Srednji put

Theravda budistiko drutvo

Tweet

Start
Srednji put
Uvod
Pali kanon
Tumaenja
Praksa
Knjige
Linkovi
Kontakt

Vi ste na:Home Tumaenja edomil Veljai Pisma s pustinjakog otoka

Jedina knjiga na pustom otoku
Pisma sa pustinjakog otoka
edomil Veljai

Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme

Jedina knjiga na pustom otoku

 Kad bi trebao provesti ostatak ivota na pustom otoku gdje bi mogao ponijeti
samo jednu knjigu, ta bi izabrao?

U suvremenoj brodolomakoj civilizaciji ovo je pitanje postalo drutvena igra, iako

mu na prvi pogled pretpostavka izgleda praktino neostvariva.

U posljednjih mjesec dana, pred konani odlazak na pustinjaki otok (mada ni u

mojem sluaju ne pod tako tekim okolnostima), svijet se moje mate u odbacivanju
svega to ne treba ponijeti sve vie pribliava ispunjavanju takvih nerealnih uslova
pod kojima se spremam da proivim jo jednu krizu vlastitog iskorjenjivanja. Kriza je
dananjeg ivota, ne samo moga, u neprekidnom i sve snanijem iskorjenjivanju
ljudskog bia svagdje i odasvuda. ("ovjek je postao suvian rekao je Sartre.) U
mojem sluaju postoji ve naslijeena navika austrougarskog inovnikog sina, sve
bezbolnija to iri i dublji postaje zamah izbacivanja i prebacivanja s jedne strane na
drugu, s kontinenta na kontinent, u sve starije zakutke svijeta. Hoe li pustinjaki
stoi na cejlonskom Jezeru naranaa biti posljednji? to bezbolnije postaje trganje,
tim je krljavije novo prianjanje uz odreeni ivot. Snane se prirode odupiru
nasiljem i na taj se nain liavaju podmuklosti drutvenog i linog morala. Moj je put
u nitavilo svjesniji samog nitavila.

Dakle, koju knjigu da odaberem?

Bilo bi zanimljivo ak i statistiko ispitivanje psihologije odgovora na ovo

konvencionalno pitanje. Obino odgovor dolazi lako i brzo, ali uz prisvijest o vlastitoj
povrnosti. Zato se obino neposredno za njim nastoji prokrijumariti jo jedna
knjiga, iji naslov mnogo vie zauuje ispitivaa. Nedavno je jedan poznati
orijentalist, strunjak za buddhistike studije, odgovorio da bi uz Visuddhi-maggu
(knjigu koju bi sigurno ponijela veina buddhista) nastojao prokrijumariti Horacija.
Ja to sigurno ne bih uinio. Visuddhi-maggu (Put proienja, koji je meditativni put u
nitavilo) svakako u ponijeti na prvom mjestu, iako je trenutano nemam na polici
knjiga nagomilanih nakon posljednjeg brodoloma pred dvije i po godine. A druga,
ilegalna knjiga poinje da mi zadaje sve vie brige.

Od djetinjstva sam naviknut da prije spavanja itam pokoji sat vie od po jednu
knjigu. Vrlo esto je to najprije struna knjievnost, a zatim, s porastom umora, koji
pratim s unutarnjim zadovoljstvom, prelazim na beletristiku. Lirika mi je najmilija ali i
najrjea, najtee pronalaljiva kasna veernja lektira. I tako konano za ienje

tale vlastitih misli upotrebljavam, na kraju svojih izlinih dnevnih napora, romane.
(Rekao je Ramakrina u obranu sumnjivog morala duhovnih uitelja gurua: Metla je
prljava, ali slui za ienje ostale prljavtine. Moji indijski sluge primjenjuju to jo
uvijek doslovno pa metlom iste ne samo postelju i stolice, poto su pomeli pod i
zahod, nego i stolnjak, pa ak i voe na tanjuru, ako ga zaboravim skloniti.)

