Srednji put

Theravda budistiko drutvo

Tweet

Start
Srednji put
Uvod
Pali kanon
Tumaenja
Praksa
Knjige
Linkovi
Kontakt

Vi ste na:Home Tumaenja edomil Veljai Pisma s pustinjakog otoka

Priroda oko mene
Pisma sa pustinjakog otoka
edomil Veljai

Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme

Priroda oko mene

Jer, ovjek je skrovit kao spilja, a ivotinja otvorena kao ravnica.

Mahima-nikayo, 51

Poetkom marta (1966) zahvatila me je denga-groznica, nova bolest uvezena prije

nekoliko godina iz Afrike u Junu Aziju s politikom afro-azijskog bratstva i jedinstva,
iju vezu garantira brojna indijska kolonija osobito du istonih obala Afrike. Bolest
traje sedmicu dana, a osjeaj tjelesne i duevne slomljenosti, koji odgovara
gripoznom stanju, traje jo jednu sedmicu.

Sreom, za vrijeme moje bolesti poele su kie. Kiilo bi svakog poslijepodneva, a

esto i dugo u no. Mirisi naglog tropskog gnjiljenja ungle ponekad su postajali
neugodni. Ipak je prevladavao osjeaj ugodne svjeine.

Naviknut na indijska kina razdoblja, oekivao sam da e se takvo vrijeme nastaviti

bar neto due od mjesec dana, a veselilo me je da nema neprekidnih kia kao
ponegdje u Indiji. Meutim, ve nakon neto due od jedne sedmice kia je prestala,
a poelo je ljetno razdoblje lijepog vremena. (Kasnije sam shvatio da su mart i
septembar ovdje razdoblja redovnih kraih i blaih kia izmeu ljetnog i zimskog
monsuna.) Ali ni razdoblje lijepog vremena nije proteklo bez povremenih kia.
Zanimljivo je da mi nitko, ni Evropljani koji ovdje ive ve nekoliko godina, a
pogotovo Cejlonci, ne znaju rei nita o tim razdobljima. Godinjih doba izgleda da
ima malo previe ovdje u blizini ekvatora, iako neka od njih imaju vrlo ravnomjerna
obiljeja, kao ove nedavne kie, ali prebrzo prolaze i lako se zaboravljaju u naglom
toku bujne prirode.

Ipak, za mene e kratko razdoblje martovskih kia ostati u nezaboravnoj uspomeni.

Po noi, za vrijeme kie i lomljave, koja nije prouzroena snanim vjetrovima nego
teinom zbog brzog natapanja i sagibanja visoko i iroko isprepletenog raslinja, po
noi sam esto imao osjeaj da se neto dogaa na gornjem katu moje prizemne
kuti (kolibe). Ujutro, pogled kroz male prozore zasjenjene reetkom protiv komaraca
svakog me je dana sve vie rastuivao. To je bilo doba opadanja ogromnog
potamnjelog lia visokih kokosovih palmi. Sivo-smei povenuli listovi dugi po
nekoliko metara prekrivali su podnoje ungle kao kosturi pretpotopnih nemani s
uzdignutim glavama iznad beskrajnih rebara. inilo mi se da je pod njima neprozirno
i bujno zelenilo podnoja bilo ugueno i opustjelo za nekoliko dana. Neobini spletovi
tankih i visokih krivudavih stabala puzavaca, stabala koja u tenji da prodru do

sunca rastu protiv svih pravila zemljine tee u raznosmjernim krugovima i

osmicama, postajali su mi sve uoljiviji.

Palme s okruglim listovima na vjetru klepeu kao razvaljene daare. Skupina

visokih stabala bambusa koja u popodnevnom suncu, osobito pod tankom patinom
oblaka, sjaje istom zlatnom bojom, sada kripe kao nepodmazana vrata.

Plaio sam se, kao u Indiji, da lie s mnogih stabala ne opadne potpuno. Poneka od
njih tek tada ogoljena procvjetaju. Tako je cvjetalo u Madrasu stablo hramskog
cvijea, snanih sonih latica bijelih ili osjenanih uto ili crveno, na vrhu svake
pojedine grane lijepog srebrnastog stabla. Ali ovdje nije tako. Na istini ispred
biblioteke, na vrhu otoka u kratkoj aleji tih stabala svaki je rascvjetani vrh zaokruen
u pravilan buket listovima koji su napola ve zeleni, a drugim dijelom jo njeno
ukasti. Lie koje neprekidno vene i opada, i mlado lie koje esto djeluje kao da
je u cvatu, podjednako je izrazito u zelenkastoj tami listova u punoj snazi. Mlado je
lie nekih stabala nekad vrlo neobino. Njene svilenkaste rese bakrenog i utog
pjegavog mladog lia jednog tipinog stabla, duboko zaklonjene pod kronjom
razvijenih grana, toliko se razlikuju da sam ih dugo smatrao cvjetovima tog stabla.
Slian duguljast i iljat oblik imaju i mnogo manji listovi drugog stabla, gdje mlado
lie njeno uto dozrijeva irenjem tankog grimiznog obruba. Na putu ka kupalitu,
okrenutom zapadu, neobina prozranost tog lia zapanjila me je kad sam ga
opazio prvi put nakon bolesti. Neka dinovska stabla s ogromnim liem imaju posve
njene bijele i ukaste cvjetie kao vrci jorgovanovog grozda. Ponekad se na
zavoju puta nau opali cvjetovi jasmina. Uzalud gledam naokolo i iznad sebe odakle
su pali ovamo. Zrake sunca prodiru kroz unglu do mladog zatienog lia i njenih
cvjetia slino popodnevnom povjetarcu. Jedan je od najljepih prizora u
popodnevnom zatiju moga predvorja, osobito u oblanim danima i pred kiu,
motrenje prodiranja povjetarca kroz unglu u tankim, tankim pramenovima. U
polukrugu pred sobom ve poznajem okrugle kite i crvenkaste vrhove nekih grana
od kojih se redovno provuku prvi pramenovi lahora. Okolno lie iste grane, a i
oblinji vrhovi drugih stabala, sve oko tih uskih kanala ostaje zaarano tiho i
nepomino. Ponekad me na povratku s ruka na zasjenjenom putu zaustavi po jedna
isturena kita lia koje se kree samo za sebe, puno ivotne gipkosti. Tada traim
smjer pramena vjetra u okolici odakle prodire iz pozadine ba do te take i kuda
nastoji da preskoi dalje, na drugu stranu puta. Kasnije sam nauio da su poznato
najveseliji pojedinani listovi gumijevca koji rastu kao raireni prsti iz jednog zgloba,
a esto se jedan jedini list vrti kao igra zahvaen pramenom vjetra toliko tankim da
ostali prsti istog dlana stoje potpuno mirni i ravnoduni oko njega. Pokuao sam da
taj efekt vrenja jednog jedinog prsta izvedem na svojoj ruci, ali nisam nikad uspio.
Sve mi jasnija postaje osnovna dogma ovdanjeg narodnog vjerovanja da bogovi
ive u stablima. udljivost nekih djeluje doista demonski.

