Ana Grgi Davor Nikoli, Antonomazija figura kulturnoga pamenja

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 129-142

129

Ana Grgi Davor Nikoli

ANTONOMAZIJA FIGURA KULTURNOGA PAMENJA

Ana Grgi Davor Nikoli, Filozofski fakultet, Zagreb, prethodno priopenje

UDK 81373.23

930.85:130.2

81:130.2

U radu se analizira funkcija antonomazije kao figure kulturnoga pamenja. Taj trop, koji
se u antici definirao kao zamjena vlastitog imena apelativom, epitetom ili perifrazom, u
novovjekovnim se retorikama shvaa i kao obrnuta pojava, koja se naziva vosijanskom
antonomazijom. Kulturnim se pamenjem prenose te uvaju figurativne i leksikalizirane
antonomazije (eponimi) tzv. velikih imena, bilo stvarnih vladara, vojskovoa i umjetnika
bilo knjievnih i filmskih likova. Nasuprot tim velikim imenima, kulturno pamenje
manje zajednice (regije, sela ili roda) odreenim nadimcima (zapravo antonomazijama)
uvruje svoje kolektivno pamenje. Tipini su primjeri patronimi i metronimi te imena
koja ene dobivaju prema muu, djevojakom prezimenu ili pak mjestu iz kojega dolaze.
Kljune rijei: antonomazija; antroponimi; kulturno pamenje; onomastika; retorika;
tropi

1. Uvod
U retorici je odavno poznata istina kako vie figura nastane u jednom danu na
trnici nego tijekom viednevnih akademskih skupova (Genette 1985: 52). Ipak, ovaj
aforizam ne govori samo o kvantiteti, tj. o veoj produktivnosti neobrazovanih ili
nestrunih govornika, nego mnogo vie o nesvjesnoj i spontanoj upotrebi, a time i
stvaranju novih figura u prirodnom komunikacijskom okruenju. Figure u svako
dnevnom govoru uspjeno ostvaruju svoju funkciju upravo zato to su prizvane iz
jezine riznice koja je istovremeno i individualna (idiolektalna), ali i nadindividualna
(dijalektalna, standardnojezina, openito kulturna). Mi i upotrebljavamo odreenu
figuru nesvjesno jer smo u kodu odreenog jezika (time i kulture), koji dijelimo s ostalim
sudionicima komunikacijskoga procesa. Kada kd nije zajedniki ili ga sudionici ne
dijele na jednakim razinama, nastaju nesporazumi pa i humoristini efekti. Za nas

130

Ana Grgi Davor Nikoli, Antonomazija figura kulturnoga pamenja

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 129-142

posve uobiajena figura na licu mjesta ne moe se samo prevesti na drugi jezik jer on ili
ima drugaiju figuru za isti pojam ili ga jednostavno nije figurativno nikada ni
imenovao1. Naravno, kao to postoje figure koje su ograniena kulturnog prostora,
postoje i one koje su razumljive svim sudionicima iste kulture, istoga kulturnoga kruga,
a u dananje globalno doba neke su zbilja osvojile cijeli svijet. Jedna od figura, tonije
tropa, koji ima takvu sposobnost jest i antonomazija.
2. Antonomazija figurativna i leksikalizirana upotreba
Retoriki prirunici opisuju antonomaziju2 kao trop koji zamjenjuje vlastito ime
opom imenicom, epitetom ili perifrazom (saeto, apelativ zamjenjuje ime). Pojedini
prirunici ne navode izrijekom sve ove mogunosti zamjena nego naglaavaju odreenu.
Tako Kvintilijan (1984: 268) u svojoj definiciji istie zamjenu vlastitog imena epitetom
ili perifrazom, a takvu definiciju nalazimo i u Reniku knjievnih termina (Popovi 2007:
47). Ipak se ee u definiranju antonomazije istie zamjena apelativom (v. Dumarsais i
Fontanier 1967: 132; Fontanier 1968: 95; Dupriez 1980: 58; Morier 1981: 116;
Lausberg 1990: 72; Drews 1992: 753; Cuddon 1999: 47), s tim da se uz apelativ navode
i/ili epitet i/ili perfiraza. Antonomaziju kao iskljuivo zamjenjivanje vlastitog imena
perifrazom donose jedino leksikoni antikih termina (npr. Anderson 2000: 23; kiljan
2003: 21). Pojedini autori u definiranju navode samo epitet ili atribut, ali je iz ponuenih
ilustracija vidljivo da se pod time podrazumijevaju i zamjene apelativima i/ili perifra
zama (npr. Shipley 1964: 40; kari 2008: 123)
U antici se tako govorilo Pjesnik za Homera (kod Grka) ili Vergilija (kod Rimljana),
Govornik za Demostena i Cicerona; u srednjem vijeku Aristotela se nazivalo Filozofom, a
Averroesa Komentatorom. Dakle, odreena vlastita imena zamjenjuju se apelativom jer
su individualizirala njegovu openitost i vezala ga samo uz sebe. Naravno da ovo samo
uz sebe treba shvatiti uvjetno jer su i neki spomenuti primjeri pokazali prostornu i
vremensku ogranienost pojedinih antonomazija.
Novovjekovne pak retorike antonomazijom nazivaju i obrnutu pojavu, da vlastito
ime zamjenjuje apelativ. Tu dvojnu narav antonomazije, zamjenjivanje imena individue
imenom vrste, ali i imena vrste imenom individue, uoio je nizozemski retoriar iz XVII.
st. Gerardus Johannis Vossius3. Po njemu se ovaj drugi tip antonomazije jo naziva i
vosijanskom, za razliku od prave ili antike (Beni 1995: 196; Popovi 2007: 47). Doga
alo se u povijesti, a dogaa se i danas, da se odreeni pojedinac toliko istakne nekom
vrlinom ili manom da njegovo ime postane svojevrsni sinonim za tu osobinu. Radi se o
1

Takvom nespretnom prevoenju davno se narugala sarajevska Top lista nadrealista. U jednom skeu repor
ter uporno govori: Poimo na lice mjesta on the face of the place, to bi rekli kolege sa BBC-a. (http://www.
youtube.com/watch?v=Zi9FIgAlcYk)
2
Antonomazija dolazi od grkih rijei anti (umjesto) i onomazein (imenovati).
3
U Vossiusovim radovima koji obrauju ovu problematiku (Rhetorices contractae, 1621. i Elementa rhetoricae,
1625.) vidljiv je utjecaj teorije Petra Ramusa (Pierre de la Rame) o etirima osnovnim tropima (metafori,
metonimiji, ironiji i sinegdohi) (v. Meyer et al. 2008: 111).

