Srednji put

Theravda budistiko drutvo

Tweet

Start
Srednji put
Uvod
Pali kanon
Tumaenja
Praksa
Knjige
Linkovi
Kontakt

Vi ste na:Home Tumaenja edomil Veljai Pisma s pustinjakog otoka

Posjete pustinjacima
Pisma sa pustinjakog otoka
edomil Veljai

Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme

Posjete pustinjacima
Kandy

Kandy je biva kraljevska prijestolnica Sri Lanke, mali grad u brdima (milijunskih sela
i gradova kao u Indiji ovdje nema), vrlo lijep i romantian, s jednom od najljepih
tropskih botanikih baa koju sam do sada vidio. (Kasnije mi je postala privlanija
botanika baa, stara preko sto godina, u blizini Nur' Eliye, na mjestu gdje se
odigrava glavni dramatski dio indijskog eposa Ramayanam, na strmom obronku
jednog od najviih vrhova Sri Lanke.) Prostrano zemljite univerziteta djeluje kao
nastavak tog botanikog vrta izmeu rijeke i bregova. U sreditu grada je meu
bregovima lijepo jezero s malim otoiem u sredini. Sve je to nekad bilo podruje
kraljevskog dvora posljednje dinastije, dvora koji su razorili engleski kolonijalni
okupatori. U podruju dvora nalazi se blizu obale najuveniji cejlonski hram s
relikvijom Buddhina zuba. Tri puta dnevno u hramu se prinose darovi u hrani, piu i
cvijeu. Hrana se prinosi za redovnike (bhikkhu "prosjaci") samo u podne, jer
poslije podne ne smiju jesti vrstu hranu", nego jedino aj bez mlijeka, s palminim
eerom i limunom. Zato su koliine hrane koje dobivaju u podne ogromne. Obred je
u ovom hramu popraen dugotrajnom svirkom bubnjeva i truba.

Dalje od jezera, u istom smjeru, penje se put u divnu, jo uvijek prirodnu i

nenaseljenu tropsku umu (manje od 10 iznad ekvatora). Ta je uma bila dio
dvorskog parka. Tu je, nekoliko kilometara daleko od grada, na uzvisini, pustinjaka
kuica moga najstarijeg cejlonskog prijatelja. Naveer, u svjetlosti automobilskih
farova, kua se pojavIjuje na dnu puta iz tame kao u bajci, s malim trijemom i dva
uska prozora, sa svake strane vrata. To joj je cijela irina (oko 4 metra). U prizemlju
je prilino velika radna soba i biblioteka, u pozadini su nusprostorije, a u potkrovlju
dvije spavae sobe. U jednoj od njih sam tada stanovao tri dana. To je soba u kojoj je
desetak godina ranije umro u dubokoj starosti poznati njemaki buddhistiki uenjak
i "beskunik", bhikkhu Nyanatiloka (povodom njegove smrti napisao sam lanak
objavljen u zagrebakim "Krugovima". Njegov uenik i nasljednik je sada moj
domain, Nyanaponika.

Vrijeme je bilo donekle tmurno i vrlo tiho (u oktobru pred poetak glavnog
junoindijskog monsuna), tako da sam esto imao dugotrajni osjeaj da "ujem
potpuno mrtvu tiinu. Ljudskog prometa oko pustinjakog doma uope nema. (U
toku kasnijih godina postali su nasrtaji turista sve primjetniji.) Poslove u gradu
(donoenje hrane od dobrotvora) obavlja jedan sluga s biciklom. Po danu naiu
majmuni, koji su mali i pitomi, igraju se s makom, gdjekad se potuku, ili se koji
popne na palmu pa iz visine od desetak metara baci pokoji kokosov orah koji popiju
kad prsne. Naveer sam promatrao ogromne imie koji kao veliki jastrebovi lete
visoko od umskog jezera oko kojeg ive prema selu u dolini s druge strane brijega.
Iz pozadine kue i s krae etnje na tu stranu vide se najvii vrhunci Sri Lanke.

Velikih divljih ivotinja uope nema u ovom predjelu. Jo se ponekad pojavi nou
pokoja mala srna, ali i one iezavaju.

