem u potragu za vodom,
ako to nije tek san. Nakon hladne i snjene noi potrebne su ralje da bi je se nalo. Svake zime
tekua i treperava povrina jezera, koja je bila tako osjetljiva na svaki dah te je zrcalila svako svjetlo
i sjenu, postaje kruta do dubine od trideset centimetara ili pola metra, tako da izdrava i najtee
zaprege, a i snijeg ga prekrije do moebit iste visine pa se ne moe razlikovati od bilo kakva ravnog
polja. Poput svizaca na okolnim bregovima, ono sklopi vjee i usne na tri ili vie mjeseci. Stojei na
snijegom prekrivenoj ravnici, kao na panjaku meu brdima, najprije se probijam kroz dva pedlja
snijega, potom isto toliko leda, pa otvaram okno pod svojim stopalima, odakle, dok kleei pijem,
gledam dolje u spokojnu riblju odaju, proetu smekanim svjetlom kao kroz prozor od okruglog
stakla, iji je pjeani pod isti kao i ljeti; vjeiti spokoj bez valova vlada ondje kao na jantarnome
sutonskom nebu, sukladan hladnoj i ujednaenoj udi njenih stanara. Nebo nam je pod nogama kao
i nad glavom.

Rano ujutro, dok je sve hrskavo od mraza, dolaze ljudi s motovilima i oskudnim rukom pa
kroz snjeno polje sputaju tanke povraze da hvataju tuke i grgee; divlji ljudi, koji nagonski
slijede drugaiju modu i vjeruju drugaijim autoritetima no njihovi sumjetani, a svojim odlascima i
dolascima zaivaju gradove na dijelovima gdje bi inae bili rasparani. Sjede oni u debelim zimskim
kaputima i objeduju na suhom hrastovom liu na obali, mudri u prirodnome nauku kao to je to
graanin u umjetnome. Nikad nisu zavirili u knjigu, a znaju i mogu kazati mnogo manje no to ine.
Za ono ime se bave vele da jo nije poznato. Evo jednoga koji lovi tuku na mamac od odrasla
grgea. U udu se zagledate u njegovo vedro kao da je ljetna lokva, kao da kod kue dri ljeto pod
kljuem ili zna gdje se ono povuklo. Kako ih se, molim vas, domogao usred zime? O, vadio je crve
iz trulih debala otkako se tlo zamrznulo i tako ih uhvatio. ivot mu prolazi dublje u prirodi nego to
u nju prodiru prirodosloveva prouavanja; i sm je predmet za prirodoslovca. Potonji blago noem
podie mahovinu i koru drveta u potrazi za kukcima; onaj prvi raskoljuje sjekirom debla do sri, a
mahovina i kora lete posvud uokolo. Zarauje za ivot gulei stabla. Takav ovjek ima neko pravo

210

Iz ve spomenute Harivamse.

168

na ribolov i volim vidjeti kako se priroda u njemu ostvaruje. Grge guta liinku crva, tuka guta
grgea a ribolovac guta tuku, i tako se ispunjavaju sve pukotine na ljestvici bia.

Dok sam za maglovita vremena lunjao oko jezera, ponekad bi me zabavio primitivan obiaj
to ga je usvojio neki siroviji ribolovac. Stavio bi moebit johino granje preko uskih otvora u ledu,
koji bijahu razdvojeni dvadeset ili dvadeset pet metara, na jednakoj udaljenosti od obale, i
privezavi kraj povraza za tap da sprijei da propadne, prebacio oputeni povraz preko johine
granice, dva pedlja ili vie iznad leda, pa za nj privezao suhi hrastov list koji mu je, povuen,
pokazivao kada riba grize. Kad biste napravili polukrug oko jezera te bi se johe u pravilnim
razmacima ukazivale kroz maglu.

Ah, voldenske tuke! Kad ih vidim polegnute na ledu, ili u jami to je ribolovac iskopa u ledu,
nainivi malu rupu da propusti vodu, uvijek me iznenadi njihova rijetka ljepota, kao da su
bajoslovne ribe, toliko su strane ulicama, ak i umi, strane kao to je Arabija naem konkordskom
ivotu. Posjeduju one sasma zabljeujuu i izvanrednu krasotu koja ih uvelike dijeli od mrtvakoga
bakalara i koljaka koji se na naim ulicama veliaju na sva usta. Nisu zelene kao borovi, sive kao
kamenje ni modre kao nebo; no u mojim oima, ako je to mogue, imaju jo rjee boje, poput
cvijea i dragoga kamenja, kao da su biseri, oivljene jezgre ili kristali voldenske vode. Naravno,
one skroz naskroz jesu Walden, sme su mali Waldeni u ivotinjskom carstvu, valdenzi211.
Iznenaujue je to ih ovdje love - to u tom dubokom i prostranom izvoru, daleko ispod kloparavih
zaprega, kola i zveckavih saonica to putuju voldenskom cestom, pliva ta velika zlatna i smaragdna
riba. Njenu vrstu nikad nisam uspio vidjeti ni na jednoj trnici; plijenila bi ondje svaiju pozornost.
Nekoliko se puta grevito izvivi, one lako predaju svoj vodeni duh, poput smrtnika prijevremeno
prenesenog u prorijeeni nebeski uzduh.

Budui da sam elio nanovo otkriti odavno izgubljeno dno jezera Waldena, prije nego to se
poetkom 1846. led razlomio, pomno sam ga premjerio kompasom, lancem i dubinomjerom. O dnu,
ili radije bezdanu toga jezera ispriane su brojne prie same po sebi zacijelo liene temelja.
Neobino je koliko e dugo ljudi vjerovati u bezdanost nekog jezera a da se ne potrude izmjeriti ga.
Obiao sam dva takva bezdana jezera u jednoj etnji ovim krajem. Mnogi vjeruju da Walden see
skroz do druge strane zemaljske kugle. Neki koji su se, dugo leei potrbuke na ledu, zagledali
kroz taj varljivi medij, k tome moda i vodenastih oiju, a nagnani na ishitrene zakljuke u strahu
da ne navuku upalu plua, vidjeli su goleme rupe "u koje bi se mogao utjerati tovar sijena", kad bi
bilo nekoga da ga utjera, nesumnjiv izvor Stiksa i ovdanji ulaz u paklene predjele. Drugi su se
spustili iz sela s utegom od dvadeset pet kila i punim kolima dva i po centimetra debelog ueta, a
dno ipak nisu uspjeli nai; jer dok je "dvadesetpetica" mirovala postrance, oni su poputali ue u
jalovom pokuaju da dokue svoju doista neizmjerljivu prijemivost za udesa. No, ja uvjeravam
svoje itatelje da Walden ima umjereno vrsto dno na ne ba umjerenoj, ali ne i neobinoj dubini.
Lako sam je izmjerio s pomou povraza za bakalare i kamena tekog oko sedamdeset dekagrama, i
mogao sam tono odrediti kad se kamen odvojio od dna, jer sam morao potezati mnogo snanije
211

Pripadnici reformatorskog pokreta osnovanog u Francuskoj u 12. st.

169

prije nego to mi je voda ispod njega pritekla u pomo. Najvea dubina iznosila je tono trideset
metara i ezdeset centimetara, a tomu se moe dodati metar i pol koliko je otada narasla, to daje
trideset dva metra. Rije je o iznimnoj dubini za tako malu povrinu, ali mata ne moe od nje
odstupiti ni za centimetar. to kad bi sva jezera bila plitka? Ne bi li se to odrazilo na ljudski duh?
Zahvalan sam na tome to je ovo jezero stvoreno duboko i isto kao simbol. Dokle god ljudi vjeruju
u beskonano, pojedina jezera smatrat e se bezdanima.

Kad je uo do koje sam dubine doao, neki je tvorniar smatrao da to ne moe biti istina jer,
sudei prema njegovu iskustvu s nasipima, pijesak ne moe leati pod tako strmim kutom. No,
najdublja jezera nisu tako duboka u odnosu na svoju povrinu kao to veina pretpostavlja i, kad bi
bila isuena, ne bi ostavila osobite doline. Nisu ona kao alice izmeu bregova; ovo naime, tako
neobino duboko za svoju povrinu, u sredinjem se presjeku ne doima dubljim od plitkog tanjura.
Veina bi se jezera, da ih isprazne, pretvorila u livadu koja ne bi bila uleknutija od onih kakve esto
viamo. William Gilpin, koji je tako dostojan divljenja u svemu to se odnosi na krajolike te je
obino tako toan, naavi se na rtu Loch Fynea u kotskoj, koji opisuje kao "zaljev slane vode,
dubok ezdeset ili sedamdeset hvati, irok est i po kilometara", dugaak osamdesetak kilometara i
okruen planinama, primjeuje: "Da smo ga mogli vidjeti neposredno nakon potopnoga sraza, ili
koji ga je ve potres u prirodi stvorio, kakvim li bi se stranim ponorom zacijelo ukazao!

Visoko koli nadue se bregovi, toli

Duboko stropota se irno dno,
Prostrani leaj vod..."212

212

John Milton, Izgubljeni raj, VII, 288-90.

170

No ako, sluei se najkraim promjerom Loch Fynea, primijenimo te razmjere na Walden,

koji se, kao to smo vidjeli, ve u okomitom presjeku doima kao plitki tanjur, pokazat e se on
etverostruko pliim. Toliko o uveanim strahotama ponora ispranjenog Loch Fynea. Nema
sumnje da mnoge vedre doline s protegnutim itnim poljima zauzimaju upravo takav "straan
ponor", iz kojega se voda povukla, iako je potreban uvid i dalekovidnost geologa da bi se u tu
injenicu uvjerila bezazlena eljad. Ispitivako e oko esto na niskim brdima na obzoru nazreti
obale davnanjeg jezera, i nije bilo potrebno nikakvo naknadno izdizanje nizine da bi se prikrila
njihova povijest. Ali, kao to znaju oni koji rade na cestama, udubine je najlake pronai po
lokvama nakon pljuska. Sve se svodi na to da uobrazilja, ako joj date i najmanjeg maha, zaroni
dublje i uzvine se vie no priroda. Tako e se vjerojatno otkriti i da je dubina oceana posve neznatna
u usporedbi s njegovom irinom.

Mjerei dubinu kroz led mogao sam odrediti oblik dna tonije no to je to mogue pri
premjeravanju lk koje se ne smrzavaju, i iznenadila me njegova opa pravilnost. Na najdubljem
dijelu ima nekoliko jutara ravnijih od gotovo bilo kojeg polja izloenog suncu, vjetru i plugu. U
jednom sluaju, du nasumino odabrane crte, dubina na sto pedeset metara nije varirala vie od
dva pedlja, a openito, blizu sredita, mogao sam unaprijed izraunati odstupanje za svakih trideset
metara u bilo kojem smjeru unutar osam ili deset centimetara. Neki imaju obiaj govoriti o dubokim
i opasnim rupama ak i u mirnim pjeskovitim jezerima kao to je ovo, no voda pod tim okolnostima
djeluje tako da izravnava sve neujednaenosti. Pravilnost dna i njegova usklaenost s obalom i
lancem susjednih bregova bijahu tako savrene te se jedan udaljeni rt odao u mjerenjima s posve
druge strane jezera, a njegov smjer mogao se odrediti promatranjem suprotne obale. Rt se pretvara u
sprud i pliak, a dolina i klanac u duboku vodu i korito.

Kad sam iscrtao jezero u mjerilu dvadeset metara naprama centimetru i unio izmjerene
dubine, njih ukupno vie od stotinu, primijetio sam tu izvanrednu podudarnost. Uoivi da je broj
koji oznauje najveu dubinu bjelodano u sreditu zemljovida, poloio sam ravnalo preko
zemljovida po duini pa po irini, i na svoje iznenaenje ustanovio da crta najvee duine sijee
crtu najvee irine tono u toki najvee dubine, unato tome to je sredinji dio gotovo ravan, oris
jezera daleko od pravilnog a krajnja duina i irina dobivena mjerenjem u zatonima; i rekoh sebi:
tko zna ne bi li nas ta naznaka moebit odvela do najdubljeg dijela oceana jednako kao i jezera ili
lokve? Ne vrijedi li to pravilo i za visinu planina, ako ih se gleda kao suprotnost dolinama? Znamo
da brdo nije najvie na svome najuem dijelu.

Pokazalo se da od pet zatona njih tri, odnosno svi koje sam izmjerio, preko ulaza imaju sprud
a u unutranjosti dublju vodu, pa su se zaljevi nadavali kao proirenje vode u kopno, ne samo
vodoravno nego i okomito, te su oblikovali bazen ili samostalno jezerce, pri emu je smjer dvaju
rtova pokazivao smjer spruda. Svaka luka na morskoj obali takoer ima sprud na ulazu. U mjeri u
kojoj je ulaz u zaton bio iri u odnosu na svoju duinu, voda nad sprudom bila je dublja u odnosu na
171

onu u bazenu. Ako, dakle, znate duinu i irinu zatona te narav okolne obale, imate gotovo sve
elemente da izvedete formulu za sve sluajeve.

