Srednja škola Zabok

ZAVRŠNI RAD

Ilinić Martina, 4.Eb

1
GLOBALNO ZATOPLJENJE- ČINJENICE I MITOVI

Mentorica Karolina Buzjak

2
UVOD

Klima se neprestano mijenja. Sve više svjedočimo uraganima, poplavama, valovima topline
u mnogim zemljama… Čovjek ne može primijetiti sve te promjene jer živi prekratko, ali
zato može vidjeti posljedice tih promjena. Jeli te promjene prouzročio čovjek ili je to
jednostavno normalni klimatski ciklus?

SADRŽAJ

Jedna od posljedica zatopljenja klime je izdizanje svjetskog mora. Taj proces nije posljedica
samo suvremenih promjena klime. On je započeo prije 25 000 godina, tj. nakon najjačeg
zaleđenja u posljednjem glacijalu. Tada je velika količina vode stvarala ledene pokrove i
planinske ledenjake pa je razina mora bila oko 100 metara niža nego danas.
U Engleskoj je 1760. godine počela revolucija koja se tijekom stoljeća raširila po cijeloj
zapadnoj Europi, Sjevernoj Americi i Japanu. U to vrijeme su u tekstilnim tvornicama zujali
mehanički tkalački stanovi, visoke peći su izbacivale veliku količinu željeza, zahuktale
lokomotive su vukle vagone s ljudima i dobrima, more nisu više brazdili jedrenjaci već
parobrodi. Cjelokupna proizvodnja više nije bila ovisna isključivo o snazi ljudskih mišića
već su tu bili strojevi koji su stvarali sve što je ljudima potrebno. Energija koja je sve
pokretala uzimala se iz Zemlje. Isprva se za gorivo upotrebljavalo samo ugljen i drvo, a
kasnije su na red došli zemni plin i nafta. Kad je „industrijska revolucija“ počela, nitko nije
ni slutio da će intenzivna uporaba fosilnih goriva s nusproizvodom ugljičnim dioksidom
pustiti duga iz boce koji se danas, u 21. stoljeću, zlobno nadvija nad našim planetom
prijeteći mu dramatičnim promjenama životnih uvjeta. Krajem 19. stoljeća je švedski fizičar
i kemičar Svante Arrhenius izračunao da bi udvostručenje koncentracije ugljičnog dioksida
u atmosferi značilo povećanje njezine temperature za 4 do 6 Celzijevih stupnjeva. No, tek je
u drugoj trećini 20. stoljeća koncentracija ugljičnog dioksida strahovito porasla.

Zbog čega je porast udjela ugljičnog dioksida u atmosferi doveo do atmosferskog

zagrijavanja, objašnjava usporedba sa staklenikom: kroz prozor rasadnika pada Sunčeva
svjetlost na tlo i pri tom ga zagrijava. Tlo zatim vraća toplinu u zrak u obliku infracrvenog
zračenja. Međutim, iako staklo propušta vidljivi dio spektra svjetlosti, ne propušta i
toplinsko zračenje. Zato toplinski oblik isijane energije Sunca ostaje zarobljen u
unutrašnjosti staklenika. Kako izgleda kad se taj model primijeni na atmosferu? Ugljični
dioksid gotovo ne sprečava prolaz Sunčevoj svjetlosti, što dovodi do zagrijavanja tla i
vodenih površina. A u obrnutom slučaju, kad Zemlja otpušta toplinsko zračenje, dio će tog
zračenja – koji bi u normalnim okolnostima iščeznuo u svemiru – preuzeti ugljični dioksid.
Ugljični dioksid, kao i neki drugi plinovi, tako sprečavaju hlađenje planeta te se ponašaju
prema tome kao stakleni zidovi staklenika. U biti je taj učinak važan jer omogućuje čovjeku,
biljkama i životinjama život. U suprotnom bi na Zemlji vladala prosječna temperatura od
minus 18 Celzijevih stupnjeva i Zemlja bi se preobrazila u stvrdnutu ledenu pustinju.
Čovjek u takvim uvjetima ne bi mogao preživjeti.