Ana Grgi Davor Nikoli, Antonomazija figura kulturnoga pamenja

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 129-142

131

apstrahiranju, odnosno svoenju pojedinca na samo jednu znaajku koja antono

mazijom postaje neodvojiva od njegova imena. Kada se upotrebljava, to vlastito ime
naizgled priziva isto znaenje kao i apelativ koji zamjenjuje, ali, kao to je sluaj i sa
svakim drugim tropom, ovdje nije rije tek o pukoj supstituciji nego i o unoenju
konotacija, odreenog vika smisla (Genette 1985: 59). Tako primjerice vlastitim
imenima Krez, Mida, Rockefeller ili pak Onassis zamjenjujemo rije bogata. Sva su ova
imena stvarnih ili izmiljenih osoba zapamena i ona bi trebala jednoznano referirati
na pojam koji zamjenjuju. Ipak, nedavno provedeno istraivanje (Grgi i Nikoli 2011)
utvrdilo je da su upotreba i razumijevanje pojedinih antonomazija ovisni prije svega o
dobi i obrazovnom statusu govornika. Tako npr. mlai govornici pojam bogataa
izrazito povezuju s Billom Gatesom, a znatno manje s Rockefellerom, koji je u ovome
sluaju za starije ispitanike i dalje primarna antonomazija. S druge pak strane, Ksantipu
su kao svadljivu, angrizavu enu podjednako dobro prepoznavali i mlai i stariji
govornici, ali vieg stupnja obrazovanja. Povijesne, mitoloke, a donekle i knjievne
antonomazije pokazuju se karakteristinima za kolovanije govornike, dok istovremeno
i mlai i stariji podjednako dobro prepoznaju i upotrebljavaju biblijske antonomazije. U
skladu je to i s istraivanjima na podruju hrvatske frazeologije (Ribarova 2001) i
tradicijske kulture (Botica 1995).
Osim u figurativnoj, tropi se javljaju i u leksikaliziranoj upotrebi, a tada u
potpunosti gube svoju figurativnost i postaju katakrezama. Sama je pojava iznimno
esta, skoro svakodnevna (Znika 2003-2004: 575), jer se leksik osim tvorbom novih i
usvajanjem stranih rijei, iri i takvim okamenjenim ili mrtvim tropima (Bagi
2010b: 7). Kada vosijanska antonomazija izgubi svoju figurativnost, drugim rijeima
kada se leksikalizira, takva se katakreza naziva eponimom4. esto se izumi nazivaju
prema izumitelju (galvanizacija prema fiziaru Luigiju Galvaniju; brajica prema svome
izumitelju Louisu Brailleu), odreeni proizvodi ili pojave prema osobama uz koje se
njihov nastanak vee (silueta prema francuskom ministru financija iz XVIII. st. tienneu
de Silhouetteu; bojkot prema britanskom satniku Charlesu Boycottu), a neki su eponimi
uli i u frazeme (npr. lupa kao maksim po diviziji prva strojnica dobila je ime po svome
izumitelju Hiramu Maximu).
3. Antonomazija i kulturno pamenje
Bez pojma kulturno pamenje5 danas je teko zamisliti suvremene historiografske
rasprave. Iz historiografije se taj pojam proirio na kulturne studije, a danas se kroz
prizmu toga pojma razmatra i jezik, posebice frazemi nekoga jezika jer su upravo oni,
vie nego druga podruja vokabulara, povezani s tradicijom, kulturom i povijesti
(Matei 1993: 294). Za razliku od pamenja pojedinca, pamenja kao individualnoga i
4

U onomastici se ova pojava, preobrazba antroponima u apelativ, naziva apelativizacija ili deonimizacija
(imunovi 2009: 75).
5
Pojam prvi uvodi njemaki egiptolog Jan Assmann, jedan od najutjecajnijih europskih teoretiara kulture,
u svojoj knjizi Das kulturelle Gedchtnis (1992.), proirujui teoriju kolektivnog pamenja M. Halbwacha.