Da vidim koliko tono mogu s takvim iskustvom pogaati, na najdubljoj toki jezera,
promatrajui samo obrise povrine i narav njegovih obala, izradio sam tlocrt Bijelog jezera, koje
opsee priblino etrdeset jedno jutro te kao ni ono prvo nema otoka niti ikakva ulaza i izlaza; a
budui da je crta najvee irine padala vrlo blizu crte najmanje irine, gdje su se dva nasuprotna rta
bliila jedan drugome a dva nasuprotna zaljeva povlaila, odvaio sam se toku nedaleko od
potonje linije, ali jo na liniji najvee duine, oznaiti kao najdublju. Ispostavilo se da je najdublji
dio unutar trideset metara od te, jo dalje u smjeru kojem sam teio, i da je samo trideset
centimetara dublji, naime osamnaest metara. Naravno, struja koja bi onuda tekla ili otok na jezeru
uinili bi problem mnogo zamrenijim.

Kad bismo poznavali sve zakone prirode, trebala bi nam samo jedna injenica, ili opis jedne
zbiljske pojave, da na toj toki izvedemo sve pojedinane rezultate. Danas poznajemo samo
nekoliko zakona te je na rezultat nevaljan, ne, naravno, uslijed neke pometnje ili nepravilnosti u
prirodi, nego zbog naega neznanja o sutinskim elementima u proraunu. Nai pojmovi o zakonu i
skladu obino su ogranieni na primjere koje uoavamo; no sklad koji proishodi iz daleko veeg
broja zakona koji su naoko sukobljeni, ali se zapravo stjeu a mi ih nismo uoili, jo je udesniji.
Pojedinani su zakoni kao nae toke gledita, kao to se obris neke planine u putnikovim oima
mijenja sa svakim korakom te ima beskonaan broj profila, premda apsolutno samo jedan oblik.
ak i kad je raskolimo ili prosvrdlamo, ne zahvaamo je u cijelosti.

Ono to sam primijetio u vezi s jezerom ne vrijedi manje u etici. Rije je o zakonu prosjeka.
Takvo pravilo dvaju promjera ne vodi nas samo k suncu u sustavu i srcu u ovjeku, nego povlai
crte kroz duinu i irinu sloaja ovjekovih svakodnevnih postupaka i valova ivota prema
njegovim zatonima i uvalama, a mjesto gdje se one sijeku bit e visina ili dubina njegova znaaja.
Moda trebamo poznavati samo nagib njegovih obala i susjednu mu zemlju ili prilike da bismo
dokuili njegovu dubinu i skriveno dno. Okruenost planinskim okoliem, ahilejskom obalom213,
iji vrhunci zasjenjuju i zrcale se u njegovu krilu, upuuje na odgovarajuu dubinu u njemu. Niska i
glatka obala, meutim, dokazuje da je s te strane plitko. Na naim tijelima, odvano istureno elo
opada i upuuje na odgovarajuu dubinu misli. Postoji i sprud poprijeko ulaza u svaki na zaton, ili
osobit nagib; svaki od njih nam je luka za odreeno doba, u kojoj se zadravamo i bivamo dijelom
zatvoreni. Ti nagibi obino nisu proizvoljni, ve su njihov oblik, veliina i smjer odreeni rtovima
na obali, drevnim osima uzvienja. Kad se taj sprud postupno povea olujama, plimama ili strujama,
ili pak voda opadne pa on dosegne povrinu, ono to je isprva bilo tek nagib na obali uz koji se
usidrila neka misao postaje zasebno jezero, odsjeeno od oceana, u kojemu misao sebi osigurava
vlastite uvjete, moda iz slanog prelazi u slatko, pretvara se u slatkovodno more, mrtvo more ili
movaru. Ne bismo li mogli pretpostaviti da se dolaskom svakog pojedinca u ovaj ivot takav sprud
negdje podigao do povrine? Istina, mi smo tako kukavni pomorci te nae misli mahom brode uz
213

Ahilej je bio roen u Tesaliji, gorskom kraju uz obalu.

172

obalu ili podalje od obale bez luke, upoznate samo sa zaljevima poezije, ili pak plove prema javnim
ulaznim lukama te uplovljavaju u suha pristanita znanosti, gdje se tek obnavljaju za ovaj svijet a
nikakve se naravne struje ne stjeu da bi ih upojedinile.

Koliko je do odljeva i dotoka u Walden, nisam otkrio nijedan osim kie ili snijega i
isparavanja, premda bi se moda, s pomou toplomjera i ueta, takva mjesta mogla nai, jer tamo
gdje utjee u jezero voda e vjerojatno ljeti biti najhladnija a zimi najtoplija. Kad su 1846./47. ovdje
radili ledari, komadi to su ih slali na obalu jednog su dana odbili oni koji su ih tamo slagali jer nisu
bili dovoljno debeli da se smjeste jedan uz drugi s ostalima; i rezai su tako otkrili da je led nad
jednom manjom povrinom est ili sedam centimetara tanji no drugdje, to ih je navelo na pomisao
da ondje postoji neki dotok. Usto su mi pokazali jo jedno mjesto, doguravi me na komad leda da
ga vidim, koje su smatrali "curkom", a kroz koje je jezero istjecalo ispod brda na susjednu livadu.
Bila je to mala upljina na tri metra dubine; no drim da mogu jamiti da jezeru nee trebati krpanje
dok ne nau neku goru rupu. Netko je natuknuo da bi se, ako se pronae takav "curak", njegova
povezanost s livadom, ako uope postoji, mogla dokazati tako to bi se u otvor te rupe ubacio neki
obojeni prah ili piljevina, a potom preko izvora na livadi stavilo cjedilo koje bi zadralo dio estica
prenesenih strujom.

Dok sam obavljao mjerenja, led, koji je bio etrdeset centimetara debeo, talasao se na
laganom vjetru poput vode. Poznato je da se na ledu ne moe rabiti razulja. Na pet metara od obale
njegovo najvee kolebanje, mjereno poloenom razuljom usmjerenom prema stupnjevanom tapu
na ledu, iznosilo je neto manje od dva centimetra, premda se inilo da led vrsto prianja uz obalu.
Vjerojatno je bilo vee na sredini. Tko zna ne bismo li, da su nam mjerni ureaji dovoljno osjetljivi,
mogli utvrditi talasanje u zemljinoj kori? Kad su dvije noge moje razulje bile postavljene na obali a
trea na ledu, dok je pogled bio usmjeren preko potonjega, gotovo beskonano malo dizanje ili
padanje leda pravilo je razliku veu od metra na stablu s druge strane jezera. Kad sam poeo
isijecati rupe radi mjerenja, na ledu pod dubokim snijegom koji je dotle potonuo, bilo je osam ili
deset centimetara vode, ali voda je smjesta stala tei u te rupe te je nastavila tei dva dana u
dubokim strujama, koje su izglodale led sa svih strana i bitno, ako ne i poglavito pridonijele
isuivanju jezerske povrine; jer dok se ulijevala, voda je podizala i nadimala led. Bijae to donekle
nalik rezanju rupe u brodskom dnu radi izbacivanja vode. Kad se takve rupe zamrznu a uslijedi kia
te na koncu novo zamrzavanje stvori nov, gladak led preko svega, ovaj je iznutra krasno iaran
tamnim likovima, oblikovanim nalik pauini, koje biste mogli nazvati ledenim rozetama, a stvaraju
ih usjeci izdubljeni vodom to sa svih strana tee prema sreditu. Ponekad bih usto, dok je led bio
prekriven plitkim mlakama, vidio svoj dvostruki odraz, jedan na glavi drugoga, jedan na ledu, drugi
na stablima ili obronku.

Dok jo traje hladni sijeanj a snijeg i led su duboki i vrsti, razboriti gazda dolazi iz sela po
led kojim e rashladiti svoje ljetno pie; dojmljivo je, ak ganutljivo mudro, predviati srpanjsku
vrelinu i e sada, u sijenju - s rukavicama i debelim kaputom na sebi! Dok jo toliko toga nije
osigurano. Moe biti da na ovome svijetu ne pohranjuje nikakvo blago koje e mu rashladiti ljetno
173

pie na drugom. Ree on i pili kruto jezero, skida ribama krov s kue i na kolima odnosi sam njihov
element i zrak, privren lancima i kolevima poput svezana drvlja, kroz pogodni zimski uzduh, do
zimskih podruma, da ondje podloi ljeto. Nalikuje skruenoj plaveti dok u daljini putuje ulicama.
Veseo su soj ti rezai leda, pun ala i zabave, a kad bih poao meu njih rado su me pozivali da
pilim zajedno s njima, kao u rovu, pri emu sam ja stajao s donje strane.

Zimi 1846./47. stotinu je ljudi hiperborejskih korijena nahrupilo jednog jutra na nae jezero, s
brojnim kolima natovarenim seljakim oruem nezgrapna izgleda, saonicama, plugovima,
drljaama, srpovima, lopatama, pilama, grabljama, a svaki od njih bijae oboruan vilama s dva
iljka kakve nisu opisane u New-England Farmeru ni u Cultivatoru. Nisam znao jesu li doli posijati
zimsku ra ili neku drugu vrstu ita nedavno uvezenu s Islanda. Budui da nisam vidio gnojiva,
zakljuio sam da kane iskoristiti zemlju kao to sam ja uinio, smatrajui da je tlo duboko i da je
dovoljno odlealo na ugaru. Kazali su da neki gospodin zemljoposjednik, koji je stajao iza
pozornice, eli udvostruiti svoj novac, koji je, koliko sam shvatio, ve iznosio pola milijuna; no da
bi svaki svoj dolar prekrio novim, skinuo je s jezera Waldena jedini kaput, tovie i samu njegovu
kou, usred cie zime. Smjesta su se dali na posao, orui, drljajui, prevrui zemlju i brazdajui je,
u zadivljujuem redu, kao da su naumili to mjesto pretvoriti u uzorno imanje; ali dok sam pomno
promatrao da vidim kakvo to sjeme ubacuju u brazdu, skupina momaka pokraj mene odjednom je
stala prekapati i sam netaknuti humus, uz naroite trzaje, sve do pijeska, bolje kazano vode - jer
bijae to tlo silno bogato izvorima - dapae sve to je ondje bilo terra firma214 - i odvoziti ga na
saonicama, pa sam pretpostavio da zacijelo vade treset iz gliba. I tako su danomice dolazili i
odlazili, uz osobito zvidanje lokomotive, iz neke toke u polarnim predjelima i u nju, kao to mi se
inilo, poput jata arktikih zeba. No voldenska skvo katkad bi se osvetila, pa je tako jedan od
najamnika, hodajui iza svojih kola, otklizao kroz procjep u zemlji prema Tartaru, i do maloas tako
smion svat najednom se pretvorio u devetinu ovjeka, umalo ostao bez ivotne topline te se rado
sklonio k meni i priznao da i pe ima svojih prednosti; ili bi kadto smrznuto tlo odnijelo komad
elika iz rala, ili bi se plug zaglavio u brazdi pa ga je valjalo odrezati.

Doslovno govorei, stotinu Iraca, s amerikim nadglednicima, svakoga je dana dolazilo iz

Cambridgea da vade led. Dijelili su ga u komade postupcima odve dobro znanima da bi iziskivali
opis, a ti su se komadi saonicama odvozili na obalu, hitro se istovarivali na ledenu platformu i dizali
eljeznim akljama, koloturom i vitlom tjeranim konjima na hrpu, kao da se radi o bavama brana,
te ondje smjetali pravilno jedan uz drugog, red za redom, kao da tvore vrstu osnovicu obeliska
sazdanog da propara oblake. Rekoe mi da za dobrih dana mogu izvaditi tisuu tona, a to je bio
prinos od otprilike jednog jutra. Duboke koloteine i "korita" dubila su se u ledu, kao na vrstoj
zemlji, uslijed prolaska saonica istim tragom, a konji su svoju zob redovito jeli iz komada leda
izdubljenih poput vedra. Gomilali su tako te komade na otvorenom, u hrpama deset metara visokim
s jedne strane i kvadratnom osnovicom od trideset ili trideset pet metara, umeui sijeno izmeu
vanjskih slojeva da sprijee pristup zraka; jer kad nae prolaz, vjetar, premda nikad tako hladan,
stvara velika udubljenja, pa tek ponegdje ostavi pokoji slabaan potporanj ili stup i napokon je rui.
Isprva se nadavala poput kakve goleme plave utvrde ili Valhale; ali kad su u pukotine poeli
214

Lat. vrsto tlo, kopno.