Zalazak sunca u tropskim krajevima uvijek je pun neoekivanih boja na

neoekivanim dijelovima neba. Prikladnost podloge sutona nije toliko u samoj
ruiastoj i ljubiastoj boji koliko u tvarnoj mekoi neba u koju je zagnjuren sjaj prvih
najsvjetlijih zvijezda. U monsunsko doba najljepa je rijetkost tropskog neba zeleni
odraz koji poprimaju uti oblaci na izrazitosti ruiaste podloge. Nakon nekoliko
takvih preljeva koji odlutaju s oblacima, gusti mrak pada kao zavjesa. Tek se zatim
trne ruiasti obrub kao svjetla na rampi ispred pozornice.

Kad budem izlazio iz blagovaonice, oko sedam sati, nakon posljednje alice aja s
limunom i veernje recitacije pirita koju izvode dva stara pustinjaka, a mlai samo
djelomino sudjeluju jer ne znaju napamet sve Buddhine stihove, bit e obino mrkli
mrak na nebu i na zemlji. U mojoj kolibi slaba svjetlost petrolejke bit e dovoljno
primamljiva. Moje kratkovidne oi su se uvijek zgraale pred snanim mlazevima
umjetne svjetlosti, a privlaile su ih mekane zrake prema kojima treba podesiti
stranicu knjige da postane itljiva. Ali itanje nee biti glavna svrha moga boravka
na otoku, pogotovo u dugim veernjim satima. Ipak, prije spavanja, kristalna jasnoa
s otrim obrubima kIasino jednostavnih izreka komentarskog stila Visuddhi-magge
kojim su analitiki definirani i vivisecirani jedan od drugoga najsitniji titraji psihikog
organizma u stremljenju prema uzajamnom ponitavanju u potpuno budnoj svijesti
nee biti podesna lektira nakon doivljajnog napora u istom smjeru u
meditativnom "prvom dijelu noi".

Tu poinje da me zabrinjava pitanje druge knjige. Romani, pa i lirika, tatina praenja

razvoja suvremene knjievnosti i povremeno preputanje uitku u ponekom starijem
djelu autora snane generacije ovog stoljea prvih dvaju ratova sve to e otpasti
u novom raspoloenju koje mi vie nije potpuno nepoznato. Horacije mi tu ne bi
pomogao, a ni Homer. U sadanjem raspoloenju osjeam elju da u takvim
trenucima ponem ponovo itati drugi dio Fausta. Zatim moda Dantea i jo neke
oduvijek zanemarene klasike evropskog kozmolokog klasicizma kao to je Milton.
(Sedam godina kasnije Milton mi je bio lektira u provincijskoj zaraznoj bolnici.)
Averziju prema Shakespeareu i francuskim graanskim klasicima osjeam pri tome
jo snanije.

Nikad nisam tako ozbiljno razmiljao o problemu "druge knjige" kao ovih posljednjih
dana u Madrasu, pred odlazak na pustinjaki otok.

Danas sam na putu iz poreskog ureda u banku navratio u rusku knjiaru. Traei
materijal za svoj ui izbor uzeo sam najprije Don Quijotea (koji se kasnije izgleda
pretvorio u moju doivotnu lektiru u asovima najdublje egzistencijalne ojaenosti,
bolesti i krize), zatim Dostojevskog, Zapise i mrtvog doma i Tolstojevog Oca Sergeja.
Kako sam ovu posljednju knjigu kasnije uvijek hvalio, osobito mladim kandidatima u
buddhistikom prosjakom redu, kao dublju i potresniju nego to je Hesseova, ovdje
nadasve popularna pria iz Buddhina ambijenta Siddharta konano mi ju je ukrao
jedan prolazni gost koji nije stigao da je doita pod mojim pustinjakim krovom,
ameriki hipi privremeno ogrnut u plat prosjakog reda. Uzeo sam i Bunjinove
kratke prie s namjerom da ih proitam i ostavim prije odlaska.

