Professional Documents
Culture Documents
AL - Metodologija Naučnog Rada
AL - Metodologija Naučnog Rada
Miljevi
METODOLOGIJA NAUNOG
RADA
PALE, 2007.
SKRIPTA IZ
METODOLOGIJE NAUNOG
RADA
PALE, 2007.
Autor:
Prof. dr Milan I. Miljevi
Recenzenti:
Prof. dr Ivan Radosavljevi
Prof. dr Lazo Risti
Izdava:
Filozofski fakultet
Univerzitet u Istonom Sarajevu
Pale
Za izdavaa:
Prof. dr Milenko Pikula
Godina izdanja:
2007.
SADRAJ:
PREDGOVOR .......................................................................................................... 7
Prvi deo
ODREENJE NAUKE............................................................................................ 9
1. Prolegomena........................................................................................................ 10
2. Elementi nauke..................................................................................................... 16
3. Kategorijalno-pojmovni aparat nauke................................................................. 19
4. Postulati nauke..................................................................................................... 30
5. Klasifikacija nauka............................................................................................... 33
6. Odnos nauke i drugih sistema ideja, verovanja i prakse..................................... 36
Drugi deo
POJAM I PREDMET METODOLOGIJE NAUNOG RADA.............................
1. Prethodno odreenje metodologije naunog rada..............................................
2. Sastavni delovi metodologije naunog rada.......................................................
3. Logike osnove metodologije naunog rada.......................................................
4. Posebnost metodologije naunog rada...............................................................
5. Naune metode....................................................................................................
6. Izvori metodolokih saznanja..............................................................................
57
58
59
61
65
67
75
Trei deo
NAUNA ISTINA I PRAVILA ISTINITOG MILJENJA.................................. 77
1. Prethodna odreenja.......................................................................................... 78
2. Pravila istinitog miljenja.................................................................................. 89
3. Zakoni istinitog zamiljanja predmeta............................................................... 97
4. Logike vrednosti (valencije)............................................................................ 110
etvrti deo
METODE NAUNOG RADA I ISTRAIVANJA.............................................. 115
1. Uvodne napomene............................................................................................ 116
2. Logiki deo metoda.......................................................................................... 116
2.1. Zajednika svojstva osnovnih metoda....................................................... 118
2.2. Analitike osnovne metode........................................................................ 120
2.2.1. Metod analize...................................................................................... 120
2.2.2. Metoda apstrakcije.............................................................................. 123
2.2.3. Metoda specijalizacije......................................................................... 125
2.2.4. Dedukcija kao osnovna metoda........................................................... 128
2.3. Sintetike osnovne metode......................................................................... 133
2.3.1. Sinteza kao osnovna metoda................................................................ 133
2.3.2. Konkretizacija kao osnovna metoda.................................................... 135
2.3.3. Generalizacija kao osnovna metoda.................................................... 136
2.3.4. Indukcija kao osnovna metoda............................................................. 137
PREDGOVOR
Metodologija naunog rada, koju italac ima u rukama, nastoji da da presek
metodoloke teorijske misli i pouka i poruka konkretnih teorijsko-empirijskih
iskustava. Nastojali smo da obradimo, u meri u kojoj su namena i obim ove skripte to
dozvoljavali, savremene metodoloke pravce i njihove sugestije, kao i istraivake
kontraverze. Naa promiljanja, objanjenja i razumevanja Metodologije naunog
rada rezultat su apstraktno-logikog i konkretno-istorijskog nivoa analize. Na
teorijskom, odnosno apstraktno-logikom nivou nastojali smo da prezentiramo
savremena teorijska promiljanja filosofa nauke, logiara i metodologa, a rezultate
konkretnih istraivanja, posebno prof. dr Slavomira Milosavljevia, prof. dr Mihaila
Peia, kao i vlastita, smo prilagoavali sadraju predmeta Metodologiji naunog
rada.
Skripta sadri pet konceptualno i metodoloki povezanih delova. U prvom
delu prezentira su odreenja nauke; u drugom su dati pojam i predmet metodologije
naunog rada; u treem je analizirana nauna istina i pravila istinitog miljenja; u
etvrtom su analizirane metode naunog rada i istraivanja, a u petom nauno
projektovanje i faze istraivanja.
Osim sadraja skripte, potrebama studenata prilagoen je i nain obrade i
prezentacije materije. Nastojali smo, drugo je pitanje da li smo i koliko u tome uspeli,
da sloenu problematiku, bolje kazano, sutinu nauke izloimo na to jednostavniji i
komunikativniji nain, i da time olakamo njeno razumevanje i savladavanje.
Ova skripta namenjena je u prvom redu studentima dodiplomskih i
poslediplomskih studija Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istonom Sarajevu.
Autor veruje da ona moe da poslui i studentima drugih fakulteta i viih kola na
kojima se izuava ova nauna disciplina.
Autor eli da izrazi veliku zahvalnost recenzentima, prof. dr Ivanu
Radosavljeviu i prof. dr Lazi Ristiu, za pomo koju su mu pruili u oblikovanju
ovog dela i njegovoj pozitivnoj naunoj valorizaciji, kao i prof. dr Slavomiru
Milosavljeviu i prof. dr Mihailu Peiu na nesebinoj pomoi i dragocenim strunim
savetima. Posebnu zahvalnost autor duguje izdavaima prof. dr Milenku Pikuli i prof.
dr Milanki Babi uz iju je dozvolu ova skripta publikovana. Autor je neizmerno
zahvalan mr Ranku Renovici, odnosno Jahorina osiguranju A.D. Pale uz iju je
materijalnu pomo ova skripta tampana.
Predajui ovu skriptu studentima, svesni njene manjkavosti i propusta, sa
iskrenom zahvalnou oekujemo dobronamerne naune, strune i pedagoke
primedbe i predloge koji e nai mesto u definitivnom uobliavanju udbenika iz
Metodologije naunog rada.
Pale, jun 2007. godine
AUTOR
PRVI DEO
ODREENJA NAUKE
1. PROLEGOMENA
10
11
miljenjem postiemo veu optost to smo sve dalje od objektivne stvarnosti. Time se
poveava opasnost da misao izgubi vezu sa objektivnom stvarnou. Jer, iako je
miljenje - "reflektirana stvarnost" - zasnovana na ulnoj predmetnosti, misaona
stvarnost nije ograniena ulnom predmetnou. Naime, kao to ide iza pojavnosti
misao moe da ide i mimo te i takve pojavnosti i da na taj nain neadekvatno
objanjava onaj deo objektivne stvarnosti o kojem misli. Zbog toga nauno misao, na
osnovu, uz pomo, uz primenu naunih metoda proverava istinitost svoga miljenja.
Pojam znanja i pojam istine impliciraju (= istinitost jednog ukljuuje u sebe,
odnosno uslovljava istinitost drugog) objekat na koji se odnose i koji je saznat iz
odreene ljudske perspektive. To znai da svaka nauka ima svoj predmet istraivanja
koji je deo objektivne stvarnosti. Ova dva pojma impliciraju i odreeni nain
saznanja, tj. subjektivnu praksu preko i pomou koje se dolazi do svesti o objektu. To
znai da svaka nauka ima svoj metod. Ono to u bitnom odreuje nauku jeste da su
predmet i metod nerazdvojno povezani i da se jedno bez drugog ne moe konstituisati.
Prema tome, iako se metode dolaenja do novih saznanja s punim pravom smatraju
konstitutivnim delom svake nauke, ipak se svaka nauka deli na predmet i metode.
Meutim, ova i ovakva podela pridonosi odvajanju (da li i razdvajanju?) metoda od
predmeta istraivanja. Tu podelu, kako govore empirijska iskustva, u bitnom
uslovljava i pomae daleko vea usmerenost ljudi na rezultate nauke nego na naine
istraivanja, bez obzira to se za izdvajanje neke nauke iz krila filosofije postavljaju
dva kriterijuma stvarno se zadovoljavalo i zadovoljava samo jednom. Naime,
definisao bi se i definie samo predmet nove nauke, a metode bi i dalje ostale briga
filosofije.
Iz istorije nauke proizlazi da onda kada se filosofi bave metodama re je o
metodologiji. Prema tome, predmet istraivanja metodologije naunog rada su
naune metode, a predmet istraivanja naunih metoda su deo objektivne stvarnosti
koji je nauka definisala i osmislila kao svoj predmet. .
Iz metodoloke literature, iz tradicionalne i nove istraivake paradigme,
proizlazi vie poimanja metodologije i naunih metoda. Valja ukazati na neke od
njih, posebno na osnovna. Tako se pod metodologijom jednom poima sveukupnost
metodskih postupaka koje primenjuje odreena nauka ili grupa srodnih nauka sa
ciljem da dou do novih saznanja, a drugi put se tako naziva skup metodskih
postupaka koje je neki istraiva primenio u jednom istraivanju. Prema tome,
metodologija je termin sa vie znaenja. O tome se mora voditi rauna, jer, ukoliko se
to ne ini neminovno dolazi do nesporazuma koji uslovljavaju gubljenje osnovnih
obeleja i bitnih svojstava nauke. Prema naim nalazima, nauno je opravdano
upotrebljavati ovaj termin u prvom znaenju koji proizlazi iz samog naziva.
Metodologija je nauka o metodama, dio logike koji se bavi prouavanjem saznajnih
metoda.
I pod naunim metodama ne misli se uvek isto. Jednom se naunim metodama
oznaavaju logike forme miljenja, to dovodi do izjednaavanja naunih metoda sa
logikom. Drugi put se ovim terminom oznaavaju opte teorije nauke, pa se zbori o
funkcionalnoj metodi, dijalektiko-materijalistikoj metodi, o strukturalistikoj
metodi i slino. Trei put se naunom metodm oznaavaju metode za prikupljanje
podataka kao to su: posmatranje, anketa, analiza sadraja, ... .
Osnovno obeleje i bitno svojstvo nauke jeste da smera saznaju naune istine
kao predradnje za spoznaju objektivne istine o prirodi, oveku i drutvu. Da bi to
ostvarila nauka, ukoliko to jeste, raspolae pouzdanim kriterijumima na osnovu kojih
ili pomou kojih moe da proceni i oceni da li je jedan rezultat istraivanja objektivno
istinit ili ne.
12
13
14
smislu. A, nauka u oba smisla, u oba znaenja, ima razliite aspekte ili
strane. Tako je nauka jedinstvo istraivanja i izlaganja, otkria i dokaza,
metode i sistema - jeste traenje logike unutar predmeta koji istrauje, a na
ta nas upozorava i samo ime nauke. Primera radi, ekonomija traga za
logikom unutar ekonomskih procesa, sociologija za logikom drutvenih
procesa, organizaciologija za logikom unutar organizacionih procesa unutar procesa i odnosa upravljanja, itd. Zato njihove spoznaje izraene
pojmovima, zakonima i teorijama moraju da budu logiki sreene. To
znai da su pojmovi pravilno definisani, zakoni pravilno klasifikovani,
obrazloeni, neprotivureni i dokazani. Ovi principi imaju istu vredenost
za svaku nauku;
b) nivo teorijske orijentacije - O tom se nivou obino govori kao o nivu opte
teorijske orijentacije. Tu se razrauju osnovne naune teorije i njihova
upotreba u objanjavanju predmeta istraivanja odreene nauke kao to
su: dijalektike, bihevioristike, funkcionalistike, neofunkcionalistike,
psiholoko-spiritualistike, kritike, strukturalistike, fenomenoloke,
teorije o industrijskom i postindustrijskom drutvu. Meutim, nauni rad
se mora zasnivati na celokupnoj teoriji neke nauke, a ne samo na optim
teorijama, jer je nauna teorija od izuzetnog znaaja u dolaenju do
novih saznanja. Nauna teorija je i cilj i sredstvo u naunom istraivanju,
odnosno u naunom radu. Preko i pomou naune teorije jedino se moe
doi do novih otkria - do novih spoznaja i saznanja. Meutim, filosofija
nauke jasno zbori da nauna misao ne ostaje samo na ideji otkria, ve
ide i u njenu verifikaciju. Nauna teorija je specifina za svaku nauku, pa se
ovaj nivo razlikuje od nauke do nauke;
c) nivo empirijsko-metodskih postupaka - Proces izbora i razrade metoda za
prikupljanje podataka zavisi od obeleja pojave, procesa i odnosa koji se
istrauju. Zbog toga se nauna misao na ovom nivou zasniva na
teorijskom poznavanju predmeta i problema koji se istrauje kao i na
poznavanju empirijskih metoda i postupaka. Primena naunih metoda
osigurava naunoj misli intersubjektivnu proverljivost.4
Zbog toga (1) sve to se u nauci tvrdi mora da bude jasno, precizno i drutveno
razumljivo, (2) nauni sudovi moraju biti obrazloeni i koherentni tako da se jedni
sudovi mogu logiki izvesti iz drugih i (3) nauna misao, odnosno nauna saznanja
moraju da budu praktino proverena.
2. ELEMENTI NAUKE
4
Videti ire: M. Vujevi:Uvoenje u znanstveni rad, Informator, Zagreb, 1983.; V. Mili: Socioloki metod, Prosveta, Beograd,
1978.; E. Nejgel: Struktura nauke, Nolit, Beograd, 1974.; F.S.C. Nortrop: Logika prirodnih i drutvenih nauka, Obod, Cetinje,
1968.; B. Sei: Metodologija drutvenih nauka, Nauna knjiga, Beograd, 1974.; B. ei: Opla metodologija, Nauna knjiga,
Bcograd. 1971.; . unji: Metodologija: kritika nauke, Cigoja, Beograd, 1999.; S. Milosavljevi, I. Radosavljevi: Osnovi
metodologije politikih nauka, Slubeni glasnik, Beograd, 2000.; M. Pei: Socioloke teorije, Institut za politike studije,
Beograd, 1994.; M. Pei, J. Bazi: Sociologija, Singidunum, Beograd, 2004.
15
M. Markovi: Filozofski osnovi nauke, BIGZ, Genes-s tampa, Prosveta, SKZ, Beograd, 1994.,
str.16-17.
16
17
Na ovom nivou izvesni metodoloki i drugi principi su primenjeni, ali nisu nuno i
eksplicitno formulisani.
Trei nivo konstituisanja nauke znai da je izgraena njena kritika samosvest.
"Naime, sada su, pored ranijih, zadovoljeni i sledei dopunski uslovi:
Filozofske pretpostavke su eksplicitno formulisane, sistematizovane i
objanjene.
Izgraen je meta-jezik date nauke, u kome su kljuni termini objekt-jezika
definisani i meusobno povezani.
Razvijena je sistematska teorija o metodama i tehnikama date nauke.
Prouena je njena istorija, utvrene tendencije njenog razvoja, prikupljena
iskustva prolih generacija istraivaa.
Data nauka dobila je svoje odreeno mesto u sistemu nauke. Njeni rezultati su
dovedeni u sklad s rezultatima drugih nauka, ukoliko su sve zasnovane na
jednoj istoj odreenoj filozofiji. 6
Navedena promiljanja elemenata i nivoa konstituisanja jedne nauke omoguavaju
odgovor na pitanje kako se reava njen predmet. Filozofija nauke kae da se pitanje
predmeta jedne nauke reava na sledei nain:
Od gotovo svake nauke oekujemo da nam prui znanje o pojavama s nekog
odreenog podruja stvarnosti. Meutim, tome treba dodati, prvo, da tu nije u
pitanju stvarnost po sebi ve stvarnost praksom transformisana i naim
pojmovnim aparatom shvaena; drugo, vie nauka mogu prouavati pojave s
istog podruja sa raznih strana i na razne naine; i tree, neke nauke nam ne
pruaju znanje o stvarnosti ve orua za sticanje znanja ili obavetenja o
onome to je nekad bila stvarnost, ili uputstva za uspenu delatnost.
Stvarni predmet ispitivanja jedne nauke, u datom vremenskom periodu, jeste
odreeni skup problema. Podruje realnih objekata i procesa o kojem treba da
steknemo adekvatna, objektivna znanja, osnovni je inilac koji odreuje
karakter ovih problema, i ini ih jednom posebnom grupom. Svaki ovakav
problem nastaje bilo zato to neka iskustva o ovim objektima ne uspevamo da
neposredno sebi objasnimo, bilo zato to nas neka iskustva zbunjuju jer
protivuree naim ranijim verovanjima. U ovim sluajevima nova neobjanjiva
iskustva jesu inilac koji dovodi do otvaranja problema.
Ali, ima i drugih inilaca. Jedan deo problema svake nauke nastaje iz potrebe
da se razvije i usavri jezik (odnosno pojmovni aparat) kojim se sluimo u
procesu istraivanja. Fiziar ne moe odrediti predmet svoje nauke dok ne
precizira pojmove mikroestice, talasa, sile, gravitacije, prostor-vremena. Kad
ne bi znao ta tano znae ove i sline rei, on ne bi znao ni ta mu je predmet
istraivanja.
Neki kljuni problemi svake nauke su metodoloke prirode. Koliko predmet
jedne nauke zavisi od metoda, najlepe se moe pratiti u istoriji psihologije za
poslednjih sto godina. Ako je eksperimentalni metod conditio sine qua non
ove nauke, ona e teite staviti na fiziologiju i psihologiju oseta u prvom
redu. Ako su dozvoljene sve metode koje ukljuuju mogunost
intersubjektivnog posmatranja, onda imamo biheviorizam psihologiju
ponaanja, pri emu ostaju van predmeta psihologije sve one psihike pojave
koje bi se mogle prouavati introspektivnim metodom. Kada se i ovaj metod
ukljui, predmet psihologije se toliko proiruje da obuhvata ak i dinamiku
nesvesnih procesa. Dalje proirenje dobijamo ako ukljuimo i moderne
6
18
3. KATEGORIJALNO-POJMOVNI
APARAT NAUKE
Nauka na osnovu teorijsko-empirijskih istraivanja zasniva svoje miljenje o
svom predmetu na injenicama stvarnosti. Otuda pitanje: ta su to injenice?
injenice su ulni doivljaji o predmetu istraivanja pomou i preko kojih
odreujemo objektivno, realno postojanje izvesne stvari, pojave procesa, dogaanja,
osobine ili odnosa. injenica jeste iskustveno utvreni ili utvrdljivi objektivno
postojei odnos meu predmetima, predmet ili podatak. Pojam injenice se javlja u
vie srodnih znaenja, pa posebno znai:
ono to je zbiljsko (za razliku od fiktivnog),
ono to je aktuelno (za razliku od samo mogueg),
ono to jest ali ne mora da bude (nasuprot onomo to je nuno),
ono to jest tako kako jest, bez obzira na to saznajemo li mi to (nasuprot
onom to zavisi o aktu saznanja),
ono to je vrednosno neutralno (nasuprot onome to je dobro ili loe),
ono to je objektivan korelat suda (nasuprot predmetu kao objektivnom
korelatu pojma).
Objektivna stvarnost organizacije materije i materijalne organizacije nudi
obilje raznih injenica. Meutim, za proveravanje jedne hipoteze (njeno prihvatanje ili
odbacivanje) potreban je odreen broj i odreene vrste injenica. Zbog toga valja biti
izuzetno oprezan u procesu izbora vrste i broja injenica. Metodolozi upozoravaju: da
7
19
20
21
prema tome o istom pojmu mogu praviti razliite divizije (paralelne ili kodivizije). A
s obzirom na prirodnost deobenog polazita neke divizije su prirodnije a neke vie
vetake.
U nauci upotrebljavaju se sledee divizije:
dvolane ili dihotomne;
trolane ili trihotomne;
etvorolane ili tetratomne, i
vielane odnosno politomne.
One su jedno od znaajnih logiko-saznajnih sredstava. Naime, nauku
obeleava tenja za sistematinou znanja. To veoma esto zahteva da se ne samo
odreene pojmovne celine ralane sa razliitih aspekata i stajalita u odgovarajuim
paralelnim divizijama, nego i da se pojedini deobeni lanovi dalje ralanjuju u
podreenim divizijama - subdivizijama i td., a to sve skupa sa poetnom glavnom
divizijom ini klasifikaciju.
Klasifikacija u logikom smislu pretstavlja postepeno sprovedenu diviziju
nekog vieg pojma kroz sve lestvice niih pojmova do potpunog sistematskog
pregleda pojmova. Bitno je da klasifikacija bude postepeno sprovedena bez
preskakanja bilo koje subdivizije, kao i da se izbegnu greke u procesu stvaranja
divizija. To znai da divizija ne sme da bude konfuzna, ve treba da bude dosledno
sprovedena prema jednom te istom deobenom principu, tako da se deobeni lanovi
meusobno iskljuuju. I dalje: diobeni lanovi treba da potpuno iscrpe deobenu celinu
- da ih ne bude ni premalo ni previe.
Nauka sadri sledee pojmove:
jednostavne - imaju u svom sadraju samo jednu oznaku,
sloene - u svom sadraju imaju vie oznaka,
pozitivne - sadre prisustvo nekih svojstava, stanja, procesa ili odnosa,
negativne - ukazuju na odsustvo nekih stanja, svojstava, procesa ili odnosa,
individualne - odnose se na pojedinanost, specifini su za vrstu,
generike - odnose se na sve, specifini su za rod,
univerzalne ukljuuju sve egzemplare nekog roda ili vrste,
partikularne ukljuuje samo neke egzemplare roda ili vrste,
konkretne - pojmove o stvari, misli se itav implicitni sadraj, ukljuujui i
sadraje svih niih pojmova,
apstraktne - pojmove o sutini, misle se samo bitne oznake,
jasne - kojima je tano poznat obim,
razgovetne - kojima je tano poznat sadraj, homologike - one koji su deo
svog vlastitog obima,
heterologike - one koji nisu deo svog vlastitog obima,
ekvipolentne - oni koji su sa razliitim sadrajem a istim obimom,
superordinirane - nadreene u odnosu na nie pojmove koji su njima
obuhvaeni,
subordinirane - podreene u odnosu na vie pojomove koji ih obuhvataju,
interferirajue (ukrtene) - koji imaju delimino isti obim,
koordinirane (supodreene) - koji su subordinirani istom viem pojmu, a
nemaju ni delimino zajedniki obim, i
disparativne (neuporedive) - koji nemaju nijednu zajedniku oznaku na
osnovu koje bi se mogli uporeivati, a obimi im se ne nadopunjavaju tako
da bi zajedniki omogli obuhvatiti skup svih moguih pojmova.
22
23
24
od drugih pojmova, nauni zakon jeste prvenstveno iskustveni, pa onda logiki stav,
dok su svi ostali pojmovni stavovi u najveoj meri logikog, pa tek onda iskustvenog
karaktera. Iskustvenost naunog zakona pretpostavlja da stvarnost postoji, te se ne
dokazuje, a takoe se ne dovodi u pitanje deterministika struktura, odnosno uzrona
povezanost delova stvarnosti. Prema tome, nauni zakon je dvostruko sloen stav koji
je sastavljen iz jezika i pojmovnog aparata nauke i iz iskustvenog sadraja
deterministike strukture. U izrazu nomos, to je grka re, se izraava da je on sud o
procesu stvari, pravilnosti zbivanja i delovanja. Svaki zakon u tom smislu je odnos
pojmova koji se odnose na stvarnost, ali i na realan odnos u okviru deterministike
strukture stvarnosti.
Uloga naunih zakona je trostruka. Prva njihova funkcija se odnosi na
primenu zakona u praktinim ljudskim delatnostima. Utvrivanje veza izmeu pojava
nije samo sebi cilj, ve se na osnovu tog otkria usmerava razvoj stvarnosti u
eljenom pravcu. Druga uloga naunih zakona odnosi se na sreivanje empirijskog
materijala. U zakonima injenice nalaze mesto u optenaunom saznanju: oni su
stoeri iskustva, sito kroz koje prolaze injenice i postaju deo naunog materijala
dobivajui svoj nauni smisao. Interpretacija znanja je trea funkcija naunih zakona.
Nauni zakon ini jezgro, znanje vieg stepena koje se izraava u teoriji. Zakoni se
izmeu sebe povezuju tako da grade teoriju sistem povezanih zakona. Takav
karakter zakona je od kapitalnog znaaja za nauku, jer se izgradnjom teorije stvara
mogunost da se izvri istraivanje, odnosno da se nanovo proire znanja. Nije,
meutim, re samo o tome: stvaranjem teorije omogueno je i nauno objanjenje,
odnosno tumaenje stvarnosti koje trai sistem povezanih naunih zakona. 10
Teorija jeste vii zakon koji objanjava vei obroj trajnih, nunih i bitnih veza
izmeu pojava, procesa i odnosa objektivne stvarnosti organizacija materije i
materijalne organizacije. Naime, ako je autentini cilj nauke da se poveu nauni
zakoni sa pojmovnim aparatom i jezikom u vre celine, to proizlazi iz prirode
nauke kao posebne aktivnosti, tada je otkrie meusobnih veza pojava, procesa,
odnosa, kljuna taka saznanja koja dobija svoj smisao tek u sklopu ire
deterministike strukture. Stvaranje tih celina u okviru sveopte jedinstvene
stvarnosti i ini naunu teoriju, koja se odnosi na neku predmetnu stvarnost, vrstu
pojava. Teorija obuhvata vie vrsta pojava, odnosno zakona koji se na nju odnose.
Osnovna tenja nauke je da u saznajnom procesu integrie sve teorije u jedinstven
sistem znanja. Teorija (gr. theorija = razmatranje, rasprava o sutini neke stvari) u
naunom smislu, predstavlja debatu o prirodi pojava, koje se zasnivaju na
utvrenim zakonitostima. Svakako da samo logikom i praksom potvrene zakonitosti
ulaze u njen sastav, te ona predstavlja uopteno iskustvo, ali u jo istijem vidu, nego
to su to zakoni. Teite teorije je na objanjavanju pojava, za razliku od zakona koji
se vie bave vezama izmeu pojava. Zakoni objanjavaju pojave, ali ne u potpunosti,
jer se odnose na manji broj veza. Tek kada se sagledaju mnogobrojne veze zakoni,
tada se moe rei ta je neka pojava. Unutranja svojstva pojave su u direktnom
odnosu s celinom stvarnosti u kojoj, kao u kolevci, nastaje njihova sutina. Otuda
pitanje i glasi: ta je nauna teorija?, kakva je njena struktura, odnosno sastav?
Nauna teorija, prema savremenoj metodolokoj literaturi, jeste skup
sistematskih, povezanih, iskustvenih stavova, najee zakona, koji objanjavaju
sutinu pojave i odnose se na celinu ili deo predmetne stvarnosti (vrste pojava). Iz
strukture, odnosno sastava naune teorije jasno se vidi da su zakoni njen najvaniji ali
ne i jedini deo. Po sastavu nauna teorija je dvostrukog karaktera: ima logiki i
10
Isto.
25
26
11
Isto.
27
28
29
4. POSTULATI NAUKE
Iz opte odredbe nauke da se pod njom podrazumeva ljudsko saznanje o
prirodi, oveku i drutvu koje relativno odgovara objektivnoj stvarnosti proizlaze
njene sledee tri osnovne karakteristike:
da je ona ovekovo delo, rezultat njegove misaone i praktike delatnosti;
da je to saznanje objektivno, jer korespondira s objektivnom stvarnou, i
da je nauno saznanje relativno, jer ta korespondencija nikada nije potpuna,
ve je uvek delimina i aproksimativna.
A iz ovih osnovnih karakteristika proizlaze temelji naunog saznanja. Naime,
prema nalazima filosofije nauke, odnosno nauke o naunom saznanju sistem naunog
saznanja o prirodi, oveku i drutvu zasniva se na sledea etiri osnovna konstitutivna
metodoloka principa ili postulata:
Objektivnosti,
Pouzdanosti,
Optosti,
Sistematinosti.
Meutim, valja imati na umu da ovi konstitutivni principi, odnosno
metodoloki postulati naune delatnosti na kojima poiva nauno saznanje nisu
univerzalni i optevaei kao to su to, na primer, logika pravila koja vae bez obzira
na vreme i mesto. Njihov sadraj i vaenje umnogome zavise od specifinih okolnosti
istorijskog razvoja pojedinih nauka. Meutim, oni se isto tako ne mogu proizvoljno
menjati, jer propisuju koje je znanje nauno a koje nije. Svaka njihova promena uvek
znai i promenu u shvatanju nauke i njenih granica prema drugim oblicima ljudske
delatnosti i ljudskog saznanja.
30
31
32
5. KLASIFIKACIJA NAUKA
Iz istorije nauke proizlazi da je sa procesom odvajanja nauke od filosofije i sa
podelom nauka na brojne grane i podgrane, nastao je i problem klasifikacije nauka.