174

utrpavati grubo livadno sijeno, a ovo se osulo injem i mosurima, izgledala je kao asna, drevna
razvalina, obrasla mahovinom, sazdana od modrog mramora, kao stanite Zime, one starice to je
viamo u godinjaku - kao da je naumila provesti ljeto s nama. Izraunali su da ni dvadeset pet
posto svega toga nee dospjeti do odredita, a da e dva ili tri posto propasti u vagonima. Meutim,
jo vei dio te gomile zadesila je sudbina drugaija od zacrtane, jer bilo stoga to se ustanovilo da se
ne uva tako dobro kao to se oekivalo, jer je sadravao vie zraka no obino, ili zbog nekog
drugog razloga, led nikad nije dospio na trite. Ta je gomila, nainjena tijekom zime 1846./47. i
procijenjena na deset tisua tona, na koncu pokrivena slamom i daskama; i premda je u srpnju
otkrivena a dio je odvezen, pri emu je ostatak ostao izloen suncu, izdrala je to ljeto i sljedeu
zimu te se nije posve otopila do rujna 1848. Tako se vei dio vratio jezeru.

Kao i voda, voldenski je led, gledan izbliza, zelene boje, ali iz daljine je prekrasno plav te ga
lako moete razluiti od bijelog leda na rijeci, ili naprosto zelenkastog leda nekih jezera udaljenih
etristotinjak metara. Katkad neka od tih gromada sklizne s ledarovih saonica na seosku ulicu i
ondje poiva tjedan dana poput velikog smaragda, kao predmet zanimanja svih prolaznika.
Primijetio sam da se dio Waldena koji je u vodenom stanju zelen esto, kad se zamrzne, s istog
motrita doima plavim. Tako e udubine oko tog jezera zimi katkad biti ispunjene zelenkastom
vodom donekle nalik njegovoj, ali e sutradan, zamrznute, osvanuti plave. Moda plava boja vode i
leda potjee od svjetlosti i zraka to ih sadre, a ono najprozirnije je najplavije. Led je zanimljiv
predmet razmatranja. Rekoe mi da u ledanama na Fresh Pondu imaju takvog koji je i nakon pet
godina jednako dobar. Zato vedro vode ubrzo postane ustajalo, a smrznuta voda zauvijek ostaje
slatka? Obino se govori da je to razlika izmeu uvstava i intelekta.

Tako sam esnaest dana s prozora gledao stotinu ljudi u radu nalik na zaposlene poljodjelce,
sa zapregama i konjima i oito svim ratarskim oruem, sliku kakvu viamo na prvoj stranici
godinjaka; i kad god bih pogledao van, prisjetio bih se basne o evi i eteocima ili parabole o
sijau215 i slino; a sada vie nema nikog i za trideset u dana vjerojatno s istog prozora promatrati
istu, morskozelenu vodu Waldena kako se zrcali u oblacima i drveu te odailje isparenja u vinju
samou, i nee biti vidljiva traga da je ondje ikad stajao ovjek. Moda u uti i smijeh samotnog
gnjurca dok bude ronio i istio perje, ili u vidjeti usamljenog ribolovca u amcu, nalik listu to
pluta, kako promatra svoje oblije odraeno u valovima, gdje je jo nedavno bezbrino radilo
stotinu ljudi.

ini se tako da znojem okupani itelji Charlestona i New Orleansa, Madrasa, Bombaya i
Calcutte, piju s moga vrela. Ujutro kupam um u velebnoj i kozmogonijskoj filozofiji Bhagavadgte,
od ijeg su nastanka protekle boanske godine i u usporedbi s kojom se na dananji svijet i njegova
knjievnost doimlju triavim i ispraznim; a dvojim ne odnosi li se ta filozofija na neko prijanje
stanje bivstvovanja, toliko je njena uzvienost daleka od naih pojmova. Odlaem knjigu i odlazim
do svoga vrela po vodu, i gle, zatjeem slugu brahmana, sveenika Brahminog, Vinuovog i
Indrinog, koji sveudilj sjedi u svome hramu na Gangesu i ita Vede, ili obitava u podnoju stabla s
215

V. La Fontaineove Basne, IV, 22, i Matej 13.

175

koricom kruha i vrem vode. Sreem njegovog slugu koji dolazi zagrabiti vode za gospodara, a naa
se vedra tako rei taru jedno o drugo na istom izvoru. ista voda Waldena mijea se sa svetom
vodom Gangesa. Povoljni vjetrovi nose je mimo bajoslovnih otoka Atlantide i Hesperida, izvodi
Hanonovo oplovljavanje pa se, proavi uz Ternate, Tidore216 i ue Perzijskog zaljeva, topi pod
tropskim vjetrovima indijskih mora i pristaje u luke kojima je Aleksandar tekar uo imena.

216

Ve spomenuti Kartaanin Hanon proslavio se oplovivi najzapadniju toku Afrike; Ternate i Tidore su otoci u
Molucima.

176

Proljee
Kad rezai leda otvore velike povrine, jezero se obino razlomi ranije, jer voda uzburkana
vjetrom, ak i za hladna vremena, izgloe okolni led. No, njihovo se djelovanje te godine nije na taj
nain odrazilo na Walden, koji je ubrzo debelim novim ruhom nadomjestio staro. To se jezero nikad
ne odmrzava tako rano kao ostala u ovom kraju, kako zbog svoje vee dubine, tako i zbog toga to
nema struje koja bi njime prolazila te topila ili habala led. Nikada se, koliko znam, nije otvorilo
tijekom zime, ne izuzimajui ni onu 1852./53., koja je stavila jezera na tako teku kunju. Obino se
otvara oko prvoga travnja, tjedan ili deset dana kasnije nego Flintovo jezero i Fair-Haven, najprije
se otapajui na sjevernoj strani i u pliim dijelovima gdje se i poelo smrzavati. Bolje no ikoja
ovdanja voda oznauje ona bezuvjetno odmicanje godinjega doba jer na nj najmanje utjeu
prolazne promjene u temperaturi. Otra hladnoa tijekom nekoliko oujakih dana moe uvelike
usporiti otvaranje prije spomenutih jezera, doim temperatura Waldena raste gotovo neprekidno.
Toplomjer uronjen 6. oujka 1847. u sredinji dio Waldena pokazao je 0oC, dakle ledite, uz obalu
0,8o, usred Flintova jezera, istoga dana, 0,5o, a na ezdeset metara od obale, u plitkoj vodi, ispod
dva pedlja debelog leda, 2oC. Ta razlika od jednog i pol stupnja izmeu temperature duboke vode i
one plitke u potonjem jezeru, kao i injenica da je velik njen dio razmjerno plitak, pokazuju zato se
rastvara toliko prije Waldena. Led je na najpliem dijelu bio u to doba desetak centimetara tanji no
u sredini. Poetkom zime sredite je bilo najtoplije a led ondje najtanji. Tako je svatko tko je ljeti
gazio obalama jezera zacijelo primijetio koliko je voda toplija uz obalu, gdje je duboka tek osam ili
deset centimetara, nego malo dalje, i na povrini gdje je duboka nego blizu dna. Sunce na proljee
ne djeluje samo poveanom temperaturom zraka i zemlje nego njegova toplina prolazi kroz led
dubok trideset ili vie centimetara te se odraava od dna u plitkoj vodi, pa tako grije i vodu i otapa
donju stranu leda, istodobno ga izravnije otapajui gore i inei ga nejednakim, uslijed ega se
zrani mjehuri to ih stvara ire uvis i prema dolje dok se led posve ne prouplji, i na koncu za jedne
jedine proljetne kie odjednom nestane. Led ima svoju grau ba kao i drvo, pa kad se jedan komad
pone raspadati ili "proupljivati", to jest poprimati izgled pelinjih saa, kakav god bio njegov
poloaj, zrane elije nau se pod pravim kutom u odnosu na prijanju vodenu povrinu. Tamo gdje
se prema povrini uzdie kakva stijena ili deblo led je mnogo tanji te ga ta odraena toplina
nerijetko posve rastopi; a kazali su mi da je prilikom pokusa u Cambridgeu, kad je trebalo
zamrznuti vodu umjetnog jezerceta u plitkom drvenom koritu, iako je odozdo kolao hladan zrak i
tako imao pristup objema stranama, sunev odraz sa dna bio toj okolnosti i vie no protutea. Kada
topla kia usred zime otopi snjeni led s Waldena i ostavi u sredini vrsti tamni ili prozirni led, uz
obale e se pojaviti pojas lomnog, iako debljega bijelog leda irok pet ili vie metara, stvoren tom
odraenom toplinom. Takoer, kao to rekoh, i sami mjehuri unutar leda djeluju kao lee to
odozdo tale led.

Godinje se pojave na jezeru odigravaju svaki dan u skromnijim razmjerima. Svako jutro,
openito govorei, plia voda zagrijava se bre nego duboka, premda se naposljetku moda i nee
toliko zagrijati, a svake se veeri do jutra bre hladi. Dan je godina u malom. No je zima, jutro i
veer su proljee i jesen a podne je ljeto. Pucanje i praskanje leda ukazuju na promjenu temperature.
Jednoga ugodnog jutra nakon studene noi, 24. veljae 1850., doavi na Flintovo jezero da ondje
provedem dan, iznenadio sam se opazivi da led, kad ga udarim glavom sjekire, metrima unaokolo
177

odzvanja poput gonga, ili kao da sam lupnuo po napetoj opni bubnja. Jezero je poelo praskati oko
sat vremena nakon svitanja, kad je osjetilo djelovanje sunevih zraka to su preko brda iskosa pale
na nj; protezalo se i zijevalo poput ovjeka koji se budi, uza sve snaniju tutnjavu koja se nastavila
tijekom idua tri ili etiri sata. U podne je nakratko zadrijemalo pa jo jednom zapraskalo uveer,
kad je djelovanje sunca ve slabilo. Na prikladnom stupnju vremenskih prilika jezero s velikom
pravilnou ispaljuje svoj veernji plotun. No sredinom dana, budui da je bilo puno naprslina a i
zrak je bio manje gibak, posve je izgubilo zvunost te udarac po njemu vjerojatno ne bi mogao
osupnuti ni ribe i bizamske takore. Ribolovci vele da "grmljavina jezera" plai ribe i prijei ih da
grizu. Jezero ne grmi svake veeri i ne mogu sa sigurnou kazati kada valja oekivati njegovu
grmljavinu, no iako moda neu opaziti razlike u vremenu, ono grmi. Tko bi pomislio da e neto
tako veliko, hladno i debelokono biti tako osjetljivo? Pa ipak, i ono ima svoj zakon kojemu se
gromko pokorava kada treba, jednako pouzdano kao to se pupoljci rastvaraju o proljeu. Zemlja
sva oivi i ospe se sitnim izraslinama. I najvee jezero osjetljivo je na atmosferske promjene koliko
i ivina kuglica u cijevi.

ivot u umi bio me privlaio i stoga to u imati dokolice i prilike da promatram dolazak
proljea. Led na jezeru najzad postaje upljikav te u hodu mogu u nj zabosti petu. Magle, kie i
toplije sunce postupno otapaju snijeg, dani postaju zamjetno dui te vidim da u pregrmjeti zimu ne
dopunjujui svoj drvenik, jer velike vatre vie nisu potrebne. Budno iekujem prve znake proljea,
sluajan glas neke pristigle ptice ili piskutanje prugaste vjeverice, jer njene su zalihe sad ve
zacijelo gotovo iscrpljene, ili svisca gdje se pomalja iz svoje zimske nastambe. Trinaestog oujka,
nakon to sam uo modrovoljku, strnadicu i drozda, led je jo bio gotovo dva pedlja debeo. Kako je
postajalo toplije, voda ga nije vidljivo tanjila niti se lomio i otplavljivao kao u rijekama, nego je,
premda je bio posve otopljen u irini od dva i pol metra od obale, sredina bila tek proupljena i
zasiena vodom, pa ste mogli kroza nj provui nogu kad je bio petnaest centimetara debeo; ali do
sljedee veeri, moda, nakon tople kie koju bi smijenila magla, bio bi u cijelosti ieznuo, nestao
s maglom, ispario. Jedne godine preao sam sredinji dio samo pet dana prije no to je posve nestao.
Godine 1845. Walden se prvi put sasvim rastvorio 1. travnja, godine 46. 25. oujka, 47. 8. travnja,
51. 28. oujka, 52. 18. travnja, 53. 23. oujka, 54. oko 7. travnja.