Na obronku u pozadini, u jednoj spilji nedaleko od arame (pustinjakog "vrta"), ivi

jedan pustinjak Cejlonac. Pod vanjskom stijenom, koja je streha spilje, zagradio je
starim smeim monakim ogrtaem prostor za meditiranje sa sjeditem usjeenim u
zemlju, gdje mi je prostro hasuru i ponudio da pokuam meditirati. Sjedio sam
skrtenih nogu dobar sat, zaokupljen klasinom temom meditacije o "zemlji".
Osjeao sam se okruen utom cejlonskom ilovaom, iju sam povrinu pred sobom
opaao intenzivnije nego normalno, kao beskonanim blatnim materijalom od kojeg
se sastoji cijeli svijet i sva dahom obdarena bia" na njemu. Pustinjak, koji je neto
stariji od mene, dao mi je kasnije jednostavno i vrlo korisno razjanjenje osjeaja
tjelesne i duevne lakoe koju osjea onaj tko je zahvaen u vjeni pokret "toka
zakona" kad to osjeti. Pozvao me je da opet doem.

Moj glavni domain uputio me je da nekoliko dana provedem na pustinjakom otoku

na jugu Sri Lanke. Na putu iz Kandyja proao sam eljeznicom najljepe planinske
predjele, unutranjost zemlje koja je na srednjim visinama (oko 1000 m nad morem)
vrt ajnih plantaa, a neto ispod toga u uvalama su njive rie. Sa svih strana se
sputaju visoki vodopadi sa umovitih vrhunaca. Vonja motornim vlakom vrlo je
ugodna. Razlika od Indije u istoi i blagostanju stanovnitva vrlo je velika, a osjea
se i na putovanju.

Kad sam preao najvii dio eljeznilce pruge, stigao sam u malo niem planinskom
podruju do pustinjakog doma i samostana u izgradnji moga dugogodinjeg
prijatelja eha, koji tamo ivi ve decenijama, iz ratnih vremena, uglavnom posve
sam. Njegov je samostan na obronku ajne plantae, nedaleko ispod eljeznike
pruge i ceste. Najblia naselja, s jednim veim cejlonskim samostanom, nalaze se na
suprotnom obronku. On svoj samostan i esperantistiki centar postepeno izgraduje
ekom upornou u blizini jednog starog mnogoboakog seoskog svetita. U
odredeno doba godine, pod jesen, poslije etve, seljaci tu prinose rtvene darove i
vre magine obrede boici plodnosti. Najspektakularnije je hodanje po aru koji ne
pee bose tabane nikome tko je u dovoljno dubokom ekstatinom transu. Taj
najprimitivniji vjerski kult, koji je narodna vjera ogromne veine indijskog
stanovnitva, nema nikakve veze s kasnijom vedskom kulturom koja je bila i prola,
a odron starijih primitivnih kultova ju je zakopao prilino duboko u toku nekoliko
tisuljea. Ovdje je ta vrsta kulta protokulture pripitomljena i poistovjeena s
buddhistikim narodnim priama iz ataka o enskim demonima koji su se obratili
na vrlinu milosra i neubijanja ivih bia kad su uli Buddhinu propovijed.

Sljedeeg dana vratio sam se u Colombo u uzorni dom Ramakrinine misije u

indijskoj tamilskoj etvrti grada uz more. Tamo me je ekao jedan mladi njemaki
bhikkhu, takoder odani prijatelj ove nebuddhistike misije sveopeg vjeskog bratstva
i snoljivosti s kojim sam se jo u Kandyju dogovorio da emo zajedno ii na
pustinjaki otok na junom jezeru, gdje on ivi ve nekoliko godina. Bez njega bih
doista teko naao cilj koji mi se nije uinio toliko udaljen u prostoru koliko u
vremenu, u prolosti koja ga postepeno ini nevidljivim. Takav je bar bio moj utisak
na posljednjem dijelu puta malim amcem preko jezera k nejasnoj obali u naglom
tropskom sutonu.
Pustinjaki otok na naraninom jezeru

Jezero je udaljeno nekoliko stotina metara od morske obale. Cejlonska obala je

kamenita, iako nije visoka, a bakrenasti kamen je pjeskovit tako da more otplavi
godinje oko jednu stopu cijelog otoka. Niski pojas tamnosmeih razbijenih stijena
slui donekle kao prirodna brana bujnom zelenilu, osobito gajevima kokosovih palmi
koji dopiru do ruba obale. Jezero se uokrug protee oko jednu milju u unutranjost,
voda je ista i nezaratena jer je proslana, a u bunarima na naem otoku, isklesanim
u kamenoj podlozi, pitka. Obale su do ruba u dungli, a i preko ruba, jer korijenje
velikih stabala prodire u jezero i ispreplie se u mreaste mostie mangrove. Tako
su obrisi obale otoka neprimjetni s kopna, a smjetaj dvaju otoia povezanih
kratkim prijelazom nevidljiv, neodraen od pozadine gdje poinju da se uzdiu
breuljci, iako su otoci upravo sa strane okrenute prema nevidljivoj morskoj obali
visoki dobrih desetak metara. Sve je obraslo unglom.