U tom pogledu mi je najprije pred oima jedno mango-stablo, pitomo i plodno, ali
ve staro i snano razgranato. Jedna od njegovih najdebljih grana zakree naglo
jednim glenjem u pravom kutu u novi smjer. Prolazei ispod tog mjesta uvijek
doivljavam osjeaj nasilnosti i srdbe u tom davnom pokretu koji kao veina
nepromiljenih koraka u stranu nije potpuno uspio da osvoji prostor za iri zamah
daljeg razgranjavanja u veoj slobodi. Nije me udilo, mnogo kasnije, kad sam u
Advarskom biltenu itao da je jedno lijepo staro stablo mangoa koje resi ulaz u staru
zgradu biblioteke, a jo nikad u svom ivotu nije donijelo ploda, najedanput izvan
sezone, pred novu godinu urodilo bogatim plodom.

Inae su zaokreti osnovnih grana pod pravim kutom jedan od dva glavna principa u
kosturnoj grai ungle. Drugi je princip pravilnih i prostranih izboenih i udubljenih
lukova. Osobito u blizini obale stabla najee ve iz korijena rastu vodoravno van
obale. Najvei pehlivan meu stablima je obina kokosova palma sposobna da raste,
ako treba, ravno kao svijea iz samog korijena u bilo kojem smjeru. Nikad neu
shvatiti zato u plantaama kokosovih palmi (tipine plantae bogatih Cejlonaca, oko
kojih nema drugog posla nego da se svakih nekoliko mjeseci oberu plodovi)
zasaenih u ravnim linijama, a ponekad i natapanih geometrijskim kanalima, stabla
ipak podsjeaju na ibice razbacane na listu raunske teke, ili na japansku igru
mikado. Jedina razlika, prilino esta, jesu grbavi lukovi na bilo kojem ogranienom
dijelu palme koja prije i poslije toga raste ravno kao da nita nije >bilo.

Ostala se stabla ne povijaju tako lako ni uz obalu. Neka kao da pravo ne shvaaju tu
ivotnu nudu. Njih vlastita priroda prisiljava na to okovima korijenja visokog preko
metar nad tlom. Ono savija grbau glavnom deblu kadgod pokua da je podigne, a
to se kod nekih vrsta deava u pravilnim razmacima veim od metar. Pred tom
prijetnjom okovanih stabala (koja e na kraju ipak umrijeti okomito, po modelu Th.
Wildera), neke se druge vrste sunovrauju samoubilaki prema zemlji ve s nekoliko
metara visine, pa s kronjom izvrnutom naopako stiu do podnoja gdje bilo, iako je
moda trebalo da se priklone vodi. I u tom prednjai jedna vrsta palme.

Normalna luna konstrukcija, neusiljena i nevezana, esto slui usklaenom i

sigurnom silasku do vode. Stablo nekada u luku uranja u vodu, a zatim ponovo
izranja u odreenom ravnom smjeru. Ali ima i stabala te vrste u blizini obale koja su
bila prinuena da rastu uporedno s obalom, pa umjesto u vodu, na predodreenoj
geometrijskoj taki zaranjaju u zemlju da se kasnije i ona u jednako pravilnom luku
opet uzdignu nad povrinu.

Tako se istovremeno sa mnom i okolna priroda oporavljala od ruenja i ogoljelosti. Na

jednoj strani, sasvim blizu moje kuti, gdje je ranije bio zatvoren zid raslinja ungle,
pojavila se sada u raskrenoj pozadini jedna vrlo plemenita mlada palma s
prostranim lepezastim naboranim, ali ne izrezanim liem koje se razvija ve pri dnu
biljke, gotovo iz korijena. Na neke su me ljepote u kosturnoj grai prirode upozorile
ivotinje.
Znanac iz Delhija

Tog znanca elim da spomenem prvoga, ali ne pod imenom koje su mu dali engleski
prirodopisci, a koje je uvredljivo jungle crow, vrana iz ungle. Suglasio sam se s
ostalim ljudskim poznanicima koji ga takoer cijene da ga svrstamo u porodicu
tetrijeba. To mnogo bolje odgovara njegovoj plahoj pustinjakoj udi i gotovo
ritualnoj tajanstvenosti oplemenjenog opreza njegovih kretnji. Duina tijela odgovara
vraninoj, a i osnovna plavkasto-crna boja perja, izuzev krila koja su kraa i
zaokrueni ja, skladne i neupadne smee boje. U njih je zavijen kao starica iz
sjevernjakih pria u svoj al. Ta boja odgovara vie naim ovdanjim monakim
ogrtaima nego tamnije smeim fratarskim mantijama. Oi su mu boje sjajnog
crvenkastog jantara.