Pod klasifikacijom, u logikom smislu, podrazumevamo postepenu sprovedenu
diviziju nekog vieg pojma kroz sve lestvice niih pojmova do potpunog sistematskog
pregleda pojmovnog materijala. Prema tome, divizija je logiki postupak pomou
koga se odreuje obim pojma njegovim ralanjivanjem na podreene (vrsne)
pojmove. Valja se podsetiti na ve kayano da svaka divizija sadri: pojmovnu deobenu
celinu (totum divisionis) koja se prema odabranom deobenom principu (principium
divisionis) deli na odreene deobene lanove (membra divisionis). Deobeni princip
kao najznaajnije svojstvo divizije moe da bude vie ili manje bitna oznaka iz
sadraja pojma koji se podvrgava diviziji. To znai da se o istom pojmu mogu sainiti
razliite divizije paralelne ili kodivizije. S obzirom na prirodnostdeobenog
principa, neke divizije su prirodnije, a druge izvetaene. A s obzirom na broj
deobenih lanova divizija moe da bude: dvolana ili dihotomija, trolana ili
trihotomija, etverolana ili tetratomija, odnosno vielana ili politomija. Divizija ne
sme da bude konfuzna. Ona treba da bude u sebi dosledno sprovedena prema jednom
te istom deobenom principu, tako da se deobeni lanovi meusobno iskljuuju. A
deobeni lanovi treba potpuno da iscrpe deobenu celinu ne sme da ih bude ni
premalo ni previe. Tenja za sistematinou znanja vema esto zahteva ne samo da
se odreene pojmovne celine ralane sa razliitih stajalita u odgovarajuim
paralelnim divizijama nego i da se pojedini deobeni lanovi dalje ralanjuju u
podreenim divizijama to sve skupa sa poetnom glanom divizijom sainjava
klasifikaciju. Ono to je bitno jeste da klasifikacija bude postepeno sprovedena bez
preskakivanja bilo koje subdivizije.
Na osnovu kazanog nauke se najee klasifikuju ili po predmetu koji
prouavaju ili po metodama kojima se slue ili po cilju kojem se usmeravaju.
Najee se susreu ove distinkcije: formalne nauke nauke koje prouavaju samo
formalnu stranu realnih stvari i zbivanja (matematike nauke i sibolika logika),
realne nauke nauke koje prouavaju realne predmete i zbivanja (sve ostale nauke);
prirodne nauke - nauke koje prouavaju prirodne pojave (fizika, hemija, biologija
itd.); drutvene (ili duhovne) nauke nauke koje prouavaju drutvene pojave
(sociologija, istorija, ekonomija itd.; neki tu ukljuuju i psihologiju, a neki je stavljaju
kao treu, posebnu, grupu, na sredini izmeu prirodnih i drutvenih nauka); teorijske
nauke nauke iji je cilj otkrivanje istine na jednom podruju istraivanja;
primenjene ili praktine nauke nauke iji je cilj primena jedne ili vie teorijskih
nauka radi postizanja neke praktine koristi; genetike nauke nauke koje izuavaju
nastanak i razvoj predmeta i pojava odreene vrste; sistematske nauke nauke koje
izuavaju i nastoje da sistematski zaokrue saznanja o jednom podruju, ... . Ima
mislilaca koji u nauku ukljuuju i filosofiji pa tada prave razliku izmeu opte nauke
13
33
(filosofije) i posebnih nauka (sve ostale nauke). Pored ove, postoje i druge distinkcije
izmeu nauka, a dosta je prisutna ona izmeu: fundamentalnih i primenjenih nauka,
optih i specijalnih, faktikih i normativnih, teorijskih i istorijskih, i deskriptivnih,
eksplikativnih i instrumentalnih nauka. Poto se pitanje predmeta i metoda postavlja
razliito za navedene grupe nauka valja objsniti postojee distinkcije izmeu istih.
Ono to je bitna karakteristika fundamentalnih nauka jeste da njihovi rezultati
slue kao polazne premise za izvoenje osnovnih stavova primenjenih nauka, odnosno
kao aparat kojim se sluimo da bismo uspeno obavili funkciju saznanja i praktine
kontrole objekata primenjenih nauka. Takve nauke su logika, matematika, teorijska
fizika, opta hemija, opta biologija, itd. Njihovi stavovi su visokog stupnja optosti i
apstraktnosti i odnose se na veoma iroko polje iskustvenih injenica; u sluaju opte
logike i matematike - ak na svako mogue iskustvo, odnosno celokupnu stvarnost.
Jezik je esto strogo formalizovan, a stepen organizacije vrlo visok; na ovom podruju
susreemo se s vrlo egzaktnim naunim sistemima.
Primenjene nauke se, za razliku od fundamentalnih, direktno bave praktinim
problemima i sadre ne samo objanjenja neposrednih iskustvenih pojava ve i
uputstava za kontrolu i praktino ovladavanje njima. Veinu izraza njihovog jezika
ine izrazi deskriptivni, konkretni, pojedinani ili niskog stepena optosti;
metodoloki, teite je na tehnikom prikupljanju i klasifikovanju podataka.
Iako se odnos opteg i specijalnog u izvesnom smislu poklapa sa odnosom
fundamentalnog i primenjljivog, ipak postoje izvesne razlike. Naime, pojmovi opteposebno su relativni. Otud se i fundamentalne i primenjene nauke mogu dalje deliti na
opte i specijalne. Na primer, logika je specijalno filozofska, teorija znaenja je
posebno logika disciplina, teorija informacija je posebna disciplina matematike, itd.
S druge strane, i primenjene nauke se mogu deliti na opte i specijalne; tako, na
primer, razlikujemo optu pedagogiju od raznih specijalnih pedagokih disciplina
(didaktika, metodika, itd.).
I pored toga to protivstav faktiko normativno insistira na razlici izmeu
znanja o tome kakva stvarnost jeste i znanja o tome kakva bi trebala da bude, ili kako
bi trebalo da delujemo da bismo postigli neki odreeni cilj u pojedinim nauka
nalazimo prisustvo elemenata i jednog i drugog. Ipak se mogu jasno razlikovati
normativne nauke i naune discipline od faktikih nauka i naunih diciplina.
Ono po emu se razlikuju teorijske i istorijske nauke jeste: (1) svrha teorijskih
nauka je saznanje strukture onoga to je dato: polazna taka je neposredno iskustvo o
objektima, a cilj je utvrivanje zakona, tj. optih i konstantnih nunih odnosa, a
istorijske nauke imaju prvenstveno za cilj rekonstrukciju pojedinanih pojava u
njihovoj maksimalnoj konkretnosti; (2) prve tragaju za uzrocima koji na svakom
mestu i u svakom vremenu pod odreenim uslovima dovode do odreenih efekata,
druge tee da otkriju konkretne inioce koji su na jednom odreenom mestu i u
odreenom vremenu doveli do izvesnog istorijskog dogaaja. Ovde se o pojavama
koje teimo da saznamo vie ne moe imati nikakvo direktno iskustvo - one se ne
mogu posmatrati, sa njima se ne moe eksperimentisati. One zapravo vie i ne spadaju
u stvarnost, i ako bi njihov predmet i bio neki deo stvarnosti one bi bile bez
predmeta. Ono to je u stvarnosti dato, njihove su manje ili vie daleke posledice. A
zatim, to su njihovi materijalni ostaci fosili, stene, dokumenta, knjige, zgrade, razni
drugi predmeti. Potpuno specifinim metodskim postupcima mi na osnovu ovih
predmeta izvodimo zakljuke o odavno isezlim pojavama i dogaajima.
U porodici nauka veina njih ima za cilj da opie i objasni pojave s
odreenog podruja stvarnosti. Verovatno bi se mogla praviti i distinkcija izmeu
nauka i naunih disciplina iji je cilj prvenstveno deskripcija (geografija, etnografija,
34
35
36
delovanjem, nego svemu tome u temeljima lei Jedno to sve utemeljuje. Osnovno
iskustvo filosofije jeste obuzetost tim temeljem svega, izvorom i poreklom rei, ina i
delanja. Nadalje se ukazuje i pokazuje kako to Jedno jedino u svemu, uopte, bitno i
temeljno stoji u dodiru s biti oveka: bitak sam, bie i bit oveka neraskidivo su
povezani. Svako iskazivanje da neto jest ili pitanje ta je neto ukazuje na to
podrazumevanje bitka kao temelja. Osnovno pitanje filosofije poinje i zavrava sa:
ta je to biti? Bez razumevanja toga biti nema istinitog miljenja niti pravednog
delovanja. Meutim, oveku se bitak ne iskazuje samo u vremenu ve je sam tu kao
istorija, i zato svako istorijsko iskustvo bia se pokazuje kao drugi lik i drugaije
artikulira. Filosofska misao kae da je bitak za predsokratovske Grke priroda kao
iskon odakle sve nie, raste i na kraju se tamo vraa. Dok Heraklit poima u logosu
slogu sam razlog svih stvari dotle Parmenid shvata u Jednom istinu svega. Za Platona
bitak je ideja ono stalno iza vidljivog sveta, i dobro emu tei svaka radnja. Aristotel
razumeva celinu bia iz najviih naela i uzroka, artikuliui ga kategorijama
najviim rodovima, i poimajui ga u stalnom kretanju, prelazu iz mogueg u zbiljsko.
Time se bavi prva filosofija metafizika.
Srednjevekovna misao slui teologiji kao orue za objanjenje bia Bog ga
je stvorio iz niega. Novovekovna filozofija otpoinje da shvata sve to jest kao
mogui odbjekt misaonog subjekta. Tako Dekart kae: mislim, dakle jesam. Kant
prtedmete poima kao proizvode apriorne spoznaje. Bitak je za Hegela apsolutno
miljenje, a za Marksa proizvodnja.
Sa vremenom se filosofija grana, u skladu sa razliitim pojmovima, u razliite
discipline, od kojih svaka postavlja osnovno filosofsko pitanje u odnosu na posebni
oblik ovekovog susreta sa svetom. U okrilju srednjovekovne metafizike razvile su se:
ontologija pita o biu kao takvom, racionalna teologija razmatra najvie bie,
racionalna kosmologija promilja bie u celini, i racionalna psihologija zahvata
duu kao mesto gde se ta celina ogleda. Iz njih su se razvile novovekovne nauke u
skladu sa osnovnom premisom novog veka da je bie predmet misaopnog subjekta.
Tako da vremenom nastaje nova filosofska disciplina gnoseologija, a razvoj posebnih
nauka nametnuo je potrebu za epistemologijom filosofskom refleksijom o naukama
kao takvim. Nain na koji miljenje moe izgovoriti bie razmatra logika, norme
pravilnog i moralnog delovanja etika, a pravila umetnikog proizvoenja estetika.
Ukoliko se postavi pitanje koji je pojam filosofije istinit, odnosno koja je
filosofska disciplina osnovna tada nema jednoglasnog odgovora. Ovo zbog toga to
se filosofija istorijski menja, a sa njom i filosofska pitanja i odgovori. Dok se posebne
nauke neprestano razvijaju, posmatrano sa aspekta predmeta i netoda istraivanja, to
uslovljava stalno irenje znanja, sa filosofijom to nije sluaj. Naime, kao misao iskona
nijedna izvorna filosofija vremenom ne zastareva, niti se moe kasnije prevladati, zato
to se uvek vraa istim problemima koje oveku namee njegov opstanak u svetu.
Zbog toga i jeste najstarija filosofija savremena koliko i dananja, a pitanja o smislu,
istini, razlogu, ... ostaju vena pitanja za sve generacije. Upravo u tome lei sutina
poruke cele istorije filosofije kao uspomene na misaono razraunavanje oveka sa
svetom i sa samim sobom.
I pored toga to i nauka i filosofija tee istom cilju istinitoj spoznaji, one se,
kao to smo pokazali, meusobno dosta razlikuju. Pre svega razlikuju se u predmetu
istraivanja. Naime, filosofija tei za istinitom spoznajmom totaliteta. Ona traga za
odgovorima na najoptija pitanja o bitku, o karakteru znanja, o mogunostima znanja i
slino. Poto totalitet nije mogue zahvatiti ulno, filosofija se u svom istraivanju
slui samo racionalnim metodama. Iz ovog proizlazi da filosofska misao podlee
37
38
39
40
41
sasvim nepristrasno, na osnovu pravila logike koja su jednaka za sve ljude i sve
drutvene klase i politike teorije. Pri tom se tei iskljuivanju emocija, elja, interesa.
Kod ideolokih stavova, uoptavanja se ne vre logikim putem ve na nain kojim se
najuspenije mogu zadovoljiti interesi odreene drutvene grupacije klase, kaste,
naroda. Oni dakle nemaju objektivni, racionalni, ve subjektivni, afektivni karakter. U
izvesnim sluajevima, u njihovu stvarnu istinu ne veruje ni onaj koji ih utvruje: on
prosto eli da stimulie druge na takvu aktivnost koja e doprineti realizovanju
njihovih ciljeva. Ipak, esto nije re o svesnoj obmani radi ostvarivanja odreenih
ciljeva ve o prividu istine, prividu da se ini neto to je sasvim korektno, to je
moda ak i od koristi za oveanstvo i njegov progres. Reeno jezikom moderne
psihologije, ovde je posredi jedna posebna forma racionalizacije nesvesnih
psiholokih motiva koji u ovom sluaju imaju korene u materijalnim uslovima
ivota date drutvene grupe.15
Svojom ideologijom odluujua drutvena grupa nastoji da prikriva istinu.
Zbog toga ona i ne trpi kritiko miljenje niti eli verifikaciju. Bazirana na verovanju i
suzbijanju kreativnosti ideologija odluujue drutvene grupe zahteva poslunost.
Prema tome ono to ideologija prikriva nauka otkriva. Naime, dok, primera radi,
nauka o drutvu tei za istinitom spoznajom drutva, dotle ideologija eli da neko
konkretno drutvo proglasi istinskim. Nauka je objektivna, jer njeno miljenje zavisi o
onome o emu misli, a ideologija je subjektivna, jer njena misao zavisi o onome ko
misli. Iz ovog proizlazi neminovan sukob izmeu ideologije i nauke.
Razlika izmeu ideologije i nauke je i u njihovim snagama. Vladajua
ideologija svoju snagu temelji na politikoj moi i propagandi, a nauka na istinskoj
potrebi oveka da istinito objasni svet oko sebe svet rada i svet ivota. Meutim, i
pored pritiska politike moi i propagande nauka se stalno razvija, jer se istina ne
moe unititi. A dok se nauka kontinuirano razvija, ideologije se menjaju, nestaju,
dolaze druge.
Uticaj vladajue ideologije na nauke se konkretno iskazuje kroz nastojanja da:
sebe proglasi naukom;
suzbije nastanak i razvoj pojedinih nauka;
iskrivi nauna saznanja;
usmerava nauku prema istraivanjima koja njoj odgovaraju.
Da bi ovaj i ovaka uticaj neprestano poveavala vladajua ideologija nastoji da
se oblikuje u formi naunog miljenja. Ali, ona tada odbacuje empirijsku verifikaciju
proglaavajui je banalnom, a privid istinitosti nastoji da postigne koherentnou
misli. Meutim, i neistinita miljenja mogu meusobno da budu koherentna. Za
poveanje svog uticaja na nauku ideologija esto istie kao argument svoje ispravnosti
da je ona internacionalna. To je tano: ideologije, kako pokazuju savremena iskustva
mogu biti internacionalne, to se vidi iz velikog broja drava svrstanih u blokove na
ideolokim principima. Meutim, ispravnost, na koju se poziva, ideologije vredi
samo, i iskljuivo samo, unutar ideolokih blokova. Ideoloka misao nikad ne moe
da bude interblokovska, interpartikularna, opteoveanska kao to je sluaj sa
naukom nauka je univerzalno ljudska; ona je sveopti duhovni proizvod drutvenog
razvoja.
Ideoloki pritisak na nauku se manifestuje i unutar same nauke. Naime, ak i
istaknuti nauni radnici nisu uvek uspevali, ili nisu mogli da se ree ideolokog
prtljaga, pa su se zbog toga u svom radu koristili jednostranim pristupom,
apsolutizirali samo pojedine naune teorije, cepali jedinstven saznanji proces i
15
Isto.
42
43
argumentacije crpe iz autoriteta onih koji ih iznose, tvrde i zastupaju. U tom smislu
dogma je suprotna metodikoj skepsi, kritikom ispitivanju, filosofskom i naunom
istraivanju i stvaralakom otkrivanju istine koja nigde i nikada nije unapred data ili
(prirodno odnosnonatprirodno) objavljena i utvrena. Obredno, moralno i
svako drugo ponaanje se u religijskom pogledu na svet shvata kao priprema, kao
uslov ili kao izraz povezanosti oveka i natprirodne stvarnosti. Materijalizovana
simbolika svete stvari bez kojih ne mogu da postoje niti religiozni nazori niti
religiozno ponaanje sadri od svete rei u zvunom ili pisanom obliku do
razliitih prirodnih predmeta i ljudskih proizvoda. Ovakvi sistemi simbola su uvek
povezani sa odreenom drutvenom zajednicom i njenom strukturom.
U fenomenologiji religije religiozni doivljaj, odnosno doivljaj svetog se
odreuje kao doivljaj susreta s radiklano drugaijom, tajanstvenom stvarnou, koja
prevazilazi ljudsku mo, a koja je ipak na poseban nain okrenuta oveku. Za religiju
je specifina povezanost odreenog sistema simbola s doivljajem svetog. Pri tome
neke predstave i neki pojmovi dobivaju religiozni karakter neke transcendentne,
poslednje stvarnosti samo onda kada ih prate posebno religiozno ponaanje i
doivljaji. Bez toga oni ostaju samo (pseudo)filosofski pojmovi ili predstave
svakodnevnog miljenja.
Za onoliko za koliko se razlikuju nauka i tehnika najamanje za toliko se
razlikuje nauni i struni rad. Nauka i nauni rad dovode do saznanja, a tehnika i
struni rad se na tom i takvom znanju zasnivaju. To znai da nauni rad otkriem
zakonitosti promilja i objanjava veliki broj pojava, procesa i odnosa, a struni rad
na osnovu otkria promilja i objanjava pojedinano pojedinanu pojavu,
pojedinani proces, ili pojedinani odnos. Zbog toga nauni rad i obeleava
generalizacija, a struni rad konkretizacija.
Istorija sveta i svetska istorija su pokazale i dokazale da nema promena,
razvoja i modernizacije bez dijalektikog jedinstva generalizacija i konkretizacija.
Naime, svet se ne moe menjati, razvijati i modernizovati samo na osnovu otkrivanja
istinitih saznanja. Ono to je potrebno jeste i akcija utemeljena na tim i takvim
saznanjima. A akcija zasnovana na istinitim saznanjima jeste struna aktivnost jeste
struni rad. I pored toga to mogu da slue istom cilju nauni i struni rad nisu
identini. Naime, na jednom otkriu, kako pokazuje istorija nauke i razvoj, promene i
modernizacija sveta, mogu da se zasniva veliki broj praktinih aktivnosti. Zbog toga
nauni rad i ima veliku potencijalnu korist koja se samo strunim radom transformie
i vaspostavlja kao stvarna korist. Znai: istinita saznanja su opte dobro, blago
oveanstva koje se strunim radom pretvara u blago pojednica. Kale e kazati da su
oveku nauna saznanja poput nekog organa, sposobnost koja mu omoguuje
prilagoavanje, opstanak, ali neuporediv sa bilo kojim organom ili sposobnou u
drugih ivih bia, jer je tom sposobnou omoguena jedna nova zbilja putem koje se
ljudski rod prilagoava i odrava. Prema tome, nauni rad poveava potencijalne
sposobnosti vrste i, kao takav, svojim otkriima obogauju (da li i oplemenjuje?)
kulturnu stvarnost. Struni rad jeste proces ostvarivanja tih i takvih sposobnosti kod
individuma.
Pojedinac je taj koji otkriva naune spoznaje. Te spoznaje vrede za sve ljude
planete. Da bi zaista vredele one moraju da budu saznate nauene. Nema potrebe da
se otkriva ve otkriveno, ali ima potrebe da se otkriveno naui. ovek ui bitno
drugaije od drugih ivih bia ui uz pomo simbola bez prisustva pojava, procesa i
odnosa koje izuava. To je ono to omoguava oveku da brzo i vie ui. Meutim,
odsustvo ulnih doivljaja pri uenju pogoduje sticanju apstraktnih znanja - znanja
koja se ne mogu povezati sa pojavama, procesima i odnosima na koje se odnose ili se
44
45
46
Ta formula na prvi pogled izgleda kao logiki, duhovni princip. Meutim, ona
je izvedena iz same stvarnosti, to je alatka dobro prilagoena svom predmetu obrade.
Jer ta zapravo znai upoznati stvarnost, koji nas put tome vodi? Stvarnost, i to je
pravi misaoni rez prema pozitivizmu, stvarnost nije mehaniki zbir injenica.
Upoznati realnost ne svodi se na beskonano pridodavanje injenica. Jer ako je
stvarnost samo mehaniki zbir velikog broja injenica i ni iz ega drugog izvodljivih
elemenata, tada je ona u svojoj konkretnosti za nas principjelno nesaznatljiva. Jer
svakoj pojavi se mogu pridodavati nove strane i aspekti, proputene ili dosda
nepronaene injenice. Tom beskrajnom prikljuivanju nema kraja. Istraivanje
podsea na oveka koji uzaludno gasi e stalno pijui slanu morsku vodu. Osnovno
pitanje nije u potpunosti injenica; skupiti "sve injenice jo ne znai upoznati pravu
stvarnost. Saznanje nije samo ogledalo stvarnosti, ve reflektor koji je obasjava, koji
see mrak. Drutvena celina nije haotina, nije beskraj nepovezanih injenica.
Totalitet je stvarnost, celina koja je strukurisana, koja ima logiku po kojoj se stvara,
odrava ili menja, - logiku strukture, socijalnog sistema, razvojnih tendencija.
Upoznati pravi karakter tog totaliteta to znai razumeti stvarnost u njenim unutranjim
zakonitostima, unutranjoj povezanosti koja se otkriva ispod povrnih i sluajnih
pojava, u dijalektici delova i celine, unutranje sutine i pojavnih strana. Ovakvo
shvatanje konkretno-istorijskog je u suprotnosti sa sirovim empirizmom koji prianja
samo uz sluajne pojavne oblike i koji ne moe da prodre do unutranjeg jezgra
(strukture), do razvojnih procesa koji odluuju o sudbini jednog drutva. Sve oblasti
stvarnosti u stvari su kompleksi sastojaka koji utiu jedni na druge.
Pravi problem istraivanja lei u dobrom izboru reprezentativnih iseaka,
nizova kljunih, privilegovanih injenica koje cepaju zavesu i otkrivaju strukturu i
razvojne tendencije, koje bacaju svetlo na celinu, na ukupan tok. Empirijski istraivati
to znai tragati za reprezentativnim celinama koje moemo neposredno (iskustveno)
posmatrati i koje usebi sadre jake karakteristike drutvene celine, koje otkrivaju
njenu prirodu. injenice odraavaju odreene komplekse. Zato je mogue da jedan
niz injenica iskazuje vie a drugi manje, ili da ista injenica baca vie ili manje svetla
zavisno od toga kako istraiva ume da im postavlja pitanja, da shvati njihovo
znaenje. Da bi se dobili znaajni i zanimljivi odgovori i pitanja upuena stvarnosti
(injenicama) moraju biti takva. Dijalektika drutvene celine, njeno razumevanje,
uvek je na krajni cilj, krajnji predmet istraivanja. Ali do nje na alost ili na sreu
nema direktnog puta. Do nje se moe stii samo preko istraivanja ueg predmeta koji
predstavlja na neposredni i ui istraivaki zadatak. Teorijski okvir sa svoje strane
odnosi se na osobenosti celine, to je taj veliki posrednik koji upravo i spaja velike sa
malim, svakodnevnim problemima. Teorijski okvir je dakle, po prirodi stvari, uvek
iri od neposrednog empirijskog zahvata, ne zavisi iskljuivo od toga ta e se moi
neposredno proveriti. Na kraju krajeva ni ne postoji mehanika, gvozdena,
stopostotna neposredna empirijska proverljivost (verifikacija) jednog teorijskog
koncepta. Poslednja verifikacija je sama istorija, istorijska evidencija, sam ivot.
I najzad da pomenem i poslednju taku: vano je da imamo na umu i obrnut
smer. Reprezentativne injenice bacaju svetlo na celinu drutvenog stanja. Ali isto
tako i pojedinane injenice postaju shvatljive samo u kontekstu celine, pomou
celine se mogu razumeti i objasniti. injenica otkriva "drugo"(totalitet) ali se
pomou tog drugog i definie. Izolovane injenice su istrgnuti momenti i tek
uklapanjem u odgovarajuu celinu dobijaju objanjenje, i vie od toga istinitost.
injenice su ifre stvarnosti, one se deifruju pomou celine kojoj pripadaju.
Saznanje jednog zbira injenica postaje potpuno kada saznamo njihovo mesto u
ukupnosti date stvarnosti. I najzad, ak i samo shvatanje neke injenice je uslovljeno i
47
48
znai da odnosi izmeu razliitih inilaca i njihova kauzalna teina ostaju empirijski
otvorena pitanja i mi ih treba da rdimo otvorenim da bismo mogli objasniti svaku
istorijsku epohu u pojmovima te epohe i njenih dominantnih oblika socijalne
promene.
Saznanje mere delovanja pojedinih socijalnih inilaca nije od znaaja
iskljuivo za drutvenu praksu i praktinu politiku, ve pre svega za drutvenu nauku.
Drutvena nauka dolazi do saznanja o znaajnosti pojedinih inilaca u drutvu
uglavnom na tri naina: a) samom orijentacijom prema socijalnim iniocima
(opadanje uticaja prirodnih uslova na drutvenu organizaciju i odnose), b) putem
snane pojmovno-logike analize, i c) na osnovu brojnih empirijskih istraivanja.
Ovom valja dodati i imati na umu sledee: poto se drutvena pojava, proces, odnos,
menjaju u toku vremena, mi ne moemo, na osnovu poznavanja njenih osobina u
jednom trenutku, donositi sigurne zakljuke o njenim osobinama u budunosti. ak
naa saznanja o datoj pojavi mogu da utiu na ponaanje te pojave, tako da e se ona
moda ponaati drugaije nego to mi predviamo na osnovu saznanja koja smo ve
stekli o njoj.
Prema tome: drutvene pojave, procese, odnose, je daleko tee egzaktno meriti
nego prirodne. Ali potrebna egzaktnost u drutvenim naukama je znatno manja nego u
prirodnim. U prirodnim naukama kobna greka moe da bude manja od 1, a za
drutvenu praksu i pogreka od 20% to ne mora da bude.
Drutvene pojave, procesi, odnosi, imaju istorijsku dimenziju istorija
(tradicija) jeste osobena dimenzija drtvenog ivota da su pod uticajem prolih
zbivanja. Ako je to tako tada ni jedno drutvo nije ist oblik. Naime, u svakom
drutvu postoje elementi razliitih epoha kroz koje je ono u svom istorijskom razvoju,
u svojim promenama, prolo, a naziv dobiva po dominantnim obelejima. Uvaavanje
istorije, odnosno ukljuivanje istorijskih dimenzija u naunom projektovanju i fazama
istraivanja ima metodoloki i antropoloki znaaj.
Metodoloki znaaj proizlazi iz dubine objanjavanja drutvenih pojava,
procesa, odnosa. Svako dublje objanjenje drutvenih pojava i procesa mora voditi
rauna o njihovoj istorijskoj dimenziji, tj. o istorijskim uticajima ije saznanje pomae
potpunijem razumevanju savremenog drutvenog zbivnja kao i mogueg drutvenog
kretanja. Mi, dakle, znamo da se naa ljudska drama odvija unutar tri dimenzije:
prolosti, sadanjosti i budunosti. Mi ne moemo potpunije razumeti nita to je
ljudsko ako stalno ne vodimo rauna o a) prolom iskustvu pojedinaca i grupa, b)
savremenim uslovima drame egzistencije, i c) buduim aspiracijama (ciljevima,
svrhama, vrednostima) pojedinca i drutvenih grupa. Potreba za kombinacijom
istorijskog, strukturalno funkcionalnog i antropolokog pristupa u izuavanju
drutvenih pojava pokazuje se u svojoj neodlonosti. Ovakav pristup, kako vidimo,
prosto namee sama priroda drutvenih pojava.
Mi znamo da naa sadanjost, a i budunost, nisu bez veze sa prolou. Ali
bilo bi pogreno zakljuiti da se priroda drutvenih pojava moe najpotpunije nai u
njihovoj istoriji. Misao da za objanjenje savremenih dogaaja moramo traiti i
uzroke prolosti, ne znai da su proli uzroci uvek najodluniji za objanjenje. Dirkem
upozorava: Ako su, naprotiv, svi glavni uzroci drutvenih dogaaja u prolosti, svaki
narod bi bio samo produetak onog koji mu je prethodio i razna drutva izgubila bi
svoju individualnost da bi jedino postala razni trenuci jednog i istog razvoja.
Impresionirani dugom istorijom koja lei iza njih, istoriari su esto uvereni da se
svaki savremeni dogaaj moe objasniti jedino njegovom istorijom. Istoriju treba
uvaavati, ali ne i oboavati. ...
49
50
51
52
Meutim, sve su to bar potencijalne vrednosti - ovek neprestano otkriva sve nove i
nove naine da koristi stvari koje su nekad izgledale totalno vezvredne .