Ali, i pitanje o drugoj knjizi ima svoju drugu, zaklonjenu stranu. Cijelo je pitanje
neko imalo svoj realistiki kontekst i iri smisao koji jo i danas ponegdje postoji,
iako zaboravljen, na rubovima svijeta do kojih sam se konano istisnuo. Upravo to
iznalaenje izgubljenog konteksta sainjava za mene ozbiljnost pitanja To je
ozbiljnost svjesnog i namjernog ostvarenja vrijednosti pustinjakog ivota uz
prihvaanje unutranje discipline. Iako ostvarenje beskunikog ideala ograniava i
broj knjiga koje mogu nositi sobom, unutranjoj je disciplini takvog ivota posve
strano bilo kakvo brojano ogranienje predmeta. Postoji, dodue, kazuistika
redovnike discipline koja ocrtava spoljanje granice i prividnu jednoobraznost, ali o
tome je jo preuranjeno da govorim. Pitanje druge knjige kao i pitanje prve knjige
stvar je psiholokih navika i preobrazbe kakva se teko moe dovoIjno realno
zamisliti u sluaju modernih pustinjaka slobodnog avanturistikog stila koji, recimo, u
malom amcu prelaze okean ili provode sedmice i mjesece u podzemlju pod
odreenim, eksperimentalnim, uslovima ivota. Izvan toga, prisutnost ovjeka iz
novinskih viceva na pustom otoku zavisi potpuno od sluajnosti, a pitanje kao
drutvena igra polazi zapravo od pretpostavki te vrste viceva.

U pozadini svega toga i mnogog drugoga osjeam ve odavno sve zreliju

neminovnost apologije vrijednosti obuhvaenih pomodnim izrazom "eskapizam" bjekstvo od ivota nametnutog prostom drutvenom nunou. Sve svjesnija
nepodnoljivost tereta moralne sluajnosti vlastitog prostora i vremena postaje
kulturno dostignue suvremenog ovjeka. Svijest o nitavilu uroena novim
pokoljenjima zbog toga je sasvim prirodna. Racionalno a to, na alost, danas sve
iskljuivije znai tehniki" ta me spreava da ivim na nekom drugom kraju
svijeta, ili "na kraju svijeta" uope? Argument patriotizma, koji je bio posljednji u
historijskom nizu ljudskih pokolja, zasluuje jo samo prezriv smijeak. Samo svijest

line vezanosti jo dolazi u obzir. Prije svega: ignoriranje sutinskih razlika, pa i

razloga "bjekstva" iluzornog od realnog, uspjelog od neuspjelog (operetnog)
odlaska u samostan jedan je od najstranijih simptoma psihijatrijske brutalnosti
naih dana.

U tom sam pogledu upravo ovih dana imao neobian doivljaj. Posjetio me je ovdje,
daleko u inozemstvu, jedan na mlai knjievnik. Pitao me je, s interesom koji me je
zaudio, kako mi se svidjela knjiga Thomasa Woolfa koju mi je nekada posudio.
Jednostavno nisam mogao da se uivim u prijevod te knjige. Mislim da je to bio
osnov odreene munine koju sam stalno osjeao itajui je. Za mog prijatelja,
meutim, Woolf je najsnaniji pisac naeg vremena, jer se bori upravo s njegovim
vlastitim problemom doivljajem intimne vezanosti za roditeljski dom. Sjetio sam
se niza analiza u priama moga prijatelja. On ivi opsjednut i smeten kompleksom
porodice koja je od njegovog roenja, od djetinjstva u ratnim prilikama, bila u
stvarnom neposrednom raspadu, ne u raspadu iz historijske perspektive kao u
graanskim dimenzijama Thomasa Manna, ili, u neposrednoj okolici moga prijatelja,
u pripovjedakom svijetu Novaka Simia. ovjek koji od malena ivi sam poinje da
se plai samoe i sve vie vidi da nema izlaza iz nje.

