TARIQ ALI

KNJIGA SALAHUDINOVA
roman

Tariq Ali

Knjiga Salahudinova

Prevela: Senada Kreso

Naslov originala: The Book of Saladin

Tariq Ali, 1998.

Robinu Blackburnu

Objanjenje autora

Svaka romaneskna rekonstrukcija ivota neke povijesne linosti autoru namee problem.
Treba li zanemariti stvarne historijske injenice u interesu dobre prie? Ja mislim da ne treba.
Zapravo, to ovjek vie istrauje zamiljeni unutarnji ivot svojih likova, to postaje vanije da
ostane vjeran historijskim injenicama i dogaajima; to se odnosi i na Kriarske ratove o kojima
su kranski i muslimanski kroniari ostavili sasvim razliita tumaenja onog to se uistinu
zbivalo.
Pad Jeruzalema u I Kriarskom ratu, 1099. godine, zapanjio je islamski svijet, koji je tad
bio na vrhuncu moi. Damask, Kairo i Bagdad bili su veliki gradovi sa izmijeanim
stanovnitvom od preko dva miliona dua bijahu to napredne urbane civilizacije u vrijeme kad
su London i Pariz brojali manje od pedeset hiljada stanovnika. Bagdadski halifa bijae potresen
lakoom s kojom su barbari svladali islamske vojske. Bie to jedan dugotrajna okupacija.
Salaudin (Saladin za zapadnjako uho) bijae kurdski ratnik koji je 1187. godine
oslobodio Jeruzalem. Glavni muki likovi ove pripovijesti zasnovani se na historijskim
linostima. Tu je sam Salahudin, njegova braa, otac, amida i bratii. Ibn Majmon je veliki
jevrejski lijenik i filozof Majmonides. Narator i adi su moje trorevine, i ja za njih preuzimam
punu odgovornost.
ene Demila, Halima i sve druge izmiljene su. ene su tema o kojoj
srednjovjekovna historija uglavnom uti. Salahudin je tako kau kronike imao esnaest
sinova, ali nema ni slova zapisanog o njihovim sestrama i majkama.
Halifa je bio duhovni i materijalni vladar u prvim danima islama. Biran je saglasnou
Poslanikovih najbliih ashaba. Razmirice do kojih je u islamskom svijetu dolo na kraju su
dovele do nastanka dva suprotstavljena tabora i duboke podjele meu Muhamedovim politikim
nasljednicima. Suniti su priznavali Bagdadskog halifu, ali su graanski rat i ijitski uspjesi doveli
do uspostavljanja Fatimidskoga halife u Kairu, dok su suniti, koje e kasnije Abasidi raseliti, svoj
vrhunac doivjeti uspostavom halifata u Kordobi, u muslimanskoj paniji.
Salahudinova pobjeda u Egiptu dovela je do raspada fatimidske dinastije te je cijelu
arapsku regiju dovela pod nominalnu upravu Bagdadskog halife. Salahudin je tada imenovan za
sultana (kralja) Sirije i Egipta ime je postao najmoniji voa srednjovjekovnog arapskog svijeta.
5

Mongolske horde e unititi Bagdadski halifat 1258. godine, i on se ugasio sve do obnove u
Osmanskoj Turskoj.

Tariq Ali
Juni 1998. godine

KAIRO

Na preporuku Ibn Majmona,

postadoh sultanov pisar od povjerenja

Godinama nisam pomislio na na stari dom. Bijae davno kad se dogodio onaj poar.
Moja kua, moja ena, ker mi i dvogodinji unuk - svi zatoeni u kui kao ivotinje u kavezu.
Da sudbina nije tako htjela, ni od mene ne bi ostalo nita do aka pepela. Koliko sam samo puta
poelio da sam i ja bio tamo - u agoniji, s njima zajedno.
Bolne su to uspomene i ja ih nastojim potisnuti. A opet, danas, kad poeh pisati ovu
pripovijest, prizor one uklete sobe, gdje je jednom sve i zapoelo, opet se javi. Peine naeg
sjeanja doista su nepredvidljive i neobine. Stvari davno zaboravljene, skrivene po okovima
iznenada izbiju na svjetlo dana. I ja sad sve vidim jasno. Tako jasno kao da je vrijeme stalo.
Bijae to jedne hladne zimske noi u Kairu, godine 1181. po kranskom kalendaru. Na
ulicama se uo samo mijauk maaka. Rabin Musa ibn Majmon, stari prijatelj nae porodice i njen
samoimenovani lijenik, svratio je kod mene nakon to je posjetio kadiju Fadila, kome zadnjih
nekoliko dana neto nije bilo dobro.
Upravo smo veerali i utke pijuckali aj od metvice; oko nas, posvuda po podu, debeli,
areni vuneni ilimi, jastuci od svile i kadife. Velika okrugla pe, puna uglja, gorjela je u sredini
sobe, odailjui blage talase topline. Leei na podu mogli smo vidjeti odsjaj vatre na staklenoj
kupoli iznad nas, te se inilo da je i samo nebo bilo osvijetljeno.
Razmiljao sam o jednom naem ranijem razgovoru. Moj je prijatelj tad pokazao svoju
ljutitu i gorku stranu, koja me i iznenadila ali nekako i umirila. Jer, na je svetac bio ovjek kao i
svi drugi. Masku je nosio samo pred tuincima. Tom prilikom smo priali o okolnostima koje su
ga izgnale iz Andalusa i natjerale da se otisne na petnaest dugih godina lutanja od Kordobe do
Kaira. Deset godina je on, u meuvremenu, proivio u gradu Fesu, u Magrebu. Tamo se cijela
njegova porodica morala pretvarati da su sljedbenici Vjerovjesnika Islama. Ibn Majmona je
sjeanje na to ljutilo. La ga je uvijek ljutila. La mu prosto nije bila u prirodi.
Nikad ga nisam uo da tako govori. Zapazio sam promjenu na njemu. Oi bi mu zasjale
kad bi govorio, stiskao je ruke. Pitao sam se je li ta uspomena kod njega izazvala zabrinutost za
vjeru, pogotovo za vjeru na vlasti, vjeru nametnutu maem. Ja sam bio onaj koji razbi tiinu.
8

"Je li mogu svijet bez vjere, Ibn Majmone? Nai su stari imali mnogo bogova. Svoju
vjeru u vlastitog boga koristili su u borbi protiv onih koji su se klanjali drugom. Sada imamo
jednog, pa se opet -iz nude - moramo i oko njega boriti. I sve se svelo na rat oko tumaenja.
Kako tvoja filozofija tumai tu pojavu?"
Pitanje ga razgali, ali, prije no to mi odgovori, zausmo glasno kucanje na vrata, a njemu
nestade osmijeha sa lica.
"Oekuje li koga?"
Odmahnuh glavom. On se nagnu da zgrije ruke na vatri. Obojica smo se umotali u vunene
deke, a ipak nam je bilo hladno. Instinktivno sam znao da je ovaj zakanjeli posjetilac doao radi
mog prijatelja.
"Samo sluga monog ovjeka ovako kuca", uzdahnu Ibn Majmon. "Moda je kadiji gore
pa u ga morati obii."
Moj sluga Ahmed ue u sobu sa bakljom koja mu je drhtala u ruci. Za njim ue ovjek
srednjeg rasta, obinih crta lica i svjetlo-rie kose. Umotan u deku, hodao je blago hramajui
desnom nogom. Opazih izraz straha na Ibn Majmonovom licu, dok se pridizao da se nakloni
posjetiocu. Nikad ranije nisam vidio tog ovjeka. To zacijelo nije bio kadija, jer njega sam znao.
I ja ustadoh i poklonih se. Moj se posjetilac nasmijei kad shvati da ga ne poznajem.
"Oprostite to smetam ovako kasno. Kadija mi je kazao da je Ibn Majmon u gradu i da e
no provesti u tvojoj asnoj kui. Ja sam u kui Isaka Ibn Jakuba, nije li tako?"
Klimnuh glavom.
"Nadam se", ree stranac, blago se nagnuvi, "da e mi oprostiti to dooh ovako
nenajavljen. Ne prua mi se esto prilika da u jednom danu sretnem dva tako velika mudraca.
Dvoumio sam se bi li mi bilo mudrije poi rano na poinak ili popriati sa Ibn Majmonom. I
odluih da bi mi njegove rijei mogle biti korisnije od sna. I evo me sad s vama."
"Svaki prijatelj Ibn Majmonov ovdje je dobrodoao. Molim te, sjedni. Moemo li ti
ponuditi tanjir orbe?"
"Mislim da bi ti to prijalo, Komandante hrabrih", ree Ibn Majmon tiho.
Tek tad shvatih da sam u sultanovom drutvu.Jusuf Salahudin lino. U mome domu.
Kleknuh smjesta i dotaknuh mu elom stopala.
"Oprosti to te nisam prepoznao, Visosti. Ovaj rob te moli za oprotaj.
On se samo nasmija i podie me na noge.

"Ne drim ja ba do robova. Skloni su pobuni. Ali bih ti bio zahvalan za malo orbe."
Kasnije, nakon to pojede orbu, sultan se poe raspitivati o porijeklu zemljanih posuda u
kojima mu je orba bila posluena.
"Da nisu nainjene od armenske crvene gline?"
Klimnuh, iznenaen.
"Moja je nana imala vrlo sline. Koristila ih je samo za svadbe i denaze. Govorila mi je
da potjeu iz njenog sela u armenskim planinama."
Kasnije, iste te noi, sultan objasni Ibn Majmonu da mu je potreban pisar u kojeg bi
mogao imati povjerenja. Htio je nekog kome bi mogao diktirati svoja sjeanja. Njegov je sekretar
bio preve zaokupljen svakovrsnim spletkama. Nije mu se moglo sasvim vjerovati. A znao je i
zamagliti smisao rijei kako bi mu posluile u buduim igrama.
"Ti dobro zna, prijatelju moj", ree sultan, gledajui Ibn Majmona pravo u oi, "da dou
vremena kad su nam ivoti svakog trena u opasnosti. Okrueni smo dumanima. Nemamo
vremena misliti ni na to drugo do kako preivjeti. I tek kad prevlada mir ovjek moe sebi
dopustiti luksuz da se osami sa svojim mislima."
"Kao sad?" ree Ibn Majmon.
"Ba kao sad", promrmlja sultan. "Treba mi neko kome u vjerovati, i ko se nee bojati da
otkrije istinu jednom kad ja budem tek aka praine."
"Poznajem osobu kakvu sultan trai", ree Ibn Majmon, "ali ima jedna nezgoda. Nikad se
ne zadrava dugo u jednom gradu te e pisar morati s tobom putovati, ili emo morati nai
drugoga pisara u Damasku.
Sultan se nasmijei.
"A to ne? I trei grad je na vidiku. Nadam se da u uskoro u Kadisiju. Tako da e mi
moda trebati i tri pisara. Za svaki od tri grada. Budui da sam ja autor, nastojau da se ne
ponavljam."
Moj prijatelj i ja zanijemismo od uda. Jedva smo skrili uzbuenje to, ini mi se, bjee
ugodno naem uzvienom gostu. Jeruzalem, ili Kadisija, za islamski svijet je bio okupirani grad.
Franci su postali i oholi i bezobzirni. Sultan je upravo najavio, i to u mom domu, da kani
dumane otjerati.
Vie od trideset godina smo mi, koji smo oduvijek ivjeli u ovom dijelu svijeta, i Franci,
to dooe preko mora, stalno jedni drugima bili za vratom. Jeruzalem im je pao u ruke 1099.

10

godine. Drevni grad bijae tad sruen i uniten, ulice natopljene jevrejskom i muslimanskom
krvlju. Tu je sudar izmeu barbara i naeg naroda bio suroviji no u primorskim gradovima.
Jevreji i muslimani, sve do jednog, bili su pobijeni. Vjernici po damijama i sinagogama u svim
naim krajevima digoe se na noge, uasnuti vijestima o tom zloinu. Proklinjali su barbare sa
Zapada i zaklinjali se da e se osvetiti za ta besramna nedjela osvete. Moda je sad kucnuo taj
as. Moda je tiha samouvjerenost ovoga ovjeka opravdana. Srce mi stade kao ludo udarati.
"Moj prijatelj Ibn Jakub, ijem si domu noas uinio ast svojom posjetom, Visosti, jedan
je od najpouzdanijih uenih ljudi nae zajednice. Ne mogu zamisliti boljeg pisara od njega. On
nikom ni rije nee prenijeti."
Sultan me dugo gledao.
"Jesi li spreman?"
"Tvoj sam sluga, Komandante odanih. Uz jedan uslov."
"Reci."
" Proitao sam mnoge knjige o kraljevima iz starine. Vladar se obino prikazuje kao Bog
ili kao ejtan, ovisno o tome je li njegov hroniar odani dvorjanin ili neprijatelj. Takve knjige su
bez vrijednosti. Tamo gdje se istina i neistina tako grle, dijelei istu postelju, teko ih je
razlikovati. Meni treba dozvola, Visosti, da ti postavljam pitanja koja bi mogla osvijetliti smisao
svake zgode vaeg ivota. Moda to nee biti potrebno, jer svi smo svjesni kakve su ti brige na
pleima, te ja ..."
Prekinu me smijehom.
"Moe me pitati togod ti volja. Dajem ti tu privilegiju. Ali, moda ti neu uvijek
odgovoriti. To je, opet, moja privilegija."
Naklonih mu se.
"Redovno e dolaziti u palau, nai susreti ne mogu ostati tajni, ali bih cijenio tvoju
diskreciju i tanost. Ima ih oko mene, ukljuujui i naeg dragog kadiju, Fadila, koji e ti biti
zavidni. Jer, na kraju krajeva, i na je Fadil darovit pisac i kao takav veoma cijenjen. I on bi
zacijelo mogao zapisati ta mu ja izdiktiram, ali njegov jezik je previe kien, previe ukraen za
moj ukus. On odjene priu u toliko arenih rijei da joj je esto teko razaznati pravi smisao. On
kao da onglira rijeima, maioniar koji je majstor privida.

11

"elim da biljei to tanije ono to kaem, bez ikakvog ukraavanja. Doi ujutro u
palau pa emo rano poeti. A sad mi oprosti, htio bi se posavjetovati sa Ibn Majmonom oko
jedne line stvari."
Izioh iz sobe.
Sat kasnije, kad uoh da ih pitam bi li rado pojeli jo jednu iniju pilee orbe, uo sam
rijei svog prijatelja - glasno i jasno.
"esto sam govorio tvome kadiji da naa duevna osjeanja, ono to duboko u sebi
utimo uveliko mijenja nae zdravlje. Svako osjeanje koje Tvoju visost uzruja mora se nekako
smiriti. Valja im otkriti i lijeiti uzrok. Jeste li mi ba sve kazali?"
Odgovora ne bi. Koji minut potom, sultan napusti moj dom. Nikad se vie tu nije vratio.
Njegove sluge su dolazile redovno, sa darovima za moju porodicu, ovcama i kozama u slavu
muslimanskog praznika Fitra, kojim se obiljeava Abrahamovo rtvovanje.
Od te noi, pa sve do dana kad je krenuo u Jeruzalem, svaki dan sam viao sultana. Nekad
mi ne bi dao da se vraam kui ve su mi dodijelili odaju u palai. Sljedeih osam mjeseci moj je
ivot bio obuzet sultanom Jusufom Salahudin ibn Ejubom.

2
Upoznah adija, a sultan mi poe
diktirati svoja sjeanja

12

Ibn Majmon me je ve bio upozorio da se sultan rano budi. Budio se prije sabaha, uzimao
abdest, ispijao vr mlake vode a onda bi uzjahao konja i krenuo u gorje Mukatam, na kraju grada.
Tu se podizala utvrda. Sultan, i sam veoma zainteresiran za arhitekturu, esto je donosio odluke o
gradnji umjesto glavnog neimara. Jer, samo je on znao da svrha ove utvrde nije bila odbrana
Kaira od Franaka, ve odbrana sultana od narodne bune.
Grad je bio nadaleko uven po nemirima. Planuli bi brzo, i privlaili raznorazne skitnice i
nezadovoljnike. Stoga je Kairo plaio svoje vladare.
Sultan je na ovaj nain provjeravao vlastita umijea ali i vjetinu svojih konja. Nekad bi
poveo i Afdala, svog najstarijeg sina. Afdalu nije bilo vie od dvanaest godina, a ovo mu bjee
prvi dui boravak u Kairu. Sultan je ovo vrijeme koristio da ga podui vjetini i politici ratovanja.
Dinastije, pravo govorei, raaju se ali i gase na bojitima. Salahudina su tome poduili njegov
otac Ejub i amida irkuh.
Kad se sultan sutradan ujutro vratio, ja sam ve bio u palai. Dotaknuh nijemo elo, u
znak pozdrava.
"Doao si u pravi as, Ibn Jakube", ree i sjaha s konja. Bio je crven u licu i znojan, a oi
su mu sjale kao u djeteta. Srea i zadovoljstvo su mi bili ispisane na licu.
"Ovo je dobar znak za na posao, prijatelju moj. Okupau se, pa emo zajedno
dorukovati u biblioteci. Imamo cijeli sat nasamo, prije no se kadija pojavi. adi e ti pokazati
put."
Stari kurdski ratnik, star devedesetak godina, sa bradom bijelom kao planinski snijeg,
uhvati me za lakat, i blago povede u biblioteku. Bio je sultanov sluga mnogo prije no to se Jusuf
rodio, i mnogo prije no to e Ejub i brat mu irkuh sii sa planina u mesopotamske ravnice.
"Ja, adi, nauio sam sultana da jae i isue ma kad mu je bilo manje od osam godina.
Ja, adi ..."
U normalnim okolnostima, ja bih starca paljivo sasluao, i ak ga propitivao, ali toga
dana misli su mi bile drugdje. Bila je to moja prva posjeta palai, i bilo bi glupo poricati da sam
bio vrlo uzbuen. Odjednom, moja je zvijezda bila u usponu. Postao sam osoba od povjerenja
najmonijeg vladara svijeta.

13

Uveli su me u najslavniju biblioteku naega grada, gdje je samo filozofskih knjiga bilo
vie od hiljadu. Sve je bilo tu, od Aristotela do Ibn Rudija, od astronomije do geometrije. Ovdje
je Ibn Majmon dolazio kad je htio pogledati medicinske recepte i formule Kindija, Sahlan ibn
Kejsana i Abul Fadil Dauda. I, naravno, majstora samog, Razija, najveeg od svih. Ibn Majmon
je htio da se, kad umre, tu uvaju i njegove knjige i spisi.
Kad sam se naao u biblioteci, opinila me njena veliina tako da sam uskoro bio sasvim
izgubljen u uzvienim mislima. Ove su knjige meu svojim izuzetnim koricama uvale stoljea
znanja i nauke. Tu je bio i poseban odjeljak sa knjigama koje se nigdje drugo nisu mogle dobiti,
djela optuena za herezu. Takve knjige mogu biti od pomoi u oslobaanju zarobljenog uma.
Mogle su se itati samo u itaonicama Dar al-Hikme, i to samo ako je italac bio spreman dobro
potkupiti bibliotekara. A ak ni tad se nije svaka mogla dobiti.
Knjiga Sirat al-Bakri Abdul Hasana Al-Bakrija, naprimjer, nestala je sasvim iz knjiara i
javnih biblioteka. Jedan uitelj sa Azhara napao je tu knjigu, ivotopis Poslanika Islama, kao
potpunu izmiljotinu. On je bio taj koji je muslimanima na svakoj dumi govorio kako se Bakri
pri u paklu zbog te svoje bogohulne knjige.
A sad je pred mojim oima bila ta uvredljiva knjiga. Ruke su mi se pomalo tresle kad sam
je uzeo sa police i poeo itati prve redove. Djelovala mi je sasvim pravovjerno. Bio sam toliko
obuzet itanjem da nisam primijetio ni golemog adija kako klanja na serdadi okrenutoj prema
Mekki, niti iznenadni ulazak sultanov. Prekinuo me u mom snatrenju.
"Snivati i znati je bolje no moliti se i biti neznalica. Slae li se, Ibn Jakube?"
"Oprosti mi, Visosti, bijah..."
Dade mi znak da sjednemo. Posluen nam je doruak. Sultan bjee zamiljen. Smjesta me
obuze neki nemir. Jeli smo utke.
"Koji je tvoj metod rada?"
Iznenadi me.
"Nisam siguran da razumijem pitanje, Komandante smjelih."
Nasmija se."Ma, hajde, prijatelju. Ibn Majmon mi je kazao da izuava povijest. Bio je
pun hvale za tvoje nastojanje da napie povijest svog naroda. Zar je moje pitanje tako teko?"
"Radim po metodu velikog Tabarija. Piem strogo hronoloki. Provjeravam istinitost
svake bitne injenice razgovarajui sa onima ije je znanje neposredno. Kad naiem na vie
razliitih verzija neke injenice, od raznih pripovjedaa, obino ih sve prenesem itaocu."

14

Sultan prasnu u smijeh.

"Sam sebi skae u usta. Kako moe biti vie od jedne verzije iste injenice? Moe biti
jedna; jedna ispravna i nekoliko pogrenih."
"Sultan govori o injenicama. Ja govorim o historiji."
Nasmijei se.
"Da krenemo?"
"Da krenemo od poetka?"
"Pretpostavljam da bi tako trebalo", promrmlja on, "kad ve toliko dri do hronologije.
Meni se opet ini da bi bilo bolje da ponemo od trenutka kad sam prvi put svojim oima ugledao
Kairo?"
"Poetak, sultane. Poetak. Tvoj poetak. tvoja prva sjeanja."
Ja sam imao sree. Nisam bio najstariji sin pa se od mene nije mnogo oekivalo. U velikoj
sam mjeri bio preputen sam sebi i uivao u velikoj slobodi. Ni moja pojava ni ponaanje ni za
koga nisu predstavljali prijetnju. Bijah vrlo obian djeak. Ti me sad vidi kao sultana, okruenog
svim simbolima moi. Impresioniran si, ak te malko strah. Brine se da ti se, prekorai li neke
granice, glava moe otkotrljati u prainu. Taj je strah prirodan. Tako djeluje mo na sve sultanove
podanike. Ali, ista ta mo moe i najmanjeg ovjeka pretvoriti u osobu golemih razmjera.
Pogledaj me. Da si mene i ahin aha znao kad smo bili djeca, ne bi ni pomislio da bih ja mogao
postati sultan Misira. I bio bi u pravu. Jer, sudbina i povijest su se udruile da me uine onim to
sam sad.
Jedina osoba koja je u meni neto vidjela je bila moja nana sa oeve strane. Kad mi je bilo
devet ili deset godina, gledala je kako s prijateljima pokuavam ubiti zmiju. I mi smo se, zna,
kao i sva djeca natjecali u tim budalatinama. Pokuavali bi dograbiti zmiju za rep, zamahnuti i
glavu joj razbiti o kamen ili, to su inili hrabriji meu nama, nagaziti joj glavu nogom.
Nana je tako jednom promatrala taj prizor i onda me zovnula.
"Jusufe! Jusufe ibn Ejubov! Da si iz ovih stopa doao ovamo!"
Ostali su se djeaci razbjeali, a ja sam polagano doao do nje, oekujui da me oamari.
Moja je nana imala nesnosnu ud, bar mi je tako adi priao. Jednom je oamarila moga oca kad
je on ve bio odrastao ovjek. Niko se nije usuivao da je pita ta joj bi. Moj je otac samo iziao

15

tako da, bar se tako pria, mati i sin godinu dana nisu progovorili. I na kraju je moj otac bio taj
koji je molio za oprotaj.
Na moje uenje, nana me je zagrlila i poljubila u oba oka.
"Neustraiv si, dijete, ali budi oprezan. Ima zmija koje mogu ugristi ak i kad ih uhvati
za rep."
Sjeam se da sam mi je laknulo i da sam se nasmijao. Tad mi je ispriala san koji je
sanjala kad sam se rodio.
"Jo si bio u majinom stomaku. Mislim da si bio nemirna beba, vrtio si se i udarao. Tvoja
se mati znala aliti da joj se nekad ini da nosi drijebe. Jedne sam noi sanjala da se golema
zmija, od onih to su kadre progutati cijela ovjeka, poela primicati tvojoj majci koja je
nepokrivena leala na suncu. Mati ti je otvorila oi i poela se znojiti. Htjela se pomaknuti, ali joj
je tijelo bilo kao od olova. A zmija je polagano dopuzala do nje. U to trenu se, iznenada, poput
kapije arobne pilje njen stomak otvori. Izie dijete, sa sabljom u rukama, i jednim monim
udarcem odrubi zmiji glavu. Pogleda svoju majku i vrati joj se u stomak. Bie ti meni veliki
ratnik, sinko. Zapisano ti je u zvijezdama i sam e te dragi Allah voditi."
Otac i amida su se smijali nani i njenim smijenim snovima, ali je to njeno tumaenje
ve tad na mene pozitivno djelovalo. Bila je prva osoba koja me shvatala ozbiljno.
Njene su rijei sigurno ostavile traga. Nakon tog dogaaja, zapazio sam da me je
Esadudin irkuh, moj amida, poeo paljivo promatrati. Lino se postarao da savladam umijee
jahanja i maevanja. On me nauio svemu to znam o konjima. Zna li ti, Ibn Jakube, da ja znam
genealogiju svakog slavnog konja u naim vojskama. Iznenaen si. Jednom emo popriati o
konjima.
Kad zamirim i ponem razmiljati o svojim najranijim sjeanjima, prva slika koja iskrsne
predamnom stari su grki hramovi u Baalbeku. ovjek zadrhti od divljenja i strahopotovanja
pred njihovom veliinom. Kapije to su vodile u dvorite jo su netaknute. Nema dvojbe da su
bile graene za bogove. Moj otac, kao predstavnik velikog sultana Zengija od Mozula, bijae
komandant utvrde i njene odbrane od sultanovih protivnika. U tom sam gradu odrastao. U starini
se zvao Heliopolis, i tu su slavili Zevs, Hermes i Afrodita.
Kao djeca, podijelili bismo se u grupe i igrali murke oko nogu njihovih statua. Nita ne
moe potaknuti djetinju matu kao ruevine. Bilo je neke arolije u tom drevnom kamenju.
Sanjario sam stalno o tim prolim vremenima. Do tada je za mene svijet prolosti bio potpuna

16

zagonetka. Za nas je oboavanje idola bila najgora hereza, koju su dragi Allah i njegov Poslanik
uklonili iz ovoga svijeta. A opet, ti hramovi i prizori Afrodite i Hermesa - naroito njih dvoje bili su arobni.
Razmiljali smo o tome kako bi bilo uzbudljivo ivjeti u tim vremenima. esto smo se
znali prepirati oko bogova. Ja sam bio za Afroditu, moj stariji brat Turan ah je, opet, volio
Hermesa. A to se Zevsa tie, jedino to je od njegove statue ostalo bile su noge, a noge mu nisu
bile ba zanosne. Mislim da je ostatak statue Zevsa iskoriten za gradnju utvrde u kojoj smo mi
tada ivjeli.
adi, zabrinut da bi nas te ruevine mogle iskvariti znao nas je otud otjerati . Govorio nam
je da su bogovi u stanju ovjeka pretvoriti u kamenu statuu ali mu ostaviti pamet. Izmiljao je
prie o tome kako se dini i demoni, i drugi neboiji stvorovi, okupljaju na tim ruevinama za
punog mjeseca. I jedino o emu su oni tad priali bilo je kako zgrabiti i pojesti neko dijete.
Stotine, hiljade djece su tokom stoljea pojeli dini, govorio nam je dubokim glasom. A onda bi
nas, ugledavi nam strah u oima, utjeio. Nama nee nita nakoditi, govorio je, jer smo u
Allahovim i Poslanikovim rukama.
adijeve su prie samo dodavale privlanost tom mjestu. Raspitivali smo se kod njega o
tri boanstva, dok su nam neki uitelji u biblioteci otvoreno priali o narodima iz starine i
njihovim vjerovanjima. Njihovi bogovi i boginje bili su nalik ljudima. Jedina razlika je u tome da
oni nisu umirali. ivjeli su vjeno na svojim nebesima, koja ipak nisu isto to i na denet.
"Jesu li oni i sad na svojim nebesima?" sjeam se da sam jedne noi upitao svoju nanu.
Naljutila se.
"Ko ti to puni glavu tim budalatinama? Tvoj e otac narediti da im se odsijee jezik. Oni
su oduvijek bili samo statue, ludo dijete. Ljudi su u to doba bili jako glupi. Oboavali su idole. U
naem dijelu svijeta na je Poslanik, mir neka je njegovoj dui, ukinuo i te statue i njihov utjecaj."
Sve ta su nam govorili samo je uvealo nau opinjenost. Nije bilo toga ko bi nas od njih
mogao odvojiti. Jedne noi, za puna mjeseca, starija djeca, sa mojim bratom na elu, odluila je
da ode do Afroditinog hrama. Mene su naumili ostaviti, ali sam ih uo kako se doaptavaju i
zaprijetio da u sve rei nani. Brat me dobro odalamio, ali shvatio je i ta mu prijeti ako me
izostavi iz igre.
No je bila ledena. Mada umotan u deku, zubi su mi cvokotali a vrh nosa mi se ukoio.
Polagano smo se iskrali iz tvrave. Svi smo bili prestravljeni a ja se i sad sjeam se koliko sam se

17

bunio kad su me natjerali da dvaput stanem i pomokrim se po korijenju nekog starog drveta.
Malo smo doli sebi kad smo se primakli Afroditi. Nita se nije ulo osim sovuljaga i pasa. Od
dina nije bilo traga ni glasa.
Ali, kad smo kroili u mjeseinom obasjano dvorite hrama, zausmo udne zvuke.
Pretrnuo sam od straha i vrsto se stisnuo uz Turan aha. ak je i njega bilo strah. Polagano smo
dopuzali do mjesta s kojeg se ula buka. A tamo, ispruen pred nama - adi, na sve etiri, trzao se
naprijed-nazad, dok mu je crna kosa vijorila na vjetru. Radio je "ono" kao magarac, a mi se, kad
shvatismo da je to on, nismo mogli suzdrati. Na se smijeh prolomio praznim dvoritem,
pogodivi adija kao maem. Okrenu se i stade nas kleti i psovati. Uspjeli smo mu nekako utei.
Sutradan, moj brat se isprsi i suoi se s njim.
"Onaj je sinonji din imao guzicu koja nam bijae odnekud poznata, adi?"
Salahudin zastade i nasmija se. Kako to obino biva, upravo tad u biblioteku ue adi sa
porukom. Sultanov smijeh je bio najglasniji ba kad adi zausti da mu se obrati. Zapanjeni sluga
nas je naizmjence zagledao, a ja se jedva svladah, mada sam u sebi urlao od smijeha.
Sultan objasni adiju o emu mi je upravo pripovijedao. Ovaj se zacrveni i bijesno neto
ree Salahudinu na kurdskom, i bijesan izjuri iz odaje.
Sultan se opet nasmija.
"Zaprijetio mi je osvetom. Ispriale on tebi svoje prie o mojoj mladosti u Damasku.
Tvrdi da je uvjeren da sam ih ja zaboravio.
Na se prvi sastanak tu zavri.
Iziosmo iz biblioteke i sultan mi dade rukom znak da ga slijedim. Hodnici i odaje kroz koje smo
prolazili bijahu ukraene svakovrsnom svilom i kadifom, te zlatom i srebrom optoenim
ogledalima. Nikad nisam vidio toliku rasko.
Sultan mi ne dade priliku da se iuavam. Koraao je hitro, a duba mu se njihala na
vjetru. Uosmo u odaju za prijeme. Ispred nje je stajao nubijski straar sa sabljom o pojasu.
Nakloni se kad smo ulazili. Sultan sjede na uzdignuti podijum, pokriven purpurno crvenom
svilom i uukan jastucima od satena i zlatnog brokata.

18

Kadija je ve bio stigao u palau da urui dnevni izvjetaj i da se posavjetuje. Pozvae ga

u odaju za prijeme. Kad ue i nakloni se, ja krenuo van. No, na moje iznenaenje, sultan ree da
ostanem gdje sam. Htio je da pratim i zabiljeim sve to je vrijedno da se zabiljei.
esto sam viao kadiju Fadila na gradskim ulicama, u pratnji uvara i slugu, simbola
moi i autoriteta. Bio je utjelovljenje drave. Ovaj je ovjek predsjedavao Divan al-inom,
dravnim vijeem, i osiguravao da u Misiru sve tee glatko i po propisima. Nekad je on halifima
Fatimidske dinastije i njihovim ministrima sluio sa istim arom koji je sad poklanjao ovjeku
koji ih je zbacio sa vlasti. Bio je utjelovljenje trajnosti misirskih institucija. Sultan mu je vjerovao
i kao vijeniku i kao ovjeku, a kadija se nikad nije usuivao dati neeljen savjet. On je bio taj
koji je sainjavao slubena i lina pisma, nakon to bi mu sultan ukazao na to to eli rei.
Sultan me je predstavio kao svog vrlo posebnog, linog pisara. Ustadoh i naklonih se pred
kadijom. On se nasmijei.
"Ibn Majmon mi je mnogo priao o tebi, Ibn Jakube. On cijeni i tvoju uenost i tvoja
umijea. Meni je to dovoljno."
Naklonih mu se sa zahvalnou. Ibn Majmon me je upozorio da bi me kadija, ako bi
poeo svojatati sultana i ako mu moje prisustvo ne bi odgovaralo, mogao bez p muke ukloniti sa
ovog svijeta.
"A moj pristanak, Fadile", upitno e sultan. "Zar to nita ne znai? Prihvatam da nisam ni
veliki mislilac ni pjesnik kao ti, niti sam filozof ni ljekar kao na dobri prijatelj Ibn Majmon. Ali
mora priznati da i ja znam ocijeniti ovjeka. Ja sam taj koji je odabrao Ibn Jakuba."
"Sultan se ruga ovom poniznom slugi", odgovori kadija, sa blagim tonom dosade u glasu,
kao da je htio rei da danas ba nije raspoloen za tu igru.
Nakon tih prvih zakoljica u kojima ipak prihvati dalja zadirkivanja svoga gospodara,
kadija u kratkim crtama izloi kljune dogaaje protekle sedmice. Ovo je bio rutinski izvjetaj o
najsitnijim pitanjima koje se tiu voenja drave, ali teko je bilo ne biti opinjen kadijinim
majstorskim vladanjem jezikom. Svaka je rije bila paljivo odabrana, svaka reenica fino
sklopljena, a zakljuak uvijek u kupletu. Ovaj je ovjek doista bio impresivan. Cijeli izvjetaj
potraja jedan sat, a kadija nijednom ne posegnu za komadiem papira da se podsjeti. Kakav
praznik pamenja!
Sultan je bio naviknut na ove kadijine izvjetaje, i uini mi se da je zaklopio oi, i to
podue, dok je njegov savjetnik kieno govorio.

19

"A sad prelazim na jednu vanu stvar u kojoj mi treba tvoja odluka, gospodaru. Radi se o
tome da je jedan tvoj oficir ubio drugoga."
Sultana to razbudi.
"A to mi to prije ne ree?"
"Dogaaj o kojem govorim desio se prije samo dva dana. Cijeli sam dan juer proveo
tragajui za istinom. I tek ti sad mogu ispriati cijelu priu.
"Sluam te, Fadile."
Kadija zapoe svoju priu.

3
Pria o nesavladivoj strasti: o Halimi i sultanovoj presudi

Mesududin, kao to se sjea, jedan je od tvojih najhrabrijih oficira. Mnogo se puta borio
uz tebe. Prije dva dana, ubio ga je ovjek mnogo mlai od njega, Kamil ibn Zafar, jedan od
najdarovitijih, bar tako mi vele, maevalaca u gradu. Vijest mi je donijela Halima, koja je bila i
uzrok sukoba izmeu njih dvojice. Ona se krije kod mene dok se problem ne rijei. Da je sultan
samo vidi, bilo bi mu jasno zato Mesud lei mrtav i zato je Kamil spreman doivjeti istu
sudbinu. Prekrasna je.

20

Halima bjee siroe. Nije bila roena pod sretnom zvijezdom. I, kao da je znala kakve je
nevolje ekaju, rano se zadjevojila i svakoga zapanjila svojom ljepotom, inteligencijom,
hrabrou. Postade slukinja u kui Kamila ibn Zafara, gdje mu je sluila eni i uvala im djecu.
Kamil je s njom mogao initi ta mu volja. Mogao je iskoristiti njeno tijelo kad bi ga
obuzela elja i drati u svojoj kui kao slubenu ljubavnicu. Ali, on je nju volio. Nije ona traila
od njega da je oeni. Pritisak je doao od njega, i tako se taj brak sklopi.
Halima je uporno traila da sve ostane kako je i bilo. Odbijala je cijeli dan ostajati u kui.
Sluila bi Kamila, a onda ostajala ak i kad bi u sobi bilo drugih mukaraca. Povjerila mi je da,
mada je Kamil bio dobar i paljiv ovjek, ona prema njemu nije osjeala istu strast. Njeno
objanjenje to se udala za njega bilo je da je samo takvom vezom mogla ostati njegovo
vlasnitvo do kraja ivota. Da, gospodaru, ba je tu rije izrekla.
Mesud je prvi put Halimu vidio u kui svog prijatelja Kamila, koji mu je otvorio svoje
srce. Jer, upravo je Kamil Mesudu rekao koliko voli Halimu i da ne moe bez nje ivjeti. Dva su
ovjeka esto o njoj razgovarali, a Mesud je tako doznao za njene najudesnije vrline.
Kad bi Mesud svratio da popije erbe sa prijateljem, a Kamila nije bilo kod kue,
prihvatao je aicu aja koju bi mu ponudila Halima. Razgovarala je s njim kao da mu je ravna,
uveseljavala ga najnovijim priama i alama iz suka, esto i na raun tvoga kadije, milostivi
sultane. A katkad bi njene strelice bile uperene i na bagdadskog halifa i tebe lino.
Kamilova mati i najstarija ena bijahu zapanjene Haliminim ponaanjem. estoko su
prigovarale, ali Kamil se na to nije osvrtao.
"Mesud mi je k'o brat roeni", rekao im je. "Pod njegovom sam komandom u slavnoj
vojsci Jusufa Salahudina. Njegova je porodica cijenjena u Damasku. Moja je kua i njegova.
Odnosite se prema njemu kao da vam je rod. Halima bolje od vas shvata moja osjeanja. Ako
vam Mesud nije po volji, klonite mu se s puta. Ne elim vas tjerati na njegovo drutvo.
Ta tema vie nikad nije bila spomenuta. Mesud postade redovan gost.
Halima je bila ta koja uini prvi korak. Nema nita privlanije od zabranjenog voa. Jedne
veeri, Kamil i ostatak porodice bijahu na denazi oca Kamilove prve ene, a Halima je bila sama
u kui. Sluge i naoruani straari bili su sa gospodarom na denazi. Mesud, naivni Mesud, nije
znao za smrt u porodici svog prijatelja i navrati da neto s njim prezalogaji. Zatee zanosnu
Halimu koja ga doeka u praznom dvoritu. Sa suncem na zalasku to je plamtjelo u njenoj rioj
kosi, mora da mu je izgledala kao princeza iz kavkaskih bajki.

21

Nije mi ba podrobno ispriala kako je plemeniti Mesud to popodne zavrio leei

zadovoljno na njenom tijelu, i kako mu je glava njeno pritiskala njene grudi nalik na breskve.
Znam da tvoja visost dri do svake pojedinosti, ali moja skromna mata nije joj kadra danas
udovoljiti. Njihova strast postade nalik sporo djelujuem otrovu.
Kako su prolazili mjeseci, Mesud je samo traio priliku da poalje Kamila na posebne
zadatke. Slao ga je u Fustat, ili da nadzire gradnju nove tvrave, da ui mlade vojnike maevanju,
ili bi ga slao na bilo kakav zadatak koji bi mu pao na ve uvrnutu i opsjednutu - pamet.
Halima mi je ispriala i to kako su nali jedno skrovito mjesto, nedaleko od Mahmudije,
gdje je ivjela. Nije znala da je Kamilova majka naloila svojim vjernim slugama da je prate sve
dok uu u trag navikama dvoje ljubavnika. A onda, jednog dana starica posla glasnika po Kamila.
Pretvarala se da joj je sama smrt zakucala na vrata. Kamil, zabrinut, dojuri kui i osjeti olakanje
kad vidje da mu je mati dobro. Ali njeno lice mu je sve reklo. Nije ni rijei rekla, samo je
klimnula glavom dvanaestogodinjem slugi, svome pijunu, a sinu dala znak da krene za malim.
Kamil je namjeravao ostaviti ma, ali mu ona ree da bi mu mogao zatrebati.
Djeak je hitro koraao. Kamil ga je pratio kao omamljen. Znao je da mati ne voli
Halimu. I znao je da e, kud god da ide, zatei Halimu. Ali nije bio pripravan za ono to vidje kad
ue u sobu. Mesud i Halima, goli na podu, potonuli u zadovoljstvu.
Kamil vrisnu. Bio je to straan krik. Bijes, izdaja, ljubomora sve je bilo u tom kriku.
Mesud se pokri i skoi na noge, lica izoblienog od stida i krivnje. Ne upali svjetlo. Znao je ta
ga eka i strpljivo saeka kaznu. Kamil maem probode prijateljevo srce.
Halima ni ne vrisnu. Zgrabi ogrta i pobjee. Nije gledala kako krv njenog dragana
dovede njenoga mua do ludila. Ali djeak je sve vidio. Vidio je kako njegov gospodar kanjava
mrtvo tijelo svoga prijatelja. Gledao je kako mu odsijecala grjeni organ. A onda, kad je gnjev
minuo, Kamil sjede i zajeca. Stade razgovarati sa mrtvim prijateljem. Moliti ga da mu objasni
zato mu je Halimino tijelo bilo vanije od njihovog prijateljstva.
"Da si samo traio", vikao je tijelu, "ja bih ti je dao."
Na ovom mjestu sultan prekide kadiju.
"Dosta, Fadile. uli smo sve to je trebalo znati. Teak sluaj. Jedan od mojih najboljih
konjanika lei mrtav. Ubijen, ali ne od Franaka, ve od ruke svog najboljeg prijatelja. Dan mi je

22

tako dobro poeo sa Ibn Jakubom, ali ga sad ti uniti tom tvojom munom priom. Nema rjeenja
tom problemu. Jer rjeenje se krije u samom problemu. Nije li tako?"
Kadija se tuno nasmijei.
"U neku ruku si, naravno, u pravu. A opet, gledano iz ugla drave, ovo je ozbiljan
prekraj, pitanje discipline. Kamil je ubio sebi nadreenog oficira. Ostane li nekanjen, proirie
se pria. To e obeshrabriti vojnike, pogotovo Sirijce koji su Mesuda voljeli. Mislim da je kazna
neophodna. Ne moe on uzeti zakon u svoje ruke. Pravda u tvome kraljevstvu moja je, i samo
moja, odgovornost. Samo ti moe ponititi moju odluku. ta mi predlae u ovom sluaju?"
"Ti izaberi, Fadile."
"Traim Kamilovu glavu."
"Ne", viknu sultan. "Izbiuj ga, ako ba mora, ali nita vie od toga. Ono to je uradio
rezultat je nesavladive strasti. ak bi i tebi, prijatelju moj, bilo teko savladati se u takvim
okolnostima.
"Neka bude po volji sultanovoj."
Kadija ostade sjedei. Znao je instinktivno, iz dugih godina sluenja sultanu, da Salahudin
jo nije zavrio priu. Neko vrijeme, nijedan od nas trojice ne progovori.
"Kai mi, Fadile", ree poznati glas, "ta se dogodi sa bludnicom?
"Pomislio sam da bi je ti volio lino ispitati pa sam bio slobodan dovesti je u palau.
Treba je nasmrt kamenovati zbog preljube. Na sultanu je da odredi kaznu. Narod e je odobriti.
Jer, u suku se pria da je nju ejtan uzeo pod svoje."
"Ba si me zagolicao. Kakva li je to ivotinjka? Kad krene, naredi da mi je poalju."
Kadija se nakloni i ode, niim ne pokazavi da je svjestan mog prisustva.
"Ono to jo uvijek ne razumijem, Ibn Jakube", ree sultan "je zato je kadija Fadil meni
doao sa ovim sluajem. Moda stoga to nije smio rizikovati pogubljenje misirskog oficira bez
moje saglasnosti. Moda. Valjda je to razlog. Ali Fadila ne treba nikad podcjenjivati. Lukava je
to kamila. Siguran sam da postoji i neki skriveni motiv."
U taj as ue sluga i najavi da je Halima pred vratima. Sultan klimnu glavom i uvedoe je
unutra. Ona pade na koljena i pokloni mu se, dodirujui mu stopala svojim elom.
"Dosta prie", ree sultan strogim glasom vladara koji upravo donosi presudu. "Sjedi pred
nas."

23

Kad ona sjede, prvi put joj vidjeh lice. Kao da je baklja zasjala u sobi. Ne bijae to obina
ljepota. Unato jadu, suzne su joj oi sjale neobinom inteligencijom. Nije bila od onih koje se
svojevoljno predaju krvniku. Borie se ta. Otpor joj je na licu bio ispisan.
Kad se okrenuh sultanu, spremnoga pera, u iekivanju da progovori, vidjeh da je i on
opinjen ljepotom mlade ene. Mora da joj je bilo dvadeset godina, ne vie. Salahudinov pogled
omekao je kako ga do tad nisam vidio, mada, pravo govorei, ja nisam dotad ni bio s njim u
prisustvu neke ene. Gledao ju je tako da bi se svako drugi uplaio tog pogleda, ali Halima ga je
gledala pravo u oi. Sultan je bio taj koji prvi skrenu pogled. Prvu je bitku dobila.
"ekam", on najzad ree. "Reci mi zato te ne bih trebao predati kadiji koji bi onda dao da
te nasmrt kamenuju zbog tvoga zloina."
"Ako je ljubav zloin", poe ona samosaaljivim tonom, "onda ja, Komandante
milostivih, zasluujem smrt."
"Ne ljubav, bijednice, ve preljuba. Prevarila si svoga mua pred Allahom."
Na to njene oi planue. Tuge nestade i ona progovori. Glas joj se promijeni. Govorila je
samouvjereno i bez traga poniznosti. Potpuno je dola sebi, i sultanu se obraala samouvjereno
kao da se obraa sebi ravnom.
"Nisam mogla vjerovati da svijet moe biti premalen za dvoje ljudi. Kad Mesud nije bio
sa mnom, sjeanje na njega bi postajalo muenje. Nije mi vano hou li ivjeti ili umrijeti.
Prepustiu se kadijinoj kazni. Moe naloiti da me nasmrt kamenuju, ali za milost ja moliti neu
niti u rei da se kajem. Tuna sam, ali mi nije ao. Ono malo sree je ionako bilo vie no to
sam se nadala da me moe u ivotu zadesiti."
Sultan je upita ima li ikog od rodbine. Ona odmahnu glavom. On onda zatrai da mu ona
ispria svoju priu.
Imala sam dvije godine kad su me prodali porodici Kamila ibn Zafara. Kau da sam
siroe i da su me kurdski trgovci nali ostavljenu negdje u planinama. Kamilovi su se smilovali
nadamnom, ali njihova samilost je trebalo da potraje tek koju godinu. Meutim, majka Kamil ibn
Zafara nije mogla zanijeti. Njen mu, tako su mi tad rekli, bio je ve mrtav. ivjela je u oevoj
kui, pa joj je taj dobri starac kupio dijete sa ulice. Ja sam bila tek sezonska roba koja se iznosila
na pijacu. To je sve to znam o svojoj prolosti.

24

Kamilu je tada bilo deset ili jedanaest godina. Bio je i tad blag i njean prema meni.
Uvijek mi je ugaao. Odnosio se prema meni kao da sam mu roena sestra. Njegova se mati
prema meni nije tako odnosila. Nikako se nije mogla odluiti da li da me odgoji kao svoje vlastito
dijete ili kao robinju. Kako sam rasla, tako je ona postajala odreenija oko mojih obaveza u kui.
I dalje sam objedovala sa porodicom, to je ljutilo druge sluge, ali sam bila pripremana za
slukinju. Nije to bilo ni tako loe, mada sam esto bila usamljena. Druge mi slukinje nikad nisu
potpuno vjerovale.
U kuu je svaki dan dolazio jedan starac da nas podui mudrosti Kur'ana, i da nam
pripovijeda o djelima naega Poslanika i njegovih prijatelja. Kamil ubrzo prestade dolaziti na
asove. Odlazio je sa prijateljima na jahanje i gaanje strijelom. Jednog mi dana na uitelj zgrabi
ruku i stavi je meu svoje noge. Ja vrisnuh. Kamilova mati dojuri u sobu.
Uitelj, mrmljajui Allahovo ime, ree joj da sam bila nepristojna i bezobrazna. Ona me
pred njim dvaput oamari, a njemu se izvinu. Kad se Kamil vratio kui, ja mu ispriah sve kako
je bilo. Bio je ljut na majku a uitelja vie ne pustie u kuu. Mislim da je nju ljutila Kamilova
ljubav prema meni i zato mu uskoro nae suprugu. Izabra kerku svoje sestre, Zenobiju, koja je
bila dvije godine starija od mene.
Nakon Kamilove svadbe, postala sam slukinja njegove nevjeste. Bila mi je draga. Znale
smo se otkad sam ja kroila nogom u tu kuu, i esto smo jedna drugoj otkrivale tajne. I tako, kad
je Zenobija rodila Kamilu sina, ja sam bila sretna kao i svi drugi. Uglavnom sam ja uvala dijete i
zavoljela ga kao da je moje. Zavidjela sam Zenobiji to joj je Allah podario neograniene
koliine mlijeka.
Sve bi dobro - ak i Kamilova mati omeka prema meni - do onog sudbinskog dana kad
me Kamil odvede ustranu i ree mi da me voli, ali ne kao brat. Allah mi je svjedok da sam bila
vrlo zateena. Sprva me bi i strah. Ali Kamil je bio uporan. elio me je. Dugo sam se vremena
odupirala. I on je meni bio drag, ali nisam osjeala strast. Ma ni mrvu.
Ne znam ta bi se desilo, ni kako bi sve zavrilo, da Kamilova mati ne odlui da me uda
za vodonoinog sina. Taj je bio grubijan, i nije mi se sviao. A opet, brak, kao to vaa visost zna,
nikad nije enin slobodan izbor. I tako. da bi po volji moje gospodarice, ja bih vam sad bila udata
za vodonoinog sina.
Kamila ta vijest uznemiri. Objavi da od svega toga nee biti nita i smjesta me upita hou
li se udati za njega. Njegova je mati bila zapanjena. Njegova ena, opet, objavi da ju je njegov

25

izbor - jer, uzimao je slukinju za drugu enu - ponizio. Obje ene mjesecima nisu sa mnom
govorile.
Zamislite samo kakav je bio moj poloaj. Nisam imala nikog s kim bi mogla popriati o
svojim ivotnim problemima. Nou, u krevetu, obino bih plakala, udei za majkom koju nikad
ne upoznah. Ali sam i sasvim hladno razmislila o onom to mi je ponueno kao izbor. Na
pomisao na vodonoinog sina, odmah bi se razboljela. Radije bih umrla ili pobjegla bez traga
nego podnijela jedan njegov dodir. Kamil, koji je uvijek bio dobar i njean prema meni, bio je
jedina alternativa. Pristadoh da mu budem ena.
Kamil je bio presretan. Ja bijah zadovoljna i sretna, mada me Zenobija mrzila, a Kamilova
majka se prema meni odnosila kao da sam smee sa ulice. Njena je roena prolost visjela nad
njom poput oblaka. Nikako nije mogla zaboraviti da je Kamilov otac nju, dok je bila nosea,
ostavio zbog druge. Jedne noi je otiao iz Kaira da se nikad ne vrati. Meni su kazali da ima
porodicu u Bagdadu, gdje trguje dragim kamenjem. Ime mu nikad nije spominjano, mada je
Kamil mnogo razmiljao o njemu. Ovo to vam ispriah majina je strana prie.
U kuhinji se priala druga pria, izgleda svima poznata. Meni su je ispriali tek kad su
sluge shvatile da neu prenijeti gazdarici. Jer, prava je istina bila da je Kamilov otac pobjegao iz
ovog grada kad je, vrativi se jednom sa dugog putovanja, saznao da mu se ena spetljala sa
jednim ovdanjim trgovcem. Dijete u njenom trbuhu nije pripadalo njemu. I Kamil mi je to
potvrdio kad smo se uzeli. Njegova je mati znala da ja znam i sama misao na to je ispunjavala
mrnjom. Samo dragi Allah zna ta nam je svima sueno.
U to Mesud, sa bademastim oima i usnama slatkim kao med, ue u moj ivot. Priao mi
je pripovijesti o Damasku, i kako se borio za svog sultana Jusuf Salahudin ibn Ejubovog. Nisam
mu mogla odoljeti. Nisam mu eljela odoljeti. Ono to sam za njega osjeala nikad prije nisam
iskusila.
To ti je moja pria, o veliki sultanu. Ja znam da e ti ivjeti bez nevolja, da e izvojevati
velike pobjede, da e vladati, donositi presude, i da e sve uiniti da ti sinovi budu odgojeni
tako da budu ono to ti eli da budu. Tvoj te uspjeh stavio na to mjesto. Ovo jadno, slijepo i
siromano stvorenje ti vjeruje. Allahova volja se mora izvriti.
Dok je Halima govorila, Salahudin je upijao svaku njenu rije, pratio joj kretnje, zapaao
ak i sjaj u njenom oku. Imala je pogled divlje, ali uza zid pritijenjene make. Sada ju je

26

posmatrao upornim, bezosjeajnim pogledom kadije, lica kao od kamena. Intenzitet njegovog
pogleda je uznemiri. Ovaj put je ona bila ta koja skrenu pogled.
On se nasmijei i lupnu rukama. Uvijek vjerni adi ue u odaju, i sultan mu se obrati na
kurdskom narjeju, koji ja ne razumijem. To kao da dotaknu neku duboku icu u Halimi. Kad ih
u kako govore na svom jeziku ona bi zapanjena, ali ih je paljivo sluala.
"Idi s njim", ree joj sultan. "On e ti pruiti sigurnost, daleko od kadijinog kamenja."
Poljubi mu stopala, a adi je uze za lakat i odvede iz odaje.
"Reci poteno, Ibn Jakube. Tvoja vjera je umnogome slina naoj. Da si na mom mjestu,
bi li dozvolio da ovako krasan stvor bude nasmrt kamenovan pred Bab al- Barkijom?"
Odmahnuh glavom.
"Ne bih, Visosti, ali bi mnogi pravovjerniji u redovima moje vjere uradili to i kadija."
"Ali i tebi je sigurno jasno, dobri moj pisaru, da Fadil ustvari nije elio da ona bude
ubijena. U tome i jest stvar. On je htio da ja odluim. Tako ti je to. Da je htio, mogao je cijelu
stvar sam rijeiti - a onda mi kazati onda, bi ve bilo kasno da neto uinim. Zatraivi da
sasluam njenu priu, on je znao da je ne preputa okrutnoj neizvjesnosti neznane sudbine. On
mene dobro poznaje. Znao je on dobro da u joj potedjeti ivot. Pravo da ti kaem, mislim da je
i na kadija oaran Halimom. Mislim da e u haremu biti sigurna.
Ovo bijae naporan dan. Prezalogajie komad kruha sa mnom, hoe li?"

27

4
Evnuh ubija velikog sultana Zengija; preokret u sudbini
Salahudinove porodice; adijeva pria

Sutradan ujutro stigoh u dogovoreno vrijeme u palau i adi me uvede u biblioteku.

Sultan se nije pojavio. Posvetio sam se knjigama koje dotad nikad nisam vidio.
U podne mi glasnik kojeg je adi u stopu pratio ree da su dravni poslovi zaokupili
sultana i da nee imati za me vremena.
Taman sam se spremao da krenem kui kad mi adi namignu. Bio sam pomalo oprezan
kad je ovaj pognuti starac bio u pitanju; starac koji je jo uvijek bio dovoljno tat da kanom boji
sijedu bradu, i ija je nauljena elava glava prijetei blistala na suncu. Mora da mi se na licu
vidjela zbunjenost.
"Dravni poslovi, jata?"
Starac se nasmija raspuklim, glasnim, prostakim, sumnjiavim smijehom, kao da njime
odgovara na vlastito pitanje.

28

"Mislim da Branitelj slabih ne obilazi tvravu kao to mu je obiaj u ovo vrijeme.

Umjesto toga, on sad ispituje naprsline i procjepe na onoj riokosoj curi.
Bijah malo iznenaen, ne znajui jesam li vie uznemiren adijevim rijeima ili porukom
koju su one krile. Zar je to mogue? Sultanova umijea na konju bila su legendarna, i ja sam se
pitao nije li on jednako nestrpljivo jahao u postelji. A Halima? Je li se prepustila dragovoljno, bez
borbe, ili ga je bar molila za malo sabura? Je li se radilo o zavoenju ili silovanju?
Izvjetaj je vjerovatno bio taan. Oajniki sam trebao jo informacija, ali se uzdrah od
komentara ne elei da dalje podstiem adija. Njemu je to smetalo. Htio je - time to je sa
mnom podijelio tu tajnu - postii prisnost te je moju utnju primio kao uvredu.
urno se pozdravih s njim i odoh kui.
Na moje iznenaenje, kad se sutradan ujutro vratih, zatekoh sultana kako me eka u
biblioteci. Nasmijei se kad sam ulazio, ali, ne gubei vrijeme na ljubaznosti, naloi da odmah
ponemo. Meni se uini da krajikom oka vidjeh Halimu prije no to me dobro znani sultanov ton
ne natjera da svoju panju usredsredim na njegove rijei. Ruka mi krenu po papiru, kao da je
tjerana silom jaom od mene.
Proljee je u Baalbek uvijek dolazilo poput putnika koji je sa sobom donosio prie. Nou
je nebo bilo nalik ilimu izvezenom zvijezdama. Danju je bilo jasne plave boje a sunce kao da se
svemu smijeilo. Imali smo obiaj lei u travu i udisati miris bademovog behara. Kako je bivalo
toplije, i ljeto se poelo primicati, natjecali smo se ko e bre plivati u jezeru u koje je neprestano
doticala voda bezbrojnih potoka. Samo jezero je bio skriveno u umi i mi smo ga uvijek drali za
nau tajnu, mada su svi u Baalbeku znali za njega.
Jednog dana smo tako plivali kad vidjesmo adija kako juri prema nama. Jo je tih dana
dobro trao, mada ne kao u mladosti. Nana mi je priala kako je adi znao pretrati od sela na
jednoj planini do drugog, na drugoj to je vie od trideset kilometara. Krenuo bi nakon sabahnamaza i vratio se na vrijeme da mojoj nani poslui doruak. Bijae to vrlo davno, u Dvinu, prije
no to se naa porodica preselila u Takrit.
adi nam naredi da iziemo iz vode i to bre moemo otrimo do tvrave jer nas je zvao
otac. adi nas je kleo i psovao, prijetei groznom kaznom ako ga odmah ne posluamo. Lice mu
je bilo napeto od brige. Ovaj smo mu put povjerovali.

29

Kad ga je moj stariji brat Turan ah upitao emu tolika urba, adi je pobjesnio, i rekao
nam da e nam na otac ispriati kakva je nesrea zadesila nau vjeru. Iskreno uznemireni, trali
smo koliko nas noge nose, i ja se sjeam da je Turan ah mrmljao neto o Francima. Ako su nam
ve na kapijama, on e se boriti, govorio je, ak i bude li morao ukrasti neiji ma.
Kad smo bili blizu tvrave, uli smo onaj dobro znani zvuk ena to plau i nariu.
Sjeam se da sam stezao Turan ahovu ruku, i nervozno ga gledao. Moj je brat to osjetio i moju
tjeskobu je pravilno protumaio.
Digao me je na ramena i aptao mi rijei utjehe.
"Otac ti je iv i zdrav. Za koji as e ga vidjeti."
Ali, nije na otac umro, ve veliki sultan Zengi. Tog branitelja vjere ubio je neki pijani
evnuh u snu, u atoru na Eufratu.
Sveti rat protiv Franaka bio je u punom jeku. Sultan Zengi je mog oca imenovao za
komandanta Baalbeka, te se otac zabrinuo da emo morati spakovati svoje atore i opet krenuti na
put.
Zengi je porazio Franke i, nakon mjesec dana opsade, zauzeo grad El Ruhu, koju su oni
zvali Edesa. Taj je grad postao draguljem u mau nae vjere, mada smo mi sa udnjom gledali
prema Kadisiji i damiji halife Omara.
I sad pamtim pjesnikove rijei koje su vojnici i robovi u Baalbeku esto pjevali. I mi smo
pjevali tu pjesmu i mislim da bih se, kad bih se potrudio, i sad sjetio svake rijei:
Jae on sa svojim konjanicima,
K'o plima nadiru,
Njegove sablje govore dumaninu,
K'o krvlju obliveni jezici,
Milostiv je on i oprostit' spreman,
Mada ne u aru borbe,
Jer, u vatri i gnjevu bitke
Samo je jedan zakon - sila.
Moj je otac imao lijep odnos sa sultanom Zengijem i bio je istinski pogoen i nainom i
uzrokom njegove smrti.

30

Zengi je volio vino. U noi svoje smrti popio je cijelu bocu vina. Dok je tako pio, poslao
je po jednog mladog vojnika kojega je zapazio tokom opsade. Sultan je tog mladia iskoristio da
utai svoju tjelesnu e.
Jarukta, evnuh koji je ubio Zengija, volio je tog mladia. Nije mogao podnijeti pomisao
da neki starac u urbi skrnavi njegovo prekrasno tijelo. U napadu ljubomore, pratio je mladia i
vidio ta se deava. Potom je straarima pred atorom kupio vina i tako ih uspavao. Dok su ovi
spavali, privukao se i noem izbo i svoga gospodara i mladia ije je tijelo jo bilo toplo od
Zengijevog zagrljaja. Bio je to zloin iz strasti.
Pisari zadueni da biljee povijest, napisali su da su evnuh i njegovi prijatelji ukrali vino
od Zengija da su, u strahu da ne budu otkriveni, ubili svoga vladara u ludilu pijanstva. Ali ova
verzija ne dri vode. adi mi je lijepo ispripovijedao ta se stvarno dogodilo. Mora da je pravu
priu uo od mog oca ili amide. Jer ovoj dvojici bi malo ta pribliilo.
U to vrijeme ja nisam znao nita, ili sam znao vrlo malo o takvim stvarima. A nije me ni
posebno zanimalo ono to se zbivalo u svijetu odraslih. I ponavljam, prava srea da nisam bio
najstariji sin. Ta je blagodat bila rezervisana za ahan aha. On je morao sjediti uz oca na dumi
i na vijeanjima, gdje su raspravljani razni problemi. Njega su uili umijeu vladanja. Turan ah i
ja smo katkad jedva svladavali smijeh kad bismo uli ahin aha kako govori isto kao na otac.
To da su nai gradovi na obali, ak i Kadisija, koju su Franci zvali Jerusalim, bili pod
tuom vlau za mene je bila tek injenica naeg ivota. Znao sam dodue uti oca i amidu
irkuha kako priaju o prolosti. inili su to esto dok smo mi djeca bili tu. Njih su dvojica
razgovarali, ali smo pravi sluatelji bili mi. Na taj su nain htjeli biti sigurni da shvatamo ta se
sve zbiva u naim krajevima.
Priali su kako su barbari stigli, i kako su jeli ljudsko meso, i kako se nisu prali. I
obavezno su nam priali o sudbini Kadisije. Franci su naumili pobiti sve muslimane. Sav tvoj
narod, Ibn Jakube, mada vjerujem da ti to zna bolje od mene, skupili su u Sulejmanovu damiju.
Sve izlaze su blokirali a onda podmetnuli poar na tom svetom mjestu. Htjeli su izbrisati prolost
i onda po svome ispisivati budunost Kadisije, koja je neko pripadala nama svima - Narodu
knjige.
Jedina pria koja me je kao dijete pogodila bila je pria o Kadisiji. Okrutnost barbara sam
doivljavao kao otrov od kog ovjek zanijemi. Kadisija nikad nije napustila na svijet mate.
Znali smo uzjahati konje i pretvarati se da tjeramo Franke iz Kadisije, to bi obino znailo da

31

smo uspijevali adija istjerati iz kuhinje. A opet, ni taj dan nije tako daleko, Ibn Jakube. Na e
se narod uskoro vratiti u Kadisiju. Gradovi Tir i Akra i Antiohija i Tripoli - opet e biti nai.
Vie je nego oito da Franke treba poraziti, ali kako to postii kad su nai muslimani tako
gorko meusobno podijeljeni? Kao prvo: imamo dva halifata - jedan u Bagdadu. koji vlada samo
formalno, a drugi u Kairu, a taj je vrlo slab. Pad halifata je doveo do tog da na sve strane niknu
nova kraljevstva. Moj otac nam je onog dana kad je Zengi umro rekao da Franci nikad nee biti
poraeni ako se mi ne ujedinimo. Govorio je kao general, ali su njegove rijei bile istinite i u
jednom viem, duhovnom smislu. Jer, naa uzajamna netrpeljivost bila je strano duboka. I ee
smo se borili meu sobom no to bismo se odupirali Francima. Te su rijei zauvijek ostale u
meni.
"A tvoj otac?" upitah sultana. " Nisi mi jo o njemu priao. Kakav je on bio ovjek?"
Moj otac Ejub bijae dobroudan ovjek. Oprezan i mudar. Kad bi nam neto pokuao
objasniti, blagim bi glasom upitao: "Je li sad jasno? Jesam li dobro objasnio? Da li me svi
razumiju?"
U nekom mirnijem vremenu i boljem svijetu, on bi bio najsretniji da je vodio veliku
biblioteku ili upravlja kairskim hamamima. Tebi je to smijeno, Ibn Jakube. Misli da
podcjenjujem vrline svoga oca. Ni najmanje. Samo elim kazati da smo svi vezani sudbinom, i da
su nam ivoti odreeni vremenom u kojem ivimo. Nai su ivotopisi omeeni okolnostima.
Uzmimo, naprimjer, Ibn Majmona. Da njegova porodica nije bila prisiljena napustiti
Andalus, on bi moda postao vezir Granade. A da Kadisija nije okupirana, ti bi ivio u njoj, a ne
u Kairu.
Ili uzmimo naega Poslanika. Srea je bila da je on primio Poslanje u vrijeme kad su dva
velika carstva poela propadati. Trideset godina nakon njegove smrti, muslimani su uz Allahovo
vodstvo postigli vie no to je iko ikad mogao sanjati. A to nismo uspjeli civilizirati franake
zemlje, krivica je samo naa. Ljudska nas je greka sprijeila da obrazujemo i da sunetimo
Franke. Poslanik je dobro znao da nije bilo dovoljno osloniti se u uzdati samo na Allaha. Zar nije
on jednom rekao: "Vjeruj Allahu, al' prvo privei svoju kamilu"?
Moj otac, znaj, nije volio putovanja. Volio je biti na jednom mjestu, za razliku od mog
djeda - koji se, usput budi reeno, isto zvao adi - i mog amide irkuha. Njih dvojica se nikad

32

nisu mogla skrasiti na jednom mjestu. Moji neprijatelji esto za nau porodicu kau da je
pustolovna i skorojevika. ak su i Poslanika, mir dui njegovoj, zvali skorojeviem, pa me to ne
uzrujava. A to se tie pustolovine, mislim da je to tano. Jedino pustolovi mogu neto postii u
ovom svijetu. Ako mirno sjedi na jednom mjestu samo e te sunce spriti i od tog e umrijeti.
Mada znam da bi moj otac radije ostao u Dvinu, u Armeniji.
Vijest o Zengijevom ubistvu nije predstavljala tek lini udarac. Znaila je i nemire i
nevolje. Zengijeva dvojica sinova nisu gubila vrijeme, ve su zgrabili vlast u Mozulu i Halepu.
Moj je otac imao malo povjerenja u njihove sposobnosti. Nije bio u pravu, ali ko bi mogao znati
u to vrijeme da e se turobni puritanac Nurudin uzdii do takvih visina?
Strahovanja mog oca uskoro su se obistinila. Ne proe ni nekoliko sedmica, a vojske
vladara Damaska ve su bile na kapijama Baalbeka. Odupirati se, moj je otac znao, bilo bi
zaludno. Mislio je da nema nijednog razloga da se prolijeva krv vjernika. Pregovorima je
postigao mirnu predaju, a narod mu bjee zahvalan.
Poslije mnogo godina, otac i ja smo jednom jahali blizu Damaska, kad horizont naglo
zarudi. On je to prvi zapazio i mi smo utke jahali, kao da smo odavali nijemu poast
neponovljivoj ljepoti prirode. Na povratku kui, nijedan od nas ne progovori. Jo smo uvijek bili
opinjeni ljepotom neba, koje se opet promijenilo, kako su se pomolile prve zvijezde. Kad
stigosmo do Bab arka, moj otac tiho ree.
"Mi esto zaboravljamo da je ak i neophodni rat za narod golema nesrea. Narod uvijek
strada mnogo vie od nas. Uvijek. Nikad to ne zaboravi, sine moj. Kreni u boj samo kad nema
druge."
to li mi zaboravljamo neke kljune injenice, a drugi nam se dogaaji tako ureu u
pamenje? I sad pamtim taj dan. I sad mi je svje u pamenju kao da se danas dogodio. Moj
najstariji brat, ahan ah, umro je iznenada koju godinu prije toga, i otac se nikad od toga nije
oporavio. Iz nekog razloga, odnos izmeu njega i Turan aha nikad nije bio blizak. Moj brat,
meni vrlo mio, bio je previe neukrotiv i tvrdoglav da bi mogao osvojiti oca. Jednom sam uo
majku kako vie na njega: "Turan ah, izgleda da ti nije dovoljno to u ocu izaziva gorinu, ve
i mene ljuti. Ti donosi samo jad i nevolju. Jesi li me uo...?" Toliko je kamenja baeno na njega
da ga se on vie nije ni bojao. A majci se samo smijao.
Poto je Turan ah bio iskljuen, ja sam bio jedini koji je mogao osvojiti oevo
povjerenje.

33

Bilo mi je petnaest godina kad su mi darovali sokola za lov i krasnog drijepca iz Kufe.
Mislim da me je moj otac tek tada poeo ozbiljno shvatati. Odnosio se prema meni kao prema
sebi ravnom. Raspravljali smo o svemu. Priao mi je o svojim strahovanjima i brigama, o
budunosti, o vremenima kad njega vie nee biti da me vodi.
Sama pomisao da je smrtan u meni je izazivala jezu; uvijek bih zadrhtao. elio sam ga
zagrliti, poljubiti mu obraz, zaplakati mu na ramenu i vrisnuti: "Neu da ikad umre", ali svladao
sam se. Ima jedna sveta crta izmeu oca i sina koja se ne da prevazii osjeanjima. Usne ostaju
nijeme. Srce bespomono.
Svega toga postao sam svjestan tek nekoliko godina poto smo otili iz Baalbeka. Moj
otac nije bezuslovno predao utvrdu. Dodijeljen mu je posjed od osam sela blizu Damaska, velika
suma novca i kua u srcu starog grada. I opet smo se mi morali seliti. Bilo mi je ao ostaviti stare
hramove i potoke. Zavolio sam Baalbek. Tu mi je ivot bio sretan i zatien. I dan danas mi se
usne same nasmijee kad pomislim na Baalbek.
Ali Damask me je uinio ovjekom.
Na moje olakanje, sultan je prestao priati pa sam mogao odmoriti umornu ruku.
Primijetio je da sam umoran pa zovnu slugu da mu naloi ta mu je initi. Naredi da me okupaju i
izmasiraju miriljavim uljima. Naloi da mi posebno izmasiraju ruke, sve dok mi iz svakog prsta
sasvim ne iili umor. Potom su mi trebali pripremiti jelo, i omoguiti mi da se odmorim. Jer, tog
je dana htio i da se sastanemo i uveer. Jer, u ovo je doba dana sultan imao obiaj odjahati u grad
da vidi kako tee gradnja nove utvrde, njegove utvrde, i sad su ga opremali za tu priliku.
Malo prije no to ga napustih, iznenadih se kad ugledah jednu sasvim izmijenjenu Halimu
kako ulazi u odaju. To vie nije bio onaj uplakani stvor tunih oiju iju smo pripovijest utke
sluali koji dan ranije. Ula je iznenaujue samouvjerena. To je bio i odgovor na pitanje koje me
muilo. Nije bila uzeta silom. On je bio taj koji je bio zaveden.
Sad je Halima eljela s njim obii tvravu. Njena smjelost zapanji i Salahudina. Odbi je.
Bila je uporna, i zaprijeti mu da e se odjenuti kao vojnici i izjahati odmah za njim. Njemu oi
naglo otvrdnue, a lice mu dobi strog izraz. Obrati joj se otro, upozoravajui je da ne izlazi iz
palae bez njegove dozvole. Jer, izvan ovih zatienih zidova, ivot joj je bio u opasnosti. Kamil
je juer javno izbievan, a gomila, u kojoj je bilo puno ena, traila je i njeno kamenovanje.
Vijest da je ona sklonite nala u palai nije ba dobro primljena.

34

Halima je i dalje imala onaj pobunjeniki pogled u oku, ali sultanova volja bi jaa.
Predloi joj, pomirljivim tonom, da rua sa mnom. Ona me samo prezrivo pogleda i izie i sobe.
"Ponekad", promrmlja sultan umornim glasom, "pomislim da bolje prosuujem konje no
ljude. Halima je velika muka, nikako drebica. Ako se udostoji da rua s tobom, Ibn Jakube, ne
sumnjam da e joj dati koji mudar savjet."
Halima me ne poasti svojim drutvom tog dana. Bio sam prilino razoaran. adijev
dolazak, ba kad sam poeo jesti, nije mi popravio raspoloenje. Nisam bio raspoloen da sluam
stareve prie, ali mi je pristojnost nalagala da s njim podijelim obrok, a onda je jedna stvar
vodila drugoj. Uskoro se poeo hvaliti svojim uspjesima. U svakoj je zgodi, dakako, tema bila
njegova jedinstvena vjetina na konju.
Prije te prilike, nikad nisam s njim proveo previe vremena, niti sam ga naroito ozbiljno
shvatao. A opet, dok sam ja njega motrio a on meni pripovijedao, zapazih u njegovom dranju
neto to mi se uini poznato. To me opet upozori na pravi razlog to su sve druge sluge a i na
gospodar prema njemu pokazivale toliko potovanje. On je desnu ruku i obrvu podigao isto kao
Salahudin.
Pustih tu misao da proe. Nije me trebala ni iznenaditi. adi je vjerovatno vie vremena
proveo sa sultanom nego iko drugi, i djeak je pokupio neke osobine svoga sluge. A opet, dok je
starac priao, ta mi se misao vrati. Ovaj put ga prekinuh.
"Cijenjeni stare, pitao bih te neto. Mnogo mi pripovijeda o prolim uspjesima i
pustolovinama i tvoje su mi prie od velike vrijednosti jer mi pomau da shvatim sultana. A ja
bih rado da saznam neto i o tebi. Ko ti je bio otac? Mati? Pitam iz iste znatielje, ali..."
Prekinu me bijesno.
"Jevrejin bezobrazni! Ja sam zbog manjeg razloga znao i ubit', da zna!"
Mora da sam malo problijedio, jer on odmah prasnu u smijeh.
Ne vjerujem da se boji ovakvog starca. Poto to to zapisuje nee biti objavljeno prije
no to mi svi pomremo i vie nas ne bude, odgovoriu ti na to pitanje. Moja je mati bila sirotica iz
Dvina, jedina ker drvosjee koji je mnoge ugledne kue u naem kraju snabdijevao drvima. Mati
joj je umrla kad je nju raala, a otac se nikad nije ponovo oenio. To je u ovim vremenima tako
rijetko, a i kad je moj dedo bio momak, prije preko stotinu godina, to je prava rijetkost. Bio je k'o

35

div i u svim okolnim selima bijae poznat po svome umijeu sa sjekirom. Bio je najbri u naem
kraju.
Sprijateljio se sa mladim kuharom u kui Sadi ibn Marvana, sultanovog djeda, i odluio
da je upravo on pristao mu za njegovu petnaestogodinju ker. I dvoje mladih se vjenae. Mati
mi postade dio Ibn Marvanovog domainstva. Jo ti ne rekoh, pisaru, da je moja mati bila poznata
po ljepoti koliko i moj djed po snazi. I to se moralo desiti - desilo se. Gospodar je zapazi i
natjera da bude njegova. Nije se opirala a ja sam plod. Kad sam roen, sultanov rahmetli otac,
Ejub, i njegov amida irkuh su ve imali deset godina. Mati im bijae estoka ena. Kad je ula
ta se zbilo, zahtijevala je da kuharu i mojoj majci - ja sam jo bio u njenom trbuhu - treba dati
koju paru i otpremiti ih u oblinje selo.
adi ibn Marvan joj popusti. Kad sam se ja rodio, mati mi dade ime adi kako bi ih sve
naljutila. Tu bi se pria i zavrila da nije injenice da je, kad mi je bilo sedam godina, umro mu
moje majke. Bio mi je dobar otac i nije me odvajao od svog sina, koji je bio godinu dana mlai.
Nemam pojma kako je ta vijest stigla do Ibn Marvana. Sve to znam jest da je jednoga
dana sa svojim slugama i pratnjom dojahao u selo i nasamo razgovarao sa mojom majkom. Allah
samo zna to su rekli jedno drugom. Ja sam bio previe zaokupljen divljenjem konjima i njihovim
predivnim arenim sedlima.
Na kraju tog razgovora, mati me zovnula i vrsto me stisnula u zagrljaj. Poljubila me u
oba oka trudei se da ne pusti ni suzu. Rekla mi je da u raditi u kui adi ibn Marvana i da ga
moram slijepo sluati.
Bio sam vrlo nesretan. Mjesecima sam plakao. Mati mi je nedostajala. Jednom ili dvaput
godinje sam iao da je vidim, a ona bi me tad nahranila mojim omiljenim kukuruznim kolaima
zaslaenim planinskim medom.
Tek kasnije, kad smo mi naputali Dvin i skrenuli na jug, prema Takritu, saznao sam o
svome pravom ocu. Otiao sam tad da se oprostim sa majkom. Znao sam da se vie nikad neemo
vidjeti. Imala je ona moga brata i njegovu enu i djecu, i ja sam znao da je vole i paze, ali sam
ipak bio prepun tuge. Kad smo se rastajali, poljubi me u elo i sve mi ispria. Ne sjeam se kako
sam se tog trenutka osjeao. Bijae to vrlo, vrlo davno. Bio sam i zadovoljan i ljut. adijeva pria
potvrdila je moje slutnje i ja sam oajniki elio da saznam jo. Ali, prije no to nastavismo, ue
sultan sa svojom dvojicom sinova. Predstavi mi ih mada je bilo jasno da su oni doli po adija.

36

Oi mu zasjae kad ugleda djeake. Kad ih odvede, sultan mi apnu: "Doe li ona?" Odmahnuh
glavom a on samo prasnu u smijeh.

5
Ibn Majmonova mudrost i njegovi recepti

Jedne veeri, nakon dva duga i iscrpljujua dana sa sultanom, vratio sam se kui i zatekao
svoju enu Rahelu u ozbiljnom razgovoru sa Ibn Majmonom. Ona je naem velikom uitelju
nabrajala cijeli niz pritubi na moj raun, svjesna utjecaja i ugleda koji je on imao u naem
domainstvu. Kad uoh u sobu, ona mu je upravo govorila kako vrijeme koje provodim u palai
utjee na moj nain razmiljanja, moj karakter i moj stav prema "manje povlatenim smrtnicima".
I, to je najvanije, bio sam optuen da zanemarujem svoje dunosti prema njoj i naoj porodici.
"Mislim da je ovo sluaj za kadiju", odgovori joj Ibn Majmon, zamiljeno gladei bradu.
"ta misli, da njemu prenesem tvoje albe i zatraim da kazni Ibn Jakuba?"
Moj smijeh naljuti Rahelu i ona izjuri iz sobe, lica tvrdog kao onaj bajati kruh to ga je
morala posluiti naem iznenadnom gostu. Ibn Majmon je bio umoran. Njegove obaveze prema
kadiji predstavljale su mu muku jer je ivio u Fustatu, oko tri kilometra od kadijine palae.
Obilazio ga je svako jutro, i to vrlo rano, ugaajui i njegovim potrebama i potrebama njegove
djece, ali i svim stanovnicima njegova harema.
Tako je najvei dio dana provodio u Kairu a kui se vraao kasno popodne. Tu bi ga
doekala jedinstvena zbirka ljudi: jevreja i nejevreja; uglednika i seljaka; prijatelja i neprijatelja;
sitne djece i njihovih djedova. Sve su to bili njegovi pacijenti. Cijena uspjeha bila je ta da su svi
ili Ibn Majmonu. Broj njegovih pacijenata svakodnevno je rastao a on, roeni lijenik, kakav je
bio, nikad nikog nije vratio kui.
Katkad, kad mu je odmor oajniki trebao, znao je prespavati kod nas u Juderiji, koja je
bila vrlo blizu palae. Ovdje je, tako mi je govorio, uivao u potpunom miru i obnavljao snagu.
Zamolio sam ga da prihvati moje izvinjenje zbog Rahelinog ispada.

37

"Pazi se, Ibn Jakube. Rahela je dobra ena, ali se njena unutarnja snaga i ljubav prema
tebi polako gase. Nee ona uvijek trpjeti tvoje odsustvo. Izgleda da najvie vremena provodi u
sultanovoj palai. to ne kae sultanu da barem za abat mora biti sa svojom porodicom?"
Uzdahnuo sam na to. I ja sam na kraju dana bio iscrpljen i skrhan.
"Razumijem te, prijatelju moj, ali zar me nisi ti preporuio Salahudinu? Ima dana,
priznajem, kad se osjeam kao zatvorenik. Ali bih ti rekao neistinu kad bih ti rekao da sam
nesretan. injenica je - drag mi je ovaj sultan. Volio bih da jaem rame uz rame s njim, kad se
bude primicao Jeruzalemskom kraljevstvu, i budem tu kad grad osvoje nae armije, kad
Jeruzalem opet postane Kadisija, i kad se ponovno budemo mogli moliti u naem hramu. Nae je
sunce sahranjeno u Jeruzalemu. Ali emo se opet sresti tamo. Dao bih sav svoj ivot da to
doekam. Blistavi novi dan e uskoro svanuti naem svetome gradu. Ja vjerujem Salahudinu. Na
svoj tihi nain i nakon duga razmiljanja, oslobodie on Jeruzalem."
Mudrac klimnu glavom.
"I vie no dobro te razumijem, ali Raheline potrebe nisu nita manje vane od tvoje elje
da bude dio povijesti. Pronai mjeru. Srea je kao dobro zdravlje. Zapazi da ti nedostaje tek kad
je izgubi."
Nakon ovog kratkog razgovora Ibn Majmon se povue na poinak.
Kad ostadoh sam, razmislih o njegovom savjetu. Kako nai ravnoteu izmeu posla i
porodice? Rahela je htjela da se vraam kui i nastavim pisati povijest naega naroda. To je za
nju bilo mnogo vanije nego biti sultanov pisar.
Nije shvatala da me Ibn Majmon svjesno odvratio od mog rada. Brinulo ga je da bi moje
istraivanje moglo okrenuti rabine protiv mene. Brian zbog naeg krhkog statusa u ovom svijetu,
nije htio da izazovem sporenje meu naim velikim vjerskim znalcima, ije se razumijevanje
nae prolosti svodilo na svetu knjigu. Ibn Majmon se slagao sa mnom da je selidba naeg naroda
prema Zapadu poela mnogo prije Propasti Hrama ili opsade Masade. Mnogo smo puta nas
dvojica o tome razgovarali.
Kad sam iziao u dvorite da se pomokrim, zapanji me kako je svijetlo bilo zvjezdano
nebo. Stajao sam dugo i zurio u zvijezde. Vidio sam kako mijenjaju oblik a mogao sam se zakleti,
Bog nek' mi oprosti, da sam vidio Haliminu jednostavnu ljepotu kako se zrcali u jednom sjajnom
zvjezdanom grozdu. Halima me opinjavala. Nikako mi nije htjela izii iz glave. to nije htjela sa
mnom ruati danas, kad ju je Salahudin lino podstakao da to uradi? A zato je on podsticao? Je

38

li me smatrao da sam evnuh? Dijeli li ona s njim postelju i noas, ili se on ve napio iz njenog
izvora i krenuo traiti druge oaze?
Ve je bilo kasno a sva su me ta pitanja jo muila kad sam krenuo u spavaonicu. Rahela
bijae budna i ljuta. Njeno sam joj se obratio, ali ona odbi da odgovori na moja pitanja. Ne
udovolji mojoj elji. San nam te noi oboma izmae. Leali smo utke, ekajui da svane.
Ibn Majmon uvijek poinje dan tako to ispije veliku olju tople vode. Kad god je noio
kod mene bio sam prisiljen gledati isti ritual. To nam isti utrobu, tvrdio je, i priprema tijelo za
novi dan. Svi recepti Ibn Majmona u sutini su bili preventivni. Tajna njegovog uspjeha u
medicini lei u znaaju koji pridaje onom to jedemo i - koliko jedemo. Osam velikih olja vode
tokom zimskih mjeseci i dvostruko toliko ljeti, od sutinske je vanosti za dobro zdravlje.
U tim je pitanjima bio tvrdoglav. Nije doputao raspravu. Lake je bilo s njim raspravljati
o relativnim vrlinama i manama nae religije. To ga nije nimalo brinulo, a uporno je branio
svetost svojih medicinskih recepata. Nikad neu shvatiti razlog tog njegovog ubjeenja. Moda je
to stoga to je ivio od ljekarskog posla. Jer, da krene glas da nije siguran u djelotvornost svojih
lijekova, njegovi bi pacijenti mogli potraiti drugog ljekara. A moda i ne bi. Pacijenti su mu
dolazili jer su znali da je njegov lijek djelotvoran.
Sad je bio zaokupljen pripremanjem ljekovite masti za kadiju. Soba zamirisa po crvenom
i bijelom luku. Dodade senf, arsen, tuene gorke bademe i sire. Bila mi je muka i odmah krenuh
da otvorim dvorina vrata da ue malo svjeeg zraka. Nasmijei se.
"Je li kadija bolestan? upitah ga. "Ili mu priprema otrov? I mene bi, ovako mladog, u
grob poslao taj smrad ."
"Bolestan nije, ali jeste vrlo uzrujan".
"Zato?"
"Poeo je gubiti kosu. A ne eli oelaviti. On moda jeste stariji od nas, ali je i sad vrlo
tat. A moda mu se dopada neka mlada bludnica."
Da mu je neka mlada djevojka zapela za oko, ve bi mu bila posluena na zlatnom
pladnju. Tu elavost ne igra nikakvu ulogu. Bilo kako bilo, reci mi kakva je korist od te tvoje
smrdljive smjese?"
"Ova e mast ojaati i uiniti gustom ono malo kose to mu je ostalo. A ko zna, moda
mu opet pone rasti."

39

"A to je veliki Fadil tako zabrinut? Pa gubitak kose je znak velike zrelosti. Nedaleko od
ovog mjesta, u starim vremenima, sveenici i kraljevi su brijali glavu da pokau svoju mo."
"Tano. Ali Vjerovjesnik islama je imao gustu grivu. Nije mu se dopadala ni pomisao da
osijedi. ak je bojio kosu smjesom crvenih anemona i mirtinog ulja. Bar tako kazuje njihova
tradicija."
Taman sam se spremao da se toj njegovoj tvrdnji suprotstavim, a izraz njegova lica
pokaza mi jasno da ne kani odgovarati na nova pitanja o lijeku to ga je spremao da podmladi
naega kadiju.
Umjesto toga, poe govoriti o kadiji kao nekom slavnom po izuzetnom umijeu
upravljanja, o njegovoj pravednosti, sposobnosti da se suprotstavi ak i odlukama samog sultana,
i iznad svega, o tome kako je vladaru dobro savjetovao.
Kad smo krenuli prema palai, Ibn Majmon me sasvim iznenadi.
"Reci mi istinu, Ibn Jakube. Je li tvoje srce napustilo Rahelu?"
Odmahnuh glavom estoko poriui. Ali mi srce stade bre kucati, kao da me eli porei.
U glavi mi nastade pometnja i prosto mu nisam znao odgovoriti. Nastavi me ispitivati.
"Jesi li siguran da ti vrue, prelijepe mlade to su pristigle u sultanovo domainstvo nisu
ukrale tvoje srce?"
Opet odmahnuh glavom. Otkud zna za Halimu? Jer, te sam misli zadrao za sebe. Nisam
ak bio siguran ni u vlastita osjeanja. Kako li je, zaboga, Ibn Majmon doao do tog zakljuka?
Naas sam bio previe potresen da bih mogao govoriti. Kad dooh sebi, zatraih da mi to objasni.
Sprva, on samo slegnu ramenima i lii me odgovora. Ja sam navaljivao.
"U ovom mom poslu imao sam prilike sluati o nevoljama mnogih porodica. Ono to mi
je Rahela ispriala nije za mene nita novo. Stara je to pria. Traila je da se molim za nju. Odbio
sam. Rekao sam joj da je bolje znati i spavati nego moliti se i ne znati."
"Nijedno od nas dvoje noas nije oka sklopilo."
"A tvoje srce?"
"Ono sniva. Ti to dobro razumije. Nije li svijet bez snova gori od pakla?"
"Razgovaraj s njom, Ibn Jakube. Razgovaraj sa Rahelom. Sudbina nije naem narodu
nikad dala da okusi previe meda."
Tu se raziosmo.

