Arapske prie 1001 NO

SADRAJ:
SINDBADOVA PUTOVANJA
SINDBAD POMORAC
PRVO PUTOVANJE
DRUGO PUTOVANJE
TREE PUTOVANJE
ETVRTO PUTOVANJE
PETO PUTOVANJE
ESTO PUTOVANJE
SEDMO PUTOVANJE
AROBNI KONJ
BAJKA O TRGOVCU I DUHU
PRIA STARCA S GAZELOM
PRIA STARCA S MAZGOM
PRIA O TRI JABUKE
PRIA O PAUNU, GUSKI,
LAVIU I GAZELI
Frame2 frame end
Frame1 frame
HILJADU I JEDNA NO
HILJADU I JEDNA NO
Preveo Besim Korkut
SINDBADOVA PUTOVANJA
SINDBAD POMORAC
U doba halife Harun Raida, vladara pravovjernih, ivio u Bagdadu neki nosa po imenu
Sindbad Nosa. Bio je to puki siromaak koji je na glavi nosio svijetu
espap i tako zaraivao svakodnevni hljeb. Sluaj je htio da je jednog pretjerano toplog
dana prtio neto preteko, pa se silno umorio pod teretom, oblio
ga svega znoj, a i ega mu bijae uveliko dojadila. Naiao je ispred kapije nekog trgovca,
pred kojom bijae isto i uredno, a i sam zrak vrlo ugodan.
Kraj same kapije nalazila se poiroka kamena klupa, te nosa na nju spusti breme da se
malko osvjei i odmori. U isti mah udari povjetarac s kapije i donese
otar miris koji udari nosau u ula pa se on svali na kraj klupe. On samo to je tu sjeo,
iznutra zau zvuke struna i lutnji uzbudljive glasove, razliite
arapske pjesme... Zauje ak i pjevanje ptica: grlica, slavuja, kosova, golubova grivnjaa
koji su izvodili svoje pjesme cvrkutanjem na razliite naine.

Nosa se udom zaudi svemu tome i lijepo poskoi od neke dragosti. Digne se i kroi
korak-dva prema toj strani, najednom ugleda pred kuom veliku batu
i u njoj mnotvo momaka, slugu, robova, dvorjana, neto to se moe nai samo u careva
i vladara! A kad dopre do njega miris finih pia i jela, nosa upravi
pogled nebu i ree:
"Slava tebi, gospode, koji uzdie koga hoe a koga, opet, hoe ponizuje! ini koga
hoe bogatim a koga hoe siromanim! Tako je, eto, neko uvijek
umoran a neko miran i spokojan! Neko je sretan a neko poput mene..."
A zatim nastavi u stihovima:
Koliko li jadnika poinka nema
a on u hladovini najboljoj lei!
Sve mi gore udarce nosi sudbina
Moj je tovar uvijek sve tei i tei.
On je sretan ne stie nesrea njega,
ja u zlu se praakam k'o riba u mrei.
Ugodnou on je obdaren i au
pred njim su sva jela i napici svjei.
to sam ja to, on je, a ja, to i on
Kap smo ista; tek od mene bjei
To je, eto, razlika koja nas dijeli.
Sunce sija za njega, a za mene snijei!
Kad izreda te stihove i iskiti pjesmu, spremi se polako uprtiti tovar i polako krenuti, ali u
isti mah ispade pred njega na kapiju mladoliko i naoito mome
lijepa stasa i u gizdavoj odjei, uhvati nosaa za ruku i ree mu:
"Hajde ui i popriaj malo s mojim gospodarem, on te zove!" Nosa nije bio rad da zalazi
unutra ali mu ono mome ne dade drugaije, te on onu balu ostavi
u predvorju, kod vratara, i s mladiem ue u kuu. Ve na prvi pogled opazi da se nalazi u
sjajnoj palai koju je krasila velianstvenost i ljepota. Ue
u veliku dvoranu i preletje oima uzdu i poprijeko kad li u dvorani sve ugledna
gospoda i visoki gosti! Tu su sve vrste cvijea, sve vrste mirisa, razliite

zakuske, cijelo brdo kojekakvih vrsta prekrasnih jela, voa, pa vina od najplemenitije
vinove loze, najposlije, tu su i lijepe robinje, i razliiti instrumenti.
Gosti posjedali redom, naokolo, prema asti i dostojanstvu, a u samom proelju sjedi
krupan, dostojanstven ovjek koga su brojne godine, vidjelo se to
dobro, mlatnule po zubima prednjim; imao je divne crte lica i lijep oblik tijela, a na
njemu su bile vidljive gordost, ponos, ast i dostojanstvo.
Iznenadi se nosa kad sve to vidje i odmah pomisli u sebi:
"Bog mi i dua, ovo je zacijelo neka rajska baa ili e biti da su dvori nekog vladara ili
cara!"
Pribra se brzo pa ih uljudno pozdravi i poljubi zemlju pred njihovim nogama a zatim se
ispravi i osta pognute glave stojei pred njima. Domain mu otpozdravi
lijepim besjedama i dobrodolicom, a onda ga pozva da prie blie i da sjedne kraj njega.
Nosa prie i sjede a domain ti odmah stavi pred njega onih
slasnih i raznovrsnih jela. Prihvati se nosa i pone jesti i jeo je dokle god je mogao. Kad
se najeo, opra ruke, zahvali Allahu na davanju i domainu
na ljubaznosti i asti. Domain mu ponovno iskaza dobrodolicu i ree: "Bio ti srean
dananji dan, kako se zove i ime se bavi?"
"Ime mi je, gospodaru", kaza on "Sindbad Nosa. Nosam na glavi svijetu to god treba i
tako se prehranjujem."
"Neka zna, nosau", ree starac s blagim osmijehom na licu, "da ti je ime isto kao i meni
ja sam Sindbad Pomorac. Nego imam elju da mi ponovi one stihove
to si ih malo prije govorio kad si bio pred kapijom."
Nosaevo lice obli rumen od stida i stade se ispriavati: "Due ti tvoje, ne uzimaj to za
zlo, gospodaru, umor, nevolja i prazna ruka ue ovjeka svakakvoj
nepristojnosti i budalatini."
"Nita se ne stidi" doeka domain "ti si mi kao i brat! Daj da ujem onu pjesmu jer
me ona zaista zadivila kad sam uo kako je kiti dok si stajao
pred vratima." Nosa ne imade kud i ponovi pjesmu. Svidje se ona Sindbadu Pomorcu i
sav se ozari pa e rei Nosau: "Neka ti je znano, nosau, da je moja
prolost vrlo udnovata. Ja u tebi ispriati sve to to mi se zbivalo prije nego to sam
postao ovo to sam sad. Do ove sree i dvora doao sam tek poto
sam proivio grdne muke, silne uase i teak umor. Da ti je samo znati koliko me je puta
poklopila zla sudbina, zamor, udes! Sedam sam puta putovao po
svijetu a svako to putovanje pria je za sebe i svako se razlikuje po zanimljivostima. To
su dogaaji od kojih ti staje pamet a sve je moralo tako biti,
tako da nita nisam mogao izbjei od onoga to mi je zapisano!"
PRVO PUTOVANJE

"I, eto, sluajte gospodo i odlinici"! okrenu se Sindbad Pomorac prema gostima i
otpoe svoju priu.
"Otac mi je bio trgovac i to jedan od najuglednijih ljudi i trgovaca u svojoj pokrajini.
Imao je teko blago i silnu robu, ali umrije jo dok sam ja bio
dijete i tako mi ostavi sav taj imetak, pa jo kue, zemlje i brojne prihode. im sam
postao punoljetan, uzeo sam sve u svoje ruke pa stao uivati u lijepim
piima i jelima, druiti se s momcima, gizdati se u lijepe haljine i hodati s prijateljima i
drugovima. Uvrtjelo mi se u glavu da e to kod mene trajati
do smrti i da u uvijek tako lijepo ivjeti. Potraja to, meutim, neko vrijeme a ja dooh
pameti trgoh se, ali b sve kasno; imanje otilo, moj ivot se
i te kako izmijenio. Kad ja dooh sebi, naoh da je otilo u nepovrat sve to sam imao!
Poduze me zebnja za svoju budunost a tad mi padoe na pamet rijei
naeg gospodina Sulejmana Mudrog, a sina Davudovog, koje sam nekada davno uo:
"Troje je bolje od troga, umrli as od roenja, iv pas od mrtvog lava a
grob od bijede i sramote".
Sjetivi se tih rijei, skoim, iskupim jo ono malo pokustva i haljina to mi je ostalo, te
to sve prodam, zatim isprodavah zemlje, kue i sve drugo to
sam jo imao u rukama i sastavih jedva tri hiljade groa! Zavrgla mi se bila u glavi misao
da se otisnem u bijeli svijet i tada se sjetih i pjesme nekog
pjesnika:
Cilj to uzme vii trud te eka vei
hoe li da prodre radi i po noi!
Biserje ko trai roni u dubine,
do bogatstva da bi doao i moi!
Ako trai uspjeh bez ikakva truda,
do svog cilja nikad nee moi doi!
Rijeim se, skoim i nakupujem espapa, raznih roba i svega to e mi trebati na putu.
Vukla me elja da putujem morem i ja se ukrcam na jednu lau sa cijelim
drutvom nekih trgovaca koji su kretali laom iz Basre. Otplovili smo i tako jedrili danju
i nou sve dok nismo stigli do jednog krasnog otoka koji po
svojim ljepotama bijae slian rajskoj bati. Gospodar lae pristate uz obalu, baci sidro i
spusti ljestve pa se iskrcae svi koji su bili na lai. Odmah
se napravie ognjita pa se svi razletjee: neko kuha, neko pere rublje a neko, opet, ide u
razgledanje otoka. Ja sam bio meu tim posljednjim. Malo zatim
putnici se iskupie da togod pojedu i popiju, da se zabave i odmore, i mi upravo u tome,
kad li povika kapetan to mu grlo pridaje: "Vi sretni putnici,

pourite lai, ukrcavajte se to prije! Ostavljajte sve svoje stvari, spaavajte ivote!
Kopno na kojem stojite nije ostvro nego grdni kit koji se upoprijeio
na morskoj puini! Po njemu se nakupio pijesak, a raste, eto, i drvee od kadikad, pa vam
se ini da je to otok! Kad ste naloili na njemu vatru, on je
osjetio toplinu i pokrenuo se. Evo, upravo u ovaj as uranja u more, zajedno s vama. Svi
ete se podaviti! Traite glavi spasa dok niste svi stradali!
Ostavljajte sve!" im putnici ue kapetanov glas, svi potrae i nagrnue bre-bolje
skakati u lau ostavljajui sve stvari i odjeu, kazane i ognjita.Neko
se doepa lae neko jo i nije a "otok" se silno potrese i ode na dno sa svim onim to je
bilo na njemu i za tili se as valovito more sastavi nad njima.
Ja se, gle, naoh meu onima to zaostae na "otoku" te se svi uvalismo u more. Moja se
druina odmah utopi, a mene usud sauva od propasti. Podari mi,
naime, jedno od onih velikih vjedara u kojima su malo prije putnici prali rublje, a ivot,
pusto, ionako drag ovjeku, pa ti ga ja bre-bolje dograbim,
zakoraim u njega i stanem poput vesala grabiti nogama po vodi a bijesni valovi
poigravaju se sa mnom i s desne i lijeve strane.
Kapetan je ve bio razvio jedra i otplovio sa onima koji su se ukrcali na lau, a da se nije
ni obazro na one koji su ostali u vodi. Pratio sam ih pogledom
i nadao se spasu, sve dok mi laa nije sasvim umakla iz vida, a tada dooh do uvjerenja
da mi je smrt neizbjena!
Ostao sam tako u vodi cijeli dan i iduu no. A kad bi drugi dan, spopadoe me valovi i
vjetar me baci pred neko kopno. Obala je bila veoma strma a po kopnu
nekakvo drvee koje je nadnijelo grane nad samo more; te se odmah prihvatim za granu
nekog visokog stabla, objesim se o nju upravo kad sam bio na rubu
propasti i nekako se uzverem na kopno. Pogledam svoje noge. Na njima otekline, po
stopalima rane i ujedi od riba a ja to do tada nisam osjeao od velika
jada i napora koje sam poduzimao da se spasim. Vidjeh to, onesvijestih se i odmah se
svalih na mjestu gdje bijah sjedio. Leao sam tako onesvijeen i
polumrtav sve do idueg dana, a tada me obasja i ogrija sunce. Dooh sebi, pogledah
odmah u noge kad obje jo uvijek nateene. Stadoh se as vui, as
puzati na koljenima. Na tom otoku bilo svakojaka voa, izvora pitke vode, ja ti se
dograbim voa pa udri jedi! Proe mi tako nekoliko dana i dua mi se
povrati, pa malo ivnuh i lijepo omoah. Stadoh onda o kojeemu razmiljati i vrljati tim
kopnom uivajui u svemu to se tu nalazilo. Odlomio sam jednu
granu i opirem se o nju.
Jednog dana zagledam se u drugi kraj otoka i, odjednom, ugledam jednu priliku. Pomislih
da bi to mogla biti zvjerka ili koja morska ivotinja i radoznalo
prioh blie, kad li to krupna bedevija privezana na samoj obali. im joj se prikuih,
stade prema meni strahovito rzati, ja se uplaih i natisnuh bjeati
a u isti mah nie ispod zemlje neki ovjek, potra za mnom i stade vikati:
Ko si ti? Odakle si doao? Zato si doao ovamo?

Gospodaru stanem i odgovorim ja sam stranac. Bio sam u nekoj lai pa se utopih ja,
neki moji saputnici i posada. Uhvatio sam neko vedro, sjeo u njega,
ono je onda plivalo sa mnom i tako su me eto, talasi izbacili na ovaj otok. im ovaj
ovjek u ta mu rekoh, uhvati me za ruku i dobaci: "Hajde sa mnom!"
Ja ga posluah i pooh, a on me onda uvede u neko podzemno skrovite. Dovede me u
neku veliku prostoriju i napravi mi mjesto u samom proelju. Prinese mi
tu nekakva jela a ja bijah izgladnio, naklopim se i najedem. Poslije toga upita me onaj
ovjek za moje zgode i nezgode pa mu ja sve potanko razglobih od
poetka do kraja. On se silno zaudi mome prianju. A kad priu zavrih, zamolih ga:
"Gospodaru, tako ti svega, ne srdi se na mene, hou neto da te upitam. Ja sam, eto,
priao sve o sebi i to sve po istini, pa bih sad elio da i ti meni
kae ko si, zato sjedi u ovoj zemunici i zato si privezao onu kobilu na obali."
"Ima nas cijela eta" odvati on "a ostali su se razili po obali. Mi smo konjuari cara
Mihriana i pod naom upravom stoje svi njegovi konji. Svakih
trideset dana mi dovodimo kobile plemenite pasmine u vrijeme mlaaka, priveemo ih
negdje na otoku, a mi se onda sakrijemo u ovo sklonite da nas niko
ne vidi. Tada izlazi po njuhu iz mora po koji drijebac izmeu morskih konja, okrene se
oko sebe i kad ne opazi nikoga, on prie drebici i oplodi je,
a onda eli da je povede sa sobom u more, no ona se ne moe pokrenuti jer je privezana.
drijebac tada poinje da je grize zubima, rita se i njiti. Mi
kad to ujemo, izlazimo napolje i viemo na njega, poplaimo ga i otjeramo. drebica,
koja je sada drebna, poslije godinu dana odrijebi drebe koje vrijedi
itave carske hazne. Ne moete na cijelom svijetu nai takvog! Ba sada je vrijeme da se
drijebac pomoli pa, kad zavrimo posao, poveu te naem caru
Mihrianu. Znaj dobro da se nisi s nama naao da nikad nikoga na ovom otoku ne bi
naao, niko za tebe ovdje ne bi znao i ti bi skapao od gladi. Mojom e,
eto, zaslugom ostati u ivotu! Vratie se, moda, ak i u svoj rodni kraj!"
Poto on meni to tako ispria ja mu se lijepo zahvalih i zaeljeh mu svako dobro zbog
njegove ovjenosti i dobrote. Mi jo estito nismo ni zavrili razgovor,
a iz mora izae drijebac i stade silno njiskati, htjede drebicu potjerati sa sobom poto ju
je oplodio, ali bi mu uzalud! Moj konjuar ti zgrabi sablju
i tit i istra napolje pa stade zveketati sabljom po titu i zapoe vikati na svoju druinu:
"Tjerajte drijepca, tjerajte drijepca!"
U tren oka dotrae oni s kopljima, bukom, galamom i morski konj se poplai i zaas ode
svojim putem, zagnjuri se u more, poput bizona velik, i zamae!
Tada onaj konjuar sjedne da malo odahne, uto se iskupi i ostala druina i svaki dovede
po jedno konje. Opazie mene i ponu se raspritivati ko sam i odakle
sam, te im ja ispriam sve po redu kao i prvi put. Poto smo se upoznali, oni razastru
sofru i sjednu da jedu. Pozvan sam i ja za sofru i, kad smo jeli,

svi zajahae konje pa i meni naoe nekakvog konjia. Podugo smo jahali i napokon
stigosmo u grad cara Mihriana. Odu oni svom caru i ispriaju mu o meni,
a on me pozove k sebi, i ja odoh. Kad sam ulazio kod njega, ja ga lijepo pozdravim a on
mi, isto tako lijepo, otpozdravi, zaeli mi sreu i dug ivot a
onda me stade pitati za moje nevolje. Ispriao sam mu sve od poetka do kraja; sve to mi
se dogodilo i to sam vidio; a on se udio udom ta sam ja sve
preko glave preturio i na kraju mi ree: "Boga mi, sinko, imao si veliku sreu! Da ti nije
suen dug ivot, ti se nikad ne bi spasio tih muka i neka je
hvala gospodu to si iznio ivu glavu!"
Potom mi ukaza svu dobrotu i poasti me, napravi mi mjesto kod sebe i stade me
uveseljavati prianjem i lijepom besjedom, a onda me postavi za pisara u
morskoj luci da popisujem robu s laa koje pristaju uz obalu. Ostanem ja tako kod njega
da mu obavljam te poslove i druge potrebe. On mi je i dalje inio
svako dobro, odjeo me u lijepe i sjajne haljine, i ja tako postanem najuticajnija osoba kad
se trebalo zauzeti za koga ili zavriti kome kakav posao.
Sluio sam kod njega, podugo vremena. Kad sam god bio na pristanitu, uvijek sam
raspitivao trgovce i mornare za zemlju koja ima grad Bagdad, ne bi li mi
znao ko neto rei o njoj pa da s njim poem i da se kako vratim svojoj kui. No, za tu
zemlju niko nije znao niti je poznavao nekog drugog koji bi o njoj
neto znao. Zbog toga sam bio sav oajan i smeten to tako dugo lutam po tuini.
Potraja to tako neko vrijeme, a ja jednog dana uem caru Mihrianu i zateem kod njega
cijelo drutvo Indijaca. Nazovem im ja tu selam i oni mi otpozdravie
i odmah se ponu raspitivati o mom kraju te im ja sve ispriam. Zatim sam ja njih
raspitivao za njihov kraj, pa mi oni rekoe da pripadaju razliitim plemenima.
Neki od njih su akirije a to je njihovo prvo pleme. Niti kome ine kakva nasilja niti
ratuju protiv koga. Drugi su opet Brahmani, a to vam je narod koji
nikad ne pije vino. Ljudi su to sretni i bistri, vole igru i zabavu, ljepotu, konje i domae
blago. Rekoe mi i to da se u Indiji narod dijeli u sedamdeset
i dvije kaste! Ja se tome doista nisam mogao nauditi.
U Mihrianovoj carevini vidio sam meu ostalim otocima i jedan poseban koji se zvao
Kabil. Preko cijele se noi uje kako na njemu udaraju daire i bubnjevi,
a rekoe mi da je to narod vrijedan i pametan! U blizini toga otoka vidio sam ribu, dugu
nita manje nego dvije stotine lakata! I jo jednu takvu ija
je glava liila na sovinu glavu! U okolini sam vidio jo mnogo uda i zanimljivosti i kad
bih sad htio to sve ispriati oduljilo bi se to.
Tako sam ja, eto, iz dana u dan doivljavao neto novo na tim otocima i lijepo provodio
svoje vrijeme. Jednog dana, upravo stojim na obali, kad li se pomoli
jedna velika laa i na njoj mnotvo trgovaca. Kad prispje u luku i kotvite, kapetan savi
jedra i priveza lau za kopno, potom spusti ljestve i mornari
iznesoe sve na suho to je bilo na lai. Oni su polako prenosili, a ja stajao i popisivao.
Na kraju upitah kapetana; "Je li ostalo jo neto na lai?"

"Jest, gospodaru", kaza on imam na lai jo neke bale rb, ali nam se njihov vlasnik
utopio u moru kod nekog otoka. Kako smo mi krenuli dalje, njegova
je roba ostala kod nas u pohrani. Sad bismo bili radi prodati je, od kupca bi uzeli potvrdu,
poto smo dali robu, da to poslije uruimo njegovoj porodici
u Kui Spasa, gradu Bagdadu."
"A kako je ime tome ovjeku, vlasniku robe?" pitam ja, to on ree: "Sindbad Pomorac,
utopio se davno u moru."
im ja to uh, razrogaih oi u njega i prepoznadoh ga pa viknuh: "Kapetane! Moja je to
roba o kojoj zbori. Ja sam njen vlasnik. Ja sam Sindbad Pomorac
i sa drugovima sam siao s lae na onaj otok. Kad se potresao kit na kojem smo bili i kad
si ti viknuo na nas, ko je bio uskoio, taj se spasio, a ostali
su se svi potopili. U toj posljednjoj skupini naao sam se i ja, ali ja sam se spasio u
jednom od onih velikih korita u kojima su putnici prali. Zajahao
sam na njega i poeo veslati nogama. Poslije me pomjerae vjetar i valovi i tako se
nekako dograbih ovog otoka. Poto sam izaao na suho, pronaao sam
konjuare cara Mihriana koji su me uzeli sobom i predali svome caru. Ispriao sam caru
svoju nesreu pa me on obdari i postavi na ovo mjesto u ovom pristanitu."
"Nema preinake niti moi u onom to biva" u udu e kapetan. "Ba vie ni u koga
nema vjernosti niti savjesti!"
"Zato tako kapetane", zagalamih ja "kad si uo cio moj doivljaj?"
"Zato", odbrusi on, "to si uo kako sam rekao da imam bale rb iji se vlasnik utopio i
to hoe da ih bespravno prisvoji! To ti je zabranjeno! Mi smo
svojim oima vidjeli kad se on utopio! S njim je bila cijela druina putnika i niko se nije
spasio! Kako sad moe tvrditi da si ba ti vlasnik te robe?"
"Kapetane, sluaj ponovno moju priu i dobro pazi ta govorim, pa e vidjeti da imam
pravo, a la je osobina varalica!" zavikah i poeh da mu kazujem
sve to mi se dogodilo od trenutka kad sam zajedno s njim krenuo iz Bagdada pa dok
nismo doplovili do onog mjesta na kome smo se utopili. Podsjetio sam
ga i na neke zgode izmeu mene i njega koje su se dogodile za vrijeme naeg putovanja.
Najposlije i trgovci i kapetan uvidjee da sam govorio istinu. Poznadoe
me i poee mi estitati to sam ostao na ivotu.
"Zaista ti nismo vjerovali da si se spasio!" povikae uglas. Urue mi, potom, moje bale
robe, kadli na njima i moje ime! Propalo nije ama ba nita! Odmah
razvrim robu i odaberem neto lijepo i skupocjeno, zaprtim time mornare i to odnesemo
caru na poklon. Predam mu darove i obavijestim ga da je stigla laa
na kojoj sam ja bio i da je moja roba stigla sasvim u redu. Ovaj dark je, eto, iz te robe. A
caru da pamet odleti od uda! Uvidje i on da je ono to sam
mu prije govorio suta istina pa me jo vie zavolje i on meni dade lijepe darove.

