Sveuilite u Zagrebu

Fakultet kemijskog inenjerstva i tehnologije

Zavod za matematiku

Kolegij: Matematike metode u kemijskom inenjerstvu

METODE KONANIH ELEMENATA I KONANIH

RAZLIKA

Neven Ukrainczyk
3119

Zagreb, travanj 2003.

METODE KONANIH ELEMENATA I KONANIH RAZLIKA

Sadraj

I Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2
II Bazne funkcije konanih elemenata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .3
III Ustaljeno voenje topline . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17
IV Neustaljeno voenje topline . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30
V Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37

I Uvod

U prvom poglavlju opisana je osnova metode konanih elemenata na problemu

nalaenja funkcijske veze iz eksperimentalnih podataka. Tom metodom domena rjeenja je
podijeljena na dovoljno male dijelove, tako da se na svakom takvom dijelu funkcija
jednostavno izraava pomou izabranih polinomskih funkcija-bazne funkcije. Takvi mali
dijelovi podruja nazivaju se konani elementi, a sam postupak podjele naziva se
diskretizacija na konane elemente ili metoda konanih elemenata. Metoda ima iroke granice
primjenjivosti jer je jednostavna za algoritmizaciju. Naime, izborom istog oblika konanog
elementa za diskretizaciju cijelog podruja, problem se svodi na rjeavanje problema na
jednom elementu, dok se na ostalima ponavlja, to je prikladno za primjenu elektronikih
raunala.
U drugom poglavlju prikazana je primjena kod rjeavanja diferencijalne jednadbe
stacionarnog voenja topline, dakle gdje je funkcija za koju se trai priblienje zadana
diferencijalnim operatorom i odreenim rubnim uvjetima.
U treem poglavlju opisana je osnova metode konanih razlika. Prednost metode
konanih elemenata nad metodom konanih razlika jest mogunost formiranja kompleksnih
granica koje definiraju domenu rjeenja. U vremenski ovisnim problemima rjeenje zapoinje
u poetnom uvjetu t = 0, i zatim se rauna svako novo rjeenje pri konstantnim vremenom (t
> 0) na cijeloj prostornoj domeni rjeenja . Stoga nije potrebna fleksibilnost konanih
elemenata za diskretizaciju vremenske domene nego se koristi metoda konanih razlika. Ova
metoda je opisana kod rjeavanja problema neustaljenog voenja topline. Zatim je uzeta
kombinacija konanih elemenata, za prostornu domenu i konanih razlika za vremensku
domenu pri rjeavanju nestacionarne advekcijsko-difuzijske jednadbe generalizirani oblik
jednadbe prijenosa topline ili tvari.

II BAZNE FUNKCIJE KONANIH ELEMENATA

Jednodimenzionalno polje
Na slici 1.1a prikazan je problem nalaenja matematikog izraza u(x) koji opisuje
jednodimenzionalno polje (npr. izmjerena temperatura u zavisno o duljini ipke x).

Slika 1.1: (a) Distribucija temperature u(x) po duljini ipke. (b) Polinomska funkcijska veza
naena metodom najmanjih kvadrata neprihvatljive oscilacije izmeu toaka.
Jedan od naina nalaenja traene funkcijske veze jest odabir polinomskog izraza u(x) = a+
b x + c x2+ d x3+..., iji se parametri a, b, c i d odreuju metodom najmanjih kvadrata.
Poveanjem stupnja polinoma poveava se tonost ovog postupka, ali se javljaju
neprihvatljive oscilacije (slika1.1a). Polinomski izraz je prikladan jer se lako derivira i
integrira. Stoga je ovaj pristup zadovoljavajui samo za polinome niskog stupnja.
Da bi zadrali prednosti a odbacili mane, dijelimo ipku na elemente. Time je
omogueno koritenje polinoma niskog stupnja uz veliku tonost. Na slici 1.2a temperatura u
je prikazana u ovisnosti o duljini luka s. Ukupnu duljinu luka dijelimo na tri elementa i
metodom najmanjih kvadrata odredimo linearni polinom koji opisuje funkcijsku ovisnost na
pojedinom elementu (slika 1.2b).

Slika 1.2: (a) Izmjerena temperatura u u ovisnosti o duljini luka s. (b) Podjela domene na tri
elementa u kojima linearni polinomi opisuju ovisnost.
3

Linearne bazne funkcije

Dobivena funkcija u, sastavljena od pojedinanih linearnih polinoma je prekinuta na
spojitima (granicama) elemenata (slika 1.2b). Oigledno je da se mora osigurati barem
neprekinutost funkcije, dakle rjeenje mora biti najmanje iz klase C0. Rjee se zahtjeva da je
prva derivacija neprekinuta, tj. da se priblino rjeenje trai iz klase C1. Neprekinutost
funkcije u se moe osigurati vrijednostima parametara a, b, c..., ali je bolje rjeenje zamjena
tih parametara s vrijednostima funkcije u na granicama elemenata. Linearna ovisnost izmeu
tih dviju vrijednosti za prvi element glasi:

u ( ) = (1 ) u1 + u 2
gdje je (0 1) normalizirana mjera udaljenosti na krivulji.
Definiramo:
1 ( ) = 1

2 ( ) =
tako da je:

u ( ) = 1 ( ) u1 + 2 ( ) u 2

i nazivamo ih baznim funkcijama pridruenim vornim parametrima u1 i u2. Bazne funkcije

1() i 2() su linearne i variraju izmeu 0 i 1, kako je prikazano na slici 1.3. To su zapravo
Langrangeovi polinomi prvog stupnja, ije se interpolacijske toke nalaze na rubovima
elemenata.

Slika 1.3: Linearne bazne funkcije 1 ( ) =1 i 2 ( ) =

Prikladno je uvijek pridruiti vorni iznos un lokalnom voru n i zatim prikazati temperaturu
U definiranu na globalnom voru , koja odgovara lokalnom voru n elementa e, koristei
matricu pridruivanja (n, e) tj.:
u n = U ( n ,e )

gdje je (n, e) broj globalnog vora koji odgovara lokalnom voru n elementa e. To ima
prednosti jer interpolacija:
u ( ) = 1 ( ) u1 + 2 ( ) u 2
vrijedi za svaki element, omoguujui da su u1 i u2 korektno identificirani sa svojim
globalnim vorom, kako je prikazano na slici 1.4.

Slika 1.4: Odnos globalnih i lokalnih vorova.

Tako je u prvom elementu u interpolirana s:

u ( ) = 1 ( ) u1 + 2 ( ) u 2

(1.1)

gdje su u1 = U1 i u2 = U2.
U drugom elementu u je interpolirana s:

u ( ) = 1 ( ) u1 + 2 ( ) u 2

(1.2)

gdje su u1 = U2 i u2 = U3, jer je parametar U2 zajedniki prvom i drugom elementu. Time je

osigurano neprekidno temperaturno polje u. Slino, u treem elementu u je interpolirana sa:

u ( ) = 1 ( ) u1 + 2 ( ) u 2

(1.3)

gdje je u1 = U3 i u2 = U4, sa zajednikim parametrom U3 drugog i treeg elementa. Na slici

1.5 prikazano je temperaturno polje definirano s tri interpolacije (1.1) (1.3).