40

6
Salahudinove djeake uspomene iz Damaska; adijeva pria
o tome kako je sultan prvi put okusio tjelesnu slast

Naloeno mi je da slijedim slugu koji me odvede u sultanovu spavaonicu. Zatekao sam ga

kako se odmara, ali se pridie kad ja uoh i nasloni na jastuke. Slabo mi se osmjehnu. Prsa su mu
bila teka. Grlo upaljeno. Predloih mu da doem kad mu bude bolje, ali on odluno odmahnu
glavom, odbivi da tek tako protraimo dan.
"ivot je kratak, Ibn Jakube. U vremenu ratnome Allah moe odnijeti svakoga gaziju sa
ovog svijeta."
utke sam gledao kako mu sluge pripremaju lijek, umbir kuhan u vodi sve dok smjesa
nije potamnila. Salahudin ga omirisa i s gnuanjem okrenu glavu. Drugi sluga izdano medom
zasladi tenost. I opet se pacijent pobuni ali ipak poe polako ispijati smjesu. Mahnu da mu
ostave olju. Sluge se naklonie i povukoe iz odaje. Nisu ni izili, a adi se pomoli i dotaknu
sultanovo elo da vidi ima li vruicu."Nema vatre. Dobro. Mora sve to popit'. A jezik ti se danas
ima odmarat'."
Izie ne saekavi sultanov odgovor, koji bjee istovremeno i psovka i osmijeh. Govorio
je hrapavim apatom.
Nedostaje mi danas stari grad. Kad god mi nije dobro ja se sjetim svoje sobice u
Damasku. ivjeli smo u kui nedaleko od tvrave u zapadnom dijelu grda. Kad sam jednog dana
ovako leao u postelji, oprhrvan groznicom koju kao da mi je sam ejtan poslao, adi mi ue u
sobu - ba kao to uini prije koji as - i dotaknu mi elo. Onda mi apnu :"Ibn Ejube, obnovi
svoju snagu. Obnovi svoju snagu."
Bio je to njegov naroiti nain da me pripremi na vijest da je moju porodicu pogodio
gubitak. Nisam ba do kraja shvatio njegovu poruku, ali sjeam se da sam sljedee noi sanjao
rune snove. Ujutro proe mi groznica. Istog dana, otac mi doe u sobu da mi kae da mi je

41

umrla nana. Glasno sam zaplakao i mora da su ga moji jecaji dirnuli. To je bio jedini put da me je
otac uzeo u naruje i njeno me milovao po glavi.
Tjeio me. Allah, u njegovoj beskrajnoj milosti, govorio mi je, podario joj je dug ivot.
Otila je sa ovog svijeta bez aljenja. Posljednje rijei sinu ticale su se mene. Ruila ga je, tako
mi je bar otac kazao, to tako malo panje posveuje meni i mojoj budunosti. I sve mi je to on
govorio njeno, gladeo rukom ovaj amulet to ga sad vidi na mojim prsima.
Nana mi ga je dala. Svake ga je godina skidala da produi konac, mrmljajui molitve
nekim neznanim bogovima - nikad je nisam uo kako u tim naroitim molitvama zaziva ime
Allahovo - da me uini jakim. Ovo mi je donijelo sreu. Nosim ga zbog nje, ali je postao dio
mene. Prije svake bitke, drim ga u ruci i njeno njime trljam srce a onda u sebi prouim.
U Damasku sam postao ovjek. Prvih nekoliko mjeseci udio sam za slobodom Baalbeka.
Damask je bio grad pun opasnosti. Nije bilo dana da nismo uli da je neko vaan, ili neko blizak
nekome vanom bio ubijen.
Instinkt mog oca se, kao i obino, pokazao tanim. Ata-beg Damaska ga postavi za
komandanta utvrde. Moj otac postade zaduen za odbranu grada. Nagli dolazak na vlast mu
naravno stvori neprijatelje. Lokalni uglednici, od kojih su mnogi tvrdili da potjeu od prvih
sljedbenika i vjernika Allahovih i Vjerovjesnikovih, otvoreno su mu bili nenaklonjeni i na sve nas
gledali sa prezirom. Za njih su moj otac i moj amida irkuh bili tek kurdski pustolovi,
inteligentni oportunisti koji bi prodali i svoje usluge i duu svoju onom ko bi najvie nudio.
Teko da mogu porei da je njihov prezir krio i zrno istine.
U vrijeme naeg dolaska, ata-beg Mujnudin Unur je vladao Damaskom. On je bio taj koji
je, umoran od sve vee podijeljenosti meu svojim komandantima, traio od mog oca da
reorganizira odbranu grada. Unur je bio neprijatelj sultana Zengija i njegovo sina Nurudina. Moj
amida irkuh bio je, opet, vojni komandant pod neposrednom komandom Nurudina. Da sam ja
bio Turkmen odan Unuru i njegovom gospodaru, Abaku, ne bi mi bilo pravo i ne bi bio spokojan.
Jer, na kraju krajeva, nije bila nikakva tajna da je na klan bio vrlo dobro povezan. Moj otac i brat
mu, ne samo da nisu bili neprijatelji, ve su bili bliski kao to je bliska sablja drci. Unur je
meutim vjerovao mom ocu. Na samrtnoj postelji, bar su nam tako priali, on je savjetovao
sultanu Abaku da zadri mog oca u slubi.
Abak opet nije bio potpuno ubijeen u to. Bio je slabi koji se previe odavao vinu i
enama, i lak plijen beskrupuloznih savjetnika. Mada u ovom sluaju, moram ti priznati, njihove

42

brige nisu bile bez osnova. Bi li moj otac, da Nurudin napadne Damask, krenuo na vojsku koju je
predvodio brat mu irkuha? To ih je pitanje muilo bez prestanka.
Otac je umio nositi masku. Bio je veliki dvorjanin, od onih to su paljivo sluali a malo
govorili. Kad ga je Abak upozorio ta se o njemu pria, moj se otac samo nasmijeio i rekao:
"Moda imaju pravo to sumnjaju u moju odanost. Ti si jedini sudija. Ali do dana dananjeg ja ti
nikad nisam rekao neistinu. Ako te moje prisustvo brine, sutra u sa svojom porodicom otii.
Samo naredi."
Vrhovni vladar Damaska odabra da zadri mog oca u slubi. Ta ga je greka kotala
prijestola, ali je ujedinila sve vjernike i uinila bliim dan kad emo mi povratiti nae zemlje od
Franaka.
Znam o emu razmilja, Ibn Jakube. Razmilja o tome to bi se desilo da smo prognani
iz Damaska. Nemam nimalo sumnje da bi krajnji ishod bio isti, ali tek nakon golemog
krvoprolia. Moj otac se u onom to je inio nikad nije obazirao na potrebe svoje porodice.
Ratovi u kojima se musliman digne na muslimana zacijelo su mu bili odvratni.
A sva ta trvenja ograniavala su nau slobodu. Nije nam bilo doputeno da sami jaemo
konje. Zabranjivali su nam da nou lutamo gradom. Upozoreni smo da nikad ne kroimo ni u
jedan vinski podrum. Otac nam je zaprijetio da e nas javno izbievati prekrimo li ovu
posljednju naredbu.
Ovo nametnuto drutvo navelo me je da igram ogan. Kako smo moj brat Adil i ja imali
nekoliko uvara, odluismo da to i iskoristimo. Svaki bi dan u sabah jahali iz Bab al-Dabije.
Prvo bi vojnici obavili svoje dunosti i uili nas umijeu rukovanja maem. Onda bi nas, nakon
to bismo se odmorili i malo prezalogajili, uili kako se bori u sedlu. I, na kraju, obuke bi se
zabavljali uei vojnike da igraju ogan.
udno je to, zar ne, Ibn Jakube, da ovjek, to se vie izlae naporu, manje osjea umor.
Nakon dva sata jahanja bio sam kadar povazdan jahati. Ipak, bilo je dana kad nismo mogli izii iz
kue, a tad sam se osjeao bezvoljno i umorno, ba kao danas. Moji ljekari stalno zahvaljuju
Allahu i govore mi da je sve vezano za to kako krv tee kroz ovjekovo tijelo, ali znaju li oni
pravu uistinu?

43

Sultan tu zauti. Pretpostavivi da je duboko zamiljen, ja nainih manje ispravke teksta,

ali kad sam, pera spremnog da nastavim, podigao pogled oekujui o njega znak da nastavimo s
radom, oi su mu bile vrsto sklopljene. Tvrdo je spavao.
Nisam dosad spomenuo da je Salahudin ibn Ejub vidio samo na jedno oko. Nije mi jo
bio ispriao kako je drugo izgubio, a Ibn Majmon me je upozorio da je to vrlo osjetljivo pitanje i
da ga ni po koju cijenu sam ne postavljam. Kako sam bio posluan pisar, odagnah znatielju iz
misli. Pravo da kaem, navikao sam se na tu njegovu slabost, i rijetko sam ak i mislio na nju. Ali
kad sam ga vidio kako vrsto spava, sa onim bolesnim okom irom otvorenim, imao sam osjeaj
da je napola budan Svevidei sultan.
udno sam se osjeao. Htio sam znati kako i kad je izgubio oko. Je li mu se taj udes
desio u djetinjstvu? Ako jeste, ijom krivnjom? Kako je to utjecalo na njegovo dranje u borbi?
Mozak mi je bio preplavljen pitanjima.
Koliko bih ja tu sjedio i zurio u zaspalog sultana ni sam ne znam. Blago lupkanje o rame
me upozori na prisustvo sveprisutnog adija. Stavi prst na usne zahtijevajui da utim, i pokaza
mi da krenem za njim iz odaje.
Kad smo sjeli u dvoritu, uivajui u zimskom suncu, umaui kruh u jogurt i grickajui
radi i luk, upitah adija za sultanovo oko. Nasmijei se, ali mi ne odgovori. Ja bijah uporan.
"Salahudin e ti sam kazati. To je tema o kojoj nikad ne razgovaramo."
"A to niste?"
Od starca ne bi odgovora. Umjesto toga, on obrisa jogurt sa oputenih brkova i podrignu.
Moda, pomislih, nije dobre volje. Neto ga je uzrujalo. Ali nisam bio u pravu. utio je samo
stoga to je tema oka kojeg sultan nije imao bila zabranjena.
Pitao me jesu li Ejub i njegova porodica u hronici koju biljeim stigli u Damask. Klimnuo
sam potvrdno glavom.
"Onda ti je", ree, smijui se lascivno, "sultan sigurno priao o svojim mladenakim
ludorijama?"
"Nije jo."
"Nije jo, nije jo!" namignu mi i prasnu u smijeh."Nee ti nikad ni ispriati. Pamenje
velikih ljudi uvijek je nepouzdano. Oni tako lako zaborave svoju prolost, ali srea tvoja, dobri
moj pisaru, da je adi jo iv. Hajde da prvo pojedemo malo janjetine a onda u ti ja ispriati
prie iz Damaska koje je na veliki sultan skroz zaboravio."

44

Kad zavrismo sa jelom, starac mi zapoe priu.

"Neu te zamarati priama o naim prvim obilascima damije Umajjada, gdje su veliki
halifi klanjali duma-namaz, i gdje su nekad davno muslimani drhtali od nijemoga bijesa kad je
Muavija podigao okrvavljenu koulju ubijenog halife Atmana. Sve u to prepustiti sultanu."
adi se glasno nasmija, kao da je ono to mi je upravo kazao bila mona ala. Rado se
smijao vlastitim alama, na ta sam ve bio navikao, a opet me to uvijek smetalo. Ali sam se i ja
smijao i uljudno klimao glavom, da nekako prevladam uporni pogled kome sam bio izloen
nakon takvih napada smijeha. adi ispi jo jednu au mlijeka i buno obrisa ostatke sa usana i
brkova, i nastavi priu.
"Bilo je vrelo ljetno popodne. Svi su se odmarali. Mladom je sultanu bilo etrnaest,
moda ak ni toliko, godina. Iskoristivi egu, on prekri oevu naredbu i ode u konjske tale.
Nae svog najdraeg konja, uzjaha ga neosedlanog, i sam poe iz grada. Bilo je glupo to je i
pomislio da moe proi kapiju a da ga ne prepoznaju. I opasno, jer mu je otac u gradu imao
dumana. Ali ko je u stanju svladati divlju mladost.
"Strae na kapiji kopkalo je kud je krenuo. Znali su da Ejubovu djecu nisu gotovo nikad
mogli vidjeti same. Jedan od njih dojuri u kuu i odmah nam dojavi da je nekud nestao.
Probudismo i Ejuba i kazasmo mu ta se desilo. Zaudo, inilo se da mu je milo i da nije bio
bijesan na sinovljev neposluh. Vidjeh ga, uini mi se, kako se smjeka.
"Zatrai da mene da odjaem za Salahudinom, ali bez imalo panike. Upute su mi bile da
ga pratim, pazim kud ide, ali iz daljine. Drugim rijeima, bio sam uhoda. Naravno da uinih ta
se od mene trailo.
Nije mu bilo teko ui mu u trag. Vrlo blizu Bab al-Dabije, to e i sam vidjeti kad te
sultan tamo povede vidjee golem mejdan presjeen rijekom. Kad stane na bedem utvrde, sunce
na zalasku zna ti se poigrati sa okom. Mejdan se tako preobrazi u ogroman zeleni ilim od
najfinije svile. Tu su Salahudin i njegova braa igrali ogan. Tu su imali konjske trke i nauili
zamahivati sabljom i natezati strijelu. Rijeka je opasana nizom golemih jablanova.
Iz daljine sam ga zapazio kako galopira, otkrivene glave i bez ikakve zatite. Vidio sam
ga i kako zauzda konja i sjaha. I ja uinih isto i svezah konja za jedno drvo. Onda krenuh prema
momku, ali tako da me ne vidi. Uskoro naoh zgodno mjesto u grmlju odakle sam ga mogao

45

jasno vidjeti a da on i ne nasluti da sam tu. Postaje nestrpljiv sa ovom starom budalom, Ibn
Jakube, ali blizu sam da ti razjasnim cijeli taj sluaj.
Salahudin skide odjeu i skoi u rijeku. Prvo je plivao niz rijeku , a onda uzvodno.
Nasmijao sam se u sebi. udna li momka. to li nam ne ree da je samo htio da se okupa?
Straari bi poli s njim i drali ga na oku dok se ne iskupa i tu bio kraj prie.
Taman sam krenuo prema obali da mu se javim, kad ugledah neku enu, koja je oito, ba
kao i ja, vidjela gdje je ostavio odjeu. Ona je skupi i sloi. Onda sjede da ga eka. On dopliva do
obale i neto joj ree. Nisam uo nijednu rije jer sam se, im sam nju ugledao, sklonio da me ne
vidi. Smijala se i odmahivala glavom. On je opet navaljivao. Iznenada, ona skoi, skide haljine sa
sebe i skoi za njim u vodu.
Bila je zrela ena, Ibn Jakube, bar dvaput starija od momka. Ostalo moe i sam zamisliti.
Kad su zavrili sa plivanjem, osuie se na suncu a vjetica uzjaha naeg momka i naui ga ta
znai biti muko. Nek je slava naem Allahu, Ibn Jakube, ali su oboje bili besramni. Jer, tu, pod
vedrim nebom, pod paskom naeg dragoga Allaha, ponaali su se kao ivotinje.
Strpljivo sam ekao, nastojei da upamtim sve kako mi naloi moj gospodar. Ona ode
prva. Kao da u zemlju propade. On ostade leati koji as a onda se odjenu. U tom trenu, kao to
moe i zamisliti, bio sam na kunji da mu se prikaem. To bi bila moja osveta za ono to se
desilo u Baalbeku, ali imao sam naredbu. Odjahah natrag u grad, ne saekavi da se mladi
Salahudin pribere. Kad stigoh, prvo uvjerih njegovog oca da je momak iv i zdrav.
Otac mu, rahmet mu dui, htjede sve znati. Sreom sam bio u prilici da mu kaem svaku
pojedinost. Znaj, tebi sam ponudio vrlo kratku verziju, ueni pisaru, ali u onom asu mi je sve
bilo svjee u sjeanju.
Na moje golemo uenje, Ejub pljesnu rukama i prasnu u grohotan smijeh. Moda mu
laknu to je to bila ta bludnica, a ne neko od njegovih vojnika ili kakva mlada drebica! Vrati mu
se ozbiljan izraz tek kad mi zaprijeti kakva e me strana sudba snai ako ono to sam vidio ikad
doe do Salahudinovih uiju.
Bilo mi je teko utjeti. Uvijek sam bio blizak sa djeakom i, u drugim okolnostima, moj
bi jezik odbio da slua upute. Ali neto u Ejubovom tonu me je upozorilo da nikad ne otkrijem ta
znam. Unato golemom iskuenju, posluah ga."
"Hoe rei", upitah ga, " da sultan ni dan danas ne zna za to? Zar je to mogue?"
adi se nasmija i dohvati se svog nosa.

46

"ekao sam pravi trenutak. Rekao sam mu to one noi kad se oenio. Bio je dobre volje, i
smijao se, ali sam se opet u njemu prevario. Mjesec dana poslije toga, kad sam mislio da je sve
zaboravio, on zatrai objanjenje. Lice mu je bilo vrlo strogo. Ja mu ga dadoh. udilo ga je to
nijedno od njegovih roditelja to nikad nije spomenulo. Ja samo slegnuh ramenima. Jer, to nikako
nije moja odgovornost."

7
Proljetno slavlje u Kairu; erotski komad
sjenki u turkmenskom kvartu

47

Prooe sedmice. Zima je minula, ali proljee jo ne bjee stiglo. Od Halime ni traga ni
glasa, i njen otrov je u meni nekako gubio na snazi. Na Ibn Majmonov savjet, prestao sam muiti
srce udnjom za njom. Ni njega nisam vidio danima. Kod kue, Rahela je ponovo bila ona stara.
ivot nam je opet uao u koloteinu.
U palai, sultan je zajedno sa lanovima porodice, u koje je imao najvie povjerenja
razraivao strategiju oslobaanja Kadisije. To je bilo jedino vrijeme kad mi nije bilo doputeno
ui u njegove odaje. Rasprave kojima je bio zaokupljen nisu bile za uho obinog smrtnika. To su
uistinu bili povjerljivi razgovori. Mala nesmotrenost ili nerazumno hvalisanje mogli su, govorio
je sultan, nau stranu kotati cijele armije a nau borbu unazaditi za nekoliko decenija. Ali bi bilo
od mene nepoteno da ne priznam da sam bio pogoen. Smatrao sam da mi vladar ne vjeruje do
kraja. Sultan je to morao primijetiti, jer je nastojao utjeiti moj ranjeni ponos.
"Ibn Jakube, ono to pie znamo samo ja, kadija i jo troje ljudi. Ako ti dopustim da
prisustvuje sastancima vojnog vijea, svi e znati ko si i to bi moglo biti opasno. Jedan od moje
brae ili bratia mogao bi pomisliti da ti zna i tajnu moga nasljednika. Mogli bi te muiti ili
ubiti, a onda krivotvoriti dokumente tvrdei to god im volja. Razumije li me?"
Klimnuh i pognuh glavu i priznadoh da govori istinu.
Graani Kaira s veseljem su doekali proljetnu maglu u rana jutra kao to su inili
stotinama godina. Ulice su bile pune svijeta. Na taj prvi dan proljea svi su ljudi bili jednaki. U
kolama, djeca i mlade su ostajali kod kue, pripremajuu se za veernje slavlje ili dolazili na
nastavu, otimali uitelje i drali ih kao taoce dok neko ne doe da ih otkupi. Novac su potom
troili na hranu i vino, koji su po vazdan besplatno dijeljeni sirotinji.
Ja sam posljednjih nekoliko godina izbjegavao ulicu; zapravo, sve od onog dana kad su
neki raskalani slavljenici bacili Rahelu u edrvan da bi joj kroz mokru bluzu bolje vidjeli dojke.
Njena je ljutnja ak bila manja od moje, ali sam ove godine ipak odluio cijeli dan provesti u
drutvu obinog svijeta. Ko li e ove godine biti predmet njihovih ala? Posljednje tri godine
izrugivali su se kadiji Fadilu, ismijavali njegovu poeziju i njegovu nadmenost, i okrutno
oponaali njegove dvorske manire.
Ibn Majmon, koji to slavlje nikad nije proputao, priznaje da ga je jedne godine ala sa
suenjem magarcu optuenom da se popiao po hodi navela da se glasno nasmije. Momak koji
je glumio kadiju sasluao je argumente, ispitao magarca i onda objavio presudu. Magarac je

48

kanjen javnim ponienjem. Penis su mu isjekli na pet dijelova, sloili na posluavnik, i posluili
hodi koji je, dakako, bio strano uvrijeen. Onda je magarac natjeran da javno reve, barem pet
puta na dan. Upitan da li prihvata presudu, magarac je glasno prdnuo.
"Njihove misli i djela nisu nikako uzviena", rekao mi je tom prilikom Ibn Majmon, "ali
samo gluh i slijep ovjek moe porei da su neopisivo omiljeni u narodu."
Rahela i ja smo otili do mjesta gdje se trebala okupiti duga kolona. Ove godine svi su
mladii nosili rijetke brade, smijali se i zbijali ale. Krotitelji zmija i maioniari su se sa
pehlivanom i svakojakim udacima natjecali za panju gomile. Posvuda, gomile omadijane
djece iji je bezazleni smijeh bio jai i od najcininijeg smijeha odraslih.
Ponijeli smo leopardove maske i jedva uspjeli pokriti lica, kad nas opkolie drugi leopardi
raznih veliina. Poesmo razmjenjivati pozdrave, kad jedan od njih naglo isprui ruke i poe
dodirivati Raheline grudi. Ona udari uvrjedljive ruke a maskirani napada pobjee.
Ko li e biti izabran za emira Proljetnog slavlja? Rahela je prva zapazila kandidate za
"emira". Jedan mladi se pope na stub nainjen od ramena i poe najavljivati kandidate. Dok su
ovi paradirali, masa je jasno stavljala do znanja ko je njen izbor. Travestit odjeven kao plesaica,
pretjerano naminkan i sa lubenicama umjesto grudi, glasnim je odobravanjem proglaen za
emira. Vodila ga je ceremonijalna mazga, za tu prigodu obojena u crveno, uto i jarko ljubiasto,
sa zelenim krugovima iscrtanim na stranjici.
Emir Proljetnog slavlja, sa lepezom u ruci, pope se na ivotinju a gomila, Rahela i ja s
njima, poesmo pjevati i igrati. Emir se karikiranim kretnjama hladio lepezom, najavljujui ljeto.
etvorica golih mukaraca, sa dijelovima tijela to ih estit svijet obino krije od drugih
pokrivenim miz'arom, zamazani bijelom bojom, iznenada se pomolie usred gomile. Nastade
graja.
Dvojica meu njima, u rukama im komadi leda i vrevi vode, poee polijevati emira.
Druga dvojica jurnue prema njemu da ga nahrane inijom tople orbe. Na ramena mu stavie
deku da odagnaju zimu.
Kad se ceremonija okona, etvorica golih mukaraca zauzee mjesto ispred
ceremonijalne mazge i poee prditi, svaki se trudei da nadprdi prethodnika. Zavlada potpuna
tiina jer smo svi naulili ui da dobro ujemo sirovu muziku ovih darovitih prdadija. To
muzikalno prdenje bilo je vrhunac ovakvih prigoda, pa je zavrni kreendo, izveden horski,
izazvao salve smijeha i pljeskanja. Njihova izvedba bijae neobino zarazna, i mlade je cijelo

49

poslijepodne oponaala majstore umjetnosti prdenja. Sreom je njihov uspjeh bio prilino
ogranien te nismo morali moliti dragoga Allaha da nam poalje povjetarac sa nebesa ne bi li
oistio zrak.
Napokon se procesija pokrenu. Namjerno se polagano kretala. Tako su sudionici imali
vremena i priliku da kupe i ispiju boicu vina od ulinih prodavaa. Kolona se poput zmije
uvijala prema velikom trgu pred sultanovom palaom. Hoe li se on pojaviti da pozdravi gomilu?
Jer, ovo je prvi put da se on zatekao u Kairu u vrijeme slavlja.
Prethodnih godina bi se kadija Fadil samo simbolino pojavio, doekan pozdravom
hiljada u zrak podignutih falusa. Brzo bi se povukao, odbivi da se obrati okupljenom narodu.
Ove godine, sa sultanom u gradu, kadija nije htio rizikovati. Nije mogao dopustiti da se slavlje
pretvori u orgiju. Na ulice ve no prije posla dojavljivae, zajedno sa telalima koji su uzvikivali
upozorenja: svaka nepodoptina e biti strogo kanjena. Odgovor naroda je bio jednako estok.
Zato je onaj travestit bio odabran za emira.
Kad stigosmo na trg ispred palae, galama se utia. Kao da su svi u isti tren osjetili
sultanovo prisustvo. Sjedio je na konju, okruen linom straom. Kad stie na emir, Salahudin
prie da ga upozna. Obrati mu se sa nekoliko rijei ali ih u samo travestit. Tog je popodneva
gradom prostrujalo stotinu raznih verzija tog razgovora. Sultan je ak vien, govorili su, kako se
smijeka. Onda odjaha natrag u palau.
Slavlje se nastavi do kasno u no, ali mnogi od nas, iscrpljeni i izgladnjeli, krenuli smo se
probijati kui kad je sunce poelo zalaziti. Rahela i ja smo skinuli maske. Upravo smo kupovali
vino da ga ponesemo kui kad nam prie neko za koga pomislih da ga odnekud znam, nagnu se i
apnu mi .
"Ibn Jakube, ako veeras hoe da vidi neto uistinu zabavno, idi u turkmenski kvart,
odmah iza Azhara. Ne idi ove godine u Bab al-Zuvejlu. Pozorite sjenki e tamo biti neto
posebno."
Prije no to sam mogao i odgovoriti, ovjeka nestade. Zato mi je njegovo lice izgledalo
poznato? Gdje sam li ga vidio? Nemo da se sjetim poe me muiti. Dok smo veerali, sjetih se
ko je, i to me otkrie zapanji. Bio je to jedan od evnuha, po imenu Ilmas, koji je sluio u haremu.
Vidio sam ga jednom prilikom kako razgovara sa adijem i neto ape sultanu. Mora da je bio
pijun poslan da gleda pozorite sjenki kako bi izvijestio dvor. Govorio mi je konspirativno, a ta
ako je njegova poruka zapravo bila sultanova naredba? Glumci su obino igrali van Bab al-

50

Zuvejle. Je li me evnuh Ilmas pokuao odvui da neto ne bih vidio? Odustadoh i odluih da
posluam njegov savjet.
Slavlje se primicalo prirodnom vrhuncu dok sam se probijao kroz gomilu osvijetljenih
ulica Bab al-Zuvejle. Uvjeren da se tu ne deava nita neobino, produih do turkmenskom
kvartu. Trg bijae osvijetljen a narod je jeo i pio i prepriavao dogaaje toga dana.
Salahudin, prema govorkanjima u tom kvartu, pohvalio je "emirovu" minku i pitao ga bi
li on i njegovi prijatelji doli da sa njim proslave skoro oslobaanje Kadisije. U tom odsudnom
trenutku, na voa travestita je oito zanijemio i jednostavno, kao dijete to se nae pred
maioniarom, klimnuo glavom.
Miris haia, nipoto neugodan, zapahnu me na nekoliko mjesta. Izdaleka sam vidio
golemu krpu od gaze, iza koje su se nazirale sjenke muziara i glumaca koji su se spremali za
prvu veernju priredbu.
Komad je zapoeo u pono. Bila je to pria o nekoj prelijepoj djevojci, koju je zajedno sa
ljubavnikom iznenadio gnjevni suprug. Oaloena gomila je uzdisala sa razumijevanjem
gledajui kako ovjek ubija ljubavnika, a enu odvlai vukui je u praini.
Tokom pauze, sudbina te ene trebalo je da bude predmet rasprave i rasprava se raspali. Je
li mu trebao i nju ubiti? Zato je ubio ljubavnika kad je to prije svega bio njen grijeh? Zato
uope ikoga ubiti? Ljubav je uzviena stvar i nema zakona, dragi Allah je velik, koji moe
sprijeiti da se dvoje ljudi zavole?
Kako je veer odmicala, shvatih da ono to smo gledali nije bila tek obina pria. Kao da
sam znao sve likove - ili mi je mata radila, pa sam vidio slinosti gdje ih nije bilo? Emocionalni
naboj na trgu svjedoio je da nisam bio jedini koji je zapazio golemu slinost.
Drugi dio predstave otkloni sve moje sumnje. Mu bi osuen na javno bievanje na Bab
al-Zuvejli a grjena ena poslana hromom hodi koji je bio ne samo hrom ve i orav na jedno
oko. Hoda, umjesto da joj ponudi duhovno iskupljenje, ubrzo je zavede, i tu se zavjesa stade
estoko tresti. Poe igra sjenki u kojoj dvoje vode ljubav, sa krastavcem koji je predstavljao
hodin penis dok je tikva trebala da predstavi vaginu njegove rtve.
U mnogim prilikama, kad bi ovi komadi dostizali svoj skaredni vrhunac sva publika bi se
smijala do iznemoglosti i polagano pljeskala, ali ne i noas. Kad je komad zavren, muziari
stadoe zvidukati tubalicu, jer ova veza, htjeli su time rei, nije bila sretan spoj.

51

Atmosfera tokom drugog dijela bijae suspregnuta. Ljudi su se saaptavali. Nevolje poput
ove su bile este u gradu, ali svima bijae jasno da je poluslijepi hoda jedva skriveno
otjelotvorenje sultana. Zato je, znai, evnuh Ilmas htio da ja noas doem ovamo. Bijae li to
Halimina osveta? Osjetih ruku na ramenu, okrenuh se i ugledah iscereno Ilmasovo lice.
"I ta na ueni pisar misli o komadu?"
"Ko je ovo napisao, Ilmase? Ko?"
"Zar ne moe pogoditi?"
Odmahnuh glavom.
"Mislim", apnu mi on, "da e autorstvo prije kraja komada biti vie no oito."
Bilo je neeg u nainu kako je govorio od ega se najeih. Instinktivno osjetih da smjesta
treba da odem, ne saekujui kraj. Bijah znatieljan da vidim kraj ali me bilo i strah.
Sultan je u mene imao povjerenja. Ako sazna da sam bio ovdje, a ne kaem mu sve to
sam vidio, mogao bi se pitati jesam li mu odan. Saekam li kraj, morau sve ispriati sultanu.
Odem li ovog trena, to e biti dovoljan dokaz da mi se komad zgadio i da ne smatram da
zasluuje da mu o njemu ita podrobno ispriam.
Klimnuh Ilmasu u znak pozdrava. On nije mogao skriti iznenaenje i ode.

8
Pria o ejhu koji je, da bi svog dragana zadrao u svome domu, natjerao roenu sestru
da se za njega uda, i uasne posljedice te odluke po sve troje

"Bolje da odmah poe u odaju za prijeme, Ibn Jakube. Sultan te eka a jutros nije dobre
volje."
adijev ton me zabrinu, ali iz oiju mu nita nisam mogao saznati. Moda je za to kriv bio
moj, sad ve neto manji osjeaj krivnje to sam gledao onaj komad sjenki. Pogreno sam
protumaio njegov glas.

52

Sultan je zaista bio natmuren, ali ne bijae sam. Kadija Fadil je sjedio pred njim. Obojica
se nasmijeie kad uoh u odaju. To me malo smiri. Naklonih se i sjedoh, blizu sultanovog
prijestola.
"Selam ti, Ibn Jakube", ree sultan. Drago mi je da nisi noas ostao da vidi zadnji in
komada u turkmenskom kvartu. Fadil i ja ti se divimo na dobrom ukusu i prosudbi."
"Evnuh koji je izdao sultanovo povjerenje prije sabaha je ve pogubljen. Proee li
veeras, vidjee da mu glava ukraava Bab al-Zuvejlu. "
Klimnuh glavom u znak odobravanja. Da li da ih pitam zato je glupi Ilmas odluio da
krene putem koji e ga doi glave, ili je bolje da odutim. Znatielja je pobijedila. Pogledah
Fadila.
"A to li onda evnuh Ilmas odlui...?"
"Odgovor se krije u komadu samom. Bijae zaljubljen u riokosu zavodnicu. Odbila ga je
nekoliko puta. Jedini nain da je ima bio je u njegovoj mati."
"Dosta", ree namrteni Salahudin. Imamo vanijih stvari da raspravimo. Poni, Fadile a
ti se, pisaru, spremi da biljei."
Kadija prinese usnama au mlakog aja od metvice, i ispi ga u jednom gutljaju, kao da
mu je trebalo dodatne snage. Fadil nije bio dobrog zdravlja. Ibn Majmon mi je rekao da se
nezdravo hrani. Bio je predebeo za svoju visinu i patio je od otoka koljena. Danas, dok je
govorio, esto je zastajao da uhvati zraka.
"Prije nekoliko dana, mladu enu, nema joj ni dvadeset godina, svekar predade jednom od
mojih inspektora, optuivi je za preljubu. Mlada ena priznade da je imala dragoga, ali je tvrdila
da je to stoga to je njen mu odbijao da ispunjava brane dunosti. To, prema naim zakonima,
ne opravdava preljubu. Nemam izbora nego narediti da se i djevojka i dragan joj nasmrt
kamenuju.
Djevojka je mlaa sestra Sajed al-Buharija, jednog od najuglednijih i najpotovanijih
naih ejha. To je pria, Komandante vrlih, koja mi srce ispunjava tugom. Ti donesi odluku. ejh
Al-Buhari eka na nju. Bio sam slobodan da ga dovedem sa sobom. Bolje je da uje priu sa
njegovih usana no sa mojih. Jer, njegove e rijei imati veu teinu ako ti ih on i izrekne. Kakva
je sultanova volja?"

53

Salahudin progovori. Razmiljao je. O emu li je razmiljao? Vjerovatno je pokuavao

dokuiti je li najbolje da ovu stvar razrijei sam kadija, pa da on na sebe preuzme krivicu naie li
odluka na negodovanje naroda.
"Poalji po Buharija. Sasluaemo ta ima kazati."
Koji minut kasnije, visok, dobro graen ovjek, previe ponosan da bi bojio svoju sijedu
kosu, bijae uveden u odaju. Pade na koljena i dotaknu elom sultanova stopala.
"ao mi je da se sreemo u ovakvim okolnostima, Buhari", ree sultan, izuzetno tihim
glasom. "Dobro pamtim tvoje prusutvo na jednoj naoj veernjoj debati prije nekoliko godina.
Cijenio sam ono to si tad rekao, i stoga sam se sloio da sam sasluam tvoju priu. Objasni i
meni zato tvoja sestra ne treba da bude kanjena, kako je ve presudio milosrdni na kadija."
ejh zahvalno pogleda svog vladara. Tuan mu se osmijeh pojavi na licu kad poe svoju
priu.
"Ako iko treba biti kanjen, milosrdni sultanu, to nije moja nesretna sestra, ve ja.
Samo mene treba kriviti za stranu nesreu koja je nju zadesila."
Prije nekoliko godina, jedan tajanstveni posjetilac ue u prepunu sobu gdje sam ja obino
nudio svoje tumaenje i komentare Hadisa to ih zapisa moj veliki prethodnik. Allah nek mi
oprosti, jer nisam ni slutio da u osramotiti svoga pretka.
Pridolica privue panju svih koji su se tu zatekli. Bijae to mlad ovjek izraajnih crta
lica i sjajnih sivih oiju to su mu osvjetljavale blijedo lice. Kosa mu bijae boje ita. Na licima
svih vjernika bilo je samo jedno nijemo pitanje. Ko li je ovo?
Kao dijete je stigao u Kairo, na jednom trgovakom brodu iz zemlje franake. Otac mu,
enoveki trgovac, iznenada umrije. Mornari sa broda odbie svaku odgovornost. Lou sreu,
vele, donosi plovidba sa siroetom. Primitivne su bile predrasude toga svijeta. Djeaka, kome je
tad bilo sedam ili osam godina, usvoji trgovac iz ulice trgovaca sablji. Prva ena tog ovjeka, bez
svoje djece, podari dijete velikom panjom i on odraste, hvala Allahu, kao njihovo roeno dijete.
Prirodno, morao je biti osuneen, a njegova nova porodica ak je uspjela da taj obred obavi lini
berberin vae visosti, Abu Denijal.
"Zvali su ga Dibril, to ga je uveliko veselilo jer je to bila prvobitna verzija imena koje je
dobio po roenju - Gabrijel. im naui na jezik, pomajka mu je esto govorila o njegovoj
pravoj majci i sestrama, koje su mu mnogo nedostajale. Obeala mu je da e, im odraste, sve

54

uiniti da ga vrate u enovu. Obrazovanje koje je stekao bilo je tako izuzetno da se lako vidjelo
da nije bio jedan od nas.
Izrastao je u veoma inteligentnog logiara, veoma su ga privlaila djela naih prijatelja iz
Andalusa. Njegovo zanimanje za logiku navelo je njegove prijatelje da ga poalju na moja
predavanja. Mislili su da bih ga ja mogao izlijeiti od njegove ovisnosti o herezi. I doista, moda
sam i mogao, da ne bijae toliko lijep mlad mukarac. Njegov dolazak me uznemiri.
Dolazio je dvaput sedmino, sjeo bi mi pored nogu i upijao svaku moju rije, gledajui
me svojim sjajnim, paljivim ali uvijek upitnim oima. Je li to bila tek moja mata ili sam mu ja,
ponekad, uhvatio izraz boli u oku?
Na kraju mog predavanja, dok su drugi postavljali uljudna pitanja kako bi mi pomogli da
podrobnije obradim neka pitanja, mladi Dibril me je propitivao tak da bi sam odgovor na
njegovo pitanje sruio cijelu arhitekturu mojih zamisli.
Jednog dana svi zadocnie na moj as. Kad najzad stigoe, bijah zapanjen. Bili su pijani, a
Dibril potpuno nag. Njegove su se kolege smijale, a on nije shvatao da je zapravo on uzrok
njihova veselja. Kad sam zatraio objanjenje, odgovori mi da su eljeli da izotre svoje
pamenje ispijanjem goleme koliine prevrelog pia nainjenog od kikirikija. Ostali, nastavi on,
izgubie kontrolu nad sobom. Jedino je on ostao pri pameti. Pokrio sam ga arafom i stavio u
krevet.
Ne mogu lagati sultanu ni naem velikom kadiji. Moram priznati da sam bio omaijan
ovim mladim ovjekom. Kad je on bio tu, ja sam govorio kao da je on jedina osoba u sobi.
Zgrabila me ona stara boletina koju nam donesoe idolopoklonstvo Grka i onog
prokletog Rimljanina. Dibril, ne svojom krivnjom, postade izvor mog jada i bijede. Njegova
odsustva su mi zadavala strane glavobolje. Padao bih niice i molio: "Allahu dragi, zato svog
roba kanjava ovako okrutno?"
Jednoga dana doe, kad sam bio sm u kui. Mora da mi je lice otkrivalo sva osjeanja
koja sam nastojao priguiti u sebi. Dobro je reagovao, i jednostavno izjavi da i on mene voli.
Neka mi Allah oprosti, postadosmo ljubavnici. Cvjetanje njegove strasti mene je uzbuivalo
toliko da neprestano bijah na sedmom nebu. Okusismo i zabranjena voa. Naa se savjest pretvori
u najdublji bezdan. Nita mi vie nije bilo vano.
Vidim na licu naeg asnog kadije da moja iskrenost u njemu izaziva gaenje. Neu vie
o ovome.

55

Ja sam ono to sam, ali ipak sam jedan od vas. Pokuajte me, preklinjem vas, razumjeti.
Uskoro vie nisam mogao podnijeti da budem bez njega. Poeh razmiljati o tome kako
bih sa Dibrilom mogao zauvijek ivjeti. Ideja mi pade na um jednog dana kad ga vidjeh kako
pria sa mojom sestrom. Ona je prelijepa djevojka, i meni je bilo jasno da se njena osjeanja
prema Dibrilu ne razlikuju od mojih. I to da se ne uda za njega? Tako bi on mogao sasvim
otvoreno ivjeti u naoj kui, bez straha od okrutnih jezika. Pravo da vam kaem, nisam imao
nita protiv ni da ga dijelim sa sestrom.
Dibril prihvati moj plan. Obavi se svadba. On se preseli u nau kuu, ali ve prve
sedmice bi mi jasno da je moja sestra nesretna. Dibril je nije tjeio. ene ga nisu nimalo
privlaile. Ni malo. Tu lei i pravi uzrok ove tragedije. Moja sestra nae ljubavnika, a Dibril i ja
smo uivali u naoj srei.
ivjeli smo sami u svom svijetu. Naa sebinost, umjesto da se smanjuje, svakog je trena
rasla. Vie nita na nas nije imalo utjecaja. Hamsin nam je kosu mrsio pijeskom. Grla su nam se
suila. Zvijezde su jedna drugu jurile po nonom nebu. Moja je sestra mirno sjedila, strpljivo
zurei kroz prozor, iekujui poruku od svoga dragoga. Jesen doe i proe, za njom kina zima.
Nikad ne osjetismo nonog mraza. Lave pasa lutalica nikad ne poremeti na spokoj. Znao je
kako se voli i poduio me vrlinama podatne njenosti.
Tek kad milosrdni kadija, neka mu dragi Allah da unutarnju snagu, posla jedno jutro po
mene, moje se srce ozbiljno zabrinu. Ostalo znate.
Stavljam svoju glavu pod tvoje noge, Komandante milostivih. ini s njom to ti volja i ja
u prihvatiti svaku tvoju kaznu. Ali, tako ti Allaha, preklinjem te da potedi moju sestru daljeg
ponienja. Ve je dovoljno propatila zbog moj grijeha."
Sultan je nijemo zurio u pod. ini se da ga je dirnula snaga ljubavi koju opisa ejh. Kadija
i ja samo se zgledasmo. Kako li e odluiti u ovom sluaju? Hoe li traiti da vidi Dibrila i onda
ga zadrati kao svog dvorjanina?
"Jedna mi je stvar jasna, Sajede al-Buhari. Tvoja sestra ne zasluuje kaznu. Fadil e
osigurati da je danas oslobode. Kadija e osigurati da je ovjek, koji je voli, oeni pred
Allahovim oima i sa njegovim blagoslovom. A to se tie tebe i Dibrila, tu mi je mnogo tee
odluiti. Kao uen ovjek, moda bi mi ti mogao pomoi. Ima li togod u Hadisu to bi mi moglo
pomoi da rijeim ovaj tvoj sluaj? Prouio sam i ja Hadis, ali ne mogu se sad sjetiti nijednog
sluaja nalik na ovo to uh od tebe.

56

Dok ti bude razmiljao o mom zahtjevu, i savjetovao se sa drugim mudrim ljudima,

mislim da je dolo vrijeme da Dibrilova porodica ispuni svoj zavjet i poalje ga u mjesto
njegova roenja. Neka se vidi sa svojim sestrama. I neka taj put dugo potraje. Jesam li jasan?"
Na bradati uenjak je doao u palau odluan da svoju sestru spasi kamenovanja. Doao
je potpuno spreman da rtvuje svoju glavu, a vjerovatno i glavu svoga mladog dragana. Kad
shvati da mu je sultan, zapravo, oprostio, suze zahvalnosti mu potekoe niz obraze, natapajui mu
bradu. Kleknu i poljubi Salahudinova stopala.
Nakon to bradati uenjak, rastereen goleme brige, ode, niko do nas ne progovori ni
rije. Vrijeme je bilo za podnevni odmor i ja ustadoh da krenem. Na moje iznenaenje, sultan me
pozva da ostanem i objedujem s njim i Fadilom.
Nas trojica iziosmo iz svjeeg polumraka odaje za prijeme na zasljepljujue sunce i vreo
zrak, glasnik nevolje koja e nas stii. Kairsko ljeto je bilo na vidiku.
Uosmo u blagovaonicu gdje nas doeka Afdal, najstariji sin sultanov. Jurnu da zagrli
oca, prije no to se nakloni kadiji i meni. Salahudin se uozbilji.
"Zato danas ne ode na jahanje?
"Nisam se mogao probuditi. Ostali odoe bez mene, ne saekavi me."
"To nije pria koju sam uo. Meni kau da su adi i Osman, kad su doli da te probude,
bili doekani bujicom uvreda. Je li to tano ili nije?"
Afdal se nasmija.
"I jeste i nije. Osman me je pokuao probuditi polivi me hladnom vodom po glavi, dok je
adi stajao iza njega i smijao se kao mahnit. U tim okolnostima, oe, bilo mi je teko i drati
jezik za zubima i poi sa njima na jahanje."
Oi dvanaestogodinjeg djeaka su sjale od nevaljalstva. Afdal je gledao oca pravo u oi
da vidi kako e reagovati. Salahudin se nasmijei i pomilova djeaka po glavi.
"Veeras e sa mnom odjahati do utvrde."
"Kad e biti zavrena, oe?"
"Kad ja budem umro a ti, ako dragi Allah tako bude htio, bude sjedio na mom mjestu. Ti
e slaviti zavretak gradnje utvrde. Razumije?"
Afdalovo se lice smrai. Stisnu oca za ruku i klimnu. Sultan ga zagrli i njeno izvede iz
sobe.

57

Hrana, posluena na podu ispred nas, nikako se nije mogla opisati kao gozba. Narod je
hvalio sultanovu jednostavnost i skromnost, jer razlika izmeu njega i bagdadskih halifa kao i
njegovih kairskih prethodnika nije mogla biti vea. Ovo je divljenje bilo ope. Sultanovi ukuani,
a naroito njegov brat Adil, rugali su se njegovoj jednostavnosti i esto odbijali sjesti s njim za
sofru. Jeo je samo jedan obrok dnevno, a to je bilo uveer.
Poslueno nam je neto kruha da ga umaemo u skromnu orbu od graha, tanjir svjeih
krastavaca, luka, bijelog luka i umbira, i nita vie. Kadija je patio od hroninih problema sa
probavom i, po savjetu Ibn Majmona, nije smio jesti grah. A grah, kao to i sami znate, samo
oteava probavu. Dok smo sultan i ja orbu jeli slasno, kadija odlomi malo kruha, pojede
krastavac i popi au soka od indijske hurme.
Bilo nam jasno da je kadija neim nezadovoljan. Sultan ga upita je li to zbog jednoline
hrane.
"Sultan zna da sam ja pod medicinskom paskom Ibn Majmona. Propisao mi je vrlo strogu
dijetu i obavezao me da smanjim koliinu hrane koju jedem. Ne, ne brine me hrana, ve to to si
ti toliko velikoduan."
Kadija je bio nesretan stoga to je Sajedu al-Buhariju bilo oproteno. Uini mu se da e to
predstavljati zlosretan presedan. Sultan utke saslua njegove primjedbe. Sofra bijae raiena a
velika posuda s voem stavljena pred nas. Sultan jo ne odgovori i sva smo trojica utjeli. Kadija
je bio svjestan teine te utnje. Nakloni se i ode. Onog trena kad ode, Salahudin se grohotom
nasmija.
"Nauio sam ja sve njegove trikove. Ne brine njega Buhari. Ustvari, zadovoljan je mojom
odlukom. Jesi li znao, Ibn Jakube, da je Fadil esto pohaao Buharijeve asove? Bili su bliski.
Ali, kad svijet bude prigovarao to je ejh jeftino proao, kadija e samo uzdahnuti, sloiti se sa
sagovornicima i rei im da je problem u naem sultanu i da ima dana kad je previe meka srca.
Onda e obeati da e se sljedei sluaj strogo presuditi kako bi se sauvao autoritet vlasti.
"Reci mi sad neto, Ibn Jakube, i reci mi istinu. Je li hrana koju smo pojeli bila dovoljna
ili bi se ti radije natjecao sa adijem ko od vas dvojice moe odgristi vie mesa sa janjee noge?
Istinu mi reci!"
Odluih da slaem.

58

"Bilo je vie no dovoljno, Komandante velikodunih. Bio je to obrok koji bi mu zgotovio

i sam Ibn Majmon. Jedina svrha hrane je, veli on, da nam i tijelo i um odri zdravima. Kad nam
on doe u goste, moja ena nikad ne slui meso."
Salahudin se nasmijei.

9
Mladog Salahudina njegova draga ostavlja i odlazi sa starijim ovjekom a on se opija u
birtiji; amida mu irkuh odluuje da ga sad valja razonoditi i vodi ga u kratku vojnu u
Egipat; Salahudin postaje vezir na dvoru fatimidskog halife

Nisam htio napustiti Damask. Vjeruje li ti u to, Ibn Jakube? A tako sam bio zavolio taj
grad. Unato oevim naredbama, istraio sam svaki kvart i svaku ulicu, obino sm, a nekad sa

59

bratom. Imali smo obiaj platiti ulinim trgovcima da nam prodaju svoju odjeu. Ta jednostavna
krinka bila je na oklop protiv potencijalnih ubojica. A onda smo mogli lutati kud nam volja.
Jedno ljetno vee vidio sam kako pun mjesec osvjetljava kupolu Umajadske damije.
Gledao sam bosonoge radnike kako nose ciglu na daskama vjeto postavljenim na glavu. Moda
su gradili petospratnicu za kakvoga trgovca. Volio sam bacati kamenje u prastare jarke oko
drevnih zidina Damaska i gledati ene prozirnih, morsko-plavih oiju kako ih kupuju i prodaju za
pune zembilje dinara na pijaci. Vezan sam za Kairo, ali znaj, Damask je srce svijeta. Njegovi
strahovi i njegove zebnje postale su i moje.
Sve do tad Baalbek bijae moj najdrai dom, ali to se promijenilo i ti zna zato, zar ne,
dobri moj pisaru? adi ti je ispriao o mojoj prvoj ljubavi. Zbunjen si. Bolje da ti je rekao on
nego ja. Moje je pamenje sad nekako mutno. Jedino se dobro sjeam dana kad me je napustila;
ne zbog samog rastanka, ve stoga to se izvan gradskih zidina deavalo neto mnogo vanije od
naih malenih ivota.
Bila je to ena desetak, mogue i vie, godina starija od mene. Pruala mi je beskrajno
zadovoljstvo i nauila me da uivam u enskom tijelu. I tako, jednog dana, nas dvoje smo se
dogovorili da se sastanemo u zoru i, kad sam odjahao do naeg proplanka kraj rijeke, ne naoh je
tamo. ekao sam je i ekao, a od nje ni traga ni glasa. Upravo sam bio krenuo, kad eto ti nje, bez
daha, nateena lica. Plakala je. Uas shvatih da je idili doao kraj. Poljubi me u obraze i oi.
Nala je ovjeka, rekla mi je, koji joj je blii po godinama, a ja sam joj, za razliku od njega,
izgleda bio i pomalo dosadan.
Prirodno, bio sam ljut, ali ta sam mogao uiniti da ublaim bol? Nisam ni s kim mogao o
njoj razgovarati jer, u svijetu snova u kome sam ja tad ivio, vjerovao sam da niko i ne zna. Bila
je to samo naa tajna.
Tako se vratih u Damask, pun ljubomore, sav u suzama od jada i emera. Bio sam toliko
obuzet svojom mukom da nita drugo nisam zapaao. Stigao sam kui, presvukao se i izvukao
brata iz postelje. Otili smo u jedinu birtiju u gradu otvorenu prije ruka. Drali su je Armenci, u
kranskom kvartu. Ne samo da nas tu nita nisu pitali, ve nam odmah posluie najbolja vina
Damaska. Nisu to bila vina to su ih donijeli trgovci uz franakih zemalja, ve nainjena od
taifskog groa to se uzgajalo u gorju blizu Mekke. Govori se da je taifsko vino tako silno da
patuljka zna pretvoriti u diva.

60

Kad smo Adil i ja stigli, birtija je gotovo bila prazna. Nekoliko evnuha to su se doli
oporaviti nakon teke noi probdjevene negdje u gradu bili su preve pijani da bi se nama bavili.
Poeli smo piti vino koje zabranjuje naa Sveta knjiga. Adil je vidio da sam nesretan, ali
se ne usudi upitati me zato. Tu i tamo bi me kriom pogledao, i stisnuo mi ruku da me utjei.
Znao je. Bio je to instinkt, ba kao to sam ja znao da je on odlazio u muke bordele i da mu je
srce bilo vezano za jednog mladog sviraa. Moda nije znao pravi razlog moje tuge, ali je vidio
da vidam ranu na srcu.
Polagano, vino nas je uzimalo pod svoje. ena to nam je donosila bocu za bocom poe se
na moje oi mijenjati. Je li gazela, ta li je? Postadoh slijep za vanjski svijet. Uskoro stadosmo
pjevati nekakve pjesme o enama to iznevjerie svoje ljubavnike, o gnjevu ljubavnika i kadijinoj
ljutnji. Donesoe nam hrane i mi pojedosmo a da nismo znali ta jedemo. Potom otpjevasmo jo
koju pjesmu, ali sad i evnusi zapjevae s nama. Ne mogu se sjetiti koliko smo tu ostali, ali dobro
se sjeam adija, mog meleka i uvara adija, kako me grubo drma za ruku da me probudi. I dandanas kad zaklopim oi, vidim mu zabrinuto lice i ujem kako ape: "Jusufe Salahudine. Jusufe
Salahudine. Vrijeme je da krene kui".
Kad pomislim na to i sad se tresem od stida. Zna li ta, Ibn Jakube? To bijae dan kad je
na veliki sultan od Halepa, Nurudin, najstariji sin ubijenog ratnika Zengija, bio pred kapijama
Damaska. Htio je uzeti grad a s njim je bio moj amida irkuh. Unutra, kao komandant vojski
njegovih neprijatelja, vladara Damaska, bijae moj otac Ejub.
Amida poslao tajnog glasnika dvije sedmice prije napada da upozori mog oca. Obojica
su znali da se nikad nee okrenuti jedan protiv drugoga. Oca je jedino brinulo, kao i uvijek, kako
izbjei krvoprolie. Pregovarao je ne bi li postigao sporazum prihvatljiv za vladara Damaska. Tog
dana krv nije umrljala nae ulice. Nurudin predade grad bez otpora. I sve se to zbilo dok sam se ja
utapao u ai, saalijevajui samoga sebe.
Stigoh na vrijeme da vidim irkuha kako grli mog oca na bedemu utvrde. Sprva sam
pomislio da vidim prikazu pred sobom ali me amida die sa tla. Zagrli me tako snano da mi se
stomak okrenu a taifsko vino me dobro izdade. Povratih mu pred noge. Jedino ega se sjeam je
uasnut pogled mog oca i adijev grohotan smijeh.
Nurudin je bio prvi vladar koji je imao plan da ujedini sve muslimane i otjera Franke.
Vjerovao je da e, sve dok jedan halifa ne bude na izvoru svekolike vlasti, Franci uvijek koristiti
nae slabosti i rivalstva. Nurudin, nije mogao biti sliniji svome sjajnom ocu Zengiju. Tamo gdje

61

je Zengi dozvoljavao da mu instinkt odreuje strategiju, sin mu je koristio savjete komandanata i

emira. Prije svake odluke, provjeravao je svaku pojedinost, vagao svaku mogunost, i paljivo
prouavao mape naroito nainjene za njega. Za razliku od svog oca, on nikad nije dopustio da
kapljica vina umrlja njegove usne.
Nurudin je bio odluan da od Franaka oslobodi kraljevstvo Jeruzalema. Da bi postigao
svoj cilj trebao je moni i pouzdani Misir, iji je vladar bio dovoljno jak da odbije franake
napade na Kairo. Misir je imao golema blaga ali slabe vladare. Prekrasna nevjesta koja je ekala
pravog mua.
Sjeam se da je sultan esto pitao mog amidu irkuha: "Ima li vijesti iz Misira? A irkuh
bi samo odmahivao glavom udnog izraza lica. "Ne oekuj nikakvih dobrih vijesti otuda,
gospodaru moj. Njihov halifa, navodni Adid, ovisnik je o haiu i bordelima, okruen majkama i
nanama koje nita ne rade ve po sav dan pletu zavjere i spletke. Vezir tamo vlada, a nasljeuje
ga obino njegov ubica."
Jednog dana stigoe vijesti iz Misira. Bilo je to u ljeto 1173. godine i u palai zavlada
veliko uzbuenje. Javljeno nam je bilo da je avar, tek imenovani vezir, utekao da bi spasio ivot
i stigao u Damask. Koji dan kasnije, stie i slubeni glasnik iz Kaira, sa pismom od novog vezira
Dirgama. Donio je i veliku kutiju od slonovae, iznutra optoenu draguljima, u kojoj je bilo
nekoliko najudesnijih dijamanata koji su ikad vieni u naem gradu.
Nurudin se nasmijei i dodade kutiju svom sekretaru, sa uputama da je stavi u veliku
dravnu riznicu. Pismo je nudilo jo poklona i molilo sultana Damaska da preda avara. Nurudin
pozva mog oca i amidu u odaje za savjetovanja.
Mislim da emo osvojiti Misir. Moete li zamisliti u kakvom je stanju zemlja iji nas
vladari mole da podrimo njih a ne smijenjenog vezira? Sline e ponude od njih stii i Francima.
Sad nam je obaveza da se domognemo Kaira i Aleksandrije prije naeg dumanina. irkuh, ti e
voditi nae vojnike sa hrabrou gorskoga lava.
"Odnosi se prema avaru kao to bi se odnosio prema sonoj hurmi nakon dugog
pjeaenja pustinjom. Kad ti vie ne bude koristan, ispljuni ga kao koticu. Ne oklijevaj. Obeao
nam je treinu kairskih prinosa ita. Dri ga za rije".
irkuh je navaljivao da mene povede sa sobom. Nisam ba bio voljan. Ne zato to se
nisam radovao borbi. injenica je da sam se ve bio navikao da se sastajem sa grupom prijatelja

62

gotovo svaku veer, a onda smo se uputali u heretika razmatranja, recitovali poeziju i
raspravljali o njoj. Bilo je noi kad bih otiao da se potajice sastanem, malo se gledam a, bogme,
nekad i vie od toga, sa jednom mladom enom sa kojom mi ne bi dozvoljeno da se oenim.
Malo me uznemirila oeva spremnost da me poalje sa amidom. Nisam se imao kad ni
oprostiti. adi je poslan s nama da me dri na oku. Tri dana nakon to je odluka donesena, ve
smo bili na putu za Kairo. Kombinacija Ejuba i irke je bila udesna. "Planinski lav" je bio
nesavladiv, impulsivan, neoprezan, bezglavo je srljao. Moj je otac bio hrabar ali oprezan. Bio je
sjajan u organizaciji pozadine. Zavaljujui njemu, majstori to su kovali maeve i izraivali
atore bili su upueni u irkine potrebe. Osiguravao je da imaju sirovine kako bi naa ekspedicija
imala sve to joj treba.
Tako zapoe moje putovanje koje se na kraju okona u ovoj palai. Da se u ono vrijeme
neki od mojih prijatelja naalio i kazao mi da u postati sultan, moj amida i adi ne bi se
prestali smijati sve do Misira.
Nikad mi nismo gospodari svojih biografija, Ibn Jakube. Allah nas gura u odreenom
smjeru i, mada hrabrost i umijee naih komandanata mogu promijeniti tok bitke, u krajnjem
sluaju mnogo zavisi od sudbine. U velikoj mjeri onaj to doivi i preivi bitku, ili se nae na
putu koji vodi ratitu odreuje nam budunost. Tokom te prve bitke nauio sam tu temeljnu
injenicu.
Jahali smo dvadeset i pet dana, tragom stare rijeke do Akaba Ajle na Crvenom moru. Tu
smo se trebali najdue odmarati prije no to krenemo na Kairo.
Nije lako, Ibn Jakube, marirati sa preko devet hiljada ljudi i isto toliko kamila i konja, od
Damaska do Kaira, a pri tom izbjegavati opake jedinice Franaka. Mogli smo ih mi poraziti, ali bi
nas to samo skrenulo sa glavnog puta i odloilo nam misiju.
Beduini, nai vodii znali su sve pustinjske staze; uz nau vojsku ih je bilo dvadeset i pet.
Nisu im trebale ni mape ni zvijezde na nebu da ih vode. Znali su tano gdje je koja oaza, ni
najmanja voda ne bi im izmakla panji. Bez tog znanja, bilo bi nam nemogue napuniti kozje
mjeine. Svi se vojnici sa pravom vie boje ei no neprijatelja. Dosadio bih ti kad bih se ovdje
nastojao sjetiti svake pojedinosti, ali tokom takvih mareva dobri komandanti saznaju mnogo o
ljudima koji se bore pod njihovom komandom. Naui se prepoznavati i raspoloenje konja.
adi me je nauio kako se stara o konjima. I dan-danas, on umije prepoznati kad konja
uhvati nesvjestica i kad mu se svijet pred zamuenim pogledom u vrtlog pretvori. Zamisli ta bi

63

bilo da se to desi usred bitke! Zato, pita se? Jer e jaha tad biti vie dezorijentisan od konja.
adi me je nauio kako se iz vrstog vimena kobile muze preslatko zapjenjeno mlijeko.
Nou smo, da ouvamo dobro raspoloenje, palili vatre i pjevali pjesme. Kao i veina
boraca, spavao sam u atoru, ali sam zavidio beduinima, naim vodiima i vojnicima pod
njihovim utjecajem, koji bi se pokrili dekom, leali na pijesku, ispijali vino od hurmi iz mijeha
od kamilje koe i pripovijedali prie o pustinji iz vremena prije pobjeda naega Poslanika. Na
poinak su odlazili sa zvjezdanim nebom nad glavom.
Petnaest smo dana marirali dok ne stigosmo na cilj. Sljedbenici kairskog vezira Dirgama,
doekae nas u El Bastatu, na pola dana od Bilbaisa. Moj dobri amida irkuh, nije bio spreman
bez dobra razloga izgubiti ijednog svog vojnika. Predloi avaru, budui je ovo bila prvenstveno
misirska bitka, da on i njegovi sljedbenici - poto su bili zainteresovani - krenu u bitku. On e
pritei u pomo, bude li potrebno. I avar pobijedi. Kairski halifa izdade Dirgama. avar ue u
grad kroz Bab al-Zuvejlu i ponovno bi imenovan za vezira. Tek se tada ispostavi da je ono to je
prepredeni Nurudin i oekivao bilo tano.
avara je, kad se dokopao vlasti, nae prisustvo poelo smetati. A bilo bi mu bolje da je
ispunio svoj zavjet. Jer tako bi Nurudinu bilo tee da nas ne pozove da se vratimo u Damask.
Umjesto toga, glup i tat kao paun, avar pomisli da moe sklopiti savez sa Francima da bi nas
porazio. Posla poruku Jeruzalemskom kralju Amalriku, ovjeku koji je ve bio upetljan u
svakojake spletke sa bijednikom Dirgamom. Istovremeno, sagradi cijelu jednu ubjedljivu
piramidu izgovora kojim je dokazao zato naa vojska ne bi trebalo da ue u Kairo. irkuh,
prisiljen da sjedi u Fustatu bijae bijesan zbog toga.
Instinkt mu je govorio da se odupre vojnoj logici, napadne grad i zarobi avara. Ali
logistika takve operacije bila bi teka, a rtve velike. Njegovi emiri se oduprijee toj pustolovini.
Oajan, on pogleda mene.
"ta ti veli, Salahudine?" upita me.
Bio sam raspet izmeu odanosti porodici i zdravog razuma. Dugo sam razmiljao i na
kraju mu se usprotivio. Na moje iznenaenje, ne bi nimalo ljut. Ako nita drugo, dojmili su ga sa
mojim razlozima. Dok smo razgovarali, glasnik nam donese vijest da je franaka vojska pod
Amalrikovom komandom krenula na Bilbais.
Poput Nurudina, franaki kralj je znao, ne uzme li Misir, da emo ga mi uzeti, i da e to
biti kraj Jeruzalemskog kraljevstva. Franci su od svih sultana i emira najvie strahovali od

64

Nurudina. A imali su zato. Bio je usamljen u svojoj odlunosti da protjera Franke iz naih
zemalja. Strast koja je gorjela u njegovu srcu gotovo nas je nagonila da pomislimo da je on sve to
doivljavao kao linu stvar.
avar ne odra rije. irkuh onda meni naredi da uzmem pola vojske i osvojim Bilbais.
Uinih kako mi je naloeno. avar se Amalriku obrati za pomo, dok se irkuh meni pridrui sa
ostatkom snaga. Puna tri mjeseca, Ibn Jakube, mi smo Franke drali van zidina grada. Puna tri
mjeseca u Bilbaisu. Nije to bio ba ugodan ivot. U to Nurudin, svjestan da se vie ne moemo
braniti, iznenadi Franke, i krenu na njih kod utvrde Harim, kod Antiohije. Bijae to slavna
pobjeda. Franci bijahu potueni, izgubivi deset hiljada ljudi. Zarobismo i njihove voe, Balduin
od Antiohije, grof od Tripolija. Vijest o ovom porazu prepade Amalrika. Zatrai mir. Mi
sauvasmo obraz. Planinski lav vrati nas u Damask.
Ja dotad nisam ni znao ta je rat. Gledajui irkuha kako komanduje vojskom, nauih
mnogo, ali me sve to sasvim iscijedilo. Prvu sedmicu po povratku, dane sam provodio u
hamamima, gdje su me masirali miriljavim uljima. S veeri bih obilazio birtije preputajui se
uicima poezije i vina. Onda mi se, Ibn Jakube, desi neto udnovato. Uhvati me neki nemir.
Muka me poela hvatati od nemara dokonoga ivota i poeh udjeti za drugarstvom ratita.
Gledao sam se sa Francima oi u oi, i sada, iznenada, sve one prie iz djetinjstva o vremenima
kad oni osvojie nae zemlje poee mi se vraati. Kako nas je samo sudba razbila kao komadie
stakla. U paramparad.
Sjetih se tu adijevog glasa, njegovog prijeteeg apata: "Sinovi Ejubovi, znate li vi ta
Franci uradie u Ma'ari? Zarobie nae vjernike i stavie ih u goleme lonce pune vrele vode.
Djecu su nau pekli na ranju i jeli ih tako peenu. Ovi to osvojie nae zemlje divlje su zvijeri."
Pravo da ti kaem, nikad nisam stvarno vjerovao adiju. Mislio sam da sve to izmilja da
nas uplai da ne bismo proputali asove jahanja, ali bijae to istina. Suta istina, nimalo ukaljana
izmiljotinama. itao sam rukopise hroniara nemuslimana. I ti si? Dobro. Onda ti je jasan gnjev
to mi je rastao u grudima kad sam prvi put u Misiru ugledao Franke. Taj gnjev ne ublaie ni
ene to su me masirale miriljavim uljima niti uici taifskog vina, a da ne spominjem slasti
ljubavi. Osjeao sam da to sve nije nita u poreenju sa zadacima to su stajali preda mnom.
Prije no to je Nurudin zauzeo Damask, nije bilo sultana koji je shvatao potrebu da se
otjeraju Franci i ponovno, za Narod knjige, osvoji Kamena kupola i Solomonov hram. Do
Nurudina, nai emiri i sultani bijahu sretni kad bi postigli primirje sa neprijateljem. "Poljubi ruku

65

koji nisi kadar slomiti", govorili su oni, Ibn Jakube, "i moli dragoga Allaha da je on polomi." Ali
to nije bio stav naeg Poslanika. Zar nije on kazao, "Moli se Allahu, ali prvo budi siguran da si
dobro vezao svoju kamilu!"
Sultan se samozadovoljno nasmija. Naravno, uo sam ga i prije kako se smije, ali uvijek
je to bio prigueni smijeh, kakav i prilii princu. Sad je to bio nesuzdran smijeh. Ovakve
poslanikove izreke, koje su bile meni tek blago zabavne, tjerale su ga u grohotan smijeh. Suze su
mu potekle. Kad doe sebi, i obrisa suze sa obraza i brade, objasni mi.
"Izgleda iznenaeno, pisaru. Mislio sam na to ta je to moglo navesti naega Poslanika
da kae takvo to i pred oima mi se ukaza prizor onih prvih vjernika kako klanjaju. Vjerujui u
Allahovu mo, ostavili bi pred damijom svoje kamile, da bi ustanovili kako su ukradene. To nije
moglo podstai u njima vjeru u Allaha, pisaru? Ali, dosta za danas. Moram sad sa Fadilom
popriati to kasni ubiranje poreza. On misli da bi to moglo nau zemlju baciti u goleme nevolje".
Molio sam ga da ostanemo jo jedan sat. "Linija sultanove pripovijesti danas je vrlo
prava i jasna. Bojim se, stanemo li sad, da se ovoj prii nikad ovako ne vratimo. Zar njegova
visost ne bi mogla dovriti priu o padu avarovom i svojem povratku u Kairo?"
Salahudin uzdahnu a onda mu se bora ukaza na elu. Na kraju klimnu glavom, i produi,
ali ne na onaj uobiajeni oputeni nain. Krenu kao u galopu, dok su mi prsti jurili da ga sustignu.
Najmanje pet pisara obino biljee sultanove rijei. Kad on zavri, oni porede svoje biljeke i
onda se dogovore oko jedne verzije. A ja sam bio sam.
irkuh nikad ne zaboravi avarovu prevaru. Gorio je od elje za osvetom. esto je znao
rei: "Onaj nitkov avar nas iskoristi da se dokopa vlasti, a onda Franke iskoristi da se nas
otarasi."
Vrijeme je, obrati se Nurudin jednog dana svom ratnom vijeu, da se irkuh i Salahudin
vrate u Misir. Bio je to prvi put da me je spomenuo u prisustvu emira. Grudi su mi se nadimale
od ponosa. I moj otac je bio vrlo zadovoljan, mada mu lice, kao i uvijek, nije pokazivalo nikakva
osjeanja. irkuh se nakloni.
Tako poe naa velika pustolovina. Dounici nam javie da je avar sklopio sporazum sa
Amalrikom protiv nas. To je, dragi moj prijatelju, bio svijet u kome smo ivjeli. Muslimani su se
udruivali sa nemuslimanima protiv drugih muslimana. avar i Amalrik udruie snage i
saekae nas pred Kairom. irkuh, koji me je nauio svemu to znam o ratovanju, bijae sjajan

66

komandant. Odbi da se bori na terenu koji oni odabrae. Umjesto toga preosmo Nil. Marirali
smo sjeverno od Kaira i svoje atore podigosmo blizu piramida u Gizi. Golema nas je rijeka
razdvajala od neprijatelja.
Sa ovog poloaja irkuh je poslao poruku avaru. I sad ga vidim, kako rie poput lava,
dok ita poruku prvo naim vojnicima. "Franaki dumanin je u naoj milosti. Odsjeeni su od
svojih baza. Udruimo snage i istrijebimo ih. Kucnuo je as a ovakva nam se prilika moda
zadugo nee ukazati".
Zaue se uzvici odobravanja naih vojnika. Dugo vremena, ili nam se toga dana tako
uini, ulo se glasno Allahu ekber, tako glasno da se inilo da se i piramide tresu. Svaki je vojnik
htio lino odnijeti poruku avaru. Svako oko bijae napeto. Koga li e irkuh odabrati?
Izbor pade na omiljenog mu tjelohranitelja, Nasira, mladog kurdskog strijelca ije je otro
oko mnogo puta spasilo irki ivot.
avar primi poruku i smjesta je pokaza svom savezniku, Amalriku. Da dokae lojalnost
Francima, on dade da se Nasir smakne. Njegova glava, umazana blatom i izmetom, bi vraena
irki. Ne znam da sam ikad svog amidu vidio tako ljutog kao tog dana. Bio je suton i vojska je
uzimala abdest pred veernju molitvu. irkuh ih prekinu. Bio je nag osim komada krpe kojim je
pokrio stomak. Zgrabi Nasirovu glavu i kao lud jurnu, svima je pokazujui. Nasir je bio vrlo
omiljen i te veeri suze ispunie svako oko. Uini mi se da se i nivo Nila od toga podigao.
Glasni uzvici zaparae taborom. irkuh, sa glavom u rukama, uzjaha svoga pastuha.
Posljednje zrake sunca sjale su mu u kosi dok je uzvikivao: "Kunem se glavom ovoga momka,
koji je, kao i ja, stigao iz brda, kunem se da e avarova glava pasti. Nema mu spasa. Ni njegovi
Franci, ni evnusi ni halife ga spasit nee. Kunem se pred svima vama, i nek' mi dua truhne u
dehenemu ako to ne uinim".
Nastade putpuni muk. Upijali smo njegove rijei. Zadugo niko do nas ne progovori.
Razmiljali smo o Nasirovoj smrti, njegovoj okrutnoj sudbini, i o tome kako smo daleko od svog
doma. Razmiljasmo o sebi. avar je ovim objavio rat. Ko li e ga dobiti? Dok smo tako
razmiljali, tuni zvuk svirale rasu se zrakom a potom glasovi beduina to su pjevali tualjku za
Nasirom. Nil se opet podie.
Te noi, nakon veere, moj amida irkuh se mogao vidjeti kako koraa, kao opsjednut,
gore-dolje ispred svog atora. Ja sam sjedio na pijesku, sanjario o Damasku i gledao zvijezde-

67

padalice. Nikad nisam vidio nebo kao tad dok sam sjedio u podnoju piramida. Glasnik prekinu
moje snatrenje. Bio je to irkin poziv.
Emiri i komandanti ve su se bili okupili kad ja stigoh. irkuh mi pokaza prazno mjesto
na podu. Sjedoh ne znajui ta da oekujem. Na svekoliko uenje, irkuh nam ree da se nee
suprotstaviti avaru i Amalriku pred Kairom, ak ni ovdje gdje je postavio tabor. Planirao je
zauzeti luku Aleksandriju. Svi zinusmo od uda na tu smjelost. Uz svjetlo baklji, irkuh iscrta
svoj plan u pijesku, svima nama izdajui konkretne naloge. Znao je da je Amarlik krenuo da nas
opkoli i porazi. irkuh je znao da nas oekuje bitka prije no to se domognemo Aleksandrije.
Mene je zapala komanda glavnih snaga i nareeno da se povuem istog trena kad neprijatelj
nasrne na nas. Za razliku od mene, irkuh nita nije preputao sluaju. Zato ja, Ibn Jakube, i sad
vjerujem da je on bio najvei od svih naih vojskovoa. Ja sam nita u poreenju s njim. Nita.
Nita.
Sa neprijateljem se susretosmo kod Al-Babina. Kad Amalrik i njegovi vitezovi krenue na
mene, odglumih strah i poeh povlaenje. Franci odmotae svoje barjake i prihvatie izazov.
Nasta potjera. Nisu shvatili da su lijevo i desno krilo nae vojske bili tako rasporeeni da Franke
opkole pri povlaenju. Na dati znak, zaustavih nau vojsku, okrenuh se i suprotstavih vitezovima.
Oni namah shvatie d koje su mjere izloeni, ali bi im prekasno. Vrlo ih je malo uspjelo pobjei.
Amalrik, naalost, bjee jedan od njih.
irkuh nam ne dade da slavimo pobjedu. Istog dana krenusmo marirati na sjever preko
Misira, prema Aleksandriji. Tad sam prvi put ugledao more. Satima sam mogao sjediti i gledati
ga, udisati njegov miris i upijati mu ljepotu. irkuh nam nije dao ni asa predaha. I tijelo i um
nam bijahu iscrpljeni. Prizor te goleme vode nam nekako umiri ivce. Osjetih ponovo spokoj.
Nakon nekoliko dana uosmo u Aleksandriju. Cijeli grad nas zasu cvijeem i uzvicima
dobrodolice. Jer oni su estoko odbijali avarov savez sa Francima.
Ponos na irkinom licu, suze na mom, i radost, istu radost onoga to ga doekuju kao
spasitelja - to dobro pamtim. irkuh tog dana zadugo ne progovori. Znao je da nemamo mnogo
vremena. A opet, cijeli se grad okupio da nas doeka. Morao im je ponuditi poruku nade. Lice mu
je bilo umorno. Nije spavao dvije noi, tek je, tu i tamo, uspijevao drjemnuti na konju. Ali kad
vidje onoliko naroda, oporavi se. Pope se na bedem utvrde. Masa je nijemo ekala. irkuh im se
obrati.

68

"Dok vas ovako gledam, ini mi se da vam mogu prebrojati zvijezde na elu. Ono to
inim, to mi inimo, svako je u stanju uiniti. Kad na narod shvati tu jednostavnu istinu, Franci
e biti poraeni. Obraam se svima vama, ne samo muslimanima. Svi ste vi moja briga, a mi od
vas zavisimo. Ali Franci su ve krenuli. Proslavimo pobjedu, ali se i pripremimo."
To je bio moj amida koji je osvojio Aleksandriju. Moj amida koji je izgovorio ove
jednostavne a tako mudre rijei. Kad je siao sa bedema, prioh mu i poljubih ga u obraze. On mi
apnu nekoliko ljubaznih rijei - kako on stari i kako u uskoro ja morati zauzeti njegovo mjesto
u boju. Ree mi je da je ponosan na to kako sam se borio. ta li bi mi sve jo rekao da ne stigoe
glasnici sa vijestima o franakom odgovoru?
avar i Amalrik su bili slomljeni brzinom kojom smo mi nadirali na sjever. Okupljali su
golemu vojsku da nas slomiju. Sad je irki nedostajao moj otac. Trebao mu je neko da planira
odbranu grada, da preduzme mjere kako bismo izdrali franaku opsadu, da osigura da se tedi
hrana i da se dijeli pravedno, da osigura da se bacai plamena pravilno rasporede u luci ne bi li
odvratili franake brodove da nam iskrcaju vitezove iza lea. Poto mog oca nije bilo, meni su
dodijeljeni ti zadaci.
Kao to zna, Ibn Jakube, ta je opsada dio nae povijesti. Nemam ti nita dodati osim
priznanja da sam bio spreman da umrem. Strah, koji nas sve progoni, potpuno je nestao. Bili smo
opkoljeni franaki brodovi iza nas, a vitezovi im nadomak gradskih zidina, katapulti vitlaju
vatru i kamenje na nas. elio sam da umrem plemenitom smru, zajedno sa naom armijom.
Nisam elio da nas uniti glad i boletine, a oboje se irilo jer je grad bio opkoljen. Da ponovim,
irkuh bijae taj koji je odbio da i razmilja da se predamo ili pak srljamo u bitku u kojoj bismo,
beznadeno brojano slabiji, svi izginuli.
irkinoj hrabrosti nije bilo premca. On mene postavi za komandanta odbrane grada a
onda, uzevi dvije stotine naih najboljih boraca, pod okriljem noi krenu, u galopu se probijajui
kroz iznenaene neprijateljske redove, na Kairo. adi poe s njim, i poslije mi je priao kako je
irkuh obilazio sela, preklinjao mjetane na jeziku koji oni razumiju i cijene i govorio im o
avaru i Amalriku kao o kamiljem i konjskom izmetu, to ih je nasmijavalo. Tako je mlae
mukarce ubijedio da treba da se pridrue njegovoj vojsci.
Franci, zabrinuti zbog ove diverzije, prihvatie da podignu opsadu i mi odosmo iz
Aleksandrije a da ne izgubismo nijednog vojnika. I Franci se povukoe. irkuh, svjestan da smo
brojano slabiji, vrati nas sve u Damask. U izvjetaju Nurudinu, to ga je predao u mom

69

prisustvu, predvidio je da e za godinu dana avar i Amalrik nasrnuti jedan na drugoga. To e,

rekao je, biti za nas prava prilika da se vratimo.
I desi se ba kako je on kazao. avar odbi platiti Amalriku obeanu ratnu nagradu, i
Franak odlui da mu odri lekciju.
Jednog dana stie nam glasnik iz Kaira. Bio je to irkin dounik ubaen u avarove
redove. Prisustvovao je pregovorima izmeu Amalrika i avarovog sina. Franak je traio Bilbais
u zamjenu za pomo koju je bio spreman ponuditi avaru u boju protiv nas.
avarov sin, bijesan zbog tog neprihvatljivo drskog zahtjeva viknu: "Zar misli da je
Bilbais komad sira?", na ta Amalrik odgovori: "Upravo tako, Bilbais je sir a Kairo puter".
Ispostavi se da ovo nisu bile prazne rijei. Amalrik zauze Bilbais, narod to smaknu to
porobi a grad spali do temelja. Onda krenu na Kairo. Da bi svoje bive saveznike bar malo
usporio, avar do temelja spali stari grad. Narod utee ovdje gdje smo sada, u ono to je sad srce
Kaira. Poar je bjesnio vie od mjesec dana. avar opet pokua pridobiti Amalrika. Ponudi mu
zlato i slobodu da vlada ostatkom zemlje, ali se nita ne promijeni.
U tom momentu halifa Adid posla glasnika naem sultanu. Nurudin me pozva i ispria mi
ta se deava. Posla me u Oms da naem irkuha. Kad smo se vratili, Nurudin nam naredi da se
vratimo u Kairo. Nije mi bilo do toga. Jo mi je pred oima bila patnja ljudi u Alaksandriji.
Nisam elio doivjeti jo jednu opsadu. irkuh me odvoji u stranu.
"Jesi li ti sin moga brata ili si obian kukin sin? Zar misli da je meni drago gledati
patnju? Ovaj put emo zauzeti Kairo i zato si mi potreban. Idi, spremi konje."
Uradih kako zatrai od mene. Kad u da smo mi krenuli, Amalrik odlui da se povue.
Ve mu je bilo jasno da e mu svi u Kairu pruiti otpor bez obzira nas sva avarova
manevrisanja. U zimu 1169. godine zauzesmo grad. Kao i prethodne godine u Aleksandriji,
doekae nas sa dobrodolicom, a konje na kojima smo moj amida i ja ujahali u grad nahranie
najnevjerovatnijim akonijama. U ovoj smo se sobi sastali sa avarom, Ibn Jakube. Ustao je kad
irkuh ue, i pretvarao da nam se obradovao, ali se ne usudi pogledati mog amidu u oi. Pade
niice i poljubi irkina stopala. Mi ga samo upitasmo oekuje li nas halifa a avar nijemo klimnu
glavom.
"Onda nas vodi njemu, huljo smrdljiva", ree irkuh, okrutno se smijui.
On nas povede u halifovu palau, kroz zasvoene hodnike i beskonani niz odaja
ukraenih ornamentima, od kojih svaka bijae prazna. arene ptice iz Afrike pravile su uasnu

70

buku. Proosmo kroz vrt u kome je bio kavez sa pripitomljenim lavom, medvjedom i dva crna
pantera privezana za drvo. irkuha sve ovo ostavi ravnodunim, ali meni je bilo teko skriti
uenje. Pokuao sam oponaati svog amidu i pretvarati se da ni na mene to ne ostavlja neki
dojam. Uosmo u golemu odaju pod kupolom. Bila je podijeljena tekom tamno crvenom
svilenom zavjesom, sa krugovima izvezenim od suhog zlata, optoenom draguljima velikim kao
jaje.
avar se nakloni pred zavjesom i poloi ma na pod. Mi ne uradismo to i on. Zavjesa se
polagano die i ukaza se Al-Adid.
Tako znai, pomislio sam, ovaj patetini, uplaeni stvor, kome nije bilo ni osamnaest
godina, oiju potamnjelih od pretjeranog preputanja zadovoljstvima, okruen evnusima i
nezdravim bogatstvom, to je, znai, taj fatimidski halifa. Halifa zatrai od avara da napusti
odaju i poraeni vezir se odvue kao zadnji pogn.
irkuh nije gubio vrijeme. "Traio si da oslobodimo Kairo. Evo nas ovdje. Prije bilo eg
drugog, traim avarovu glavu. On je naem narodu donio samo smrt i razaranja."
Fatimidski halifa klimnu glavom. Govorio je udnim glasom kao da je i on, kao veina
onih to su ga okruivali bio kastriran.
"Pozdravljam te u Kairu. Veliko nam je zadovovoljstvo imenovati te za vezira."
irkuh se nakloni u znak prihvatanja i mi odosmo iz palae. Ve sutradan, uz pismenu
saglasnost halife, ja sam lino odvojio avarovu glavu od ramena, i bacio je pred irkine noge.
Srce mi je lupalo ali mi je ruka bila vrsta.
"E sad je na Nasir osveen", ree on, glasom blagim, umekanim sjeanjem na omiljenog
strijelca.
Dva mjeseca potom, nebesa se smraie. Strana tragedija se desi naoj porodici. Moj
amida irkuh umrije. Nisam ja jedini koji je plakao kad ta vijest prostruji kroz redove nae
armije. irkuh je bio veoma omiljen komandant, i ak i emiri Damaska, koji su zbijali ale zbog
njegovog izgovora jezika Kor' ana, bili su skrhani od bola. Ko e nas voditi sad, kad nam je Allah
uzeo naega planinskog lava?
Svi smo mi u svom ivotu pripravni svakog trena umrijeti, ali irkina smrt bijae
besmislena. Njegov ga je apetit vukao zemlji. Bijae pozvan na gozbu gdje se jelo gotovo tri sata.
Cijela ovca, koze peene na otvorenoj vatri, pa prepelice i jarebice,i svakojaka druga udesna jela
bijahu posluena. irkuh je volio hranu. ak i kad je bio vrlo mlad, moja ga je nana esto morala

71

silom odvlaiti od sofre. Gledao sam ga i sjeao se tih pria iz starine. Znao se hvalisati da je
kadar pojesti i popiti vie od ijednog ovjeka u svojoj vojsci. Ovaj se put nije mogao zaustaviti.
Bilo ge je tuno i neugodno pogledati. Tri ga je puta adi pokuao odvratiti, apui mu
upozorenja, ali moj je amida irkuh bio u svom svijetu. Zagrcnuo se od jednog zalogaja i poeo
se guiti. adi ga je jako udario u lea i natjerao da ustane, ali bi prekasno. Izgubi svijest i umrije
nam pred oima.
adi i ja se zagrlismo i zaplakasmo. Cijelu smo no straarili uz njegovo tijelo, poloeno
na obian krevet. irkini vojnici, od kojih su mnogi bili veterani koji su se s njim borili dok sam
ja jo bio dijete, dolazili su u malim grupama da se od njega oproste. udno je bilo vidjeti te
ogrubjele vojnike, za koje je gubitak ivota bio dio svakodnevnog posla, kako plau kao djeca.
Poslije ponoi nas dvojica ostadosmo sami. adi se sjeti jedne stare prie, iz vremena
davno prije no to sam se rodio, i opet se rasplaka. Sjeam se irke i njegovih vatrenih oiju
punih smijeha kad bi zapjevao svojoj djeci i nama ostalima. Jednom, kad je otkrio da ja kriom
odlazim u kafanu, pozva me u svoju sobu. Lice mu je bilo ozbiljno i ja se prepadoh. Imao je teku
narav. Pio si?" ree. Ja odmahnuh glavom. "Ne lai me, mome!" Ja samo klimnuh glavom. On
na to zaurla od smijeha i izrecitova mi Ibn Sininu misao koju sam morao ponavljati za njim.
Gadan je vino dumanin i mudar prijatelj,
Malo vina lijek je, a previe otrov guje ,
Prepij i eto nevolja,
Malo popit', opet, dobro je.
Avaj, on sm tu lekciju ne naui. Njegova je smrt cijena koju je platio za pretjerivanje u
mesu i vinu. Od dana kad sam ga vidio kako umire, gadi mi se prevelika koliina mesa na mom
stolu. Sada razumije to ja toliko drim do umjerenosti u hrani, Ibn Jakube? Osjetio sam, neki
dan, kad zajedno prelomismo komad kruha da ti se ne svidje hrana koju ti ponudih. O tome emo
drugi put. A sad nam valja dalje.
Sutradan, nakon irkine denaze, emiri Damaska su se drali podalje od mene, dosta
nadmeni. Okupljali su se u grupice i neto se doaptavali. Tek sam kasnije, te veeri, shvatio
uzrok njihovog nezadovoljstva.
Savjetnici fatimidskih halifa smatrali su da sam mlad, neiskusan, i slab - neko koga se na
dvoru lako moglo manipulirati. Pozvae me u palau i dadoe titulu Al-Malik al-Nasir - Kralj
pobjednik. Koliko li su se smijali na to, mislei da su u meni dobili lak plijen. Bio sam svjestan te

72

poasti, ali bez irke sasvim izgubljen. Osjeao sam se kao rijeka kojoj su promijenili tok, naas
izgubljena, suoena sa novim krajolikom.
Imao sam potrebu da razgovaram sa irkom ili, bez njega, bar sa svojim ocem, koji je bio
u Damasku sa Nurudinom. Dok sam razmiljao o naem velikom sultanu, razmiljao sam ta bi
on rekao na moje unaprjeenje. Njegovi ponosni emiri, ljudi ugledna porijekla, sigurno su bili
uzrujani to Kurd gortak, repa bez korijena, sad postade misirski vezir. Odluih da poaljem
poruku Nurudinu da ga pokuam uvjeriti da je on, a ne fatimidski halifa, moj komandant.
Nurudin je bio posljednja osoba na ovome svijetu protiv koje bih se ja okrenuo.
Vezirski bijeli turban, izvezen zlatom, stavie na ovu moju glavu, ma ukraen draguljima
stavie mi u ruku a prekrasna kobila sa sedlom i uzdom ukraenim biserima i zlatom bi mi
darovana. Tako sam promarirao na elu sveane kolone uz muziku i pjesmu. Stigosmo potom u
palau, u istu ovu odaju ba ovdje, gdje sad mi sjedimo. Ovo je pravo mjesto, i dobar trenutak
da zavrimo na dananji rad, Ibn Jakube.
Drago mi je da si zahtijevao da ovu priu dovedemo do kraja, ali vidim da su ti se prsti
ukoili. ena e ti ih veeras morati izmasirati mastima, a i moj odani Fadil mora da je ljut na
mene. Nikad ga nisam ostavio da me ovoliko eka.

73

10
Sretoh se tajno sa Halimom da ujem njenu priu; ispripovijedi mi o
svom ivotu u haremu i o izuzetnoj mudrosti sultanije Demile

Sutradan doe glasnik iz palae. Donese golemu korpu punu voa i raznih akonija mojoj
eni i djetetu a meni poruku. Sultan i kadija su otili iz grada na dan-dva, i ja sam osloboen
svojih obaveza. Nekako bijah razoaran. Pomislio sam da mi je trebalo pruiti priliku da sm
odluim da li da krenem sa njima ili ne. Gdje li su otili i zato? Moda me kadija kanjava to
sam zadrao Salahudina onako dugo prethodnog dana. Kako da na pravi nain zabiljeim priu o
naem sultanu ako nisam ukljuen u njegove svakodnevne obaveze?
U kui nastade veliko veselje kad glasnik ode. Sedmicama gotovo nisam ni viao Mirjam,
a bijae strano ljuta kad sam prije nekoliko sedmica zakasnio na njeno slavlje povodom desetog
roendana. ak me i Ibn Majmon naruio tom prilikom. Rahela je, dakako, bila oduevljena
mojim privremenim dopustom. Odnosi izmeu nas dvoje su ponovno postali oni stari, ali joj i
dalje nije bilo pravo to toliko vremena provodim u palai. Ali nije pokazivala ni da joj nije drago
to su u kuu redovno stizali neoekivani darovi. Nisu to bili darovi iz palae ve od trgovaca i
dvorjana, koji su vjerovali da ja imam golem utjecaj na sultana.
Od trenutka kad sam poeo raditi kao Salahudinov lini pisar, nismo ni dinara troili na
hranu ni ulje. Dodajmo tome svilu i kadifu koja inae nije bila dostupna ljudima poput nas. I
Rahela i Mirjam su se sad odijevale kao plemstvo sa dvora. Jednom, kad sam napao Rahelu zbog
svega toga, ona se bestidno nasmija i odgovori mi:
"Bol zbog nae razdvojenosti svakako je manji zbog svih ovih darova, mada i dalje
vjerujem da bi, da moram staviti na jedan tas tebe a na drugi darove, vaga prevagnula na tvoju
stranu."

74

Kasnije, tog popodneva, nas smo troje bez cilja lutali ulicama, gledajui ta ima u
duanima, kad mi neka ena, koju ne prepoznadoh, tutnu poruku u ruku, i nestade prije no to
sam je mogao ita upitati. Poruka je bila nepotpisana, i zahtijevala da budem sutradan ujutro u
biblioteci. I Rahela i ja pretpostavismo da je to adijeva poruka, i da je on to uinio na sultanov
nalog, ali mene je zbunjivao izbor glasnika. Neto mi je govorilo da poruku nisu poslali ni adi
niti sultan.
Sutradan, kad uoh u biblioteku, jedan od sluga mi ree da se Salahudin i Fadil nisu
vratili sa sela. Dok sam sjedio ekajui osobu koja mi je poslala poruku, zauh glasove iza sebe,
okrenuh se i vidjeh kako se drvene police na jednom zidu pomjeraju. Pomalo nervozan,
primaknuh se i vidjeh stepenice ispod poda i neku osobu kako se polagano penje. Bila je to
Halima. Nasmija se na moju zapanjenost. Pogubljeni evnuh Ilmas priznade mi, rekao joj je za
ovaj tajni prolaz to vodi od harema do biblioteke. Napravio ga je Al-Adidov dedo, halifa koji
nije imao nita protiv da njegove ene i ljubavnice ulaze u biblioteku. Palaa je kasnije data
veziru na koritenje i prolaz se prestao koristiti.
Bilo je opasno razgovarati u biblioteci. Halima je htjela da se, kasnije toga dana, naemo
u sobi njene prijateljice, blizu javnog hamama. Ista ona ena koja mi je predala poruku doekae
me za koji sat i dovesti do nje.
Zakoraio sam u uzburkane vode. Ako se s njom sastanem i ne kaem nita sultanu, vrat
bi mi se uskoro mogao nai pod maem. Ako, pak, kaem Salahudinu, koliko e onda vrijediti
Halimin ivot? Moda bi trebalo da zanemarim njen poziv. Dok sam koraao dvoritem, ugledah
adija, koji me prijateljski zagrli. Nisam ga viao ve neko vrijeme. I on se ljutio to je Salahudin
otiao bez njega, ali mi ree da ga veeras oekuju da se vrati u palau.
Sjedosmo na suncu i popriasmo. Kao da smo oduvijek bili bliski prijatelji. Pitao me je
kako napreduje Salahudinova knjiga, i ja mu kazah dokle smo stigli. Njegovo pamenje potvrdi
ono to mi je i Salahudin ispriao o okolnostima irkine smrti. Starac se rastui. Uzevi svoju
sudbinu u vlastite ruke, ispriah adiju o svom susretu sa Halimom. Na moje iznenaenje, on se
nasmija.
"uvaj se te drijebice, Ibn Jakube. Dobro se uvaj. Opasna je ona. Uzjahae je a da
nee ni znati, a onda e ona krenuti u galop kroz pustinju, a ti joj privezan za lea. Ona ima
kurdske krvi, a te gortakinje, pravo da ti kaem, vrlo su svojeglave. Ne znam ja ta ona ima za

75

tebe, ali togod da je nee joj se moi oduprijeti. Kad ena poput nje jednom neto odlui, nema
tog mukarca koji je moe zaustaviti."
Pobunih se govorei mu da smo i Halima i ja nevini.
"Ona samo hoe da mi neto ispria. Zar mi to nije posao?"
Izraz njegovog lica mi ree da on nije bio ba ubijeen u to.
"Idi, nai se s njom. Ne boj se sultana. Ako sazna, reci mu da si rekao meni i da si
oekivao da mu ja to prenesem. Takve stvari ne brinu Salahudina. Halimi prijeti opasnost samo
ako drugi u haremu otkriju vau tajnu. A ti, prijatelju moj, dobro se pripazi. Vrlo je lijepa, ali nosi
sultanovo dijete."
Ta me novost iznenadi. Obuzee me i ljubomora i bijes.
Zato bi vladar, koliko god da je dobar, imao pravo na tijelo bilo koje ene koju
privremeno smatra privlanom? Primijetih da adi opazi kako mi se izraz lica promijeni, i da
klima glavom sa puno razumijevanja i suuti. Pribrah se, zaalivi zbog svoje nelogine reakcije
na tu vijest. Kad krenuh prema kapiji palae uini mi se da ujem adija kako mi jo jednom
apue: "Pazi se, dobro se pazi, Ibn Jakube". Ali, bila je to moja uobrazilja.
Ibn Majmon tvrdi da u stanju uzbuenja, ovjek vidi i uje zamiljene stvari vezane za
predmet njegovih osjeanja. Jednom mi je ispriao priu o ovjeku iji je konj bio ubijen u
nekakvoj krvnoj osveti. Od tada mu se inilo da na najnevjerovatnijim mjestima vidi svoga konja.
Isto je sa onima koje volimo, bez obzira je li ljubav iskazana ili ne. Odjednom, ja vie nisam elio
vidjeti Halimu. Poelih da je mrtva. To osjeanje ne potraja due od par minuta i, dok sam ekao
na dogovorenom mjestu kod gradskog hamama, iza Ulice knjigovezaca, postidjeh se samoga
sebe.
ena-glasnica me vidje iz daljine i dade mi znak da je slijedim. Bila je brza i, u strahu da
mi ne izmakne ja izgubih osjeanje prostora. Kad zae u dvorite jedne skromne kue, nisam
imao pojma gdje se nalazim. Kua bijae prazna. Uvede me u jednu sobicu i, vidjevi da sam
oznojen i bez daha, jedan mi sluga donese vr vode. Nisam ga paljivo zagledao kad mi se
udnim glasom obratio a ipak pomislih da je evnuh.
"Bi li se malo odmorio?"
"Ne, ne, doao sam sebi."