Pustinjaki otok, a i glavni dio pozadine, nalaze se pred nama u potpunoj tami,
pribliujemo im se kao srednjovjekovnoj slutnji koja raspiruje u mati osjeaj
povratka.

Voda je tropskih jezera i kad su posve ista od raslinja tmasta i neprozirna, bez
odraza i sjaja, valjda zbog tamnog taloga koji sainjava dno, bogato ivotom koji
legendarno ostaje ist od mulja gdje se odvija. To su srebrne ribice koje ive u blatu
(o ijoj je istoi Ramakrina na obali prljave Gange pred Kalkatom ispriao tolike
prie), a u sluaju ovog jezera izobilje otrih bijelih koljki.

Elektrini vod prolazi kroz selo pored eljeznike stanice, ali je veina kuica oko
jezera osvijetljena petrolejskim svjetiljkama. Mali je amac tu uglavljen u mraku,
nekoliko metara od obale. Moramo se izuti da stignemo do njega kroz pliak.

Bhikkhu Nyanaramita mi pokazuje u vonji bijeli zid seoskog hrama gdje putnik treba
da eka amac kad dolazi po potu, a gdjekada i da prenoi, ako mu vlak zakasni.
Pokazuje mi smjer u kojem se nalazi otok. Iza polovice puta opaamo odande
kretanje depne svjetiljke, a zatim i slabije svjetlo jednog fenjera u neto sporijem
pokretu. Iz guste tame oko tih arita izranja konano slika u rembrandtovskim
bojama. Zaaeni fenjer sada bolje osvjetljava oko sebe smei monaki ogrta i
tmasti razmak izmedu dva pustinjaka koji nas ekaju. Obojica su mladi, u kasnim
dvadesetim godinama. Ta se dob, vrlo neopravdano u psiholokom pogledu, smatra
najpovoljnijom za "odlazak" u unutranji ivot. Buddho je napustio svoj kraljevski
dvor u dvadeset devetoj godini, u noi u kojoj se upravo stiala vreva prouzroena
roenjem njegovog jedinca Rahule. Otac ga je nazvao tim imenom "Okov". Simbol
je njegovog bijega osedlan konj bez jahaa, u plavozelenoj pomrini. Jedan od mojih
gostoprimaca na obali je Nijemac, visok i krupan, s uredno podrezanom crvenkastom
bradicom ispod propisno obrijane glave, a drugi je nizak ivahan Cejlonac, jo pun
srdanih elja za ljudskim prijateljstvom.

Ve sam ranije obavijeten s raznih strana da odaziva tenjama te vrste ovdje neu
nai. Uzor pustinjakog raspoloenja sada je njemaki muni (utljivi mudrac) koji ve
preko deset godina ivi u zaratenoj kolibi na drugom nenapuenijem otoiu.
Odakle dolazi samo jedanput dnevno u dana-salu (prostoriju za primanje darova) na
ruak. To nije stalno naelo ivotnog poretka na otoku. Stari nayaka-thero
(starjeina) okruen svojim ivotinjama dva stara olinjala psa i dva utovljena
mungosa, po profesiji tamanitelja zmija, koji se uvijek oko njega uvijaju kao make
uvijek je sretan kad se prui prilika za dobronamjeran razgovor. U kuici na uzvisini
otoka, strmo nad vodom, odakle je jo otvoren jedini vidik na jezero nezaraten u
unglu rado pokazuje zbirku dragocjenih i skromnih Buddhinih kipova iz raznih
zemalja i najvredniji dio biblioteke koju je ovdje sakupio njegov uitelj Nyanatiloka
Mahathero od poetka stoljea, otkad postoji ova pustinjaka ustanova. Vei dio
biblioteke sada je na gornjem spratu jedine jednokatne graevine, na neto nioj
zaravni otoka. Opseg je zgrade oko 44 metra, a njen crveni krov je jedina taka
koja se po danu moe vidjeti s okolnih obala jezera. U prizemlju je potpuno prazna,
graninim" kamenima izdvojena prostorija sima gdje se dva puta mjeseno, na
dane punog i mladog Mjeseca, isposnici skupljaju na javnu ispovijed, ili tanije
(skraeno) itanje na brzinu 227 pravila redovnike discipline, (pati-mokkho) iji
prekritelji bi trebali da se javljaju kad na njih doe red (ali to ne ine, nego
prethodno u dvoritu uei i sklopljenih ruku jedan drugom izjavljuju da su "isti" od
svih tih grijeha).