Prodadoh one tovare i zaradih na tome grdne pare. Nakupovah ondje drugu robu i espap i
kad trgovci s one lae odluie poi, ukrcah i ja svoju robu i odoh
caru da mu se lijepo zahvalim na njegovoj dobroti i ovjenosti i zatraih doputanje da
idem svom rodu i zaviaju. On mi to odmah dopusti i dade mi kojekakve
robe iz toga grada. Ja se zahvalim, oprostim se i odem na lau.
Krenuli smo iz toga grada, a srea i dobra sudbina bili su nai pratioci, pa smo jedrili i
nou i danju dok nismo sretno stigli u Basru. Tu smo se iskrcali
i ostali nekoliko dana, a ja sav veseo kad sam ostao iv i kad sam se napokon vratio u
svoj kraj.
Poslije se zaputih u Kuu Spasa Bagdad a uza me moji tovari robe, puno kovega
velike vrijednosti i tako sa svim tim dooh sretno svojoj kui u svoj kraj!
Zatekoh tu svoju rodbinu sretnu i zdravu i sve svoje drugove i prijatelje.
im sam doao kui, obnovio sam svoje domainstvo, nabavio mnogo potrebne radne
snage, nakupovao kua i nekretnina mnogo vie nego sam ikad imao. Ali svejedno,
ubrzo sam se ponovo poeo druiti sa onim starim drutvom, poesmo troiti i rasipati i u
tome ja zaboravih sve one muke koje sam ranije podnio. Tako smo,
eto, provodili dane i dane. Time je moja pria o prvom putovanju gotova, a sutra u vam
priati drugu."
Poslije toga Sindbad Pomorac zadra na ruku i veeri svoje goste a Sindbadu Nosau
dade stotinu miskala zlata. Na kraju ree: "Ba si mi danas ugodio svojim
prisustvom".
Zahvali nosa na svemu dobroinstvu i ode svojim putem a u glavi mu se roje misli ta se
sve ljudima ne dogaa i udom se udio. Doe on svojoj kui,
prenoi i obavi sve svoje dnevne poslove pa krenu kui Sindbada Pomorca. Kad se
iskupilo cijelo drutvo, kad je bilo ponueno jelo i pie, Sindbad Pomorac
pone svoju priu:
DRUGO PUTOVANJE
"Prijatelji, sluajte! ivio sam kako moe biti najljepe uvijek u najvedrijem
raspoloenju" kao to sam vam jue rekao sve dok mi opet jednog dana
nije neto puhnulo u glavu i ja hou opet u svijet. Dua mi zaeljela trgovine i zarade,
putovanja i razgledanja, provoda po otocima i gradovima, te ja
nakupovah prigodnih rb i stvari koje e mi trebati na putu, sve to lijepo upakujem, pa
ravno na obalu! Naoh krasnu i novu lau s jedrima od iste svile
a bijae puna puncata putnika. Ukrcah s nekolicinom meni poznatih trgovaca robu i isti
dan isplovismo. Putovanje bijae vrlo ugodno pa smo plovili iz mora
u more s ostrva na ostrvo. U svakom gradu u koji smo uplovili sretali smo mnogo
trgovaca, dravnika, kupaca i prodavaa pa smo i mi lijepo trgovali, prodavali
i kupovali pa i zamjenu pravili. I tako je to trajalo dok nas kleta sudba ne baci pred
jedno udno ostrvo puno zrela voa, rascvjetana cvijea, zelena

drvea, pjeva ptica i bistrih potoka. Ali, zaudo nigdje ive due! Ni kue, ni traga od
ljudi, nita! Kapetan pristane uz obalu, trgovci se iskrcae
i poee razgledati ostrvo, silno drvee i ptice i diviti se. Sa svim ostalim izaem i ja pa
sjedem kraj jednog bistrog vrela meu onim drveem. Bio sam
ponio i neto hrane, pojedem to, napijem se vode s bistra potoka. Godio mi je i miris
cvijea koji se u zraku osjeao. A vrijeme ne moe biti bolje!
Obuze me neki drijeme te se tu ispruim i u jednom asu zaspim i to tako duboko kako
nisam nikad! Opio me valjda onaj miris i svjeina! Kad sam se
ja probudio, na tom mjestu ni dina ni ovjeka. Laa s putnicima odjedrila, a mene se nije
sjetio niko ni od putnika ni od posade. Tako me ostavie sama
na tom ostrvu. Obazrijeh se ja i lijevo i desno, ali nigdje nikoga! Spopadoe me ive
muke zbog toga to sam tako ostavljen; hoe mi u pui od muke!
Sa sobom nita pod bogom nemam, ni jela ni pia. Ostao sam sam samcat. Klonu mi
dua; izgubih svaku nadu u spas i rekoh sam sebi: "Ne ostaje lonac uvijek
itav! Ako sam se prvi put spasio i sreo onog koji me je sa jednog ovakvog mjesta doveo
ponovno meu ljude, ovog puta sam daleko, daleko od toga da bih
se namjerio na nekog koji bi me izveo u neki napuen kraj." Ponem plakati i naricati
sam za sobom, za svojim ivotom i skrha me teka muka. Korio sam
sm sebe to sam uopte kretao na put i muio se kad sam u svojoj zemlji s mirom sjedio,
odmarao se, bio zadovoljan dobrim jelima i piem, rumenim vinom
i lijepim odijelom. I nikad nisam nita trebao ni od novca ni od robe. Stadoh se udarati u
prsa to sam ikad izlazio iz Bagdada i kretao na more, pogotovu,
nakon onih muka koje sam ve bio podnio. U jednom, eto, trenu naoh se na rubu ivota.
Zatim se malo smirih i rekoh: "to e biti bie!" Ustanem i krenem
u neki vonjak ali ne mogu da se skrasim na jednom mjestu. Popnem se na jedno visoko
stablo i stanem osmatrati desno i lijevo, ali ne vidjeh nita drugo
osim drvea, neba, ptica i pijeska. Zagledah se jo malo bolje i najednom ugledah neku
bijelu, a vrlo krupnu, priliku. Siem odmah s drveta i upravim prema
onoj strani idui bez predaha dok ne stigoh do onoga to se naziralo s drveta na kojem
sam bio. Kad ima ta i vidjeti! Bijae to ogromna bijela kupola
velikog opsega i vrlo visoka. Prikuih joj se pa je i obioh, ali ne naoh na njoj nikakva
ulaza, a niti u sebi toliko snage i okretnosti da se popnem
na nju jer bijae sva glatka. Zabiljeih mjesto na kojem sam stajao i obioh okolo, kad
li punih pedeset koraka! Sjednem i ponem misliti kako bi se
moglo u nju ui.
Kraj dana i smiraj sunca bijahu ve sasvim blizu. Sunce se u tren oka sakri a nadamnom
nasta mrak. Miljah u prvi mah, oblak zaklonio sunce. Mada bijae
ljeto u punom jeku, nije vrijeme od oblaka. Zaudih se, dakle, digoh glavu prema tom
tobonjem oblaku. Najednom opazih kako po zraku krui neka ptiurina
glomaznog tijela i preirokih krila. I, eto, to je bilo ono to je prekrilo sunce. Veoma me
to iznenadi i odmah se sjetih prie koju su mi davno kazivali
putnici kako, naime, na nekim otocima ive ptice neobino velikog tijela, zvane rh koje
svoje mlade hrane velikim komadima mesa. Sad ja saznadoh da je
ta velika kupola koju sam vidio, zapravo, jaje te velike ptiurine. Stadoh se uditi i
snebivati se. Uto se ptica spusti na onu veliku "kupolu" i itavu

je prekri svojim tijelom i krilima, oprui svoje nourine po zemlji i zaspa. "O, slava onom
koji nikad ne spava!" pomislih, skoih, odmotah s glave turban,
usukah ga kao ue pa se njime opasah i dobro utegnuh oko pasa, a onda, ni pet ni est,
privezah se toj ptiurini za noge, utvrdih dobro taj uzao i rekoh
sam sebi: "Ako bude sree te me ova ptiurina prenese u neku drugu zemlju, gdje ima
ljudi i naselja, bie mi to, svakako, bolje nego da amim ovdje na
ovom pustom ostrvu!"...
Vascijelu no nisam oka sklopio, ni trenuo nisam. Bojao sam se da ne zaspim a ova me
ptica negdje prenese a da ja i ne znam gdje sam. Kad se poe razdanjivati
i kad pue zora ptica, gle, ustane sa svog jajeta pa silno zagrakta i u tren oka izvi se sa
mnom u zrak tako visoko da sam mislio da je doprla do samog
nebeskog svoda. Poslije se stade sputati malo po malo i sa mnom se spusti na neku
uzvisinu. Dograbih se ja tako zemljice-ledine pa bre-bolje odrijeih
uzao s njezinih nogu. Bijah iv premro od straha, ali ona me sreom nije ni opazila.
im ja odrijeih svoj turban s njenih nogu, pobjegoh u strahu
podaleko. Ona ti, gle, uze neto sa zemlje u svoje kande i uzletje! Trgoh oima prema
brdu, kad li to bila zmija, ogromna, koju je ptica ugledala i epala
pa nastavila put. Prooh malo tim krajem i zapazih da sam se naao na nekoj litici. Ispod
nje puca nepregledna, iroka i duboka dolina a okolo stre beskrajne
planine kojima se vrh, zbog velike daljine, nije mogao ni sagledati. Niko se na njih,
mislim, ne bi mogao uspeti. Poeh ja grditi sebe to sam se tako
ponaao i rekoh: "Kamo sree da sam ostao na onom lijepom otoku koji je hiljadu puta
ljepi od ovog pustog mjesta! Na otoku je barem bilo voa da jedem
i vode da pijem, a ovdje; ni drvea, ni voa ni rijeke! Kad se god izvuem iz nekakve
nesree uvijek padam u stotinu puta goru!"
Ipak, priberem svu svoju snagu, ustanem i krenem onom dolinom, kad li tlo gotovo
posuto sve samim dijamantima, kojima se bruse i bue kovine i porculan
i oniks i mermer! A to vam je tako tvrd i suh kamen, koji se gvoem i obinim kamenom
ne da naeti. Bez olovnog kamena nije nitko kadar jedan komadi
odbiti od njega ni razbiti ga. Cijelu tu provaliju, meutim, pritisle zmije i adahe, svaka
kao palma! Svaka bi mogla itava slona prodrijeti samo kad
bi joj se prikuio. Tako su, eto, goleme te zmijurine! Po dolini gmiu nou, obdan se kriju
jer se boje da ih ne rastrgne i ne ulovi ili rh ili orao.
Stajao sam tako, stajao i sam sebi govorio: "Bogami sam naskoio da sam sebi slomim
vrat!" Dan se pribliavao kraju pa i ja pooh traiti sebi kakav konak.
Strepio sam od onih prokletnica, pa sam od straha zaboravio ne samo na jelo i pie ve i
na sve ivotne potrebe jer sam se o svom jadu bavio. U blizini
mi se uini neka peina pa se pribliih i opazih da joj je uzak prolaz. Uvuem se unutra i
kod samog ulaza naem neku poveu stijenu pa je prevalim i tako
zagradim ulaz u peinu. Ostah tako unutra i rekoh: "Ovdje sam siguran, a, kad svane,
morau prihvatiti ono to mi je sudbina namijenila." Taman se ja smirio,
kad li ugledam iznad mene spava jedna ogromna zmijurina na svom jajetu. Pretrnuh od
straha, ali, ta sam drugo mogao nego da ekam jutro. Cijelu no nisam

trepnuo okom a, kad se zora zabijeljela, odmaknem onaj kamen i istrim napolje. Bio
sam kao pijan, satrven nesanicom i velikim strahom. Stanem vrludati
tako jednim krajem te doline, kad li, odnekud pade pred mene jedan krupan komad mesa.
Vidjeh to i odmah mi pade na pamet pria koju sam sluao o lovu na
drago kamenje. U nekim gorama, naime, nalaze se velike koliine dijamanata i drugog
dragog kamenja ali do njega niko ne moe doi. Trgovci koji ga donose
i prodaju dobivaju ga na veoma lukav i prepreden nain. Uzmu brava ili govedo pa ga
zakolju i ogule, potom isjeku meso u komade pa te komade mesa bacaju
s vrha planine dolje u provaliju. Meso, koje je nasjeckano i koje pada dolje, zalijepi za
sebe poneki dijamant. Ti komadi lee tu do pred podne, a tad
na njih slijeu orlovi i druge ptice strvinari, grabe ih svojim kandama i izlijeu gore na
planinu. im te ptiurine izlete, trgovci tre i viu na njih,
ptice pobjegnu a trgovci prilaze i pobiru po mesu dijamante koji su se zalijepili. Meso
potom ostavljaju pticama i zvjerinju, a dijamante prodaju. Eto,
to je jedini nain kako se moe doi do tog blaga. Kako ja ugledah ono meso i sjetih se
prie, skoih, dotrah do onog komada potom nakupih svu silu
dijamanata, potrpam ih u depove i zaveem u odjeu, pojas, turban i svaki djeli svoje
oprave. I dok sam ja brao dijamante, pade jedan pokrupan komad
pored mene. Ja onda uzmem taj komad mesa i priveem ga sebi na lea pa legnem
potrbuke i ekam. Eto ti jednog orluine, malo krui i pade direktno na
ono meso. Odmah ga epa kandama i uzletje a ja ostadoh visiti o njemu. Iznese nas i
spusti na vrh planine. Htjede orao da pone jesti to meso, kad li
se ou u planini dreka i klepet o drvee. Uplai se orao i u trenu se izvi pod oblake. Ja
odvezah meso a sve mi haljine od njega krvave. Stadoh kad li
potra trgovac koji se derao na mog orla. Ugleda mene i ukopa se na mjestu, ne umije ni
rijei da prozbori od straha. Naposljetku prie mesu, ogleda ga
sa svih strana pa zakuka: "O mog li neuspjeha! O moje li nesree i samog vraga koji se sa
mnom igra!" Podugo je tako kukao i vikao: "O alosti moje, o
nesree moje!" Ja mu se primaknem a on viknu: "Ko si i kako i zato si doao ovdje?"
"Ne plai se" kaem mu ja "ja sam jedno od najplemenitijih ljudskih
bia! Bio sam trgovac i imam najudniju priu da ti ispriam, ali ona je poduga! Nita ne
kukaj jer ja ti imam neto dati to e ti se jako svidjeti! Evo
uza me sva sila dijamanata, neto u ti od njih dati pa e se jako razveseliti, jer svaki
komad koji ja imam vrijedi mnogo vie nego oni koje bi ti sakupio.
"ovjek mi zahvali i poelje svako dobro, a onda se upusti sa mnom u priu. Ostali
trgovci ue razgovor izmeu mene i svog druga te se svi iskupie oko
mene. A svaki je od njih bacio dolje po jedno cijelo brave. Pristupie, pozdravie me i
estitae mi na spasenju i povedoe me sa sobom. Sve sam im ispriao
to god sam preturio preko glave. Dadoh potom svakom pomalo dijamanata i posebno
vlasniku onog komada mesa na kojem sam se ja spasio te mi se oni zahvalie
i blagoslovie me. "Tebi je zapisan novi ivot" rekoe "jer se jo nikada niko osim
tebe nije spasio iz te doline." Zakonaili smo na nekom prikladnom
mjestu a ja cvjetam od veselja to sam se spasio iz doline i sa otoka. Ujutro smo krenuli
niz planinu i gledali usput svu onu silu adaha i zmija u dolini.
Sve dok nismo doli do jedne lijepe bae, mi smo putovali bez zadravanja. Tu u toj
bai raste kamforovo drvo, a tako su to ogromna stabla da ispod svakog

stabla moe logorovati stotinu ljudi. Ako hoe neko da izvadi iz tog stabla smolu, taj
onda zaree pri vrhu to drvo, iz njega tee voda koja se stvrdnjava
i postaje smolasta masa. A to onda zovu kamforov med. Poslije tog toka to se stablo osui
i postaje obian suharak.
Na tom otoku ivi ivotinja koja se zove kerkeddn. Pase po otoku kao govee ili bivol u
naim krajevima. Samo je mnogo vea od deve. Ona dere i usirenu
krv. Krupna je to ivotinja a nasred glave ima samo jedan i dosta debeo oko deset lakata
dug rog na kojem je slika ovjeka. Ima na otoku jo jedna ivotinja
koju isto tako zovu a koja je jedna vrsta goveeta i to vrlo jaka. Ona na svojim rogovima
moe nositi i slona! Kad se to dogodi, ona ga nosa na rogovima
dok ne ugine i ne pone trunuti. Slonova se mast slijeva njemu u oi i tako oslijepi pa
onda lijee na zemlju i ugine. Zatim dolazi ptica rh i nosi njegove
komade za ishranu svojih mladih. Na tom otoku sam vidio i mnogo bivola koji se mnogo
razlikuju od naih vrsta.
Poto sam ja ponio dosta dijamanata, trgovci su mi za njih dali mnogo robe i novaca i kad
smo krenuli na put i moju su robu nosili sa svojom.
Putovao sam s tim ljudima od grada do grada, od poljane do poljane, razgledali smo sve
to je bilo oko nas i divili se zajedno onom na to smo nailazili
od ljepota ovog svijeta. Najposhje stigosmo u Basru. Ostanemo tu nekoliko dana i ja se
poslije toga vratim u Bagdad.
Kad sam se vratio svojoj kui, imao sam mnogo dragog kamenja, novca, robe, blaga svih
vrsta. Drago mi je bilo to sam sve svoje zatekao u dobrom zdravlju
pa sam podijelio mnogo darova i milostinje. Opet se stadoh gizdati i druiti se sa svojim
veselim jaranima i ubrzo zaboravih sve to sam prepatio. Pamtio
sam samo one lijepe dogaaje i propovijedao o njima. Ko god je uo da sam se vratio,
hrlio je meni da uje moje neobine doivljaje.
To je, eto, kraj moje druge prie, a sutra u vam ispriati i tree moje putovanje ako mi
uinite ast i posjetite me."
Kad su gosti sasluali priu, poslue im veeru a poslije veere kuedomain naredi opet
Sindbadu Nosau stotinu miskala zlata. Ovaj mu na tome zahvali
i zaeli mu dug ivot.
Kad ujutro zarue zora, Sindbad Nosa usta, pomoli se i odmah ode kui Sindbada
Pomorca, kako mu je on bio i naredio. Poelje mu dobar dan a ovaj mu otpozdravi
dobrodolicom. Sjedoe tako da ekaju i drugo drutvo, a kad se svi iskupie, Sindbad
Pomorac poe svoju treu priu.
TREE PUTOVANJE
"Prijatelji moji, znajte da je moje tree putovanje udnije od prethodna dva.

Kad sam se onih minulih dana vratio sa svog tako interesantnog puta, bio sam do krajnje
granice veseo to sam se vratio kui, ali sam se u Bagdadu smirio
samo neko vrijeme. Jednog dana javi se u meni ponovno elja da putujem, zaeljeh
trgovine i zarade, a strast, kako ono vele, navodi na zlo te spremih i
nabavih mnogo razne robe koja se trai na moru. Sve to povezah u bale i otjerah sve
ravno iz Bagdada u Basru. U Basri dooh na morsku obalu i ugledah jednu
veliku lau, na njoj mnogo putnika, trgovaca i mornara, a sve same dobriine, lijepi, vrli,
uljudni, uredni i dobrostivi. Odmah se ukrcah meu njih i za
koji as krenusmo, zaeljevi prije toga jedni drugima sreu i spas.
Plovili smo neprekidno iz mora u more, od jednog grada do drugog i u svakom mjestu na
koje smo putem naili, provodili smo se, veselili, pravili izlete,
prodavali i kupovali, bili veseli i raspoloeni kako se samo zamisliti moe. Meutim,
jednog od iduih dana, dok smo plovili nemirnim i valovitim morem,
kapetan baci s kraja lae pogled na okolinu svojim durbinom, pa se najednom udari u
prsa, savi jedra, poe sebi upati kosu i zavika: "O, nesree, jadan
li sam!"
"ta je to, kapetane?" upitasmo ga mi u udu.
"Neka znate" ree on "da nas je bura okrenula na stranputicu i da nas je na nau
nesreu sudbina bacila pred Goru Majmuna! Nikad se niko nije spasio
ko je imao nesreu da se nasue u ovom moru. Predosjeam da emo i mi svi izginuti."
Kapetan to jo nije ni izgovorio, a majmuni ve doprijee i sa svih strana opkolie nau
lau. Bila ih je sva sila kao skakavaca i u tili as razmilie
se po brodu i po kopnu. Mi nismo smjeli ni jednog ni gurnuti, a kamo li udariti ga ili
ubiti, da oni nas ne bi pobili jer su bili u veini. A veina je,
tono rije, uvijek jaa od junatva. A poduzimala nas je i zebnja da nam ne pootimaju
hranu i robu jer, to bijahu gnusni divljaci. Nisu ba visoki rastom,
ali snani, utih, malih oiju i crnih lica. Popee se oni na katarku i pokidae sva jedra,
povadie sve palamare pa se s toga laa nagne na jednu stranu
i vjetar je pribi uz obalu njihovog otoka. Kad pristadosmo uz obalu, majmuni nas sve
pobacae na obalu popee se opet na lau i nekud je odvukoe a mi
smo za njima gledali dok se nisu izgubili iz vida a da nismo znali ni kuda e ni ta e sa
nama biti. Kad smo se malo pribrali, poeli smo tragati za kakvom
hranom te naosmo na otoku dosta voa, jagoda, vode i bi nam malo lake. Kad smo bili
u stanju, poeli smo istraivati otok i naiosmo na jednu palatu
koja se nalazila na sred otoka. Uputimo se tamo i kad smo bili blizu, zapazismo da je to
jedna vanredno lijepa zgrada sa ogromnim zidovima i stupovima.
Dvokrilna dvorska vrata bijahu otvorena i mi svi uosmo u prostranu salu ija su vrata
bila vanredne izrade od ebanovine a nalazila su se u velikom broju
okolo te sale. U sredini sale nalazila se jedna klupa, velika i lijepo rezbarena, takoer od
ebanovine, ali po podu tako lijepe prostorije nalazile su

se mnogobrojne oglodane kosti. Bili smo umorni, a nismo ba bili gladni, pa posjedasmo
i pospasmo, te smo spavali sve do suneva izlaska. Probudi nas strahovita
buka od koje je zemlja drhtala. Pred nas tada izie jedno veliko bie visoko kao palma.
Bilo je crnog lica veoma slinog ovjeku, oiju nalik na upaljene
ugarke, sa onjacima kao u divljeg vepra, ogromnim ustima kao otvor bunara. Usne su
mu bile kao u deve i doticale mu grudi, dva uha kao dva golema kamena
padala su mu na ramena a nokti mu bili kao kande lava! Toliko smo se uplaili izgleda
pred nama da niko nije u sebi ivota osjeao. Sjeda on na zemlju,
a mi polumrtvi od straha! Onda on ustade pa me uhvati rukom (jer sam mu bio najblii)
podigne me i pone me okretati, a ja sam u njegovoj ruci bio kao
majuan zalogaj. Kad nae da sam mrav i da na meni nema ni mesa ni loja, pusti me.
Uze izmeu mojih drugova jednog drugog pa i njega opipa kao i mene
i njega pusti. Sve nas je tako prebirao dok nije doao na red kapetan nae lae! Bio je to
ovjek irokih plea, jak, debeo i zdrav i dopade se divu. Spusti
ga na zemlju kao pile kad se sprema za klanje, uhvati ga za glavu i otkide mu je, zatim ga
stavi pei i kad je bio peen on ga pojede cijelog! Poslije
toga pokupi kosti, baci ih u kut i lee da spava. Spavao je tako cijelu no, a mi smo
bdjeli. Kad je svanulo, ustade i nekud ode a mi ostadosmo. Kad smo
se pribrali, poeli smo razgovarati i dogovarati se kako da naemo neko mjesto gdje bi se
mogli sakriti samo da izbjegnemo smrt koja je snala naeg kapetana.
U razgovoru zatee nas no, pa opet zemlja zadrhta i div se pojavi! Opet se ponovilo ono
sa pretraivanjem nekoga od nas koji je jak i uhranjen dok nije
naao onog koji mu je odgovarao. Pojeo ga je pa onda pokupio kosti i legao. Kad je
svanulo opet je nekuda otiao. Mi smo od straha i nevolje poplaeni
izali u vrt tog dvorca. Onda jedan meu nama ree: "Treba da smislimo neko lukavstvo
kako da se rijeimo ove nevolje i da se spasimo. Ako bi nam to polo
za rukom, mogli bismo od balvana napraviti splav i otisnuti se na more. Mogla bi nas
dobra srea nanijeti na neki brod. A ako ne, bolje je da i pomremo
na vodi nego ovdje!" Odmah smo se spremili da gradimo splav a kad je bio gotov na
njega smo iznijeli iz dvora neto hrane i vode i vratili se u dvor. Pred
veer, poto je sve tutnjalo od njegovog pribliavanja, mi se sabijemo u jedan kut i
ekamo. Sve se opet ponovilo: opet je sebi izabrao jednog i pojeo
ga pa se svalio da spava. Otvorio je usta i krkljao tako da se inilo da nebesa grme! Mi se
po dogovoru podigosmo i uzesmo dva gvozdena ranja koja su
tu bila kad je on sebi spremao jelo, prinesemo ih vatri, ugrijemo im vrhove do usijanja,
zapnemo svi iz sve snage i gurnemo mu ih u oi. Od silnog bola,
jer smo ga oslijepili, on je tako estoko kriknuo da smo popadali od straha! Poeo nas je
traiti ali mi smo bjeali desno i lijevo dok on nije naiao
na vrata i izaao urliui tako glasno da se ulo u nebesima! Kad je on izaao vani, i mi
smo poustajali i poli za njim. Kad se on izgubio u jednoj peini,
mi smo ostali spremajui se da otputujemo. Nedugo zatim on se vrati i dovede jednu enu
koja je bila i vea i stranija i runija od njega. Mi se bre
ukrcasmo na na splav i otisnusmo se na more. Njih dvoje ponu stijenama gaati na
splav dok ga ne razbie i ne pobie sve moje drugove a na ivotu ostasmo
samo ja i jo dvojica. Plovili smo tako drei se nekih greda dok nas valovi nisu izbacili
na obalu. Kad smo odspavali i doli k sebi, ustadosmo da vidimo

gdje smo. Put nam preprijei jedna strana adaha golemog tijela i irokog repa i trbuha.
Uputi se prema nama i najblieg od nas epa i proguta do pola
tijela, pa, poto uze zraka, proguta i ostatke i mi usmo kako mu kosti pucaju. Kad je
zavrila s jelom, udalji se ostavivi nas u udu i strahu. Mi smo
samo jedan tren bili radosni to smo se spasili od diva, a evo nas pred adahom i ne
moemo joj pobjei! Prohodali smo malo po tom kopnu, pojeli voa koga
je bilo u izobilju, napili se bistre vode i potraili mjesto za prenoite. Izabrali smo jedno
visoko stablo i uspesmo se u njegovu kronju a ja se popeh
na najviu granu. Kad se smrailo, mi nismo jo bili zaspali kad li eto adahe! Doe na
ono mjesto gdje nas je nala, obie ga i uputi se pravo drvetu
gdje smo mi bili sakriveni. Uspuza uz drvo, uhvati moga druga, proguta ga do polovine,
odmori se i proguta njegove ostatke pa se onda spusti na zemlju
i ode. Kad je svanulo jutro i ja se malo povratio od straha, odluim da se opet otisnem na
more pa ako se i utopim bolje je nego da ekam da me adaha
proguta. Meutim, kako god sam razmiljao, ja zakljuim da se ovjeku samo jednom
daje ivot i da ga zato treba braniti svim sredstvima. Naem zato dugih
drva pa ih isprivezujem za sebe tako da sam se naao u nekom etvrtastom ramu od jakog
drvea. Kad je dolo vrijeme da se adaha pojavi, primae mi se
ali ne moe doprijeti do mene od onih greda pa se tako odmicala i primicala a ja sam je
gledao i osjeao njen vreli dah i bio smrtno preplaen. Potrajalo
je to itavu no i kad je svanulo sunce, ona me napusti a bila je bijesna i razdraljiva do
krajnje mjere. Ja se oslobodim greda, ustanem i krenem otokom.
Popnem se na jedno uzvienje i na moru ugledam jednu malu lau. Otkinem granu i
ponem njome mahati. Ljudi s te lae odlue da se primaknu obali i da vide
ko trai pomo. Ukrcam se tako, a oni me ponu ispitivati o svemu to sam doivio.
Dadoe mi odijelo, hrane i hladne vode, pa kad sam se okrijepio, ja
im po redu sve ispriam. Plovili smo povoljnim vjetrom i ja sam sve po redu priao, a ve
mi se inilo kao da je sve to bio san, vrlo ruan san. Trgovci
su se iskreno udili svemu to sam ja doivio. Kad smo se pribliili kopnu, trgovci su se
spremili da svoju robu razveu i ponu trgovati. Tad mi prie
kapetan i ree: "Tvoj je ivot bezmalo udnovat, ali meni se ini da si ti poten ovjek,
pa, iako si siromaan, ja u ti dati svenjeve trgovca koji je
poao sa nama i nestao, sva njegova roba je u mom potpalublju. Trguj i sve to zaradi
tvoje je. Novac koji dobije za robu koju e prodavati dae meni
pa emo nai nekoga koji ide u Bagdad neka potrai rodbinu toga trgovca i preda im
njegovu imovinu. Zahvalio sam dobrom ovjeku kapetanu, i poao da
iznosim svenjeve. Dok sam ja silazio natovaren jednom vreom, pisar s lae upita
kapetana: "Na ije ime, kapetane, da zapiem ove svenjeve?" "Zapii
na ime Sindbada Pomorca", odgovori kapetan, "to je njegova roba a njega je nestalo kad
smo imali onu nesreu. Ovaj stranac e pripaziti kad robu proda
da novac otpremi u Bagdad Sindbadovim roacima." Kad uh svoje ime, ja uzviknuli:
"Pa, ja sam Sindbad Pomorac, ja sam se utapao pored onog otoka sa ostalima
koji su se utopili." Priekao sam dok svi trgovci ne iskrcae svoju robu i ne dogovorie se
o cijenama i kupoprodaju pa priem kapetanu i reknem mu:
"Zna li ti, gospodaru, iji su bili ovi svenjevi to u ih ja u njegovo ime prodavati?"