Slika 1.5: Izmjereno temperaturno polje opisano vornim parametrima i linearnim baznim
funkcijama, koje je sad neprekinuto na spojitima elemenata.

Bazne funkcije teinske funkcije

Bazne funkcije se mogu smatrati kao teinske funkcije vornog parametra. Tako, u elementu
1 pri
=0
u (0) = (1 0) u1 + 0 u 2
koja je jednaka vrijednosti u na lijevom kraju elementa i ne ovisi o u2. Pri

1
4

1
1
1
3
1
u ( ) = (1 ) u1 + u 2 = u1 + u 2
4
4
4
4
4

koja ovisi o u1 i u2, ali je vee teite stavljeno prema u1. Pri

1
1
1
1
1
u ( ) = (1 ) u1 + u 2 = u1 + u 2
2
2
2
2
2

1
2

koja jednako ovisi o u1 i u2. Pri

3
4

3
3
3
1
3
u ( ) = (1 ) u1 + u 2 = u1 + u 2
4
4
4
4
4

koja ovisi o u1 i u2, ali je vee teite stavljeno prema u2. Pri

=1

u (1) = (1 1) u1 + 1u 2 = u 2

koja je jednaka vrijednosti u na desnom kraju elementa i ne ovisi o u1.

Nadalje ove se teinske funkcije mogu smatrati kao globalne funkcije, kako je to
prikazano na slici 1.6, gdje je teinska funkcija n pridodijeljena globalnom voru n i
konstruirana od baznih (oblikovnih) funkcija elemenata susjednih tom voru. Teinska
funkcija se definira na cijelom podruju, s tim da je intenzivna na ogranienom podruju, tj.
na elementima koji sadre taj vor, a izvan toga jednaka je nuli.

Slika 1.6: (a)...(b) Teinske funkcije n pridodijeljene globalnim vorovima n = 1...4.

6

Npr., n daje teite globalnom parametru U2 tako da utjecaj U2 pada linearno u susjednim
elementima vora 2.
Sada imamo definirano temperaturno polje u(), ali kako nas zanima u(x) moramo
odrediti vezu izmeu x i za svaki element. Prikladan nain da to odredimo je definirati x kao
interpolaciju vornih vrijednosti x.
Npr., za element 1
x( ) = 1 ( ) x1 + 2 ( ) x2
gdje je [x1,x2] prvi element. Slino za ostala dva elementa. Ovisnost temperature o x, u(x), je
stoga definirana parametarski:
u ( ) = n ( ) u n
n

x( ) = n ( ) x n
n

gdje se sumira po svim lokalnim vorovima (u ovom sluaju samo 2, tj. n = 1,2). Parametar
(koordinata elementa) povezuje temperaturu u s fizikalnim poloajem x. x() daje vezu
izmeu matematikog prostora 0 1 i fizikalnog prostora x1 x x2, kako je to
ilustrirano slikom 1.7.

Slika 1.7: Veza u i x preko normalizirane kordinate elementa .

Kvadratna bazna funkcija

Esencijalno svojstvo bazne funkcije jest da bazna funkcija pridruena odreenom voru
poprima vrijednost 1 kada je raunata za taj vor, 0 kada je raunata za svaki drugi vor u
elementu (samo jedan drugi vor u sluaju linearne bazne funkcije). To osigurava linearnu
ovisnost baznih funkcija. Kod baznih funkcija vieg stupnja kljuno je ustanoviti njen oblik.
Npr., za kvadratnu ovisnost u na elementu su potrebna tri vorna parametra u1, u2 i u3 :
u ( ) = 1 ( ) u1 + 2 ( ) u 2 + 3 ( ) u 3

(1.5)

Kvadratne bazne funkcije sa svojim matematikim izrazima prikazane su na slici 1.8. Kako
1() mora iznositi nula za = 0.5 (vor 2), 1() ima faktor ( - 0.5), a kako mora takoer
biti nula za = 1 (vor 3), drugi faktor je ( - 1). Konano, kako 1() je 1 za = 0 (vor 1),
imamo 1() = 2 ( - 1) ( - 0.5). Slino je za druge dvije bazne funkcije.

Slika 1.8: Jednodimenzionalne kvadratne bazne funkcije.

Dvo- i tro-dimenzionalni elementi

Dvodimenzionalna bilinearna (linearna na 1 i 2 koordinati) bazna funkcija je konstruirana od
produkta prije navedenih jednodimenzionalnih linearnih funkcija,tj:
u (1 , 2 ) = 1 (1 , 2 ) u1 + 2 (1 , 2 ) u 2 + 3 (1 , 2 ) u 3 + 4 (1 , 2 ) u 4
gdje je

1 (1 , 2 ) = (1 1 ) (1 2 )
2 (1 , 2 ) = 1 (1 2 )
3 (1 , 2 ) = (1 1 ) 2
4 (1 , 2 ) = 1 2

Treba uoiti da je 1 (1 , 2 ) = 1 (1 ) 1 ( 2 ) , gdje su 1 (1 ) i 1 ( 2 ) jednodimenzionalne

bazne funkcije. Slino, 2 (1 , 2 ) = 2 (1 ) 1 ( 2 ) ... itd.
Ove etiri bilinearne bazne funkcije su prikazane na slici1.9.

Slika 1.9: Dvodimenzionalne bilinearne bazne funkcije.

Primjeujemo da n (1 , 2 ) iznosi 1 pri voru n a nula pri druga tri vora. To osigurava da
temperatura u (1 , 2 ) poprima doprinos od svakog vornog parametra un teinski s n (1 , 2 ) .
Kada je u (1 , 2 ) odreen pri voru n,on poprima vrijednost un.
Kao i prije, geometrija elementa je definirana obzirom na pozicije vorova (xn ,yn),
n = 1...4 sa
x = n (1 , 2 ) xn
n

y = n (1 , 2 ) yn
n

to nam daje vezu izmeu matematikog prostora 0 1 , 2 1 i fizikalnog prostora x1 x

x2; y1 y y2.
Dvodimenzijske bazne funkcije vieg stupnja se moe slino konstruirati od prikladnih
jednodimenzijskih baznih funkcija.
Npr., 6-tero vorni kvadratno-linearni element
(kvadratnana na 1 a linearna na 2 koordinati) (slika 1.10) e imati:
6

u = n (1 , 2 ) u n
n =1

gdje je

1 (1 , 2 ) = 2 (1 1) (1 0.5)(1 2 )
3 (1 , 2 ) = 2 1 (1 0.5)(1 2 )
5 (1 , 2 ) = 41 (1 1 ) 2

2 (1 , 2 ) = 4 1 (1 1 ) (1 2 )
4 (1 , 2 ) = 2 (1 1) (1 0.5) 2
6 (1 , 2 ) = 21 (1 0.5) 2

(1.7)
(1.8)
(1.8)

Slika 1.10: Kvadratno-linearni element s 6 vorova (broj vora je zaokruen).