Ukoliko u datom trenutku i postoje isti bezvredni objekti, oni su
kontinuiranim prelazom vezani s oiglednim vrednostima kao to su vazduh, hrana,
odea, materijali od kojih pravimo svoje instrumente, zgrade, slike, knjige. Ako,
zahvaljujui izvesnim matematikim formulama, uspevamo da u nuklearnom reaktoru
menjamo unutranju strukturu hemijskih elemenata i proizvodimo izotope, i ako,
zahvaljujui unoenju malih koliina izotopa u ljudski organizam, uspevamo da
ostvarimo kontrolu nad razliitim fiziolokim procesima i da u nekim sluajevima
postignemo izleenje od izvesnih bolesti, onda ceo lanac uzajamno povezanih
objekata od matematikih simbola do izotopa treba tretirati kao vrednost. Ako
jedan objekat postane znak za drugi objekat, koji je sa svoje strane znak za neki trei
to zadovoljava neku nau potrebu onda je ceo ovakav sistem znakova u stvari
sistem vrednosti.
Ako je tako, filosof humanistike orijentacije se nalazi suoen s nizom
problema, poev od definicije pojmova vrednosti do razmatranja raliitih oblika, vrsta
i kriterijuma za ocenu vrednosti u raznim podrujima. Sve su to preteno teorijski
problemi; reavajui ih, ostajemo ogranieni okvirima saznajne delatnosti
konstatujemo, objanjavamo, analiziramo.16 A, stvarni istraivaki problemi,
posebno u oblasti drutvenih nauka su: kako biti objektivan?, da li nauna
objektivnost zahteva vrednosno neutralna nauna istraivanja, odnosno da li istraiva
u oblastima drutvenih nauka moe da iskazuje vrednosne sudove a da ipak ostane
objektivan? Ovi problemu su i bitni i aktuelni zbog sledeeg:
Istraiva drutvenih pojava, procesa i odnosa je i sam deo tih pojava,
procesa i odnosa posmatra i uesnika.
Istraiva drutvenih pojava, procesa i odnosa ima line interese i
vrednosti. Ono to nazivamo neposrdnim posmatranjem jeste ista iluzija,
ako mislimo da je ono to takvim posmatranjem dobijemo neposredno,
nepatvoreno, isto iskustvo. Mi nemamo neposredan (objektivan) dodir sa
injenicama u tom smislu da ih moemo posmatrati nezavisno od naih
iskustava, pojmova i teorija, naeg jezika, naih linih interesa i
vrednosnih orijenatacija. Ovo su apriorni elementi percepcije. Psiholoka
je injenica da ispitivai obino posmatraju ono to su izvebani da
posmatraju i da istraiva koji stalno vri posmatranje ne gleda samo u
pojedinsot koju posmatra, nego je i trai. Neko je dobro primetio da nain
na koji mi vidimo stvari i dogaaje jeste u isto vreme i na in na koji ne
uspevamo da vidimo druge, upravo zbog navedenih apriornih elemenata te
nae percepcije. To je sigurno istina da istorijsko i kulturno iskustvo, kao i
celokupna struktura linosti, moe leati iza naunikove hipoteze i
uslovljavati njegovu percepciju dogaaja. I tako se obino deava da,
objanjavajui neku pojavu, unosimo u objanjenjenae line interese i
vrednosti. Tako postaje razumljivo zato se ista pojava opaa i interpetira
od grupe posmatraa razliito, to zavisi od heterogenosti njihovih linih
iskustava i vrednosti, kao i od drugih faktora.
Na istraivaa drutvenih pojava, procesa i odnosa deluje njegov poloaj u
drutvenoj strukturi. Istraiva obino i sam pripada nekoj drutvenoj
grupi (klasi) i teko se moe osloboditi dominantnih predrasuda i vrednosti
svoje drutvene sredine (grupe, klase). Normativne ideje karakteristine za
16
53
55
umu moguu upotrebu svog otkria, jer spoznaja u podeljenom svetu nije jedino opte
dobro koje moe da se koristi i koristi se za ostvarenje posebnih interesa.
56
DRUGI DEO
57
Bitan i aktelan deo nauke jeste njena metod. Iz istorije i filosofije nauke
proizlazi da su i predmet nauke i njen metod predmet naunog saznanja odnosno
predmet naunog istraivanja. Nauka koja se posebno bavi naunim istraivanjima
metoda (naina) kojima se istrauje - koja stie nauno saznanje o metodama naziva
se metodologija. Dakle, metodologija je nauka o metodima sticanja naunog saznanja
odnosno o metodima naunog istraivanja.17
Razvoj naune misli i miljenja obeleava pitanje da li je metodologija kao
posebna nauka uopte mogua i, ako jeste, koja je i kakva nauka? Ovo pitanje nalazi
svoje osnove u rasprostranjenim shvatanjima da je metodologija logika disciplina ili
da je metodologija disciplina epistemologije ili gnoseologoije, pa se smatra da:
nauna disciplina druge nauke (u ovom sluaju logike) ne moe da bude
posebna nauka, i
metod i predmet su bitni i nerazdvojni inioci svake nauke i naune
discipline, pa su nauna saznanja i nauna istraivanja metode odreene
nauke odnosno naune discipline, sastavni delovi te nauke, odnosno
naune discipline.
Oba su polazita na prvi pogled prihvatljiva. Meutim, u njima se previa da
se radi o specifinom predmetu metodologije - metodu, odnosno nainu (nainima)
naunog saznanja i naunog istraivanja predmeta nauke odnosno naune discipline.
Naime, nain sticanja naunog saznanja odnosno naunog istraivanja nije inilac
predmeta nauke - naune discipline, ve meu njima postoji funkcionalni i
normativno-instrumentalni odnos u kome metod ima polivalentnu ulogu.
Meuzavisnost predmeta i metoda manifestuje se kao zavisnost i obima i naunog
saznanja o predmetu nauke od razvijenosti metode, dakle od naunih saznanja o
prodornim i produktivnim nainima naunog istraivanja i naunog saznanja
predmeta nauke. S druge strane, obim i stepen naunog saznanja o predmetu nauke
omoguava, odnosno ograniava nauno saznanje i mogunosti naunog istraivanja
metoda, tj. naina sticanja naunog saznanja. Meuzavisnost predmeta i metoda nauke
je neposredna, ali ona ne onemoguava ve zahteva posebno sistematsko nauno
istraivanje i nauno saznanje o metodu (metodama). Neosporivo je da se u
istraivanju raznih predmeta koriste iste metode u istim ili slinim varijantama i da se
ak kod raznih metoda javljaju isti inioci. Takoe, jasno je da raznovrsna istraivanja
koriste iste metode u raznim modalitetima, ali da za sva nauna istraivanja postoje
neka ista osnovna pravila. Nauno saznanje o optim, posebnim i specifikovanim
pravilima u sprovoenju naunog istraivanja i sticanju naunog saznanja o
predmetima nauke i naunih saznanja upravo zahteva postojanje posebne nauke
kakva je metodologija.
Iz sutine saznanja proizlazi da je svako istinito i smisleno saznanje logino, tj.
da je u skladu sa normama logikog miljenja. Ovo pogotovu vai za nauno saznanje
i nauno istraivanje. Zato se i metodologija definie kao logika disciplina. Meutim,
metodologija se ne sastoji samo od logikih pravila. Takoe, uprkos univerzalnosti
17
Preuzimamo, operacionalizujemo i prilagoavamo nalaze S. Milosavljevia: Istraivanje politikih pojava, Institut za politike
studije, Beograd, 1980., i S. Milosavljevi, I. Radosavljevi: Osnovi metodologije politikih nauka, Slubeni glasnik, Beograd,
2000.
58
nekih od postavki logike, ne postoji samo jedan logiki sistem niti samo jedan logiki
pravac. Logika pravila su bitan sastavni deo metodologije, koji je u primeni povezan
i uslovljen drugim delovima metodologije i drugim metodologijama i mogunostima
formiranja raznih sprega logikih pravila i inilaca drugih delova metodologije. To je
jo izrazitije kod metoda. Osim toga neophodno je, ako izloeni stav treba dokazati,
prethodno tano razgraniiti naunu disciplinu od nauka i nauku od nauke.
Metodologija se definie kao normativna nauka. ta znai ovakvo odreenje
metodologije? Ono kazuje da se metodologija zasniva na saznanju da su njen predmet
upravo proverena nauna istraivaka iskustva i pravila o sticanju naunog saznanja
i o naunom istraivanju. Znai, predmet istraivanja u metodologiji su nauna
saznanja o nauno-istraivakoj praksi i norme koje propisuju odreene aktivnosti i
ponaanja u procesima naunog istraivanja i sticanja naunog saznanja.
Metodologija na osnovu svog naunog saznanja utvruje interpretaciju i primenu ve
postojeih i uvoenje novih pravila. Po tome metodologija zaista jeste normativna
nauka. Meutim, svaka nauka koja otkriva naune zakone, zakonitosti i pravilnosti
koje slue za izgraivanje odreenih sistema i primenjivanje pravila, takoe bi se
mogla smatrati normativnom. Gotovo sve nauke bi se, po tako primenjenom
kriterijumu, mogle ubrajati u normativne.
Pri definisanju metodologije ne moe se izbei pitanje: da li je ona
prevashodno teorijska ili empirijska nauka? U traenju odgovora na ovo pitanje valja
imati u vidu da se u svim nauka proimaju teorijsko i empirijsko. Samo je u nekim
naukama vea upuenost na empirijske izvore saznanja. Saznanja nekih nauka su vie
i neposrednije usmerena na primenu u stvarnosti svakodnevnog ivota. Imajui u vidu
ulogu empirijskih saznanja i primenu rezultata istraivanja odnosno naunih saznanja
metodologije, ona se moe smatrati empirijsko-teorijskom naukom.
59
60
61
64
65
nauke, odnosno naune discipline i naina istraivanja tog predmeta postoje znatne
meuzavisnosti. One se manifestuju, bar u tri vida:
Prvo, kao koncepcija naina istraivanja predmeta koja mora da bude razliita
od drugih koncepcija bar onoliko koliko im je predmet razliit od drugih i u onome u
emu se predmet razlikuje od drugih;
Drugo, u specifinosti primene metoda u istraivanju predmeta, tako da budu
primerene njegovim specifinostima.
Tree, u tehnikama, postupcima i naroito instrumentima, obradi, interpretaciji
podataka i zakljuivanju.
Ako bismo sledili sastavne delove metodologije uopte, mogli bismo da
utvrdimo sledee sadraje sastavnih delova metodologije naunog rada:
Prvi, logiki deo ima isti osnovni sadraj kao i u svim metodologijama
drutvenih nauka u okviru istih logikih sistema.
Drugi, epistemoloki deo, baziran je na saznanjima o pojavama, procesima i
metodima njihovih istraivanja.
Trei deo sadri saznanje o odnosima meuzavisnosti razvoja naunog
saznanja o procesima i pojavama, s jedne, i metodologije odnosno metoda naunog
rada s druge strane.
Metodologija naunog rada istovremeno je deo - grana metodologije nauka i
nauna disciplina. Njeni zadaci proizilaze iz dve osnovne potrebe. Prvo, to su
praktine potrebe i zahtevi. Drugo, to su potrebe i zahtevi nauke, naunog saznanja i
naunog istraivanja, iji su predmet pojave, procesi i odnosi. Iz toga proistiu dva
zahteva upuena metodologiji:
da obezbedi metode sticanja valjanog naunog saznanja o pojavama i
procesima koje se moe primeniti i u praktikovanju, i
da iznae metode o sticanju saznanja i o nainima uspenog
osposobljavanja za primenu naunih saznanja u praksi.
Iz konkretnih praksi proizlazi
da se ova dva zahteva ne smeju
pojednostavljivati i vulgarizovati, jer bi to vodilo ukidanju autonomije naunog rada i
njegovoj gruboj politikoj i drugoj instrumentalizaciji to bi dovelo do gubljenja
naunosti. Ta ista praksa govori o drugoj izvornoj potrebi, koja, takoe, ima dva
osnovna dela. Prvi je zahtev za naunim saznanjima o valjanim metodama istraivanja
o predmetu nauke. To podrazumeva da metodologija evidentira, prouava, vrednuje i
proverava metode koriene u sticanju naunog saznanja, usavrava ih i rekonstruie
i otkriva nove metode ime otklanja metodoloka i metodska ogranienja u razvoju
nauke. Drugi zahtev je prouzrokovan prvim. Istraivanje i razvoj metoda istraivanja
predmeta nauke zahteva razvoj teorije metodologije i metoda istraivanja valjanosti
metoda istraivanja predmeta nauke.
Zadaci metodologije, pojednostavljeno kazano, su da:
otkrije, razvija i omogui korienje metoda za sticanje naunog saznanja
o pojavama, procesima i metodama praktikovanja tog saznanja;
otkriva, razvija i omogui razvoj metoda osposobljavanja za korienje
naunog saznanja i metoda sticanja naunog saznanja;
otkriva, razvija i omoguava metode naunog saznanja i naunog
istraivanja pojava, procesa i odnosa kao predmeta naukee i metode
izgraivanja i provere teorije o stvarnosti kao predmeta nauke;
otkriva, razvija, proverava i verifikuje metode istraivanja i da o tome
razvija teoriju.
66
5. NAUNE METODE
5.1. Pojam naunog metoda
U dosadanjem delu naeg izlaganja upotrebljavali smo veoma esto
pojmove: nauno saznanje, nauno istraivanje i metod naunog saznanja odnosno
metod naunog istraivanja. Upotreba pomenutih termina i pojmova u istim iskazima
ukazuje na razlike u njihovom znaenju, ali i na njihovu pojmovnu i funkcionalnu
povezanost. Svi ovi termini i pojmovi sadrani su i uslovljeni odredbama pojma nauke
odnosno naunog.
Nauka je ljudska-drutvena, u sutini intelektualna, dakle racionalna delatnost.
Istovremeno ona je i rezultat naune delatnosti. Jer, neosporivo je da deo nauke ine
ve steena, proverena, nauna saznanja, a deo smislena, ciljna, svrsishodna aktivnost
sticanja naunog saznanja. Iz toga moe da se izvede zakljuak da je nauka
istovremeno sloen proces sticanja naunog saznanja, razvojna struktura ve steenih,
kontinuisanih, proverenih i projiciranih i osnovano pretpostavljenih naunih saznanja
o predmetu nauke i metodu sticanja naunog saznanja o predmetu i o metodu nauke.
Strukturu nauke, kao to je ve kazano, ine: aksiomi, principi (naela), nauni
zakoni, naune teorije, naune teoreme, postulati, hipoteze, argumenti i kategorijalno
pojmovni aparat o predmetu nauke - po pravilu konstituisani kao sistem u okviru
vaee paradigme. Sastavni deo te strukture - tog sistema su procedure istraivanja,
dokazivanja i opovrgavanja i procedure konstituisanja naunih i saznajnih injenica.
Jednom reju, nauni metod shvata se kao sistematska celina koncepcija i naina
istraivanja dotinog predmeta nauke. To nam omoguuje da konstatujemo da je
nauka elastian i razvojan, ali konzistentan sistem kojeg ine dva meuzavisna i
meusobno proeta, sloena podsistema. Ovom bi se moglo dodati da u svakom od
pomenuta dva podsistema otkrivamo teorijsku, duhovnu, intelektualnu komponentu i s
njom povezanu praktinu komponentu. Takoe, vidimo komponente saznanja i
komponente primene saznanja.
Komponente primene saznanja odnose se kako na primenu saznanja o
predmetu za delovanje i uspostavljanje odnosa prema predmetu nauke u
svakodnevnom praktikovanju ivljenja, tako i na metode sticanja naunog i
praktikovanog saznanja.
U osnovi nauke nalazi se proces sticanja, demonstracije i primene naunog
saznanja. Pokuamo li da definiemo pojam naunog saznanja, naii emo na sledee
najee stavove: prvo, da je nauno saznanje ono koje se tie predmeta nauke i do
koga se dolazi naunim istraivanjima i primenom naunih metoda; drugo, da je
nauno saznanje istinito ili bar verovatno tj. najblie istini o predmetu nauke. Ova
dva najee izraena shvatanja sadre bitne injenice valjane definicije. Ona jasno
pokazuju da je nauno saznanje deo ukupnog ljudskog saznanja. U sastav naunog
saznanja ulaze mnogi inioci ljudskog saznanja kao to su odnos subjekt - objekt
saznanja, opaanje, predstavljanje, miljenje, povezanost i meuzavisnost ulnosti i
intelektualnosti, fizikog i psihikog, itd. Kao i za svako drugo saznanje ljudi i za
nauno saznanje vae zahtevi da ono bude predmetno, logino - dakle smisleno, da
bude osnovano i pouzdano. Ipak, postoje znatne i znaajne razlike izmeu ljudskog
saznanja uopte i naunog saznanja. Za nauno saznanje bitne odredbe su:
67
68
69
metod nauke, ima istu osnovnu strukturu. Sve ovo odnosi se i na metod revizije. A,
ovaj metod, kao i nauni metod nauke, ima tri osnovna sastavna dela:
1. logiki deo,
2. epistemoloki, i
3. operativno-tehniki deo.
Logiki deo sadri, odnosno obrauje logike osnove, logika pravila metoda.
Mada se ne moe poricati stav da su logika pravila jednog sistema u sutini ista i da
ona ne zavise od metoda, ipak se u okviru raznih metoda logika pravila razliito
primenjuju i interpretiraju. To se moda najbolje vidi kada se uporede razni
metodoloki pravci, metode sakupljanja podataka, obrada podataka i zakljuivanje na
osnovu njih. Meusobna poreenja poznatih shvatanja o odnosu teorije i prakse, o
teorijskim i empirijskim istraivanjima takoe ukazuju da logika pravila moraju da
budu posebno odreena u okviru svakog metoda saglasno svojstvima predmeta
istraivanja i svojstvima metoda. Ovo se naroito odnosi na delove koji se odnose na
logike funkcije, valencije, suenja i zakljuivanja.
Epistemoloki deo obrauje odnos teorije i drugih delova nauke o predmetu
nauke sa realitetima stvarnosti i metoda istraivanja. U taj deo spada i kategorijalnopojmovni sistem. Ovaj deo metoda veoma je vaan zato to na osnovu naunog
saznanja o predmetu kao realitetu i moguem realitetu otkriva ta je to to je potrebno
i mogue istraivati odreenim vrstama istraivanja, kakve su mogunosti primene
dotine metode, kako ublaiti i otkloniti mogue tekoe i prepreke, a kako stimulisati
prednosti te metode. Ovaj deo uspostavlja kriterijume izbora izmeu vie moguih
koncepcija i metoda istraivanja. U okviru ovog dela uspostavljaju se odnosi i izmeu
kategorijalno-pojmovnog aparata kojim se obrauje predmet nauke i metodologije.
Prilikom konkretne primene, ovaj deo metode omoguuje potrebne operacionalizacije
i sistematizacije kategorija, pojmova i termina u projektima istraivanja utvrujui
pravila o obrazovanju njihovih poredaka.
Operativno-tehniki deo obrauje odnos izmeu prethodnih delova metoda i
njihovih tehnika, zatim pravila konstruisanja i primene tehnika istraivanja.
U naim svakodnevnim komunikacijama esto se susreemo sa pogrenom
upotrebom pojmova metodologije, metoda i postupka, tako da se metodologija esto
pogreno poistoveuje sa metodom i postupkom. Zato je potrebno jasno odrediti
njihova pojmovna znaenja. A ta su: metodologija je nauka o metodima; metod je
nain (nauni) sticanja (naunog) saznanja. Oigledno je da se nauka ne moe
poistovetiti i svesti na svoj predmet. Takoe, ni metodologija ni metod se ne mogu
svesti na postupak. U logici je mogue proces miljenja odrediti i kao misaoni
postupak u promiljanju odnosno u miljenju odreenog predmeta. Takoe, nesporno
je da svako, a naroito racionalno saznanje ne moe da bude ostvareno bez miljenja.
Prema tome, uslovno reeno, miljenje u najraznovrsnijim oblicima, moe se smatrati
optim nainom racionalnog, a time i naunog saznanja.
Iz teorijsko-empirijskih istraivanja proizlazi da jedna metoda istraivanja
moe imati vie tehnika istraivanja. To je naroito oigledno kod metoda
prikupljanja podataka. Tako na primer, ispitivanje kao metoda prikupljanja podataka
ima vie svojih tipova i vie svojih tehnika. Njene su tehnike nauni intervju, nauna
anketa itd., koje se javljaju u praksi istraivanja u vie tipskih i praktinih modaliteta.
Ali svaka od ovih tehnika istraivanja sastoji se od postupaka i instrumenata
istraivanja. Tako je, na primer, instrument za prikupljanje podataka anketom anketni upitnik. Postupak bi u ovom sluaju bio sistem operacija i ponaanja u
rukovanju upitnikom, tj. u uspostavljanju kontakta sa ispitanikom, postavljanju
pitanja, evidentiranju odgovora itd. U tom smislu, opravdano je konstatovati:
70
5.3.
71
73
stav prema njima. injenice (odnosno podaci kao iskazi o injenicama) ostaju iste, ali
se zauzima drugaiji stav prema njima: isti podaci se mogu uvrstiti sad u ovaj okvir
tumaenja. Jer, istraiva pojava, procesa, odnosa, ne moe znati da li su
prikupljeni podaci znaajni, ako ih ne protumai u okviru odreene teorije.
Isti skup injenica ili podataka moe se objasniti ili razumeti pomou razliitih
teorija. Kada se kae da nije vana injenica koliko njeno tumaenje, onda se i
nesvesno prizna da je teorija, u ijem se svetlu tumai injenica, ono bitno, a ne sama
injenica. Teorija otvara injenice da govore o sebi. injenice postoje, ali je to nemo
postojanje u odvojenosti: tek u okviru neke teorije one progovaraju i neto znae.
Naime, mogu se, a to se i dogaa, svi istraivai sloiti o injenicama, ali ne i u
tumaenju injenica: ovde se pojavljuju razlike! To zanai da iako teorije daju
znaenja iskustvenim injenicama - one ih objanjavaju i razumevaju - one se ne stiu
putem neposrednog iskustva, jer nisu nita iskustveno, kao to nisu, na primer, ni
brojevi. Brojevi su proizvod istog miljenja, nastali bez veze sa spoljanjom
stvarnou: oni se iz nje ne mogu izvesti i razumeti, iako je mogu sreivati i
objanjavati. Svi nai najoptiji pojmovi, klasifikacije i tipologije ne potiu iz
spoljanje stvarnosti, nego se unose u nju, da bismo je opisali i sredili. Ovo je
potrebno naglasiti, jer u empirijskoj nauci vlada predrasuda da se teorije mogu na neki
nain izvesti iz iskustvenih injenica.
Odnos teorije i injenica opisao je francuski matematiar i filozof Anri
Poenkare na sledei nain: Nauka je izgraena od injenica, kao to je kua
sagraena od opeke; ali gomila injenica nije nauka, kao to ni hrpa opeka nije kua.
Pogreno je poistovetiti nauni metod sa empirijskim metodom, jer je nauni metod u
istoj meri i teorijski. Teorije predstavljaju pojmovne mree kojima su ljudi iz nauke
prekrili stvarnost.
Ako je nauka relativno zatvoren sistem ideja, verovanja i prakse, tada se njena
istina ne poklapa sa onim to samo opaamo u i o stvarnosti, nego u istinu o stvarnosti
spada i ono to se naim ulima ne moe zapaziti, evidentirati. Primera radi,
ponaanje pojedinaca i grupa (formalnih ili neformalnih) u organizaciji jeste ono to
se moe opaziti jer je pojavno, a motivi i razlozi takvog ponaanja su ono sutinsko
(to se ne moe opaziti). Prema tome, istraiva istovremeno i opaa i tumai pojave,
procese, odnose. U tom smislu nauka i jeste nauka o znaenjima. Naime, svaki opis
neke injenice jeste i njeno tumaenje (=njeno znaenje). Iz ovog proizlazi pitanje
koje su to funkcije teorije u istraivanju? Prema nalazima . unjia te funkcije su
sledee:
orijentie istraivaa kako ne bi zalutao meu injenicama pojava,
procesa, odnosa;
povezuje inae rasute empirijske generalizacije u sistem i tako ove
dobivaju sistematski ili nuni karakter (logika nunost);
preko objanjenja zakona, ona objanjava i injenice o stvarnosti
njihove procese i odnose;
povezujui zakone u teorijski sistem ona omoguava njihovo
proveravanje i slaganje sa ostalim saznanjima o organizacijama, o
stvarnosti;
dobar zakon omoguava predvianje pojava, procesa, odnosa, a dobra
teorija predvianje zakona;
moda je za istraivaa najprivlanija ona teorija koja ga inspirie na
postavljanje moguih hipoteza i njihovo iskustveno proveravanje;
74
Videti ire u . unji: Metodologija: kritika nauke, navedeno izdanje, str. 92-105.
75
76
TREI DEO
77
1. PRETHODNA ODREENJA
Osnovni smisao naunog rada jeste utvrivanje istine o relacijama, o
odnosima: ideja/teorije organizacija norme organizaciona akcija
(=organizacioni procesi) rezultat. Empirijska iskustva zbore da su mnoge pojave,
procesi i odnosi u drutvu u krizi ili su deformisani zbog neadekvatnosti navedenih
odnosa. Naime, pod pretpostavkom da su mnoge ili da su neke ideje/teorije o
navedenim odnosima savremeni (humani), to samo po sebi nije dovoljno da se one
kao takve realizuju da se doe do eljenih rezultata. I najbolje ideje se realizuju tako
to se kvare, ali njihovo kvarenje ne nastaje toliko u organizacionoj socijalnoj akciji
koliko u prethodnim fazama u fazama organizacionog oblikovanja ideja o
organizaciji materije i materijalnoj organizaciji19, zatim u fazi normativnog
ureenja odnosa. Na pomenutim relacijama nastaju sledei problemi:
Organizacija materije je stvaralaki proces i odnos na osnovu koga ljudi stvaraju sva orua i sve medije, ili tehne, materijalna
organizacija je stvaralaki princip na osnovu koga se stvaraju znanje, institucije, oblici grupisanja, preduzea itd, ili kultura.
78
79
80
81
82
83
Znai, istina se svodi na unutranji sklad miljenja - na slaganje jednih misli i stavova
s drugima, na neophodnoj povezanosti jednog stava sa svim drugim elementima
celokupnog skupa znanja. Iz ovog proizlazio da su zastupnici ove teorije eleli da
istinu odrede nezavisno od odnosa prema objektivnoj stvarnosti. Istovremeno, njima
se nije sviao otvoreni subjektivizam svoenja istine na neposredno uverenje ili
oseanje samooevidnosti. Zbog toga su i pribegavali teoriji koherentnosti. Osnovna
zasluga teorije koherentnosti jeste u ukazivanju da se nita ne moe znati niti sa
smislom kazati o istini jednog pojedinanog stava koji bi bio posmatran izolovano od
svih drugih naih znanja i iskustava - istina uvek predstavlja izvestan kontekst u
kojem se dati stav posmatra. Po Mihailu Markoviu teorija koherentnosti ukoliko ima
izvesne pozitivne elemente ima i ogromne nedostatke:
(a) Pre svega, nijedan predstavnik ove teorije nije uspeo da odredi precizno,
nedvosmisleno i pri tom na dovoljno obuhvatan nain ta znai termin koherentnost
i u kakvim odnosima jedan stav treba da stoji prema drugim stavovima da bi bio
smatran istinom.
(b) Svaki dosadanji pokuaj odreivanja vodio je ili prekoraivanju okvira
teorije ili paradoksalnim posledicama. Predpostavimo da se pod koherentnou misli
na odnos u kome stoji jedan opti stav prema konkretnim iskustvenim stavovima koji
ga potvruju, tj. iz kojih je on izveden na induktivan nain, ili koji su njegove
empirijske konsekvence kad se on shvati kao hipoteza. U svim ovakvim sluajevima
konkretni stavovi mogu potvrivati apstraktne jedino ako su oni sami ve istiniti, jer
ako su lani - i stavovi koji se na njima zasnivaju bie lani. ... Znai, koherentnost u
ovom smislu, da bi imali znaaja za problem istine, mora ve unapred pretpostaviti
istinitost stavova neposrednog opaanja. Prema tome, cela teorija je ili apsurdna ili
predstavlja obrtanje u lanom krugu: jedna stvar se objanjava drugom, a ta druga u
sebi nuno pretpostavlja prvu.
(c) Ako koherentnost shvatimo kao mogunost deduktivnog izvoenja jednog
stava iz drugih, opet se postavlja pitanje istinitosti tih drugih stavova. Mogue su dve
alternative.
Jedna je: ti drugi stavovi, kao i pravila na osnovu kojih se dedukcija vri, ve
su pretpostavljeni kao istiniti u nekom drugom smislu, kao samooevidni. U tom
sluaju, kao i u prethodnoj analizi, teorija koherentnosti se pokazuje nedovoljnom i
postaje oevidno da joj je potrebna dopuna.
Druga je alternativa: polazni stavovi i pravila dedukcije nisu pretpostavljeni
kao istiniti ve su proizvoljno izabrani ili usvojeni kao konvencije. Ovaj vid je dobila
teorija koherencije u delima neopozitivista tridesetih godina ovog veka. Tako je
Karnap postavio svoj uveni princip tolerancije, po kome je svako slobodan da izgradi
svoj sopstveni sistem logike, to jest da proizvoljno odabere polazne principe i pravila,
pod uslovom da ih eksplicitno formulie i da ih se zatim dosledno pridrava.