Hrama "u pravom smislu" i legalno nema u samostanima tltera-vado buddhizma, jer
je vjera u bogove i trajnost due strana Buddhinoj nauci i zamijenjena idealima
asketskog "proienja" i meditativnog ivota: "utrnuem (nirvanam) i nitavilom
(unyata) kuda vodi "put proienja" buddhistika definicija (ateistike) religije.
To je nulta taka u krajnjoj perspektivi dugog i uzaludnog patnikog lutanja niz
"struju svijesti" put koji vodi osloboenju od putnika:

"Postoji patnja, ali ne onaj tko pati,

postoji djelo, ali ne onaj tko djela,
postoji utrnnue, ali ne bie koje se trne,
postoji put, ali na njemu putnika nema."

Tim snaniji utisak ostavilo je na mene te prve veeri jedino mjesto gdje se redovnici
sastaju bar jedanput dnevno, blagovaonica koja, neobavezno, slui i kao hram.
Neobavezno, iako postoji svuda, zato jer se jednostavni molitveni obred (pirit)
obavlja tamo gdje postoji vei broj isposnika jedino naveer, prije posljednje zdjelice
aja umjesto veere (uzimanje hrane poslije podneva nije dozvoljeno), u doba kad
stroi pustinjaci, iji je ivotni ideal neprekidna meditativna zadubljenost, vie ne
izlaze iz unutranjosti svojih koliba.

Ta je prostorija bila prvi prizor koji mi se pruio na otoku. Malo iznad pristanita, to je
paetvorina sa zidom oko metar visine, velikim priblino 84 metra. Iznad zida je
meu stupovima ugradena iana mrea pod visokim strmim krovom, s urutranje
strane pokrivenim daskama. Na zidu u proelju, izmeu dvojih vrata (kuhinje i
spreme) nalazi se udubina s bronanim, djelomino pozlaenim kipom Buddhe u
meditativnom poloaju, visokim blizu pola metra. Ispred njega je mali stol sa
akama cvijea na pladnjevima i tapiima tamjana kojih se nekoliko krijesi u tami.
Ispred klupa oko ostalih zidova su uski dugi stolovi. Pored ulaza je mjesto starjeine.
Pred njim je na stolu jedina petrolejska svjetiljka. Ona se zakloni kartonom na
poetku veernjeg obreda, recitiranja Buddhinih izreka ili izreka njemu u pohvalu,
saetih u stihove. Svjetiljka osvjetljava postrance samo zid na kojem je Buddhin kip.
Recitiranje je slino recitiranju Veda, u muzikom ritmu ogranienom na tri note (uz
neto popularnijih sloboda u razliitim stilovima), a traje oko etvrt sata.

Pustinjaka na otoku ima sada devet. Dvojica ili trojica redovno ne prisustvuju tom
obrednom sastanku u vrijeme kojeg stie i pota sa stanice amcem kojim sam se i
ja dovezao.

Kad smo stigli, molitva i aj su ve bili zavreni. ekali su jo samo potu i na

dolazak. Nyanaramita je po ulasku prostro ispred mjesta gdje sjedi starjeina
prostirku kakva se nalazi na naslonu svakog sjedita, pozdravio je maha-theru
sklopljenim rukama najprije stojei, a zatim niice na prostirci, i po trei puta
uspravljen na koljenima prije nego je ustao, s ogrtaem prebaenim preko lijevog
ramena, dok mu desno rame u znak poniznosti ostaje golo. Isti je pozdravni obred
izvrio pred ostalim redovnicima ija se sjedita niu prema dnu prostorije i dalje
okolo po starjeinstvu. Takav se obred pozdravljanja starijih vri svake veeri iza
recitacija obrednih formula i tekstova (pirita). Svaki redovnik pozdravlja na isti nain,
poevi od od starjeine, sve one koji su ispred njega dok ne stigne do vlastitog
mjesta.