Moje je duevno stanje posve suprotno njegovom, manje neobino i manje fosilno.
Sjetio sam se nekoliko sluajeva iz svoga doskoranjeg ivota meu studentima,
ovdje u Indiji, gdje bih inae manje oekivao odroenost slinu svojoj.

Jedan je sluaj bio toliko primamljiv da sam pokuao da ga opiem u kratkoj prii
"Ljubavnica iz Trinidada". Ako pria ikada doe u javnost, ovo moe da joj poslui
kao komentar. Inae, sve to slijedi u ovom poglavlju spominjem kao komentare
svojim izgubljenim i nedovrenim filosofskim i knjievnim pokuajima.

U ovom sluaju sam nastojao da upozorim na motiv povlaenja u samostane osoba

ija je iskorijenjenost ponekad suodreena i tjelesnim obiljejima, bar donekle
natprosjeno zdravog duha u zdravom tijelu koje nije ni privlano, a ni samo sebi
svrha u sportskom smislu, nego je iz osnova istesano kao alat duha. Ponekad" zato,
jer me ne zanima toliko ustrojenost subjekta neo-monahizma na koji pomiljam,
koliko ustrojenost samostana za kojim tragam. (Kasnije sam ustanovio u nekoliko
sluajeva da je to preteni razlog kako privlanosti tako i suvremene krize u
samostanskoj disciplini trapistikih samostana.) U ovom sluaju pobuda nije bila ni
religioznost ni elja za "bjekstvom", nego potreba duevno podesnih okolnosti za
djelatnost posveenu pobudama ovjenosti bez suvinih idealistikih predrasuda

poniklih iz vlastite "sredine" ili domae "zajednice" (kakva za moju junakinju nije vie
ni postojala). Smatrala je da takve bezline uslove moe nai u samostanskom redu
Ramakrinine misije

Drugi je sluaj moje indijske neakinje Arune. Zovem je neakinjom, jer je na prvi
pogled, prije nekoliko godina, jo djetinjastom prostodunou razotkrila u meni
neto izrazitiji duh ainske tradicije koji blijedi u njenoj porodici i vene u njoj samoj.
Bilo je to posljednje mladenako kolebanje izmeu prolosti, iji joj je lik jo jedanput
prividno zasjao u meni kao odraz u dalekoj nepovezanosti s nemonim snagama
zbilje i one realnosti koja je nicala u njoj samoj, odroena i drukija od svega.

Rjeenje ni tu do sada nije bilo nasilno. Teko je, moda i nemogue za aina, u
kojem prisutnost toliko sporednih stvari kao to je narezana glavica luka u zdjeli
salate atavistiki izaziva tjelesno gaenje i okuuje prljavtinom najbljetaviji
zapadnjaki" restoran ukraen raskoi istonjake prijestolnice, a ulateni sjaj
srebrnih noeva i kaika preobraava se zorno u prljavu masnou kuhinjskog pokolja
bia nedunih i moralno uzvienijih od nepouzdanog ovjeka teko je moda i
nemogue za aina, ija se vjerska pouka sastoji od samo jednog bitnog naela:
"Nevrenje nasilja je vrhovni zakon", da smetne s uma makar i rijetke i sluajne
susrete s uzorima asketskih ideala olienih za mene u skromnom uitelju Mahatme
Gandhija, guaratskom pjesniku-zlataru Raandri ainu, jednom od mnogih meu
malobrojnima koji su jo preivjeli u razdoblju naih djedova.

Nisam raspravljao s Arunom o vulfovskim problemima u podsvijesti moga prijatelja,

jer prije odlaska nisam imao u vidu motiv te analogije. Tek sada postajem svjestan
egzistencijalne vanosti istog kompleksa za nju kad upravo u vlastitoj sklonosti ka
samostanskoj otuenosti nazirem vjerojatnu osnovu nae povezanosti koja se
rasplinjava.
Post-scriptum

