Hazreti Mevlana roenje, duhovno zrenje i preseljenje

Autor:
Datum: 15.05.2009.

Samir

Beglerovi

1. Roenje
Hazreti Mevlana Delaluddin Rumi roen je u vremenu velikih politikih i drutvenih nemira.
S jedne strane, do tada najjaa islamska drava Drava Selduka, sve vie biva umorena
neprestanom unutarnjom borbom pojedinih muslimanskih vladara za prevlast. Utjecaj halife,
koji je davno odustao od politiko-vojnih moi a zadrao iskljuivo duhovno-moralni
autoritet, nikada nije bio slabiji. S druge strane, krajem tog XII stoljea, i kranski zapad
doivljava daljnju unutarnju podjelu. Pored toga, stalni upadi Mongola ve odavno prestali su
biti incidenti, uzimajui sve jasnije oblik klasinoga osvajakog pohoda.
Godine 1190. umire Frederik Riobradi za vrijeme krstakog pohoda. Uskoro poslije toga
itava se Evropa opredjeljuje za Papu ili za cara. Krajem XIII stoljea, na Istoku se gubi
hrianska dominacija, a Salahuddin Ejubi je malo po malo odbacio Franke prema moru, koji
su poslije gubitke Edese bili ogranieni samo na Jerusalemsko kraljevstvo, grofoviju
Tripolija i kneevinu Antio. U isto vrijeme Perzija (dio u kojem je roen Delaluddin)
doivljava ponovno nasilje invazije. Osvajai, ovaj put, ne dolaze iz Arabije kao u osmom
stoljeu, ve sa dalekog Istoka. Carstvo Havarzma, gdje je roen Mevlana je pokoreno. Iran
se rui razdiran neopisivim nevoljama, istona Azija je pregaena, ukida se bagdadski halifat
i osvajai nadiru prema centralnoj Evropi. Epoha je to haosa i nesigurnosti.[1]
U takvome vremenu, u tridesetome danu mjeseca septembra 1207. godine (6. rebiulevvel
604. godine po Hidri) roen je hazreti Mevlana Delaluddin Rumi.[2] Roen je u gradu
Belhu, u dananjemu Afganistanu. Belh osvojili su Arapi 31. godine po Hidri, za vrijeme
vladavine hazreti Osmana. Prvih pet stotina godina bio je u sastavu jedinstvene islamske
drave, a oko stotinu godina bio je prijestolnica sultana iz dinastije Sebuktegin.
Godine 617. po Hidretu (1220. po Miladu), osvojio ga je i poruio Dingis-han, voa
Mongola, a 771. (1369.) izabrao ga je Timur-lenk za svoju prijestolnicu. Nakon provale
Mongola grad je poeo opadati i nikada se vie nije uzdigao do svog nekadanjeg sjaja.
Danas je to omanje mjesto, kao jedna provincijska kasaba, koja broji jedva desetak hiljada
stanovnika! Eto, taj grad je rodno mjesto velikog islamskog uenjaka i mislioca,
Delaluddina Rumije, autora Mesnevije.[3]
1.1. Opi biografski podaci
Hazreti Mevlanino roeno ime glasi Muhammed. Jedan od pradjedova imao je arapsko
porijeklo, vezujui se krvno za hazreti Ebu Bekra.[4] Otac mu je bio poznati islamski
uenjak, hazreti Behauddin Veled, oslovljavan jo od svoje mladosti kao Sulnul 'ulem'
Car uenih ljudi.[5] Uslijed velikoga ugleda koji je imao meu narodom, probudila se sumnja
kod vladara, havarzemskog sultana Muhammeda, da bi mu hazreti Behauddin mogao oteti
dravu. Stoga mu je naredio da se, sa cjelokupnom familijom, iseli iz Belha. Hazreti
Behauddin morao je to uiniti, pa je tako hazreti Mevlana ve u svojoj petoj godini nauio ta
znai izgonstvo.[6] Prije odlaska, stanovnitvo se pobunilo protiv ovakve sultanove odluke, te
je na kraju i sm sultan molio hazreti Behauddina da mu oprosti. No, hazreti Behauddin
Veled nije se elio pomiriti, te je samo prije svoga odlaska rekao:
Odlazim... Iza mene e se tatarski vojnici rairiti svud po svijetu i osvojiti zemlju Horasan.
Moda e se Bog saaliti na ljude Belha to e okusiti gorinu smrti.[7]
Prije definitivnoga skraavanja, hazreti Behauddinova porodica prola je mnoga mjesta i
gradove, meu kojima Niapur, Kufu i Bagdad.[8] Dok su prolazili kroz Niapur susreli su