76

ekao sam. Sluga me i dalje paljivo gledao ali mi se sad uini poznat. Njegova
nepristojnost me ljutila ali sam uspio da se nekako nasmijeim. On prasnu u smijeh i smaknu
maramu sa glave, otkrivi Halimine rie kose. Dola je obuena kao muko.
"ak ni ti, Ibn Jakube, koji si onako zurio u mene u palai, kad sam pripovijedala svoju
priu, ak me ni ti ne prepozna. To mi uliva nadu."
Ona svoje zadovoljstvo pokaza udarajui rukama, poput djeteta. Onda se nasmija grlenim
dubokim smijehom, iji se zvuk srui na me kao vodopad i uini da mi srce bre zakuca. Bilo mi
je skoro drago to tog asa ode iz sobe. Trebalo mi je vremena da doem sebi. Kad se vrati, u
zeleno- plavoj haljini od brokatne svile, irokih rukava, ruku ukraenih zlatnim narukvicama,
podsjeti me opet na one uvene kavkaske princeze. Sav se moj preanji bijes istopi. ovjek ne
moe dugo biti ljut na ovo blago.
"to zanijemi, pisaru?
Nasmijeih se i odmahnuh glavom.
"ta misli to sam te pozvala sebi?"
"Pomislio sam da si mi neto htjela saopiti. Vidi da sam ponio svoj pribor kako bih
mogao zapisati svaku tvoju rije"
Pree preko toga to rekoh jer joj se uini previe sluinskim.
"A to ne ostade da vidi kraj komada sjenki?"
Uzdahnuh.
"Javno poniavanje naeg sultana nije mi godilo ni oku ni uhu. Drag mi je na sultan."
Njeno se lice naglo promijeni. Munje joj zasjae iz opakih oiju i do sri me sprie.
Zanijemih pred njenim gnjevom. Nasu sebi vr vode, izbroja trideset puta svoje prste na obje
ruke i tako smirena, opet zadobi onaj blagi izraz. Polagano se njihala s jedne na drugu stranu.
"Zna li svirati lutnju, pisaru?"
Odmahnuh glavom.
"Onda e nam Mensura svirati. Kad je ovjek tuan, zvuk lutnje je kao ubor vode
ednom putniku u pustinji."
Njena dvorkinja zasvira, i neki udan, magian mir zavlada sobom. Halima poe priati.
Polagano se moje pero micalo po papiru, sve u savreno skladnom ritmu sa njenim rijeima. Bio
sam u takvom transu da sam jedva razaznavao ta mi govori. Tek kad se vratih kui, shvatih ta
mi je ispripovijedala.

77

Prvih nekoliko noi nisam mogla spavati. Salahudin mi je dolazio u sobu i uzimao me
tako strasno da me to uzbuivalo, mada nisam za njega osjeala istu elju. Kad bi zavrio,
ostavila bih ga da spava i ila se oprati. Nisam htjela zatrudnjeti sa njim.
Trebalo bih da ti govorim istinu. Nakon tih prvih nekoliko noi, zamirila bih kad bi se
Salahudin popeo na mene, i zamiljala da je Mesud. Izgleda zapanjeno, Ibn Jakube. Ili moda
misli da bi te moja drskost i iskrenost mogla kotati ivota? Ne brini. Moje usne nikad nee
spomenuti ovaj susret, ali elim da ti sve zna. Ili se boji da sam postala tako gorka prema tvom
sultanu da snujem osvetu? A zato bih? On mi je spasio ivot i postao moj gospodar i vlasnik. Na
tome sam mu zahvalna, ali u mojoj postelji, on je mukarac kao i svi drugi.
Jedini ovjek koga sam istinski voljela bio je Mesud. Moda je dobro to ga vie nema.
Da je tu, rizikovala bih i njegov i svoj ivot ako bih mu se jo jednom nala u naruju. Nekad sam
sanjarila o tome da zatrudnim sa njim, pretvarajui se da je dijete Salahudinovo. Moe li zlato
izlijeiti rane na dui, pisaru? Ne prestajem misliti na Mesuda. Muim samu sebe zamiljajui ga
u denetu, u naruju hurija, stvorenja mnogo zamamnijih no to sam ja. U srcu, ja sam jo uvijek
njegova. Stalno sebi govorim da nas nisu razdvojili. esto mi doe u san. Njegove nasmijeene
oi, njegov mirni pogled, umirujui glas, dodir njegovih ruku to me grle, sve mi to dolazi u san i
znam da nikad neu o njemu prestati snivati.
Tokom tih prvih sedmica, kasno nou, ula sam druge ene kako glasno i sa puno
tjeskobe razgovaraju o svom ivotu i budunosti, ali i o meni. Rugale su mi se. Pretpostavljam da
u mislile da volim sultana, i da e, kad on krene traiti nove panjake, moje srce ostati ranjeno.
Koliko su samo grijeile i kako su me slabo poznavale tih prvih dana. Bijae to prije ne vie od
est mjeseci, Ibn Jakube, a ini mi se kao da je prola cijela vjenost.
Prvih nekoliko sedmica bijae mi dobro, mada biti posljednja koja je stigla u harem nije
ba ugodno iskustvo. Prava Salahudinova ena, Nedma, bila je plemenita ali runa. Ona je ker
Nurudinova. Sultan mi je sam rekao da mu je odbojna, ali ga to nije sprijeilo da u nju posije
svoje sjeme. Taj brak, kao to moe i pretpostaviti, nije bio ni sklopljen radi zadovoljstva. Imao
je samo jednu svrhu, i ona bijae ispunjena kad mu ona rodi tri sina zaredom. I ona je osjeala da
je ispunila svoju dunost i ostade ivjeti bez njega u Damasku.
Salahudinove posjete, hvala dragom Allahu, prorijedie se, a otkad sam zatrudnjela,
sasvim i prestadoe. Od tad su svi ljubazni prema meni. Bijah iznenaena, kad sam tek stigla u

78

harem da nas je bilo toliko. Pored mene, tu je jo osamdeset sultanovih sulonica i dvije njegove
ene, ali meu nama nema nikakve razlike to se tie uivanja u blagodatima ivota na dvorcu osim to je nas sluilo est a zakonite mu ene osam slugu.
Odmah mi je bilo jasno da je jedna dominirala haremom. Bila je to Demila, sviraica na
lutnji iz Arabije, djevojka ugledna roda. Sultanu je nju brat poslao kao dar, a Salahudin bijae
omaijan njenim umijeima. Poto je ti nikad nee vidjeti, Ibn Jakube, dopusti mi da ti je
opiem. Srednje visine, nia rastom od mene, tamnoputa, oiju to mijenjaju boju od sive do
zelene, zavisno odakle ih gleda. to se tie tijela, ta da ti kaem? Opet te zbunih. Neu dalje.
Ako misli da Mensura svira lutnju kao arobnica, trebalo bi da uje Demilu. U njenim rukama
lutnja govori. Uini je gotovo ljudskom. Demila je ta koja nas odrava u ivotu. Otac joj je bio
veoma prosvijeen sultan. Oboavao ju je i bio uporan u odluci da joj prui isto obrazovanje kao
i brai joj. Odbacivao je svaki pokuaj da je lii obrazovanja. Ono to je sama nauila, ona sad
nastoji prenijeti nama.
Bila sam oduevljena kad nam je jednom vrlo smjelo poela prenositi ono to zna. Nije
nam to govorila kao enama zatoenim u haremu, ve kao enama uope. Otac joj je dao
rukopise Andaluanina Ibn Rada i ona nam je o njemu govorila sa puno potovanja. Priala nam
kako Ibn Rad kritikuje neuspjeh naih drava da otkriju i iskoriste sposobnosti ena. Umjesto
toga, tvrdio je on, ene se koriste iskljuivo za produenje vrste, podizanje djece i dojenje. Nikad
u svom cijelom ivotu nisam ula da neko tako govori a, sudei po tvom izrazu lica, nisi ni ti,
dragi moj pisaru.
Demila nam je ispriala i kako se, prije mnogo godina, u Kairu, jedan od fatimidskih
halifa, Al-Hakim, jednog jutra probudio i odluio da su ene izvor svih zala. Smjesta je izdao
dekret koji je zabranjivao enama da hodaju ulicama a, da bi osigurao da ostanu zatoene u kui,
obuarima bi zabranjeno da enama prave cipele. Naredio je i da sve njegove ene i haremske
sulonice budu zapakovane u sanduke i baene u rijeku. Demila nam je rekla da je, mada je AlHakim besumnje bio skrenuo pameu, zanimljivo bilo to da je njegovo ludilo bilo okrenuto
iskljuivo protiv ena.
Demila i ja se sprijateljismo. Mi jedna od druge nita ne krijemo. Moje najuvanije tajne
su sada njene, a njene - moje. Ve je rodila Salahudinu dva sina, i on sad rijetko navraa kod nje.
Sprva, kao i ja, i ona bijae time pogoena, a sada samo uzdahne kad on doe. Tako ti je to a ne
obratno. Kako su samo krhka i nepouzdana naa osjeanja? Ne znam kako bih se ja osjeala da

79

sjeanje na Mesuda nije u meni i dalje tako mono. Demila misli da je Mesud fantazija koju
hranim da bih sauvala zdrav razum. Ja znam da prolost gubi mo nad naim srcem, ali meni se
to jo nije desilo. U meuvremenu me Demila puta da snujem. Nekad me ak i podstie u tome,
jer sama nikad Mesuda nije imala. Podstie me i da prestanem brijati dlake sa skrivenih dijelova
moga tijela.
Jedini drugi prijatelj mi bjee evnuh Ilmas. Dugo je bio u haremu. Mnogo prije no to je
Salahudin stigao na dvor. Kakve mi je samo prie on priao, Ibn Jakube. Nek me dragi Allah
uva, nisam u stanju ni ponoviti ih, ak ni tebi. Moda bih i mogla da si evnuh, ali to je glupo i
pomisliti, jer nisi. Oprosti mi. Nemam prava ovako s tobom razgovarati.
Ilmas je, ustvari, bio pjesnik. Ni sad ne znam koji ga ejtan uze pod svoje. Zato li samo
napisa onaj komad sjenki? Ubijen je jer je kazao istinu. U posljednjem inu to ga si ti onako
kukaviki odluio ne odgledati - ili ti je sedmo ulo reklo da bi to moglo biti opasno? - Ilmas je
opisao ljubav jedne stanovnice harema prema drugoj. Ljubav jedne sulonice prema slukinji.
Mislim da je imao Mensuru na umu, jer je lutnja bila vaan element komada. Zacijelo nije mogao
imati mene na umu. Nisam ja jo krenula tim putem, mada, ako bi se to desilo, sigurno bih utjehu
potraila u Demilinom zagrljaju. Znak da sam spremna preduzeti taj korak bio bi kad bi prestala
brijati svoje tijelo. Blizu sam toj odluci. Ovi dani bijede se primiu kraju.
to se to mrti, Ibn Jakube? Vidim li ja to gaenje na tvome licu? Svjetski ovjek poput
tebe, Ibn Jakube, ne bi trebao biti okiran ovakvim pojedinostima. Kairo i Damask, da ne
spominjem Bagdad, puni su mukih bordela gdje kusi djeaci udovoljavaju svakoj moguoj
potrebi i elji svojih gospodara. To se prihvata, ali spomeni ene koje miriu mous tijela drugih
ena, i istog trena se nebo urui.
Mislim da bih ovdje trebala zavriti. Izgleda kao da se gui od vlastitog gnjeva, a tvoj
prijatelj Ibn Majmon mi nikad nee oprostiti budem li odgovorna to si se razbolio. Razoarao si
me, pisaru. Ne mislim da u te ponovno pozvati sebi."
Prije no to sam zavrio, Mensura me odvede do vrata i pokaza mi put. Okrenuh se da vidim
Halimu, ali od nje ne bi traga ni glasa. Posljednje to pamtim je onaj udni, svojeglavi,
poluprezrivi pogled kojim se oprostila od mene.
Izioh na ulicu, nesretan i izgubljen.

80

11
adi i pria o slijepom ejhu; Salahudin
pripovijeda kako se otarasio svojih protivnika

Tajni sastanak sa Halimom me do sri potresao. Osjeao sam se iskoritenim, mada,

sjetim li se tano njenih rijei, u njima nije bilo nieg to bi me uzrujalo. Pretpostavljam da me je
pogodila njena odluka da nijedan mukarac, osim Mesuda, nema mjesta u njenom ivotu. Moja
reakcija nije bila lina. Bio sam zapanjen u ime svih mukaraca, ili sam se, u najmanju ruku, time
tjeio.
adija je bilo tee ubijediti. eljno me iekivao u palai. Sultan se ve vratio, ali me nije
mogao primiti do kasno popodne. adi je htio da uje kako proe moj susret sa Halimom i ja mu
sve ispriah. Nimalo ne bi zateen.
Mogao bih ti ispriati takve haremske prie da bi ti umro od stida, u ime njegovih
stanovnika, nasmija se. Ja ne. Dovoljno dugo ivim da dobro znam da je od svih Allahovih
stvorova, ljudski stvor najnepredvidljiviji. Ne mui svoje srce enskim problemima, Ibn Jakube.
Pusti Halimu i Demilu da uivaju u svojoj srei. Nikad one nee, kao ti i ja, biti slobodne.
Zapanji me nehajni adijev stav, ali osjetih i olakanje. Sve sam mu kazao. Ako sultan
ikad otkrije nau tajnu, nas emo dvojica podijeliti krivnju. Moj strah, od kojeg oka nisam
sklopio, iili sasvim i opet bijah onaj stari veseljak. adi se, opet, glasno smijao. Kad ga upitah
ta ga tako razveseli, on otpljunu prije no to mi odgovori.
Ima jedan slijepi ejh, koji propovijeda svoje budalatine tu, samo koji kilometar od Bab
al-Zuvejle. On je od onih to od vjere dobro ive. Koristi svoje sljepilo kao izgovor da dodiruje
mukarce po cijelom tijelu, cijelo vrijeme im pritom apui Hadis. Svijet mu ostavlja darove u
hrani, odjei, novcu, nekad i draguljima. Prije est mjeseci neki mu trgovac donese prekrasnu
mahramu da ga grije u hladnim noima. ejh zavoli tu mahramu. Obino bi jedan kraj provukao
kroz mali prsten, a onda prebacio preko ramena da svojim uenicima pokae kako je od neobine

81

vune istkan. Jedno vee, ba kad je zavrio molitvu, u kuu ue neki ovjek. ejh je sjedio na
podu, na posteiji i igrao se tespihom, zazivajui Allahova imena i mrmljajui molitve sve ono
to ti arlatani blebeu varajui sirotinju.
Ovaj ovjek to se pomoli promrmlja nekoliko molitvi i stavi mali zaveljaj pred ejha.
Zadovoljan darom, on stranca upita za ime, ali ne dobi odgovora. Nakratko nastavi moliti u sebi.
Onda stranac prozbori.
Kai mi neto, ueni uitelju. Jesi li ti stvarno slijep?
ejh klimnu glavom.
I ba nita ne vidi?
ejh jo jae klimnu glavom, ovaj put malo uzrujan.
Znai, da ti ja smaknem tu mahramu, ovjekov glas bijae ljubazan i umirujui, ti
nikad ne bi znao ko to uradi?
ejha ovo razonodi i nasmijei se, dok mu lukavi mladi lopov polagano skide mahramu i
nestade iz kue. Sveti ovjek potra za njim pomaui se tapom. Maska mu spade sa lica kad
pone psovati i proklinjati lopova: te, prkleta ti mater bila, te sestra tvoja, the kurvin sine, mora
da te kamila okotila, i to dvaput. Izgovori, Ibn Jakube, rijei koje ti ja ovdje niti mogu niti hou
ponoviti. Kasnije bi otkriveno da su u zaveljaju, to ga je lopov ostavio ejhu, bila tri sloja
sasuenog golubijeg izmeta pokrivenog slamom!
adi se opet stade smijati. Smijeh mu bijae zarazan te se i meni ote slabaan osmijeh.
Ali, bilo mu je jasno da meni pria nije bila ba zabavna. To ga naljuti, i u znak neodobravanja,
lijepo mi pljunu preko glave. Onda mi se zagleda u oi i namignu. Nasmijah se i tako se
izmirismo.
Bijae kasno popodne kad se sultan udostoji da primijeti moje ponizno prisustvo. Bio je
dobre volje, i kad ga upitah je li putovanje sa kadijom bilo uspjeno, on uzdahnu.
Ubjeivati svijet da plaa dravne poreze nije jedna od mojih dunosti, ali je Fadil bio
uporan u uvjeravanju da je na Sjeveru moja nazonost neophodna. I kao i obino, bio je u pravu.
Moje je prisustvo postiglo eljeni uinak. Za dva dana prikupismo poreze koje nismo uspjeli pune
dvije godine. Deder, da mi nastavimo nau priu. Gdje ono stadosmo? Podsjetih ga da je to bilo
kako je postao misirski vezir.

82

Brinulo me je da sultana Nurudina ne zavede ponaanje nekoliko emira Damaska. Oni se

nisu ni trudili da sakriju prezir prema meni. Poslah, stoga, poruku Nurudinu, i sad sam eljno
iekivao njegov odgovor. Stie nakon sedam dana. U nainu na koji mi se obratio nazirala se
njegova nervoza zbog mog unaprijeenja. Jer, ja sam jo uvijek bio emir Salahudin, komandant
njegove vojske. Odmah mu odaslah novu poruku naglaavajui da je on, Nurudin, i dalje moj
sultan a ja i dalje posluan izvrilac jedino njegovih naredbi. Traio sam i da se mom ocu Ejubu,
i ostatku moje porodice, dopusti da dou sa mnom ivjeti u Kairu. Jer, bez njih sam bio osamljen
i beskunik. Nakon nekoliko mjeseci, udovolji se mom zahtjevu. Svog oca i majku ne vidjeh
dotad skoro punu godinu. Velika bijae naa srea zbog ponovnog sjedinjenja koje nam podari
dragi Allah.
Rekao sam svom ocu da u, eli li on uzeti poloaj vezira, smjesta i svoj poloaj i svoju
mo prepustiti njemu. On odbi, tvrdei da je Allahov izbor pao na mene. Ne bi bilo pravo
suprotstaviti se njegovoj volji. Ubijedih ga, ipak, da postane rizniar, to bijae vaan poloaj.
Bez kontrole nad novcem, vlast je teko sauvati.
Fatimidskog halifu i njegove dvorjane ova moja odluka razbjesni. Odabrali su me za
vezira jer su mislili da sam slab i bez elje da vladam. Sad shvatie da im vlast izmie iz ruku.
Halifa Al-Adid je bio slabi, sredstvo u rukama evnuha. Jedan od tih stvorova, Nubijac po imenu
Nada, kome je lice bilo crno ba koliko i srce, bijae posebno drag Al-Adidu. Jer, Nada je svom
gospodaru dobavljao i opijum i lane izvjetaje.
Halifa je imao ambiciju da postane vezir, ali je smatrao da e mu biti jednostavnije
sauvati vlast na dvoru tako to e vladati preko mene. Dounici koje podmetnu Fadil jedne mi
veeri javie da je nubijski evnuh Nada poslao tajnog glasnika Francima. Halifa ih je molio da
izvre lani napad na Kairo. Znao je da u ja smjesta krenuti u boj i oduprijeti se okupatoru. Tad
bi nam, poto bih ja bio sasvim zaokupljen bitkom, Nada i njegovi Nubijci zabili no u lea.
Na Fadilov savjet, odluih da to prije poaljem Nadu u bitku. Bilo je to teko izvesti
dok god je on bio u palai a da ne izazovem totalni rat. Treba da shvati da su desetine hiljada
Nubijaca slijedile Nadu kao samog boga. Ali mi otkrismo da on ima mukoga dragana. Redovno
se s njim sastajao u jednoj kui na selu, daleko od palae. ekali smo pravu priliku, i onda, kad
kucnu as, i Nadu i njegova dragana poslasmo pravo u dehenem.
Moj me otac nauio da dvije vojske sa dva komandanta nikad ne mogu dugo opstati
zajedno. Prije ili kasnije, uz Allahovu volju, jedna ili druga mora preuzeti komandu. U Kairu se

83

tih mjeseci vodila estoka bitka za apsolutnu vlast. Objasnih fatimidskom halifi da su njegovi
ljudi uspostavili vezu sa dumanima naega Poslanika. Rekoh mu i da je evnuh Nada zarobljen i
pogubljen. Ispriah mu i to da sultan Nurudin trai da se svaka duma u Al-Azharu klanja za
jedinog halifu, onog to ivi u Bagdadu.
uvi te rijei, to patetino nedoraslo derite poe se tresti kao prut. Od straha mu se
ukoi jezik. Ni rije ne ree. Naravno, ne kazah mu da je Nurudin traio da ga se bez imalo
oklijevanja otarasim.
Sutradan ujutro, Nubijci izioe na Bajn al-Kajsrajn. Naoruani do zuba, sa otrim
bodeima to su im sjali na suncu, poee vrijeati moje vojnike. U naoj je vojsci bilo mnogo
crnih vojnika, ali su ti nubijski prostaci neprestano bljuvali uvrede na njihov raun. Otac mi
savjetova da budem nemilosrdan prema tim ejtanima. Kad me ugledae kako jaem prema
njima, stadoe se njihati od mrnje i do uiju mi doprijee rijei:
Svi su bijelci krmee salo, a mi crnci smo een ugalj.
Moji su strijelci bili pripravni da pucaju, ali ja prvo Nubijcima uputih poruku. Ako su svi
bijelci krmee salo, upitah ih, kako to da je Nada kovao zavjeru sa Francima? Pred Allahom
smo svi jednaki. Predajte oruje ili u vas zasvagda slomiti. Jedan pobunjenik udari mog glasnika
maem po licu. Proli se krv i mi krenusmo u boj.
Bitka potraja puna dva dana. Nubijci su palili ulice i kue da uspore nae napredovanje.
Treeg dana bi jasno da nam je Allah podario jo jednu pobjedu. Kad spalismo Al-Mansuriju,
gdje je ivjela veina Nubijaca, shvatie da bi im daljni otpor bio besmislen. Bila je to skupa
pobjeda, Ibn Jakube, ali je nagrada vrijedila svakog ivota kojeg izgubismo, jer je sad Misir bio
sasvim pod naom kontrolom.
Svi nai emiri zatraie da odmah zbacimo fatimidskog halifu sa vlasti i obznanimo svoju
vjernost pravome halifi, onom u Bagdadu. Bio sam na njihovoj strani ali se ipak posavjetovah sa
ocem. On mi je oprezno savjetovao da nam ne treba daljne krvoprolie. Podsjeti me da je upravo
halifa Al-Adid na moju glavu stavio vezirski turban. Moda su mu namjere neasne, ree, ali bilo
bi neasno od naeg klana da pokaemo nezahvalnost. Nije me potpuno ubijedio u svoje
argumente. Vrio sam pritisak na oca i na kraju, kad je bio siguran da nam za vratima nema
dounika, on mi apnu :
Ovaj bijedni halifa e nam pomoi da Nurudina drimo na odstojanju. Obori li halifu i
postane sultan, upitaj se ta e Nurudin, sultan Damaska i Halepa, pomisliti na takav skok?

84

Dobro ga znam. Pitae se: kako to da jedan od mojih najmlaih emira, onaj kurdski skorojevi,
onaj branin, momak iji su i otac i amida moji dvorjani, kako to, pitae se, da se ovaj drznik
usudio da se imenuje sultanom a da to meni prvo ne ponudi? Budi strpljiv, sine moj. Vrijeme je
na tvojoj strani. Sad je vrijeme da uvrsti vlast. Brau i roake treba postaviti na kljune
poloaje u dravi. Tako da nam, tek kad fatimidski halifa jednog dana uzme previe opijuma i
usni san koji ne zna za buenje, valja osigurati da mu nasljednik glatko proe.
Kako to misli, nasljednik?
Ti. Onog trena kad on umre, ukinue halifat, i u Al-Azharu objaviti da od tog asa
postoji samo jedan halifa i da taj stoluje u Bagdadu. Sve e molitve biti njemu upuene a ti,
Salahudin, bie njegov sultan.
Moj otac, mir neka je njegovoj dui, bijae mudar savjetnik. Opet se pokaza da je bio u
pravu. Halifa se ubrzo razboli a ja smjesta izdadoh upute kadiji da se promijeni sadraj molitvi.
Od toga dana, sve molitve u naem gradu bijahu upuene jednom i jedinom halifi. Kad ta vijest
stie do Bagdada, tamo nasta veliko slavlje. Od halife dobih sveani ma i crni abasidski barjak.
Bijae to za mene velika ast.
Koji dan potom, umrije posljednji iz dinastije Fatimida. Dadoh upute Karakuu, u to
vrijeme jednom od naprepredenijih ljudi u Kairu, koji mi je bio savjetnik, da obavijesti AlAdidovu porodicu da je njihovo prolo. Blizu tri stoljea fatimidski halifi vladali su ovom
zemljom. To su inili u ime svoje heretiike ijjitske sekte. Okona se njihova vladavina, a ja
ponudih dragom Allahu i njegovom Poslaniku molitve zahvalnosti.
Postadoh sultan uz pismeno ovlatenje bagdadskog halife. Nurudin prihvati moje
imenovanje, ali bih pretjerao kad bih kazao da mu je bilo drago. Primih dva njegova zahtjeva da
se sretnemo u Damasku, ali previe bijah zauzet ratovanjem protiv Franaka. Oni se gadno
zabrinue kad shvatie da mi drimo cijeli Misir. Osvojio sam niz njihovih utvrda, ak i Ajlu,
tvravu neophodnu za nesmetan prolazak naih hadija u Mekku.
Nekoliko savjetnika Nurudinu objasnie da ja zameem kavgu sa Francima samo da bih
izbjegao njegov nalog da se vratim u Damask. Bijae je to zlonamjerno ogovaranje. Franci su
bili zabrinuti to mi drimo i Aleksandriju i Damijetu, dvije luke koje su im bile najvanije, i koje
bi radije vidjeli u njima naklonjenim rukama. Strahovali su, i to s razlogom, da u ja iskoristiti to
to drim ove luke da im presjeem vezu sa Evropom. Vremenom bi to znailo kraj njihove
okupacije naih zemalja. To bi ih sasvim unitilo. Karaku je predlagao da smjesta krenemo u

85

ofanzivu, ali na poloaj nije bio dovoljno jak. Znali smo da je konstantinopoljski imperator
poslao preko dvije stotine brodova punih vojnika da Damijetu opkole i dre pod opsadom.
Redovito smo primali dojave o tome koliko je pokretnih kula podizano radi opsade, i
koliko je vitezova Amalrik imao na raspolaganju. Sve su te dojave provjeravane a onda slane po
glasniku u Damask.
Katkad se za mene govorilo, Ibn Jakube, da u odsudnim trenucima nisam dovoljno
odluan. Ima u tome i istine. Naslijedio sam oev oprez, a meu onima to su me okruivali
bijae mnogo ljudi koji bi vie voljeli da sam naslijedio naglost svog amide irke. Svjestan sam
ja te svoje slabosti pa katkad nastojim spojiti te dvije osobine. Nije uvijek lako donositi odluke
koje utjeu na ivote tolikih ljudi.
Nurudin je bio veliki voa stoga to je bio svjestan jedne vane injenice - da na narod
nikad mira nee vidjeti ako odluno i do nogu ne potuemo Franke. Da bi se to postiglo, sve smo
podredili jednom jedinom cilju. Manje je vano bilo to to sam ja ljutio Nurudina.
Kad su moji glasnici stigli u Damask, i izvijestili ga da nam prijeti opasnost, ni trena nije
oklijevao. Spremi golemu vojsku i posla je u Misir. Tu smo vojsku upotrijebili da udarimo na
Franke u Palestini i time ih odvratimo od Damijete. Allah nam podari pobjedu. Iznenadna oluja
potopi brodove to ih imperator, ija je sestra bila udata za Amalrika, posla iz Konstantinopolja.
Grka je ostriga dola ovamo da nae sebi par rogova. Umjesto toga morade se vratiti bez uiju.
Nurudin bijae vei ovjek no to sam se ja ikad mogao nadati da u postati, i sve to postigoh
njemu dugujem.
udan osmijeh, mjeavina oduevljenja, trijumfa, zavisti i tuge, pree mu preko lica, dok je
izricao ove posljednje rijei. Moda je razmiljao o tome koliko ironije ima u tome da je on,
Salahudin - a ne njegov gospodar - bio taj koji se spremao da oslobodi Jeruzalem. On je bio taj
koji e prvi klanjati u Kubat al-akri, Kupoli na stijeni, i vratiti je muslimanima.
Htio sam ga dalje propitivati. Htjedoh ga pitati o Nurudinu. Na licu mu vidjeh da su ga
zaokupile druge misli. Iznenada me prekinu u mislima.
Idi i okrijepi se sa adijem, ali nemoj ii kui. Poslijepodne e sa mnom odjahati na
utvrdu.
Naklonih se i odoh. Idui kroz odaje do dvorita, razmiljao sam sa uenjem o
jednostavnosti ovog ovjeka. Bio je okruen izobiljem i raskoi. Mada je prekinuo sa raskonim

86

dvorskim obredima to su ih uveli halife, oko njega je i dalje bilo preobilje bogatsva i moi, kao
da se time obinim smrtnicima htjelo rei da to dvoje uvijek idu ruku pod ruku. Oduvijek je to
tvoje dijelilo postelju i nita nikad to nee moi izmijeniti.
Salahudin je bio poznat po velikodunosti. To bijae jedan od razloga njegove
popularnosti meu vojnicima. Osim u sveanim prigodama, odijevao se skromno. Svog je
omiljenog pastuha najradije jahao bez sedla. Nita ne moe zazvati snove o buduoj slavi no kad
osjeti kako se po tobom konj znoji u galopu. To mi je jednom prilikom rekao i dodao da je na
golim konjskim leima, galopirajui proplancima i preko pjeanih dina, nalazio rjeenja za
vojne akcije. Kao da se, govorio mi je, ritam pastuhova galopa podudarao sa neophodnim
skokovima njegovih misli.
Sa adijem, uskoro sam jeo janjee zaporke, skuhane sa tri razliite vrste graha, mekim i
sonim kao maslac. adi se pohvali da je jelo njegova zasluga. Zaprijetio je kuharima da e ih
skuhati u maslinovu ulju ako jo jednom poslue ilavo meso. Jer, ve je jednom prilikom zbog
ilava mesa ostao bez zuba. Prijetnje mu urodie plodom. Janjetina je bila isto blaenstvo.
Rekoh adiju kako se Salahudin udno smjekao dok je priao o Nurudinu, i zatraih
njegovo tumaenje. Starac stade frktati kao sipljiv konj.
Na sultan zna nekad biti vrlo prefrigan. Svi smo se mi divili Nurudinu. Bio je astan
ovjek. Nita mu nikad ne okalja ast. Ali Salahudin se bunio protiv njegovog autoriteta. Jednom,
ini mi se da je to bilo za vrijeme nae opsade jednog franakog zamka, Nurudin nam se pridrui,
a na se sultan odmah vrati u Kairo. Tvrdio je da je tamo prijetila pobuna preostalih Fatimida. To
bijae tano, ali su to njegova braa mogla mirno sama razrijeiti. Istina je da je izbjegavao
Nurudina. Strah ga je bilo suoiti se s njim. Zato? Zato to je znao da bi mu Nurudin mogao
narediti da se vrati u Damask. Nurudina je ljutila Salahudinova jogunasta narav, jer tako je to on
vidio. Podreeni se drao kao da mu je ravan. Trebalo ga je nauiti pameti. Odlui da krene na
Kairo.
I sad u ti neto ispriati, prijatelju. Bio sam prisutan ba kao i Ejub, na skupu emira i
vojnih komandanata kad nam je sultan kazao da stie Nurudin. Najdrai Salahudinov brati je
odmah, plah kakav je bio, uzviknuo da se Nurudinu valja suprotstaviti ba kao i Francima.
Salahudin se pomirljivo nasmijeio svome bratiu, ali Ejub, bistar kao sablja damaska, zovnu
momka sebi i odvali mu dobar amar. Snano ga oamari i to pred svima nama. Onda ustade i
obrati se Salahudinu. Da ti ja neto kaem, mome! Ako na sultan Nurudin doe ovamo,

87

kleknuu i poljubiti mu stopala. Naredi li mi da ti odrubim glavu, uradiu to bez pitanja, mada e
mi se suze izmijeati sa tvojom krvlju. Ovo su njegove zemlje, a mi smo samo njegove sluge.
Danas mu poalji poruku, Salahudine. Kai mu da ne troi snagu na put ovamo. Neka poalje
glasnika na kamili da te, sa konopcem oko vrata, odvede njemu. A sad svi idite ali jedno shvatite:
mi smo Nurudinovi vojnici i on s nama moe initi to mu drago.
Svi napustie sastanak, svi, zapravo, osim Salahudina i mene. Ejub ga estoko narui to
je dopustio da pred emirima, kojima nita ne bi bilo milije no da ga vide smijenjenog, pokae
svoju ambiciju. Salahudin je bio skrhan, kao da mu je srce ranila nehajna ljuba njegova.
Ejub ga je neko vrijeme gledao, pustivi da mu se jad i emer vide na licu. Onda ustade i
zagrli ga. Poljubi ga u elo i priapnu mu: Dobro ja znam Nurudina. Mislim da e tvoje
podaniko pismo pomoi. Ako ga, iz bilo kog razloga ne uspije smiriti, boriu se na tvojoj strani.
Razumije li sada, Ibn Jakube? Kad si na sultanovom licu vidio osmijeh, moda mu je ba
tad na um pala oeva mudrost. Sad je ostao sam. Ejub je kod svoga Stvoritelja. Nema vie ni
irke. Katkad, kad mu ujutro odnesem aj od metvice, zna mi rei: adi, ti si mi jedini ostao od
mojih starih. Nemoj mi i ti otii i ostaviti me.
Kao da bih ga ja ostavio. Taman posla. elio bih vidjeti Kadisiju, Ibn Jakube, grad to ga
tvoj narod zove Jeruzalem. elio bih biti uz njega kad bude klanjao u Kubat al-akri. Slabo ti ja
klanjam, ali tog u dana klanjati. I ne sumnjam u to da emo taj dan doekati ba kao to ne
sumnjam da e sutra svanuti novi dan i izii sunce. Salahudin je odluan da oslobodi taj grad, bez
obzira na cijenu. Zna on dobro da e to udariti Franke pravo u srce. Zna isto tako, uspije li, da e
zauvijek biti upamen. Dugo nakon to nae kosti budu u prah smrvljene pod zemljom,
muslimani e pamtiti ime hromoga delije kojega sam ja nekad uio kako se ma dri u ruci. A
koliko ih e se sjeati imena Nurudinovog?

12

88

Sultan obilazi novu kairsku utvrdu ali ga pozivaju da se vrati

i sastane sa Bertranom od Tuluza, kranskim heretikom u
bijegu iz Jerusalima kako bi izbjegao gnjev templara

Jedan razlog to me sultan nije nagovarao da poem s njim u obilaske utvrde, ili redovan
nadzor njene gradnje, bio je to to je bio bolno svjestan da ja ne umijem jahati. To ga je udilo jer
nije mogao shvatiti da neko ne umije ili nema elje da jae konja. Stoga u mom prisustvu nije ni
mnogo govorio o konjima. Nije bilo kraja njegovom poznavanju konja i samo je Hadis bolje od
njih poznavao. Nekoliko puta je prekidao svoju pripovijest i poeo opisivati nekog konja koji mu
je brat poslao na dar iz Jemena. Krenuo bi od njegove alosne genealogije a onda bi, vidjevi da
mi je pogled odlutao, uzdahnuo, nasmijao se i vratio svojoj prii.
Razmiljao sam o tome dok sam jahao sa njegovom svitom kroz grad. Sa obje mi je strane
postavio iskusne konjanike, za sluaj da ivotinji koju jaem padne na um da se uzjoguni. A nije,
jer sam se ja ubrzo privikao na nelagodu tog iskustva. Znao sam da e me na kraju dana boljeti
lea , ali mi je godilo da jaem sa sultanom.
On je jahao bez imalo napora.
Nije to bio njegov konj iz borbe, ve obian pastuh. A opet, ak i na tom konju, Salahudin
je jahao sa mnogo samopouzdanja. Putao je konja da se kree svojim tempom, ni prebrzo, ni
presporo. Na blagi pokret noge, konj bi ubrzao, primoravi sve nas da ga sustiemo. Katkad se
inilo da su konj i jaha jedan stvor, ba kao oni bajkoviti stvorovi o kojima su Grci pjevali u
svojim stihovima.
Izjahali smo iz Bab al-Zuvejle i uskoro se probijali ulicama prepunim svijeta. Prekidali su
posao da se naklone i poklone vladaru, ali on ih nije poticao na poniznost, ve bi radije projurio
kroz grad. Htio je izbjei ulizice i spletkaroe meu trgovcima kojih je na ulicama i bilo najvie.
Ubrzo smo proli pored spaljenih ruevina Mansurije, gdje su nubijski vojnici evnuha
Nide prvi put zastali prije no to su prognani iz grada. Sultan je naredio da Mansurija ostane
razruena, kao turobno upozorenje svima onima kojima bi se u budunosti po glavi poela
vrzmati izdajnika zamisao.

89

Bez upozorenja zauzda konja. Cijelu nau druinu inili smo toga dana ja, tri dvorska
pisara kojima je zadatak bio da zabiljee sve sultanove upute kako bi ih prenijeli kadiji Fadilu, i
dvadeset paljivo odabranih uvara valja rei da ih je paljivo odabrao sam adi, koji nije
vjerovao nikom do Kurdima i lanovima svoje porodice kad se radilo o sultanu, koji mi dade
znak da ga slijedim. Smijao se.
Drago mi je vidjeti te kako jae, Ibn Jakube, ali mislim da bi ti adi morao dati koju
lekciju. Tvoja dobra ena morae te veeras dobro izmasirati posebnim mastima da ti olaka bol
u leima. Nadam se da te ovo putovanje nee onesposobiti u nekoj od tvojih obaveza.
Glasno se smijao vlastitoj opasci, a ja klimnuh glavom u znak slaganja. Nasmijei se
velikoduno. Potom pregleda zgrade spaljenog kvarta i raspoloenje mu se promijeni.
Imali smo sree i preivjeli smo ovu pobunu. Da su nas napali na prepad, pria je lako
mogla i drugaije okonati. Ovo neprestano stanje neizvjesnosti,avolja je kletva protiv nas
muslimana. Kao da nam je sueno da nikad ne budemo jedinstveni protiv sudbine. Nijedan od
naih filozofa i povjesniara nije bio kadar odgovoriti na to pitanje. Jedne emo veeri o tome
porazgovarati sa naim uenim ljudima.
Nagnu se da pomiluje konjsku grivu, to je bio znak da nastavljamo put. Uskoro smo izili
iz prepunih ulica, a tamo, u daljini, ukazali su se vrhovi Mukatamskog gorja. Tu su zidari gradili
novu utvrdu. Ljudi i magarci prenosili su golemo stijenje. Na hiljade je radnika radilo na gradnji.
Pitao sam se da li je iko drugi ko je posmatrao ovaj prizor pomislio na drevne spomenike
u Gizi. Mora da su ih gradili preci zidara to su radili na velikoj utvrdi.
ovjek koji je rukovodio cijelim poslom bio je sultanov komornik, emir Karaku, jedina
osoba kojoj je sultan vjerovao da e sprovesti njegove detaljne graevinske naloge i briljivo
nadzirati gradnju tokom njegovih dugih izbivanja. Prizor ljudi to marljivo rade bio je sultanu
ugodan. Ponovo pomilova konja ispod vrata i golemi se stvor povinova njegovoj volji, krenuvi u
galop koji su sustizali samo njegovi uvari.
Tri dvorska pisara i ja slijedili smo ih dostojanstvenim tempom. Dvorski pisari, Kopti iji
su oevi i djedovi stoljeima sluili fatimidskim halifama, smjekali su mi se i uljudno sa mnom
razgovarali. Vidio sam da se iza toga krila strana ljubomora. Nije im bilo drago to sam
svakodnevno bio u blizini njihovoga gospodara.
Salahudin suspregnu osmijeh kad me ugleda kako pokuavam sjahati sa konja. Noge su
me boljele dok sam koraao prema rampi to je vodila do tek sagraene kule. Tu je sultan

90

porazgovarao sa emirom Karakuom o gradnji. Taj golemi evnuh svijetle puti i kose boje uglja
nekad je bio jedan od irkinih mameluka. Gospodar ga je oslobodio i unaprijedio u emira. irka
je veoma cijenio njegovo umijee upravljanja, a upravo je na Karakuov savjet fatimidski halifa
Salahudinu osigurao poloaj vezira.
Karaku je opisivao kako su neke stijene morale biti dovuene ak sa piramida u Gizi.
Pokazao nam je kako su se dobro uklapale u kriljac koji je bio kopan na licu mjesta. Sultan,
oito zadovoljan, obrati mi se.
Zapii to, pisaru. Razlog to gradimo ovu novu utvrdu je tenja da stvorimo neprobojnu
tvravu koja e se oduprijeti franakoj pustolovini. Ali, pogleda li kako su zidovi i kule
planirane, zapazie da mogu dosta lako izdrati i lokalnu pobunu. Nikad nisam zaboravio kako
smo blizu porazu bili kad su evnusi i mameluci organizirali Nubijce da nas iznenade. Ovdje nas
niko nikad nee iznenaditi.
Dok smo razgovarali, Karaku nam pokaza prainu to se digla iza dva konjanika koji su
galopirali prema nama. Nikog nije oekivao pa su mu smetali mu ovi nenadani uljezi. Namrtio
se i naloio dvojici sultanovih uvara da u podnoju utvrde doekaju konjanike. Salahudin se
samo nasmijao.
Karaku je vrlo nervozan. Zar misli da su nai stari prijatelji iz planina poslali nekog da
me otpremi?
Karaku ne odgovori. Kad konjanici stigoe, on je nestrpljivo ekao da ih uvari propitaju
i dovedu mu ga. Sultanova olako izgovorena opaska na prethodne pokuaje ubistva nije ga omela.
Kako su se konjanici primicali, svima nam laknu. Bili su to specijalni glasnici kadije Fadila,
obueni da jau kao munja i u tu svrhu opskrbljeni naroitim sojem konja. Koriteni su samo kad
je bilo hitno, te stoga olakanje koje osjetismo to znamo ko su pretvori se u brigu oko toga
kakvu nam poruku nose.
Napokon stigoe na istinu na kojoj smo mi stajali. Nosili su kadijino pismo sultanu. Kad
ga Salahudin poe itati, lice mu ivnu, a oi stadoe sijevati kao u ribe to pliva Nilom. Oito bi
zadovoljan. Glasnici i uvari bijahu otputeni. On nam pokaza pismo. Glasilo je:
Templarski vitez je upravo stigao u Kairo i zatraio utoite. Iz Amalrikovog je tabora i
ima dosta informacija u vezi sa njihovim pokretima i nakanama. Razlog ovog bijega je
nepoznat, a on odbija da svoje tajne otkrije bilo kome ako Vaa visost nije prisutna.

91

Sudei po njegovom vladanju, vjerujem da je iskren, ali emir Karaku, koji je najbolji u
prosudbi ljudskog karaktera i slabosti, mora s njim porazgovarati prije vaeg susreta.
ekam sultanove upute. Va ponizni kadija Fadil.
Salahudin smjesta zgrabi Karakua i mene za ruke i povue nas niz blatnjavu stazu do
mjesta gdje su pasli konji. Bio je istinski uzbuen, kao da su ga ejtani obuzeli. Uzjaha konja i u
galopu sa svojim uvarima, koji su ga jedva stizali odjuri u palau.
Na moje beskrajno oduevljenje, emir Karaku nije bio ba najbolji konjanik, i dopusti mi
da se vratim s njim i njegovom pratnjom. Nikad ranije nisam s njim razgovarao, a njegovo
ogromno poznavanje Kaira i riznice to se uvala u njegovim bibliotekama bijae udesno. Rekao
mi je da e zadatak koji imam biti od ogromne koristi za povjesniare, a meni je bilo drago to
on, za razliku od Fadila, moj rad shvata ozbiljno.
Sultan nas je ekao. Htio je da i Karaku i ja budemo prisutni kad bude ispitivao Franka.
Oito je bilo da nema elje da to odlae, jer sunce je ve zalazilo. Naloi nam da odmah odemo u
hamam da se operemo i da se onda vratimo u sobu za prijeme. Obojica smo se nasmijeili jer smo
obojica bili svjesni da Salahudin ne voli tu odaju i njenu grandioznost. Oito je bilo da je toga
dana htio franakog viteza dojmiti sjajem svoga dvora.
Okrijepljen kupkom vratio sam se, prolazei kroz odaje gdje su mameluci drali baklje da
nam osvijetle put, u odaju za prijeme. Tamo je sjedio Salahudin, neuobiajeno odjeven u
dravniku odoru, sa sultanskim turbanom to se sjao od dragog kamenja. Naklonih se a on mi
pokaza gdje da sjednem, tik ispod sultanovog prijestolja. Sa jedne mu je strane sjedio Karaku, a
sa druge Fadil.
U polukrugu na podu sjedili su najugledniji ljudi od znanja i nauke naega grada; meu
njima, na moje oduevljenje, i Ibn Majmon. Na Karakuov znak jedan mameluk izie iz odaje.
Koji minut kasnije zauh bubnjanje koje je najavljivalo da stie tuinac. Sjedili smo utke.
Franak, ispred kojeg je iao straar sa skimitrom, ue i krenu pravo ka prijestolu. Poloi svoj ma
sultanu pred noge i duboko se nakloni, ne diui glavu dok za to nije dobio dozvolu. Karaku mu
dade znak da sjedne.
Sultanu je zadovoljstvo da te primi, Bertrane od Tuluza.

92

Usne to su izricale ove rijei bijahu mi dovoljno poznate, ali onog blagog glasa ubrzo
nestade. Kadija je govorio sa vrstinom i autoritativnou koje me iznenadie. Ovako, pomislih,
mora da govori kad dijeli pravdu i izrie kazne krivcima.
Stoji pred Jusufom ibn Ejubom, sultanom Misira i Maem vjernih. Milo nam je da
govori na jezik, kolikogod slabo. Svi smo nestrpljivi da ujemo ta te ovamo dovede?
Bertran od Tuluza bijae srednje visine, maslinaste puti pa mu je lice bilo nekoliko nijansi
tamnije od sultanovoga. Imao je tamnu kosu i smee oi, ali ruan oiljak preko cijelog lijevog
obraza izgledao je gadno pa nam je neko vrijeme bilo teko usredsrediti se na druge njegove crte.
Rana, vjerovatno od maa, nije mogla biti starija od sedam dana.
Bertran se upravo spremao da odgovori, kad progovori sultan. Njegov glas je, sreom,
zvuao uobiajeno.
I mi smo eljni da saznamo to si ovdje. Ali prije no to pone, stalo mi je da znam da
li su te, u mom odsustvu, ovdje dobro primili. Jesi li neto prezalogajio?
Bertran klimnu glavom, blago se poklonivi.
Onda ti nudimo malo soli.
Jedan dvorjanin prie sa srebrnom inijom soli. Bertran je uze meu prstima i stavi na
jezik.
Sad moete govoriti, Bertrane od Tuluza, ree sultan, istovremeno dajui Franku znak
da sjedne.
Bertran je arapski govorio grubim, grlenim glasom, ali osmijesi nestadoe sa lica kad nam
svima postade jasno da on dobro vlada naim jezikom.
Zahvalan sam Vaoj visosti to me primi odmah po dolasku i to mi ukaza povjerenje. Ja
sam doista Bertran od Tuluza, lan reda vitezova Templara. Posljednjih pet godina sam sa svojim
redom proveo u Jeruzalemu, kojeg vi zovete Kadisija. Bili smo pod komandom naega kralja
Amalrika, koji je sultanu dobro znan, ba kao i sultan njemu.
Svi se pitate to sam ja dvaput rizikovao ivot da bih pobjegao iz svoga kraljevstva i
stigao u vae. Prvi je put to bio bijeg iz moga reda, to uinih preksino, u okrilju noi. Gotovo
me uhvatie, a cijena moje slobode ova je rana na mom licu. Ma to me unakazi pripadao je
vitezu bliskom samom Velikome majstoru. Drugi je rizik bio da me ubiju vai ljudi, koji moda
ne bi bili dovoljno strpljivi da me ispitaju ili da saekaju moj odgovor. To to govorim va jezik,

93

mada nesavreno, pomoglo mi je da preivim ovo putovanje i da do vaeg dvora stignem

bezbjedno.
Dopustite da svoju priu zaponem jednim priznanjem. U oima moje crkve, ja sam
heretik. Ako je hereza drugi nain iskazivanja borbe za istinskoga Boga, onda ja jesam heretik i
time se ponosim.
Ja sam vam iz jednog seoceta kod Tuluza, gdje sam pao pod utjecaj jednoga sveenika
koji je kritikovao nau Crkvu i propovijedao jednu drugaiju viziju Boga. Imao je obiaj rei da u
crkvama nema vjernika, da vjernici nemaju sveenika, da sveenici nemaju ugleda i vrline i,
napokon, da krani nemaju Krista. Govorio je da postoje dva Boga, dobri Bog i zli Bog, i da
izmeu te dvije sile obje vjeite i jednake - traje neprestana borba.
Govorio mi je kako je kransko Sveto trojstvo manifestacija zla; Sveti duh predstavlja
duh zla, da je Sin sin propasti, a da Otac nije nita do samoga Sotone. Govorio je da postoje dva
Krista. Krist koji obitava u nebeskim sferama dobar je a onaj zemaljski zao. Govorio je da je
Marija Magdalena bila ovozemaljska Kristova ljubavnica, a da je Ivan Krstitelj prethodnik
Antikrista. avo je mlai Kristov brat, a kri - Boiji neprijatelj, simbol bola i muenja. Kao
takav, bio je ikona koji treba unititi a ne klanjati joj se.
Cijelo nae selo, sve u svemu nekih tri stotine dua, pridruilo se ovom sveeniku i
pomoglo mu da svoju rije rairi i po okolnim selima. Na njihovo uenje, otkrie da su prije njih
tamo dolazili i drugi. Uskoro saznadosmo da su i grofovi od Tuluza podravali iste ideje, i to nas
saznanje uvrsti u naoj odlunosti. Kada mi je bilo petnaest godina, tano prije petnaest godina,
mi smo oborili svaki kri na koji smo naili. Palili smo ih, ili smo drvo od kojih su nainjeni
upotrebljavali za alatke koje bi selu bile od koristi. Zbog toga ina postali smo omraenijim od
vampira i demona, jer ti stvorovi mraka bar su se kria bojali, dok smo mi, heretici, bili suludo
bezboni.
U naoj se sekti istinski vjernik postaje u tri faze. Poinjemo kao Sluatelji koji upijaju
novu Istinu i savladavaju umijee voenja debate sa naim kranskim protivnicima. Sljedea je
faza faza vjernika. Tad se treba dokazati privlaenjem novih pristalica. Kad pridobijemo
trideset Sluatelja, postajemo ono to se zove Savreni i stiemo pravo da sudjelujemo u izboru
Vijea Petorice koje donosi sve vane odluke.
Ja sam Savreni. Vijee je od mene trailo da prodrem u redove reda vitezova Templara
kako bismo ih rasturili i pridobili za na cilj. Konstantinopolj je zahtijevao od Velikog Majstora

94

da plamenom Istine spri gorke i zle lai heretika, a nae Vijee je smatralo da treba da imamo
svoje ljude u Redu kako bismo svoje sljedbenike upozorili na opasnost koja nam prijeti.
Pretjerani blud i opijanje nae Vijee ne doputa. Oni vjeruju da pie i blud slabe nau
odlunost i ine nas ranjivim.
Izda me je neki pijani Sluatelj koji se, nesvjestan da su oko njega Majstorovi dounici,
poe estoko hvalisati naim uspjesima. Nisam to saznao prije nego to je on zarobljen i izloen
muenju u tamnici. Obzirom na nau organizaciju, on je mogao izdati samo moje ime i imena jo
dvojice.
Reeno mi je da je Veliki Majstor bijesan to se moje ime saznalo. Nije htio u to
povjerovati. Sreom me na sve to upozori jedan vjernik iz pratnje Velikog Majstora. Znao sam da
me prate i prekinuo sam sve veze sa naima. Nakon nekoliko dana, zatvorie me i pet punih sati
me sam Veliki Majstor ispitivao. Poricao sam da sam ita znao o Vijeu i iskazao puno
povjerenje u Rimsku i Konstantinopoljsku crkvu. Mislio sam da sam ih ubijedio, jer me
oslobodie. Uini mi se kao da su me prestali pratiti i motriti svaki moj korak.
U Jeruzalemu su bila jo trojica Savrenih. Sastali smo se jedne noi i tad mi oni
savjetovae da bjeim i utoite potraim u Kairu. Probudio sam se sljedeeg dana prije sabaha i
upravo uzjahao konja kad me jedan vitez zaustavi. On je u mene sumnjao iz nekih svojih razloga.
Izgovori tajnu rije poznatu samo naoj sekti. Jasno je bilo da je tu ifru uo kad su ona tri
vjernika bila muena. Bijah zateen i odgovorih mu prije no to mu u mraku razaznah lice. On
isuka ma. Ubio sam ga ali ne prije no to mi on unakazi lice. U bijegu sam jahao kao vjetar,
Vaa visosti. Da me uhvatie, ubili bi me na najstraniji nain.
To je konac moje pripovijesti, a sad sam na milosti velikog sultana Salahudina, ija je
velikodunost u svijetu poznata.
Dok je Bertran od Tuluza govorio samo su tri lica ostala mirna. Sultanovo, Karakuovo i
Fadilovo. to se tie ostalih, a tu moram i sebe ubrojiti, stalno smo se zgledali. Dok smo sluali o
herezi, nekoliko ruku krenue upkati bradu. Nervozno, kao da su htjele smiriti uzrujanost to je
muila glave njihovih vlasnika.
Sasluasmo te sa velikom panjom, Bertrane od Tuluza, ree sultan. Jesi li spreman da
te moji ueni ljudi malo propitaju?
Sa velikim zadovoljstvom, Vaa visosti,
Kadija postavi prvo pitanje, ovaj put medenim glasom.

95

 Ono to Crkva dri za herezu vae je suprotstavljanje Svetom Trojstvu i vae odbijanje
ikona. I na je Poslanik bio nesklon oboavanju ikona i bilo kakvih slika. Jesi li kadgod
prouavao Kuran? Je li ti znana poruka naega Poslanika, mir nek' je dui njegovoj?
Bertran od Tuluza se ne dade zbuniti.
Prednost koju vi imate nad svim drugima je nemogunost da bilo ko posumnja
postojanje vaeg Proroka. On je bio vrlo stvaran i stoga mu nije mogue pripisati dvostruke
osobine. ivio je. Oenio se. Imao djecu. Borio se. Osvajao. Umro. Njegova je povijest poznata.
Ovaj velianstveni grad i svi vi ste jedna od posljedica udesnog vizionarstva vaeg proroka.
Naravno da sam prouavao Kuran i u njemu naao mnogo toga sa im se slaem,
ali ako mogu iskreno govoriti, ini mi se da je vaa vjera preblizu ovozemaljskim zadovoljstvima.
Shvativi da ne moete ivjeti drei se samo Knjige, vi ste podsticali uvoenje Hadisa da vam
pomognu u vladanju carstvima koja ste osvojili. Ali, nije li tano da Hadis zna biti protivrjean?
Ko je taj ko onda odluuje u ta da vjerujete?
Imamo uene ljude koji ne rade nita drugo ve prouavaju Hadis, odgovori mu
sultan. Nije htio da njegov kadija dominira raspravom. Kao mladi ja sam Hadis prouavao sa
velikim veseljem i panjom. Slaem se s tobom. Oni su otvoreni za mnogostruka i razliita
tumaenja. Zato i imamo ulemu da procijeni koliko su tani. Potrebni su nam, Bertrane od
Tuluza, potrebni. Bez te tradicije, naa vjera ne bi mogla biti jedan potpuni i zaokrueni zakonik
svekolikog ivota.
Moe li ijedna vjera ikad postati potpuni zakonik ivota, kad meu samim muslimanima
ima toliko neslaganja oko tumaenja? Sljedbenici fadimidskih halifa, da uzmemo najsvjeiji
primjer, ne vjeruju u ono u to vi vjerujete, niti u ono u to vjeruje bagdadski halifa. Isto se
odnosi na nau ili jevrejsku vjeru. Onaj ko vlada, taj stvara pravila.
Pravi si heretik, prijatelju moj, nasmija se Salahudin, dajui znak da svi prisutni mogu
razgovarati sa Bertranom, ako to ele.
Jedan starac, veoma cijenjeni mudrac sa Al-Azhara ustade. Govorio je slabim,
piskutavim glasom, gotovo apatom, ali je njegov autoritet bio toliki da su se svi upinjali da mu
uju svaku rije.

96

Uz sultanovo milostivo doputenje, elio bih objasniti jednu injenicu naemu gostu.
Najvei strah to progoni svako ljudsko stvorenje, bilo koje vjere bio, jest strah od smrti. Taj nas
strah sve razdire. Svaki put kad okupamo i u tkaninu umotamo mrtvaca, mi vidimo svoju
budunost. U danima Neznanja, i davno prije toga, taj je strah bio tako velik da su mnogi ljudi
radije odbacivali mogunost da je smrt stvarna, i umjesto toga su je tumaili kao selidbu na drugi
svijet. Islam je razbio taj strah od smrti. Da nije nieg drugog, mogli bismo to smatrati svojim
velikim dostignuem, jer bez razbijanja tog straha nema napretka. A i mi smo tapkali u mjestu.
Na je Poslanik shvatio znaaj tog pitanja prije svih drugih. Zato su, Bertrane od Tuluza, nai
vojnici stigli do same granice ovoga kontinenta i zali u samo srce vaega. Stoga nita ne moe
zaustaviti naega sultana u zauzimanju Kadisije, koju vi zovete Jeruzalemskim kraljevstvom.
U to i Karaku prozbori.
Uz sultanovu dozvolu, pitao bih Bertrana od Tuluza samo jedno. ta misli, vrli vitee,
da je sutinska razlika izmeu vaih ubjeenja i onih naega Poslanika?
Bertran je malo oklijevao.
Bludnienje.
Meu uenim ljudima bijae nekoliko njih vrlo zauenih, ali se Salahudin samo
nasmijei.
Objasni to, Bertrane od Tuluza.
Samo ako vaa visost to od mene trai. Od kad sam stigao u ove krajeve i nauio va
jezik, prouavam Hadis i neka tumaenja Kurana. Meni se ini da su bludne radnje, i pravila po
kojima se one vre, u dobroj mjeri zaokupljale vaega Poslanika i njegove sljedbenike. U vaem
Kuranu, ako me pamenje ne vara, ima sura koju zovete Krava i koja rui tradicionalni arapski
tabu o openju tokom posta.

97

Hadis kazuje da je Poslanik govorio kako je va Allah predodredio tano koliko e svaki
ovjek imati ljubavnih odnosa, a ljudi ine kako im sudbina nalae. Time je svako preputanje
toj slasti predodreeno. Stari mi je mudrac upravo rastumaio da je vaa religija otklonila strah
od smrti iz glava svojih sljedbenika. Zar to nije, barem dijelom, vezano za vae poimanje
deneta? Va je denet najugodniji od svih. Ne obeavaju li se vama, vitezovima koji poginete u
dihadu najvei uici u denetu? Erekcija koja traje beskonano i koliko god vam dua eli
denetskih hurija, koje jo moete probrati, i koje vam onda one toe rijeke vina. Va denet
ukida sve ovozemaljske ograde i zabrane. U takvim prilikama, samo ovjek koji je sasvim
izgubio razum boji se smrti. Sve to proistie iz samopouzdanja vaega Poslanika. On je bio
ovjek sa malo sumnji. Zar nije, kad je va Poslanik umro, njegov zet Alija uzviknuo - i nek mi
Vaa Visost oprosti to te rijei znam samo na latinskom -O propheta, O propheta, et in morte
penis tuus coleum versus erectus est.
Sultan se mrtio sve dok mu kadija ne apnu prijevod .
Franak spominje Alijine rijei, kad je ovaj gledao tijelo naega Poslanika. O Poslanie,
o Poslanie, ak i u smrti tvoj penis stoji uzgor i stremi nebesima.
Salahudin zaurla od smijeha.

98

Na je Poslanik bio sainjen od krvi i mesa, Bertrane od Tuluza. Njegova muevnost

bila je nedvojbena. ak mu je i ma bio znan kao El Fehar - Plamteii. Na je Poslanik bio
potpun ovjek. Svi smo mi ponosni na njegova djela. Upravo stoga to smo se mi drali
Poslanikovih mamuza, Allah nas je i nagradio. Kamo sree da smo i mi, obini smrtnici
blagosloveni kao na Poslanik pa da nam ona stvar i u smrti stremi nebesima. Mislim, meutim,
da nisi u pravu. Snaga to pokree nau vjeru nije u voenju ljubavi, ve u odnosu izmeu Boga i
nas, vjernika. Ako ba hoe, moe se rei da je nain na koji mi gledamo na svijet moda previe
pod utjecajem trgovaca. Izgleda zateen. Moglo bi se tvrditi da je na dragi Allah nalik na
velikoga trgovca i da je sve na ovome svijetu dio njegove raunice. Sve je prebrojano. Sve izmjereno. ivot je trgovina u kojoj ima i dobitaka i gubitaka. Onaj koji ini dobro i zasluuje
dobro, onaj to ini zlo - i dobije zlo, ak i na zemlji. Vjernik daje Allahu pozajmicu; drugim
rijeima, on unaprijed plaa za mjesto u naem denetu. A kod zavrnoga rauna, Allah se slui
knjigovodstvom svih djela ovjekovih i paljivo ih vaga. Svako dobija ta zaslui. Takva je naa
religija. Ukazuje na to koliki je utjecaj ovoga svijeta. Stvarnoga svijeta. Govori jezikom koji je
lako razumljiv i to je razlog njenog uspjeha.
Dovoljno o teologiji za veeras. Daj da se neto pojede i popije. Sutra e nas izvijestiti
o Amalrikovim nakanama, a mi emo te dobro propitati o kulama i utvrdama Al-Kadisije. Moji
emiri, vidjee to uskoro, manje su uljudni od naih mudraca.

99

13
adi iskuava katarsku nesklonost ljubavnom inu uhodei Bertrana od Tuluza;
Demila pripovijeda kako je Salahudin prekrio Poslanikovu tradiciju
prosipanjem svojega sjemena po njenom trbuhu

adi i ja smo upravo objedovali i uivali u jutru u avliji palae, kupajui se u suncu
ranog proljea. On mi je pripovijedao o vojnim tajnama koje je Bertran od Tuluza donio sa
sobom i koje su sad bezbjedno pohranjene u sultanovoj glavi. Nije mi nita rekao o samoj prirodi
tih informacija, osim to mi je namignuo i apnuo da je Kadisija ve gotovo naa.
Sastanku su prisustvovali samo sultan, estorica njegovih najpovjerljivijih emira, i adi,
koji je odista vjerovao franakom vitezu. Pokuao ga je ubijediti da u svakoj vjeri ima
prijetvornosti i sujevjerja, i da u svakoj sekti kojih ima u svakoj vjeri ima pokvarenosti. Franak
nije prihvatao da su Katari kako je njih zvala Crkva na bilo koji nain iskvareni.
adi je pokuao iskuati koliko su Katari neskloni bludu. Poslao je jednu od najljepih
slukinja iz harema, koja je uz to bila i jedna od najpokvarenijih, da iskua vitezovu krijepost.
adi joj je obeao bogatu nagradu, uspije li. Bertran se, na adijev oaj, odupro njenim arima i
ispratio je odluno, mada uljudno, iz svoje odaje. adijev spletkaroki um smjesta je poeo
pripremati drugo iskuenje za sultanova najdraeg gosta. Iz jednog naroitog bordela,
rezerviranog iskljuivo za plemstvo, na jednu je no pozajmljena mlada muka prostitutka, a,
poto je adi glavnom kuharu povjerio svoj plan, cijela je palaa brzo saznala za to.
Nigdje se nije sa takvim nestrpljenjem iekivala sutranja zora no u haremu, i u tom me
je smjeru adi gurao nakon to smo objedovali. Odgovarajui na zahtjev sultanije Demile, on je
od sultana dobio dozvolu da se ona i Halima sa mnom nakratko sastanu u jednoj posebnoj odaji
blizu harema.Tamo je on mene odveo, uz mumljanje i iaret evnusima, kojih je bilo sve vie kako
smo se primicali haremu.

100

Halima se nasmijei kad me je ugleda. Nije to bio obian osmijeh. Osvijetlio joj je cijelo
lice, na ta je meni srce zaigralo, mada uzrok njene sree nije bio to to je ugledala ovog
umornoga pisara, ve ena koja je stajala kraj nje. Bila je to sultanija Demila. Prekrasna ena. O
tome nije moglo biti dvojbe. Promatrao sam je paljivo. Bila je via od sultana. Kosa joj je bila
crna, ba kao i trepavice i guste, izvijene obrve i sjajne oi. Bila je tamnoputa, kako je Halima i
opisala, ali je bilo neeg u njenom hodu, u pogledu kojim je uzvratila na moj pogled, u nainu
kako je govorila, kojim je otkrivala samopouzdanje i autoritet koji se ne vezuje obino uz
haremske ene ili sam ja bar tako tada mislio. Demilin i Halimin opis njihovih skrovitih odaja
zauvijek je iz mog uma izbrisao stare predodbe.
Demila mi je uputila pogled iskusne ene i nasmijeila mi se, kao da je htjela rei: pazi
se, pisaru, ova mi je djevojka rekla sve to trebam o tebi znati. Poklonio sam im se, na to se
Halima nasmijala.
''Ibn Jakube'', ree mi Demila, i mada joj je glas bio njean i blag, imao je ono lagahno
samopouzdanje koje je, pretpostavljam, posljedica injenice da je bila ker jednoga sultana a
udata za drugog. ''Kako je Bertran od Tuluza opisao tijelo naeg Poslanika, mir nek' je uvijek s
njim? Pitam te to jer si bio tamo. Moe ponoviti njegove rijei i na latinskom, jer ga ja
poznajem''.
Zanijemio sam od nelagode. Nije to bilo pitanje koje sam oekivao. Halima se smjekala,
kao da me smiruje, klimala mi glavom da me podstakne da odgovorim. Ponovio sam na
latinskom rijei koje je Bertran pripisao Aliji. Demila ih je prevela Halimi a onda su obje
prasnule u smijeh.
''Je li istina i to da Franak smatra da je naa vjera previe zaokupljena tjelesnim
slastima?''
Potvrdno sam klimnuo glavom.
Ponovo se nasmijae. Nisam mogao a da ne motrim dranje ovih dviju ena dok su se
smijale i alile. Bilo je to nalik srei ljubavnika u prvim mjesecima blaenstva. Bilo je neobino
vidjeti svojeglavu Halimu potpuno opinjenu ovom jemenskom zavodnicom, koja mi se opet
obrati.
''Bi li Salahudinu ta Bertranova opaska zabavna?
''Da, hanumo. Smijao se i izjavio da je ast za vjernike to imaju tako muevnog i
krepkog Poslanika. Muko u svakom pogledu. ak spomenu i kako mu se ma zvao.''

101

'' Drago mi je to to ujem', ree Demila, '' jer mu ja to godinama govorim. Neki nai
uenjaci su skuhali nau povijest tako da kamilje meso ima ukus janjeega, to je nezdravo za
razvoj naega uma. Tvoj sultan moda poznaje Hadis, ali ne kao ja. Sjeam se, jednom prilikom,
ubrzo nakon to sam mu postala ena, bili smo u postelji i on je iznenada odluio da primijeni AlAzl i u kljunom trenutku se povue i prosu svoje sjeme po mom trbuhu. Bila sam nemalo
iznenaena, poto je glavna svrha nae susreta bila da mu podarim sina, ak dvojicu.
'' Rekla sam mu da Al-Azl nije u skladu sa Hadisom. Sprva je bio iznenaen, ali onda
zabaci glavu i poe se smijati... Nikad ga vie nisam uspjela tako nasmijati. Mislio je da sam
izmislila taj Hadis, ali sam mu ja spomenula taan broj - 3371. I sad se toga sjeam. Salahudin mi
nije vjerovao.
''Pozvao je glasnika i poslao ga sa ceduljicom Fadilu. Zamislite, Ibn Jakube, nije jo bilo
ni svanulo. Jo su zvijezde plovile nonim nebom. Moete li zamisliti glasnika kako kuca na
kapiju naega asnog kadije sa hitnim pitanjem sultanovim u pogledu jednog hadisa koji se tie
Al-Azla? ta ako je i sam kadija u tom trenu bio zabavljen istom tom nezakonitom praksom? U
roku od jednog sata glasnik se vrati sa odgovorom. Fadil je potvrdio da je moje znanje bilo
ispravno.
''Sljedee dvije godine Salahudin me jahao kao da sam njegova omiljena drebica.
Obilno se nae sjeme mijealo. Darovala sam mu prvoga sina, a onda jo jednog. Onda me ostavi
na miru. esto me je dolazio vidjeti, ali to je bilo obino da porazgovara o dravnim poslovima
ili o poeziji ili Hadisu. Nikad vie nije bilo bliskosti. Gotovo kao da me je znanje koje sam
posjedovala pretvorilo, u njegovim oima, u njemu ravnu. Privremeno sam postala muko.
''Znate li kako se Franci zovu Al-Azl?''
Znanje te vrste, avaj, ne bijae pohranjeno u mojoj glavi, a ja obje ruke digoh u nebo
iskazujui time svoje neznanje. Demila se nasmijei.
''Mnogo poetinije od nas let anela.''
Njen je smijeh bio zarazan i meni je bilo teko ne nasmijeiti se, to je objema godilo. U
tom momentu sam shvatio kako i zato je Halima pitala pod ari ove ene, i objema sam im
oprostio. Ona mi pauina od spletki iznenada nestade iz glave. Srce mi postade isto. Pogledae
me, primijetie na meni promjenu, i postadoe svjesne da mi od tog trena mogu vjerovati kao
prijatelju.

102

Nakratko su me zanemarile. Demila upita Halimu o nekoj treoj eni, ije ime nisam
ranije uo. Oito je bila nesretnica jer je Allah nije blagoslovio djetetom.
'' Ona ti je k'o naranino drvo'', ree Halima, ''koje preklinje drvosjeu da ga isjee na
komade jer vie ne moe podnijeti da gleda svoju jalovu sjenu.''
Dvije ene su razgovarale kako da olakaju emerni teret toj nesretnici. Kad smislie
nain da umanje bol to ga trpi njihova prijateljica, Demila me pogleda.
''ta misli, ima li ivota nakon smrti, Ibn Jakube?''
Opet me sultanija ulovi nespremnog. Ibn Majmon i ja esto smo se doticali tog pitanja,
ali smo, ak i kad bismo bili nasamo, trudili da priamo u parabolama. Postavljati pitanja oko
temeljnih postavki vjere bilo je vie od herezi. Graniilo je sa ludou. Gledala me je pravo u
oi, kao da me iskuava da joj otkrijem svoje najskrivenije sumnje.
' O sultanijo, ti pita stvari o kojima se obini smrtnici ne usuuju ni misliti, da ih vlastite
misli ne bi izdale. Svi smo mi Narod Knjige. Mi vjerujemo u drugi ivot. Zbog takvih pitanja
nai bi rabini a i kranski papa i va bagdadski halifa prvo dali da ti se jezik iupa a onda i ivot
oduzme.''
Ona odbaci moje upozorenje.
'' Na dvoru moga oca, o ueni pisaru, ja sam raspravljala o pitanjima ivota i smrti bez
ikakvih ogranienja. to si tako uzrujan? Na veliki pjesnik Abu Ela al-Maari stavljao je sve pod
znak pitanja, ak Kur'an. On je u Halepu doivio duboku starost. Nikad nije dopustio da bilo koji
autoritet ograniava njegovo kraljevstvo razuma.
''Ibn Rad i njegovi prijatelji u El Andalusu, koji su prouavali, razumjeli i dalje razvili
grku filozofiju, takoer su bili skloni sumnji. Boansko ukazanje je u svim naim velikim
Knjigama jedan vid mudrosti. Oslanja se na tradiciju kako bi stvorilo pravila, kodeks ponaanja,
po kojem svi moramo ivjeti. Ali tu je i druga vrsta mudrosti, kojoj ns ue stari Grci, a to je
mudrost koju svi moemo vidjeti a da se ne obraamo Nebesima. Ta mudrost, to me je jednom
pouio moj uitelj, zvala se Razum. Vjera i razum esto su u sukobu, zar nije tako Ibn Jakube?
Drago mi je da se slaemo. Za razliku od razuma, boanska istina se ne moe dokazati. Zato
istina uvijek mora biti slijepa, inae prestaje biti istina.''
'Sad se vraam na moje poetno pitanje. Da li se ti slae da nakon smrti nema niega?
Ono to vidi su mukarci i ene, koji ive i umiru i koji se, nakon smrti, pretvaraju u blato i
pijesak. Nema selidbe u denet i dehenem. Slae li se, Ibn Jakube?

103

'' Nisam siguran, hanuma. Nisam ba siguran. Moda je Boja ludost mudrija od ljudske.
Svakako, prua nam utjehu da, skrivi li a postoji raj, onda je sedmo nebo, ono o kojem govori
va veliki Poslanik, svakako najrajskiji od svih rajeva.''
Sad mu Halima, sa sjajem u oima, bijesno uzvrati.
'' Za mukarce, Ibn Jakube. Za mukarce. adi, ako on tamo dospije, imae
sedmogodinje erekcije i moi e birati djevice kao jabuke sa grane, ali i naa Knjiga i Hadis ute
oko pitanja ta e biti sa enama. Mi se ne moemo pretvoriti u djevice. Hoe li tamo za nas biti
mladia, ili emo biti preputene jedna drugoj? To moda odgovara Demili i meni, ali ne i
veini naih haremskih drga. A ta je sa evnusima, Ibn Jakube? ta e s njima biti?
Sultanov poznati glas nas sve iznenadi.
''A to bi se bilo to desilo jadnim evnusima? O emu to vas troje razgovarate?
'' Demila mu ukratko prepria o emu smo razgovarali. Sultanovo lice se smeka i on mi
se okrenu.
''Zar ne misli, dobri pisaru, da je Demila ravna svakom kairskom uenjaku?''
''Bila bi i mudra vladarica, o Komandante odanih!''
Demila se nasmija.
''Nevolja sa naom velikom religijom je da mi iskljuujemo pola stanovnitva i ono stoga
ne moe obogatiti nau zajednicu. Ibn Rad je jednom zapazio, da bi kad bi se enama dopustilo
da misle, piu i rade, zemlje nas, vjernika, bile najjae i najbogatije na svijetu.''
Sultan se zamisli.
''Ima nekih koji su isto to tvrdili u doba halife Omara. Govorili su mu da je prva ena
naeg Poslanika, Kadija, bila i sama vjet trgovac i da je ona zapravo unajmila Poslanika da za
nju radi, malo prije no to e se za njega udati. Kad je Poslanik od nje otiao, njegova je ena
Aia uzela oruje u ruke i borila se, i to je u to doba bilo prihvaeno. Ali ima i mnogo Hadisa
koji se suprotstavljaju takvom vienju ene, a...''
''Salahudin ibn Ejube! Ne poinji opet sa Hadisom!
On se nasmija i tu razgovor pree na mnogo laku temu. Poeli smo priu o sudbini koja
je iekivala Bertrana od Tuluza. adijevi marifetluci dospjeli su do svakog kutka palae. Halima
i Demila su bile znatieljne ba koliko i sm sultan. Zanimalo ih je hoe li viteza zavesti barem
posljednja adijeva zamka.

104

Odaja u kojoj je bio smjeten vitez bila je od onih u kojima su stanari pijunirani iz dva
ugla susjednih soba. Sagradio je jedan od fatimidskih halifa koji je volio gledati svoje sulonice
kako ljubuju sa drugima. Mada su nesretnice potom bivale smaknute, taj ga je prizor vie
uzbuivao nego da je i sam uzjahao.

14
Smrt sultana Nurudina; Salahudinu se ukazuje prilika

105

Bio sam u biblioteci palae, zaokupljen prouavanjem Al-Idrizijeve mape svijeta. Sultan
me je poslao da provjerim je li grad Tuluz unesen u nju. Ako jeste, trebalo je da mu to odmah
javim.
Nisam ni obavio zadatak, kada adi ue u biblioteku. Na licu mu je bio zloest,
trijumfalan osmijeh. Bilo je oito da je pobijedio u dvoboju volje sa Bertranom. estitao sam mu.
"Ne elim te ovim iznenaditi, Ibn Jakube", ree sveanim tonom. "Ti si velik uenjak i
pisar, ali ti je tota u ovom svijetu nepoznato. Neu se baviti detaljima sinonjeg dogaaja koji
se zbio u spavaonici u kojoj sada obitava na vitez iz Kadisije. Dovoljno je da te obavijestim da
on voli mladie, ali on prije no to ih uzme sprovodi nekakav i nasilan obred. Jadno tijelo
nesretnoga momka iskuavano je noas do krajnjih granica. Na njegovoj njenoj koi puno je
modrica i tragova bia, a na rizniar treba mu sad isplatiti trostruku sumu u odnosu na
dogovorenu zbog udnih metoda tih vitezova templara. Nai pijuni opisali su mi sve to se
desilo i nisu me potedjeli nijedne pojedinosti. Ako hoe, ..."
Prije nego to stari ejtan zavri misao, jedan od sultanovih dvorjana pojavi se da me
odvede sultanu, i to bez odlaganja. adi mi je poeo iaretiti ali sam se ja pretvarao da to ne
vidim i pohitao u sultanove odaje a da ne naoh Tuluz na inae izvrsnoj i podrobnoj AlIdrizijevoj mapi. Bijae razoaran, ali uskoro mi poe diktirati. adi, ljut zbog moje
nazainteresovanosti za Bertranove none aktivnosti, doe za mnom. Jedan pogled na sultanovo
lice ree mu da sada nije trenutak da se bavimo navikama Bertrana od Tuluza i on sjede u oak
kao stari odani pas. Salahudin zanemari njegovo prisustvo i poe svoju pripovijest.
Smrt nas na mnoge naine iznenauje, Ibn Jakube. Najmanje nas brine bojno polje. Tu
ovjek oekuje da umre. Ako Allah odlui da nije jo dolo tvoje vrijeme, ivjee i dalje, kako
bi se borio a smrt e ti doi nekog drugog dana.
Na veliki sultan Nurudin razbolio se igrajui ogan. Prialo se da ga je jedan od njegovih
emira prevario i da se zbog toga strano razbjesnio. Bijes mu je bio toliki da se onesvijestio.
Odveli su ga u tvravu u Damasku, ali se on nikada nije oporavio. Njegov lini ljekar elio mu je
ispustiti krv, ali ponosni starac je to odbio prezrivo, rijeima: "ezdesetogodinjak to nikad ne
ini." Umro je nekoliko dana kasnije. Na svijet je njegovim odlaskom pretrpio teak udarac. Bio
je istinski veliki kralj i astan sljedbenik naega Vjerovjesnika. Pokrenuo je dihad protiv
nevjernika i zbog toga je drag naem narodu. Zlobnici, veinom evnusi koji nemaju pametnija

106

posla, dolazili su mi sa priama o tome kako je Nurudin pripremao veliku vojsku da zauzme
Kairo i mene svede na vazalski poloaj, ali ja se nisam na te prie osvrtao, jer su bile zasnovane
na obinim govorkanjima.
Nae razlike - o da, bilo ih je - nisu bile rezultat sitniarskog nadmetanja. On je znao da bi
od rata protiv mene jedinu korist izvukli Franci. Mi se nismo slagali oko prirode ofanzive koju je
trebalo pokrenuti protiv neprijatelja. Nurudin je bio pravian i velikoduan kralj, ali je bio
nestrpljiv. Ja sam mu esto govorio da vrijeme za udarac treba paljivo procijeniti. Ako
pogrijeimo, cijeli nestae u plamenu. Ali to nisu bili sporovi izmeu neprijatelja, ve neslaganje
vjernika.
Dok je jo bio iv, bio sam ponosan to ivim u njegovoj golemoj sjeni, ali njegova smrt
je promijenila taj krajolik. Ostanu li Kairo i Damask nepovezani, Franci e, potkupljivanjem i
ratovanjem, to iskoristiti i sasvim ih razdvojiti i oba unititi. Na njihovom mjestu, ja bih svakako
pokuao ba takav plan. Prije nego to uem u bitku - politiku ili vojnu - koja se bije rijeima ili
sabljama, ja uvijek pokuavam razmiljati na neprijateljev nain. Moj dobri Al-Fadil prikuplja
grau i izvjetaje u kojima je podrobno razraena aktivnost neprijatelja s kojima se spremamo
sukobiti. Imamo izvjetaje o njegovoj snazi i o slabostima karaktera i cilja. Imamo i listu
njegovih savjetnika i rodbine, znamo kako misle i gdje se ne slau. Sa svim tim podacima u glavi,
ja se onda jednostavno stavim na neprijateljevo mjesto i razraujem kako bi nas on pokuao
nadmudriti. Ne pogodim svaki put, ali dovoljno esto da znam da je taj jednostavni metod
koristan.
A sada razmisli, Ibn Jakube, samo razmisli. Nurudin je mrtav. U Damasku, Halepu i
Mosulu, oni to ga ele naslijediti prave planove da izguraju takmace. Oekuju me u Damasku na
denazi. Ali ja ostajem u Kairu. Prepustiu njima prvi potez. Nurudinov sin Salih je dijete. Oni
pokuavaju njega iskoristiti ne bi li se doepali trona. Ja ostajem iznad toga.
Stie mi glasnik sa pismom od Imadudina, jednog od Nurudinovih najpovjerljivijih
savjetnika, koji je sada moj. Pismo trai od mene da zatitim djeaka od tih grabljivaca sa
pohlepnim oima koji motre tvravu danonono. Ja aljem ambasadora u Damask i iskazujem
odanost Nurudinovom sinu. Upozoravam emire Damaska da e se ako kraljevstvo postane
nestabilno morati suoiti sa prokletstvom moga maa.
esto se pitam kako se desi da jaki vladari obino za sobom ostave slabe dinastije. Je li to
moda usud nae vjere da nas je Allah osudio na stanje stalne nestabilnosti i haosa? Prve halife

107

nisu izabrane prema naelu nasljedstva, ve odlukom Vjerovjesnikovih prijatelja. Dinastije koje
su uspostavili Umajadi i Abasidi dovele su do katastrofe. Sultani i veziri hrane rast kraljevstva za
svoju djecu, a ta ako su djeca nesposobna da vladaju, kao to smo vidjeli toliko puta od smrti
naeg Vjerovjesnika? Ja ponekad mislim da nam je potrebno Vijee Mudrih koje e se sastojati
od ljudi poput Al-Fadila i Imadudina. Ti mudri ljudi treba da odreuju nasljednika. Smjeka se.
Misli da bi i ti mudri ljudi vremenom stvorili vlastite dinastije mudre djece i unuadi? Moda si
u pravu. Ali, hajde da nastavimo ovaj razgovor neki drugi put. Na prijatelj adi ve vrsto
spava.
Unato adijevom glasnom hrkanju, ja sam se odupro ovom prijedlogu. Znao sam da mu
je um potpuno usredsreen na jedan cilj, ponovno osvajanje Jeruzalema. Ta informacija, koju mu
je dao Bertran od Tuluza, potpuno ga je zaokupila. On je sada vjerovao da moe da savlada
Amalrika.
Predloio sam mu da nastavimo priu o njegovoj pobjedi u Damasku, o tome kako je
svladao sve rivale i postao najmoniji vladar meu onima koji su se zaklinjali na odanost Allahu i
njegovom Poslaniku. Uskoro e biti zaokupljen novim bitkama. Imaemo premalo vremena, a
sjeanja na prethodne susrete mogla bi izblijediti.
Salahudin uzdahnu i klimnu glavom u znak odobravanja.
"Previe si uljudan da spomene i onu drugu mogunost, Ibn Jakube. Da bih mogao
poginuti u borbi, a tad bi tvoja pria ostala poluzavrena i neizreena. Ima potpuno pravo. Hajde
da nastavimo, mada postoji opasnost na koju te moram upozoriti. Ja sada govorim o dogaajima
koji su izazvali estoke strasti. Moji neprijatelji govore o mojim osvajanjima kao o inu line
ambicije. Ja sam bio onaj skromni branin, Kurd kojem se urilo. Bio sam, za njih, zaokupljen
jedino time da za sobom ostavim dinastiju i da obogatim svoj klan. To ti govorim zato to, ako
ikada bude osjetio da sam skrenuo u zemlju samozavaravanja i lai, slobodno mi postavi pitanja
koja eli. Je li jasno?"
Klimnuh glavom, a on nastavi priu.
Najgore vijesti iz Damaska dole su jednog dana u liku jednog starog vojnika. On je sa
porodicom, stadom kamila i cjelokupnom imovinom napustio grad svoga roenja i kroz pustinju
se probio do Kaira. adi je bio taj koji ga je primijetio jednog dana kako stoji pred palaom. Taj
je starac sluio mome ocu i amidi. Bio je hrabar i dobar vojnik i veoma je cijenio moga oca.

108

adi nije gubio vrijeme ve mi ga odmah dovede. Nali smo smjetaj za njegovu porodicu, mada
on nije doao da od mene trai bilo kakve usluge.
On me je obavijestio da su emiri u Damasku platili dosta zlata Francima da ih
odobrovolje. Ovaj in izdaje stotinu je puta umnoen razmjenom pisama u kojima se od Franaka
trai da im pomognu u borbi protiv mene. Moe li zamisliti, Ibn Jakube? On se toliko boje i
pomisli da e izgubiti svoju mo da e radije predati svoj grad neprijatelju. Isti grad u kojem je
unesreeno stanovnitvo samo prije koji dan zakopao Nurudina, koji nas je sve uio da nam je
prvi zadatak osloboditi zemlju od tih skakavaca, oboavatelja ikona i ona dva komada unakrst
spojena drveta.
Gorio sam od bijesa. U tom trenutku sam odluio da moram osigurati da Franci nikad ne
uu u Damask. Sudbina nam je pomogla. Nakon Nurudinove smrti, tri velika grada - Damask,
Halep i Mosul - ostala su podijeljena. Evnuh koji je vladao Halepom oteo je Nurudinovog sina i
pretvorio ga u pijuna na ahovskoj tabli koja je nekada bila kraljevstvo njegova oca. Plemstvo
Damaska obuzela je panika. Njihov takmac im je oteo pijuna. Obratili su se za pomo Sejfudinu
u Mosulu, ali on ih je odbio, zaokupljen svojim planovima.
Tad su se obratili meni. Bila je zima. Valjalo nam je po ledenom vremenu jahati kroz
pustinju. Ja sam sazvao moje komandante i pripremili smo vojsku od hiljadu briljivo odabranih
vojnika.
U tim kritinim momentima vrijeme je bilo sve. I najkrae odlaganje bi pobjedu
pretvorilo u poraz. Krenuli smo ve sutradan i jahali kao da jaemo prema nebesima. Poveli smo
rezervnoga konja za svakog vojnika, tako da smo mogli odmarati ivotinje, mada ne i sebe. esto
smo spavali jaui. Za etiri dana ja sam stigao do kapija Damaska. Shvata li, vjerni pisaru,
razlog moje brzine. Oni, koji su me u oaju pozvali da ih spasim lako su se mogli predomisliti
ako bi im se ponudila alternativa u obliku Franaka koji bi im se pojavili pred gradskim zidinama.
Nisam im htio pruiti tu priliku.
Kada smo uli u drevni grad, suze su mi potekle niz obraze. Ovo je bio grad moje
mladosti. Krenuo sam pravo u kuu moga oca. Ulice su bile prepune ljudi koji su slavili na
dolazak. Glasno su uzvikivali, a plemii, lica otvrdlog kao kamilja zadnjica, klanjali su se preda
mnom i ljubili mi ruke. Oni su to isto uinili Amalriku, mada ne javno. Na narod bi se
posakrivao u svojim kuama, ako bi Franci ikad uli u na grad. Ja ovdje ne govorim o pravim

109

vjernicima, Ibn Jakube. Tvoj narod je uvijek bio uz nas, a ni stari krani Damaska, koji sebe
zovu Koptima, nisu bili spremni sa dobrodolicom doekati templarske vitezove.
Bio je to sretan dan i mnogi stari prijatelji su doli da me vide. Imadudin, ustraen od
plemia i njihovih sebinih spletki, napustio je grad i potraio utoite u Bagdadu. Poslao sam po
njega. On je Al-Fadil Damaska. Ta dva dobra ovjeka moja su savjest i moj um. Kada bi svaki
vladar imao ljude poput njih, naim svijetom bi se bolje upravljalo. Ja sam svog mlaeg brata,
Tahtigina, ostavio da vlada Damaskom, i krenuo da dovrim zadatak koji sam sm sebi postavio.
Zadatak ponovnog ujedinjenja Nurudinovog kraljevstva.
Zima je bila sve gora. Stizali su izvjetaji o velikim snjegovima u planinama. Ali ja sam
bio zaraen podrkom naroda Damaska. Odluio sam da ne gubim vrijeme. esto se nai vladari
toliko zaokupe slavljenjem jedne jedine pobjede da ne vide da ih slavlje kota cijelog kraljevstva.
Sultan iznenada zauti. Ja prestadoh pisati i pogledah ga. Iscrpljenost mu se vidjela na
licu; bio je duboko zamiljen. Bilo je teko znati ta je to to mu odvratilo panju. Da li je to bila
misao o novim ratovima i novim krvoproliima? Ili je moda razmiljao o irkuhu, iji savjet bi
mu toliko koristio u ovom trenutku?
Sjedio sam kao ukoen, ekajui da me otpusti, ali u njegovom oku bjee neki odsutan
pogled i inilo se da je zaboravio da sam tu. Bio sam neodluan ta initi, kad osjetih adijevu
ruku na ramenu. On mi je dao znak da treba da krenem za njim i napustim kraljevsku odaju te se
obojica iskradosmo, ne elei da uznemirimo Salahudinova razmiljanja. On je vidio kako
odlazimo i udan, sleen osmijeh mu preleti preko usana. Zabrinuo sam se za njegovo zdravlje.
Nisam ga nikada vidio takvog.
Kada stigoh kui, shvatih da sam i ja umoran od posla. Sjedio sam prekrienih nogu, etiri
sata neprestano piui. Noge, desna ruka i aka vapile su za panjom. Rahela ugrija bademova
ulja da mi izmasira prste. Kasnije, mnogo kasnije, ugrijala je jo ulja da mi olaka umor u
nogama i probudi ono to leae - tromo i mrtvo - meu njima.