Svaki dogaaj povezan s odmrzavanjem rijeka i jezera te ustaljivanjem vremena osobito je

zanimljiv nama koji ivimo u podneblju tolikih krajnosti. Kada dou topliji dani, oni koji ive blizu
rijeke uju kako led nou puca uz zaprepaujuu tutnjavu glasnu poput topnitva, kao da se njeni
ledeni okovi raskidaju s kraja na kraj, i za nekoliko dana vide kako ubrzano nestaje. Tako aligator
izlazi iz mulja uz podrhtavanje zemlje. Jedan starac, pozoran promatra prirode koji se doima tako
temeljito mudrim u pogledu svih njenih radnji kao da je, dok je on bio djeak, bila na navozu pa je
pomogao ugraditi joj kobilicu - koji je dosegao svoju zrelost te bi teko mogao stei jo znanja o
prirodi i da poivi do Metuzalemove dobi - kazao mi je, a mene je iznenadilo uti ga kako izraava
uenje nad bilo kojom radnjom prirode, jer sam smatrao da izmeu njih nema tajni, da se jednoga
proljetnog dana latio puke i amca, naumivi se malo pozabaviti lovom na patke. Na livadama je
jo bilo leda, ali na rijeci vie nimalo, pa se bez zapreka spustio iz Sudburyja, gdje je ivio, do
jezera Fair-Havena, koje je neoekivano zatekao najveim dijelom prekriveno vrstom plohom
leda. Dan bijae topao te se iznenadio vidjevi toliko preostalog leda. Ne videi nijedne patke,
178

sakrio je amac sa sjeverne ili stranje strane jezerskog otoia pa se pritajio u grmlju s june strane
da ih saeka. Led je bio otopljen do petnaest ili dvadeset metara od obale te se stvorio gladak i
topao sloj vode muljevitoga dna, kakvo patke vole, i drao je da e neka ubrzo naii. Poto je sat
vremena ondje mirno leao zauo je potmuo i, inilo se, veoma udaljen zvuk, ali neuveno veleban
i dojmljiv, razliit od svega to je ikad uo, koji se postupno nadimao i pojaavao kao da se primie
posvemanjem i nezaboravnom svretku, neko zlokobno huanje i riku koja mu se odjednom uinila
kao zvuk golemog mnotva ptica koje onamo dolaze sletjeti, pa se dograbivi puku urno i
uzbueno osovio, ali onda na svoje iznenaenje ustanovio kako se itava ona masa leda pokrenula
dok je leao i otplutala do obale, a zvuk to ga je uo stvaralo je struganje njegova ruba o obalu; led
se isprva blago mrvio i drobio, da bi se napokon podigao i rasuo svoje krhotine irom otoka prije
nego to se zaustavio.

Suneve su zrake naposljetku dosegle pravi kut, a topli vjetrovi raznose maglu i kiu te tope
snjene nanose, dok se sunce rasprujui maglu osmjehuje diljem krajolika razdijeljenog na
crvenosmea i bijela polja na kojemu se pui kd i kroz koji se putnik probija od otoia do otoia,
razdragan glazbom tisua zvonkih rjeica i potoia, ila ispunjenih krvlju zime koju odnose.

Malo me pojava ushitilo vie no promatranje oblika to ih glina i pijesak koji se odmrzavaju
poprimaju otjeui niz padine dubokog usjeka na pruzi kojim sam prolazio na putu prema selu, to
je pojava ne osobito uobiajena u tako velikim razmjerima, premda se broj netom raskrivenih
nanosa od pogodne grae zacijelo uvelike umnoio otkako je izumljena eljeznica. Ta graa bijae
pijesak svih stupnjeva sitnoe i raznolikih ivih boja, obino pomijean s malo gline. Kad u proljee
nestane mraza, ak i za zimskih dana dok snijeg kopni, pijesak poinje tei niz padine kao lava,
ponekad probijajui snijeg i preplavljujui ga na mjestima gdje prije nije bilo pijeska. Bezbrojni
mali tokovi kriaju se i prepleu tvorei svojevrstan hibrid, koji se napola pokorava zakonu struja, a
napola onom raslinja. Dok tee, poprima oblike sonih listova ili vitica i stvara gomile mesnatih
granica duboke dva pedlja ili vie, to nalikuju, pogledate li ih izbliza, nazupanim, resiavim i
ljuskastim talusima nekih liajeva; ili vas podsjete na koralj, leopardove ape ili ptije noice, na
mozak, plua ili crijeva, na svakovrsne izmetine. Rije je o uistinu grotesknom raslinju, ije oblike i
boju vidimo oponaane u bronci, o nekoj vrsti arhitektonskog lia drevnijeg i slikovitijeg od
tratorka, cikorije, brljana, loze ili bilo kojeg biljnog lia, kojemu je moebit sueno da pod nekim
okolnostima postane zagonetkom za budue geologe. itava me se ta usjeklina dojmila kao da je u
pitanju spilja sa stalaktitima izloenim svjetlu. Raznolike sjene pijeska izvanredno su ive i oku
ugodne te obuhvaaju razliite boje eljeza, smeu, sivu, ukastu i crvenkastu. Kada dospije do
jarka u podnoju nanosa, tekua se masa rairi i spljoti u pramenove, odjelite potoie koji gube
poluvaljkasti oblik i postupno postaju sve plosnatiji i iri, nastavljajui zajedno budui da su
vlaniji, dok ne oblikuju gotovo plosnat pijesak, sveudilj raznoliko i krasno osjenan, ali u kojemu
moete razaznati izvorne oblike raslinja; dok se najposlije u samoj vodi ne pretvore u sprudove,
nalik onima to nastaju uz rijena ua, a biljni oblici izgube se u mrekavim tragovima na dnu.

179

Cijeli nasip, visok od est do dvanaest metara, prekrije se gdjekad masom takvog lia, ili
pjeanom naprslinom, du etiristo metara na jednoj strani ili na obje strane, to je prinos jednog
proljetnog dana. Jedinstvenost toga pjeanog lia upravo je u njegovu tako naglom nastanku. Kad
s jedne strane ugledam nepomini nasip - jer sunce najprije djeluje na jednoj strani - a s druge to
raskono raslinje, tvorevinu od jednog sata, potresen sam kao da sam se u osebujnom smislu naao
u laboratoriju Umjetnika koji je sazdao svijet i mene - doao na mjesto gdje je on i dalje u poslu,
zabavlja se na tom nasipu i pretikom snage rasipa svoje nove umjetnine. utim kao da sam blie
vitalnim organima kugle zemaljske, jer ta je pjeana poplava listasta masa kakvu u neku ruku tvore
vitalni organi ivotinjskog tijela. Tako u samome pijesku nalazite nagovjetaj biljnog lista. Ne udi
to se zemlja izvana izraava u liu, toliko na toj ideji radi iznutra. Atomi su ve nauili taj zakon i
bremeniti su njime. Ovjeeni list vidi ovdje svoj prauzor. Iznutra, bilo u globusu ili ivom tijelu,
nalazi se vlaan, debeo reanj, resica [lobe], rije osobito primjenjiva na jetra, plua i listove
masnoe (labor, lapsus, tei ili klizati nadolje, propadanje; globus, lobus, kugla, reanj, resa, krilo,
takoer lepet i mnoge druge rijei), a izvana suhi tanki list, ba kao to su f i v217 stijenjeno i
sasueno b. Korijeni lobusa su lb, mekoa glasa b (od jednog renja, ili kao B, od dva), s tekuim l
iza sebe koji ga gura prema naprijed. U globusu, glb, guturalno g dodaje znaenju grlenost. Ptije
perje i krila jo su sue i tanje lie. Tako i iz nezgrapne kukuljice u zemlji prelazite u zranog i
lepravog leptira. Sam globus neprestance nadilazi i prevodi sebe sama te se na svojoj putanji
okrilauje. ak i led zapoinje od krhkih kristalnih listia, kao da se utoio u kalupe to ih je lie
vodenih biljaka utisnulo u vodeno zrcalo. I samo stablo u cjelini je tek jedan list, a rijeke su jo
golemiji listovi ija su sr meuprostori zemlje, dok su gradovi i naselja jajaca kukaca u njihovim
pazucima.

Kad se sunce povue, pijesak prestaje tei, ali ujutro e se potoci pokrenuti jo jedanput te se
iznova granati i granati u bezbroj novih. Moda ovdje vidite kako je oblikovano krvoilje.
Pogledate li izbliza primjeujete da iz te mase koja se rastapa prvo izbija potok smekanog pijeska s
tokom nalik na kaplju, slinom jagodici prsta, koji polako i naslijepo ispipava svoj silazni put, dok
se na koncu uz veu toplinu i vlagu, kako se sunce podie, najteniji dio, u tenji da se pokori
zakonu pred kojim poputa i onaj najtromiji, odijeli od potonjega i za sebe uoblii vijugav kanal ili
arteriju u njemu, u kojoj se vidi srebrni potoi to bljeska poput munje od jedne razine mesnatoga
lia ili granja do drugoga, a pijesak ga uvijek iznova guta. udesno je kako se brzo a opet savreno
pijesak ustrojava dok tee, sluei se najboljom graom to je njegova masa prua da oblikuje otre
rubove svoga kanala. Takvi su izvori rijeka. U kremenastoj tvari to je voda taloi moda je kotani
sustav, a u jo finijem tlu i organskoj tvari mesno tkivo i stanije. to je ovjek doli masa gline koja
se otapa? Jagodica ljudskog prsta tek je smrznuta kap. Prsti na rukama i nogama proteu se iz
otapajue mase tijela. Tko zna dokle bi se ljudsko tijelo proteglo i poteklo pod naklonjenijim
nebom? Nije li aka raireni palmov218 list s resama i ilama? Uho se, uz malo mate, moe smatrati
liajem, umbilicaria, na postranom dijelu glave, sa svojom resicom ili kapljom. Usna - labium, od
labor (?) - stri ili se sputa219 s ruba piljovitih usta. Nos je bjelodano smrznuta kap ili stalaktit.
Brada je jo vea kap, kapanje lica koje se sliva u jedno. Obrazi su kosina od ela prema dolini lica,
217

U engl. rijei za list, leaf.

Palm na engleskom znai "palma", ali i dlan.
219
Viestruka igra rijei: labor je na latinskom "rad"; glagole lap ("strati" ili pak "zapljuskivati") i lapse ("propadati",
"sputati se") Thoreau morfolokietimoloki povezuje sa stalno prisutnim lobe, lobus, reanj, resa.
218

180

kojoj se opiru i razvlae je jagodine kosti. Svaka kruna resa biljnog lista takoer je gusta i ve
zastala kap, vea ili manja; rese su prsti lista; i koliko resa ima u toliko smjerova tei potei, a vie
topline i drugih pogodnih utjecaja navelo bi je da potee jo i dalje.

inilo se tako da taj obronak oslikava naelo svih radnji u prirodi. Tvorac ove zemlje
patentirao je tek jedan list. Koji e nam Champollion deifrirati te hijeroglife, kako bismo napokon
mogli okrenuti novi list? Taj me fenomen ushiuje vie no rasko i plodnost vinograda. Istina, ima u
njegovoj naravi neeg izmetnog, i nigdje kraja hrpama jetara, oiju i crijeva, kao da se globus
izvrnuo naopako; no to barem navjeuje da priroda ima neku utrobu, a tu je opet majka
ovjeanstva. To je mraz to izbija iz tla; to je proljee. Ono prethodi zelenom i rascvjetanom
proljeu, kao to mitologija prethodi pravome pjesnitvu. Ne znam to vie otvara i isti od zimskih
isparenja i probavnih smetnji. Uvjerava me to da je Zemlja jo u povojima i da na sve strane prua
djetinje prste. Novi uvojci niu na najelavijem tjemenu. Nema niega neorganskog. Te lisnate hrpe
poivaju du nasipa poput troske iz neke pei, pokazujui da je priroda iznutra "u punom pogonu".
Zemlja nije puki fragment mrtve povijesti, sloj na sloju poput listova knjige, koju e izuavati
poglavito geolozi i ljubitelji starina, nego iva poezija nalik na lie nekog stabla koje prethodi
cvjetovima i plodu - nije fosilna zemlja, nego iva zemlja, naspram ijega je velebnog sredinjeg
ivota svekoliki ivotinjski i biljni ivot puko parazitski. Njeni trudovi podii e nae ostatke iz
groba. Moete vi taliti svoje kovine i kalupiti ih najljepe to umijete, nikad me nee dirnuti kao
oblici u koje se izlijeva ova rastaljena zemlja. I ne samo ona nego i ustanove na njoj podatne su kao
glina u rukama grnara.

Ne proe mnogo i, ne samo na tim nasipima nego i na svakom brijegu, nizini i u svakoj
udubini, mraz napusti tlo kao sneni etveronoac svoju jazbinu te uz glazbu kree u potragu za
morem ili u oblacima seli u druga podneblja. Svojim blagim uvjeravanjem topljenje je monije od
Thora220 i njegova malja. Ono prvo tali, a drugi naprosto komada.