Učinak zagrijavanja koji su uzrokovale dodatne količine ugljičnog dioksida bio je dugo
uspješno ublaživan jer je razvijeni industrijalizirani svijet osim ugljičnog dioksida ispuštao i
veće količine sumpora u zrak. Kako se sumpor pojavljivao u obliku sulfatnih čestica – čija
je značajka odbijanje Sunčeva zračenja – tako je pomoću njega zaustavljano zagrijavanje

3
Zemlje. Globalne će se prosječne temperature do kraja ovog stoljeća povećati za 2 do 4,5
Celzijevih stupnjeva, ovisno o tome kolika će biti buduća emisija stakleničkih plinova poput
freona, metana i CO2. To je prognoza udruge Intergovernmental Panel on Climate Change
(IPCC) koja proučava klimatske promjene.

TRENUTAČNO STANJE

Skoro svi glečeri posljednjih desetljeća u Alpama kopne. Visoke ljetne temperature lišavaju
ih veće količine ledene mase od one koja će zimi nastati. Budući da led više ne podupire
strmine oko ledenjaka, one popuštaju i odronjavaju se. Otapanje trajno zaleđenog tla dovodi
do erozije planinskih strana. Klimatolozi kažu da će do kraja 21. stoljeća mali ledenjaci
nestati. Moguće je da tada više neće biti niti leda na Alpama. Naglo povlačenje dolinskih
ledenjaka ne odnosi se samo na Alpe nego i na znatno više i hladnije planinske vrhove Anda
i Himalaje. Ledenjačka površina u sjeverozapadnoj Kini smanjila se za 21 posto. Čak i
Kilimandžaro, gotovo 6000 metara visoka planina u Tanzaniji, gubi prepoznatljiv oblik:
područja leda na sjevernoj strani planinskog vrha u protekle su se 4 godine povukle za 5
metara prema vrhu. Najizrazitije su posljedice klimatskih promjena u području Sjevernog
pola: u kolovozu 2006. godine jake su kasnoljetne oluje na Arktiku – od Spitzbergena do
Sjevernog pola te u sjevernom Sibiru – rastjerale nekoliko gromada plivajućeg leda i time
oslobodile dosad vjerojatno najveću površinu vode u tom području. Moguće da je ledeni
pokrov proteklih godina postao tanji i krhkiji. Ukupno su ledene površine krajem ljeta 2005.
godine iznosile samo 5,5 milijuna četvornih kilometara. Što je više nego 30 posto manje u
odnosu na prethodno desetljeće. Na Aljasci je godišnja srednja temperatura između 1971. i
2000. porasla za 3 Celzijeva stupnjeva. Otopljeno tlo u Sibiru i na Aljasci sve češće stvara
probleme: ceste se urušavaju, cjevovodi tonu u blato, kućama je potrebna hidraulička
potpora. 600 stanovnika sela Shishmaref s Aljaske odlučilo je nove kuće sagraditi drugdje.
A razlog za to je:tlo se odledilo i brojne su se zgrade otklizale u ocean.

Topliji su se klimatski pojasevi od 1975. do 2005. godine brzinom od 40 kilometara na

desetljeće pomaknuli prema bližem polarnom području. Pomaknula su se i godišnja doba:
proljeće se u Europi javlja od 6 do 8 dana ranije nego prije 35 godina, za razliku od jeseni,
koja sad kasnije završava. A u Kini proljetni period cvjetanja rani za 2 do 4 dana, dok su u
Japanu trešnje u cvatu već 5 dana ranije nego prije 50 godina.

Izvan je svake sumnje da će biti još toplije. Jedna molekula ugljičnog dioksida kadra se
zadržati u atmosferi do 200 godina. Čak i kad bi čovječanstvo bez oklijevanja proizvodnju
ugljičnog dioksida drastično smanjilo, kad bi sve automobile isključilo iz prometa, sve
elektrane na naftu, prirodni plin i ugljen, kad ne bi palilo šume u svrhu krčenja – čak i pri
tako nerealnom scenariju zatopljenje bi napredovalo još nekoliko desetljeća prije nego što bi
se primirilo. Većina klimatologa polazi od toga da će do 2100. godine srednja temperatura
dosegnuti maksimum, a on će biti za 2 do 4,5 Celzijevih stupnjeva viši nego sada.

4
5