Po kretnjama i glasu vie podsjea na goluba, samo mu je rep izrazito dug i

izvjeban u kretnjama kraljevske velianstvenosti, osobito prilikom etnje alejama
gdje se polako i osvrui se udaljuje ispred mene dok drim duno odstojanje, da na
podesnom prohodnom mjestu skrene u unutranjost ume (jer smei sagovi
uvenulog lia gdje se zadrava vie odgovaraju izgledu ume nego ungle, a on ih
obazrivo odgre i isti od buba na poleini). Glas mu je dublji i dostojanstveniji od
golubovog gukanja i nikad ne gubi odreenu tunu notu, a pjesma mu se ne otee u
beskraj. On je jedina ptica koju redovno mogu pronai pogledom na grani kad se javi
iz visine, jer me je upravo on svojim oglaavanjem upozorio na ljepotu i
velianstvenost lukova kakvima neka od spomenutih stabala grade mostove to se
blago uzdiu ka srednjim visinama ungle do kritinih taaka naglog proloma ili
pravokutnog zaokreta prema strminama kao prometom preoptereeni Haura most
pred glavnom eljeznikom stanicom u Calcutti. Po tim lukovima moj znanac iz
Delhija ovdje najradije polagano ee, gotovo puzei nad liem, preskaui ponekad
s jednog luka na drugi, jer ne voli mnogo da leti.

Nazvao sam ga tim imenom prilikom svoje prve kratke posjete pustinjakom otoku u
novembru (1965.) kad mi je susret s njim rano ujutro na zaokretu puta nedaleko od

moje kuti bio jedno od prvih i najmilijih iznenaenja ovdje. Nisam ga susreo nigdje
na svojim putovanjima od prolog ljeta u Delhiju. Njegova me je prisutnost ovdje tog
jutra pred doruak osokolila kao znak dobre budunosti i prijatnog udomaenja.
Kasnije sam primijetio da ga na njegovim poslovnim putovima po unutranjosti
ungle prati enka na odreenom odstojanju, a i na njegove kratke pjesme s vrhova
sivih i zelenih slavoluka odgovara gdje-kada s kojeg malo nieg palmina lista.
Ponekad pred podne priblii se mojoj kuti, popne se na granu mladih stabljika koje
tvore ravni zid mog dvorita prema ungli, pa u visim mog predvorja motri moj stan
jednim ilibarskim okom.

U Delhiju nije bilo tako. Stanovao sam u univerzitetskom parku, u prizemlju Gwyer
Halla, blizu glavnog ulaza, gdje je moj stan zatvarao pravi kut s krilom glavne
zgrade. Taj je ugao bio zasaen bunovima poludivljih rua. Kamenim ploama
poploani izlaz iz mog predvorja zavravao je konano i bezrazlono u vrtu pred
niskim gustim bunom empresa. Odatle dalje moj saobraaj sa susjedima i
drutvenim prostorijama nije bio predvien i ostao je u neizvjesnosti, osobito kad bi
padala kia, a trava postajala podvodna.

Jednog popodneva, oko etiri sata, kad spokojstvo potpune ljetne tiine ljudi i
ivotinja ponu remetiti bande majmuna, uo sam prvi put glas moga sadanjeg
ptijeg znanca. Vie od njegova glasa privuklo je moju panju utanje malog
empresa. Izaao sam pred vrata, shvatio da empres uti vrlo zvuno, ali nisam
vidio nita u njemu, a ni oko njega, ni majmune ni tragove druge opasnosti. Tada se
iz empresa pomolila lijepa plavo-crna i smea ptica, ogledala se naokolo i opet se
povukla u neprozirnu dubinu. Ali stablo je bilo premaleno da se u njemu udobno
smjesti. Neto kasnije vidio sam novog znanca na travnjaku pored rua kako se
oprezno ogledava, motri okolicu i trai hranu. Imao je namjeru da se tu privremeno
nastani. Tako smo se upoznali kroz trnje rua u delhijskom ulistanu.
Kabare

To su veliki guteri, dugaki 1-2 metra. U engleskom se zovu iguane. Obrambeno

oruje im je snani, dugi i iljati rep, trokutast u presjeku i otar. Njim mau kao
kandijom kad se pojavi neprijatelj ili kad ih netko smeta pri poslu. Ne grizu, a hrane
se sitnom hranom u trulei, ukljuivi pueve koje prodiru sa cijelom ronatom
kuicom. Poslastica za kabare su ptija jaja ali to je posebna tema prie. Kad
plivaju po jezeru ili se uljaju kroz unglu, neprekidno izbacuju i uvlae dug i tanak,
ljigavo sivi jezik koji izgleda kao cjevica od plastine mase.

Dok sam bio bolestan, izgledali su mi u svom tromom kretanju na prijelazima puta
pored moje kuti kao da su potomci onih pretpotopnih gmazova ijim je kosturima
nalikovalo opalo lie kokosovih palmi na opustoenom dnu ungle. Obino ujem
ukanje suhog lia kad se vraaju prema obali ispod moje kue gdje izgleda da
stanuju. ini mi se da za njima zaostaje i stanoviti smrad koji je izrazit, ali bi mogao
biti i biljnog porijekla. Ovamo se povlae u zatije ovih dana (upravo i sada dok ovo
piem) i na parenje.

Jednog prijepodneva, kad sam izaao u predvorje, naiao sam na jednu od dvije
velike kabare naeg otoka kako se suna raskreena nasred dvorita kao obini
sobni guteri koji su u tropskim zemljama vrlo omiljeni sustanari i istai zidova od
komaraca i gamadi. Ali ta vremena tromog ljenarenja kabara oko kue sada su
prola. Poela je sezona velikog lova o kojoj u priati kasnije.