Kad je s tla djelomice nestao snijeg, a nekoliko toplih dana donekle mu osuilo povrinu, bilo
je ugodno usporediti prve njene znake novoroene godine koja se netom pomaljala s
dostojanstvenom ljepotom uvele vegetacije koja je odoljela zimi - smilja, zlatnica, sunaca i ljupke
divlje trave, esto uoljivije i zanimljivije ak i no ljeti, kao da je njihova ljepota tek tada sazrela;
ak i pamuika, rogoza, divizme, gospine trave, velikog korova, oslada i drugih biljaka snane
stapke, tih neiscrpnih itnica to goste najranije ptice - pristojne trave, u najmanju ruku, kojima se
zaodijeva obudovjela priroda. Navlastito me privlai nadvijeni i snopljasti vrak aike; on u nae
zimske uspomene vraa ljeto, meu oblicima je to ih umjetnost rado oponaa i u biljnome carstvu
stoji u istom odnosu spram prauzora koji su ve u ljudskom umu kao i astronomija. Posrijedi je
antikni stil stariji od grkoga ili egipatskog. Mnoge pojave Zime navjeuju neizrazivu njenost i
krhku istananost. Navikli smo sluati kako tu kraljicu opisuju kao grubu i estoku tiranku, ali ona
njenou ljubavnice ukraava uvojke Ljeta.

220

Skandinavski bog gromovnik, ije se ime u engleskom izgovara jednako kao thaw, "topljenje".

181

Kako se bliilo proljee crvene vjeverice zavlaile su mi se pod kuu, po dvije odjednom,
ravno pod mojim nogama, dok sam sjedio itajui ili piui, i glasale se najudnovatijim ikad
uvenim smijuljenjem, eretanjem, glasovnim piruetama i grgoljavim zvukovima; kad bih pak
udario nogom samo bi se jo glasnije zacerekale, kao da su u svojim mahnitim vragolijama nadile
svaki strah i izazivale ovjeanstvo da ih prekine. Ne, nemojte - kvik, kvik. Bijahu posve gluhe za
moje argumente, ili im je pak promicala njihova estina te su sipale nesnosne pogrde.

Prvi proljetni vrabac! Godina to poinje nadom mlaom no ikad! Slabaan srebrnasti cvrkut
modrovoljke, strnadice i crvenokrilog kosa to se razlijee ogoljelim i vlanim poljima, kao da
posljednje zimske pahulje ciliu u svom padu! to su u takvo doba historije, kronologije, predaje i
sve pisane objave? Potoci poje sveane i radosne napjeve proljeu. Movarni jastreb to nisko lebdi
nad livadom ve traga za prvim sluzavim ivotom koji se budi. Jenjavajui zvuk snijega to se topi
uje se u svim dolinama, a led se u jezerima naoigled rastvara. Trava na obroncima plamti poput
krijesa - "et primitus oritur herba imbribus primoribus evocata"221 - kao da je zemlja odaslala
unutarnju toplinu da pozdravi sunce to se vraa, a iji plamen nije ute nego zelene boje - simbol
vjene mladosti, vlat trave poput dugake zelene vrpce vije se iz tratine u ljeto, itekako iskuana
mrazom, ali izbijajui uvijek iznova, podiui svoje koplje od prologodinjeg sijena s pomou
novog ivota odozdo. Raste postojano kao to se potoi cijedi iz zemlje. I gotovo je istovjetan
ovome, jer u bujnim lipanjskim danima, kad su potoii suhi, vlati trave su njihovi kanali te iz
godine u godinu stada piju iz tog vjeno zelenoga toka, a kosac iz njega blagovremeno crpi njihovu
zimsku zalihu. Tako na ljudski ivot tekar ugiba do korijena, ali svejednako prua svoju zelenu
vlat u vjenost.

Walden se naoigled topi. Du sjeverne i zapadne strane stvorio se kanal irok deset metara te
jo iri na istonom kraju. Velika povrina leda odlomila se od glavnog dijela. ujem strnadicu
kako pjeva iz grmlja na obali - olit, olit, olit - ip, ip, ip, i-ar - i vis-vis-vis. I ona pripomae
njegovu lomljenju. Kako li su lijepe velike i iroke krivine na rubu leda, koje donekle odgovaraju
onima na obali, ali su pravilnije! Neobino je tvrd, uslijed nedavne estoke ali prolazne studeni, i
sav je namoen ili valovit poput poda palae. No vjetar zaludu klizi ponad njegove nepronine
povrine prema istoku, dok iza njega ne dospije do ive povrine. Velianstveno je promatrati tu
vodenu vrpcu kako se ljeska na suncu, golo lice jezera ispunjeno veseljem i mladou, kao da
iskazuje radost riba u njemu i pijeska na svojoj obali - srebrnast sjaj kao od krljuti leuciscusa222,
regbi sav je jedna riba u pokretu. Takva je opreka izmeu zime i proljea. Walden je bio mrtav i
ponovno je iv. No ovoga se proljea, kao to rekoh, odmrzavao ujednaenije.

Prijelaz iz nevere i zime u vedro i blago vrijeme, iz tamnih i tromih u svijetle i gipke sate,
nezaboravna je kriza koju navjeuju sve stvari. Na kraju je naoko trenutana. Moju kuu odjednom
221
222

Varon, Rerum rusticarum, 2, 2.14. Slijedi slobodan Thoreauov prijevod.

Vrsta slatkovodne ribe.

182

je ispunio prodor svjetla, premda veer bijae na pomolu, zimski oblaci jo se nadvijae nad njom, a
sa strehe se cijedila susnjeica. Pogledah kroz prozor, kad gle, na mjestu jueranjega hladnog i
sivog leda poivalo je prozirno jezero, ve spokojno i puno nade kao za ljetne veeri, zrcalei u
svome krilu ljetno veernje nebo, premda se nada mnom nije vidjelo nikakvo, kao da je u dosluhu s
nekim dalekim obzorom. U daljini zauh crvendaa, prvoga kojeg sam uo u tisuu godina,
pomislih, a iji pjev neu zaboraviti u iduih tisuu - istu onu milozvunu i monu pjesmu od
neko. O veernji crvendau, na koncu ljetnog dana u Novoj Engleskoj! Kad bih barem jednom
pronaao granicu na kojoj on sjedi! Mislim, on; mislim, tu granicu. To barem nije Turdus
migratorius223. Smolasti borovi i grmoliki hrastovi oko moje kue, tako dugo klonuli, nenadano
opet poprimie svoju narav te su izgledali sjajnije, zelenije, uspravljenije i ivlje, kao da ih je kia
uistinu proistila i oporavila. Znao sam da vie nee kiiti. Gledajui bilo koju granicu u umi,
tovie i vlastiti drvenik, moete zakljuiti je li zima prola ili nije. Kako se smraivalo, prenulo me
trubljenje gusaka koje su letjele nisko nad umom, kao umorni putnici koji se kasno vraaju s junih
jezera pa napokon daju sebi oduka nesputanim jadikovkama i uzajamnim tjeenjem. Stojei kraj
svojih vrata mogao sam uti lepet njihovih krila kad bi, smjerajui prema mojoj kui, odjednom
uoile moje svjetlo pa uz priguenu buku skrenule i sletjele na jezero. I tako sam uao, zatvorio
vrata i proveo svoje prvo proljee u umi.

Ujutro sam s vrata promatrao guske kako usred jezera plove kroz maglu, na dvjesto pedeset
metara udaljenosti, tako velike i neobuzdane te se Walden doimao poput umjetnog jezerceta za
njihovu zabavu. No kad sam stao uz obalu one su na znak svoga voe odjednom uza silan lepet
uzletjele, a kad su se postrojile stale su mi kruiti nad glavom, njih dvadeset devet, pa se uputile
ravno prema Kanadi, uz voino trubljenje u pravilnim razmacima, uzdajui se da e dorukovati u
muljevitijim lokvama. U isto vrijeme vinula se i jedna paja "druina" i krenula put sjevera, tragom
svojih bunijih roakinja.

Tjedan dana sluao sam za maglovitih jutara glasanje neke samotne guske koja je kruila i
tapkala traei svoga druga te je svejednako napuivala umu zvukom ivota veeg no to ga je ova
mogla podnijeti. U travnju se opet pojavie golubovi koji su brzali u malim jatima, a pravodobno
sam uo i crne iope kako cvrkuu ponad moje istine, premda se nije inilo da ih gradski okrug
ima toliko da bi i za mene mogao odvojiti koju, pa sam zamiljao da su to osebujni pripadnici
drevnog soja koji je nastavao uplja stabla prije dolaska bijelog ovjeka. U gotovo svim
podnebljima kornjaa i aba su meu preteama i glasnicima ovoga godnjeg doba, ptice blistava
perja lete uz pjesmu, biljke niu i cvatu, a vjetrovi puu da isprave to blago kolebanje polova i
sauvaju ravnoteu prirode.

Kao to nam se svako godinje doba ini najboljim kad na nj doe red, tako je dolazak
proljea nalik stvaranju Kozmosa iz Kaosa i ostvarenju Zlatnog doba.

223

Drozd selac.

183

"Eurus ad Auroram, Nabathacaque regna recessit,

Persidaque, et radiis juga subdita matutinis."

"Eur k istoku ode, k Nabatejem, k persijskoj zemlji

I ka gorama, rane na koje padaju zrake."

****

"Zato nastade ovjek, - il iz sjemena boanskog

Naini majstor ga onaj, satvoritelj svijeta boljeg, Ili
odruena od visokog etera skoro
Zemlja uvae klice u sebi srodnoga neba."224

Samo jedna blaga kiica uini travu za mnogo preljeva zelenijom. Tako su nam i izgledi
svjetliji od pritjecanja boljih misli. Bili bismo blaeni da vazda ivimo u sadanjosti i koristimo se
svakom zgodom koja nas snae, kao trava to odaje utjecaj najneznatnije rose koja na nju padne; i
kad ne bismo tratili vrijeme okajavajui proputene prilike, to nazivamo obavljanjem svoje
dunosti. Zadravamo se u zimi, a proljee je ve stiglo. Za ugodna proljetnog jutra svi su
ovjekovi grijesi oproteni. To je dan obustave poroka. Dok takvo sunce pri, i najopakiji grenik
moe se vratiti. Kroz vlastitu obnovljenu nevinost razabiremo nevinost svojih blinjih. Juer ste
svoga susjeda moebit poznavali kao lopova, pijanca ili puteno eljade te ste ga naprosto saaljevali
ili prezirali, oajavajui nad svijetom; ali sunce jarko i toplo zasja u ovo prvo proljetno jutro,
nanovo stvarajui svijet, i vi ga zatjeete pri nekom vedrom poslu te vidite kako se njegove
iscrpljene i iskvarene vene ire od spokojne radosti i blagoslivlju novi dan, s nedunou djeteta
ute djelovanje proljea, i sve su njegove mane zaboravljene. Ne okruuje ga samo ozraje
dobrohotnosti nego i daak svetosti koja se bori za izraz, slijepo i moda neuspjeno, poput
novoroenog nagona, i juni obronak nakratko ne odzvanja prostakom alom. Vidite kako se lijepi
nevini izdanci spremaju probiti kroz njegovu kvrgavu ljusku i okuati se u jo jednoj godini ivota,
njeni i svjei kao najmlaa biljka. ak je i on uao u radost gospodara svoga. 225 Zato tamniar ne
ostavi otvorenima vrata svoga zatvora, zato sudac ne odbaci svoj sluaj, zato propovjednik ne
raspusti svoju pastvu! Zato to se ne pokoravaju znaku to im ga Bog daje i ne prihvaaju oprost to
ga svima slobodno nudi. "Povratak dobroti do kojeg svakoga dana dolazi u blagotvornom dahu jutra
uzrokuje da se s obzirom na ljubav spram kreposti i mrnju spram poroka ovjek pomalo priblii
224
225

Publije Ovidije Nason, Metamorfoze, I, 61-62, 78-81, prev. Tomislav Mareti, Dereta, Beograd, 1991.
V. Matej 25,21.

184

svojoj prvotnoj naravi, kao mladice u posjeenoj umi. Na slian nain zlo to ga netko ini u
razmaku jednog dana prijei klicama kreposti koje su iznova poele nicati da se razviju i unitava
ih.

Nakon to su tako klice kreposti mnogo puta sprijeene da se razviju, blagotvorni dah veeri
vie nije dostatan za njihovo ouvanje. im dah veeri vie nije dostatan za njihovo ouvanje, narav
ovjekova vie se ne razlikuje mnogo od naravi zvijeri. Videi da je narav toga ovjeka nalik onoj
zvijeri, ljudi misle da nikad i nije posjedovao uroenu mo razuma. Jesu li to prava i prirodna
uvstva ovjekova?"226

"Najprije zlatno bjee vrijeme vjernosti, pravdi

Odano samo od sebe bez zakona i kanjivaa.
Kazni ne bjee ni stra, sa pribitih mjedenih ploa
Nisu se itale gronje, jo ponizna eljad se nije
Bojala sueva lica, bez brania sigurni bjehu.
Sjeena jo se iz svoje iz gore omorika nije
Sputala bistre u vale, da tue krajeve gleda,
Drugih obala ljudi do svojih poznavali nisu.