Kada se proanaliziraju neopozitivistike koncepcije istine onda se dolazi do
sledeih zakljuaka:
(a) Neopozitivisti su uspeli da do maksimuma podignu egzaktnost u
odreivanju formalnih uslova koje jedan sistem stavova mora da zadovoljava da bi se
mogao oznaiti koherentnim.
(b) Oni su istovremeno i pokazali i dokazali do kakavih apsurdnih posledica
vodi teorija koja hoe da se iskae samodovoljnom i nezavisnom od elemenata drugih
teorija. Ako je svako slobodan da proizvoljno odabere polazne principe i pravila
dedukovanja sa kojima su njegovi stavovi koherentni (proizvoljno izabrane
konvencije) i ako taj isti pojedinac moe da gradi svoju sopstvenu logiku, tada on
postie korentnost samo svog miljenja - koherentnost izolovanog miljenja i na taj
84
nain nestaje koherentnost izmeu miljenja tog pojedinca i miljenja svih drugih
pojedinaca. Rezultat toga jeste da svako ima svoju vlastitu istinu i da je nemogue
nauno definisanje istine od neistine.
(c) U neopozitivistikom kazivanju teorija koherentnosti jeste bitno
jednostrana. Ova jednostranost sastoji se pre svega u tome to je sva panja
orijentisana na obezbeivanje doslednosti u miljenju pojedinca, a isputeno je iz vida
da istina ima drutveni karakter i da ona pretpostavlja i slaganje u miljenju razliitih
pojedinaca i drutvenih grupa. Sem toga, fundamentalna jednostranost je ve samo
svoenje istine na koherentnost. U stvari, polazni principi i pravila dedukovanja u
jednom sistemu miljenja nisu samo konvencije i proizvoljno izabrani aparat. Oni
moraju zadovoljiti izvesne sadrinske uslove - ali nam o njima teorija koherentnosti
ne kae nita. Sve ono pozitivno to ova teorija ima da nam saopti, dobija svoju
vrednost tek kad se, kao jedan od elemenata, ukljui u neku iru sintetiku
koncepciju.
Pragmatika ( gr. pragma = delo, delovanje, radnja, in, uspeh) teorija istine
i njoj bliski teoretiari poimaju istinu ne u meusobnom slaganju ideja niti u njihovom
slaganju sa stvarnou, ve u njihovom slaganju sa ovekovim potrebama - u njihovoj
praktinoj korisnosti. Da li je ideja istinita ili nestinita jedino se moe videti i utvrditi
po njenim posledicama. Istina je, prema tome, ideja koja donosi praktinu korist.
Pragmatizam kao filozofski pravac, koji snano dolazi do izraaja poetkom XX veka,
obuhvata, u uem smislu, koncepciju Viljema Demsa, a u irem smislu:
pragmaticizam arls Sanders Persa, humanizam Ferdinand Kaning Skot ilera,
eksperimentalizam ili instrumentalizam Don Djuia.
Pers, u poetku svoju filosofiju naziva pragmatizmom, a kasnije, da bi se
razlikovao od Viljema Demsa, preimenuje je u pragmaticizam, pod pragmatizmom
je podrazumevao teoriju znaenja iji je osnovni princip da je znaenje suda skup
praktinih konsekvencija koje nuno slede ako se pretpostavi da je sud istinit. Viljem
Dems poima pragmatizam kao metodu i kao teoriju istine. Pragmatizam kao metoda
slui za reavanje naizgled nereivih metafizikih sporova, a sastoji se u tome da se
pita u emu bi bila praktina razlika kada bi ova a ne ona sporna koncepcija bila
istinita. Ako nema praktinih razlika izmeu alternativa onda su obje podjednako
dobre, a ako su njihove praktine posledice razliite tada valja prihvatiti onu koja nam
je korisnija. Pragmatizam kao teorija istine polazi od tradicionalnog shvatanja istine
kao slaganja ideje sa stvarnou. Meutim, slagati se sa stvarnou znai snalaziti se u
istoj, umeti upravljati njom, uspeno je iskoriavati. To znai da su istinite samo one
ideje koje su nam korisne u ivotu. Viljem Dems kae: Jedna ideja je istinita utoliko
ukoliko se veruje da je korisna za nae ivote. Ovu korisnost Dems ponekad poima
iroko kao socijalnu korisnost, esto kao korisnost s aspekta razvoja ljudske spoznaje,
ali je ponekad shvaa i vrlo usko, kao korisnost za pojedinca. U skladu sa ovim
poslednjim aspektom poimanja Dems ponekad gotovo potpuno subjektivizira i
relativizira istinu, pa, na primer, tvrdi da su religiozna verovanja istinita za onoga
kome su potrebna a neistinita za onoga kome ne trebaju. Ovakvom subjektivistikom
poimanju veoma je blizak iler, a odbacuje ga Pers i Djui. Znai, neki od pragmatista
poimaju korisnost veoma iroko, kao sve ono to koristi ljudskom rodu i proiruje i
produbljuje njegova saznanja, a drugi veoma usko, kao ono to samo materijalno
koristi pojedincu. Ovom uskom pragmatistikom shvatanju blisko je poimanje F.
Niea po kome je istinito, u pravom smislu te rei, samo ono to je bioloki korisno to slui ivotnim ciljevima i potrebama, to odrava i unapreuje ivot pojedinca i
vrste.
85
U pragmatikoj teoriji ima jedna neosporno tana i pri tom neobino vana
injenica: ona naa saznanja koja su istinita slue kao efikasni instrumenti u naem
naporu stvaralakog menjanja prirodne i drutvene sredine. U tom smislu istina je,
uopte uzev, za jedan dovoljno veliki vremenski period - praktino uspena, i samim
tim bioloki korisna.
Na alost, obrnuto nije tano: svako bioloki korisno gledite nije samim tim
istinito. Uopte, uspenost u praksi ne stoji u obaveznoj funkcionalnoj vezi s istinom.
...
Najzad, pragmatika teorija istine je neodriva i iz pragmatikih razloga: vodi
sveoptoj konfuziji u pogledu toga ta je istinito a ta nije. Jasno je da dva meusobno
protivrena stava mogu oba biti praktino uspena i korisna ukoliko
zadovoljavaju razliite interese. Iz toga sledi mogunost veeg broja istina kada je re
o istom pitanju - pluralizam istina. Meutim, moe se lako dokazati da svaka teorija
koja dozvoljava pluralizam istina kao svoju konsekvencu, nosi u sebi jednu
nerazreivu protivurenost. Postavlja se pitanje ta treba jedan pragmatist da misli o
nekom stavu koji je tetan za njega ali koristan za nekog drugog oveka koji ima
suprotne interese. On treba da takav stav smatra lanim, ali u isto vreme, ukoliko je
pragmatist i ukoliko veruje u pluralitet istina, on mora priznati i da je istinit. Sve
postaje i istina i neistina u isti mah. Sam pojam istine postao bi toliko konfuzan i
viesmislen da bi ga trebalo izbaciti iz upotrebe.
Za teoriju koja dovodi do ovakve zbrke teko se moe rei da dobro radi i da
je uspena u praksi, pa se samim tim, po njenom sopstvenom kriterijumu, ne moe
rei ni da je istinita.
Za razliku od subjektivistikih teorija, koje nastoje definisati istinu bez
pomoi pojma o stvarnosti nezavisnoj od oveka, i kao takvo dosledno sprovedeno
stanovite se ne moe oformiti u teoriju a da se pritom izbegnu apsurdne
konsekvence, objektivistike teorije pokuavaju odrediti istinu kao neto to je
potpuno nezavisno od oveka i od njegovog miljenja. U ovu grupu teorija spadaju:
(a) objektivno-idealistika,
(b) aprioristika teorija Kanta i novokantovaca i
(c) eidetska ili logicistika teorija istine, teorija istine po sebi karakteristina
za B. Bolcana i za rane radove E. Huserla. Istina o sebi ( die Wahrheit
an sich), koja je to da neto jest i da je tako i tako odreeno, predstavlja
nuan korelat bitka o sebi, i postoji veno, tanije: izvan vremena, bez
obzira na to saznaje li je ko ili ne. Blisko ovakvom shvatanju je i ono
aksioloko neokantovaca aksiologa Badenske kole prema kome je istina
vrednost, pa kao takva ne postoji ni u stvarnosti ni u miljenju, ve zajedno
sa ostalim vrednostima ini posebno tree carstvo idealnog vaenja.
Objektivni idealisti polaze od pretpostavke apsolutnog identiteta izmeu bia i
istinitog miljenja. Za njih je saznanje istinito svako ono koje posredno ili neposredno
izrie apsolutnu identinost objektivnog i subjektivnog (eling). Sledea razlika
izmeu klasine teorije korespodentnosti i objektivno-idealistike teorije istine jeste
u tome to objektivni idealisti hipostaziraju pojam istine. Hipostazirati znai pretvoriti
u samostalnost, u supstancijalnost, tj. u neto to ne postoji materijalno, na primer
pojmove o predmetima. Pa istina po njima ne treba da znai slaganje ljudskog
miljenja s objektivnim materijalnim predmetima. Istina je slaganje stvari s idejama i
pojmovima koji predstavljaju njihove sutine, i koji postoje na objektivan nain van
njih a isto tako i van ovekovog miljenja. Hegel, klasian predstavnik ovog
miljenja, razlikuje istinu u subjektivnom i objektivnom smislu. Istina u subjektivnom
smislu jeste slaganje predstave s predmetom. Istina u objektivnom smislu je slaganje
86
objekta, stvari sa sobom samom, tako da je stvarnost odmerena prema svom pojmu.
Pojam je tako istinita Ideja, boanska ideja o svetu, koja je jedina stvarna. Tako je
jedino bog istina. Iz Hegelovog odreena istine proizlazi da je ona van i vremena i
prostora. Jer je, po njemu, ono to je istinito sadrano samo u mislima, nije istinito
samo danas i sutra, ve izvan svakog vremena; a ukoliko je to u vremenu, istinito je
uvek i za svako vreme.
Blisko objektivnim idealistima je, prema rezultatima analize Mihaila
Markovia, jedna struja realizma ( mogli bismo je nazvati nekritikim, za razliku
od tzv. kritikog realizma) koja se u stilu srednjovekovnih skolastiara-realista
zalae za objektivno, vanvremensko i vanprostorno postojanje optih pojmova
(univerzalija) i koja dozvoljava mogunost apsolutno vernog reflektovanja bia u
miljenju - naroito u logici i matematici.... Sve teorije ovog tipa, koje dozvoljavaju
mogunost apsolutne istovetnosti izmeu miljenja i bia, pripisuju savrenu
statinost nauci i ljudskom saznanju uopte. Svako zna, meutim, da smo mi stalno
prinueni da korigujemo i upotpunjavamo, pa i temeljito revidiramo naa znanja.
Kako objasniti ovu injenicu sa stanovita objektivnog idealizma?
Prva je mogunost dozvoliti da smo bili u zabludi kad smo u prolosti mislili
da je ovaj ili onaj stav istinit, ali ostati pri tome da su svi oni stavovi koje danas
smatramo istinitim - apsolutno adekvatni stvarnosti i prema tome bezuslovno i
vanvremenski istiniti. Nedoslednost ovakvog stava pada odmah u oi. Ako nas
iskustvo istorije nauka ui da smo morali da unosimo korekcije ak i u sluajevima
naunih zakona koji su nam izgledali apsolutno sigurno utvreni i provereni ...,
kakvog bismo osnova imali da pretpostavimo da je jednog odreenog dana i sata
evolucija naeg saznanja prestala?
Druga je mogunost pretpostaviti da je svaka promena u naim znanjima
uslovljena promenama u samoj stvarnosti. Neki sluajevi se neosporno mogu objasniti
na ovaj nain. ... Meutim, esto mi dobro znamo da se nija sama stvarnost promenila
ve da je naa prvobitna slika o njoj bila nepotpuna i samo aproksimativno tana.
Najzad, trea mogunost: potpuno promeniti uobiajeni sadraj pojma istine i
o istini govoriti na nain koji se ne moe nikakvim injenicama ni potvrditi ni
opovrgnuti. Takav je sluaj kada se istina odreuje kao slaganje stvari s idejama koje
objektivno postoje, nezavisno od ljudskog miljenja. Ovakvo filosofiranje se ne moe
pobiti injenicama, ali to je zato to se ono i ne odnosi ni na kakve injenice; ideje o
kojima je ovde re mogu biti samo predmet verovanja. U svakom sluaju, ako
definicije istine ove vrste uopte imaju nekog smisla, on je razliit od smisla koji se
terminu istina pridaje u nauci i obinom ivotu...
Aprioristika teorija jeste jedna od varijanti teorije koherentnosti. Sigurne
oznake apriornog znanja za Kanta su nunost i stroga sveoptost, a za Oto Libmana
ono to je za nas i za svaku drugu homogenu inteligenciju strogo opte i nuno, ono
to se drugaije ne moe misliti. Prema tome, ova teorijska struja nastoji da izbegne
relativizam kome neizbeno vodi zahtev koherentnosti sam po sebi, kad nije
dopunjen nikakvim daljim i stroim uslovima. Novokantovci, koji zastupaju
aprioristiku teoriju, razlikuju se od logikih pozitivista (koji stoje na
konvencionalistikom gleditu) utoliko to, po njima, principi s kojima miljenje treba
da je saglasno da bi vodilo istini nisu proizvoljno odabrane ljudske konvencije ve
izvesne transcendentalne norme koje vae objektivno i nuno, nezavisno od
iskustva, i imaju optu vrednost za sve ljude.
Relativno noviju ontoloku varijantu objektivistike teorije istine nalazimo
kod filosofa egzistenzije. Za egzistencijaliste istina je bivstvovanje u svojoj
nesakrivenosti. Grka re aletheia izvorno znai neskrivenost, a Hajdeger e je
87
88
21
89
91
92
93
94
misli, pojma ili stava, sa drugim postavkama u okviru iste teorije ili istog uenja, ak i
jedne nauke u celini. Doslednost miljenja u irem smislu rei znai sklad ili
koherentnost pojmova, sudova i postavki uopte u okviru jedne celovite teorije ili
uenja.
U uem smislu logika doslednost znai slaganje svih posebnih i sporednih
postavki sa osnovnim principima odreenog uenja, ili, u krajnjoj liniji sa osnovnim
prinicpima izvesnog logikog sistema, na primer, sa principima elementarne logike,
posebno sa principom proste neprotivrenosti. Upravo ovako je shvaena logika
doslednost miljenja u tradicionalnoj logici: miljenje je dosledno onda ako nije
prosto protivreno, tj. ako ne sadri prosto protivrene pojmove ili stavove. A, stvarna
dijalektika logika shvata logiku doslednost mjiljenja, tj. kao vernost miljenja
samim predmetima miljenja i, u uem smislu, kao sklad pojmova, sudova, postavki
teorija i uenja sa osnovnim zakonima dijalektikog miljenja. Sa ovog stanovita
shvatanje objektivne stvarnosti, stvari-procesa, kao i samih pojmova, u njihovom
razvoju, kao protivrenih, logikih stvarno je dosledno, dok je njihovo shvatanje kao
statikih i uopte neprotivrenih, realno nedosledno. Sa ovog stanovita i sama
elementarna logika, i njene aksiome, su logiki nedosledne objektivnoj stvarnosti i
stvarnom saznanju na njegovom savremenom stupnju razvoja.
Stvarna, via logika doslednost miljenja sastoji se u skladu miljenja sa
samim predmetima miljenja, pa i sa promenom miljenja u vezi sa promenom
predmeta miljenja.
Najvii oblik logike povezanosti miljenja jeste sistematinost miljenja, koju
ini logika povezanost i doslednost svih pojmova i postavki jednog obimnijeg
uenja. Odlika sistematinosti jeste sreenost, podela i klasifikacija principa, postavki,
teorija i uenja u skladu sa osnovnim koncepcijama i principima saznanja odreene
oblasti predmeta. Treba posebno istai da sama sistematinost jo nikako ne garantuje
objektivnu istinitost miljenja. Najbolji dokaz za ovo tvrenje su mnogobrojni sistemi
idealistike filozofije i metafizike uopte. ak i sistem dijalektike filosofije
stvarnosti i logike moe biti u osnovi pogrean ako je spekulativan, kakav je sluaj sa
Hegelovom Naukom o logici.
Da bi sistematinost bila odlika istinitog miljenja ta sistematinost mora
odgovarati odreenosti samih predmeta one oblasti na koju se to miljenje odnosi, bez
obzira na subjektivno misaone metodoloke faktore, koji u svakoj sistematizaciji
saznanja igraju znatnu ulogu.
U vezi sa problemom sistematinosti naunog saznanja nuno je posebno
istai sledee:
Nesistematsko, haotino i nesreeno saznanje, naroito ukoliko je to
saznanje i realno nedosledno, svakako sadri i jednostrane i pogrene
postavke.
Istinito miljenje i nauno saznanje, naroito u relativno definitivnoj formi,
uvek je sistematino. Jer je takva realno objektivna sistematinost
subjektivno misaoni odraz realne objektivne odreenosti samih predmeta
odreene oblasti, iako nikad nije identina sa njom, jer misaona
sistematinost uvek ima relativno apstraktan karakter u poreenju sa
potpunom konkretnou samih predmeta miljenja (bez obzira bili ti
predmeti objektivno realni ili samo zamiljeno realni).
Sistematinost svakog istinitog miljenja mora, upravo zbog svoje
relativne jednostranosti i apstraktnosti, biti elastina i otvorena.
Ljudsko saznanje, ak i u apstraktnim naukama, kakve su logika, teorijska
matematika i teorijska fizika, stalno se razvija, te se svi sistemi naunog saznanja
95
moraju smatrati samo za relativno potpune i relativno konane sisteme. A, sam zakon
logike povezanosti istinitog miljenja moe se izraziti stavom: Istinito miljenje je
logiki povezano, objektivno dosledno i sistematsko. Isticanjem objektivne doslednosti
i objektu odgovarajue sistematinosti izbegava se pogreka spekulativne doslednosti
i spekulativne matematinosti idealistikih uenja.
Najjednostavnija analiza naeg saznanja, naih pojmova, postavki, teorija i
uenja, s obzirom na njihovu stalnost i promenljivost, otkriva nam da postoje
relativno trajna i nepromenljiva saznanja, kakvi su matematiki stavovi. Nasuprot
ovoj nepromenljivosti injenica je da se i matematika saznanja, ak i ona osnovna, na
primer, pojmovi broja i funkcije, kao i pojmovi prostora, menjaju i danas i da se i
dalje razvijaju. I same logike teorije, ne samo teorije pojma, suda i zakljuka, nego i
teorije logikih aksioma, menjale su se od Aristotela do danas, pa e se i dalje
menjati. Uopte uzev i logika se pokazala, kao to Engels utvruje, kao istorijska i
razvojna nauka, a ne kao sistem veitih istina. Zakon identiteta u starom metafizikom
smislu, kao apstraktna identinost, ve ne odgovara savremenom naunom saznanju
koje je dijalektiko. Aksiome elementarne logike - princip proste identinosti,
neprotivrenosti i zakon iskljuenja treeg, u savremenoj logici moraju biti
prevazieni i nai svoje mesto - uz novu interpretaciju - u novom, irem i dubljem
uenju o logikim zakonima miljenja.
U pogledu razvojnosti prirodno naunih pojmova i uenja, nju ne treba
posebno isticati. Meutim, i u ovim naukama, ukoliko se radi o razvoju a ne o
radikalnoj izmeni saznanja, stari pojmovi i uenja se ne odbacuju potpuno, nego se
proiruju i produbljuju. Oni se pretvaraju u nove, vie sadrajnije i racionalnije teorije
u kojima je sauvana racionalnost starih pojmova i uenja. Tako je pojam atoma u
savremenoj fizici bitno izmenjen - jo se stalno razvija ali i u kvantnoj fizici pored
pojma atoma, kao sistema pokretnih estica, sauvan je i prvobitni pojam atoma kao
diskretno materijalne estice.
Iz osnove nova saznanja javljaju se u svim naukama, ukoliko se otkrivaju nove
oblasti predmeta ili dublje sutine ve poznatih pojava. Nova saznanja naroito se
javljaju u drutvenim naukama u vezi sa razvojem samog drutva.
Uopte uzev ljudsko saznanje se menja, prvo, zato to se jednostrana
ograniena i povrnija saznanja proiruju i produbljuju i, drugo, zato to se i ukoliko
se menjaju sami predmeti saznanja, to je naroito sluaj kod drutvenih nauka (jer se
drutvo i sam ovek stalno razvijaju).
Ukoliko se predmeti izvesnih nauka ne menjaju, njihova saznanja su relativno
stalnija, jer se ona menjaju samo iz prvog od navedenih uzroka. injenica
jednostranosti i nepotpunosti svih naih pojmova, teorija i uenja, razume se u
razliitoj meri kod raznih nauka i potreba njihovog stalnog upotpunjavanja i
produbljivanja ukazuje na samo relativnu konstantnost i stalnu razvojnost ljudskog
saznanja i ljudskog miljenja.
Sam zakon stalnosti i razvojnosti istinitog miljenja moe se izraziti stavom:
Istinito miljenje je relativno stalno i stalno razvojno. Ono je relativno stalno
ukoliko je njegov predmet konstantan i ukoliko samo miljenje, sam pojam,
postavka, teorija, za izvesno vreme, ostaje nepromenjena. Ono je razvojno,
prvo, ukoliko se samo miljenje razvija i, drugo, ukoliko se sami predmeti
miljenja razvijaju.
Razumljivo je da miljenje o predmetima koji se menjaju, na primer o oveku,
o ljudskom drutvu i o samom ljudskom miljenju, da bi bilo istinito mora i samo da
se menja, isto onako kao to i istinito miljenje o konstruktivnim predmetima, na
primer, o odnosima konanih brojeva, mora biti i jeste stalno. Na ovaj nain
96
97
I Zakoni jedinstva
S obzirom na injenicu da su razlikovanje i sjedinjavanje, praktino-misaona
analiza i sinteza, dve osnovne radnje ljudske prakse i ljudskoga miljenja, te da
polaznu taku u naem saznanju ini shvatanje razliitosti i jedinstva pojava
objektivne stvarnosti, zakon jedinstva raznovrsnog je osnovni zakon istinitog
zamiljanja organizacije materije i materijalne organizacije. Da bi uopte jedna
sloena pojava, proces ili odnos mogla biti predmet miljenja, ona se mora shvatiti
98
kao jedinstvo raznovrsnih inilaca ili strana, razume se, u istinitom miljenju na
osnovu shvatanja objektivne povezanosti tih inilaca u samom predmetu, a ne
iskljuivo na osnovu jedinstva same svesti, kao to je to Kant pogreno shvatio. U
stvari, jedinstvo svesti i povezanosti misli misaoni je odraz objektivno predmetnog
jedinstva i objektivne povezanosti inilaca samih predmeta koji se zamiljaju. Tako je
povezanost pojmova "jezgro", "ljuska", "proton", "neutron", "elektron", itd. u pojmu
"atom" odraz stvarne povezanosti i stvarnog objektivnog jedinstva ovih inilaca u
samim atomima. Isto su tako i zakoni jedinstva raznovrsnog u istinitom miljenju
specifian odraz i izraz opteg zakona sveopte povezanosti i jedinstva raznovrsnosti i
suprotnosti u objektivnoj stvarnosti organizacija materije i materijalnih organizacija.
A, s obzirom na vrstu veza inilaca njihovog jedinstva u predmetu, naime da li
je u pitanju sloena dijalektika veza raznovrsnih inilaca ili samo veza istih
elemenata, razlikujemo opte dijalektiko jedinstvo raznovrsnih inilaca i njegov
krajnje uproeni vid u sluaj, tj. prosto jedinstvo.
Opti zakon jedinstva predmeta izraava kompleksno jedinstvo raznovrsnih
inilaca predmeta i on se moe izraziti stavom:
Svaki realan sloen predmet jeste jedinstvo ili kompleks raznovrsnih i
suprotnih, a u toku svoga menjanja i protivrenih inilaca odnosno evidencija
razvoja ili procesa.
Jedinstvo ovde znai kompleksnost sloenih predmeta i pojava, tj. dijalektiko
a ne samo relativno statiko nego i promenljivo i razvojno funkcionalno jedinstvo
raznih faktora i odlika predmeta. Takva jedinstva predstavljaju ne samo ova kutija
ibica i ova aa i ova kua nego i molekuli i atomi njihovi, kao i ova biljka i ovaj ivi
organizam, koji su iva jedinstva u razvoju. Takva misaona jedinstva predstavljaju svi
sloeni i razvojni pojmovi, a i sudovi i zakljuci u kojima pojmovi nisu statiki. Na
primer, pojmovi "organizam", "drutvo", i stavovi "Svaki organizam je ivo
funkcionalno jedinstvo mnogih organa, raznovrsnih njihovih inilaca i funkcija" i
"Drutvo se stalno menja" i sl.
Veoma uproeni oblik jedinstva raznovrsnih predmetnih inilaca jeste onaj
oblik u kome se jedinstvo tih inilaca svodi na prostu mehaniku, spoljanju vezu bilo
raznovrsnih bilo istovrsnih relativno statikih elemenata. Sam princip prostog
jedinstva moe se izraziti stavom:
Svaki predmet sloen od relativno statikih i meusobno nezavisnih inilaca
ini prosto jedinstvo.
Takva prosta jedinstva predstavljaju svi pravi konglomerati, na primer, gomila
kamenja, sluajan skup ljudi, skup brojeva (2, 5, 7, itd.), ili drugih koliina bez
meusobne veze lanova, itd.
II Zakoni identiteta
Jedna od fundamentalnih injenica naeg saznanja, naime, da mi beskrajno
sloenu objektivnu stvarnost organizacije materije i materijalne organizacije ne
moemo drukije saznavati do shvatanjem u njoj pojedinih relativno izdvojenih i
relativno konstantnih pojava, kao "jednih", dovela je jo kod Parmenida elejskog do
jasne koncepcije kategorije i principa proste identinosti izraene stavovima "Bie je
jedno" i "Bie je (samo) bie", kao i u stavu "Samo bie jeste a nebia nema". Ovaj
princip uzdigli su elejski metafiziari do apsolutnog ontolokog principa celokupne
stvarnosti i apsolutnog gnoseolokog principa celokupnog istinitog miljenja. Ovo je,
razume se, pogreno i to predstavlja jednu od osnovnih ontolokih i logikih iluzija
ljudskog saznanja.
99
100
Uenje o zakonima miljenja, koje ovde izlaemo, kree se upravo po ovim kategorijalnim pravcima.
Ne iz nekih isto teorijskih ve iz praktino metodolokih razloga preglednsoti, jasnoe izlaganja, kao i
iz razloga izbegavanja takve originalnosti koja bi se tee shvatila i tee prihvatila sa gledita
dosadanjih logikih teorija aksioma, koje su, bez obzira na svoju jednostranost i ogranienost, duboko
usaene u svest ljudi. Razume se da ova jednostranost koncepcije i izlaganja zakona miljenja nipoto
ne znai da su ove koncepcije nedijalektike. Naprotiv, kategorije jedinstva i identinosti su shvaene
kao jedinstva i identinosti razliitog, suprotnog i protivrenog, a kategorije razliitosti, suprotnosti i
protivrenosti su shvaene u nerazlunoj vezi sa svojim dijalektikim protivtipovima, naime sa
jedinstvom i identinou, iz ega je oigledan dijalektiki karakter izloenog shvatanja zakona
miljenja.
101
IV Zakoni suprotnosti
Ovi zakoni se odnose na predmetne kategorijalne relacije suprotnosti bilo
jedinstvenih bilo identinih predmeta. Direktno nasuprot elementarno logikom
miljenju ovde se utvruje da u jedinstvenim pa ak i u identinim predmetima,
postoje suprotne odredbe. Objektivno ontoloku osnovu ovih zakona ine opti
dijalektiki zakoni jedinstva i borbe suprotnosti.
Kako relacije suprotnosti mogu biti uglavnom opte dijalektike i proste, tj.
granino posebne, te se ovo izraava i u odgovarajuim zakonima suprotnosti. Opti
zakon suprotnosti moe se formulisati sledeim stavom:
Svaki jedinstven i opte identian razvojan predmet sadri suprotne odredbe
koje se meusobno uslovljavaju i prelaze jedne u druge.
Takve suprotnosti se nalaze u svim stvarima-procesima, ukljuujui i oblike i
preocese stvarnog miljenja. To su, na primer, suprotnosti opte-posebno, atrakcijarepulsija, nasleivanje-prilagoavanje, apstraktno-konkretno i sl. Specijalan, granian
sluaj opte suprotnosti predstavlja prosta suprotnost. Ta suprotnost je predmet
principa proste suprotnosti.
Princip proste suprotnosti moe se izraziti stavom:
Svake dve proste, kvalitativno ili kvantitativno bitno ili maksimalno razliite
odredbe, su prosto suprotne, simboliki a...b = a b.