132

Ana Grgi Davor Nikoli, Antonomazija figura kulturnoga pamenja

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 129-142

privatnoga, pod pojmom se kulturnoga pamenja danas razumijeva pamenje drutva,

koje oblikuje i odreuje pamenje svojih lanova. Ovakvo se dakle pamenje odnosi na
skupinu, a kljuno je pitanje: to ne smijemo zaboraviti? (Assman 2005: 36).
Knjievnost je primjer pamenja jedne kulture i to ne samo kao obino sredstvo
zapisivanja i pohranjivanja nego i kao entitet komemorativnih inova koji ukljuuje
znanja pohranjena u jednoj kulturi doslovce sve tekstove koje je kultura proizvela i na
kojima se ona temelji (Lachmann 2008: 301). Ta riznica tekstova saeto se promatra
upravo kroz vlastita imena (autora, kritiara, teoretiara ili pak knjievnih likova).
Vlastito se ime koristi kako bi se njime identificirao pojedinac za razliku od
vlastitoga imena upotrijebljena u vosijanskoj antonomaziji koje se koristi da bi se koga
okarakteriziralo (Beni 1995: 202). Antonomazija ne doputa zaborav, ona se nuno
temelji na kulturnome pamenju, tj. uvanju tono odreenoga znanja u nekome
kolektivu/kulturnome krugu (Beni 1995:209). Njezina bi se primarna funkcija mogla
opisati upravo kao mnemotehnika (Holmqvist i Puciennik 2010: 374), a jo je Ciceron
opisao princip mnemotehnike kao odabir odreenih mjesta za koja privrujemo
mentalne slike o stvarima koje elimo zadrati u svijesti (Ciceron 2002: 226).
Antonomazije apstrahiraju golemu koliinu informacija u jednoj ili nekoliko rijei,
no ta se koliina ne vidi na osnovi denotacije, odnosno referiranja na konkretnu osobu
ili mjesto koje je zamijenjeno antonomazijom, nego mnogo vie po konotacijama koje
proizlaze iz upotrebe pojedine antonomazije u odreenome diskursu.
4. Velika i mala imena u kulturnome pamenju
Kulturno pamenje ne treba shvatiti kao neto to je vezano samo uz velike kul
ture ono moe biti ogranieno na jednu regiju, jedno selo ili jedan rod. Te mikrokulture
u imena malih ljudi pohranjuju odreene samo njima poznate konotacije. Naravno da
imena glasovitih stvarnih osoba (vladara, vojskovoa, umjetnika) ili izmiljenih likova
(mitolokih, knjievnih, filmskih) mogu raunati na iroko prepoznavanje, ne samo
unutar jedne nacionalne kulture, nego i na razini jednoga kulturnoga kruga.
U nastavku emo razmatrati figurativnu upotrebu antikih i vosijanskih antono
mazija te eponima kao mnemotehnikih sredstava kulturnog pamenja velikih imena,
a kulturno pamenje malih imena sagledat emo kroz vosijanske antonomazije koje se
u onomastici nazivaju nadimcima.
4.1. Figurativnost antikih antonomazija
Nazovemo li primjerice Pariz Gradom Svjetlosti, Tibet Krovom Svijeta ili Palestinu
Svetom Zemljom, mi u diskurs ne unosimo samo vezu figurativni oznaitelj denotirano
vlastito ime, nego i mreu konotacija koje su kulturno i diskursno uvjetovane. Mnogi
izvan europskoga kulturnoga kruga ne moraju upotrebljavati navedenu antonomaziju
za Pariz, pa je ak ni pasivno prepoznavati. Takoer, Svetom Zemljom Palestinu nazivaju

Ana Grgi Davor Nikoli, Antonomazija figura kulturnoga pamenja

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 129-142

133

samo oni koji je svetome smatraju, a ostali mogu konkretnu antonomaziju samo
registrirati u svome vokabularu. Antike antonomazije naelno bi i trebale biti bolje
prepoznavane nego upotrebljavane, a spomenuto je istraivanje (Grgi i Nikoli 2011)
te pretpostavke i potvrdilo jer vie od polovice ispitanika nije upotrijebilo ustaljene
antonomazije za imena glasovitih politiara, glumaca ili portaa.
Publicistiki diskurs sklon je upravo ovom tipu antonomazija, u emu posebice
prednjae portski novinari. Janica Kosteli prozvana je Snjenom Kraljicom, a tako je
poslije nazvano i skijako natjecanje na Sljemenu. Analogno Janiinu nadimku, novinari
su za njezina brata Ivicu pokuali progurati antonomaziju Snjeni Kralj, premda u
posljednje vrijeme koriste apelativ Profesor aludirajui na tehniku izvrsnost. Ovi
primjeri pokazuju kako antonomazija mora biti ne samo zgodna nego i istinita
Janica Kosteli zbilja je vladala skijakim stazama, a Ivica Kosteli sjajnom je tehnikom
zasluio ovakav nadimak. Da bi figurativnost bila to vea, u portskom diskursu esto
nastaju antonomazije koje u sebi kriju i dodatnu figuru, npr. homofoniju (aka sa
Srednjaka eljko Mavrovi, Sikirica iz Konjica Jerko Tipuri, Lane s Korane Boro
Cvetkovi), metaforu (Div sa alate Ivo Karlovi, Vatreni hrvatska nogometna
reprezentacija) ili metonimiju (Pjesnici nogometai NK Zagreb zbog stadiona u
Kranjevievoj ulici, Farmaceuti nogometai NK Slaven Belupo zbog pokroviteljske
farmaceutske tvrtke, Modri nogometai NK Dinamo ili Bili nogometai NK Hajduk
zbog boje dresova).
U navedenim primjerima antikih antonomazija, osim apelativa i epiteta, esto
nalazimo perifraze, koje pruaju vie informacija nego poetike. Iz antonomazija zemalja
i gradova saznajemo njihov zemljopisni poloaj (Grad pod Marjanom, Grad na Miljacki),
prirodnu osobitost (Grad na etiri Rijeke, Zemlja Tisuu Jezera, Zemlja Tisuu Otoka),
kulturne znamenitosti (Grad s etiri Zvonika), ime sveca zatitnika (Grad sv. Duje, Grad
sv. Vlaha), imena glasovitih povijesnih osoba bitnih za osnutak grada (Dioklecijanov
Grad, Kreimirov Grad) ili osoba koje su taj grad proslavile svojim javnim djelovanjem
(Tinov Grad). Kada u perifrazama ipak prevlada poetinost, ona je i dalje u dosluhu s
istinom, to pokazuju Zemlja Izlazeeg Sunca (Japan), Mrtvo Srce Afrike (ad) ili Zemlja
Vatre i Leda (Island).6
Poseban sluaj predstavljaju antonomazije u antonomaziji, odnosno antike
antonomazije koje u sebi sadre i vosijansku. Primjerice, ime Mozart u sebi objedinjuje
virtuoznost i darovitost, pa je, primjerice, Draen Petrovi prozvan Koarkakim
Mozartom. Po istom naelu antonomazije su dobili francuski glumac Alain Delon (Muka
Brigitte Bardot), plaa Zre na Pagu (Hrvatska Ibiza) ili sjevernoeuropski gradovi na
kanalima (Venecija Sjevera). U ovim i slinim sluajevima antonomazije su nastajale
6

Veina amerikih saveznih drava, uz odreene tradicionalne, ima i svoje slubene antonomazije, koje
upuuju na prirodne ili kulturne znamenitosti (npr. The Golden State Kalifornija, The Sunshine State Florida,
The Lone Star State Teksas). Da su takve antonomazije poeljne i u turistikoj promidbi, pokazuju svjei
domai primjeri: Bjelovar eli dobrodolicu u grad sira, Buzet u grad tartufa, a istarski Hum odavno se dii
titulom najmanjega grada na svijetu.