****

Vjeno proljee bjee, a cvijee, koje je raslo

Ne bivi sijano, toplim vjetrii pahahu dahom."227

Dne 29. travnja, dok sam lovio ribu s rijene obale u blizini mosta Nine-Acre-Cornera, stojei
na drhtavoj travi i vrbinu korijenju, gdje vrebaju bizamski takori, zauo sam jedinstven egrtav
zvuk, poneto nalik onome tapova kojima se djeaci igraju meu prstima, kad sam, pogledavi
uvis, primijetio veoma sitnog i otmjenog jastreba, slinog nonome jastrebu, kako se naizmjence
die poput vala pa propada pet ili deset metara, uvijek iznova, pokazujui donju stranu krila koja su
se ljeskala kao satenska vrpca na suncu, ili kao biserna unutranjost koljke. Taj me prizor podsjetio
na sokolarstvo i onu otmjenost i poeziju koje su s tom razbibrigom povezane. Uini mi se da bi se
226
227

Mencije, Djela, VI, 1.

Metamorfoze, 89-96, 107-108.

185

mogao zvati Merlin228, ali ne marim ja za njegovo ime. Bijae to najnezemaljskiji let kojemu sam
ikad svjedoio. Nije on naprosto leprao poput leptira niti se dizao nebu pod oblake kao vei
jastrebovi, nego se s ponosnim pouzdanjem zabavljao na zranim poljima; stalno se iznova penjui
uz ono svoje neobino smijuljenje, ponavljao je svoj slobodni i krasni pad, opetovano se okreui
poput papirnata zmaja a onda se vraao iz svoga uzvienog poniranja, kao da nikad nije kroio na
terra firma. inilo se da u cijelom svemiru nema druga - onako se zabavljajui sam - i da mu ne
treba nita osim jutra i etera s kojim se igrao. Nije on bio samotan, nego je samotnom inio itavu
zemlju pod sobom. Gdje bijae roditeljica koja ga je snijela, njegova svojta i njegov otac na
nebesima? Stanovnik zraka, sa zemljom se doimao povezan tek jednim jajetom snesenim
svojedobno u pukotini na litici - ili je njegovo rodno gnijezdo bilo sazdano u uglu nekog oblaka,
istkano od duginih poruba i sutonskog neba, podstavljeno mekom izmaglicom ranog ljeta uzetom sa
zemlje? A nastamba mu sada neki vrletni oblak.

Ulovio sam osim toga i rijetku druinu zlatnih, srebrnih i svijetlobakrenih riba, koje su
izgledale kao niska dragulja. Ah! U mnoga sam jutra na prvi dan proljea zalazio na te livade,
skaui od humka do humka, od vrbova korijena do vrbova korijena, dok divlja rijena dolina i
uma bijahu okupane u istoj i jarkoj svjetlosti koja bi i mrtve probudila kad bi oni, kao to neki
predmnijevaju, snivali u grobovima. Ne treba jaih dokaza besmrtnosti. Sva bia zacijelo ive u
takvoj svjetlosti. Gdje je, Smrti, bila pobjeda tvoja? Gdje je, Grobe, bila pobjeda tvoja?229

Na bi seoski ivot bio umao da nema neistraenih uma i livada koje ga okruuju. Treba
nam tonik divljine - povremeno gacanje po movarama gdje vrebaju buka i poljska koko,
oslukivanje ljukina krianja, mirisanje aputavog aa gdje samo neka divljija i samotnija ptica
svija gnijezdo, a zerdav se ulja trbuhom uz tlo. Usrdni u nakani da sve istraimo i nauimo, u isti
mah zahtijevamo da sve stvari budu tajanstvene i neistraive, da kopno i more budu beskonano
divlji, nesagledani i nedokueni jer su nedokuivi. Prirode nam nikad ne moe biti dovoljno. Mora
nas osvjeiti prizor neiscrpive ivotnosti, neizmjerne i titanske pojave, morska obala s olupinama,
divljina sa ivim i usahlim stablima, olujni oblak i kia koja traje tri tjedna i izaziva poplave.
Moramo svjedoiti prestupanju vlastitih granica i nekom ivotu koji slobodno pase ondje gdje mi
nikad ne lutamo. Razgali nas pogled na leinara koji se hrani strvinom to nam se gadi i
obeshrabruje nas i koji iz toga svog obroka crpi zdravlje i snagu. U jami uza stazu prema mojoj kui
nalazio se uginuli konj zbog kojega sam ponekad skretao s puta, osobito nou kad je zrak bio teak,
ali uvjerenje to mi ga je on pruao u pogledu snanog teka i nenaruiva zdravlja prirode bijae mi
nadoknada. Volim vidjeti kako priroda toliko buja ivotom te si moe priutiti da tisue budu
rtvovane i postaju jedne drugima plijen; da njeni ustroji mogu biti tako spokojno zgnjeeni i satrti
u kaastu masu - punoglavce to ih aplje lakomo gutaju, kornjae i abe pregaene na cesti, kao i
to da u njoj katkad pljute krv i meso! Uz takvu podlonost sluaju, moramo uvidjeti s koliko malo
toga moemo raunati. Mudar ovjek stjee dojam sveope nedunosti. Otrov naposljetku nije
otrov, niti je ijedna ozljeda kobna. Samilost je uvelike neodriva osnova. Ona mora biti ustra.
Njeni zagovori ne trpe stereotipe.
228
229

Engl. sokol lovac.

Parafraza Prve poslanice Korinanima 15,55.

186

Rano u svibnju, hrastovi, orasi, javorovi i drugo drvee, netom se pomaljajui sred borove
ume, pridavali su krajoliku sjaj nalik sunevoj svjetlosti, napose za oblanih dana, kao da se sunce
probijalo kroz maglu te ovdje-ondje slabano obasjavalo obronke. Treega ili etvrtog svibnja vidio
sam gnjurca na jezeru, a tijekom prvoga tjedna u mjesecu uo sam kozodoja, smeeg i obinog
drozda, umskog vivka, zebu i druge ptice. Muholovka je ve ponovno dola i zavirila mi na vrata i
kroz prozor da vidi je li joj moja kua dovoljno piljolika, odravajui se na snanim krilima,
stisnutih kandi, kao da se dri za zrak dok premjerava zemljite. Sumporasti pelud smolastoga bora
ubrzo je prekrio jezero kao i kamenje i trulo drvee uz obalu, tako da ste mogli sakupiti cijelu
bavu. To su oni "sumporni pljuskovi" za koje ujemo. ak i u Kalidasinoj drami o Sakuntali
itamo o "potoiima uto obojenim od zlatnog lotosova praha". I tako su se godinja doba
nastavila odvijati s ljetom, kao to ovjek stupa u sve viu travu.

Tako se zavrila prva godina moga ivota u umi, a druga godina bila joj je slina. Walden
sam napokon napustio 6. rujna 1847.

187

Zakljuak
Bolesnicima lijenici mudro preporuuju promjenu zraka i krajolika. Hvala nebesima, ovdje
nije cijeli svijet. U Novoj Engleskoj ne raste divlji kesten, a i ameriki drozd se ovdje rijetko uje.
Divlja guska vei je kozmopolit nego mi; ona dorukuje u Kanadi, objeduje u Ohiju a za veeru se
kiti u nekom movarnom rukavcu na jugu. ak i bizon donekle ide ukorak s godinjim dobima,
brstei panjake Colorada dok zelenija i slaa trava oko Yellowstonea ne stane ekati na nj. Pa ipak
mislimo da su, ako se plotovi porue a kameni zidovi nagomilaju na naim imanjima, naem ivotu
nadalje postavljene granice a sudbine nam odluene. Doista, ako vas odaberu za gradskog
slubenika, ovoga ljeta ne moete otii u Ognjenu zemlju; ali moete ipak zavriti u zemlji
paklenog ognja. Svemir je iri od naih nazora o njemu.

Trebali bismo, meutim, ee gledati preko palubne ograde naega plovila, poput
znatieljnih putnika, a ne putovati kao glupavi mornari eljajui kuinu. Druga strana globusa
samo je dom onoga s kojim se dopisujemo. Nae je putovanje tek plovidba u irokom krugu, a
lijenici prepisuju lijekove samo za kone bolesti. Netko hita u junu Afriku u potjeru za irafama,
ali to sigurno nije divlja za kojom zapravo smjera. Koliko bi dugo, molim vas, neki ovjek lovio
irafe da moe? ljuke i bene takoer mogu pruiti rijetku zabavu; ali vjerujem da bi plemenitiji
ulov bio ustrijeliti sebe sama.

"Otkrit e, usmjeriv unutra oko,

Tisuu predjela u svom umu duboko
Jo neotkritih. Proputuj ih i stekni znanja
Struna o kozmografiji svog imanja."230

to predstavlja Afrika - to predstavlja Zapad? Nije li naa nutrina bijelo mjesto na

zemljovidu? Makar se pokazala crnom, poput obale, kad bude otkrivena. Je li izvor Nila, Nigera ili
Mississippija, ili pak sjeveroistoni prolaz oko ovoga kontinenta231 ono to elimo pronai? Jesu li
to problemi koji se najvema tiu ovjeanstva? Je li Franklin232 jedini ovjek koji se izgubio te ga
njegova supruga tako gorljivo trai? Zna li g. Grinnell233 gdje je on sam? Budite radije Mungo Park,
Lewis, Clarke i Frobisher234 vlastitih rijeka i oceana; istraite vlastite vie irine - uz tovare
usoljenog mesa da vas odri na ivotu, ako je potrebno; a prazne limenke slaite kao znak nebu pod
oblake. Je li usoljeno meso izumljeno samo radi ouvanja mesa? Ne, budite Kolumbo za cijele nove
230

Iz pjesme "To My Honoured Friend Sir Ed. P. Knight" Williama Habingtona (1605.-1654.).
Prolaz koji povezuje Atlantski i Tihi ocean; naposljetku ga je, 1906. godine, otkrio Roald Amundsen.
232
John Franklin (1786.-1847.), engleski istraiva koji je nestao prilikom jedne ekspedicije.
233
Henry Grinnell (1799.-1874.), Amerikanac koji je pokuao nai Franklina.
234
Mungo Park (1771.-1806.), kotski istraiva Afrike; Meriwether Lewis (1774.-1809.) i William Clark (1770.-1838.)
poveli su ameriku ekspediciju u podruje Louisiane; Martin Frobisher (1535?-1594.), engleski istraiva.
231

188

kontinente i svjetove u sebi, otvarajte nove kanale, ne trgovine nego misli. Svaki ovjek gospodar je
podruja naspram kojega je zemaljsko carstvo tek siuna dravica, greben ostao od leda. Ima ipak
domoljuba koji nemaju samopotovanja te rtvuju vee manjemu. Oni ljube tlo koje tvori njihove
grobove, a nemaju osjeaja za duh koji moda jo udahnjuje ivot njihovoj glini. Patriotizam je crv
u njihovim glavama. Koji je bio smisao one istraivake ekspedicije na Junome moru235, sa svom
tom paradom i trokovima, doli neizravno priznavanje injenice da postoje kontinenti i mora u
moralnom svijetu kojima je svaki ovjek jedna prevlaka ili uvala, a koja on ipak nije istraio, doli
da je lake ploviti tisuama milja kroz hladnou, oluje i meu ljudoderima, u vladinom brodu, s pet
stotina ljudi i djeaka na pomoi, nego istraiti osobno more, Atlantik i Pacifik vlastite samoe.

"Erret, et extremos alter scrutetur Iberos.

Plus habet hic vitae, plus habet ille viae."

Nek lutaju i ispituju tuinske Australce.

Meni vie Boga, njima pak vie puta.236

Ne vrijedi obii svijet da bi se pobrojale make u Zanzibaru 237. No inite makar i to dok ne
uzmognete bolje, i moda pronaete neku "Symmesovu rupu"238 kroz koju ete napokon doprijeti
do nutrine. Engleska i Francuska, panjolska i Portugal, Zlatna obala i Obala robova, svi izlaze na
to privatno more, ali nijedna njihova barka nije se otisnula dotle da izgubi obalu iz vidika, iako je to
bez sumnje izravan put prema Indiji. Ako hoete nauiti govoriti svim jezicima i prilagoditi se
obiajima svih naroda, ako hoete putovati dalje no svi putnici, udomaiti se u svim podnebljima i
nagnati Sfingu da razbije glavu o kamen, samo se pokorite savjetu starog filozofa i "istraite sebe
sama". Za to je potrebno oko i odlunost. Samo poraeni i dezerteri odlaze u ratove, kukavice koji
bjee i uvojauju se. Krenite sada onim najdaljim zapadnim putom, koji ne zastaje na Mississippiju
ili Tihom oceanu, koji ne smjera k nekoj istroenoj Kini ili Japanu, nego vodi izravno kao tangenta
do ove sfere, ljeti i zimi, danju i nou, u zalazak sunca, mjeseca a na koncu i same zemlje.