"Ne znam ni ko je ni ta je ali znam da je to bio trgovac iz Bagdada koji se zvao Sindbad
Pomorac. Kad smo na putu pristali uz jedan otok, utopio se sa
nekolicinom putnika i o njemu nismo vie nita uli." "Kapetane moj!", uzviknem, "ja
sam Sindbad Pomorac i nisam se utopio nego sam ponio neto hrane i
poto sam je pojeo malo sam zaspao a ti si otplovio i mene se niko nije sjetio te sam ostao
na onom otoku! Ovo je, dakle, moja imovina! Svi trgovci, koji
su me u Dijamantskoj dolini vidjeli, posvjedoie da sam ja Sindbad i da mi se desilo ono
to sam i tebi ispriao!"
Okupie se svi trgovci oko nas pa jedni miljahu da govorim istinu a drugi da laem. Jo
se graja nije ni stiala, ustade jedan trgovac i viknu: "Ljudi,
znajte da sam na svom putovanju svata vidio a priao sam vam kako smo bacali komade
mesa u Dijamantsku dolinu i kako se tamo naao jedan ovjek koji se
privezao za poveliki komad mesa, vi mi niste vjerovali. Taj je ovjek, eto, pred vama. Ja
ga poznajem i znam da je to njegova imovina." Kad je to uo,
kapetan mi prie i upita me: "Kakvim je znacima obiljeena tvoja roba?" Kad sam mu
kazao kakvi su moji znaci i kad sam ga podsjetio kako smo se u Basri
ukrcavali na njegov brod, on se uvjeri da sam ja Sindbad Pomorac, zagrli me, estita mi
na spasenju i zaelje mi mir i sreu.
Od toga asa samostalno sam raspolagao svojom robom i ona mi na tom putu donese
silnu zaradu. Ne mogu vam ni iskazati koliko sam bio sretan. ak sam sam
sebi estitao na spasenju i na tome to sam opet doao do svog imetka.
U tamonjem moru sam vidio svu silu zanimljivosti i uda. Vidio sam npr. jednu ribu
nalik na kravu i neto to je riba a slino magarcu. Vidio sam pticu
koja se izvlai iz morskih koljki, nosi jaja i lee ih na samoj povrini vode, a nikad s
mora ne izlazi na kopno.
Neprekidno smo iza toga plovili. Vjetar i putovanje bili su ugodni dok ne doosmo u
Basru. Tu sam se zadrao nekoliko dana, a onda doao u Bagdad. im sam
stigao pozvao sam sve svoje prijatelje i roake i priredio gozbu kako je ve bio moj
obiaj pri povratku kui. Dijelio sam milostinju, odijevao siroad
i udovice i okupio oko sebe draga mi bia te uivao u ivotu i polako poeo da
zaboravljam ta mi se sve dogodilo."
Zatim je Sindbad Pomorac po obiaju dao svoj poklon Sindbadu Nosau i pozvao njega i
sve ostale da dou sutra kako bi uli naredno njegovo putovanje.
E
TVRTO PUTOVANJE
"Rekao sam, dragi moji prijatelji, da sam poeo da zaboravljam sve to mi se dogodilo na
putovanju koje je netom bilo zavreno. Moja naopaka dua nije mi

dala mira pa sam opet poelio da putujem, da upoznajem druge ljude i gradove i vidim
neobinosti ovoga svijeta. Odluim stoga da opet krenem na put. Poem
iz Basre u drutvu najboljih ljudi i trgovaca. Putovanje je bilo ugodno dok nas jednog
dana nije uhvatila bura i pokidala jedra, prelomila katarku i mnogo
ljudi potonu. Nas nekoliko uhvati jednu dasku i tako smo se otiskivali sjedei vrsto
stisnuti jedan uz drugoga a valovi i vjetar su nas otiskivali i pomagali
nam da se kreemo. Upravo smo bili premrzli, gladni i edni kad nas je jedan veliki val
bacio na otok. Kad smo se malo pribrali, krenuli smo u potragu
za hranom i nismo nali nita sem nekog udnog raslinja pa smo to jeli i nekako malo
utolili glad, odrali duu i malo se okrijepili. Provedosmo tako no
u jednoj uvali ispod toga gustog raslinja a kad svanu i sunce izae, rasporedismo se i
poesmo traiti ima li na otoku ive due. Neki su naili na golemu
graevinu pa se dozvasmo i krenusmo u pravcu te goleme kue. Kad smo joj se sasvim
pribliili, odjednom se otvorie vrata i kroz njih pokulja mnotvo golih
ljudi koji ne progovorie s nama ni rijei nego nas pohvatae i povedoe svom caru koji
nam naredi da sjednemo. Odmah nam donesoe nekakvo jelo koje nismo
ranije vidjeli. Meni se, im ga vidjeh, neto zgadilo i ja ga ne okusih i tome zahvaljujui
ja sam, eto, i danas iv!
Kad moji drugovi poee jesti to jelo, razum im se pomuti, poee jesti kao bjesomuni,
izmijenie se sasvim! Poslije toga donesoe im mnogo ulja od kokosa
i oni poee da piju i time se mau, pa se sasvim izmijenie. Oi im se izvrnue, a meni ih
je bilo jako ao ali nisam mogao nikom, pa ni sebi, da pomognem.
Zagledah bolje oko sebe i zapazih da su to sve magi a da je njihov car zli duh, kome ovi
preobraeni ljudi dovode u grad sve one koje nau ili sretnu u
blioj ili daljoj okolini. Od toga jela i tog ulja proiruju im se trbusi, um im blijedi, pa
onda taj zli duh neke uzima za hranu (koji se jako udebljaju)
a druge prisiljava da rade sve to je njemu po volji. Kad sam sve to razabrao, meni jako bi
teko zbog mojih drugova a i sebe mi je bilo ao i bio sam
jako uplaen za svoj ivot. Dva dana iza toga moje prijatelje jedan od slugu tog prokletog
duha odvede na pau kao obinu stoku i, zaudo, oni su pasli
travu kao da su stoka! to se mene tie jako sam oslabio i gotovo obolio od straha. Kad
me tako jednog dana jedan od slugu tog duha nae, on me ostavi
mislei da u i onako umrijeti, a za jelo nisam bio! Iskoristio sam jedan dan priliku i
krenuo otokom pa poto sam odmakao daleko ugledam na livadi pastira
koji je na jednom uzvienju sjedio. Kad se primakoh, razaznah da je to jedan od onih to
nas je priveo duhu. Poto je znao da sam ja pri zdravoj pameti,
on mi iz daleka dade znak da idem desno od njega. Posluah ga jer i onako nisam znao
gdje sam, pa ponem trati. Kad bih se umorio, malo bih zastao pa
ponovo poeo trati iz straha ili zbog nade da u moda nai neki put. Kad sam tako
izgubio iz vida tog ovjeka, pala je i no pa sam sjeo da se malo odmorim
i zaspao bih da mi je san doao na oi. Od muke sam ustao prije svanua s tog mjesta i
iao uvijek naprijed. Kad je svanuo dan, ja se naoh u jednoj uvalici,
pa, kako nije bilo nita za hranu, ja se najedoh korijenja i trave da bih odrao duu i tijelo.
Tako sam cijeli dan iao, malo se odmarao, malo jeo to

raslinje s otoka i tako provedoh sedam dana i sedam noi. Idui tako osmi dan ugledah na
jednom mjestu neto to mi se pribliavalo pa se sklonih da vidim
ta je to. Kad sam mogao da potpuno vidim i razaznam, opazih da su to ljudi koji su brali
biber. Prioh im a oni se okupie oko mene i poee me ispitivati
ko sam i odakle dolazim. "Znajte, ljudi, da sam siromah ovjek koji je sluajno izbjegao
veliku nesreu!" Pa im onda ispriam sve to sam od uasa vidio
i doivio. "Zaista je to veoma udno kako je tebi uspjelo da se spasi kad je poznato da se
od tih zlih duhova niko nikad nije spasio." Posadie me pored
sebe i dadoe mi da se najedem, a bio sam veoma gladan. Odmarao sam se kod tih dobrih
ljudi neko vrijeme i kad su oni zavrili berbu, ukrcamo se na njihove
amce pa oni me odvedu na svoje otoke i predstave njihovom poglavaru. Ja mu poeljeh
mir a on mi ree: "Ispriaj mi ta si to sve doivio." Pa mu ja ispriam
sve od kako sam krenuo iz Bagdada. Sve to sam priao, prisutni su paljivo sluali i jako
se udili. Zatim me lijepo pogostie, i, kad sam jeo i zahvalio
za gostoprimstvo, dignem se i poem da proetam po gradu. Zapazih da je grad veliki,
ist i bogat. Bilo je tu svakakve robe i dosta kupaca, dosta jela
i pia i svakog blagostanja. Obradovah se to sam stigao u taj grad, pa se poeh
vremenom privikavati na njega i njegove ljude i obiaje.
Nedugo zatim opazio sam da ljudi jau lijepe, rasne konje ali bez sedla, pa me jo vie
zaudi kad sam vidio da ak i njihov starjeina jae konja bez sedla.
Odem kod njega, pozdravim ga pristojno i upitam: "Gospodaru, zato jae konja bez
sedla? Pa na sedlu se konjanik odmara i uva svoju snagu." "A ta je
to sedlo? upita me on. To nikad u ivotu nisam vidio a nisam ni uo o tome nita."
"Hoe li mi dopustiti da ti napravim sedlo? Jahae osedlana konja
pa e vidjeti kako je to ugodno" rekoh mu a on mi odobri da uzmem to mi treba i da
mu napravim sedlo. Naem ja tako jednog vjetog drvodjelju i ponem
ga uiti kao se prave sedla. Uzmem zatim dosta vune pa od nje napravim podlogu poto
sam je dobro raeljao, pa sve to stavim preko drveta. Nabavim, dalje,
dobre koe i sve dobro zategnem preko drvenog rama, namjestim, zatim, remenje,
priveem kaie za sedlo. Onda naem kovaa pa mu pokaem kako e mi napraviti
stremene pa, kad su bili gotovi, ja ih uglaam i prevuem kako sam najbolje znao
kalajem. Konano ukrasim sedlo svilenim kiankama. Odem zatim u tale,
izaberem najboljeg konja, osedlam ga i odem s njim do naeg gospodara. Kad je on
uzjahao osedlana konja bio je veoma zadovoljan i dobro me nagradio. Kad
su i drugi velikai vidjeli to sedlo, svi su traili da i njima napravim takvo. Poeo sam,
dakle, da izraujem sedla i dobro sam se obogatio. Kako je to
bilo neto to je svakoga usreivalo, poeli su da me esto pozivaju na svoje gozbe i
zavoljee me tako da sam i ja bio s njima veoma sretan.
Jednog dana prilikom jedne gozbe u gospodarevom dvorcu on mi ree: "Zna li ti da si
nam tako prirastao za srce da mi se ini da niko od nas ne bi podnio
da nas napusti. Prosto mi se ini da bez tebe ovaj grad ne bi bio tako lijep. Ja sam
odluio da ti predloim da se ovdje oeni jednom naom lijepom i
bogatom enom, pa da do kraja ivota ivimo u slozi i ljubavi. Ne bih mogao da ti
odbijem ma ta da si od mene zatraio jer si uvijek bio prema meni milostiv

i paljiv." Malo sam poutio razmiljajui kako da mu kaem da eznem za svojim

narodom i domovinom, a on je shvatio da sam se postidio i s toga naredi
da dovedu suce i svjedoke i oeni me enom izuzetne ljepote i uglaenosti, bogatom iz
veoma ugledne porodice i veoma pametnom. Da i ja ne budem ispod njenog
poloaja on mi pokloni kuu i sluge, odredi mi platu i dade mi stalno zaposlenje na
dvoru. Poeh ja tako ivjeti u velikom izobilju i veselju. Poeh zaboravljati
na sve muke koje sam proivio, ali ne i na svoj grad, svoje ljude i svoju domovinu. "Kad
vie ne budem mogao da ivim ovdje, ja u povesti i svoju enu",
pomislih, ali tako nije moglo da bude.
Ja sam iskreno volio svoju enu i ona mene i mi smo ivjeli veoma ugodno, mirno i
sretno.
Jednog dana umre mom prvom susjedu ena pa ja odem da mu izrazim svoje sauee.
Naem ga kako je do te mjere tuan i nesretan da nismo mogli ni da porazgovaramo.
Sjednem ja pored njega i ponem ga tjeiti time da je smrt neto to ide zajedno sa
ivotom i da ovjek kao i sve drugo to ivi ima svoj kraj. "Ali ti
e se utjeiti i dalje e ivjeti i nai sreu u ivotu", rekoh mu. Kad li on zarida i
odgovori: "Moju su enu sahranili danas, a ja u morati lei u
njen grob sutra i ti me vie nikad nee vidjeti. Jer, kod nas je takav obiaj, ako umre
ena s njom se sahranjuje i mu, a ako umre mu s njim se sahranjuje
i ena, kako se jedno od njih ne bi naslaivalo ivotom poslije drugog." "O kako je to lo
obiaj, pa ko to moe podnijeti, povikah zaprepaen!"
Dok sam ja sjedio s njim, dooe i drugi njegovi prijatelji malo ga tjeie i poee
spremati njega i njegovu enu za sahranu. Kad je sve bilo gotovo, krene
povorka izvan grada sve do ispod jedne planine pored mora. Okupie se oko jednog
zatrpanog otvora u stijeni, otkrie ga lopatama i bacie koveg unutra,
zatim svezae mua oko struka palminim uetom i spustie ga za kovegom pa onda
spustie za njim veliki vr vode i sedam peninih pogaa. Kad se on naao
na dnu, odvezao je ue i ljudi to ue izvukoe, pa onda zatrpae otvor kako je i bio i
raziemo se. Ja sam bio veoma iznenaen i tuan pa pomislih da bi
ovo bila gora smrt nego ma koja od onih koje su meni do sada mogle da se dese. Odmah s
pogreba odem ja poglavaru drave, pozdravim ga s potovanjem i kaem
mu koliko sam zauen to su im pogrebni obiaji tako teki. "Mu i ena moraju ivjeti
zajedno, ali poslije smrti jednog od njih za drugog nema ivota.
Takvi su nai obiaji odvajkada." "Kad bi tuinac, kao to sam ja umro, da li bi i meni
uradili isto?" "Bi", ree mi poglavar, "isto bismo postupili i
njoj i tebi da se slino desi." Kad ja to uh, meni se smrai pred oima od tuge, poeh
sebe aliti unaprijed. Kako su dani prolazili, ja sam se smirivao
i razmiljao moda u ja umrijeti prije jer niko ne zna kad e ko umrijeti! Ponovo sam se
poeo baviti svojim poslovima pa nisam ni primjeivao ta se
oko mene dogaa. Kad li se moja ena razbolje i samo za nekoliko dana umre. Doe
veina graana da mi izrazi sauee i da me tjee, pa doe i sam poglavar.
Okupae moju enu, obukoe joj najljepe haljine, okitie je nakitom, stavie je u koveg
i ponijee prema onoj planini. Kad je njena sahrana zavrena

svi poee da se oprataju od mene, a ja u strahu povikah: "Ja sam stranac i ne mogu da
podnesem te vae obiaje!" Ali niko ne obrati panju na moje jadikovanje
nego me na silu zavezae i spustie viui: "Kad dohvati zemlju, odvei ue!" Kad sam
bio baen, ja nisam nikako htio da odveem to ue. Oni se naljute
i bace ga za mnom pa pokriju taj otvor. Ostave me i odu.
Kad su mi se oi privikle na tamu, ja sam vidio jezivu sliku: "Sve to ti se dogaa sam si
sebi kriv", rekoh, pa ponem traiti neko mjesto gdje u se smjestiti.
Rasporedio sam i hranu i vodu, pa sam jeo ili pio samo kad nisam mogao drugaije da
zavaram glad ili e. Kakva li me nevolja natjera da se ovdje enim
i kakva li je ovo nevolja koja me prati pa samo to se oslobodim jedne nabasam na drugu!
O, kako bi mi bilo lake da sam se utopio u moru!
Ne znam koliko sam tako ivio, jer danje svjetlosti nisam ni vidio, ali znam da sam se
budio i drijemao a da sam uvijek elio sebi to prije smrt. Kad sam
se jednom probudio, osjetio sam elju da prohodam po toj pilji, pa sam se digao i
hodajui otkrio da je to ogroman prostor i da ima i istih krajeva.
Tako odaberem za sebe jedan kutak i po prvi put na tom mjestu dobro odspavam. Hrane
sam imao sve manje i zato odluim da jedem samo jedanput i vode da
pijem jedanput. Dok sam tako ivotario, jedan dan se otkrije otvor i spustie jednog
mrtvaca a za njim i jednu enu koja nije prestala da kuka. Ona je
pala onesvijeena, a ja sam se prikrao i pokupio svu hranu i vodu koju su s njom spustili
i odvukao se na drugi kraj pilje da je ne bih ni uo ni vidio
a ni ona mene. Poeo sam tako da ivim i ne znam koliko je to trajalo. Kad god bi nekog
spustili i s njim neto hrane, pa kad bi ovaj jadnik onesvijeen
od straha ekao smrt, ja bih uzimao neto njegove hrane a kad bih otkrio da je i on umro,
pokupio bih i ostatke. Jednom me iza sna prenu neko tumaranje
po pilji i ja se ozbiljno prepadoh pa dohvatih jednu cjepanicu i pritajih se da se branim
ako me neko ili neto napadne. I dok sam se ja unjao, neto
preda mnom mugne nekud i pobjee pa ja shvatih da je to bila neka zvijer. Polako
poem za njom i stignem u sasvim drugi dio pilje i ugledam neku malu
pukotinu kroz koju se probijala svjetlost i kroz koju je ulazila hijena koja je upravo tu
izala. Pomislio sam ili je ovo isti onakav otvor kroz koji su
nas sputali, a to bi znailo da je veoma strm, ili je ovo, kako to katkad biva, drugi otvor
iz ove pilje kojim se moe sputati i u dolinu. Provirim
kroz taj otvor i opazim da je to otvor u planinskom bilu moda takav oduvijek, a moe
biti da su ga proirile hijene i neke druge ivotinje koje su jele
strvinu. U svakom sluaju i ja se polako ponem provlaiti kroz taj otvor i poslije
odreenog napora naem se vani, na slobodi, na obali mora! Ta obala
je bila odvojena morem od onog otoka na kojem sam bio, pa me ta injenica obradova i
pomislih i kad bi me gonili da me ne bi mogli nai. Vratim se opet
u pilju da pokupim hranu koju sam sakupio i da uzmem malo odijela i sve ono to bi tu i
onako propalo, a to bi meni moglo koristiti. Nou sam se ipak
vraao u pilju da prespavam a danju bih na obali iekivao neku lau kako bih se krenuo
odatle. Tako su mi prolazili dani a da nisam nita novo ni otkrio

ni doivio, dok jednog dana, za vrijeme moga bdijenja na obali, ne ugledah veliku lau
koja je sjekla valove uzburkanog mora. Ja brzo skinem svoju koulju,
priveem je za jedan visok tap koji sam imao u pripremi i ponem njime mahati.
Opazie me putnici, pa upozorie kapetana a on spusti amac i posla ga
po mene. Kad je amac pristao, oni iz njega me upitae: "Ko si i od kuda na toj pustoj
obali? Kako si se naao na toj ukletoj planini na kojoj mi nikad
nikoga nismo vidjeli?" "Ja sam pomorac" odgovorih "pa nam je laa potonula a mene
je srea posluila i na jednoj dasci sam se doepao ove obale." Ovi
me ljudi uzee u amac sa svim stvarima koje sam imao. Kad dospjesmo na lau, oni me
predadoe kapetanu sa svim mojim stvarima. "ovjee dobri, kako si
dospio na tu planinu iza koje lei jedan grad a na kojoj ja nikad ne vidjeh ni ive due
osim zvijeri i ptica. Mada ja ovim vodama plovim godinama, nita
se nije nikad promijenilo!"
Ja i kapetanu ispriah ono to sam kazao i ljudima koji su me uzeli na lau iz straha da se
meu njima ne nae neko iz onog grada pa bi me opet snalo isto
zlo. Poto sam i kapetana prevario, osjeao sam griu savjesti pa ga zamolih da od mene
uzme dar za svoju ljubaznost ali on odbi rekavi mi: "Ja na svoju
lau primim svakog brodolomca pa ako je bez odjee ja ga obuem, hranim ga dok je na
lai i dadem mu postelju a kad naiemo na prvu luku iskrcam ga i dadem
mu neto novca kako bi se u prvo vrijeme snaao i to smatram svojom dunou. Prema
tome, ti mi nita ne duguje." Na to ja kapetanu poeljeh dug ivot
i toplo mu se zahvalih.
Plovili smo mirno danima. Ja sam bio presretan zbog spasenja i osjeaja da sam se naao
meu dobrim ljudima. I sasvim mimo mojih oekivanja prva luka na
koju smo naili bila je Basra. Kako sam bio sretan! Odatle ja doem do Bagdada svojoj
kui, svojim roacima i prijateljima. Ponovno sam sredio svoj ivot,
proslavio svoj povratak sa roacima i prijateljima na jednoj velikoj gozbi i ispriao im ta
mi se na ovom dugom putovanju dogodilo. Eto, najudnije prie
o mojim putovanjima do sada! Ali, veerajte kod mene, prijatelji moji, a ti Sindbade uzmi
svoj poklon kao i obino. On je, eto, kraj tebe, pa doite i
sutra a ja u vam ispriati i moje peto putovanje, koje nije nimalo neobinije od ostalih,
ako ne i interesantnije!" Poslije veere, koja je protekla u
smijehu i zadovoljstvu, gosti se raziu. Kad je svanuo dan i Sindbad Nosa obavio svoje
dnevne poslove, on se, kao i obino, uputi kui Sindbada Moreplovca
u kojoj zatee i ostalo drutvo pa kad su svi zauzeli svoja mjesta kod stola, Sindbad
domain poe svoju priu.
PETO PUTOVANJE
"Vi znate, dragi moji prijatelji, da sam ja prilikom svog povratka uivao u svojoj kui, sa
svojim prijateljima, da sam kao i obino, dijelio milostinju
i pomagao nemone i svakog kome je pomo bila potrebna. Zatim, da sam dobro
poslovao i mnogo zaraivao, ali vi znate da sam ja nemiran duh i da sam, poto