Zatim sam predstavljen starjeini i stojei izmijenio s njim nekoliko rijei. O mojem
dolasku obavijestio ga je prethodno raniji starjeina otoka. Gledao me je preko
naoala blagim pogledom i s mnogo panje cijelo vrijeme, i kasnije kad su mi donijeli
aj, a izuzetno kao posjetiocu ponudili i nekoliko banana, za niskim stoliem i
sjedalom kako se kod nas postavlja za djecu. Laici treba uvijek da sjede nie. Po
tipinim samostanima navikao sam na lijepe minijaturne stolice "ozbiljnog" izgleda, s
pletenim i dovoljno irokim sjeditem, vrlo povoljne i za udoban smjetaj pri
meditaciji za nas koji nismo navikli da dugo sjedimo skrtenih nogu na ravnom podu,
a visoki naslon bi smetao udobnom okomitom dranju kime, propisnom u tom
poloaju. Niski naslon see do polovice lea.

Na kraju, bilo je ve prolo sedam sati u mrkloj novembarskoj noi, dobio sam tri
tapia tamjana za svoju izbu kamo su me otpratila dva najblia susjeda.

Unutranjost moje kolibe (u koju sam se i kasnije nastanio za dvije godine svog
boravka na otoku) velika je 34 metra. Na jednoj je pobonoj strani smjeten leaj
od dasaka s tankim madracem i jastukom. Takav sam tvrdi leaj imao ve ee puta
i u indijskim "prvorazrednim" hotelima "evropskog stila", osobito u nekim
himalajskim ljetovalitima ija se prostrana arhitektura, a uglavnom i crni namjetaj,
odrala iz ranog engleskog predviktorijanskog 19. vijeka. Na drugom kraju sobe,
pred malim prozorom s polu-zastorom od starog monakog utog ogrtaa, saivenog
od pravilno izrezanih manjih dijelova pamune tkanine (koji su prema Buddhinoj

uputi u starim vremenima trebali da budu otpaci), nalazi se stol s dvije ladice i stari
drveni naslonja s probijenim pletenim sjeditem nadomjetenim uskom daskom
prikovanom poprijeko. Sa strane je polica za knjige. Iza uzglavlja leaja je tipini
stoli "narodne radinosti", osmerokut obrubljen duborezom, prekriven istim bijelim
ubrusom, na kojem je bakrena petrolejska stolna svjetiljka pri kakvoj sam odrastao u
bosanskoj provinciji i proveo kasnije nekoliko ratnih godina na dalmatinskom otoku.
(Kasnije sam proveo jo neto vie od deset godina u pustinjakim kolibama uz
petrolejke, tako da sam u svojim ezdesetim godinama proraunao da sam blizu
polovicu svog ivota proveo bez elektrinog osvjetljenja u tri razdoblja u
djetinjstvu, u ratu i pod starost.) Na tri zida su tri mala prozora. Prednja ira strana
je nadsvoena, s obzidanom verandom. Po danu je soba prilino mrana. Okolo
kolibe je isti prostor pjeskovite zemlje ui od dva metra, a zatim primamljivi zeleni
zid ungle sa svojom neobinom, nenametljivom glazbom. Naranaa na otoku nema.
Tek sam mnogo kasnije doznao od jednog indijskog sudruga da je bunje na putu
prema bunaru cimet. Inae je koliba zasjenjena velikim i snanim kronjama divljih
mangoa (koji se takoer mogu jesti, samo su manji od pitomih) i visokim kokosovim
palmama, ije lie na vjetru klepee kao odvaljene daske.

Svaka kuica ima na udaljenosti od 20-30 metara na jednoj strani svoj zdenac
obzidan kamenjem, s vodom za pranje, a na drugoj strani nunik. Puteljak u ovom
posljednjem smjeru prema stranjoj obali otoka izgleda idealan za meditaciju u
hodu, do malog zavoja pri kraju, gdje raste krug visokih i zvunih bambusa na ijim
utim deblima oko svakog glenja tanke zelene crte djeluju kao razlivene kapi
vodene boje koja se cijedi u sve tanjoj okomitoj niti. Taj ravni komad uskog puteljka
izaziva sjeanje na uske i kratke, posve mrane i slijepe hodnike prikljuene
redovnikim elijama u debelim kamenim zidinama iskopina starog buddhistikog
univerziteta u Nalandi. Ta etalita utrnua duha nisu bila duga ni deset koraka.