Navodno se Mirabeau239 odao drumskom razbojnitvu "da utvrdi koliko je odlunosti

potrebno da se ovjek formalno suprotstavi najsvetijim zakonima drutva". Izjavio je da "vojniku
koji se bori u stroju ne treba niti upola toliko odvanosti kao razbojniku" - "da ast i vjera nikad
nisu stajali na putu promiljene i vrste odlunosti". Bijae to muevno, koliko je do ovoga svijeta;
pa ipak dokono, ako ne i oajniki. Razboritiji ovjek zatekao bi se dovoljno esto "formalno
235

Rije je o amerikom istraivanju Antarktika i Tihog oceana iz 1838. godine.

Iz pjesme "Starac iz Verone" etvrtostoljetnoga latinskog pjesnika Klaudijana. Thoreau u svome prijevodu
zamjenjuje Iberce (Iberos) Australcima, a ivot (vitae) Bogom.
237
Aluzija na knjigu Ljudske rase (1851.) Charlesa Pickeringa u kojoj se navode podaci o makama na Zanzibaru.
238
John Symmes objavio je 1818. brouru u kojoj je teoretizirao o tome kako je Zemlja iznutra uplja i nastanjiva.
239
Grof de Mirabeau (1749.-91.), francuski revolucionar.
236

189

suprotstavljen" onome to se dri "najsvetijim zakonima drutva", i to putem pokornosti jo svetijim

zakonima, te bi tako iskuao svoju odlunost a da ne skree s puta. Nije na ovjeku da se na takav
nain postavlja prema drutvu, nego da zadri stav kakav ve ima pokoravajui se zakonima svoga
bia, koji se nikad nee suprotstaviti pravednoj vlasti, ako na takvu kojim sluajem naie.

umu sam napustio s jednako dobrim razlogom s kojim sam u nju i doao. Moda mi se inilo
da mi je ostalo proivjeti jo nekoliko ivota, pa nisam mogao izdvojiti vie vremena za taj.
Neobino je kako lako i nesvjesno upadamo u odreenu koloteinu i utiremo sebi utvrenu stazu.
Nisam jo ivio ondje ni tjedan dana a ve su mi stopala utabala put od vrata do jezera; i premda je
prolo pet ili est godina otkako sam stupao njime, jo je uvijek posve razaznatljiv. Istina, bojim se
da su drugi moebit udarili njime i tako pomogli da ostane utaban. Zemljina je povrina meka i
prijemiva za otiske ljudskih stopala, a tako je i sa stazama kojima putuje um. Kako li su onda
zacijelo istroeni i pranjavi glavni putovi ovoga svijeta, kako duboke koloteine predaje i
prilagoenosti! Nisam elio putovati u kabini, nego ispred jarbola i na palubi svijeta, jer sam ondje
najbolje mogao vidjeti mjeseinu meu gorjem. Sada ne elim silaziti u potpalublje.

U svome sam pokusu nauio barem sljedee: ako netko s pouzdanjem napreduje u smjeru
svojih snova i tei ivjeti ivotom to ga je zamislio, doivjet e uspjeh kakav se u obinim
asovima ne oekuje. Neke e stvari ostaviti za sobom, prijei e nevidljivu granicu; novi, sveopi i
slobodniji zakoni poet e se uspostavljati oko njega i u njemu; ili e se stari zakoni rastegnuti i
protumaiti u liberalnijem smislu njemu u prilog, pa e ivjeti uz ovlatenje vieg reda bi. U mjeri
u kojoj bude pojednostavnio svoj ivot, zakoni univerzuma doimat e se manje sloenima a samoa
nee biti samoa, niti siromatvo siromatvo, niti slabost slabost. Ako ste gradili kule u zraku, va
posao nije nuno izgubljen; ondje i trebaju biti. Sada im poloite temelje.

Smijean je zahtjev to ga postavljaju Engleska i Amerika, da trebate govoriti tako da vas

razumiju. Tako ne rastu ni ljudi ni gljive. Kao da je to vano i kao da nema dovoljno onih koji e
vas razumjeti i bez njih. Kao da priroda moe poduprijeti samo jedan red razumijevanja, kao da ne
moe odravati i ptice i etveronoce, letea jednako kao i puzea bia, i kao da su ku i oj, koje i
vol moe razumjeti, najbolji engleski. Kao da je samo glupost sigurna. Najvema se bojim da moj
izriaj ne bude dovoljno ekstravagantan240, da ne odluta dovoljno daleko onkraj uskih granica moga
svagdanjeg iskustva i tako ne bude primjeren istini u koju sam se uvjerio. Ekstravagancija! To ovisi
o tome kako ste ograeni. Bivol koji se seli i trai nove panjake na drugim irinama nije
ekstravagantan kao krava koja u vrijeme munje prevre vedro, preskae ogradu i juri za svojim
teletom. elim govoriti negdje izvan granica, kao ovjek u trenutku buenja ljudima u njihovim
trenucima buenja, jer uvjeren sam da ne mogu dovoljno pretjerati da bih poloio temelj istinskom
izrazu. Tko se, kad je uo neki napjev, pobojao da e ikada vie govoriti ekstravagantno? U pogledu
budueg ili mogueg, trebali bismo ivjeti posve oputeno i unaprijed neodreeno, da nam obrisi s
te strane budu mutni i magloviti, kao to nae sjene otkrivaju neko neosjetno isparavanje prema
240

Thoreau lomi rije da bi joj istaknuo etimologiju: extra (izvan) i vagare (lutati); otuda je ekstravagancija doslovce
"odlutalost".

190

suncu. Nepostojana istina naih rijei trebala bi neprestano odavati neprikladnost preostalog iskaza.
Njihova se istina smjesta prevodi; ostaje samo njen doslovni spomenik. Rijei to izraavaju nau
vjeru i pobonost nisu konane, pa ipak su viim naravima smislene i miomirisne kao tamjan.

Zato se uvijek sputati na svoje najtuplje opaaje i hvaliti to kao zdrav razum? Najzdraviji
razum je razum usnulih ljudi, koji oni izraavaju hrkanjem. Kadto smo skloni svrstati one u kojih
je pamet i pol uz bok onima polovine pameti, jer uvaavamo samo treinu njihove pameti. Neki bi
nali manu i u jutarnjem rumenilu, ako bi ikad ustali dovoljno rano. "Tvrde", kako ujem, "da
Kabirovi stihovi imaju etiri razliita smisla: privid, duh, um i egzoterini nauk Ved" 241, ali u
ovom dijelu svijeta smatra se osnovom za prigovor ako neije pisanje doputa vie od jednog
tumaenja. Dok Engleska nastoji nai lijek truljenju krumpira242, zar nitko nee uznastojati lijeiti
truljenje mozga, koje je toliko rairenije i pogubnije?

Drim da nisam nerazgovijetan, ali bio bih ponosan kad se u tom pogledu ne bi na mojim
stranicama nalo manjkavosti pogubnije od leda na Waldenu. Junjaki kupci prigovarali su
njegovu plavetnilu, koje je dokaz njegove istoe, kao da je blatnjav, i radije su birali led iz
Cambridgea, koji je bijel, ali ima okus po travuljini. istoa koju ljudi vole kao magla je to
opasuje zemlju, a ne kao modri eter onkraj tog omotaa.

Neki nam pune ui time kako smo mi Amerikanci, a i dananji ljudi uope, intelektualni
patuljci naspram drevnih, pa ak i elizabetanaca. Ali koji je smisao toga? ivi pas bolji je od mrtvog
lava.243 Zar e se ovjek objesiti zato to pripada rasi pigmeja a nije najvei pigmej koji moe biti?
Neka svatko gleda svoja posla i nastoji biti kakav je i stvoren.

Zato bismo tako oajniki hitali k uspjehu i laali se takvih oajnikih pothvata? Ako ovjek
ne dri korak sa svojim druzima, moda je to stoga to uje drugaijeg bubnjara. Neka stupa uz
glazbu koju uje, kojega god takta i koliko god udaljena bila. Nije vano da sazre brzinom jabuke ili
hrasta. Zar da svoje proljee pretvori u ljeto? Ako stanja stvari za koje smo sazdani jo nema, to e
nam zbilja koja ga nadomjeta? Neemo se nasukati na jalovu zbilju. Zar emo se muiti da iznad
sebe podignemo nebo od plavog stakla, a onda, kad ono bude zavreno, zuriti u pravo nezemaljsko
nebo daleko u visinama, kao da onoga prvog niti nema?

ivio jednom u gradu Kuruu umjetnik sklon teiti savrenstvu. Jednoga dana pade mu na um
izraditi ezlo. Prosudivi da je u nesavrenom djelu jedan od sastojaka vrijeme, a da u savreno
djelo vrijeme ne ulazi, rekao je sebi: bit e savreno u svakom pogledu, makar cijeloga ivota ne
241

Iz Histoire de la Littrature Hindoui Garcina de Tassyja; Kabir je indijski mistik iz 15. stoljea.
Godine 1845. Irsku je pogodila "kasna snijet" upropastivi urod krumpira o kojemu je ovisila irska ekonomija te
uzrokovavi glad i masovno iseljavanje u Sjedinjene Drave.
243
V. Propovjednik 9,4.
242

191

radio nita drugo. Smjesta se uputio u umu da potrai drvo, odluan u tome da ezlo ne smije biti
nainjeno od neprikladne grae; i dok je tako tragao i odbacivao prut za prutom prijatelji su ga
postupno ostavljali, jer su u svome poslu starili i umirali, ali on nije ostario ni za tren. Usmjerenost
prema jednom cilju, odlunost i uzviena predanost obdarile su ga bez njegova znanja vjenom
mladou. Budui da se nije pogaao s vremenom, ono mu se sklanjalo s puta te je samo izdaleka
uzdisalo to ga ne moe svladati. Prije nego to je pronaao u svakom pogledu pogodan trupac grad
Kuru pretvorio se u asnu ruevinu, a on je sjeo na jedan od njegovih breuljaka da izguli svoj tap.
Prije no to mu je dao pravi oblik dinastija Kandahara pribliila se kraju te je on vrkom tapa u
pijesku ispisao ime posljednjega iz toga roda pa nastavio sa svojim poslom. Kad je izravnao i
ulatio ezlo, Kalpa vie nije bila polarna zvijezda; a prije no to je na nj nataknuo prsten a vrh mu
ukrasio dragim kamenjem, Brahma se ve mnogo puta probudio i usnuo. Ali zato se zadravam
spominjui sve to? Kad je uinio posljednji potez na svome djelu, ono se pred oima zapanjenog
umjetnika rastvorilo u najkrasnije od svih Brahminih stvorenja. Pravei ezlo on je sazdao nov
sustav, svijet cjelovitih i skladnih razmjera u kojemu su, premda su stari gradovi i dinastije
ieznuli, na njihovo mjesto doli jo krasniji i velebniji. I sada je po gomili svjeeg iverja pod
nogama vidio da je, za njega i njegovo djelo, prijanje protjecanje vremena bilo tlapnja i da nije
proteklo vie vremena no to je potrebno jednoj jedinoj iskri iz Brahmina mozga da padne i zapali
kresivo smrtnoga mozga. Graa je bila ista i njegova umjetnost bila je ista; kakav je mogao biti
ishod doli udesan?