Trodimenzionalne bazne funkcije su slino formirane, npr., trilinearni element ima 8
vorova (slika 1.11) s ovim baznim funkcijama:

1 (1 , 2 , 3 ) = (1 1 )(1 2 )(1 3 )
3 (1 , 2 , 3 ) = (1 1 ) 2 (1 3 )
5 (1 , 2 , 3 ) = (1 1 ) (1 2 ) 3
7 (1 , 2 , 3 ) = (1 1 ) 2 3

2 (1 , 2 , 3 ) = 1 (1 2 ) (1 3 )
4 (1 , 2 , 3 ) = 1 2 (1 3 )
6 (1 , 2 , 3 ) = 1 (1 2 ) 3
8 (1 , 2 , 3 ) = 1 2 3

(1.10)
(1.11)
(1.12)
(1.13)

Slika 1.11: Trilinearni element s 8 vorova.

10

Neprekinutost vieg reda

Do sada razmatrane Langrangeove bazne funkcije ostvaruju neprekinutost prvog reda funkcije
u na spojitima elemenata. Ponekad je poeljno koristiti bazne funkcije koje osiguravaju
neprekinutost derivacija funkcije u po . Prikladan nain da se to postigne jest uvoenje
du
dodatna dva vorna parametra . Bazne funkcije su birane tako da osiguraju:
d n

du
d

=0

du
=
= u1
d

du
d

du
=
= u2
d

2
=1

a kako je un zajedniki susjednim elementima, neprekinutost prve derivacije je osigurana.

Sada imamo 4 vorna parametara po elementu i stoga su bazne funkcije kubne po . Izvedimo
te kubne Hermitove bazne funkcije:
u ( ) = a + b + c 2 + d 3
du
=b + 2c + 3d 2
d
i nametnimo ogranienja

u (0) = a = u1
u (1) = a + b + c + d = u 2
du
(0) = b = u1
d
du
(1) = b + 2 c + 3 d = u 2
d
Rjeenjem ove etiri jednadbe sa etiri nepoznanice a, b, c i d
a = u1
b = u1
c = 3 u2 3 u1 2 u1 u2
d = u1 + u2 + 2 u1 2 u2
Uvrtenjem a, b, c i d natrag u glavnu izvornu kubnu jednadbu
u ( ) = u1 + u1 + (3 u 2 3 u1 2 u1 u 2 ) 2 + (u1 + u 2 + 2 u1 2 u 2 ) 3
ili, sreivanjem,
u ( ) = 10 ( ) u1 + 11 ( ) u1 + 20 ( ) u 2 + 21 ( ) u 2

(1.14)

gdje su Hermitove bazne funkcije prikazane na slici 1.12.

11

Slika 1.12: Kubne Hermitove bazne funkcije.

Kod praktine primjene kubnih Hermitovih funkcija kortisti se derivacija u globalnom
du
voru , gdje je s duljina luka. Tada je
ds n
ds
du
du
=

(1.15)
d n ds ( n ,e ) d n

faktor pretvorbe koji pretvara derivaciju po duljini luka globalnog vora u n

du
koordinatnu derivaciju lokalnog vora n. Tako je
primoran biti neprekinuti na spojitima
ds
du
elemenata radije nego
. Dvodimenzijska bikubna Hermitova bazna funkcija zahtijeva ove
d
derivacije po voru:
ds
gdje je
d

u,

u u
2u
,
,
1 2 1 2

Slijedi objanjenje za derivaciju drugog reda. Ako je u kubna du 1 i kubna po 2, tada je

u
u
kvadratna po 1 a kubna po 2, a
je kubna po 1 a kvadratna po 2. Sada razmotrimo
1
2
stranu 1-3 na slici 1.13. Kubna ovisnost u du 2 je specificirana sa etiri vorna parametara
u
u
u
, u 3 ,
. Kako je
u1 ,
takoer kubna po 2 i potpuno neovisna o ova etiri
1
2 1
2 3
12

parametra, zahtijevamo
u
i
specificirana sa
1 1

etiri dodatna parametra za njenu specifikaciju. Dva su ve

u
2u 2u

i
, a ostala dva su
.
1 3
1 2 1 1 2 3

Slika 1.13: Interpolacija

u
du stranice 1-3.
1

Bikubna interpolacija sa navedenim vornim parametrima glasi

u (1 , 2 ) = 10 (1 )10 ( 2 ) u1 + 20 (1 )10 ( 2 ) u 2 +
+ 10 (1 )20 ( 2 ) u 3 + 20 (1 )20 ( 2 ) u 4 +
u
u
+
+ 21 (1 )10 ( 2 )
+ 11 (1 )10 ( 2 )

1 2
1 1
u
u
+
+ 21 (1 )20 ( 2 )
+ 11 (1 )20 ( 2 )

1 3
1 4
u
+ 10 (1 )11 ( 2 )
2

u
+ 20 (1 )21 ( 2 )
1
2

(1.16)

+
4

2u
+ 11 (1 )11 ( 2 )
1 2

2u

+ 21 (1 )11 ( 2 )
1 2
1

+
2

2u
+ 11 (1 )21 ( 2 )
1 2

2u
+ 21 (1 )21 ( 2 )
3
1 2

gdje su
10 ( ) = 1 3 2 + 2 3
11 ( ) = ( 1) 2

(1.17)

02 ( ) = 2 (3 2 )
12 ( ) = 2 ( 1)
jednodimenzionalne kubne Hermitove bazne funkcije (slika 1.12).

13

Slino 1D sluaju, da bi zadrali neprekinute derivacije po fizikalnoj x-koordinati kao i po koordinati, derivacije globalnog vora moraju biti po fizikalnoj duljini luka. To su dvije
duljine luka: s1, du 1-koordinate i s2, du 2-koordinate. Tako

s1
u
u

=
1 n s1 ( n ,e ) 1 n
u

u
=
n s 2

2u

1 2

s 2

( n ,e ) 2

2u
=
n s1s 2

s1 s 2

( n ,e ) 1 n 2

(1.15)

s s
gdje je 1 i 2 faktor pretvorbe koji pretvara derivaciju po duljini luka globalnog
1 n 2 n
vora u -koordinatnu derivaciju lokalnog vora n.
Bikubna Hermitova bazna funkcija je moni alat za opis zakrivljenih povrina. Slika
1.14 prikazuje etvero-elementnu bikubnu Hermitovu povrinu u 3D prostoru, gdje svaki vor
ima sljedeih 12 parametara:
x,

x x 2 x
y y 2 y
z z
2z
,
,
, y,
,
,
, z,
,
.
i
s1 s 2 s1s 2
s1 s 2 s1s 2
s1 s 2 s1s 2

Slika 1.14: Povrina formirana sa etiri bikubna Hermitova elementa.