sam zaboravio na patnje koje sam preivio, poeo da eznem za novim dogaajima. Zbog
toga sam kao i obino, pokupovao najljepu robu, spremio svoju kuu
i krenuo u Basru. Hodajui obalom po Basri, jednog dana zapazim lijepu i veliku lau
koja je bila usidrena na obali, ponem se za nju raspitivati i odluim
da je kupim. Sve mornare, koji su bili na lai, zajedno sa kapetanom uzmem u slubu,
ukrcam na nju svoje stvari pa poto smo se dogovorili i obavili pripreme
koje su nune prije putovanja, objavim na plan putovanja i odmah se javi veliki broj
trgovaca koji su odluili da sa nama krenu. Kad je sva roba bila
ukrcana i putnici zauzeli svoje kabine, mi zaplovismo.
Sretno i lijepo smo putovali sa otoka na otok, iz mora u more i svuda dobro poslovali,
prodavali i ukrcavali novu robu. Jednog dana, kad smo bili na otvorenom
moru, ukazalo se kopno koje ni ja ni moj kapetan nismo poznavali. Okrenuli smo se u
tom pravcu i pristali ne dugo iza toga na jedan otok na kome ne naosmo
ni ive due. Putnici su se razili po otoku i neki naioe na neku bijelo bljetavu kupolu.
Poto smo joj se pribliili zapazismo da je to ogromno jaje.
Neki ga poee gaati kamenjem i ono se razbi. Iz njega istee mnogo vode i ljudi na
kraju izvukoe pogolemo mladune koga odmah zaklasmo jer nismo imali
ba mnogo hrane. Znao sam da e se neto dogoditi, ali nisam mogao sprijeiti ljude da to
ne ine. I dok smo se spremali da to meso pripremimo za jelo,
nebo se pomrai pa svi podigosmo glave da vidimo ta se dogaa. Ogromna ptica je
svojim krilima zaklonila sunce i zato nam se uinilo da se smrailo. Kruila
je ona tako nad nama i graktala da su se brda tresla od tog snanog pitanja. Malo iza
toga pojavi se i enka, pa obadvije ptice poee oko nas kruiti
a njihova krila stvarati oluju. Ja povikah kapetanu da se bre ukrcavamo i da otisnemo
lau na more dok nije posve kasno. Velikom brzinom mi smo zaplovili
i poveavajui brzinu bjeali od toga zla. Kad ptice opazie da mi pokuavamo pobjei
morem, one se vratie a mi odahnusmo. Neko, meutim, povika istog
trena da se ptice vraaju. I doista, ja opazih kako svaka od njih nosi u kandama po jedan
veliki kamen i kako nam se pribliavaju. Bilo mi je jasno da
hoe da gaaju lau. Kapetan je vjeto manevrisao i kamen koji nam je bio namijenjen
pade pored lae pa uzburka more toliko da smo vidjeli dno mora kad
bi se valovi dizali i sputali. Manji kamen koji je nosila enka pade nam na krmu i razbi
je u paramparad. Odmah nam laa potone sa svim onolikim teretom
to je bio na njoj. Meni sudbina posla opet jednu dasku koje se prihvatih, jer, kako znate,
ivot mi je jako mio. Drao sam se te daske dok me more ne
baci na neki otok. Bio sam umoran, gladan i edan. Kad sam doao sebi, ustao sam i
krenuo za hranom i vodom. Otkrio sam da je to otok nalik na raj. Sav
u zelenilu, pun cvijea i voa, potoia i potoka, ptica, mirisa, mira... ali ne naoh nita
ivo na njemu i to me, kad je pala no, prestrai. Pritajio
sam se u jednom bunu i tako proveo no. Kad je svanulo, poao sam izmeu drvea i
doao do jednog potoka. Upravo sam se saginjao da se napijem vode kad
li mi oi otkrie u bunju jednog starca koji je bio zaogrnut liem i koji je sjedio na
obali. Pomislih da je to takoer jedan od brodolomnika i pozdravih
ga a on mi odgovori mimikom i ja razumjedoh da treba da mu se pribliim. "Jadni moj
stare," rekoh "zato tako sjedi bespomoan" i pozdravih ga uljudno,

a on mi dade znak kao da je htio rei "uzmi me na lea i prenesi me na drugu stranu
obale." Priem, podignem ga polako i natovarim na lea pa prenesem
na drugu obalu. Kad sam bio na drugoj obali, rekoh mu to sam znao njenije: "Hajde sad
polako spusti se" i kleknem na koljena da mu bude lake kad li
mi on obavi noge oko vrata i stee me tako da mi se zamutilo u glavi pa padoh na zemlju.
Umjesto da se i on spusti on me poe tako snano udarati nogama
po leima i ramenima da me je to ozbiljno zaboljelo. Bacih pogled na njega, a on mi dade
znak rukom: "Idi izmeu voaka i naberi mi najboljih!" Kad god
sam odbio da ga posluam, on bi me uvijek tukao nogama, pa i biem, tako mi
pokazujui mjesto gdje moram ili trebam ii. Taj otok smo tako obili potpuno,
a on mi se nije skidao s vrata ni danju ni nou. ak je nudu obavljao a da se nije sputao
s mojih lea. Toliko me muio da sam poeo proklinjati svoj
ivot i aliti to nisam umro prije nego to sam se na njega saalio. Bio sam se zakleo u
sebi da nikom nikad neu uiniti dobro.
Kad smo jednom ili u obilazak otoka, naiosmo na polje prepuno velikih tikava. Ja
priem jednoj i naem da je suha pa je obreem i oistim, pa onda odnesem
starca do jedne vinove loze i napunim tikvu groem. Zatvorim tikvu i ostavim je
nekoliko dana na suncu da se tikva ugrije koliko je trebalo da se groe
pretvori u isto vino. Poto se tako i dogodilo ja, poto sam bio vrlo umoran od toga
prokletog starca, ponem piti svakodnevno to vino. Jednog dana starac
me upita svojim gestom: "ta je to?", a ja mu odgovorim: "To je, stari moj, neto to jaa,
umiruje i zabavlja!" Stvarno sam bio malo veseo i ponem skakati
izmeu drvea sa starcem za vratom kad mi on dade znak da bi i on htio probati moje
pie. Dadoh mu tikvu, a on poto je malo otpio, otme mi tikvu iz ruku
i namah sve popi pa se poe vrtiti na mojim pleima i noge, kojim se drao za mene,
popustie. Ja pokleknuh, kao da sam posrnuo da padnem, i tako ga zbacim
sa svojih lea. Teko mi bi da povjerujem da sam ga se oslobodio poslije tolikog vremena
pa ga zavukoh pod jedan grm, a on je bio treten pijan. I tako
ga ostavih i pobjegoh glavom bez obzira na ono mjesto na otoku na kome sam bio prvi
dan kad sam se spasio iz vode.
Proveo sam na tom mjestu nekoliko dana i onda se na puini ukazala jedna laa koja je
sjekla valove pravo prema otoku gdje sam ja bio. Kad laa pristane
i putnici se iskrcaju, okupe se oko mene i ponu me ispitivati kako sam dospio na otok i
otkad na njemu ivim. Kad sam ispriao sve, oni mi rekoe da je
otok poznat po tome "Morskom eiku" koji koga je god do danas uzjahao niko se nije
spasio, samo ja. Zatim mi putnici donesoe hranu i odijelo, pa se najedoh
i obukoh, zahvalih se tim dobrim ljudima, ukrcah se na lau sa njima i otplovismo.
Plovei tako danima, pristadosmo u jednu lijepu, veliku luku grada ije
kue sve imaju izgled na more. Kad bi nastala veer, ljudi koji ive u tom gradu ukrcavali
bi se u amce i svi izlazili na more iz straha od majmuna koji
se u ogromnim oporima sputaju do grada. Interesovalo me je, kao i obino svata, pa
sam krenuo da razgledam grad i, dok sam ja boravio u gradu, moja
laa je otplovila. Sjetih se svega ta sam jednom pretrpio zbog majmuna i tuan, to sam
ostao iza lae, ja sjedoh na obalu i poeh plakati kad li mi prie

jedan uljudan ovjek, pozdravi me i upita: "Vi strane, niste iz ovih krajeva?" "Nisam"
rekoh "i ja sam vrlo nesretan ovjek. Bio sam, eto, na jednoj
lai koja je otplovila dok sam ja bio u vaem gradu." "Ustani i ukrcaj se sa nama na
amac jer ako ostane u gradu moe ti se dogoditi da pogine od majmuna."
"Veoma rado", odgovorih i ukrcasmo se pa otplovismo jednu milju od obale. Ljudi su mi
ispriali da se majmuni sputaju u njihov grad nou. Danju idu po
oblinjim vonjacima i planinama, pa se i oni danju vraaju svom poslu. Jednog dana
onaj ovjek to me je pozvao na lau upita da li znam neto raditi.
Ne znam, rekao sam, ja sam bio trgovac i imao jednu veliku i bogato natovarenu lau
koja je potonula i ja sam sve izgubio a ja se spasio sluajno. Ustade
taj ovjek i donese mi jednu platnenu torbu pa ree: "Uzmi ovu torbu i napuni je
oblutcima iz ovog grada, onda izii sa ljudima kojima u te odvesti i
kojima u preporuiti da se o tebi staraju. ini ono to oni budu inili pa e moda neto
i zaraditi." Pooh s tim ovjekom, uinih kako mi je rekao
i opazivi ljude koji izlaze iz grada i sam pooh za njima. Kad smo ih stigli, moj zatitnik
me preporui i ree im: "Ovo je tuinac pa ga povedite i nauite
branju. Moda e tako zaraditi za hranu a i vama e se dobrim vratiti." "Kad sam bolje
pogledao opazio sam da svaki ima po onakvu torbu kakva je bila i
moja. Ili smo tako prilino dugo dok nismo stigli u jednu dolinu. Zapazio sam da je u toj
dolini bilo mnogo kokosovih palmi i mnogo majmuna. Kad smo se
mi pojavili, majmuni pobjegoe na drvee a ljudi ih poee gaati kamenjem koje smo
donijeli u torbama pa i ja uradih isto. Tako smo mi gaali majmune
kamenjem, a oni nas kokosovim orasima sa palmi na koje se mi nikako ne bismo mogli
popeti jer su bile veoma visoke. Kad je na zemlji bilo dovoljno oraha
mi ih pokupismo i vratismo se u grad. Ja odoh onom svom zatitniku i dadoh mu sve to
sam nabrao, ali mi on vrati i ree: "Nosi to na pijacu i prodaj pa
se tako pomozi kad nita drugo ne zna da radi." Kad sam se vratio s trga sa neto
novaca, onaj dobri ovjek mi dade nekakav klju i ree mi da pokraj
njegove kue ima jedna prostorija u koju treba da sakupljam sve dobre orahe koje
donesem, a one neto manje, da odmah prodam. Zatim mi kaza da tu mogu
i da stanujem i kad sakupim potreban novac, mogu da otputujem svojoj kui. Posluao
sam ga pa sam svaki dan polazio s ljudima u dolinu po orahe, neke prodavao,
a neke sakupljao, dok nije naila zgodna prilika pa sam ih sve dobro prodao i zaradio
mnogo novaca. Lijepo sam ivio u tome gradu dok nije jednom doplovila
jedna velika laa sa koje su trgovci kupovali i prodavali lijepu robu ali i kupovali po
povoljnim cijenama kokosove orahe. Javih se svom prijatelju i rekoh
mu da bih elio i mogao da otputujem s tim trgovcima a on mi ree: "Tvoje je da o tome
odlui". Ja se oprostim s njim, zahvalim mu za sve to je za mene
uinio, potom se ukrcam na lau, naem kapetana utovarim orahe, i sve to sam imao i
tako otplovimo... Prodajui uz put orahe zaradio sam mnogo novca tako
da gubitak koji sam imao ranije bijah skoro pokrio. Prolazili smo, tako, laom pokraj
otoka na kome raste biber i cimet pa smo se iskrcali i trgovali.
Ja sakupih i tu mnogo bibera i cimeta i takoer zaradih mnogo novca. Poslije smo
doplovili do jednog lovita bisera. Dao sam jednom roniocu nekoliko lijepih
kokosovih oraha i zamolih ga da zaroni za mene, na moju sreu. Kad je taj ovjek zaronio
i vratio se, iznio je jednu veliku koljku. Kad smo je otvorili,

naosmo u njoj biser vanredne ljepote i prilino veliki. Ponio sam ga sa sobom. Nakon
nekoliko dana mi smo uplovili u Basru. Ja sam odmah krenuo put Bagdada,
a nisam bio nita siromaniji nego kad sam polazio iz njega."
Po svom obiaju, nakon to sam se odmorio, pozvao sam na gozbu svoje roake i
prijatelje. Ponovno sam poeo miran i ugodan ivot, trgujui i veselei se
ivotu! Zatim je Sindbad Pomorac dao uobiajen poklon Sindbadu Nosau, poastio sve
prisutne prijatelje i ponovno ih pozvao da uju najudniju priu o
njegovom narednom putovanju koje e im ispriati ako ga udostoje svojom posjetom
sutra, poto obave svoje svakodnevne poslove i dou da mu prave drutvo
za veerom.
ESTO PUTOVANJE
"Dragi drugovi i prijatelji, znajte da sam po povratku sa svog putovanja u igri i veselju
zaboravio sve patnje te sam, veselei se i zabavljajui, ivio
u svom gradu sa svojim roacima i prijateljima. Tako jednom, dok sam sjedio ispred svog
duana, proe pored mene grupa trgovaca na kojima su se vidjeli
tragovi dugog putovanja, pa me to podsjeti kako sam i ja bio vrlo sretan i zadovoljan kad
bih se vratio kui sa nekog od svojih putovanja. Poeljeh i ja
ponovno da putujem i da se zadovoljan vratim svojoj kui, pa se poeh spremati na put.
Kupih onu robu za koju sam smatrao da u moi da je najbolje prodam,
spakovah svoje svenjeve i krenuh. Doavi u Basru, odmah sam potraio najluksuzniju
lau i na nju ukrcao svoju robu. Nedugo zatim krenuli smo i ja sam
sa svojim saputnicima dugo nou, na palubi, sjedio pa bismo priali jedan drugom ta je
ko kad na svom putovanju doivio. Usput smo pristajali u velikim
lukama, dobro trgovali, kupovali i prodavali, i svi smo bili vrlo zadovoljni.
Dok smo po obiaju, na palubi, jedne divne, mjeseinom obasjane noi, razgovarali o
poslovima, putovanjima i drugim prijatnim stvarima, dopre do nas glas
kapetana koji je odjednom tako zakukao da smo svi poskakali. Ugledasmo ga kako se od
muke udara u glavu i jaue. Okupismo se oko njega i upitasmo za razlog
njegovoj tuzi. "Ljudi moji" ree kapetan "mi smo odavno skrenuli s puta i plovimo
vodama koje ja uopte ne poznam pa ne znam ta e s nas biti i kako
emo se spasiti!" Potom se kapetan lino popne na krmu da razapne jedra, kad li puhnu
jak vjetar i okrenu lau tako da je krmom krenula postrance, katarka
se polomi, i sve to u jednom trenu kad smo bili u blizini neke obale, koja se prostirala
podno visoke planine. Lau, koja nije bila mala, vjetar pone
bacati kao igraku i mi svi, uplaeno, ponemo se opratati jedni s drugima jer je bilo
oito da emo se utopiti. Laa zatim udari o obalu i raspade se,
a daske se prosue po moru kao iverje. Sve to je bilo na lai proguta more, mnogo ljudi i
svu robu, samo nekolicina se doepa obale i spasi glavu. Meu
tim bijah i ja i prvo to sam vidio bili su ostaci mnogih laa koje su se o tu obalu
razbijale. Po obali je bilo toliko mnogo raznih stvari i roba, koje
je more izbacilo nakon to bi laa potonula, da se meni zamutilo u glavi od toga. Proetao
sam malo kopnom, im sam se malo odmorio, i tako otkrih jedan

divan bistar potok slatke vode koji je izvirao ispod jednog breuljka i ponirao na
njegovom drugom kraju. I dok sam ja traio neto za hranu i malo se
okrijepio na potoku, drugi su brodolomci bjesomuno poeli sakupljati onu robu po obali
grabei jedan od drugog ono to su nalazili, da je vrednije. Ja
sam, meutim, otkrio da se po dnu toka potoka nalazi drago kamenje i biser, dijamanti i
ostalo, kao obini kamenii, tako da se njegovo dno presijavalo
od razliitih dragulja. Naoh na otoku i mnogo drvea kitajskog aloja, mnogo ambre koja
je zbog suneve ege tekla kao potok i razlijevala se po obali.
Oticala bi u more pa se rashlaena zgunjavala i plutala po povrini. ivjeli smo na tom
otoku neko vrijeme, a onda mnogi brodolomci poee obolijevati
od neke stomane bolesti i mnogi poumirae. Oni koji su bili zdravi brinuli su se da se
mrtvaci sahrane. Samo za nekoliko sedmica, svi osim mene, su na
taj nain poumirali. Kad sam ostao sam, bio sam jako tuan to mene nema ko da sahrani
i to sam toliko nesretan da sam izgubio sve svoje drugove. Ujutro
se dosjetih da iskopam jednu veliku rupu i odluih da, kad osjetim da sam toliko slab, i da
mi je kraj blizu, legnem u tu rupu koju e pijesak, noen vjetrom,
zatrpati pa u i ja biti na taj nain sahranjen. Nikad nisam do tada bio toliko ljut na samog
sebe to sam napustio svoju zemlju i to me putovanje toliko
privlailo da u, eto, ovaj put zaista umrijeti zaboravljen, baen daleko od svoje zemlje.
Nije mene gonila pohlepa, nije to bilo ni potreba. Ta ja sam
imao toliko novca da nisam mogao nikako sve spiskati kad ne bih nita radio do kraja
ivota! Bilo je to ono to je u meni jae od svega drugog, elja da
uvijek neto novo vidim, nauim, doivim...
Tako razmiljajui i gledajui potok pade mi na pamet da ta rijeka ima i poetak i kraj i
da bih mogao njome plovei izai negdje u neku drugu zemlju. Bie
zato, pomislih, najbolje da ja ponem graditi neki mali amac u koji bih se ukrcao i
otplovio. Ako se spasim, bie to velika srea; ako ne, bolje je da
umrem na potoku nego ovdje. Ustanem, ponem skupljati po otoku brvna i daske ranije
razbijenih laa. Pokupio sam brvna kitajskog i amarskog aloja pa ih
ponem vezivati uadima sa laa. Prikupim, zatim, biser i drago kamenje, pa sve dobro
upakovah i privezah za amac. Pokupih i svu hranu koja mi je preostala,
privrstih sa svake strane amca po jednu jaku motku koja mi je zamijenila vesla i tako
moj amac zaplovi rijekom. Utjerao sam nekako amac u onaj otvor
i naoh se pod planinom, u dubokom mraku a amac me je nosio kroz vodu kao kroz
tjesnac. Bokovi amca zadirali su katkad u obalu, a ja sam udarao glavom
o svod tunela, ali natrag se nije moglo. Poeo sam se bojati: ako amac naie na suvie
uzak tjesnac, kako se mogu povui. Moglo bi se dogoditi da se i
zaglavim. Ako bi mi se to dogodilo, umro bih ovdje. Poe me hvatati strah od te pomisli.
Plovio sam tako dosta dugo pa me pone hvatati i drijeme. Osjeao sam jak umor od tog
tjesnaca i spavao sam u amcu potrbuke ne znam koliko. Kad se prenuh,
ugledah danje svjetlo. Kad sam doao sebi, ugledao sam oko sebe mnogo Hindusa i
Abesinaca a moj amac privezan za neku obalu. Kad su vidjeli da ustajem
iz amca, priu mi i zaponu sa mnom razgovor. Ja, meutim, nita nisam razumio od
njihovog jezika. Tako sam neopisivo bio tuan jer nisam znao ni gdje

sam ni da li ja to sanjam ili sam budan. Dok sam ih ja tako posmatrao, prie mi jedan
ovjek i ree na istom arapskom jeziku: "Mir neka je s tobom, brate
moj, ko si i zato si doao u nae mjesto i kako si to doplovio rijekom kojom niko nikad
nije doplovio? ta ima tamo ispod ove planine?" "Ko ste vi i kakva
je ovo zemlja?" upitah. "Mi ovdje imamo svoje usjeve i polja, pa smo doli da ih
zalijevamo i naiao je tvoj amac pa smo ga privezali i ekali da se
probudi. A sad nam reci zato si doao u nae mjesto?" "Molim te", rekoh mu, "donesi
mi neto za jelo, jako sam gladan. Onda me pitaj ta god eli".
Brzo mi on pribavi hranu i, kad sam bio sit, ja im rekoh: "U ovakvoj prilici, ja sam sretan
to sam se spasio. Vama hvala to se mi pomogli pa u vam ispriati
sve po redu." Kad sam zavrio svoju priu, oni rekoe: "Svakako mora poi sa nama da
naem gospodaru ispria sve to." Kad su oni zavrili svoj posao
i kad su poli i ja krenuh s njima. Ljudi mi pomogoe da ponesem sobom amac i sve to
sam imao. Kad su me priveli svome gospodaru i kad sam ga pozdravio
to sam uljudnije znao, on mi ree: "Dobro nam doao, a sad priaj ta ti se sve dogodilo i
odakle si?" Odem ja do svog amca pa s njega donesem mnogo
lijepih stvari i poklonim ih gospodaru. On je primio moj poklon i ukazao mi je veliko
potovanje. Kad smo ponovno sjeli, on me pone ispitivati kako na
halif vlada i kakvi su nai zakoni, te mu ja kaem koliko sam znao. To mu se jako dopalo
pa ree: "Halifove su naredbe razumne i njegovi odnosi prema narodu
pohvalni. Pobudio si u meni silnu ljubav prema njemu pa bih mu rado poslao nekakav
poklon." "Sluam i pokoravam se, ja u mu to upravo uruiti i rei mu
da si mu iskren prijatelj." Neko sam vrijeme boravio kod njega i uivao sve poasti.
Jednog dana, dok sam sjedio u dvoru, uo sam kako je neko drutvo
spremilo lau u namjeri da putuje u okolinu Basre, te odmah reknem sebi: "Nije mi nita
prikladnije nego poi s ovim ljudima." Istog asa odem do cara,
poljubim pred njim zemlju i njegovu ruku i kazah mu kako bih elio poi s onim ljudima,
laom koju su spremili, jer sam se zaelio svojih. "Na tvoju volju"
ree on "mi te s draga srca primamo jer smo se s tobom navikli." "Ti si mene obasuo
darovima i dobroinstvom, ali ja sam poelio i porodicu i kraj
svoj!"
Car na to dozva trgovce koji su bili opremili lau, preporui me, onda mi dariva mnogo
toga, plati za mene kartu i spremi bogate darove za halifa Haruna
al-Raida. Potom se ja oprostim sa svim poznanicima i mi krenemo na put. Vjetar i put
bili su nam ugodni pa smo nesmetano stigli u Basru. im sam ja potovario
svoje svenjeve krenuo sam u Bagdad. Niko nije bio sretniji od mene kad sam, poto sam
se odmorio, krenuo u halifov dvor da mu uruim poklon. Halifa me
upita odakle je to, a ja mu odgovorim: "Vjere mi moje, vladaru, ja do tog grada odakle je
dar ne znam puta a, ak, imena mu ne znam! Kad se potopila laa
na kojoj sam bio, ja sam sa jednog otoka napravio amac i uputio se rijekom u
nepoznato". Ispriam mu kako je bilo. Halifa se silno zaudi i naredi svojim
ljetopiscima da zapiu tu priu kako bi se sauvala za pokoljenja. Vratio sam se svojoj
kui i dugo ivio u srei i blagostanju sve do jednog dana. Jer,
ja sam imao jo jedno putovanje koje u vam sutra ispriati. Zatim je posluena veera i
pie. Sindbad Nosa je dobio svojih stotinu miskala zlata i drutvo