Jedna vea, vjerojatno mujak, ukraena je na crnom hrptu lijepim i pravilnim sivoutim prstenastim prugama. Druga, enka, okiena je na priblino istim razmacima
ukastim cvjetovima s pet oblih latica. Sve kabare nisu obojene jednako pravilno i
lijepo. Osnovna smjesa boja sastoji se u nepravilnom prodiranju pjega svjetlosive
boje trbunih ljutura u crni ogrta lea. Kabare su brze i okretne u tranju i plivanju.
Ali kad vrebaju na plijen ili mu se oprezno pribliuju, pohlepa im je daleko vea od
straha pred neprijateljima. Kad zapnu nasred puta u takvom raspoloenju, teko ih je
potjerati kamenjem i esto ne preostaje drugo nego promijeniti smjer vlastitog puta,
jer kabara rauna na snagu svog repa i ne proputa mirno sluajnog prolaznika na
uskom putu, ako joj mrsi raune.

U posljednje vrijeme su u neprijateljstvu sa svima ljudima i ivotinjama u

odreenim granicama bojnog polja, ispod stabala gdje su se prije nekoliko sedmica
ugnijezdili dralovi. Jednog sam jutra naiao na posve epski poloaj na bojitu. Velika
kabara bila je opkoljena psima koji su reali na nju. Uzdigla je glavu i vrtjela repom
nepomino zaustavljena usred kruga koji se nije smanjivao. Pustinjaci i posluga neko
su vrijeme sakupljeni, na povratku s doruka, napeto oekivali rasplet do kojeg,
naravno, nije dolo, a tada su rastjerali ivotinje.

U vezi s takvim neostvarenim ratnim pothvatima valja rei neto i o naim psima i
makama. Sada na otoku ima pet pasa. Dva stara mujaka, jedan gotovo posve crn,
drugi crno-sme, i jedna mlada enka s dva psia, sve troje gotovo sasvim bijeli s
malo ukastih pjega. Sve te pse, a i make, donose na otok da ih ne ubiju ribari koji
u svojim uskim unovima, istesanim iz debla jednog stabla, naokolo miniraju vodu i

tako love ribe koje su najobilatije oko otoka. Ovdje se nakon ruka darivanje hrane
pustinjacima nastavlja hranjenjem ivotinja obilatim ostacima. Psi, make i vrane
skupljaju se na hranu oko istog velikog lavora, a i nepripitomljene ivotinje dobivaju i
nalaze svoj dio na odreenom mjestu. Ribe se ne bi mogle ubrojiti u posve
nepripitomljene; one se oko podne jate uz obalu iza kuhinje.

Ima samo jedan izuzetak. To je crni pas, malo mlai od tamnosmeega, samac,
potpuno netrpeljiv prema ostalima, iako nenasrtljiv, tim vie to su mu stranje noge
ve polu-paralizirane, dok najstariji pas nije nikad sam ni naputen od ostalih
ivotinja. Kad sam doao ovamo prije dva mjeseca izgledalo je da je dobri stari pas
na umoru, ispruen pred ulazom u dana-salu. Vrat mu je bio zavijen krpom stare
monake haljine, a lice oteklo. Maha-thero, veliki poznavalac ivotinjskog ivota i
navika, njegovao ga je i povijao mu duboke gnojne rane na vratu. Za otekline je
rekao da nisu opasne i da su nastale od poremeaja gomilanjem elementa uzduha.
Tako je nekako doista i bilo. To me je podsjetilo na tibetansku medicinu. Kad sam bio
u posjeti kod Dalaj-lame (1965.) u Himalajama, jednog sam dana s tibetanskim i
vicarskim lijenikom i s amerikim lamom Aleksandrom (koji je sluio kao
prevodilac) obilazio bolesnike i bolnika odjeljenja po kolibama i pod strehama po
umi, veinom ispaene i izgladnjele, otekle i sasuene izbjeglice koji su nedavno
pobjegli iz Tibeta. Svakoj je bolesti najprije ustanovljen uzrok u poremeenom
odnosu etiriju elemenata (uzduh, voda, sluz i vatra).

Naeg je starog psa izranio njegov crni netrpeljivi drug iz ljubomore kad su se na
otoku pojavili enka i kuii. Kad mu je postalo neto bolje, kuii su, sada ve naglo
poodra-sli ali jo uvijek obijesno djetinjasti, u doba obiteljskih sastanaka i
mirovanja na suncu i pod strehom uvijek njeno prilazili starom ranjeniku i paljivo
mu lizali gnoj s rana dok je on s mukom okretao bolna mjesta prema njihovim
njukama.

Crni netrpeljivi pas ivi sam na suprotnoj strani dana-sale. Nikad ne dolazi po hranu s
ostalima. Ako mu se posebno ne donese, ne jede uope. Pitao sam da nije moda u
mladosti bio struno izvjeban lovaki pas ili uvar. Ne, i njega su ostavili ovdje kao
mlado kue. Nije imao nikakvog odgoja. Takva mu je ud od roenja. Nitko ne
sumnja da je on u svom prolom ivotu bio neki neobuzdani monah i monaki
nayako (voa, tj. starjeina samostana) koji se ogrijeio tipinom nasilnou i
podmuklou. Isto tako veina lokalnih bhikkhua spontano pretpostavlja i izrie da je
crna zmija poionga (poskok), od ijeg trostrukog uboda je umro mladi ameriki hipi u
mantiji koji je legalno naslijedio kuicu engleskog samoubojice o emu sam pisao
u prolom pismu, po prethodnom dogovoru na predodreeni dan samoubojstva da
je ta crna zmija bila preporoeni samoubojica. A u pogledu pasa, primijetio sam

esto i kasnije po pustinjakim naseljima da su pustinjaki psi doista sasvim neobini

karakteri. Neki su po prirodi siledije koji sami sebe teko obuzdavaju, drugi su stare
dobriine, a trei su ustraeni neurotian i imaginarni grenici koji uvijek cvile za
samilou i strae se pustinjake samoe i ljudske odsutnosti.