Nijedno lice koje moemo dati nekoj tvari nee nam naposljetku posluiti tako dobro kao
istina. Samo se ona dobro dri. Veinom nismo ondje gdje jesmo, nego u krivom poloaju. Zbog
slabosti svoje naravi mi pretpostavimo neko stanje, unesemo se u nj pa se naemo istodobno u dva
stanja te nam je dvostruko tee iskobeljati se. U sabranim trenucima obaziremo se samo na
injenice, na stanje kakvo jest. Kaite ono to imate kazati, a ne ono to biste trebali. Svaka istina je
bolja od varke. Kotlokrpu Toma Hydea upitali su na vjealima ima li to rei. "Kaite krojaima",
rekao je, "da se sjete napraviti vor na koncu prije prvog uboda." Molitva njegova druga pala je u
zaborav.Koliko god vam ivot bio bijedan, suoite se s njim i ivite ga; ne uklanjajte mu se i ne
ocrnjujte ga. Nije on toliko lo kao vi. Izgleda najbjednije kad ste vi najbogatiji. Zanovijetalo e i
raju imati to prigovoriti. Ljubite svoj ivot, kako god jadan bio. Moda ete doivjeti pokoji
ugodan, ushitan, veliajan sat, ak i u ubonici. Prozori na domu za siromahe zrcale sunce na
zalasku jednako blistavo kao i bogataeve odaje; snijeg pred njegovim vratima u proljee se topi
jednako brzo. Ne vidim zato spokojan duh ne bi ovdje mogao ivjeti jednako zadovoljno i radosnih
misli kao i u palai. esto mi se ini da gradski siromasi provode najneovisniji ivot od sviju.
Moda su naprosto dovoljno veliki da primaju bez zlih slutnji. Veina misli kako im je ispod asti
da ih grad uzdrava, ali ee se dogaa da im nije ispod asti uzdravati se nepotenim sredstvima,
to bi trebalo biti neasnije. Uzgajajte siromatvo kao vrtnu biljku, poput mudraca. Ne zamarajte se
odvie nabavkom novih stvari, bilo odjee ili prijatelja. Izvrnite stare; njima se vratite. Ne mijenjaju
se stvari, mi se mijenjamo. Prodajte svoju odjeu i zadrite svoje misli. Bog e se pobrinuti da vam
ne uzmanjka drutva. Kad bih svakoga dana bio sveden na ugao tavana, kao pauk, svijet oko mene
bio bi jednako velik dokle god bih imao svoje misli. Filozof je kazao: "Vojsci od triju divizija
moete oteti generala i tako je dovesti u pomutnju; ni najpodlijem i najprostijem ovjeku ne moete

192

oduzeti misao."244 Nemojte tako gorljivo teiti tome da se razvijate, da se potinjavate brojnim
utjecajima koji e se vama poigravati; sve je to rasipanje. Smjernost poput tame razotkriva nebeska
svjetla. Sjene siromatva i niskosti skupljaju se oko nas, "i gle! stvoreni svijet iri nam se pred
oima"245. esto nas se podsjea da, ako bi nam podarili i Krezovo bogatstvo, nai ciljevi moraju
ostati isti, a bitno ista moraju ostati i naa sredstva. K tome, ako vam je domaaj ogranien
neimatinom, ako primjerice ne moete kupovati knjige i novine, istom ste svedeni na najznaajnija
i najvitalnija iskustva; primorani ste raditi s materijalom koji daje najvie eera i najvie kroba.
ivot je najslai uz kost. titi vas se od besposlice. Nijedan ovjek ne gubi na nioj razini zbog
velikodunosti na vioj. Suvino bogatstvo moe kupovati samo suvinosti. Novac nije nuan da bi
se kupile potreptine za duu.

ivim u kutu olovnog zida, u iji je sastav uliveno malo slitine za zvona. esto mi za
podnevnog poinka do uiju dopre tintinnabulum246 izvana. To je buka mojih suvremenika. Susjedi
mi govore o pustolovinama s glasovitom gospodom i damama, o uglednicima koje su upoznali za
veerom, no takve stvari me ne zanimaju vie no sadraj Daily Timesa. Zanimanje i razgovor vrte
se mahom oko odjee i manira; ali guska je guska, kako god je odjenuli. Govore mi o Kaliforniji i
Teksasu, o Engleskoj i Indiji, o cij. gosp... iz Georgije ili Massachusettsa, redom o prolaznim i
nestalnim pojavama, dok mi ne doe da iskoim iz njihova dvorita poput onog mamelukog
bega247. Uivam ii svojim putem - ne stupati u povorci sred raskoi i sjaja, na upadljivom mjestu,
nego hodati ukorak s Graditeljem svemira, ako smijem - ne ivjeti u ovom nemirnom, ivanom,
uskomeanom, ispraznom devetnaestom stoljeu, nego stajati ili sjediti zamiljeno dok ono prolazi.
to to ljudi slave? Svi su u nekom organizacijskom odboru i svakoga sata oekuju neiji govor. Bog
je samo trenutani predsjednik, a Webster248 njegov govornik. Volim odmjeravati, smjetati se,
naginjati onome to me najsnanije i najpravinije privlai - ne vjeati se o polugu na vagi i
nastojati teiti manje - ne pretpostavljati neko stanje, nego prihvaati stanje koje jest; putovati
jedinom stazom kojom umijem i na kojoj mi se nikakva sila ne moe oduprijeti. Ne priinja mi
zadovoljstvo podizati luk prije no to sam poloio vrst temelj. Nemojmo se igrati na tankom ledu.
Svugdje postoji vrsto dno. itamo kako je neki putnik upitao djeaka ima li movara pred njim
vrsto dno. Djeak je odvratio da ima. Ali konj je zaas zaglibio sve do kolana pa on ree djeaku:
"Nisi li mi rekao da ova bara ima vrsto dno?" "I ima", otpovrne ovaj, "ali vi jo niste stigli ni do
pola puta." Tako je i s movarama i ivim pijeskom drutva; ali onaj tko to zna ve je stari momak.
Dobro je samo ono to se pomisli, kae ili uini u odreenom rijetkom stjecaju prilika. Ne elim biti
od onih koji e budalasto zabijati avao u same letve ili buku; takva bi me rabota noima drala
budnim. Dajte mi eki i dopustite da napipam utor. Nemojte ovisiti o kitu. Zabijte avao do kraja
pa ga uklijetite tako svojski da se nou moete probuditi i zadovoljno pomisliti na svoj posao posao pri kojemu se neete posramiti zazvati Muzu. Tako e vam Bog pomoi, i samo tako. Svaki
zabijeni avao trebao bi biti jo jedna zakovica u stroju svemira, a vi onaj koji obavlja posao.

244

Konfucije, Analekta IX, 25.

Iz soneta "To Night" Josepha Blanca Whitea (1885.-1841.).
246
Lat. zvonjava.
247
Mameluci su bili egipatska garda, pobijena u pokolju 1811. godine. Tom se prilikom spasio samo jedan beg koji je sa
zida skoio na konja.
248
Daniel Webster (1782.-1852.), uveni govornik i senator iz Massachusettsa; Thoreau je smatrao da je iznevjerio
abolicionizam podupirui Sporazum iz 1850. godine.
245

193

Radije no ljubav, novac, slavu, dajte mi istinu. Sjedio sam za stolom gdje je bilo hrane i vina
u izobilju, a i usluga bijae na visini, ali iskrenosti i istine nije bilo te sam gladan napustio
negostoljubivu trpezu. Gostoprimstvo je bilo hladno kao led. Pomislih kako im nije potreban led da
ih zamrzne. Govorili su mi o starosti vina i toj uvenoj berbi, ali ja sam razmiljao o starijem,
mlaem i istijem vinu iz slavnije berbe koje oni nisu imali niti su ga mogli kupiti. Stil, kua,
zemljite i "zabava" meni ne znae nita. Posjetio sam kralja, ali on me ostavio da ekam u
predvorju i ophodio se kao ovjek nesposoban za gostoprimstvo. U mome kraju bio je neki ovjek
koji je ivio u upljem stablu. Njegovo je ponaanje bilo uistinu kraljevsko. Bio bih bolje uinio da
sam posjetio njega.

Dokle emo sjediti na svojim trijemovima drei se dokonih i ustajalih vrlina koje bi svaki
posao uinile bespredmetnim? Kao da imamo poeti dan paenitvom i unajmiti ovjeka da nam
okopava krumpir, a poslijepodne prakticirati kransku krotkost, milosre i dobrotu s
predumiljajem! Pomislite na kinesku gordost249 i ustajalu samodopadnost ovjeanstva. Ovaj je
narataj pomalo sklon estitati samomu sebi na tome to je posljednji iz glasovite loze, a u Bostonu,
Londonu, Parizu i Rimu, razmatrajui svoje davno podrijetlo, zadovoljno govori o svome napretku
u umjetnosti, znanosti i knjievnosti. Tu su zapisnici filozofskih drutava i javni hvalospjevi
Velikanima! To dobri Adam snatri o vlastitoj kreposti. "Da, poinili smo dobra djela i ispjevali
boanske pjesme koje nikad nee umrijeti" - to jest, dokle god ih mi budemo pamtili. A uena
drutva i velikani Asirije - gdje su oni? Kakvi li smo mi to mlaahni filozofi i eksperimentalisti!
Nijedan meu mojim itateljima jo nije proivio cjelovit ljudski ivot. Moda su ovo tek proljetni
mjeseci u ivotu vrste. Ako smo doivjeli sedmogodinji svrab, u Concordu jo nismo vidjeli
sedamnaestogodinjeg skakavca250. Upoznali smo samo opnu globusa na kojemu ivimo. Nismo
zaronili dva metra ispod povrine niti skoili toliko iznad nje. Ne znamo gdje smo. Usto, gotovo
polovicu svoga vremena vrsto spavamo. Pa ipak, smatramo se mudrima i imamo uspostavljeni
poredak na povrini. Nema ta, duboki smo mislioci, ambiciozni duhovi! Dok stojim nad kukcem
koji puzi meu borovim iglicama na umskom tlu i nastoji se skriti od mog pogleda, pa se pitam
zato gaji tako skromne misli te uklanja glavu preda mnom koji sam mu moebit dobroinitelj i
mogao bih njegovoj vrsti priopiti neku veselu vijest, sjetim se veliajnijeg Dobroinitelja i Uma
koji stoji nada mnom, ljudskim kukcem.

U svijet neprestano pritjeu novine, a mi ipak trpimo nevjerojatnu umalost. Trebam samo
natuknuti kakve se sve propovijedi jo sluaju u najprosvjeenijim zemljama. Tu su rijei kao to su
radost i alost, ali one su samo unjkavo pjevani psalamski pripjev, doim mi vjerujemo u obino i
maleno. Mislimo da moemo mijenjati samo svoju odjeu. Govori se da je Britansko Carstvo silno
veliko i ugledno, a da su Sjedinjene Drave sila prvoga reda. Ne vjerujemo da za svakim ovjekom
nastaju plima i oseka koje mogu otplaviti Britansko Carstvo poput ivera, kad bi se takva misao ikad
249

Kinezi su slovili kao samodopadna i uzdrana eljad.

Seven-years itch ameriki je kolokvijalizam koji oznauje neto to smeta ili traje predugo, a spomenuti skakavac
pripada vrsti koja ivi na sjeveru Sjedinjenih Drava i sedamnaest godina provodi pod zemljom kao liinka, a zatim
izlazi kao odrastao kukac i ivi tek nekoliko tjedana.
250

194

usidrila u njegovu duhu. Tko zna kakav e jo sedamnaestogodinji skakavac izii iz zemlje? Vlada
svijeta u kojemu ivim nije, kao ona britanska, zasnovana u razgovorima uz vino nakon veere.

ivot u nama je kao voda u rijeci. Ove godine moe narasti vie no to ovjek i sluti te
poplaviti spreno kopno; ak bi i ovo mogla biti godina takvih dogaaja, u kojoj e poplava istjerati
sve nae bizamske takore. Zemlja koju obitavamo nije oduvijek bila suha. Daleko u unutranjosti
vidim nasipe to ih je neko davno izlokala rijeka, prije no to je znanost poela biljeiti njene
bujice. Svi su uli priu koja krui Novom Engleskom o jakoj i lijepoj bubi koja je izila iz daske
nekog starog stola od jabukova drveta, koji je pak ezdeset godina stajao u kuhinji nekog seljaka,
najprije u Connecticutu a potom u Massachusettsu - iz jajaca poloenog u ivo stablo jo mnogo
godina ranije, kao to se ispostavilo pri brojanju okolnih godova; tjednima se ulo kako sebi gloe
izlaz, a moda se izlegla zahvaljujui toplini neke are. Tko ne bi osjetio kako mu se vjera u
uskrsnue i besmrtnost uvruje kad uje za to? Tko zna kakav bi krasan i krilat ivot, ije jajace
bijae vjekovima zakopano pod brojnim koncentrinim naslagama drvenila u mrtvome, suhom
ivotu drutva, isprva poloeno u godu zelenog i ivog stabla, koje je postupno poelo sliiti
njegovoj dobrano osuenoj grobnici - te je zapanjena obitelj dotinika, posjednuta oko svearske
trpeze, moebit godinama sluala kako sebi gloe izlaz - mogao nenadano izbiti iz najprostijega
poklonjenog namjetaja da se napokon nauije svoga savrenog ljetnog ivota!

Ne kaem da e John ili Jonathan251 sve to shvatiti; no takva je narav te sutranjice koja nikad
nee svanuti pukim protjecanjem vremena. Svjetlost koja nam trne oi za nas je mrak. Svie samo
dan u kojemu se budimo. Svanut e jo dana. Sunce je tek jutarnja zvijezda.

251

Uobiajeno ime za Engleza odnosno Amerikanca.

195