Dok sjedim prije podne na malom sanduku i jastuku skrtenih nogu u predvorju,
vidim pred sobom djelie svjetlucavog jezera udaljenog desetak metara kroz
pukotine zelenog "zida" ungle na ijoj unutarnjoj plohi, suelice meni rekao bih
dahom ivota titraju crveni cvjetovi hibiska, poprskani srebrnastom pjenom
unutranjeg bogatstva iz napona gotovo nevidljivih ilica. Svakog su jutra u
drukijem broju i razmjetaju, uvijek jedno novo sazvijee ivota, jedino
iznenaenje na zelenom svodu koji se zatvara oko mene. Nekoliko stepenica vodi iz
te zasvoenosti do uskog ravnog puta koji see od jednog kraja otoka do drugog s
najire strane, etalite dugo oko 300 metara. Na kraju koji se lagano uzdie prema
stjenovitom rubu jezera prozirni pleter razgranatog i ponekad rascvjetalog raslinja
djeluje kao rozeta crkvene apside. Manje od sto metara dalje od moje kuice, s obje
strane, neto nie prema obali nalaze se jo dvije izbe (kuti), jedna na stranjem
zavoju otoka, mala gotovo kao pola moje, a visoka, s dva iroka prozora i uskim

ulaznim balkonom. Tu stanuje mladi Cejlonac koji mi je od poetka dirljivo odan i

predusretljiv, gotovo s ustraenom panjom da u prolazu oko mog ugla ne poremeti
mir mojih meditacija, a ujedno uurban u gorljivosti vlastitih asketskih napora. U
drugoj zgradi koja je vea i nia stanuje uitelj pali jezika, bivi advokat, tih i
ljubazan Cejlonac srednjih godina, koji obino ne prisustvuje piritu (veernjem
obredu).

Veina tih kuica, iako blizu jedna drugoj, ostaju nevidljive, utonule u svojoj
osamljenosti izvan glavnih putova, a uski prilazi su im gdjekada i namjerno
zagraeni preprijeenim ili zapletenim granjem. Ve sam prvog jutra (jo prije prvih
posjetilaca i ge dr Ulrich iz Berlina) shvatio zato.

Prije nego to sam i doznao za smjetaj svojih susjeda, pokuao sam da sjedei pod
svojom vanjskom strehom zaronim u doivljaj samoe svog novog podneblja. Toga je
jutra titrao preda mnom samo jedan hibiskov cvijet pod teretom vlastite ake,
uvijek malo preobilne za zelenu peteljku. Odabrao sam rub nozdrva kao graninu
taku strujanja vlastitog daha za iezavajui dodir s vanjskim svijetom u saimanju
zraka panje. Nisam se jo oslobodio doivljaja "cjelokupnog tijela daha kad sam
osjetio na sebi ljudske poglede. Vie djece je u bojaljivoj tiini nastojalo bradama
dosegnuti vrh ograde. Na ogradi je bilo nekoliko veih i manjih knjiga koje su mamile
vrhove njihovih prstiju. Kao svete sliice u kranskom svijetu, tako su ovdje
primamljive knjiice koje djeca esto ne znaju ni itati, osobito one sasvim male koje
sadre po jedan krai Buddhin govor, objavljene za mir i sretan put pokojnika na
troak oaloene strane koja je ostala osamljena na naoj obali patnje.