Poto sam zavrio opis doivljaja, ukljuen u ovo pismo, i prekinuo, pred odlazak na
Sri Lanku, zapoeti opis linih dubljih iskustava koja su me tokom ivota usmjeravala
i konano dovela do dananjih odluka, naiao sam na knjigu biveg engleskog
lijenika, sadanjeg Lobzang Jivaka, "Imji Getsula" (engleskog "klerika" u
tibetanskom buddhistikom samostanu), An English Buddhist in a Tibetan Monastery
(London 1962, Routledge and Kegan Paul). Pisac je u srednjim godinama ivota,
gonjen od rata lutalakim nagonima, odluio da se povue u neki buddhistiki
meditacioni samostan. To mu nije bilo dovoljno. Nakon zareenja u Indiji nekoliko

godina je uporno traio dalje "svoj" samostan s neodreenom slutnjom da mu nije

daleko. Konano ga je naao u vrlo nepovoljnim prilikama u Ladakhu, zabaenom i
opustoenom indijskom graninom dijelu Tibeta. U svojoj neobinoj i nepokolebivoj
izvjesnosti pisac se pita ee puta ta je navelo njega, "Engleza, ne vie u cvijetu
mladosti, da ostavi sve u potrazi za istinom, i da konano nae svoj dom u jednom
zabaenom uglu svijeta, u zemlji ije ime nije ni uo do prije tri godine, te da zavoli
taj samostan Rizong Gompa isto toliko koliko je volio Oxford" u svojim
studentskim danima?

Vrijedno je citirati u glavnim crtama njegovu polaznu analizu vlastitog

egzistencijalnog pitanja (iz pogl. "Prelude to Ladakh"), tim vie to mi ve iz mojih
dosadanjih iskustava meu mlaim buddhistikim bhikkhuima koji dolaze sa
Zapada izgleda da tenje i prethodne sklonosti "Imdi Getsula" nisu samo njegove
line, nego da sve vie postaju simptomima pokoljenja koje slinim putovima slijedi
njegovo i moje.

"Zamisao da otiem u monahe razvila se postepeno. Najprije sam se odupirao

promjeni religije. Smatrao sam da bi to bilo neispravno i nelijepo s obzirom na moje
osjeaje prema Kristu. S druge strane, odricanje od svijeta odgovaralo je mojem
vrijednosnom osjeaju koji nije visoko cijenio bilo ta to ovaj svijet moe da prui.
Ipak, kranski redovi nisu mogli doi u obzir, jer nijedan ne bi podnosio moje
heretike nazore. Kristovo uenje je bilo za mene jo uvijek uvjerljivo i prihvatljivo,
ali uenje i tumaenje crkve u tom pogledu nisam vie mogao da prihvaam.
(Lobzang ivaka je u ranijim pokuajima da shvati sutinu Kristove nauke doao pod
odluan utjecaj ruskih mistika G. Gurdjieva i P. D. Uspenskog. Osobito ovaj posljednji
bio je vrlo blizak indijskoj mistici i buddhizmu ve po svojim iskustvima i boravku u
Indiji, a i na Cejlonu, gdje je ostavio i lijepe knjievne tragove svojih utisaka i
iskustava.) "Pokuaj da usmjerim svoju djelatnost putem kranstva doveo bi
jedino do stvaranja jo jedne sitne sekte kakvih ve ionako ima previe. Zato, ako
hou da postanem monah, treba da postanem buddhist." "Ta ne znai da sam
imao neki odreeni pojam o samostanskom ivotu, a ni namjeru da mijenjam vjeru.
Jedino to mi je bilo potrebno bilo je da nauim meditirati, a inilo mi se da je
samostan jedino mjesto gdje je to mogue." "Obiljeavanje religija etiketama
odavno sam smatrao neispravnim. Imena dovode do bigoterije i nepodnoljivosti, do
osjeaja da ja imam pravo, a ovjek koji je obiljeen drugim naslovom krivo."
(uvene su Buddhine izjave kojima osuuje stav: Samo je ovo istina, sve je ostalo
zabluda", pa istie i u sluajevima nesporazuma oko svojih vlastitih stavova: "Ja
izlaem svoju nauku uvijek s odreenog stanovita", "sudim uvijek prema
okolnostima". (Digha 21, Mahima 59, 86 i dr.) Sve je to lapidarno saeto u izreci
koja tvori kratku pohvalu njegova uenja, prvu molitvu pri svakom "obredu",
vjerovanje, ili bolje reeno, dijalektiku opreku vjerovanju u njegovu stavu prema