15
Uzroci adijeve melanholije; pria o njegovoj traginoj ljubavi

110

"Brinuo si se sino, Ibn Jakube. Mislio si da se Salahudin razbolio. Vidio sam ja ve taj
izraz njegovog lica. To je od briga koje ga obuzmu. Obino, taj momak je veoma bistre glave, ali
mue ga sumnje. ak i kada je bio veoma mlad, znao je zapasti u trans poput naih pustinjskih
sufija.Uvijek se brzo oporavi i obino se tad osjea mnogo bolje. To je kao da se na neki nain
proisti.
"Da, da. Ova stara budala koju smatra nepismenim braninom, zna mnogo vie no to
otkriva, dragi moj prijatelju."
adi jutros nije bio onakav kakvog sam ga navikao vidjeti. Imao je tuan pogled i to me
uznemirilo. Osjetio sam veliku bliskost prema ovom starcu koji je poznavao svog vladara bolje
nego i jedan ivi stvor. Bilo je jasno da ga sultan voli, ali adi, ija je bliskost sa Salahudinom
mnoge zbunjivala, ukljuujui i kadiju, nikada nije izvlaio korist iz svoga poloaja. Mogao je
imati sve: bogatstvo, posjede, ljubavnice, to god bi poelio. On je bio ovjek jednostavnog
ukusa. Za njega, srea se krila u tome da bude blizu Salahudinu, kojeg je smatrao svojim sinom.
Upitah ga ta je uzrok njegove melanholije.
"Svakim sam danom stariji. Uskoro u otii, a ovaj momak nee imati ramena na kojem
e se moi isplakati, niti ovjeka koji e mu rei da ini glupost i da je tvrdoglav. Kao to zna, ja
se rijetko molim, ali danas sam uzeo tespih i molio se dragom Allahu da mi da snage za jo koju
godinu kako bih mogao vidjeti Salahudina da ulazi u Kadisiju. Strah da mi ova elja moda nee
biti ispunjena malo me uznemirava."
Nakratko je zautio, a ja sam bio dirnut tom nekarakteristinom utnjom. Brzo se pribrao i
to me iznenadi.
"Salahudin ti nee vie priati o tome kako se namuio dok je podinjavao nasljednike
Zengija i Nurudina. Ja mislim da mu pamenje o tim danima nanosi bol. Bijahu to teka vremena,
ali ne treba da misli da je on u svemu potpuno nevin. Sluajui ga juer, ima se dojam da ga je
iznenadilo ono to se na koncu dogodilo. A nije tako, znaj.
"Njegov otac, Ejub, strpljivo i mudro ga je pripremao za dan kada e Nurudin preseliti na
ahiret. Sjeam se vrlo dobro Ejuba koji ga upozorava da bi nestrpljenje i urba u uvrivanju
Nurudinovog kraljevstva bili fatalni. On je uvijek morao djelovati u interesu staroga sultana ili je
bar narod tako trebalo da ga doivljava. Prihvatio je savjet svoga ostarjelog oca i, kada je dolo

111

vrijeme, djelovao je u skladu s njim. I dobro je uinio. Dan kada je uao u Damask i kad ga je
tamonji svijet doekao u suzama radosnicama i sa cvijeem naveli su ga da shvati da je kucnuo
pravi as. On je taj koji je morao uvrstiti nae krajeve i pripremiti se za veliki susret sa naim
dumaninom.
"Bijae to prije tano deset godina, na dananji dan, kada je on porazio zajednike vojske
Mosula i Halepa. Brojano, bilo ih je pet prema jedan u odnosu na nas. Da dobije na vremenu,
Salahudin ponudi svojim suparnicima kompromis, ali oni su umislili da su se ve dokopali naih
glava. Sanjali su dan kad e glavu naeg sultana pokazati narodu Damaska. Odbili su nau
ponudu za primirje. Tad se sultan razbjesnio. Lice mu se izobliilo od prezira prema tim
glupanima. Obratio se svojim ljudima, iskuavao ih i provjeravao veterane iz Kaira i Damaska
koji su se borili u mnogim bitkama protiv Franaka. Govorio im je da e dananja pobjeda
zapeatiti sudbinu Franaka. Rekao im je da se bore protiv drugih vjernika, koji su bili izdajnici
svih ciljeva naega velikog Nurudina. On, Salahudin, preuzee crne i zelene zastave Poslanikove
i oistiti nae krajeve od barbara.
"Zauzeli smo poloaj u brdima poznatim kao Rogovi Hame. Ispod nas je bila dolina koju
je navodnjavala rijeka Horont. Salahudinov glas odjekivao je dolinom, kao i uzvici odobravanja
njegovih vojnika, ali mosulski i halepski paunovi bili su toliko sigurni u svoj uspjeh da su
zanemarili vojnu taktiku. Proveli su svoje trupe kroz kanjon a tu smo ih mi doekali i smrvili.
Mnogi njihovi vojnici napustili su svoje gospodare i preli u nae redove. Njihove poraene voe
su kleale i molile za milost, a Salahudin, uvijek svjestan upozorenja svoga oca, prihvatio je
primirje. Time je dobio sve to je elio, osim same tvrave Halepa. I to e biti njegovo, ali neto
kasnije.
"Nije to bila obina pobjeda, moj dobri pisaru. Uinila je tvog sultana najmonijim
vladarom u zemlji. U to vrijeme, on se proglasio sultanom Egipta i Sirije. Zlatni novii su
kovani u njegovo ime, a bagdadski halifa mu je poslao dokument kojim je njegov novi poloaj
potvren. Poslao mu je i odoru koju e nositi kao sultan.
"Ali to ne bijae i kraj prie. Ne, daleko od toga. Ranjeni ponos naveo je plemstvo Halepa
da uine jo jedan pokuaj da se oslobode ovog neugodnoga Kurda. Poslali su poruku eiku
Sinanu, ijitu koji ivi u brdima. eik je bio okruen bandom ljudi vjetih u potjerama i ubijanju.
Podravao je Fatimide i imao svoje razloge da uniti naeg sultana.

112

"injenica da je zahtjev da ne doe od potomaka Fatimida, ve od sunitskih plemia,

samo uvrsti Sinanovu odlunost. Imadudin, koga e, nadam se, uskoro sresti, obavijestio je
sultana da su sljedbenici eika Sinana naviknuti da pue ogromne koliine benda, ili haia prije
nego to krenu na svoje specijalne zadatke. Samo tako zatrovani, sanjajui o drugim
zadovoljstvima mogli su ti haiini ubijati po eikovom nalogu. Dvaput su pokuali ubiti sultana.
Jednom su savladali i njegove straare i uspjeli mu opkoliti postelju. Da nije jedan budni vojnik
dao upozorenje i da nije Salahudin imao svoju posebno postavljenu jaknu koja ga je titila od
mrazne pustinjske noi, sad bi bio mrtav. Samo ga je jedan bode dotakao prije no to pohvatae
njegove napadae.
"Nakon tih pokuaja ubistva, on se napokon sastao sa eikom Sinanom i dogovorio s njim
primirje. I doista, jednom prilikom, kada je Sinanu zaprijetio neki njegov protivnik, mi smo ak
poslali svoje vojnike da ga odbrane. Ni on vie nikad nije pokuao ubiti sultana. Svakojake prie
su se raspredale o tome primirju. Neki kau da je eik imao magijske moi i da je sebe mogao
uiniti nevidljivim. Drugi opet kau da se, kad je bio opkoljen naim vojnicima, eik uspio
odbraniti tako to je oko sebe proizveo tajanstvenu silu koja ga je zatitila od svakog oruja. To
su bile prie koje su irili haiini ne bi li potvrdili mit o svojoj nepobjedivosti. Ali, jednu ti stvar
moram rei, Ibn Jakube. Bilo da je to hai ili snovi o raju, nema sumnje da su eik-Sinanovi ljudi
bili izuzetno djelotvorni i kadri se dokopati kog su htjeli. Mi smo svi odahnuli sa olakanjem i
zahvalili se naem dragome Allahu kada su se Salahudin i Sinan dogovorili da jedan drugog
potuju.
"Nekoliko mjeseci kasnije, sultan je uao u Halep i bio priznat za sultana svih zemalja
kojima je vladao. Nurudinovog sina, Saliha imenovao je za upravitelja Halepa. A Salihovog
roaka Sejfudina potvrdio je za vladara Mosula i sloio se da mir potraje est godina. Ja mislim
da je on bio previe oprezan. Ponaao se kao to bi mu otac savjetovao, ali ja sam smatrao da mu
je tom prilikom nedostajalo duha njegovog amide irkuha. Trebao je ukloniti Saliha a onda se
doepati onih mosulskih kerova, ljudi tako pokvarenih da se ne bi oklijevali pomokriti nad
vlastitim majkama.
"Da, rekao sam mu to, a on se nasmijeio osmijehom svoga oca. Dao je rije i njemu je to
bilo dovoljno. Sultan nikada nije prekrio svoju rije, mada su njegovi neprijatelji to esto
zloupotrebljavali.

113

"Franci su, naprimjer, vjerovali - dobri krani kakvi jesu - da ih nijedno obeanje dato
vjernicima ne obavezuje. Ti podli oboavatelji ikona prekrili bi sporazum kada god im je to
odgovaralo. Na sultan je bio previe astan. Ja mislim da je za to krivo njegovo porijeklo. U
planinama, kurdska rije jednom data - nikada se ne prekri. Ta tradicija see hiljadama godina
unatrag, davno prije nego to je Poslanik, mir dui njegovoj, doao na ovaj svijet.
"Amarlik, kralj Jeruzalema, umro je i naslijedio ga je njegov etrnaestogodinji sin
Balduin, sirotan koji je bolovao od gube. Bertran od Tuluza nam je otkrio da je Rejmon, djeakov
stric i grof od Tripolija, imao stvarnu mo u franakom kraljevstvu. Salahudin je zakljuio
dvogodinji mir sa Balduinom. Nije elio da ga neko porazi u Egiptu, dok on uvruje vlast u
Siriji.
"Sultanov brat, Turan ah, ostao je da upravlja Damaskom, a sultan, ja i njegovi
tjelohranitelji vratismo se u Kairo. Pune dvije godine smo proveli na putu, ali kod kue nije bilo
nikakvih problema. Kadija Al-Fadil upravljao je dravom u sultanovom odsustvu.
"To je inio tako dobro da ga je Salahudin, estitajui mu, upitao: 'Al-Fadile, reci mi
neto. Da li zaista postoji potreba za sultanom? ini mi se da ova drava savreno dobro
funkcionira i bez gospodara!' Kadija mu se zadovoljno naklonio, ali je ubijedio sultana da bez
njegovoga autoriteta i prestia on, kadija, ne bi ni u emu uspio.
"A ako se mene pita, Ibn Jakube, mislim da su obojica bili u pravu. Zna ta? U
planinama Armenije, otac Ejuba i irkuha pridobio je odanost svoga naroda zato to je znao da
mu pripada. Branio je i njih i njihove ovce, i stoku od pljakaa iz susjednih sela.
"Ja znam da sam vrlo star i prostoduan, ali mi se ini da je, uspije li se sauvati mir i
odbraniti svoj narod, titula koju sebi da bez nekoga znaaja."
Paljivo sam promatrao starca. Bore na njegovu licu kao da su se umnoile od trenutka
kada sam ga prvi put sreo. Imao je samo osam ili devet zuba u ustima i bio je potpuno gluh na
lijevo uho. A ipak, u njegovoj glavi bile su decenije nesumnjive mudrosti, istine koje je spoznao
kroz bogato iskustvo koje mu je podario ivot. Jezik mu je uvijek bio van kontrole, i nije se bojao
ni sultana ni mameluka.
Upravo ta njegova sposobnost da kae sve to mu padne na um uinila je da on
Salahudinu bude nezamjenjiv, ba kao i Ejubu i irkuhu prije njega. esto se misli da ljudi na
poloaju vie vole ulizice i laskavce od onih koje govore neugodne istine. To se samo odnosi na

114

slabe vladare, ljude nesposobne da shvate same sebe, a kamoli potrebe svojih podanika. Dobri
vladari, jaki sultani, trebaju ljude poput adija, koji se niega ne boje.
Dok sam ga motrio kako polagano gricka orahe na zimskome suncu, osjetio sam navalu
njenosti prema njemu. Iznenada, elio sam saznati vie o njemu. Znao sam o njegovom
porijeklu, ali je li ikad bio oenjen? Je li imao djece? Ili je bio jedan od onih koji vie vole svoju
vrstu od blizine bilo kakve ene? I prije sam bio radoznao, ali ga nikad nisam nita zapitkivao.
Danas, iz nekog razloga koji nema veze sa njim, moja radoznalost bijae opet probuena.
"adi," obratih mu se blagim glasom, "je li ikada u tvom ivotu bila neka ena?"
Njegovo lice, oputeno na suncu, postade napeto. Pitanje ga iznenadi. Zagledao se u
mene, a lice mu se namrti. Nekoliko minuta je vladala muna tiina. A onda zabrunda:
"Je li ti kogod neto priao o meni? Ko?"
Odmahnuh glavom.
"Dragi, dragi prijatelju. Niko meni nije o tebi govorio, osim sa ljubavlju. Ja sam te to
upitao zato to se pitam kao je mogue da neko tako ivahan i mudar nikada nije osnovao
porodicu. Ako ti je ta tema bolna, oprosti mi zbog nametanja. Ostaviu te na miru."
On se nasmijei.
"Bolna je, pisaru, bolna. Ono to se dogodilo, dogodilo se prije sedamdeset godina, a ja
jo uvijek osjeam bol u srcu. Prolost je krhka. Mora se paljivo s njom rukovati, k'o sa
eravicom. Ja nikad nikom nisam priao o tome to se dogodilo prije toliko godina, ali ti si me to
pitao sa takvom ljubavlju u glasu da u ti rei moju priu, mada ona nikom vie nije vana osim
meni i mada sad nema nikakvog znaaja. irkuh je jedini znao. Moram te upozoriti, nije to neka
neobina pria. To je naprosto neto to se desilo meni, sprilo mi srce da se nikad ne oporavi.
Jesi li siguran da je eli uti?"
Ja klimnuh glavom i stisnuh mu izboranu ruku.
"Bilo mi je devetnaest godina. Svakog proljea kod mene bi udnja porasla i ja bih naao
kakvu seosku ljepoticu, drebicu s kojom u zadovoljiti pohotu. Nisam se razlikovao od bilo
koga drugog, osim, naravno, od onih momaka koji imaju tekoe da dou do ene pa idu u brda u
potrazi za ovcama i kozama. Zaprepaten si, Ibn Jakube. Doi sebi. Htio si moju priu i evo ti je,
ali isprianu na moj nain. Kada smo bili djeca, imali smo obiaj jedan drugog plaiti da e, ako
se to radi s ovcom, ona stvar narasti i biti debela, a ako to ini s kozom - tanak i dugaak!

115

"Vidim da te nita od ovoga ne zabavlja, ali ivot u planinama veoma se razlikuje od

ivota u Kairu i Damasku. Ti veliki gradovi nastoje uguiti spontanost i nametnuti niz pravila
ponaanja. Planine su slobodne. A blizu naega sela bile su tri planine. Mogli smo se u njima
izgubiti, i leati i gledati sunce na zalasku, pustiti da nas svlada priroda.
"Jednog dana, moj pravi otac, djed tvoga sultana, napao je karavan i donio plijen kui.
Dio plijena bili su mladi robovi, trojica brae starih osam, deset i dvanaest godina te njihova
sedamnaestogodinja sestra.
"Bili su Jevreji iz Burgosa u Andalusu. Bili su na putu sa porodicom blizu Damaska gdje
su ih zarobili drumski razbojnici. Otac, amida i majka ubijeni su tu na cesti, a zlato im oteto.
Djeca su dovedena na pijacu u Basri.
"Tuga u djevojinim oima potresla me je kao nita do tada, ali ni od tada. Stisnula je
svoju brau na grudi, iekujui sudbinu. Mi smo ih obukli, nahranili i stavili u postelju. Na klan
ih je usvojio i djeaci su rasli kao Kurdi i borili se u mnogim naim bitkama. to se tie
djevojice, Ibn Jakube, ta da ti kaem? I sad je vidim. Njenu tamnu kosu do struka, lice bijelo
kao pustinjski pijesak, njene tune oi golubice svjesne da je u zamci. A opet, znala se nasmijati,
a kada se nasmijala, cijelo lice bi joj se promijenilo i ugrijalo srca svima koji su imali dovoljno
sree da joj budu u blizini.
"Sprva sam joj se divio iz daljine, potom smo poeli razgovarati i, nakon nekog vremena,
postali bliski prijatelji. Sjedili bismo kraj potoka, tamo gdje su rasli miomirisni ljiljani i jedno
drugome pripovijedali prie. Ona bi esto zapoela plaem, kad bi se sjetila kako su joj razbojnici
ubili roditelje. Ja opet nisam ni o emu mogao misliti, Ibn Jakube. Zamolio sam je da mi bude
ena, ali ona se samo smijala i opirala. Rekla je da je prerano da donosi tako vane odluke. Rekla
mi je da joj treba sloboda prije no to odlui bilo ta. Da se mora starati o svojoj brai. Govorila
mi je bi sve - osim da me voli.
" Ja sam znao da joj je stalo do mene, ali me njeno opiranje ljutilo. esto bih bivao hladan
i dalek, pravio se da je ne vidim ak i kad bi mi prila i pokuala razgovarati, ili mi donijela au
soka od kajsija. Vidio sam kako me njene oi mole, ali bih ostao okrutno suzdran. Bio je to
ranjeni ponos s moje strane, a nama gortacima, dragi pisaru, ponos je najvanija stvar na svijetu.
"Moji prijatelji su bili svjesni da sam za njom izgubio glavu. Vidjeli su me kako ludim od
ljubavi, poput onih junaka o kojima smo pjevali na mjeseini, u ljetnim noima, dok smo sanjarili

116

o osvajanju svijeta. Moji prijatelji su nam se poeli rugati. Jo sam odluniji bio da je povrijedim,
nanesem joj ranu.
"Koliko sam samo puta proklinjao ovo nebo, ovu zemlju, ovu glavu, ovo srce i ovo runo,
nesretno moje tijelo, to nisam odmah shvatio da je ona bila jedan njean cvijet kojeg je trebalo
njegovati i uvati. Moja je strast nju uplaila. Uskoro se njena radost kada me vidi pretvorila u
melanholiju. Kada bih joj priao, lice bi joj se ispunilo bolom. Postala je ptica-kukavica. Mada mi
je bilo samo dvadeset godina, uinilo mi se da unitavam sve koji su mladi i njeni.
"Sve se to desilo prije mnogo godina, prijatelju, ali jesi li zapazio kako mi se ruke tresu
dok o njoj govorim? I moje srce se trese i ja poinjem da gubim snagu. Ja elim potonuti u
zemlju i umrem, a mislim da e i to, Alahovom voljom, biti ubrzo. Ti strpljivo eka da ja doem
do kraja, a ja nisam siguran da to mogu danas uiniti. Sada izgleda stvarno zabrinut. Daj da ti
onda zavrim, Ibn Jakube.
"Jedne veeri, mi mladii smo pila tamr, vino od hurmi, pjevala khamrije, i postajala sve
pijanija i, u mom sluaju, sve nesretnija. Bila je jako topla ljetna no. Nebo je blistalo prepuno
zvijezda, a slaba mjeseina se oslikavala u vodi. Odvojio sam se od prijatelja i otiao do potoka,
gdje smo se ona i ja imali obiaj sastajati da popriamo. Sprva sam mislio da zamiljam da je ona
tu. Ali, moje oi me nisu prevarile. U vrelini veeri, skinula je odjeu. Bila je to ona, gola kao
dan kada je roena, i kupala se na mjeseini. Taj prizor mi je pomutio pamet. Osjetio sam da mi
sva ula lude, Ibn Jakube. Nek' mi Allah nikada ne oprosti za ono to uinih te noi.
"Vidim iz tvojih uplaenih oiju da si pogodio. Da, moj prijatelju. Bio sam ophrvan
ivotinjskim ludilom, mada je veina ivotinja njenija jedna prema drugoj. Ja sam nju silovao.
Nije vritala, ali nikada neu zaboraviti taj izraz lica, tu mjeavinu straha i zaprepatenja. Ostavio
sam je tu, kraj potoka i vratio sam se u selo. Ona se nikad nije vratila. Nekoliko dana kasnije nali
su njeno tijelo. Utopila se. Ti bi pomislio da bi se zvijer poput mene oporavila, nala druge ene,
oenila i izrodila sinove. Da, moe biti, a opet, moda je sa njenom smru i ona zvijer u meni
umrla. Moje srce svakako jeste i ja mislim da je ono sahranjeno uz onaj potoi u armenskim
gorama. Dato mi je da naem pa izgubim neprocjenjivo blago. Nijednu enu ja nisam nikad
pogledao ni dotakao poslije toga. I pie je bilo prognano iz mog ivota. Allah ima svoje naine da
nas kazni."

117

Obino, nakon svoje prie, adi bi saekao da vidi moju reakciju, kako bi porazgovarao o
pojedinostima i odgovorio mi na pitanja. esto bismo popili i au vrue vode ili mlijeka sa
istucanim bademima, ali ne i danas. Danas, on se polako pridigao i odepao, vjerovatno me
proklinjui u sebi to sam ga natjerao da se prisjeti tih bolnih uspomena. Rekao je da je prolost
uvijek krhka, i dok sam ga gledao kako odlazi, pognutih lea, pomislio sam kako on sam najbolje
utjelovljuje te rijei.
Bio sam zapanjen njegovom priom. Silovanje ena nije neuobiajeno, ali kazna koju je
on sam sebi dosudio bila je istinski izuzetna. Ovaj starac, za kojeg sam ve bio posebno vezan,
sada je osvojio jo vie moga potovanja.

16
Susreem velikog uenjaka Imadudina,
zadivljen njegovim udovinim pamenjem

118

Kao i obino, otiao sam u biblioteku palae da itam dok ekam na sultanov poziv. Na
moje iznenaenje, osoba koja je danas dola da me odvede sultanu bijae veliki uenjak i
povjesniar Imadudin lino. Iako mu je bilo blizu ezdeset, nije imao puno sjedih ni u kosi ni u
bradi. Bio je jak ovjek, podosta vii i od sultana i od mene. Jedna od njegovih knjiga, Harida Alkasr ua-dedirat ahl Al-asr, antologija savremene arapske poezije upravo je objavljena uz velike
pohvale.
On je obino radije ivio u Damasku, ali sultan ga je pozvao u Kairo da mu pomogne u
zavrnim pripremama novoga dihada. Imadudin je smatran velikim stilistom. Kada bi on
govorio poeziju ili itao neki ogled, uvijek je to bilo uz odobravanje i uzvike oduevljenih
sluatelja. Ja sam veoma potovao njegov rad, mada mi je drai jednostavan stil. Imadudinove
konstrukcije su bile previe kitnjaste, previe lijepe i previe im je nedostajalo spontanosti da bi
djelovale na moj poprilino jednostavan ukus.
Dok smo ili kroz nekolike odaje, on mi ree kako je uo mnogo dobroga o meni. Nadao
se da e imati vremena da proita i moje biljeke sultanovih rijei.
"Ja se nadam da e popravljati rijei naeg gospodara, zapisujui ih, Ibn Jakube.
Salahudin, da dragi Allah d vlada zauvijek, ne posveuje previe panje stilu. To je tvoj posao,
prijatelju. Ako ti treba moja pomo, molim te ne oklijevaj je zatraiti."
Zahvalih mu na ljubaznoj ponudi uz osmijeh i naklon. U sebi sam bio bijesan. Imadudin
je bio veliki uenjak. Oko toga nije moglo biti sumnje. A opet, kakvo pravo on ima da se namee
sultanovom vlastitom projektu povjerenom samo meni i nikom drugom? Stigosmo tako do
sultanove odaje, ali tamo zatekosmo samo adija.
"Molim te, sjedi i odmori se", ree starac slegnuvi ramenima. Salahudin je pozvan u
harem. Izgleda da je Demila izazvala nekakve nevolje."
Nastade muna tiina. Imadudinovo prisustvo me je sprijeilo da postavim pitanja, a adi
nije ba rad dobrovoljno pruiti nikakvu informaciju u vezi sa Demilom. Svi smo znali da
Imadudin nije drao do ena. Za njega, istinsko zadovoljstvo - intelektualno i emotivno - moe se
iskusiti samo u mukome drutvu.
Kao da je bio svjestan da smo obojica jednako napeti, Imadudin proisti grlo, to ja
shvatih kao znak da zahtjeva panju kakvu zasluuje osoba njegova poloaja. adi, koji ne

119

potuje nikoga i nita, glasno i namjerno prdnu, izlazei iz odaje, a ja ostadoh sam sa velikim
uiteljem.
Dok sam prebirao po glavi, traei nain da zaponem razgovor sa tim sjajnim
uenjakom, osjeao sam nelagodu. Prialo se da je njemu dovoljno da neto uje i vidi jednom i
da to vie nikada ne zaboravi. Ako mu je kogod prije nekoliko godina neto rekao, a onda,
zaboravivi pojedinosti, poeo to ponavljati u njegovom prisustvu, on bi se sjetio prvobitne prie
tako savreno da bi, na veliku nelagodu pripovjedaa, odmah ukazao na nesuglasje izmeu dvije
verzije. Mogao se sjetiti ne samo trenutka kad se neki dogaaj zbio, ve i svih drugih okolnosti.
Jednom ga je sultan pitao kako uspijeva toliko toga upamtiti. Objasnio mu je da je njegov metod
prvo se prisjetiti pojedinosti, kao to je drvo u ijoj su se sjeni sluatelji odmarali kada se pria
pripovijedala, plovidbe brodom ili morske obale, i doba dana: a tad bi mu se sve samo ukazalo.
Bio sam prisutan kad se vodila ta rasprava, prije nekoliko mjeseci, ali je nisam bio u stanju
zabiljeiti. Toliko sam bio opinjen Imadudinovom priom i njegovim blagim, oaravajuim
glasom, da sam na sve drugo zaboravio.
"Uz duno potovanje, o uitelju, pria se da nisi elio postati sultanov tajnik, ve sis e
htio posvetiti pisanju. Je li ta pria tana?"
On me pogleda tako hladno da sam se osjetio kao beznaajni insekt. Zaalio sam to sam i
progovorio, ali njegov poznati glas me umiri.
"Ne. To nije tano. Prouavajui tekstove i pisma koje je u Kairu sainio Fadil, shvatio
sam da isto to moemo raditi i mi u Damasku. Znao sam da e to biti teak zadatak, ali dragi
Allah mi je pritekao u pomo. Odbacio sam sve stare metode pisanja dravnih pisama i razvio
potpuno nov stil. To je, dragi moj mladiu, dojmilo vladare poput perzijskog sultana, ak i
rimskoga papu. Kasnije je sultan Nurudin, rahmet mu dui, bio tako zadovoljan mojim radom da
me je imenovao za murifa. Bio sam zaduen za kompletnu dravnu upravu. To je naljutilo
mnoge koji su osjeali da sam unaprijeen mimo njih. Pokuavali su mi zagoravati ivot.
"Sjeam se jedne takve prilike. Neki izaslanik bagdadskog halife stigao je sa pismom za
Nurudina. Moji me glupi neprijatelji nisu pozvali na prijem prireen tome izaslaniku. Ali stari
sultan primijeti da me nema. Naredio je da se cijeli postupak zaustavi, dok se ja ne naem i
dovedem. Sultan mi je dao pismo da proitam, ali Al-Kejzarini, koji je toga dana zamjenjivao
vezira, ote mi ga iz ruke. Ja sam se samo nasmijao i, dok je itao, ispravljao greke. Poslije, kad

120

smo bili sami, sjetio sam se da se i Nurudin smijao a znaj, bijae to sultan koji je rijetko nalazio
vremena za alu. Tog dana se smijao i pohvalio moje diplomatsko umijee."
Taman se spremao da nastavi, kad na razgovor prekide sultanov ulazak. Ja sam ustao i
naklonio se, a Salahudin poloi ruke na Imadudinova ramena ne dozvolivi mu da ustane.
"Jesi li to Ibn Jakubu prenosio znanje?"
"Ne, gospodaru. Nipoto. Samo sam ispravljao jednu historijsku greku koja se tie moje
prolosti."
Sultan se nasmijei.
"Ne zamaraj svoje pamenje, Imadudine. Ponekad mislim da previe pamti. Ti si meni
potreban da se pripremi za ratove, za nae budue bitke. Moda ja poginem. Ti e jedini biti
kadar sjetiti se svake pojedinosti naeg dihada kako bi se to pronijelo meu muslimanima."
Sekretar se nakloni a sultan mu dade znak da moe ii. Kada smo ostali sami, on poe
svoju priu.
"Kao to dobro zna, ja cijenim sultaniju Demilu i njenu ogromnu inteligenciju. A opet,
ponekad se pitam kako tako sposobna ena moe izazivati toliku guvu. ini se da su se ona i
Halima odvojile od veine drugih ena. Demila je okupila njih est, sedam i sad ih obrazuje i
prenosi im svoje zamisli. Tako izaziva napetost i neprijateljstvo, poto se ni Demila ni Halima
ne trude sakriti prezir prema onima to se radije preputaju slastima ivota a odbijaju da vjebaju
um. Oni ive za zadovoljstvo i samo za zadovoljstvo. Njih se ne tiu ni dihad ni Ibn Rudova
filozofija. Zbog toga ih Demila kanjava.Morao sam je ukoriti i traiti da ne namee svoju volju
drugima. Prihvatila je moj prijekor pred drugima, mada nerado. Nema sumnje, Ibn Jakube, da e
jo ove sedmice nastojati da izvrda. Ta ena nikad ne prihvata poraz. Nisam danas raspoloen da
ti diktiram. Razgovaraemo sutra.
"I usput, molim te, zamoli adija da poalje Al-Fadila, Imadudina i Karkakua u moju
odaju? Izgleda iznenaen. Vane se odluke u slijedeih nekoliko dana trebaju donijeti."
Nisam bio zadovoljan to od mene trai da odem i po prvi puta mu to i rekoh.
"Uiniu to sultan zahtjeva, ali mi se ini loginijim da i ja ostanem. Ja sam taj koji je
odabran da pie sultanove memoare. utjeu i samo biljeiti, a tanost mojih biljeki moe poslije
provjeriti kadija."
Bio je zadovoljan mojim rijeima kao da ga je njegov omiljeni pastuh izbacio iz sedla.

121

"Ima nekih stvari, Ibn Jakube, koje je bolje ostaviti neiskazane. Nemoj misliti da ja nisam
svjestan tvoje nelagode kada traim da ode prije sastanaka gdje se raspravljaju najvia dravna
pitanja. To je i za tvoju sigurnost koliko i za nau. Svi moji neprijatelji su svjesni da ti mene via
svakog dana. Svjesni su i da te mi udaljimo iz odaje kada planiramo taktiku za slijedeu fazu
dihada.
"Nita to se deava u ovoj palai nije tajna. Za nekoliko sati prie dou do harema i
glasine se onda brzo proire na grad. Ako se sazna da si ti dio najueg dravnog vijea, ivot ti
moe biti u opasnosti. To je razlog. Ali veeranji sastanak je potpuno neplaniran. Dakle, veeras
moe sjediti na izvjesnom odstojanju, promatrati i biljeiti, ali nee Fadil provjeravati tanost
biljeki, ve Imadudin. Jer, on sve pamti."
Poklonih se da iskaem zahvalnost i izioh iz odaje. Bio sam zadovoljan da sam naao
hrabrosti da osporim njegovu odluku i, iz nekog neizrecivog razloga, ova mala pobjeda prui mi
ogromno zadovoljstvo. Napolju naioh na adija i prenesoh mu sultanovu uputu. On pozva
glasnika i posla ga da trojicu ljudi pozove da se smjesta vrate u palau. Potom se meni obrati
meni.
"I ta veli o naem velikom uenjaku, estitom Imadudinu?"
"O njemu imam visoko miljenje, ali moda ne onako visoko kako on misli o sebi."
adi se nasmija.
"Taj pasji sin, Vahrani, napisao je novu pjesmu o njemu i njegovom ljubavniku."
"A ko mu je ljubavnik?"
"Onaj ljepotan kutrave kose. Pjeva. Zna na kog mislim? Ime mu je, ini mi se,
Murtada. Da, tako se zove. U svakom sluaju, pjesma glasi ovako:
"Na veliki uenjak Imadudin zna
da mu je najmilija knjiga Murtada,
al' bez odjee.
Pare se k'o kerovi, oba na sve etiri,
i vino piju iz pupaka robinja i bludnica."
Dok smo se mi smijali, Imadudin proe kraj nas zaokupljen razgovorom sa kadijom
Fadilom. Vidjevi ga, odmah dooh sebi, ali adi se ne bjee kadar svladati. Smijao se grohotom

122

sve dok mu suze ne potekoe niz obraze. Ostavio sam ga u tom stanju i poao za dvojicom ljudi
natrag u sultanovu odaju. Za sobom sam uo blagi korak odanog Karkakua. Saekao sam da me
sustigne, a onda smo zajedno uli u sultanovu odaju.
Rasprava je, oito, trajala ve nekoliko dana. Glavno pitanje o kojem je trebalo odluiti,
bilo je sultanov odlazak u Damask. Osjeao je da je, poto su Kairo i ostatak zemlje bili stabilni,
kucnuo as da se vrati u Damask, gdje je bilo ozbiljnih problema koji su nalagali da im se
posveti.
Imadudin nas je izvijestio da Salahudinov neak, koji upravlja Damaskom, Faruk ah,
nije ba dobar upravitelj. Bio je rastroan i odbijao i samu pomisao na dihad a donosio odluke
koje su samo znaile dodatno troenje sredstava iz riznice. Imadudin je bio vrlo vrsto za to da se
dvor preseli iz Kaira u Damask.
Karkaku se opirao tom potezu, mada neuvjerljivo. Nesposoban da prui ijedan ozbiljan
razlog, on poe izricati pohvale sultanu, tvrdei da se boji da e se, bez njegovog mudrog i
plemenitog prisustva, zemlja jednostavno raspasti.
Opaske takve prirode smetale su sultanu. On napade svoga emira otro, ukazujui da je
jedini osnov svake krupne odluke odgovor na jedno jednostavno pitanje: hoe li nam to pribliiti
poraz neprijatelja i osvajanje Kadisije? Odbacio je svaki koji drugi kriterij.
Tad progovori Fadil. Objasnio nam je da bi, ako bi sultanov kriterij bio jedini, odlazak u
Damask bio neizbjean. Kadisija nee biti osvojena ako u Kairu bude sredite operacije.
Istovremeno je iskazao i izvjesnu zabrinutost za ono to bi se ovdje moglo deavati u sultanovom
odsustvu.
Salahudin je pustio ostale da govore izvjesno vrijeme, prije nego ih prekinu mahnuvi
rukom.
"Ja mislim da su argumenti za uvrivanje Damaska i drugih gradova ema neoborivi.
elimo li osvojiti Kadisiju, ja moram biti siguran da su svi moji gradovi u sigurnim rukama. Ne
moemo se osloniti ni na sreu ni na nadu da nas vjernici nee izdati. Ja nikad ne prestajem
govoriti naem narodu da je to ionako prokletstvo nae vjere. Kreemo tano za deset dana. Ti,
Ibn Jakube, ide s nama u Damask, zajedno sa enom i kerkom, jer samo dragi Allah zna koliko
emo dugo biti odsutni.
"Vratiemo se u Kairo nakon to nai zadaci uz Allahovu pomo budu obavljeni, ne prije.
Drag mi je ovaj grad. Ponijeu iz njega krasna sjeanja.

123

"Tvoj je zadatak, Karkaku, da osigura da, dok se ne vratimo, ova tvrava bude
sagraena. U njoj u ivjeti. Kao to znate, nisam ja previe vezan za ove drevne palae."
Svi prisutni se nasmijeie, ali se Imadudinovo lice smrai i, kada progovori, u glasu mu
se osjetio bijes.
"Svima je poznato da ti najbolje spava u tvravama, o sultanu, ali ja te pokorno molim da
Karkaku bude pod neijom kontrolom. Previe je on zaokupljen rasprodajom knjiga iz biblioteka
palae. Ima budala koji ih kupuju a koji su takve neznalice da to kupuju prema teini a ne prema
sadraju. Znam ja dobro da Karkaku prezire znanje, ali on rasproda svu nau batinu. Samo u
ovoj biblioteci je najpotpunija zbirka iz medicine i filozofije, a ..."
Prije no to je zavri, sultan ga prekinu.
"Karkaku! To mi nije drago. Molim te osiguraj da se Imadudina uvijek pita prije nego to
se i jedna knjiga od sad proda."
Karkaku klimu glavom.
"I jo neto. Bertran od Tuluza je izrazio elju da se vrati u svoju zemlju. On e nam
otuda pomagati i obavjetavati nas o potezima franakih voa. Ja elim da mu se omogui
bezbjedan prolaz i pratnja na trgovakom brodu. Dajte mu sve to zatreba. O tome se ti lino,
Fadile, pobrini. Ja elim da se ovaj vitez bezbjedno vrati svojoj porodici."
Kadija prihvati naredbu, a Salahudin lupnu rukama. Tri dvorjanina, meni poznatih lica,
poto stalno stoje pred sultanovim odajama, uoe i pripremie nam sofru. Posluie nas samo
voem, iji sadraj sam ja nekako i predvidio. Kao to sam pretpostavio bijae to kruh i tri
razliita jela od graha. Nikakav ustupak nije bio uinjen ni Imadudinu, iji je ukus bio, kada je
hrana u pitanju, opepoznat. Njegovi banketi su se sastojali od nekoliko jela i uvijek je tu bilo
neto novo to bi zabezeknulo njegove goste. Motrio sam lice naeg najveeg ivog historiara.
Nije pokazivalo nikakvo osjeanje. Kao i svi ostali, i on je pratio sultana i umakao kruh u grahorbu. Sultan ga pogleda.
"Da li ti je ovo skromno jelo po volji, Imadudine?"
Ne bi odgovora, ve veliki ovjek dotaknu srce rukom da iskae odobravanje i zahvalnost.
Tek kada smo napustili odaju, uh ga kako ape Fadilu:
"Sa Salahudinom treba jesti samo kad ima zatvor i kad osjeti krajnju nudu da ti prorade
crijeva."

124

17
Iznenada stigoh kui i zatekoh Ibn Majmona
u ljubavnom zagrljaju sa mojom enom

125

U palai mi je bila dodijeljena jedna odaja te se obino nisam ni vraao kui ako bih radio
dokasna. Prola je davno pono i, da nisam uo Fadila kako guna zbog sastanka kod sultana
zbog kojeg je morao skratiti razgovor sa Ibn Majmonom, ostao bih u palai. Umjesto toga ustro
krenuh kui. Nisam dugo vremena vidio Ibn Majmona a elio sam da bude prisutan kada saopim
Raheli da selimo u Damask.
Kada sam stigao u nau avliju, iznenadih se to vidim upaljene lampe. Ne elei buditi ni
naeg gosta ni svoju porodicu, tiho se uunjah. Zamislite moje iznenaenje kada sam uao u
zasvoenu sobu i ugledao Ibn Majmona kako lei na leima sa anterijom smaknutom sa stomaka,
sa rukama na licu, dok ga Rahela, moja Rahela, jae i mie gore-dolje, kao kad u dokono jutro
jae krotkoga ponija. Bijae potpuno gola i grudi su joj se njihale zajedno sa tijelom. Stajao sam
kao ukopan. Bijes, sramota i strah udruili su se i potpuno me obuzeli. Bio sam uasnut. Je li
mogue da mi se privia? Ruan san? Je li ja to spavam u palai?
Stajao sam u mranom kutku sobe, nijemo posmatrajui njih dvoje u bludu. Onda se
nakaljah. Ona me prva vidje, vrisnu kao da je vidjela samoga ejtana i otra iz sobe. Ja sam
priao naem velikom filozofu koji je uspio tek da pokrije svoju uzdignutu alatku.
"Mir nek je s tobom, Ibn Majmone. Je li ti to Rahela uinila dobrodolicu? Jeste li joj to vi
pokazali neki naroiti odlomak iz svog Vodia za zbunjene ne bi li i ona neto nauila?
On ne odgovori, ve sjede i pokri lice rukama. Nijedan od nas dugo ne progovori. A onda
njegov isprekidani glas nekako promuca izvinjenje.
"Oprosti mi, Ibn Jakube. Molim te, oprosti mi. Bila je to greka za koju zasluujem strogu
kaznu. ta da ti kaem?
"Moda bih ti trebao odsjei muda", odvratih mu mirno. "Tako e moja ast biti
iskupljena."
"Niko od nas nije bezgrjean, Ibn Jakube. Obini smo ljudi. Bi li se ti odupro da te je
Halima pozvala u svoju postelju?"
Bio sam zateen i bijesan zbog njegove drskosti. Prije nego to sam se uspio svladati,
krenuh prema njemu, zgrabih ga za bradu i oamarih ga. Poeo je plakati. Ja izioh iz sobe.
Rahela je sjedila na madracu, umotana u deku, kada sam uao. Bila je previe posramljena
da bi me pogledala u oi. Od bijesa sam zanijemio. Nisam progovorio ni jednu rije, ve sam
smaknuo s nje deku i iziao iz sobe. Uao sam u kerkinu sobu i legao na pod uz djetetovu
postelju. San je odbijao da me posjeti, i te i slijedee noi.

126

Rahela je plakala puna dva dana, molei me za oprotaj. Na moje iznenaenje, oprostih
joj ali sam znao da ne elim da ona sa mnom ide u Damask. Rekao sam joj samo da sultan trai
od mene da idem s njim i da u odreeno vrijeme biti odsutan. Ona je klimnula glavom. Tad sam
je upitao neto to me je muilo od trenutka kada je vidjeh kako jae Ibn Majmona.
"Je li to bio prvi put? Reci mi istinu, eno!"
Ona odmahnu glavom i rasplaka se.
"Nikad mi nisi oprostio to ti ne rodih sina. Je li moja krivica to nakon roenja nae keri
nisam vie mogla zatrudnjeti? Ostavio si me i posvetio se sultanu i ivotu u palai. Ibn Majmon
mi je bio jedina utjeha. Bila sam usamljena. Zar me ne moe razumjeti?"
Bio sam potresen. Moje usne joj ne ponudie nikakav odgovor. Bio sam pun slijepog
gnjeva i da ne izioh iz sobe vjerovatno bi je premlatio. Otiao sam do kuhinje, popio dvije ae
vode da doem sebi. A onda, sjetivi se jednog od Ibn Majmonovih recepata za svladavanje udi,
razbih au o pod.
Slijedee sedmice, pripremajui se za odlazak, nisam s njom razgovarao. Sprva sam elio
osvetu. Pomiljao sam da ih tuim kadiji. elio sam tuiti Rahelu za preljubu, a Ibn Majmona za
sauesnitvo. Ta misao brzo minu. Pomiljao sam onda da unajmim nekoliko ljudi da ubiju
grjenike. Potom se smirih. udno je kako osjeanja ove vrste mogu biti slaba i kako gnjev i
osveta mogu narasti a onda opasti za tren oka.
Uljudno se oprostih sa Merjemom i sa svojom dvanaestogodinjom kerkom, koju sam,
da budem iskren, predugo zanemarivao. Iznenaena mojim iskazima njenosti, ona me zagrli i
rasplaka se. Paljivo sam je osmotrio. Bila je na putu da postane prava ljepotica, ba kao i mati
joj. Slinost je bila nevjerovatna. Ostala mi je samo nada da e za godinu, dvije ona nai
prikladnoga mua.
Bijae to moja posljednja no u Kairu. Prekidoh utnju. Rahela i ja sjeli smo i razgovarali
gotovo pola te noi. Razgovarali smo o prolosti. O naoj ljubavi. O danu kada je roena
Merjema. O smijehu koji je odjekivao naom avlijom. O naim prijateljima. I, kroz razgovor,
ponovo se zbliismo. Ona me je korila to sam potrebe sultana stavio iznad vlastitoga rada. Ja joj
priznadoh da je njen prijekor na mjestu, ali joj objasnih kako su mi se vidici proirili zahvaljujui
ivotu u palai. Ona me je uvijek optuivala da se malo kreem. I evo sad, idem na put.
Smjekala se i u oima joj bijae molba. Srce mi smeka. Obeah da u, kad sultan osvoji
Jeruzalem, poslati po nju i Merjemu. Rastali smo se kao prijatelji.

127

Sultanov odlazak iz Kaira postade, to ga je ljutilo, prilika za masovno i javno iskazivanje

osjeanja. Salahudin bi radije otiao bez najave, ali i Fadil i Imadudin su tvrdili da iz dravnih
razloga to mora biti javni dogaaj. Dvorjani, pjesnici, uenjaci i eici, da ne spominjem nekoliko
talasa mjetana, okupili su se kraj starog jezera da se oproste sa sultanom. Karkaku i njegovi
oslobodili su stazu iz palae kako bi sultan i njegova pratnja mogli proi. U pratnji smo bili ja i,
dakako, adi.
Razlog uzbuenja bijae oit. Svako je bio svjestan da Salahudin odlazi na due vrijeme.
Nee se vratiti dok ne porazi Franke na kapijama Jeruzalema. Narod je elio da sultan u tome
uspije, ali su bili svjesni da je taj pohod pun rizika. Sultan moe poginuti, kao to je skoro
poginuo prije godinu dana u sitnim arkama sa neprijateljem. Tom prilikom uspio je dokopati se
kamile, uzjahati je i vratiti se sa aicom svojih ratnika.
Graani Kaira su voljeli svoga sultana. Znali su da je sklon skromnom ivotu i da, za
razliku od fatimidskih halifa, nije poveavao namete narodu kako bi nagomilao vlastito
bogatstvo. Nagraivao je izdano svoje vojnike. Njegovi upravitelji su inili sve da zemljom ne
hara glad. Iz svih tih razloga, ali i mnogih drugih, narod i njegovi pjesnici i muziari eljeli su da
ih Salahudin ponese u mislima dok ne bude tu. eljeli su da im se vrati.
Dok smo jahali kroz grad, uzvikivali su: "Allah je velik", "pobjeda Komandantu hrabrih",
"samo je jedan Allah a Muhamed je njegov Vjerovjesnik", "Salahudin e se vratiti kao
pobjednik". Sultan je bio dirnut. Polako smo jahali da obinom svijetu damo priliku da dotakne
sultanovu odoru i blagoslovi njegove pohode.
Kada smo stigli do jezera, zatekosmo plemstvo u punom sjaju. Salahudin ubrza. Bilo je
jasno da je postao nestrpljiv. U samom sreditu isuenog jezera on zauzla konja. Oprostismo se
jedni od drugih. Na podijumu jedan mlad, glatko obrijan pjesnik ustade i poe deklamovati
nekoliko stihova. Za adija to ve bjee previe pa glasno podrignu.
Sultanovo lice nije nita pokazivalo, dok su deklamovani ovi stihovi:
"Neka ti Allah nikad ne donese tugu
Neka Allah nikad ne uznemiri spokoj tvojega sna
Neka Allah nikad ne pretvori tvoj ivot u au gorine
Neka Allah nikad ne omeka tvoje srce bolom
Neka ti Allah da snagu da porazi sve nae neprijatelje

128

Teka se srca od s tobom rastajemo

A muku nam moe olakat' samo tvoj povratak."
Da ne ispao slabiji, neki starac sjede brade to je svjetlucala na vrelom suncu, izie na
pozornicu i izdeklamova:
"U proljee pada godinja promjena
Al' je slava Jusufa Salahudina nae vjeno proljee
Iskrenost mu srcem vlada
A gvoe umom."
Tu sultan dade znak Fadilu da je vrijeme za polazak. Oprosti se sa svojim plemiima i
poljubi Fadila u oba obraza. Suze su bile u mnogim oima, a one su, za razliku od poezije, bile
iskrene. Ba kada smo polazili, jedan starac prie da mu poljubi ruku. Bio je tako star da nije
imao snage da sam doe do sultanovog konja. Salahudin sjaha sa konja, zagrli starca koji mu
neto apnu. Vidio sam kako se sultanovo lice promijeni. Pogleda starca izbliza, ali njegovo lice,
sada naborano od osmijeha, nije Salahudinu nita govorilo. adi odjaha do sultana.
"ta ti starac ree?"
Salahudinovo lice se smrai.
"Rekao je da se sa Nilom oprostim njeno, jer je u zvijezdama zapisano da ga vie nikada
neu vidjeti."
adi neto promumlja, ali bilo je jasno da je taj disonantni ton pomutio sve iskaze dobre
volje. Loi predznaci unesreuju sve vladare, ak i one koji tvrde da u njih ne vjeruju. Na
odlazak bijae nagao. Salahudin otro okrenu svog konja i mi odjahasmo iz grada.
Naa druina je brojala tri hiljade ljudi od kojih su veina bili vojnici koji su se borili na
sultanovoj strani mnoge godine. Bili su iskuani i pouzdani maevalci i strijelci, a svaki od njih
isto tako odlian jaha. Ja sam primijetio tri veterana koji su, do naeg odlaska, radili u koli
kovaa maeva. Tu je poduavana umjetnost maevanja, ali i umijee potrebno da se napravi
ma. Svi su bili iz Damaska i bili su sretni to se vraaju svojim porodicama.
Demila i Halima, zajedno sa svojom pratnjom, otile su iz Kaira prije tri dana, mada
mnoge bive robinje koje su sultanu rodile djecu nisu s njima pole u Damask. Pitao sam se ta

129

sultan misli. Malo je govorio dok smo jahali, to je navika koju je naslijedio od oca prije nego od
amide irkuha, koji, prema adiju, nikako nije mogao bez obzira na okolnosti zadrati svoje
misli za sebe.
Vijesti o naem odlasku teko da su mogle ostati tajna. Franci su bili svjesni onog ta se
deava a njihova je vojska ekala da krene na nas. Kako bismo izbjegli prepad, Salahudin je
naredio Beduinima da planiraju stazu kojom bi izbjegli Franke. Nije bio raspoloen ni da pokae
niti da ispituje snage. Bio je ovjek opsjednut samo jednom milju. Sve drugo je moralo da eka
dok se ta ne ostvari.
Kao i u prolosti, lokalna rivalstva nisu mu dopustila da svu svoju energiju usredsredi na
oslobaanje Jeruzalema.
Kasnije te veeri, kada smo stigli u pustinju i podigli tabor da prenoimo, Salahudin sazva
emire u svoj ator. adiju i meni je ostavljeno da se divimo zvijezdama. Starac je bio u nekom
njenom raspoloenju, ali me ipak iznenadi na razgovor. Poto porazgovarasmo o njegovoj
bliskoj smrti, on iznenada promijeni temu.
"Ja se nadam da si ti zaista oprostio svojoj eni, Ibn Jakube. Ja znam da se prema
Allahovoj vagi preljuba smatra tekim grijehom, ali mora shvatiti da ono to se desilo izmeu
nje i Ibn Majmona nije od velikog znaaja. Zapanjen si. Otkud ja znam? Jedan od kadijinih
pijuna pomno prati kretanje velikog fiziara radi njegove zatite. ini se da ga je pratio malo
previe. Izvjetaj je predao kadiji, a on je obavijestio sultana u mom prisustvu. Salahudin je
odluio da tebi ne treba nita govoriti. Nagnao me je da se zakunem starom planinskom
zakletvom da to neu uiniti. On tebe veoma cijeni i ne eli da se uzrujava. U jednom trenutku
mi smo ak razgovarali o tome da ti naemo novu enu."
Ja sam utio. Slaba je bila utjeha da ovi ljudi znaju sve o meni. Nije me brinuo adi. Ja
bih mu moda to i sam rekao, ali kadija i sultan? to oni znaju? Kakvo pravo oni imaju da
pijuniraju bilo koga? Bio sam obuzet gnjevom. U sebi sam proklinjao Rahelu to me je izdala.
Iznad svega, osjeao sam stid. U njegovim oima sada sam ja ne samo pisar, ve i prevareni mu.
Odvojio sam se od adija i jedno vrijeme sam etao. Ispred mene je bila pustinja nalik na tamnu
deku. Iznad mene zvijezde su se na nebu smjekale.
I to je tek bio prvi dan naeg putovanja. Bie ih jo trideset. Osvrnuo sam se u pravcu iz
kojeg smo doli, ali sam jedino mogao vidjeti mrak u otrom mrazu pustinjske noi. Umotao sam
se u deku i pokrio glavu, opratajui se od Kaira.

130

DAMASK

131

18
Susreem sultanove omiljene neake i sluam ih
kako govore o oslobaanju Jeruzalema

ini mi se kao da smo tek prije nekoliko sati stigli u Damask. Ustvari mi smo tu ve dvije
sedmice, ali meni je trebalo toliko dugo vremena da se oporavim od muka to sam ih izdrao u
one etiri sedmice koje su prethodile naem dolasku. Putovanje je bilo dosadno za svakog drugog
osim za mene. Nauio sam jahati i svladavati konja, ali mi to nije bilo previe ugodno. Lice mi je
bilo strano izgorjelo od sunca i da nije bilo masti koju su nosili nai vodii beduini, umro bih od
bolova.
Mogao sam samo zahvaljivati zvijezdama to sam roen kao Jevrejin. Da sam postao
sljedbenik Vjerovjesnika islama, i ja bih bio prisiljen, kao i veina vojnika i emira, okretati se put
Mekke i klanjati pet puta dnevno, obino po najveoj ezi pustinjskoga sunca. Sultan, za kojeg
nikada nisam pomislio da je previe poboan, bio je, drei do svog poloaja komandanta vojske,

132

veoma uporan u obavljanju svih obreda svoje vjere. Nedostatak vode za abdest nije smio
predstavljati problem. Pjesak je postao zamjena za nju. adi se u izbjegavanju molitvi izgovarao
starou. Jednog dana, kada je vidio sultana kako predvodi molitvu, on mi apnu: "Ba dobro da
nema Franaka u blizini. Prizor tri hiljade pravih vjernika sa stranjicama u zraku bio bi im vrlo
laka meta."
Pored fizikih neugodnosti putovanja, nekoliko sam veeri bio prisiljen sjediti u
sultanovom atoru i sluati Imadudinov ravni glas kako pria prie o bagdadskim halifama. To je
postala za mene prava duevna muka, jer je on ponavljao prie pokupljene iz knjiga koje sam ja
vie no dobro znao.
Da budem poten prema Imadudinu, nije on ni pokuao tvrditi da su Mura Al-Dahab i
Kitab Al-Tanbih njegova djela. Spominjao je da je Al-Masudi autor, ali mu je nain kako ih je
pripovijedao pruao lani osjeaj autoriteta. Moda sam ja to sve i umislio. Moda sam bio
previe iscrpljen da bi prie koje sam ve itao ostavile na mene neki dojam.
Dvije sedmice potpunog odmora, u ovom najljepem od svih gradova, potpuno su me
oporavile. Radost to mogu svaki dan da se kupam i uivam u ukusnoj hrani i injenica da sam se
sklonio od sunca bilo je sve to mi je bilo potrebno.
Sultan, blagoslovljeno bilo srce njegovo, pokazao je veliko zanimanje za moj oporavak. I
on je bio zadovoljan to je u Damasku, ali iz razloga koji su se razlikovali od mojih. Ovo je tolike
godine bio njegov dom. Ovdje je savladao umijee ratovanja i uivanja u enskim odajama. U
ovom se gradu on osjeao sigurnim, a kad se u petak pojavio u velikoj Umajjadskoj damiji,
vidjelo se kako ga cijeni obian narod. adi mi je rekao da ga graani Damaska pamte kao
sirovog mladia, koji se preputao zadovoljstvima vinskih podruma i bluda. Vijesti o njegovim
pobjedama stizale su im izdaleka, a sada su jedva prepoznali svog sultana. Postao je vei voa
ak i od pobonog i omiljenog Nurudina.
Mogao sam i sm osjetiti uzbuenje na licima mnogih tokom dume. Mudrac bijele brade
koji je predvodio dumu, molio je Allaha da Salahudinu podari dug ivot i da mu pomogne da
otjera Franke preko mora. O sultanu je govorio kao o "mau islama" na odobravanje svih
vjernika, koji su jednoglasno odgovarali: "Samo je jedan Allah a Muhamed je njegov
Vjerovjesnik."
inilo se da je ovdanji svijet uzdraniji, manje buan i smion od stanovnika Kaira. U
ovom gradu nije bilo neuobiajeno uti kritiku na raun kadije, ak i sultana, a komadi sjenki su

133

bili jo omiljeniji. Razmiljao sam o razlikama izmeu ova dva grada i naravi njihovih
stanovnika, kad jedna osoba, meni nepoznata, pokuca na vrata i ue u moju sobu.
Po njegovoj odjei se inilo da je sluga, a opet, izraz lica otkrivao je neto to me
iznenadilo. Naklonio se i predstavio se kao Emded Al-Islam. Bio je visok, veoma visok,
izuzetno dobro uhranjen i glatko izbrijan. Obavijestio me je da je bio u slubi sultanovoj od svoje
desete godine. Tvrdio mi je da ga je "amida" adi nauio sve to zna o ovome svijetu.
"Sultan eli da veeras veera s njim, a amida adi ti eli dobar apetit. On e s tobom
objedovati sutra."
Sa tim rijeima, samozadovoljni i nasmijeeni Emded napusti moju odaju.adijeva me
poruka obradovala. Starac je bio u svome elementu tokom naeg mara iz Kaira u Damask, ali se
lako zamarao i bio zlovoljan. Od tog putovanja ne izlazi iz svojih odaja. Bilo mi je drago uti da
je dobro i jedva sam ekao da ga vidim. Ve sam se bio okupao i pomiljao da sjednem i da na
papir stavim podroban opis pustinje za moju knjigu, ali Salahudin me opet prekide u radu.
Naoh ga kako sjedi sa dvojicom ljudi koje sam u njegovom drutvu esto viao nakon
naeg dolaska. Po njihovom dranju uini mi se da su emiri, to su svakako bili, ali su bili i
sultanovi omiljeni bratii, Faruk ah i Takiudin. Bili su braa, sinovi sultanovog najstarijega
brata, ahin aha, koji je umro kada je Salahudinu bilo tek deset godina. Volio ih je obojicu, a
njih dvojica su se meusobno natjecala u hrabrosti na bojnome polju.
Oni su ga podsjeali na irkuha i pruao im je mnogo ljubavi i povjerenja.
Predstavio me je, a oni ustadoe da me zagrle.
"Naa budunost zavisi od tebe", nasmija se Takiudin. "Ako bude loe pisao o nama,
biemo zaboravljeni, a ako napie istinu, sjeanje na ono to je na klan postigao ostae sve dok
na Stvoritelj ne odlui da je dolo vrijeme da ovoga naeg svijeta nestane."
"Reci mi, majstore pisaru", upita me njegov brat, "postoji li apsolutna istina? Da li ti
biljei razliite verzije istog dogaaja? Provjerava li vie od jednog izvora? Na kraju krajeva,
mnogo toga to ti pie dolazi sa usana naeg cijenjenog amide. Prirodno, on nee govoriti o
onim dogaajima u kojima je sam sebe razoarao."
Ja pogledah sultana, koji prasnu u smijeh.
"Ja moda neu znati, ali se na adija, kao to svi znamo, uvijek moe osloniti da e
ispraviti svaku moju greku. A sada, kad smo u Damasku, Ibn Jakub ima jo dva dounika u

134

vaem liku, ejtani. Ljubazno te molim da ne zaboravi da on biljei moja sjeanja a da su ta

osjeanja samo moja."
Ova mala porodina razmjena uini moj odgovor suvinim. Smijeio sam se, kao to to
dobri pisari katkad ine, ali utke. Stie hrana i zaokupi nas. Mladii su me motrili dok sam se
udio raznovrsnim jelima to su nam bila posluena i prasnue u smijeh. Faruk ah sa mnom
razmijeni znakovit pogled.
"Vidim da nisi navikao vidjeti meso za sofrom mog amide! On e veeras pojesti iniju
orbe i malo voa. Nama je poslueno janje marinirano u aromatinim travama, svjee peeno.
Na stari amida irkuh je puno volio ovo jelo, a danas je dan njegovog roenja. Mi sami sebi
dugujemo da ga se sjetimo na nain koji bi on jako potovao."
Sultan se namrti na ovu raskalanost.
"I bolje je da to jedete na njegov roendan, nego da obiljeavate dan njegove smrti. Ja
sam ga vidio kako umire. Bijae to bolan prizor. Bolje bi vam bilo da teite njegovom umijeu
velikog voe i smionog borca, a da izbjegavajte njegove poroke. Svi nai velikani medicine
upozoravaju nas da ne valja ni u emu pretjerivati."
Salahudinova ljutnja otrijezni njegove bratie. Klimnue glavom da pokau da prihvataju
njegova upozorenja. Ostatak obroka proao je gotovo u utnji, ali kad sklonie inije i posluie
nam aj od metvice, ja shvatih da ovo nije bio obian skup. Pripremajui se da govori, sultan mi
dade znak da pripremim pero.
"Ono to imam rei o sinovima moga rahmetli brata - o Takiudinu i Faruk ahu - rei u u
njihovom prisustvu. Jer oni su mi blii od svih drugih u mojoj porodici. On nisu tek moji bratii,
ve i najsposobniji generali.
"Moji sinovi su mladi i ako se meni neto dogodi, ja oekujem da Takiudin i Faruk ah
zatite moju djecu od grabljivaca koji e poeti kruiti po gradovima koje smo mi uinili svojim.
Ako uskoro umrem, elim da Takiudin sjedi u Kairu, a Faruk ah vlada Damaskom. Druga
mjesta treba da se podjele meu mojom braom i njihovom djecom, ali Damask i Kairo su pravi
dragulji u naem kraljevstvu. Bez njih smo svedeni na nita. Oni su gradovi koji e nam
omoguiti da istjeramo Franke.
"Gotovo devedeset godina Franci haraju naim zemljama poput divljih zvijeri. Malo ih se
sjea, ako iko, vremena kada njih ovdje nije bilo. Kada su nas napali zetekli su nas nespremne.

135

Bili smo u panici. Izdavali smo jedni druge ne bi li sami neto uiarili. Potom smo sklapali
saveze sa Francima protiv nae vlastite brae. Sultan Zengi i veliki sultan Nurudin shvatili su da
je jedini nain da istjeramo Franke nae jedinstvo. Kao to se zna, to jedinstvo se ne moe postii
bez velikog krvoprolia.
"Pogledajte nau sadanju situaciju. Franci i dalje dre mnoge primorske gradove i
Kadisiju. Ja elim podijeliti nae vojske u tri briljivo organizirane i dobro ureene cjeline pod
mojom i komandom moja dva hrabra bratia. Posvetiu se oslobaanju Halepa ili Mosula, mada
bih ih radije oba uzeo. To e nas uiniti najveom silom u naim zemljama. Istovremeno elim da
ti, Takiudine, udari u samo srce Franaka u Palestini. Neka pomisle da je to dio velikog pokreta
da se zauzme Kadisija, njima tako milo kraljevstvo Jeruzalem. Zadaj im udarce, ali nemoj nikad
predugo ostajati na jednom mjestu. Izazovi strah u njihovim srcima. elim da budu potpuno
zaokupljeni, da nemaju vremena ak ni da razmiljaju da priskau u pomo naim neprijateljima
u Halepu i Mosulu.
"Faruk ah, ti e ostati ovdje i svojim ivotom braniti grad i njegove granice. Govore mi
o tvom vrlo rastronom ivotu i tvojoj sklonosti da nam prazni riznice. Ne elim vie uti takve
pritube. Tvoj otac i djed su bili prostoduni ljudi. Ja sam nauio da ugled kod naroda, posebno
kod vojnika, moe stei samo kada naui jesti i oblaiti se kao oni. Mi smo zakonodavci, Faruk
ah. Mi moramo potovati svaki zakon i davati primjer. Nadam se da sam dovoljno jasan. Nikad
ne zaboravi da nas, mada smo vladari, i sad doivljavaju kao tuince. Tek sada me Arapi poinju
prihvatati kao sultana. Budunost nae porodice zavisi od toga kako se dri i kako vlada. Nikad
ne zaboravi da se ovjek po djelu poznaje.
"Ako uje da Franci alju izvidnice da provjere nau odbranu, kreni na njih i uniti ih.
Sutra emo opet popriati, ali nam se sad valja spremati za odlazak kroz sedam dana.
"Na cilj mora biti tajna. Ne elim da ak ni svojim enama kaete kud se spremamo. Ako
narod pita, odgovorite: 'Sultan jo uvijek razmilja.' Ako u mom odsustvu, za koji se nadam da e
biti kratak, Damask bude ozbiljno ugroen, bez odlaganja me o tome obavijestite. Mi ne smijemo
nikad izgubiti ovaj grad. Idite sada i odmorite se. elim sada da razgovaram nasamo sa Ibn
Jakubom."
Bratii, ohrabreni ovim rijeima, sagnue se i poljubie svoga amidu u oba obraza. On
ustade i obojicu ih zagrli. Rukovae se sa mnom i odoe iz odaje.

136

"elio bih da poe sa mnom, Ibn Jakube, ali me brine adijevo zdravlje. On je uvijek sa
mnom iao u ratne pohode, ali, kao to vidi, sve je stariji i slabiji. Svaki dan se sada moe desiti
da ga Allah sebi uzme. On je moja jedina veza sa mojim starima. Svi drugi su ve otili. On je, na
kraju krajeva, kao to zna, sin moga djeda. Toliko lijepoga me za njega vee. Imao je velikog
utjecaja na moju mladost, i ja sam se na njega uveliko oslanjao. Allah me je blagoslovio dobrim i
vrstim savjetnicima, ljudima poput Fadila i Imadudina. Ni jedan sultan ne moe traiti vie, a
ak i njima se teko ponekad oduprijeti mojim katkad iracionalnim odlukama.
"adi se jedini nikada ne boji kazati istinu i nazvati me tvrdoglavim magarcem i
odgovoriti me od neke lude zamisli. adi nije kolovan niti je uenjak, ali ima nagonsku
sposobnost da razlui ispravno od pogrenog na planu politike i ratovanja.
"Naiu vremna u naim ivotima, Ibn Jakube, kada smo nesretni u ljubavi ili tuni jer
nam je drag prijatelj poginuo u boju, ili smo izgubili omiljenog pastuha. U takvim vremenima,
kada osjeamo da smo na ivici ponora, neodgovorni savjetnici i ulizice mogu nas gurnuti u ponor.
Ljudi poput adija nikada ne dozvoljavaju da se to desi. To su ljudi velikog integriteta a u naem
svijetu je, naalost, premalo takvih. adi me je vie no jednom spasio od mene samog. Zato mi je
on znaio vie ak i od mojih roditelja.
"Iznenaen si da ti ovo govorim i pita se zato to inim, jer adi je jo uvijek s nama,
oporavlja se od putovanja i mogao bi nas sve nadivjeti. I ja sam imao obiaj misliti tako, ali
neto veoma duboko u meni upozorava me da u biti veoma daleko kada adi preseli na ahiret.
Ta misao me strano uznemirava, Ibn Jakube. Ja znam koliko on tebe potuje i voli i zato te neu
povesti sa sobom. Lake e primiti odluku da njega ne vodim, ako ti ostane s njim. Razumije li
me?"
Klimnuh glavom.
"elim da se odmori. Naloio sam Emdedu, evnuhu koji ti je donio moju poruku, da
osigura da adiju nikada nita ne nedostaje dok sam ja odsutan. Emded odgovara meni i nikome
drugom.
"adi i Faruk ah nisu bliski. Zato? Zato to adijev jezik ne dri mnogo do osoba koje
se, po njegovom miljenju, ne ponaaju onako kako on misli da bi trebale, i znao ga je vrlo otro
ukoriti. Bilo je to u prisustvu drugih emira i ponos mu je pogoen. Faruk mi se otro poalio, ali
ta sam mogao uiniti? Moe li ti mene zamisliti da zbog neeg ukorim adija? Problem je da

137

Faruk tu uvredu jo uvijek nije zaboravio. Ja sam siguran da nee nita uiniti da naudi adiju, ali
nije u tome stvar. Ono to starcu sad treba su prijatelji i velika panja.
"Ja se nadam da je moj strah nepotreban. Molim se da e adi, kada me Allah vrati u
Damask, biti i dalje tu sa podrobnim spiskom greaka koje sam uinio u svome vojevanju o
kojem e vas Imadudin obojicu obavjetavati.
"Moda mene ne brine samo adijeva, ve i moja vlastita smrt. Sve do sada Allah je
prema meni bio dobar. Izbjegao sam smrt nekoliko puta, ali kad vodi armiju u rat, kao to ja
esto inim i kad si sm glavna meta neprijatelja, onda je to pitanje vremena kada e ti strijela
probosti srce ili ma skinuti glavu. Tako se ja sad osjeam, Ibn Jakube. elim da zna da se o
tvojoj porodici u Kairu dobro staraju i da sam dao upute da te redovno isplauju dok si ovdje.
Kad postignemo svoj cilj i ako mene Allah potedi, ja u ti darovati mali posjed blizu tvoga
voljenog Jeruzalema. Ako poginem, ostavio sam upute Fadilu i Imadudinu da ti dodijele jedno
selo, gdje god ti poeli."
Iznenadih se kad mi suze potekoe niz obraze. Sultanova velikodunost nije nikakva tajna,
ali ja sam samo obian, ponizni pisar. Iznenadi me da on misli i na moju budunost. Kada
ustadoh da krenem, ustade i on, zagrli me i apnu mi posljednju naredbu.
"Dri mi starca u ivotu."

138

19
adi rukovodi obredom suneenja Haliminog sina; smrt Faruk aha

Sultan je otiao prije vie od tri sedmice. Bio je vrhunac ljeta. Damask je postao nesnosno
vru. Svaki stvor, ovjek i ivotinja, neprekidno je bio u potrazi za hladom ili vodom. Jednog
takvog dana evnuh Emded dojuri u moje odaje u rano popodne i probudi me. Smjekao se
najavljujui da me sultanija Demila zove. Nisam vidio ni nju ni Halimu od naeg dolaska. esto
sam na njih mislio, ali sam shvatio da ih ne viam zbog toga to su u Damasku vladala stroija
drutvena pravila nego u Kairu.
Jo uvijek dremljiv, pooh slijepo za Emdedom u harem. Halima je rodila
Salahudinovog sina. Naravno, ja je nisam vidio, ve me odvedoe u predsoblje, gdje je adi, uz
budno Demilino oko, uio halimu na uho novoroenetu. Bebu je drala babica, robinja
neviene ljepote, koju nisam prije viao. Djetetu su dali ime Esadudin ibn Jusuf. To je bio
sultanov deseti sin, a adijeva gotovo nagonska sklonost skarednostima navela ga je da se Allahu
pomoli da malo priuva sultanovo sjeme, kako korova ne bi bilo vie od cvijeta. Demila se
glasno nasmija i apnu starcu da se s njim slae.
adi je bio dobre volje jo tih dana nakon suneta. ini se da se potpuno oporavio od svog
nedavnog zamora. Emiri i Faruk ah sad su bili nova meta njegove otroumnosti. Bilo je teko ne

139

nasmijati se glasno i ne sluati ga. adijeva mrnja uvijek je bila ista, obino opravdana, ali je
bilo prilika kad sam se brinuo da je previe onih to prenose prie iz nae tvrave i koji ne bi
nita vie voljeli nego da udovolje svome gospodaru, tako to e im neto dojaviti o adiju. Kada
sam mu prenio tu svoju zebnju, on se nasmija i odbi da me shvati ozbiljno.
Jedan od razlog njegovog gnjeva bila je injenica daje on kao i ja bio iskljuen iz najueg
dvorskog vijea. To je teko podnio, s obzirom na to koliko je bio blizak svome bratiu. Obojica
smo osjeali sultanovo odsustvo. Bilo je udno bez njega. Bio sam zateen snagom svojih
osjeanja. U njegovoj sam slubi tek pet godina. Koliko onda mora biti nesretan adi sad, kad je
lien svog tradicionalnog mjesta kraj sultana u ratu i u miru. Navike i obiaje ovjek teko
mijenja. Ponekad sam se hvatao kako besciljno lutam, kao slijepac, do sultanovih odaja, a onda se
polako vraam gotovo kao odani pas kojega je nemarni gospodar ostavio za sobom.
Posljednjih godina, na vrlo razliite naine, nai ivoti su se u tolikoj mjeri vrtjeli oko
linosti Salahudinove, da je bilo teko prihvatiti da nije tu, u tvravi i da nismo kraj njega gdje
god da se nae.
"To je onaj uspaljeni horoz, Imadudin, on sigurno iri sve habere", jednog dana
promrmlja adi. "to ne uzjae konja i ne pridrui se Salahudinu? Moe mu rei da sam te ja
natjerao da ide iz Damaska. Moe mu rei i da mi je Allah vratio zdravlje i da mi vie nisi bio
potreban da sa mnom eka da me smrt odvede."
Bijae to teka naredba. Salahudinovi pokreti jo uvijek su bili nejasni. ak i da se znalo
gdje se nalazi, bilo je sasvim jasno da bi on bio na nekom potpuno drugom mjestu kad se tu
stigne. Nekoliko sedmica nije ni bilo vijesti. Ni goluba ni glasnika - i Faruk ah je bio blago
zabrinut. Izvjetaji o franakim pokretima nedaleko od Damaska stigli su nam prije dva dana.
Dok smo adi i ja razgovarali, jedan sluga nas pozva kod Faruk aha. On se toga dana vratio iz
bitke protiv grupice franakih vitezova na oko pola sata od Damaska.
Faruk ah nije bio ba najinteligentniji vladar, ali njegova velikodunost i hrabrost bili su
dobro znani. Imadudinove primjedbe na njegovu sklonost rastronosti nisu bile pretjerivanje, ali
su zanemarivale injenicu da je on jako malo troio na sebe. Nagraivao je odanost i gotovo se u
tome nije puno razlikovao od svoga amide, osim to su Salahudinova skromnost i uzdravanje
bili nadaleko poznati pa ak ni najsiromaniji od siromanih ne bi pomislio da on puno troi na
sebe. Neke vladare vodi sklonost umjetnosti, drugi su potpuno ovisni o hedonizmu, a trei, opet,
ude za bogatstvom kao jedinim ciljem. Naeg je sultana jedino zanimala dobrobit drugih.

140

Nebo je bilo obasjano mjeseinom kad smo ili do odaje za prijeme. Bijasmo sasvim
iskljueni iz nje od Salahudinovog odlaska. Emiri su ve bili tu kada smo uli. Ja se naklonih
Faruk ahu, koji je izgledao iscrpljeno kao da danima nije spavao. adi je zurio u sultanovog
bratia, koji se pravio da starca ne vidi, a meni prie i poeli mi dobrodolicu, pokazujui pritom
istinsku toplinu.
"Drago mi je da si doao, Ibn Jakube. Ba je stiglo pismo od moga amide sa uputom da ti
i stari adi treba da budete tu kada bude itano vijeu."
Ponovo se naklonih u znak zahvalnosti. adi glasno otpuhnu i proguta pljuvaku. Jedan
od mlaih dvorskih pisara, pristao momak, svijetle puti, zlatne kose i dugih trepavica, kojem
vjerovatno nije moglo biti vie od osamnaest, odabran je da nam proita pismo.
"Vidi samo ovog bestidnog bludnika", apnu mi adi, gledajui pisara. "Mora da je doao
pravo iz Faruk ahove postelje pa mu jo uvijek dobacuje poglede."
Namrtio se na svog starog prijatelja, nadajui se da e svladati gorinu, ali mi se on samo
zloesto naceri.
Djeak je progovorio glasom nekog ko jo mutira.
"Kastriran", promumlja adi.
"Tiina!" viknu Faruk ah. "Tiina, kad se u dvoru ita pismo naega sultana Salahudina
ibn Ejuba."
Pisar poe itati, prvo sa izvjesnom nervozom, a onda, kako je Imadudinov sastav poeo
da se bavi i onim stvarno vanim pitanjima, mnogo samopouzdanije.
"Ovo pismo je upueno mom dragom bratiu Faruk ahu i svim vjernim emirima
Damaska. Mi smo blizu Halepa i eljeli smo, kao i uvijek, izbjei da musliman ubija muslimana
pa sam ponudio emirima asno primirje, pod uvjetom da zauzmemo tvravu. Nisam siguran da
oni posjeduju dovoljno mudrosti da shvate koliko smo velikoduni.
"Jedan od njih dojaha juer da se sa mnom sastane. Bio je pun kienih rijei i uzvienih
fraza. U nadi da e mene polaskati i da u se povui, ponudi mi neizreciva blaga, Kur'anom se
zaklinjui na vjenu odanost. 'Mi smo vam prijatelji, o veliki sultanu, i biemo na vaoj strani
onog dana koji e uskoro stii, dan kada e ti zauzeti Kadisiju i otjerati Franke iz naih zemalja.'
"Ove lijepe rijei nisu na mene imale nikakvog utjecaja, poto su nam samo tri dana ranije
nai pijuni dojavili da su halepski plemii poslali hitnu poruku Francima i haiinima u
planinama, nudei im novac samo da me dre van zidina njihova grada.

141

Ovako mu odgovorih: 'Tvrdi da si mi prijatelj. Za mene je prijateljstvo sveto povjerenje,

Akride, ali reci mi neto: ko su tvoji neprijatelji? Imenuj tvoje stvarne neprijatelje i ja u ti
imenovati tvoje prijatelje. Jer, za mene prijateljstvo znai, iznad svega, zajednike neprijatelje.
Slae se?'
"Budala klimnu glavom. U tom trenu mu pokazah primjerak pisma koje je njegov
gospodar poslao Francima. Poe se znojiti, sav se tresao, ali ja svladah bijes. adi, blagosloveno
nek je srce njegovo, sigurno bi mi savjetovao da odsjeenu glavu ovoga nitkova vratimo u Halep,
a i sm bijah u golemu iskuenju, ali se uzdigoh nad svojim gnjevom. Osjeanja su tetna kad je
u pitanju visoka strategija. Emira vratismo u Halep sa otrim upozorenjem da, ako se i dalje budu
odupirali, ja neu imati druge ve da u jednom naletu zauzmem grad. Upozorio sam ih da ne
umiljaju da e svi njihovi graani poletjeti da ga brane.
"Htjeli smo im poslati glas kad su armije Mosula, uz podrku njihovih saveznika, odluile
da se s nama sastanu u dolini Harzima, ispod samog Mardina, ali ih zaludu ekasmo. Moda oni
jesu krenuli kao mukarci, ali pobjegoe kao ene. Bili smo u iskuenju da krenemo za njima u
potjeru, ali umjesto toga odluismo da ih potpuno izoliramo od susjednih gradova.
"Prije dva dana zauzeli smo grad Al-Ahmediju bez prevelikog otpora, mada je naim
vojnicima puno vremena trebalo da prodru kroz ogromne zidove od crnog bazalta. Bijae to ipak
ugodna pobjeda zbog iznenaujuih blaga koje smo nali u gradu. Mi smo se zahvaljujui toj
pobjedi uspjeli dokopati mnogo oruja, ak formirati i dvije nove vojske. I Fadila, koji je bio tu
tokom opsade, i Imadudina zanimala je samo biblioteka u kojoj ima milion knjiga. Natovarene su
na sedamdeset kamila i dok ovo piem na putu su za Damask. Ibn Jakuba treba zaduiti da
osigura da se smjeste na sigurno u naoj biblioteci, dok se Imadudin ne vrati. Meu njima su i tri
primjerka Kur'ana iz vremena halife Omara.
"Franci se nee moi oduprijeti njihovoj ponudi i to je glavni razlog to vam ovo piem.
Franaki cilj je da me sprijee u formiranju velike vojske. Ja mislim da e oni pokuati diverzije
u Damasku i Kairu. Ako me osjeaj ne vara, onda morate ofanzivom sprijeiti taj njihov potez.
"Svaka ti ast, Faruk ah. Imam podroban izvjetaj o tvojim nedavnim pobjedama, ali
nam treba kontrola nad Halepom i Mosulom, ako elimo Franke prognati iz naih krajeva i
otjerati ih preko mora u njihove zemlje.
"Sutra mariramo natrag u Halep. Planinski zrak nam je plaho godio i oslobodio nas
umora. Vojnici znaju da e sunce u dolinama biti poput dehenemske vatre, ali na denet e biti

142

Halep. Trebae nam petnaestak dana da do njega stignemo i, uz Allahovu pomo, mi emo ovaj
put zauzeti taj grad. Tek tad emo se vratiti u Damask da zaponemo zavrne pripreme naeg
dihada. Budite pripravni i odgovorite na svaki franaki prepad."
Dvorjanin nam dade znak da je sastanak zavren i adi i ja se pridigosmo da krenemo i
naklonismo se Faruk ahu. Ali neto tu nije bilo u redu i njegove sluge odmah shvatie da se on
onesvjestio. Odaja se raisti i pozvae ljekare. Zahvaljujui svim prisutnim emirima ne bi panike
ni straha koje obino prate bolest vladara. Moda to treba zahvaliti injenici da Faruk ah nije bio
sultan, ve je samo djelovao u njegovo ime.
adi nije tu bolest shvatio ozbiljno.
"Vjerovatno je previe popio ili je pretjerao u milovanju onog mazgova to nam proita
Salahudinovo pismo. Idi ti na poinak, Ibn Jakube."
Ja jesam otiao na poinak, ali bio sam previe zabrinut da bih zaspao pa ustadoh, obukoh
se i izioh. Nebo je bilo obasjano mjeseinom. Hodao sam polagano u pravcu Faruk ahove
odaje, a tamo me doeka njegov omiljeni sluga koji je plakao kao dijete, glasno i nekontrolirano.
Bojao sam se najgoreg, ali on je jo bio iv, mada i sad u nesvijesti.
Sutradan ujutro, Faruk ahovo stanje se pogoralo. Nikad se vie nije oporavio.Dok je
sultan marirao prema Halepu, glasni pla i zapomaganje odjekivali su tvravom u Damasku,
najavljujui svima da je njegov brati preselio na ahiret.
Sahranili smo ga sutradan sa svim poastima koje idu uz njegovu linost. Nije to bio
obian skup plemia. Hiljade obinih ljudi, ak i nekoliko stotina skitnica, doli su da mu proue
fatihu. Meni je to bio jasan znak da je adijeva nesklonost prema rahmetliji moda ipak bila
neopravdana.

143

20
Halima naputa Demilu koja je zbog toga veoma nesrena

U sultanovom odsustvu, moja se dnevna rutina promijenila. Najvei dio jutra provodio
sam u biblioteci, prouavajui rukopise koje sam mogao nai a odnosili su se na moj vlastiti rad.
Ovdje u Damasku postojala je jedna privatna zbirka, vlasnitvo velikog uenjaka Ibrahima ibn
Sulejmana, kojem je bilo gotovo devedeset godina. Ja sam prvi put uo za njega i njegovu
biblioteku od nekog ija me uspomena boli i dan-danas. Jedino to mi na um padne kada ga se
sjetim je ivotinja koja svojoj pohoti udovoljava na tijelu moje ene. Neu se vie njime baviti, ili
se barem tome nadam.
Ibrahim je bio najstariji rabin u gradu. Viali smo se skoro svakodnevno, kad bih iao u
sinagogu, iza koje je bila njegova biblioteka. Veinom sam ga tamo i nalazio. Starost jo nije
nimalo utjecala na njegove mentalne sposobnosti. U nekoliko prilika, kada sam ga potraio radi
savjeta, otkrio bi mi svoj sjajni um i to me pomalo rastuivalo. Mnogo je sluao o intelektualnim
moima ovjeka ije ime ne elim ni spomenuti, te mi je jednoga dana naloio da sjednem i
ispriam mu sve to znam o Ibn Majmonu.
arolija odmah nestade. To ime ponovo zamrai ove stranice. A opet... A opet, nisam
mogao Ibrahima ibn Sulejmana liiti prie za kojom je udio arom osamnaestogodinjeg
uenika.
I tako, protiv svoje volje, i samo da bih ugodio velikom i velikodunom starcu, priao sam
mu o Ibn Majmonu i njegovom djelu. Spomenuo sam zato pie Vodi za zbunjene i dok sam
govorio zguvana mapa Ibrahimovog lica iznenada se rairi u osmijeh, tako ist da bijah potresen
tom promjenom. Bilo je to lice iste mudrosti.

144

"Umrijeu sretan, Ibn Jakube, jer neko drugi je uradio ono to sam ja elio, a nisam
mogao postii. Pisau Ibn Majmonu i tebi dati to pismo. Iskoristi sultanovog pouzdanog pisara da
se pismo odmah poalje u Kairo. U pismu u priloiti neke svoje radove na temu koja bi mu
mogla biti od koristi. Koliko ga ti dobro poznaje?"
Koliko ga dobro poznajem? Pitanje mi je dugo odjekivalo u glavi. Duboki bol, za koji
sam mislio da je prevazien, epao mi je utrobu, kako sjeanje na onu groznu no nasrnu na
mene poput oluje koja me u trenu potopi. Nisam bio svjestan da mi suze teku niz lice. Ibrahim ih
obrisa i zagrli me.
"Nanio ti je bol?"
Klimnuh glavom.
"Moe mi ispriati ako eli, ak i ako ti ne mogu pomoi."
I tu moje srce istrese svu onu dugo potiskivanu muku ovome mudracu. Sjedio je i sluao
me kao to je Musa nekada sjedio i sluao muke svoje djece. Kada sam zavrio, shvatih da je boli
nestalo. I ovaj put sam osjeao da je minula zauvijek. I da se nikad nee vratiti.
Utjeha koju mi je Ibrahim ponudio bijae mu ispisana na licu. Njegove budne,
inteligentne oi nisu ni trepnule. Sve je shvatio. Nije mi morao nita rei. Shvatio sam. Na vagi
patnji koje je doivio na narod, moje lino iskustvo bilo je tek zrno pijeska. Nita vie. Samo to.
To mi je njegovo prisustvo govorilo. Kao udom, glava mi se iznenada razbistri. Onaj preostali
bol nestade. Moja unutarnja ravnotea bi obnovljena. Sve se d vidjeti i iz drukije, stoljeima
stare perspektive. Htio sam se grohotom nasmijati, ali se suzdrah. On zapazi promjenu na meni.
"Lice ti se izbistrilo, Ibn Jakube. Bora na tvom elu nestade. Nadam se da su se tamni
oblaci u tvojoj glavi opet povukli pred suncem."
Klimnuh glavom. On se nasmijei.
Dok sam iao prema tvravi, sunce je bilo u zenitu i probijalo kroz moju crnu muslinsku
anteriju. Poeo sam se znojiti i osjeati nelagodu. im sam stigao do svog cilja, otiao sam pravo
u hamam. Dugo sam leao u hladnoj vodi. Polagano, vrelina i nelagoda iz moga tijela preputala
je mjesto spokojnoj svjeini. Osuio sam se i u svoju odaju vratio potpuno okrijepljen. Napio sam
se vode i legao da se odmorim. Snovi su mi bili vrlo jasni, kao i obino, kad prilegnem popodne.
Tad je san lagan, jasnije se pamti. Sanjao sam onu zasvoenu sobu u Kairu i vidio svoju enu i
ker kako sjede ispred posude sa vodom i umivaju se. Kako taj san zavri, ne znam. Samo znam
da se probudih, otvorih oi i ugledah nasmijano lice evnuha Emdeda.

145

"Sultanija eli da te vidi, Ibn Jakube."

Sjeo sam u postelji i bijesno buljio u njega, ali ga to nije nimalo dojmilo.
"Koja sultanija?" upitah.
Odbi da odgovori, to je esto inio, jednostavno nadmeno pokazujui da je moje samo da
poem za njim. Na neki nain me je podsjeao na evnuha Ilmasa u Kairu, koji je dodue loe
skonao.
Demila me je ekala u predsoblju to je vodilo u harem. Emdeda otpusti jednim migom.
Nije bila u svom uobiajenom raspoloenju; plave su joj oi bile nesretne. Plakala je i oito
noima nije spavala. ta je moglo uzrujati ovu enu ija je otra inteligencija i snaga karaktera
zapanjivala i samoga sultana? Netremice me je gledala, dugo i utke.
"Sultanija mi djeluje nesretno. Moe li joj ovaj skromni pisar pomoi na bilo koji nain?"
"Tvoja stara prijateljica Halima iznevjerila je moje povjerenje, Ibn Jakube. Mislila sam da
sam u njoj nala vjernu drgu. Slagala se sa mnom u pogledu naeg naina ivota. Mnoge
mjesece, kao to zna, bile smo nerazdvojne. Prestale smo i brojat' dane koje smo provele
zajedno. Nauila je cijeniti andaluzijsku filozofiju i satiriku poeziju naih kairskih i mudraca
Damaska. Zajedno smo se istim stvarima smijale. ak su i nae nesklonosti bile potpuno
usaglaen. U strahu da ne povrijedim tvoju delikatnu osjetljivost, neu ti opisivati nae zajednike
noi, ali vjeruj mi, Ibn Jakube, kad ti kaem da me i dalje boli. Skladno smo svirale, kao flauta i
lira. Trebam li ti ita vie rei? Gledajui me, ona je imala obiaj nasmijeiti se, lica nalik na
bistar potok, koji zrai dobrotom i mami te da se sagne i napoji se njime. Kada bi se nasmijala,
kao da se cijeli svijet s njom smijao.
"Od roenja njenoga sina, neto se u njoj potpuno promijeni. udno se ponaala. Odbija
moje drutvo. Slua lai praznovjernih starih vjetica, iji je jedini cilj da nas preplae ne bi li im
se podredile. Emded mi kae da su joj neke starice iz harema napunile glavu svakojakim
glupostima. Kae da su joj rekli da sultan vie voli njenog sina nego moje djeake; da bi njen sin
jednog dana mogao postati sultan, ali samo ako se odvoji od mene. Rekli su joj da ja imam
urokljiv utjecaj, da sam je ja skrenula sa pravog puta, koji nam nalau Allah i njegov
Vjerovjesnik. Ui su joj napunile laima o mojoj prolosti. Sve mi je to Emded rekao, a njegovi
su izvori uvijek pouzdani.

146

"Halima je poela vjerovati da je svijet pun ejtana i dinna. Neki dan sam je ula kako
prestravljeno pita sluavku da joj ejtan nije udario na djecu. Zna li ti ta je to, Ibn Jakube?
Stvorovi koje su beduini izmislili prije toliko stoljea da otjeraju svoje dumane iz pustinje.
"To ti je, kau, udovite koje siluje mukarce i ostavlja ih da truhnu u pustinji, ali tek kad
su sigurni da su im se u maru ugnijezdili crvi! Da neobrazovana osoba vjeruje u to smee, ja bih
se samo nasmijala. Mjesecima sam uvodila Halimu u najsuptilnija pitanja filozofije. Mislila sam
da je razumjela. A ona sad misli da udar stvarno postoji a da su Ibn Rad i Ibn Sina izmiljeni.
Kao da joj je mozak zamraen tamnim oblakom, koji ne d vjetru da ga rastjera.
"Kada pokuam s njom popriati, gleda me oima punim straha, kao da sam ejtan ili
vjetica. Ne da mi da se poigram s njenim djetetom. Ne da mi da nju dotaknem. Prije tri noi mi
je rekla da je sve to smo mi radile bilo zlo, grijeno i odvratno. Rekla mi je da e nas Allah
kazniti, baciti dinnima na milost i nemilost. Rado bih na nju podviknula, povukla je za kosu,
grubo je prodrmala da doe sebi, ali sam se suzdrala, pokuavajui umjesto toga da razumijem
ta se to s njom dogodilo.
"Samo jednom, kada sam je iznenadila samu u hamamu, liila je na onu staru. Bila je
sama, a ja skinuh haljine i uoh u banju. Ni jedna ne ree ni rijei. Uzela sam komad tkanine i
poela blago masirati njena njena, krhka ramena. Mora da je to potaklo neka sjeanja u njoj.
"Prvi put, za nekoliko mjeseci, ona se okrenula da me pogleda. Onda se nasmijala. Zubi
su joj blistali poput uglaane slonovae, a lice joj se ponovo osvijetlilo. Bila je to ona stara
Halima. Srce mi se rastopilo i ja sam je pomilovala po glavi, a onda spustila ruke i dodirnula joj
grudi.
"A onda, kao da je udario grom. Njeno se cijelo dranje promijenilo. Lice joj se stislo.
Buljila je u mene bijesno a onda pobjegla iz hamama. Vikala je, dozivala sluge, koji dotrae do
nje sa runicima. Ja sam ostala sjedei u hamamu, Ibn Jakube, i gledala nijemo kako mi suze
pune banju.
"Sad mi je srce slomljeno, potpuno sam van sebe. Da, van sebe a to me boli jer osjeam
da i ja, na neki nain, tonem, da gubim one svoje spokojne, razborite, uzvienih misli isvoju tako
istu i duboku ljubav.
"Bila mi je najbolja prijateljica. Razgovarale smo o svemu, ak i o Salahudinovim
slabostima u postelji. Sada, kad sam odvojena od Halime, nema nikog s kim mogu razgovarati o
stvarima koja su mi tako bliske srcu. Pomislila sam na tebe zato to si joj ti nekada bio prijatelj.

147

Ona je o tebi lijepo govorila i rekla mi je da zna sasluati sagovornika. Nai pametna sluaoca
ovih dana nije lako, posebno ako si sultanova ena.
"Kako ti objanjava Haliminu promjenu? Svakako, Ibn Jakube, ne moe to biti tek
rezultat poroda. Pa ja sam Salahudinu podarila dva snana djeaka bez takvih posljedica. Kako je
mogue da ona sad ivi u svijetu u kojem nema nieg do fantazije?"
Demilina pria me je potresla. Bilo je teko povjerovati da je Halima, slobodnog duha
ako je takav ikada postojao, ena koju mi je jednom sultan opisao kao vrstu i svojevoljnu poput
rasnog konja, mogla postati ovaj uplaeni, dirljivo-smijeni stvor iz Demiline prie. Jedna misao
mi proleti kroz glavu. Moda je Halima odluila da okona svoj neprirodni odnos sa starijom
enom a jedini nain da to uini bijae da odbaci ne samo Demilu, ve i sve to je povezivalo s
njom, sve emu je ona nauila i sve to joj je ona predstavljala u svijetu. Ako je to bio sluaj,
Halima ipak nije morala pasti tako nisko i poeti vjerovati u dinne i ejtane. A da nije ona
moda glumila kako bi uvjerila Demilu da je sve gotovo i da se ona, Halima, promijenila
zauvijek?
"Duboko se zamislih, sultanijo, pokuavajui da doprem do tajni promjena koje si mi
opisala. Meni se to ini nestvarnim, kao da je Halima u transu. Ja ne mislim da to ima ikakve
veze sa porodom, ali bi moglo biti da joj zle ene, ljubomorne na njeno prijateljstvo s tobom,
nastoje zatrovati mozak."
"To su pokuale i u Kairu, Ibn Jakube, ali ona je te bestidnice otjerala rijeima tako
grubim da mora da su im sprile ui. Pa, zato je onda ranjivija ovdje u Damasku? Mnogo sam joj
pisala. Prie, pjesme, pisma - sve da iskaem svoju strast. Zauzvrat sam prije nekoliko nedelja
dobila samo papiri sa rijeima: 'Ja sam to to sam. Ja ti elim da nae drugu, bolju od mene. Za
mene vie nema mjesta u srei. Nisam vie trgovac u tom karavanu. Ja volim samo Allaha i idem
putem naeg Vjerovjesnika.'
"Ima li to tebi ikakvoga smisla, Ibn Jakube? Meni nema. To je kao da me probola maem
u srce a jo je ujem kako kae 'Crkni!'
"Imam jedan zahtjev. Moe li, molim te, porazgovarati sa Halimom i vidjeti sam jesam li
u pravu? Moda tamo gdje ja nisam uspjela, ti uspije. Sultan nema nita protiv toga da se ja i
Halima viamo s tobom koliko elimo. To je dobro znana injenica, pa ne treba biti nikakve
tajnovitosti u tim sastancima. Ako nema nita protiv, ja u ga upriliiti. Emded e doi u
dogovoreno vrijeme po tebe."