se razilo. Sutra u isto vrijeme svi su bili na istom mjestu da bi uli i posljednju priu,
najudniju od svih.
SEDMO PUTOVANJE
"Druino, sluajte! Kad sam se vratio sa estog putovanja, odmorio se, imao ast da se
sretnem sa halifom lino, bio sam vrlo sretan i ponosan. Nakon nekog
vremena meni se prohtje da putujem. Pokupujem robu i krenem u Basru. Na obali naem
odmah veliku i dobro opremljenu lau, pa sam se ukrcao i na njoj zapazio
mnoge ljude koji su mi se jako dopali svojim izgledom i ponaanjem. Vjetar je bio
povoljan i mi smo bez zapreka plovili prema Kini. Odjednom je jedne noi
pala tako jaka kia i puhnuo estok vjetar da smo svi bili u asu mokri do koe. Ono to
nam je posebno bilo ao bila je injenica da su i nai svenjevi
bili potpuno mokri, iako je to bila velika i sigurna laa. Kad smo otili do kapetana da ga
upitamo za savjet i zamolimo da mu nekako pomognemo, zatekosmo
ga zabrinutog i veoma nesretnog. "ta je ovo, za boga miloga, kapetane?" upita ga
jedan od nas. "Bie najbolje da se oprostite jedan s drugim i da se
spremite za smrt. More nas je savladalo a ovo je najzadnje more koje ja znam."
Kapetan sie s katarke, otvori svoj koveg, izvadi iz njega neku pamunu kesu, razveza
je, prosu iz nje nekakav praak pomijea ga s vodom pa ga pomirisa.
Izvadi, dalje, iz te torbe malenu neku knjiicu, proita iz nje neto i ree nam: "Prijatelji
moji, evo u ovoj knjiici pie da se iz ovoga mora nikako
ne moemo spasiti, jer je ovo kraj koji je poznat pod imenom "Podneblje Careva". Tu se
negdje nalazi i grobnica naih gospodara Solomona mudrog i sina
mu Davida mir njima obojici! Tu ive goleme zmije, uasnog izgleda. Kad neka laa
zaluta u ove vode izlazi iz mora jedna golema riba i guta lau sa svim
to se na njoj nalazi." Nije kapetan stigao ni da zavri svoje kazivanje kad se laa podigne
kao da je na vrh nekog ogromnog vala i iz mora izroni jedna
ogromna riba takvog oblika kakav ja nijednom nisam vidio niti uo za njega. Ukoeni od
straha gledamo mi u nju kad li se pojavi jo jedna vea i stranija
a malo zatim jo jedna. Ponu one kruiti oko lae i ona najvea zine da proguta i nas i
sve s nama kad li nas podie jedan veliki val i lupi lau o obalu
i ona se odmah raspade u paramparad. Jednu dasku ugrabih i muei se da se odrim
poeh sebe koriti pa rekoh: "Nesretni Sindbade, nikad se jo nisi pokajao
a na svakom putovanju podnese strane muke i nevolje i nikad ne odustaje od
putovanja. I kad odustane, to je lano i privremeno! Sad izdri ovo, pa
ta bude zasluio si sve to te snae! Ako ovo sretno proe" rekoh ja sam sebi "neu
do kraja ivota putovati niti u putovanje spomenuti ni jezikom
ni mislima. Kunem se u sve to mi je sveto!" Rasplakao sam se sam nad sobom, kajao se
i sjeao svog doma, zemlje, prijatelja i tako provedoh nekoliko dana.
Jedan me val bacio na kopno kad sam ve bio potpuno iscrpljen. Naoh tu drvea i vode,
osuih svoju odjeu, nabrah voa pa se najedoh, napih se svjee
vode i opet sam mogao da razmiljam i odmah sam se veselio ivotu. Kad sam bio
dovoljno jak ja poem u razgledanje kopna, naiem na jednu dosta veliku

rijeku bujnu i brzu. Odmah sam se sjetio amca kako sam ga napravio na jednom od
svojih putovanja pa rekoh sam sebi: "Opet e, Sindbade, napraviti sebi
amac jer ova rijeka mora da tee do mora." Ustanem i ponem skupljati grau za svoj
splav. Prikupio sam dosta debelih balvana, nabrao dosta trave i lijana
pa od njih spleo uad i poeo vezivati splav. im sam bio gotov, ja se ukrcam i zaplovim.
Poto je rijeka bila jaka i brza ponese me kao iverak. Plovio
sam tako maticom dan, dva, tri ni sam ne znam koliko dok me ne uhvati pod planinom
snana vodena struja i uvue u grotlo. Nisam mogao nita drugo da uradim
osim da se vrsto drim za splav. Uspio sam da se zaveem i bio noen kao pero, a rijeka
je huala kao grmljavina. Odjednom se moj splav pomoli iz planine
i ja ugledam pred sobom jedan lijep i veliki grad. Kad spazie ljudi kako vezan plovim
splavom, bacie mree i uad pa privukoe splav kopnu i izvade me
na obalu. Odmah sam pao u nesvijest to od gladi, to od zime, to od straha. Meu
ljudima koje sam ugledao, kad sam doao k sebi, bio je jedan star ovjek
koji je bio veliki eik tog mjesta, pa mi on poe u susret i ree: "Dobro mi doao, sinko!"
Potom baci na mene svoj ogrta, pa ja tako pokrih svoje golo
tijelo, zatim me pridie i povede do kupatila. Kad sam od ugodnih mirisa i tople vode
doao k sebi, odvede me on svojoj kui. Kod njega sam se okrijepio
divnim jelima i piem, oprao ruke i obrisao ih o svilene ubruse koje mi je prinijela jedna
mlada i lijepa djevojka, zatim me moj domain odvede u jednu
vrlo ugodnu i lijepo namjetenu sobu pa naredi slugama da me dvore i ostavi me da se
ispavam.
Bio sam tri dana u gostima kod ovog dobrog ovjeka. Poto sam bio posebno paen brzo
mi se vratilo samopouzdanje i dobro raspoloenje. Moj mi je domain
etvrtog dana rekao: "Dijete moje, ba sam sretan to si se potpuno oporavio. Moe li sa
mnom da siemo do grada i trga pa da mi pomogne u trgovini.
Moda e neto i za sebe zaraditi"? Pomislih u sebi: "Od kuda meni roba i ta to on
govori", kad on ree: "Nemoj se mnogo razmiljati. Hajdemo na trg,
pa ako vidimo da neko daje i za tvoju robu cijenu na koju ti moe pristati, ja u uzeti
novac umjesto tebe, a ako ne, ja u tvoju robu staviti u svoj
magazin, pa emo ekati dok doe vrijeme kad za nju bude u naem kraju interesa."
Rekoh ja tada sebi: "Pa posluaj ga da vidi kakva je to roba i o emu
on to pria!" Onda rekoh glasno: "Dobro, strie moj, ja se s tobom slaem." Kad smo
doli na trg, opazio sam da je on dao rastaviti moj splav a ja nisam
ni znao da sam ga napravio od sandalovog drveta. Poslao je vikae da po gradu nude
sandalovo drvo. Doli su trgovci i pone nadmetanje pa se brzo ponudi
cijena od hiljadu zlatnika. eik se okrene prema meni i upita me: "uje li, dijete moje, tu
cijenu moe dobiti danas. Ako ti ne odgovara, ja u tvoju
robu uvati do bolje prilike." "Strie dragi, ja ne znam ta da uradim, molim te da ti
odlui" rekoh, a on mi ponudi jo stotinu dukata vie nego ostali
trgovci i upita da li bih za te pare prodao njemu svoju robu. Na to ja, sasvim razumljivo,
pristanem. Po tom smo se uputili njegovoj kui, a njegovi pomonici
su odnijeli robu u njegovo skladite. Kad smo bili u kui i kad smo popili aj, on mi
izbroji hiljadu i sto dukata, stavi ih u kesu, zatvori kesu katancem

i dade klju meni. Malo pouti i onda ree: "Jo bih ti neto predloio, dijete moje, ako
e me posluati! Ja sam star ovjek. Imam pet sinova i jednu
lijepu i mladu kerku. Volio bih da udam tu svoju kerku za tebe i da tako ostane uvijek
s nama. Sve to ja sada imam u rukama, bie jednog dana tvoje.
Ako pak eli da trguje i da ode u svoju zemlju, tvoj novac je kod tebe i niko te nee
spreavati."
"Strie moj, ti si mi ve kao otac i zato neka bude kako ti kae" rekoh mu. Tada eik
posla po sudiju i svjedoke i oeni me svojom keri. Kako nisam
imao nikakvog izgleda da doem svojoj kui, poto sam se upoznao sa tom djevojkom,
otkrijem da je bila zaista lijepa i vrlo bogata pa sam poivio s njima
prilino vremena i bio vrlo sretan. Nedugo iza moje svadbe umre moj eik i mi ga lijepo
sahranismo i oalismo. Poto je on bio starjeina trgovakog udruenja
postave me trgovci na njegovo mjesto. Dunost njihovog starjeine je bila da se brine o
tome ta ko nabavlja i prodaje tako da se bez mog znanja nita
nije smjelo kupiti ni prodati. Kako sam poeo dolaziti mnogo vie i ee u kontakt sa
stanovnicima grada, saznadoh da im se lik mijenja svakog mjeseca,
dobivaju krila i uzlijeu k nebu a u gradu ostaju samo ene i djeca. Odmah sam odluio
da zamolim jednog od njih da, kad budu krenuli, i mene povedu. Kad
se to desi i ja primijetih da im se izmijenila i boja i lik, znao sam da e uskoro uzlijetati
pa prioh jednom od njih i rekoh mu: "Tako ti gospoda boga,
ponesi i mene da i ja malo pogledam pa u se vratiti s vama". "To nije mogue" ree mi
on. Ali, ja sam ga molio sve dok nije popustio i obeao da e
me ponijeti. Ja se tako uhvatim za njega i on uzleti. O svemu ovome nisam obavijestio
svoju porodicu, ak ni sluge ni prijatelje. Kad smo se digli dovoljno
visoko, ja pogledam na zemlju i ugledam vanrednu ljepotu pa zaviem: "O hvala bogu to
sam ovo vidio!" Ne stigoh dovoljno da se divim kad iz neba sinu
munje pa oni svi ljudi malo ne izginue. Odmah se svi spuste na jednu visoku planinu i tu
mene ostave jer su se na mene naljutili to sam za vrijeme leta
govorio i divio se. Kad ostadoh sam, bilo mi je jako teko i opet prokleh svoju
radoznalost koja nije imala granica. Tako ja upadam iz nevolje u goru i
to sve ne mislei! Dok sam ja kukao, pored mene prooe dva divna mladia u rukama
im zlatni tapovi. Ja ih pozdravim i upitam ko su i odakle ovdje, a
oni mi odgovorie: "Mi smo kao i ti obini ljudi!" Dadoe mi zatim jedan tap kakav su i
oni imali i odoe naglo kao to se bijahu i pojavili. Ostadoh
opet sam! Oslonih se o tap i poeh razmiljati o onoj dvojici mladia kad li se od nekud
pojavi jedna ogromna zmija koja je progutala nekakvog ovjeka
do pola pa se on dere i pomae: "Onaj ko mi pomogne nee se pokajati!" Priletim ja zmiji
i onim zlatnim tapom razmrskam joj glavu. Zmija odmah izbaci
onoga koji joj bijee u ustima, te on skoi na noge i ree mi: "Kad si me izbavio od zmije,
ti si mi prijatelj i ja se vie neu s tobom rastajati". "Dobro
mi doao" rekoh i poosmo obojica planinom. Nismo dugo ili kad ja opazih neke ljude
i meu njima poznadoh onoga koji je mene nosio i ljut spustio na
tu planinu. Ja mu priem i ponem ga moliti: "Izvini, molim te" rekoh "ja sam
pogrijeio, ali i ti si! Zar se tako postupa s prijateljima?" "Ti si

nas upropastio kad si ono poeo da se divi i zahvaljuje se bogu to si to sve vidio." "Ne
osuuj me zbog toga to ja nisam znao, ali odsad nikad neu
vie progovoriti." Pristade da me uzme sobom, ali uz uslov da ne pominjem Allaha dok
sam na njegovim leima. Onda me uprtio i letio sa mnom, kao i prvi
put, dok me nije donio kui. ena me doeka i pozdravi te mi estita to sam se izbavio.
"Pazi da vie ne ide s tim ljudima! Ne drui se uopte s njima
jer su to ejtanska braa."
"A kakav je bio odnos tvog oca prema njima?" upitah.
"Moj otac" uzvrati ona "nije pripadao njima, niti je radio ono to oni rade. Kad mi je
otac ve umro, mislim, da bi bilo najbolje da proda sve to
imamo, da za taj novac uzme kakve robe i da ide u svoj kraj, svojoj porodici. S tobom
u poi i ja jer mi se ovdje u ovom mjestu vie ne sjedi. Moji
roditelji su mrtvi i nemam nikoga." Stanem ja da prodajem pokustvo onog starca, sve
stvar po stvar i pri tom iekivah koga ko bi poao iz tog grada.
I dok sam se ja tako spremao, neka druina u gradu odlui se na put, ali ne naoe lau.
Ljudi onda odlue da sami sagrade lau pa im se i ja pridruih
sa neto novca. Na tu lau, kad je bila gotova, ukrcah enu i sve to smo imali. Zemlju i
kue ostavismo i krenusmo. Vjetar nam je bio povoljan pa smo
mirno plovili i pristajali na nekim otocima i lukama dok ne prispjesmo u Basru. Tu se ja
nisam zadravao nego pokupih svoje stvari, pogodih jednu drugu
lau i krenem u Bagdad. Kad sam prispio u Bagdad sretoh svoje drugove i prijatelje,
svoju porodicu. Moja je porodica raunala vrijeme moga odsustvovanja
i naraunali da je to skoro dvadeset i sedam godina!
Poslije toga, zakleo sam se da neu vie putovati ni morem ni kopnom. "Eto, moj
imenjae, gledaj ta mi se sve dogodilo i dogaalo!" "Oprosti, moj gospodaru,
to sam te izazvao svojim stihovima na ovo kazivanje", ree Sindbad Nosa.
Njih su dvojica, zatim, dugo godina drugovali i ivjeli u slozi i drugarstvu sve do kraja
njihovih ivot.
AROBNI KONJ
Nekad davno, u staro doba, ivio jedan moan i ugledan car i imao tri keri kao tri sjajne
zvijezde i kao najljepi cvijet iz bate, te jednog sina lijepog
kao mlad mjesec. Jednog dana, dok je sjedio na svom prestolu, uoe tri mudraca od
kojih je jedan imao pauna od zlata, drugi trubu od mjedi, a trei, konja
od slonove kosti i ebanova drveta. Car ih tada upita:
"ta to imate sobom i emu slui?" Na to vlasnik pauna prozbori: "Korist od ovoga pauna
jest ta to on kad god proe koji sat dana ili noi, zaklepee krilima
i zakrijeti."

Zatim se javi nosilac trube i ree: "Kad se ova truba postavi na gradsku kapiju, ona slui
kao uvar na njoj. Kad, naime, upadne u grad neki uhoda, ova
truba namah zatrubi i tako neprijatelja prepoznaju i uhvate ga."
Potom e vlasnik konja: "Vladaru, korist od ovoga konja jest ta da on moe ovjeka, koji
ga zajae, odnijeti u koje god hoe mjesto." Car e na to oduevljeno:
"Nagraditi u vas i prije nego li iskuam ove stvari". Car na to prie i prokua pauna pa
vidje da je istina ono to je njegov vlasnik tvrdio. Prokua
zatim i trubu i nae da je sve onako kako je tvrdio njezin vlasnik te ree toj dvojici
mudraca: "Birajte to elite od mene!"
"Mi od tebe elimo" ree jedan od njih, "da nam svakom dade po jednu svoju ker".
Istupi i trei mudrac i ree: "Vladaru, nagradi i mene kao i moje prijatelje."
"Dok izvidim i to to si ti donio" ree car.
Tada prie carev sin i ree: "Oe, ja u uzjahati ovog konja i okuati ga i uvjeriti se u
njegovu korist!"
"Kuaj, sine, kad ima volju", odobri car.
Carevi odmah uzjaha konja, podbode ga, ali konj, ni makac! "Mudrae!" zavika odmah
carevi "gdje je ta brzina njegova hoda o kojoj govori?"
Mudrac tada prie konju i pokaza careviu jedan vijak kojim se konj podie uvis i ree
mu: "Odvij taj vijak!"
Carevi odvrne vijak i gle! Konj se pomae i zaas odletje s njim nebu pod oblake. Jurio
je tako brzo da je za tili as nestao s vidika onim koji su ga
pogledom pratili. Carevi se gore u zraku zbuni i pokaja se to je tog konja uopte
uzjahao i zavika: "Ovo je mudrac priredio meni varku da stradam! Nema
preinake ni moi osim u uzvienog!"
Stade polako promatrati svaki djeli konja i najednom ugleda neto nalik na pjetlovu
krestu na desnoj pleki konja a tako isto i na lijevoj!
"Osim ove dvije kope" ree on "nita drugo na njemu ne vidim!" Okrene potom onu
na lijevoj pleki, a konj ti pone jo bre letjeti i peti se uvis.
Ostavi je, pogleda onu na desnoj pleki pa i nju okrenu i konj u isti mah obori strmu i
neprekidno se sputae malo po malo prema zemlji s careviem koji
se za njega vrsto drao. Kad je to otkrio careviu zaigra srce od veselja i radosti. Sputao
se neprestano cijeli dan jer se pri usponu bio jako udaljio
od zemlje. Poe sad okretati konja kud je htio, a konj se jednako sputa! Poe on da uiva
u jahanju pa kad je htio uspinjao se a kad je htio sputao se!
Kad je tako postigao s konjem sve to je elio, okrenu s njim zemlji i stade razgledavati
krajeve i mjesta iznad kojih je letio; mjesta koja nije uope

poznavao jer ih nikad jo nije ni vidio. Meu ostalim ugleda i jedan grad naikan
prekrasnim graevinama. Leao je usred zelenilom okiena i ubava kraja
to su ga krasile lisnate ume i vijugave rijeke. Carevi se zadivi, malo razmisli i ree:
"Eh, kako bih elio znati kako se zove ovo mjesto i u kojem
li se kraju nalazi!" Stade kruiti oko tog grada i razgledati ga i s desne i s lijeve strane.
Dan je, meutim, bio ve prevalio i sunce dobrano nagnulo
zapadu, pa carevi pomisli u sebi: "Od ovog grada neu nai boljeg mjesta za konaenje.
Prenoit u ovdje pa u zorom krenuti svojoj porodici. Obavijestit
u svoje, napose oca, to mi se sve desilo i njemu u kazati sve to sam svojim oima
vidio."
Ode zagledati neko mjesto na kome e biti siguran sa svojim konjem i gdje ga niko nee
vidjeti. Razgledajui tako opazi usred onog grada visok dvorac koji
je bio opasan bedemom s uzdignutim krunitima.
"Ovo je zaista lijepo mjesto" ree odmah carevi u sebi i stade okretati kopu kojom se
konj sputa i tako se neprestano sputao dok nije siao ravno
na krov onog dvorca. Tu sjaha pa poe obilaziti konja razgledavajui ga ree:
"Tako mi boga, onaj koji te je napravio u ovom obliku zaista je veliki mudrac! Ako mi
sudbina dade ivota pa me vrati zdrava u moje mjesto i sretnem se
s ocem, bogato u ga nagraditi. Dau mu to trai i iskazati mu svoje najvee
potovanje!"
Carevi je posjedio na krovu sve dok nije bio siguran da je cio dvor pospao. Glad i e,
meutim, bijahu mu silno dotuili jer nije nita okusio od kako
se rastao s ocem i pomisli tada: "Ovakav dvorac nee valjda biti bez hrane!"
Ostavi konja na jednom mjestu i ode se polagano sputati ne bi li naao neto da zaloi.
Ugleda na putu stube, spusti se niz njih, naie na dvorite poploano
mramorom. Carevi osta zadivljen pred tim mjestom i njegovom ljepotom i ureajem.
Ali, u dvoru ne u nikakav glas, ne nae ni ive due! Tome se jako zaudi
pa stane razgledati desno i lijevo nikako ne znajui kuda bi krenuo.
"Nema mi boljeg rjeenja nego se vratiti konju, prenoiti uz njega a im zabijeli dan
krenuti svojoj kui" pomisli carevi. Dok je tako stajao i razmiljao,
ugleda u daljini nekakvo svjetlo koje mu se sve vie primicalo. Upre pogled na onu stranu
i nazre sjenke nekoliko djevojaka. Shvati da su to robinje meu
njima ugleda jednu koja je bila izvanredne ljepote i koja je stasom liila slovu elif, a
ljepotom sjajnom mjesecu mlaaku. Bila je upravo onakva kakvom
je opisao pjesnik:
"Dola je bez obeanja po veernjoj tami
k'o da je mjesec sjajni na obzorju u noi.

Nigdje na svijetu po vitkosti nema joj ravne

ni po ljepoti, ni po udi, ni po istoti.
Kada mi ugleda oko ljepotu joj, kliknuh
kakvo stvorenje, silne li moi!
Nju u od oiju tuih zatititi molbom
srea joj uvijek bila na pomoi!"
Ta djevojka je bila ki tog cara koji je ivio u ovom dvorcu. Otac ju je veoma volio i iz
prevelike ljubavi sagradio joj taj dvorac. Kad god bi joj bilo
dosadno, ona bi dolazila u ovaj dvorac i tu provodila sa svojim djevojkama nekoliko dana
pa bi se potom vraala u saraj.
Puki je sluaj htio da je upravo te veeri dola da se razonodi i malo proveseli. Pratile su
je njene robinje i jedan evnuh s maem o bedrima.
Poto uoe u dvorac, prostrijee sagove i zapalie kandilje pa se odoe igrati i veseliti se.
Kad su bili u najveoj zabavi i igri, nasrne carevi na onog
evnuha, udari ga nekoliko puta i obori na zemlju. Zgrabi njegov ma u ruke i povika na
djevojke da se raziu. Kad osta sam sa carevom keri i kad ona njega
dobro osmotri, ree mu: "Nisi li ti onaj koji me je juer prosio kod oca pa te on odbio i
rekao da si runa izgleda? Ako je tako, onda moj otac nije imao
pravo! Kako je mogao tako neto rei? Ti si ba naoit momak!"
Nju je, naime, prosio od oca sin indijskog cara pa ga je car odbio jer je mrske pojave.
Zato je princeza pomislila da je on taj koji ju je prosio. Sjedoe
oni jedno pokraj drugog, a jedna e robinja: "Gospodarice, nije to taj koji te je prosio u
cara. Onaj je bio ruan a ovo je pravi ljepotan. Onaj to te
je prosio i to ga je car odbio ne moe biti ni sluga ovome. Ovaj je zaista neobino
otmjen!"
Robinje se udaljie, prioe evnuhu i rastrijeznie ga. Skoi evnuh i poe tragati za
maem, ali, naravno, ne nae ga. "Onaj koji ti je uzeo ma i koji
te je istukao" rekoe robinje "sad sjedi s carevom keri!"
Car je bio naime povjerio tome evnuhu da mu uva ker, jer se bojao nevolja, vremena i
udesa koji se igraju ljudima. Die se evnuh, prie zavjesi, zadie
je i opazi kako princeza s doljakom sjedi i kako neto priaju. Ugledavi to on
zapomaga: "Gospodaru, jesi li ti ovjek ili din?"
"Kuku tebi, najgrdniji robe! Kako moe sinove Kisra-a uporeivati sa dinovima?", ree
carevi, dograbi ma i nastavi: "Ja sam carev zet! Vjenao mi je

svoju ker i rekao mi da doem!" "Ako si, gospodaru moj, ovjek kao to tvrdi" ree
rob "onda ona prilii jedino tebi, nje si dostojan ti i niko vie!"
Istrese to evnuh i odmah odmagli. Uputio se caru, a putem se derao, upao kosu, posipao
prahom po glavi pa car uvi ga zapita: "Govori brzo i kratko,
ta te potreslo. Srce si mi potresao!" "Care, idi svojoj keri, nju je savladao din u
ljudskom liku i obliju carevia! Eto tebe, eto njega, ini ta
zna!"
Car uvi to htjede ga na mjestu ubiti: "Kako si ti bio tako nemaran i nisi bdio nad
njom?"
Odmah se car uputi prema dvorcu u kojem je bila njegova ki. Kako je stigao u dvorac,
zatekao je sve robinje na nogama pa ih upita: "ta se dogodilo s mojom
keri?"
"Care", propiskutae one "kad smo mi sjedile s njom i kad nismo imale pojma ni o
emu, navali na nas jedan mladi koji je po ljepoti nalik na mlad mjesec.
Ljepega u licu ni ti nikad nisi vidio. Upitasmo ga ko je i ta je. On nam ree da si mu ti
dao ker. Mi nita drugo ne znamo. Ne znamo da li je ovjek
ili din! Samo je edan i uljudan, ne odaje nita runo!"
Kad je car uo tu njihovu priu, malko mu bi lake. Razgrnu i on zavjesu i opazi carevia
kako razgovara s njegovom keri. A bijae to prekrasno stvorenje!
Lice mu je arilo kao sjajni utap! Car, iz prevelike ljubavi prema svojoj keri, ne moe
se vie suzdrati. Pohrli u salon sa sabljom u ruci i poput diva
nasrnuo na njega. Kad ga je carevi ugledao, on upita djevojku:
"Je li ti ovo otac?"
"Jest" potvrdi ona.
Tad i on skoi na noge dokopa se sablje to ju je od evnuha oteo pa i on podviknu na
cara. Uvidje vladar da je carevi jai pa zatae svoj ma u korice.
Potom se zaustavi i pusti da mu se carevi sasvim priblii, pa ga doeka lijepim rijeima i
upita ga:
"Mladiu, ili si ovjek ili din?"
"Da mi nije obzira prema tvojim pravima i asti tvoje keri" ree carevi "sad bih ti
prolio krv! Kako me moe pripisivati dinovima kad sam ja od
roda careva Kasr-a, koji bi te, da hoe, razvlastili, za tili as rijeili moi i vladavine i
porobili ti to god ima u svojoj dravi!"
Kad to car u, poboja se svojoj glavi, pa e careviu:

"Ako si carevi, kako veli, zato si uao u moje dvore bez moga doputanja, pa mi
ukaljao ast i doao mojoj keri?
Kako moe tvrditi da si joj mu i govoriti da sam ti je vjenao? A ja sam odbio toliko
careva i carevia koji su je od mene prosili. Tko e nju sad spasiti
od mog gnjeva? Samo ako viknem na robove i momke pa im naredim da te ubiju, usmrtiti
ete u jednom asu. Ko e tebe izbaviti iz mojih aka?"
Kad carevi to u, ovako mu odgovori:
"Ja se zaista udim tebi i tvojoj slaboj uviavnosti! Trai, moda svojoj keri mua
boljeg od mene? Jesi li vidio ikoga koji bi bio hrabrijeg srca, ko
bi ti bio ravniji i imao veu vlast, vojsku i mo?"
"Nisam tako mi svega!" odvrati car "ali ja elim, mome, da je ti prosi pred
svjedocima i da ti je onda dadem. Ako ti je dam kriomice, osramotio si
me!"
"Lijepo ti zbori" odgovori spremno carevi, "ali, care, ako skupi protiv mene svoje
robove i vojsku pa me oni ubiju, kako ti tvrdi, time e se sam
osramotiti, jer neko e ti vjerovati a neko, bogme, i nee. Stoga mislim da je najbolje da
prihvati, care, ovo to u ti ja predloiti!"
"Deder da ujem" ree car.
"Ja predlaem, ili da se ogleda sa mnom, a ja i ti da budemo sami, pa tko nadbije, taj je
prei da vlada i upravlja. Ili da me ostavi noas na miru, a
kad svane jutro da izvede protiv mene svu vojsku a da mi kae koliko ih ima..."
"etrdeset hiljada konjanika" ree car "i to bez robova i ostale pratnje koju imam, a
tih je isto toliko."
"Kad bude jutro" nastavi carevi "izvedi ih sve protiv mene i reci im ovo: "Ovaj je
isprosio moju ker uz uvjet da vam svima izae na megdan. On tvrdi
da e vas sve nadjaati, do jednog, i da e vas pobijediti a vi njega neete moi!" Mene
iza toga ostavi da se borim! Ako me pobijede i ubiju tebi e na
taj nain najbolje biti skrivena tajna i sauvan obraz. Ako ih ja pobijedim, onda se, valjda,
mogu nadati da e car ovakvog ovjeka nainiti svojim zetom!"
Kad ga car saslua, svidje mu se njegovo izlaganje i misao, uza sve to to je osjetio da je
carevi pretjerao i da se hvalisao. Sjedoe zatim da priaju.
Car istog asa zovnu evnuha i naredi mu da ide i obavijesti vezira da odmah skupi svu
vojsku i zapovjednike, te dravnike i svitu i da svi izjau na konjima
u punoj ratnoj spremi. Za to vrijeme car je jednako razgovarao sa careviem i poeo se
diviti njegovoj pameti, odgoju i otroumnosti. U razgovoru se rodi

i novi dan, pa se car die i ode na svoj prijesto, a vojsci naredi da izjae. Careviu dade
pristala konja i naredi da mu se donese i lijepa oprema. Na
to e carevi: "Care, ja ne uzjahujem dok ne vidim vojsku i ne osvjedoim se."
"ini kako ti drago" ree car. Krenue zajedno prema poljani i carevi se zadivi vojnom
poretku koga zatekoe na poljani. U to car viknu: "Ljudi! Doao
je jedan mladi da prosi moju ker, ja nikad ne vidjeh ljepeg, sranijeg i odvanijeg. On
veli da e vas sve sam nadjaati i pobijediti. Tvrdi da ste
za njega svi aica jada makar da vas je i stotinu hiljada. Kad izie pred vas, doekajte ga
vrhovima svojih sabalja i kopalja! On se zanosi neim velikim!"
Njemu car na to ree: "Sinko, eto ti to si elio!"
"Care" ree mladi "nisi pravedan prema meni! Kako u ja izai pred njih kad sam
pjeak. Sva tvoja vojska je na konjima!
"Pa ja sam tebi nudio konja a ti ga odbi!" ree car. "Evo konja, pa biraj kojeg god
hoe."
"Nijedan iz tvoje ergele mi se ne svia, ja u jahati na onome na kojem sam i doao."
"A gdje ti je taj konj?" u udu e car.
"Eno ga na tvom dvorcu."
"Na kojem mjestu u dvorcu?"
"Nije u dvorcu nego na krovu."
"E, to je prva ludorija" zavika car "koja je izala na vidjelo. Kuku tebi! Kako e konj
biti na krovu? No, sad emo brzo ustanoviti tvoju la!" Tu se
car okrene jednom svomu dvorjaninu i naredi: "Popni se na dvorac i donesi ono to na
njemu nae!"
Svijet se stane uditi i aputati meu sobom: "Kako e se taj konj spustiti niz tavansko
stubite? To e biti neto to nikad nismo uli!" Uto se onaj koga
je car poslao na krov popne i ugleda konja kako stoji. Ljepeg jo nikad nije vidio. Prie
mu i razgleda ga pa ustanovi da je od same ebanovine i slonove
kosti. S njim je izaao jo jedan carev odabranik pa kad ugledae konja obadvojica
prasnue u smijeh. "Ovo e, po svoj prilici, biti onaj konj o kojem
je govorio mladi. Bie da je on luak, a uskoro emo vidjeti sve. Moda on u sebi krije i
neto veliko!"
Digoe konja na ruke i ponesoe ga dok ne dooe pred cara i spustie ga pred njega.
Odmah se oko konja nakupi svjetina. Poee ga razgledavati i diviti
se koliko zbog ljepote, toliko i zbog bogate opreme i sedla na njemu. Svidio se i samom
caru pa on zavika na mladia:

"Mladiu, je li to taj tvoj konj?"

"Jeste care. Ovo je moj konj i vidjee uda od njega!"
"Uzjahuj, onda, ta eka!"
"Ja ne mogu da ga uzjaem dok se od njega ne odmakne svjetina."
Car tada naredi vojnicima koji su se bili naikali oko konja da se udalje za domet
strijele. Carevi onda uzviknu: "Care, evo ja odoh uzjahati konja i
navaliti na tvoju vojsku. Rasprit u ih i desno i lijevo i razbiti im srca!"
"Radi to god hoe! Ne tedi ih jer nee ni oni tebe!"
Carevi se primae svom konju, baci mu se u sedlo. Vojska se u meuvremenu svrstala
prema njemu i neko povika: "im se taj mladi priblii doekajmo ga
na koplja i maeve!"
"Tako mi boga to nije pravo", ree neko, "kako e ubiti mladia tako krasne vanjtine i
nevinog!"
"Na moju duu, nita mu nee moi", ree neko trei, "da se u neto ne uzda, on ne bi ni
pokuavao ovo to radi!"
Carevi sjede na svog konja i odvrnu vijak za uzdizanje, a ljudi uperie pogled na njega
da vide ta e se dogoditi. Konj se u to pokrenu, poskoi i podie
se pravei tako divne pokrete kakve prave samo pravi plemeniti konji. Unutranjost mu
se napuni vazduhom pa se odjednom die u vis. Kad to vidje car, povika
na vojsku: "Kuku vama, dr'te ga dok nije umakao!"
"Care, je li iko jo stigao pticu u letu?", dobacie dosjetljivo veziri i namjesnici. "On nije
nita drugo nego nekakav arobnjak i to velik!"
Poto je vidio kako je carevi izmakao, vrati se car kui. Kad je doao kui, odmah se
uputi princezi. Kaza joj ta mu se dogodilo s careviem. Uskoro je
opazio da mu je kerka nesretna zbog rastanka s mladiem. Ona se zaista uskoro razbolje
i legne u postelju. Ne znajui ta drugo da radi otac je prigrli
i ree joj: "Budi sretna to smo se spasili od tog velikog arobnjaka!" Da bi je utjeio,
pone joj priati sve to je na careviu opazio i kako se, ono,
vinuo u nebesa a ona pone jo jae plakati i kukati, pa pomisli: "Ja neu, tako mi svega,
ni jesti ni piti dok ga ponovno ne naem!" Otac joj odmah pade
u veliko oajanje zbog njene slabosti i pone i sam da pati gledajui je.
Carevi se, meutim, u vazduhu osjetio bezbjednim ali i usamljenim pogotovu to se
sjetio djevojine ljepote. Poto je ve bio saznao za ime mjesta u kojem

je bio, znao je da je to grad San'a. Jezdio je munjevito nebom dok nije nadletio oevu
carevinu. Obie jedanput grad pa se ustremi prema oevom dvorcu
i pade ravno na krov. Ostavi konja na krovu i ue odmah kod oca. im ga ugleda, otac
mu se jako obradova, a carevi ga upita: "Zna li, oe, ta je sa
onim mudracom koji je pravio ovog konja?"
"Proklet da je i on i as kad sam ga vidio. On je bio povod da se rastanem s tobom i to mi
je jako teko palo. Dao sam ga zatvoriti, sine onog trena kad
si ti nestao u oblacima."
Carevi naredi da se mudrac pusti i da mu ga dovedu. Kad se pojavio, bogato ga
nagradie, ali mu car ne dade ker. Mudrac se zbog toga razbjesnio. Pokajao
se za sve to je uinio kad je saznao da se carevi sam uputio u tajnu kako se upravlja
konjem.
Car je zamolio sina da se vie ne primie tom konju i da ga od danas vie nikad ne uzjae.
"Ti ne zna sve njegove osobine, ti si u zabludi, sine moj!"
Carevi ispria ocu ta mu se desilo sa djevojkom koju je na dvoru naao i ta je preivio
s njenim ocem. "Da je on htio da te ubije imao je prilike, ali
tebi je jo sueno da ivi."
Carevi je meutim stalno mislio na kerku cara iz San'e i ponovno se popne do svog
konja, zajaha ga, odvrnu vijak za uzdizanje i vinu se u nebo. Jutro
je bilo ve svanulo i otac ga je ekao, ali njega nije bilo. Brzo se popne na krov palate i
vidje sina kako leti nebu pod oblake. Uzdahnu nesretan i pokaja
se to tog konja nije sakrio. "Ako se ikad iv vrati, tako mi boga, slomiu tog konja kako
mi ne bi ponovno pobjegao!", pomisli car i sie sav nesretan.
Carevi je neprestano letio zrakom i doao nad grad San'u pa se spustio na isto mjesto
kao i prvi put. Odulja se do sobe princezine, ali nikoga ne nae,
ni evnuha, ni djevojaka ni cara ni princeze i bi mu vrlo teko. Obiao je jo jedan put i
naiao na nju u sasvim drugom krilu palae. Princeza je bila
na postelji, blijeda, uplakana. Oko nje robinje i dadilje. Carevi odmah uskoi u sobu,
pozdravi ih. Djevojke se razbjeae a princeza ustane, prie mu
i zagrli ga veselo.
"Gospodarice!" oduzela si mi um i srce. "Upravo sam i ja tebi to htjela da kaem"
ree ona. "Kako ti gleda na moj odnos prema tvom ocu i na sve to
se meu nama dogodilo?" upita carevi. "Da ti nije otac ja bih ga ubio, ali volim ga
zbog tebe!"
"Kako si mogao otii bez mene" tuno e na to princeza.
"Hoe li da uje to u ti rei?" "Govori. Sve to hoe ja u uiniti!" "Hajdemo u moju
zemlju!" "Vrlo rado", odgovori ona.

Obradovao se carevi i dade joj ruku uz ozbiljnu zakletvu. Odmah je izvede na krov i
zajahae konja, privi je uza se i vrsto stegne, okrene vijak za uspinjanje
i konj se digne s njima u zrak.
Vidjee to robinje zapomagae i dojavie caru a on se popne na krov i opazi ebanovog
konja kako klizi ispod oblaka. Car je bio i onako gnjevan i sad razjareno
viknu: "Ooo, careviu, preklinjem te smiluj se meni i mojoj eni i ne rastavljaj nas od
jedinog djeteta!" Carevi se nije ni osvrnuo. as iza toga pomisli
da e moda djevojka poaliti i odmah je upita: "Mila moja, hoe li da te vratim majci i
ocu?" "Meni to nije elja", odgovori ona. "Ja elim da budem
uza te, makar gdje se ti nalazio, jer te volim vie od svega na ovome svijetu!"
Kad carevi u te rijei, zaigra mu srce od radosti i odmah uspori let konja da se ona ne bi
uplaila. Jezdili su tako sve dok nisu stigli iznad neke zelene
livade i izvora bistre vode. Sioe tu na livadu i malo se okrijepie jelom i vodom sa
izvora. Ponovno uzjahae i krenue sve dok nisu dospjeli nad oev
mu grad. Princ je elio da djevojci pokae grad iz te visine, da ona vidi kako je moan
njegov otac i kolika mu je carevina. Spuste se, potom, na neki
perivoj koji mu je bio poznat po tome to mu se otac katkad zabavljao u tom predivnom
vrtu. Ebanova konja ostavi pred vratima, preporuivi djevojci da
ga priuva. "Sjedi tu i odmori se" ree, "odoh ja ocu da kaem i da pripremimo dvor za
tvoj dolazak".
Kad je to ula, djevojka se jako obradova i ree: "Radi to misli da je najbolje," a u sebi
pomisli da joj i ne prilii ui drugaije nego sa slavljem
i poastima. Carevi je ostavi i ode. Doe u grad, ue kod oca koji mu se jako obradova i
doeka ga dobrodolicom. "Treba da zna" ree carevi "doveo
sam carevu ker o kojoj sam ti priao. Ostavio sam je u onom tvom perivoju, a ja dooh
da te obavijestim o tome kako bi spremio dostojan doek kad budemo
ulazili u grad." "Drage volje", odgovori car! Istog asa naredi mjetanima da iskite grad.
On uzjaha u najsjajnijoj opremi i najskupljem nakitu zajedno
sa osobnom straom, velikaima, dravnicima i dvorjanima. Carevi iznese iz dvora
nakit, haljine, ruho. Zastrije dvorac zelenom, crvenom i utom svilom,
postavi robinje Indijke, Grkinje, Abesinke i naredi cijelo udo jela da se kuha.
Ostavi dvorac da se spremi a on ode do ljetnikovca. Ue, potrai djevojku, ali je nigdje
nije bilo. Ne nae ni konja! Pone se udarati u prsa i kukati,
pa nastavi da pretrauje. Malo se pribra i promisli: "Kako je mogla saznati tajnu kad joj
nisam o tome nita govorio? Moda je to uinio onaj perzijski
mudrac koji je to uinio iz osvete za ono to mu je otac priredio."
Potrai odmah uvare perivoja i upita ih da li je neko dolazio dok on nije bio tu.
"Nismo nikog vidjeli", odgovore oni, "osim onog perzijskog mudraca koji je, kae, doao
da nabere neke ljekovite trave." Kad to u, carevi odmah shvati
da je ono to je on predviao bilo tano.

A bilo je tako da je mudrac stvarno svratio da nabere trava, dok je djevojka u hladu
ekala carevia. Poto je osjetio miris mousa koji se od nje irio,
naao ju je po tom mirisu, a malo zatim naiao je i na konja. im ga je spazio, obradovao
se silno, prie mu, pregleda sve dijelove i nae da je ispravan.
Upravo kad je htio da ga uzjae i poleti, ree u sebi: "ekaj da vidim nije li carevi neto
donio i ovdje ostavio kad je ve ostavio konja"! Upade tako
u ljetnikovac i ugleda djevojku lijepu kao samo sunce na vedrom nebu. im je pogleda
znao je da je to djevojka visoka roda i lijepog ponaanja i da ju
je carevi uzeo od nekud i ovdje ostavio da prieka dok on ne dovede svatove i pratnju.
Ue unutra i pozdravi je najuljudnije. Ona se malo uplai, pogleda
ga i zapazi da je prava nakaza u licu, pa ga upita: "Ko si ti?" "Gospodarice, ja sam
poslanik carevia. Poslao me je da te prebacim blie gradu u jedan
drugi perivoj."
Kad je to ula princeza, upita: "A gdje je carevi?"
"U gradu je kod oca. Doi e uskoro sa silnim svatovima."
"Pa zar nije mogao nai nikoga drugog da poalje, osim tebe?"
"Gospodarice" pohita mudrac, "neka te nimalo ne smeta grdoba moga lica! Kad bi ti
dobila od mene ono to je dobio carevi, bila bi mi veoma zahvalna!
Mene je carevi naroito izabrao zbog mog izgleda jer te silno voli da bi te drugom
povjerio. Ima on i evnuha i momaka i robova sijaset. Broja im nema!"
Kad to u djevojka, lee joj to u pamet, dade mu za pravo, prui mu ruku i upita: "Oe,
ta si mi doveo da jaem?"
"Konja, gospodarice, istog onog na kojem si ve jahala na putu ovamo".
"Pa ja ne umijem sama jahati na njemu!"
Mudracu se nasmije brk, saznade da ju je carevi od nekud ugrabio pa zavika: "I ja u s
tobom!"
Uzjaha potom na konja, posadi djevojku za se, pritegnu je kaiem, okrenu vijak za
uzdizanje i kad se unutranjost konja napuni zrakom konj se pomae, die
i za as se izgubi iznad grada. Kad je to vidjela djevojka ree: "Hej, pa ti ne radi ono to
si kazao! Gdje je ono to te carevi poslao po mene?"
"Proklet da je carevi, bezobraznik jedan!"
"Jao tebi, kako se usuuje protiviti se svom gospodaru?"
"On nije moj gospodar, a zna li ti ko sam ja?"

"Ne znam vie od onoga to si mi sam o sebi rekao."

"E, to to sam rekao bilo je da prevarim i tebe i tvog carevia. Bio sam jako nesretan
zbog ovog konja koga jaemo, jer ovo je moje djelo. Bio mi ga je
uzeo carevi a sad sam ja uzeo i njega i tebe. Spalio sam careviu srce kao to je i on
meni i nikad vie nee imati mira. Budi mi vesela, dakle, ja u
ti biti korisniji od njega."
Kad je djevojka to ula, zakuka: "Nesretna li sam i alosna, niti sam stigla tamo gdje sam
pola, niti sam ostala kod svojih roditelja koje sam nesretnije
ostavila!"
Mudrac je jednako letio s njom prema Bizantijskim zemljama. Spustili su se na jednu
zelenu livadu s rijekom i umom. Livada je bila u blizini grada u kojem
je stolovao moni car. Sluaj je htio da ba tog dana taj moni car bude u lovu. Naiao on
odnekud preko te livade i ugledao mudraca kako stoji a pokraj
njega konj i djevojka. Kad mudrac nije ni slutio, navalie na njega robovi toga cara pa i
njega i konja i djevojku dovedoe pred cara. Kad on vidje mudraevu
runou i djevojinu ljepotu, upita nju: "Gospodarice, ta ti je taj starac?"
"Ona je moja ena!" zavika mudrac prije nje.
Djevojka ga utjera u la i ree: "Tako mi boga, gospodaru, ja ga ne poznajem a kamo li da
mi je mu! On je mene ugrabio i to na veoma lukav nain!"
Kad to u car, naredi da se mudrac istue pa ga robovi isprebijae na mrtvo ime. Zatim
naredi da ga prenesu u tamnicu. I to odmah bi uinjeno. Djevojku
i konja uzme sebi u dvor, ali o konju nije saznao nita.
A to se tie carevia kad je saznao da je tu bio mudrac i kad je shvatio da je on mogao
uzeti djevojku i konja, on obue putnike haljine, uzme novaca
i sve to mu je za put potrebno i krene da je trai nesretan i neveseo. Putovao je dosta
brzo od grada do grada i raspitivao se za konja i djevojku. Ko
god bi od njega uo o tom konju zaprepastio bi se. Proveo je tako neko vrijeme na putu
ali i pored raspitivanja nikako im nije mogao stati u kraj. Ode
po tom u grad djevojina oca i tako ni tamo nita nije saznao. Oca joj nae sasvim tuna i
bolesna za svojom jedinom lijepom kerkom. Onda se on uputi
u zemlje Bizantijske.
Sluajno je zanoio u nekakvom hanu. Zatee tu druinu trgovaca gdje sjede i
razgovaraju. Sjede blizu njih i zauje kako jedan kae:
"Drugovi moji, vidio sam jedno udo!"
"Kakvo?" upitae ostali.

"Bio sam" ree "u jednom dijelu toga i toga grada (spomenu on ime) u kojem se
nalazi jedna djevojka o kojoj mjetani prepriavaju jednu zgodu. Kako
je car toga grada izaao jednog dana u lov, pa, poto su ve zali u umu, udare preko
neke livade i opaze tu nekakva ovjeka kako stoji. Pokraj njega
sjedila jedna ena a malo podalje vidio se konj od ebahova drveta. ovjek grdoba, ena
ljepotica, ebanov konj takav da ga jo niko takvog nije vidio!"
"Pa ta car uini od njih?" zapitae ljudi.
"Dobavio ovjeka preda se i upitao za djevojku. On kaza da mu je to ena, a djevojka ga
odmah utjera u la. Car mu je onda ote i naredi da ga izbatinaju
i baci ga u zatvor. A ta je bilo od konja to vam ne umijem rei."
im je svanula zora, carevi krene na put i putovao je sve dok nije stigao do onoga grada.
im se pojavio na gradskoj kapiji opkole ga straari i odmah
odvedu caru da ga pita zato je doao u taj grad i kakav zanat zna. Taj car, naime, imae
obiaj pitati svakog ko bi dolazio, zato dolazi i odakle je.
Carevi je prispio uvee, a to je vrijeme kad ga nisu mogli privesti caru pa ga zato
zatvore u tamnicu. Povedoe ga straari, ali im ga bi ao kad vidjee
kako je uljudan i pristojan i uz to lijepa izgleda. Ostavie ga, zato, pred tamnicom. Kad je
bilo vrijeme da jedu, dadoe i njemu pa je jeo koliko je mogao,
a onda zaponu s njim straari priu.
"Iz koje si ti zemlje?" upita ga jedan.
"Iz Perzije, zemlje Kisr-a."
Kad straari ue njegove rijei, nasmijae se i jedan ree: "Sluaj ti Kisraove, ja sam o
ljudima mnogo uo i nauio. esto sam bio svjedokom mnogih dogodovtina,
ali takvog laljivca kao jednog Kisraovca koji je kod nas u zatvoru nikad jo ne vidjeh!"
"Ja nisam vidio ni u koga grdnijeg lica" rei e drugi.
"ta vam je to slagao" upita mladi carevi.
"Tvrdi da je lijenik. Naao ga na car kad je iao u lov. Uz njega naao i jednu stasitu,
lijepu djevojku i jednog divnog konja od crne ebanovine. Ljepeg
niko nikad nije vidio. Djevojka je sada u cara, on se u nju zaljubio, ali ona je skrenula s
uma. Da je taj ovjek, kako tvrdi, lijenik, do sada bi je
izlijeio. Car nastoji kako tako da joj nae lijeka, a za konja ako pita on je u carevoj
riznici. Ona grdoba je, eto kod nas u zatvoru i kad god doe
no kuka nad sobom i tuguje, zaspati ne moemo od njegove dreke!"
Kad carevi saslua njihovu priu, i njemu pade na pamet da se poslui varkom da bi
postigao svoj cilj. Pred polazak na poinak straari ga uvedoe u zatvor

i zakljuae. Nedugo zatim uje on kako mudrac na perzijskom jeziku narie: "Jadi moji
to zgrijeih prema sebi i careviu! Sve ovo to mi se dogaa je
zbog mojih opakih elja, jer ja sam uvijek traio ono to ne zasluujem i to meni ne
prilii, a svako ko ide za onim to mu ne prilii, pasti e u slinu
nevolju!"
Saslua carevi njegovo jadikovanje, pa e mu progovoriti na perzijskom: "Dokle vie taj
pla i kuknjava? Misli li da te je pogodilo ono to nikog nije?!"
Mudrac mu tada ispria sve potanko o svojim nevoljama. Kad je svanulo, tamniari
izvedu carevia pred svog cara. Obavijestie ga o tome da je mladi jo
sino doao i da ga nisu mogli uvesti u dvor jer je bilo kasno.
"Iz koje si zemlje?" namah upita car. "Zato si doao ovamo i ime se bavi?"
"to se imena tie" odgovori carevi "moje je ime Hrda, a to se zemlje tie, moja
je zemlja Perzija. Ja sam uenjak, posebno lijenik. Lijeim bilo
koje bolesti, posebno poludjele, pa zato obilazim zemlje i gradove. Kad naiem na
bolesne, pruim im lijek. Putujui ja uim i tako se obrazujem."
Kad ga saslua car, jako se obraduje i ree mu: "Vrijedni lijenie, doao si nam u
najpotrebniji as!"
Ispria mu sve o djevojci i ree: "Ako je izlijei i rijei je ludila, od mene ti je sve to
poeli."
Kad carevi to u, povika: "Opii mi sve to si od njena ludila vidio. Reci mi koliko ima
vremena kako joj se to pojavilo, kako si ugrabio nju, konja i
onog lijenika u zatvoru!"
Sve od reda car mu ispria, a carevi upita: "Sretni care, a ta uini od onog konja koji je
bio a njima?"
"Do danas je on pohranjen kod mene u jednom sobiku."
Carevi e u sebi: "Moram, prije svega, pogledati konja. Ako bude itav i ne bude se nita
izmijenilo, onda sam postigao sve to elim. Ako naem da su
mu naprave pokvarene, moram smisliti neto drugo." Okrene se potom caru i ree: "Care,
potrebno mi je pogledati toga konja. Moda u na njemu nai neto
to e mi pomoi da izlijeim djevojku."
"Drage volje", rei e car. Skoi odmah na noge, carevia za ruku i pravo s njim do konja.
Carevi ga stade obilaziti, pregledavati, motriti. Nae da je
zdrav, nita mu ne fali i veoma se obradova. "Neka vae velianstvo Allah uini
monim!" ree, "elim sada ui djevojci da vidimo ta je to s njom. Uzdam
se da e joj zdravlje doi iz mojih ruku a posredstvom ovoga konja."