Trokutni konani element

Logikim proirenjem 1D konanog elementa za jo jednu dimenziju dobije se trokutni
element, kao najjednostavniji dvodimenzionalni element. Trokutni elementi ne mogu koristiti
ranije definirane 1 i 2 koordinate za tenzorski produkt elemenata (tj., 2D i 3D elementi ije
su bazne funkcije formirane kao produkt 1D bazne funkcije). Prirodne koordinate trokuta su
bazirane na odnosima povrine, a zovu se povrinske koordinate. Uzmimo povrinu formiranu
tokama 2, 3 i P(x.y) na slici 1.15 i stavimo je u omjer s ukupnom povrinom trokuta:
14

Slika 1.15: Poovrinske kordinate za trokutasti element:

1 x y
1
1 x1 y1
2
1 x2 y 2
a + b x + c1 y
Povrina ( P 23)
L1 =
=
= 1 1
Povrina (123)

1 x1 y1
gdje je = 1 x 2 y 2

povrina trokuta s vrhovima 123, a a1 = x 2 y 3 x3 y 2 , b1 = y 2 y 3 ,

1 x3 y 3
c1 = x3 x 2 . Vidimo da je L1 linearna funkcija x i y. Slino, povrinske koordinate za druga
dva trokuta, koji sadre P(x,y) i dva vrha su:
1 x y
1
1 x3 y 3
2
1 x1 y1
a + b2 x + c 2 y
Povrina( P13)
L2 =
=
= 2
Povrina(123)

L3 =

Povrina( P12)
=
Povrina(123)

1 x y
1
1 x1 y1
2
1 x2 y 2

a3 + b3 x + c3 y
2

gdje je a 2 = x3 y1 x1 y 3 , b2 = y 3 y1 , c 2 = x1 x3 , i a3 = x1 y 2 x 2 y1 , b3 = y1 y 2 ,
c3 = x 2 x1 . Uoimo da je L1+L2+L3 = 1.
Povrinska koordinata L1 se mijenja linearno od L1 = 0, kada P lei na voru 2 ili 3, do
L1 = 1, kada P lei na voru 1. Dakle, L1 se moe direkno koristiti kao bazna funkcija za vor
1. Interpolacija preko cijelog trokuta je
u ( x, y ) = 1 ( x, y ) u1 + 2 ( x, y ) u 2 + 3 ( x, y ) u 3
gdje je 1 = L1 , 2 = L2 i 3 = 1 L1 L2 .

15

Trokutni element sa kvadratnim baznim funkcijama i est vorova prikazan je na slici 1.16.

Slika 1.16: Kvadratne bazne funkcije za 6 vorni element.

Krivocrtni koordinatni sustav

Ponekad je pogodno koristiti krivocrtni koordinatni sustav za tvorbu domene konanih
elemenata iznad koje e se traiti rjeenje. Npr., kruni vijenac, sa dva globalna vora r = r1 i
r = r2, se moe prikazati elementom u cilindrinim (r,)-koordinatama (slika 1.17).

Slika 1.17: Definiranje krunog vijenca sa elementom u cilindrinim koordinatama.

Na slici vidimo da se vrhovi (lokalni vorovi) 1 i 2 elementa u (r,)- ili (1,2)-koordinatama
preslikavaju na globalni vor 1 u (x,y)-koordinatama. Slino, vrhovi 3 i 4 elementa se
preslikavaju na globalni vor 2. Vrijednosti (r,)-koordinata za bilo koju (1,2) toku su date
bilinearnom interpolacijom vorova rn i n kao
r = n (1 , 2 ) rn
= n (1 , 2 ) n
gdje su n (1 , 2 ) date sa (1.6).

16

III USTALJENO VOENJE TOPLINE

Jednodimenzionalno stacionarno voenje topline

Iz jednostavne bilance topline infinitezimalnog dijela materijala dobivamo:
Promjena toplinskog fluksa = generacija topline
d
(toplinski fluks ) + gubitak topline = 0
dx
d
du
k
+ q (u , x) = 0
dx
dx

gdje je u temperatura, x duljina tapa, q (u , x ) gubitak topline i k toplinska vodljivost

(W/(moC)).
Razmotrimo sluaj q = u

d du
k
+u = 0
dx dx

0 < x <1

( 2.1)

s graninim uvjetima: u(0) = 0 i u(1) = 1. Ova jednadba (uz k = 1) ima egzaktno rjeenje
u ( x) =

e
(e x e x )
e 1
2

( 2 .2 )

s kojim moemo usporeivati aproksimativno rjeenje konanim elementima.

Da bi rjeili jednadbu (2.1) metodom konanih elemenata potrebni su ovi koraci:
1. Pisanje jednadbe u integralnom obliku.
2. Parcijalna integracija (1D) ili koritenje Greenovog teorema (2D i 3D) za sniavanje
reda derivacije.
3. Aproksimacija temperaturnog polja konanim elementima.
4. Integracije na elementima za izraunavanje elementna matrice toplinske vodljivosti i
vektora toplinskog toka.
5. Slaganje globalne jednadbe.
6. Primjena graninih uvjeta.
7. Rjeenje globalne jednadbe.
8. Izraunavanje toplinskih tokova.
1. Integralna jednadba

Umjesto direktnog rjeavanja (2.1), formira se teinski ostatak

R dx = 0

( 2.3)

17

gdje je R ostatak
R =

d du
k
+u
dx dx

(2.4)

za aproksimativno rjeenje u i teinsku test funkciju (izabrana kasnije). Ako je u egzaktno

rjeenje na cijeloj domeni, ostatak R je svugdje nula. Ali u stvarnosti pokuavamo obuhvatiti
rjeenje u za koje e ostatak (pogreka, tj., iznos za koji diferencijalna jednadba ne
zadovoljava egzaktno u datoj toki) biti jednoliko distribuiran po domeni. Uvrtenjem (2.4) u
(2.3) imamo
1

d du

dx k dx + u dx = 0

(2.5)

Ova jednadba tjera ostatak (pogreku) prema nuli u prostorno srednjem smislu. Tonije, je
birana tako da je ostatak dran okomit na funkcije koritene za aproksimaciju u (vidi nie
korak 3).
2. Parcijalna intergracija

Velika prednost integralne jednadbe je mogunost smanjenja reda derivacije parcijalnom

du
u formulu za parcijalnu integraciju
integracijom. Supstitucijom u= i v = k
dx
dv
du
u dx dx = u v v dx dx
daje
1

d
du
du
du d

0 dx k dx dx = k dx 0 0 k dx dx dx
1

pa uvrtenjem u (2.5) imamo

1

du d
du
0 k dx dx + u dx = k dx
0
1

(2.6)

3. Aproksimacija konanim elementima

Podjelimo domenu 0 < x < 1 na tri jednaka elementa i zamjenimo kontinuiranu veliinu u(x)
na svakom pojedinom elementu parametarski zadanom aproksimacijom konanih elemenata
u ( ) = 1 ( ) u1 + 2 ( ) u2 = n ( ) un
n

x( ) = 1 ( ) x1 + 2 ( ) x2 = n ( ) xn
n

18

(sumacija po ponovljenim indeksima) gdje su 1 ( ) =1 su 2 ( ) = linearne bazne

funkcije. Za test funkciju biramo = m (Galjerkinova pretpostavka). To prisiljava da ostatak
R bude okomit na bazne funkcije. Time je osigurano da ostatak (pogreka) monotono opada
porastom broja elemenata (vidi poslije dokaz ovog vrlo vanog koraka).
Integral u (2.6) podijelimo na integrale po elementima
1