148

Prije no to sam mogao i prihvatiti njen prijedlog, ona izie iz odaje. Nije to bio zahtjev
ve nalog.
Cijelu sedmicu, ili vie, hodao sam kao omamljen. Kao da me je zarazila Demilina tuga.
Njene rijei su ostavile dubok trag na meni, a opet nisam mogao vjerovati da je Halimin
preobraaj mogao biti takav kakvim ga je ona vidjela.
Nestrpljivo sam iekivao evnuha Emdeda i jedno jutro on doe da me povede Halimi.
Njegov osmijeh mi je uvijek smetao, ali sam shvatio da on nije znao drukaije. Kod njega je to
bio znak nervoze. Poao sam za njim, hitro, dugim hodnikom do istog onog predsoblja gdje sam
nekoliko dana ranije sreo Demilu.
Halima je ve sjedila na brokatnim prostirkama. Ugledala me je i uspjela se malo
nasmijeiti. Bio sam zapanjen. Njezino je lice bilo blijedo, a ivot kao da je nestao iz njenog
upljeg pogleda. Glas joj je bio tih.
"elio si me vidjeti, Ibn Jakube."
Klimuo sam utke.
"Zato?"
"elio sam ti estitati na roenju sina i priupitati te o emu misli i ime se bavi. Ako
mogu biti tako drzak, mogu li te pitati to se tako promijeni? Je li porod bio teak?"
"Da", odgovorila je glasom tako blagim da sam se morao potruditi da je ujem. "Bio je
veoma teak. Stavili su mi onaj kamen u ruku da mi olaka bol i omotali mi zmijsku kou oko
bokova da ubrzaju porod. Pita me to se promijenih, Ibn Jakube. Da, promijenih se. Moj sin je
roen zdrav samo zbog tri zapisa koja mi je dao lijenik. Jedan nalae da se odreknem svoje
prolosti, posebno odnosa sa Demilom. Porod me je promijenio potpuno. ak i da nema tih
zapisa, ja bih zahvaljivala Allahu to mi podari sina i to tako to neu skrenuti sa puta koji nam je
On odredio i prenio po naem Vjerovjesniku, mir nek je vazda s njim.
"Nije mi bilo lako. Kao to zna, Demila i ja smo stalno bile zajedno. alile smo se,
smijale, ak bogohulile tako jednoduno. Da sam rekla kadiji stvari koje je ona govorila o naem
Vjerovjesniku, mir neka je dui njegovoj, ni sultan joj ne bi bio kadar spasiti ivot.
"Sve to me je nauila bilo je la. eljela je da ja posumnjam u Allahovu rije. Rekla mi
je da se mudrost to se krije u djelima Al-Maarija, Ibn Raida i Ibn Sine je mnogo vea od one
koju sadri naa Sveta Knjiga. Allahu dragi, oprosti mi to sam sluala tako opasne gluposti. Ja
sam se pokajala, Ibn Jakube. Ja nisam vie grijenica. Molim se pet puta dnevno i dragi Allah e

149

mi oprostiti i zatititi moga sina. A to se tie Demile, ja ne elim ni da ivimo u istim odajama.
Njeno prisustvo me stalno podsjea na moju grijenu prolost. Znam da e te ovo zapanjiti, ali
najradije bih da je mrtva."
Sve ovo izrekla je monotonim glasom bez imalo strasti. ak je i njena posljednja reenica
izreena uz melanholian uzdah. Promjena u Halimi bijae jako duboka. Uvidio sam to i bio
strano pogoen. Pogrijeio sam to nisam povjerovao Demili. Ne radi se samo o tome da je
Halima odluila da raskine prijateljstvo. Ona je cijeli svoj ivot preokrenula naglavake. Uinio
sam jo jedan, posljednji pokuaj.
"Halima-hanuma, da mi je bilo ko drugi rekao da si ti doivjela takvu potpunu promjenu,
ja bih mu se u lice smijao. Svakako, ti mora prihvatiti da nije sve to te je nauila sultanija
Demila bilo zlo. Zar te nije nauila da cijeni poeziju? Jesu li pjesme koje sam uo da si pjevala
u Kairu prljave zato to si ih od nje nauila?"
Na tren, lice joj se smeka i ja uhvatih tek nagovjetaj onog to bijae Halima kakvu sam
neko znao. Ali, crte lica odmah joj otvrdnue.
"Njen utjecaj na mene je zao. Ja sam mislila da me ona voli, a ona me je samo htjela
posjedovati. Htjela je da pripadam njoj i nikome drugom. Ja moram pripadati sebi, Ibn Jakube.
Zar ne moe razumjeti moju elju da opet budem svoja?"
"Ti si zaboravila da sam te znao prije no to si upoznala Demilu. Zar si zaboravila
Mesuda? Zar se ne sjea naina na koji si govorila sultanu kada te ono u Kairu kadija dovede u
palau? Tano je da si bila podvrgnuta andaluzijskoj filozofiji i Veledinoj erotskoj poeziji, ali je
tvoj mozak ve bio spreman na taj skok. Demila je to zapazila i samo ti pomogla da spozna
novi svijet."
"Demila se sa mnom igrala k'o da sam njena lutnja."
Ovo nije bila istina i ja osjetih obavezu da odbranim sultanijine motive.
"Mada se ni meni nije sviala njena mo nad tobom, priznajem, dobro je svirala. Muzika
koju ste vas dvije stvarale zajedno bila je neto emu je cijela palaa zavidjela.Evnusi su priali o
vama po cijelom gradu. Priali su o dvjema sultanijama koje nisu marile ni zato ve za istinu.
Priali su kako su vam oi bile kao dvije eravice kada ste kritikovali nesretnike to su vjerovali u
dinne i druge izmiljene stvorove. Vaa slava se proirila nadaleko. Bila je to svojevrsna
sloboda, Halima. Ja ti to govorim kao prijatelj."

150

"Govori kao budala, pisaru. Istinska sloboda lei jedino u zapovijedima naeg dragog
Allaha i njegovog Poslanika. Otkud nam pravo da se silimo i tvrdimo da samo mi - nas
nekolicina - govorimo istinu, a da su ostali vjernici, veina njih to odbacuju sumnju, samim tim
zarobljenici predrasude? Dopusti da ti neto kaem. Ja sada znam da su Demilina bogohuljenja
bila poput povjetarca to pue pravo iz dehenema. Zaprepaten si, Ibn Jakube? Ja ne bih bila
tako iznenaena. Kako uope jedan Jevrejin moe razumjeti misao naega Poslanika?"
Pogledao sam je a ona odvrati pogled. Sve to nas je vezivalo nestade u trenu. Ona se
jednostavno prepustila medenim rijeima lanih proroka i gorini onih to za ivot zarauju
bacanjem sihira.
Ustao sam, naglaeno joj se naklonio i napustio odaju. Bio sam ljut. Halima je bila
izgubljena dua. Tek sad sam shvatio Demilin oaj. Nije to bila tek tuga rtvovane i odbaene
ljubavnice. Demila je bila tuna ne samo zbog jaza koji se otvorio izmeu njih dvije, ve zato
to su znanja i razumijevanje svijeta, koji je ona tako strpljivo prenosila svojoj prijateljici, bili
odbaeno. Neto strano se dogodilo. I Demila i ja smo prepoznali tu promjenu. Halimine ei
za znanjem je nestalo. Ptice vie nisu pjevale. Cvijee je uvelo.
Nekoliko dana sam razmiljao o tom razgovoru. Njene rijei su mi se vrzmale po glavi i ja
sam se u mislima neprestano a uzalud s njom sporio i raspravljao. Halima je bila brod koji je
potonuo na dno. Ja sam svoj oaj prenio Demili i ona veza koja je nedostajala u prolosti
ponovo je time uspostavljena, bliskost koju nam je donio zajedniki osjeaj gubitka, bol za
prijateljem u kojem se mudrost okamenila. Demilu sam zatekao u iznenaujue filozofskom
raspoloenju.
"Dugo sam razmiljala o svemu, Ibn Jakube, i dola do zakljuka da je gubitak bliskoga
prijatelja sa kojim je ovjek dijelio sve i u kojeg je imao potpuno povjerenje, mnogo vei udarac
od lienosti fizikog kontakta. ak i dok ti ovo govorim, pitam se vjerujem li ja u to istinski ili ja,
govorei ti to, pokuavam samu sebe uvjeriti da je prijateljska ljubav vrjednija i od erotske. Ima
dana, sve rjee, dodue, kad vjerujem upravo suprotno. Dana, kada mi se ini da mi se um pri na
eravici i da e se ta vatra proiriti na cijelo moje tijelo. Trenutaka, kad bih bila spremna rtvovati
prijateljstvo za samo jedan posljednji strasni zagrljaj.
"Vidi, Ibn Jakube, kako se neko ko je ak jak kao ja, siguran u sebe, moe razboljeti od
ljubavi. Uasna je to bolest, koja nas - to nam nai pjesnici ne prestaju govoriti - moe odvesti u

151

ludilo. Ja znam da si i ti jednom bio zaljubljen u nju. Je li to razlog to ti zar od tuge pokriva
lice?"
Nije mene uznemirilo sjeanje na Halimu, koju sam zamiljao kad je bila najjaa,
buntovna u svojoj ljubavi prema Mesudu, oiju koje su plamtjele od strasti, dok se sultanu pred
samim kadijom ispovijedala o svome preljubu. Uznemirila me je Demila, koja je eljno
iekivala moj odgovor.
"Kad te vidim u tom stanju, nesretan sam, sultanijo. Moja strast prema Halimi nije trajala
dugo. Bila je to djetinja udnja za nedostinim, esta u mukaraca moje dobi. Ugasila se davno.
Ja se pitam to si ti tako nesretna. Bijes, gorina, elja za surovom osvetom, sve to ja mogu
shvatiti, mada to tebe ne bi bilo dostojno. Ali ne dolikuje eni tvoga uma da oplakuje nekog ija
je promjena tako potpuna da to ini upitnim njeno ranije rasuivanje i tjera ovjeka da se pita da
ovo nije oduvijek bila jedina Halima. Nije li ono to smo ti i ja nekad vidjeli bila tek krinka,
smiljena prije svega da tebi ugodi, nalik na maske to ih koriste lutkari u kairskim komadima
sjenke?
"Pitam se nije li to to tebi uistinu nedostaje ljubav i prijateljstvo, ili togod drugo. Moda
tebe istinski ljuti to to si izgubila neto to si smatrala svojim.Halima je uvijek bila kao dragi
kamen, ali nebruen. Kad si ga izbrusila i pruila joj priliku da vidi svijet mnogo vei od ove
palae, ak i od ovoga grada, uzbudljivi svijet ideja u kojem nita nije zabranjeno, ti si zapravo
izvukla ono najbolje iz nje. Svako ko vas je viao zajedno, ak i sultan, divili su se bliskosti koja
je krasila vae prijateljstvo. Drugim rijeima, postala je tvoj najvrjedniji posjed, a posjedu nije
dozvoljeno da pobjegne. Da nije to ono to te stvarno ljuti?
Oi su joj plamtjele, nadvladavi jad i emer, i ja opet vidjeh onu staru Demilu.
"Sluaj me, pisaru. Ni ti, ni onaj bezubi stari pas adi, ni oni bijedni evnusi koji mu
najavljuju, nikad neete shvatiti ta je bilo izmeu Halime i mene. Nije to bilo jednostrano
prijateljstvo. Ja sam mnogo od nje nauila o drugim svjetovima i o tome kako ive ljudi manje
povlateni od mene, ali ak je i to nevano.
"Ti i tvoj dragi sultan ivite u mukome svijetu. Vi prosto ne moete razumjeti na svijet.
Harem je kao pustinja. Nita ovdje ne moe uhvatiti korijena. ene se natjeu jedna s drugom za
jednu no sa sultanom. Ponekad olakaju svoj bol i muku tako to nau evnuha koji e dopuzati u
njihove odaje nou da ih miluju. To to nemaju onu stvar nije razlog da evnusi ne prue
zadovoljstvo.

152

"U takvim okolnostima, nemogue je bilo kojoj eni da stekne ozbiljno prijateljstvo sa
mukarcem. Moj otac je bio izuzetan u tom pogledu. Nakon smrti moje majke, postao mi je
istinski prijatelj sa kojim sam mogla razgovarati o mnogo emu. Kao to dobro zna, ja volim
Salahudina. Znam da me on shvata ozbiljno. Ja nisam prosto komad mesa s kojim on legne u
postelju. On je svjestan da ja imam i pameti. A ipak se, poteno da kaem, ne mogu pretvarati da
je na odnos dubok. Kako bi to i moglo biti u ovim vremenima i u ovakvim okolnostima? Sa
Halimom, ja sam uivala u neemu to je bilo u svemu potpuno. To nema nikakve veze sa
posjedovanjem. Na kraju krajeva, mi smo svi sultanov posjed.
"Vidi, Ibn Jakube, ja i dalje mislim da e se ona jednog dana vratiti. Ne meni, ve svom
razumu. To bi bilo dovoljno. Ja se nadam da e ona jednog dana uiti druge ene onom to sam ja
nauila nju, tako da vrijeme koje smo zajedno proveli nee biti uzaludno. Sada ne elim nita vie
od nje. Nita! Njeno srce vie ne odgovara na moj glas. Sve je gotovo. Ona je i za mene i u meni
mrtva. aliu sama. Prije ili kasnije, ta samoa nam donosi smiraj i mudrost. Moj spokoj e se
vratiti i ja u opet biti sretna. Razumije li me?"
Klimnuh glavom, a tuan osmijeh joj je bio na licu dok je izlazila iz odaje, polagano,
odmjerenim korakom, gotovo kao da nije eljela da se vrati na mjesto svoga bola.
Razmiljao sam esto o Demili nakon tog susreta. Da smo ivjeli u drukijem svijetu, mi
bismo postali bliski prijatelji i ja bih bio taj koji bi toliko nauio iz toga iskustva. Ona je, vie od
ijedne ene koju sam poznavao, utjelovljivala Ibn Radov prigovor svijetu koji ne koristi pola
svoga roda, odnosno ena u trgovini i dravnim poslovima.
Kada je neko odsjeen od deavanja u svijetu koji se prostire mimo zidina tvrave, tad
dogaaji poput Haliminog preobraaja dobiju znaaj koji ne zasluuju. Ali, onog trena kad
glasnici, odjee i lica prekrivenih crvenom prainom, stigoe sa vijestima da je Halep pao bez
bitke, ja se potpuno oporavih. Sve je leglo na svoje mjesto. Prvom glasniku koji nam donese tu
dobru vijest svi se obradovasmo. A onu budalu koja je pruala otpor naem sultanu, narod je
natjerao na bijeg, te se on vrati u inar, grad svoga roenja.
Pred halepskim zidinama, vojnici koji su uvali grad, sad su jahali uz sultana glave
pognute u znak potovanja. Narod Halepa je volio Nurudina i ostao odan njegovim
nasljednicima. Znali su da su u Salahudinu nali osvajaa koji e odbraniti i njih i njihov grad, ali
da nee dopustiti da ga bilo ko i bilo to skrene sa puta dihada.

153

Pad Halepa izazva val uzbuenja u Damasku. Slavilo se na ulicama. Birtije diljem grada
bile su pune mladia odlunih da se napiju. Kao da se cijeli svijet promijenio sa tom vijeu.
Narod je to osjetio u samoj svojoj sri. Na sultan je sad bio najmoniji vladar u zemlji.
Sutradan, moju radost umanji vijest da je jedan nezamjenjivi glas zasvagda zautio.
Ibrahim je mirno umro u snu. Nae prijateljstvo bijae odnedavno, ali sam za njim plakao kao to
se plae za ocem. A na njegovoj denazi, i najtvra lica su bila mokra od suza. Ostavio mi je
malenu zbirku knjiga iz svoje biblioteke. Uz njih je bila poruka. Proitao sam je tek kasnije te
veeri, kad sam bio sam u svojoj odaji.
"Sluenje velikim kraljevima moda donosi nagrade, a sluba istini prolazi bez nagrade i
ba zato je mnogo vrjednija."

154

21
Demila naputa Damask i, u nadi da e ponovo
nai spokoj, vraa se u palau svoga oca;
Salahudin se razbolijeva, a ja urim

Dva dana potom, evnuh Emded donese mi pismo od Demile. Nije se cerio niti je bio
spreman da mi bilo to objasni. Samo mi tutnu pismo u ruku i ode.
Zapanji me ljepota njezinog rukopisa. Nikad nisam vidio tako izuzetno ispisana slova,
osim u kaligrafskim djelima i velikih majstora. Ko god je nju uio pisati, bio je majstor ili
potomak majstora. Dok piem ove redove, predamnom je pismo. I dok u svoju biljenicu
prepisujem njene rijei, kao da joj ujem jasni glas, kako sam ga uo onog dana kada me je
Halima prvi put s njom upoznala. Njen mi glas odjekuje u uima a njene jasne crte lica vidi moje
unutarnje oko.
Moj dobri prijatelju Ibn Jakube,
Evo ti javljam da odlazim iz Damaska na nekoliko mjeseci, a moda i due.
Vraam se svome ocu, kome je sad blizu osamdeset i ve neko vrijeme nije dobro. elim ga
vidjeti jo jednom prije no to umre, a sultan, neka mu Bog blagoslovi srce, nikada nije bio
prepreka mojoj elji da putujem.
Jednom, prije mnogo godina, ja sam neko vrijeme provela u Bagdadu. Bila je to posjeta sa
ciljem da unaprijedim svoj um. Otila sam da sluam predavanja jednog velikog filozofa i
pjesnika. On me je uputio u znaaj uma. Jo uvijek ga vidim kako miluje bijelu bradu dok mi
prepriava razgovore izmeu naega Poslanika i Mu'adh ibn Dabala, kadije Al-Jemena.
Poslanik: Kako e ti odluiti kada to pitanje iskrsne?
Mu'adh: Prema knjizi Allahovoj.
Poslanik: A ta ako u njoj nita ne nae?
Mu'adh: Po sunnama Glasnika Allahovog.
Poslanik: A ako ni tu nita ne nae?

155

Mu'adh: Onda u primijeniti vlastito rasuivanje.

Kada sam se vratila, podsjetila sam Salahudina na to i on ti poe koristiti u velikoj
mjeri, posebno u razgovoru sa teolozima fatimidskih halifa u Kairu. Neto sam postigla i to
putovanje nikad nisam zaboravila.
Sada odlazim da bih se oporavila i dola sebi. Podnijela sam uasan udarac i vjerujem da
me u Damharu nee muiti sjeanja na Kairo i Damask.
elim jo jednom osjetiti miris behara u jedinstvenoj bai moga dede, okruena
najljepim zidom koji sam ikad vidjela, zidom iz kojeg raste najdivnije bilje i cvijee. Oduvijek
vjerujem da denet mora biti nalik na nau bau. Tu sam znala provoditi mnoge sate u tiini,
meu drveem, gledajui kako ptice slijeu sa zida da se napoje vode iz potoka, nainjenog da
stvori dojam da je prirodni.
Tu su roeni moji snovi. Sjedila bih tako u hladu satima i sanjarila o svijetu izvan
Damara. Trgovci su mi priali o Bagdadu, Kairu i Damasku, o Basri i Kalikutu, o udesnim i
predivnim stvarima to se zbivaju u tim gradovima, a ja bih onda trala mome ocu i molila ga da
mi dozvoli da, kad odrastem, budem trgovac kako bih mogla putovati ak do Kine.
Kada mi je bilo etrnaest godina, esto sam znala jahati sa ocem. Ponekad bismo ili
gledati more. Kako je umirujue bilo gledati blage valove i diviti se tom udu prirode. Moj je
otac imao obiaj mamuzati konja da bi jahao sa mnom, ostavljajui nau pratnju daleko iza nas.
Veina ih se bojala vode, jer su vjerovali da je naseljena dinima u obliku divovskih riba to su
prodirale ljude. Sjeam se naeg galopa u pijesku i jahanja u plitkoj vodi koja me je prskala.
Moj otac bi znao pogledati more i rei: "Vidi, sve ovo e nas nadivjeti; i nas i one to e
doi poslije nas. Ovaj isti povjetarac osjetie ljudi kroz nekoliko stotina godina i oni e se isto
ovako uditi i diviti prirodi. To ti je, dijete, glas vjenosti."
Trebalo je vremena da shvatim ta je mislio. Poslije u spoznati kakvu sam sreu imala
to moj otac nikad nije bio podloan vjerovanju da e svijet okonati prije nego to mu djeca
ostare. Mnogi ljudi iskreno vjeruju da e Allah okonati ovaj svijet i meleci otvoriti svoje knjige i
itati prie o naim ivotima. Moj je otac bio drukiji.
ao mi je bilo napustiti svoj dom i prijatelje, ali nisam imala izbora. Nije ni Salahudin.
Bio je to spoj i savez kojeg su i njegov otac i moj smatrali neophodnim a kojeg je blagoslovio
sam veliki sultan Nurudin, neka je mir njegovoj dui. Ja sam voljela Salahudinovo drutvo, ali

156

nikada nisam istinski uivala u branim zadovoljstvima. Rodila sam mu dva sina a potom me on
nije vie nikada gnjavio. Postali smo prijatelji i ja sam ga jednostavno odvraala od pomisli da
provede no sa mnom. To je samo moje lino iskustvo i moda bih se sa svakim mukarcem isto
ponijela. Moda moje tijelo nikada nije ni trebalo dodir mukarca. istu ljubav i sreu nala sam
samo sa Halimom, ali ti dobro zna tu staru priu.
Kada se Nurudinova udovica Ismeta udala za Salahudina, mnoge je mjesece provela u
potpunoj nevjerici. Mislim da je, poslije asketskog Nurudina, koji je vjerovatno s njom bio samo
iz dunosti, otkrila Salahudina - estokog kao neukruen pastuh. Jo se sjeam dana kada mi je
rekla da nikada nije ni slutila da voenje ljubavi moe pruiti zadovoljstvo.
Kaem ti to da ne bi sudio o svom sultanu na tome polju samo na osnovu mog iskustva.
Bilo bi to nepravedno. Ismetina verzija je mnogo pouzdanija a potvruju je i mnoge druge iz
harema. Halima je, kao i ja, bila posebna pria. Za nju, sjeanje na Mesuda bilo je tako jako da je
ona bila potpuno otvorena prema meni. Priznala mi je da je, kada je sultan prvi put uzeo,
zatvorila oi i zamiljala da je to Mesud, prosto da olaka sebi teret.
Moda ja neu dugo ostati u Damaru. Moda je zaludno traiti izgubljenu prolost ili
misliti da se dananja bol moe lijeiti ponovnim proivljavanjem svog djetinjstva i mladosti.
Ima aspekata ivota u Damaru kojima nisam ba zadovoljna. Neprestano slavljenje starog naina
ivota pustinjskih plemena ostavlja me hladnom. Pretjerivanja u priama o pobjedama beduina
nad prirodom i neprijateljima, ostavljaju me potpuno ravnodunom. Moj otac nikada nije nita od
toga podsticao. Pa ipak, dvorjani se tome preputaju, piui lou poeziju u slavu neumornog
galopa istokrvnih kamila ili beduinskih tabora okruenih vukovima i hijenama, i o gladi, ei i
slastima kamiljeg mlijeka.
Ako ita od ovoga predugo potraje, ja u se uskoro vratiti u Damask - zauvijek izlijeena.
Ali, ima ljudi koje elim vidjeti. Majinu sestru, koja me odgojila nakon smrti moje majke i koja
mi je bila bliska prijateljica. Ona e mi prenijeti sve svoje brige i tajne. Zauzvrat, ja u njoj
ispriati o svemu to me mori. Jednom mi je ona dolazila u posjetu u Kairo, ali sam u tim danima
bila toliko zaljubljena u Halimu da nisam imala vremena za moju sirotu tetu. Vratila se nesretna,
besumnje mislei da sam postala nadmena i nemarna. Kamo sree da sam joj se tad povjerila i
objasnila joj ta mi je na dui.
Nije dobro biti rob emocija, Ibn Jakube. Slae li se sa mnom? A opet, teko je osloboditi
ih se. Iz tog ugla, moj povratak u Damar bie koristan i ja u se vratiti u Damask obnovljena.

157

Biu opet ona stara. A onda emo sjesti, ti i ja, i razgovarati o filozofiji i povijesti koju ovih dana
proivljavamo. Ako Salahudin krene u jo jednu pustolovinu, dok sam ja odsutna, reci mu da je
Demila traila da tebe ostavi s njom.
Selam
od Demile.
Nisam imao vremena ni porazmisliti o Demilinom pismu, kada mi adi upade u sobu.
Sakrih pismo da izbjegnem bilo kakva pitanja, ali on se nasmija.
"Emded me je ve upozorio na sadraj njenoga pisma. Nita naroito. Znai, ona odlazi.
Moda ima neku drugu u Damaru. Salahudin e vjerovatno odahnuti, poto stalno pomalo
strahuje od njenog otrog jezika. Sigurno se ljuti zbog ovih rijei?"
Nisam mu uspio ni odgovoriti, kad sultanov komornik, koji je uao a da ga ne opazismo,
najavi.
"Donosim ti tune vijesti, Ibn Jakube. Doao sam da ti kaem da spakuje svoje stvari, i
pero i mastilo i biljenice. Sultan se vraa, ali se razbolio u jednom selu, na dva dana odavde.
Nije dobro. Pozvao nas je obojicu. Polazimo za nekoliko sati."
adi poe kukati, zahtijevajui da i on poe s nama u selo gdje lei bolan njegov sultan,
ali izgledao je tako slabo da smo morali odbiti njegov zahtjev. Obeao sam da u ga redovno o
svemu izvjetavati i pourio da spakujem svoje stvari. Navikao sam ve na konje, ali pomisao na
jahanje nije me ba puno veselila.
Odjahali smo iz Damaska u sumrak, kada se sve osim cvraka utialo. Naa druina
sastojala se od dvanaest jahaa, od kojih su njih osam bili vojnici poslani da nas tite. Druga
dvojica, osim sultanovog linog komornika i mene, bili su sluge koji su nosile hranu za nae
putovanje.
Brinulo me to lijenici sultana ne dovedoe u Damask, gdje bi mu sigurno bilo udobnije,
i gdje bi ga pazili i drugi lijenici. Jedini mogui razlog bio je da je bio previe bolestan da bi se
kretao. Bio sam i zbunjen to je poslao po mene, poto je Imadudin tokom cijele posljednje bitke
bio kraj njega. Ako je elio izdiktirati testament, veliki uenjak bi svakako bolje od mene
zabiljeio posljednje elje svoga gospodara .
Usred noi smo zastali da podignemo tabor u jednoj maloj oazi. Bio sam previe umoran
da bih jeo i razgovarao sa komornikom, ija velika odanost sultanu nije ba bila ravna njegovoj

158

pameti. Zapravo, bilo je bolno sluati ga, poto su ga jedino zanimali konji i bordeli, od ega
mene opet nijedno nije privlailo.
Ranije, tokom putovanja, priao je o nekakvom udnom bordelu u Damasku, na radost
vojnika. Tu su, po njemu, prostitutke vezane lancima a muterije su ih bievali, a onda oslobaali
da one njima uzvrate bievanjem. Svi su uivali u prii. Paljivo sam osmotrio komornika.
Njegov runi osmijeh samo je potvrdio pitanje koje mi je bilo navrh jezika. Mora da je i on bio
tamo. Zabiljeio sam u mislima da upitam adija, kada se vratim, je li uredu drati kraj sultana
takvog komornika.
Rano smo se probudili, mnogo prije sabaha, i nastavili putovanje. Na moje iznenaenje, u
selo stigosmo kad je sunce ve bilo u zenitu. Oekivao sam da emo jahati dobrih est sati, ali
dva vojnika su bila iz tog sela pa su nas poveli kraticom.
Na dolazak je eljno iekivan i odmah nas odvedoe u neku kuicu. Tu je leao sultan,
pod bijelim muslinskim arafima, sa dvojicom sluga koji su mu sa lica rastjerivali muhe. Oi su
mu bile sklopljene, a ja se iznenadih koliko je u licu omravio. Kad progovori, glas mu je bio
slab.
"Znam ta misli, Ibn Jakube, ali ono najgore je prolo. Nisi ni trebao dolaziti. Osjeam se
mnogo bolje i sutra se s tobom vraam nazad. Imadudin je u Halepu i, kada sam te pozvao, mislio
sam da neu dugo. elio sam sainiti podrobne planove dihada, tako da to moj nasljednik lako
izvede, poto se inilo da je Allah, u svoj njegovoj beskonanoj milosti, odluio da ja to neu
moi. Sreom, Svemogui se predomisli i ja sam jo iv. Sahranili smo etiri emira u ovom selu u
ovih nekoliko sedmica. Ja mislim da sam preivio zato to sam sisao limunov sok. Nijedan drugi
razlog mi ne pada na um, jer sam bio jednako bolestan kao i oni to preselie na ahiret. Misli li
da limun ima takve moi? Moj lijenik misli da sam izlijeen zato to mi je on pustio krv, ali on
je to uradio i emirima pa umrijee. Napii pismo Ibn Majmonu i priupitaj ga za miljenje. Od
sada svakako moram uvijek imati limunova uza se, gdje god krenem."
Sultan se nasmijei i pridie se da sjedne na postelji. Pogled mu je bio bistar. Izvukao se.
Ja sam mislio da je sva ta pria o limunovom soku posljedica delirijuma kojeg je izazvala
groznica, ali sada sam se pitao nema li moda ipak u tome neto.
elio je znati ta se zbiva u Damasku, raspitivao se o pojedinostima i kao da mu smeta to
mu ne umijem odgovoriti na svako pitanje. Pokuao sam mu objasniti da u njegovom odsustvu
nisam bio na sastancima vijea i da je stoga moje znanje ogranieno na ono to mi je neposredno

159

kazano. To ga jo vie naljuti i pozva komornika da pita zato sam ja, unato njegovim jasnim
uputama, bio iskljuen sa sastanaka na kojima su donoene vane odluke.
Komornik nije imao opravdanja, te se samo nakloni - utke i posramljen. Taj hvalisavi
posjetilac naroitih bordela, sada iznenada ostade bez rijei. Sultan ga bijesno otpusti.
Sutradan, pred akam, krenusmo natrag u Damask. Naa je kolona bila sad stotinama puta
brojnija. Kada smo te veeri podigli tabor, sultan posla po mene i upita me prvo o stanju
adijevog zdravlja. Kada sam ga umirio rijeima da adija sada jedino mue one uobiajene
starake nevolje, upitao me za Halimu i Demilu. Bio sam iznenaen. Da li da mu promrmljam
nekoliko poluistina - da su obje dobrog zdravlja pa da se suoim sa njegovim gnjevom kad
kasnije otkrije moju prijevaru ili da mu ispovijedima sve to znam?
Naalost, bio je mnogo budniji no to sam mislio i primijetio je moje blago oklijevanje.
Strogim glasom mi se obrati, dok su me njegove oi, sjajne od svjetla desetak kandilja, netremice
gledale.
"Istinu, Ibn Jakube. Istinu."
Ispriah mu.

22
Sultan izjavljuje svoju vjenu mrnju prema
Rejnoldu od atijona; smrt adijeva

160

Salahudin nije bio ni osvetoljubljiv ni okrutan ovjek. Nije bio zlopamtilo. Obino je
savjetovao ljudima da se ne svete. Jednom sam ga uo kako kae da je initi neto iz iste osvete
uvijek opasno, nalik eliksiru koji preraste u naviku. Nepolitino je i ne izdvaja vjernike od
barbara. Iskazivao je ta gledita esto, mada tiho, ali, kada bi se njegovi komandanti ili emiri
suprotstavili njegovu savjetu i nisu uspijevali svladati ona najnia osjeanja, nikad ih nije
kanjavao. Samo bi uzdahnuo i odmahnuo glavom u uenju, kao da hoe da kae da krajnji
prosuditelj nije on, sultan, ve Allah i njegovi meleci.
Bio je, meutim, ak i u Salahudinovom sluaju, jedan naroit izuzetak. Bijae franaki
vitez po imenu Rejnold od atijona, i sad je upravo trenutak da neto napiemo o njegovim
gadostima, jer nismo daleko od posljednjih sultanovih bitaka protiv Franaka i s tom emo se
nitarijom uskoro suoiti.
Sultanova mrnja prema Rejnoldu bijae ista. Nije bila okaljana nikakvim osjeanjima
oprosta, velikodunosti, blagosti, ili nadmenosti, koji bi mogli navesti da pomislimo da ta gnjida
ne zavrjeuje ni sultanov prezir. Rejnold je bio otrovna zmija kojoj se glava mora kamenom
smrskati. Ja sam lino uo Salahudina na jednom otvorenom sastanku vijea kako se pred
Allahom kune da e, ako mu se ikad ukae prilika, lino, svojim maem odrubiti Rejnoldovu
glavu. Opaske te vrste uvijek su godile emirima, koji su osjeali da im je vladar blii kada bi on
iskazivao osjeanja sline njihovim. Jer, istina je, otkad su Franci zauzeli nae krajeve i zapanjili
na svijet svojim barbarskim obiajima, i naa strana se zarazila i posezala za nekim od najgorih
franakih postupaka.
Jer, Franci su bili ti koji su prije vie od stotinu godina, tokom jedne opsade, pekli
zatvorenike na otvorenoj vatri i jeli ih da utae glad. Vijesti o tome stigle su do svakog grada i
zaprepatenje i sramota zapljusnuli su na svijet. Takvo neto nikada do tada nismo uli. A opet
prije samo trideset godina, i na je veliki irkuh kaznio jednog svog emira to je dopustio da se tri
franaka zarobljenika ispeku i da se kua njihovo meso. Ulema uskoro bi natjerana da prizna da
se to desilo i da taj in proglasi grijehom protiv Poslanika i hadisa.
Argument koji napokon razrijei to pitanje bjee gledite halepskog kadije, koji je nakon
jedne dume kazao da je jedenje franakog mesa muslimanima odvratno, poto Franci u velikim
koliinama jedu svinjetinu. To bi znailo da je i njihovo tijelo okueno. Zanimljivo je i udno da

161

je ova izjava imala mnogo veeg uinka na guenje te prakse od svih pobonih pozivanja na
hadis i prigodnih otkria novih tradicija kad se god ukae potreba.
Nikada ne saznadoh za razloge sultanove odvratnosti prema Rejnoldu. Bilo je to neto to
je jednostavno uzimano zdravo za gotovo, kao to se prihvati neki krajolik. Jednog dana sam tako
krenuo u Imadudinovu biblioteku da tu saekam tog velikana. Njegova prva reakcija, kada me
vidje, bila je ljutnja, ali mu se lice brzo promijeni im navue masku dobre volje.
"Izvinjavam se to upadam na ovaj nain, gospodaru, ali pitam se moe li odvojiti za me
samo djeli svog dragocjenog vremena?"
Samo mu se usne razvukoe u osmijeh, dok mu oi ostadoe stroge.
"Kako da odbijem zahtjev sultanovog linog pisara? Stojim ti na usluzi, Ibn Jakube."
"Poastvovan sam time, uitelju. Neu ti uzeti previe vremena. Moe li samo ovog
neukog i neupuenog pisara prosvijetliti o razlozima sultanove vatrene mrnje prema Rejnoldu
od atijona?"
Imadudin se nasmija, dubokim, grlenim smijehom, koji bjee potpuno iskren. Bio je
oduevljen zbog moje neupuenosti i zadovoljan to moe popuniti moje neznanje, po ovom kao i
po svakom drugom pitanju.
"Dobri moj prijatelju Ibn Jakube, poeo si shvatati narav naega sultana, ali ak i ja, koji
sam mnogo due s njim od tebe, ponekad sam iznenaen njegovim odlukama. Meni je metod vrlo
bitan, a njemu - instinkt, instinkt, i samo instinkt. Ako se moj metod i njegov instinkt podudare
onda dobro, ali bilo je prilika kada su se sudarali. Tada je njegov instinkt uvijek prevladavao, a ja,
kao odani savjetnik, morao sam se pognuti pred njegovom voljom.
"Kako da se tokom dihada odnosimo prema Francima? U tome smo se uvijek slagali.
Bilo je nekih praznoglavaca za koje je dihad znaio stanje stalnog rata protiv Franaka, ali
Salahudin nikada nije bio sklon takvom gleditu. Shvatio je da je neprijatelj nejedinstven kao i
mi. Kao to nas naa vjera u Allaha i njegovog Poslanika nije nikada sprijeila da se meusobno
koljemo, tako i Franci, unato njihovom vjerovanju u idole i odanosti papi, rijetko se uspijevaju
uzdii nad sitnim meusobnim sporenjima.
"Sultan sada vlada Kairom, Damaskom, Halepom i Mosulom. Od Nila do Eufrata je jedna
vlast, osim tamo gdje su Franci. Ni jedan drugi vladar nije moan kao on, a opet je on, unato
naoj snazi, prihvatio primirje sa Amarlikovim sinom, Balduinom Gubavim, koji vlada AlKadisijom. Balduin je moda tjelesno slab, ali um mu je snaan. Zna on da na sultan dri rije, a

162

mir je i njemu bio od koristi. Rezultat primirja je da su nai karavani neometano i slobodno
putovali izmeu Kaira i Damaska, esto zastajui u franakim selima da prodaju robu.
"Prije etiri mjeseca, kao to zna, nesretni gubavi kralj umrije, zahtijevajui pred smrt da
ga naslijedi njegov estogodinji sin kao Balduin V. Nai dounici nam alju sedmine izvjetaje
iz toga grada koji e, uz Allahovu volju, opet biti na.
"Sultan je dobro obavijeten. On zna da meu Francima Al-Kadisije postoje dvije glavne
struje. Ona koju predvodi grof od Tripolija, Rejmon ibn Rejmon Al-Sandili, nasljednik Senila. Taj izgleda tako da bi mogao biti i emir Damaska. Put mu je mnogo tamnija od sultanove.
Ima orlovski nos i teno govori na jezik.
"Sultanu je on veoma drag i zato bi volio da on prevlada u borbi za vlast. Da samo zna
koliko smo mi puta njemu pomogli, oslobaajui vitezove iz Tripolija koje smo zarobili u raznim
prilikama ovih posljednjih nekoliko? Time se moe mjeriti ozbiljnost s kojom se na sultan
odnosi prema ishodu borbe izmeu raznih struja u tome gradu. Te se bitke biju i sad, dok ja s
tobom razgovaram, Ibn Jakube.
"Sada dolazim do pitanja koje si mi ranije postavio. Rejnold od atijona! Krvoedniji
monstrum nikad se nije rodio, ak ni u franakom svijetu. Njega je Nurudin jednom zarobio i
dvanaest je godina proveo u halepskom zatvoru. Osloboen je bio tek nakon Nurudinove smrti.
Franci su platili ogroman otkup za njegovu slobodu. Kamo sree da mu se glava otkotrljala u
pijesku.
"To ti je ovjek koji uiva u ubijanju radi samog ubijanja. Posebno zadovoljstvo nalazi u
ubijanju tvoga naroda, Ibn Jakube. Vjeruje da su jevreji prodali Isu Pilatu. Mi smo tek drugi po
redu u njegovoj mrnji. Priali su mi da se posebno izvjetio u upanju utrobe jevrejskih
zatvorenika a da je onda baca svojoj paadi. Sve ti ovo priam samo da shvati da bi on, ak i da
nije lino uvrijedio naeg sultana, i dalje bio osoba koja zavrjeuje mrnju. A on je uvrijedio
Salahudina prekrivi uvjete primirja dogovorenog sa Balduinom Gubavim.
"Prije dvije godine, on je napao jedan trgovaki karavan na putu u na sveti grad Mekku.
Svi trgovci, kao i oni to su s njima putovali, bili su brutalno pobijeni. Milost je u Rejnoldovim
oima porok. Znak slabosti. Meu onima koji su izgubili ivot tog dana bila je Samra,
osamdesetogodinja starica koja je toliko eljela vidjeti Mekku prije no umre. Umjesto toga,
vidjela je nacereni lik svog franakog ubice. Ona je bila sultanova posljednja preivjela tetka,
oeva mlaa sestra.

163

" Balduinu Gubavom sam sroio veoma otro pismo u sultanovo ime. Traili smo da
kanjava i nadzire svoje zvijeri. Balduin nam je priznao da je nemoan. I kao da to nije bilo
dovoljno, Rejnold opet nasrnu, ovaj put na samu Mekku i oskrnavi nau svetinju. Njegovi su
konji obavljali veliku nudu u damiji, skrnavei je. Glas o tom uasu zapanji vjernike diljem
svijeta. Veoma otra poruka stie bagdadskom halifi iz Granade i drugih gradova Andalusa;
nudili su pomo u obliku zlata i ljudstva, kako bi se zarobila franaka zvijer. U svakoj se damiji
klanjalo; traena je osveta u vidu Rejnoldove odrubljene glave.
"Sultan je poslao hitnu poruku svom bratu Al-Adilu u Kairo. Sadravala je samo jednu
reenicu: zloinci moraju biti kanjeni. On uini ono to je od njega traeno i veina zloinaca je
bila zarobljena, odvedena u Mekku i javno pogubljena. Da bi sluili kao upozorenje i primjer
drugima, kanjeni su oni koji su se usudili oskrnaviti nae svetinje. Naalost, Rejnold, jedan od
najodvratnijih i najpodlijih meu Francima, opet nam umae.
"Na moje iznenaenje sultan se nasmijeio kada mu je to javljeno. 'Allah spaava avola
za mene, Imadudine. Ja u ga ubiti vlastitim rukama.'
"Da li je to odgovor na tvoje pitanje, Ibn Jakube?"
"Vie nego to mi je odgovorio bilo ko drugi u cijelom kraljevstvu, o ueni gospodaru."
Prijalo mu je moje laskanje, ali ne dovoljno da bi me i dalje podnosio u svojoj odaji, te
mu ja jo jednom zahvalih i izioh. Nisam doao ni do vrata, kada me zaustavi njegov glas.
"Upravo sam pripremio nalog da ti se iz riznice isplati naknada i da ti se isplauje redovno
do smrti. Sultan mi je davno dao nalog da to pripremim, jo prije no se razbolio, ali to je bilo
usred rata a ja sam bio zauzet biljeenjem imena i podataka o zarobljenicima pa sam te
jednostavno smetnuo s uma. Oprosti mi zbog mog nemara.
"Ima jo jedno iznenaenje koje eka na tebe danas. Mislim da e ti prijati, a i ono je
rezultat naredbe samoga sultana. Ako sretne glasnika, on e ti prenijeti pojedinosti. Tvoja
dobrobit je sultanova briga. Mora da je jako zadovoljan tobom."
Je li bilo izvjesne zavisti u nainu na koji je izgovorio ove posljednje rijei, ili sam ja to
samo umislio? Imao sam malo vremena da razmiljam o Imadudinu i njegovoj naravi, kada me
glasnikove rijei tako zapanjie da sam ostao bez rijei i morao sjesti i uzeti gutljaj vode.
Sultanovi motivi su bili isti, ali ja bih volio da je on sa mnom prije porazgovarao.
Moja ena i kerka, zajedno sa svom naom imovinom i mojom bibliotekom, prebaene
su iz Kaira u Damask. Mala kua, nedaleko od tvrave, data nam je na koritenje i jedan sluga me

164

je odveo u tom smjeru. Hodao sam kao zaslijepljen, kao oni to udahnu vie haia no to im
tijelo moe primiti. Sluga iz tvrave me ostavi pred kuom. Vrata su bila otvorena a avlija
blistala na popodnevnom suncu.
Merjema me ugleda prva sa prozora i dotri da me zagrli. Nisam je vidio gotovo etiri
godine. Suze mi nakvasie bradu, dok sam je pritiskao na grudi. Onda se odmaknula da vidim
koliko se promijenila. Sazrela je, ali ne toliko da je ne bih prepoznao. Predamnom je stajala
prekrasna djevojka od esnaest godina, oiju boje meda. Kao zift crna kosa narasla joj je skoro do
poda. Znao sam to otprije.
Bila je slika i prilika svoje majke Rahele kada sam je prvi put ugledao dok je sa
prijateljicama ila na izvor po vodu. Dok sam uivao u tom prizoru, osjetih dodir na ramenu koji
kao da me opee. Okrenuh se da zagrlim Rahelu. Ostarjela je. Lice joj je bilo izborano a kosa
mjestimice sijeda. Srce mi je stalo, ali onog otrova je nestalo i ja je poljubih u oba oka. Bilo je
mudro od sultana to me nije prethodno upitao, kada je odluio poslati po njih. Moda bih odbio,
a poslije patio.
Bie pomalo udno ivjeti ponovo u kui. Navikao sam se na pogodnosti tvrave, gdje su
sve moje osnovne potrebe bile zadovoljene. Stalna blizina moi me je podsticala. A opet, nisam
bio nesretan to se otvorila nova faza u mom ivotu. Merjema e se uskoro udati. Rahela i ja
emo ostati opet sami, kao to smo bili etiri godine prije nego to se Merjema rodila. U tim
danima smo tako oajniki eljeli djecu da smo vodili ljubav gotovo u svakoj moguoj prilici. A
sav taj trud dade nam samo Merjema. Sina bijah lien. ta emo initi kada Merjema ode od
kue?
Bilo je udno da mi je ovo pitanje palo na um tako brzo nakon Rahelinog dolaska, ali mi
misli odmah odvrati glasnik iz tvrave. Morao sam smjesta nazad. Rahela se samo strpljivo
nasmijei.
"Bie isto kao i u Kairu. Idi, ali nemoj ostati dugo. Ovo je prva naa zajednika no
poslije toliko godina, a noas sam u pustinji vidjela najljepi polumjesec."
Nisam se vratio kui te noi. Bio sam pozvan da bdijem kraj adijeve postelje. Starac je
umirao. Slabano mi se nasmijeio kad sam uao u njegovu odaju.
"Gdje li je sad moj Salahudin? Zato moj djeak nije samnom u mojim posljednjim
satima?

165

Drao sam mu ruku i njeno je milovao.

"Sultan se bori protiv Franaka, moj dragi prijatelju adi. Molim te nemoj nas jo
naputati. Jo samo nekoliko mjeseci."
"Allah me je napokon pozvao, ali sada me dobro sasluaj. Samo me sasluaj. Kada AlKadisija padne i ti ue kroz njene kapije, jaui uz moga djeaka, misli na mene, Ibn Jakube.
Zamisli me kako jaem kraj sultana, apem mu rijei ohrabrenja, kao to sam to inio kada je
iao u prvu bitku. Nije mi dato da vidim pobjedu mog djeaka, ali siguran sam da e do nje doi.
Kao to sam siguran da ja neu biti uz njega. Njegovo ime e vjeno ivjeti. A ko e upamtiti
adija?"
"On", apnuo sam mu, dok su mi suze tekle niz obraze. "I ja. Mi te neemo nikad
zaboraviti."
Nije odgovorio. Ruka mu se ohladila u mojoj. Grlo mi se stegnulo od straha. adi je
otiao. Ovaj starac, u ijem sam drutvu proveo bezbrojne sate, koji je moj ivot nemjerljivo
obogatio, sada je bio mrtav.
Sjetio sam se naeg prvog susreta. Malo sam ga se bojao, ne znajui kako se odnositi
prema njegovom odbacivanju i nepotovanju prema svakom autoritetu. A ipak, ak i onog dana
kad smo prvi put razgovarali, ve sam se molio da doe i do drugog. Shvatio sam odmah da je on
bio neprocjenjiv izvor tajni koje krije povijest Salahudina i Ejubove dinastije.
adi vie nije s nama, ali e ivjeti u meni. Nema trajnoga rastanka. Ja sam pokuao
zaviriti u budunost. Njegov glas, njegov smijeh, njegov podrugljivi ton, njegov duh esto drzak i
nadmen, nespremnost da podnosi budale i uobraene vjerske uenjake, njegove grube ale i
tragina pria o njegovoj ljubavi. Kako bih ga ikada mogao zaboraviti? Njegov u glas uti dok
sam iv. Sjeanje na njega e me voditi kako budem zavravao hroniku o sultanu Salahudinu i
njegovom vremenu.
Sahranili smo ga u sabah slijedeeg jutra. Sultanov najstariji sin, Al-Afdal predvodio je
molitvu a na denazi je bila samo najblia sultanova porodica. Evnuh Emded i ja smo bili jedini
koji nismo u nju spadali. Emded se starao o adiju, udovoljavajui njegovim potrebama u
posljednjih nekoliko mjeseci. I njega je starac oarao i sad nije mogao da svlada jecaje. Dok smo
jedan drugog tjeili, ja sam prvi put osjetio da mi je i on blizak.

166

Cijelu no nisam oka sklopio. Kad je denaza okonana, razili smo se kuama.
Zahvaljivao sam zvijezdama to su mi ena i ker u Damasku. To e umanjiti bol zbog adijevog
odlaska.
Rahela je znala ta mi je adi znaio. Spominjao sam ga dovoljno esto kad sam se
zaposlio kod sultana u Kairu. Znala je da je on bio moj jedini istinski prijatelj u sultanovoj
pratnji. Rijei su bile suvine. Zaspao sam plaui joj u krilu.

23
Izdajnik je pogubljen; Usama zabavlja sultana
uzvienim mislima i prostakim priama

Deset dana nakon adijeve smrti Salahudin se vratio u Damask. Glasnik ga je ve bio
obavijestio o tom dogaaju i on nije ni s kim razgovarao to je za njega neobino - osim to je

167

izdao naredbu da se digne opsada i da se vrate kui. Zahtijevao je da ga ostave samog kad se
zaustavio da proui na adijevom mezaru prije nego to stigoe u tvravu.
To popodne su me pozvali njemu. Na moje iznenaenje on me zagrli i zaplaka. Kada doe
sebi, progovori glasom otealim od emocija i jedva ujnim.
"Jedne se noi za vrijeme opsade nebo smrailo i poela je padati kia. Dok smo pokrivali
glave dekama, nekoliko vojnika mi je prilo, drei visokog tamnoputog zarobljenika. ovjek je
zapomagao i traio da se o svojoj krivici izjasni predamnom. Moji ljudi su imali malo izbora do
da mu udovolje, poto su moje naredbe u vezi s tim bile jasne. Svaki na smrt osuen zarobljenik
imao je pravo aliti se neposredno sultanu. Pitao sam ih zato su ga odluiti ubiti. Omalen vojnik,
jedan od mojih najboljih strijelaca, odgovorio mi je: 'Komandante hrabrih, ovaj ovjek je
musliman. A izdao nas je neprijatelju. Da nije bilo njega ve bismo zauzeli Rejnoldov zamak.'
"Pogledao sam zatvorenika koji je zurio u zemlju. Kia i vjetar su stali, ali je i dalje bilo
mrano. Nijedna se zvijezda nije pojavila na nebu. Pogledao sam njegovo krvavo lice pokriveno
bradom i pobjesnio.
"'Ti si izdajica, nitarijo. Izdao si dihad, izdao si brau muslimane ovome ejtanu, ovom
krvniku koji je pobio nae ljude, ene i djecu bez imalo milosti. I jo ima hrabrosti aliti se meni
i moliti me za ivot. Svojim si inom izdao moju milost.'
"utio je. Jo jednom sam traio da mi objasni ta se desilo. Odbio je da govori. Kad je
krvnik spremao ma da mu odrubi glavu, izdajica mi apnu: 'U istom onom momentu kad tvoj
vojnik odvoji moju glavu od mog tijela, i neko tebi vrlo drag e umrijeti.'
"Bio sam bijesan i otiao sam, odbivi da njegovu smrt poastim svojim prisustvom.
Reeno mi je, Ibn Jakube, da je adi umro iste te veeri i ostavio nas same da brojimo ove prazne
dane to su nam ostali. Bio mi je vie od oca. Tolike godine me nije ostavio ni u borbi. Kao da
sam imao dva para oiju. uvao me kao lav. Bio mi je prijatelj, savjetnik, uitelj, neko ko se
nikada nije ustruavao da mi kae istinu, bez obzira da li e me uvrijediti ili ne. Sada je pao kao
rtva okrutne strijele smrti. Ljudi poput njega rijetki su i nezamjenjivi. Kamo sree kada bismo ga
mogli svojim suzama vratiti meu ive.
"Kako je onaj grjenik, kanjen pred Allahovim oima znao da e i adi umrijeti? Dok
smo jahali nazad u Damask, jedan od vojnika mi je rekao da nas je zarobljenik kojeg smo
pogubili izdao zato to mu je Rejnold silovao enu na njegove oi i zaprijetio da e dovesti
stotine drugih da urade isto prije no je ubije. Prirodno, bio sam tuan kada sam uo tu priu, ali

168

nisam zaalio zbog kazne. U ratu, dobri pisaru, moramo biti pripravni na svaku rtvu. A ja ipak
potujem to mi nije sam ispriao muku svoje ene. I Rejnold e biti kanjen. Pred Allahom sam
se zakleo na to.
"Smrt je postala vijenac oko moga vrata.
"Htio bih se malo razonoditi veeras, pisaru. Poalji po Usamu da nas razonodi ili, u
najgorem sluaju, da nam potakne misli. Hajde da se okupimo veeras nakon akama. Ne spava
mi se. Hajde da se sjetimo adija tako to emo uraditi neto to je njemu uvijek godilo. On je
volio mjeriti svoju pamet natjeui se sa Usaminom. Je li taj ovjek u Damasku ili nas je i on
napustio i pribjegao arima Bagdada? Ovdje je? Dobro, onda poalji glasnika, ali molim te vas
dvojica sami veerate. Nisam raspoloen da ga gledam kako kao zvijer dere meso. Kao da je i
tebi sad lake?"
Ja sam se nasmijeio, naklonio i otiao iz odaje. Ne veerati sa sultanom zaista je bilo
olakanje. Naao sam glasnika i poslao ga da nae Usamu ibn Mankida, kako je sultan naloio,
ali sam se pitao da moda starac nije previe umoran za tako iznenadni poziv. Usama je roen
nedugo nakon to su Franci prvi put stigli u ove krajeve. Bilo mu je devedeset godina, ali dobro
se drao i izgledao je vrst kao da je od ebanovine. Nije pokazivao znak slabosti, mada su mu
lea bila savijena, a malo je i hramao. Govorio je dubokim, snanim glasom. Posljednji put sam
ga vidio u Kairu u adijevom drutvu.
On je pijuckao alkohol a mi ispijali aj, pretvarajui se da mu pravimo drutvo. Usama je
za to vrijeme iskapio punu bocu vina a cijelo je vrijeme puio lulu napunjenu haiom. Unato toj
stimulaciji, bio je sasvim iste svijesti i najvei dio noi zabavljao nas je anegdotama o njegovim
franakim prijateljima, kojih bijae mnogo. Oni su ga esto pozivali da ostane kod njih, a Usama
bi se vraao sa vreom udesnih, predivnih pria.
Te noi nam je pripovijedao o poganom franakom obiaju da ne briju stidne dlake.
Opisao je jedan prizor u hamamu kada je njegov domain, Franak pozvao ak i svoju enu da
pogleda Usamine obrijane stidne dijelove. Par se doista udio prizoru a onda pozvao bricu da i
njima obrije neeljene dlake. "Zar vas nije prizor gole ene kojoj uklanjaju dlake ispod stomaka
uzbudio, moj prine? adi ga je upitao. Pitanje kao da ga je iznenadilo. Otpuhnuo je jedan dim,
pogledao pravo u adija i odgovorio: "Ne, nije. Njen mu mi bijae mnogo privlaniji!"
adi i ja smo grmjeli od smijeha, sve dok ne primijetismo da je on iznenaen to se
smijemo. Usama je bio potpuno iskren.

169

Usama je bio plemi, i to starog roda. Njegov otac je bio princ od ejzara, tako da je sin
odgojen i kao plemi i kao ratnik. Putovao je nadaleko i zatekao se u Kairu kada je Salahudin
postao sultan. Njih dvojica su se sprijateljili, ali svi Salahudinovi pokuaji da iz Usamine starosti
i iskustva shvati franaku vojnu taktiku, zavravali su neuspjehom.
Sultan je time bio zbunjen sve dok mu jednog dana Usama ne priznade da se on nije
nikada borio ni u jednoj bitci i da je sva njegova vojna obuka bila uzaludna. On je bio, rekao je
tako sultanu, putnik i plemi i volio je posmatrati navike i obiaje razliitih naroda. Trideset
godina je biljeio to to je vidio i radio na knjizi sjeanja.
Kasnije te veeri sam se jo prisjeao tih dana, kad Usama stie i namignu mi u znak
pozdrava. Oekivao sam da veeram s njim, ali on je to ve bio bavio. Odustadoh od veere te
polako kasnije odosmo do sultanove odaje za prijeme. Jo je vie hramao, ali se inae malo
promijenio za ovih nekoliko godina. Namrti se kada vidje da je tu i Imadudin - ova se dva
ovjeka nikada nisu voljela - i nakloni se Salahudinu, koji ustade da ga zagrli.
"ao mi je to adi umrije prije mene", rekao je sultanu. "Mogao je bar saekati da odemo
zajedno."
"Zamislimo da je jo uvijek sa nama", odgovori mu Salahudin. "Zamislimo da sjedi u tom
uglu, i s onim svojim kritikim osmijehom mjeri svaku tvoju rije. Veeras mi zaista trebaju tvoje
prie, Usama ibn Mankide, ali bez tragedije, bez romanse. Samo smijeh."
"Sultanove upute su teke, jer nema nigdje romanse kojoj ne prethodi smijeh, a zato je
tragedija uope tragedija? Zato to zaustavlja smijeh. Tako da ja, uz najvee potovanje, moram
obavijestiti sultana da njegove elje ne mogu biti usliane. Ako traite samo smijeh, onda se ovaj
jezik nee ni pomaknuti."
Bio je to koristan potez otvaranja partije staroga arobnjaka. Sultan samo podie ruke i
nasmija se.
"Sultanovo je da predloi. Ibn Mankid treba da ini to mu drago.
"Dobro", ree stari pripovjeda i poe bez ikakvog otezanja.
"Prije nekoliko godina bio sam pozvan kao gost kod jednog franakog plemia koji je
ivio u maloj tvravi blizu Afke, nedaleko od rijeke Ibrahim. Tvrava je bila na vrhu breuljka, s
pogledom na rijeku. Breuljak bijae poumljen kedrovinom i cijeli je taj prizor meni veliko
zadovoljstvo. Prvih nekoliko dana sam se divio pogledu sa tvrave i uivao u miru. Vino bijae
dobrog kvaliteta, a hai jo bolji. ta vie ovjek moe poeljeti?"

170

"Da je adi ovdje", promrmlja sultan, "odgovorio bi ti: 'Zgodnog momka!'"

Usama preskoi tu opasku i nastavi.
"Treeg dana me moj domain obavijesti da je njegov dvadesetogodinji sin ozbiljno
bolestan i zamoli me da ga pogledam. Ja sam tog djeaka jednom prije vidio i nimalo mi nije bio
drag. Kao sina jedinca, roditelji su ga veoma razmazili. Koristio je svoj poloaj sina i nasljednika
gospodara Afke da iskoristi svaku curu koju vidi. Prije nekoliko mjeseci ubio je dva djeaka iz
sela koji su pokuali zatititi ast svoje dvanaestogodinje sestre. Rei da su kmetovi njegovog
oca njega mrzili, bilo bi preblago. Moda su neke prie o njemu koje su putovale od sela do sela
bile i pretjerivanje. A moda i nisu. Meni je teko rei.
"Ipak, nisam mogao odbiti zahtjev prijatelja da pogledam djeaka. Nisam kolovan
lijenik, ali sam prouio sve medicinske formule a najbolji prijatelji su mi uveni lijenici. Kad
su oni pomrli, svijet mi je esto dolazio po medicinski savjet a ja sam se sm udio koliko znam i
koliko sam recepata zapamtio i kako sam esto bivao uspjean. Ugled mi je rastao.
"Naredio sam da se smaknu arafi i pregledao golo tijelo tog djeaka. Imao je ireve na
obje noge koji su se proirili i mogli su ga ubiti za koju nedjelju ako se ne preduzmu drastine
mjere. Bilo je prekasno za masti i strogu dijetu. Rekao sam ocu da je jedini nain da se momak
spasi da mu se odsjeku obje noge iz kukova. Moj prijatelj se rasplaka. Njegova ena poe jeati i
to je smekalo i najtvre srce onih to su se nali u djeakovoj odaji.
"Napokon je otac dao saglasnost i ja sam nadzirao odsijecanje nogu. Djeak se, naravno,
onesvijesti. Znao sam iz iskustva da, kada se vrati svijesti, nee odmah biti svjestan da je bez
nogu. To je varka koja potraje nekoliko dana nakon to je organ odsjeen. Njegov otac mi ree da
ja pitam sirotog djeaka koja mu je najvea elja na svijetu, a da e on uiniti sve to je u
njegovoj moi da osigura da mu se ispuni. ekali smo da se doe sebi. ekali smo preko jednog
sata. Kada otvori oi, nasmijei se jer ga vie nije boljelo kao prije. Ja mu apnuh: 'Reci, sinko,
ta bi najvie na ovom svijetu elio?' On se nasmijei, odvratno se naceri, tako da mu se lice
izoblii. Nagnuh se kako bi mi mogao apnuti. 'Dedo', ree, rugajui mi se, a mene iznenadi da
mu je i u takvom stanju glas bio zloest. 'Vie od svega elim da mi ona stvar bude vea od
noge!'
"'E to ima, mome', odgovorio sam, donekle postien to u tome uivam. 'E ba to
ima.'"

171

Sprva, sultan pogleda Usamu uasnuto. A onda se poe smijati. Vidio sam da pria jo
nije bila zavrena. Usamine geste pokazivale su da ima jo nekoliko dodataka, onih posljednjih,
ali se sultan toliko smijao da Usama nije mogao doi do rijei. Onda bi pokuao, ali sultan bi opet
dobio napad smijeha. Ja sam mu se pridruio u smijehu te smo sasvim zanemarili dvorska
pravila. U jednom trenutku Usama, poto je shvatio da je potpuno izolovan i da je sudbina
njegove prie da ostane nedovrena, odlui da odustane od prie i pridrui nam se u smijehu.
Sultan se, poto je doao sebi, nasmijei.
"Kakav si ti udan pripovjeda, Usama ibn Mankide! ak i adi, nek' mu je laka zemlja,
ne bi mogao a da se ne nasmije. Razumio sam da humor razgali samo ako ide jo s neim. Ima li
nam jo togod za veeras?"
Sultanova pohvala ugodi Usami. Bore na licu mu se umnoie kako se nasmijei
pokazujui zadovoljstvo. Duboko uzdahnu, a oi mu postadoe daleke, kako se prisjeao jo
jedne zgode iz svoga dugog ivota.
"Prije mnogo godina, malo prije nego to si ti roen, o sultanu, ja sam se jedne veeri
naao u krmi u kranskom kvartu Damaska, gdje su se sastajali na kranski sabat da
raspredaju o uzvienim temama. Bilo mi je devetnaest, dvadeset godina. Jedino to sam elio je
bilo da uivam u boci vina i da snatrim o onoj mlaahnoj kranki koja me je zaokupljala ve
nekoliko mjeseci.
"S razlogom sam tog dana doao u taj kraj. elio sam je vidjeti kako sa porodicom izlazi
iz crkve. Tu bismo nas dvoje razmijenili poglede, ali to nije bio jedini razlog mog dolaska. Jer,
ako je njena marama bila bijela, bila je to loa vijest: znaila je da se neemo moi toga dana
vidjeti.
"Ako bi, meutim, imala arenu maramu, bio je to znak da emo se kasnije vidjeti u kui
jedne njene udate prijateljice. Tu smo se mogli drati za ruke i njeno utjeti. Svaki pokuaj da joj
pomilujem lice ili je poljubim u usta bio je odbijan. Prethodne sedmice me iznenadila, jer je toplo
odgovorila na moj mlaki pokuaj da idem dalje od dranja za ruke. Ne samo da me je poljubila,
ve je moju ruku vodila tako da sam osjetio njene tople, uzdrhtale grudi. Kad je potpalila moju
vatru, odbi da je rasplamsa i ostavi me nezadovoljenog i u stanju znatnoga oaja.
"'Jedna po jedna tvrava, Usama. to si tako nestrpljiv?' Kad mi je te rijei apnula,
pobjee, ostavljajui me da sm sebe hladim. Ta promjena stava dodavala je na znaaju toga

172

dana kad stigoh u njen kraj. Snivao sam da osvojim tvravu koja joj se krila pod miomirisnim
dlakavim gajem meu nogama.
"Pojavila se iz crkve sa arenom maramom. Razmijenili smo osmijehe i ja sam otiao,
iznenaen to se tako dobro svladavam. elio sam skoiti i viknuti svima na ulici da me to
popodne oekuju izuzetna zadovoljstva. Sretan je onaj koji je iskusio muku, oluje i strasti
svakodnevnog ivota, jer samo on moe zaista uivati u krhkim i njenim radostima ljubavi.
"ekao sam je u kui njene prijateljice, ali ona nije dola. Nakon dva sata, doe sluga sa
pismom za njenu prijateljicu. Pogrijeila je to je svoju ljubav prema meni povjerila starijoj sestri,
koja to iz ljubomore prenese majci. Strahovala je da e sad njeni roditelji pouriti da je udaju za
sina nekoga trgovca. Molila me je da ne postupam naglo, ve da saekam njenu poruku.
"Bio sam oajan. Lutao sam tako ulicama kao izgubljena dua i nabasao u onu kafanu u
kojoj su se razmjenjivale uzviene misli sa samo jednom milju - da u piu utopim tugu. Na moju
zapanjenost toga dana nisu sluili vino. Gostioniar me obavijesti da nikad ne slue vino na sabat.
Bijae mi to udno, poto je alkohol uvijek bio dio njihovog poganskog crkvenog obreda kao
simbol Isine krvi.
"Ja sam se pobunio, a on me hladnim glasom obavijesti da zabrana nema nikakve veze sa
vjerom. Bio je to prosto dan predvien za uzviene misli. Ree da slobodno poem u susjednu
kafanu. Osvrnuh se i shvatih da su i gosti kafane bili neobini. Bilo je tu preko pedeset ljudi,
uglavnom mukaraca, ali i desetak ena. Veinom su bili stari. Ja mislim da je, osim mene,
najmlaa osoba mogla imati etrdesetak godina.
"Nadmenost ovih ljudi privukla me je, i istovremeno mi odvratila panju sa mojih
sopstvenih briga. Upitah mogu li uestvovati u njihovom razgovoru, a odgovorie mi, potvrdno
klimajui glavom, uglavnom prisutne ene. Drugi me samo pogledae hladno i nezainteresovano,
kao da sam zalutali pas u oajnikoj potrazi za kojom koskom.
"Sad je to ve postalo pitanje asti. Odluio sam ostati, da probijem tu njihovu hladnou i
oblak nadmenosti to ih je kao oreol okruivao. Iz izraza lica mogao sam vidjeti da su me
doivljavali kao bandoglavog momka koji ih niemu ne moe nauiti. Vjerovatno su imali pravo,
ali to me je naljutilo i bilo mi je oajniki stalo da pokaem da grijee. Cijela ta stvar poela me
je odvlaiti od udarca koji sam tog popodneva podnio pa sam im ve zbog toga bio beskrajno
zahvalan.

173

"Zauzeo sam mjesto na podu. Tema razgovora te veeri ticala se, ini se, i moga
problema: 'Bijeg od tjeskobe.' Govornik je bio Ibn Zejd, putnik i historiar iz Valensije u
Andalusu.
"Trebao sam znati. Samo su Andaluani bili u stanju ralanjivati znaenja pojmova i
rijei koje smo mi ostali uzimali zdravo-za-gotovo. Udaljenost od Mekke njihovim je umovima
pruala slobodu na kojoj su im nai uenjaci uveliko zavidjeli.
"Sultan se sada moe mrtiti, ali ono to ja sad govorim zapravo su priznali svi nai
uenjaci. ak i na veliki Imadudin, koji ne odobrava moje navike i moj nain ivota, potvrdie
ovu dobro znanu injenicu. Tano je da smo i mi imali svojih skeptika, i da nijedan nije bio po
nalogu naega sultana pogubljen, ali nipoto ne i onoliko koliko ih je bilo u Andalusu. Moemo
drugom prilikom popriati malo o skepticizmu.
"Uz sultanovu dozvolu, ja u nastaviti tunu priu svoje mladosti. Ibn Zejd mora da je
imao oko pedesetak godina. Samo po koja sijeda dlaka vidjela mu se u kao zift crnoj bradi.
Govorio je na jezik sa andaluzijskim naglaskom i, mada mu je naglasak bio udan, glas mu je
nalikovao glasu brodskog pjevaa na Nilu, topao i dubok u isti as.
"Poeo je priznanjem da pria koju e nam prenijeti nije originalna, ve zasnovana na
Filozofiji karaktera i ponaanja, velikoga Ibn Hamze, pred kojim se mora postidjeti ak i najvei
um. Dodao je da on ima nekih primjedbi na to majstorsko djelo, ali bez njega bi sve drugo bilo
nemogue.
"Priao nam je kako je Ibn Hamza napisao da sva ljudska bia vodi jedan cilj. elja da
izbjegnu tjeskobu. To se jednako odnosi i na bogate i na siromahe, sultane i mameluke, uenjake
i nepismene, ene i evnuhe, one koji ude za ulnim i mranim zadovoljstvima, kao i askete. Svi
oni tee da se oslobode tjeskobe i briga. Malo ih koristi isti put da bi stigli do toga cilja, ali elja
da se utekne tjeskobi zajednika je svrha cijelog ljudskog roda od kako se pojavio na zemlji.
"Tu on iz svoje torbice izvadi knjigu pozlaenih korica, knjigu koja mora da je itana
mnogo puta, jer bila je sva iskrzana i izblijedjela. Ibn Jakub i Imadudin e shvatiti da nita knjizi
ne priinja vee zadovoljstvo do da ide od ruke do ruke. Ovo je bila takva jedna knjiga, Filozofija
Ibn Hamze. Obiljeio je odlomak koji e nam proitati na svom mekom arapskom.
I ja sam kasnije nabavio tu knjigu i proitao taj odlomak toliko puta da mi se, kao odlomci
nae boanske Knjige, urezao u pamenje:

174

"'Oni koji tee bogatstvu, tee mu samo da bi odagnali strah od siromatva; drugi, opet,
tee slavi da bi se oslobodili straha od prezira; neki tee ulnim zadovoljstvima da pobjegnu od
muke lienosti; neki tee znanju da se oslobode nesigurnosti neznanja; drugi uivaju da
prislukuju vijesti i tue razgovore jer time ele odagnati tugu samoe i izolacije. Ukratko, ovjek
jede, pije, eni se, gleda, igra se, ivi pod krovom, jae, ee i miruje sa jednim jedinim ciljem: da
otjera ono to su njihove suprotnosti i, openito, sve druge tjeskobe. A ipak, svaka od ovih radnji
neizbjeni je rasadnik novih tjeskoba.'
"To je sve ega se mogu danas sjetiti, mada sam, prije nekoliko godina, bio kadar
izdeklamovati cijeli taj odlomak. Na putnik iz Andalusa razradio je dodatno Ibn Hamzinu
argumentaciju a mi smo, to smo vie uli, bivali opinjeniji. Prije ovoga, ja se nisam nikad bavio
filozofijom i odmah mi postade jasno to teolozi filozofiju smatraju istim otrovom.
"Uskoro je postalo oito da nam Ibn Zejdova kritika Ibn Hamzine filozofije nikada nee
biti otkrivena iz jednostavnog razloga to je nije ni bilo. On se divio Ibn Hamzinim djelima, ali je
smatrao da je mudro da se distancira od njih, u sluaju da je kadija poslao pijuna da mu prijavi
ta se na tom skupu deava. Sutina Ibn Hamzine filozofije leala je u njegovoj vjeri da se ovjek
moe svojim vlastitim djelovanjem osloboditi svih tjeskoba. Ne treba mu nikakva pomo."
"Hereza! Bogohuljenje!" uzviknu sultan. "Gdje su Allah i njegov Poslanik u toj
filozofiji?"
"Ba tako, moj sultanu", odgovori mu Usama. "To je ono to su i teolozi pitali kada su
spaljivali Ibn Hamzine knjige ispred damija. Ali, to je bilo prije mnogo godina, prije nego to su
Franci zagadili nau duu. Nae znanje je mnogo naprednije i ja sam siguran da e nai veliki
umovi poput Imadudina u tren oka dokazati da Ibn Hamza nije bio u pravu."
Imadudin je gorio od bijesa i buljio u Usamu prepun mrnje. Ali ne progovori.
"ta je poenta te tvoje prie, Usama?" upita ga sultan. "Dokopa li se ti one kranke?"
Starac se zakikota. On je najprobranije mrve arapske filozofije stavio pred sultana, a ovaj
je jedino elio da uje priu o djevojci.
"Ne dooh do te cure, Komandante mudrih, ali me kraj toga dana, u toj kafani uzvienih
misli, iznenadi, kao to e i tebe, ako mi dozvoli da zavrim."
Sultan klimnu glavom.
"Na kraju sastanka sam ja postavio nekoliko pitanja, dijelom zato to je Andaluanin
potakao moj iskreni interes, a dijelom da pokaem prisutnima da nisam glupa neznalica kome je

175

jedino bio vano da se provodi. Bilo bi sad previe dosadno da ti pripovijedam o svom trijumfu,
jer, za razliku od Imadudina, ja rijetko biljeim svoje susrete. Ali, samo da vam kaem da su
moje opaske ostavile dubok dojam na Ibn Zejda. Sve sam ga vie zanimao i nas dvojica uskoro
preosmo u drugu kafanu gdje se sluilo pie mnogo monije od uzvienih misli. Cijelu smo no
razgovarali. Obojica smo bili u stanju umjerene opijenosti. U toj fazi, on prui ruku i zgrabi em
za onu stvar. Izraz na mom licu ga iznenadi.
"'Izgleda tjeskobno, mladi prijatelju. Zar se ne slaemo da tjeskobu treba prognati iz
naeg duha?'
"Odgovorio sam mu: ' Moja tjeskoba e se odagnati im ti skine tu svoju apu.' Nije bio
uporan, ali poe plakati.
"Iz saaljenja sam mu pokazao put od kranskog do naega kraja grada. Ostavih ga
sretno zaokupljenog u mukome bordelu, u koji su esto zalazili i drugi iz tvrave. Sjeate li se
gdje je bio, Imadudine? Moje me pamenje opet izdalo. Cijena starosti."
Jo jednom Imadudin mu ne odgovori, i jo jednom sultan se poe smijati, estitajui
Usami.
"Ja mislim da je pouka te tvoje prie kako je lako, ak i mukarcu najuzvienijeg uma,
potonuti u najnii blud. Jesam li u pravu, Usama ibn Mankide?"
Usama je bio oduevljen pohvalom, ali se suzdra da podri sultanovo gledite.
"To je zacijelo jedno mogue tumaenje, Komandante mudrih."

24
Halifino pismo i sultanov odgovor, sve posredovano Imadudinovom
diplomacijom i inteligencijom; Demilin diskurs o ljubavi

176

Sultan je sjedio na podijumu prekrienih nogu, u svojoj formalnoj slubenoj odori,

okruen najmonijim ljudima Damaska. Mene su pozvali ranije, ali on nije imao vremena sa
mnom razgovarati te sam stajao u uglu, ekajui da ceremonija pone.
Njegov glavni komornik je dvaput pljesnuo rukama a Imadudin uvede izaslanika
bagdadskih halifa, koji pade na koljena pred sultanom. Polako se pridiui, on mu predade pismo
svoga gospodara na malom srebrenom posluavniku. Sultan ga nije ni dotaknuo, ve dade znak
Imadudinu, koji se nakloni izaslaniku i prihvati kraljevsku prepisku.
"Normalno, svako takvo pismo bilo bi itano naglas pred dvorom, da se sa porukom
upozna neto ira publika. Ali Salahudin, pretpostavljam da pokae kako ga Bagdad ljuti,
odustade je od te tradicije i raspusti dvor. Samo od Imadudina i mene je zatraeno da ostanemo.
Sultan nije ba bio dobro raspoloen. Namrti se na svog dravnog sekretara.
"Pretpostavljam da ti zna ta to pismo sadri?"
Imadudin klimnu glavom.
"Nije to neko lijepo sroeno pismo, to znai da mora da je Sejfudin bolestan ili neim
drugim zauzet. Pismo je dugo i puno neprilinog laskanja i nespretnih reenica. Tebi se obraa
kao 'Mau Vjere' na etiri razliita mjesta, ali se svrha pisma krije u jednoj reenici. Komandant
vjernih eli da bude obavijeten kad namjerava obnoviti na dihad protiv nemuslimana.
Takoer, pita da li e ove godine nai vremena za had kako bi hodoastio u Mekku i poljubio
Kabu."
Sultanovo lice se smrai.
"Evo ti mog odgovora, Imadudine. Pii kako ti govorim. I ti, takoer, Ibn Jakube, tako da
odmah imamo i drugi primjerak. Ja znam da e Imadudin obloiti moje rijei medom i stoga
emo uporediti dvije verzije kada za to naem vremena. Jeste li spremni?"
Mi smo klimnuli glavom i zamoili pero u mastilo.
"Komandante vjernih. Od njegova poniznog sluge, Salahudina ibn Ejuba.
"Pita kada ja namjeravam obnoviti na rat protiv Franaka. Ja ti odgovaram: kad,
iskljuivo kad budem siguran da nema pobjegulja iz naih redova i kada ti iskoristi autoritet koji
su ti dodijelili Allah i Poslanik da upozori sve muslimane koji radi sitnog dobitka uruju sa
Francima da odustanu od tih djela to tete naem cilju. Kao to vrlo dobro zna, ja sam
pokuavao ukrotiti neke prineve ije tvrave nisu daleko od Eufrata. Svaki od njih odbija tvoj

177

autoritet i rairenih ruku ode da moli novac i podrku od naih neprijatelja. Ako ti moe pod
kontrolom drati te tetoine, eto mene ve slijedee godine u Al-Kadisiji.
"Ja sam se u toliko bitaka borio u posljednjih nekoliko godina da mi obrazi bride od
sunca. Avaj, mnogi od tih ratova bili su protiv muslimana, to je oslabilo na cilj.
"Rejnold, taj dehenemski gost, pod ijim hladnim i bezosjeajnim pogledom tolike ene i
djeca izginue i iji je teror uutkao ak i ptice, a ime mu se koristi da se zaplae neposluni
seljaci, eto, taj Rejnald je jo iv, dok onaj njegov lutak u Al-Kadisiji kojega zovu 'kralj Gij', ne
potuje uvjete primirja. Nai vojnici i sada trunu u tamnicama Karaka, to je potpuno krenje
svega to su se dvije strane dogovorile.
"Ovo kaem da bi Komandant odanih shvatio da su upravo neki od takozvanih muslimana ti koji
su me sprijeili da ispunim na cilj ove godine. Sreom po nas, i Franci su razjedinjeni. Plemeniti
Rejnold od Tripolija, koji e, nadam se, jednoga dana postati musliman, poslao mi je dragocjene
informacije. Budite uvjereni da e dihad vrlo skoro biti pokrenut, pod uvjetom da i Komandant
vjernih odigra svoju ulogu u toj vojni.
"Ja dijelim tvoju brigu to do sada nisam bio kadar otii na had. Molim Allahov oprotaj
svaki put kada klanjam. Toliko sam zauzet kao 'Ma Vjere' da jo nisam naao vremena da
poljubim Kabu. Uskoro u nadoknaditi taj propust, ali tek poto zauzmem Al-Kadisiju i zahvalim
Allahu na toj pobjedi pod Kupolom na stijeni. Molim se za tvoje zdravlje."
Sultan jedva da je i napustio odaju, kad Imadudin planu.
"Ovo pismo je bruka, Ibn Jakube. Bruka! Morae se iznova napisati od poetka do kraja.
Pismo halifi, iji autoritet je veliki, a mo slaba, od najmonijeg sultana nae zemlje mora biti
dostojanstveno kako to prilii Salahudinovom poloaju.
"Ono to si napisao bie uvreda a nee imati nikakvog uinka. Napisano je grubim
jezikom, ton mu je uvredljiv i ne uspijeva u ironiji koja bi zavela halifu a uznemirila njegove
budne savjetnike.
"Ima i jednu ozbiljnu injeninu greku. Na sultan je omaijan grofom Rejnoldom od
Tripolija. Tano je da nam je Rejnold pomagao u prolosti, ali upravo zbog toga je sad optuen za
izdajstvo i saradnju sa neprijateljima. Nai pijuni javljaju da je on sklopio mir i zakleo se na
lojalnost takozvanom kralju Jeruzalema i dao mu rije da e se boriti protiv nas. Halifa mora biti
obavijeten o toj injenici. Sultanova nada da e Rejmond prei na nau vjeru mogla bi se u

178

nekim okolnostima pokazati kao ozbiljna greka. Ako nema nita protiv, Ibn Jakube, ja u uzeti i
tvoj primjerak i do sutra pripremiti novu verziju."
Unato izriito drukijim sultanovim uputama, nisam se mogao oduprijeti logici velikog
naunika. Krotko mu predadoh svoj primjerak pisma. On odtutnja iz odaje sa trijumfalnim
osmijehom i ostavi me samog da se suoim sa gnjevom svoga gospodara. Kada se Salahudin
vratio, bio je, na moje zadovoljstvo i olakanje, u pratnji sultanije Demile za iji povratak u
Damask mi je evnuh Emded ve bio javio. Sultan mi uputi osmijeh, kao da mi eli rei da ga ne
udi to je Imadudin otiao. Ja se naklonih sultaniji, ija se put nahranila suncem. Preplanula je a
bore brige, koje su joj onomad obiljeavale elo, nestale su.
"Dobro dola kui, princezo. Tvrava je bila tamna bez tvoga svjetla."
Ona se nasmijala i ja sam smjesta znao da se oporavila od bola Halimine izdaje. Bio je to
njen stari smijeh, od kojih su joj se ramena tresla.
"Kompliment od tebe, dobri prijatelju Ibn Jakube, jednako je rijedak kao kamila sa
mirisnom zadnjicom. I ja sam sretna to sam se vratila. udesno je, zar ne, kako udaljenost od
boli moe nae najdublje rane izlijeiti bolje no ita drugo?"
Sultan je oito bio zadovoljan zbog njenog povratka, mada me iznenadi to je tako
otvorena u njegovom prisustvu. Kao da mi je itao misli.
"Demila i ja smo sad dobri prijatelji, pisaru. Nemamo tajni jedno pred drugim. Da li ti
zna ta je ova ena itala u oevoj palai?"
Skrueno odmahnuh glavom.
"Bogohulna djela. Prokletu filozofiju. Skepticizam."
Demila se nasmijeila.
"Ovaj put ne grijei. Gutala sam prosto spise Al-Farabija. On je osnaio moju instinktivnu
vjeru da je ljudski razum superioran nad svim religijama, ukljuujui i nau. Njegova djela su
ubjedljivija od radova Ibn Hamze."
Sultan krenu a meni dade znak da ostanem.
"Pripremam naredbe za posljednju bitku ovoga dihada, Ibn Jakube, kako bi pokazao da
je naa vjera bolja od franake. Dobrodoao si da ostane sasluati Demilinu priu, ali
zabranjeno ti je da pusti da te u njih ubijedi. Odoe inae glave sa ramena."
"Ja sam samo pripovjedaica, o veliki sultanu."
Demila pripali lulu haia i nasmijei se na moj iznenaeni izraz.

179

"Sebi dozvoljavam ovu slabost jednom sedmino.Puila sam i vie kada sam stigla u
oevu palau, jer mi je pomagalo da umrtvim bol. Oputa me, ali mi uspori mozak, popuim li
vie od jedne sedmino. Ne da mi misliti i usredsrediti se na knjigu."
"Dobro je uti sultaniju kako se ponovo smije kao u starim danima. Nadam se da si
potpuno oporavljena i da ona rana sad pripada prolosti."
Bila je dirnuta mojom brigom.
"Hvala ti, moj prijatelju. Mislila sam na tebe esto, dok sam bila odsutna. Jednom sam
ak imala i zamiljeni razgovor s tobom. Veoma umirujui. udno je kako naa najdublja i
najtananija osjeanja mogu biti tako prolazna. U arapskoj i perzijskoj literaturi, ako se pravoj
ljubavi promijeni tok, onda ona silom otputuje dolinom ludila. Ljubavnik lien onog kojeg voli
gubi razum. To je ista glupost. Ljudi vole. Njihova ljubav biva odbijena. Oni pate. Da li zna i
jedan sluaj da je neko stvarno izgubio razum? Je li se to ikada dogodilo ili je to tek pjesnika
fantazija?"
Ja sam dugo razmiljao prije nego to mi je na um pade odgovor dostojan njenog pitanja.
"Ljubav je muzika koju prvo uje naa dua, a onda se polako prenese na srce. Ja znam
sluajeve gdje lieni ljubavnik zapada u dubok mrak i cijeli mu se ivot promijeni. Trpi mune
glavobolje koje nikada ne prestaju a um mu je umrtvljen od osjeaja gubitka. Takva osoba bijae
adi, rahmet mu dui."
Ona me prekinu.
"ao mi je to je umro, Ibn Jakube, ali postoji granica. Ti govori o ljubavi kao poeziji
due, a istovremeno govori o adiju, grubom, neotesanom, planinskom jarcu. Da li se to ti runo
ali? Da li mi se to ruga?"
Ja sam joj tada ispriao o tragediji koja je pogodila adija, kad se jedina ena koju je
ikada volio ubila i o cijeni koju je morao platiti za svoju okrutnu greku. Pria je nju zapanjila.
"udno je to kako neku osobu via svaki dan a ne zna nita o njoj. Drago mi je da si mi
to rekao, Ibn Jakube. Tako, dakle, stari jarac je imao srce, ali se svakako slae da trajni gubitak
ljubavi nije uzrokovao kod njega ludilo. Jedna od njegovih najveih vrlina bila je njegova
sposobnost da se odmakne i od dogaaja i od pojedinaca i da sa ravnodunou gleda i jedne i
druge. Znak totalno zdrave osobe."
"Ludilo moe imati razliite oblike, sultanijo. Nai pjesnici oslikavaju oajnog ljubavnika
kao dugokosog mladia, ija kosa prerano osijedi i koji luta pustinjom priajui sam sa sobom,

180

sjedi kraj potoka, zagledan netremice u vodu u kojoj vidi samo sliku izgubljene ljubavi. U
stvarnosti, kao to zna bolje od mene, ludilo moe navesti na okrutnu osvetu. Ti krije svoja
osjeanja tako to nosi krinku uljudnosti. Razgovara sa prijateljima kao da se nita nije desilo.
A opet, u tebi krv vrije od bijesa, gnjeva i ljubomore, i ti eli unititi one koji su uzrok tvoga
bola, spaliti ih na otvorenoj vatri. To moe uiniti samo u svojoj mati, i to olakava muku i
polagano poinje prikupljati snagu."
Ona me pogleda i onaj stari tuni pogled se ponovo pojavi.
"Koliko puta si ti spalio Ibn Majmona, prijatelju?"
I ona je, znai, znala za priu.
"Nisam govorio o sebi, sultanijo. Dau ti drugi primjer. Sluaj naeg mladog pjesnika Ibn
Umara, koji ima samo devetnaest godina a daruje nam takve stihove koji i odrasle ljude nagone
na pla. Cijeli Damask ga slavi. ae vina se ispijaju u njegovu ast po kafanama. Mladii svojim
draganama govore Ibn Umarovim jezikom..."
"Ja znam sve o tom momku", ree ona nestrpljivo. "ta mu se dogodi?"
"Dok ste vi bili odsutni, on se zaljubio u udatu enu nekoliko godina stariju od sebe. Ona
ga je ohrabrivala i doe do neizbjene tragedije. Postali su ljubavnici. Njen mu je saznao za to i
nju otrovao. Jednostavno rjeenje za jednostavan problem. Ibn Umar i njegov krug prijatelja,
meutim, nisu dozvolili da taj sluaj miruje u mezaru. Jednog dana su, opijajui se, smislili
osvetu. Mu, estit ovjek u svakom pogledu, bijae napadnut i nasmrt prebijen na ulici. Kadija je
uhapsio Ibn Umara, koji je sve priznao.
"Grad je bio podijeljen. Oni ispod etrdeset godina eljeli su da se pjesnik oslobodi. Ostali
su traili njegovo pogubljenje. Ibn Umar je bio ravnoduan prema svojoj sudbini. Nastavio je
pisati sve dok se sultan nije umijeao."
"Oh, da, presuda Salahudinova", ree ona smijui se. "Priaj mi o tome."
"Ibn Umar je bio pozvan da se pridrui sultanovom sinu u vojsci koja se okupljala blizu
Galileje."
"Tipino", promrmljala je ona. "Sultan je izgubio interes za poeziju. Prije dvadeset godina
on je znao izrecitovati cijele pjesme i to sa istinskom strau. Slati pjesnike u rat isto je kao da
pee slavuja. Sve u uiniti da se momak vrati."

181

25
Sanjam adija; sultan planira svoj rat

"U planinama, pastiri su imali obiaj sisati kravlju vaginu dok su je muzli. Tvrdili su da
tako krava daje vie mlijeka a i da je sonije. Kao djeaci, mi smo ih imali obiaj gledati pa bi se
i sami uzbudili. Koji te dio tvoje ene najvie uzbuuje, Ibn Jakube? Dojke ili zadnjica?"
To je bilo tipino za adija. esto je postavljao takva pitanja, a da nije ni oekivao
odgovor. Ovaj put se on nasmija. Glasnim, sirovim smijehom.
To sam ga ja sanjao. Jedini razlog to pamtim ovaj nebitni san jeste da ga je surovo
prekinulo zagluujue i uporno kucanje na naoj kapiji. Rahela je spavala a moj nagli skok iz

182

kreveta uznemiri je pa se promekolji. Otvorio sam prozor. Jo nije ni svanulo, mada je tanka
crvena crta najavljivala svitanje. Navukao sam dubu i pohitao u dvorite da otvorim kapiju.
Doekao me poznati osmijeh evnuha Emdeda. Njegov osmijeh, koji mi je tako esto
smetao, sad me je na neki nain umirio.
"Sultan eli da prije zore bude u dvorani za vijeanje. Hoe da zajedno poemo?"
"Ne!" odgovorih mu, glasom grubljim no to sam namjeravao, zbog ega odmah zaalih.
"Oprosti mi, Emdede. Tek sam se probudio i treba mi nekoliko minuta da doem sebi i
pripremim se za sultana. Eto mene odmah."
On se nasmijeio i ode svojim putem. Bilo je udno kako se rijetko ljutio. Tokom mojih
prvih nekoliko mjeseci u Damasku, bio sam grub prema njemu iz nijednog drugog razloga do to
mi se nije svialo njegovo lice. Pa ipak, adi ga je volio a Demila mu je potpuno vjerovala. To
je, zapravo, i promijenilo moj odnos prema njemu.
Rahela je bila potpuno budna kada sam se vratio u spavau sobu. Sjedila je na krevetu i
pila vodu. Njena nagost me je uzbudila i, gledajui njene grudi kako se njiu, nasmijah se.
Ispriah joj svoj san. Vidjela je pohotu u mojim oima i, smaknuvi araf koji joj je pokrivao
ostatak tijela, nasmijei se i prui mi ruke, nudei mi zagrljaj, a moda i neto vie.
"Sultan me eka", poeo sam izvinjavajui se, ali me ona prekinu.
"To vidim i sama", odgovori i skoi iz kreveta i stavi mi ruku meu noge. "Sultan se
pridigao i spreman je uzjahati i krenut' u boj."
itaoe, ja joj se predadoh.
Trao sam najvei dio puta do tvrave. Grad je jo spavao, mada su se mujezini spremali
da pozovu muslimane na molitvu. Tu i tamo, pas bi zalajao na mene iz avlija pored kojim sam
prolazio, urei sultanu.
"Kasni danas, Ibn Jakube", ree sultan, ali bez imalo nezadovoljstva. "Zagrljaj tvoje ene
te zadrao?"
Naklonih mu se uz utljivo izvinjenje. On to prihvati sa osmijehom i pokaza mi rukom da
eli da sjednem kraj njega.
Oi su mi bile na sultanu i iznenadi me to sam, kad sam se osvrnuo oko sebe, vidio ko je
tu. Ovo nije bio obian skup. Osim kadije Al-Fadila i Imadudina, svi emiri koji su komandovali
raznim dijelovima sultanove armije bili su tu. Ne, ne svi. Takiudin i Keukburi bijahu odsutni.