134

Ana Grgi Davor Nikoli, Antonomazija figura kulturnoga pamenja

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 129-142

usporedbom nove pojave s uzorom ili tzv. sinonimom za odreenu osobinu, a obino je
rije o kontekstima gdje se posee za krajnjim oblicima vrednovanja (Bagi 2010a: 7).
Kaemo li da je Zre Hrvatska Ibiza, mi ne mislimo primarno na otok u Balearskom otoju,
povrine 571,6 km2, s 132.637 stanovnika (prema podatcima iz sijenja 2010.), niti na
istoimeni grad na jugoistoku otoka, a jo manje na injenicu da su ga u VII. st. pr. Kr.
osnovali Feniani. Mi prije svega mislimo na buran noni ivot koji je i otok i grad uinio
poznatima u svijetu. Vlastito ime Ibiza svoenjem na samo ovo obiljeje (mjesto za
provod), gubi na individualnosti i pomalo se svodi na apelativ (Beni 1995: 209).
Jo je zanimljiviji primjer antonomazije Venecija Sjevera jer on zorno pokazuje
kako unutar istoga kulturnoga kruga moe doi do potencijalnoga komunikacijskoga
uma. Preko deset gradova sjeverne Europe dii se naslovom Venecije Sjevera (npr.
Amsterdam, Kopenhagen, Stockholm ili Sankt Peterburg) iz ega je vidljiv svojevrstan
primat grada Venecije kao prototipnoga grada na vodi ili grada na kanalima.
Rasprostranjenost ove antonomazije moda oduzima posebnost nadimka (s obzirom da
ga koriste razni gradovi), ali istovremeno se u kulturnome pamenju uvruje
spomenuti primat talijanskoga grada, neko poznatog i po antonomaziji Serenissima
(Presvijetla). U primjeru Venecija Sjevera rije je o tzv. kontekstualnoj antonomaziji
(Lausberg 1990: 72), gdje isti oznaitelj referira na razliite oznaene pojmove, a razu
mijevanje konkretne antonomazije ovisi o kulturnom kontekstu. Uobiajeno je tako da
se unutar jedne kulture jednome gradu od velike vanosti dodijeli antonomazija Grad. U
hrvatskoj je kulturi to sluaj s Dubrovnikom, u antici su tako govorili za Rim, a
Amerikanci svoju Veliku Jabuku (New York) jo nazivaju i The City.
4.2. Figurativne vosijanske antonomazije
elimo li oznaiti neiji postupak izdajnikim, kulturno nam pamenje nudi
nekoliko imena kojima moemo etiketirati takve osobe. Uz Bruta (urotnika protiv Gaja
Julija Cezara) i Kvislinga (norvekoga nacistikoga kolaboracionista), za hrvatske je
govornike primarna antonomazija Juda (uenik koji je izdao Isusa Krista) (Grgi i
Nikoli 2011)7. Upravo ovaj primjer pokazuje slojevitost figurativne upotrebe antono
mazija, tj. kognitivne procese koji su ukljueni pri njezinu izricanju i razumijevanju.
Slikovito bismo mogli govoriti o koncentrinim krugovima koji evociraju razliite
asocijacije. Nazovemo li tako neku osobu Judom, tim izborom prije svega evociramo
biblijski kontekst, to istodobno mnogo govori o poiljatelju, ali i primatelju te poruke.
Poiljatelj upotrebom ba tog imena pokazuje da mu je Biblija i njezin sadraj u najmanju
ruku poznat, a to oekuje i od recipijenta, tj. adresata antonomazije. Evocirajui ovom
antonomazijom biblijski, nuno smo prizvali i kontekst kranskoga poimanja Judine
7

Vie od polovice mlaih i starijih ispitanika upotrijebilo je antonomaziju Juda u znaenju izdajnika.
Zanimljivo je primijetiti kako je manjem broju i mlaih i starijih govornika antonomazija za izdajnika bila
Sanader. Je li u pitanju kratkorona reakcija na aktualnu politiku situaciju (ispitivanje je provoeno tijekom
studenog i prosinca 2010. godine) ili e ime bivega premijera ostati u hrvatskoj frazeologiji, pokazat e
vrijeme.

Ana Grgi Davor Nikoli, Antonomazija figura kulturnoga pamenja

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 129-142

135

izdaje. Juda je izdao Gospodina, Sina Bojega, Spasitelja, Otkupitelja, Mesiju, Jaganjca
Bojeg, Galilejca, Nazareanina (antonomazije za Isusa Krista) i predao ga njegovim
tuiteljima, sucima i krvnicima. Sljedea razina asocijacija ukljuivala bi konkretan tekst
Evanelj, tj. epizodu o Judinoj izdaji i motive trideset srebrnjaka, poljupca kojim je
oznaen onaj kojeg je trebalo predati, te motive Judina kajanja, smrti i krvave njive
kupljene izdajnikim novcem. U hrvatsku su frazeologiju tako uli izrazi Judine kude i
Judin poljubac. Meutim, u dananje doba mi ne evociramo samo biblijski tekst, nego i
tzv. diskursno polje stvoreno oko lika Jude Ikariotskog. U to polje ulaze svi tekstovi
napisani o Judinu liku i djelu, sve kazaline ili filmske adaptacije Isusova ivota.8
Ralanjeni primjer antonomazije Juda pokazuje vieslojnost vosijanskih
antonomazija. Slini su kognitivni procesi ukljueni i pri izricanju antonomazija Don
Juan, Casanova ili Valentino za zavodnika. Govorniku je preputen slobodan izbor
pojedinog imena, a konkretan izbor govori i o kolovanosti govornika, o njegovim
podrujima interesa, a zapravo o njegovoj kulturi. Kulturno pamenje sauvalo je u
svijesti Europljana ime knjievnog lika Don Juana, koji se prvi put javio u drami Tirsa
de Moline Seviljski zavodnik i kameni uzvanik iz 1630. godine, a temu su izmeu ostalih
obradili Molire, Mozart i Byron. Druga dva imena pripadaju stvarnim osobama i ba je
na njihovu primjeru vidljivo apstrahiranje kao osnovni antonomastiki postupak.
Giacomo Girolamo Casanova de Seingalt bio je mletaki pisac, kockar i diplomat, ali sve
je to danas vie-manje palo u zaborav, dok je ime Casanova ostalo sinonim za enskaroa,
pustolova i zavodnika. Valentino je pak referenca na Rudolpha Valentina, zvijezdu
nijemoga filma, koji je ostao zapamen po ulogama zavodnika, a ne po ljubavnikoj
biografiji. Zanimljivo je primijetiti kako dananje mlae generacije pod antonomazijom
Valentino primarno prepoznaju ili modno osvijetenu osobu (prema talijanskom
kreatoru Valentinu) ili zaljubljenu osobu (prema sv. Valentinu, zatitniku zaljubljenih).9
Ovo pogreno prepoznavanje istodobno upuuje kako veza izmeu vlastitog
imena u vosijanskoj antonomaziji te skupa osobina koje zamjenjuje nije nuno jedno
znana. Kao to individualnome pamenju uvijek prijeti opasnost od zaborava, tako i u
onom kolektivnom, kulturnom dolazi ili do zaboravljanja pojedinih imena ili do
smanjenja njihove prepoznatljivosti irim slojevima. Primjerice, antonomazija Caruso u
literaturi se esto navodi kao tipina zamjena za dobra pjevaa (npr. Mri 2000: 160),
to naelno vrijedi za pripadnike starijih generacija. Mlaima je pak Caruso ili potpuna
nepoznanica ili ga ak povezuju s detektivom Horatiom Caneom iz popularne
televizijske serije CSI: Miami, kojeg tumai glumac David Caruso, pripisujui toj
antonomaziji oznaku pronicljiv detektiv (Grgi i Nikoli 2011).