velikoga mutesavvufa i pjesnika hazreti Feriduddina Attara. Hazreti Attar odmah je

prepoznao u hazreti Mevlani velikoga ovjeka, te mu je poklonio svoje poznato djelo Asrr
Nme Knjiga tajni.[9] Bio je oduevljen hazreti Mevlanom, te se nije mogao suzdrati pred
hazreti Behauddinom:
Ovaj tvoj sin je odreen da pali mnoga srca u svijetu.[10]
A kada su krenuli dalje na put, hazreti Attar ih je pogledao i u zanosu rekao:
Kakav zadivljujui znak! Rijeka tee vukui snani okean iza sebe...[11]
Doli su u Bagdad i u njemu ostali oko pola godine, a zatim se uputie u asnu Mekku kako bi
obavili had. Nakon obavljenoga hada, svraaju u Damask i tu se susreu sa drugim velikim
mutesavvifom hazreti ejhul Ekberom Ibn Arebijem. I on je u hazreti Rumiju prepoznao
velikoga ovjeka.[12] Kada je ugledao hazreti Behauddina kako ide ulicom a za njim koraa
hazreti Mevlana, uzviknuo je:
Slavljen da je Allah! Jedan okean ide iza jezera![13]
Iz Damaska produili su za grad Larend u kojemu su ostali sedam godina.[14] U tome
periodu desila su se dva velika dogaaja.
Nastavit e se, ako dragi Allah da ...
2. Zrenje
Godine 1226. (623.), hazreti Mevlana oenio se, u svojoj, dakle, devetnaestoj godini, sa
kerkom hode erifuddina Lale od Samarkanda, koja se zvala Devahir Hatun. Iz toga
braka, hazreti Mevlana dobio je dvojicu sinova, Sultana Veleda i Alauddina elebija.[1]
Prvome sinu dao je ime po ocu, a drugome po starijemu bratu.
Ubrzo nakon vjenanja, umrli su hazreti Mevlanini majka i stariji brat: Mumina Hatun i
Muhammed Alauddin.[2] Tako je period od sedam godina u Larendu, hazreti Mevlani i
hazreti Behauddinu donio i veliku radost i veliku tugu.
Po zavretku toga perioda od sedam godina, selduki sultan Alauddin Kejkubad pozvao je
hazreti Behauddina u grad Konju, naljutivi se pri tome na vladara Larenda Musa, to je
takvog uenjaka zadrao u svome gradu a nije ga poslao u prijestolnicu. Hazreti Behauddin i
njegova porodica doekani su sa najviim poastima te se naselie u Konji trajno. Ubrzo,
Car svih uenjaka preselio je na ahiret, u Konji, 1230. (628.) godine. Do preseljenja na bolji
svijet, obavljao je dunosti muftije i muderrisa.[3]

2.1. Sejrus-suluk
Kada je ostao bez oca, hazreti Mevlana napunio je dvadeset i tri godine. Pored arapskog i
perzijskog jezika, nauio je i grki. Premda jo uvijek veoma mlad, svojom pronicljivou,
uenou i iskrenou, ve je bio sazreo preuzeti dunosti svoga oca. Ipak, nije to elio.[4]
Istodobno, u gradi Tabrizu, nekadanji hazreti Behauddinov uenik, sejjid[5] Burhanuddin
Muhakkik Tirmizi, duhovnim otkrovenjem saznao je za smrt svoga uitelja. Tako se desilo da
je na dan hazreti Behauddinovoga ukopa, odran istodobno tevhid i u Konji i u Tabrizu. Sejjid
Burhanuddin napustio je prije hazreti Behauddina Balh i okrenuo se ivotu u pustinji. Sada,
odmah po ukopu hazreti Behauddina, krenuo je za Konju.
Sin mog ejha je sm, eka me. Duan sam da odem u Anadoliju, poloim lice na istu
zemlju mog ejha i vodim brigu o njegovom sinu...[6]