1
3

2
3

1
3

2
3

..dx = ..dx + ..dx + ..dx

i svaki prebacimo u -koordinatu
x2

x1

..dx = ..J d

gdje je J =

dx
Jacobijeva determinanta za transformaciju iz x-koordinata u -koordinate.
d

4. Integracije na elementima

Integracije na elementima dobivamo iz lijeve strane jednadbe (2.6)

du d

+ u J d
dx

k dx

(2.7)

gdje je u = n un i = m . Kako su n i m funkcije od , njihove derivacije po x treba

n

pretvoriti u derivacije po

d m d d n d

+ nm J d
d dx d dx

u k

(2.8)

gdje je un stavljen ispred integrala, jer nije funkcija od . Iz odnosa, x: = 1:3, Jacobian je
dx 1
J=
= . Izraz koji mnoi vorni parametar un, se zove elementna matrica toplinske
d 3
vodljivosti, Emn
1
1
d d d n d

d d

E mn = k m
+ n m J d = k m 3 n 3 + n m J d
d dx d dx
d
d

0
0
gdje su indeksi, m i n 1 ili 2. Da izraunamo Emn, uvrstimo bazne funkcije

1 ( ) = 1
2 ( ) =

d1
= 1
d
d 2
ili
=1
d

ili

Tako,

19

E11 =

2
1
1

1 d1
1
1
1
2

+
=
k

9
9 k (1) 2 + (1 ) 2 d = 9 k +
1

3 0 d
30
3
3

i, slino;

E mn

1
1
E12 = E 21 = 9 k +
3
6
1
1
E 22 = 9 k +
3
3
1
1
1
1
9 k +
3 9 k + 3
3
6

=
1
1 1
1
9 k +
9k +
6 3
3
3

Vidimo da je elementna matrica toplinske vodljivosti simetrina. Takoer primjeujemo da je

matrica toplinske vodljivosti, u ovom sluaju, ista za sve elemente. Zbog pojednostavljenja
stavimo da je k = 1.
5. Slaganje globalne jednadbe

Tri elementne matrice topl. vodljivosti (s k = 1) su sloene u jednu globalnu matricu topl.
vodljivosti. To je ilustrirano na slici 2.1, gdje je redak matrice 1,...,4 formiran od globalne
teine funkcije pridruene voru 1,...,4.

Slika 2.1: Redovi globalne matrice je formiran od globalnih teinih funkcija.

Vidimo se kako svaka elementna matrica (2x2 na slici2.1) preklapa sa svojom susjednom, jer
sadre zajedniki susjedni globalni vor. Slaganjem dobivamo
28
9

53
18

53
18
28 28
+
9
9
53

18

0
53
18
28 28
+
9
9
53

18

0
U
1
0
U 2

53 U 3

18 U 4

28

= Vektor toplinskog toka

20

Prvi red matrice (koji generira toplinski tok na voru 1) ima nule koje mnoe U3 i U4 jer
vorovi 3 i 4 nemaju direktnu vezu sa baznim funkcijama vora 1. Dakle, globalna matrica je
rijetka matrica, jer su bazne funkcije lokalizirane na elementima.
Desna strana jednadbe (2.6) je
x =1

du
du
du
k dx = k dx k dx
x =0
x =1
x =0

(2.9)

Da izraunamo ove izraze promotrimo teinske funkcije koje odgovaraju pojedinom

globalnom voru (pogledaj sliku 1.6). Za vor 1 1 je oblikovana od bazne funkcije 1 koja je
pridodjeljene prvom voru elementa 1, i stoga 1 x =0 = 1. Takoer, kako je 1 identina nuli
izvan elementa 1 1

x =1

= 0. Time se (2.9) za vor 1 reducira na

x =1

du
du
k

= ulaz toplinskog toka za vor 1 .

=

k
1
dx
dx x =0
x =0
Slino, za vor 2 i 3 imamo
x =1

du
k dx n = 0

x =0

(vor 2 i 3)

i
x =1

du
du
k dx 4 = k dx = ulaz toplinskog toka za vor 4.
x =0
x =1
Da se naglasi da su to toplinski tokovi ostavljen je opi k. Sastavljanjem tih globalnih
jednadbi dobiva se
28
9

53
18

ili

53
18
28 28
+
9
9
53

18

0
53
18
28 28
+
9
9
53

18

0
du
U k dx
x =0
1

0
U 2

53 U 3
0

18 U 4
du

k
28
dx x =1

(2.10)

Ku= f

gdje je K globalna matrica toplinske vodljivosti, u vektor nepoznanica i f globalni vektor

toplinskog toka.
Da smo u diferencijalnoj jednadbi imali izraz za distribuirani izvor topline koji je
neovisan o temperaturi u, on bi se u teinskom integralu pojavio na desnoj strani jednadbe
(2.10). Nadalje, ako je izvor topline funkcija od x, doprinos svakog elementa je razliit.

21

6. Granini uvjeti

Granini uvjeti u (0) = 0 i u (1) = 1 su primijenjeni direktno na prvi i zadnji vor, tj. U1 = 0 i
U4 = 1. Ovi tzv. nuni granini uvjeti zamjenjuju prvi i zadnji red u globalnoj jednadbi
(2.10), gdje su toplinski tokovi na desnoj strani jednadbe nepoznati.
U1

=0

53
56
53
=0
U1 + U 2 U 3
18
9
18
53
56
53
U2 + U3 U4 = 0
18
9
18
U 4 =1

Da su primijenjeni granini uvjeti toplinskih tokova (Neumanovi uvjeti) umjesto nunih

graninih uvjeta (Dirichletovi uvjeti), poznate vrijednosti tokova bi uvrstili u desnu stranu
jednadbe (2.10) a vrijednost U na voru bi ostao nepoznat u sustavu jednadbi.
Kod toplinski izoliranih granica tok bi bio nula (prirodni granini uvjeti). Barem jedan nuni
granini uvjet mora biti primjenjen.
7. Rjeenje

Rjeenje sustava jednadbi je: U2 = 0.2885 i U3 = 0.6098. Iz (2.2) egzaktno rjeenje za te

toke je 0.2882 i 0.6102. Rjeenje konanim elementima je prikazano na slici 2.2.
8. Toplinski tokovi

Toplinski tokovi za vor 1 i 4 su izraunati uvrtenjem vornih rjeenja U1 = 0, U2 = 0.2885,

U3 = 0.6098 i U4 = 1 u (2.10)
du
ulaz toplinskog toka za vor 1 = k
= 0.8496 (k = 1 ; egzaktno rjeenje 0.8509)

dx x =0
du
ulaz toplinskog toka za vor 4 = k
= 1.3157
dx x =1
Toplinski tokovi su prikazani na slici 2.2.

(k = 1 ; egzaktno rjeenje 1.3131)

Slika 2.2: Rjeenje 1D voenja topline metodom konanih elemenata.