Zasigurno je veina suvremenih govornika pohranila i sliku Jude Ikariotskog iz najpopularnijih filmskih
ekranizacija, primjerice Isus iz Nazareta (1977.) F. Zefirellija ili Pasija (2004.) M. Gibsona.
9
Mlai ispitanici su za antonomaziju Valentino nudili sljedea objanjenja: modno osvijeten (41%),
zavodnik (20%), zaljubljen (17%), a 22% nije ponudilo nikakav odgovor (Grgi i Nikoli 2011).

136

Ana Grgi Davor Nikoli, Antonomazija figura kulturnoga pamenja

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 129-142

4.3. Eponimi i kulturno pamenje

Kao to je ranije reeno, eponimi nisu nita drugo nego antonomastike katakreze,
tj. tropi koji su u potpunosti izgubili svoju figurativnost. Budui da se izgubila prvotna
individualna veza s referentom i njegova identifikacija, ime su oni postali pravi
apelativi (Znika 2003-2004: 575), postavlja se pitanje mogu li eponimi uope biti figure
kulturnog pamenja. Oni uistinu nisu figure, ali potencijalno postaju mnemotehnika
sredstva kolektivnog pamenja. Naime, svaki mrtvi trop moe oivjeti kada se
osvijesti nekadanji figurativni prijenos znaenja, kojim se pokrenuo prvotni proces
apelativizacije. Primjerice, svakodnevno pejorativno govorimo o vandalima, barabama ili
barbarima, a moda nismo ni svjesni etimologije tih imenica. Ipak, kada se ona prvi put
osvijesti (npr. u udbeniku povijesti ili na satu hrvatskog jezika), eponimi se prestaju
ponaati poput ostalih apelativa, koji nemaju motiviranu vezu izmeu oznaitelja i
oznaenog. Germansko pleme Vandala toliko se proslavilo svojim paljenjem Rima 455.
godine da se svijest o njihovu inu zadrala u europskom kulturnom pamenju do naih
dana. Sam izraz vandalizam figurativno je antonomastiki upotrijebio biskup Henri
Grgoire 1794. da bi opisao unitavanje umjetnina tijekom Francuske revolucije. Izraz je
brzo prihvaen diljem Europe jer je izmeu ostalog popularizirao ve postojeu ideju o
Vandalima kao barbarskom plemenu sa smislom za unitavanje (Merrills i Miles 2010:
9-10). Iako rije barbarin nije pravi eponim jer dolazi od grkog apelativa brbaros, koji je
onomatopejski oznaavao tuinca, tj. osobu koja ne zna grki10, ta je rije antikom
antonomazijom postala ime sjevernoafrikog nomadskog plemena Berbera, koje su
Rimljani, naravno, smatrali barbarima. Sinonimno, osobe koje su neuljudne nazivamo i
barabama, to je eponim nastao od imena osuenika Barabe, kojeg je Pilat oslobodio
premda je bio razbojnik i ubojica (Mt 27,16; Mk 15,7; Lk 23,19; Iv 18,40, prema Rebi et
al. 2007).
Retorika upotreba eponima jo je jedna od mogunosti buenja figurativnosti
tako to se perfirastino nudi definicija eponima umjesto same imenice (npr. Ponaate se
kao germansko pleme koje je spalilo Rim!) ili se aludira na osobu koja je dala ime proizvodu
(npr. Svaki put kada jedem sendvi, osjeam se grofovski!). Na ovaj se nain evocira
nekadanja referencijalna, identifikacijska funkcija koju su ovi eponimi imali prije nego
to su se apelativizirali.
Zaseban tip eponima predstavljaju i nazivi proizvoda koji su se u prolosti toliko
nametnuli da su od branda postali apelativi. Danas su veini govornika imenice digitron i
kalkulator sinonimi, kao i kalodont (kolokvijalno kaladont) i zubna pasta. Ipak, prvi su
nazivi nekada bili vlastita imena (tvrtke ili zatienog proizvoda) koja su se toliko
uvrijeila da su izgubila funkciju imenovanja konkretnog proizvoda. Ovdje je bitno
naglasiti kako su digitron i kalodont apelativi samo na podruju bive Jugoslavije. Ue
10

Slian sluaj deapelativizacije predstavlja opeslavenski etnonim Nijemac, to zapravo znai nijem,
nemut ovjek, odnosno onaj kojega stari Slaveni nisu mogli razumjeti (psl. *nmc). Okolni narodi, koji
kasnije dolaze u Europu, zovu Nijemce sveslavenskim nazivom: Maari Nmet, Turci Nemeli (pored
Alemana, prema francuskom Allemand), Romi Njamco i Ninco, a Rumunji pak Neam (Skok 1988: 516).