dralovi dolaze na otok u martu, grade gnijezda i uzgajaju mlade do majskih kia.
Maha-thero je promatrao njihov nain podizanja naselja. Za svako gnijezdo treba
najprije nai vrst oslonac. Zatim dral nalazi i donosi osnovnu preku, smjesti je na
izabrano mjesto, a onda oprobava vrstou njenog smjetaja drmanjem same preke
i grana na koje je poloena dok se dobro ne uglavi. Oko te preke savija se gnijezdo.
Ove godine takvo promatranje ne bi bilo jednostavno, jer su se dralovi smjestili na
vrhove najviih stabala uz pristanite. Ali lani je bila potrebna neprekidna panja i
pomo ptijim gostima, jer su sagradili gnijezda na niim spletovima korijenja
stabala uz obalu. Tamo su bili izloeni svaijem napadu i jedva da je koje mladune
preivjelo. Tada je poelo tjeranje kabara, koje uprkos svojoj prividnoj glomaznosti i
nespretnosti i ove godine pokuavaju da se penju na visoka stabla da kradu jaja, pa
ih nekada treba obarati dugim bambusovim tapovima koji inae slue kao dralo za
no kojim se sijeku kokosovi orasi.

Inae su dralovi vrlo nemirne i prilino bune ptice. Zovu ih nonim ribarima.
Donosei hranu u gnijezdo nou se esto razgalame i remete mir i tiinu. Osim toga,
enke su sposobne da kvocaju dan i no u gnijezdu. S ponaanjem mladunadi jo
nemam iskustva. Tlo ispod stabala gdje ive potpuno je bijelo, a neugodni miris,
osobito ujutro, pojaavaju otpaci riba, gdjekada i itave manje ribe koje su valjda
uspjele da iskoe iz gnijezda, kako bi ujutro doekale kabare i ostale sladokusce koji
se tu jate. Redovno ima na zemlji i po nekoliko olupina razbijenih svjetloplavih jaja.

Kako lie cijele godine neprekidno i ravnomjerno nie, buja, vene i opada sa
stabala, potrebno je stalno istiti putove i predvorja. To je redovni posao pustinjaka
neposredno poslije doruka. Pri tome se ispoljavaju razni majstorluci, a jo vie ud
pojedinaca. Svatko za tu svrhu ima vrstu lepezastu metlu od palminog lia (za
ienje kue upotrebljava se gusta i mekana metla od dugih vlakana kokosovog
oraha) i tap s dugim avlom na dnu za nabadanje lia. Upotreba tog tapa slui i
vjebanju koncentracije, ivota u istoj sadanjosti, koji je osnovni ideal meditativne
higijene u buddhizmu. Gdjekada, naravno, i taj tap postaje nervozni hobi kao i
lepeza koja u klasinoj govornikoj vjetini treba da slui za netremino
usredotoenje propovjednikova pogleda, uvrena isto tako nepomino u njegovoj
ruci. Takva su mnemotehnika sredstva neophodna za recitiranje napamet itavih
koara sutta (Buddhinih govora). Osim toga, nenametljiva nepominost duhovnog

govornika veliki je govorniki ideal a ujedno i najsnanije sugestivno sredstvo za

sluaoca.

Lie koje vene odlikuje se esto neobinom ljepotom boja i reljefnou renjeva
(lijepi lepezasti listovi hljebnog stabla veliki su nekad i preko 30 cm). Njihovo
uklanjanje tapom u paljivoj etnji po stablima nadsvoenim alejama omoguava
esto dublje uivljavanje u prirodu nego tiho sjedenje i promatranje, jer i sama
priroda ima svoj opi spori tok kretanja koji se najdublje doivljava kad promatra i
sam sebe uskladi s njime. Doivljaj prolaznosti ivota prirodno postaje redovni
pratilac budne svijesti tek pod starost. Promatrajui pomno lie koje opada, taj
priroeno tjeskobni doivljaj moe ponekad i da se raspri u sjaju smirujue ljepote i
da nam prome duh nesluenom dubinom.

ienje prolaza ispod stabala gdje su se ugnijezdili dralovi spada u podruje naeg
pojca. Tako nazivam mlaeg od dvojice najstarijih pustinjaka na otoku. Drugi je
purger. ini mi se da nije sasvim neumjesno opisati ovdje i njih dvojicu, dosljedno
motu ovoga pisma. U opis svih stanovnika otoka nemam se namjeru uputati,
takoer zbog okolnosti spomenutih u motu.
Pojac i purger

Na jutarnjem putu s doruka na posao ienja lia pojca prestie purger pod
gnijezdima dralova. Po kii i po suncu obadvojica su na ovom opasnom dijelu puta
pod kiobranima, pojac pod obinim crnim, poprskanim bijelim salitrenim gnojivom
kojim dralovi oplouju stjenovitu podlogu otoka, gdje plemenita i navlas zasaena
stabla rastu teko i sporo. Purgerov je kiobran zatien po otmjenim purgerskim
obiajima bijelom presvlakom a ispod nje je ut. Purgeri su potomci holandskih
osvajaa, nazvani burghers, jer se nisu udaljavali iz grada gdje su se po narodnoj
predaji bavili iskljuivo nabavljanjem cimeta (uz ostale mirodije), a ne i zatiranjem
buddhista kao Portugalci prije njih. Umjesto toga, na veliko udo domaeg
stanovnitva, poeli su progoniti katolike koji su se morali skloniti u unutranjost pod
zatitom buddhistikog maharae u Kandyju. Jo i danas se najotmjenija etvrt
Colomba, sadanja diplomatska etvrt, naziva Cinnamon Gardens vrtovi cimeta.
Iako su ve 1796. Englezi dokonali tu cimetnu idilu krana koji progone krane i
buddhista koji tite svoje bive progonitelje, na purger, dugaak i uspravan kao
zapaljena svijea, izgleda po kretnjama i crtama lica (osobito oko nosa) kao da je
holandski djed Audrey Hepburn.