Carevi naredi da se konj dobro uva. Ode s carem do odaje bolesnice. im je uao opazi
kako se ona baca po zemlji i kako se tue. Ona je, meutim, sve
te pokrete inila da joj se niko ne bi pribliio. Kad je carevi ugleda u takvom stanju ree
joj: "Ljepoto nad ljepotama, niega se ne treba plaiti!"
Govorio joj je tako podue, dok joj nije pruio priliku da ga prepozna. A kad ga je ona
najzad prepoznala, zavrita i najposlije od silne radosti pade u
nesvjest. Car pomisli da se ona stropotala od straha pred njih pa izae. Carevi joj
prie prinese usta njenom uhu i apnu joj: "uvaj se, mila moja.
Strpi se i ekaj, ovo je mjesto gdje nam je strpljivost jako potrebna. Moramo temeljito
razmisliti o naem bijegu od ovog zulumara. Smislio sam da mu
odem i reknem da bolest koja se opaa na tebi potie od dinova i da je potrebno da ti
poskida ta ueta. Kad on doe k tebi, malo ti porazgovaraj s njim
nek vidi da ti je bolje. Ostalo prepusti meni."
"Posluau te", tiho e ona.
Carevi je ostavi i sav razdragan ode caru i ree mu: "Sretni care, na sreu tvoju,
pronaao sam bolest i lijek. Ve sam je napola izlijeio, hajde i uvjeri
se. Javi joj se lijepo, obeaj joj neto, pa e ti se obradovati."
Odmah car ustane i ode djevojci. im ga je opazila, ona pred njim naini poklon i
pozdravi ga, a on se veoma obradova.
Car naredi evnusima i robinjama da je dvore i da je odmah odvedu u hamam i da joj
promijene haljine i da ona odabere nakit itd. Onda joj doe posluga i
pozdravi je a ona otpozdravi najumiljatije, sve po redu. Zaodjenue je u carsko ruho i
stavie joj sve carske dragulje i nakit. Izvedoe je iz hamama a
ona, blistav cvijet. Car joj se silno obradova i okrenu se careviu: "Sve je to bilo tvojim
blagoslovom!"
"Potpuno ozdravljenje je sigurno kad izie sa svojom vojskom na ono isto mjesto gdje si
je naao i nju tamo odvede. Uz nju mora tamo biti i onaj konj
od ebanovine. Potrebno je to radi tog to e ona tek na tom mjestu osjetiti potpuno
oslobaanje od zlog duha koji je u nju uao na tom mjestu."
"Uiniu to vrlo rado" odvrati mu car.
Odmah je naredio da na to mjesto izjae vojska i da na livadu iznesu konja od ebanovine i
povede djevojku. Niko nije znao ta namjerava uiniti carevi.
Kad svi ve bijahu na livadi, naredi carevi da se djevojka i konj odmaknu od cara za
daljinu koliko moe okom da se dosegne pa kad to uinie, viknu on
na cara: "Doputaj, namjeravam okaditi cio kraj! Kad to uradim, ja u zajahati toga
ebanovog konja i staviti djevojku iza sebe. Konj e se pomaknuti i

doi e do tebe a kad ti se sasvim primaknemo, djevojka e biti sasvim zdrava i onda je
tvoja stvar ta e dalje initi."
Car se jako obradova tome. Carevi, meutim, uzjaha konja i stavi djevojku za se.
Pritegnu kolajne, odvrnu vijak za polijetanje i konj u jedan as uzletje
s njima na nebo. Vojska je stajala i promatrala tu priliku dok nije sasvim nestala na
vidiku. eka car cijelo poslije podne i neprestano iekivae ne
bi li se carevi vratio, ali njega nema. Izgubi svaku nadu i estoko se pokaja. Rastui se i
oneraspoloi. Naposljetku pokupi vojsku i vrati se kui. Carevi
se, meutim, sav veseo upravio prema oevoj prestonici. Kad je nadlijetao oevu palatu,
odlui da se spusti na krov. Odmah je sveo djevojku i obezbijedio
je. Ode zatim, ocu i majci i pozdravi ih uljudno i javi da je doveo djevojku. Oni se tome
jako obradovae.
Bizantijski je car, kad se vratio u svoj dvor, a bio jako nesretan i tuan. Zatvori se u jednu
prostoriju i nije htio ni jesti ni piti. Doli mu ministri
da ga tjee i rekoe: "Onaj ko je ugrabio djevojku nije ovjek. To je svakako neki zao
duh. Budi sretan to si se spasio arolija." I on se polako poeo
tjeiti.
Carevi je priredio sjajnu svadbu. Veselili su se punih mjesec dana. Otac mu iz straha
konja svega razlupa i pobaca dijelove na razne strane.
Poslije svadbe carevi posla pismo djevojinom ocu. Spremi krasne darove i posebnog
poslanika. U pismu je objasnio da se njegova ki vjenala i da ive
sretno i zadovoljno.
Kad je poslanik stigao i u grad San'u u Jemenu, urui pismo i darove. Kad princezin otac
proita pismo, jako se obradova i dobro poasti poslanika. Kad
je ovaj krenuo natrag, ponese i on darove zetu i mladoj princezi i svi su bili veoma sretni
i zadovoljni. Poslije smrti svoga oca koji je bio ve jako
star, carevi sjedne na prijestolje. Vladao je pravedno i po zakonu, a bio je mudar i
otrouman, pa su ga svi voljeli. On i njegova ena doekali su svoje
potomstvo i ivjeli sretan ivot veoma dugo.
BAJKA O TRGOVCU I DUHU
Priaju da je bio jedan trgovac meu trgovcima i da je bio veoma bogat, imao mnogo
posla u raznim zemljama i zato je esto putovao. Jednom on uzjaha i uputi
se u neku zemlju po dugove. Savlada ga putem vruina i on sjedne pod neko drvo. Mai
se rukom za torbu na sedlu, izvadi odande komad kruha i datula i poe
jesti. Pojede jednu datulu i baci koticu i odjednom ugleda ifrita, visoka stasom a u
rukama mu ma. Poto mu se priblii, ree mu: "Ustaj, ubiu te kao
to si ti ubio moga sina!" "Kako sam mogao ubiti tvoga sina?" zapita trgovac, a ifrit mu
odgovori: "Kad si pojeo datulu i bacio koticu, ona je pala na

grudi moga sina i tako je umro ba u tom asu." "Doista, svi emo mi umrijeti", povika
trgovac, "a ako sam ti ubio sina, ubio sam ga nehotice. Molim te
da mi oprosti!"
"Ja tebe moram ubiti", povika ifrit i obori trgovca na zemlju, a trgovac zaplaka i uzviknu:
"Predajem se u ruke gospodnje!" Htjede jo neto da kae ali
mu ifrit zabrani. Stigao je jo da predloi:
"Znaj da imam duga, mnogo novaca, enu i djecu, tue zaloge, dopusti mi da odem kui,
da vratim dugove i vratiu se tebi na poetku godine, obeavani ti
i zaklinjem se, a ti tada uini sa mnom to hoe." Din mu povjerova na ono to mu se
zakleo i pusti ga. Trgovac se vrati u svoju zemlju, posvrava sve
svoje poslove i vrati dug onim kojim je bio duan. Obavijesti o svemu svoju enu i djecu,
napisa oporuku, proivje s njima do kraja godine, a zatim se
opremi, okupa, uze pod ruku svoj pokrov, oprosti se sa svojom porodicom i roacima,
svojim susjedima i prijateljima i ode protiv svoje volje, a oni ostanu
lelekati za njim i kukati. Bio je to dan Nove godine. Iao je trgovac dok ne doe do one
umice pa sjedne i zaplae zbog onog to mu se dogodilo. Odjednom
mu prie neki veoma star ovjek i s njim na laniu gazela. Pozdravi trgovca, poelje mu
dug ivot i zapita ga: "Zato sjedi sam na tom mjestu kad tu
obitavaju dinovi?" Trgovac mu ispria ta mu se dogodilo sa ifritom a starac, gazelin
vlasnik, zaudi se tome i uzviknu: "Allaha mi, brate, tvoja je pria
udna, a vjera tvoja doista velika, mogla bi posluiti onima koji ue!"
Potom starac sjedne pored trgovca i ree: "Ja, brate, neu otii od tebe dok ne vidim ta
e ti se dogoditi s tim ifritom!" I tako sjedoe i razgovarae,
a trgovca obuze strah i tuga a gazelin vlasnik je sjedio kraj njega. Odjednom im prie
drugi starac a s njim dva psa koji su bili crni, lovake rase. Pozdravi
se s njima i zapita ih: "Zato sjedite na tom mjestu kad je to obitavalite dinova?"
Ispriae mu sve od poetka do kraja i ne stigoe da sjednu kako
valja kad im prie i trei starac i s njim arena mazga. Upita ih i on ta e tu a oni mu
ispriae sve od poetka. Odjednom iz pustinje naie golem stub
praine to se kovitla, i, kad se praina razila, pokaza se da je to din i da mu je u ruci
goli ma i da mu iz oiju vrcaju varnice. Priavi im din
povue trgovca za ruku i ree mu: "Ustaj! ubiu te kao to si ti ubio moje dijete,
posljednji uzdah moga srca!" Trgovac zaplae, a zaplakae i ona tri
starca.
Die se prvi starac, poljubi ifritu ruku pa mu ree: "Ako ti ispriam svoju povijest sa
ovom gazelom, a ako ti nae da je neobina, hoe li mi pokloniti
treinu krvi ovog trgovca?" "Hou stare", odgovori ifrit, "ako mi ispria neto neobino
pokloniu ti treinu njegove krvi."
PRIA STARCA S GAZELOM

Znaj, moni due, da je ova gazela ki moga strica. Ja sam se oenio enom koja mi je
rodila sina, slinog mjesecu. Kad je porastao i imao oko petnaest
godina, ja sam poao s robom u jedan grad. Ki moga strica, ova gazela, jo od malih
nogu je nauila razne vjetine, vradbine i arolije i ona pretvori
maliana u tele, a njegovu majku u kravu i dade ih pastiru. Kad ja dooh s puta poslije
dugo vremena i zapitah o svom djetecetu i njegovoj majci, ki
moga strica ree mi: "ena ti je umrla a sin ti je odbjegao i ja ne znam gdje je otiao." Ja
prosjedih godinu dana tuna srca, uplakan, dok ne doe veliki
praznik i tada poslah po pastira i naredih mu da dovede ugojenu kravu. Dovede pastir
ugojenu kravu, a to bijae moja ena koju je zaarala ova gazela,
i kad ja prikupih skute i uzeh no u namjeri da je zakoljem, krava poe silno rikati i jeati
a ja se tome zaudih i obuze me alost. Odmakoh se od nje
i rekoh pastiru: "Dovedi mi drugu kravu" a ki moga strica povika: "Ovu kolji, nemamo
ni blizu tako dobru kao ovu." "Ja prioh kravi da je zakoljem,
a ona opet zarika i ja rekoh pastiru: "Prii ti i zakolji je!" Pastir prie, zakla i odera kravu
a ne nae u njoj ni mesa ni loja nego samo kosti i koa.
Ja se pokajah kad vie kajanju nije bilo mjesta i rekoh pastiru da mi dovede ugojeno tele.
Pastir mi dovede tele, a to bijae moj sin, i kad me tele ugleda,
ono prekide ue i pritra mi i stade se eati o mene riui i jeei. Obuze me tuga i rekoh
pastiru: "Vrati ovo tele a dovedi neku kravu". Ali, ki moga
strica, ova gazela, viknu na mene: "To tele valja na svaki nain zaklati na dananji dan. Ta
ovo je sveti i blagoslovljeni dan, a meu naom teladi nema
boljeg od ovoga!" "Pogledaj kakva je bila krava koju zaklah po tvom nareenju" rekoh
joj. "Vidi, prevarili smo se i nismo od nje imali nikakve koristi
i ja se veoma kajem to sam je zaklao. Sad, ovog puta, neu da ujem za to niti u zaklati
ovo tele". "Zaklinjem te Allahom velikim, milostivim, milosrdnim,
da ga na svaki nain zakolje na dananji sveani dan, a ako to ne uini nisi mi vie
rod!" uvi te teke rijei a ne znajui ta smijera, prioh teletu,
uzeh no... i eherezadu zatee jutro, te ona prekide priu zapoetu po carevu odobrenju,
njena sestra uzviknu: "O, kako je lijepa i ugodna svaka tvoja
rije." "Nije to nita prema onome to u vam ispriati naredne noi ako me car ostavi na
ivotu." Car tada pomisli u sebi: "Tako mi Allaha neu je ubiti
dok ne sasluam kraj prie."
Zatim provedoe dan, one u odmoru a car u poslu. I kad nastade no, Dunjazada ree
svojoj sestri: "Sestrice, zavri nam priu o duhu i trgovcu." "Sa zadovoljstvom
ako mi dopusti car." Car ree: "Priaj!" i eherezada pone: "ula sam, sretni care, da je
starevo srce ustreptalo kad je htio zaklati tele i da je rekao
pastiru: "Ostavi to tele sa stokom!" (a sve to slua din i udi se). I tako, care dinova, ki
moga strica, ova gazela, vidje to i ree mi: "Zakolji tele,
debelo je." Meni nije bilo lako da to uradim i rekoh pastiru da uzme tele i da ga odvede.
Sutra ja sjedim, kad odjednom prilazi mi pastir i ree: "Ja imam
kericu koja je u najranijoj mladosti nauila razne arolije od jedne starice koja ivi kod
nas. I eto, juer, kad mi ti dade tele, ja dooh kui, ona
pogleda u tele i pokri lice, nasmija se i ree: "Oe, malo me cijeni kad mi dovodi
tuince mukarce." "Gdje su ti tuinci", zapitah, "i zato si se

smijala?" "To tele to je s tobom sin je naeg gospodara. Ono je zaarano, a s njim su
zaarali i njegovu majku. Plakala bih zbog nje, a smijala se zbog
njega". "Eto, im je sunce svanulo, ja sam doao da ti to kaem".
uvi te rijei od pastira ja odoh s njim njegovoj kui pijan od radosti i veselja to me
obuze. Uosmo i pastirova me ker pozdravi a ja joj rekoh: "Je
li istina ono to veli o teletu?" Ona odgovori: "Jest, gospodaru moj, i to je najbolji dio
tvoga srca." "O djevojko, ako ga oslobodi pripae ti sva
stoka i imanje koje sad vodi tvoj otac." Ali se djevojka nasmija i ree: "Gospodaru moj, ja
ne udim za novcem, a to u uiniti samo ako ti pristane na
dva uvjeta i to: prvo, da mi ga dade za mua, a drugo, da zaaram onu koja je njega
zaarala i tako je onemoguim da bilo kome nanese zlo." uvi ta
pastirova ker trai ja rekoh: "I povrh toga pripae ti sva stoka i zemlja kojom upravlja
tvoj otac. to se tie keri moga strica i nju ti poklanjam."
Kad je pastirova ker to ula, uze zdjelu i napuni je vodom, izree nad njom neke rijei,
poprska tele i ree: "Ako si stvoren kao tele, ostani u tom obliku
i ne mijenjaj se, a ako si zaaran, primi svoj prijanji oblik!" I odjednom se tele strese i
postade ovjek a ja potrah k njemu i uzviknuh: "Zaklinjem
te ispriaj mi ta je uinila s tobom i tvojom majkom ki mog strica!" Kad mi on ispria
ta se zbilo ja rekoh: "Dijete moje, Allah je poslao onoga koji
te je oslobodio i vratio ti ono na to ima pravo." Poslije toga, oenio sam ga pastirovom
keri a ona je zaarala ker moga strica, pretvorila je u gazelu
i rekla: "To je divan oblik, nije divljaan. Pogled na nju ne ulijeva odvratnost." "Pastirova
ker je provodila s nama lijepe dane dok nije umrla a moj
sin iza toga ode u Indiju, to jest zemlju trgovca s kojim si ti imao to to se meu vama
zbilo, a ja sam uzeo ovu gazelu i poao sam s njom da traim svog
sina. Vidio sam ovdje tog trgovca koji je plakao i zaustavili se da vidim o emu se radi.
Eto, to je moja pria."
"To je udna pria", ree din, "ja ti poklanjam treinu krvi ovog trgovca."
Tada pristupi drugi starac, onaj to je imao lovake pse i ree dinu: "Ako ti ispriam to
mi se dogodilo s mojom dvojicom brae, ovim psima, i ako nae
da je moja pria udnija i neobinija, hoe li i meni pokloniti treinu krvi ovog trgovca?"
"Ako tako bude, treina e biti tvoja", ree din.
"Znaj, care dinova i gospodaru, da su ovo moja dva brata, a da sam ja trei. Otac nam je
umro i ostavio nam tri hiljade zlatnih dinara. Od toga sam ja
otvorio duan i trgujem i svaki od moje brae takoer je otvorio duan. Ja sam u duanu
proveo malo vremena, a moj stariji brat prodade svu svoju robu
za hiljadu zlatnika, kupi razne druge robe i ode na put. Bio je odsutan itavu godinu dana.
Jednom, dok sam bio u svojoj trgovini, zastade pred vratima
jedan prosjak, a ja mu rekoh: "Allah ti pomogao", a prosjak uzviknu kroz pla: "Eto, ve
me ne poznaje!" Ja se bolje zagledam u njega i prepoznam svog

brata. Ustadoh, pozdravih ga, uvedoh u svoju trgovinu i upitah za zdravlje, a on odgovori:
"Ne pitaj me, novac mi je propao i srea me iznevjerila." Ja
ga odvedoh u kupatilo, obukoh mu svoje odijelo i odvedoh ga k sebi, a potom prebrojih
utrak u trgovini i ustanovih da sam zaradio jo hiljadu zlatnika.
Podijelih to sa svojim bratom i rekoh mu: "Gledaj da vie ne putuje po tuini!" Moj brat,
sav radostan, uze taj novac otvori sebi trgovinu. Poslije mnogo
vremena moj drugi brat, a to je ovaj drugi pas, prodade svoje imanje i sve to je
posjedovao i prohtje mu se putovati. Zadravasmo ga ali uzalud. On ode
s trgovcima u svijet. Nije ga bilo vie od godine dana, a potom mi doe isti onakav kakav
je bio i stariji moj brat. Ja mu tada rekoh: "Brate moj, nisam
li ti rekao, molio i savjetovao da ne ide?" Na to on zaplaka i uzviknu: "Tako je bilo
sueno i eto, ja sam sada siromaan! Nemam ni novia, gol sam,
nemam ni koulje..." Ja ga uzeh, odvedoh u kupatilo i obukoh u jedno od svojih odijela.
Nahranim ga i odvedoh u svoju trgovinu pa mu rekoh: "Brate moj,
ja samo jednom godinje zbrajam svoj utroak i sav prihod ma koliki bio bie moj i tvoj.
Kad sam ja, moni due, prebrojio svoj utroak, naoh da sam opet
zaradio hiljadu zlatnika i dadoh ih svom bratu pa i on ponovno otvori sebi trgovinu i ja
zahvalih tvorcu to sam mu mogao pomoi.
Poto proivjesmo tako neko vrijeme dooe moja braa i predloie mi da ponovno
idemo po svijetu i da trgujemo no ja to odbih i rekoh: "ta ste ranije
zaradili putujui i ta bih i ja mogao zaraditi?" Tako ostadosmo u svojim trgovinama
radei punih est godina. Kako su me oni stalno nagovarali da putujemo,
ja napokon pristadoh i rekoh: "Evo, i ja u poi, ali dajte da vidimo s ime vi
raspolaete!" Nita ne naoh kod njih jer su bili sve spiskali derui,
opijajui se i troei. Ja se nisam na njih naljutio i prestao s njima razgovarati, ali ne
rekavi ni rijei ja izvrih obraun u svojoj trgovini i naoh
da sam odlino poslovao za tih est godina i da sam zaradio est hiljada zlatnika.
Obradovah se i podijelili sav novac na pola pa tri hiljade uzeh i rekoh
brai: "Ove tri hiljade za mene i za vas i s tim emo trgovati. Druge tri hiljade zlatnika
zakopah na odreenom mjestu pretpostavljajui da mi se moe
dogoditi isto to i njima i tada bih opet imao tri hiljade da ponovno otvorim trgovinu.
Moja braa se sloie s tim i svakom od njih ja dadoh po hiljadu a i sebi ostavih hiljadu
zlatnika i mi nakupovasmo robe, najmismo lau i spremismo se na
put. Putovasmo tako dan, dva, itav mjesec dok s robom ne stigosmo u jedan grad. U tom
gradu na svaki dinar zaradismo po pet i htjedosmo otii ali ja ugledah
u jednom trenu na obali jednu djevojku obuenu u prnje koja, kad me vidje, prie i
poljubi mi ruku rekavi: "Gospodaru moj, jesi li sposoban za milost
i dobroinstvo koje u ti uzvratiti zahvalnou?" "Jesam", odgovorim, "ja volim milost i
dobroinstva makar mi i ne zahvalila nikad!" Na to e djevojka:
"Gospodaru, oeni se sa mnom i povedi me u svoju zemlju. Duu u ti svoju dati, budi
milostiv prema meni jer i ja sam od onih to znaju ta je milost i
dobroinstvo, a neka te ne zavede moje sadanje stanje."

Kad to uh, moje srce mi naredi da je uzmem, odjenuh je i namjestih za nju u lai dobru
postelju. Starah se o njoj i potovah je. Dok smo bili na putu i
u mom srcu se rodi ljubav za tu djevojku, i ja se nisam od nje rastavljao. Zanemarih malo
zbog toga svoju brau pa mi oni pozavidjee na robi, na djevojci
i na bogatstvu. Moja se braa zbog toga poee dogovarati kako da me ubiju i da uzmu
moj novac i djevojku.
Jedne noi dok smo spavali, oni priu i bace nas oboje u more. Kad se moja ena nala u
vodi, uas se pretvori u ifritku pa me iznese na jedno ostrvo a
onda se sakri. Pred jutro izae pred mene i ree: "Ja sam tvoja ena i spasila sam te iz
vode. Znaj da sam ja ena din. Kad sam te ugledala moje srce
te zavoljelo pa sam ti prila onakva kakvu si me vidio, ali sad sam ljuta na tvoju brau i
hou da ih ubijem na svaki nain."
Sve me ovo zaudi i zahvalih joj na pomoi, ali to se tie moje brae, to nikako! Ispriah
joj zatim sve to sam s njima doivio od djetinjstva. Saznavi
to ona ree: "Ja u noas svakako odletjeti k njima i potopiti njihovu lau i ubiti ih."
"Tako ti Allaha", rekoh joj, "ne ini to! Ta zar ne zna za poslovicu:
Ti to ini dobra ravom, znaj, zloinac je dovoljno kanjen svojim djelima. Bilo kako
bilo, to su moja braa." "Ja ih moram ubiti na svaki nain", ree
ena din. Ja je stadoh moliti da to ne ini. U tom ona ustane, podigne me sa zemlje i
poleti i spusti me na krov moje kue. Otvorim vrata, iskopam iz
zemlje svoj novac, ponovno odem na trg poelim svojim poznanicima sreu i otvorim
svoju trgovinu. Kad sam pred veer doao kui, naoh ova dva psa privezana
u svom dvoritu. Kad me ugledae, oni ustadoe, pribie se uza me, poee se umiljavati i
cviliti. I ne stigoh ni da se osvrnem a moja ena ree: "Eto
ti tvoja braa!" "Ko je to s njima uinio?" upitah ja, a ona odgovori: "Ja sam poslala po
svoju sestru i ona je to s njima uinila i nee se moi osloboditi
za deset godina." Eto, ja sam ovamo doao na svom putu idui k njoj da ih oslobodi jer je
prolo deset godina otkako su u ovakvom stanju. Naiao sam i
naao ovog ovjeka i rekoh: "Neu otii dok ne vidim ta e ti s njim uiniti."
"udna je to povijest i zato ti poklanjam treinu krvi ovog trgovca", ree din.
Tada trei starac ree: "Ja u ti ispriati jo udniju priu od ove dvije ako e i meni
pokloniti ostatak krvi ovog ovjeka i njegovu krivicu." "Hou"
odgovori din.
PRIA STARCA S MAZGOM
"Sultane i glavo svih dinova, ova mazga je bila moja ena. Ja sam jednom otiao na put i
bio odsutan itavu godinu dana. Kad sam dosta zaradio, vratio
sam se svojoj kui i zatekao sa svojom enom, ovom mazgom, jednog od mojih slugu.
Kad me ugledae, skoi moja ena, uze neku zdjelu, poprska me iz nje
nekom vodom i ree: "Napusti taj lik i poprimi oblije psa!" Istog asa ja postadoh pas, a
ona me onda izjuri iz kue. Iao sam tako ulicama dosta dugo.

Jednom dooh do jednog mesara, prioh i poeh jesti kosti. Primjetio me mesar, uzeo me
i odveo svojoj kui. Kad smo doli kui, mesareva ki odmah pokri
lice i ree ocu: "Odkad nam dovodi mukarca, stranca a ne javi nita o tome
predhodno?" "A gdje je mukarac?" upita je otac. "Pa taj pas je mukarac",
ree djevojka, "zaarala ga je njegova ena a ja ga mogu osloboditi."
Kad to u mesar ree: "Tako ti Allaha, keri moja, oslobodi ga!" Uze ona ibrik, neto
promrmlja nad njim i poprska me. "Promijeni to oblije i uzmi svoj
raniji lik", ree. Odmah mi se povrati raniji lik i ja se zahvalim djevojci i rekoh joj:
"elim da zaara moju enu kao to je ona mene zaarala." Djevojka
mi tada dade u nekoj zdjelici malo one vode i ree mi: "Kad tvoja ena bude spavala,
malo je popri i zaeli da postane neto drugo." Ja se nou uvuem
u svoju kuu i naem je kako spava. Malo je poprem i zaelim da oblik svoj promijeni
u mazgu, i to je evo ova mazga koju ti sad gleda a koju ja tovarim
i koja i mene nosi kad se umorim."
"Je li to istina?" upita din mazgu, a ona zatrese glavom i dade mu znak da je sve tako
bilo. Kad to uje din, strese se od uzbuenja i pokloni starcu
treinu krvi onog ovjeka i njegovu krivicu. Tu je eherezadu zateklo jutro i ona prekide
prianje i obea da e, u koliko je car ostavi na ivotu iduu
no ispriati neto jo udnije...
PRIA O TRI JABUKE
"Kau, care vremena i gospodaru vijekova i stoljea, da je halifa Harun - Al Raid pozvao
jednom nou svog vezira Dafera i rekao mu: "Hou da siem u grad
i da se raspitam o dranju upravljaa na vlasti pa u otpustiti svakoga na koga mi se
potue a nagradit u svakoga koga mi pohvale." "Ja sluam i pokoravam
se", odgovori Dafer, pa halifa s njim i s Mansurom krenu i pooe kroz cio grad etajui.
Prolazili su jednom uliicom te ugledaju starca, u dubokoj starosti,
na glavi mu mrea i koara a u ruci tap. Ide taj starac urei se i govori ove stihove:
Oni meni kau me' ljudima drugim
ti si blistav znanjem k'o mjesec u noi;
a ja njima velim: Ne, to nije tako!
znanje vrijedi samo kad je i vlast s njim.
Da se kome prohtije da me sad zaloi
s tintom i papirom i svim znanjem mojim
zalog mu ne bi ni za dnevnu hranu

istrajat' mogao do sutranjeg dana.