Ana Grgi Davor Nikoli, Antonomazija figura kulturnoga pamenja

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 129-142

137

kulturoloke razlike vidljive su primjerice iz imenovanja gazirane mineralne vode.

Lako emo prepoznati da netko dolazi iz Bosne i Hercegovine jer pije kiseljak. No postoje
jo ue, ak idiolektalne specifinosti jer dok neki Hrvati piju jamnicu, drugi pak e
gase radenskom.
Svaka vosijanska antonomazija moe postati eponimom. Kao primjer nam moe
posluiti imenica cezar (lat. caesar), koja je poetno bila cognomen ili porodini nadimak
Gaja Julija. Ve je njegov praneak i nasljednik Gaj Oktavije, prvi rimski car, sebi dodao
nadimak Cezar, to su inili i njegovi nasljednici, pa je cezar jednostavno postala imenica
koja oznaava rimskoga vladara. U slavenskim jezicima ona je dala imenicu car, a u
njemakom Kaiser (po klasinom latinskom izgovoru [kajsar]).
4.4. Obiteljski i enski nadimci
Nije sporno da je uloga antonomazije kao mnemotehnikog sredstva kulturnog
pamenja iznimno bitna, posebice kada se antonomazijama ouvaju imena velikih
vladara, mislilaca, knjievnih likova, openito neega to smatramo kulturnim dobrom
ili opom kulturom. No nisu samo velika imena ona za koja prianja sjeanje. Kulturno
se pamenje upisuje i u imena obinih ljudi.
Vlastita imena podruje su interesa onomastike, a njihovo je prouavanje bitno jer
ona nose peat povijesti, kulturnih utjecaja i veza, tradicije, obiaja, religije, jezinoga
razvoja i sl. (Grkovi 1977: 7). Imena ljudi u onomastici se objedinjuju terminom
antroponima, koji se dijele na osobna imena, prezimena i nadimke (imunovi 2009: 75).
Za ovaj su rad nadimci posebno zanimljivi s obzirom da su oni svojevrsne antonomazije
osobnih imena. Ipak, ovdje se neemo baviti tipinim osobnim nadimcima, koji ili istiu
neku osobnu karakteristiku (oro, Gara, Brzi) ili su skraeni oblici osobnih imena i
prezimena (Zoki, Goga), nego samo o obiteljskim nadimcima izvedenima od osobnih
imena i prezimena predaka (patronimi i metronimi) te enskim nadimcima koji su se u
nekim hrvatskim krajevima izvodili od imena oca, djevojakog prezimena, imena mua
ili pak kraja iz kojega je dolazila snaha. Ovakvi su se enski nadimci, naravno, mijenjali
prema branom statusu.
Jo je Kvintilijan kao prototipne primjere antonomazije naveo upravo patronimne
oblike Pelides (Pelejevi) (za Ahileja) i Tydides (Tidejevi) (za Diomeda) (Kvintilijan 1984:
268). Dakle, antonomazije kao ekvivalent osobnom imenu koje zamjenjuju mogu
iskazati odnos otac-sin, to je zapravo prirodna metonimijska zamjena. Na slian su
nain nastajala i prezimena, ee patronimna nego metronimna, a budui da na razvoj
prezimena najvie utjeu izvanjezini imbenici, ona nam otkrivaju i znatne
kulturoloke razlike. Ustaljen je onomastiki stav kako su Hrvati prvi slavenski narod
koji je razvio prezimensku komponentu (ve u XI. st.) (imunovi 2009: 168), no uz
ustaljena prezimena, koja su u Hrvatskoj slubeno bila obvezatna od 1780. godine (tzv.
Jozefinski patent), u odreenim se krajevima (sjeverna Dalmacija, Hercegovina) kao
vrlo produktivna antroponimijska kategorija zadrao obiaj tzv. obiteljskih ili rodovskih

138

Ana Grgi Davor Nikoli, Antonomazija figura kulturnoga pamenja

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 129-142

nadimaka (imunovi 2009: 193-194). Razlog postojanja takvih nadimaka jest tonije
identificiranje razliite obitelji istog prezimena (Bjelanovi 2007: 74)11. Za kulturno
pamenje zajednica u kojima se javlja ova pojava takvi nadimci esto nose vie
informacija i konotacija nego slubena prezimena. Njima se prate podrijetlo, migracijski
putovi te istaknuta karakteristika ili zanimanje nekog pretka (npr. Dlinri od dol,
Drani od drga, dre, Klje, Kovi, T``ri itd.), a esto oni prelaze i u toponime,
imenujui sela i zaseoke (imunovi 2009: 196).
Drugi tip nadimaka koji postaju nositelji kulturnoga pamenja jesu enski nadimci
koji svojom raznovrsnou, ali i nepostojanou moda najzornije pokazuju patrijar
halne odnose. U feudalno doba ene su imale samo osobna imena, a kada ih je trebalo
tonije identificirati, dodavalo se ime ili prezime oca, mua, brata ili sina (imunovi
2009: 178).
Jo uvijek iva praksa u pojedinim hrvatskim krajevima pokazuje kako se enski
nadimci doivljavaju ili kao oblik prisvajanja ili kao znak svojevrsnog distanciranja.
Prvu skupinu enskih nadimaka (antonomazija) inili bi andronimi (imena po mukarcu)
koji potiru enino individualno ime i definiraju je kao neiju ker ili suprugu. Takva je
praksa u prolosti bila dosta rairena, a razlog je izmeu ostalog mogao leati i u
relativno malenom broju enskih svetakih imena, koja su postala obvezatna nakon
Tridentskog koncila (imunovi 2009: 150). Do udaje su enu mogli nazivati Perina,
Mirkanova ili Jurieva (prema oevu imenu, nadimku ili prezimenu) odnosno Bricina ili
Mlinarova (prema oevu zanimanju), no takvi su se nadimci u pravilu samo dodavali
osobnom imenu (npr. Jela Mirkanova). esto su ovakvi nadimci postajali i obiteljski, pa
se nadimak Lovnikov(a) prenosio ne samo na lugarevu enu i djecu, nego ak i na unuke.
Kulturno pamenje i ovdje pokazuje selektivan pristup istaknuti pojedinci pamte se
dugo nakon svoje smrti jer je njihovo tovanje paradigmatski nain pamenja koje
stvara zajednicu (Assman 2006: 73). Imena glasovitih predaka nastavljaju ivjeti u
antonomazijama njihovih potomaka, kao to kae i egipatska poslovica: Onaj ivi ije
se ime spominje.
Potpuno samostalne antonomazije predstavljaju oni nadimci koje su ene dobivale
nakon udaje, prema muevu imenu ili zanimanju. Tipino se ta samostalnost ogleda u
sufiksima -ovica/-evica i -inica, premda su nerijetki i oblici s -ova/-eva i -ina. Tako je
primjerice Milanova ena Milanovica, Grgina Grginica, a brijaeva supruga Bricinica.
Snaga ovih nadimaka najvie dolazi do izraaja u sposobnosti potpunog potiranja
osobnog imena (anegdotskog su karaktera sluajevi da se pravo ime dozna tek na
sprovodu!). I najpoznatiju junakinju hrvatske usmene knjievnosti poznajemo samo po
njezinoj antonomaziji Asanaginica.
Dok ova skupina nadimaka pokazuje izrazitu tendenciju prisvajanja i oduzimanja
enine individualnosti, drugi pak primjeri pokazuju tenju k diferencijaciji i naglaa
vanju tuinskog statusa u novoj obitelji, odnosno zajednici. To se postie davanjem
11