Pojac je manje upadljiva linost, iako ni on nije lien efekata vezanih uz naslov pod
kojim ga spominjem. Predodba pojca mi je iz djetinjstva ostala usjeena u
pamenje u liku jednog starca iz pravoslavne crkve, koji je stanovao u susjedstvu u
mranoj prizemnoj sobi s ikonama u uglu. Bio je samac. U polusvjetlu kandila esto
sam ga gledao s tajanstvenim strahom kako moli poluglasno predveer kad je i za
mene bilo vrijeme da se vraam kui iz igre. Sraz jednako prieljkivan kao i
neoekivan tih dvaju raspoloenja, djejeg i starakog, ispunjao me je sjetnom
ljepotom mistike za koju se upravo u to doba, prije desete godine ivota, budila u
meni najsnanija sklonost.

Naem je pojcu ovdje svega 75 godina (a purgeru preko 80). Na prvi se pogled dri
dobro za svoju dob zbog izrazitih crta kotunjavog lica i odmjerene odsjenosti stava
i pokreta. Ipak me svim time podsjea vie na navike starog glumca, koje esto
splasnu kad se, na primjer, poslije duge dostojanstvene utnje uobiajene u naoj
dana-sali, zametne razgovor na sinhalskom jeziku s maha-therom i nikome se od
mlaih sluaa ne odlazi u samou vlastite kolibe, makar o emu da raspravljaju
starci. Meutim, u sveanim zgodama uobiajeni pokreti ruku koji slue za
spo>razumijevanje s poslugom u njegovom su sluaju vrlo rjeiti i podsjeaju vie
na magiju obrednih ina u indijskim hramovima nego na klasini jezik izraajnih
pokreta (mudra) od kakvih je izgraena koreografija indijskih plesova. Ti se moji
utisci pojaavaju i pod utjecajem uobiajenog prizora koji u opisati na kraju ovog
odlomka.

Na je molitveni obred vrlo skroman i svi bi trebali da ravnomjerno sudjeluju u

recitaciji, ali to ne ine iz neznanja. Pojanje, strogo uzevi, u buddhizmu uope
nije predvieno, ali se s vremenom uvrijeilo. Kod nas uz pojca recitira jedino mahathero, ali nema dovoljno sluha da se uskladi s pojcem. Cejlonski monasi su i u tom
pogledu preuzeli indijsku vjeru da pravilna intonacija stihova (mantram) iz svetih
knjiga izaziva posebne zvune titraje i snage u eteru (akaah) kojima sveenik moe
da se slui za dobrobit vjernika. Sam Buddho je, naravno, i u tome zauzeo stav svoje
uvene odgojne i udoredne ironije, poznate osobito iz rasprava s brahmanskim
sveenstvom kad je bila rije o njihovu pjevakom zanatu:

Onaj tko predaje otegnutim pjevakim glasom moe da oekuje pet nedaa: I sam
moe da se zanese vlastitim glasom; drugi mogu da se zanesu njegovim glasom;
graani mogu meusobno prigovarati da Buddhin uenik ne pjeva nita bolje ni
drukije od njih; tko pazi na zvuk glasa ne moe istovremeno da pazi i na sadraj
govora; sljedbenicima daje lo primjer.

(Anguttara-nikdyo V:209)

Utemeljitelj pustinjakog naselja na naem otoku, Nijemac Nyanatiloka (1911.), u

primjedbi uz svoj prijevod ovog teksta dodaje: esto se dogaa i redovnicima na
Cejlonu da im predavanje iz dostojanstvene intonacije prelazi u obino pjevanje. To
je, meutim, izrazit prijestup sedmog asketskog zavjeta (ne sudjelovati u plesnim,
pjevakim i ostalim predstavama).

Ipak i sam je Buddho, po obiajima svoga vremena i kulture, volio da saimlje

zakljuke svog uenja u kratke stihove, a ako su mu tu uslugu uinili sljedbenici koji
su ga kanonizirali (u tri koare pali tekstova), posljedice se time ne smanjuju.
Istina je da je po Buddhinoj definiciji ovjek nasljednik vlastitih djela a gdjekada
moda ipak i tuih, kako nas ue ovakva iskustva, a jo vie narodna vjera u
prenosivost zasluga (na mile pokojnike), od koje uglavnom ivimo u svakodnevnoj
praksi gdje treba da vrijedi pravilo: Redovnik dostojan rtve, gostoprimstva i darova
najplodnije je tlo na svijetu za zasluna djela.

Takva je dublja pozadina pojevog dostojanstva. Purger, meutim, (redovniko mu

ime znai neizmjernost znanja) kad proe opasno podruje dralova, ima obiaj da
se zaustavi pred basovom radionicom. Bas znai majstor za sve zanate, od
zidarskog, kovakog i tesarskog do onoga koji ovdje najvie zanima starostu purgera,
a to je pravljenje i slaganje zaina za betelov list koji se dobro nadjeven dugo vae i
od kojeg se jo dulje naokolo pljuje mirisna crvena slina, tipina boja gradskih ulica i
prizemnih kua u Indiji. Meu nama purger je jedini stalni uivalac tog blagog
opojnog sredstva ije se djelovanje na njemu ipak primjeuje zbog starosti.