Sjetio sam se lanaca tibetanskih molitvenih zastavica oko kua u himalajskim selima
i nad ponorima. Zapitao sam djecu kako su dola i nastojao da ih se oslobodim.
Kasnije, kad sam doao na ruak, sreo sam ih ponovo u dana-sali, u prizoru na koji je
trebalo da se naviknem:

Gotovo svakog prijepodneva stiu skupine dayaka (donosioci darova) s hranom za

bhikkhue, iz bliih i daljih mjesta. Rije bhikkhu, kojom je Buddho nazvao svoje
sljedbenike, znai "prosjak. Postoje samo tri vrste darova koje oni mogu primati:
hrana za jedan obrok svako prije podne, a na posebne dane i u izuzetnim
sluajevima, odijelo, lijekovi i sitne potreptine kao to je sapun, igla i konac i sl.
Novac je iskljuen. I danas pustinjaci koji se nasele u spilje ili naputene osamljene
kolibe, ili naiu u prolazu kroz naselja na putovanju, prose svoj dnevni obrok stojei
neko vrijeme utke pred vratima kue. Onima ije je boravite ustaljeno i poznato, a

to je ovdje ogromna veina, posebno odani mjetani po meusobnom sporazumu

obezbjeuju donoenje hrane iz dana u dan prije podne. U naem sluaju hrana se
dobrim dijelom priprema u kuhinji dana-sale i ispred nje na dvoritu, a cijele obitelji,
u istim bijelim odijelima, dolaze da slue pustinjake po jednostavnom obredu i da
prime blagoslov. Taj blagoslov bhikkhu izraava izrekom: "sukkhi hotu "nek bude
sretno za onoga iji je dar primljen, jer uvijek onaj tko dariva treba da bude
zahvalan zbog neminovnih posljedica dobrih i zlih djela, a ne onaj tko prima s darom
i obavezu. Tim dirljiviji su prizori odanosti i naivne vjere u tu ovosvjetsku" ili
"onosvjetsku sreu koje su se redovnici odrekli uvidjevi prolaznost ljudskih i
boanskih svjetova pred neumitnim bezlinim zakonom kojemu se moe umaknuti
jedino u nitavilo, vjere u sreu kojom ipak ele da urode skromne rtve njihovih
dayaka,

Uz prie iz ataka, o ranijim ivotima Buddhe, o njegovom postepenom

usavravanju do potpunog probudenja", medu buddhistikim vjernicima
najpopularnije su izreke saete u stihovima, koje se pripisuju Buddhi, sadrane u
Dhamma-padi. I uz njih su vezane poune priice iz Buddhina ivota. Evo jednog
primjera koji mi se ini prikladan uz ovu temu:

"Miris cvijea ne ide protiv vjetra, ni sandalovine, ni jasmina, ni drugog bunja; protiv
vjetra se iri mnris vrline, najuzvieniji miris koji opija i bogove. Primjer: Bog pratilac
svijeta (stvoritelja nema u indijskim religijama), Brahma, preobuen u siromanog
tkalca, ponudio je dnevni obrok Buddhinu ueniku Kassapi, koji je upravo traio
nekag siromaha da mu prui mogunost davanja milostinje jo veem siromahu.
Raspravljajui kasnije o tom dogaaju Buddho je rekao da je miris Kassapine vrline
privukao panju vIadara bogova.

U Sri Lanki ima profesionalnih prosjaka-bogalja, ali nema bijede kao u Indiji. Zemlja
je bogata i svojim plodovima bez ozbiljnog napora moe prehraniti i onoga tko ne
eli ni da radi ni da prosi.

Bhikkhua na Sri Lanki bilo je u to doba (oko 1965.) 15.000 na deset milijuna
stanovnika. Broj pustinjaka nije ni izdaleka tako veliki. Istup iz reda nije ni zazor, ni
sramota, nego se smatra za stvar line dozrelosti koju je ovjek uvijek spreman da
precijeni. Ve u Buddhino doba spominju se oni koji su vie puta izlazili iz reda i
ponovo se vraali. Buddho ih je nazivao budalama. Inae se susree prilian broj
redovnika u "depnom izdanju", djece iz hramskih kola koja prije 20. godine ne
mogu biti potpuno zareena. Nepismenih ima vrlo malo. To su oni koji nisu sposobni

da naue itati i pisati, ili im u djetinjstvu nije bilo stalo da napreduju u kolovanju.
Kad su Englezi ovdje izvrili prvi popis stanovnitva zaprepastili su se kad su
ustanovili koliko je neusporedivo manje nepismenih na Ceylonu nego u Engleskoj.

* * *

itajui ove stranice ini mi se da bi se malo ta dalo dodati opisu pustinjakog

otoka, bar u pogledu vanjske strane. Ljudski odnosi su tu izvan sredita panje, ali
postoje, jer izraz vlastitog sebe ostaje glavni zadatak treba ga razgraditi. O tome
bi se moglo pisati uvijek dalje na nesreu isposnika.