Susreo se sa hazreti Rumijem u Larendu, gdje je hazreti Mevlana otiao posjetiti mezarja
svoje majke i svoga brata.[7] Pri susretu, kako je to obiaj, hazreti Mevlana poljubio je ruku
hazreti sejjidu Burhanuddinu. Po povratku u Konju, hazreti Burhanuddin krenuo je sa
provjeravanjem Rumijeve uenosti.
Nema ti ravna u znanju i prevaziao si oca u nauci o vjeri i drugim takvim predmetima.
Meutim, tvoj otac bio je savren u poznavanju hla[8] (duhovnog stanja) kao i u snazi
govornitva. elim da ui hl od sufija. Nauit e od mene to sam ja nauio od moga
ejha. Hl je nauka propovjednika, poznata kao svjesnost Boga i saznanje istine. Kad
jednom savlada ovo, obasjat e nebesa poput Sunca...[9]
Uitelj, shodno svome putu osamljivanja u pustinji, pripremio je i poslao hazreti Rumija u
halvet[10], u kojemu je, po propisima, ostao etrdeset dana.[11] Kao uenik, kod sejjida
Burhanuddina, hazreti Mevlana proveo je deset godina. Tek u svojoj trideset i treoj godini
stupio je na oevo mjesto.[12]
Mijenjajui svoga oca, a postupajui po uputama dobivenim od sejjida Burhanuddina, hazreti
Mevlana tumaio je islam uglavnom se orijentirajui ilmi zhirom:
tumaenjem vjere i njenih propisa onako doslovno, po vanjtini, po logici, trudei se da te
propise uini shvatljivim i razumnim.[13]
Sejjid Burhanuddin osjetio je da hazreti Mevlani vie nije toliko potreban. U njemu je
ponovno buknula elja za osamom. Srcem je eznuo za odlaskom, a, s druge strane, znao je
da bi rastanak izuzetno teko pao hazreti Mevlani, s obzirom da ga je mnogo zavolio. Tako su
se u njemu mijeali elja za osamom, i strah da ne povrijedi hazreti Mevlanu.
Tako je jedne prilike jahao na mazgi vinogradima Konje, i zaeli, da mu je otii u Kajsar.
Istovremeno, samo to je to pomislio, mazga se silno prope, te sejjid Burhanuddin pade sa nje
i slomi nogu. Ustao je, i tako slomljene noge vratio se u Konju. Hazreti Mevlana, im je
saznao za ovo, pourio je kod tog svog voljenog ejha sejjida Burhanuddina da ga obie.
Kada je uao u sobu, sejjid Burhanuddin ga pogleda, i samo mu kratko ree:
Bravo, dobar uenik je slomio ejhu nogu![14]
Hazreti Mevlana shvatio je ta hazreti sejjid Burhanuddin govori. Ipak, nije mu bilo jasno,
zato ejh eli ii, zato ne eli ostati uz njega.
Sada si spreman, sine... Nema ti ravnog ni u jednoj grani. Postao si voa nauke i znanja.
Ovdje nema vie prostora za obojicu, zato elim da idem. Sem toga, doi e ti veliki prijatelj i
bit e tvoje ogledalo, a ti njegovo. Uputit e te u najskrovitija prostranstva duhovnog svijeta,
kao i ti njega. Svaki do vas nadomijetat e drugog i bit ete dva najvea prijatelja u cijelom
svijetu.
Bog je odabrao da ti svojim postojanjem usrei i nebo i svijet, a to je nedostina veliina.
Ustani i uroni ljudske due u neiskvaren ivot i neizmjernu Boiju nagradu... Vlastitim
smislom i ljubavlju, povrati ivot smrtnicima ovog lanog svijeta...[15]
Sa suzama u oima, borei se sa emocijama i nastojei ublaiti nevjerovatnu bol u srcu,
hazreti Mevlana ispratio je svoga ejha sejjida Burhanuddina za Kajser, u proljee, 1239.
godine. Doavi u Kajser, sejjid Burhanuddin uglavnom je ivio u halvetu, tek tu i tamo
primajui posjetioce. Tako ga je jedne prilike posjetio i jedan velikan, pr[16] ihbuddin
Omer Suhraverdi. Znajui za njegov dolazak, sejjid Burhanuddin ekao ga je pred svojom
odajom. Kada je hazreti Suhraverdi stigao, samo je sjeo pored sejjida Burhanuddina, te tako
ostae satima, hama ba ni rijei ne progovorivi.
Nakon odreenoga vremena, pr Suhraverdi je ustao, poselamili su se i razili. Zaueni
ovim, neki su upitali sejjida Burhanuddina, zato nita nisu priali.