22

Galjerkinova pretpostavka
Kljuna ideja Galjerkinove metode konanih elemenata je izbor teinskih (test) funkcija koje
su okomite na jednadbu ostatka. Ova ideja je ilustrirana na slici 2.3.
Na slici 2.3a egzaktni vektor ue (lei u 3D prostoru) je aproksimiran s vektorom
u = u1 1, gdje je 1 bazni vektor du prve koordinatne osi (jedan stupanj slobode sustava).
Razlika egzaktnog vektora ue i priblinog vektora u je ostatak ili pogreka r = ue - u (crtkana
linija na slici2.3a).

Slika 2.3: Osiguravanje okomitosti vektora ostatka r i baznih vektora i Galjerkinovom

metodom, poveanjem i od (a) 1, (b) 2 do (c) 3.
Galjerkinova metoda minimizira ovaj ostatak, inei ga okomitim na i a stoga i na priblini
vektor u. Ako je dodan drugi stupanj slobode (druga koordinatna os na slici 2.3b), priblini
vektor je u = u1 1 + u2 2, gdje je ostatak takoer okomit na 2 i stoga na u. S tri stupnja
slobode (trea koordinatna os na slici 2.3c), priblini vektor je u = u1 1 + u2 2 + u3 3 koji
rezultira s pogrekom (koja je takoer okomita na 3 smanjenom na nulu u = ue. Za 3D
vektorski prostor potrebne su samo tri bazna vektora (tir osi) koji reprezentatiraju egzaktni
vektor u. Meutim, u beskonano-dimenzijskom vektorskom prostoru pridodjeljenom
prostornom kontinuiranom polju u(x), treba nametnuti ekvivalent uvjetu okomitosti
R dx = 0 za svaku baznu funkciju koritenu za aproksimaciju u(x). Tom analogijom

ostatak je postavljen okomito na dane bazne funkcije, ime je on minimiziran (u smislu

najmanjih kvadrata) za dati broj stupnjeva slobode. Poveanjem broja stupnja slobode (ili
porastom broja elemenata) pogreka monotono opada.

Integralno kvadratina aproksimacija funkcije

Pokazuje se da izbor iste bazne funkcije za priblienje i teinske (test) funkcije odgovara
integralnoj kvadratinoj aproksimaciji. Naime, ako se usvoje kriteriji minimizacije odstupanja
funkcije od njenog priblienja u obliku najmanjih kvadrata odstupanja tj. ako se trai
najmanja vrijednost integrala:

23

I = r 2 d = (u e ( x) u n n ) d
2

tada iz uvjeta

I
=0
u m

slijedi:
1
(u e ( x) u n n ) m d = 0
2

to u potpunitosti odgovara izboru test funkcija u obliku

=m .
to daje sustav jednadbi iz kojeg se odrede parametri un:

a mn = n m d

bm = u e ( x)d

Dvo- i tro-dimenzionalno stacionarno voenje topline

Proirenjem (2.1) na 2D i 3D prostor poveava se kompleksnost problema. Uzmimo 3D
jednadbu stacionarnog voenja topline bez izvora topline

du du du
kz
=0
ky
kx
x dx y dy z dz

gdje su kx, ky, i kz toplinske vodljivosti u smjeru x, y i z osi. Ako je materijal izotropan, kx =
ky= kz = k, pa gornju jednadbu piemo
(k u ) = 0
(2.11)
i, ako je k prostorno konstantan (u sluaju homogenog materijala) dolazimo do Laplaceove
jednadbe k 2 u = 0. Razmatrat emo rjeenje (2.11) iznad domene s graninim uvjetima
na (slika 2.4)

Slika 2.4: Domena definirana granicom .

24

Integralna jednadba je

(k u) d = 0

(2.12)

Multi-dimenzionalni ekvivalent parcijalne integracije je Green-Gaussov teorem:

( f g + f g ) d = f

g
d
n

(2.13)

Uzmimo da je f = , g = k u (pretpostavimo da je k konstantan) i smanjimo red derivacije

u

(k u ) d = k u d k n d

(2.14)

to moemo usporediti s parcijalnom integracijom

2
d du
du d
du
dx k
k
dx = k
dx dx
dx dx
dx x1
x

Koristei (2.14) u (2.12) dobivamo dvodimenzijski ekvivalent (2.6) (bez izvora

topline)
u
(2.15)
k u d = k n d
u
(Neumannov uvjet) na drugom
n
djelu N (D+N = ). Podintegralni izraz na desnoj strani (2.15) se rauna ovako

time da je na jednom djelu D dati u (Dirichletov uvjet) a

u =

u
u i i
=
x k x k i x k i x k

gdje je u = n u n i = m , kao i prije, a izrazi

(2.16)

i
su naeni iz inverzne matrice
x k

i x k

x k i

ili, za dvodimenzioni element,

1
x

2
x

1 x
y 1
=
2 y
y 1

x
2

y
2

y

1
2
=
x y
x y y

1 2 2 1 1

x
2

x
1

25

Bazne funkcije diskretizacija elementima

T

Neka je = U i , tj., domena rjeenja je unija pojedinanih elemenata. U svakom i neka

i =1

je u = n u n . Prebacimo svaki i u 1 , 2 -ravninu (slika 2.5).

Slika 2.5: Prebacivanje svakog i u 1 , 2 -ravninu.

Za svaki element, bazne funkcije i njene derivacije su:

1 = (1 1 )(1 2 )

1
= (1 1 )
1
1
= (1 2 )
2
2
= 1 2
1

2 = 1 (1 2 )

2
= 1
2
3
= 2
1

3 = (1 1 ) 2

3
= 1 1
2
4
= 2
2

4 = 1 2

4
= 1
2

Integracija
Jednadba je

k u d = k n d

26

tj.
u u
u
d = k d
+
n
x y dy

k x

gdje je u aproksimiran s u = n u n a teinska funkcija prema Galjerkinu = m

n m n m
+
x x
y dy

u k

u
d = k m d
n

Time je dobiven sustav jednadbi E mn u n = Fm . Kao primjer uzmimo tok topline u jedininom
kvadratu na slici 2.6.

Slika 2.6: Tok topline u jedininom kvadratu.

Prva komponenta matrice E11 je izraunata ovako
1 1

E 11 = k (1 y ) 2 + (1 x) 2 dxdy =
0 0

2
k
3

i slino za ostale komponente matrice. Da element nije bio jedinini kvadrat morali bi
transformirati x, y u 1 , 2 -koordinate. Treba koristiti Jacobijevu determinantu i lanano
n n 1 n 2 n i
i
=
+
=
pravilo za izraunavanje
. Npr.
.
i x
1 x 2 x
x
x j
Sustav jednadbi E mn u n = Fm izgleda

Davanjem graninih uvjeta rjeava se sustav jednadbi po temperaturama nepoznatih vorova

ili tokova.

Slaganje globalne jednadbe

Svaka matrica elementa mora se sloiti u globalnu matricu. Za primjer uzmimo etiri
elementa (svaki jedinine veliine) i osam vorova. Svaki element ima istu matricu elementa
jer je istog oblika, veliine i interpolacije.