183

Sultan ih je spomenuo kao svoje "dvije ruke" bez kojih je bespomoan. Bijae to nain da javno
pokae da je njima dvojici potpuno vjerovao.
to se tie Takiudina, to nije bilo iznenaenje. Bio je Salahudinov najdrai brati i on se
prema njemu odnosio isto kao to se njegov amida irkuh odnosio prema njemu. Zapravo je
Takiudinovo prisustvo sultana navodilo da iskazuje onaj nagonski oprez to ga je naslijedio od
svog oca Ejuba. Jednom mi je priao kako su se Ejub i irkuh u kriznim trenucima natjecali za
njegovu ljubav i da bi istim sluajem pobjeivao jedan ili drugi. Takiudin ga je podsjeao na
vlastitu mladost, jer je on na neki nain elio da ga naslijedi taj brati, a ne sin Al-Afdel. To je i
povjerio, dodue ne meni, nego starom adiju, koji mi je to odmah prenio. I oko toga se zduno
sloio sa Salahudinom.
Emir Keukburi je bio sasvim druga pria. Bilo je vrijeme, prije tri ili etiri godine, kada je
Salahudin izazvao golemu nevjericu nalogom da se on uhapsi. To je bilo vrijeme kad je
uvrivao svoje carstvo kako bi ga pripremio za dan koji je evo sada stigao. Sultanu su trebala
tri dana, uz pomo Keukburija i njegovih ljudi, da prebaci trupe preko Eufrata. Onda je krenuo na
Haran. Tamo je odigrao partiju ogana sa svojim domainom. Kada je igra bila zavrena,
sultanovi tjelohranitelji su uhapsili emira Keukburija. Golubovi prenesoe tu vijest u Kairo i
Damask.
Kadija Al-Fadil je bio u jednom svom obilasku Kaira. Bijae zapanjen tom vijeu i
odmah napisa otru, snanu i dirljivu molbu Salahudinu. Dao mi je primjerak tog pisma za
knjigu. Pismo ovako glasi:
Najmilosniji i najvelikoduniji sultanu:
Imadudinovo pismo me obavjetava da si bijesan na Keukburija i da si ga dao uhapsiti.
Pamtim vie no dobro egu i prainu Harana koja je na sve nas utjecala i ne sumnjam da e tvoja
ljubaznost i velikodunost ipak prevladati nad tvojim gnjevom. Ja znam da je Imadudin na tvojoj
strani, ali ako ti osjea da i moje prisustvo moe biti od koristi ili poeljno, odbaciu svoju
nesklonost prema Haranu. Doi u i na mazgi ako treba, izdrau odvratnu vruinu bez atora i
biu uz tebe vrlo skoro. Uznemiren sam i blago zbunjen onim to ujem. Ja mislim da je sultan
pogrijeio u prosudbi.
Emir Keukburi te potuje kao oca. On ti je uvijek bio odan a dokazao se i time to je
ubijedio svoga brata da te podri protiv gospodara Mosula. Bio je primjer svima koji su eljeli
sluiti tvome cilju. Bliskost koju si mu pokazao, nesumnjivo, mu je udarila u glavu. On ti je k'o

184

psi koji, ako ga gospodar preesto pomiluje, ponekada zna i ugristi. A opet, taj ugriz iskazuje
samo pretjerana osjeanja a ne ljutnju. Ja bih bio spreman ponuditi svoju glavu da je pogubi ako
Keukburi ikad izda tvoje interese. On je mlad, ambiciozan i eli da se dokae borei se uz tebe.
Imadudin mi pie da se ti sveti zato to je Keukburi obeao poloiti pedeset hiljada
dinara u riznicu onog dana kada stigne u Haran, i da nije odrao zavjet, tvrdei da je to izjavio
njegov zastupnik koji ga nije nikada upitao za miljenje. Poto je to novac za dihad, znam koliko
te je to naljutilo, ali tvoja velikodunost je izvor svekolike bistre vode to tee naim zemljama.
Oprosti mu i ja te uvjeravam da e on iz toga nauiti lekciju.
Tvoj ponizni sluga
Al-Fadil.
Keukburiju je bilo oproteno i on nikada vie nije ponovo uvrijedio sultana. Ali, uzrok
ljutnji ne bijae tek nesporazum oko pedeset hiljada dinara. Sultan mi je objasnio da je stvar bila
daleko ozbiljnija. Keukburi je bio posrednik izmeu svoga brata, emira od Irbila, i sultana.
Zauzvrat za tu odanost isposlovao je dodatne zemlje za svoga brata. I kad je sultan ovladao
cijelim tim regionom, Keukburi mu je predloio da se zemlje, prethodno dodijeljene njegovom
bratu, sad daju njemu. Prijedlog je razbjesnio Salahudina, za koga je odanost porodici bila kljuni
test neijeg karaktera. Prezrivo je odbacio taj prijedlog i poeo je sumnjati je li Keukburi i njemu
uope odan.
To Imadudin nije prenio Al-Fadilu iz jednostavnog razloga to je veliki uenjak bio
opinjen emirom od Harana. On je bio, ako emo pravo govoriti, izuzetno pristao ovjek, mada
nesklon zadovoljstvima do kojih je na vrli bibliofil veoma drao.
Prolo je nekoliko mjeseci, Keukburiju je bilo oproteno. On nikada poslije nije izdao
Salahudina. Nauio je, kao to je tako mudro predvidio Al-Fadil, da ima nekih stvari u ivotu
koje su sultanu dragocjenije od svih blaga Kine i Indije. To je bio zavjet kako prijatelju tako i
neprijatelju. Oko toga nikada nije moglo biti zbora, a kamoli da ga se ubijedi da togod drukije
uini.
Keukburi je ponovo osvojio sultanovo povjerenje i sad, dok smo na ovome skupu, on i
Takiudin su ve u dolini Galileje, strpljivo iekujui dolazak Salahudinov. Samo tad e oni moi
ostvariti sve svoje planove.

185

Ja sam shvatio da sam bio pozvan da po prvi put pratim ratno vijeanje. Sultan je, oito,
ve bio govorio neko vrijeme. Zastade kad sam im se pridruio pa nastavi da ih ubjeuje,
koristei se lukavstvom i laskanjem.
"Nae elje stvarnost uvijek izda i razoara. To je, kao to e vam dobri Imadudin rei,
ivotna injenica. Malo je nas koji moemo rei da se ostvarilo sve to smo eljeli. Moji
neprijatelji - nije ih malo govore naem halifi: 'Salahudin vie voli nas napadati dok zaboravlja
na nemuslimane'. Kau da me jedino zanima kako da uvrstim vlastitu porodicu na vlasti i
nagomilam bogatstvo. Ono za to me optuuju je ono to upravo oni ine. Mnogo je lake,
pretpostavljam, mene opteretiti vlastitom krivnjom. A ipak, prije kraja ove godine, ti jezici e biti
zauvijek uutkani.
"Ja znam da neki od vas niste voljni napasti Franke u ovome trenutku. Moda imate pravo
to strahujete, ali oni koji oklijevaju predugo, koji idu samo do pola puta, obino zavre kopajui
vlastiti mezar.
"Biu otvoren. Mi nemamo vremena. Allah samo zna koliko je meni ostalo vremena na
ovome svijetu. Dok vas gledam, vidim ljude koji su se borili u toliko bitaka da su prerano
ostarjeli. Vidim sijede dlake u vaim bradama. Nikom od nas nije ostalo previe vremena.
"Nai mi pijuni javljaju da Franci imaju izmeu dvanaest i petnaest hiljada vitezova i
dvadeset hiljada vojnika, pjeadije za odbranu kraljevstva Jeruzalema. Mi moramo pripremiti
armiju koja e im slomiti kimu. Armiju muslimana koja e osvojiti zidove Al-Kadisije i
osigurati da se poznati i umirujui uzvik 'Allah je velik' jo jednom uje u tom velikom gradu.
"Ovaj put moramo zasjei tako duboko da oni odu iz naih krajeva da se nikad ne vrate.
Naa je armija jedina koja to moe postii. Ne zato to nam je Allah dao vie mozga ili vie
snage, ve zato to samo mi teimo tom cilju. Odluni smo da osnaimo one koji se bore pod
naom zastavom. Uskoro emo mi zasvagda obrisati mrlju naeg poraza sa ruku tih barbara. Ja
nisam sklon hvalisanju, jer to je za muslimane slabost. Ipak gorim od samopouzdanja.
"Nai vojnici iz Misira i ama i sami bi mogli poraziti neprijatelja, ali sada svi hoe da
uestvuju i budu na naoj strani. Emiri Mosula, Sindara, Irbile i Harana ele biti u naoj armiji.
Kurdi sa planina, s one strane Tigrisa, obeavaju nam velik broj ratnika. U prolosti, oni su esto
bili protiv uspjeha moga oca i moga amide irkuha. Sada su se zarekli da e se pridruiti u borbi
za Al-Kadisiju, spremni i poginuti u tom pokuaju. Njihov glasnik je stigao juer i rekao mi da e

186

se oni boriti samo na naoj strani, ako im se dozvoli da budu prvi koji e zauzeti grad. udno,
nije li, Imadudine, kako miris uspjeha daleko i brzo putuje?"
Veliki naunik, ije oi bijahu zatvorene najveim dijelom sultanovog govora, oito nije
spavao.
"Nije samo miris pobjede u njihovim nozdrvama to to nam ih alje, o Komandante
pobjednika. Oni osjeaju u svojim kostima da se sad gradi naa povijest. ele rei svojoj djeci i
unucima da su se i oni borili sa Salahudinom onog dana koji e uskoro osvanuti."
Salahudin, obino gluh na otvoreno laskanje, nije bio nezadovoljan Imadudinovom
opaskom.
"Sutra odlazim iz Damaska da se pridruim armiji koja se okuplja za na posljednji veliki
pothvat. Svi emo krenuti u razliito vrijeme i poi razliitim putem za sluaj da nam Franci
pripreme prepad. Ako se togod desi meni, prije ili tokom bitke, ne elim da gubite vrijeme na
aljenje. Zavrite posao koji vam je Allah zadao i nikada ne dopustite da neprijatelj misli da vas
smrt jedne osobe moe skrenuti s puta. Idite sad i nek vam Allah da snagu koja vam je potrebna
za pobjedu. Samo je jedan Allah i Muhamed je Njegov Poslanik."
Emiri su se razili, ali ne prije nego to je svaki od njih istupio da zagrli sultana i poljubi
ga u obraze. Kada je taj ritual bio gotov, sultan se okrenu kadiji Al-Fadilu, Imadudinu i meni.
"Ja elim da sva trojica budete kraj mene. Imadudin da zavri pisma koja zahtijevaju
potpunu predanost, Al-Fadil da osigura da ne grijeim prema emirima, a Ibn Jakub da to sve stavi
na papir. to god da je Allah za nas odluio, bilo pobjedu ili poraz, naa djeca i njihova djeca ne
smiju nikad zaboraviti ta smo mi rtvovali za njihovu budunost."
Ovo je bila prva prilika u kojoj je sultan spomenuo mene u istom dahu sa Al-Fadilom i
Imadudinom. Napisati da sam bio polaskan bilo bi malo. On je priznao moju vrijednost, a to
samo bilo je dovoljno da se osjeam kao na nebesima. Nisam mogao doekati da odjurim kui i
ispriam to Raheli, ali moj korak uspori kada shvatih da e ovo biti jo jedan dugi rastanak.
Prije no to sam krenuo iz tvrave, evnuh Emded se pojavi predamnom. Ja se pobunih a
on se samo nasmija.
"Ovaj put poziv je od sultanije Demile. Trai tvoje prisustvo. Poi sa mnom, molim te."
Nisam nikada zaalio zbog razgovora sa Demilom, koji je obino doprinosio mome
poznavanju svijeta i razumijevanju ljudskih osjeanja. Ali danas sam, zbog ovog malog trijumfa,
elio svoju radost podijeliti sa Rahelom. Ublailo bi to tugu rastanka, ali ja nisam bio nita do

187

obian pisar ipak sam posluao naredbu. Poput vjernoga psa, ja sam slijedio evnuha Emdeda do
posebne odaje gdje je sultanija primala muke posjetioce. Lice joj je blistalo od zadovoljstva i
nasmijeila se kad sam uao. Taj osmijeh mi razgali srce te se osjetih krivim to sam ak i poelio
da izbjegnem susret s njom. Ovo je bio tek drugi na susret od njenog povratka iz junih krajeva,
koje me uvrsti u uvjerenju da se ona potpuno oporavila.
"Dobrodoao, Ibn Jakube. estitam ti. Reeno mi je da e biti jedan od trojice mudraca
koji e pratiti sultana i pratiti majku svih bitaka. A ja u biti jedina ena, bila mudra ili ne."
Ona zapazi moj izraz i nasmija se.
"On se opirao i opirao, ali ja sam pobijedila. Imam dozvolu tvoga sultana. Imau svoj
ator i specijalne strae evnuha pod vodstvom Emdeda te nekoliko dobro obuenih mameluka.
"Keukburi to ne smije znati dok ne stignemo. Ti zna da je on oenjen mojom mlaom
sestrom. A ona, da zna, pomjerila bi i zvijezde da se samnom nae u atoru. Ali, Salahudin mi je
zabranio da bilo kome osim tebi kaem, jer emo, kad ne bude zauzet pisanjem, jedno drugom
praviti drutvo. Imam ti puno toga rei, ali moemo razgovarati i tokom putovanja. Sutra
polazimo, a ve je podne. Mora nai vremena za svoju enu i ker."
Ja joj zahvalih i krenuh, kada ona opet progovori. Imala je jo neto da mi kae. Sjedoh na
iljte kraj njenih nogu.
"Sino sam vidjela Halimu. Veerale smo zajedno. Dobila je dozvolu da odvede sina u
Kairo, gdje e doekati sultanov uspjeh. Bila sam iznenaena kada mi je poslala poruku traei
susret, ali to nije poremetilo moj mir. ta ono bi to si mi jednom rekao da je tvoj stari prijatelj
Ibn Majmon napisao o osjeanjima?"
uvi Ibn Majmonovo ime malo me zbuni, ali i ja ostadoh smiren.
"Ja mislim da je on napisao da osjeanja utjeu na tijelo i izazivaju znatne promjene naeg
zdravlja. Ako se osjeanja koja uzrokuju nezadovoljstvo i poremeaje ne smire, razbolijevamo se
i mi nismo u miru sa sobom i sa svojim blinjima."
Ona se ponovo nasmija.
"Tvoj Ibn Majmon je doista veliki filozof. On prodire u najvee dubine naeg srca i nae
due. Moe li mu rei da je bio u pravu. Ja se ponovo osjeam dobro. Osjeanja koja su muila
duu zauvijek su minula.
"Kad sam srela Halimu nisam bila sigurna kako u se ponaati. Nisam znala ta da
oekujem od nje i od sebe. A to je bio, zapravo, susret stranaca. Ostavila me je hladnom, Ibn

188

Jakube. Izvinjavala se nadugo i nairoko zbog toga to me je opanjkavala kod sluga i prijatelja, i
do posljednjeg stvora u haremu. eljela je da opet budemo prijateljice i, sa saaljivim osmijehom,
pokuala da mi dopre do srca rijeima da su je ejtani napokon ostavili na miru i da je opet ona
stara.
"Ja nisam imala elje da budem okrutna ili da joj pokazujem ravnodunost, pa sam se
nasmijala i rekla joj da je razumijem, ali da se izgubljeno ne moe oivjeti. Izgledala je tuno i
oi joj zasuzie, ali u mom tvrdom srcu nije bilo osjeaja. Mjesto koje je ona nekada ispunjavala
u mom ivotu zauzele su druge stvari, ukljuujui tu i rad velikog Al-Farabija. Poeljeh joj svako
dobro i izrazih nadu da e u Kairu nai dobre prijateljice i svoga sina odgojiti da bude estito i
obrazovano eljade. S tim rijeima se od nje rastadoh. Misli li da sam bila pregruba, Ibn Jakube?
Nemoj nita kriti. Govori otvoreno."
Razmislio sam naas i rekao joj istinu.
"Teko mi je jer sam vas obje poznavao na vrhuncu vae sree. Vidio sam kakva si bila s
njom i ona s tobom. Ja sam vam objema zavidio. Ali onda, kada joj je um obolio, ona nije samo
tebe odbacila. I ja sam bio odbaen, poto sam je podsjeao na ejtansku prolost. Na tvome
mjestu uradio bih isto, o sultanijo, ali ja nisam i nikada neu biti na tvom mjestu. Da me zamoli,
ponovno bi se s njom sprijateljio. Trebaju joj prijatelji."
"Ti si dobar ovjek, pisaru. A sad idi svojoj eni i oprosti se s njom. Kreemo u zoru. "
Nisam razmiljao o Halimi i Demili dok sam se iz tvrave vraao kui. Jer, u mislima se
nisam mogao osloboditi Ibn Majmona. Demilina opaska me nije u tom asu pogodila, ali sad je
otvorila stare rane. Moj gorki bijes nije vie bio usmjeren na Rahelu, ve na njenog ostarjelog
zavodnika. Da ga vidim na ulici, uzeo bih kamen i razbio mu glavu. Nasilnost te misli uveliko me
uzrujala, ali me i smirila kako sam stigao u nau avliju.
Rahela me doeka sa novostima. Naa ker se zaruila za sina naega kantora u sinagogi.
Oca sam mu znao dobro; inteligentan i naitan ovjek. A to se tie sina, Rahela me obavijesti da
je on knjigovezac po zanatu.
"ita li on to to uvezuje?"
"Pitaj svoju ker!"
Jedan pogled na Merjemino lice bio je dovoljan da mi kae sve to sam trebao znati. Moje
dijete je oito bilo zadovoljno majinim izborom. Pitanje je postalo suvino. Bio je to udan
osjeaj. Uskoro e ova djevojka oko koje smo izgradili vlastite ivote napustiti nau kuu i otii u

189

kuu drugog ovjeka. Kako e to utjecati na odnos izmeu Rahele i mene? Hoemo li bezbolno
zajedno ostarjeti ili emo se jedno od drugog udaljiti? Nisam mogao previe razmiljati, jer su
zahtijevale da poem upoznati momka. Jo im nisam rekao moje novosti, ali je s obzirom na moj
odlazak bilo neophodno da upoznam momka koji e mi uzeti ker. Jedva sprijeih Rahelu da
poe sa mnom.
Kantor me zagrli kada uoh u sinagogu. Odveo me svojoj kui, gdje nam njegova ker
poslui aj. Mati je umrla prije nekoliko godina pa se najstarija kerka starala o domainstvu.
Vijest o mom dolasku mora da se brzo proirila. Jedva da smo popili aj, kada momak uleti u
kuu i stade ukoeno pred mene. Ja ustadoh i zagrlih ga. Na licu mu je bila ispisana dobrota.
Instinkt mi je rekao da je dobar momak, ali mi je ipak adijevo upozorenje odjekivalo u uhu. "to
izgledaju bolji, to su okrutniji..." Ali starac je govorio o Francima, a ovo je bio sin moga
prijatelja.
Kasnije kod kue dadoh saglasnost za ovaj brak. Kad je uzbuenje, napokon, uminulo,
rekoh Raheli da sutradan odlazim na izriitu sultanovu naredbu. Ona je dobro primila tu vijest. I
mati i kerka me zagrlie kad im rekoh da svadba mora da se obavi to je mogue prije i da ne
treba da ekaju na moj povratak.
Te noi, u postelji, Rahela mi apnu.
"Moe li zamisliti unuka, muu moj? Ja ti nikada nisam mogla podariti sina, ali naa
Merjema hoe, i to uskoro, sigurna sam."
Sa zamiljenim unucima na putu, ja shvatih zato vijest o mom odlasku u rat, u kojem
mogu biti i ubijen, nije izazvala veu tugu. Shvatio sam, mada bi bila la ako bih rekao da nisam
bio pomalo povrijeen.

190

JERUZALEM

191

26
Sultan postavlja tabor i vojnici se skupljaju
iz svih dijelova njegovoga carstva

Samo putovanje bilo je bez nekih uzbuenja. Trebalo nam je dva dana da stignemo do
Hatare, to nije nita u poreenju sa agonijom koju sam pretrpio svojevremeno na putu od Kaira
do Damaska. Bilo je, meutim, nesnosno vrue. Kada smo za sobom ostavili zelena polja i rijeke
oko Damaska, drvee je postajalo sve rjee. Moje raspoloenje je bivalo sve gore. Ono to
ovjeka u pustinji uznemirava jeste to to se ne uje pjev ptica u zoru. Jutro doe naglo, i prije
nego to se ovjek i probudi kako treba i poteno se protegne, sunce ve pone pei.
Sultan je objavio da treba da se utaborimo u Hataru, gradiu okruenom prostranom
dolinom. Ovdje se mogu bojnici uvjebavati uz blagosloveno neograniene koliine vode - to je
uvijek kljuno pitanje, mada stotinu puta vanije u ratnim vremenima. Slijedeih dvadeset i pet
dana pripremali smo se za bitke koje su nas oekivale.
Vojnici, strijelci i maevalci poeli su se okupljati iz svih krajeva carstva. Polako, na se
tabor sve vie poveavao, dok cijeli grad ne postade zaguen cijelim gradom atora podignutih u
njegovoj blizini. Stotina kuhara sa jo tri stotine pomonika pripremali su hranu za vojsku. Sultan
je zahtijevao da svi jedemo isto. On je svojim emirima i tajnicima objasnio da je to pravilo koje

192

podsjea na prve dane nae vjere. Trebalo je pokazati - i prijatelju i neprijatelju - da su u dihadu
svi jednaki u oima Allahovim.
Na veliku radost emira, Imadudin je teko krio nezadovoljstvo. Gunao je sebi u bradu
kako su ti prvi dani davno proli i da je sada vano pokazati Francima bogatstvo i raznovrsnost
kuhinje Damaska. Sultanovo mrtenje okona tu raspravu. Imadudinov ukus je bio veoma
poseban i mogli su mu udovoljiti samo kuhari na dva mjesta u Damasku. Za veinu drugih tabor
je bio dobro opskrbljen. Svaki od stotinjak kuhara imao je trideset lonaca pod svojom komandom
a u jedan je lonac moglo stati osam ovijih glava. Uz to su iskopane rupe, obloene glinom da
poslue kao zahod. Sultan je znao da su stomak i higijena vojnika bitne za moral.
Taborska rutina bijae uspostavljana ve prvoga dana i novopridoli su se s njom
upoznavali od momenta dolaska. Trube i bubnjevi, uz glas mujezina, budili su u zoru cijeli tabor.
To je bio jedini poziv na zajedniku molitvu, osim za krane i jevreje koji su bili osloboeni,
mada su i oni morali ustajati u isto vrijeme. Na to bi uslijedio dobar doruak, ija je funkcija bila
da vojniku da snage sve do veernjeg obroka. Iza toga bi uslijedio kratki predah koji se koristio
uglavnom za veliku nudu. Redovi i redovi mukaraca odlazili su izvan tabora da isprazne crijeva
u jarke iskopane u tu svrhu i svaki drugi dan pokrivane pijeskom kako bi se smanjio smrad.
Potom su bubnjevi pozivali ljude u briljivo organizirane skupine za vjebe u maevanju,
streljatvu i jahanju. Pjeadija je morala trati svaki dan po dva sata.
Nijedan dan nije proao bez nekog uzbuenja. Tako stigoe i halifini barjaci i sultan ih
prihvati uz ope odobravanje i uzvike "Allah je velik". To nije sprijeilo Al-Fadila da doapne
Imadudinu, dovoljno glasno da i ja ujem:
"Ipak je poslao i abasidsku zastavu, ali e se razboljeti od straha ako na sultan uzme AlKadisiju. Jer to e Salahudina uiniti najmonijim vladarom islama."
"Da", nasmija se veliki pisac, "a njegovi mu astrolozi govore da se pripazi onog koji se
prvi pomoli u Kupoli na stijeni, jer taj e doi u Bagdad i biti doekan kao pravi halifa."
To da je halifa bio ljubomoran na naega sultana teko da je bila tajna. Svaki trgovac koji
je putovao iz Bagdada u Damask stizao je pun dvorskih glasina, od kojih je veina bila
pretjerana, ali su neke potvrivali i drugi izvori, pogotovo Imadudinovih pijuna, koji su mu
redovno slali izvjetaje iz prvoga grada islama. Ono to iznenauje je prezir sa kojim su dvojica
ljudi najbliih sultanu gledali na halifu.

193

Jedva smo nedjelju dana bili u Hatari a ve smo je doivljavali kao svoj dom. Razlog se
nije krio u udobnosti tabora, ve u opem osjeanju solidarnosti koje je ispunjavalo atmosferu.
ak je i kadija Al-Fadil priznao da nikada nije iskusio nita slino u prethodnim bitkama. Vojnici
su razgovarali sa emirima kao da su im ravni a da pritom nisu ugroavali vojnu disciplinu. Emiri
su, opet, po jasnim sultanovim naredbama, pazili da redovno veeraju sa svojim vojnicima,
umaui hljeb u istu posudu i kidajui meso sa iste kosti.
U tom smo duhu jednog jutra i kurdske zastave ugledali u daljini. Glasnik je pourio da
obavijesti sultana, koji je izjahao sa Takiudinom i Keukburijem. Ja sam na svom sirotom konju
pokuavao da ih sustignem. Tri ovjeka su raspravljala o tome da li bi se njihova tradicionalna
taktika napada i povlaenja, koja uveliko potjee od partijanaca, i koja je bila idealna za male
jedinice visoko obuenih i vjetih jahaa, mogla primijeniti na tako veliku armiju koja se
skupljala u Hatari.
U tom kljunom trenutku, glasnik najavi dolazak kurdskih ratnika. Tri generala prasnue
u smijeh, jer je nediscipliniranost Kurda bila nadaleko poznata. irkuh je bio jedini voa koji je
uspio ukrotiti njihove divlje instinkte. Veina ih se sve dosad odbijala boriti pod Salahudinovom
komandom. Tvrdili su da on nema hrabrost svoga amide ni lukavstvo svoga oca. Zato sultan s
veseljem primi njihov dolazak i mi brzo odjahasmo u tabor.
Kurdi su stigli i pozdravili sultana na svom jeziku. Njihove voe izioe iz stroja i
poljubie svom estinom Salahudina u oba obraza. On mi se okrenu sa suzom u oku. Prioh mu
blie a on mi apnu .
"Kamo sree da je adi ovdje da ovo vidi. Mnogi ga meu njima dobro pamte."
Te noi rakija od provrelih kajsija prevlada u kampu. ak je i sultan vien kako otpija
gutljaj iz boce pokrivene koom sjajne od prevelike upotrebe. Kurdi onda zapjevae. Bila je to
udna mjeavina ljubavnikih alopojki i pjesmi nade i ljubavi. Jedan stari ratnik, koji je potegao
malo previe mone kajsijine vodice, stalno je upadao sa svojim bezobraznim pjesmama. On je
pjevao o tome kako je udio za nekom enom i mislio kako bi bilo dobro da ima vaginu koja gori
kao furuna. Prije no to je htio produiti sin ga odvede ustranu a mi ga vie nismo vidjeli sve do
sutradan ujutro.
Ta veer zavri kurdskim ratnikim plesom u kojem je igralo nekoliko parova vojnika to
su preskakali taborsku vatru sa isukanim maevima i estokim izrazima lica da bi potom slono
sijevali maevi.

194

Na povratku u svoj ator, vidio sam emira Keukburija i evnuha Emdeda u unom
razgovoru sa ovjekom srednje visine kojega nisam poznavao. Oito je bio plemi, vjerovatno iz
Bagdada. Nosio je dubu sa oznakom halifa i crni svileni turban, koji mu se slagao sa dugom
bradom. ak i pod svijetlom zvijezda, vidio se blistavi dragi kamen boje krvi na sredini turbana.
Ja se naklonih tom drutvu, a Emded me predstavi strancu. Bio je to Ibn Said od Halepa, koji je
jo kao dijete izgubio mo govora i mogao razgovarati samo gestama.
"ta ti misli o Kurdima, Ibn Jakube?" upita me Keukburi.
"Oni dodaju sultanovoj armiji toliko potrebni barjak", bio je moj ljubazni odgovor, ali
nijemi ovjek iz Halepa poe na to divljaki mahati rukama. Evnuh Emded je mudro klimao
glavom i prevodio nam Ibn Saidove pokrete.
"Ibn Said eli da zna da Kurdi jedino znaju pljakati. To su grabeljivci u naoj vjeri i
treba ih jako malo koristiti."
Keukburi se namrtio.
"Ja sam siguran da je Ibn Said svjestan da je i na sultan Kurd te ja stoga ne mogu olako
prihvatiti ovu uvredu."
Jo jednom stranac poe mahati rukama i dodirivati kamen na svome turbanu. Emded je
pomno, kao sokol, motrio na svaki pokret i cijelo vrijeme klimao glavom.
"Ibn Said kae da je on itekako svjestan sultanovog porijekla. Kae da su svi dragulji
grubi dok ih se ne oblikuje i uglaa. Sultan je upravo takav dragi kamen, a na ovim gortacima
valja nam jo puno raditi."
Keukburi se nasmijei i upravo je htio neto rei kad ga Takiudin pozdravi i odvede od
nas. Obojica su bili pozvani na aj sa sultanom. Kada odoe, i ja krenuh ali me iznenada nijemi
Ibn Said koji progovori.
"Znam da sam prevario Keukburija, Ibn Jakube, ali sam mislio da je bar tvoja mo
zapaanja otrija."
Glas mi bijae poznat, ali lice... u to se Emded poe smijati i ja shvatih da su brada i
turban, zapravo, krinka. Ispod toga su se krile poznate mi crte sultanije Demile.
Dobro smo se ismijali a onda me pozvae u "Ibn Saidov ator" da popijem olju kafe s
njom i sa evnuhom Emdedom. Demila nije mogla ivjeti bez svoje kafe; zrna joj je redovno
slao otac a kasnije i sestra iz Harana. Svakako, to je bila najukusnija kafa u Damasku, a ona je
vjerovatno bila u pravu kada je tvrdila da je najbolja u Arabiji, te prema tome i u cijelom svijetu.

195

Sjedili smo pred njenim atorom, udisali aromu kafe i promatrali zvijezde. Nikom od nas
se nije previe prialo. Ja sam to primijetio i prethodnih dana. Vojnici i emiri su prije odlaska na
poinak obino sjedili utke i duboko zamiljeni.
O emu li su razmiljali? Koje li su im misli prolazile kroz glavu? Jesu li i oni, kao i ja,
Demila i Emded razmiljali o predstojeim bitkama? O pobjedama i porazima? Jer, i jedno i
drugo su bili mogui. Osjeaj duboke solidarnosti koja je vladala meu ovim ljudima, dok su
zajedno marirali, bijae neporeciv. Ta solidarnost se temeljila na spoznaji da e njihova vojska
biti zasvagda upamena, uspiju li istjerati Franke iz Al-Kadisije.
Ta solidarnost im je pruala kolektivni identitet kad su jedino udili za pobjedom, ali ovi
su vojnici bili i pojedinci. Imali su majke i oeve, brau, sestre, supruge, sinove i keri. Hoe li
ponovo vidjeti svoje najmilije? Istina, ovo je bio dihad, to je znailo da e otii pravo u denet,
a da pritom meleci nee praviti nikakvo dodatno knjigovodstvo. Ali, ta ako njihovi najblii ne
zaslue denet? ta onda? Bile su to misli koje su ih zaokupljale, dok su uivali u nonome nebu
prije no odu na poinak. Ja to znam jer sam razgovarao sa mnogima od njih i uo njihove prie.
"Ako izgubimo", ree Demila, "i Salahudin pogine, ja u uzeti sinove i vratiti se ocu. Ne
elim sjediti u Damasku i gledati nove ratove, iji je jedini cilj odluka o tome ko e ga naslijediti.
Pretpostavljam da je prirodno biti pesimista uoi rata. Instinkt mi meutim kazuje suprotno.
Osjeam da e on pobijediti u ovom ratu. Hajdemo na poinak, Ibn Jakube, i pazi da ne
razotkrije moju tajnu."
Poelio sam laku no bradatoj Demili, ali sultan je oito imao druge planove za mene.
Na putu do mog atora, jedan od njegovih tjelohranitelja presreo me sa uputom da doem, bez
odlaganja, sultanu. Pourio sam u ator da uzmem pero, mastilo i papir.
Sultanov ator je bio iznenaujue skroman. Malo vei od moga, a krevet u uglu nije bio
drukiji od onog na kojem sam i sm spavao. Jedini znak njegovog ranga bio je veliki svileni
ilim, koji je pokrivao pjesak i na kojem je on sjedio naslonjen na iljteta. Uz njega su bili emiri
Keukburi i Takiudin. Sultan je bio u dobrom raspoloenju. Pogledao me i namignuo.
"Ko li je ovaj Ibn Said iz Halepa to ovako uvrijedi moje kurdske ratnike?"
"ovjek bez imalo znaaja, Komandante pobjednika."
"Nadam se da je tako. Keukburi je ubijeen da je nekakav pijun."

196

"pijunima je", odgovorih, "obino vano da se omile neprijatelju. Bezono laskaju

boljem od sebe kako bi ga prevarili. Stranac iz Halepa je jedan od onih skeptika koji umjesto
jezika imaju bi, a um im je tako otar da bi mogli na pola presjei i kamilu."
Sultan se nasmija.
"Ti opisa sultaniju Demilu."
Svi se nasmijasmo na ovo; Keukburi, nesvjestan da je predmet ale, ak glasnije od
drugih da pokae da cijeni alu na raun njegove svastike.
Prije no to smo mogli dalje razraivati to to Keukburi nije prepoznao ko je zapravo Ibn
Said, otvori se ator i sultanov najstariji sin, Al-Afdal, od sedamnaest ljeta, ue i nakloni se
svome ocu, dajui znak, smjekajui se nadmeno, da je svjestan i naeg prisustva. Porastao je
otkad sam ga posljednji put vidio prije vie od godinu dana. Brada mu je bila lijepo oblikovana a
dranje ukazivalo na osobu od autoriteta. Sjeam se njega i njegove brae kao djeaka koji su
uili jahati u Kairu. Gledao sam tad djeaka kojega ue da se bori maem i na konju i bez njega.
Pomislivi da otac i sin ele ostati sami, Takiudin, Keukburi i ja ustadosmo da krenemo.
Sultan njih dvojicu pusti da odu, a meni dade znak da ostanem tu gdje sam. Njih dvojica odoe i
on sinu ree da sjedne.
Djeak je prije nekoliko sedmica izvojevao svoju prvu bitku i poslao ocu hvalisav
izvjetaj, poredei svoj prvi boj sa oduzimanjem nevinosti djevici, to je uveliko naljutilo
Imadudina. On je otro promrmljao da Al-Afdal moe biti sve ali nikad biti dobar stilista.
Salahudin je bio njean mada strog otac. Od trenutka kad mu on ue u ator, raspoloenje mu se
promijeni. Lice mu postade strogo, to mladi princ nije lako prihvatio, jer je toga bio svjestan kao
i ja i nije mu godilo moje prisustvo. Ja mu se samo blago nasmijeih a on odvrati pogled, ne
usuujui se ni da pogleda oca u oi.
"Pogledaj me, Afdale! Ulazimo u bitku u kojoj ja mogu poginuti. Nai pijuni mi javljaju
da je franaki kralj Gij ponudio veliku nagradu vitezu koji mi probode srce."
Djeak je bio dirnut do suza.
"Ja u uvijek biti uz tebe. Morae prvo mene ubiti."
Sultan se nasmijei, ali mu je lice i dalje bilo natmureno.
"Sluaj me, djeae. Jo si ti mlad. Shvati jednu stvar. Na bojitu se potovanje mora
zasluiti. Meni je amida irkuh pruio priliku da se dokaem, i to rano u ivotu ba kao i ti sad

197

ima, samo to ja nisam imao nikakvu mo sve do mnogo kasnije. irkuh nikada nije vjerovao u
naslijeeni autoritet.
"Ja sam mu zahvalan zbog toga, mada sam se tada osjeao kao ovjek koji ne zna plivati,
a baen je u rijeku. ovjek koji mora nauiti plivati a istovremeno se i dokopati druge obale. Ti
misli da e te, zato to si sultanov sin, vojnici i emiri potovati. Oni e moda htjeti da ti u to
vjeruje, ali bie budala ako u to povjeruje. Tek kad se bude zajedno s njima, najeo se pijeska i
okusio krv, oni e moda poeti u tebi gledati sebi ravnoga. Tek poto se s njima bude borio u
nekoliko bitaka mogli bi te poeti potovati. Pravo da nareuje nije dovoljno da se osvoji neije
potovanje.
"Imadudin i Al-Fadil su te dobro obrazovali. Ja sam svjestan da si ti upuen u povijest
svih velikih ratova u kojima smo se mi borili jo od dana naega Poslanika, mir nek' je njegovoj
dui, ali to znanje, koliko god bilo vano, nee ti pomoi na bojitu. U ratovima, iskustvo je
mnogo bolji uitelj.
"Ono to ui iz knjiga moe se i zaboraviti, osim ako si blagoslovljen Imadudinovim
pamenjem. Ono to iskusi, ostae s tobom do smrti.
"Pozvao sam te zato to su mi skrenuli panju da si prije nekoliko sedmica osporio
autoritet svog roaka, mog bratia Takiudina, i to pred emirima, nareujui da uradi neto to je
bilo suprotno njegovoj vlastitoj odluci. Bio je posluan i uinio to si traio. Na njegovom mjestu,
moj amida irkuh i ja bismo te dobro iamarali po toj tvojoj lijepoj bradi. Sreom, tvoje naredbe
nisu izazvale katastrofu, inae bih te morao ukoriti javno.
"Ja elim oko jedne stvari biti jasan. Takiudin je moja desna ruka. Ja vjerujem u njegove
prosudbe. Vjerujem mu svojim ivotom. Ako u toku bitke Allah odlui da je kucnuo moj zadnji
as, Takiudin je jedini emir kojeg vojnici istinski potuju i koji moe nau stranu dovesti do
pobjede. Ostavio sam naredbe u tom smislu. Ti moe mnogo nauiti promatrajui svoga roaka i
tako to e biti kraj njega, ali to je samo tvoja odluka. Sutra ujutro elim da mu ode, izvini mu
se za ono to si uradio i poljubi ga u obraz. Je li jasno? A sad, u postelju."
Sultanov izabrani nasljednik bio je vidno uvrijeen.
"Misli li da sam bio prestrog, Ibn Jakube?"
"Poto sam nemam sina, o sultane, ja nisam prava osoba da ocjenjujem odnos izmeu oca
i sina, ali, ono to si rekao, kao neko ko vodi ljude, potpuno je opravdano. Bio je povrijeen, ali

198

uglavnom zbog mog prisustva. Lake bi to primio da mene nije bilo, ali mladi princ koji tei da
bude dobar vladar mora nauiti kako se nositi u ovom okrutnom svijetu."
"Ne bih to bolje ni sam iskazao, pisaru. Ja sam elio da bude prisutan da moe zapisati,
jer i ovo e ostati dio nae porodine historije. Ako on bude dobar sultan, znae cijeniti ove rijei,
jer e mu one moda zatrebati kada bude sa vlastitim sinom. Sad me ostavi. Mislim da u
provesti no istraujui Ibn Saidov um. Poslau po naega halepskog skeptika da mi ugrije
postelju i podstakne um."
Iznenaeno sam ga pogledao. Oi mu zasjae, ali kako li e Demila primiti vijest o toj
istraivakoj namjeri? Sultanovu postelju nije dijelila godinama, a izraz njegova lica jasno mi je
stavio do znanja da je ba to on imao na pameti.

199

27
Pria o evnuhu Emdedu i o tome kako je uspio
voditi ljubav bez obzira na svoj nedostatak

Hatara, tri dana putovanja juno od Damaska, lei na platou koji je kruna jednoga
velikog brda. Tu smo bili gotovo mjesec dana. Sultan je bio oduevljen napredovanjem svojih
vojnika. Mada e uvijek biti razlike meu jedinicama okupljenim pod njegovom komandom, on
je sad osjeao da su svi shvatali kakav je vid ratovanja od njih oekivao. Mnogo vremena je
potroeno da se objasne znaenja raznih signala i zvukova. Svaka jedinica je imala jednog lana
zaduenog da uva sultanov ator. Za vojsku koja je daleko, ne biti u stanju razumjeti ta
promjene zastava znae, bilo je jednako pitanje ivota i smrti koliko je za vojnike blie sultanu
bilo ispravno tumaenje zvukova bubnja. Trebalo je vremena da se to sve objasni i emirima i
plemiima koji su bili komandanti Salahudinovih armija.
Jednoga dana, nakon sabah-namaza, on je dorukovao samo sa Takiudinom i samnom.
Pogledao je svog bratia u oi i uz smijeh mu rekao: "Praina koja e se dii kad moje armije
umariraju u Al-Kadisiju zamraie sunce!"
To je bio jedini put da sam ga vidio uzbuenog zbog predstojeeg rata. On nije uao u
ovaj sukob u ovome trenutku zato to je vojna snaga bila na njegovoj strani, ve iz dravnih
razloga. Imao je za sobom najjedinstveniju armiju muslimana koja je ikada dignuta da porazi
nemuslimane. Tu su bili i jevreji i krani, ali njih bijae malo. Mnogi su od njih samo ekali
zgodan trenutak da preu na vjeru Poslanika islama. Meutim, ne i Kopti. Njihova vrsta
ubjeenja i neviena mrnja prema Rimu i Konstantinopolju uinila je da budu prirodni
Salahudinovi saveznici.

200

Izlazio sam iz sultanovog atora kada me evnuh Emded povue za ruku i doapnu: "Ibn
Said, gluhonijemi, eli da ga posjeti."
Poao sam utke za njim. Nisam se jo uvijek bio navikao na Demilin novi identitet. Tek
kada joj oko bljesnu, ja prepoznadoh enu iza krinke. Njen se glas mogao uti samo u tajnosti
njenoga atora.
"Salahudin mi veli da te je zapanjio priznanjem da mu neku veer udnja za mnom ispuni
utrobu. Je li istina?"
Nikad se neu moi naviknuti na ovu enu. Uvijek me je iznenaivala. Evnuh Emded se
nasmija mojoj zbunjenosti. Kako da joj, pobogu, odgovorim?
"Istinu, Ibn Jakube. Kao i uvijek, istinu!"
"Nisam bio iznenaen sultanovom najavom da te opet eli u svojoj postelji. To je za njega
normalno. Ti si vrlo lijepa i..."
Ona postade nestrpljiva.
"I jedina sam ena u taboru. Da, da, svjesna sam ja te injenice, ali ta tebe zapanji,
majstore pisaru?"
"Pomisao da te je morala poniziti obaveza da se podvrgne eljama jednog mukarca."
Ona se nasmijei i pomilova svoju lanu bradu.
"Razmiljala sam i ja o tome i plemenito je od tebe to se udi mome usudu. Kao to
vidi, preivjela sam i to iskustvo. Navikla sam ja na tvog sultana. Ne bih mogla svoje tijelo dati
nijednom drugom mukarcu a, ako emo pravo ni evnuhu."
Evnuh Emded poskoi kao da se opee na eravici. inilo se da ga je uznemirila ova
opaska. Svjesna toga, ona mu pomilova bradu i priapnu izvinjenje, to njega odmah navede da
zauzme odbramben stav.
"Pokuati nagovoriti Emdeda da propovijeda o svojoj prolosti isto je to i krokodilu
izvaditi zub."
Evnuh se nasmijei, zadovoljan to mu se posveuje panja. Ona nastavi vriti pritisak na
njega.
"Ko zna ko e od nas biti iv a ko mrtav za nekoliko sedmica? Danas nam mora ispriati
svoju priu, Emdede. Srea naa da je tu i pisar. Ibn Jakub e zapisati sve u svoj notes i ti e
ostati zabiljeen za vjenost. ta kae na to, moj riokosi prijatelju?"

201

Sada po prvi put i ja osmotrih Emdedove crte. Riu mu je kosu naglaavala bjelina
njegove puti. Oi su mu bile sive. Bio je mnogo vii od mene, a ja opet vii od sultana. Nisam
nikada za njega pokazivao interes kao za osobu, ali njegova blizina adiju i Demili je oslikavala
moja vlastita osjeanja. I ja mu se obratih.
"Emdede", rekoh. "adi je esto sa mnom priao o tebi. Veoma je potovao tvoju
inteligenciju, a opet, unato tome, mi tako malo znamo jedan o drugom. Ko si ti? Kada si doao u
Damask i kako stie u tvravu i zavri kao sultanov sluga?"
Oi mu postadoe melanholine i on uzdahnu, prije no to blagim i ravnim glasom
progovori.
"Razlog to sam se ja odupirao sultanijinom nagovaranju da priam o sebi je to to ja
zapravo vrlo malo znam o svojoj prolosti. Ja sam sakalabi, toliko je bar jasno iz mog izgleda, i
evnuh, to me gotovo svodi na nivo ivotinje u kavezu.
"Kao to vi besumnje oboje znate, ljudi poput mene dolaze u razliitim oblicima i
veliinama. Ima nekih evnuha iji je cijeli penis uklonjen. Taj soj vole kraljevi i sultani koji paze
na svoje ene kao tigrovi, spremni da skoe na njih na prvi znak izdaje. Oni zamiljaju da se
evnuhu, kome je organ potpuno uklonjen moe upravo zbog toga - potpuno vjerovati. udno je
to kako stepen povjerenja nekih plemia i emira zavisi od toga koliko je evnuh osakaen. Ako bi
stvarno eljeli izbjei svaki fiziki kontakt izmeu evnuha i ene, onda bi morali ukloniti mnogo
vie od sirotog penisa. Prste, none prste i udesno radini jezik trebalo bi ukloniti. Ali, ja sam
odavno odustao od prouavanja nedosljednosti naih emira i sultana.
"Ima onih, poput mene, koji su prosto kastrirani i prodati u crkve. Tu nas ue da pjevamo
u slavu Ise i da u slobodno vrijeme udovoljavamo tjelesnim eljama sveenika i biskupa. Mene je
sudbina nagradila. Nisam proao kroz te muke. Ja jesam bio kastriran kad sam imao etiri ili pet
godina, i tad su me kupili jevrejski trgovci u Bugarskoj i prodali na pijaci u Andalusu. Tu me je
onda kupio drugi trgovac, koji je vjerovao u Allaha i u Poslanika i doveo me u Damask. Sve sam
to saznao od porodice kojoj sam prodat kada mi je bilo sedam godina.
"Kao to sultanija zna, naa vjera izriito zabranjuje kastraciju djeaka i odraslih
mukaraca. Tako je jedini nain na koji nai sultani i emiri mogu ispuniti svoju potrebu za
evnusima kupovinom evnuha iz crkvi i oslobaanjem ispod tiranije sveenika, kad neki grad
padne u ruke Poslanikovim sljedbenicima. Tad mi postajemo odani i dobrovoljni sljedbenici
islama, jer nam nikad nije ni bilo bolje niti smo kad imali ovoliki utjecaj i mo.

202

"Sultanija dobro razumije da se i pamet ne krije u penisu, ve u mozgu mukarca.

Smatrati evnuhe nemonim samo zato to su lieni mukosti glupo je, to su mnogi vladari, meu
njima i rahmetli sultan Zengi, otkrili na svoju tetu.
"Samo u naoj tvravi ja znam barem tri skupine evnuha. Oni su odani sultanu, a opet,
kada on umre, u borbi za nasljednika zauzee svaki drugu stranu. Ja ne pripadam nijednom i zbog
toga sam neko kome oni i vjeruju i ne vjeruju. To je zgodna pozicija zato to mi oni govore ono
to elim znati, mada mi svoje zavjere ne otkrivaju. A to mi godi. Jer, da sam svjestan bilo kojeg
plana da se ubije Al-Afdal, ja bih bez oklijevanja obavijestio komornika.
"Mudri i dobri Ibn Jakube, pita me za moja sjeanja iz djetinjstva. Avaj, ja se ne sjeam
roditelja ni kad i to me prodadoe. Moda su bili siromani seljaci kojima je trebao novac. Ima
nekoliko evnuha u Damasku koji su mi priali kako su ih kastrirali vlastiti roditelji pa prodali
trgovcima to su radili za konstantinopoljskog patrijarha.
"Ja se ne sjeam putovanja iz bugarskih krajeva do Andalusa, ni otuda u Damask. Mene je
trgovac koji me je kupio u Andalusu, prodao trgovcu Danijelu ibn Jusufu. Njegova porodica se
lijepo odnosila prema meni. Nauio sam kod njih pisati i itati, kao da sam im vlastito dijete.
Obukli su me i dobro hranili. Uvijek sam ipak znao da se razlikujem od ostatka porodice, jer
nisam spavao u kui. Obitavao sam u dijelu kue u kojem i kuhar. Tu je uvijek bilo vrue i
osjeao se otar vonj tijela i odjee kuharove. Nikad me on nije muio ni zloupotrijebio, a poto
je bio dobar kuhar, opratao sam mu taj gadni zadah.
"Kada mi je bilo esnaest godina, gospodar je primijetio da sam vjet sa brojkama pa me
vodio sa sobom. Svako jutro bih iao s njim na posao u suk, gdje je imao dva duana. U prvom su
se prodavala skupa odjea i tepisi: saten, brokat iz Samarkanda, svila iz Kine, muslin i mahrame
iz Indije i perzijski ilimi.
"U susjednom duanu je prodavao samo maeve, a i oni su bili najboljeg kvaliteta.
Gospodar mi je rekao da je sultan Salahudin kupio jedan od maeva, mada mi je kasnije adi
objasnio da to nije nikako moglo biti istina. Sve sultanovo oruje bilo je specijalno i po mjeri
kovano, a to su radile zanatlije zaposleni u oruarnicama Kaira i Damaska.
"Ono to je, nesumnjivo, tano jest da je duan sa tkaninama jednog dana posjetila
sultanija Ismeta, rahmet joj dui, sa pratnjom. Ja sad govorim o vremenu kada je ona bila udata za
velikog Nurudina, a ne za naeg sultana. Bio sam u duanu toga dana i nju je dojmio nain na

203

koji sam se obraao hanumama iz njezine pratnje. Nisam dao da spuste cijenu i drao se vrsto
cijene koju je utvrdio moj gospodar. Nisam ni slutio ko su i otkuda su te ugledne hanume.
"Sultanija se samo smijala mojoj drskosti i za sedam dana isposlovala da me prebace u
tvravu. Kada je otkrila da sam evnuh, bila je jo veselija. Bio sam dodijeljen haremu kao njen
posebni glasnik i veza sa vanjskim svijetom. Nakon Nurudinove smrti, ona se udala za naega
sultana. Ostalo znate. ao mi je to je moj ivot tako dosadan."
Bilo je jasno zato Emdeda tako cijene svi oni koji su mu poklonili povjerenje. On je
znao mnogo mranih tajni ivota u tvravi, ali ih nije htio otkriti. Moda ga je moje prisustvo
sprjeavalo da o tom progovori. Moda nije elio govoriti dok je Demila tu, jer bi onda ona
mogla pomisliti da bi on tako mogao pred drugima priati i njoj i time bi povjerenje bilo
uniteno.
Tog istog dana, nakon veere, ja sam se odupro svakom iskuenju da se ukljuim u razne
igre kojima su se vojnici zabavljali. Nisam bio raspoloen za drutvo mukaraca. Mrane misli
poele su mi se vrzmati po glavi. Vratio sam se u ator i poeo razmiljati o ovoj fazi svoga
ivota. Mogao bi se prerano ugasiti u sedmicama i mjesecima to su pred nama?
ator me poeo guiti i, eljan da se oslobodim te pauine u glavi, odluih da iziem u
no, udahnem svje noni zrak i promatram zvjezdano nebo ne bih li nekako vratio unutarnji mir.
Sjeo sam na jednu uzviicu i razmiljao o Raheli, kada me neija ruka kucnu po ramenu.
Vjerovao sam da sam tu sm, i dodir me potrese i prestrai. U vremenima poput ovog, ovjek
odmah pomisli na franake pijune, ali glas mi bijae poznat.
"Moje najdublje izvinjenje to te uplaih, Ibn Jakube. I ja sam se nekako loe osjeao u
taboru veeras pa odluih da poem za tobom. Trebao sam ti ranije rei da sam tu, ali uini mi se
da eli nakratko biti sam."
Bio je to Emded. Olakanje odagna gnjev koji sam osjetio to me neko tako lukavo prati.
On je to uinio s namjerom.
"Pomislih da nisi potpuno povjerovao u priu o mom ivotu koju sam jutros tebi i sultaniji
ispriao."
Odgovorih mu da nije tako. Nisam imao razloga sumnjati u njegovu iskrenost. Moje
nezadovoljstvo - jer o tome se radilo - bilo je zbog toga to sam osjetio instinktivno da on zna
mnogo vie nego to nam je bio spreman prenijeti. Demila je to osjetila vie od mene i naljutilo

204

je ono to opisa kao Emdedovu nespremnost da u bilo kojoj stvari zauzme jednu ili drugu stranu.
Evnuh se nasmijei kad mu rekoh da je ona ljuta.
"Ja znam to je ona ljuta. Nekad sam joj sve povjeravao. Ono to je zanimalo nju i
Halima-hanumu bilo je to to ja nisam sposoban uivati u slastima postelje.
"Jednog dana, njihovo intenzivno ispitivanje dovede do toga da su obje zahtijevale da
ogolim ono to je ostalo od mojih genitalija kako bi ih mogle paljivo osmotriti. Oklijevao sam,
ali njihov pritisak postade nesnosan. Na kraju popustih pred njihovim sramnim zahtjevom.
Njihovo ispitivanje nije dugo trajalo, ali su poslije to koristili da me ucjenjuju. Ne budem li ih
uredno obavjetavao o svemu to ine druge hanume u haremu, one e rei sultanu da sam im
pokazao ostatke svog penisa. Halima je bila ta koja mi je time skoro prijetila. Demila je vidjela
strah na mom licu i odmah me pokuala umiriti objanjenjem da je to ala i molbom da
zaboravim sve to se desilo.
"Ipak, mene je Halima redovno ispitivala o drugim enama i ja sam joj morao stalno
davati poneku informaciju. esto sam, da je razonodim, i izmiljao. Sve je ilo glatko dok su
Halima i Demila bile dobre prijateljice. Ozbiljne nevolje su nastale kada je njihov odnos
okonan. Halima je rekla nekim svojim novim prijateljicama ta sam ja priao o njima i jednu
veer njih pet sa Halimom, koja ih je i podstakla na to, opkolie me i poee bievati po golim
leima. Jo uvijek nosim oiljke od tog ponienja.
"Dvoje ljudi mi je pomoglo nakon tog muenja. Kada mu rekoh ta sam doivio, adi se
naljutio toliko da je htio da kae sultanu. Morao sam upotrijebiti sve svoje lukavstvo da ga
sprijeim, ali mislim da je on poslao poruku Halimi, upozoravajui je da e, ako tako nastavi,
ostatak svojih dana provesti u brvnari u nekom selu na osami.
"I Demila je bila iskreno zaprepatena i uzrujana. Rezultat je da smo nas dvoje postali
bliski prijatelji i da sam se ja u njenom prisustvu zakleo Allahovim imenom i imenom naeg
velikoga Poslanika da nikada neu ponovo priati onakve prie.
"Do prije nekoliko sedmica Demila mi je pomagala da odrim rije. A onda, iznenada,
jedne veeri, niim izazvana, poe me ispitivati o Halimi. Ja sam samo utio i odmahivao
glavom. Moja je utnja naljuti i sve do jutra nismo progovorili. Vjerovatno je pomislila da e mi
se u tvom prisustvu jezik razvezati. Svjestan sam ta ona eli znati i razumijem je, ali se
zavjetovao Allahu. Nema mi druge ve da je razoaram."

205

Sluajui ga o toj noi pod zvijezdama, shvatio sam zato su adi i Demila bili zavedeni
blagim glasom ovoga evnuha. Sad sam i ja bio njime oaran. Bio sam znatieljan kad spomenu
Halimu. ta bi mogao znati? ta je znao?
"Potresla me tvoja pria, Emdede. I jasno mi je to je adi htio rei Salahudinu. To bi
smjesta okonalo cijelu tu stvar. Ja potujem tvoj zavjet da vie nikad ne prenosi i prepriava, i
ne elim da ti tu zakletvu prekri. Pa ipak, Demila je samo eljela znati istinu o Halimi. Tvoj
zavjet se tie izmiljanja i lai. Zar nisam upravu?"
Ne odgovori mi neko vrijeme, a mene iznenada ta kraljevska tiina pustinjske noi poe
muiti. Upravo sam se spremao da ponovim pitanje, drukijim rijeima, kada on progovori.
"U pravu si, kao i obino, Ibn Jakube, ali ono to je Demila eljela znati ticalo se i mene.
Da sam joj rekao cijelu istinu to bi ubilo njeno potovanje prema meni, to mi mnogo znai.
Zapravo, meni je to vanije od svega na svijetu. A ta tuna istina jest da je jedne noi, kad sam
vrsto spavao, Halima ula u moju spavau sobu. Skinula je haljinu koja joj je pokrivala nago
tijelo, legla kraj mene i poela me milovati po cijelom tijelu, a pogotovo po onome to su
Demila i ona davno jednom ispitivale iz daljine.
"U ime Allaha, kunem ti se, Ibn Jakube, da sam neko vrijeme mislio da sanjam. Tek kada
se ona popela na mene i poela da se mie gore-dole po ovom palminom drvcetu bez hurmi meu
mojim nogama, shvatio sam da ne sanjam, a tad je, ak i da sam to elio, bilo prekasno odupirati
se ili protiviti. ak je i najvee sumnje zadovoljstvo u stanju potisnuti. Ona ode kad se sve to
okona. Nismo uspjeli razmijeniti ni jednu jedinu rije. Osjeao sam se kao ivotinja. Moda je i
ona osjeala isto gaenje, a moda i nije.
"Vratila se jo nekoliko puta i mi smo utke grijeili. Zavrilo se kako je i poelo. Naglo.
Poslije smo imali obiaj odvraati pogled kad bismo se sreli, a ona je mene izbjegavala i, kako
sam kasnije uo, priala gadosti na moj raun svojim novim prijateljicama. Jedna od njih, koja se
poslije s njome posvaala, rekla mi je da im je Halima priznala da se jedino uzjahavi mene
mogla oslobodi Demilinoga duha kojeg je svugdje sretala.
"Nita u haremu ne ostaje dugo tajna. Ja sam ubijeen da su i nju pratili zlobni jezici, jer
to stie i do Demile, koja je, naravno, eljela uti potvrdu ili poricanje iz mojih usta. Nisam joj
mogao udovoljiti, Ibn Jakube. To bi je povrijedilo i unitilo nam prijateljstvo. Jer, za mene, jedno
popodne provedeno u razgovoru sa Demilom vrjednije je od svih mojih noi sa Halimom. To
nisu zadovoljstva koja se mogu mjeriti istom vagom. Demilin um djeluje na mene kao

206

afrodizijak. Kada se ona sa mnom smije, sunce mi obasja srce. Ona je jedina koju istinski volim i
spreman sam umrijeti a umro bih sretan - ako bi mi to ona naredila. Sad zna sve. Napokon
izrekoh svoju tajnu krivicu."
Bio sam zapanjen Emdedovom ispovijeu. Gdje ja nisam uspio, evnuh jeste. Pogledao
sam u zvijezde, nijemo se molei da se nebesa srue. elio sam izbrisati sva sjeanja.
Te noi probudio me je jedan san. Sanjao sam kako me kastrira ena lica izoblienog
runim liajem. Bila je to Halima.

28

207

Upozoreni smo na nesuglasice meu Francima

Dvojica naih pijuna u franakim redovima, obojica trgovci koptske vjeroispovijesti,

dojavie Takiudinu ta se zbiva u kraljevstvu Jeruzalema. Bio je iznutra pocijepan estokim
neslaganjem dvojice glavnih vitezova kralja Gija. Grof Rajmund od Tripolija savjetovao je kralju
da bude oprezan, to je znailo da ostane u Jeruzalemu i ne kree u mar da ne bi upao pravo u
zamku koju mu je spremio Salahudin. Sam kralj je bio skloniji stavu Rejnalda od atijona. Taj
vitez je bio uzavrele krvi. Izraavao je sumnju u vrstinu grofa Rajmunda, optuujui ga za
prijateljstvo sa Salahudinom i lano kranstvo. Rejnald je vjerovao da je ravnotea snaga bolja
za Franke. Tvrdio je da njihovi vitezovi i pjeadija mogu izvesti manevar i svladati sultanovu
vojsku.
U jednom su se trenutku njih dvojica gotovo potukli. To bi i uinili da kralj ne zgrabi
drveni kri i stade s njim meu njih. Natjerao je dvojicu vitezova da se zakunu da e se prestati
svaati i zajedno boriti kako bi porazili saracenske nevjernike.
Takiudin je detaljno ispitao dvojicu pijuna. Raspitivao se o tanoj snazi Gijeve vojske, o
zalihama koje e im trebati kako bi opstali van svog grada, imenima komandanata templara i
hospitalera, te o vremenu potrebnom da se doe do podataka o tanom kretanju franake armije,
naravno, ako budu toliko ludi da napuste Sveti grad i iziu na megdan sultanu na njegovom
terenu. Trgovci su se zgledali i nasmijali. Progovorio je onaj stariji.
"Emir se ne treba oko toga brinuti. Moj brat je zaduen za odravanje zaliha potrebnih
Giju i Rejnaldu. On e na, dojaviti im bude imao potrebne informacije. Nai su golubovi
spremni."
Takiudin se nasmijei.
"Amida mi je uvijek davao komplimente da dobro prosuujem karakter. Od vas dvojice
nisam nikad dobio lanu informaciju niti ste izdali moje povjerenje. Zbog toga e vas sultan
bogato nagraditi. Spremili smo vam ator. Pred vama je dugo putovanje. Molim vas, odmorite se
i obnovite snagu prije veere."
Dva dana kasnije nam stigoe vijesti koje smo iekivali. Rejnald od atijona je pobijedio
u bitci za Gijeve ui. Franci su se sada ak spremali da izmariraju iz Svetoga grada i da se bore
na naem terenu. Sultanovo lice zasja kada u tu vijest. Traio je da se to dva-tri puta provjeri.

208

Morali smo saekati jo jedan dan, prije nego to nam iz drugoga izvora stie potvrda te vijesti.
Tek tad Salahudin naredi smotru svih naih trupa na desetak kilometara sjeverno od Hatare u Tel
Tazilu, na glavnom putu za dolinu rijeke Jordan.
"Ja u se popeti na neku uzviicu da vidim cijelu armiju, Ibn Jakube", rekao je. "Rotkve
su ti kao ljudi, svakojakog oblika i veliine", to bi rekao na adi. Izuzev mojih odreda, veina
naih vojnika su novi. Rotkve sa polja koje nisam ja uzorao. Da vidimo kakvi su u usporedbi sa
naim sojem."
Vijesti da su Franci krenuli iz Svetoga grada u bitku protiv nas, obila je cijeli tabor za
pola
sata. Takve vijesti nikad dugo ne ostaju tajna. A njihov uinak je bio potpuna promjena
raspoloenja. Ako su do sad bili oputeni i blago samouvjereni, vijest da im za nekoliko dana
predstoji stvarna bitka uini ih nervoznim, neobuzdanim, ak uplaenim.
Sultan je bio potpuno svjestan da takva promjena morala uoi bitke moe ugroziti estinu
ak i najbolje armije. Naredi da se tabor ukloni. Nikad ga takvog nisam vidio. inilo se da je
svugdje u isto vrijeme. U jednom sam ga trenutku ugledao kako sa svojim emirima juri da
provjeri skladite i upozore skladitare o svojoj odluci. U dubama koje su mahale na vjetru,
izgledali su iz daljine kao golemi jastrebovi. Izdavali su naredbe u vezi sa kamilama i mazgama
koje su sluile za prenoenje hrane, pripremi vagona, nareivali da sve bude spremno, da se iste
noi atorska krila razveu a da atori sklope i spakuju u cik zore. Odmah potom, sultan se lino,
na moju zapanjenost, popeo na tek izgraeni toranj da provjeri koliko je vrst. Bio sam
uznemiren to se izlae nepotrebnom riziku, ali mladi Al-Afdal, koji je stajao kraj mene i
nasmijeen gledao oca, odagna moju brigu.
"Navikli smo da je ovakav prije bitke. On trai rizik. Kae da time zadobija povjerenje.
Ako je sultan spreman mrijeti, i oni su."
"A hoe li dopustiti da i ti ovako rizikuje ivot, moj mladi prine?"
Uredno obrijano lice promijeni boju.
"Ne. Kae da ja moram ostati iv u sluaju da on pogine. Moje je da prenosim njegove
naredbe, i stalno budem uz njegov ator i pazim na njegov barjak. Iao sam roaku Takiju i traio
da se borim uz njega, ali i on je imao istu naredbu. Nije pravino. Ve sam se borio u dvije bitke,
ali ova e biti najvanija."

209

Strpljenje, Ibn Jusufe. I tvoje vrijeme e doi. I ti e doivjeti svoj as. Vladae i
prosuivati i podizati svoje sinove kao to si i ti podignut. Sultan djeluje u tvom najboljem
interesu. Stablo mora biti zatieno od vrelih vjetrova kako bi naraslo i dalo plodove."
Nasljednik sultanov se pobuni.
"Ibn Jakube, molim te ne trudi se i ne ponaaj se kao adi. Samo je jedan adi."
S ovim nadmenim rijeima mladi me ostavi samog, ali ne zadugo. Evnuh Emded,
neuobiajeno tunog lica, apnu mi da Ibn Said gluhonijemi - zahtijeva moje prisustvo. Dok
smo ili u njezin ator, Emded me upozori da je sultanija zlovoljna i da e me ostaviti nasamo s
njom. Razlog Demilinog loeg raspoloenja uskoro mi postade jasan.
"Salahudin je naredio da mi ne smiju dozvoliti da mariram sa armijom. Kae da je
opasnost prevelika i da moje prisustvo nema opravdanja. Strpljivo ga upozorih da govori kao
neko kome je kamilje prkno zamijenilo mozak. Strano se naljutio i odgurnuo me od sebe. ak je
dao nalog Emdedu da pripremi moj povratak u Damask. Tako e se, dok vi budete marirali na
Al-Kadisiju, evnusi i jedna ena vraati u Damask.
"Upozoravam te unaprijed, Ibn Jakube. Ja njega ovaj put neu posluati. Emded, sirota
budala, raspameen je od straha. Ne usuuje se ne posluati Salahudina. Ja sam mu rekla da se
mogu i sama o sebi starati. Jaem bolje od vas veine a strijelom sam esto pogodila metu. ta ti
misli o ovome?"
Bila je bijesna te sam se sjetio Ibn Majmonovog savjeta da osobi u takvom stanju
ponudim au vode. Polagano ispi vodu i to je malo smiri.
"Sultanijo, meni je ast i privilegija to sam ti prijatelj, ali te preklinjem da se ovaj put ne
odupire sultanovoj volji. On ima dovoljno briga da bi se jo morao brinuti o tvojoj sigurnosti.
Znam da nije u tvojoj prirodi da slijepo prihvata naredbe. Tvoja je prva reakcija uvijek otpor, ali
ja znam koliko te on voli i kako uvijek ozbiljno prima tvoj savjet. esto sam ga znao uti kako
kae da ti ima moan mozak, a ne on. Posluaj ga barem ovaj put."
Ona se nasmijei.
"Znai i ti zna biti lukav. To je za mene otkrie. Spremna sam posluati tvoj savjet pod
uslovom da ti meni iskreno odgovori na jedno pitanje. Vai?"
Bio sam toliko zateen ovim udnim zahtjevom da bez razmiljanja klimnuh glavom u
znak odobravanja.

210

"Kad je Emded onomad otiao s tobom u pustinjsku no, da li ti je rekao koliko je puta
pustio Halimu da ga obljubi?"
Ba me lijepo uvela u gadnu zamku. Iznenadila me je toliko da nisam morao rei ni jednu
jedinu rije. Krivnja na mom licu rekla je sve to je trebala znati.
"Emdede! uo sam kako vie. "Gade odvratni. Trebali su ti ga cijelog otkinut' onda kada
su mogli. Dolazi ovamo!"
Pomislio sam da bi to mogao biti zgodan momenat da se neopaeno iskradem iz njenog
atora.
Rano sutradan ujutro, u ruiastom svjetlu pustinjske zore, krenuli smo na Tel Tazil.
Moral nam je bio visok, mada je poneki smijeh, malo preglasan i previe poletan, govorio da ima
emira koji osjeaju nervozu, jer oni su bili ti koji su se tako smijali. Nije nam trebalo dugo da
stignemo do Tel Tazila. Obino, Salahudin je obavio smotru stojei na uzviici - uvijek na konju.
Ovaj put je prekinuo tu tradiciju. Pjeadiji je izdao uputu da dogura osmatranicu do mjesta na
kojem je on stajao. Pozvao me je da se popnem s njim, ali izraz mog lica ga natjera na smijeh i
povue svoj poziv. Povede sa sobom Al-Afdala. Ja sam stajao u podnoju te ogromne drvene
konstrukcije, obino koritene za osmatranje neprijateljevih kula i zidina.
im se popeo na vrh, podie ruku. Trubai zatrubie svoju poruku, a bubnjevi zapoee
svoju. Tada, sa crnim barjacima abasidskih halifa i sa sultanovom zastavom, Takiudin i
Keukburi, opakog izgleda u svojim oklopima i sa uzdignutim maevima, provedoe trupe pored
kule. Bio je to izuzetan prizor. Deset hiljada konjanika, za njima strijelci na kamilama a potom
duga kolona pjeadije.
ak su i kurdski borci uspjeli svladati svoju divljinu. Projahali su pored sultana u
primjernom redu. Trebalo je vie od sata da svi prou kraj nas, a praina se pretvorila u gusti
oblak. Salahudin je izgledao zadovoljno kada je siao sa tornja. Napokon je i on duboko dirnut
nekim prizorom. Kao da mu je iskustvo naloilo da se oslobodi onog svog uobiajenog opreza.
"Sa ovakvom armijom i uz Allahovu pomo svakoga sam kadar poraziti. Za mjesec dana,
Ibn Jakube, tvoja sinagoga u gradu to ga ti zove Jeruzalemom, i naa damija, koja e za nas
zasvagda biti Al-Kadisija, ponovo e se napuniti narodom. Oko toga nemam sumnje."

211

Tog istog dana, u petak, dana koji je sultan obino birao za poetak dihada, marirali
smo u pravcu jezera Galileje. Neto iza akama stigosmo do Al-Ukuvane. I tu iste noi
podigosmo tabor.

29
Uoi bitke

212

Sultanu od prethodnice stie glas da Franci okupljaju svoje vitezove i vojnike u Safuriji.
Neki su njegovi emiri htjeli da ih namame neto dalje, ali Salahudin odmahnu glavom.
"Neka ostanu tamo neko vrijeme. Vi ete prei rijeku i ekati ih u brdima blizu Kafar
Septa. Doi e oni ve, kada ja zauzmem Teveriju. Bie bijesni, a bijes na tom terenu moe biti
fatalan. Kada dobijete vijesti da nas je Allah nagradio sjajnom pobjedom, krenite kroz taj kraj i
postavite strae blizu svakoga izvora, potoka i rijeke. A onda, ekajte tu gdje ste sa maevima
pripravnim kao lavlja apa. Takiudin e poi sa mnom. Keukburi e ovdje komandovati armijom.
Upamtite da su franake zemlje vrlo umovite. Tamo hladovina nikad nije predaleko. Allah e im
sad pokazati snagu sunca. Nek' se peku u svojim oklopima dok im ne postane nesnosno."
Emiri nisu mogli sakriti divljenje. Uzdahnuli su oduevljen i doaptavali se, hvalei
njegov um.
"Oni koji svoje nade polau u tebe nikada se nee razoarati. Ti si jedini koji titi sve
svoje podanike od Franaka. U tebi, mi imamo..."
Sultan ih uutka nervoznom gestom.
Brzo se proiri glas da je sultan odluio zauzeti Teveriju, grad kojeg su Rimljani zvali
Tiberijas. Nije bilo manjka dobrovoljaca spremnih da zauzmu to franako uporite. Smjeteno na
junom kraju jezera Galileja, u prolosti je ostavljano na miru zahvaljujui primirju izmeu
Salahudina i grofa Rajmunda od Tripolija. Sada, kad se Rajmund pridruio franakim snagama u
Safuriji, bili smo slobodni da zauzmemo taj grad.
Spremnost ljudi da idu u borbu nije toliko podsticao veliki cilj koliko potreba da se ispravi
greka i odbrani istina, elja da se slomiju ti nemuslimani a osnae muslimani, ali i nada u brzu
pobjedu. Ali su se prije svega nadali da bi neto od blaga ovoga umirueg svijeta moglo dopasti u
njihove ruke. Salahudin nije prihvatao dobrovoljce. Odluio se za svoje iskuane i provjerene
vojnike.
"Oni su k'o zapaljeno ugljevlje nae vjere. S njima u na prepad uzeti Teveriju."

Dok su oni marirali da zauzmu staru rimsku tvravu, Keukburi je preao rijeku. Nakon

nekoliko sati, podigao je tabor desetak kilometara istono od franakog, na malom platou juno
od sela koje se zvalo Hatin. Na moje prilino iznenaenje, dobio sam uputu od sultana da
ostanem sa glavnom vojskom. Mogao sam pretpostaviti samo da nije elio nikakav nepotreban

213

teret i da je stoga svoju udarnu snagu ograniio na iskusne ratnike. Jasna mi je bila ta logika, ali
to nije umanjilo moje razoarenje.
Odluka da se tu utaborimo donesena je dva dana ranije nakon izvjetaja nae izvidnice.
Dojavili su nam o dva golema potoka ledene, svjee vode okruenim vonjacima i maslinicima.
Stigli smo kada je sunce bilo u zenitu. Vruina je iscrpila i ljude i ivotinje. Znoj je tekao sa lica
emira Keukburija i natopio lea njegovoga pastuha.
im smo stigli na cilj, Keukburi se skinu, napi se vode i zagazi u potok. Zaklopi oi i
pusti da mu voda tee preko tijela. Mi smo ga gledali, elei oajniki da uinimo isto, ali tamo
gdje bi sultan odmah dao mig cijeloj vojsci da mu se pridrui, njegov omiljeni komandant ostade
sebino sam u potoku. Proe mnogo vremena, ili nam se bar tako inilo toga dana, a on zagnjuri
glavu i onda hitro izae iz vode i uzvera se na obalu. Dvojica sluga omotae mu tijelo bijelom
tkaninom i obrisae ga od glave do pete. On se povue u svoj ator u mirisnom hladu naranina
drveta.
Onog trenutka kada on nestade sa vidika zau se prigueni uzvik olakanja. Nismo ekali
na dozvolu. Svi pojurismo u vodu da olakamo svojim osuenim grlima, legnemo u brzake i
oporavimo se od muka putovanja. Poprilian broj novih vojnika nisu imali jo ni esnaest,
sedamnaest godina. Spokoj je unosila njihova igra u vodi. Smijeh se mijeao sa umirujuim
zvukom vode.
Iskusniji veterani dihada kupali su se utke, zaokupljeni mislima, ali nastojei, besumnje,
izbjei previe razmiljanja o budunosti. Mnogima nije bilo ni trideset, ali vidjeli su dovoljno
strahota da im potraje cijelog ivota, ak i na onome svijetu. Neki su vidjeli nesretne ljude, po
gradovima i selima koje su franaki vitezovi opljakali pa prognali. Proivjeli su bitke u kojima
se sjeaju samo tijela svojih saboraca nagomilanih jedno preko drugog pred grupnu denazu.
Vidjeli su najblieg prijatelja kako ga obara strijela i jetra mu se cijepa na dvoje. Mnogi su
izgubili brau, roake, amide. Drugi su, opet, vidjeli sinove kako jauu za oevima i oeve kako
zapomau nad palim sinovima.
Kad sam se okupao i obrisao, sjeo sam, zamiljen, u hladovini jednog maslinika. Moja
ker je oekivala dijete. Hoe li biti djeak? Demila mora da je ve bezbjedna u tvravi u
Damasku. Je li ljuta na evnuha Emdeda i kako li ga sad kanjava? Kao i uvijek, adi mi zaokupi
misli i taman zapodjenuh s njim zamiljenu diskusiju, kad se jedan sluga uljudno nakalja. Moj
gospodar je traio moje prisustvo.

214

Prije nego to se rastao od nas toga popodneva, Salahudin je svojim vojnicima dao kratak
predah da se pripreme za putovanje. Dok je pio vodu i preko volje vakao suhe hurme, djelovao
je zamiljeno. Zapazih i neku tugu u njegovom oku. On mi je u prethodnim prilikama govorio da
mu je, nakon adijeve smrti, duu esto obuzimala samoa, samoa koja bi bila tu ak i kad bi
bivao u drutvu ljudi koji su mu podsticali um. Poznavao sam to raspoloenje.
"ta li Allah sprema za nas, Ibn Jakube? Bitke se rijetko dobijaju nadmonim orujem i
vojskom. Snaga volje, uvjerenje da si na Allahovom putu su odluujui. ta misli jesu li nai
vojnici svjesni znaaja predstojeih nekoliko sedmica?"
Klimnuh glavom.
"Komandante pobjednika, dopusti mi da ti sada kaem ono to bi ti i adi rekao. On je
uvijek elio da na ovaj dan bude s tobom. Znao je da e taj dan doi, znao je ta bi ga ti upitao i
ovo bi bio njegov odgovor: 'Ja znam nae vojnike', rekao bi ti, 'oni razumiju jako dobro ta znai
ponovo zauzeti Al-Kadisiju. Spremni su umrijeti za taj cilj.' Lino sam ih uo kako to jedan
drugom govore a adi ne bi elio da ja promijenim ijednu njihovu rije."
Sultan se nasmijei i pomilova bradu.
"Takav je i moj dojam. Nadajmo se da e njihova vjera u ispravnost naega cilja biti
dovoljna. Molimo se da se okrutna sudbina i nepredviene nevolje ne udrue protiv nas da
pomognu nemuslimanima. Reci Keukburiju da osigura da ljudi veeras dobro veeraju."
Nije bilo potrebe da prenosim tu poruku emiru Keukburiju. Za razliku od svog
komandanta, volio je dobro pojesti. Bio je kadar, tako se bar prialo, prepoznati svaku travku i
svaki zain dodat mesu. Ve je dao uputu kuharima i prije akama miris mesa irio se naim
taborom, otvarajui nam apetit. ak i sultan ije je gaenje prema mesu bilo nadaleko poznato
zapazi taj neobini miris.
Kuhari su pripremali govei sikbad, jelo jako drago splavarima sa Eufrata. Bilo je
istodobno i slatko i kiselo, kuhano sa svjeim zainskim travama, natopljenim u sire i med.
Dejstvo mu je bilo udesno. ak i Kurdi, toliko svikli na peeno meso, moradoe priznati da je
sikbad to su ga tu veer jeli bio kao da je u denetu zgotovljen.
Bubnjevi nas probudie sutradan ujutro. Iscrpljenosti je nestalo i vojnici su izgledali
oputeni. Keukburi, na veliko olakanje veine, nije insistirao na sabah-namazu. elio se
pridruiti sultanu u Tiberiji. Odbio je stoga da prieka da se natovare zalihe ve ode iz tabora sa
hiljadu konjanika, i sa mnom u svojoj pratnji.

215

Jahali smo manje od pola sata, kad se iznenadismo oblaku dima to je iao prema nama.
Keukburi posla dvojicu izviaa da vide brojano stanje, snagu i barjake konjanika koji su nam
ili ususret. Jer, ako su to franaki vitezovi, valja nam se boriti i poslati izvidnicu da javi
Salahudinu. ekali smo, ali se izvidnica ne vrati. Praina se uporno kretala u naem pravcu.
Keukburi i trojica emira koji su jahali uz njega, posavjetovae se i podijelie nae snage u
etiri grupe. Iznenada, zausmo glasne uzvike "Allahu ekber". Svima nam se ukaza osmijeh na
licu, kao da ponovo poesmo disati. Primicali su nam se prijatelji. Tad nai izviai u galopu
stigoe da obavijeste emira da je Salahudin ve zauzeo Tiberiju i da se vraa da nam se pridrui.
Keukburi je urlao od oduevljenja i mi krenusmo naprijed da se sastanemo sa osvajaem
novoosvojenoga grada. Praina se prorijedila i Keukburi skoi sa konja i pohrli sultanu da mu
poljubi dubu. Salahudin, dirnut tim gestom, sjaha s konja i zagrli mladog emira, a pjesme o
trijumfu muslimana zaparae zrak oko njih dvojice.
"Sad e oni pokuati ponovno zauzeti grad i krenue najkraim putem, putem koji vodi od
Akre pravo kroz Hatinsku dolinu. Vrlina uza koju se danas moramo moliti jest strpljenje. ak i
moj amida irkuh, s njegovim golemim nestrpljenjem, da je danas iv sloio bi se samnom.
Vratimo se u tabor i naimo neko zgodno mjesto odakle emo motriti Gija i njegove templare i
hospitalere. Nebo je vedro, sunce pee k'o furuna, a mi kontroliramo sve vode u okolini."

30
Bitka za Hatin

Salahudin je znao da e asni Rejnald od Tripolija pokuati smisliti neko drugo rjeenje,
neki odbrambeni plan. Njegova ena je bila u tvravi osvojenog grada. Rejnald zna da se

216

Salahudin tek treba suoiti sa Francima kad su oni u jakom, uanenom poloaju. Sultan je ovisio
o brzini i gluposti franakih lidera. Vjerovao je da e ih slijepo nepovjerenje i mrnja grofa od
Tripolija, koju su dijelili i Gij i Rejnald od atijona, navesti da potpuno zanemare svaki plan koji
bi mogao predloiti Rejnald.
Treega dana jula, u petak, izvidnica koja je pratila kretanje Franaka, dojaha u na tabor
veoma uzbuena. Keukburi ih je pratio do ulaza u sultanov ator. Sultan se odmarao, a ja sam
poduavao jednog od njegovih straara osnovnim ahovskim potezima. Tu, pod limunovom
kronjom, svi smo ekali da on okona svoj odmor.
Lica dvojice izviaa bila su izbrazdana od praine. Oi su im potamnjele od nespavanja.
Po dranju se vidjelo da nose vane vijesti. Imali su strogu Takiudinovu naredbu da razgovaraju
lino sa Salahudinom. Ja sam im kazao da bi sultan moda volio da ga se uznemiri i Keukburi
ue u ator. Salahudin izie golih prsa, samo sa tkaninom oko pasa.
Izvidnica mu apnu poruku koja je samo potvrdila njegovo predvianje. Sultan je sad,
osjetivi olakanje, dopustio da pokae ta osjea. Uzviknu od zadovoljstva.
"Allahu ekber! Otili su od vode i sad su u ejtanskim rukama. E, ovaj put su moji."
Trube i bubnjevi digoe sve emire i vojnike. Brzina s kojom se naa armija pripremala za
rat bila je znak visokog morala i discipline, postignutih u onim sedmicama obuke u Hatari. Pad
Teverije je djelovao kao groznica na one to su ostali za nama. Sultan, u punoj ratnoj spremni i
oklopu, sa zelenim turbanom na glavi i sa maem koji mu je jedan paljivi sluga vezao oko pasa,
izdavao je posljednje naredbe Takiudinu i Keukburiju. Njih dvojica se naklonie i povukoe
nakon to ga poljubie u oba obraza.
Poput zvijeri koja vreba na svoj plijen, sultanovi strijelci su se protezali na grebenu.
Njihovo nestrpljenje da ubijaju inilo ih je istovremeno i nervoznim i napetim. Unato najboljem
trudu da ostanem miran, ja nisam mogao svladati uzbuenje. Sjeo sam da prezalogajim koricu
kruha sa velikim Imadudinom. Bio je zaokupljen poslom; pisao je o predstojeoj bitci. Kada izie
iz atora da se pomokri, ja proitah i prepisah uvodni pasus: "Ogromno more njegove armije
prostire se oko jezera. atori nalik na brodovlje su kao sidro a vojnici nas preplavljuju, val za
valom. Die se nebo praine na kojem su se sablje i maevi dizali kao zvijezde." Pisao je sa
takvom lakoom, rijei su tekle s njegova pera lake od mastila koje im je davalo oblik. Iznova
sam se udio zato je sultan izabrao mene, a ne njega da saini ovu knjigu.

217

U podne prvi put ugledasmo neprijatelja. Sunce se odbijalo o teke oklope franakih
vitezova i odsjaj se probijao kroz prainu.
Dok su Franci nadirali prema grebenu, sultan dade znak. Takiudin i Keukburi povedoe
svoje odrede manevrom koji nije trebalo biti za Franke iznenaenje. Opkolili su neprijatelja,
odsjekli ga od vode i presjekli mu sve mogue puteve za povlaenje. Sultan je ostao da dri
greben.
Ja sam ostao na grebenu kraj Al-Afdala, blizu sultanovog atora, ali daleko od borbe.
Salahudin je znao odjahati da osmotri bitku sa raznih poloaja, da uje izvjetaj iz prve ruke a
onda se vraao do svog barjaka, gdje smo ga ekali. Potom bi poslao nove upute. Oi su mu se
sjale kao baklje a lice mu je bilo osloboeno brige. Bio je oito zadovoljan, mada ga oprez nije
nikad naputao, ni na tren. Ja sam ga imao priliku tog dana posmatrati izbliza.
On nije bio komandant koji se mijeao u posao svojim emirima. Paljivo bi isplanirao
bitku, izdao naredbe i osigura da se one sprovode, pa nije vidio nikakvog razloga da se mijea.
Cijeli dan su glasnici na konjima, lica pokrivenih prainom, dolazili sa vijestima i odlazili sa
naredbama. Jedna od najvanijih pobjeda u analima islama proticala je iznenaujue mirno.
Prizor naih mrtvih i ranjenih vojnika duboko me je potresao. Uznemirilo me je to ni sultan ni
emiri, a - ako emo pravo - ni sami vojnici nisu pokazivali puno milosti za one koji su tog dana
izgubljeni. udno je to kako se, ak i nakon jednog dana ratovanja, teko sjetiti kako je izgledao
normalan ivot prije bitke sa svim njegovim mukama.
Kako su se franaki vitezovi spoticali i padali, jedino to sam ja osjetio jest olakanje. Po
temperamentu, ja nisam osvetoljubljiv ovjek, ali kada sam vidio kako je pijesak potamnio od
franake krvi, sjetio sam se pria o onom to su oni uradili mome narodu u Jeruzalemu i u drugim
gradovima. Tiho sam se pomolio, preklinjui Svemogueg da ubrza pobjedu naeg sultana. Nije
da su njemu moje molitve toga dana bile potrebne. Njegova je taktika imala uinka i, mada niko
od nas nije toga u tom asu bio svjestan, donijela mu je pobjedu u hatinskoj bitci. Za razliku od
Franaka, mi smo tog prvog dana izgubili tek nekolicinu ljudi. Mogli smo mi Franke dokrajiti
isto to vee, ali je Al-Afdal, koji je stajao ispred sultanovog atora, dao znak vojsci da im dopusti
da se povuku.
Oni nisu imali kud. Svaki izlaz bio im je zapeaen. Svaki izvor je bio na. Zalihe na koje
su se oslanjali bile su im odsjeene, neke su ak ve bile istovarene u naem taboru.

218

Franci su mislili da su nas, kao i u prolosti, njihovi vitezovi mogli napasti, probiti kroz
nae okruenje i tako otvoriti put za povlaenje cijele svoje armije, ali podcijenili su nau snagu.
Ono to su eljeli uiniti postalo je nemogue. Te noi, kada su obje strane podigle tabore, niko
nije bio svjestan da je bitka ve okonana. Na naoj strani, sultan se prepun zebnje savjetovao sa
emirima. Traio je imena svakog od onih strijelaca zaduenih da pokrenu napad. Pokazao je
udesnu memoriju, spominjui po imenu svakoga strijelca kojeg je sutradan elio vidjeti na
udarnom poloaju. Paljivo je u Hatari motrio novopridole strijelce i zapamtio imena onih koji
su najee pogaali metu. Raspodijeljeno im je po etiri stotine strijela. Sultan je bio tu dok su
dijeljene zalihe i svom se omiljenom strijelcu obratio po imenu.
"Reci svojim ljudima, Nizamudine, da nikada ne smiju, bez obzira na iskuenja, troiti
strijele na franake vitezove. Oklop im je neprobojan. Ali gaajte konja, i dobro naciljajte, nek
ivotinja padne. Franaki je vitez bez konja kao strijelac bez luka. Kad pogodite konja, Takiudin i
njegovi konjanici e dojahati i skinuti glave nevjernicima, jo dok se pokuavaju pridii. Jasno?"
Odgovor doe od svih strijelaca, koji su naprezali ui da uhvate svaku sultanovu rije.
"Samo je jedan Bog a to je Allah i Muhamed je njegov Poslanik"
"Slaem se", promrmlja sultan, "ali ne elim da vas On prerano doeka u Denetu. Ovaj
rat jo nije okonan."
Prije nego to bitka ponovo poe, sultan je svojim emirima izdao jasne upute u pogledu
Rejmonda od Tripolija.
"Dobar on ovjek, a nekad nam je bio prijatelj. I, mada su ga krani podstakli da se bori
protiv nas, ja ne osjeam zlovolju prema njemu. Ne smije biti ubijen. elim da ga ivog uhvatite.
Ako to ne bude mogue, pustite ga. Ponovo emo mi njega nai."
Zapoe borba s namjerom da se ispitaju neprijateljeve namjere. Sultan je, sa Takiudinom i
Keukburijem uza se, malo saekao prije nego je i svoju vojsku poveo u bitku. Franci su napali
nau izvidnicu te pretrpjesmo neznatan gubitak, ali Salahudin dade znak drugoj grupi mameluka
da se pridrue napadaima. Ovaj put franaki vitezovi su se povukli. Imadudin, koji je bio sa
mnom toga dana, smijao se na taj prizor.
"Lavovi su se pretvorili u jeeve", ree on, ali ga sultanov pogled uutka. adi je poduio
sultana da slaviti pobjedu prije nego je osvojena donosi lou sreu.
Salahudin naredi da njegova dva krila zaponu operaciju, a da se najpouzdaniji strijelci
pomjere na svoje poloaje. Na njegov znak, lukovi su bili nategnuti a strijele pojurie prema

219

Francima i skinue mnoge vitezove sa konja. Dat je slijedei znak i zapaljeno je ipraje, to
Francima donese nove nevolje. Plamen je bio skoro nevidljiv na jarkome suncu. Ustraeni
vitezovi i njihovi konji poee juriti tamo-amo, znajui da ne smiju stati, ali im je poloaj bio
bezizlazan. Smrad sprenog mesa, ljudskog i ivotinjskog, poe nam stizati sa povjetarcem toga
kasnog popodneva. Franaki vitezovi, jaui kroz oganj srljali su oajniki prema naim gazijama
a tu nailazili na sultanove strijelce koji ih jedva doekae. Neki su padali iz iste iscrpljenosti.
Drugi su ivi gorjeli. Sultan je primao vijesti bez ikakvih emocija. Samo jednom mi se obratio opaskom da stradae najbolji arapski konji to je bilo za aljenje.
Vlastitim sam uima uo oajnike krike franakih vojnika. Izludjeli od ei, spreni
suncem, oni su preklinjali za kap vode, molili se svome Bogu, a onda i Allahu, na veliko gaenje
vitezova to su pripadali redovima templara i hospitalera.
Uspio sam vidjeli i jednog od njihovih komandanata, onog poganog, djetinjastog
pustolova, Rejnalda od atijona, o kojem sam ve pisao. Imao je zastraujui oiljak preko lica,
stalno podsjeanje na umijee jednog od naih neznanih maevalaca. Rejnald je jahao na svom
oznojenom crnom pastuhu, koji je nadmeno frktao, ba kao i njegov gospodar, a onda naglo
zaustavio konja. Kuknjava njihovih vojnika poela se smirivati. Glasnik je pojurio komandantu.
Rejnald je sjahao sa konja i ovjek mu je neto apnuo . Onda sam ga potpuno izgubio iz vida a
onda, iznenada i na nae oi, Franci su bili sasvim izgubljeni, srljali su kao da nemaju ni cilja niti
pravca.
Nagonski su krenuli ka jezeru Tiberija, ali im nai vojnici zaprijeie put. Stotine
franakih vojnika se predalo sultanu, padajui na koljena i uzvikujui "Allahu ekber". Tu, na licu
mjesta su preli na vjeru naeg Poslanika, i dobili hrane i vode.
Na hiljade vojnika popelo se na vrh jednog brda, naputajui svoga kralja. Odbili su
naredbu da se spuste u dolinu. Bili su edni i nisu se bez vode mogli boriti. Veina je pobijena,
ali tako to su ih preko stijena bacali njihovi vlastiti saborci. Neke smo i mi zarobili. Svima je
bilo jasno da su Franci poraeni.
Salahudin je vijesti o tim pobjedama primao bezizraajnog lica. Posmatrao je atore,
simboliki postavljene u obliku franakog kria. U njima su bili kralj i njegovi neposredni uvari
koji se nisu pomjerali tokom cijele bitke.