U prisustvu strunjaka u nauci o hlu, upotrebljava se jezik hla, a ne jezik govora. U

Svetom Kur'anu upozoreni smo da utimo. U prisustvu onoga koji vidi istinu morate utiti jer
sumnje srca mogu se rijeiti samo hlom.[17]
Ubrzo, nepunih godinu dana po dolasku u Kajsar, sejjid Burhanuddin preselio je na ahiret,
bolji svijet.
Hazreti Mevlana, kako se biljei, pred kraj svoga tesavvufskog druenja (sohbet) s hazreti
sejjidom Burhanuddinom, od sejjida Burhanuddina dobio je ovlatenje na irad[18], pisanu
potvrdu (idza) da je sazrio za ejha.[19]
Nastavit e se, ako dragi Allah da ...
3. Preseljenje
Naredni period ivota, hazreti Mevlana provest e kao profesor, uglavnom predajui islamsko
pravo (fikh) u medresi Altun-Aba.[1] Jedne prilike, kada se vraao sa predavanja, susreo se sa
dugo iekivanim velikim prijateljem iji je dolazak nagovijestio hazreti sejjid
Burhanuddin. Po nekim verzijama[2] ovaj veliki prijatelj pojavio se u liku trgovca halvom
(slatkom), doim druge verzije tek spominju susret hazreti Mevlane i tada nepoznatoga
ovjeka koji je zaustavio hazreti Rumijevu mulu na kojoj je jahao, i postavio mu neoekivano
pitanje. Kada su im se pogledi tek susreli, obojica su djelovali kao zamrznuti, ne trepui i ne
progovorivi ni rijei, naprosto su zurili jedan u drugoga,[3] kao da su jedan drugome
povjeravali, otvarali, i ponovno zatvarali okna dua. Hazreti Mevlanin ivot, opet e se
promijeniti.
3.1 Preseljenje srcem od ovoga svijeta
Sm dijalog kojega su hazreti Mevlana i veliki prijatelj poveli pri prvome susretu, ima
nekoliko razliitih verzija.
Moe li rei da li je poslanik Muhammed, alejhisselam, vei ovjek od Bajezida
Bistamija?, upitao je neznanac.
Kakvo je to pitanje? Bez sumnje je vei poslanik Muhammed, alejhisselam, odgovorio
je hazreti Mevlana.
Ali poslanik Muhammed, alejhisselam, rekao je: Boe, veliam Te, nismo znali Tvoju
vrijednost. Dok je Bajezid Bistami rekao: Ja veliam sebe, moj ugled je velik... Kako to
objanjava?
Poslanik Muhammed, alejhisselam, je ovako govorio jer je svakog dana napredovao
vie i svaki put se bogatio novim stepenom razumijevanja i molio je Boiji oprost za ranije
neznanje i greke. Poslanik, alejhisselam, istrajao je u spoznaji Boga, oistio se od svega i
proao sve stupnjeve i sudove. Ali Bistamija je od dolaska bio noen samo prvim stepenom i
opijen ovim znanjem nije dobio nikakvo dalje...
Posrnuvi pred znaajem Mevlaninog odgovora, ovjek je pao na tle i zaplakao. Mevlana je
siao sa mule i obgrlivi dervia podigao ga na noge. Tako su se susrela dva okeana.[4]
Ime tog velikog prijatelja bilo je hazreti ems Tabrizi, punoga imena emsuddin
Muhammed ibn Alija ibn Malek-e. Roen je najvjerovatnije oko 1180. godine, jer, kako se u