27

Slika 2.7: Slaganje etiri jedinina elementa u globalnu matricu.

Time dobivamo ovaj sustav jednadbi:

Matrica je simetrina, a bila bi i rijetka za vei broj elemenata. Ako je za globalni vor i,
poznat ui, moemo ukloniti i-tu jednadbu i zamjeniti je s poznatom vrijednosti ui. Na kraju
veliina sustava je jednaka broju nepoznanica.
Za primjer uzmimo da su temperature na lijevoj i desnoj strani fiksne (slika2.7) a vrh i
dno izolirani (vorovi 8 i 2). To znai da imamo samo tri nepoznanice u na vorovima (2, 5 i
8), i stoga 3x3 matricu. Vektor toplinskog toka (desna strana jednadbe) ima za tri vora
poznate vrijednosti (vidi nie). Rjeimo tu 3x3 matricu i zatim vraanjem u orginalnu matricu
rjeimo i ostale nepoznate tokove.

28

Toplinski tok je nula za vor 2 i 8, jer su izolirani. Da saznamo to je sa vorom 5

u
pogledajmo njegov izraz u vektoru optereenja k m d = 0. Tok je uvijek nula u
n

unutarnjim vorovima, jer se tokovi susjednih elemenata ponitavaju (slika2.8).

Slika 2.8: Ponitavanje tokova unutarnjih vorova.

29

IV NEUSTALJENO VOENJE TOPLINE

Metoda konanih razlika

Eksplicitni oblik

Razmotrimo jednadbu neustaljenog jednodimenzionalnog voenja topline

u
2u
=k 2,
t
x

(0 < x < L, t > 0)

(3.1)

gdje je k toplinska vodljivost a u = u(x,t) temperatura, uz granine uvjete U(0,t) = u0 i u(L,t) =

u1 i poetne uvjete u(x,0) = 0. Definiranjem mree s razmakom x u x-koordinati i t u
vremenskoj koordinati aproksimiramo ovu jednadbu konanim razlikama (slika 3.1).
vorovi mree su oznaeni indeksima i = 0,1, ...., I (za x smjer) i n = 0,1, ..., N (za t smjer).
Temperatura na voru (i,n) mree je stoga oznaena
u ( x, t ) = u (i x, n t ) = u in

(3.2)

Razvijanjem u Taylorev red u in+1 , u in1 i u in +1 u tokama vorova mree (i,n) imamo
n

n
i +1

2u
3u
1
1
u
= u + x + x 2 2 + x 3 3 + O (x 4 )
x i 2
x i 6
x i

n
i 1

2u
3u
1
1
u
= u x + x 2 2 x 3 3 + O (x 4 )
x i 2
x i 6
x i

n +1
i

n
i

n
i

(3.3)

(3.4)

u
= u + t + O(t 2 )
t i
n
i

(3.5)

gdje O(x 4 ) i O(t 2 ) predstavlja sve ostale izraze u Taylorovom redu. Zbrajanjem (3.3) i
(3.4) imamo
n

n
i +1

+u

n
i 1

2u
= 2 u + x 2 + O (x 4 )
x i
2

n
i

ili
n

2u
uin+1 2 uin + uin1
+ O ( x 2 )
2 =
2
x
x i

(3.6)

to predstavlja aproksimaciju prostorne derivacije drugog reda a nazivamo je aproksimacijom

centralnom razlikom.

30

Ureenjem (5.5) dobivamo

asproksimacijom razlikom

aproksimaciju

vremenske

derivacije

koju

zovemo

u n +1 u in
u
+ O(t 2 )
= i

t
i

(3.7)

Uvrtenjem (5.6) i (5.7) u (5.1) dobijemo aproksimaciju konanih razlika

u in +1 u in
u n 2 u in + u in1
+ O(t 2 ) = k i +1
+ O(x 4 )
2
t
x

(3.8)

odnosno eksplicite po u in +1 , gdje je on funkcija n-tog vremenskog koraka

u in +1 = u in + k

t
(u in+1 2 u in + u in1 ) + O (t 2 , x 2 )
2
x

(3.8)

Davanjem poetnih uvjeta za u in pri n = 0 (tj. t = 0), vrijednosti u in +1 za novi vremenski korak
su naene formulom (5.8), gdje je i = 1, 2,...,I. Formula (5.8) je nazvana eksplicitna formula
konanih razlika, jer vrijednost u in +1 ovisi o vrijednostima u in (i = 1, 2,...,I) prethodnog
vremenskog koraka.

Slika 3.1: Mrea konanih razlika za rjeavanje nestacionarnog 1D voenja topline.

Jednadba je centrirana na vor mree (i,n) oznaen kruiem. Podruje ve poznatog rjeenja
do n-tog koraka je lagano osjenano. Eksplicitna formula, sa centralnom razlikom u x i
prednjom razlikom u t, daje rjeenja za (n+1)-ti vremenski korak pomou rjeenja tri vora ntog koraka (prikazano tamno osjenanim trokutom).
Stabilnost rjeenja

Nastojanje poveanja tonosti priblinog rjeenja proguavanjemdiskretizacije (krai koraci),

broj numerikih operacija se znaajno poveava, tako da kumulativne greke zaokruivanja
mogu dati konano rjeenje gore od onog s rjeom diskretizacijom. Numeriki postupak je
stabilan ako se mala pogreka iz nekog stanja ne uveava u proraunu sljedeeg. Stabilnost je
zadovoljena ako je ispunjen Courantov uvjet:
t 1
(3.9)
k 2
x
2
31

Von Neumannova analiza stabilnosti [1] pokazuje da je stabilnost osigurana ako je za

vremenski korak uzeto
x 2
t
(3.10)
4k

Aproksimacija vieg reda

Koritenjem aproksimacije vieg reda za vremensku derivaciju poveana je tonost i

u
centriranjem
stabilnost. Npr., ako je aproksimacija centralnom razlikom koritena za
t

jednadbe na i x, n + t umjesto (i x, n t ) , dobijemo

2

n+

u

t i

1
2

u in +1 u in
+ O(t 2 )
t

(3.11)

pa je jednadba (5.1) aproksimirana Crank-Nicolsonovom formulom

1 2 u n +1 1 2 u n
u in +1 u in
= k 2 + 2
t
2 x i
2 x i

(3.12)

1
na starom
2
vremenskom koraku n i novom vremenskom koraku n + 1. Primjeujemo da se konanom
razlikom izraena vremenska derivacija nije promjenila. Promjenila se samo vremenska
pozicija u kojoj je centrirana. Cijena plaena za bolju tonost (za dati t) i neuvjetnu
stabilnost (tj., stabilno za sve t) je, da je jednadba (5.18) implicitna. To znai da za nove
vremenske korake u in +1 ovisi o susjednim izrazima u in++11 i u in+11 . Tako novi vremenski korak
zahtjeva rjeavanje sustava jednadbi.
Generalizacija (3.12) je

u kojoj se prostorne derivacije drugog reda mnoene s teinskim faktorom

n
2 u n +1
2 u
u in +1 u in
= k 2 + (1 ) 2
t
x i
x i

(3.13)

gdje su prostorne derivacije drugog reda jednadbe(5.1) mnoene s teinskim faktorom na

starom vremenskom koraku n i teinskim faktorom (1-) na novom vremenskom koraku (n +
1). Orginalna eksplicitna prednja razlika (3.8) se dobije kada = 0, a implicitna centralna
razlika (Crank-Nicolson) (3.13) kada = . Implicitna unatrag razlika je ostvarena kada
= 1.