220

Dok smo mi tako gledali, mladi Al-Afdal poe skakati i juriti gore-dolje, uzvikujui: "E,
sad smo ih vala porazili". Ubrzo je bio uutkan jer franaki napad odgurnu nae vojnike, to je
izazvalo bore na sultanovom elu - prvi put tokom ove bitke.
"Uuti mome!" ree sinu. "Nisu poraeni dok onaj ator ne padne."
I u trenu kad nam ga je rukom pokazivao, ator kralja Gija poe padati. Vidjeli smo nae
vojnike kako zarobljavaju "pravi kri". Tad Salahudin zagrli sina i poljubi ga u elo.
"Neka je slava Allahu! Sada smo ih porazili, sinko moj."
Naredio je da se oglase pobjedniki bubnjevi, a uzvici radosti zaue se po brdima i
dolinama oko sela Hatin. Takiudin i Keukburi dojahae sa pregrtom franakih zastava. Bacie ih
pred sultanove noge i sjahae sa konja, oiju punih suza radosti i olakanja. Padoe pred
Salahudina da ga poljube u ruku, a on ih podie. Zagrli ih obojicu i zahvali na pobjedi. Tada se
Takiudin njemu obrati.
"Pustio sam grofa Rejmonda da pobjegne, o Komandante pobjednika, kao to si naredio,
mada su moji strijelci umirali od elje da ga obore sa konja."
"Dobro si uinio, Takiudine."
Sad je bio red na Keukburija.
"Komandante pobjednika, zarobili smo veinu njihovih vitezova. Njihov takozvani kralj
Gij i brat mu, Hamfri od Torona, oslin od Kortneja i Rejnald od atiljona su zarobljenici. Gij
eli da razgovara s tobom."
Sultan je bio dirnut. Klimnu glavom u znak priznanja.
"Podignite mi ator nasred polja na kojem je ova bitka dobijena. Pobodite nae barjake
ispred atora. U tome u atoru primiu Gija i svakoga koga on odabere za pratnju. Imadudine!
Hou taan izvjetaj o svakom ovjeku kojeg izgubismo kao i o ranjenicima."
Veliki uenjak mudro klimnu glavom.
"To mi danas nee uzeti previe vremena, o veliki sultane. U poreenju sa Francima, ije
glave k'o bostan lee po bojitu, nai gubici su mali. Izgubili smo emira Anvarudina. Vidio sam
kako pada, kad ono Franci nasrnue na nas prije svog konanog poraza."
"Bio je dobar vojnik. Pripremite mu tijelo da se poalje u Damask za denazu. Ni jedan od
naih ljudi ne smije se pokopati u Hatinu, osim onih koji su iz ovog kraja."
"Ko bi pomislio", nastavi Imadudin, zamiljeno, "da e uspjeh tvoje vojne taktike
pretvoriti malo, beznaajno selo Hatin u ime koje e odjekivati kroz cijelu povijest?"

221

"Allah je odredio sudbinu Franaka", bijae skromni sultanov odgovor.

Imadudin se nasmijei, ali ostade tih, to je za njega neobino.
Gledali smo kako se u daljini podie sultanov ator. On uzjaha konja, te naa cijela
druina - Al-Afdal i stotine straara, sa Imadudinom i sa mnom u pozadini u galopu za njim,
pree preko leeva koji su ve na suncu poeli trunuti, razbacanog oruja i otkinutih udova do
mjesta gdje mu se podizao ator.
U takvoj smo svi euforiji bili da je jedina misao koja mi proe kroz glavu bila da e
divlje zvijeri noas imati pravu gozbu.
Imadudin, kao njegov glavni tajnik, i ja, skromni kroniar njegovog ivota, sjeli smo sa
strane uz njega. On straaru ree da obavijesti Keukburija da je spreman primiti "jeruzalemskoga
kralja". To se i desi. Gija, u pratnji Rejnalda od atijona, dovede Keukburija, koji se sultanu
obrati sa formalnou koja me iznenadi.
"Evo, Komandante pobjednika, ovo su samoproglaeni kralj Jeruzalema i njegov vitez,
Rejnald od atijona. Ovaj trei im je tuma. Taj je upravo odluio da pree na nau vjeru. ekam
na tvoje naredbe."
"Zahvaljujem ti, emire Keukburi", odgovori sultan. "Moe dati njihovom kralju malo
vode."
To to je Giju ponudio svoje gostoljublje bijae prvi znak da ga nee na licu mjesta
pogubiti. Gij je edno pio iz pehara hladne vode. Pruio je pehar i Rejnaldu koji otpi samo
gutljaj, na to sultanovo lice potamni od gnjeva. Pogleda tumaa.
"Reci svome kralju", ree glasom punim prezira i gaenja, "da je on, a ne ja, ponudio
vodu tom nitkovu."
Gij se poe tresti od straha i spusti glavu da potvrdi istinitost Salahudinovih rijei. Tad
sultan ustade i zagleda se u Rejnaldove plave, ledene oi.
"Usudio si se oskrnaviti na sveti grad Mekku. Poinio si strana zlodjela, nasrtao na
nenaoruane karavane. Dvaput sam se pred Allahom zakleo da u te ubiti ovim rukama i sad je
dolo vrijeme da svoj zavjet ispunim."
Rejnaldove oi bljesnue, ali ne zamoli za milost. Sultan isuka ma i gurnu ga pravo kroz
zarobljenikovo srce.
"Nek ti Allah smjesta duu baci u dehenem, Rejnalde od atijona."

222

Rejnald pade, ali jo nije bio mrtav. Sultanovi straari ga odvukoe iz atora i, sa dva
udarca maa, odvojie mu glavu od ramena.
U atoru, ljudima se naborae nosevi kako se die gadan smrad. Franaki kralj, uplaen
zbog sudbine svog viteza, sav se preznojio.
"Mi ne ubijamo kraljeve, Gije od Jeruzalema", ree sultan. "Taj ovjek je bio zvijer.
Ogrijeio se o sva pravila asti. Morao je umrijeti, dok ti mora ivjeti. Idi sad, operi se. Mi emo
ti dati novu odoru. Tebe i tvoje vitezove poslau da vas pokau narodu Damaska. Podii u
veeras kamp blizu Al-Kadisije, a sutra e ono to su tvoji jednom silom uzeli biti vraeno
Narodu Knjige. Sjediemo ondje gdje si ti sjedio. A opet, za razliku od vas, mi emo biti
pravedni i neemo se prepustiti eliksiru osvete. Zalijeiemo rane to ste ih vi ostavili na naim
damijama i na jevrejskim sinagogama, ali vae crkve neemo skrnaviti. Pod naom vlau
Kadisija e ponovo procvati. Odvedi zarobljenika, Keukburi, ali se prema njemu dobro odnosite."
I tako Gija i njegove najvienije plemie odvedoe u Damask. Usput su vidjeli tri stotine
vitezova, dva odreda hospitalera i templara koje su vodili delatima na pogubljenje.
Oni moraju umrijeti, tako je sultan odluio, jer ako ih ostavimo na ivotu samo e se
ponovo dii na oruje protiv nas. Bijae to ona ubitana logika sukoba, koji je dugo trovao ovaj
na svijet. A meni je sad na pameti bio samo trenutak kad emo mi ui u Jeruzalem.
31
Sultan misli na Zubejdu, slavuja Damaska

Salahudin je dopustio samo skromnu proslavu u noi nae velike pobjede. Glasnici su
poslani u Bagdad i Kairo sa vijestima o dobijenoj bitci. Brojanjem poginulih Franaka otkrili smo
da su izgubili petnaest hiljada ljudi. Imadudin je potvrdio tu brojku i zapisa da je meu
zatvorenicima bilo i tri hiljade plemia, to vitezova, to vojnika.
U pismu sultanovom bratu Al-Adilu u Kairo bila je naredba. Trebao je dovesti egipatsku
vojsku u Palestinu da se okona dihad.
Sultan je bio sretan, ali, kao i obino, nije dozvolio nita to bi mu pomutilo oprez.
Takiudinu je rekao da Hatin nije odluujua bitka. Jo se mnogo toga valjalo postii, a on je
upozoravao da ne treba precjenjivati vlastite snage.

223

Brinulo ga je da bi se Franci mogli pregrupisati i organizirati van zidina Jeruzalema te je

stoga briljivo skovao plan. Jednim velikim zamahom du obale unitiemo svaki franaki
garnizon. Tada e nam sveti grad pasti u krilo kao zrela ljiva kad se drvo blago protrese.
Vojnici su bili opijeni slobodom. Uzvikivali su dok je sultan jahao kroz njihove redove i
saopavao im svoj plan. Sanjali su o blagu koje je samo ekalo da bude uzeto.
Jedino Imadudin i ja, iscrpljeni susretima posljednjih nekoliko dana, eljeli smo da nas
sultan pusti da idemo. Obojica smo stalno govorili o povratku u Damask, gdje bismo se pridruili
ogromnoj vojsci kad bude marirala u smjeru Jeruzalema, ali sultan nije ba bio sklon popustiti
pred naim molbama.
"Obojica ste", rekao nam je, "iskreni, ueni, rjeiti i velikoduni ljudi. Ti si, Ibn Jakube,
veseo, bez nadmenosti i lanoga ponosa. I Imadudin je veseo i oputen. Zbog tih vrlina, obojicu
vas trebam kraj sebe."
elio je da mu Imadudin pie slubena, dravna pisma, a da ja pratim i biljeim svaki
njegov pokret. Ranije mi je obeao da e mi svaku no nakon bitke diktirati svoje dojmove o
tome danu. Ispostavilo se da je to bilo nemogue, jer je znao sate provesti u razgovorima sa
emirima prije no to bi se okupao i otiao u postelju.
etiri dana nakon nae pobjede u Hatinu, sultanove vojske stajale su van zidina Akre,
bogate tvrave koju su Franci drali jo od dana kada su prvi put zagadili nae obale. Bio je
siguran da e grad predati, ali im je dao samo jednu no da donesu odluku. Sa svojih kula
osmatranica, Franci su vidjeli kolika je snaga nae armije te poslae izaslanike da se dogovore o
predaji. Salahudin nije bio osvetoljubljiv ovjek. Njegovi uslovi su bili prilino velikoduni pa su
ih izaslanici smjesta prihvatili.
Grad je, kad je sultan ujahao, izgledao beivotan. Imadudin mi je rekao da je uvijek tako
kada osvajai ulaze u grad. Narod, ophrvan strahom od osvete, obino se zatvara u kue. A opet,
moglo je za to biti i drugih razloga. Tog dana sunce je estoko peklo, i mi koji smo ujahali kroz
kapije Akre osjetismo njegovu bespotednu vrelinu, znojei se kao ivotinje.
Bio je petak. Sultan i njegov sin Al-Afdal, koji je ponosno jahao uz njega, dojahali su sa
emirima do tvrave. Kada sjaha s konja, Salahudin pogleda prema nebesima i sklopi ruke. Dok
smo mi nijemo stajali, on proui ovaj kur'anski ajet:
Ti daje snagu kome Ti hoe,

224

i oduzima snagu kome Ti hoe;

slavi onog kojeg Ti hoe,
i poniava onog kojeg Ti hoe.
U Tvojim rukama su sva dobra;
Ti ima mo nad svim stvarima.
Potom su se okupali i presvukli. A onda, oiju punih smijeha i lica sa kojeg bijae sprana
praina proslavili su pad grada, nudei u staroj damiji svoje molitve Allahu. Franci su je dugo,
predugo, koristili za svoju crkvu.
Nakon dume, sultan se pozdravi sa svojim emirima i vrati se u tvravu. Kasnije, te veeri
sazvao je sastanak svog vijea a Al-Agdala je poslao da se postara da svi budu prisutni. elio ih
je sve podsjetiti da ovaj rat jo nije okonan. Kad ostade nasamo sa Imadudinom i samnom,
izdiktira pismo halifi, obavjetavajui ga o pobjedi u Akri. Onda mu se iznenada lice smeka a
raspoloenje promijeni.
"Znate li ta bi stvarno volio veeras?"
Nasmijeili smo se uljudno, ekajui da nastavi.
"Sluati djevojku da pjeva i svira etvoroinu lutnju dok sjedi na iljtetima prekrienih
nogu,."
Imadudin se nasmija.
"Je li mogue da se Komandant pobjednika prisjetio vrlina i ari Zubejdinih?"
Sultanovo lice blago problijedi na spomen tog imena, ali klimnu glavom.
"Ona jo ivi u Damasku. Nije vie mlada, ali kau da joj se glas nije mnogo promijenio.
Ako sultan dopusti, raspitau se malo u gradu o njoj..."
"Ne, Imadudine!" prekinu ga sultan. "Ja sam to rekao u trenutku slabosti. Ovo je grad
trgovaca. Ovdje slavuji ne mogu opstati. Da li ti zaista vjeruje da moe postojati jo jedna
Zubejda? Idite sada obojica i odmorite se. Zahtijevam vae prisustvo na vijeanju a u znak
posebne asti Imadudinu, neu vas obavezivati da prije vijea sa mnom veerate."
Nisam vidio sultana u tako oputenom raspoloenju od onih davnih prvih dana u Kairu.
Od njegovog povratka u Damask obino je bio napet i zaokupljen dravnim poslovima.
Kasnije, kada su velikoga proznoga majstora i mene sluge kupale u hamamu, propitao
sam ga o Zubejdi, iznenaen to mi adi nikada nije spomenuo taj predmet Salahudinove

225

mladalake strasti. Dok su nas brisali u odaji kraj hamama, on mi ispria priu koja jo jednom
otkri njegovo zapanjujue pamenje.
"Bijae to ljubav esnaestogodinjeg djeaka prema eni velike ljepote. Smjeka se, Ibn
Jakube, a ja znam ta ti prolazi kroz mozak. Misli o tome kako mogu ja, od svih ljudi, cijeniti
ljepotu ene. Grijeim li? Ponovo se smjeka to potvruje da imam pravo. Razumijem tvoju
nedoumicu. Tano je da me i prizor tvoga neprivlanog tijela uzbuuje vie od bilo koje ene, ali
Zubejda je bila izuzetna zbog svoga dubokog, grlenog glasa. Ko god je uo kako pjeva bijae
pogoen pravo u duu. Iskreno ti velim, prijatelju, bila je isto savrenstvo.
"Nita ne znam o njenom porijeklu. Govorilo se da je dijete robinje zarobljene u nekoj
bitci. Zubejda sama nikad nije govorila o svojoj prolosti. U drutvu nije mnogo govorila, mada
mi je Al-Fadil, koji je i sm bio njome opinjen, jednom rekao da je bila krasan sagovornik, ali
samo u prisustvu jedne, najvie dvije osobe. Te privilegije ja bijah lien.
"Bio sam prisutan, meutim, kada je mladi Salahudin, tad jo pun nadmenosti, prvi put
vidio u prisustvu oca Ejuba i amide irkuha. Naravno, adi je i u to vrijeme bio nezaobilazan.
To se desilo u kui jednog trgovca, ovjeka koji je silno elio ugoditi Ejubu. Iskoristio je za to
Zubejdine usluge. Bilo je to prvi put da smo je uli kako pjeva. Salahudina smjesta oara. Moglo
se skoro vidjeti kako mu srce gori strau tako istom da je mogla sve spriti.
"Zubejdi jo nije bilo trideset godina. Put joj je bila svijetla, kosa tamna, a njene velike
oi sjale su kao dvije denetske svjetiljke. Zubi, kada bi se nasmijeila, i bisere bi obrukali. Bila
je krhke grae i, ako mogu tako rei, podsjeala me stoga na prekrasnog djeaka kojeg sam nekad
volio u Bagdadu. S vremena na vrijeme bi skrenula pogled, kao da je bila u nekom snu i transu.
Njeno lice bi me tad podsjetilo na blagi, mjesecom osvijetljen oblak. Kamo sree da je bila
mladi, Ibn Jakube, ali ne smijem skretati sa prie.
"Bila je te noi u svilenoj haljini boje neba bogato ukraenoj raznolikim pticama. Slavuji
su bili izvezeni zlatnim koncem. Glava joj je bila prekrivena dugom crnom mahramom sa
krunim crvenim motivima a srebrna narukvica visjela joj je o oba runa zgloba. No sve bi to
ovjek zaboravio kad bi zasvirala lutnju i zapjevala. Bila je to, prijatelju moj. ista denetska
muzika.
"Salahudina su te noi morali silom vratiti kui. Njegov amida irkuh ponudio je da mu
kupi Zubejdu, ali sama pomisao da bi se ona mogla kupiti vrijeala je njegovu ljubav. Lice mu je
bilo blijedo kada je odlazio i krv mu pulsirala u venama, a uvijek zatitniki raspoloeni adi bio

226

je kraj njega. Od te noi nikada Salahudin nije propustio priliku da slua njenu pjesmu. Slao joj je
i darove. Izjavljivao joj ljubav. Ona bi se tuno nasmijeila, blago ga pomilovala po glavi i
apnula da eni poput nje nije sueno da ukraava postelju mladih prineva. On poe pisati
poeziju, pod gustom kronjom kruke u Ejubovoj bai. Slao joj je kuplete, od kojih jedan
kasnije doe i do mene. U njemu, ona je bila ljepa od punog mjeseca na nebeskome svodu, jer je
njena ljepota trajala i nakon sabaha. Nevana je vrijednost tih pjesama, kao to ti je jasno, ali nije
bilo sumnje da su duboko proivljene.
"Zubejda je bila dirnuta djeakovom ljubavlju, ali je morala ivjeti svoj ivot, i to ivot
koji je naravno iskljuivao Salahudina. On nije htio prihvatiti to to mu je govorila. Nije mogao
prihvatiti da ga neko odbaci. Vjeruj mi, Ibn Jakube, stvari su otile tako daleko da je ovaj na sad
tako trezveni i oprezni sultan prijetio da e sam sebe liiti ivota ako je ne bude mogao oeniti.
Njegov amida irkuh napokon sredi stvar tako to ga odvede u Kairo. Ostatak prie zna.
Salahudin postade sultan. Zubejda ostade kurtizana."
Svjestan Salahudinove vrste volje i tvrdoglavosti, iskazah iznenaenje da je tako olako
pustio pjevaicu da ode. Oito je otiao nevoljko, ali mogao joj se svakako vratiti u nekom
nastupu bijesa, ak je kasnije i oeniti. injenica da je bila kurtizana ne bi njemu previe smetala.
Svi znamo, na kraju krajeva, da su upravo kurtizane najvjernije supruge.
Ono to je mene zbunjivalo bilo je zato adi nikada nije spomenuo tu priu. Nijednom.
Ili je veliki uenjak pretjerivao o toj mladalakoj opinjenosti ili je postojao neki drugi razlog, i
dalje od mene sakrivan. Vrio sam pritisak na ovoga sultana pamenja, zahtijevao da mi kae
cijelu istinu.
Imadudin samo uzdahnu.
"Avaj, moj prijatelju, ona je bila vlasnitvo njegovog oca Ejuba. Kada je irkuh tu stranu
injenicu otkrio Salahudinu, u momku je neto umrlo. vrsto sam uvjeren da je on, kad je to
saznao, svu svoju energiju usmjerio na ratnike vjetine. Kada je mene tako jedan ljubavnik
odbacio, sav sam trud uloio u knjige koje sad pripremam za objavljivanje. Za Salahudina, bijae
to maevanje i jahanje. Kao da je sva ljubav za kojom je udio, ali koju nije mogao ponuditi
Zubejdi, prenesena na konje. Moe se ti smjekati, Ibn Jakube, koliko ti volja, ali moja opaska
nije imala namjeru da te navede da se smjeka.
"Zubejdino odbijanje probilo je kao no njegovo mlado srce. Trebalo mu je puno vremena
da se oporavi. Posljedica je bila, kao to ti nesumnjivo zna, da se oenio mnogo kasnije u ivotu

227

no veina mukaraca njegovoga poloaja. Kad poee pristizati djeca, on se dao na posao koliko i
njegov omiljeni pastuh. Uzimao je jednu ljubavnicu za drugom i napravio vie sinova no otac mu
i amida zajedno.
"Uprkos tome to se njegova porodica irila, niko nije smio spomenuti Zubejdino ime u
njegovom prisustvu. Uspomena na nju bila je zabranjena. Moda ti je stoga adi nikad nije ni
spomenuo. Znao je on dobro koliko je to bolna tema.
"Danas sam ja itekako rizikovao. Prosto sam znao da Salahudin misli na nju. elio je svoj
trijumf podijeliti s njom, rei joj: 'Pogledaj ovog ovjeka, Zubejda. Postigao je mnogo vie od
svoga oca.' Osjetio sam to instinktivno i zato sam dao sebi slobodu da spomenem njeno ime. Bio
sam istinski iznenaen kada mi je sultan odgovorio onako kako je odgovorio. Mogao me je i
istjerati iz odaje. Mislim da je ta bol napokon minula. Vidjeemo hoe li poslati po nju kad se
vratimo u Damask."
Bio sam svladan gorljivom eljom da i sm vidim Zubejdu, da joj ujem glas i da ujem
kako svira na toj etvoroinoj lutnji. Odluio sam da je posjetim po povratku u Damask. Moda
bi ona mogla dopuniti priu. A moe biti da joj je to malo znailo. Moda je Salahudin, toliko
oprezan u ratu, bio podjednako oprezan i u ljubavi? Nisam mogao tek tako zaboraviti tu priu.
Imadudin mi je rekao sve to je znao, ali sam osjeao da tu ima jo neto. Ja u otkriti cijelu
istinu. Ako Zubejda ne bude htjela priati, ispitau Demilu. Ona je jedina bila u stanju iscrpiti
sultana svojim pitanjima sve dok joj ne kae ono ta eli znati.
adi, jedina osoba koja mi je mogla ispriati cijelu priu, izdala me je. Dok sam se
pripremao da prisustvujem sastanku ratnoga vijea, adi mi ue u glavu i ja se s njim posvaah,
tako u mislima.

228

32
Posljednji sastanak ratnog vijea

Iako mi je Imadudin povjerio da je sultan ovaj sastanak ratnog vijea smatrao najvanijim
u ovome dihadu, nisam mu bio sklon povjerovati. Pretpostavio sam da Imadudin to meni govori
da bi uveao vlastiti znaaj sultanovog pouzdanog savjetnika. Ovom prilikom sam bio u pravu.
Mislio sam da e ratno vijee biti puka formalnost, slavljenje pobjede tokom koje e na
sultan najaviti polazak u Jeruzalem. Ima nekih misli koje ovjek mora uz osmijeh odmah
odagnati. Ovo je bila jedna od tih misli.
Kada sam uao u prepunu odaju u kojoj su se ve bili okupili emiri, osjetio sam
neizvjesnost i napetost. Iz pozadine sam mogao vidjeti sultana u razgovoru sa Al-Afdalom,
Imadudinom i Takiudinom. Ovaj posljednji se govorio, dok su drugi klimali glavom. Emiri me
propustie da se probijem do sultana, ali to su inili kao to se proputa omiljena vladareva
ivotinja. Nije bilo znaka ljubaznosti ni ohrabrenja na njihovim licima. ak se i Keukburi doimao
uzrujan.
Sve dok nisam stigao do mjesta na kojem je sultan sjedio, nisam shvatio zato su emiri
bili ljuti. Salahudin i najblii lanovi njegove porodice upravo su se bavili podjelom ratnog
plijena, to je obino najosjetljiviji trenutak kad god se osvoji neki grad.

229

Salahudinove sklonosti teko da su bile nepoznate emirima. On bi obino naredio da se

neto novca sauva za dihad, a ostatak razdijeli jednako svima koji su umarirali u grad. Ali,
njegov me sin podsjeti na jednu drugu tradiciju koje su se pridravali drugi vladari prilikom
svetog rata -da sve ostave svojim sinovima.
Pod velikim pritiskom, sultan darova grad i sva njegova imanja Al-Afdalu. Rafinerija
eera bila je data Takiudinu, dok je veliki i umni Imadudin dobio veliku kuu. Al-Afdal je to sve
ve bio najavio emirima, to bijae greka. Oni bi u svakom sluaju gunali, ali bi tu vijest
primili sa mnogo vie dobre volje da im se obratio sultan. Imadudinu se sve to nije nimalo
dopadalo i on je savjetovao da sve treba staviti u ratnu riznicu za plaanje ratova koje je tek
valjalo vojevati.
"Ne sumnjaj, o sultane", apnuo je Salahudinu, "da e Franci poslati po pomo preko
mora i da e stii mnogi vitezovi. Nama e trebati novca ako krenu u trei 'kriarski rat'!"
Salahudin se sloio, ali je rezignirano slegnuo ramenima. Potom je ustao da se obrati
emirima. Na tren, utnju su remetili samo cvrci to su se napolju uli.
"Ja znam o emu neki od vas razmiljaju. Pitate se zato odlaem mar na Al-Kadisiju.
Dozvolite mi da vam objasnim. Ja ne elim da Al-Kadisija ikad vie padne u ruke nevjernicima.
Ako bismo je sutra zauzeli - a mi to bez po muke moemo, uz Allahovu pomo, postii, sad kad
su Franci izgubili svoje najbolje vitezove u Hatinu - to bi bila strana greka. Razmislite i
shvatiete ta vam govorim. Franci jo uvijek dre gradove uz obalu. U te gradove i luke stii e
brodovi iz njihovih dalekih zemalja - sa jo vitezova, jo oruja, jo krieva i jo alkohola. Svi e
se oni odmah udruiti s nevjernicima koji su jo uvijek ovdje i Al-Kadisija e pasti pod njihovu
opsadu. To vam je tako.
"Iz tog razloga emo mi podijeliti nae snage i uzeti sve gradove uz obalu. Kao to znate,
ja nisam nikada sretan kada je naa armija podijeljena i kada se emiri razdvoje pa vode odrede u
razliite bitke. Ali to emo morati uraditi prije no to uemo u Al-Kadisiju. elim to drvo tako
snano protresti da mu svaki list padne na zemlju. Osim jednoga. A onda emo taj jedan list
ubrati k'o rijedak i dragocjen cvijet. Oistimo obalu zasvagda od tih nevjernika.
"Za mene, Tir je vaniji i od Al-Kadisije. Ako uzmemo njegovu luku, zauvijek emo
epati Franke za guu. Vitezovi koji dou preko mora osjetie nau vatru dok su jo na
brodovima. elite uti moj plan? Vrlo je jednostavan. Paljivo me sasluajte, jer evo vam moga
plana: Haskalon. Jafa. Saida. Bejrut, Dubajl, Tartus, Debala, Latakia, Tir - i tek onda Kadisija.

230

"Da su nam Franci jedini neprijatelji, mi bismo ih uz Allahovu pomo iz ovih krajeva ve
davno otjerali. Mi imamo tri neprijatelja, pored Franaka. Vrijeme, daljinu i one muslimane koji bi
radije ostali u svojim kulama i pratili bitku izdaleka. Poput hijena u jazbinama, oni se boje izii i
gledati tigrove kako se bore. Ti vjernici su nanijeli sramotu, kukaviluk i bruku imenu naega
Poslanika, mir neka je dui njegovoj. Nek sad znaju da emo mi pobijediti a tad e oni biti
osramoeni i prezreni u oima svih muslimana. Allah e nam pomoi da ih sve savladamo."
Sultanove rijei iznenadie emire. Smjekali su se i klimali glavom dok je govorio, a kad
zavri, oni jednoglasno viknue:
"Samo je jedan Allah i On je Allah a Muhamed je Njegov Poslanik."
Keukburi progovori prvi.
"Komandante pobjednika, ja sam siguran da govorim u ime svakoga ko je ovdje prisutan,
kad kaem da Allah tebe istinski voli. I ja sam mislio da ne treba odlagati opsadu Al-Kadisije.
Sad si me ubijedio da nisam bio u pravu i da nestrpljenje nikada nije koristan vodi u ratu.
"Uz tvoju dozvolu, ja bih ti postavio jedno pitanje."
Sultan klimnu glavom u znak odobravanja.
"Jedini nain na koji moemo postii brzu pobjedu je nae snage rasporediti niz obalu,
ali..."
"Ja znam ta tebe brine, Keukburi, jer to brine i mene. Ja sam se uvijek bojao poslati svoju
porodicu ili svoje najblie u pohod, u kojima e biti sami. Ali mi nemamo izbora. Brzina je od
sutinskog znaaja. Ja elim da nai vojnici prekriju obalu kao mravi. Ti, moj pouzdani Keukburi,
mora poistiti put od Teverije sve do Akre. Zauzmi svako selo i grad, poev od Nazareta, gdje se
rodio na Isa. Zauzmi templarski zamak u Al-Fuli. Hisamudin nek' zauzme Sebastiju i Nablus.
Bedrudine, ti ide na jug i zauzee Haifu, Arsuf i Kajzariju. Takiudin e marirati na Tibnin i
Tir, a ja u zauzeti Bejrut i Saidu. Imadudin je bio marljiv pa e sad svakome od vas dati
procjenu kakav nas otpor oekuje u svakom od tih gradova. Ja mislim da je Nablus, gdje naih
muslimana ima vie no Franaka, i to sto prema jedan, jedino mjesto gdje bi se mogli odmah
predati. Franci znaju za nae uspjehe ali e drugdje moda radije produavati vlastitu agoniju. U
tim sluajevima, nemojte oklijevati. Tamo gdje ele pregovarati o predaji, morate biti
velikoduni, jer nisu ugroeni samo ivoti Franaka. Nek je Allah s vama. Sutra kreemo."
Slijedeeg dana, Salahudin, u poasnoj odori i sa ogrlicom od crnih i bijelih bisera o
vratu, krenuo je iz grada praen dugom kolonom. Uz njega su bili svi njegovi emiri koji dooe

231

da se s njim oproste prije no i sami krenu. Sultan je izabrao svoje maevalce, strijelce i topdije.
Bili su to vojnici to su se s njim borili nekoliko godina. Imadudin i ja smo jahali s njim. Izvan
kapija Akre zastali smo da sultan razmijeni nekoliko posljednjih rijei sa svojim emirima.
Takiudin i Keukburi dojahae do njega, sjahae sa konja i poljubie mu odoru. Izraz lica mu se
omeka kad vidje ovu dvojicu mladia koji su mu rasli pred oima i kojima je vjerovao koliko i
samome sebi. Nasmijei se i naredi im da krenu na put.
"Slijedei na susret je pred kapijama Al-Kadisije."
U to njegov sin, mladi Al-Afdal, u punom oklopu, pun sebe, kako i dolikuje
sedamnaestogodinjem djeaku, stie u galopu na pastuhu crnom kao ugalj. Jedva se drao na
konju to razonodi njegovog oca, koji ipak sakri osmijeh. Al-Afdal skoi sa konja i poljubi oevu
odoru malo prenaglaenim gestama.
"Neka te Allah rukovodi u upravljanju ovim gradom, Al-Afdale", ree mu otac. "Jednog
dana ti i ja emo skupa krenuti na had u Mekku, ali tek nakon to osvojimo Al-Kadisiju. Sad se
vrati u svoj grad, ali upamti da smo svi mi samo smrtnici i da vladamo samo zato to nam to
narod doputa. Izbjegavaj pohlepu i nikada ne pokazuj tvrdoglavost. Vladari koji se tako
ponaaju samo time kriju nesigurnost. Sve svoje nade polaem u tebe, Al-Afdale, a najvea mi je
nada da me nikada nee razoarati."
Sa ovim rijeima, sultan podie desnu ruku i naa armija krenu iz Akre.

232

33
Salahudina slave kao velikog osvajaa, a on odluuje da ne zauzima Tir,
Mada mu Imadudin drukije savjetuje

Mar je bio ugodan. Sultan nije elio bez razloga zamarati svoju vojsku. Sela i gradovi
padali su bez borbe i on ih je dodavao svojim osvajanjima, koji poee liiti na nisku bisera.
Svugdje, stanovnici, bili muslimani ili krani, ili pak moje vjere, okupljali su se da nas osmotre.
esto su dovodili djecu da ih svojim dodirom blagoslovi. Muslimani su se radovali, ali nije u
tome bilo slavodobitnosti. Primijetio sam kako je za narod uobiajeno da proklinje poraene a
opjevava pobjednike. To je pravilo rata. Tako se ljudi brane od neizvjesnosti.
Pa ipak, u svakom selu i gradu uvijek ima i onih ija pohvala lano zvui. U iskazivanju
odanosti novome osvajau, oni kaljaju ime biveg vladara, prave neumjesne ale i vrijeaju mu
ugled, kao djeca kad se bace na psa skitnicu. To su obino isti oni koji nikada nisu pruili otpor
Francima, ali nakon pobjede postaju najglasniji osvetnici, dajui sebi nov identitet.
Jedan se hvalisao kako je naao franakog viteza blizu potoka i odrubio mu glavu, tako da
je potok bio crven od krvi. Drugi se opet nadmetao sa ovom priom, dodajui svoju, jo i
dojmljiviju. Priao je kako je jedne noi uhvatio franakog viteza kako obeauje neku
djevojku, naravno, nau muslimanku, i kako mu je proburazio maem srce i onda odsjekao testise
i bacio ih psima.
Nakon nekoliko takvih pria, sultan naredi da e svako ko bude lagao o svojim uspjesima
biti javno izbievan. Proiri se glas kako ovaj sultan nije sklon laovima, te broj hvalisavaca
odmah opade. Salahudin je bio bijesan na te bezvrijedne hvalisavce koji su se penjali na leine
onih koji su ipak, bez obzira na svoje mane, pali u borbi.

233

Kada smo bili blizu Tiru u naim redovima doe do podjele. Imadudin je smatrao da grad
treba uzeti odmah, bez obzira na njegove tvrave i mogu estok otpor. Podrala ga je veina
emira. Tvrdili su, poto ih je sam sultan ubijedio da je osvajanje Tira vanije ak i od zauzimanja
Jeruzalema, da nema nikakvog smisla odlagati napad.
Ja se dobro sjeam te veeri kad smo podizali tabor usred vonjaka narani prepunog
poljskog cvijea. Njihov miris me potpuno obuzme ak i sad, dok se prisjeam te noi. Tamni
oblaci su prekrili nebo, a Salahudin je hodao gore-dolje po taboru. Nije ni s kim razgovarao. S
vremena na vrijeme, ubrao bi naranu, ogulio je i pojeo. Huka daleke grmljavine smetala mu je.
Kad napokon podie pogled, poe padati kia.
Skoro cijeli je sat bio sam, dok su emiri i Imadudin ekali pred njegovim atorom. Sada
su se svi sklonili sa kie.
O emu li je razmiljao? Gledao ih je dugo. Znao je ta misle. Onda je odluno krenuo
prema vratima svog atora i provirio vani. Jo je padala kia. Vratio se i obavijestio ih da je
odluio sad zaobii Tir. Marirae se na Saidu, a kasnije krenuti prema Bejrutu. Tir e morati
saekati do naeg povratka u Jeruzalem.
Razoarenje se vidjelo na svakom licu, ali niko nije osporio sultanovu odluku. ak je i
Imadudin, koji je obino vrlo priljiv, utio. Rekao mi je kasnije da nije smatrao da posjeduje
dovoljno vojnog znanja da ospori sultanov stav, mada je znao da je ta odluka pogrena. Sultanova
odlunost imala je malo veze sa onim to je nalagao dihad. Bio je to netipian in iste
sentimentalnosti.
"Ja znam da svi misle da grijeim, Ibn Jakube", priznao mi je te noi, nakon to smo
objedovali njegov omiljen orbast grah. "injenica je da se moj stari prijatelj, Rejmond od
Tripolija, krije u tirskoj tvravi. Ja sam mu dopustio da pobjegne iz Hatina. Ponos mu nee
dopustiti da se preda, a ja jo uvijek ne elim da ga ubijem. Sudbina se zavjerila da nas uini
neprijateljima, ali ja jo uvijek osjeam bliskost prema njemu. Prijateljstvo je svetinja. Moj otac i
amida uili su me tome kad sam bio djeak i ja to nikad nisam zaboravio. Sada mi glava govori
da grijeim, ali srce mi ne dozvoljava da izdam povjerenje. Da li me razumije? Ili si i ti, kao i
Imadudin, potpuno obuzet naim pobjedama, pa su ti povjerenje i prijateljstvo postale prazne
rijei bez ikakvog znaaja? Uvijek ista pria. Mi koji se borimo razumijemo ogranienja bitke
bolje od onih koji ostanu u taboru da piskaraju."

234

Iskoristio sam priliku, koju mi je tako ljubazno pruio, da svoj stav izdvojim od
Imadudinovog, ali sam mu rekao da nije samo veliki uenjak uzrujan. Emiri a i neki vojnici
smatrali su grekom ne zauzeti sad Tir. Na to on, zamiljen, zauti i oslobodi me dunosti za to
vee.
Puhao je blag povjetarac kad sam iziao iz njegovog atora u no. Kia je stala. Oblaci su
se raistili a ilim od zvijezda bijae prostrt na nebu. Iznenada na sva moja ula kao da nasrnu
nekakva mjeavina mirisa tog vonjaka narani. Poljsko cvijee. Jasmin. Narane. Miomirisne
trave. Ili mokra zemlja. Sve je to nekako naroito mirisalo, ali tek je njihova mjeavina bila
zadivljujua. Odluih da malo proeem, ali Imadudin mi ne dopusti da uivam u samoi. Njegov
sluga me je ekao ispred sultanovog atora i obavijestio da njegov gospodar jedva eka da me
vidi. Kakav je uope izbor imao ovaj ponizni pisar kad se naao pred tako monim pritiskom?
Odustao sam od etnje i krenuo za slugom do Imadudinovog atora. Bio je loe volje. Ratovi i
tegoban ivot u taboru nisu godili velikom ovjeku. Nedostajale su mu njegove ugodnosti,
njegovi momci, njegovo vino, njegova hrana i njegov Damask. Gunao je.
"Pa?"
Ja sam glumio da me zbunio pitanjem.
"Zato, Allaha ti, Salahudin odlui da zanemari Tir? To je vrlo glupa odluka!"
Ja se nasmijeih i slegnuh ramenima.
"Ja sam samo njegov pisar, uitelju. On se meni ne povjerava."
"Ti si lukavi i laljivi kukin..."
Molio sam ga da ne zavrava reenicu.
"Kada me je, davno jednom u Kairu, sultan odluio zaposliti kod sebe, jasno mi je stavio
do znanja da je sve to mi kae povjerljivo. Nije mi dao da prisustvujem ratnom vijeu jer se
bojao da bi me Franci mogli zarobiti i muiti me da saznaju tajnu njegovih ratnih planova. Ne
znam ja koji su njegovi vojni razlozi da sad ne zauzima Tir."
Imadudin ustade, podie desnu nogu i glasno prdnu.
"Postao si previe mudar kad je tvoje dobro u pitanju. Nema tu vojnoga razloga.
Osjeanja su ga navela na tu odluku. Njegov prijatelj Rejmond od Tripolija je u Tiru. Mi to svi
znamo. I da mu je Rejmond bio ljubavnik, ja bih napadao zbog te odluke, mada bi moje
neodobravanje bilo ublaeno razumijevanjem. Prijateljstvu nema mjesta u dihadu, kad je

235

sudbina same nae vjere ugroena. Vara ga njegov instinkt. Njegova je odluka pogrena. Veliki
Nurudin nikada ne bi odobrio ovu glupost!"
"Moda je to to kae tano", odgovorio sam mu. "A opet, injenica je da poboni sultan
Nurudin, koliko je god udio da to postigne, nikada nije zauzeo Jeruzalem. Naem e sultanu to
poi za rukom."
"Nadam se", ree Imadudin, "i molim se Allahu da se to to kae i dogodi, ali nisam ba
siguran. U povijesti nema izvjesnosti."
Dva dana kasnije se predala i Saida i mi smo umarirali u taj grad. Na trenutak, pitanje
Tira kao da je zaboravljeno. Sultan je bio zadovoljan to niko nije poginuo. elio je ostaviti jednu
malu jedinicu u gradu, a onda krenuti prema Bejrutu to isto popodne. Ali, vlastelini u tom gradu
zamolie ga da im svojim prisustvom uini ast - bar na jednu no.
Salahudin nije bio sklon prihvatiti taj poziv - nije volio prazne formalnosti - ali Imadudin
je bio uasnut na tu pomisao. Nagnu se i apnu sultanu da bi odbiti takvu ponudu bilo krajnje
uvrjedljivo. Kao i u drugim pitanjima diplomacije, sultan se pobunio na taj savjet, ali se na kraju
sloio. Svi su uzdahnuli sa olakanjem. Vojnici su bili zagrijani i umorni, a Saida bijae zavodljiv
grad.
Sultana, njegove emire, Imadudina i mene odvedoe da otpoinemo u tvravi. Odatle smo
vidjeli vojnike kako tre na obalu, skidaju odjeu i plivaju u hladnoj morskoj vodi. U hamamima
u tvravi voda bijae mlaka i bili su prepuni.
To vee, poto je sultan rano otiao na poinak, Imadudin i ja veerasmo kao gosti
saidskih uglednika. Sofra je bila velianstvena. Ja nikad, otkad napustih Kairo, nisam jeo tako
raznovrsne ribe. A riba iz Nila, mada se sprema na razne naine, bila je ipak od jedne te iste vrste.
Te noi u Saidi, sva raznovrsnost mora bila nam je izloena u punome sjaju. Jela nisu ila sama.
Prepune boce vina toile su nam prekrasne djevojke koje nisu ni pokuavale prikriti svoje ari.
Naravno, Imadudina su ostavljale ravnodunim, ali su zato na trojicu emira iz Damaska ostavile
snaan dojam. Poeli su budni sanjati o buduim zadovoljstvima koju im je obeavala
predstojea no. I ja bih rado uestvovao u tim slastima, ali veliki uenjak nije imao vremena za
dangubljenje te prirode. Kada smo veerali i popili vruu vodu zainjenu naraninim beharom, on
ustade, zahvali naim domainima i zatrai da ga otpratim do njegove odaje.

236

"Izvini to te veeras razoarah, Ibn Jakube. Vidio sam ti pohotu u oima kad si gledao
one drebice, ali ja veeras moram s tobom porazgovarati o neemu vanom. Zapravo, treba mi
tvoja pomo. Brine me Salahudin."
Ja sam oduvijek pretpostavljao da me Imadudin smatra tek za skromnog jevrejskog pisara,
koji se nekako doepao najueg sultanovog kruga. U prolosti, ton mu je obino bio sarkastian
ili netrpeljiv. ta je to izazvalo promjenu? Bio sam zbunjen ali i polaskan to se prema meni
odnosi kao prema sebi ravnom.
"Zato te toliko brine sultan?"
"Njegovo zdravlje me brine. Ima stomane greve i Allah bi nam ha ga mogao uzeti
svakog asa. Ako bude predugo odlagao zauzimanje Al-Kadisije, ta bi mu nagrada mogla
zauvijek izmai. Jednom, kad on ode, emiri e epati jedan drugog za guu. Zajedniki
neprijatelj bie zaboravljen. To je usud moje religije, Ibn Jakube. To je kao da nas Allah, poto
nas je vodio tokom Poslanikovog ivota, sad odluio kanjavati zbog nae pohlepe. Rekao sam
sultanu, a i Al-Fadil me je podrao u tome, da on ne smije, kad zauzmemo Bejrut, vie gubiti
vremena na obali. Mora zauzeti Kadisiju. Ja elim da mi ti da savjet."
Bio sam zateen. Da li je on htio da kae da sam ja sad trei lan toga mudroga trojstva?
"Nije vrijeme za skromnost, Ibn Jakube. Mi znamo da sultan veoma cijeni tvoj savjet.
Nemoj nas razoarati."
Dva dana kasnije mi smo se utaborili blizu zidina Bejruta, na mjestu sa pogledom na
more. Bio je vlaan dan a takvo vrijeme djeluje na sultana. Bio je nervozan i nestrpljiv. I
Imadudin je bio bolestan. Strano ga je bolio stomak, kasnije je i povraao. Mervan, sultanov
lijenik, naredio mu je strogu dijetu; samo ajeve od trava i povre. Meso nije okusio i stanje mu
se poe popravljati. Ali, drugog dana lijeenja, bolovi su se vratili. Mervan je predloio sultanu
da bolesnika vrati u Damask. Tamo bi ga mogli ponovo pregledati i lijeiti kako treba. Mervan je
bio strunjak za rane i ratne povrede.
Salahudin, uvijek zabrinutiji za zdravlje svojih bliskih prijatelja nego za svoje vlastito,
naredio je da jedan odred vojnika odvede njegovog bolesnog tajnika u Damask. Imadudin se
mlako pobuni, ali mi je bilo jasno da je zapravo oduevljen. Kada sam se s njim opratao,
namignu mi.

237

"Samoa, Ibn Jakube. udim za samoom. Dihad je neophodan, ali moj rad sad trpi. Nije
lako razmiljati o prolosti kad ti se sadanjost ini tako neizvjesnom, a smrt vreba u liku
Franaka. Moje odsustvo e uzrujati sultana, ali ti se malo potrudi oko njega."
Ja sam klimnuo glavom i promrmljao nekoliko rijei saosjeanja kako u ga uskoro
vidjeti, potpuno oporavljenog, u Damasku. Ali, ipak, dok su ga odnosili, adijev glas mi odjeknu
u glavi.
"Ne voli ivot u ratnom taboru, ha? Treba mu samoa, ha? E ba sam iznenaen. A bio je
sa toliko mladih vojnika da sam prestao i brojati. Njegova bolest je u pretjerivanju, ni u emu
drugom."
Sultan je pretpostavio da e se Bejrut, kao i primorski gradovi, sretno i spokojno predati,
ali nam se glasnik vrati sa loim vijestima. Franci su se odluili boriti.
Salahudin samo uzdahnu.
"Ja sam se nadao da vie neemo gledati leeve sve dok ne stignemo do zidina AlKadisije. Zato ove budale stvarno hoe da se bore, Ibn Jakube?"
Imadudin ili Al-Fadil imali bi spreman odgovor na ovo pitanje, ali ja sam bio toliko
naviknut da ja sluam njega i samo biljeim njegove misli da sam se rijetko usuivao ponuditi
svoje miljenje, osim kada bi me on natjerao. Namrtio se.
"Dakle? Ima li kakvo objanjenje?"
Ja mu se osmjehnuh i odmahnuh glavom.
"Te budale misle da e ih, ako mi se nakratko odupru i rtvuju nekoliko svojih vitezova,
njihove voe nagraditi. ele im pokazati da se nisu olako predali. Poalji im moj odgovor, Ibn
Jakube. Reci im da e, ako se smjesta ne predaju, doivjeti Allahov gnjev. Mi emo ih zasuti
stranom paljbom i unititi im grad. Reci im da zbog njihove tvrdoglavosti odustajemo od
velikodunih uslova za njihovu predaju."
Naklonio sam mu se i povukao u svoj ator. Tu sam poeo sastavljati sultanovo pismo.
Bio sam sretan zbog asti da zamjenjujem Imadudina, ali nisam bio siguran da li da oponaam
majstorov stil ili da razvijem vlastiti. Imadudin se toliko naviknuo na pisanje sultanovih pisama
da je, kad bi ih Salahudin glasno itao, vjerovao da ih je on i napisao. Uvijek je, prilino
nekarakteristino za njega, uivao u laskanjima koja bi uslijedila nakon itanja tih pisama. Samo
ga je Al-Adil, njegov mlai brat, usuivao zadirkivati. Prije nekoliko mjeseci, nakon veere, Al-

238

Adil tako upita Imadudina ta misli o pismu koje je sultan toga dana uputio Rejmondu od
Tripolija. Uenjak se na as zamisli i odgovori:
"Nije to ba sultanov najbolji sastav."
Salahudin je bio iznenaen a Al-Adil ree: "Ma hajde, Imadudine, skromnost ti ne lei."
Proveo sam cijelu no sastavljajui uslove predaje. Sam je dokument bio kratak, ali sam
ga nekoliko puta ispisivao sve dok nisam bio ubijeen da je savren. Sultan ga pogleda nakon
sabah-namaza i namrti se.
"Previe kitnjasto. Previe nagizdano. A tek na kraju nabraja nae uslove. Zapeati ga i
poalji smjesta."
Povrijedila me je njegova kritika, ali sam znao da je u njoj bilo istine. Shvatio sam da
nisam trebao ni pokuavati oponaati Imadudinov stil. Kasnije sam razmiljao o tome kad me
grubo prekinu dolazak neprijateljevog glasnika. Nai velikoduni uslovi su bili odbijeni. Franaki
plemii odbili su nam predati Bejrut.
Sultanov gnjev raspali cijelu vojsku. Naredio je da odmah napadnemo grad te se opsadne
kule poee primicati zidinama Bejruta. Ja sam jahao uz njega, prvi put mi je pruio tu ast, ali
nisam znao ta mu je prolazilo kroz glavu. Bijae utljiv. Naa taktika je bila iskuana i sto puta
provjerena. Emiri, komandanti odreda, znali su savreno dobro ta im je initi. Jo jednom,
branioci nas iznenadie. Umjesto da su ostali u gradu i pokuali odbaciti nae napredovanje
iznutra, Franci otvorie kapije i izioe iz grada da se s nama bore na otvorenom. Strahovali su od
naih vatrenih tanadi i eljeli po svaku cijenu sprijeiti ruenje grada.
Salahudin nije morao sam uestvovati u borbi. Njegovi emiri su uspjeli izazvati velike
gubitke i odgurnuti neprijatelje u grad, iza zidina. To je katastrofalno djelovalo na moral naroda.
Mislili su da smo uli u grad. To dovede do sumanute bjeanije u luku, u potrazi za sigurnou
to ju je prualo more. U samom gradu, zavladae pljaka i sveopa zbrka.
Franake voe, podijeljeni na tigrove, koji su htjeli napasti, i ovce, koje su se eljeli
predati, shvatili su da su ovce od poetka bile mnogo mudrije. Njihovi glasnici nam stigoe sa
prihvaenim uslovima predaje, to sam ih ja prije nekoliko dana bio stavio na papir. Sultan ih je
mogao kazniti zbog toga to su nam oduzimali vrijeme, ali se dobroduno nasmija i prihvati
ponueni grad.
"Dakle, Ibn Jakube, ini se da se Francima vie dopao tvoj dokument nego meni."

239

Ujahali smo u jo jedan osvojeni grad, ali narod je bio vrlo ogoren i tih. Bili su gnjevni
zbog nepotrebne pogibelji i tete koje su zapravo bile greka njihovih vlastitih voa. Ali, radije su
krivili nas.
Gradski telal se uo na ulici. Objavljivao je katastrofu.
"Veliki sultan Jusuf Salahudin ibn Ejub je uao u na grad. ujte i poujte uslove
predaje!"
Te veeri, nakon to se okupao i odmorio, sultan i ja smo se popeli na kulu i posmatrali
kako talasi udaraju od stijene ispod nas. Sunce je bilo pri zalasku. Pogled mu je bio usmjeren
prema horizontu. Velianstveno more umirilo ga je i on se duboko udubio u misli. Dugo ni on ni
ja ne progovorismo. Onda mi se okrenu sa nekim udnim, dalekim pogledom.
"Zna ta, Ibn Jakube? Ako dragi Allah d, pa mi osvojimo ove obale, i oslobodimo AlKadisiju, podijeliu nae carstvo. Ostaviu ga svojoj brai i sinovima. A ja u onda otii u Mekku
na had i sasvim se posvetiti dragome Allahu.
"A potom u se pripremati da preem ovo uzburkano more, iji je sadanji mir, Ibn
Jakube, vrlo varljiv. Otii u u zemlju gdje ive Franci i dati se u potjeru za tim huljama sve dok
svi ne prihvate Allaha i Poslanika njegovog. Uiniu to ak i po cijenu pogibije. To je vano jer
e samo tako drugi preuzeti moj ma i dovriti ono to ja nisam mogao postii. Ako ne
zasijeemo Franke u korijenu, oni e nam nastaviti izjedati meso, kao skakavci to zamrae nebo
i prodru nam svu ljetinu."

240

34
Halima umire u Kairu; rune glasine
okrivljuju za to Demilu

Sultan se nije odmarao u Bejrutu. im su Franci razoruani, imenovao je jednog od svojih

emira, odabrao nekoliko jedinica vojnika i predao im kontrolu nad gradom. Mi ostali odjahali
smo u Damask, voeni samo zvijezdama. U zoru smo stigli u grad. Oprostio sam se od
Salahudina, koji je odjahao prema tvravi, i otiao svojoj kui.
Rahelu ne zatekoh u kui. Na trenutak, srce mi poe udarati jer se sjetih onog
sudbonosnog dana u Kairu, ali me na sluga, koji se pojavi, briui sanjive oi, umiri. Bila je sa
naom kerkom, a mjesecima su me iekivale.
Poslao sam ga po Rahelu, a ja sam se umio vodom iz bunara u naoj avliji. Iscrpilo me
danonono jahanje. Iako sam se navikao na konja, nikad nisam sasvim oputeno jahao, onako
kako to ini sultan. Lea su me boljela, a bedra se ukoila od boli. Voda mi je pomogla. Uao
sam i legao u nau postelju.
Bilo je podne kada me probudi neije gugutanje. Ustao sam i ugledao nasmijana lica moje
ene i keri. Djeak je bio krupan i zdrav, ali se rasplakao kada ga ja podigoh i poljubih u obraze.
Rahela ga spasi iz mojih ruku a ja zagrlih njegovu majku, a onda i njenu majku koja mi apnu :
"Ovo je dijete naa nagrada za godine boli i muka. iv si i zdrav, hvala Bogu."
"Moda, ali sultanove pobjede su me odrale u ivotu."
Nasmijali smo se, a onda ona ponovo progovori.
"Merjema i ja smo mislili da bi bilo dobro otii u nau kuu u Kairu i provesti tamo ovu
zimu. I njen mu bi poao s nama. On ima prijatelja u Kairu, mada nikad nije vidio taj grad.
ekali smo tvoju dozvolu."

241

"Imate moju dozvolu, naravno. Kamo sree da i ja mogu poi sa svima vama, ali mi za
koji dan polazimo u Jeruzalem. Sultan nee vie da odlae. Odluio je da prije kraja ovoga
mjeseca klanja u damiji Al-Aksi, a ja u posjetiti mjesto nae stare sinagoge. Poslije toga, kada
me oslobodi na nekoliko mjeseci, pridruiu vam se u Kairu."
Rahela se nasmijei. Ona je uvijek mislila, zbog onoga to sam nekad davno uradio, zbog
moga nesretnog sjeanja na tu nadsvoenu sobu, ja nikada vie neu poeljeti nogom kroiti u
na dom. Ali i ljubomori ima granica. Ako sam oprostio Raheli, ak zaboravio kolika je bila
izdaja Ibn Majmonova, kako sam se onda mogao jo uvijek ljutiti na kuu? Nije krivica bila u
kamenju koje je inilo njene zidove, ve u nama. Kasnije tog popodneva, kad ostadosmo sami,
rekao sam sve to Raheli, i jo mnogo toga. Vratio se spokoj meu nas. Leali smo zagrljeni,
svjesni da je prolost, napokon, sahranjena.
Avaj, doekale su me tune vijesti kada sam isto to vee stigao u tvravu. Evnuh Emded
je nestrpljivo iekivao moj dolazak, potrao je prema meni i toplo me zagrlio. Kada se odmakao,
primijetih da su mu obrazi vlani.
"Halima prije nekoliko dana umrije u Kairu. Sultan je bio pomalo ljut. Zatraio je od Ibn
Majmona da provede istragu i smjesta poalje izvjetaj."
Ta me vijest zapanjila. Halima nikada ni na tren nije bila bolesna otkad sam je poznavao.
ta je to moglo biti? Njen lik mi se pojavi pred oima. Vidio sam njeno blijedo i nepomino lice
pokriveno tkaninom. Zaplakao sam
"Kako je Demila reagirala na te vijesti?
Emded je utio.
Ponovio sam pitanje.
"Ja sam joj donio vijest. Pogledala me pravo u oi, ali je ostala potpuno mirna. Potpuno.
Njeno lice nije pokazivalo nikakva osjeanja. Nita. Moda je samo uspjela skriti bol. Moda."
Vijesti o Haliminoj smrti oduzee mi mo koncentracije. Presjedio sam cijeli sastanak
vijea kao omamljen. Sultanov blagi glas i Imadudinove i Al-Fadilove strasne izjave, osjeaj
uzbuenja i iekivanja, vidan kod svakog emira, bili su nalik na buku, bar to se mene tie. elio
sam vidjeti Demilu, utjeiti se, podijeliti s njom zajednika sjeanja na Halimu, isplakati se, i
otkriti ta je ona zaista osjeala na smrt nekoga ko joj je toliko znaio i na iji ivot je imala
toliko utjecaja.

242

Po prvi put otkako sam zaposlen kod sultana nisam ispunio dunosti koje mi je taj
ljubazni vladar dodijelio. itaoe, nisam zabiljeio nita na tom kljunom sastanku na kojem je
odluena sudbina Jeruzalema. O toj temi ti moja biljenica nema ta rei.
Kasnije sam to sve rekonstruisao, uz Imadudinovu pomo, ali je on, to mu je bio i obiaj,
sebi dodijelio odluujuu ulogu i tvrdio da je, dok on nije progovorio, sultan bio potpuno
neodluan. Ja znam da nije bilo tako i stoga sam svjedoenje velikog naunika odbacio kao
samodopadljivo i nedostojno njega. Ono to e se razjasniti u sedmicama koje e uslijediti jeste
da je meu svima koji su bili na vijeanju te sudbonosne noi vladala odlunost. Jeruzalem e biti
osloboen.
Moje je misli i dalje muila smrt u Kairu. Traio sam da vidim Demilu, ali tek dva dana
kasnije ona prihvati moj zahtjev. Neobino tuan i utljivi Emded je doao po mene.
ekala me je u onom uobiajenom predsoblju gdje sam esto susretao i Halimu. Na tren
Demiline crte su mi izblijedjele i pomijeale se sa crtama umrle ene, i ja sam tako vrsto
stiskao ruke da su me zaboljele. Vratio sam se u sadanjost. Pogledah joj lice i sjetih se
Emdedovog opisa. Nije bilo traga tuge u njenim oima.
"Htio si me vidjeti, Ibn Jakube."
Moj jedini odgovor bio je pla. inilo mi se da joj je oko zaigralo, ali je brzo dola sebi.
Pogledala me je otro.
"Sultanijo, doao sam da izrazim tugu zbog njene smrti. Ja znam da je va rastanak bio
muan, ali..."
Ona me prekinu bijesnim pogledom.
"Mi smo se rastale bez aljenja. Ona je eljela da ostanemo prijateljice. To nije bilo
mogue, ali sam se sloila da odbacim neprijateljstvo i gorinu. Misli da sam hladna i
bezosjeajna?"
Uzdahnuo sam.
"Ima trenutaka kada je alost beskorisna, Ibn Jakube. Njena smrt je bolna. Njeno lice mi
se ukazuje, ali brzo i nestane. Srce zna okameniti. Iznenadiu te, Ibn Jakube. Vijest o njenoj smrti
me je na neki udan nain dirnula. Pomogla mi je da otkrijem svoju unutarnju sreu. Znala sam
da u te zapanjiti, ali to ti je tako. Osjeam olakanje. To bolno poglavlje je sad napokon
okonano. A sve ostalo su samo sjeanja. Neka sretna - a neka tuna. Dakle, vidi, prijatelju moj,
ja imam izbora. Ono to sad mislim o njoj zavisi samo od mene, od mog raspoloenja, a to je,

243

vjeruj mi, veliko olakanje. Otkako samo se Halima i ja razile, teko mi je bilo pisati. Sada sam
poela ponovo pisati, i jednog dana u ti dopustiti da ita moje rukopise."
Njena hladnoa me je zapanjila. Kako je mogla biti ravnoduna na Haliminu sudbinu?
Vidjela je moju znatielju i oi su joj se suzile.
"Ja znam o emu razmilja, Ibn Jakube. Doivljava me kao osobu bez srca, enu bez
samilosti. Zaboravio si da je za mene Halima umrla davno. Mnogo sam je oplakivala i bol zbog
naeg rastanka mjesecima me je muila. San me sasvim zaobilazio. Sve je to prije izvjesnog
vremena minulo. Kada je evnuh Emded doao, planih oiju, da mi kae za njenu smrt, nita
nisam osjeala.Da li me razumije?"
Pogledala me je u oi i nasmijeila se.
"Razumijem, sultanijo, ali za mene je bitno to da nje vie nema. Pokopana je u zemlju.
Nikad vie neemo uti njen smijeh. Svakako to nije isto kao i smrt kakvu je tvoj um nametnuo
tvome srcu."
Izazvao sam njen bijes.
"Ne! Moje srce ga je nametnulo mom umu. Posljednje vijesti o njoj koje sam primila iz
Kaira otkrile su mi da je ona ponovno odustala od mukih zagrljaja. Nala je neku mlau enu,
bliu njenoj dobi no mojoj, i, barem su mi tako kazali moji dounici, njih su dvije bile
nerazdvojne. Talas ljubomore i gnjeva me je tad obuzeo, ali to je bilo sve. Nita vie. Za mene,
ova je pria zauvijek zavrena. Mrtva. Kau da je otrovana po nalogu njenog posljednjeg
ljubavnika, nekog siromanog, zavedenog mameluka. Taj e jo vie patiti ako Salahudin ikad
sazna istinu..."
Demilina informacija ispostavila se tanom. Ibn Majmon je obavio autopsiju i njegov
zakljuak je ukazivao na veliku dozu otrova. Svako je upirao prstom u mameluka koji je tvrdio da
je nevin, ali je smaknut po kadijinoj naredbi. Samo evnuh Emded nije bio sasvim ubijeen.
"Ona je otrovana, Ibn Jakube. Ta sirota ena je otrovana, ali ko je izdao nalog? Nikada
neemo saznati istinu. Taj jadni mameluk joj je bio to i ja, iskoristila ga je da zadovolji svoje
fizike potrebe. Nita vie. Da je otrovana u Damasku, moda bih ja bio pogubljen! Ja osjeam
samilost za tog siromaha. U srcu osjeam da je Demila poslala otrov zajedno sa uputama."
"Dosta tih gluposti, Emdede! Tvoje su misli gore od otrova koji je ubio Halimu. Istjeraj
ih iz svog zloestoga srca da ne bi i tebe ubile."
Evnuhovo lice problijedi.

244

"Nisam svoje sumnje nikome drugom povjerio. Morao sam ih podijeliti s tobom, ali tvoj
je savjet mudar. Ako ne priguim te misli, i mene e nestati. Budi siguran, Ibn Jakube, da u ih
priguiti u sebi. U mojoj krvi nema nieg muenikog."
Koliko god sam pokuavao, nisam se mogao osloboditi Emdedovih rijei. Taj ogoreni
evnuh posijao je otrovno sjeme u moj mozak. Bi li to moglo biti tano? Da li je Demila mogla
narediti trovanje svoje odbjegle bive dragane? Sama pomisao na to mi se inila neshvatljivom.
Nakon nekoliko sati muenja, doao sam do zakljuka da je Demila nevina. Bol je zatrovala
Emdedovu duu.
Prekinu me poznati Imadudinov glas.
"Izgleda zamiljeno, pisaru. Nadao sam se da e mi se veeras pridruiti u posjeti
odajama najistijeg slavuja Damaska. Sjea li se? Zubejda? ena koja je obuzela Salahudinovo
srce kad je bio momak, ali mu nije dala svoje tijelo?"
"Kako bih je mogao zaboraviti?" bio je moj odgovor. "Uhvatio si me u nezgodnom
trenutku. Tugujem zbog tragine smrti sultanije Halime."
Imadudinovo lice se uozbilji.
"Gadne glasine teku Nilom. Al-Fadil mi kae da je mameluk koji je pogubljen zbog tog
zloina traio da s njim lino razgovara. Kada je ovaj pristao, osueni je apnuo Al-Fadilu : 'Ja
sam dao otrov, ali mi ga je poslala sultanija Demila i ona se zarekla da e se starati o mojoj
porodici.' Prirodno, Al-Fadil to nije rekao sultanu niti kome drugom osim meni. Ja ti to govorim
zato to su ti obje ene bile bliske.
"Ljubav ima mo da nas otjera u ludilo. Ljubomora je njeno najlue edo. Ono to je
Demila uradila neoprostivo je i nezamislivo, a ipak, ako mogu biti iskren, nisam iznenaen tom
vijeu. Da bi razumio Demilu, ovjek mora i sam osjetiti gubitak ljubavnika. Avaj, ti si nalik na
ribu iz rijenih brzaca, Ibn Jakube. Ti to nikad nee osjetiti. Hajdemo mi sluati slavuja kako
pjeva. Zubejda e uiniti da na sve zaboravi."
Pristao sam mu praviti drutvo, ali sam ga zamolio da me pusti da odem kui da se barem
okupam i presvuem. Poto Zubejdina kua nije bila daleko od moje, on se sloi da doe po mene
kroz jedan sat. No jo nije osvjeila i nije bilo povjetarca, pa sam se, idui kui, strano oznojio.
Ispriao sam Raheli priu o Haliminoj smrti,ne spomenuvi joj kraljevsku trovaicu. U avliji se
skinuh i posuh po glavi kantom svjee, hladne bunarske vode. Rahela mi je donijela pekir.

245

Bio sam obuzet mislima. Samo jednu osobu sam to vee elio vidjeti. Demilu. elio sam
je suoiti sa Emdedovim, Al-Fadilovim i Imadudinovim optubama. elio sam joj to sve sasuti
u lice a onda motriti njenu reakciju. elio sam istinu, ali nisam elio izgubiti Demilino
prijateljstvo. elio sam da ona pljune u lica onih koji su irili te odvratne klevete. elio sam da
mi kae da je nevina. Kada sam se obukao, napisao sam kratku poruku i poslao joj je, traei da
me sutradan ponovo primi.
Imadudinov sluga je pokucao na vrata. Ja sam velikog ovjeka pozvao na aj, ali on
dotaknu svoj lijevi obraz i odmahnu glavom. Nisam ranije primijetio da mu je obraz natekao, ali
inilo se da ga zub jako boli.
"Pokvaren zub, Ibn Jakube", promumlja. "Sisao sam karanfilie da ublaim bol, ali sutra
u ga morati vaditi. Da ti pravo kaem, ni ja nisam raspoloen veeras nizato do za samou
svoje odaje. A ipak, Zubejda godinama nije pjevala. To iskustvo nikad nee zaboraviti, ve e o
njemu priati unucima."
Gradski telal je iao ispred nas uskim ulicama, istei za nas stazu kroz guvu cijelih
porodica sa gomilom bune djece koji su izili u elji da se nadiu svjeeg zraka.
"Sklanjajte se, sklanjajte se, ide veliki Imadudin, savjetnik sultana Jusufa Salahudina ibn
Ejuba."
Pred Zubejdinom kuom ugledasmo poznata lica. Sultanovi lini straari bili su na
dunosti, uzdignutih maeva, ali ih spustie kad su nas prepoznali. Nijemi Nubijac koji je bio uz
sultana koliko i ja nasmija se kad nas ugleda i pouri da otvori kapiju to je vodila u avliju.
Dogaaj je trebao da se odvija u avliji, obasjanoj lampama i pokrivenoj ilimima i iljtetima. Nije
bilo vie od petnaestak ljudi - meu njima, na moje iznenaenje, i sultanija Demila. Uljudno mi
se nasmijei kada me vidje. Srce mi poe udarati.
Naklonili smo se sultanu, koji nam pokaza da sjednemo kraj njega. Predstavi nas Zubejdi.
Ona je imala blizu sedamdeset godina, ali joj je lice zrailo privlanou koja me iznenadi. Sijeda
kosa blistala joj je u mraku i osvjetljavala lice. Nije je prala henom da skrije godine. Put joj je
bila tamna, nalik Demilinoj, na koju sam pokuavao ne misliti i ije me je prisustvo potreslo.
Zubejdine oi su bile ogromne i ivahne, bez traga tuge ili aljenja. Proivjela je bogat
ivot, to je bilo oito, ali to bijae ivot lien patnje i boli? Ima li ivota potpuno lienog boli?
Ona primijeti kako je motrim i iznenada mi se nasmijei. Zubi su joj, na moju zapanjenost, bili
bijeli kao snijeg. Kako je, pobogu, uspjela sauvati njihovu mladost?

246

Kao da je ula sva moja pitanja.

"Salahudin te je spominjao, Ibn Jakube." Glas joj je bio grlen i jasan. "Ja znam o emu
razmilja. Shvati da je moja dua tiha i spokojna. Ja nita ne elim. Ja ne alim ni za im. Samo
se nadam da e smrt, kad doe, biti brza, poput Salahudinovog maa kada udari Franke."
"Zubejda-hanuma", sultanov glas je bio blai nego obino. "Mi smo doli da te ujemo
kako pjeva."
Tu su bila dva muziara, koji su strpljivo ekali, prebirui po svojim lutnjama. Ona ih
pogleda i stavi prst na usne. eljela je veeras pjevati bez pratnje. uo se uzdah iekivanja, a
onda je ona zapjevala. Sluati je bilo je kao zakroiti u sam raj. Njen glas je bio zaista
neponovljiv. Nikad tako neto nisam uo, ni prije a ni kasnije. Bila je to pjesma koju je sama
napisala i, mada jednostavna i kratka, trebalo joj je pola sata da je zavri jer je svaki stih
ponavljala nekoliko puta uz muzike varijacije.
ZUBEJDINA LJUBAVNA PJESMA
Jedne tople noi popismo malo vina.
Blag povjetarac milovao mi je usplamtjelo lice.
On me odvede na trijem i pokaza mi mjesec
I pokua me uvjeriti da voli drugu.
Smijala sam se. Plakala.
Nisam mu vjerovala.
"Ti, nesretnie, jadnie", rekla sam,
"mlad si pa brka stvarnost i snove."
On se nasmijei. Ostavi me.
Tek jedna slana suza mi pade niz obraz
i znala sam
Da sam ja ta koja je zbunjena.
Da, ja.
Ja. Ja. Ja. Ja. Ja.
Zubejda nije vie pjevala te noi. Muziari su nas zabavljali, dok smo sjedili za njenom
briljivo pripremljenom sofrom. Sultan je malo jeo, a Imadudina zubobolja nije izgleda sprijeila
da uiva u etiri razliite vrste mesa ponuene na sofri.

247

Poslije veere jo je svirala muzika a onda se Demila poe spremati da krene. Zamolila
me da poem s njom do tvrave. Sultan klimnu glavom u znak odobravanja i ja ostavih veliku
pjevaicu, koja me pozvala da je ponovo posjetim kako bi mi ispriala svoju priu.
Demila nije saekala da prvi progovorim.
"uo si one rune prie?"
"Je li to istina, sultanijo?"
"Ti zna da je moja ljubav jednako ista kao i moja mrnja. Ljubomora je otrov koji se
mora ukloniti da bi u glavi bilo mjesta za uzviene misli. To je sve to u ti rei na tu temu."
Ja sam koraao utke, dok su njeni nosai prilagoavali svoj teret kako bi sebi olakali
penjanje uz most koji je vodio ka tvravi. Uz grub osmijeh me ona otpusti.
"Moe se vratiti svojoj eni, Ibn Jakube. Uivaj u njenom zagrljaju, jer sutra odlazi u
Al-Kadisiju i ko zna ta je Allah za sve vas smislio?"
Rahela, koja je vrlo mirne naravi, djelovala je nervozno i napeto kad stigoh kui.
"Franci e se pobrinuti da sultan plati visoku cijenu prije no odustanu od Jeruzalema",
ree ona. "Bojim se da bi i ti mogao biti dio te cijene. Imam uasan predosjeaj da te vie nikad
neu vidjeti."
Umirio sam njene strahove. Rekao sam joj kako se Salahudin uvijek pobrine da ja budem
daleko od stvarne opasnosti. Smijao sam se njenom sujevjerju. Pokuavao sam je navesti da se
nasmije, ali bez uspjeha. inilo se da nita nije moglo odagnati njene brige. elio sam voditi
ljubav s njom, ali ona to nije htjela, tako da smo leali mirno jedno drugom u zagrljaju dok nismo
usnuli.
Sluga iz tvrave probudio me je pred samu zoru. Rahela nije uope spavala. Sjedila je u
krevetu i posmatrala me kako se oblaim. A onda, kada sam se s njom opratao, gotovo me je
uguila vrstim zagrljajem. Nije me htjela pustiti. Blago sam joj odgurnuo ruke i poljubio joj oi.
"Nakon pobjede u Jeruzalemu, ja u doi u nau kuu u Kairu da zajedno proslavimo", apnuo
sam joj. "esto u ti i pisati". Nije odgovorila.

248

35
Uzbuen, nadomak Jeruzalema piem pismo
svojoj dobroj eni u Kairo

Najdraa moja eno,

udna je pomisao da si ti u naoj staroj kui sa toliko uspomena, od kojih veina sretnih.
aljem ti ovo pismo po glasniku koji nosi kraljevska pisma u palau, pa e ga dobiti prije nego
da sam koristio karavan.
Gotovo je mjesec dana od kad si otila, i ovo mi je prva prilika da sjednem i napiem ti
pismo. Mi ivimo u atorima nadomak jeruzalemskih zidina. udan je osjeaj biti tako blizu
naem Svetom gradu. Sultan im je ponudio svoje uslove, ali ima izgleda budala spremnih umrijeti
uvajui svoje paklene krieve.
Ti si do sad vjerovatno ula od naih prijatelja u palai zato ovo traje tako dugo. Kada
smo mi izmarirali iz Damaska, sultana je uhvatio jedan od njegovih uobiajenih napada
neodlunosti. Jeruzalem moe ekati dok se ne oslobodi obala. Jo jednom je pokuao zauzeti
Tir, ali otpor je bio jak. Emiri su sada odluni da ga zauzmu, bez obzira na rtve. Smatraju da je
on postao simbol franakog otpora i da ga treba zbrisati sa mape. Salahudin je uzrujan to je
toliko vremena potroeno uzalud. Odluio je krenuti u drugom pravcu i tako smo opkolili
Akalon.
Franci su se odupirali gotovo etrnaest dana, ali sultan je doveo njihovog kralja Gija iz
Damaska i ponudio da ga oslobodi ako se predaju. Gija su ovlastili da pregovara u njihovo ime, a
on je odmah prihvatio sultanove uslove. Nismo izgubili mnogo ljudi. Onog dana kad smo zauzeli
grad smrailo se i zahladilo. Tog istog dana jedno izaslanstvo jeruzalemskog plemstva stiglo je u
Akalon. Sultan im je ponudio veoma dobre uslove ako predaju Sveti grad, a oni su obeali da e
tu ponudu preporuiti svojim vitezovima. Kad su se vratili, patrijarh ih je otro napao. Crkva nije
eljela bez borbe predati grad u kojem je Isus bio razapet na kri.
Sultan nije dopustio da mu opadne moral kada je uo tu vijest. Ponovo je bio veselog
raspoloenja, unato problemima u Tiru. Prisustvo Al-Adila, koji mu je od djetinjstva najdrai od
249

sve brae, jedan je od razloga. to se ostaloga tie, Salahudin je sada ubijeen da e u Jeruzalem
ui prije mladog mjeseca, to mu je ostavljalo jo sedamnaest dana, da budem precizan.
uvi da se patrijarh i vitezovi poput Balijana od Ibelina spremaju dii protiv njega,
sultan naredi svim naim vojnicima u tom kraju da krenu za njim i podignu atore nadomak
Jeruzalema. elio je time pokazati nau snagu, ali je bio spreman i udariti orujem, ako to bude
jedino rjeenje. Juer smo pomjerili atore istono od grada. Franci su pomislili da odlazimo
zauvijek pa su nam sa osmatranica mahali i rugali nam se, to je Al-Adila jako zabavljalo.
Umjesto toga, mi smo postavili kule osmatranice u dolini koju oni zovu Kidron. Tu su njihove
zidine djelovale manje vrsto.
S mjesta gdje sad ispisujem ove redove, vidim sultanove barjake kako na planini Olivet
mau na vjetru. Nai ljudi su cijelu no radili da na miniranju vanjske utvrde.
Deset hiljada naih vojnika onemoguili su Francima koritenje dviju njihovih najvanijih
kapija. Postavili su strijelce ispod same osmatranice i ekali naredbu. Kadija Al-Fadil opisao je
njihov strijele kao "tapie za ienje zuba, kojim e se oistiti tvrave". To je taan opis, kao
takvog ga je prihvatio ak i Imadudin, koji se nadao da e Al-Fadil ostati u Kairu, te e tako on
biti jedini ozbiljni kroniar nae pobjede.
Kao to zna, moja najdraa Rahela, oni uope ni ne pomiljaju da im je tvoj mu
nekakav takmac. Za njih, ja sam samo neko ko povlai pero po papiru, kojeg je nekako u jednom
zgodnom asu sultan zapazio. To je Imadudinov javni odnos prema meni. Privatno, on mi esto
pria prie za koje se nada da u ih pripisati njemu, to e onda osigurati da e i on biti spomenut
u "velikoj knjizi Salahudinovoj". Kadija Al-Fadil je suptilniji i oprezniji, ali mu je glavna briga
njegovo vlastito djelo. On jedva da o meni i razmilja ozbiljno, ali mi je uvijek od pomoi kada
trebam provjeriti podatak i injenicu.
Juer je sultana posjetio Balijan od Ibelina. Sultan mu je potedio ivot u Hatinu i on se
zarekao da nikad, dok je iv, nee dii ruku na njega. Sada nam je objasnio da ga je patrijarh
oslobodio tog zavjeta.
"A tvoj Bog", upita ga sultan, "hoe li te i On tek tako osloboditi?"
Balijan ostade nijem i odvrati pogled, a onda zaprijeti Salahudinu: ako se nai vojnici ne
povuku, Franci e prvo pobiti svoje ene i djecu, a onda zapaliti damiju Al-Aksa, prije no unite
i Kupolu na stijeni. Potom e pobiti nekoliko hiljada muslimana a onda e krenuti u dolinu,
uzdignutih maeva, spremni poginuti u borbi protiv nekrana.

250

Sultan se samo nasmijeio. Zarekao se da e silom uzeti ovaj grad, a Francima je ipak
prvo ponudio velikodune uslove. Svi krani moi e otii, pod uslovom da uplate odtetu u
nau riznicu. Kranska sirotinja bie osloboena te obaveze i podijelie joj se i novac iz riznice
to su je drali hospitaleri. Salahudin im je dao etrdeset dana da skupe otkupninu.
"Kada ste vi Franci zauzeli ovaj grad, Balijane, vi ste i jevreje i muslimane pobili kao
stoku. Mi bismo vama mogli uiniti isto, ali slijepa osveta opasan je eliksir. Mi emo pustiti tvoj
narod da mirno ode. To je moja posljednja ponuda tvojim voama. Odbijte je i ja u vam spaliti
osmatranice i neu pokazati nimalo milosti. Izbor je va."
Danas je petak, sveti dan islama. Drugi je oktobar, ali dvadeset i sedmi dan mjeseca
redeba po muslimanskom kalendaru. Na ovaj dan je Allahov Poslanik sanjao svoj uveni san i u
snu doao u ovaj grad. I na ovaj su dan, to su mu ak i najmanje poboni govorili od sabaha pa
cijeli dan, Franci su kapitulirali i potpisali uslove predaje. Kad se vijest o tome proiri, zau se
glasan uzvik "Allahu ekber" i ukaza nevien prizor hiljada i hiljada ljudi koji su pali niice u
prainu i klanjali okrenuti prema Meki kako bi zahvalili Allahu.
A onda nastade tajac, tajac koji krije nevjericu. Zgledali smo se zaueno, pitajui se je li
se ovo zaista dogodilo ili je sve to samo san? Nakon devedeset godina Jeruzalem, ili Al-Kadisija
ponovo pripada nama. Svima nama!
Tano kroz jedan sat sultan e ujahati u grad, a ja, moja najdraa Rahela, u biti uz njega.
Moje misli e u tom trenu biti posveene tebi i naoj maloj porodici, ali ja u misliti i na svog
starog prijatelja adija. Ovo je dan za kojim je udio i ja znam da e njegov duh jahati tik za
Salahudinom i da e mu aptati kako je to i adi inio: "Gledaj pravo preda se. Ti si vladar. Ne
sputaj pogled. Upamti, ti si sultan koji je ponovo zauzeo nau Kadisiju, nisi ti obini bagdadski
halifa. ak, i sad, kad mariramo, taj takozvani halifa se davi u zadovoljstvima."
adi bi sve to rekao a i ja bih isto pomislio da se usudim. Imadudin je na putu za Damask
a Al-Fadil nije s nama. ta bi mu oni savjetovali sad kad je zauzeo grad?
Ja sam sm s njim i ta odgovornost me plai. ta da mu kaem ako zatrai moj savjet? Jer,
u vremenima poput ovih, osjeam se slabim i shvatam da sam moda tek unajmljeni pisar.
Ljubim te u oba obraza i nadam se skorom vienju. Poljubi nau ker i unuka. Sretan sam
to ujem da je i drugo unue ve na putu. Moda bi ti trebala doi u Jeruzalem jer ja mislim da
u ovdje ostati neko vrijeme.
Tvoj mu,

251

Ibn Jakub.

36
Salahudin zauzima Jeruzalem; Imadudin zapazi
prekrasnog tumaa Kopta; Demila se miri sa uspomenom na Halimu

252

U Sveti grade smo ujahali kroz Bab Al-Daud. Sultanu nije trebao adi da mu kae da
treba glavu drati visoko. Jahao je pravo prema damiji, koja je zaudarala na Franke i njihove
ivotinje. Hospitaleri i templari su u damiji drali stoku i konje. Salahudin nije htio ekati da se
oisti. Sjahao je sa konja i, okruen svojim emirima, pomolio se tu Allahu. A onda su tek poeli
istiti damiju.
Dok smo jahali kroz ulice, sultan je bio dirnut dirljivim prizorom krana koji su jaukali i
naricali. Bilo je tu ena koje su upale kosu, staraca koji su ljubili zidove, uplaene djece to su se
vrsto drala svojih majki i nana. Zaustavio je konja i poslao glasnika da mu dovede franakog
viteza Balijana.
Dok smo ekali, sultan podie pogled i nasmija se. Njegov barjak je bio podignut na
tvravi, a oduevljene pjesme i uzvici naih vojnika zaguili su lelek oajnih krana. Ponovo
pomislih na adija, ba kao i Salahudin. Okrenu mi se sa suzom u oku.
"Moj otac i amida irkuh ne bi vjerovali da se ovo desilo, ali adi je uvijek znao da e se
moji barjaci jednog dana vijoriti u Al-Kadisiji. U ovom trenu nedostaje mi vie od ikog."
Prekinu nas Balijanov dolazak.
"to toliko plau?" sultan ga upita.
"ene plau, gospodine, za svojim mrtvim i zarobljenim muevima. Starci plau iz straha
da vie nikada nee vidjeti svete zidine. Djeca se boje.
"Reci svom narodu", ree mu Salahudin, "da se mi prema njima neemo odnositi kako su
se vai preci odnosili kada su zauzeli ovaj grad. Kao dijete sam sluao ta su Godfri i Tankredi
uinili naem narodu. Podsjeti svoje uplaene krane na to ta su prije devedeset godina
doivjeli muslimani i jevreji. Glave nae djece bile su nabijene na koleve i izloene po ulicama.
Nai mukarci i ene mueni su i ivi spaljivani. Ovim je ulicama tekla naa krv, Balijane. Neki
emiri bi voljeli da se to i sad desi, samo to bi ovaj put tekla vaa krv. Podsjeaju me da mi svi
vjerujemo u oko za oko i zub za zub.
"Ja sam ih smirio i odagnao im strah. Rekao sam da smo mi svi Narod knjige i da ovaj
grad pripada svima koji u Knjigu vjeruju. Reci svojim enama da su slobodne i da mogu ii, ak i
ako nemaju novca za otkup.
"Naalost, mi nemamo mo tvoga Poslanika Ise i nismo kadri mrtve ponovo oivjeti.
Oslobodiemo zarobljene vitezove, pod uslovom da se zakunu da vie nikada nee podii oruje
protiv nas. Odvraa pogled, Balijane od Ibelina, a tako i treba. I ti si se jednom na to zarekao.

253

Zakletvu pred Allahom ne moe razvrgnuti nijedan ovjek, ak ni patrijarh ni papa. Ako to
shvatite, onda emo mi biti velikoduni. Ako uje da je bilo ko od mojih vojnika povrijedio ast
i jedne jedine kranke, doi i reci mi. Ako ti kau da su moji ljudi oskrnavili bilo koji od vaih
hramova i svetita, molim te, odmah mi to javi. To neu dopustiti. Ovo je moja sultanska rije."
Balijan pade na koljena i poljubi Salahudinovu odoru.
"Pokazao si nam plemenitost koju ne zasluujemo, o veliki kralju. Zbog ovog jednog ina,
mi te nikad neemo zaboraviti. Bar ja ti se zaklinjem pred Svemoguim Bogom da se nikad neu
protiv tebe dii na oruje."
Salahudin klimnu glavom i naa druina odjaha do tvrave. Gradski telali su objavljivali
nae uslove, i govorili kranima da slobodno idu u svoje crkve i hramove. Ljudi su se utiali kad
smo pored njih jahali i radoznalo u strahu zagledali Salahudina.
Te noi sam dobio pismenu poruku od ovjeka koji se potpisao kao Ivan Jeruzalemski.
Bio je to unuk jednog starog jevrejina, koji se uspio spasiti prije devedeset godina tako to je
obrijao bradu i zulufe i pretvarao se da je kranin. Potajno je zadrao svoju vjeru i sina ak
odgojio kao jevrejina.
"Ja nisam osuneen", napisao mi je Ivan od Jeruzalema, "ali moj otac je bio i bijae
ponosan na svoju vjeru. Ja se nisam usuivao da me ne bi otkrili. Kada sam uo da je sultanov
pisar nae vjere, morao sam napisati ovo pismo. Mojoj porodici bi bila velika ast ako bi mogao
jednog dana ove sedmice s nama objedovati."
Tako se ja naoh u malenoj, dvosobnoj kui, kako ispijam vino sa Ivanom i njegovom
estitom enom Merjemom. Njihov sin, kojemu je moglo biti desetak godina, utke me je
posmatrao. Bilo ga je strah.
"Strah je bio opravdan. Proli put, kao to ti zna bolje od mene, Ibn Jakube, sav na
narod strano je stradao. Franci su sve pobili. Mi nikada nismo zaboravili taj strani dan, a nisu ni
oni. Mislili su da e se sultan i njegova vojska strano osvetiti. Njihove suze su suze krivnje i
straha. Oni su se domogli vlasti preko brda leeva i sada se boje da e i oni postati to brdo.
"Kada je stigla vijest da su franaki plemii prihvatili vae uslove, na ulicama je nastala
udna tiina. Sve je stalo. Tiinu prekinu zvuk konja i ljudi koji su marirali, kao i otri glasovi
njihovih vojnika, iji je unutarnji mir izgleda bio donekle pomuen. Razgovarali su glasno i
smijali se, ali nekako nesigurno. Sirote budale. Pokuavali su ubijediti sami sebe da je to dan kao

254

i svaki drugi. Jesi li primijetio kako ljudi, koji se osjeaju nesigurno, govore glasnije i okrutni su
prema onima koji smatraju niim od sebe?
"Kad je tvoj sultan umarirao kroz Davidovu kapiju, talas straha prostruji gradom. Oni su
jo uvijek u stanju oka. Bog ih je napustio i omoguio Allahu da trijumfuje. Oni jo uvijek ne
mogu vjerovati da su jo ivi i da se prema njima dobro odnosite. Neki od njih misle da se radi o
zavjeri i da e uskoro biti pogubljeni. Moj osjeaj, koji moda ne vrijedi mnogo, ali kojeg elim
da prenese sultanu, jest da ne treba vjerovati Francima. Ja sam proivio s njima cijeli ivot.
Znam kako razmiljaju i ta osjeaju. Sad su povrijeeni i ogoreni. Bolje ih je drati kao taoce i
iskoristiti ih u nevoljama koje e svakako doi kao to no uvijek uslijedi nakon dana - iz
njihovih prekomorskih krajeva. Oni prema vama nee biti milosrdni. Molim te, prenesi ovo
sultanu od njegovog poniznog potovatelja. Ja sam se za ovaj dan potajno molio."
Kako se proiri vijest o naoj pobjedi, radovanja i molitve zahvalnosti Allahu ule su se u
svim krajevima halifata. Kadije i ueni ljudi poee pristizati u Jeruzalem u velikom broju.
Demila je bila prva od sultanovih ena koja stie. Ovaj put ona nije putovala sama ni
maskirana kao muko, ve je ula u grad sa svojom pratnjom naoruanih straara, evnuha i
dvorkinja. Bilo je to kao da je odluila pokazati Jeruzalemu da je ona, i ni jedna druga, bila
sultanija najblia osvajau Svetoga grada.
Salahudin je lino nadzirao ienje Kupole na stijeni i damije Al-Aksa, gdje se prva
hutba trebala odrati kroz dvije sedmice. Mnogi krani su odluili ostati u gradu, mada ih veina
ili nisu bili Kopti ili su pripadali vjeroispovijestima za koje nikada nisu ni traili niti su dobili
odobrenje vjerskih redova kojima su Franci davali prednost.
Imadudin je bio u svom elementu. Bio je okruen estoricom pisara i zaokupljen
diktiranjem poruka svim vladarima islamskog svijeta. Jedno vee sam ja otiao da ga obavijestim
da sultanu treba njegov savjet o pomalo uvredljivoj poruci to sa zakanjenjem stie od Frederika
I Barbarose, cara rimskog carstva, u kojem se sultan upozorava da ni ne pomisli zauzeti
Jeruzalem. Pismo je na latinskom proitao glasno, prevodei ga na arapski sultanov novi tuma,
osamnaestogodinji Kopt po imenu Tarik ibn Isa, iji je duhoviti prijevod izazvao veliko veselje.
Kopt je imao toliko divno lice da smo ak i mi koji nismo dijelili njegove sklonosti bili opinjeni
njegovim prisustvom. Velikom uenjaku, znao sam, nee se biti lako svladati. Opisao sam cijeli

255

taj prizor podrobno Imadudinu, i on se nasmijao mada se pitanje koje sam mu vidio na ulnim
usnama odnosilo na mladog Kopta.
"Samo osamnaest godina? Iznenaujue. Je li ovdanji?"
Slegnuo sam ramenima. Nisam znao.
Kada smo uli u sultanovu odaju, raspoloenje je bilo veselo. Imadudin je uzeo pismo od
Tarika ibn Ise i poeo se smijati.
"Koji ti je odlomak najsmjeniji?" upita ga sultan.
"Njegove prijetnje, o Komandante pobjednika. Samo ih posluaj: 'Ako se ne preda,
nauie ta znai iskusiti teutonski gnjev. Iskusie kletvu ljudi sa Rajne, golemih Bavaraca,
lukavih vaba, opreznih Franaka, Saksa to se poigravaju svojim maevima, Toringijanaca,
Vestfalijanaca, vatrenih ljudi iz Burgundije, gortaka sa Alpa, Frizijaca sa njihovim kopljima,
Bohema koji umiru sa osmijehom na licu, Poljaka, tvrih od umskih zvijeri, a ni moja desna
ruka nije tako oslabljena starou da ne moe vie zamahnuti maem.'
"Ono to je zanimljivo u ovom pismu jest to da nije mogao nai strane rijei da ih pripie
Toskancima i onima iz Pize. Moda bi ga trebalo priupitati, u naem odgovoru, to je njih
preskoio. A to se tie vatrenih Burgundijaca, pamti li tvoja visost viteza od Burgundije, kojeg
smo sreli prije nekoliko godina? Jedino to je bilo vatreno u njegovom karakteru bijae prde,
tako glasan da si ti morao izii iz atora, a moj si nos ostavio da podnosi smrad od te eksplozije."
Sultan se nasmija sjetivi se te zgode.
"Ja mislim da nema potrebe podsjeati njemakog kralja na taj nesretni dogaaj. Napii
odmah odgovor, Imadudine. Ovaj mladi je pisar pa e zabiljeiti tvoje rijei."
Imadudin pogleda mladia i obuze ga elja. Uhvati mu pogled, ali koptski pisar se brzo
okrenu. Sultanov tajnik poe diktirati, stalno i bestidno pogledajui krhku Tarikovu figuru.
"Velikom kralju, Fridrih od Njemake, u ime Allaha, milostivog, monoga, svemogueg i
pobjednika.
"Zahvaljujemo ti na pismu, ali, naalost, dolo je prekasno. Sa Allahovim blagoslovom,
mi smo ve u posjedu Al-Kadisije, koju vi zovete Jeruzalem. Samo jo tri grada ostala su u
kranskim rukama, Tir, Tripoli i Antiohija, ali budi siguran, moni kralju, da emo ih sve
zauzeti.
"Nismo mogli a da ne primijetimo da niste nali rijei da opiete vrline Toskanaca,
Venecijanaca i Pizanaca, a to nas je uzrujalo, jer smo mi i te kako svjesni vrlina ljudi iz tih

256

krajeva. Oni su prekrasni i tjelesno i duhom i pruili su veliko zadovoljstvo naim beduinima,
lienim ljubavi i izgladnjelih ivotom u pustinji. Jedva ekamo da ih ponovo vidimo.
"Ako eli rat, mi te ekamo, ali shvati jedno: kad stigne ovamo, izmeu tebe i tvojih
krajeva bie more. A nas nita ne odvaja od naeg naroda i naih posjeda. Zato e tvoj poraz
trajati do sudnjeg dana. Ovaj put neemo se zadovoljiti tvojim gradovima na naim morskim
obalama, ve emo prei vodu, a Allahu e biti drago da zauzme sve tvoje zemlje, poto e tvoji
ratnici biti sahranjeni ovdje u pijesku.
"Ovo pismo je napisano u godini 584. milou Allaha i njegovog Poslanika. Nosi potpis
osvajaa Al-Kadisije Jusufa Ibn Ejuba.
Imadudin pogleda okupljenu druinu, zadovoljan zbog veselja s kojim je doekano
njegovo pismo. Ono to mu je najvie godilo je stidljivi osmijeh na Tarikovom licu, ali sultan
zatrai neto ozbiljnije. Salahudin je postao veoma svjestan svoga mjesta u povijesti. Uenjaci to
su se okupljali u gradu, poruke muslimana cijeloga svijeta, i, naravno, oduevljeni selami
bagdadskoga halife i njegovih dvorjana, potvrdili su njegovu vjeru u sebe. Iz tog je razloga on
elio da sva pisma koja se u njegovo ime alju nose znak njegovog novog poloaja spasitelja
vjere. Imadudina on stoga posla da u svome uredu ponovno napie pismo, dostojanstvenijim
rijeima, te da mu ga slijedeeg jutra pokae kako bi na njega stavio peat.
Na izlasku iz odaje jedna me ruka kucnu po ramenu. Bio je to nubijski evnuh, stari,
gluhonijemi ovjek sijede kose kojeg sam ranije esto viao u tvravi u Damasku. Mahao je
rukama i pokazivao mi da treba da poem za njim. Dovede me pred jednu odaju a sam se povue.
"Ui, Ibn Jakube", zauh dobro poznati glas iza vrata. Bila je to sultanija Demila.
Uao sam i naklonio joj se. Ona preduhitri moje prvo pitanje.
"Emded? Naalost, on vie nije s nama. Toliko je lai i kleveta prenio da sam traila da
ga vrate nazad. To je razrijeio ovaj moj sluga. Ne brini, iv je."
Prije nego to sam mogao iskazati olakanje, ona pree na drugu temu.
"Ima li srce svoj jezik, Ibn Jakube?"
Nasmijeio sam se, ali nisam znao odgovoriti. Sa okrutnog otputanja evnuha Emdeda
ona nas sad prenosi u intimni svijet svoje filozofije.
"Ma hajde, pisaru, razmisli dobro. Nema? Moda je tvoje srce nijemo. Veina srca govore
udnom mjeavinom stvarnosti i snova, mada je njihov odnos uvijek promjenjiv, poto na kraju

257

krajeva sve odreuju vanjske okolnosti. Srce nije knjiga koju moe uvijek otvoriti na istoj
stranici. Ako je slomljeno, moe krvariti danima, ali onda se, iznenada, pretvori u kamen. Slae
li se?"
Klimnuo sam glavom. Znao sam savreno dobro ta je to to je njen um navelo da krene u
tom pravcu, ali je oito htjela da je to i upitam pa ja postavih pitanje.
"ta te je navelo da o svemu tome razmilja ba u ovom trenu, sultanijo? Mi slavimo pad
Jeruzalema, i iznenauje me da se tako duboko povlai u svoje unutarnje bie."
"Moje srce je doivjelo brojne promjene, Ibn Jakube. Mjesecima je bilo lako, ali ga je ona
teina, ini se, opet zgrabila. Danas, naprimjer, mene mui kajanje. Trebala sam se pomiriti sa
Halimom prije nego je ona osjetila da mora pobjei od moje kletve i potraiti utoite u Kairu.
Dola mi je jednom, oiju punih tuge, sa eljom da budemo opet prijateljice. Ja sam bila tvrda
srca, Ibn Jakube. Odbila sam je. S prezirom sam odbacila njenu ponudu. Zato? Stoga to
prijateljstvo koje je jednom postojalo zajedno sa ljubavlju i strau, potpuno bespomono kad
ostane samo. I sama tenja tome znak je bolesnoga uma. Oni koji misle da su u tome uspjeli, prije
ili kasnije, osjetie bol.
"Onda ona umrije. Zli jezici su mene optuivali da sam poslala otrov. Podla la koju
izree ovjek lud od ljubomore koji e se uskoro sastati sa svojim stvoriteljem,. Taj mameluk,
nesposoban da podnese to to Halima voli enu, izabrao je da mene okrivi za svoje odvratno
djelo. Kao to zna, i ja sam bila potresena kada je Halima nala drugu enu, ali je meni bilo
nepojmljivo da je zbog toga kaznim smru. Ja bih radije produila njen ivot da bih mogla nai
to bolji nain da je muim. Mada e te zapanjiti, Ibn Jakube, sve je to dio jezika moga srca.
Kada je vijest o njenoj smrti, i nainu kako je umrla, prvi put dola do mene, meni to ne bijae
mrsko.
"Ona je otrovala nau ljubav. Ona je ubila ono to je objema bilo dragocjeno. Zato je i
otrovana. Bijae to i surovo i bezvrijedno kao reakcija, ali tako je moje srce tad osjealo. Zato
sam i poela istraivati vezu izmeu srca i uma. Moj rad o logici srca bie zavren prije prve
hutbe u Velikoj damiji. Nemoj me prestrogo osuivati. Ovo je vrijeme za slavlje. Salahudin je
zauzeo Al-Kadisiju. Moje je srce puno radosti."
Sutradan ujutro sam se kasno probudio. ega mi je ve pekla lice. Nisam dobro spavao.
Demiline rijei stalno su mi se vrzmale po glavi. Njena zloba prema Halimi jako me ljutila, ali

258

se ja, bez obzira na prijekor, divim njenoj snazi i potenju. Bila je uistinu ena koja, za razliku od
svog cijenjenog i voljenog mua, nije vjerovala u zarobljavanje ljudi.
Bilo je trenutaka kad sam elio da bar na nekoliko mjeseci neki dobri din pretvori ovu
sultaniju u sultana.