mevlevijskoj tradiciji prenosi, kada je doao u Konju imao je preko ezdeset godina. A u
Konju uao je 29. novembra 1244. godine (26. dumde-l-uhra 642. godine po Hidri).[5]
Mada se esto navodi kako je bio skoro nepismen, ipak, relevantna biografija istie ba
suprotno, ne samo da nije bio nepismen ve je bio i izuzetno jak u islamskom pravu i
teologiji. Hazreti Mevlanin sin, hazreti Sultan Veled, opisao ga je kao uenog i mudrog
ovjeka, elokventnu i izgraenu osobu.[6] Slijedio je afijsku pravnu kolu i studirao fikh.
No, u slijeenju svoga mezheba nije bio iskljuiv, ak, kako se prenosi, pohvalno se izrazio o
nekim stavovima hazreti Ebu Hanife.[7]
Uporedo s tim, poduavan je tesavvufu da bi nakon postizanja kemlijjeta[8] bio poslat u
pustinju, da, kao kalendarija (lutajui dervi), po njoj luta i promilja o dragome Bogu. Kako
sm hazreti ems kae, premda je imao veliki broj uitelja i ejhova[9], ipak je sebe smatrao
uvejsijom, derviem koji, izvanjski gledano (zhiren), nema fiziki prisutnog ejha, no,
kojega vodi nevidljiva ruka nekoga od Boijih prijatelja (evlija).[10]
Svako pria o svome ejhu. Na snu, vidjeo sam hazreti Pejgambera, alejhisselam, kako me
oblai dervikom hrkom[11], ne onom koja se nosi i koja bva pohabana nakon nekoliko
dana, koja se baca u lavabo i pere od prljavtine, ve hrku prijateljevanja (hirka-i sohbet), ne
odnos koji se moe tek tako shvatiti, ve odnos koji nije ni juer, ni danas ni sutra.[12]
Gdje su se tano hazreti ems i hazreti Mevlana susreli, nije poznato. Tek, to mjesto danas se
oslovljava kao Medme'ul bahrejn, Stjecite dvaju mora, a to aludira na kur'anski
plemeniti ajet: Pustio je dva mora da se dodiruju (meredel bahrejni jeltekijn).[13]
emsuddin Tabrizija bio je rijedak uenjak i veliki poznavalac ilm-i btina. On je odmah,
ve prvih dana, toliko uticao na Delaluddina, da se je ovaj oduevio njegovim tumaenjem i
svom duom predao se na prouavanje ilm-i btina.
Druei se stalno sa emsuddinom, Delaluddin je malo po malo ostavljao svoja predavanja u
damiji i medresi, a onda se potpuno povukao i odao asketskom ivotu, provodei sve
slobodno vrijeme u drutvu emsuddina.
To Delaluddinovo ostavljanje predavanja neugodno je djelovalo na njegove ake i sluae, a
i na same graane Konje, jer je Delaluddin bio stekao glas najistaknutijeg uenjaka i uivao
ugled u narodu. Stoga su poele pritube protiv emsuddina, a konano i zahtjev da se on
udalji iz Konje.[14]

3.2. Prva smrt

Da ti prigovori nisu bili bezazleni, potvrdit e tmurni dogaaji uslijed kojih e hazreti ems
biti doslovno otjeran iz Konje. Utoite pronaao je u Damasku. Da li tada, ili moda prije
dolaska u Konju, hazreti ems upoznao se i druio s jo jednim velikanom toga vremena, a
kojega smo ve spominjali, sa hazreti ejhul Ekberom Ibn Arebijem, kojega je oslovljavao
jednostavno, po njegovom prvom imenu ejh Muhammed. Kako sm veli, dosta toga je od
njega nauio, a oslovljavao ga je sa brat i sin.[15]
A u Konji, sav utonuo u tugu, hazreti Mevlana upotpunosti se povukao i vie nije niti izlazio
iz kue. Na njegov nagovor, hazreti Sultan Veled otiao je u Damask ne bi li pronaao i doveo