O, za nesretnike i za siromahe
sumoran i tuan uv'jek ivot je taj!
Kad je uo te stihove, kalifa ree Daferu: "Pogledaj toga bijednog ovjeka i uj njegove
stihove. Zakljuujem da taj ovjek ivi u oskudici." Halifa potom
prie starcu i upita ga: "Stare, kakav je tvoj zanat?" Starac mu odgovori: "Ja sam ribar,
imam porodicu i ovu mreu. Izaao sam jutros da lovim i evo
do ovoga asa Allah mi ne udijeli nita ni za mene ni za moju porodicu i zato sam poelio
sebi smrt."
"Zar nee sada da se vrati s nama na rijeku?", zapita ga halifa. "Stani na obalu Tigrisa,
baci mreu na moju sreu i sve to bude izvadio otkupiu od
tebe za sto zlatnika."
Obradova se ribar i uzviknu: "Pristajem, vratit u se s vama!" Vratie se svi na rijeku.
Ribar baci mreu, malo poeka i povue za uzicu, dovue mreu do
obale, kad li u mrei zatvoren koveg, teak kao tu. Kad ugleda koveg, halifa ga
dodirnu, vidje da je teak, dade ribaru sto zlatnika pa ovaj ode zadovoljan
i sretan kui. Halifa i Mansur uzee koveg i odnijee ga u dvor. Upalie svijee, obie
koveg i naoe u njemu koaru od palmina lia zaivenu crvenim
vunenim koncem. Kad su rasjekli koaru, naoe u njoj crveni ilim. Kad podigoe ilim,
naoe pod njim zr u kojem se ukaza ena slina grumenu srebra,
ubijena i rasjeena. Kad to vidje halifa, jako se raalosti i ree Daferu: "Pseto meu
vezirima. Ljude ubijaju u moje vrijeme i bacaju ih u rijeku i zato
sam ja odgovoran sad i na sudnji dan. Svakako e mi platiti onaj ko je usmrtio ovu enu, i
to najteom kaznom!" Ponovo se obrati ljuto Daferu i ree mu
i ovo: "Kunem se srodstvom svog roda s Abbasovim sinovima ako mi ne dovede onoga
ko ju je ubio da ga mogu po pravdi zato kazniti, neizostavno u te objesiti
o vrata svoga dvora i to tebe i jo etrdeset tvojih roaka." Silno razgnjevljen halifa izie,
a Dafer ode u grad i miljae: "Kako da znam ko je poinio
taj zloin da ga dovedem halifi. Ako dovedem krivoga, sam u odgovarati. Ne znam ta
da radim?" Tako Dafer provede kod kue tri dana. etvrti dan halifa
ga pozva k sebi i upita ga: "Gdje je enin ubica?" "Ja ne vrim nadzor nad ubijenim,
gospodaru pravovjernih, da bih mogao znati ko ju je ubio." Halifa
se na to tako razljuti da odmah naredi da ga objese ispred njegovog dvora, a glasnike
posla da po Bagdadu viu: "Ko hoe da gleda kako vjeaju Dafera
Bermekida, halifinog velikog vezira (prvog ministra) i jo etrdeset Bermekida
njegovih roaka, o vrata halifovog dvora, neka doe da gleda!" Iz svih
ulica nagrnue ljudi da vide zato se to dogaa, pa, kad dooe pred dvor, naoe
postavljena vjeala i ispred njih ljude koji ekaju da budu objeeni
na halifin znak (taj znak davao se bijelom maramicom).

Odjednom se iz mase naroda izdvoji mladi lijep kao mjesec, oiju kad u gazele, sjajnog
ela i rumena lica, sa tek njenim maljama i mladeom kao krui
ambre. Gurao se kroz narod da bi stao pred Dafera pa ree: "Neka bi bio spaen nevolje
da stoji ovdje, gospodaru emir i zatitnie bijednih! Ja sam
ubio pokojnicu koju ste nali u kovegu. Objesite mene za nju i naplatite mi sve!" Kad u
mladia, Dafer se obradova svom osloboenju ali se saali na
mladia. Dok oni tako malo razgovarahu, ugledae oronula starca, daleko zamakla u
godine kako gura ljude i prolazi kroz gomilu. Prie Daferu i mladiu,
pozdravi ih i ree: "Visoki gospodine ministre. Ne vjeruj nita ovom mladiu. Niko osim
mene nije ubio tu enu. Nagradi me zato onako kako sam zasluio,
ili u zatraiti od tebe rauna pred licem velikog Allaha ako to ne uini." U to se umijea
mladi i ree: "Veliki vezire, taj oronuli starac koji je
izgubio pamet ne zna ta govori! Ja sam je ubio. Kazni me kako i zasluujem." "Dijete
moje", na to e starac, "ti si mlad i eljan sree u ivotu, a ja
sam starac i ivot me je zamorio! Ja hou da te iskupim svojom duom i hou da iskupim
vezira i njegove roake. Ponavljam, niko osim mene nije ubio tu
enu. Zaklinjem te velikim Allahom objesi me jer mi poslije nje nema ivota!"
Dafer se jako zaudi, pa povede i mladia i starca u halifin dvor, poljubi pred njim
zemlju i ree: "Gospodaru pravovjernih, doveli smo ti ubicu one ene."
"A gdje je?" upita halifa, a Dafer odgovori: "Ovaj mladi tvrdi da je on ubojica, a starac
kae da nije nego on i eto obojica su pred tobom."
Halifa pogleda obojicu i upita: "Ko je od vas ubio onu enu?" "Ja" povika mladi, ali
starac izjavi: "Niko je drugi nije ubio osim mene!" "Uzmi obojicu
i vodi neka ih objese!" ree halifa Daferu. "Ako ju je ubio jedan nepoteno je objesiti i
drugog", ree Mansur.
"Kunem se u sve to mi je sveto da sam ja ubio tu enu" ree mladi i navede okolnosti
pod kojima je izvrio zloin. Opisa sve ono to je halifa naao,
i halifa razumjede da ju je on ba i ubio.
Zaudi se svemu ovome pa ree: "Zato si ubio enu kad nisi imao prava i zato sad sve
priznaje a niko te nije prisilio ve si sam doao ovamo i kazao?"
"Nagradite me kako sam i zasluio. Znaj, gospodaru pravovjernih", ree mladi, "ta ena
je moja ena. Oenio sam se njome kad je bila estita i s njom
imam troje djece. Voljela me je i pazila i nisam vidio nikakva zla s njom, pa sam je i sam
volio velikom ljubavlju. Na poetku ovog mjeseca ona se teko
razboljela a ja pozvah lijenike i zdravlje joj se pomalo poelo vraati. Htjedoh je odvesti
u kupatilo, a ona mi ree: "Ja bih prije kupanja neto pojela,
a jako sam se zaeljela..." "ta je to" upitah, a ona ree "Htjela bih jednu jabuku, da
je pomiriim, da odgrizem jedan komadi." Ja odmah odoh u
grad i poeh traiti jabuke, ali ih ne naoh. A da je jabuka stajala i itav zlatnik, ja bih je
kupio. Bilo mi je teko i kad dooh kui ja joj rekoh:
"Kunem ti se da nisam naao nita." Ona se oneraspoloi i s veeri njena se bolest
pogora. Ja sam bio cijelu no budan i razmiljao, a ujutro poeh obilaziti

sve vonjake jedan za drugim ali ne naoh jabuka. Sretnem jednog starog vrtlara i upitam
ga za jabuke a on mi ree: "Dijete moje, to e sad muno nai.
Nema jabuka, nije im vrijeme. One se mogu, moda, nai samo u vrtu gospodara
pravovjernih u Basri, a vrtlar ih uva samo za halifu." Moja predanost i ljubav
prema mojoj eni podstakne me pa se spremim na put. Putovao sam tamo i amo petnaest
dana i petnaest noi i donio joj tri jabuke koje bijah kupio u vrtlara
u Basri za tri zlatnika. Dadoh ih eni, a ona im se i ne obradova, nego ih ostavi kraj sebe
a njena bolest i groznica uzee maha i bijae gore bolesna
punih deset dana. Poslije svega toga ona ozdravi. Ja tada odoh u svoju trgovinu i cijeli
dan sam radio, kad li po podne prolazi jedan crni rob i nosi u
ruci jednu od one tri jabuke i igra se njome. "O, gdje si naao takvu jabuku, dobri
ovjee, da je i ja nabavim?" On se nasmije i ree: "Uzeo sam je od
svoje drage. Nisam joj dugo dolazio jer sam bio odsutan. Kad sam doao, ona mi je rekla
da joj je mu iao u Basru po te jabuke i da ih je platio svaku
po zlatnik i ja jednu uzeh sebi."
Smrklo mi se pred oima i ja, poto sam zatvorio svoju radnju, odem kui i odmah
spazim kod svoje ene dvije jabuke. Upitao sam za treu a ona mi ree:
"Ne znam, a i ko e znati gdje je." Meni je i to bilo dosta i ubio sam je istog trena. Stavio
sam je poslije u koaru i odnio pa bacio u Tigar. Kazni me,
molim te i to poteno jer sam zasluio. Niko nije znao ni vidio kad sam poinio taj zloin,
ali, kad sam se vratio kui, zatekao sam najmlaeg sina kako
plae: "to plae, edo moje?" upitah ga, a on mi ree: "Uzeo sam jednu od onih
jabuka koje su bile u majke i poao na ulicu da se poigram s braom
kad li naie jedan visok crni rob i uze mi je iz ruke pa me zapita: "Gdje si to naao?" "Po
nju je iao moj otac", rekoh, "u Basru za moju majku koja je
bila bolesna i dao za svaku po jedan zlatnik." Nije me ni sluao, nego me je jo i izudarao
i odnio je jabuku a ja se prepadoh i odoh s braom van grada
i zatekla nas je no, pa se sad jako plaim majke da se ne naljuti na mene. Zaklinjem te
Allahom, oe, nemoj joj rei nita moe se jo gore razboljeti."
Kad sam uo rijei moga sina, shvatio sam da sam uinio stranu stvar i da sam liio
ivota nevinu osobu. Dok sam ja gorko plakao i tugovao, doe ovaj
starac, njen otac, a ja mu sve ispriah i tako smo pet dana zajedno tugovali, a sad, pouri,
da i mene stigne zasluena kazna!"
Kad je uo ove rijei, halifa se zakune da nee kazniti nikog drugog do onoga roba i da
ga svakako moraju nai.
eherezadu zatee jutro i ona prekine svoju priu... Kad je nastalo slijedee vee, ona
nastavi... Halifa je traio od Dafera da odmah pone traiti pravog
krivca, ili e se sam nai na njegovom mjestu. Tuan, Dafer pomisli: "Ovo je drugi put
kako mi prijeti smrt, a ni vr ne ostaje uvijek cio. Kako li u
se opet izvu? Idem kui i neu tri dana izlaziti, pa ta bude." etvrti dan Dafer pozove
suce u svoju kuu, napravi oporuku, pozdravi se sa svojima i
upravo u taj tren doe izaslanik halifin i ree da je halifa jako ljut i da se zakleo da e ga
kazniti kako je bilo reeno. Dok se Dafer opratao od svih

pojedinano, naposljetku je dola na red najmlaa kerka koju je posebno volio. Kad je
on nju zagrlio, osjetio je da ona ima neto u depu i upita je ta
je to. "Jabuka koju mi je dao na rob Rejhan, a ona je iz halifinog vrta i uzeo mi je za nju
dva zlatnika. Ima tome ve etiri dana ja je jo uvijek uvam."
Obradovao se Dafer i pozove odmah toga roba pa ga upita: "Rejhane, crni, od kuda ti
ova jabuka?" "Kunem se u Allaha da tu jabuku nisam ukrao ni u tvom
ni u gospodarevom vrtu nego sam je prije etiri dana uzeo jednom djeaku koji mi je
ispriao da je njegov otac iao i donio tri jabuke iz Basre i svaku
platio po zlatnik. Kad sam doao ovamo, moja mala gospodarica je uzela od mene za dva
zlatnika. Eto, to je sve!"
Daferu bi ao i ene koja je ubijena i roba zbog kojeg je dolo do tog ubistva, ali ga ipak
odvede halifi. Halifa se jako zaudi ali odlui da kazni roba.
Naredne noi car zatrai od eherezade da mu pria o pticama i ona pone...
PRIA O PAUNU, GUSKI,
LAVIU I GAZELI
Saznala sam, svijetli care, da je u minula vremena ivio paun sa svojom enkom i obino
su se nou sklanjali na morskoj obali. Na tom mjestu uvijek je bilo
mnogo zvijeri ali i mnogo drvea i ue jedne rijeke. Bojei se zvijeri taj paun i njegova
enka nalazili su zaklon na jednom od tih drveta, u ranu zoru
odlijetali bi da trae hranu i tako su ivjeli. Bojei se zvijeri koje su se namnoile ponu
traiti neki novi zaklon. Ugledaju tako neki otok koji je
obilovao vodom i drveem pa se tamo spustie. Napie se vode i pojedoe malo voa i u
tom trenu doletje im jedna vrlo uplaena guska. Trala je sve dok
nije dola do onog drveta na kojem je bila paunica i paun i tu se smirila. Znajui da i ona
od neeg bjei, paun je upita, a ona odgovori: "Ja sam skoro
bolesna od straha. uvaj se i ti ovjeka. Dobro se uvaj!" "Ne boj se kad si s nama"
ree joj paun. "Neka je hvala Allahu to u sad biti manje zabrinuta
jer ste i vi tu. Ja sam i dola jer elim vae prijateljstvo."
Kad je ula guskine rijei, paunova enka sie s drveta i ree joj: "Neka ti je ugodno ovo
sklonite i dobro nam dola! Nee ti se dogoditi nikakvo zlo.
Odkuda bi ovjek mogao k nama kad smo mi na ovom otoku a on je na moru. S kopna ne
moe doi do nas a s mora se mora nekako popeti. Zato, raduj se i ispriaj
nam ta ti se s njim dogodilo."
"Znaj, paunice, da sam sav svoj vijek provela ba na ovom otoku i nikad mi se nije
dogodilo nita zlo dok jedne noi u snu nisam razgovarala s ovjekom.
uh kako mi neko u snu kae: "Gusko, uvaj se ovjeka i onoga to ti se moe dogoditi
od njega." Njegovo je lukavstvo veliko i njegove prevare su opasne.
uvaj se, dakle, to bolje moe njegove podmuklosti jer on je varalica i takav kao to za
njega kae pjesnik:

Rijei su njegove kao komad ukusan

a kao lija prepredena gleda da te prevari!
ovjek moe da vadi ribe iz mora, da glinenim kuglicama ubija ptice, da svojom
podmuklou ubije i slona, te se niko njega ne moe spasiti ni ptica ni zvijer!
Ja sam se probudila uplaena i nije mi laknulo sve do sada. Bojim se da me ovjek ne
namami i svojim lukavstvom ne ubije. Tako je nastao kraj dana a mene
je izdala snaga i nestalo je moje odlunosti. Potom mi se prohtjelo da jedem i pijem, te ja
izaoh da se proetam ovako zbunjena i prestravljena.
Kad sam dola do ove planine nala sam jednog utog lavia kraj ulaza u jednu spilju.
Kad me ugledao, taj lavi se veoma obradovao. Svidjee mu se moja
boja i moj izgled te riknu i ree mi: "Prii mi!" A kad mu ja prioh, on me upita kako se
zovem i od kog sam roda. "Zovem se guska i spadam u rod ptica"
odgovorih mu, "a potom ja njega zapitah": "Zato stalno ui na tom mjestu?" Lavi
mi odgovori: "Zato to me otac ve nekoliko dana ui da se uvam
ovjeka, a dogodilo mi se da sam ga noas ba sanjao..."
Zatim mi lavi ispria slino onome to sam ja tebi ispriala, a, kad sam ula njegove
rijei, ja uzviknuh: "Ja sam tebi, lave, dotrala da me ti zatiti
od ovjeka, ne bi li ga ubio, jer ja ga se veoma bojim. Moje strahovanje je sada jo i vee,
zato to se i ti boji ovjeka mada si car ivotinja."
Ja sam i dalje govorila laviu da se uva ovjeka i nagovarala ga da ga ubije te lavi onog
istog trena ustade i poe, a ja za njim. Tako smo ili, on udarajui
repom po leima, a ja za njim, dok nismo doli do jedne rijeke i jednog raskra od koga
se podigla silna praina a kad se slegla, iz nje se pojavi jedan
odbjegli magarac, bez samara, koji je as skakao as se valjao. Ugleda ga lavi pa ga
pozva, a magarac mu smjerno prie. Lav ga upita: "Ti, ivotinjo lude
pameti, otkuda si dola na ovo mjesto i od koga si roda?" "Sultanov sine, odgovori
magarac, ja sam magareijeg roda, a doao sam na ovo mjesto zato to
bjeim od ovjeka." "Boji li se da e te on ubiti?" upita lav.
"Ne, ja se samo bojim da se on ne poslui lukavstvom pa da me ne uzjae. On ima jednu
stvar koju mi mee na lea a koju zove samarom, jednu koju zove kolan,
i koju mi mee preko trbuha, i jednu koju zove uzda, i koju mi mee u usta. On ima i
stremene, jako me bode njima, pa me natjera da trim bre nego to
mogu. Proklinje me ako se spotaknem, a grdi me kad njaem. A potom kad ostarim i kad
vie ne mogu trati, on e nainiti od mene samar, dati me vodonoama
koji e s rijeke na mojim leima prenositi vodu u mjeinama i tako u ivjeti ponien,
osramoen i umoran sve dok ne umrem a onda e me baciti na neki
breuljak psima. Pa ima li od toga vee brige i nevolje?"

Kad ja to uh, paunice, meni se nakostrijei perje na leima pa rekoh laviu: "Gospodaru,
magarcu se moe vjerovati, a mene je jo vie strah."
"Kud si sad poao" upita lavi magarca, a ovaj mu odgovori: "Ja sam iz daleka i prije
nego je obasjalo sunce ja sam odluio da bjeim i bjeau sve dok
mogu jer ja sam jako uplaen. Moda u nai neko mjesto gdje bih se sakrio od te
varalice."
I dok je magarac govorio s laviem i htio se s njim oprostiti i pobjei, pred njima se
odjednom podigne oblak praine. Magarac zanjaka i zarika pa pobjee
gledajui u tom pravcu odakle je dolazila praina.
Kad se praina razila, ukaza se jedan vranac s biljegom na elu velikom kao dirhem a
imao je divno bijelu dlaku na nogama ak mu je i rzanje bilo ugodno.
Jurio je taj konj i zaustavio se pred laviem koji bijae ushien izgledom konja pa ga
upita:
"Od kog si roda, plemenita zvijerko, i zato tako juri po ovoj irokoj i dugakoj
pustinji?" "Ja sam iz porodice konja a bjeim od ovjeka", odgovori konj.
Lavi se tome zaudi pa ree: "Ne govori tako. To je za tebe sramota! Ti si jak, velik,
snaan! Ja sam manji od tebe pa sam ipak odluio da ga kaznim za
sve to ini ivotinjskom rodu, a ti si me svojom priom uplaio i skoro me odvratio do
mog nauma." Konj se na to nasmija i ree: "Neka te ne zavarava
moj izgled, jer je ovjek lukaviji od mene pa sam zato i pobjegao od njega a on me u
stopu juri."
Kad je uo ovo, lavi se okrenu i pogleda kad li se iz daljine uzdigla velika praina iz
koje se, kad se razie, ukaza jedan postariji drvodjelja koji je
na ramenu nosio nekoliko dasaka a u ruci nekoliko alatki. Kad je stao pred lavia, on se
rasplae i poali mu se kako je pretrpio uvredu i kako nema nikoga
da ga zatiti. "Ja u te zatititi, zvjerko, od koje nisam vidio ljepu i rjeitiju, samo mi reci
ko je taj koji tebe progoni."
"To je ovjek koji e sutra biti ovdje i tebe isto kao i mene kazniti." "E ja, vala, neu ii
odavde dok on ne stigne i dok ja ne vidim u emu je njegova
snaga. A kuda si ti to krenuo?" "Ja idem do pantere, ministra tvog oca, cara, koji je traio
od mene da mu napravim zaklon od ovih dasaka u koji bi se
pred ovjekom zaklonio."
"Tako mi svega ti e od toga napraviti zaklon za mene pa tek onda za panteru", ree
lavi koga je obuzela zavist prema panteri, pa prie drvodjelji i baci
ga na zemlju zajedno sa svim njegovim alatom. Kad se naao na leima, drvodjelja se
naljuti ali to ne pokaza laviu nego mu ree: "Evo, sagradit u ti
kuu!" Uze zatim daske pa sagradi od njih sanduk ba prema mjeri lavia i ostavi kapak
otvoren pa ree: "Ui u kuu kroz ovaj otvor kako bih je mogao izmjeriti

za tebe." Obradova se lavi ali kad poe ulaziti, vidje kako je uzak otvor. Drvodjelja mu
objasni: "Ui, pa klekni i na prednje i na zadnje noge pa priekaj
da ti uvuem rep da vidim koji ti prostor najbolje odgovara." Zatim drvodjelja ubaci
laviu rep, uze poklopac i jake eksere i sve to dobro privrsti. Lavi
povika: "Kako je tijesna ova kua, pusti me vani i napravi mi mnogo prostraniju!" "Ne
moe! ne moe! vie nema napolje! Upao si u kavez i vie nema napolje,
ti najodvratnija meu ivotinjama!" "Zato mi tako govori, brate?", upita lavi. "Zato to
sam ja ovjek koga si sanjao i o kojem ti je govorio tvoj otac,
to sam i ovako star jai od tebe, cara ivotinja, jer imam razum i njime mogu da
pobijedim sve mnogo jae i vee ivotinje nego to si i ti", odgovori
mu ovjek.
Frame1 frame end
Frame3 frame
TUMA
TUMA
STRANIH RIJEI
espap kune ili putne potrebtine tj. sitna roba.
lutnja muziki instrument omiljen kod Arapa. Ima sedam puta po dvije strune.
Sulejman prema Bibliji Solomon mudri sin Davidov esto se spominje u bajkama na
istoku.
David sin sin Davidov poznat po Zidu plaa koji je ostao od njegovog ogromnog hrama
podignutog prije prodora Rimljana u te krajeve.
vjedro kofa kojom se zahvata voda iz bunara.
hazna carska carska riznica u kojoj se uvaju dragocjenosti.
selam pozdrav (tj. "Mir s tobom" odgovor je "I s tobom nek je mir").
Katrije jedna inae esta kasta u Indiji na arapskom akiri.
kua spasa poasni naziv grada Bagdada prestonice Halifata.
miskal zlata mjera za teinu plemenitih metala na istoku.
rh ptica ptica koja se esto pojavljuje u orijentalnim bajkama. ivi tobo negdje oko
kineskih voda. Krila i kande su joj ogromne, a moe ponijeti i
slona i bika u njima.

palamar ogroman klin, nekad drven nekad gvozden.

ebanovina tvrdo crno drvo koje raste u Africi i u zapadnoj Indiji.
magi kod Perzijanaca i kod stanovnika Medine svetenik, kod Grka i kod Rimljana
astrolog.
kitajski aloj kineski aloj vrsta miriljavog drveta koja se kod Arapa upotrebljava za
kaenje kua.
ambra najomiljeniji i najskuplji miris na Orijentu. To je, zapravo crna mirisava smola
koju izbacuje morski sisavac uljeura i koja pluta po moru pa je
love i prodaju.
amerski aloj bliskoistoni aloj mirisavo drvo koje zapaljeno iri prijatan miris.
sandalovo drvo skupcjena vrsta drveta to raste u junoj Aziji. Ne napadaju ga termiti
pa je s toga jako cijenjeno.
ejtanska braa prema starom vjerovanju to su nevidljiva, razumna nedokuiva duhovna
bia. Mogu prolaziti kroz zemlju i peti se do neba.
slovo elif prvo slovo arapskog alfabeta. esto se s njim poredi enska ljepota i stas.
evnuh rob sluitelj u haremu koji je prethodno operisan kako bi izgubio mukost.
kandilji specijalni lusteri koji se ugrauju u bogomolje.
Kisra arabizirana perzijska rije Husrev to znai "Veliki car".
zulumar nasilnik, tiranin.
Frame3 frame end