religiji: "Dodi, pa vidi!") Lobzang ivaka nastavlja: "Ali u svijetu takvom kakav je
treba imati naslov. Odluio sam da zatraim prijem u Buddhin red, ali da ne
postanem buddhist do dana zareenja. Ono to je nauavao Krist i to je nauavao
Buddho identino je na etikom stepenu. Kad bi jedan ovjek doslovno slijedio
uenje Kristovo, a drugi Buddhino, njihovo se ponaanje ne bi moglo razlikovati.
Jedina svrha koju sam elio postii promjernom religije bila je da napustim svjetovni
ivot i postanem redovnik"

Ova razmiljanja o promjeni vjere (kakva mene nisu nikad muila) oevidno su
zapisana prije zareenja. Ja sam poslije zareenja osjetio posebno zadovoljstvo kad
sam svojoj majci pred smrt mogao da ublaim sline sumnje vijeu da povodom
pristupa Buddhinu redu nema ni spomena o takvim izjavama o mijenjanju vjere, jer
to i nije u pitanju. Tko odlui da slijedi "put proienja" a to je definicija "religije"
u buddhizmu nema razloga da se odrie osjeaja prijateljstva i ljubavi prema bilo
kojim drugim i drukijim biima, meu koja spadaju i bogovi jednako kao i ivotinje,
nego naprotiv, onima koji su ranije bili sljedbenici nekih drugih "vjerskih" uitelja pa
ele da se pridrue Buddhinu prosjakom redu, Buddho najprije postavlja uvjet da
zbog te promjene uitelja ne smiju svoja vrata zatvoriti pred svojim ranijim
istomiljenicima, niti odbiti milostinju koju trae pripadnici drugih prosjakih redova.
Redovnik se odrie svjetovnog ivota. kao neosporne patnje. Daleko od toga da bi se
zbog toga iz neprijateljskog stava otuio i od zahvalnosti prema onima koji su ga u
toj patnji pomagali, bili oni ljudi, neljudi ili bogovi:

"Mrnje se nikad ne smiruju mrnjom. Mrnje se smiruju nemrnjom."

(Dhamma-padam, I, 5)

Nietzsche je opetovano citirao ovu Buddhinu izreku i s pravom isticao da "tako ne

govori religija, nego higijena" duevnog ivota, uviajui da u prvom redu osjeaj
"ressentimenta" onemoguuje meditativni sklad u ivotu uzvienih duhova za
kakvim je uvijek ponovo eznuo i njegov Zarathustra.

Za Schopenhauera je u poeziji o Buddhinu ivotu jedan od najdirljivijih prizora bio

rastanak s vjernim konjem Kanthakom, na ijim je pleima pobjegao u beskuniki
ivot (pabbaa). U prvobitnoj verziji u prii iz ataka taj oprotajni pozdrav
glasi:

 Dragi Kanthako, izbavi me jo ove noi. A onda, kad zahvaljujui tebi postanem
buddho, spasit u svijet bogova i ljudi. (U kineskoj verziji koju citira Schopenhauer
dodate su rijei: "A kad to postignem, neu ni tebe zaboraviti".) A Kanthako
pomisli: Ako gradska vrata nisu otvorena, preskoit u preko zida!
Marginalije

For liberation not less of love but expanding

Of love beyond desire, and so liberation
From the future as well as the past.
(T. S. Eliot, "Little
Gidding" III)

Disse Trilussa:

Al Generale Massimo Falloppa,

ed un po' anche al cavallo
ch'ebbe il coragio di tenerlo in groppa!