37
Halepski kadija klanja u damiji; sultan dobija pismo
od Bertranda od Tuluza; moja porodica nestala u plamenu
u franakom napadu na Kairo

Deset dana kasnije, svi smo se okupili u velikoj damiji Al-Aksa. Bila je potpuno
oiena i njeno je uglaano kamenje sad blistalo rajskim sjajem. Svi emiri i kadije iz

259

Salahudinovog carstva bili su tu, kao i njegov sin Al-Afdal, brati Takiudin i omiljeni
komandant, emir Keukburi.
Minber, koji je za tu svrhu bio sagraen po naredbi rahmetli sultana Nurudina, stigao je iz
Damaska.
A halepski kadija, u crnoj dubi sa zelenim turbanom na glavi, popeo se oklijevajui uz
stepenice, i kada je ruku spustio na minber da stekne sigurnost, oni to su sjedili blizu mogli su
vidjeti kako mu se ruke tresu. On je znao da e se rijei koje tog dana izgovara zadugo pamtiti.
Bio je svjestan i da je sultan poznat po kratkom strpljenju i da ne voli preduge hutbe. Kadija je
imao ugodan glas. Zapoeo je, kao to i prilii, kratkom povijeu uspjeha koje su Poslanikovi
sljedbenici postigli za ovo kratko vrijeme.
"Poinjemo u ime Allaha milosrdnog, dobroinitelja i njegovoga Poslanika, koji nam
pokaza pravi put. Na sultan Jusuf Salahudin ibn Ejub vratio je polumjesec u ovaj Sveti grad. On
je uvar istinske vjere, koji se osvetio onima to oboavaju krst i slike. Oivio si carstvo
Komandanta vjernih u Bagdadu. Molimo se Allahu da meleci uvijek uvaju nae barjake i paze
na tebe radi budunosti nae vjere. Neka Allah uva i tebe i tvoju djecu.
"Na ovom je mjestu Omar, ija nam je uspomena tako vana, prvi put postavio zastavu
nae vjere, nedugo nakon to je na Poslanik, rahmet mu dui, preselio na ahiret. Ovdje je, potom,
sagraena ova velika damija. Svi vi koji ste se borili za ovaj dan, zauvijek ste blagosloveni. Vi
ste oivjeli duh Bedra. Bili ste vrsti kao Abu Bekr, i neustraivi i velikoduni kao Omar. Vi nas
podsjeate na estinu Osmana i Alije. Prve etiri halife gledaju vas sa nebesa i smjekaju se
danas. Svi koji su se borili za ovaj grad stii e u denet.
"Uskoro potom nae armije pronijele su Sveti Kur'an na svojim maevima kroz pustinje
Afrike i planine Andalusa i zemalja franakih. Sa ovoga je mjesta naa poruka prenesena i u
zemlje onih to oboavaju vatru. Narod Perzije, s kojim smo nekada dijelili isto znanje o pravome
putu to ga je nalagao na Allah, bili su prvi koji preoe na nau vjeru. Kao to je sultan uo
mnogo puta, jedan od razlog to je Perzija pala u nae ruke kao zrela kajsija je to to su
najsiromaniji od siromanih, oni koje su izopaeni sveenici poniavali i iskoritavali, bili
zapanjeni kad su vidjeli nae velike generale kako jedu iz iste posude kao i obini vojnici. Sami
su se uvjerili da smo pred Allahovim oima svi jednaki.
"Mi smo stigli do velike indijske rijeke Ind i tu je sirotinja stala iza nae zastave. I danas,
dok mi klanjamo, nai trgovci prenose nau poruku na jug Indije, do Jave i jo dalje, prema Kini.

260

Ja vas sve pitam, zar nam nije Allah dao znak i omoguio nam da stignemo do svakog kutka
svijeta u tako kratkom vremenu?
"Zato je jo vea sramota da je Francima bilo doputeno da zauzimaju nae obale i da
toliko ostanu u Svetom gradu bez straha od kazne. Jusufe Salahudin ibn Ejub, zahvaljujui tebi i
tvojoj upornosti, tvojoj hrabrosti i spremnosti da rtvuje ivot, koji je svakom muslimanu
svetinja, mi sad opet klanjamo u Al-Aksi. Molimo se Allahu da produi tvoj ivot i tvoju
vladavinu nad ovim zemljama. U jednoj ruci ti nosi otar ma. U drugoj blistavu baklju..."
Hutba je trajala cijeli sat. Sama po sebi bila je to nezaboravna hutba ali nas je ta
velianstvena prilika jo vie obuzela. Kada je hutba zavrena, svi su izricali uobiajene molitve
zahvalnosti Allahu. Tad kadija Halepa sie i zagrli i poljubi sultana, a potom i kadiju Al-Fadila i
Imadudina. Al-Fadil je bio dobre volje. Kada ga sultan upita ta mislio o hutbi, odgovor je bio
poetian.
"O Komandante pobjednika, sluajui hutbu nebesa su plakala suze radosnice, a zvijezde
napustile svoje poloaje ne da gaaju grjene ve da zajedno slave."
Imadudin, koji je kasnije priznao da mu je hutba bila dosadna i nimalo nadahnuta, sad je
pljeskao Al-Fadilu i smjekao se kadiji halepskom.
Isto vee, sultan je sazvao ratno vijee. Takiudin, Keukburi, Al-Afdal, Imadudin, Al-Fadil
i ja smo bili jedini prisutni. Sultan je bio u velikodunom i skromnom raspoloenju.
"Zahvalimo prvo Imadudinu, koji je uvijek naglaavao znaaj zauzimanja ovoga grada.
Bio si u pravu, kao i uvijek, stari prijatelju. Keukburi je bio taj koji je zahtijevao da ne prekidamo
opsadu Tira. I ti si bio u pravu. Ja elim da vojska zauzme Tir, bez ikakvog odlaganja. Neka se
sada malo odmore. Neka slave, a onda emo zauzeti Tir. Pismo mi je jutros stiglo od Bertrana od
Tuluza. Sjeate li ga se? Vitez iji smo ivot spasili od templarskog gnjeva i koji se bezbjedno
vratio svojoj kui zahvaljujui naim trgovcima. Imadudin e vam sada proitati to pismo. Ja
znam da bi nam svima bilo drae da je ovdje sada onaj prekrasni Kopt, to tako umilno prevodi sa
latinskog da ak i mi koji nemamo Imadudinove sklonosti ne moemo a ne diviti se njegovoj
ljepoti. Naalost nije ovdje, stari uitelju. Zato je sasvim uputno da ti zauzme njegovo mjesto,"
Ako je Imadudina iznenadila sultanova otvorenost, svakako je uspio zadivljujue vjeto
sakriti svoja osjeanja. Ostali su se samo zgledali. Svi smo znali da je Imadudin opinjen Tarik
ibn Isom i da ga proganja kao vuka na etrnaestu mjeseevu no. Imadudin u sebi prvo proita
pismo Bertrana od Tuluza.

261

"Ako mi dopuste sultan i emiri, ja bih samo saeo njegov sadraj. Za razliku od Kopta lo
sam prevodilac. Na prijatelj iz Tuluza pie da se priprema golema armija da ponovo osvoji
Jeruzalem. Kae da je njihov papa ve pozvao kraljeve Engleske, Francuske i Njemake da
ujedine svoje vojske i spase ast krana. Pie da od ta tri kralja, dvojica nisu ba neke pameti.
Jednoga se samo treba bojati, jer je poput zvijeri. On tu misli na Riarda od Engleske, kojeg
opisuje u pismu kao loeg sina a jo goreg mua, koji ne moe zadovoljiti ni svoju enu a niti
ijednu drugu, ve su mu drai mladii, kao sebinog vladara i zla i pogana ovjeka, ali ovjeka
kojem ne nedostaje hrabrosti. On ne zna kada e otploviti, ali misli da bi to moglo biti kroz
godinu-dvije, poto se moraju pripremiti sredstva. Savjetuje da to vrijeme iskoristimo da
osvojimo sve luke, tako da njihovi brodovi budu uniteni ve na moru. Savjetuje sultanu da
pripremi flotu koja bi se borila na vodi. Osjea da je naa slabost to to nikad nismo na moru
ratovali tako ozbiljno kao na kopnu. Potpisuje se kao sultanov najponizniji sluga i sljedbenik koji
se moli za dan kad e nae vojske prei more i zarobiti papu. Javlja da je jedan od vitezova u
Riardovoj pratnji, izvjesni Robert od Svetoga Albana, potajni heretik, odnosno istinski vjernik te
e biti koristan za na cilj."
Sultan se nasmijei.
"Mislim da trebamo zamoliti naeg prijatelja da nam se vrati. Dobro razmilja. Njegovo
pismo ukazuje na to da je osvajanje Tira na najvaniji cilj. Da li se slaete? Jesi li ovo sve dobro
pribiljeio, Ibn Jakube?"
Klimnuo sam glavom.
Slijedee popodne, dok sam se spremao da se naem sa Ivanom Jeruzalemskim na mjestu
naega starog hrama gdje su se naa sabraa to su se vratili u Jeruzalem okupljali da ponude
molitve zahvalnosti to je grad vraen sultanu, jedan sluga me iznenadi porukom da me
Salahudin oekuje. Bio sam iznenaen, poto mi je dao dozvolu da uestvujem u obredu.
Svejedno pooh za slugom u kraljevske odaje.
On je sjedio na postelji, lica punog brige. Mora da je saznao prije svih drugih. Kad sam
uao, on ustade iz postelje i, na moje iznenaenje, zagrli me i poljubi u oba obraza. Oi su mu
bile ispunjene suzama. Znao sam da neto strano mora da se desilo mojoj Raheli.
"Dobili smo poruku iz Kaira, Ibn Jakube. Vijesti su loe a ti mora biti jak i hrabar.
Grupica franakih vitezova, bijesna zbog gubitka ovoga grada i pijana od gnjeva, ujahala je u
Kairo i poharala dio grada gdje ivi tvoj narod. Spalili su nekoliko kua i pobili starce, prije nego

262

to nam je stiglo upozorenje i nai vojnici ih sve zarobili. Pogubljeni su ve slijedeeg jutra.
Tvoja kua, prijatelju moj, jedna je od spaljenih. Niko nije preivio. Ja sam dao uputu Al-Fadilu
da pripremi sve da sutra ujutro krene za Kairo. Moe tamo ostati koliko ti volja."
Naklonio sam mu se i iziao. Vratio sam se u svoje odaje. Vie od sat vremena nisam
mogao zaplakati. Sjedio sam na podu i zurio u zid. Nesrea me je stigla. Bio sam potpuno
okamenjen od jada. Ni rijei ni suze nisu mogle iskazati bol koji me potpuno obuzeo. Mislio sam
na Rahelu i Merjemu, na njeno dijete stisnuto na njenim prsima, na sve troje kako mirno spavaju
dok barbari spaljuju nau kuu.
Kada sam poeo pakovati odjeu, glasno zaplakah. Mislio sam o svemu to sam elio, a
nikad nisam rekao Raheli. Umrla je a da nije saznala dubinu moje neiskazane ljubavi. A moja
mala Merjema kojoj sam elio da proivi ivot bez nevolja i nesrea i da u miru sa svojim
ovjekom podie djecu.
Nisam spavao, ve sam iziao iz kue i hodao, gledao neprestano kretanje zvijezda i
nijemo plakao. Osjeao sam gorinu i gnjev. elio sam osvetu. elio sam franake vitezove priti
na tihoj vatri i glasno se smijati njihovom samrtnom hropcu.
Kada smo krenuli rano, sutradan ujutro, uo sam tuni pjev kukavice i suze mi ponovo
potekoe niz obraze. Ne sjeam se uope toga putovanja od Jeruzalema do Kaira. Ja ne znam
koliko puta smo stali i gdje smo spavali. Jedino se sjeam ljubaznog lica sultanovog glasnika,
koji mi ponudi vode koje se napih ali se u umih da sperem malo prainu sa lica. Sjeam se i da
sam, u jednom trenutku, tokom tog bolnog putovanja iznenada poelio da se vratim sultanu.
Osjetio sam da nema nikakvog smisla ii i gledati ugarke jedne tragedije. elio sam sve
zaboraviti. Nisam elio gledati izgorjele ostatke nae stare kue i nae zasvoene sobe. Ali, bilo
je prekasno.
Ibn Majmon me je ekao na ruevinama nae kue. Zagrlili smo se i zaplakali. Nismo
govorili. Tuga je ublaila staru netrpeljivost i ogorenost. Odveo me je svojoj kui. Nekoliko
mjeseci ivio sam kao potpuno opinjen. Izgubio sam osjeaj za vrijeme. Nisam imao pojma ta
se deavalo u vanjskome svijetu. Kasnije, poeo sam pratiti velikog lijenika po Kairu. On je
obilazio svoje pacijente u palai. Ponovo sam obiao svoje stare prijatelje u biblioteci - knjige
koje sam itao kada sam prvi put postao sultanov pisar. Ponekad bi te knjige potaknule bolna
sjeanja i Rahela bi mi opet obuzela misli. Suze bi mi potpuno unitile koncentraciju.

263

Ibn Majmon se prema meni odnosio kao prema prijatelju i vrlo posebnom pacijentu.
Hranio me je svjeom ribom iz Nila, peenom na aru i posluenom sa smeom riom. Tjerao me
je da pijem aj svako vee, to mi je smirivalo pokidane ivce i pomagalo mi da zaspim. Bilo je
dana kada ne bih ni s kim progovorio ni rijei. Obino sam etao kraj potoka blizu Ibn
Majmonove kue ili sjedio na kamenu i posmatrao djeake kako love ribu. Uvijek bih otiao kad
bi oni zagrajali i poeli se preglasno smijati. Uznemiravala me je njihova radost.
Bio sam izgubljen za ovaj svijet. Izgubio sam osjeaj za vrijeme. ivio sam iz dana u dan,
ne oekujui nita i ne dajui nita. Dok piem ove redove, ja se ne sjeam ta sam inio tih dana,
osim itanja knjiga iz Ibn Majmonove goleme biblioteke i opinjenosti medicinom. Mnogo sam
puta proitao Galena i Ibn Sinu i svaki put u njihovim redovima otkrivao tajna znaenja. Kad mi
je bilo nejasno ono to su ti majstori napisali, porazgovarao bih sa Ibn Majmonom koji mi je
odavao priznanje na steenom znanju i predlagao da postanem ljekar i pomaem mu u poslu.
Mnogi mjeseci tako prooe. Sa sultanovim svijetom sam izgubio svaki dodir. Nisam
znao ta se deava na ratnom planu a nije mi ni bilo vano.
Jednog dana, Ibn Majmon me obavijesti da je jedna grupa Franaka stigla na obalu,
odluna da ponovo osvoji Jeruzalem. Oi mi se napunie suzama.
"Ne smijemo vie nikada dozvoliti da uzmu na grad, Ibn Jakube. Nikad."
Moda je ta tjeskoba u glasu mog prijatelja u meni oivjela interes za vanjski svijet. A
moda sam se i oporavio. ta god da je bio razlog, bio sam opet onaj stari. Osjeaj gubitka je jo
uvijek bio u meni, ali bol je minula. Poslao sam pismo Imadudinu, pitajui ga da li se mogu
ponovo pridruiti sultanu.
etiri nedjelje kasnije, kada je u Kairo, kao blagi smijeh, stiglo proljee, jedan glasnik
stie iz Damaska. Sultan je naredio da mu se vratim bez ikakvog odlaganja. Sjedio sam u avliji i
uivao na suncu, pod odrinom koja se nije mijenjala bez obzira na godinja doba i za koju sam
bio jako vezan jer me podsjeala na mene samoga. Ni ja kao ni ona nisam primjeivao ari
proljea.
Oprostio sam se od Ibn Majmona. Bio je to dirljiv rastanak. Mi, koji smo nekada bili tako
bliski, opet smo bili zajedno. Jedna malena krika sree ipak je bila iupana iz srca tragedije
koja me je pogodila. Mi smo se dogovorili da vie nikada ne dopustimo da prekinemo kontakte.
Ja nisam imao istinsku elju da nastavim pisati povijest Salahudinovog ivota, ali Ibn Majmon se

264

uzrujao na tu pomisao. On me je savjetovao da nastavim i, "ako ti to pomae, Ibn Jakube, pii i

meni. Ja u tvoja pisma sauvati ovdje na sigurnom kraj ovih biljenica koje si mi ostavio."

PI S M A I B N M A I M O N U
265

38
Sultan se raduje mome povratku; Riard od Engleske prijeti Tiru;
Imadudin je bolestan od ljubavi

Dragi prijatelju,
Volio bih da si ovdje pa da moemo popriati, umjesto da se oslanjamo na glasnike koji
nisu uvijek pouzdani. Kao to zna, bio sam uzrujan na pomisao o povratku u Damask, ali ovdje
su mi svi ukazali dobrodolicu. Nekoliko emira je ilo tako daleko da su rekli da moj povratak
smatraju svetim znakom, jer sultan, kad sam ja bio s njim, nije gubio bitke.
Sve se promijenilo. Srea i nesrea mijenjali su se kao cijena dijamanata na kairskom
suku. Kada sam ga ostavio, prije gotovo dvije godine, sultan je osvojio svaki mogui vrh. Oi su
266

mu bile bistre, sunce mu je davalo boju obrazima, a glas mu je bio oputen i sretan. Uspjeh
odagna umor. Kada sam ga jutros vidio, njemu je oito bilo milo da me vidi i ustao je i poljubio
me u obraze, ali me je njegov izgled iznenadio. Oi su mu bile upale, smrao je i bio blijed.
Primijetio je moje iznenaenje.
"Bio sam bolestan, pisaru. Rat protiv onih gadnih nevjernika poeo me je iscrpljivati, ali s
njima sam se mogao nositi. Nije neprijatelj jedino to me brine. I ovi nai me brinu. Naa vjera je
emotivna i implusivna. Pobjeda u borbi utie na vjernike isto kao hai. Oni nee stati u borbi
kako bi ponovili na uspjeh, ali ako im on iz nekog razloga izmakne, ako se strpljenje i umijee
od njih zahtijevaju umjesto proste smjelosti, e tad na svijet poinje gubiti motivaciju. Nastaju
pobune, a neka budala meu emirima pomisli: 'Moda ovaj Salahudin i nije ba nepobjediv kao
to smo mislili. Moda mi je bolje spaavati vlastitu kou i kou mojih vojnika', i sa tako
poganim mislima, on bjei sa bojita. Ili opet, nekoliko drugih emira, obeshrabreni neuspjehom,
poeli su razmiljati kako u posljednjih est mjeseci ni oni ni njihovi ljudi nisu imali nikakvoga
ratnog plijena. Oni misle da e moja braa, sinovi i bratii imati korist od svega, ponu se svaati
i vraaju u Halepo. Gadan je ovo posao, Ibn Jakube.
"Ja se moram boriti na dva fronta i to cijelo vrijeme. Zato nisam zauzeo Tir, ak ni onda
kad su jo bili uz mene. Mislio sam da nee moi izdrati dugu opsadu. Ispostavilo se da nisam
imao pravo. Ja sam precijenio brojnost Franaka u gradu, ali da nisam imao povjerenja u svoje, ja
ne bih ni rizikovao. I ishod je, moj prijatelju, potpuna zbrka. Franaki kraljevi stiu preko mora
sa vie vojnika i jo vie zlata. Oni nikad ne odustaju, zar ne? Dobrodoao kui, Ibn Jakube.
Nedostajao si mi. Al-Fadil je jutros otiao u Kairo a Imadudin ve cijelu sedmicu nije dolazio ni
da me vidi. Tvrdi da ga boli zub, ali moji mi dounici kau da ga zapravo boli srce. Sjea li se
adija? On je Imadudina zvao gutaem magareeg penisa!"
Nasmijao se glasno na tu uspomenu, a ja mu se pridruih, sretan to mu je moj povratak
popravio raspoloenje.
Kasnije toga popodneva posjetio sam Imadudina koji me primi sa dobrodolicom.
Sultanovi dounici su imali pravo. Veliki majstor je trpio od boli povezane sa neuzvraenom
ljubavlju. On se gorko alio da mu riznica nije mjesecima dala platu i da je zato odluio da ne
posjeuje sultana.
Bio sam iznenaen, ali kada sam ga dalje pritisnuo, on odlui da mi ispovijedi prave
razloge svoga stanja. Podijelio je samnom sve svoje nevolje. Nema nita dosadnije, Ibn

267

Majmone, nego sluati odraslog ovjeka kako kuka zbog slomljenog srca, kao da mu je petnaest
godina i kao da je prvi put otkrio bol. Poto sam mu doao u posjetu, bilo mi je teko prekinuti
ga.
Ti e se, siguran sam, sjetiti onog koptskog tumaa kojeg sam ti jednom spomenuo, po
imenu Tarik ibn Isa. Onog koji je oarao oko naeg velikog uenjaka u Jeruzalemu, uskoro nakon
to smo uli u grad. Sultan je bio zadovoljan djeakovim umijeem i na savjet Imadudinov Kopt
je postao dijelom Salahudinove pratnje. Tako je Tarik doao u Damask. Tu ga je Imadudin, u
oajnikoj elji da mu mladi nahrani pohotu, bestidno progonio. Pisao je kuplete u njegovu ast,
unajmljivao pjevae da mu pjevaju kvatrene pod prozorom na mjeseini, ak prijetio da e
momka dati otpustiti iz sultanove slube ne bude li spreman udovoljiti svim njegovim
potrebama. Sada je mladi na uas cijeloga dvora nestao a veliki ovjek je neutjean.
Sultanov najueniji tajnik ne vidi, dakako, svoj osjeajni pejza. Drukiju priu on pria,
a neka tvoja mudrost, Ibn Majmone, bude sudac.
Govorei onim svojim dosadnim glasom kojeg sam tako dobro poznavao, i koji mi je sad
bio ugodan uhu samo zato to ga dugo nisam uo, on mi je ispriao ovu priu:
"Ja prosto ne razumijem, Ibn Jakube, tvrdoglavost i opiranje te isprazne mladosti. Podie
obrve? Znam ta misli. Moda ovog djeaka ne privlae mukarci. I ja sam to pomislio, ali
pogrijeio bi ako bih to pretpostavio. Dao sam da ga prate i otkrio da je zaljubljen u ovjeka
mnogo mlaeg od mene, uz jo jednu bitnu razliku.
"Tarikov ljubavnik bio je heretik, bogohulnik, skeptik. Doao je iz Halepa da propovijeda
svoje zlo u ovom najistijem od svih gradova. Tvrdio je da je potomak Ibn Evdela. Ti dobro
poznaje nau vjeru, Ibn Jakube. uo si za Ibn Evdela? Ne? Moram rei da me iznenauje.
"On je ivio u Kufi, stotinu godina poslije smrti naeg Poslanika. Preao je sa tvoje na
nau vjeru i silno elio biti slavan. elio je biti velik ovjek. Objavio je etiri hiljade hadisa i
smatran uenjakom, ali ti hadisi su bili potpuno lani. Sve ih je izmislio i jo naem Poslaniku
pripisivao bogohulni i erotini jezik. U jednom od hadisa tvrdi da je Poslanik kazao da se svaka
ena koja dopusti mukarcu da je vidi neodjevenu, ak i sluajno, mora podati tom ovjeku, a ako
to odbije, onda je on ima pravo uzeti mimo njene volje. Neka Allah zasvagda pee tog kukinog
sina u dehenemu. Bilo je i drugih njegovih nazovi-hadisa od te sorte, ak gorih. U jednom Ibn
Evdel tvrdi da je na Poslanik rekao slijedee: 'Dakako da moete voditi ljubav sa svojom
kamilom, ali nikad na otvorenoj cesti.' Jedan drugi njegov hadis tvrdi da, uz Dibrilovu

268

saglasnost, vjernik moe svojim tjelesnim eljama udovoljavati kako mu drago. Na jednom
drugom mjestu je napisao da je Poslanik savjetovao svom zetu Aliji da nikom ne pokazuje golu
guzicu. Tvrdio je da dvije rijei nedostaju iz prvobitnog hadisa. Te sulude izmiljotine nisu
mogle ostati nekanjene. Neprihvatljivo je zloupotrijebiti naega Poslanika na takav nain. Ibn
Evdela je uhapsio kadija Kufe. Priznao je da je sam napisao sve te hadise. Pravda je bila brza.
Pogubili su ga odmah nakon suenja.
"Tarikov ljubavnik tvrdi da je potomak tog Ibn Evdela i govori svojim sljedbenicima da
su mnogi hadisi koje je objavio njegov bogohulni predak autentini. Kada sam uo tu vijest,
odbio sam povjerovati svome douniku, ali on se uspio uvui u najui krug tih heretika. Odmah
sam obavijestio kadiju koji ih je dao pohapsiti sve - osim Tarika. Za razliku od njegovih
smionijih predaka, ta skeptina svinja porekla je da ita zna o onome to je moj dounik naveo na
sudu. Imao je drskosti tvrditi da sam ja sve to izmislio samo da ga uklonim iz samo meni znanih
razloga. Kadija nije pokazao milosti a sultan je dao saglasnost. Pogubljen je. Istog dana Tarika je
zauvijek nestalo. Niko ga od tad nije vidio, mada je bilo glasina da se ubio, a neki kau da je
njegovo tijelo vieno kako pluta niz rijeku.
"Kau da je tvoja prijateljica Demila bila bijesna kada je ula za pogubljenje. Uletjela je
u Salahudinovu odaju i izbievala ga svojim vatrenim jezikom. Ta ena ne zna biti dvosmislena
ni diskretna. Poslala mi je pismo u kojem me je optuila da sam opaki grjenik i bludnik i da bi
ovaj grad bio istiji kad bi mene kastrirali. To su stvarni razlozi moje zlovolje, Ibn Jakube, mada
bi bilo pogreno kada bih porekao da je, izgleda, riznica zaboravila da postojim to me je podosta
uzrujalo."
Bio sam zaokupljen mislima kad napustih Imadudinov dom. Polagano sam se vraao u
svoju kuu, strahujui od tiine koja e me doekati ve u avliji. Ta je kua bila prepuna sjeanja
na Rahelu, i nekad pomislim da bih trebao pokupiti svoje stvari i preseliti u tvravu. Sroio sam u
mislima pismo o toj namjeri kad mi prie poznati lik gluhonijemog Nubijca i tutnu mi u ruke
poruku da sultanija Demila trai da je posjetim. Nita se nije promijenilo u ovome gradu. Blago
sam se nasmijeio i poao za nijemim ovjekom u tvravu. udno je, Ibn Majmone, zar ne, kako
se ovjek moe vratiti na neko mjesto nakon dugog odsustva i ustanoviti da je sve po starom?
Sultan bije svoje bitke, Imadudin tuguje kod kue, a sultanija me poziva na razgovor.

269

Primila me kao dragog prijatelja. Prvi put me i dotakla rukom. Pomilovala me po glavi i
izrazila mi sauee zbog gubitka porodice. Onda mi je apnula: "Mi smo oboje izgubili svoje
najdrae. To nas ini bliim jedno drugom. Ne smije nas vie naputati. Sultan i ja te trebamo."
Ne iznenauje to da je ula da sam posjetio Imadudina. Nita njoj ne promie. ak i
najobiniji razgovor koji se tie sultana ili njemu bliskih dojavi joj se. To je ini jednom od
najbolje obavijetenih osoba u kraljevstvu. Njen autoritet je toliki da je malo ko smije liiti
informacije koju zatrai.
Demila je eljela podroban opis naeg razgovora. Poeh joj priati, kad shvatih da nismo
sami. Na stolici iza nje sjedila je mlada ena velike ljepote ije mi se lice tunih izraajnih oiju
uini neobino poznato. Ta mlada ena je bila obuena u utu svilenu haljinu, a mahrama iste
boje joj je pokrivala glavu. Oi je uokvirila srmom da naglasi njihovu ljepotu - mada nita na njoj
nije trebalo naglaavati. Iznenaen prisustvom ove privlane strankinje, upitno pogledah
Demilu.
"Ovo je Zejneba. Ona je moj pisar. Ta ti biljei moje rijei tako brzo da moram i sama
brzo misliti da je stignem. Njena brzina je tolika da bi i tebe osramotila, Ibn Jakube. Sada mi kai
ta ti je onaj stari arlatan ispriao?"
Prepriao sam joj svoj razgovor sa Imadudinom, a za to vrijeme dvije ene su
razmjenjivale poglede. U to Demila progovori ljutitim glasom a njen jezik me iznenadi.
"adi je imao pravo kada ga je zvao gutaem magareeg penisa! Sve to ti on kae je la.
Dao je da se nevin ovjek pogubi, ovjek iji je jedini zloin bio to je skeptik. Onda sam to i ja,
to je i Imadudin, a ak i ti si znao iskazati heretine misli. Samo budale smatraju da se ne smije
sumnjati. Svijet bez sumnje ne moe naprijed. Kad je Salahudin bio mlad, i on je bio skeptik. To
te iznenauje? ta misli zato on nikada nije uinio had? Sada toliko eli udovoljiti svome
Stvoritelju, a kad je imao priliku on je to odbio. Imadudin je naredio pogubljenje samo zato to je
bio ljubomoran. Starkelja, koji nije mogao prihvatiti pomisao da je odbijen pa je naao rtvenog
jarca. To mi se gadi i rekla sam tvom sultanu da je najbolje da svog tajnika kastrira. Nijedan
momak u Damasku nije siguran kad to ostarjelo tijelo obuzme elja."
Zastala je na ovom mjestu, nasmijala se i pogledala je Zejnebu, traei odobrenje, ali u
oima ove mlade ene bile su suze a to ponovo naljuti Demilu.
"Pogledaj paljivo Zejnebu, pisaru. Zamisli je kako u mukoj odjei prevodi sultanu ono
pismo sa latinskog."

270

Bio sam zapanjen. Tek tad shvatih otkud mi je to lice bilo poznato. Iz Jeruzalema! To
mora da je bila Tarik ibn Isina sestra bliznakinja.
"To nije njegova sestra, budalo. Ovo je 'Tarik ibn Isa'. Zejnebin otac, jedan stari koptski
uenjak, obrazovao je djevojicu kao da je muko. ivjeli su u Jeruzalemu, ali su molili da ih se
oslobodi. Franaki vitezovi nisu ba mnogo marili za Kopte, jer su ih smatrali loim kranima i
hereticima. Kada je Salahudinov sluga objavio da nam treba prevodilac, otac je Zejnebu odjenuo
kao mukarca i poslao na dvor. Ostalo zna. Neka Imadudin misli da je on kriv za smrt Tarika ibn
Ise. Nek pati do kraja ivota. Mi razmiljamo kako bi bilo da jednom obuemo Zejnebu kao duha
i poaljemo je pod Imadudinove prozore. ta misli, bi li ga to ubilo?"
Pogledao sam Zejnebu. Dola je sebi i bila zadovoljna to me je njena pria zapanjila.Iz
Demilinih oiju sam vidio i da je nala zamjenu za izgubljenu Halimu.
Upravo suprotno od opeg vjerovanja, Ibn Majmone, nestalnost enskoga srca neto je u
emu ih mi nikada neemo dostii.
Najtopliji pozdravi tvojoj porodici.
Tvoj stari prijatelj Ibn Jakub.
39
Franaka poast vraa se u Akru, a Salahudin je potiten i
povjerava mi svoje najdublje dvojbe

Zavidim ti, dragi prijatelju Ibn Majmone. Zavidim ti na tvojoj prekrasnoj kui kraj Kaira.
Zavidim ti na tvom duevnom miru i kamo sree da nisam nikada napustio utoite koje si mi ti
tako ljubazno pruio u asu moje goleme nesree.
Izvinjavam ti se. Nisam ti mjesecima pisao, ali cijelo sam vrijeme bio u pokretu uz naega
sultana. Kako se sve jo jednom promijeni. Ratna srea se stalno mijenja. Piem ti iz Akre, koja
je pod franakom opsadom. Njihova odluka da napadnu grad sve nas je iznenadila. Salahudin je
bio dva dana odsutan, ali se vratio sa svojim vojnicima kojih je daleko manje nego Franaka.
Takva je snaga naeg sultana da sama vijest da dolazi zbuni neprijatelja. Nisu nas napali,
nego su se povukli u svoj tabor. Mi smo poslali neto nae vojske natrag u Akru, i glasnike da

271

pripomognu. Takiudin je ostavio Antiohiju i pridruio nam se, kao i Keukburi. Kao to zna, to
su dva emira kojima sultan vjeruje svojim ivotom i njihov dolazak mu je popravio raspoloenje.
Odgovor iz drugih krajeva naeg kraljevstva bio je mlak i ogranien. Unutarnje borbe
meu vladarima Hamadana i Sindara i nekih drugih gradova uinile su da njihovi ciljevi nisu
vie bili usklaeni sa Salahudinovim.
Kada su nas Franci napokon napali, rezultat nije bio jasan. Nije to bila ni pobjeda ni poraz
na obje strane. Na poloaj je sve slabiji, Franci su svakim danom smioniji, ali pobjeda jo uvijek
moe biti naa. Situacija, dok ovo piem, je slijedea. Zamisli Franke kako pokuavaju da opkole
Akru i da nas iznenada napadnu. Sada zatvori oi i zamisli kako na Salahudin tiho dolazi iza
lea Francima tako da one koji su njega opkolili pretvara u opkoljene. Sjetih se Imadudinovih
besmrtnih rijei: "Bio si kao obrva oko oka a sad si postao oko okrueno obrvom". Ta slika je
mona, ali ja mislim da je zamiljena da skrije oaj. Mi smo ove godine poeli sultana priznavati
kao vrhovnog gospodara Palestine. Sad se opet borimo za opstanak, a sultan ponekad poeli da
nikada nije ni naputao Kairo.
On ne zna stati da predahne. Obino spava manje od dva-tri sata. Kamo sree da si ovdje
pa da ga savjetuje da uva zdravlje. Gledajui ga ovih dana, lii mi na svijeu koja jo uvijek
gori jasnim plamenom, mada postepeno samu sebe sagorijeva. Njemu je preko pedeset a vodi
svoje vojnike u bitci kao da mu je dvadeset, sa uzdignutim maem, ne mare' za svijet. A opet, ja
znam da je on izuzetno zabrinut zbog stanja vojske. To poinje djelovati na njegovo duhovno i
fiziko zdravlje. Nije uope spavao posljednja tri dana. Lice mu je blijedo a oi, obino budne i
ivahne, sada su bezizraajne. Osjeam da mu treba neko s kim moe podijeliti svoje izmuene
misli. Kao i uvijek, elio bih da je adi ovdje, a ak bi Imadudin i tvoj veliki kadija Al-Fadil bili
korisni. Moe Al-Fadilu spomenuti moju zabrinutost, ako ti ovo pismo ikad stigne. Nisam dobra
zamjena za bilo kojeg od te trojice a, opet, ja sam ovdje jedini kojeg on dobro poznaje i ko mu je
bio blizak ve preko deset godina. Deset je doista godina ve prolo otkad si me ti njemu
preporuio, Ibn Majmone? Okrutnog li vremena.
On mnogo pria sa mnom ovih dana, i katkad imam dojam da eli da prestanem biti pisar.
Pogleda me u oi i kao da zahtijeva odgovor koji e ga utjeiti i olakati mu strahove, ali, kao to
ti dobro zna, ja nemam nekog znanja o vojnim pitanjima a ni o emirima Damaska i njihovim
nadmetanjima ja, naalost, malo znam. Nikada nisam osjetio taj svoj nedostatak kao to sam ga
svjestan na ovom putovanju. Sad kad sam potreban Salahudinu nisam mu nita kadar pomoi.

272

Pamtim kako si mi objasnio nekad davno da, kada je um uznemiren, jedino naim
prijateljima moemo ponuditi da sjednemo i sasluamo njihovu jadikovku. Ljudi u takvom stanju
rijetko sluaju savjet i mogu ak biti odbojni ako im neko kae neto to ne ele uti. Rekao si mi
sve to u jednom razgovoru o ljubavi a osjeanje koje mui naega sultana jest neodlunost u
sudaru sa neprijateljem. On razmilja o dvije, tri mogunosti a ne moe nikako odluiti koju da
izabere.
Ja sjedim i sluam njegov tuni glas. Juer me je pozvao u svoj ator kada je pun mjesec
bio u zenitu. vrsto sam spavao, ali sam se digao i otiao u njegov ator, a usput mi je svje zrak
razbistrio um. Ovo su sultanove rijei, od rijei do rijei.
Teko da i jedna no proe, Ibn Jakube, da ja ne osjetim kako me Allah zove sebi. Neu ja
jo dugo ivjeti, moj pisaru. Proivio sam pedeset godina na ovome svijetu uz Allahov blagoslov.
udna stvar se deava ovjeku kad ue u pedesetu. Prestane misliti o budunosti i sve vie
vremena provodi razmiljajui o prolosti. Smjeka se na lijepe uspomene i mue ga iznova
ludosti to ih je poinio.
Ovih posljednjih nekoliko sedmica, mnogo sam razmiljao o svom ocu Ejubu. Moj
plemeniti otac, nek je vazda sretan u denetu, nikada nije imao priliku pasti na koljena kako bi
udovoljio nekom vladaru. Uvijek je drao glavu visoko. On nije volio sluati kako se hvale
njegove vrline i bio je gluh na otvoreno laskanje, koje je dio svakodnevnog ivota u tvravi.
Uvijek mu je zadovoljstvo priinjavalo da pomae drugima.
On je bio velikoduan ovjek. adi mora da ti je rekao da je bio posebno slab na sluavke.
Iznenaen si, Ibn Jakube. Da li to znai da je ak i tvoj adi, koji nijednu tajnu nije znao skriti,
ovo od tebe! E ba sam iznenaen. Pa to i nije bila neka tajna. Kad god bi mu kakva nova
slukinja prila moj bi otac osjetio kako krv u njemu vrije i nikad nije tedio sjemena. Jednom ga
je moja mati naruila zbog toga a on joj uzvrati smjesta jednim hadisom, prema kojem je, ako je
vjerovati, "tano predodreeno koliko e se puta muko pariti a on e to onda ionako uiniti, bez
obzira na okolnosti". Moja mati, prostoduna ena, prvo sasu nekoliko probranih kurdskih
psovki koje ti ja neu ponavljati a onda ga upita kako to da muki uvijek nau hadis koji pravda
sve to oni ine enama, a nikad suprotno? to li ja o njemu ovako govorim? Pozvao sam te da
porazgovaramo o mnogo hitnijim pitanjima, ali me ti uvijek podsjeti na rahmetli adija, pa s

273

tobom priam kao to sam s njim, onako kako nikad ne bih mogao sa Al-Fadilom ili
Imadudinom, ak ni sa svojom braom.
Veina mojih emira i vojnika misle da ja imam rjeenja za svaki problem, ali nije tako.
Vladar moe biti jak ili slab, ali uvijek je usamljen. ak i posljednji fatimidski halifa, okruen
evnusima i potpuni ovisnik o haiu koji ga je drao daleko od stvarnosti, ak je i on jednom
zaplakao predamnom i priznao mi da nema nijednog istinskog prijatelja i da ga to vie alosti
nego bilo to drugo, vie ak i od gubitka stvarne moi.
Ja imam sree. Imam dobre prijatelje i savjetnike, ali ovaj rat predugo traje. Ne poriem
da sam grijeio. Trebali smo zauzeti Tir odmah poslije Al-Kadisije. Velika je moja greka to
sam siao na obalu, ali nije to nesavladiv problem. Poinjem misliti da ima neto jako duboko u
svima nama koji vjerujemo u Allaha i njegovog Proroka. Gotovo kao da je vjera tako duboko
usaena u nas da ne osjeamo obavezu da vjerujemo u bilo to drugo. Kako inae objasniti rasulo
koje se deava u Bagdadu? Pa ak ni Komandant vjernih ne bi se usudio porediti se s prvom
etvoricom halifa.
Naa vjera, koja nas je u prvim danima nadahnjivala da sagradimo carstvo koje se
neprestano irilo, obuhvatilo i mora i planine i postojalo na tri kontinenta, sad se, ini se, svela na
velike geste. Mi volimo krajnosti. Kada nam, unato svemu, Allah podari veliku pobjedu, mi se
radujemo kao djeca koja su pobijedila u igri kolica. Slijedeih nekoliko mjeseci ivimo od te
pobjede. Slavi se Allah i sve nam je potaman.
Nakon poraza, mi zapadnemo u samo srce dubokog oaja. Ono to ne shvatamo jeste da
nema pobjeda bez poraza. Svaki veliki osvaja u povijesti imao je poraza. Mi nismo sposobni biti
dosljedni. Nakon nekoliko poraza, na moral strada, na duh slabi a nae discipline nestane. Je li
nam to zapisano u zvijezdama? Zar se nikad neemo promijeniti? Zar je okrutna sudbina nama
odredila stalnu nestabilnost? Kako da odgovorimo Dibrilu na Sudnji dan, kada nas upita: "O
sljedbenici velikog Poslanika Muhameda, zato kada ste jedan drugome bili najpotrebniji niste
jedan drugom pomogli da pobijedite dumane?"
Nai emiri se lako demoraliu i obeshrabre. Lake pobjede su dobre, ali kad nemuslimani
osujete Allahovu volju, tad nai emiri zapadnu u paniku, i kada ih u tom stanju gledaju oni koji
se bore pod njihovom komandom, i oni zapadnu u oaj i jedan drugom govore: "Naem emiru
nedostaju vino i ene. I meni nedostaje moja porodica. Mjesecima nismo dobili platu. Moda bi
najbolje bilo da veeras, kada tabor zaspi, iskoristimo priliku i pobjegnemo u svoje selo."

274

Nije lako sauvati moral velike armije na takvom nivou da je stalno u pripravnom stanju.
Franci imaju jednu prednost nad nama. Njihovi vojnici su doli preko mora. Oni ne mogu pobjei
tako lako kao mi. Sve me to ui da e se ljudi boriti za cilj vei od njihova vlastitog interesa samo
kad su istinski ubijeeni da se bore za neto to e im svima donijeti dobro.
Kada sam bio momak u Balbeku i kada bi sunce sjalo na vedrom nebu, ja sam esto
odlazio sa braom igrati se blizu rijeke. Iznenada bi veliki crni oblaci prekrili nebo, i prije no to
bismo mi uspjeli pobjei oluja bi poela, straei nas munjama. Jedino kad su moji vojnici kao
oluja i ja mogu biti munja. To je ono to oni ne razumiju i to im emiri, sa nekoliko izuzetaka,
nisu u stanju prenijeti. Rezultat je ovo to vidi oko sebe. Vojska u rasulu. Na dobri prijatelj
Imadudin sad je svladan strahom i brigom. On nam pie da su, poput kuge, Franci van nae
kontrole. Dok god ih more bude dovodilo a nae im zemlje nastave pruati utoite, oni e i dalje
osvajati nae zemlje. Na veliki mudrac iskazao je povjerenje u moje sposobnosti tako to je
skoio na konja i pobjegao u sigurnost Damaska a sad meni predlae da krenem za njim.
Pretpostavljam da bi on radije da mu se estita na oprezu, umjesto da ga poslije smrti slave zbog
muenitva. Naalost ta se cesta odrava posebno za mudre glave u naem kraljevstvu. A to nije
cesta kojom ja mogu putovati.
Zapisao sam ove rijei tano kako ih je izrekao, i one e ti ukazati na stanje njegova duha. Ja sam
zabrinut da e se, ako se njegovo zdravlje pogora, isto to desiti i naem cilju, te da bi Franci
mogli ponovo osvojiti Jeruzalem i spaliti na narod kao to su to i prvi put uradili.
Nadam se da te je ovo pismo nalo u dobrom zdravlju i da je tvoja cijenjena porodica
uspjela preivjeti ovo kairsko ljeto.
Tvoj ponizni uenik,
Ibn Jakub.

275

40
Pad Akre; Imadudinova pria o
Riardu Lavljeg Prkna; smrt Takiudinova

Moj dragi i najcjenjeniji prijatelju,

Ima puno razloga zato ti nekoliko mjeseci nisam pisao. Putovao sam uveliko od jednog
tabora do drugog, pratei sultana poput odanog psa i sretan zbog svog poloaja. U starim danima,
prije nego to je vatra progutala moju porodicu, bilo je prilika kada nisam ba volio kad me
pozovu kod kralja bez ikakve najave. Sad osjeam da sam mu stvarno potreban. Moda je to ista
fantazija, ali ja znam da je on meni potreban. Kraj njega, ja ne razmiljam o prolosti. Moj um
mora biti bistar da bih shvatio svakodnevne dogaaje.
Dou tako vremena kada pisati tebi znai sjetiti se stare kue u jevrejskom kvartu Kaira, i
tada ja zaplaem. To se posebno odnosi na hladne noe poput ove, kad sjedim u atoru, uuren
pod dekom i grijem ruke nad vatrom. Sjeanje mi se vraa na zimske noi u Kairu prije toliko
godina. To je jedan razlog to pismo kasni. Ima jo jedan. Nisam siguran da li si dobio moje
prethodno pismo, a nisam imao vremena provjeravati zbog naih nevolja. Mi smo u dubokoj
alosti zbog gubitka Akre.
Zato mi je bilo drago kad mi ej sultanov kurir donio tvoju poruku i sretan to je moje
prethodno pismo ipak tebi bezbjedno stiglo. Dirnut sam i tvojom brigom za moje zdravlje, mada
oko toga nema razloga za brigu. Sultanovo duevno stanje je ono to me brine. To ti je ovjek

276

koji moe pedeset dana jahati uz samo tri sata sna i dalje pruati nadahnue svojim ljudima, ali ja
se bojim da e on umrijeti i ostaviti nas da ga oplakujemo kao siroad.
Ja razumijem to te uzrujava Imadudin, ali ne procjenjuje ga sasvim ispravno. Kao to
sam ti ve kazao, on ima mnogo loih navika. Njegov duh je pomraen nadmenou, a tjelesni
pokreti su mu nekada napadni, posebno njegov obiaj da podigne lijevu butinu kada puta vjetar,
ali ta mana je, na neki nain, u ravnotei s njegovim mnogim uzvienim vrlinama, veim od svih
njegovih slabosti. On je ovjek romantinoga duha. Njegova dua je blaga. Dovoljno o njemu,
ovom prilikom. Vratiu se kasnije na tu temu.
Katastrofa koja nas je zadesila u Akri ne smije se podcjenjivati. Filip od Francuske i
Riard od Engleske napokon su zauzeli taj grad. Mi nemamo brodova da se odupremo njihovim
galijama, a Salahudinovi pokuaji da im odvrati panju iznenadnim napadima na njihove tabore
nisu postigli cilj. U velikom skladitu oruja u Akri cjelokupno je naoruanje sa obale, kao i ono
iz Damaska i Halepa. Emiri u tvravi poslali su sultanu nekoliko poruka, preklinjui ga za pomo
i obavjetavajui ga da, ako im se ne olaka, nee imati izbora do da trae od Franaka da prihvate
njihovu predaju.
Slijed dogaaja bijae ovakav. Kako se situacija pogoravala, tri vodea emira su pod
krinkom noi u jednom malom amcu pobjegla iz grada. Za njihov kukaviki in saznali smo tek
ujutro i to izazva veliki pad morala naih vojnika. Osjetivi poraz, komandant Karaku, kojeg ti
poznaje bolje nego ja iz njegovih kairskih dana, zatraio je da vidi kraljeve Engleske i Francuske
kako bi pregovarali o predaji i povlaenju naih vojnika. Filip je bio spreman prihvatiti uslove
koje je ponudio Karaku, ali je Riard elio poniziti nau armiju pa odbi prijedlog. Salahudin je
poslao poruku kojom zabranjuje predaju, ali iako je naa vojska dobila pojaanje mi nismo mogli
probiti opsadu. Karaku se predao bez sultanove saglasnosti, ali Riard je zahtijevao krajnje teke
uslove. Karaku je znao da nema izbora ve da prihvati ponudu.
To je bio najvei obrt koji je Salahudin ikad doivio. Punih etrnaest godina bez poraza a
sada je plakao kao dijete. Bile su to suze gnjeva, oaja i muke. Osjeao je da bi sa jaom
komandom u gradu predaja mogla biti izbjegnuta. Krivio je sam sebe. Bunio se protiv blebetanja
beskorisnih savjetnika i proklinjao svoje kukavike emire. Zaklinjao se da nikada nee odustati
od borbe i iskuavanja snage duha i vjere muslimana. Govorio je o svjetlu koje je samo
privremeno sakrio oblak i zaklinjao se u ime Allaha da e zvijezde zasjati prije no to svane.
Teko je bilo ne biti dirnut njegovim suzama i rijeima.

277

Riard od Engleske poslao je glasnika sa zahtjevom da se sastane nasamo sa sultanom u

prisustvu jednog tumaa, ali Komandant odanih odbi taj zahtjev prezrivo. Rekao je glasniku:
"Reci svom kralju da mi ne govorimo istim jezikom."
Riard je prekrio zadatu rije u nekoliko navrata. Obeao je Salahudinu da e pustiti nae
zatvorenike, pod uslovom da se mi pridravamo naeg dijela sporazuma o predaji. Mi smo to
uinili.Poslali smo i prvu ratu otkupa. Franake voe su odgovorile neasno i to ih je zauvijek
obiljeilo, jo od trena kada su doli u ove krajeve.
Jednog petka, svetog dana za sljedbenike Poslanika Muhameda, Riard je naredio javno
pogubljenje tri hiljade zatvorenika i njegovi vitezovi su utali njihove glave po praini. Kada su
vijesti o tom zloinu stigle do naeg tabora, glasni uzdah je zaparao nebo a vojnici pali niice i
molili se za svoju pogubljenu brau. Salahudin se zakleo da e se osvetiti i naredio da od sada ni
jedan Franak nee biti iv zarobljen. ak i on, najvelikoduniji od svih vladara, odluio se za
taktiku oko za oko- zub za zub.
Sultan nije jeo cijelu sedmicu, sve dok jednog jutra, nakon tajne sjednice, Takiudin,
Keukburi i ja nismo pred njim kleknuli i preklinjali ga da prekine gladovanje. On mi iz ruku uze
iniju hranljive pilee orbe i polako je, uivajui u ukusu, poe jesti. Mi smo se zgledali,
nasmijeili i odahnuli. Kad je pojeo, obratio se svome bratiu Takiju koji mu je drai od vlastitih
sinova i za kojeg je potajno elio da ga naslijedi kao sultan, ali je strahovao da e se braa
meusobno poubijati i zato nije toliko insistirao na svom izboru.
"Ja ovo neu nikad rei javno", slabim glasom ree Salahudin, "ali vas trojica ste mi
najblii i najodaniji prijatelji. Ja nisam tuan zbog Akre. Gubili smo mi i druge gradove i jedan
poraz moe sam po sebi malo promijeniti, ali ono to me baca u oaj jeste nedostatak jedinstva u
redovima muslimana. Imadudinovi bliski prijatelji na halifinom dvoru u Bagdadu su mu kazali da
je halifa zadovoljan to smo mi izgubili Akru. Zato ste zapanjeni? Otkako sam ja zauzeo AlKadisiju, Komandant odanih i njegovi najblii saveznici gledaju na mene oima ispunjenim
strahom. Oni misle da sam previe moan jer obian svijet mene vie cijeni nego halifu. Njihovi
bolesni umovi, uniteni haiom, vide svoju pobjedu u naem porazu."
Ovo je prvi put da je sultan direktno osporio halifin autoritet u mom prisustvu. Bio sam
zapanjen, ali i zadovoljan da sam postao savjetnik od povjerenja, na istoj ravni kao Imadudin i
tvoj prijatelj, neponovljivi kadija Al-Fadil.

278

Od pada Akre, mi smo imali jo jedan veliki poraz u Arslufu, i sultan se sada usredsredio
na odbranu Jeruzalema. Franci nisu doivjeli nijednu laku pobjedu. Pretrpjeli su ogromne
gubitke, a nekim vojnicima, tek pristiglim preko mora, teko je bilo naviknuti se na avgustovsku
egu Palestine. Riard je traio sastanak sa sultanom. Sastanak je bio odbijen, ali Al-Adil se sa
njim sastao i dugo su razgovarali. Riard je htio da predamo Palestinu, ali drskost tog zahtjeva
razljuti Al-Adila i on ga odbi.
U posljednjih devedeset godina, ak i u vremenima zatija u tom dugom ratu, mi smo te
ljude smatrali samo uzurpatorima - tuincima koji su ovdje protiv nae volje i zbog nae slabosti.
Riard je bio samo posljednji u dugom nizu okrutnih vitezova koji su dospjeli na nae obale. Sa
nae strane, odora njihove diplomacije krije srebren bode. Sultan se esto pita da li e se ovaj
komar ikad okonati i je li stvarno sudbina takva da stanovnici kraja u kojem su se rodili i
Mojsije i Isus i Muhamed, moraju uvijek biti u ratu. Juer me je pitao da li mislim mogu li
Jehova, Bog i Allah ikad ivjeti u miru. Nisam mu mogao ponuditi odgovor. Moe li ti, dragi
prijatelju?
Imadudin je stigao iz Damaska onog jutra kad je Al-Adil prezrivo odbacio Riardovu
ponudu za mir. Proveo je najvei dio dana u razgovoru sa franakim vitezovima koje smo
iznenada zarobili i koje je u akam trebalo pogubiti. Trojica su preli na nau vjeru i bili su
poteeni, ali svi su eljeli razgovarati sa Imadudinom.
Slijedeeg jutra, ja sam obavljao nudu na ivici naeg kampa, kada mi se on pridrui iz
istog razloga. Kad smo se oprali i sjeli, on mi poe priati o Riardu prie koje mi nikad ranije
nije ispriao.
"Jedan od franakih vitezova pria da se Riard bori lavovskom estinom. Rekao mi je da
ga oni zato i zovu 'lavlje srce'. Taj izvjetaj su potvrdili i drugi i ja mislim da nae znanje o
njegovim ratnim aktivnostima potvruje taj aspekt njegovog karaktera. On se bori poput zvijeri.
On jeste zvijer. Ali lav, dragi prijatelju Ibn Jakube, kao to mi vie no dobro znamo, nije
najplemenitiji meu Allahovim stvorovima.
"Ali, ak i kad bismo mi i prihvatili, to gledite ne dijele ba svi Franci. Tri viteza sa
kojim sam odvojeno razgovarao potvrdili su drukije gledite. Prema njima, on se bori estoko
samo kada je okruen drugim vitezovima. Tvrde da je sposoban na najnie prljavtine, prevaru i
kukaviluk i da je poznat da bjei sa ratita, prije svih svojih vojnika, kada se uplai poraza.
Pogubljenje naih zatvorenika u Akri bio je akt akala a ne lava.

279

"Mi emo upamtiti ovog kralja po imenu Riard Lavlje Prkno. Sretan sam da te moje
predvianje zabavlja, Ibn Jakube, ali ja mislim ozbiljno. Imao sam sreu da u nekoliko prilika
vidim mar ubijenog lava, i ono to me je svaki put zapanjilo jeste njegova divovska veliina. To
je jedna od neobjanjenih tajni prirode.
"Riardovu zadnjicu, s druge strane, nije poveala priroda. Cijele su armije njome
protutnjale, kau moji dounici, a on jo nije sasvim zadovoljen. Potajno, on udi da u njega
prodre Al-Adil, najdrai sultanov brat. Salahudin se smijao kada mu je ovo preneseno i u mom je
prisustvu rekao bratu: 'Dobri moj brate Al-Adile, da bih udovoljio Allahovim eljama, moda bih
ja mogao zatraiti od tebe da ispuni tu dunost i podnese tu krajnju rtvu'.
"Ja sam se malo preglasno nasmijao na ono to je trebalo biti ala. To je izazvalo tajac.
Pogledali su me a onda se zgledali. Ja sam znao ta im prolazi kroz glavu. Pitali su se da li bih ja
mogao biti onaj koji bi podnio tu krajnju rtvu i prodro u lavovsku guzicu. Kao to moe
zamisliti, dragi prijatelju, nisam toj suludoj zamisli dopustio ni da sazri. Izgovarajui se time da
me tjera nuda, dobio sam dozvolu da napustim sultanov ator i zadugo se nisam vratio."
Ima ve tri dana otkako sam napisao ove redove. Jo nas je jedna tragedija zadesila.
Sultanov omiljeni brati, mladi emir Takiudin, poginuo je u jednoj nepotrebnoj arki sa
Francima. Bio je protiv toga, ali neki mladi komandanti su ga nadglasali i natjerali da ih povede
tamo gdje je on znao da su brojano beznadeno slabiji. Salahudin je ovu vijest teko primio i jo
uvijek mu je srce bolno. Uistinu, on je volio Takiudina vie od vlastitih sinova. Takijev otac je
umro davno i sultan ga je zapravo usvojio i odnosio se prema njemu kao prema sinu i prijatelju.
Desilo se to ovako: zajedno sa Al-Adilom i nekoliko emira iz Damaska, bio sam pozvan u
sultanov ator. Kada smo stigli, on je plakao. Bili su to strani jecaji, a kad ugleda Al-Adila on
jo jae zajea. Mi smo bili tako potreseni da smo, ne znajui uzrok njegove tuge, i mi poeli
plakati. Kada smo otkrili razlog, bili smo okamenjeni. Takiudin nije bio samo njegov brati, ve i
jedan od malog broja pouzdanih emira koji su razumjeli znaenje ovog rata i koji su, emu se
sultan nadao, trebali ivjeti dovoljno dugo da vide konac rata. Hrabrost ovoga emira bila je izvor
nadahnua njegovih ljudi i njegovog amide, a on je znao da mu je dua njena i blaga, to je bio
kvalitet koji je on u njemu neizmjerno volio. Bez Takija, postalo je jo vanije pobijediti, dobiti
to je mogue vie bitaka, kako bi se Franci obeshrabrili a njihove voe otjerale preko mora.

280

Slijedeeg jutra, sultan mi je dodao komad papira na kojem je bila pohvala njegovom
poginulom bratiu. U Imadudinovom odsustvu, on je poelio da pogledam stihove i da ih
popravim prije nego to ih poaljemo njegovoj brai i bratiima. Veliki uenjak bio je strog kad
se radilo o sultanovim radovima, ali ja nisam imao ni autoriteta ni samopouzdanja da bilo ta
promijenim. Istina je, Ibn Majmone, meni su se poprilino svidjeli ti stihovi i ja sam ih poslao na
mnoge strane ba kako su napisani. Jesam li dobro uinio?
Samo u pustinji ja
brojim izgorjele lampe nae mladosti.
Koliko ih je palo na ovom stratitu?
Koliko e ih jo pasti?
Mi ih nikad ne moemo dozvati natrag zvukom flaute ili pjesmama koje ispisujemo,
Ali svako jutro, u sabah
Ja u ih se svih sjetiti u mojim molitvama.
Okrutna strijela smrti uze Takiudina a
Okrutni zidovi ovoga svijeta zatvorie se oko mene.
Zavlada tama.
Oaj zavlada.
Moemo li mi ponovo osvijetliti tu stazu?
Tvoj prijatelj,
Ibn Jakub
(Lini pisar sultana Salahudina ibn Ejuba)

281

41
Lavlje Prkno se vraa u Englesku, a
sultan se povlai u Damask

Dragi prijatelju, Ibn Majmone,

Mi smo u stanju velike zbunjenosti. Toliki su emiri odbjegli da niko ne bi mogao rei da
Jeruzalem ne bi pao da je Riard opkolio grad. Bilo je trenutaka kad je sultan odlazio u Al-Aksu i
suzama kvasio ilim pod sobom. Ni on nije vjerovao da e se njegovi emiri i vojnici oduprijeti
napadu.
Na ratnom vijeu, jedan se emir obratio Salahudinu otrim rijeima: "Pad Jeruzalema
nee otetiti nau vjeru. Na kraju krajeva, mi smo proivjeli tolike godine bez Jeruzalema. To je
samo grad, a u naem svijetu ne manjka kamenje". Nikada prije nisam vidio sultana tako
bijesnog. Ustao je a mi ustadosmo za njim. On ode do onog emira i pogleda ga pravo u oi. Emir
odvrati pogled i pade na koljena. Sultan nije progovorio nijednu rije. Vratio se na svoje mjesto i
rekao hladnim glasom da e Jeruzalem biti branjen do posljednjeg ovjeka, i da ako grad padne,
pae i on tako da u buduim vremenima naa djeca zapamte i shvate da ovo nije obian grad od
kamena, ve mjesto gdje se odluuje budunost nae vjere. Potom je iziao iz odaje. Niko nije
progovorio. Polagano, soba se ispraznila.
Kada sam ostao sam, sjedio sam i razmiljao o olujnim dogaajima u posljednjih nekoliko
godina. Postali smo previe samouvjereni nakon pobjede u Jeruzalemu. Ja sam volio sultana, kao
to bih volio svog oca, ali bila je jedna mana u njegovom karakteru. U vremenima kada je trebalo
biti odluan i donositi odluke koje nee biti ba rado prihvaene, biti siguran da ga instinkt
ispravno vodi, u takvim vremenima on je bio slab i doputao da ga manji od njega skrenu s puta.

282

esto sam poelio prevazii vlastitu poziciju i obratiti mu se kao prijatelj, kao to si ti znao
razgovarati samnom. Pita li se ta bih mu rekao? Nisam ni sam siguran.
Moda bih mu apnuo: "Nemoj gubiti hrabrost ako te neki emir sada napusti, ili seljaci ne
ispotuju tvoje upute i Francima dostave ito. Tvoj instinkt je dobar. Ti si obino u pravu, ali
jamstvo nae konane pobjede lei samo u krajnjoj nespremnosti da se popusti, u najveoj
otvorenosti u obraanju vojnicima i u odbacivanju svih ustupaka oklijevalima u naim redovima.
U toj neposrednosti, u toj vrlini odapetog koplja - tu lei tajna pobjeda tvoga amide irkuha."
Sreom za nas, Riard se previe bojao poraza. Bojao se sunca. Bojao se zatrovanih
izvora. Bojao se nae kletve, a - iznad svega - bojao se sultana. Bio je i eljan da se vrati kui.
Jedna od rijetkih prilika kad sam uo sultana da se smije, bilo je kada je jedan od naih dounika
javio da meu neprijateljskim redovima ima ozbiljnih dezertera. Riard i francuski kralj nisu se
slagali ni oko jednog jedinog pitanja. Njihova meusobna mrnja postala je tako estoka da je
nadjaala njihovu elju da nas poraze.
"Hvala dragom Allahu", smijao se sultan, "nije samo, znai, naa strana podijeljena sitnim
sukobima i suprotstavljenim ambicijama."
Smatrao je da je to dobar as da se zakljui mir. Franci su mogli zadrati svoje gradove na
obali. Neka zadre Tir, Jafu, Haskalon i Akru. To je bilo nita u poreenju s onim to je bilo pod
naom kontrolom i, mada ih nismo otjerali preko mora, vrijeme je bilo na naoj strani. Tako je
sultan razmiljao i to je bilo ispravno.
Riard je napustio nae obale. Ostao je dvije godine a nije uspio zauzeti Sveti grad.
Njegov pohod se pretvorio u neuspjeh. Moda je uivao u pogubljenju bespomonih
zarobljenika, ali kriarski rat mu je propao a tu lei naa pobjeda.
Na sultan je ostao jedini suvereni vladar ovih krajeva. Ja znam da se nee iznenaditi kad
uje da je on, im se Riard oprostio od naih obala, poeo primati izaslanike franakih plemia
koji su mu dolazili u oajnikoj elji da potrae njegovu zatitu zbog meusobnih borbi. eljeli
su kupiti svoju sigurnost time to e prihvatiti da postanu njegovi vazali.
I tako se mi vratismo u tvravu u Damasku, odakle ti piem ove redove. Ja sada imam tri
velike odaje na raspolaganju i prema meni se odnose kao prema gostu a ne kao prema sluzi.
Sultanov komornik me redovno posjeuje da vidi je li svim mojim potrebama udovoljeno. To ini
na izriit nalog svoga gospodara. To je kao da je Salahudin odluio da moju dugogodinju

283

radinost nagradi tako to e osigurati da moje posljednje godine budu ugodne i da mi ne

nedostaje udobnosti.
Ja viam sultana svaki dan. On mi esto govori o svom ocu i amidi, ali osoba koja mu
najvie nedostaje je na stari prijatelj, adi, kurdski ratnik, po krvi njegov roeni amida koji
nikada nije oklijevao da mu kae istinu. Juer me je podsjetio na "adijevu sposobnost da
retoriku pretvori u logiku" i mi smo se obojica nasmijali, ne kao vladar i njegov sluga, ve kao
dva prijatelja, koji su oplakivali gubitak nekog dragocjenog.
Mnogo se brinem za njega, Ibn Majmone, i iskreno elim da ti doe u ovaj grad i bude
mu ljekar. Njemu treba stalna njega. Lice mu je izborano i pokazuje znake istinskog umora.
Brada mu je sad sasvim sijeda. Napori ga zamaraju i premalo spava. Moe li mu preporuiti
kakav aj?
Juer, nakon popodnevnog odmora i iz istog hira poslao je po Imadudina. Veliki ovjek
je doao mnogo kasnije, dugo nakon to smo mi zavrili veeru. Izvinjavao se, tvrdei da je za
sultanovu poruku saznao tek prije pola sata. Salahudin se nasmijeio i nije osporavao la. Svi mi
dobro znamo da Imadudin izbjegava jesti sa sultanom jer sultan ne mari za dobru hranu.
"ta si veeras jeo, Imadudine, i gdje?" upita ga sultan ozbiljno.
Tajnika iznenadi pitanje. Njegovi sputeni kapci se podigoe i cijelo tijelo mu se ukoi.
"Bila je to skromna veera, o Komandante hrabrih. Peena janjetina, a nakon toga jedan
od mojih recepata, puevi kuhani u hurdi od ovijeg mlijeka i zainjeni solju i bijelim lukom. To
je sve."
Mi se nasmijasmo a za nama i on. A onda, nakon razmjene ljubaznosti, sultan najavi
svoju elju da poe na had i zatrai od Imadudina da saini potrebne planove. Tajnik se namrti.
"Ja ti to ne bih preporuio u ovom asu. Halifa ti ve zavidi. On zna da te narod voli.
Smatrae tvoj odlazak u Mekku kao posredni izazov njegovom autoritetu u Bagdadu."
"To ti je suludo, Imadudine", sultan prekinu svog glavnog savjetnika po pitanjima
protokola. "Dunost je muslimana da jednom godinje ode u Mekku."
"Ja sam toga svjestan, sultane", odgovori tajnik, "ali halifa bi se mogao raspitivati to si ti
izabrao ba ovaj trenutak za svoj prvi had. Moda e povjerovati zlim jezicima koji priaju da si
ti jednom bio skeptik i da - kao takav - pridaje malo znaaja obredima nae vjere."

284

"Uini to ti rekoh, Imadudine", odgovori strogo sultan. "Ii u u Mekku prije kraja ove
godine. Obavijesti halifu o naim namjerama i uljudno ispitaj treba li da se usput sretnemo kako
bih mu time odali poast."
Jednom kada to pitanje bi rijeeno, Imadudin ustade da krene, ali sultan mu dade znak da
ostane.
"Nemamo esto ovih dana zadovoljstvo da bude s nama, Imadudine. Reci mi, je si li
naao novog ljubavnika?"
Nije liilo na Salahudina da bude tako intiman, i tajnik je bio iznenaen i pomalo
polaskan bliskou koju mu ukaza vladar. Odgovori alom koja se nije dopala ni sultanu ni meni.
Ljut zbog Imadudinove potrebe za pretjeranom tajnovitou, Salahudin se uozbilji.
"Ja znam da ti dobro poznaje kransku vjeru, Imadudine. Zar nije tano da su rani
krani, od kojih Kopti tvrde da vode porijeklo, posmatrali ikone i slike sa istom odvratnou kao
i mi? Ovdje ja ukljuujem i Ibn Jakuba i sljedbenike Muse, ija vjera se kao i naa oslanja na
odbacivanje oboavanja slika. Kako se desilo da krani kasnije odbace svoja ranija uvjerenja i
ponu oboavati ikone? Ako se to desilo njima, zar se ne bi moglo desiti i nama?"
Na trenutak, Imadudin se duboko zadubi u misli i poe milovati bradu. Jednom, kad je u
svojoj glavi sklopio dogovor, poe govoriti polako, kao da dri pridiku ueniku.
"Te rane krane je, uistinu, duboko vrijealo oboavanje slika. Oni su bili, uglavnom,
nasljednici naroda Muse i, kao takvi, oni su u sebi nosili mnoga od starih jevrejskih vjerovanja.
Bili su i neskloni Grcima. Zapravo, neki od prvih krana su se imali obiaj rugati paganima,
tvrdei da bi, kad bi statue i slike bile kadre misliti i osjeati, jedina osoba koju bi voljeli bio onaj
koji ih je i stvorio.
"Promjena je dola tri stotine godina kasnije, kada su pagani doivjeli odluujui poraz.
Mudraci crkve smatrali su da slike Ise, svetaca i relikvija, kao to je kri, mogu djelovati kao
most izmeu njih i skeptine veine, koja se sjeala prolosti sa ljubavlju i ije je pamenje jo
uvijek bilo natopljeno mnogo ugodnijim aspektima paganskih obreda. A kad bi sljedbenike
Pitagore mogli pobijediti slikama Ise prikovanog na kri, onda bi biskupi bili spremni prihvatiti
taj odmak od vlastite prolosti.
"Kako ih preobraeni pagani podsjetie da njihova vjera nije imala Atenu, Dijanu i
Veneru, oni odluie svoje novo stado preobratiti uzdizanjem Isine majke Marije u jednu od
najomiljenijih slika svoje religije. Lik majke bio im je neophodan, poto su vladali zemljama gdje

285

su boginje stoljeima bile oboavane. Na Poslanik, mir nek je njegovoj dui, bio je svjestan
ovog problema, ali se uspio oduprijeti ejtanskim pozivima.
"Sultan pita hoemo li mi poi istim putem. Ja mislim da neemo. istota nae vjere tako
je tijesno povezana sa oboavanjem Allaha - i samo Allaha - da bi oboavanje bilo ije slike bilo
naprosto previe prizemno i ozbiljno bi ruilo autoritet Komandanta odanih. Na kraju krajeva,
ako vlast poiva na relikviji ili slici, zato se onda uope truditi prihvatati snagu ovjekovu? Ja
znam na koga sad misli, o Komandante inteligentnih. Na rimskog papu? Ja isto to mislim, ali
kako godine prolaze njihova vjera e doivjeti podjele i papin e se autoritet gubiti. To je logika
oboavanja slika.
"Kada bismo mi poli u tom smjeru, naa vjera, za razliku od kranske, ne bi bila kadra
izdrati taj pritisak. Ona bi propala."
Sultan pomilova zamiljeno bradu, ali nije bio ubijeen u Imadudinovu logiku.
"Mo njihovog pape ili naeg halife moe biti osporena, Imadudine. To ti priznajem, ali
ono s im se ja ne slaem jeste tvoja pretpostavka da sve potie iz oboavanja ikona i slika. Nisi
mi to dokazao, a ta tema me zanima. Razgovaraj sa komornikom i uprilii susret naih mudraca
idue sedmice, da porazgovaramo malo o tom pitanju. Neu te vie zadravati. Siguran sam da
negdje u srcu Damaska neki zgodan momi strpljivo eka da mu legne u postelju."
Tajnik ne odgovori, ve sebi dozvoli samo osmijeh, poljubi sultanovu odoru i ode. Nije
bilo kasno, ali Salahudin je bio umoran. Dvojica sluga sa pekirima, sapunima i miriljavim
uljima uoe da ga odvedu u hamam. Pogledao me je i malo mi se osmjehnuo.
"Demila e se ljutiti ako te danas predugo zadrim. Ona silno eli razgovarati s tobom.
Kao i ja, i ona je poela veoma cijeniti tvoje prijateljstvo. Tvoje prisustvo je smiruje. Bolje je da
sutra s njom provede dan."
Ja sam mu se naklonio dok je odlazio, sa rukama naslonjenim na ramena svojih sluga.
Obojica su drali lampe u ruci i blago svjetlo mu je, na izlasku, osvijetlilo lice. Na jedan tren,
uinilo mi se kao da je to svjetlo iz nekog drugog svijeta. Iz deneta. On zna nekad priati o
neoekivanim darovima kojim ga je darovala ljubazna sudbina i o sebi govori samo kao o
Allahovom izvritelju. Itekako je svjestan svoje smrtnosti. On nije dobro, Ibn Majmone, i to me
rastuuje.
Sljedeeg sam dana posluao sultanov savjet i otiao da posjetim sultaniju Demilu.
Primila me je sama i veoma mi se obradovala. Uruila mi je rukopis koji sam prelistao i poeo se

286

tresti od straha- zbog nje i zbog sebe. Oboje bismo mogli ostati bez glave: ona - zbog toga to je
napisala te uvrjedljive stranice, a ja - zato to ih itam bez strasti i ne prijavljujem kadiji. Njen rad
sadri boguhulnosti tako oite da bi je ak i sultan teko mogao zatititi od gnjeva vjerskih voa.
Ja u s tobom o tome porazgovarati kada se ponovo sretnemo, Ibn Majmone. Strah me je pismom
ti ih prenositi, jer pismo ti donosi glasnik. Savreno je mogue da se naa pisma otvaraju i da ih
itaju radoznale oi te da se njihov sadraj prenosi Al-Fadilu i Imadudinu, a da se tek potom
ponovno peate i alju.
Ja sam zamolio Demilu da spali te rukopise.
"Ovaj papir moe izgorjeti, pisaru", odgovorila je sa vatrenim pogledom, "ali moje misli
me nikada nee napustiti. Ono to ti ne razumije jeste da se meni neto strano desilo i da ja
elim zauvijek otii na jug. Ja se vie ne znam smijati. Vjetar mi je sprio usne. elim umrijeti
tamo gdje sam roena. Dok taj dan ne doe, nastojau prenositi svoje misli na papir. Nemam
namjeru unititi ovaj rukopis. On e biti ostavljen na sigurnom i itae ga oni koji e razumjeti
moju udnju za istinom."
Mada sam mogao proitati odgovor u njenim oima, pitao sam se koja je priroda nesree
to je nju zadesila. Ona se umorila od one koptske ljepotice. Je li njeno srce osjetilo iznenadno
gaenje? Nije mi ponudila objanjenje a ja je nisam pitao. Traila je Halimu i nije je nala u ovoj
koptskoj djevojci. Hoe li se traenje nastaviti kada se vrati na jug, ili se sad posvetila uenju i
znanju? Htio sam je to pitati, kada me ona iznenadi neoekivanom ponudom.
"I tvoj je ivot, Ibn Jakube, obiljeen nesreom. Osvojio si povjerenje i hvalu svih, ali i ti
i ja smo kao prosjaci. Nita nemamo. Istina je da ja imam dva snana sina, ali oni su daleko i
umrijee branei neku tvravu u ovom prokletom ratu. Sumnjam da e mi ikada podariti unuad
kako bi mi olakali starost. eka me prazan ivot kad sultan ode, a i tebe isto. Zato ne poe
samnom na jug? Biblioteka u palai mog oca puna je rijetkih rukopisa, ak i djela andaluzijskih
skeptika. tiva ti nikad nee nedostajati. ta veli, pisaru? Treba ti vremena da razmisli?
Klimnuo sam glavom, iskazujui moju zahvalnost to o meni tako lijepo misli. Istina je,
Ibn Majmone, da bih se mnogo radije vratio u Kairo, naao negdje sobicu kako bih bio u tvojoj
blizini.
Tvoj odani prijatelj,
Ibn Jakub.

287

42
Oprotaj od sultana

Dragi prijatelju,
Nad tvravom lebdi zimska izmaglica dok ti piem ove redove, ali to nije nita u
poreenju sa tamnim oblacima to su nam prekrili srca posljednjih sedam dana. Onaj koji je
naviknut na rat, sada poiva u miru, u sjeni Velike damije.
Moja budunost je neizvjesna. Sultana je naslijedio sin Al-Afdal i on eli da ja ostanem
ovdje, kao njegov pisar. Demila se sprema na jug i eli da poem s njom. Mislim da u se
opravdati slabim zdravljem i vratiti u Kairo da obnovim svoje misli i provedem neko vrijeme u
razmiljanju o ivotu ovog ovjeka iji nas je odlazak sve ostavio u mraku.
Njegovo zdravlje, kao to sam ti ve pisao, nije bilo dobro. Tokom naih posljednjih
sedmica u Jeruzalemu, on je uzdisao i alio se da ne spava, ali je i dalje postio, to su njegovi
ljekari smatrali nepotrebnim. Post ga je jo vie oslabio i ja sam ga esto viao kako zuri u
zemlju, umorne sputene glave.
Povratak u Damask ga je oporavio i njegova smrt nam je jo tee pala zato to je bila
neoekivana. Posljednjih mjesec dana on je mnogo vremena provodio sa svojim bratom AlAdilom i njegovim sinovima. Zdravlje kao da mu se vratilo. Jeo je dobro i opet mu se vratila boja
u obraze. ulo se mnogo smijeha dok su jahali van grada i uivali u lovu.
Jednom smo tako sjedili u bai kad mu najstariji sin Al-Afdal doe u posjetu. Sultan,
koji je meni priao o svojoj ljubavi prema poginulom bratiu Takiudinu, zauti kad Al-Afdal
prie da poljubi oevu ruku. Sultan ga strogo pogleda.
"Svima vam ostavljam carstvo koje se protee od Tigrisa do Nila. Nikad ne zaboravi da se
nai uspjesi temelje na podrci naroda. Ako se odvoji od naroda, nee dugo trajati."

288

Drugom prilikom, uo sam kako moli svog brata Al-Adila da zatiti interese njegovih
sinova. Znao je, kao to je i njegov brat znao, da se meu planinskim klanovima ne dri puno do
nasljedstva. Klan bira najjaeg iz svojih redova da ga predvodi i da brani njegove interese.
Sultanov mlai brat, Al-Adil, jako je liio na njihovog amidu irkuha, a ni karakter ni apetiti
nisu se mnogo razlikovali od amidinih. Salahudin je znao, kao to je to znao i njegov brat, da bi
njegove sluge i vojnici, ako bi imali priliku birati, izabrali Al-Adila za svoga sultana. Zato je
molio Al-Adila da zatiti Al-Afdala, Aziza i Zahira od svih urota. Mlai brat se sagnuo i poljubio
sultanove obraze, promrmljavi: "to si tako loe volje? Allah e mene uzeti mnogo prije nego
tebe. Ti si mu potreban da oisti nevjernike sa naih obala."
Kada Al-Adil izgovori ove rijei, ja se s njim glasno sloih. Sultan je bio dobre volje i
podsjeti me na one prve dane u Kairu kada je poeo savladavati umijee voenja drave. Ali,
sultan mora da je imao neki predosjeaj.
Rano jednog jutra, on mi naredi da doem kod njega i pridruim mu se. Poto nije otiao
na had, elio je da ode na gradskim zidinama doekati hadije koje su se vraale sa hada. Ja
mislim da je iskreno alio to nije bio u stanju otii na had. U mladosti neodlazak je bio in
otpora i pobune, ali je, kako je stario, osjetio da je time mnogo izgubio. Meutim, rat protiv
Franaka mu je oduzeo punih dvadeset godina, a odnedavno je prosto bio previe iscrpljen da bi se
otisnuo na takvo putovanje. Imadudin ga je sprijeio time to ga je ubijedio da bi halifa to
zamjerio, ali mi je ueni tajnik povjerio da je strahovao da sultan ne bi preivio to putovanje.
Njegovi ljekari su potvrdili da je to zaista bio razlog to mu nisu dali da ode. Prihvatio je to sve
zlovoljno, ali njegova elja da pozdravi hadije bila je, na neki nain, elja da nadoknadi vlastiti
propust.
Dok smo jahali, poe da pada kia. Pljusak poe bez najave a bila je to ledena zimska
kia, koja nam je ledila obraze. Vidio sam kako drhti i shvatio da je poao bez svoje krznom
postavljene jakne. Uzeo sam svoj ogrta i pokuao mu ga staviti preko ramena, ali on se samo
nasmijao i bacio mi ga nazad. Zabavljalo ga je da ja, kojeg je smatrao slabiem, pokuavam
zatititi njega od nevremena.
Kia je padala takvom snagom da je cesta sva bila izbrazdana divljim potocima i gotovo
neprohodna. Konji poee da klize u blatu, ali on nastavi jahati i mi za njim. I sad ga vidim, odore
i brade umrljane blatom, kad ugleda pokisle hadije i prie da ih pozdravi.

289

Na povratku je kia prestala i nebo se razvedrilo. Narod Damaska izie na ulice da

pozdravi sultana i karavan hadija iz Mekke. Izbjegli so guvu i krenuli kraticom prema tvravi.
Kasno te noi uhvati ga strana groznica. Sumnjam da bi ga i ljekar tvoga umijea bio u
stanju spasiti, Ibn Majmone. Groznica je bila sve gora i gora i jedva da je bio pri svijesti. Svaki
dan su ga posjeivali sinovi i Al-Adil. Nijednog trena ga nisam ostavio samog, mislei da bi se
mogao oporaviti i izdiktirati mi svoje posljednje zavijetanje, ali desetog dana, on zaspa i nikada
se vie ne probudi. Tek je navrio pedesetpetu.
Grad ga je oplakivao tri puna dana. Nisu bile izdane nikakve upute, ali su duani bili
zatvoreni a ulice potpuno puste. Ja nisam nikad vidio da se javno iskazuje tolika alost. Cijeli
grad se okupio kada smo ispraali njegovo tijelo na posljednji poinak, hodajui u potpunoj tiini.
Njegov ljekar, Abd Al-Latif - i sam starac - apnuo mi je da se ne sjea ni jedne druge prilike kad
je smrt sultanova tako istinski i iskreno potresla srce ovog naroda.
Imadudin, lica izoblienog od boli i suza, glasno je uio: "O Allahu, prihvati ovu duu i
otvori mu denetska vrata, i time mu daruj posljednju pobjedu, kojoj se oduvijek nadao."
Kada smo se vratili u tvravu sve je bilo tiho. inilo se da emiri i sluge ne mogu podnijeti
ni zvuk vlastitih glasova. Sultanov sin Al-Afdal doao i zagrlio me je, ali smo obojica utjeli.
To isto vee i ja dobih napad munine i razbolih se. epala me gadna groznica. Cijelo mi
je tijelo gorjelo. Popio sam tri boce vode i onda zaspao.
Kada sam se, sutradan ujutro, probudio, bolesti je nestalo ali sam osjeao slabost i oborilo
me je predosjeanje nesree. Sjedio sam na postelji i shvatio da se ta nesrea ve dogodila. Umro
je sultan.
Moj zadatak je obavljen. Nemam vie ta napisati.
Mir nek je s tobom, dok se opet ne sretnemo.
Tvoj odani prijatelj,
Ibn Jakub
(Pisar rahmetli sultana Salahudina ibn Ejuba)

290

Sadraj:

Mapa Bliskog Istoka krajem XII stoljea

Objanjenje autora

KAIRO
1
2

Na preporuku Ibn Majmona, postadoh sultanov pisar od povjerenja

Upoznadoh adija, a sultan mi poe diktirati svoja sjeanja

Pria o nesavladivoj strasti: o Halimi i sultanovoj presudi

Evnuh ubija velikog sultana Zengija; preokret u sudbini Salahudinove porodice; adijeva
pria

Ibn Majmonova mudrost i njegovi recepti

Salahudinove djeake uspomene iz Damaska; adijeva pria o tome kako je sultan prvi
put okusio tjelesnu slast

Proljetno slavlje u Kairu; erotski komad sjenki u turkmenskom kvartu

Pria o ejhu koji je, da bi svog dragana zadrao u svome domu, natjerao roenu sestru da
se za njega uda, i uasne posljedice te odluke po sve troje
291

Mladog Salahudina njegova draga ostavlja i odlazi sa starijim ovjekom a on se opija u

birtiji; amida mu irkuh odluuje da ga sad valja razonoditi i vodi ga u kratku vojnu u
Egipat; Salahudin postaje vezir na dvoru fatimidskog halife

10

Sretoh se tajno sa Halimom da ujem njenu priu; ispripovjedi mi o svom ivotu u

haremu i o izuzetnoj mudrosti sultanije Demile

11

adi i pria o slijepom ejhu; Salahudin pripovijeda kako se otarasio svojih protivnika

12

Sultan obilazi novu kairsku utvrdu ali ga pozivaju da se vrati i sastane sa Bertranom od
Tuluza, kranskim heretikom u bijegu iz Jerusalima kako bi izbjegao gnjev templara

13.

adi iskuava katarsku nesklonost ljubavnom inu uhodei Bertrana od Tuluza; Demila
pripovijeda kako je Salahudin prekrio Poslanikovu tradiciju prosipanjem svojega
sjemena po njenom trbuhu

14

Smrt sultana Nurudina; Salahudinu se ukazuje prilika

15

Uzroci adijeve melanholije; pria o njegovoj traginoj ljubavi

16

Susreem velikog uenjaka Imadudina, zadivljen njegovim udovinim pamenjem

17

Iznenada stigoh kui i zatekoh Ibn Majmona u ljubavnom zagrljaju sa mojom enom

DAMASK
18

Susreem sultanove omiljene neake i sluam ih kako govore o oslobaanju Jeruzalema

19

adi rukovodi obredom suneenja Haliminog sina; smrt Faruk aha

20

Halima naputa Demilu koja je zbog toga veoma nesretna

21

Demila naputa Damask i, u nadi da e ponovo nai spokoj, vraa se u palau svoga
oca; Salahudin se razbolijeva, a ja urim da mu se naem pri ruci

22

Sultan izjavljuje svoju vjenu mrnju prema Rajnaldu od atijona; smrt adijeva

23

Izdajnik je pogubljen; Usama zabavlja sultana uzvienim mislima i prostakim priama

24

Halifino pismo i sultanov odgovor, sve posredovano Imadudinovom diplomacijom i

inteligencijom; Demilin diskurs o ljubavi

25

Sanjam adija; sultan planira svoj rat

JERUZALEM

292

26

Sultan postavlja tabor i vojnici se okupljaju iz svih dijelova njegovoga carstva

27

Pria o evnuhu Emdedu i o tome kako je uspio voditi ljubav bez obzira na svoj
nedostatak

28

Upozoreni smo na nesuglasice meu Francima

29

Uoi bitke

30

Bitka za Hatin

31

Sultan misli na Zubejdu, slavuja Damaska

32

Posljednji sastanak ratnog vijea

33

Salahudina slave kao velikog osvajaa, a on odluuje da ne zauzima Tir, mada mu

Imadudin drukije savjetuje

34

Halima umire u Kairu; rune glasine okrivljuju za to Demilu

35

Uzbuem, nadomak Jeruzalema piem pismo svojoj dobroj eni u Kairo

36

Salahudin zauzima Jeruzalem; Imadudin zapazi prekrasnog tumaa Kopta; Demila se

miri sa uspomenom na Halimu

37

Halepski kadija klanja u damiji; sultan dobija pismo od Bertranda od Tuluza; moja
porodica nestala u plamenu u franakom napadu na Kairo

PI S M A I B N M A J M O N U
38

Sultan se raduje mome povratku; Riard od Engleske prijeti Tiru; Imadudin je bolestan
od ljubavi

39

Franaka poast vraa se u Akru, a Salahudin je potiten i povjerava mi svoje najdublje

dvojbe

40

Pad Akre; Imadudinova pria o Riardu Lavljeg Prkna; smrt Takiudina

41

Lavlje Prkno se vraa u Englesku, a sultan se povlai u Damask

42

Oprotaj od sultana

293

294