Takve odredbe su, na primer, crno-belo, gore-dole, meko-tvrdo, muko-ensko,
dobro-zlo, veliko-malo, plus-minus, i sl. Proste suprotnosti su (van jednog predmeta),
kao i odredbe proste afirmacije i proste negacije, postojanja i nepostojanja, deljivosti i
nedeljivosti, uspeha i neuspeha na ispitu (poloio-pao) i sl.
102
103
104
105
106
Ovi zakoni, kao logiki zakoni, imaju svoju ontoloku osnovu u optim
dijalektikim zakonima apsolutne razvojnosti i relativne stalnosti svih pojava
objektivne stvarnosti. Kao zakoni istinitog zamiljanja predmeta ovi zakoni se odnose
na predmetne kategorijalne odredbe promenljivosti i stvarnosti predmeta miljenja.
Naime, samo istinito miljenje odlikuje se promenljivou i relativnom stalnou, kao
to je to utvreeno jednim od zakona o osnovnim osobinama istinitog miljenja. Pored
107
108
109
U nauci postoji vie usmerenja i sistema logike. Jedan od bitnih osnova podele
su modaliteti istine, (kao oblici postojanja) i valencije istine koje izraavaju sutinu
logike time to sadre izvesne bitne osobine logikih aksioma i logike aksiomatike
kao sutine logikog sistema. Na osnovu logikih valencija (koje definiemo kao
saznajne vrednosti stavova i sudova saznanja), razlikujemo dvovalentnu, trovalentnu
i polivalentne logike.
Klasina logika, kada je u pitanju istinitost saznanja, razlikuje samo dve
saznajne vrednosti stavova - istinu i pogreku - izmeu kojih i izvan kojih ne postoji
nikakva trea vrednost saznanja. Ova sutinska osobenost klasine dvovalentne logike
proste istine ili proste pogreke (zablude) izraena je i u elementarno logikim
zakonima miljenja. Prema njoj svaki stav je ili samo istinit ili samo laan, a na svako
pitanje se mora odgovoriti ili apsolutnim "da" ili apsolutnim "ne". Meutim, ve i
najjednostavniji primeri praktinog miljenja pokazuju da saznajna vrednost mnogih
stavova o sloenoj i promenljivoj predmetnoj odreenosti ne moe da se tretira ni kao
nekakva iskljuivo prosta istina, niti kao prosta pogreka, tj. zabluda (na primer,
ovek nije prosto "zdrav" ili prosto "bolestan", vreme nije prosto samo "lepo" ili samo
"runo", a takva situacija je jo oitija kada su u pitanju sudovi o procesima,
odnosima, buduim dogaajima i pojavama u nastojanju, itd.).
Nesumnjivo je, dakle da ako se prihvati stanovite da saznajna vrednost
stavova ne mora biti ista istina ili ista pogreka, ve da ima stavova ija je saznajna
vrednost neodreena ili neizvesna, odnosno ija saznajna vrednost moe biti
delimina istina ili delimina zabluda (u razliitim stepenima), klasina dvovalentna
logika, kao jednostrana i ograniena mora biti zamenjena nekom drugom logikom
koja doputa vei broj saznajnih vrednosti. Stoga su u logiku uvedeni najpre
trovalentni, a potom i polivalentni vrednosni sistemi.
Za nauku posebno je zanaajna multivalentna logika verovatnoe, shvaena
kao osnova logika, po kojoj je osnovna logika vlaencija saznanja upravo
verovatnoa. Svi stavovi o empirijskoj stvarnosti organizacija materije i materijalne
organizacije, po ovom shvatanju, samo u manjem ili veem stepenu verovatni, ali
nikada potpuno verovatni, odnosno istiniti. Osnovni razlog za ovakav pristup jeste
110
111
112
113
114
ETVRTI DEO
115
1. UVODNE NAPOMENE
Ve je kazano da u najoptijem smislu, pod metodom se uglavnom
podrazumeva nain na koji se dolazi do saznanja o predmetu koji odreena nauka
prouava. Metodologija zasnovana na dijalektici pod naunim metod podrazumeva
dijalektiko jedinstvo:
logikih naela i pravila,
teorijskih saznanja o stvarnosti, i
praktinih radnji i tehnikih sredstava koja se primenjuju u istraivakoj
delatnosti.
Prvi, logiki deo, obuhvata logika pravila i na njima zasnovane misaone
radnje koje se koriste u postupku naunog saznanja. Ovaj deo metoda je univerzalan,
jer se postupak naunog saznanja u svim naukama vri po ustaljenim fazama i
logikim pravilima.
Drugi, teorijsko-epistemoloki deo, koji se esto naziva optim teorijskometodolokim pristupom, obuhvata prethodna teorijska saznanja (teorijske
paradigme) o predmetu koji se istrauje, kao i osnovna saznajna naela koja slue kao
orijentir i opti putokaz u istraivanju. To nisu konana, ve prethodna saznanja koja
pomau da se doe do novih, egzaktnijih i plodonosnijih saznanja. Pored ovog, ovaj
deo sadri i optenaune metode. Po svemu ovome on je specifian i poseban za
svaku nauku, jer zavisi od predmeta koji odreena nauka prouava. tavie, u mnogim
drutvenim naukama, usled razliitog shvatanja sutine drutvenih pojava i njihove
epistemoloke prirode, primenjuju se razliiti teorijsko-metodoloki pristupi.
Trei deo naunog metoda, koji se esto naziva tehnikom istraivanja ine
metode i tehnike koje se koriste u istraivakoj praksi. Tu spadaju, u prvom redu,
metode, postupci i instrumenti kojima se vri prikupljanje iskustvene grae, njeno
sreivanje, uporeivanje, a delom i eksplikacija. Neki od tih metoda i postupaka su
univerzalni, primenjuju se u svim naukama, dok su drugi specifini, saobraeni
specifinosti pojava koje se istrauju. Drutvene nauke u svojoj istraivakoj praksi
esto koriste naune metode koje se primenjuju i u prirodnim naukama, kao to su, na
primer, posmatranje, eksperimentisanje, merenje, i dr.
116
117
118
119
120
121
122
124
125
127
128
deduktivnim oblikom zakljuivanja. Dakle, prema ovom shvatanju, isto smisaonim logikim putem se, iz optih zakonskih stavova (sudova, premisa) izvode novi, manje
opti - posebni i pojedinani stavovi (zakljuci). Ve u ovoj svojoj odredbi dedukcije
formalna logika iskazuje svoje jednostranosti i protivrei ak i svojim osnovnim
logikim principima. Naime, (a) i pored toga to dedukciju ona definie samo kao
formu miljenja, u svakom pojedinanom sluaju ona se poziva na realne, konkretne
sadrinske odredbe, tj. na realne predmete i (b) ona, shvatajui deduktivno
zakljuivanje kao izvoenje posebnog i pojedinanog stava iz opteg, htela to ili ne,
mora da prizna, ili bar da pretpostavi, postojanje dijalektike povezanosti opteg,
posebnog i pojedinanog.
Nasuprot tome, a imajui u vidu injenicu da je logiku formu miljenja
mogue kao metodu odrediti samo na osnovu shvatanja predmeta, stvarna dijalektika
logika prevazilazi jednostranosti i pogreke formalnog pristupa i deduktivnu metodu
definie kao nain saznavanja posebnog i pojedinanog predmeta (inioca, dimenzije,
aspekta, odredbe) na osnovu znanja (poznavanja) o optem predmetu (tj. o optim
svojstvima odreene klase ili vrste predmeta, odnosno, u logikom smislu, kao
analitiko izvoenje novog stava ili suda iz jednog, ili vie datih sudova kao premisa
deduktivnog zakljuka, uz shvatanje realno - objektivno i smisaono - logiki nune
veze (jedinstva, razlike, suprotnosti) opteg sa posebnim i pojedinanim.
U savremenoj nauci je prihvaeno dijalektiko poimanje saznanja, koje polazi
od istine kao opteg cilja saznanja i neraskidive veze predmeta i metoda analize kao
konstitutivnih inilaca. Iz ovoga proizlazi da je put dolaenja do istine ovim metodom
predmetan, a da se ispravnost metode pokazuje i dokazuje samo u traenju i nalaenju
istine o predmetu - dakle, u njegovoj primeni na konkretne predmete, a ne samo u
utvrivanju i praktikovanju "gole" forme.
Meutim, u zavisnosti od toga da li se shvata neposredna ili posredna veza
izmeu opteg (predmeta, svojstva, odredbe) i posebnog - pojedinanog i sama
dedukcija u moe biti dvojaka:
neposredna, iji predmet ine jedinstva razliitih, suprotnih i protivrenih
odredaba ili veza, data jednim sudom iz koga se neposredno moe izvesti
drugi sud, i
posredna, iji predmet ini jedinstvo tri ili vie predmeta - predmetnih
odredaba, od kojih je odnos dvaju predmeta - predmetnih odredaba, kao
poznat, dat u premisama, dok se trei odnos zakljuuje posredstvom prva
dva.
Iz kazanog moe se izvesti zakljuak da je dedukcija, zapravo, analiza i
specijalizacija ve shvaenog opteg u shvatanje posebnog i pojedinanog, ili, pak,
izvoenje posebnih i pojedinanih istina na osnovu znanja o optim istinama
zakonima.
A, u pogledu saznajnih mogunosti deduktivne metode i njene primenljivosti u
nauci miljenja su veoma podeljena, pa i protivrena. Sa jedne strane, dedukcija se
smatra jedinom, pouzdanom metodom saznanja, a u prilog tome se najee navode
sledei argumenti: da ako se zna opta istina ili zakon nekih predmeta (pojava,
procesa) onda je mogue, na osnovu istinskog zakljuivanja sa apsolutnom sigurnou
saznati i posebnu ili pojedinanu istinu (tzv. mo celine nad njenim delovima,
odnosno opteg nad posebnim i pojedinanim); zatim ona, kao specijalizacija optih
stavova u posebne i pojedinane stavove, omoguava strogu sistematinost i
klasifikaciju saznanja. S druge strane, dedukciji se odrie bilo kakva saznajna
mogunost, smatra se da ona, poto je analitiko izvoenje jednog stava iz drugog
stava, ne daje nikakvo pravo saznanje, da se njome ne saznaje nita novo sem onog
129
130
131
132
133
134
135
136
137
138
izvodimo opti sud (odnosno zakljuujemo) o celom predmetu, ili o gotovo ili
potpuno celoj vrsti ili klasi predmeta. Dakle, induktivnim putem saznajemo predmet,
vrstu predmeta ili klasu predmeta u celini.
Pojava u celini, odnosno procesi i odnosi sastoje se od mnotva raznog
(raznovrsnog i razliitog) pojedinanog. Zbog toga odreivanje mesta i uloge
indukcije u procesu formiranja iskustvene osnove hipotetiko - deduktivne metode
saznanja, koja svoju znaajnu primenu ima i upravo u naunom istraivanju
predstavlja vaan zadatak, koji podrazumeva prethodno razmatranje metodoloke
funkcije indukcije uopte. Odgovore na brojna pitanja u tom pogledu moramo
potraiti najpre u samoj logici i metodologiji, kao posebnoj logikoj disciplini (u meri
u kojoj ona to, naravno, jeste) iji je zadatak da prouava i razvija logike okvire
naunog saznanja i istraivake naine, sredstva i postupke koje odreena nauka
primenjuje i koristi u svojim istraivanjima i pomou kojih nastoji da doe do novih
saznanja. Sa tog stanovita neophodno je najpre, razmotriti tzv. logiki problem
indukcije, od ijeg pravilnog razumevanja zavisi i shvatanje prirode induktivne
metode, njene uloge, znaenja i znaaja u procesu sticanja saznanja i saznajne
vrednosti indukcije uopte.
Logiki problem indukcije, u svojoj osnovi, predstavlja, najpre, traganje za
odgovorom (ili, bolje reeno, odgovorima) na pitanje tzv. opravdanja indukcije. U
savremenoj logici i metodologiji postoje veoma razliita shvatanja o problemu
opravdanja indukcije, koja, uz sve opasnosti koje jedna ovakva, u velikoj meri
pojednostavljena klasifikacija sa sobom nosi, moemo svrstati u sledee etiri grupe:
Opravdanje indukcije je mogue i vri se bilo iskustvenim
generalizacijama, bilo deduktivnim naelima, intuitivnim ili pragmatinim
principima i postulatima itd.;
Opravdanje indukcije nije mogue zato to se nikakvom logikom ili
racionalnom metodom ne moe opravdati zakljuivanje o nepoznatim
dogaajima na osnovu poznatih dogaaja;
Problem indukcije je "pseudoproblem" koji nastaje iz pojmovne konfuzije
u kojoj nije jasno ni ta je indukcija, ta je njena priroda, niti ta je smisao i
priroda opravdanja indukcije - opravdanje indukcije nije ni potrebno, poto
se moe otkloniti razreenjem same pojmovne zbrke;
Problem indukcije je vie psiholoke nego li logike prirode, pa zato za
njega treba traiti, pre svega, psiholoka, a ne logika objanjenja.
Oigledno da je na uveno Hjumovo pitanje o mogunosti verodostojnog
induktivnog zakljuka ("ta je priroda one evolucije koja nam potvruje izvesno
realno postojanje i materijalnu injenicu izvan prisutnog svedoanstva naih ula ili
van podataka naeg pamenja?"), odgovor traen na veoma razliite, ak i meusobno
iskljuujue, naine, ali da je problem induktivnog saznanja (odnosno, kako je i na
osnovu ega moguno znanjem sadanjih i datih podataka doneti zakljuak o onome
to nije dato) izazivao i izaziva nesumnjivu panju velikog broja naunika razliitih
orijentacija, a njegovo zadovoljavajue reenje u savremenoj logici i metodologiji se
jo uvek trai. Ne uputajui se u detaljnu analizu svih ovih stanovita (kojima je
inae, u najveem broju sluajeva, zajedniko da se bave prvenstveno indukcijom
samo kao oblikom miljenja i zakljuivanja), to inae i nije na zadatak, smatramo za
korisno da istaknemo nekoliko pokuaja opravdanja indukcije.
Prvu grupu ine pokuaji opravdanja indukcije generalizacijama iz iskustva i
sastoje se u tome da se induktivnim putem dolazi do optih principa na osnovu kojih
se izvode sve kasnije indukcije. Na ovaj nain se, zapravo, indukcija induktivno
zasniva, a opti principi utvruju uniformnost pojava, koja nam omoguava da na
139
140
141
142
143
145
146
148
149
Hegel dijalektiku shvata kao put samorazvoja apsololutne ideje, prema tome stvarnosti uopte.
Naime, bitna odlika takvog shvatanja je da svaki pojam imanentno sadri svoju suprotnost (antitezu),
pa se u sintezi dijalektiki prevladavaju. Otuda je dijalektika razvoj i kretanje u suprotnostima dijalektika je sadraj svega postojeeg. Hegel nastanak i razvoj celokupnog univerzuma, ukljuujui
oveka i drutvo, tumai dijalektikim kretanjem Apsolutnog duha.
28
"Nauno saznanje, kao sloen dijalektiki proces interakcije izmeu subjekta i objekta, kako u
prirodnim tako i drutvenim naukama, ne zasniva se, kako to tvrde empiristi, odnosno pozitivisti, samo
na empirijskim injenicama, koje su rezultat ulnog iskustva, ni ti, pak, samo na razumu i
imaginaciji, to zagovaraju racionalisti. Ono je, po miljenju klasika marksizma, dijalektiko
jedinstvo opaanja i miljenja, ulnih utisaka o stvarnosti i razumskih apstrakcija koje se izvode iz tih
utisaka. Svako dijalektiko saznanje, kree se od neposrednog posmatranja ka apstraktnom miljenju i
od ovog natrag, ka praksi. Praksa, za klasike marksizma, nije samo osnova naunog saznanja, nego je
i glavni kriterijum njegove istinitosti. . . . Otuda, stvarnost koja nas okruuje, koju mi svojom
delatnou stvaramo i menjamo, za klasike marksizma je, dakle, dostupna naunom saznanju. To
jednako vai, kako za prirodu i prirodne pojave, lako i za drutvo i dmtveno-istorijske pojave i
procese. Meutim, sva naa saznanja su nuno ograniena i relativno istinita, jer je ljudska praksa iz
koje ona izviru i koja ih verifikuje istorijski ograniena i promenljiva. Praksa prethodnog veka
apsolutno je potvrivala saznanja klasine Galilej-Njutnove fizike, meutim, praksa naega veka ne
150
samo da relativizira, nego i porie mnoga saznanja te fizike. Nauna saznanja o drutvu su jo relativnija
i ogranienija, jer, kao toje ve reeno, u osnovi svili drutvenih pojava i procesa je ovekova
svrhovita delatnost. To drutvene pojave ini manje uniformnim, deterministiki odreenim i
predvidljivim u odnosu na prirodu. Meutim, to nikako ne znai da je drutvena stvarnost sfera
proizvoljnosti i voluntarizma, u kojoj subjektivne pobude i htenja ljudi iskljuuju postojanje bilo
kakve nunosti i objektivnih zakonitosti."- M. Pei, J. Bazi, navedeno delo, str. 45-46., videti i M.
Markovi: Filozofski osnovi nauke, navedno izdanje, str. 306-373., S. Milosavljevi, I. Radosavljevi,
navedeno delo, str. 361-383.
151
152
"Sastavni deo metodolokog pristupa u istraivanju drutva i ljudske istorije predstavlja i marksistiko
vienje uloge nauke i naunih saznanja. Za razliku od pozitivista, koji nauku shvataju kao delatnost
analize i objanjenja postojeeg stanja, Marks ju je tretirao kao kritiko-revolucionamu snagu. "Filozofi
su, pie on u Tezama o Foerbahu, svet razliito tumaili, ali radi se o tome da se on izmeni." Za
Marksa nauka nije samo delatnost koja analizira i objaniava postojee stanje i prua pozitivno znanje
o njemu, nego jc istovremeno i kritiko-revolucionarna delatnost koja kritikom analizom postojeeg
stanja otkriva unutranje tendencije njegovog menjanja i prevazilaenja.
Ovo naglaavanje kritiko-revolucionarne uloge nauke mnogi Marksovi kritiari, a isto tako i
sledbenici, pogreno tumae i tvrde da je on u nauci prevashodno video orue politike prakse.
Meutim, dublji uvid u Marksovo nauno stvaralatvo pokazuje da on "nikada nije gubio iz vida
izrazito saznajnu prirodu nauke. On je dobro znao da nauka, ako se zapostavi njena osnovna saznajna
funkcija, prestaje da bude nauka u pravom smislu rei, i da pretvara se u vulgamu apologetiku. Cilj
nauke, po Marksu, moe da bude samo istina, sve potpunije i dublje saznanje stvarnosti. Ta saznajna
uioga ne moe se niemu podrediti, i u traganju za istinom nauka mora da bude i bezobzirna i
dosledna." Osnovna dunost naunika, po Marksu, jeste da pokae i dokae istinu. Svaki naunik je
obavezan da izvede sve logike konsekvencije iz pretpostavki od kojih polazi, nezavisno od toga da li
su one u skladu sa njegovim linim i grupnim interesima. Meutim, i pored insistiranja na naunoj
nepristrasnosti i doslednosti, klasici marksizma nisu zagovarali pozitivistiko stanovite o vrednosnoj
neutralnosti nauke. Naprotiv, za njih nauka ne sme biti vrednosno neutralna, ona treba da se bori za
opteljudske vrednosti i interese. Kritikom analizom postojee istorijske situacije nauka ne treba
samo da otkriva zakone njenog prevazilaenja i verovatne tokove budunosti, ona mora da ukazuje koji
se od tih tokova najvie podudaraju sa osnovnom ovekovim potrebama i univerzalnim Ijudskom
vrednostima i interesima."- M. Pei, J. Bazi: navedeno delo, str. 46-51.
153
154
Pritom, oni drutvo shvataju kao organizovan i samodovoljan sistem koji ima manjevie trajnu strukturu i u kome svi njegovi delovi imaju odreene funkcije koje su u
slubi odravanja drutvenog sistema, kao celine."30
U strukturalnom funkcionalizmu aktuelni su: makrofunkcionalizam,
mikrofunkcionalizam i sistemski pristup, posebno humanistika verzija sistemske
koncepcije.
Osnovno stanovite makrofunkcionalizma jeste da drutvo kao makrostruktura
determinie poloaj i uloge grupa i pojedinaca ija je bitna odredba samoregulacija i
akcije na odranju sistema. U tom smislu valja promiljati pojam drutvene akcije.
Naime, prema ovom stanovitu drutvena akcija je motivisano ponaanje ciljno
usmereno prema kriterijumu pogodnosti (povoljnosti, korisnosti) po subjekta koji bira
izmeu mogunosti - ili prema oekivanjima da odreeni cilj bude izabran. Akciona
orijentacija moe da bude kognitivna i katetika (saznajna i vrednosna). Uloge,
koje se vre na oekivan nain, povezuju se u mreu veeg ili manjeg
doprinosa odravanju sistema i ine sistem. Interesi aktera su meusobno povezani
u optu saglasnost preko moralnih normi i kulturnih vrednosti, to je jezgro
drutvenog sistema.
Ravnotea drutvenog sistema odrava se funkcionisanjem dva mehanizma:
prvo, mehanizmom drutvene kontrole (propisa i sankcija); drugo, ostvarivanjem
socijalizacije (vaspitavanje). A, socijalni (drutveni) sistem je funkcionalno
jedinstvo u kome svaki subjekt - akter vri pozitivnu funkciju koja je doprinos
odranju postojee strukture sistema. Ponaanje u neskladu s ovim je deformacija,
devijacija ili patoloki izuzetak.
Prema tome, promene drutva se ne tretiraju ve se razmatraju poremeaji
unutar socijalnog sistema koji se razreavaju adaptacijom i usavravanjem postojeih
oblika organizacije. Sistem se odrava tako to uspostavlja apsolutni prioritet potreba
sistema nad pojedincem, i konsenzus zasnovanom na zajednikom sistemu vrednosti i
normativnom poretku.
Uviajui, s punim pravom, zapostavljenost mikrogrupa i pojedinaca u
koncepciji makrofunkcionalizma, mikrofunkcionalizam pripisuje determinirajuu
ulogu mikrogrupama. Ova koncepcija mikrogrupe shvata kao dvostruki sistem: kao
spoljni koji ostvaruje meudejstva izmeu mikrogrupe i sredine u kojoj se mikrogrupa
nalazi; drugo, kao unutranji, tj. sistem uzajamnih dejstava izmeu inilaca
mikrogrupe. Unutar mikrogrupe, shvaene kao samoregulativni sistem bitni su
inioci: aktivnosti, oseanja, uzajamna delovanja, norme delanja i vrednosti.
Prema tome, bitna razlika izmeu ova dva shvatanja je u shvatanju drutvenog
sistsma i odnosa sa podsistemima, tj. u shvatanju struktura sistema i autonomija
unutar sistema.
U okvirima opte funkcionalistike koncepcije nastala je sistemska teorijskometodoloka koncepcija koja je u osnovi holistika orijentacija. Nuno je razlikovati
humanistiku verziju sistemskog pristupa od verzije tehnokratskog koncepta drutva.
"Za humanistiku verziju sistemske koncepcije, osim jasnog deklarisanja protiv
zloupotrebe sistema i organizacije za podreivanje i iskoriavanje oveka i za
njegovo obezvreivanje kao pojedinane, stvaralake i samosvojne linosti,
karakteristini su sledei principi:
Posmatranje sistema kao celine i kao interakcije izmeu delova i celine
i delova i delova. Celina se ne moe shvatiti samo izolovanim
30
155
156
157
su uneeni pojam motivacije i uloge. Drutvene uloge su, po tom shvatanju, osnovni
inioci drutvene strukture. Kroz njih se ostvaruje motivacija kao uravnoteenje u
oveku na fiziolokom, emotivnom, organizacionom i drutvenom planu. U osnovi su
ponaanja koja se, po pravilu, ponavljaju i usmerena su na ponaanja drugih ljudi. A,
osim uloga, inioci drutvene strukture su institucije, kao skupovi vie uloga i
institucionalni poreci, kao skupovi srodnih institucija koje izazivaju iste posledice.
etvrta komponenta strukture globalnog drutva su sfere drutvenog delanja". U
svim institucionalnim porecima postoje etiri osnovne sfere drutvsnog delanja: sfera
simbola; sfera tehnologije; statusna sfera; i vaspitna sfera. Statusna sfera ima posebnu
vanost jer ona preseca sve ostale sfere.
"Istiui drutvenost, mogunost izbora, svest, interakciju, motivaciju, ulogu,
institucije i institucionalni poredak, sfere drutvenog delanja, socijalnu akciju,
stimulans i reakciju i utvrdujui inioce procesa nastajanja slinosti ljudskih reakcija,
svesti vrste", strukture i vrste stimulansa koji potiu iz okruenja oveka,
mehanizama reagovanja, konstitutivnih inilaca socijalne akcije itd. bihevioristi su
razvili upotrebljivu pojmovnu osnovu za sistematino shvatanje i nauno istraivanje
drutva"35 i upravljanja u i organizacijama. Njihovi metodoloki postulati, zasnovani
na stvarnosti i saznanju o njoj, su osnova razvoju metoda prikupljanja podataka,
posebno ispitivanja, analize dokumenata, kvazieksperimenata i studije sluaja, kao i
komparativne metode. Naime, bihevioristi su isticali i istiu neophodnost empirijskih
istraivanja. Oni njih smatraju bitnim izvorima naunog saznanja, osnovom teorije i
kriterijumom provere valjanosti teorije. Njihov najvei doprinos je u razvijanju tzv.
survey metoda (metoda istraivanja ponaanja) kojima se pridaju karakteristike
egzaktnosti. "Ove metode podrazumevaju nastojanja da se doe do to istinitijih i
preciznijih podataka primenom svih operacija kojima se mogu pribaviti podaci o
stanovnitvu i njegovom ponaanju. Razvijena su pravila konstruisanja uzoraka i
istraivanja na osnovu uzoraka, to je doprinos razvoju statistike metode.
Pravila intervjua, tj. razgovora lice, u lice (face to face) ureuju sadraj, formu
i proceduru prikupljanja iskustvenih podataka ispitivanjem, a razvijaju se i pravila za
oblike telefonskih intervjua i anketa i potanskih anketa. Osnove za razgovor i anketni
upitnici kao instrumenti prikupljanja podataka i instrumenti analize dokumenata
predmet su panje iz ega proizilaze uputstva o njihovoj konceptualizaciji, strategiji,
sistematizaciji, standardizaciji, nainu komuniciranja pri njihovoj upotrebi, nainu
evidentiranja odgovora i pretvaranja nenumerikih iskaza u numerike, kao i
uputstva za sreivanje, obradu i analizu tih podataka, to je podrazumevalo i razradu
pravila kodiranja i dekodiranja, ifriranja itd.
Kako su se naunoistraivaka saznanja bazirala na iskazima ispitanika,
morao se reavati problem kompetentnosti i istinitosti iskaza. Kompetentnost se
reavala konstruisanjem adekvatnih uzoraka, a istinitost i verodostojnost iskaza
sadrajem, oblikom i procedurom ispitivanja i kontrolnim pitanjima u raznim
varijantama. Kvantitet je shvaen kao sloeniji pojam od kvaliteta. Zahtevi
biheviorista su veoma veliki i u fazi projektovanja istraivanja. Insistiranje da se u
pojedinaca i grupa prema odreenim vrsdnostima, a uz zapostavljanje drugih. Dva su bitna
metodoloka doprinosa Znanjeckog. Prvo, to je kroz teoriju socijalne akcije definisao socijalnu akciju
kao najelementamiju analitiku jedinicu drutvene strukture i drutvenih zbivanja. Drugo, to je,
zajedno sa Tomasom, postavio osnove biografske metode koja istovremeno sadri znaajan princip da
se preko iskaza subjekata moe saznavati objektivna istina, uz istovremeno odstupanje od metodskotehnikog principa strogosti postupka bihevioristikog istraivanja." - S. Milosavljevi, I.
Radosavljevi: navedeno delo, str. 341-342.
35
Isto, str. 343.
158
159
5. analitiko-deduktivna metoda, i
6. komparativna metoda.
Iz ove lektire, dalje, prozlazi da se ne mogu sve ove optenaune metode
podjednako upotrebiti, kao i da se ne upotrebljavaju u svim istraivanjima, da se neke
mogu primeniti sasvim samostalno, a da se druge meusobno povezuju i
podrazumevaju istovremenost upotrebe, da se neke u nekim naukama mogu koristiti
samo izuzetno i uz velike tekoe itd. Isto tako, ako se ima u vidu celina procesa
istraivanja, ukljuujui sve faze od izbora i artikulisanja problema i predmeta
istraivanja pa do zakljuivanja na osnovu rezultata istraivanja i praktikovanja
saznanja steenog istraivanjem, sve optenaune metode mogu se primeniti, ali ne
podjednako u svim fazama. Najvea su odstupanja u fazi prikupljanja podataka. Zbog
toga se metode prikupljanja podataka, mada se neke od njih mogu koristiti u bilo kom
istraivanju za prikupljanje pdoataka, ne smatraju optenaunim.