Ako sam pravilno shvatio, ovaj je indijski narodni obiaj najnii u skali orijentalne
narkomanije sluio za uzor i nadahnue Aldousu Huxleyju za njegovu
moderniziranu verziju yoge u posljednjem romanu Otok, na osnovu mokameditacije, sredstva za pospjeenje duhovnog napretka i povremenog
oslobaanja (moka) od svjetovne patnje. U tom smislu i ovdje tipina propala
inteligencija lokalnih narkomana govori o drogama kao palijativnim sredstvima
protiv patnje, iju je neumitnost dokazao Buddho. Glavni je sastojak u smotuljku
betela nasjeckani narkotini orai (koji raste na fantastino tankim i visokim
palmama) i premaz od ivoga krea, te duhan narezan u duge iroke rezance, a cijeli
je nadjev lista dobro, dobro smekan tucanjem u posebnom kamenom ili drvenom
avaniu koji spada u radioniki pribor basa.

Iako je vakanje bulata (na zapadu je poznatiji indijski naziv pan) maltene
pretjerano nazvati opojnim sredstvom, ono je bilo jedan od dva glavna razloga zbog
kojih sam starog purgera usporedio sa zapaljenom svijeom. Drugi je povod i
podstrek mojih asocijacija njegova atavistika nordijska sklonost ka svijetlim bojama.
Odjea koja se poklanja bhikkhuima obino je od svijetloutog platna. Tu odjeu
treba obojiti u naoj redovnikoj sekti (kako su Englezi po svojim kalupima nazvali
redove bhikkhua koji su iskljuivo historijskog porijekla, a uglavnom se ipak
razlikuju po kiobranima) u smekastu boju najsliniju boji cigle. Bojenje i pranje
odjee je redovno isti posao. Postoji odreeno lie oporog mirisa koje se kuha u
kotlu vode. Ono slui kao deterdent. Pravo bojenje se vri takoer u boji dobivenoj
kuhanjem posebne vrste korijenja. Sve je to jednostavan posao koji se obavlja oko
glavnog bunara. Meutim, purger ne voli da boji svoju svijetloutu odjeu dok je
nova. Kasnije, kad mu je netko opere u boji koja je karakteristina za na red
(burmanskog porijekla, nazvan Amarapura-nikayo), puta da se boja postepeno
ispere i izblijedi. Zbog toga slii na hramsko sveenstvo sijamske sekte. Njegova
svijetlouta donja haljina pod bijelim ogrtaem dolazi osobito do izraaja na drugoj
kritinoj taki gdje se svakog jutra ponovo susreem s njim i s pojcem. Poslije
doruka purger svaki dan sitniavom urednou isti velikom palminom metlom
glavnu aleju na gornjoj zaravni otoka, izmeu biblioteke i velikog bunara. (Ostali
svoje dijelove metu tek povremeno, ili to preputaju posluzi, a jutarnje raiavanje
prolaza i dvorita obavljaju tako da nabadaju svjee opalo lie na iljati tap.) Iz
sredine njegove prostrane glavne aleje, obrubljene na jednoj strani stablima bijelog
hramskog cvijea, na drugu stranu vodi puteljak do glavnog zahoda, prostranog i s
tekuom vodom, kojim se slui nekolicina stanovnika te strane otoka, meu njima i
ja. Najblii susjed i najredovitiji korisnik te nusprostorije je pojac. Poto sam
ustanovio njegovo vrijeme upotrebe, nastojim, u znak potovanja prema njemu, da
stiem neto kasnije, poslije ienja vlastitog dvorita. Meutim, u posljednje
vrijeme me opasnost uestalih prijepodnevnih kia tjera gdjekada da pourim. I tada
ve izdaleka s purgerove aleje mogu ustanoviti da li ispred zahoda visi za mene
povoljan ili nepovoljan znak. Povoljan je znak pod strehom pred ulazom naopako
objeena kanta za vodu koja jo dugo nakon upotrebe kapa u krugu. Lo znak za
mene je na kuki za kantu objeen pojev crni kiobran.

To su ljudski jutarnji redoslijedi. Kasnije, Neizmjernost Znanja obavlja esto

propovjednike dunosti s velikim ushienjem na simpoziju prilikom darivanja hrane
za ruak. Poto se dayake svaki dan mijenjaju, njegova je propovijed uvijek ista.
Zavrni dio je pria o dobrom i milosrdnom vladaru: Purana kale (U starini
vremenima ). Pria nije bez veze s kojeim to u novim vremenima moda nije
ba sasvim u redu, a vrijedno ju je zabiljeiti upravo zbog toga to pripovjeda nije
potpuno svjestan te razlike:

 U davnim vremenima neki maharaa je povremeno obilazio zemlju da vidi kako

ljudi ive i jesu li zadovoljni i snabdjeveni svime to im treba. Jednoga dana, dok se
vozio amcem po vodi, amac je udario u obalu i presjekao jednu ribu. Zbog tog
veslaeva nemara maharaa je bio alostan i nezadovoljan cijeli dan Tako nekako
zavrava pria. A zatim slijedi ruak. Stanovnitvo u ovom kraju je preteno ribarsko.
More, jezero i rijeke obiluju ribom. Riba se ubija (protuzakonito, ali iskljuivo)
minama. To je svakako nepovoljno za na otok i podesna tema za dayake iz blie
okolice. Ipak, nakon svoje vegetarijanske predike, koju nije teko podrati citatima iz
Buddhinih govora (npr. o pet zazornih zanata: trgovanje orujem, trgovanje ivim
biima, mesom, alkoholom i otrovima), Neizmjerno Znanje se ne protivi
neposrednoj okrepi dobrom ribom. Kasnije, u privatnom razgovoru, ribari padaju u
njegovu jo dublju nemilost. S ribarima se upravo zavrava kozmoloko poglavlje
njegove line i originalne dogmatike, koja zasluuje posebni odlomak.