hazreti emsa natrag u Konju. Zatekao ga je kako mirno sjedi, igrajui ah. Kada ga je
ugledao, plaho se obradovao. Zamolio ga je da se vrati, a potom je pred njega rasprostrijeo
darove koje su mu, u znak izvinjenja, poslali ljubomorni hazreti Mevlanini uenici, koji su ga
i protjerali.
Ne moete me kupiti zlatom i srebrom. Mevlanin poziv, ije srce je kao srce Muhammedovo,
dovoljan je. Moram ga posluati.
Zatim je podijelio siromanom stanovnitvu sve to je imao i spremio se za povratak u Konju.
[16]
Osmoga maja 1247. godine, hazreti ems vratio se u Konju.[17] Ovo je nagovijestilo trei
period konanog hazreti Mevlaninog duhovnog zrenja.
3.3. Trei period duhovnoga zrenja trea smrt
Prvi period, u kojemu hazreti Mevlana sebe predstavlja kao sirovog, oznaava period
upoznavanja sa hazreti emsom a nakon dobivanja idaze za irad od hazreti sejjida
Burhanuddina. Hazreti Mevlana tek poinje sluati hazreti emsa ali se jo uvijek poziva i na
druge uenjake, jo uvijek koristi djela drugih mislilaca.
Drugi period, u kojemu hazreti Mevlana sebe predstavlja kao sazrelog, oznaava period
intenzivnoga preputanja hazreti emsu, upijanje svake hazreti emsove misli i njeno
reflektiranje na svoje uenike. Tu je, kako se veli, hazreti Mevlana bio poput Mjeseca koje
prihvata suneve zrake i prenosi ih na druga nebeska tijela. Hazreti Mevlana u ovome periodu
upotpunosti je utonuo u hazreti emsa, a tada nastaje djelo koje ovo najbolje oslikava
Divan-i ems. Hazreti ems nastojao je hazreti Mevlanu gurnuti iz ovoga stanja, kako bi
dostigao puno savrenstvo te kako bi postao od onih koji govore po vjenome znanju ('ilm
ledunn). Tako se povijesno protjerivanje hazreti emsa iz Konje, a uslijed ljubomore hazreti
Rumijevih uenika, shvata kao metafizika priprema hazreti Mevlane za postizanje
konanoga stadija kemlijjeta, koje se moralo desiti nasilu, noeno silnom hazreti
Mevlaninom energijom, u povijesti manifestiranom kroz silnu tugu za svojim voljenim
emsom.
Nakon povratka hazreti emsa u Konju, uslijedio je trei period hazreti Mevlaninog
usavravanja, koje sm naziva pregaranjem. Hazreti Mevlana, noen novom tugom uslijed
definitivnoga nestanka hazreti emsa iz njegovoga ivota[18], dostigao je stepen kada i
poslanici i evlije eznu za njegovim drutvom. Ovo je najprepoznatljivije u njegovom
sjajnom djelu Mesnevija. ivot sastoji se od rastanaka, a srce slomljeno tugom uslijed
rastanaka, postaje spremno kroiti u drugi, vjeni svijet. Tajna ovjekove tuge na ovome
svijetu ustvari je tugovanje due svake osobe za uzvienim Gospodarom.[19]
3.4. Traenje utjehe uslijed razdvojenosti od voljenog ejha
Do kraja ivota eznui za svojim voljenim ejhom, hazreti Mevlana pokuat e nai utjehu u
dvojici prijatelja odnosno uenika. Svaki je bio specifian, i svaki je dodatno obojio izuzetno
sloen hazreti Mevlanin ivot.