Navedene optenaune metode su konceptualno i epistemoloki definisane i po
svojim odredbama se razlikuju od svih ostalih metoda. Ono to ini osnovu
optenaunih metoda su tzv. osnovne mtode. Mada nijedna optenauna metoda ne
moe da se odrekne nijedne osnovne metode, ipak su neke od njih bitni inioci
osnove. Tako su za statistiku metodu bitni inioci osnove indukcija i generalizacija,
za metodu modelovanja bitni su analogija, analiza, apstrakcija, sinteza i generalizacija
itd. Izmeu optenaunih metoda postoje odnosi saglasnosti i meuzavisnosti, manje
ili vie uslovljene predmetom i vrstom istraivanja. Tako se statistika metoda i
metoda modelovanja po pravilu javljaju istovremeno i povezano u gotovo svim
istraivanjima u kojima se koriste. Hipotetiko - deduktivna metoda se javlja kao
prethodna i sadrana u svim ostalim optenaunim metodama itd. Povezanost i
meuzavisnost optenaunih metoda vidljivija je u tzv. empirijskim istraivanjima, ali
je evidentna i u teorijskim. Najmanje izrazito je uee aksiomatske metode u
istraivanjima (naroito empirijskim) ali, ako se ima u vidu da, prilikom projektovanja
istraivanja, obrade podataka i zakljuivanja na osnovu podataka i rezultata
istraivanja, polazi od paradigme i teorijskog sistema, odnosno od aksioma predmetne
nauke i metodologije, i da su svi rezultati, ak i kada menjaju ve postojee teorijske
postavke, u okvirima tog sistema, ne moe se porei uee aksiomatske metode.
Njena uloga u istraivanju, u razvoju nauke i metodologije kao njenog nunog
autentinog dela, naroito je jasna ako su rezultati istraivanja osnova ili tok
neposrednog konstituisanja naunih zakona ili aksioma.
Meutim, u svakom naunom istraivanju jedna od optenaunih metoda je
dominantna, primarna, determinirajua, druga moe da bude istovremena
(paralelna), a ostale se podrazumevaju kao delotvorne u skladu sa vrstom istraivanja
i svojstvima predmeta istraivanja. Tako je u tzv. empirijskim istraivanjima najee
dominantna optenauna statistika metoda u ijoj je primeni neizbena hipotetiko deduktivna, a paralelna istovremena metoda modelovanja. Ukoliko se imaju u vidu
ove metodoloke sugestije kao i praktina iskustva tada se moe konstatovati da se u
procesu naunog istraivanja primenjuju sledee optenaune metode: hipotetikodeduktivna, statistika, modelovanja, aksiomatska i komparativna.
3.3.1. HIPOTETIKO-DEDUKTIVNA METODA
Prema nalazima metodologa, hipotetiko-deduktivna metoda je iskustvena
metoda ija je saznajna i naroito nauno saznajna osnova ukupno drutveno,
organizaciono i nauno iskustvo. Pomenuto iskustvo ova metoda ne shvata
160
novoformiran). Paralelno s tim tee formiranje obiaja ponaanja stereotipa - na osnovu utvrenih pravilnosti u dogaanju, oformljavanje
uverenja o ispravnosti uobiajenog ponaanja - uverenja - verovanja;
najzad, na osnovu potvrivanja utvrene pravilnosti u vremenskom
kontinuitetu i frekvenciji (uestalosti) dogaaja - ponavljanja, njoj se
pridaje odreeno aksiomatsko vaenje ("uvek ako") - dakle, ona stie status
aksiomatskog stava.
Izloena, istina pojednostavljena procedura, pokazuje odvijanje sloenog
praktino-misaonog procesa u kome se individualna, kolektivna i drutvena iskustva
deriviraju, tipiziraju, standardizuju i aksiomatizuju - ime se formira postulaciona
osnova hipotetiko - deduktivne metode. Osnovni stavovi te postulacione osnove, koji
se javljaju kao premise deduktivnog zakljuivanja, zapravo su sinteza tipologiziranih,
generalizovanih i apstrahovanih pojedinanih, grupnih i drutvenih iskustava kojima
su pridate karakteristike pravilnosti, zakonitosti i aksiomatinosti, a njihova
hipotetinost se zasniva na ogranienosti vaenja iskustava na kojima su postulati premise izraivani. Ovako formirani aksiomski stavovi - postulati podloni su daljoj
(praktinoj i teorijskoj) proveri i vrednovanju.
Isto tako, izloena procedura, ukazujui na nunost iskustvene osnove i njenu
ulogu u verifikaciji ljudskog saznanja i naunog saznanja posebno, zasnovana je na
analitiko - deduktivnom postupku. A, da bi se empirijsko - iskustvena osnova
hipotetiko - deduktivne metode i njena analitiko - deduktivna procedura ispravno
shvatila neophodno je objasniti njeno shvatanje opaanja. Postoje dve vrste opaanja:
ulno i "neulno", i ona se odigravaju u okvirima vaeih "paradigmi drutvene
svesti".
Po kriterijumu uloge ula i svesti u opaanju moemo razlikovati:
isto ulno opaanje (izvorno ulna, bez prethodnog imena, oznake i
znaenja i izvan "paradigmatskog sistema");
ulna opaanja u "paradigmatskom sistemu", sa formiranim imenima i
znaenjima predmeta;
ulna opaanja u sistemu nauke i "paradigmi" nauke;
psihika opaanja;
racionalno-duhovna opaanja (opaanja ideja, uverenja, verovanja itd.).
Sva ova opaanja mogu biti izvorna i posredovana, kao i jednostavna i
sloena, vieslojna. Tome jo treba dodati i principe uniformnosti i jednoobraznosti
koji su drutveno relativni.
Iz kazanog jasno proizilazi da je hipiotetiko-deduktivna metoda iroko, i
neizbeno primenljiva u svim sferama naunog saznanja, na svim njegovim nivoima,
u okvirima svih teorijsko - metodolokih pravaca. Primenljivost hipotetiko deduktivne metode ogleda se u odnosima sa drugim optenaunim metodama. Uopte
uzev, to je odnos kooperacije i proimanja, ali posebnih odnosa. Ilustracije radi,
hipotetiko - deduktivna metoda veoma je slina sa analitiko-deduktivnom metodom,
ali je vie orijentisana na konstituisanje iskustvene osnove i njeno poetno i povratno
korienje. Moe se rei da analitiko-deduktivna metoda ima oslonac u iskustvenoj
osnovi hipotetiko-deduktivne metode, a ona se slui analitiko-deduktivnim
postupcima analitiko-deduktivne metode. Statistika i metoda modelovanja, koje se
iroko koriste u svim naukama, svoju osnovu imaju u hipotetiko-deduktivnoj metodi,
a posredstvom njih i hipotetiko-deduktivna metoda se primenjuje u istraivakoj
praksi.
Odnos izmeu hipotetiko-deduktivne i osnovnih (posebnih) metoda
jednostavniji je od odnosa sa drugim optenaunim metodama. Osnovne (posebne)
162
163
164
saznajne odredbe statistike kao grane matematike, zatim odredbe nauke i predmeta
nauke i odredbe teorije metodologije nauka (opte metodologije) i metodologije
predmetne nauke (posebne metodologije). Postupci statistike u naunom istraivanju
ne javljaju se sasvim samostalno ve povezani sa metodom prikupljanja i obrade
podataka i uslovljeni su svojstvima podataka.
U promiljanju statistike optenaune metode poli smo od nalaza da se
koristi u istraivanjima masovnih pojava, odnosno masovnih inilaca stvarnosti.
Meutim, neophodno je imati na umu da se ona mora koristiti i u teorijskim
istraivanjima. Osim miljenja koje se ne iskazuje i ne evidentira, sva nauna saznanja
su iskazana u raznim oblicima iskaza (stavova, sudova, zakljuaka) i svaki od njih je,
nezavisno od sadraja, pojedinaan fakt specifine drutvene stvarnosti. Po pravilu,
oni su sadrani u raznovrsnim dokumentima, koji su, svaki za sebe, pojedinani.
Otuda ni tzv. teorijska istraivanja ne mogu da izbegnu statistiku metodu.
U procesu istraivanja prva etapa primene statistike optenaune metode, u
skladu sa njenim pravilima i procedurom primene, jeste identifikacija statistike mase.
S obzirom da je predmet istraivanja koji se istrauje ovom metodom masovan, to ga
ini mnotvo raznovrsnih jedinica. Sve jedinice koje mogu spadati u predmet i koje su
obuhvaene pojmom, ine statistiku masu.
Identifikacija statistike mase podrazumeva:
jasno definisanje svojstava koja jednu jedinicu odreuju kao jedinicu
predmetne statistike mase;
otkrivanje i utvrivanje izvora podataka o statikoj masi i proceduru
korienja i vrednovanja izvora i njihovog sadraja;
otkrivanje broja i rasporeda statistike mase.
Iz prakse proizlazi da samo u nekim situacijama (organizacijama) postoji
zadovoljavajua evidencija o statistikoj masi, kao i da je ta evidencija samo izuzetno
dovoljno tana. Otuda su aktuelna sledea pitanja: prvo, dostupnost saznanja o
postojeim izvorima i dostupnost izvora, i drugo, broj izvora sa istom vrstom
podataka i njihove karakteristike.
Onog trenutka kada je statistika masa identifikovana, moe se, na osnovu
uvida u njenu brojnost i bitna svojstva, opredeliti za istraivanje popisom, tj.
obuhvatom svih jedinica statistike mase ili pomou uzorka (uzoraka), tj. odreenog
broja jedinica statistike mase pri emu su i broj jedinica i obuhvaene jedinice
odreeni po valjanom kriterijumu.
Uzorkovanje i izrada uzorka ine drugu etapu primene statistike metode i o
njima bie vie rei na stranicama koje slede.
Treu etapu u primeni statike metode ini prikupljanje podataka. Statistika
optenauna metoda ne koristi iskljuivo svoje instrumente za prikupljanje podataka,
niti ih posebno razvija. Saglasno tome, podaci se prikupljaju tehnikama,
instrumentima i postupcima metoda prikupljanja podataka. A, uobiajeno je da se
statistikom metodom prikupljaju kvantitativni, kvalitativni, hronoloki i drugi
podaci. Isto tako je injenica da optenauna statistika metoda operie sa svim
vrstama podataka koji se mogu izraziti numerikim datma, odnosno koji mogu biti
kvantitativno izraeni. Istovremeno, za svaki kvantifikovani iskaz vezuje se merenje,
tako da se ova optenauna metoda skoro poistoveuje sa merenjem. Naime, ne moe
se poricati da svako kvantifikovanje, u najirem znaenju, podrazumeva i svojstva
merenja. Ali i pored toga merenje kao sistem ne moe se poistovetiti sa optenaunom
statistikom metodom jer je samo jedan njen deo.
Podaci koje u okviru statistike metode sakupljamo iskazuju odreena svojstva
(kvalitete) u odreenoj koliini (kvantitete) u odreenom vremenu (hronoloki) i na
166
167
168
169
170
171
172
je proces izrade modela. Model je imitacija, prototip ili projekcija nekog predmeta dela postojee, prole i mogue budue realnosti. Prema tome evidentne su sledee
osnovne vrste modela:
modeli-imitacije kojima se predstavljaju realiteti stvarnosti materijalne ili
druge prirode;
modeli-prototipovi kojima se predstavljaju, jednim primerkom, realiteti sa
svim bitnim svojstvima i funkcijama, koji e tek biti proizvedeni u,
najee, materijalnoj proizvodnji;
projektivni modeli - modeli zamisli, predstavljene zamisli buduih
realiteta.
Znai, modeli mogu da budu idealni i stvarni. Meutim, u drutvenim
naukama razlikovanje samo idealnih i stvarnih modela nije dovoljno. Naime,
drutvene pojave, procesi, odnosi, aktivnosti itd. ne mogu se proizvesti kao materijalni
prototip ili kao materijalna imitacija. Ono to se o njima moe da izgradi jeste samo
manje ili vie osnovana i tana zamisao koja se moe iskazati na razne naine:
verbalno-usmeno ili tekstualno, ematski, kombinovano. U odreenim situacijama,
kada se radi o projektivnim modelima, moe se u stvarnosti organizovati, ustanoviti
odreena organizacija/institucija i slino kao eksperimentalna, ali, ma koliko nastojali,
ona nikada nije slina originalu odnosno praktinoj realizaciji modela u meri u kojoj
je to sluaj sa prototipovima stvari ili sa njihovim imitacijama. Zbog toga smatramo
korisnim da se u klasifikaciji modela razlikuju: praktini, realni modeli; idealni
modeli i idealizovani modeli imajui u vidu da nijedan od ovde pomenutih tipova
modela nema u stvarnosti, u drutvenoj praksi, identian realitet. Mogu je samo
odreen stepen slinosti. Pojmom praktini ili stvarni modeli oznaavaju se modeli
ije realiteti se mogu identifikovati u praksi. Idealnim modelima smatramo one ije
realitete ne moemo otkriti u stvarnosti, a idealizovanim modelima one koji su delom
sastavni inioci prakse, a delom norma, zahtev, uputstva, usmerenja prakse. Takvi su
svi propisi, programi i slini akti. Idealni modeli, koji nemaju nikakve dodire sa
realitetima stvarnosti, gotovo da ne mogu postojati. To bi mogle eventualno da budu
izvesne artikulisane utopije. Meutim, i tu bi se inspiracija za njihov nastanak mogla
nai u drutvenoj stvarnosti vremena u kome su stvarani. To nas upuuje na
razlikovanje modela po usmerenosti. Po tom kriterijumu moemo konstatovati:
modele predstavljanja stvarnosti onakvom kakva jeste (objektivistiki modeli), modele
opravdavanja stvarnosti i modele kritike stvarnosti. Takoe, evidentno je postojanje
pasivnih i aktivnih modela. Objektivistiki modeli predstavljanja stvarnosti su
preteno pasivni. Aktivni modeli su usmereni na menjanje stvarnosti i mogu da budu
preteno konstruktivni (da se odnose na izgraivanje novog ili usavravanje
postojeeg). Modeli mogu da budu i preteno destruktivni. Razumljivo je da se teko
mogu nai modeli iste destrukcije! Inae, modeli se mogu klasifikovati po mnogo
osnova, a najei kriterijumi klasifikacije su: predmeti, sadraja modela, sloenost,
svrha i ciljevi modela.
Po predmetu, modeli, primera radi mogu biti: sistema, procesa, odnosa,
ponaanja, i td. Svaki od ovih modela odnosno predmet modela moe se dalje
konkretizovati i specifikovati, ali i povezivati i uoptavati.
Modele moemo klasifikovati po stepenu sloenosti polazei od injenice da
nema jednostavnih modela. Po pravilu, modeli su strukture vie modela nieg stepena
sloenosti i (ili) manjeg obima i manje raznovrsnosti sadraja.
Sluei se ciljevima i svrhom modela kao kritrijumom klasifikacije, momo
konstatovati dve osnovne vrste modela:
173
174
175
177
178
iskustvenog fonda saznanja (i, neizbeno, i iz imaginacije bez koje pravog istraivanja
nema) i usmerenog na sticanje novog saznanja. Taj sistem spoznatog pomenuta
svojstva naroito izraava u delovima projekta kao to su odreenje predmeta,
hipoteze sa indikatorima a i instrumentarij istraivanja. Polazei od injenice da je
pogled na svet u odreenoj meri konstituisan i razvijen model (makar konceptualno),
taj model se prenosi primenom osnovnih posebnih metoda, u predmet, hipoteze i
instrumentarij istraivanja.
Najee kombinacije korienja metoda modelovanja su: metoda
modelovanja je osnovna i okvirna, a statistika metoda, sa statistikim i matematikim
postupcima, koristi se u skladu sa potrebama metode modelovanja; druga esta
kombinacija, naroito u deskriptivnim istraivanjima, jeste ravnopravna upotreba i
proimanje metode modelovanja i statistike metode. U oba sluaja u osnovi im je
hipotetiko-deduktivna metoda.
U eksploratornim orijentacionim, a i u znatnom broju akcionih istraivanja,
metoda modelovanja i statistika metoda imaju sledee konstrukcije korienja:
metoda modelovanja - model pretpostavljenog, mogueg u nacrtu naune
zamisli;
statistika metoda - podaci o stvarnosti;
statistika metoda matematike metode - statistiki i matematiki modeli u
sreivanju i obradi podataka;
metoda modelovanja - izvoenja zakljuaka na osnovu podataka kao
konstituisanje modela - interpretacija, saoptavanje oblikovanog
istraivakog saznanja.
Metoda modelovanja, primenjena u jednom projektu empirijskog istraivanja
ne podrazumeva nuno samo jedan model, niti zahteva da taj model bude striktno,
precizno i monolitno do kraja razvijen. Naprotiv, predmet istraivanja dozvoljava, a
veoma esto i zahteva izgraivanje vie modela unutar istog projekta, bilo da se radi o
intra, bilo interdisciplinarnim istraivanjima. to je predmet sloeniji, to se vie
njegovih aspekata obuhvata, to je zahtev za formiranjem vie modela izrazitiji. Ovo je
naroito oigledno u sluajevima u kojima postoji jedan generalni projekt i vie
potprojekata koji se bave razliitim komponentama predmeta istraivanja.
Raspoloivi rezultati istraivanja prakse korienja metode modelovanja
dozvoljavaju da se zakljui da je u empirijskim istraivanjima u ovoj oblasti
dominantno korienje sloenog modela koji je situiran, po pravilu, na jedan od
sledeih naina: prvo, globalni model (model ukupnog predmeta istraivanja);
saznajni okvir je konkretizovan "podmodelima" tj. modelima inilaca predmeta, i
celishodno je da bude etvorostepeno razvijen: najvii stepen - opti model problema;
sledei nii, drugi stepen - model predmeta koji odgovara i generalnoj hipotezi; trei
stepen - modeli segmentiranih inilaca predmeta koji odgovaraju i posebnim
hipotezama; etvrti stepen - modeli elementarnih inilaca predmeta - koji odgovaraju i
pojedinanim hipotezama sa indikatorima. U sutini to je jedan koherentan i razraen
model - sistem.
Druga situacija je kada je heterogenost i sloenost predmeta takva da je
celishodno raditi nezavisne modele koji, svaki za sebe, mogu opstati kao posebna i
dovoljna ua celina, ali su te posebne celine povezane logiko-saznajnim procesima i
ciljevima u iru celinu. Takve situacije se javljaju u gotovo svim sluajevima
istraivanja, zato to predmet zahteva posebne modele za pojedine faze i za pojedine
njegove aspekte.
Statini modeli se mogu primeniti na svaki predmet istraivanja - ukljuujui i
istraivanje razvoja, ali je njihova upotrebljivost i funkcionalnost uslovljena
179
180
182
183
185
187
188
189
191
192
193
194
198
4.3.1. ISPITIVANJE
Ispitivanje kao takva jeste metoda prikupljanja empirijskih podataka
posredstvom iskaza, prvenstveno usmenih ali i pisanih, koje daju ispitanici. Ono je
nain neposrednog sakupljanja podataka zato to se podaci dobijaju u neposrednom
verbalnom optenju (verbalnoj komunikaciji) sa izvorom podataka - davaocem iskaza,
ali je istovremeno i nain posrednog sakupljanja podataka zato to izmeu dogaanja i
podataka o dogaanju posreduje ispitanik, davalac iskaza. Podaci koje dobijamo od
njega rezultat su njegovog opaanja, iskustva i svesti, naroito kada se ne odnose
iskljuivo na njega, na njegova neposredna saznanja i doivljavanja. Istinitost i
vrednost podataka dobijenih ispitivanjem otuda su ogranieni subjektivnou kako
onoga ko saoptava tako i onoga ko prima podatke.
Istraivanje mnogih predmeta mogue je samo ispitivanjem, dok gotovo da se
ne moe nai predmet istraivanja koji se ne bi mogao istraivati ispitivanjem.
Predmet ispitivanja mogu da budu prolost, sadanjost i budunost, realni dogaaji,
ponaanja, oseanja i zamisli, jednom reju sve ono to moe da bude sadrina
smislenog iskaza oveka. Ispitivanje je istovremeno najee koriena i istovremeno
najee kritikovana metoda prikupljanja podataka. Njoj se zamera nedovoljna
pouzdanost, nizak stepen prodornosti, odsustvo izvornosti itd. Argumenti u prilog
ovih tvrdnji bili su da iskazi ispitanika ne moraju da budu istiniti, da su esto
nekompetentni, da se iz iskaza saznaju samo delimini stavovi ispitanika itd. S druge
strane, u istraivakoj praksi dolo se do saznanja da je to esto jedina mogua
metoda, da je najire primenjiva i najekonominija. Takoe, iskazi ljudi ne moraju da
budu i esto nisu neistiniti i nekompetentni i oni u masi iskazuju izvesno proseno
iskustvo i saznanje o realnosti. Pokazalo se da je mogue odgovarajuim merama
otkloniti mnoge nedostatke ispitivanja.
Prema vaeim definicijama, ispitivanje jeste nain prikupljanja podataka od
drugih subjekata izazivanjem njihovog verbalnog reagovanja verbalnom
provokacijom. Dakle, dve su bitne odredbe definicije: podaci se prikupljaju posredno
i do njih se dolazi verbalnom provokacijom, kojom se izazivaju verbalne reakcije
(verbalni odgovori).
Ova definicija, kao i definicija posmatranja, je samo okvirna i ne daje sve
potrebne kriterijume za razgranienje od drugih naina prikupljanja podataka. Jer,
verbalna provokacija ne izaziva uvek samo verbalnu reakciju. Osim toga, verbalna
provokacija moe da usmerava verbalnu reakciju, pa se u tom sluaju javlja
eksperimentalna situacija, a verbalna provokacija dobija znaenje eksperimentalnog
inioca. Opta granica izmeu eksperimenta i ispitivanja se u ovom sluaju gubi. U
istraivanju opaeni problem postaje jo sloeniji, jer se gubi i opta granica izmeu
ispitivanja i posmatranja. To je dovoljan razlog da se pojam "verbalna provokacija",
bar u metodologiji naunog rada, iskljui iz definicije i zameni pojmom "upitni
iskaz". Na poetku razmatranja izgledalo je da je za definisanje ispitivanja pogodnija i
preciznija re "pitanje". Meutim, pitanje mora imati strogo utvren sadraj i oblik
(upitni), a ne samo upitni smisao. Na primer, zahtev da se od pet navedenih tvrdnji
oznai jedna kao tana ili netana po smislu jeste pitanje, ali po sadraju i obliku nije.
Stoga smo se opredelili za pojam, odnosno jeziki izraz "upitni iskaz", naglaavajui
njegov upitni smisao, bez obzira na formu. Definicija ispitivanja bi, prema tome,
mogla da glasi: ispitivanje je nain sakupljanja podataka preko iskaza drugih
subjekata (ispitanika), a putem verbalnog optenja sa njima upotrebom "upitnih
iskaza". Izloena definicija ne insisttira na posrednom prikupljanju podataka
199
200
201
202
203
204
205
206
207
208
209
210
211
212
214
215
216
Sva pitanja u osnovi za nauni razgovor ili u anketnom upitniku nemaju istu
ulogu i funkciju. Psiholoka i logika strategija zahtevaju pitanja bar u sledeim
ulogama:
a) osnovnih pitanja. To su bitna pitanja koja se odnose na bitne, sutinske
odredbe predmeta istraivanja i stoga su neizbena;
b) optih pitanja. Ona su ira od osnovnih i odnose se na opte odredbe
situacije predmeta istraivanja i osnovnih pitanja. Optim pitanjima se
faktiki situiraju osnovna pitanja u opti okvir istraivanja i
instrumenata istraivanja;
c) paralelnih pitanja, koja mogu da se jave kao posebno postavljena ili su
sadrana u optim i osnovnim pitanjima. Ona se najee javljaju u
okviru multidisciplinarnih istraivanja ili u istraivanjima u kojima ima
vie potprojekata odnosno projekata u okviru generalnog projekta
istraivanja;
d) pomonih pitanja koja su povezana sa optim i osnovnim pitanjima i
doprinose njihovom povezivanju, razjanjavanju, konkretizaciji itd.
Specifilna je situacija kada je instrument postavljen po principima
logike strategije koja se naziva baterija, a koja ne sadri ni osnovna ni
opta pitanja, ve se pomona pitanja stvarno javljaju kao segmentarni
ili elementarni delovi osnovnog pitanja;
e) kontrolnih pitanja koja se ugrauju u instrument da bi se s jedne strane
obezbedila istinitost odgovora ispitanika, a s druge kontrola rada
intervjuera - anketara.
U okvirima pitanja osnovnih uloga, mogu se konstatovati znatne razlike u
funkcijama pitanja. Najea pitanja su:
radna, koja su u funkciji pribavljanja to neposrednijih odgovora o
predmetu istraivanja;
uvodna ili pripremna pitanja u funkciji uspostavljanja kontakta sa
ispitanikom i njegove pripreme za ispitivanje o predmetu istraivanja;
vezna - povezujua pitanja kojima se povezuju grupe prethodnih i
sledujuih pitanja u okviru baterije srodnih sadraja;
prelazna koja imaju funkciju obezbeivanja lakog prelaza s jednog
tematskog sadraja na drugi. Vezna i prelazna pitanja se ponekad
proimaju i teko se meusobno razlikuju;
pitanja predaha i odmora u funkciji regeneracije ispitanikovog
strpljenja i mentalnih potencijala.
Prema sadrini zahteva izloenog u potki pitanja susreemo se sa vie tipova
pitanja. Uobiajena su:
aktuelna pitanja, ona iji sadraj ine savremena, tekua zbivanja. Ona
su po pravilu, zasnovana na pretpostavci o kompetentnim iskustvenim
osnovnim saznanjima i uvidima ispitanika u tekuu realnost;
rekonstruktivna pitanja kojima se zahteva aktiviranje seanja o
prolosti i davanje iskaza o njoj. Pretpostavlja se da se u pamenju
uesnika zadravaju saznanja i obavetenja o prolim zbivanjima
odreene vanosti;
komparativna pitanja, kojima se zahtevaju odreena poreenja. Ova
pitanja se esto javljaju kao oblik rekonstruktivnih ili aktuelnih pitanja
ili kao njihova kombinacija;
217
218
219
220
221
4.3.2. POSMATRANJE
Posmatranje spada u metode naunog sakupljanja podataka neposrednim ulnim
opaanjima manifestacija pojave. U svim, pa i u drutvenim naukama posmatranje
ima izvanredan znaaj i velike mogunosti uz, istovremeno, znatna ogranienja.
Definisanje posmatranja korienjem pojma neposrednog ulnog opaanja (opaanja
ulom vida, sluha, oseta, mirisa, ukusa - pa i doivljavanjem) unosi znatne tekoe u
blie odreenje pojma posmatranja. Pomenute tekoe uzrokovane su svojstvima
odreenja sadranim u sutini neposrednosti i u sutini ulnog. Naime, neposredno,
dosledno tumaeno, znai izostavljanje svakog posredovanja. Ovako strogo shvatanje
posmatranja iskljuilo bi:
korienje bilo kakvih tehnikih pomagala, instrumenata;
mogunosti za korienje saradnika - posmatraa.
Nesumnjivo je da na dananjem nivou razvoja iskljuivanje tehnikih
pomagala (instrumenata) dovodi do znatnog suavanja mogunosti posmatranja u
prikupljanju podataka, a naroito kad je re o merenjima. Ni strogi zahtev za
iskljuenje ljudi i njihovih iskaza iz posmatranja, tj. stroga zabrana posredovanja
svesnih subjekata izmeu pojave i subjekta koji formira nauno-istraivako saznanje
o pojavi nije potpuno odriva. U protivnom, masovne pojave ne bi bilo mogue
posmatrati, odnosno o njima prikupljati podatke posmatranjem. Jer, pri posmatranju
masovnih pojava nuno je koristiti vei broj posmatraa. I kada posmatra lino,
neposredno, ulnim dodirom opaa i evidentira pojavu, nije mogue izostaviti
subjektivnu komponentu. Posmatra opaenom pridaje znaenje i smisao. Takoe
ula svih posmatraa nisu uvek u istom stanju i ne moraju da budu optimalno
osetljiva. I, na kraju, ostaje pitanje kojim ulima se posmatranje prvenstveno slui:
vidom, sluhom, dodirom ili kombinacijom ula? Ako je vie ula aktivirano u
opaanju i evidentiranju manifestacije pojave, koje ulo ima prednost? Uzmimo
primer izjanjavanja o jednom predlogu. Oni koji se izjanjavaju raspravljaju o
jednom predlogu, daju o njemu svoje iskaze, ne glasaju, ve se o prihvatanju predloga
zakljuuje na osnovu datih iskaza uesnika. Ako su iskazi pokazatelji opredeljenja, a
iskazi su osnov dobijanja podataka ispitivanjem, kakva je sutinska razlika, u ovom
sluaju, izmeu posmatranja i ispitivanja?