Vanost ovog posebnog tipa nadimka duhovito pokazuje I. Jakovljevi: Ako se ni za obiteljsko prezime, ni
za pleme, ne more dodati da je reeni ovi ili oni, onda cila loza nije kako triba. (Jakovljevi 2006: 94)

Ana Grgi Davor Nikoli, Antonomazija figura kulturnoga pamenja

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 129-142

139

nadimaka prema djevojakom prezimenu ili rodnom kraju. Pojava je tipina za Imotsku
i Cetinsku krajinu, Podbiokovlje i zapadnu Hercegovinu, a nerijetka je i u njima
susjednim podrujima (jugozapadnom dijelu Kninske krajine, podvelebitskim selima uz
more sve do Senja te Livanjskom i Ramskom kraju). Redoviti nain tvorbe tih nadimaka
postie se dodavanjem sufiksa -ua (Jurua, Galua), a rjee i -ulja (Rokulja), -aa
(uzelaa), -inka (Matusinka) i -inica (Bendinica) (Bekavac Basi 2004: 502). I ove su
antonomazije takoer mogle nastajati uslijed malenog broja biblijsko-svetakih imena u
posttridentskom razdoblju. P. imunovi (2009: 161) navodi podatak o samo 40-ak
mukih i 20-ak enskih imena na koja se reducirao kranski repertoar u XVIII. st.
Dodatni imbenik koji je utjecao na plodnost ovakvih antonomazija jest i patrijarhalni,
zadruni nain ivota. Nerijetko je pod istim krovom ivjelo nekoliko generacija i
obitelji u uem smislu te je bilo potrebno razlikovati enske lanove domainstva.
Primjerice, u Duvanjskome kraju baku Maru zvali bi Rokulja (jer je bila iz Rokoga
Polja), jednu snahu Maru zvali bi ulua (po djevojakom prezimenu ulo), a drugu
snahu Maru Kovaua (prema obiteljskom nadimku Kovai)12. Djevojako prezime
uvalo se u nadimku sigurno i radi spreavanja rodoskvrnua, ali ponajvie radi
usmenog praenja genealogija jer su se u nemirnim turskim vremenima matice slabo
vodile ili nestajale u poarima.
Potencijalna pejorativnost ovakvih nadimaka pokazuje se takvima samo u oima
vanjskih promatraa, dok je za lanove zajednice takav nadimak iskljuivo ispunjenje
tradicijom zadane uloge. Kao i sve druge antonomazije, i ove pokazuju izrazitu
sposobnost apstrahiranja velike koliine informacija i konotacija, a na taj su nain i
postajale sredstva kulturnog pamenja jedne zajednice.
5. Zakljuak
Sagledavanjem velikih i malih imena koja ulaze u antonomazije potvruje se
uloga ovoga tropa kao mnemotehnikoga sredstva kulturnoga pamenja. Upamivanjem
imena glasovitih stvarnih osoba ili izmiljenih likova istodobno se uvruje kulturni
identitet odreene zajednice, ali i iri mrea znaenja koja stoji i iza figurativne, a i
naizgled doslovne jezine upotrebe. Vlastita imena u opem jeziku ne konotiraju zna
enja jer se izravno veu uz predmet imenovanja (imaju referencijalnu i identifikacijsku
funkciju), no imena u antonomazijama nuno su motivirana i evociraju vieslojne
asocijacije. Ona su otvorena za preispisivanja znaenja, ali i za ispunjavanja novim
sadrajima.
Obiteljski i enski nadimci karakteristini za hrvatske krajeve pokazuju sline
osobine, ali na tzv. mikroprostoru. Obiteljski ili rodovski nadimci nastajali su radi
razlikovanja obitelji s istim prezimenom, pruajui i dodatne informacije o podrijetlu ili
o glasovitom pretku. Antonomazije enskih imena mogu biti andronimi, koji
12

Poiljatelji i primatelji ovih antonomazija uz informaciju o eninu podrijetlu evociraju i konotacije

oblikovane u uoj zajednici (o dobroj ili looj naravi, o izgledu ili pak o imovinskom statusu).