32

Slika 3.2: Implicitni oblik konanih razlika baziran na centralnim razlikama za t i x, to

povezuje zajedno est vorova oznaenih kriiem. Jednadba je centrirana u toki (i , n + 1 2 )
oznaena kruiem.

Nestacionarna advekcijsko-difuzijska jednadba prijenosa

Razmotrimo linearnu paraboliku juednadbu
u
+ v u = k 2 u + f
t

(3.14)

gdje je u temperatura (ili koncentracija), v u advektivni transport (u sluaju konvekcijskog

prijenosa topline) sa poljem brzina v, k je koeficijent toplinske vodljivosti (ili koeficijent
difuzije) a f je izraz za izvor (generaciju). Omjer advektivnog i difuzivnog transporta je
vL
, gdje je L karakteristina duljina.
karakteriziran Pecletovom znaajkom Pe =
k
Primjenom Galjerkinove metode teinskog ostatka jednadba (3.14) s teinama
postaje

t + v u k u + f d = 0
2

ili, primjenom Green-Gausovog teorema

u

t + v u + ku d = f d + n d

(3.15)

derivacija po normali na granici . Stavljanjem u = n u n i = m i

n
sumiranjem elemenata u globalnu jednadbu, (3.15) je reprezentirana sustavom obinih
diferencijalnih jednadbi prvog reda,

gdje je

u
+ K (u u ) = 0
t

(3.16)

33

gdje je M globalna kapacitivna matrica, K globalna matrica voenja topline i u vektor

globalnih nepoznanica (t u = u ). Matrice elemenata se raunaju
M mne = m n J d

(3.17)

1

m i n i
J d + v j m n i J d
= k
i x k
i x k i x k
0
0
1

K mne

(3.18)

Diskretiziacijom vremenske domene (t = nt , n = 0,1, 2,...) jednadba (3.16) se zamjenjuje s

M

u n +1 u n
+ K u n +1 + (1 )u n = K u
t

0 < <1

(3.19)

gdje je teinski faktor obrazloen u prethodnom poglavlju. Za = metoda je poznata kao

Crank-Nicolson-Galjerkinova metoda. Pogreka vremenske diskretizacije je O (t 2 ) .
Preureuvanjem (5.19) u

[M + tK ]u n+1 = [M (1 )tK ]u n + t K u

(3.20)

daje sustav linearnih algebarskih jednadba za rjeavanje novog vremenskog koraka (n + 1)t
iz poznatih rjeenja un na prethodnom vremenskom koraku nt.
Na slici 3.3 rjeena je 1D jednadba (difuzije) voenja topline s mjenjanjem vremenskih
inkremenata t i duljina elemenata x i to sa linearnim i kubnim Hermitovim elementima.
u
2u
=k 2
t
x
poetni uvjeti
granini uvjeti

u ( x,0) = 0
u (0, t ) = 0,
u (1, t ) = 1

(3.21)

Smanjenje x od 0.25 do 1 s linearnim elementima proizvodi vee oscilacije jer sustav ima
vie stupnjeva slobode koji vode veem osciliranju. Pri dovoljno malom t oscilacije su
zanemarive (dolje desno, slika 3.3). Pri tim vrijednostima (t = 0.01) numeriko rjeenje se
dobro slae sa egzaktnim (vrh, slika 3.3), koje je dato sa

u ( x, t ) = x +

2 (1) n n 2 2t
e
sin(nx)

n =1 n

34

Slika 3.3: Analitika i numerika rjeenja nestacionarnog 1D voenja topline prikazuju efekt
veliine x i t.
Dijagonalizacija kapacitivne matrice

Po toj tehnici kapacitivna matrica M je zamjenjena dijagonalnom matricom ija je dijagonala

jednaka sumi redova. Za primjer uzmimo kapacitivnu matricu (5.17)sa bilinearnim
elementima (slika1.9):
(1 2 ) 3
(1 1 ) 3
11 1
=
1=
M 11 = (1 1 ) 2 (1 2 )1 2 =
1
3

33

11 1
=
i slili M 33 i M 44 .
33 9
1 11 1
= 1 (1 1 )(1 1 ) 2 1 2 = =
2 3 3 18
1
= (1 1 ) 2 2 (1 2 )1 2 =
i slili M 34 i M 24
18
1
= 1 (1 1 ) 2 (1 2 )1 2 =
i slili M 23
36
2

M 22 = 1 (1 2 ) 2 1 2 =
M 12
M 13
M 14

35

Stoga,
1
1
1
1
9 18 18
9

1
1
1
1
18
9 136 18
M =

1
1
1
1

18 136
9 18
1
1
1
1

9
36 18 18

1
4

1
4

1
4

Ovaj postupak ima raunske prednosti kad je = 0 u jednadbi (5.20) jer se svaka
komponenta vektora un+1 izraunava direktno bez potrebe rjeavanja sustava jednadbi.
Meutim ta eksplicitna vremenska integracija je uvjetno stabilna i pati od pojave faznog
kanjenja. Za jednako razmaknute elemente,metoda konanih elementa s dijagonalnom
kapacitivnom matricom je ekvivalentna metodi konanih razlika sa centralnim prostornim
razlikama.
Na slici 3.4 vidimo usporedbu rjeenja konanim elementima i konanim razlikama
(tj., konanim elementima sa dijagonalnom kapacitivnom matricom) 1D advekcijskedifuzijske jednadbe (3.14) sa v = 5 m/s, D = k = 0.1 m2/s i f = 0 za dobivanje odziva na
jedinini impuls kod x = 0. Egzaktno rjeenje je dato Gaussovom raspodjelom ija se
varijanca poveava s vremenom.
( x vt ) 2
M
u ( x, t ) =
e 4 Dt
4 t
Rjeenje konanim elementima, koja koristi Crank-Nicolson-Galjerkinovu tehniku,
pokazuje odlinu amplitudnu i faznu karakteristiku kod usporedbe sa egzaktnim rjeenjem.
Rjeenje konanim razlikama (centralne vremenske razlike), ili konanim elementima s
dijagonalnom kapacitivnom matricom, reproducira amplitude impulsa vrlo dobro ali pokazuje
malo fazno kanjenje.

Slika 3.4: Advekcio-difuzijski odziv na jedinini impuls. x = 0.1, t = 0.001 s za 0<t<0.01 s

i t = 0.01 s za t 0.01 s.

36

V Literatura

1. Peter Hunter, Andrew Pullan: FEM/BEM notes, Department of Engineering Science

The University of Auckland, New Zealand 2003.
2. Vinko Jovi: Uvod u inenjersko numeriko modeliranje, Aquarius engineering, Split
1993.

37