Izloene injenice govore dovoljno ubedljivo o uslovnosti definicije, ali i o
tekoama razlikovanja posmatranja od nekih drugih naina sakupljanja podataka. To
naroito dolazi do izraaja kada se eli napraviti razlika izmeu ispitivanja (posebno
intervjua) i masovnog posmatranja. Prilikom sprovoenja intervjua ispitanici kazuju
svoja opaanja o pojavi koja ispitiva evidentira. Posmatra - saradnik opaa pojavu i
evidentira sopstvena opaanja. U oba sluaja evidentirani podaci dospevaju pred
naunog istraivaa kao iskazi drugih o pojavi, na osnovu kojih on o njoj zakljuuje.
I, u oba sluaja posredovali su ljudi sa svojim opaajnim mogunostima, sveu i
sposobnou interpretacije. Slini problemi se javljaju i prilikom razlikovanja
posmatranja od odreenih oblika kvazieksperimenata.
Odnos posmatranja i drugih metoda otvara veoma sloeno pitanje
eksperimentalnosti metode. Naime, izgleda da sve metode empirijskih istraivanja
imaju svojstva eksperimentalnog jer, i kada ne uspostavljaju vetaku situaciju za
odigravanje pojave, pri svakom sakupljanju podataka nastaje vetaka, organizovana
situacija. Nije prirodna ni spontana situacija odgovarati na unapred sroena pitanja o
osetljivim stvarima nepoznatom oveku koji je to zatraio. Osim toga, i ispitivanje i
posmatranje su metode prikupljanja podataka u eksperimentu. U tom smislu treba
shvatiti "eksperimentalnost kontrolisanih istraivanja".
222
223
225
sinteza podataka.
Treba imati u vidu da tokom rada neprekidno preti opasnost od hroniarskog
opisivanja dogaaja, od ega je brana sekvencijalna analiza po fazama. Meutim, to
ne znai zapostavljanje hronologije.
Neposredno posmatranje je ono u kome istraiva neposredno ulno
uspostavlja odnos sa stvarnim injenicama i na taj nain dolazi do podataka o njima.
Neposredno posmatranje moe se klasifikovati, prema radu i ulozi posmatraa, u dve
grupe:
1. posmatranje bez uestvovanja, i
2. posmatranje sa uestvovanjem.
Posmatranje sa uestvovanjem se deli u pet podgrupa:
1. potpun uesnik, je tip posmatranja u kome se, po pravilu, u
posmatranoj grupi ne zna da je izloena posmatranju, niti joj je
poznato ko od njenih lanova, pored redovne uloge u grupi, vri i
ulogu posmatraa. Ovaj tip posmatranja je vrlo efikasan za
prikupljanje istinitih podataka o ponaanju grupe, a kada se radi o
zatvorenim grupama, i jedino mogu. Meutim, ovaj nain izaziva
odreene dileme etike prirode: da li je dozvoljeno vriti nauno
istraivanje nad subjektima koji za to nisu dali svoju saglasnost.
Ova dilema se otklanja ako se poe od vitalnih interesa i potreba
kao od kriterijuma na osnovu koga se opredeljujemo. Postoji stav
da se ta dilema, u odreenim sluajevima, moe reavati
naknadnim obavetavanjem i naknadnom saglasnou;
2. uesnik - posmatra - lan je posmatrane grupe, u njoj obavlja
svoju redovnu ulogu, ali, sa znanjem grupe, preuzima i ulogu
posmatraa. U njegovom redovnom radu preovlauje njegova
redovna, odnosno radna uloga;
3. posmatra uesnik, je po svojoj ulozi i poloaju u svemu isti sa
uesnikom posmatraem, osim to je on slobodniji u kretanju i kod
njega preovladava uloga posmatraa;
4. ist posmatra - po pravilu, nije lan grupe, nema u njoj stalnu (na
primer, radnu) ulogu, ve je prisutan, po pravilu pasivan, uesnik u
zbivanjima sa iskljuivim zadatkom da obavi posmatranje.
Posmatrana grupa je informisana o njegovoj ulozi;
5. nauni posmatra - je tip koji je u klasifikaciju uneo dr. V. Mili.
Posmatrana sredina je prihvatila i rad posmatraa u ulozi
istraivaa, te on nema nikakve zadatke osim da komunicira sa
sredinom i obavlja posao posmatraa.
Prednosti ovog tipa posmatranja sa uestvovanjem su u tome to je mogue
doi do autentinih, verodostojnih i iscrpnih podataka o zbivanjima u grupi, do kojih
je znatno tee doi licima izvan grupe. Meutim, postoje opasnosti od pristrasnosti
posmatraa zbog interesne povezanosti s grupom, te je potrebno preduzimati mere s
ciljem obezbeivanja objektivnosti opaanja posmatraa. Te mere se svode na:
a) razvijanje instrumentarija i postupaka;
b) obuku posmatraa;
c) strogu kontrolu rada posmatraa koja se javlja i u vidu
alternacija (posmatraa - parova koji rade nezavisno).
Metodoloka je pretpostavka da su dva poslednja tipa posmatranja, po prirodi
stvari, objektivnija, jer nemaju povezan interes sa posmatranom grupom.
226
227
4.3.3. EKSPERIMENT
229
230
231
232
233
234
235
236
237
celovita pojava, njeno kvantitativno ili kvalitativno svojstvo, itd. ako je na bilo koji
nain zabeleeno.
O izvorima saznanja u istraivanjima primenom analize dokumenata govori
sam naziv. Izvor su dokumenti. Terminom dokument oznaavamo svaki neivi izvor
podataka koji sadri na bilo koji nain smislene iskaze.
Dokumenti kao izvori podataka u analizi (sadraja) dokumenata mogu se
klasifikovati na razne naine. Nain ostvarivanja ulnog kontakta kao kriterijum
klasifikacije omoguav razlikovanje:
1. vizuelnih - dokumenata, sa kojima se ostvaruje kontakt ulom vida;
2. auditivnih dokumenata, sa kojima se kontakt ostvaruje ulom
sluha;
3. taktilnih dokumenata - sa kojima se ostvaruje kontakt ulom dodira
(pipanja) i
4. kombinovani.
U metodolokoj literaturi je uobiajeno da se govori o tri tipa "analize sadraja
dokumenata": o "klasinoj" analizi sadraja, o "kvalitativnoj" i o "kvantitativnoj"
analizi sadraja dokumenata. Pominju se, takoe "spoljanja" i "unutranja" analiza
dokumenata, kao i valentna analiza, statistika, dinamika, kontigencijska,
frekventna, nefrekventna, univarijantna, multivarijantna itd. Prilikom klasifikacije
korieni su razni kriterijumi. Tako je valentna analiza definisana na osnovu predmet
aanalize. Ova analiza obuhvata istraivanje usmerenja i intenziteta iskaza (poruke).
Statiska analiza istrauje stanja odreena vremenom i prostorom, a dinamika
procese. Kontigencijska se bavi utvrivanjem koliina (kontigenata). Za razliku od
njih frekvencijska i nefrekvencijska, varijantna i univarijantna kao kriterijum imaju i
procedure tj. instrumente i postupke istraivanja. Tako je frekvencija i primena
odgovarajuih statistikih metoda u vezi s njima, dok nefrekvencijska ne izraunava
frekvencije. Univarijantna analiza podrazumeva proceduru obrade inilaca svakog
posebno, dok multivarijantna podrazumeva obradu vie inilaca (varijabli)
istovremeno odnosno povezano.
Za svako diferenciranje unutar jednog metoda neophodno je prethodno utvrditi
kriterijume (svojstva) razlike i slinosti. U dosadanjim razmatranjima koristili smo
kao kriterijum svojstva instrumenta i postupka u prikupljanju podataka odreenom
metodom. Nema razloga da i ovde tako ne postupamo.
Primenom kriterijuma karakteristika instrumenata, moemo konstatovati
postojanje dve osnovne tehnike sakupljanja podataka analizom dokumenata: prvo,
kvalitativna ili kako se jo naziva "nefrekvencijska" i drugo, kvantitativna,
"frekvencijska" ili "statistika".
Kvalitativna analiza dokumenata, tj. "nefrekvencijska" odgovara na dva
pitanja: "ta" i "kako" je neto reeno. Kvantitativna odgovara na tri pitanja: "ta",
"kako" i "koliko" je reeno. I jedno i drugo moemo primeniti u istraivanju
dokumenata bilo "spolja" (njihovih spoljnih karakteristika), bilo "iznutra"
(karakteristika njihovog sadraja).
Kvalitativna analiza sadraja se ne moe smatrati samo prethodnom i
pomonom u odnosu na kvantitativnu. Naprotiv, kvalitativna analiza je jedina u
istraivanju pojedinih dokumenata, a u teorijskim istraivanjima ona je nezamenljiva.
Bez nje nema ni valjanih istraivanja kontekstualnih iskaza i znaenja. Pogreno je
misliti da se kvalitativna analiza ne bavi nikakvim merenjem. Naprotiv, ona se slui
intuitivnim merenjem (ocenjivanjem), koristi nominalnu skalu. Savremena
kvalitativna analiza ne zasniva se samo na utisku i sve vie se orijentie na tzv.
tematsku analizu koja podrazumeva odreenu kodifikaciju (definisanje i
238
239
240
241
242
243
246
247
Samo na taj nain analiza sadraja moe biti pouzdano i nauno plodotvorno sredstvo
za istraivanje drutvenih pojava.
Biografska metoda je konstituisana posle Prvog svetskog rata kao metoda sociolokih istraivanja.
Meutim, izvesna iskustva u primeni ove metode znatno pre njenog konstituisanja imale su u istorija
(naroito starija) i knjievnost. A koncepcijske razlike izmeu ranije i u drugim naukama primenjivane
biografske metode i savremenog metodolokog koncepta relativno su velike. I u toku razvoja ove
metode, koja ima dva naglaena afirmativna perioda (prvi od 1914-1934. godine, i drugi od 1960-1978.
godine), javljaju se znatne unutranje razlike u shvatanju i primeni.
248
V.Gud i P. Het: Metode socijalnog istraivanja,Vuk Kardi, Beograd, 1966., str. 278-296.
Dosadanja istraivaka iskustva pokazuju da se uzorci koji se javljaju na konkursu uglavnom
pribliavaju osnovnoj strukturi populacije, kao i da je za rezultate istraivanja bolje imati mali uzorak
samo nekolicinu kompetentnih subjekata, nego masu onih koji nisu dovoljno svesni dogaaja.
39
249
251
252
nainu na koji se svojstva pojave iskazuju, ali neki od njih sadre i ogranienja u
pogledu poretka izraavanja svojstava pojave.
Svojstva pojave mogu biti izraena:
a) diskretnim poretkom,
b) kontinuiranim poretkom,
c) poretkom varijeteta.
Svi ovi poreci izgraeni su od modaliteta svojstava - izraavaju prisutnost ili
meru svojstava. Modalitetima se ispoljava i promenljivost pojava, svojstava ili odnosa
izmeu ili unutar pojava, na emu se zasnivaju tehnike verifikacije hipoteza. U tom
smislu, "kvalitativni podaci" izraavaju svojstva koja najee pripadaju diskretnim ili
tipolokim porecima modaliteta, a "kvantitativni" uvek kontinuirani poredak. Naime,
kontinuirani poredak uvek zapoinje "ishodinom takom", a svaki modalitet zauzima
odreeno mesto - vrednost u odnosu na nju i na sve druge modalitete istog
kontinuuma u relacijama "vei od", "jednak", "manji od". Udaljenost na mernom
kontinuumu ograniava mogunost korienja nekih analitikih tehnika. Na primer,
ako je udaljenost nejednaka (neekvidistalnost), mogue je koristiti samo nominalnu i
ordinalnu skalu.
Prema metodologiji naunog rada, u analizi podataka, tj. utvrivanju
odreenih svojstava pojave, njenih odnosa, itd. koriste se mnogobrojne analitike
tehnike.
Uobiajeni postupci u tretmanu prikupljenih podataka su: prebrojavanje kojim se
utvruje broj jedinica obuhvaenih istraivanjem, broj ispravno obraenih jedinica,
broj greaka, itd., i izraunavanje proporcije i procenata. U tom smislu valja se
prisetiti da se proporcijama izraava kvantitativan odnos dela prema celini
korienjem raspona od 0 do 1. Procenti su, najkrae reeno, iznos proporcije
pomnoeni sa 100 ili jednostavnije broj stotih delova bilo koje celine iskazane brojem.
Za proporcije i procente moe se konstatovati da su, u odnosu na apsolutne brojeve,
nova, kvalitativno drukija i potpunija inforamcija o ueu pojedinih grupa ili
kategorija u razdeobama, koje omoguavaju poreenja vie razdeoba (serija) sa istim
kategorijama razliitih veliina.
Koeficijenti odnosa slue, takoe, za opisivanje skupa iskazivanjem odnosa
kategorija izmeu sebe (na primer: mukih i enskih lanova organizacije), kao i
utvrivanjem srazmere jedne kategorije prema drugoj od koje zavisi. Koeficijent
odnosa slui za konstruisanje stopa rasta (progresivnih - rastuih i regresivnih opadajuih).
Numerike razdeobe frekvencija nisu samo opis ve i mera opisa skupa. Njima
se vri statistiko kondenzovanje inilaca razdeobe otkrivanjem reprezentativne
veliine, tj. mere centralne tendencije ili prosene, srednje vrednosti razdeobe:
izraunate srednje vrednosti - u koje spadaju aritmetika geometrijska i
harmonijska vrednost;
pozicione srednje vrednosti - u koje spadaju medijana i modus.
Za opis skupa, osim srednje vrednosti (centralne tendencije), neophodne su i
varijacije odstupanja od srednjih vrednosti i izmeu sebe.
Aritmetika sredina, veoma esto koriena u nauci i u naunoj komunikaciji,
kolinik je izmeu zbira svih vrednosti obeleja u skupu jedinica i broja tih jedinica.
Prednost srednje aritmetike vrednsoti je kondenzovanost i jednostavnost utvrivanja
i saoptavanja, a nedostatak znatno pojednostavljivanje i ogrubljavanje karakteristika
skupa. U nekoj meri se ovo ogrubljavanje umanjuje izraunavanjem ponderisane
aritmetike sredine, pri emu se ponderom smatra broj jedinica koje nose jednu
odreenu karakteristiku - obeleje.
253
254
Metodi
Mere i pokazatelji
Kontigencija
Hi-kvadrat
Yule-ov koeficijent udruivanja
Fi-koeficijent
Koeficijent kontigencije
Koeficijent korelacije ranga
Viestruka
korelacija
Delimina korelacija
Dijagram rasturanja
Regresiona jednaina
Standardna greka - regresije
Koeficijent determinacije
Koeficijent korelacije - Eta
koeficijent
Regresione ravni linijska i
krivolinijska viestruka
korelacija
Koeficijent viestruke korelacije
Koeficijent delimine korelacije
255
256
257
258
259
Indikatori i instrumenti
Vie puta je insistirano na uslovljenosti instrumenata predmetom i ciljevima
istraivanja, osnovnim optenaunim i posebnim metodama, prvenstveno,
pojedinanim u okviru hipotetikog sistema i, naroito, indikatorima. Indikatorima se
ostvaruje neposredna veza izmeu: nacrta naune zamisli, s jedne, realnosti kao
izvor podataka, s druge, istraivake aktivnosti, s tree, i instrumenata za prikupljanje
podataka, s etvrte strane.
Indikator i podatak se u literaturi i istraivakim projektima nedovoljno
razlikuju, a ponekad i poistoveuju. Ta razlika ipak postoji i veoma je znaajna.
Indikator je nuno smisaon i odreen kontekstom hipoteze. Podatak je neutralna i
dobija svoj smisao (u istraivanju) u relaciji sa indikatorom. Indikator postoji i kada
podataka o njemu nema, i kada su podaci nesigurni ili nedovoljni, i obrnuto. Podataka
ima i kada indikatora za jednu pojavu nema. Jer, podaci o nepostojanju, odsustvu i
slino su podaci koje smo prikupili, ali indikatora o postojanju te pojave nema. Ima
stavova da je indikator jednog stava, jedne situacije itd. i odsustvo neke manifestacije.
To je tano. Ali, kada imamo u vidu grupe, zajednice, organizacije i sl., indikator je
manifestacija koja se odnosi na grupu - kolektivitet i sl., a formira se nizom smisaono
povezanih i organizovanih podataka. Ovo je posebno izrazito u analizi dokumenata i
prilikom ispitivanja. Uzmimo za primer angaovanost lanova organa u radu organa.
Jedan od znaajnih i nezaobilazbnih indikatora je redovno prisustvovanje sednicama
260
261
262
263
264
PETI DEO
265
266
optosti;
svojstava predmeta;
masovnosti pojava;
vremena obuhvata jedne pojave
pripadnosti nauci, odnosno naunim disciplinama;
aktuelnosti predmeta;
odnosu subjekta i objekta prema predmetu istraivanja;
ciljeva i svrhe istraivanja;
funkcija istraivanja u razvoju nauke ili uloga naunog istraivanja u
nauci;
sloenosti istraivanja, i
trajanja istraivanja.
1. Po kriterijumu optosti razlikujemo:
opta obuhvataju celinu pojave, procesa, odnosa i celinu prostora i
vremena u kojima se odigravaju;
posebna - zahvataju samo jedan segment pojava, procesa i odnosa i
samo na jednom segmentu prostora i vremenu;
pojedinana obuhvataju samo jednu komponentu pojave, procesa,
odnosa u stvrogo odreenoj jedinici vremena i prostora.
Sloenija klasifikacija istraivanja po optosti obuhvata sledeih sedam
nivoa:
svetskog, ukupnog, ljudskog drutva;
regionalnog ljudskog drutva;
posebnih ljudskih drutava;
irih jedinica posebnih ljudskih drutava;
osnovnih jedinica;
osnovnih grupa, i
nivo individualnog pojedinca.
Po optosti zavreuje panju i sledea klasifikacija:
opta totalna;
opta globalna;
opta generalna;
posebna potpuna;
posebna nepotpuna;
posebna parcijalna-delimina, i
individualna-pojedinana.
2. Po kriterijumu svojstava predmeta razlikujemo:
empirijska istraivanja ona koja se bave saznavanjem drutvene
stvarnosti na osnovu iskustvenih, ulnih podataka;
teorijska zasnivaju se na miljenju o ve postojeim naunim
saznanjima iskazanim na neki nain u nekom obliku.
Meutim, poto nema isto empirijskih i isto teorijskih istraivanja (zbog
povezanosti i meuzavisnosti teorije i prakse) opravdano je formirati sledeu
klasifikaciju:
preteno teorijska (teorijsko-empirijska);
preteno empirijska ( empirijsko-teorijska);
kompleksna - ujednaeno uee teorijskog i empirijskog.
3. Po kriterijumu masovnosti pojava, procesa, odnosa razlikujemo:
267
268
269
270
271
272
I
IDEJA,
idejno
i
teorijsko zasnivanje projekta
i istraivanja.
- Rezultat: odreenje problema
istraivanja,
tj.
preliminarno
definisanje istraivakog problema idejna skica i/ili idejni projekat
2.
Empirijski (ivotni) izvori i
zasnivanje istraivanja i istraivakog
projekta na ivotnim inspiracijama na
savremenim
iskustvima
organizacija sveta ivota i sveta rada.
Pri tome valja polaziti od toga da su
organizacije sveta ivota i sveta rada:
konkretne (njene veze s okruenjem se
uspostavljaju
preko
kokretnih
eelemenata, to znai da se elementi
tih veza ne mogu proizvoljno menjati.
Izbor veza se uvek kree unutar
ogranienih mogunosti), dinamine
(prilagoavajui
se
promenama,
razvoju i modernizaciji i same se
menju), vrlo konkretne, nedeterminisane (njihovo ponaanje se moe
predvideti
samo
sa
izvesnom
verovatnoom. Otuda valja ukazati na
odnos izmeu teorijskog i empirijskog.
3.
Definicija pojmova o problemu
i predmetu istraivanja kojima se
ostvaruje prelaz od intuitivnog ka
stvarno saznajnom, intelektualnom
miljenju koje odlikuje strukturalnost
opteg i objektivnog, intersubjektivnost
i komunikabilnost.
273
II Predtestiranje idejnog
projekta.
-Rezultat: rekonceptualizacija.
2.
Empirijsko
predtestiranje
idejnog projekta - prethodna provera
analitike vrednosti dokumentacije i
drugih izvora spoznaje i informisanja
(rekonstrukcija i prethodna analiza
ivotnih iskustava organizacija sveta
ivota i sveta rada).
274
275
1.
Nauna zasnovanost naunog
cilja istraivanja - izvoenje naunog
cilja istraivanja iz teorijskih sugestija
i informacija. Transformacija teorijskih sugestija na definisanje
naunog cilja istraivanja i postavljanje pitanja: kako u istraivanju
otkriti tendencije i zakonitosti izmeu
pojava, procesa, odnosa koje su
predmet
istraivanja,
koje
su
tendencije i zakonitosti ve otkrivene?
IV
Cilj istraivanja.
2.
Operacionalni cilj naunog
istraivanja - transformacija nauno
definisanog cilja istraivanja na nivo
prakse i upotrebe naruioca istraivanja, spoznaja i edukativna
dimenzija operacionalnog cilja istraivanja (organizovanje seminara za
korisnike rezultata istraivanja, izrada
posebnih separata za potrebe prakse u
kome e se konkretizovati rezultati
naunog istraivanja za potrebe prakse
organizacione prakse).
276
1.
Teorijska zasnovanost metoda
(naunih metoda) istraivanja u
zavisnosti od predmeta, cilja i karaktera istraivnja. Teorijsko predtestiranje upotrebljivosti odabranih metoda naunog istraivanja, analiza prethodnih iskustava i spoznaja. Rasprava
o ogranienosti spoznaje prodornosti
odabranih metoda u donje, u dubinske,
u manje vidljive slojeve i spratove,
ekonomske, politike, kulturne i
ukupne drutvene stvarnosti.
V
Metod
istraivanja
(KAKO istraivati?).
- Rezultat: tekst definicije metoda
istraivanja i izbor, najava i opis svih
odabranih
metoda,
istraivakih
tehnika i instrumenata istraivanja.
2.
Operacionalizacija i detaljni
opis upotrebe metoda. Transformacija
odabranih
metoda
na
nivo
istraivakih tehnika i instrumenata.
Izrada liste metoda, tehnika i
instrumenata
opti,
posebni
(specifini) i pojedinani metodoloki
pristup.
277
1.
Generalna hipoteza kao sinteza
teorijske zasnovanosti projekta i
istraivanja, kao teorijska nadmo
teorije nad empirijom, kao integracija
definisanog i usvojenog predmeta
(sadraja), cilja i metoda istraivanja,
kao teorijski orijentir u istraivanju.
VI
Generalna hipoteza.
2.
Operacionalizacija generalne
hipoteze na zavisne, intervenirajue i
nezavisnu varijablu i izrada teksta
srtkture varijabli (konceptualizacije
istraivanja).
Drugim
reima,
operacionalizacija opte hipoteze
pomou
i
preko
posebnih
i
pojedinanih hipoteza.
278
1.
Uvoenje teorijskih podsistema, uih teorijskih oblasti u listu
hipoteze koje su zasnovane na
generalnom teorijskom konceptu, ali
koji oekuje i svoju teorijsku
konkretizaciju i uu specijalizaciju teorijsko predtestiranje uih istraivakih oblasti i transformacija na
nivo istraivakih i operacionalizovanih hipoteza.
VII Definisanje
sistema
hipoteza izvedenih iz teksta i
sadraja generalne hipoteze.
-Rezultat: tekst liste svih hipoteza
operacionalizovanim na nivo varijabli:
opte, posebnih i pojedinanih, ili
nezavisne, intervenirajue i zavisne.
2.
Definisanje liste hipoteza i
najava liste varijabli koje se mogu
kasnije
transformisati na
nivo
indikatora.
279
1.
Teorijsko ispitivanje moguih
indikatora kao konkretnih drutvenih
pojava pomou kojih je mogue snimiti
one pojave koje su navedene u
predmetu istraivanja.
2.
Izrada liste indikatora za sve
elemente hipoteze (za nezavisnu,
zavisnu i intervenirajuu - najmanje 510 indikatora za svaku varijablu).
280
1.
Prethodna teorijska kontrola
odabranih
istraivakih
metoda,
tehnika i instrumenata.
Teorijski testovi, na primer, da
li se i kako se mogu istraivati
vrednosti, moral, sadraji kulturnog
obrasca pomou: upitnika, interjua,
analize
sadraja,
neposrednog
posmatranja i slino.
2.
Za svaki indikator ponuditi
listu
istraivakih
postupaka,
instrumenata i tehnika sa minimalnim
opisom
ili
sa
punom
operacionalizacijom.
281
282
1.
Teorije o prostoru istraivanja,
teorijska
zasnovanost
izbora
i
formulacije prostora istraivanja:
- drutvenog,
- ekonomskog,
- geografskog,
- administrativnog,
- politikog,
- kulturnog,
- fizikog,
- vojnog,
- .
XI Definisanje prostora
istraivanja.
- Rezultat: tekst definicije i opisa
prostora.
2.
Empirijske naznake svake
prostorne
jedinice
lokalne,
regionalne, proizvodne, demografske,
vojne i druge.
283
1.
Definicije vremena u kome su
locirane pojave, procesi, odnosi koje
su predmet istraivanja.
XII
Definicija vremena
istraivanja.
- Rezultat: tekst definicije vremena
istraivanja.
2.
Definisanje vremena istraivanja: kada poinje, a kada se
zavrava
istraivanje,
dinamika
istraivanja.
284
1.
Teorije uzorka, teorijski dometi i sugestije uzorenja.
XIII
Definisanje uzorka
istraivanja.
- Rezultat: tekst uzorka.
2.
Empirijska dimenzija uzorenja, odnos uzorka prema masi, vrste
uzoraka i nain izrade istih.
285
XIV
Izbor i definisanje
jedinice analize.
- Rezultat: tekst izbora i opisa jedinice
analize.
2.
Empirijske osnove izbora i
definisanja jedinice analize (ta je, na
primer, jedinica analize upravljakog
poslovnog informacionog sistema?,
).
286
1.
Teorijski osnovi definisanja i
izbora nivoa istraivanja.
XV Nivo istraivanja.
2.
Empirijski
aspekti
istraivanja:
a)
individualni,
b)
grupni,
c)
institucionalni
istraivanja.
nivoa
nivo
287
1.
Nauni cilj istraivanja i
izvoenje iz tog cilja plana ukrtanja teorijska dimanzija plana ukrtanja.
2.
Struktura varijabli (konceptualizacija studije i plan ukrtanja operacionalna
dimenzija
plana
ukrtanja.
288
1.
Teorijski osnovi tekstova i
predtestiranja, izbor vremena, mesta i
naina predtestiranja instrumenata.
Teorijska
proba
istraivakog
postupka.
2.
Plan predtestiranja (koji je u
osnovi identian planu istraivanja
samo se izvodi na ogranienom
lokalitetu).
Predistraivanje kao
mini
istraivanje. Pisanje istraivakog
izvetaja.
Korekcija
prvobitnog
istraivakog
projekta.
Ponuda
konane
varijante
instrumenata
istraivanja.
289
2.
Plan kadrova obino obuhvata
ui i iri tim istraivaa, svih ili nekih
gore navedenih profesija, glavnog
autora i rukovodioca projekta, poduu
listu strunih i tehnikih saradnika kao
to su tehniki i struni sekretar,
anketari, statistiari, eksperti za
kompjutersku
obradu
podataka,
recenzenti i drugi vrhunski eksperti u
ulozi savetnika.
290
1.
Sadraj
i
forme
izrade
finansijskog plana prema kriterijima
istraivake
kue
(organizacije,
instituta), kao i prema kriterijima
finansijera.
2.
Plan trokova svih faza
realizacije istraivanja, dinamika
uplata i isplata. Naini kontrole
finansijskih trokova. Finansijska
revizija.
291
1.
Teorijska korekcija izvrena
pod uticajem: eksperata, teorijskih
rasprava unutar istraivakog tima,
naunih recenzija i odluke, odnosno
sugestije naunog vea istraivake
organizacije.
XX
Korekcija naunoistraivakog
projekta,
odnosno istraivanja.
- Rezultat: Tekst korigovanog projekta.
2.
Korekcija svih istraivakih
instrumenata i plana terenskog
istraivanja.
292
1.
Teorijski
nivo
verifikacije
konane
varijante
projekta
istraivanja:
a) naune recenzije,
b) nauni skup o projektu,
c) nauno vee kao konani
recenzent.
2.
293
Tekst
plana
294
a) Plan pripreme.
b) Izvetaj o izvrenim
kontrolama.
2.
Tehnika kontrola upitnika i
drugih
dokumenata
i
tehnike
intervencije i korekcije.
295
296
1.
Teorijski osnovi konstituisanja
tema (poglavlja) prema usvojenoj
konceptualizaciji studije ili na osnovu
novih saznanja u toku teorijskog
istraivanja.
2.
Izrada proirenih skica (plana
interpretacije) za svaku temu i
usvajanje istih u timu istraivaa.
297
1.
Teorijski osnovi za statistiku
obradu podataka teorijska edukacija
tima istraivaa.
- Rezultat:
Plan analize.