3.4.1. Utjeha kroz sem

Za prvoga od njih, vee se poseban oblik zikra[20] sem', kojega, naalost, mnogi
oslovljavaju sa ples dervia ili tek ples. Kako se prenosi, jedne je prilike hazreti Mevlana
iao kroz zlatarsku ulicu. uvi zvukove koje su zlatari proizvodili kujui, srce mu je zaigralo
te je hazreti Rumi, poto je pao u dezbu[21], poeo uiti sem[22]. U tome duhovnom
zanosu, hazreti Mevlana za ruku je uzeo zlatara, starog prijatelja, takoer jednoga od uenika
hazreti sejjida Burhanuddina, Salahuddina Zerkba, te ga je uveo u sem pa su se obojica
prepustila tim kretnjama.[23]
Salahuddin Zerkb doao je u Konju 1235. godine, te je, poput hazreti Rumija, postao uenik
sejjida Burhanuddina. Kasnije se vratio na selo, oenio se, te se ponovno nastanio u Konji. Po
povratku, upoznao se sa hazreti emsom pa su se susreti hazreti emsa i hazreti Mevlane
odravali nekada u njegovome duanu.
Salahuddin Zerkb bio je, za razliku od hazreti emsa, uistinu nepismen, ali, poput hazreti
emsa, izuzetno poboan. Nakon hazreti emsova nestanka, bio je drugo ogledalo hazreti
Mevlane u kojemu se ogledala ne samo hazreti Rumijeva plemenita dua ve ogledalo koje je
pokazivalo ono neprolazno, neiscrpno. Hazreti Mevlanini uenici osjetili su jaku ljubomoru i
prema hazreti Salahuddinu, konano, ta je hazreti Mevlana vidio i ta je uope mogao
nauiti od jednog nepismenog ovjeka?![24]
Hazreti Mevlana oenio je svoga Sultana Veleda za hazreti Salahuddinovu kerku, a nekako u
isto vrijeme, nakon smrti prve ene, hazreti Rumi ponovno se oenio, ovaj put sa Kra Hatun,
koju su, uslijed kranskoga porijekla a velike pobonosti, nazivali drugom Merjemom.
Ona mu je rodila jo dvoje djece, muko i ensko.[25]
Salahuddin Zerkb obolio je, te je nakon due bolesti, preselio na bolji svijet 1258. godine.
Po njegovoj oporuci, nakon denaze odran je sem u kojemu je uestvovao veliki broj
dervia.[26]
3.4.2. Utjeha kroz diktiranje Mesnevije
Hazreti Mevlana uskoro je pronaao i drugu utjehu za svog voljenog uitelja. Mada neki
datiraju poetak te druge bliskosti odmah nakon Salahuddinove smrti, ipak, hazreti
Mevlanino druenje (sohbet)[27] sa plemenitim Husamuddinom elebijem mnogo je starije.
[28] Husamuddin elebi bit e povod pa e hazreti Mevlana poeti diktirati svoje najvee i
najslavnije djelo Mesneviju. Tokom vie od deset godina, hazreti Mevlana diktirat e
Mesneviju a plemeniti Husamuddin e je zapisivati.
Jednog dana sjedili su zajedno Mevlana Delaluddin i njegov uenik (murid) elebi
Husamuddin. U razgovoru, Husamuddin je opet ponovio svoju elju i molbu, da Delaluddin
napie jedan itab (knjigu), slian ejh Attarovom Razgovoru ptica (Mantikut-tajr). Kao
svoj odgovor Delaluddin je izvadio iz saruka (turban) papir i predao ga Husamuddinu, da
proita. Na tome papiru Delaluddin je napisao osamnaest prvih stihova Mesnevije. Ti stihovi
su kasnije nazvani Fatihatul-Mesnevi tj. poetak Mesnevije.
Samo ovih osamnaest stihova napisao je svojom rukom Delaluddin. Inae, sve druge stihove
iz est svezaka (25.632) pisao je Husamuddin, a diktirao Delaluddin, najee u noi. To je
trajalo vie od deset godina.[29]

Hazreti Mevlana mnogo je cijenio Husamuddina te se Husamuddin esto spominje i u smoj

Mesneviji. Tako pronalazimo kako hazreti Husamuddin istie dugogodinje prijateljevanje s
hazreti Mevlanom[30], kako hazreti Rumi otriva da bez Husamuddina kao da ne bi bilo ni
ivota za njega[31], a na poetku drugoga sveska Mesnevije, hazreti Husamuddina izravno
proglaava zaslunim za boanski dar Mesnevije.
Jedno je vrijeme ova Mesnevija bila odgoena.
Treba izvjesno vrijeme da krv postane mlijeko.
Dok tvoja srea ne rodi novo dijete,
krv nee postati slatko mlijeko. Ovo dobro uj!
Svetlo Istine, Husamuddin, opet je okrenuo dizgine
sa vrhova nebesa. Opet je poela Mesnevija.[32]
Istine ivota, razumijevanje ovjekovoga bola na ovome svijetu kao bola svake due za
istinskim prebivalitem blizinom premilosnoga Boga, taj jedan lijep a ipak dobro teak teret
u grudima, hazreti Mevlana nije imao kome da povjeri. Sve dok nije Husamuddin od njega
zatraio da mu otkrije dio toga tereta, da tajne koje samo to nisu raspukle njegovo srce
podari svim istinskim zaljubljenicima (aicima). Tako je hazreti Mevlana tajne ovoga svijeta
izraavao kroz stihove Mesnevije, a hazreti Husamuddin vjerno ih je zapisivao, kako bi isti
bili olakanje iskrenim.
3.5. Fizika smrt
To intezivno druenje hazreti Mevlane i hazreti Husamuddina, potrajat e oko petnaestak
godina, sve do hazreti Rumijevog preseljenja na bolji, vjeni, svijet. Tek tada, hazreti
Mevlana ponovo e se susresti sa svojim voljenim ejhom. Tek tada, hazreti Mevlana pronai
e konanu utjehu, dosegnuti stanje u kojem je jedino i mogue izlijeiti srce, rastancima
ranjeno. Stoga se cjelokupan hazreti Rumijev ivot moe sagledati kroz odnos prema hazreti
emsu: priprema i iekivanje njegovoga dolaska, neprekidno druenje (sohbet) s njim, i al
uslijed rastanaka i iekivanje ponovnoga sastanka kroz prvu no nakon smrti, prvu branu
no ebi Arus.
Tako se u ivotu hazreti Mevlane moe izdvojiti pet bitnih perioda, svih pet okonavaju se
smru:
1. stjecanje osnovnih znanja (do smrti hazreti Behauddina)
2. hod sejrus-sulukom[33] i sazrijevanje za ejha (do smrti hazreti sejjida Burhanuddina)
3. trostruko dozrijevanje u kemlijjetu, od sirovosti do pregaranja (do smrti hazreti
emsa)
4. al za hazreti emsom kroz sem-zikr (do smrti hazreti Salahuddina)
5. al za hazreti emsom kroz Mesneviju (do hazreti Mevlanine smrti)
Pojava emsuddina znaila je prekretnicu u Delaluddinovu ivotu, jer je u osobi
emsuddinovoj naao pravog uitelja koji mu je otkrio istinu. Rijetki su takvi sretnici kojima
je istina bila otkrivena!