140

Ana Grgi Davor Nikoli, Antonomazija figura kulturnoga pamenja

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 129-142

naglaavaju pripadnost ocu ili muu, a potiru eninu individualnost i osobnost. S druge
pak strane, nadimci koji govore o eninu podrijetlu (bilo o kraju iz kojega dolazi bilo o
djevojakom prezimenu) slue diferencijaciji, ali i svojevrsnoj segregaciji.
Literatura
Anderson, R. Dean, A Glossary of Greek Rhetorical Terms, Peeters, Leuven, 2000.
Assman, Jan, Kulturno pamenje: pismo, sjeanje i politiki identitet u ranim visokim
kulturama, Vrijeme, Zenica, 2005.
Assman, Jan, Kultura sjeanja, u: Kultura pamenja i historija, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb, 2006., str. 45-78.
Bagi, Kreimir, Imena koja (se) pamte, Vijenac, 18, 2010a., br. 423, str. 7.
Bagi, Kreimir, Na poetku bijae - figura, Vijenac, 18, 2010b, br. 438-439, str. 7.
Bekavac Basi, Ivan, Prezimena i patronimi izvedeni od prezimena za enske udane
osobe u Imotskoj krajini, zapadnoj Hercegovini, Sinjskoj krajini, Makarskom
primorju, Livnu, Duvnu, uici i susjednim krajevima, u: Rjenik imotskobekijskoga govora, Drutvo Lovreana, Zagreb, 2004., str. 534.
Beni, iva, Antonomazija, u: Tropi i figure, ZAZNOK, Zagreb, 1995., str. 189219.
Bjelanovi, ivko, Onomastike teme, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 2007.
Botica, Stipe, Biblija i hrvatska kulturna tradicija, v. n., Zagreb, 1995.
Ciceron, Marko Tulije, O govorniku, Matica hrvatska, Zagreb, 2002.
Cuddon, John Anthony, Dictionary of Literary Terms and Literary Theory, Penguin Books,
London, 1999.
Drews, Lydia, Antonomasie, u: Historisches Wrterbuch der Rhetorik, A-Bib, Max
Niemeyer Verlag, Tbingen, 1992.
Dumarsais, Csar Chesneau i Fontanier, Pierre, Les tropes, Slatkine reprints, eneva,
1967.
Dupriez, Bernard, Gradus: les procds littraires, Union Gnrale dEditions, Pariz, 1980.
Fontanier, Pierre, Les Figures du discours, Flammarion, Pariz, 1968.
Genette, Grard, Figure, Vuk Karadi, Beograd, 1985.
Grgi, Ana i Nikoli, Davor, Upotreba i prepoznavanje antonomazije usporedba mlaih i
starijih govornika, Govor, 28, 2011., br. 1, str. 2543.
Grkovi, Milica, Renik linih imena kod Srba, Vuk Karadi, Beograd, 1977.
Holmqvist, Kenneth i Puciennik, Jarosaw, Princess Antonomasia and the Truth: Two
Types of Metonymic Relations, u: Tropical Truth(s), De Gruyter, Berlin i New
York, 2010., str. 373381.
Jakovljevi, Ivo, Veliki rjenik ibenskih rii, nadimaka, imena, prezimena, ronzzanja,
tracanja i tucigavanja, POP & POP, Zagreb, 2006.

Ana Grgi Davor Nikoli, Antonomazija figura kulturnoga pamenja

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 129-142

141

Kvintilijan, Marko Fabije, Obrazovanje govornika: odabrane strane, Veselin Maslea,

Sarajevo, 1984.
Lachmann, Renate, Mnemonic and Intertextual Aspects of Literature, u: Cultural
Memory Studies: An International and Interdisciplinary Handbook, De Gruyter,
Berlin i New York, 2008, str. 301310.
Lanham, Richard A., A Handlist of Rhetorical Terms, University of California Press,
Berkeley, Los Angeles i London, 1991.
Lausberg, Heinrich, Elemente der literarischen Rhetorik, Max Hueber Verlag, Ismanig,
1990.
Matei, Josip, Frazemi s komponentom vlastitog imena u hrvatskom jeziku,
Filologija, 20-21, 1993., str. 293297.
Merrills, Andy i Miles, Richard, The Vandals, Wiley-Blackwell, Oxford, 2010.
Meyer, Michel et al., Povijest retorike od Grka do naih dana, Disput, Zagreb, 2008.
Morier, Henri, Dictionnaire de potique et de rhtorique, Presses Universitaires de France,
Pariz, 1981.
Mri, Dubravko, Eponimski leksikon, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.
Popovi, Tanja et al., Renik knjievnih termina, Logos art, Beograd, 2007.
Rebi, Adalbert et al., Jeruzalemska Biblija: Stari i Novi zavjet s uvodima i biljekama iz La
Bible de Jrusalem, Kranska sadanjost, Zagreb, 2007.
Ribarova, Slavomira, Frazemi s biblijskim osobnim imenima u ekom i hrvatskom
jeziku, Rije, 7, 2001., br. 1, str. 7176.
Shipley, Joseph T., Dictionary of World Literature: Criticism; Forms; Technique, Littlefield,
Adams & CO, Paterson, New Jersey, 1964.
Skok, Petar, Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Knj. 2, K-poni, JAZU:
Zagreb, 1988.
imunovi, Petar, Uvod u hrvatsko imenoslovlje, Golden marketing - Tehnika knjiga,
Zagreb, 2009.
kari, Ivo, Temeljci suvremenoga govornitva, kolska knjiga, Zagreb, 2008.
kiljan, Dubravko et al., Leksikon antikih termina, Antibarbarus, Zagreb, 2003.
Znika, Marija i Maja, Vlastito ime i brojivost, Folia onomastica Croatica, 12-13, 2003.2004., str. 573578.

142

Ana Grgi Davor Nikoli, Antonomazija figura kulturnoga pamenja

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 129-142

SUMMARY
Ana Grgi Davor Nikoli
ANTONOMASIA A FIGURE OF CULTURAL MEMORY
This paper analyses the function of antonomasia as a figure of cultural memory. Classical rhetoric
defined this trope as the substitution of proper name by appelative, epithet or periphrasis,
whereas in the contemporary rhetoric it is also seen as a reverse figure called Vossian
antonomasia. Figurative and lexicalized antonomasias (eponyms) for either fictional or true
characters of historical governors, soldiers and artists are passed on and persevered by cultural
memory. In opposition to so-called big names, the cultural memory of a smaller community
(region, village or a clan) fortifies its collective memory by applying particular nicknames (de facto
antonomasias). Typical examples are patronyms and matronyms, as well as names addressed to
women either after their husbands name, maiden name or their birthplace.
Key words: antonomasia; anthroponyms; cultural memory; onomastics; rhetoric;
trope