Izvetaj o rezultatima
analize.
298
1.
Teorijski osnovi za statistiki
metod nain verifikacije korelacija
(odnosa) izmeu zavisnih i nezavisne
varijable.
2.
Izrada plana statistike obrade
podataka prorauna korelacija ( Hikvadrat testa, koeficijent korelacije,
nomogram i drugi statistiki metodi) i
priprema materijala za statistiku
obradu.
299
- Rezultat:
Plan interpretacije.
Izvetaj o analizi.
2.
Statistika interpretacija (oitavanje)
korelacija
edukacija
istraivakog tima i nauna kontrola.
300
1.
Teorijska verifikacija polaznih
hipoteza
potvrivanje
ili
odbacivanje.
2.
Empirijski osnovi za teorijsku
verifikaciju polaznih hipoteza
empirijska korekcija polaznih hipoteza
i konstituisanje novih hipoteza.
301
1.
Nauni skup na kome se vri
nauna verifikacija rezultata istraivanja.
302
303
304
305
306
307
308
ovde apsolutno vaeih pravila nema, ali se, ipak, mogu uoiti odreene pravilnosti.
Prema dosadanjim iskustvima najznaajnije su sledee:
1. Najekonominije je, osim kada su u pitanju longitudinalna - panel
istraivanja, da sva potrebna finansijska sredstva budu na raunu izvrioca pre poetka
realizacije. Svako zadocnjavanje sredstava nuno usporava ili ak odlae odreene faze
realizacije projekta, to izaziva poskupljivanje istraivanja na dva naina:
prvo, produava se angaovanje kadrova i tehnikih sredstava, to nuno
poveava trokove;
drugo, ako se eli ostvariti ugovoreni rok, odreene faze se realizuju u
prenapregnutoj situaciji, to umanjuje tanost rada ili se itave faze
preskau, tako da iz toga proizilaze potreba za dotinim ili ponovljenim
postupcima, a adekvatnost i verodostojnost rezultata istraivanja se
smanjuje.
Postoji i trei nain poskupljivanja istraivanja zbog zadocnjenja srestava u
uslovima inflacije i nedostataka odgovarajuih kadrova, naroito ako istraivanje due
traje. Prvo, to dovodi objektivno do smanjenja realnog iznosa sredstava za istraivanje u
skladu sa stopom inflacije. Drugo, to onemoguava odravanje kontinuiteta sastava i
intenziteta radne aktivnosti istraivakog tima.
2. Niskim naknadama za rad saradnika ne postie se ekonominost
istraivanja. Prvo, niske nagrade po pravilu ne stimuliu na poveanu angaovanost, ve,
naprotiv, orijentiu saradnike na istovremeno angaovanje na vie mesta, ili na
produavanje vremena rada i povrnost u radu. Stoga visina naknade za rad saradnika
mora biti dovoljno visoka da dozvoli odabiranje najsposobnijih i najangaovanijih
kadrova koji e kontinuirano, sa odgovarajuim intenzitetom, biti iskljuivo ili bar
preteno angaovani na tom istraivanju.
3. Ekonominost se u prvom redu ostvaruje pravilnim sastavom istraivakog
tima, tj. pravilnim izborom kadrova i organizacijom rada u procesu realizacije
istraivanja. U vezi s tim javljaju se mnogobrojna pitanja, od kojih su najznaajnija dva:
prvo, definisanje sastava istraivakog tima utvrivanjem uloga, funkcija,
odnosa i veza, ovlaenja i odgovornosti unutar tima;
drugo, izborom saradnika odgovarajuih osobina.
Saradnici na prikupljanju podataka, u principu su:
analitiari - oni koji obavljaju analizu razliitih dokumenata u kojima su
sadrani potrebni podaci. Po pravilu to su ljudi visoke spreme
odgovarajue struke, osposobljeni za definisanje i klasifikovanje;
posmatrai - oni koji neposredno posmatraju (opaaju) pojavu koja je
predmet istraivanja po unapred utvrenim pravilima i evidentiraju
manifestacije pojave unoenjem zapaanja u za to unapred pripremljen
obrazac. I to su, kada se radio o sloenim pojavama, po pravilu, ljudi
odgovarajueg visokog obrazovanja i potrebnih linih osobina. No, to ne
mora da bude u svakom pojedinanom sluaju. Korienje posmatranja sa
uestvovanjem, naroito potpunog uesnika ili uesnika - posmatraa,
dozvoljava uz odgovarajue pripremne mere, angaovanje saradnika bilo
kog nivoa obrazovanja, pod uslovom da je sposoban da steeno iskustvo
na odgovarajui nain primeni i saopti. S obzirom na masovnost svake od
politikih pojava, ova je mogunost vrlo znaajna;
309
310
4. DOKAZIVANJE I OPOVRGAVANJE
Procedura provere (= dokazivanja ili opovrgavanja) hipoteze je sloena
obuhvata postupke konstatovanja i shvatanja odnosa varijabli, stavova hipoteze i
indikatora. Stavove hipoteze treba potvrditi ili odbaciti. Naime, stav hipoteze je iskazan
odnos izmeu varijabli hipoteze. Iz teorijsko-empirijskih istraivanja proizlazi razliita
mogunost stava hipoteze: od najjednostavnijeg koji je iskazan kao odnos dveju variabli
(jedne nezavisne i jedne zavisne) do sloenog stava koji proizlazi iz odnosa tri ili vie
varijabli. Prema rezultatima tih istih istraivanja proizlazi da to je stav sloeniji
najmanje za toliko je procedura verifikacije (dokazivanja ili opovrgavanja) sloenija. Iz
istraivakih iskustava proizlazi da stav hipoteze izloene proveri moe da bude
formiran:
odnosima jedne nezavisne varijable sa vie zavisnih. Re je o hipotezama koje
se bave uticajem jednog faktora na vie pojava;
odnosima vie nezavisnih varijabli sa jednom zavisnom, ime se izraava
pretpostavka o vie uzroka (uticaja) i jedne posledice;
odnosom jedne nezavisne i jedne zavisne varijable.
Svi ovi odnosi mogu biti dati kao direktan, neposredan i kao indirektan,
posredan odnos izmeu nezavisne i zavisne varijable, tj. bez uea i sa
ueem tzv. intervenirajuih varijabli.
Istraivaka praksa zbori da se u svim sluajevima provere hipoteze
podrazumevaju zahtevi za:
proveru stava (stavova) hipoteze vie varijabli podrazumeva vie stavova
odnosno jedan sloeni stav hipoteze;
proveru varijabli, njihovog sadraja, strukture, usmerenosti, intenziteta,
uloge u hipotezama;
proveru indikatora, njihovog sadraja, svojstava itd., a posebno
meusobnih odnosa i odnosa prema varijablama. Indikatori se odnose na
stav hipoteze i njima se ona potvruje ili opovrgava. Ali odreeni
311
313
314
315
316
317
318
ula. Kakav je svet po sebi, mi ne znamo, niti moemo znati. Sliku koju imamo i koju
stvaramo zavisi od naih trenutnih stanja i oseanja. A, slika koju imamo o svetu
izvan sebe i u sebi zavisi od naih iskustava.
Ako stvarnost ne moemo saznati na osnovu i pomou naih ula, oseanja i
iskustva, postavlja se pitanje: na osnovu ega je to mogue? Da li to omoguuju pojmovi
(teorije, standardi, metode) i/ili interesi (potrebe, elje, strasti, vrednosni sistem i td.)? Na
ova pitanja e odgovoriti . unji na sledei nain: Pojmovi (teorije, metode) pomou
kojih opisujemo i objanjavamo stvarnost mogu biti usvojeni na neki nain, tako da se
kroz njih zapaa sve oko nas i u nama. Mi u nauci znamo o stvarnosti ono to omoguuju
nai pojmovi, teorije i metode o njoj: kroz njih mi gledamo, bez njih smo slepi! Sa
svakog novog teorijskog stanovita svie jedna drugaija slika sveta. ta mogu saznati o
svetu, zavisi od izbora teorijskog stanovita, jer ono odreuje koja pitanja uopte mogu
da postavim i koje odgovore da dobijem. Na koliko naina se moe misliti o nekoj stvari,
na toliko naina se ona razlae (poreklo, struktura, funkcija, razvoj, forma, znaenje itd).
Prema tome, nikakva promena u svetu, koja bi uticala na na nain gledanja, ne mora da
se desi, dovoljno je da promenimo na nain posmatranja (teoriju i renik koji uz nju ide),
pa da se promeni i celokupna slika sveta. Svet postoji u skladu sa nainom na koji ga
posmatramo.
Interesi ( potrebe, elje, strasti, vrednosni sistem itd.) jesu prizme kroz koje
gledamo svet oko sebe i u sebi. Kako se naunik moe osloboditi interesa i strasti kada je
interes ili strast za saznanjem istine jedan od najaih motiva njegova rada i ivota? Slike
sveta pojedinih drutvenih grupa jako su obojene njihovim posebnim interesima,
potrebama i eljama. Stvarnost je za njih onakva kako je oni vide, a ne kakva je po sebi,
jer se to i ne moe saznati. Pojave mogu da postoje i nezavisno od svesti, ali iskazi o
pojavama i njihovim odnosima, bili oni istiniti ili neistiniti, ne mogu da postoje nezavisno
od saznajne svesti.
O emu ovi nalazi zbore? Oni gromoglasno opominju: u naunom radu se ne
moe i ne sme na olak nain zboriti o injenicama i njihovom neposrednom posmatranju.
U naunoj analizi predmet posmatranja, predmet analize mora da bude i jeste injenica,
ali rezultat naunog posmatranja uvek je podatak o tim injenicama, to znai da nije re
o stvarnosti po sebi, nego o stvarnosti kakva nam se ukazuje kroz nae spoznajne moi.
Nauka nije samo duhovna reprodukcija stvarnosti, nego i produkcija stvarnosti. U svakoj
naunoj spoznaji nalazi se deli nas samih i u svakoj naoj istini prepoznajemo sebe. Mi
ne odreujemo stvar, nego na odnos prema njoj.
Na osnovu razlike izmeu injenice i podatka zadaju se razlike izmeu opaene i
opisane injenice. Opaena injenica moe se definisati kao injenica koja je
neposredno saznana, odvojena od svih pojmova i teorije; opisana injenica je opaena
injenica podvedena pod pojmove i stoga pod teoriju (F.S.C. Nortrop). Ili: Strogo
govorei, ... , ne moemo nita rei o istoj injenici, jer onoga trenutka kada je opiemo
reima ona postaje opisana injenica i prestaje da bude samo opaena injenica (Isto).
Znai: opisana injenica (=informacija) jeste podatak koji dobija oblik logikog iskaza.
I teka na takav oblik logikog iskaza mogu se primeniti i primenjuju se merila naune
istine. Naime, neposredno opaanje injenica nije bezoblino, jer na duh namee red
onome to opaamo, tako i da se i jedna svesno neureena stvarnost opaa kao sreena i
oblikovana. S pravom je reeno da su naa ula teoretiari, tj. ona vre izbor i unose
319
oblike ak i tamo gde ih stvarno nema. Ako je to tako, onda se postavlja pitanje
objektivnosti - da li je ona mogua, a ako jeste za koga je mogua?
Objektivnost nije stvar pojedinog istraivaa, nego neto to u uzajamnoj raspravi
i kritici preivi kao istinito i vredno da bude usvojeno i prihvaeno od svih lanova
naune zajednice.
Sledei zahtev koji nauna misao o pojavi koja se istrauje mora da zadovolji
jeste da ona mora da bude logina. Meutim, valja imati na umu sledee upozorenje:
Iako se razlika izmeu naunih i nenaunih iskaza ne moe utvrditi na podruju logike
filozofski i teoloki iskazi mogu biti veoma logini a da ipak nisu nauni iskazi ipak se
neloginost moe uzeti kao prvi znak da nije re o naunim isakazima. ... Sve moe biti
logino, a nita istinito. La se moe uzeti na logian nain, kao i sve druge zablude.
Kada se kae da je nauka logian sistem misli, ne kae se da je loginost dovoljan uslov
za istinu: istinito saznanje ne mora da ima logian oblik, jer ima istine i u oblicima koji
nisu isto logini, nego moda teologini ili mitopoetini. Kad se kae da je nauna
misao logina, to ne znai da se do naunih otkria dolazi samo putem logikog
zakljuivanja (jer se do njega moe doi intuitivno, u snu, sluajno itd.), ali nain
obrazlaganja i izlaganja u nauci mora biti logian. Valja rei da je savremena nauka
takoe prinuena da ponekad naupsti isto logiki nain miljenja i razumevanja
stvarnosti i da pribegne simbolikom govoru. To je sluaj kada naunik nema posla sa
strukturama koje se lako opisuju u naunim pojmovima, ve sa procesima za iji ishod
ne moe biti siguran, pa ih opisuje reima koje nemaju samo jedno znaenje.
Nauna misao o pojavi, o procesima, o odnosima mora da bude iskazana i
izloena na sistematian nain. Ovde se ne radi o pedagokom naelu od jednsotavnog
prema sloenom ve o naunom objanjenju i razumevanju od opteg prema posebnom
i pojedinanom (put odozgo prema dole dedukcija) ili od pojedinanog i posebnog
prema optem (put odozdo prema gore indukcija). Ima niz podataka koji su
sistematizovani u zdravom razumu renik, telefonski imenik, katalog, vozni red,
statistiki godinjaci, spiskovi itd. ali ih jo ne smatramo naunim sistemima. Nauka
zahteva da ovi podaci budu povezani i objanjeni teorijom, jer podaci izvan teorije ne
znae mnogo. U jednoj razvijenoj nauci, skor svi iskazi izvodivi su iz jedne (ili vie)
teorija: oni su svi povezani u neprotivrean sistem! Kada je data teorija, ne moraju biti
dati iskazi, jer se oni potencijalno sadre u njoj. Zato je u nauci i mogu tzv. skraeni
govor: iznesem pretpostavku ili teoriju, a zakljuke koji iz nje slede, stvarne ili mogue,
preputam sagovornicima. Da je nauno miljenje sistematsko, znai samo to da se ono
kree od neke pretpostavke ili teorije, iz koje se logiki nuno odmotavaju sve druge
misli, ueg obima i sadraja .
etvrti zahtev koji mora da zadovolji jedna nauna misao o pojavi, o procesima, o
odnosima jeste njena proverljivost. Ovaj zahtev direktno proizlazi iz osnovnog pravila u
nauci koje glasi: radi tako da ono to si otkrio kao istinito moe da bude provereno i od
drugih istraivaa ponovljeno! Svi iskazi koji se ne mogu nauno (iskustveno,
eksperimentalno, logiki, matematiki itd.) proveriti, ne spadaju u oblast iskustvene
nauke, ali ona ne moe rei o njima nita drugo (na pr. da su neistiniti, besmisleni ili
bezvredni). Proveravanje je upravo osobina nauke koja nauku strogo odvaja od drugih
sistema ideja, verovanja i prakse. Mogunost provere sili naunika da bude poten: on je
moralan ne zato to bi to uvek hteo, nego zato to mora. Moral je ono to se mora (u
320
nauci). Za razliku od drugih jezikih pria nauna pria zahteva proveru. udo je prvi
dokaz istine, a drugi je proveravanje uda.
Kao to u ivotu postoji bezbroj mogunosti da se ivot promai, a moda samo
nekoliko da se stvarno dogodi, tako i u nauci postoji mnogo naina da se istina mimoie,
a malo naina da se ona otkrije i upozna. Postavljanje hipoteze je pokuaj smanjivanja
velikog broja mogunosti na nekoliko verovatnih, to ve predstavlja vaan korak u
smanjivanju neodreenosti i nesigurnosti. esto je isticano da je proveravanje u nauci
dvostruko: logiko i iskustveno. Kada je re o logikom proveravanju, onda se svaki
iskaz logiki nuno proverava tako to se vidi da li protivrei aksiomu od kojeg se polo,
tj. da li iz njega logiki sledi. Kad je re o iskustvenom proveravanju, onda se uporeuje
iskaz sa injenicama, da bi se proverilo u kojoj meri podaci potvruju ili osporavaju
hipotezu, zakon ili teoriju. U formalnim naukama, logici i matematici, valjanost
zakljuka sledi iz aksioma; u stvarnim naukama valjanost aksioma opravdava se preko
saznajne vrednosti zakljuka u odnosu na injenice. Prema tome, ne postoje neki
objektivni naini proveravanja hipoteza, zakona i teorija koji bi bili nezavisni od
spoznajnog subjekta. Nauka je intersubjektivna ili interpersonalna, a ne objektivna i
neutralna. ... Ako su pojavno i sutinsko dve razliite stvari, onda nije mogue da se ovo
sutinsko uvek proverava preko pojavnog. Pojavno ak moe da skriva ono sutinsko
(napr. smeh u najveoj tuzi itd). Ova potreba za proveravanjem u iskustvu potie iz
navike da svaki unutranji doivljaj ili misao moraju dobiti svoj spoljanji oblik, pa se
onda preko upoznavanja sa spoljanjim oblikom zakljuuje na unutranji doivljaj.
Poto svaka hipoteza nadilazi iskustvo, ona ne moe biti u celini proverena u
iskustvu, ve samo delimino. Saznajno slabe hipoteze po pravilu je lake iskustveno
proveriti. Ako se hipoteza ne moe da proveri, ne znai da je neistinita, ali ni da je
istinita. Usvakom sluaju, veliki umovi ne tre za lakim hipotezama (kao ni za lakim
enama), njihov cilj su teke hipoteze, koje mnogo objanjavaju i razumevaju, ali se i
tee proveravaju.
Merljivost naune misli jeste predposlednji zahtev koji mora da zadovolji jedna
misao o pojavi, procesima, odnosima Meutim, valja biti oprezan i obazriv da ne bi upali
u zamku kvantofrenije, odnosno nuno je imati na umu sledee upozorenje: Postoji
tenja da se naunim saznanjima smatraju samo ona saznanja koja se zasnivaju na
preciznim merenjima, dok sva druga saznanja, koja se ne zasnivaju na merenju, valja
drati hipotetikim. Merljivo je stvarno, a to nije merljivo, nije ni stvarno. Ako je
merenje racionalna metoda, onda ono to se ne moe meriti i nije racionalno. Iracionalno
je ono to se ne moe meriti. Naunik odmeri ono to e rei (pojmovna jasnoa) i izmeri
pojavu o kojoj govori (preciznost govora). Tako se merenje pokazuje kao granica
spoznajnog interesa.
Ali meriti nije isto to i znati, jer mi do istinitih saznanja dolazimo i na druge
naine, koji ne podrazumevaju merenje, ili gde ono nije mogue: stvarnost nije dostupna
samo preko kvantitativnih pojmova. Valja biti obazriv prema onome to se moe, kao i
prema onome to se ne moe da meri. Definicija stvari uvek je ira od merenja, jer se
neki elementi definicije ne mogu meriti, a to su po pravilu kvalitativni: merenje je
zanemarivanje kvalitativne strane stvarnosti. Jer stvarnost nije samo ono to opaamo
ulima, nego i ono to se ulima ne moe opaati, a ipak postoji na neki nain. Pitanje
nije u tome da li je ono to se pojavljuje stvarno, ve kome sloju stvarnosti pripada, jer da
ne pripada nigde, ne bi se ni moglo pojaviti. U tom smislu i san je stvaran i elja je
321
stvarna i ala je zbilja ali ko e ih izmeriti. Pozitivni naunik ima sluha samo za ona
pitanja na koja moe da odgovori putem merenja. Ako se on usmeri samo na ono to
moe da meri, on stalno mora da suava svoje pojmove: gubi odnos prema teorijskom
pojmu u korist opisnog! Zato se moe zahtevati onaj stepen merenja koji doputa priroda
samog predmeta i razvijenost metode. to je jedna misao optija, to je ona u pravilu
manje precizna: teorija, zakon i hipoteza nuno su opteg karaktera, i zato u naelu
neprecizni... Drutvene nauke optereene su jednom slikom o sebi, preuzetom iz
prirodnih nauka, da je nauno samo ono to se moe da izrazi brojem. Ona mora da
napusti tu sliku, ako hoe da postane osetljiva za brojna iskustva sa kvalitativnim i
vrednosnim sadrajima, koji se mogu izraziti na neki drugi nain. Operacionalna nauka o
oveku izraava se brojem: ta nauka o oveku ne govori o sutini oveka.
Ovde se moe izrei kritika koja pogaa sve sline sluajeve: izmerio sam neto,
samo ne znam to! Merenje se obavlja s obzirom na teorijske svrhe i nema cilj za sebe:
biti ne znai biti izmeren! Moe se navesti mnogo primera gde ljudi mere neku pojavu a
da zapravo ne znaju ta je ona. Ne znaju tano ta je inteligencija, ali je mere. Ne znaju
ta je vreme, ali znaju da ga mere. Ne znaju ta je moral, ali uporeuju procente
ne/moralnosti meu ljudima i narodima itd. Merenje je uvek znailo veliko zadovoljstvo
za ljude srednjeg duhovnog stanja. Kao da su brojevi klju za otvaranje sveta (to vodi
poreklo od pitagorejaca, za koje je broj ima magijsko znaenje... Ako se nauka ogranii
na ono to se moe meriti, ona uasno suava stvarnost, jer u nju spada i ono to ne
podlee merenju.
Ograniiti nauku samo na ono to se moe izmeriti, znai zanemariti ono to se ne
moe, a moda je bitnije i za nauku i za ivot. Meriti nije isto to i znati, jer mi znamo
mnogo toga to nije dobijeno merenjem. Merenje pomae izotravanju pojmova,
preciznom definisanju pojava, otrini klasifikacije, stvaranju tanije hipoteze i njenoj
proveri, ali iskusan ovek iz nauke zna njegove granice i ne uputa se u merenje
nemerljivog. Ponovljena merenja uvek daju neto drugaije rezultate, zbog toga to nema
dve jednake pojave u svetu, ni dva jednaka merila, ni dva jednaka meraa. Kad bi
ponovljena merenja uvek davala posve iste rezultate, to bi znailo da je svet neizmenjiv.
Skladnost naune misli jeste zadnji uslov koga mora da zadovolji nauna misao o
pojavi, o procesima, odnosima. ta znai skladnost naune misli? Prema teorijskoempirijskim nalazima to znai da svaki podatak o pojavi dobija svoje znaenje. Sklad
znai i: istinitost sadraja misli, njegovu, iskazanost u jednostavnom i lepom obliku.
Naune istine mogu se izrei na razne naine, ali pravi ljudi nauke daju im jednostavan i
lep oblik, jer u istinu ne spada samo sadraj nego i oblik. Sadraj misli mora biti istinit,
oblik misli mora biti lep, ime je misao dvostruko vredna: kad prestane da vai njen
sadraj, oblik ostaje da svedoi kroz vreme. Sklad misli obezbeuje prva pretpostavka na
kojoj se sve gradi: misli se iz nje izvode kao to se klupko odmotava! Oprez: valja se
uvati zablude da se istinito izjednai sa skladnim ili jednostavnim!
Stil velikih mislilaca samo je spoljanja strana njihova miljenja. Svaka re i
pojam praeni su brigom da li su pravi i dobro izabrani. Kroz spoj nauke i odabranog
jezika u sebi su mirili naunika i umetnika. Ne treba zaboraviti da se pripada izabranom
narodu i straivaa: mali je broj ljudi koji ume da istrauje drutvene pojave i da o njima
razlono govori. Ako je tako, onda misao valja izliti u njoj svojstven oblik da bi mogla
biti dvostruko vredna; istinita i lepa!
322
Prema tome, sutinska granica izmeu naune i svake druge misli o pojavi, o
procesima i o odnosima jeste svest o razlici izmeu onoga to se moe racionalno i
iskustveno dokazati i onoga to ne podlee racionalnom i iskustvenom dokazivanju.
Ovome sada valja dodati i druge uslove koja neka misao mora da zadovolji da bi je
smatrali nauno valjanom: ta misao mora biti objektivna, logina, sistematina,
proverljiva, merljiva, skladna itd. Da je nauna misao objektivna, znai da odgovara
injenicama; neloginost je prvi znak da misao ne spada u nauku; sistematinost se
odnosi ne samo na nain izlaganja i istraivanja, nego na sistem unutar kojeg svaki
podatak dobija svoje znaenje; proverljivost znai da i drugi istraivai moraju doi do
istih ili slinih rezultata ako ispituju iste injenice; merljivost se odnosi na kvantitativna
obeleja pojave, a preciznost na tano odreivanje pojmova; skladnost je osobina velikog
duha koji je sklad ve postavio u stvarnosti.
Tek kad zadovolji navedene uslove (norme, merila, kriterijume) koji su delom
iskustveni a delom neiskustveni jedna misao se ukljuuje u nauno saznanje, dobija
svoje naune istine. Ako i ne znam ta je istina uopte, bar znam ta je istina u
odreenom sistemu miljenja u nauci, na primer. Ako pomou naunih merila ne mogu
sigurno utvrditi istinu, onda bar mogu da uklonim misli koje ne spadaju u nauku.
323
324
SELEKTIVNA LITERATURA
Adam, F.: Akciono istraivanje, Marksistiki centar organizacije SK, Beograd, 1984.
Adorno, T.: Negativna dijalektika, BIGZ, Beograd, 1979.
Aranelovi, J.: Uloga indukcije u naunom istraivanju, Nauna knjiga, Beograd, 1967.
Balar, G.: Novi nauni duh, IK Z. Stojanovia, Sremski Karlovci, 1991.
Batarelo, A. .: Problem u drutvenim istraivanjima: kritika tradicionalne metodologije,
Zagreb, 1990
Berlson, B.: Analiza sadraja, Institut drutvenih nauka, Beograd, 1960.
Beti, E. : Hermeneutika kao opta metoda duhovnih nauka, Knjievna zajednica, Novi
Sad, 1988.
Bogdanovi, M.: Kvantitativni pristup u sociologiji, Slubeni list, Beograd, 1981.
Bodanovi, M.: Metodoloke studije, Institut za politike studije, Beograd, 1993.
Boronovski, J.: Porijeklo znanja i imaginacije, Stvarnost, Zagreb, 1981.
Brdar, M.: Totalitet i pozitivizam, IIC, Beograd, 1981.
Vajthed, A.N.: Nauka i moderni svet, Nolit, Beograd, 1976.
Vasi, S.: Definicija i definisanje, Prosveta, Beograd, 1988.
Veber, M.: Metodologija drutvenih nauka, Globus, Zagreb, 1989.
Veber, A.: Tragino i istorija, Dnevnik-Knjievna zajednica, Novi Sad, 1987.
Volkov, G.N.: Sociologija nauki, Politizdat Moskva, 1968.
Vukievi, S.: Mit o nauci i obrazovanju,
bod, cetinje, 1998.
Gadamer, H. G.: Istina i metoda, IP Veselin Maslea, Sarajevo, 1978.
Gilli, G.A.: Kako se istrauje, Vodi u drutvenim istraivanjima, kolska knjiga,
Zagreb, 1974.
Gud, V.J.: Metode sociolokog istraivanja, Institut drutvenih nauka, Beograd, 1962.
Gud, V.J., Het, P.: Metodi socijalnog istraivanja, Vuk Karadi, Beograd, 1966.
Dekart, R.: Rasprava o metodi, Estetika, Valjevo-Beograd, 1990.
Diltaj, V.: Zasnivanje duhovnih nauka, Prosveta, Beograd, 1980.
Dirkem, E.: Pravila socioloke metode, Savremena kola, Beograd, 1963.
Djui, D.: Logika. Teorijska istraivanja, Nolit, Beograd, 1962.
Dobrov, G.M.: Nauka o naukama, Zavod za izdavanje udbenika SR Srbije, Beograd,
1970.
uri, M.: Problemi sociolokog metoda, Savremena kola, Beograd, 1962.
uri, M.: Poreklo i budunost Evrope, SANU, Beograd, 2001.
uri, M.: Mit, nauka, ideologija, Izabrani spisi, knj. VI, Slubeni list SRJ, Tresit,
Beograd, 1997.
Ejer, A.Z.: Problemi saznanja, Nolit, Beograd, 1963.
325
326
327
Habermas, J.: Tehnika i znanost kao "ideologija", kolska knjiga, Zagreb, 1986.
Habermas, J.: Saznanje i interes, Nolit, Beograd, 1975.
Hegel, G.V.F.: Fenomenologija duha, BIGZ, Beograd, 1979.
Hegel, G.V.F.: Nauka logike, 1, 2, 3, BIGZ, Beograd, 1976, 1977, 1979.
Heler, A.: Svakodnevni ivot, Nolit, Beograd, 1978.
Huserl, E.: Kriza evropskih nauka, Deje novine, G. Milanovac, 1991.
ei, B.: Osnove metodologije drutvenih nauka, Nauna knjiga, Beograd, 1974.
ei, B.: Logika, Nauna knjiga, Beograd, 1971.
ei, B.: Osnovi logike, Nauna knjiga, Beograd, 1983.
ei, B.: Opta metodologija, Nauna knjiga, Beograd, 1971.
unj, .: Metodologija, igoja, Beograd, 1999.
unji, .: Kritika sociolokog metoda, Gradina, Ni, 1973.
328