Delaluddin nije nikada mogao zaboraviti svoga uitelja i spominjao ga je sve do smrti. U
svojim djelima, on govori o njemu i u zanosu pjeva mu pjesme.
Na jednom mjestu u Mesneviji on ovako opisuje emsuddina, uzdiui ga:
Sunce moje, uitelju moj.
Moj ivote i opstane moj!
Samo Tvojom pomoi spoznao sam Istinu (tj. Boga).
O istino koja si me uputila Istini!
Kao uspomenu na svog uitelja i ejha, Hazreti Mevlana osniva poseban derviki red
mevlevija i otvara tekiju, u kojoj se posveuje iskljuivo misticizmu i njegovu tumaenju.
U tom razdoblju, spjevao je i svoje uveno djelo Mesneviju.
Hazreti Mevlana je preselio na Ahiret 5. Dumadelahira 672. godine po Hidretu ili 17.
decembra 1273. godine po Miladu. Sahranjen je pokraj svog oca u Konji.
Turbe Hazreti-Mevlanatovo pretvoreno je danas u Muzej, koji svaki dan obilaze brojni
posjetioci i njegovi potovaoci.
Allah rahmet ejle![34]
Iza hazreti Mevlane, pored spomenutih djela, ostao je i derviki red poznat pod imenom
mevlevije. Na neki nain, kompletan hazreti Rumijev ivot i njegovo djelo, mogli bi se
predstaviti kroz njegov poznati gazel Gazel o smrti. Iz toga razloga, gazel prenosimo u
cjelosti.
Kad preselim, kad moj tabut,
svakom, da sam mrtav zbori,
ne mislite da me tuga
za svijetom ovim mori!
Nek ne cvili za mnom niko,
nek ne kae: teta, teta,
jer je teta bit' ejtanov,
pa i' tamo gdje se gori!
Na denazi mojoj nek se
ne tuguje zbog rastanka,
jer ba tada duom mojom
srea sastanka ubori.
Kad me spuste u grob, niko
nek' ne kae: Sasvim nesta!

jer drutvima dennetlija

grob samo paravan tvori!
Kad vidi da me spuste,
smatraj da me tada diu.
Zar ne nebu Sunce, Mjesec,
kada zae manje gori?
Ti sve misli to je suton, ne
Ne, svitanje to je pravo,
jer sputanjem tijela u grob,
radi se o due zori.
Koje sjeme ne proklija,
kad ga zemlja u se primi?
Pa kako u proivljenje,
da mi duu sumnja mori?
Iz bunara izvadi se
potopljena kofa puna.
Stog ne plae duh Jusufov,
dok se tijelo s jamom bori.
Kad zatvori jedan otvor,
tad se drugi sm otvara.
Pa nek se zbog moje smrti,
ni rije tuge ne prozbori.[35]