Osnovnu sam dogmu naao ispisanu na koricama raznih knjiica koje mi je starac
donio u danima bolovanja da ne budem bez dobrog tiva. U tim se marginalijama
prvenstveno buni, kao protiv svetogra, da pisci govore o Buddhi kao ovjeku,
da istiu toliko njegov humanizam i iskljuivost tog humanistikog interesa u
njegovu uenju. Nasuprot tome na starac rezonira ovako: Buddho je iznad bogova.
To neosporno slijedi iz svih tekstova. On je uitelj bogova i ljudi. Ako je tako, onda
su bogovi svrstam izmeu ljudi i buddha, pa je u najmanju ruku svetogrdno svoditi
Buddhu na ono to je ljudsko. Usporedba s bogovima ve je umjerenija. Time je
zadovoljena osnovna potreba Neizmjernosti Znanja da uvrsti poloaj bogova na
njihovom vlastitom mjestu i da ovjeka zadri na dvostrukom boanskom rastojanju
od Buddhe. Odnos boga i eirdije podignut je na drugu potenciju, a buddhizam
postaje super-religija. Bez toga bi u dananjim bezbonim vremenima kozmologija
ostala bez svog mjesta u svijetu, propala bi u nitavilo, a svijet bi ostao bez svijeta
Boschove, Rembrandtove i Rubensove mitologije koja se atavistiki rasplamsala u
naem starom purgeru. A iznad svega ne bi bilo pravilnog stava odmazde prema
ribarima. Jer kao to bogovi treba da dre duno odstojanje izmeu ovjeka i
Buddhe, tako su se i avoli, moralno podljudska bia, isprijeili izmeu kopnenog
ovjeanstva i ribara.

Dogma br. 2: avo se strai ribara, ribar se ne strai avla. Ovdje treba zorno
shvatiti kako izgleda taj cejlonski ribar i njegovo trostruko carstvo (rijeke, jezera i
more).

Purana-kale,u prolim vremenima, pred vie od deset godina, doao je na ovaj

pustinjaki otok, da tu boluje i umre, jedan buddhistiki pjesnik i misionar,
najplemenitiji lik u cejlonskoj buddhistikoj knjievnosti ovoga stoljea, Soma Thero.

Meu pjesmama u kojima je opjevao prirodne ljepote otoka, kroz patnju bolesti koja
ga je davila, nalazim i dva odlomka o ribarskim temama:

U razini s usnom mora i neba

ribarov maleni un utavljen smee od sunca
poskakuje gore i dolje k'o majmun pod platom od rie krpe
nad nemirnim morem sumnje i strasti

Otuda ide ovjek koji se dugo igrao s vatrom

dok zatiru' barutom ribu nije raznio vlastite ruke,
Pa ipak, kusavih ruku jo uvijek sjedi na panju
slinijem prangiji nego ribarskom brodu.
On sada obire vodu rukama pomagaa,
spokojstvom vodomara ui ih prastari zanat.
Ravnoduan prema brzini kojom leti vrijeme,
on dobro zna da nad njim vreba smrt kao on nad ribom

Stariji oci brojnih obitelji i predvodnici dayaka esto imaju doista neobian izgled.
Crte im lica gdjekada upadnu u udubinu izmeu oiju i izboine zuba i time
poprimaju posebni izgled blagosti laoceovskih simbolikih dolina okruenih
postrance ispoljenim kostima lica. Neobinost im pojaava sitni perin prorijeenog i
posijedjelog vijenca kosa, vezan u vor na potiljku.

Ali to nisu oni pravi. U dana-salu dolaze samo dignified and respectable persons,
dostojanstvene i ugledne osobe. Na njih se ne odnose prie o kraama i
umorstvima.

Ribarski tipovi slue im kao laari i ostaju usidreni meu granjem uz obalu na strani
suprotnoj naem pristanitu. Tako me je nekoliko puta upozorio maha-thero kad su
dolazili dayake iz oblinjih sela. Inae redovno nai amci idu ujutro po goste na

stanicu ili na dogovoreno mjesto. Kad se dogodi da dou vlastitim prijevozom,

potrebno je da dobro zakljuam vrata za sobom i da na vidnim mjestima ne ostavim
nita svjetlucavo ili to bi inae moglo privui panju znatieljnih pogleda djece koja
dolaze u izvidnicu. Pamti se da su ti veslai znali da iziu iz svoje busije i drijemea
dok su im gospodari u dana-sali dvorili pustinjake vlastitim rukama, i onda

I inae treba izbjegavati davanje zavodljive prilike znatieljnicima koji idu naokolo da
se pred svakim pustinjakom poklone niice pred njegovim vratima. Kao to ni kabare
ne gmiu sporo iz tromosti i nespretnosti, nego znaju da proute kroz lie kao
strijela, tako je i ovjek po prirodi sklon vrebanju i ne razlikuje se od drugih ivotinja
po daru paljivosti koji se mi napreemo da razvijemo u uzvieno sredstvo
meditacije i istog nespekulativnog saznanja. Dar naeg maha-there da opaa ivot
prirode i spretnost da se ophodi vjeto sa svakim dahom obdarenim biem,
siunim i ogromnim, a da ga ne povrijedi, nije samo hobi nego iskonski see i do
saznanja takvih dubina skrovitosti i potmulosti.

U razbojnike prie nemam namjeru zalaziti, jer ih nisam doivio. Sve to znam o
tome, kako je bilo nekad i kako je sada, odnosi se samo na upozorenja i
predostronost:

Panja je ivot svijesti. Tko je nepaljiv, taj je kao mrtav.

(Dhamma-padam, 21)

Radije u se u sljedeem odlomku u vezi s jo jednim "karakterom" mojih pria,

bliim slobodnoj prirodi, osvrnuti na klasinu temu o zmijama i maha-therinim
iskustvima s njima. Jer zmije su posebno carstvo u vjerskoj kozmogoniji tropskog
svijeta, na visokoj razini, zapravo vioj od ljudi. U uzlaznoj hijerarhiji hvalospjeva
zmijski se carevi spominju npr. u sloenici stiha "deva-naga-mahiddhika" bogovi i
zmije s velikim magijskim moima.

To su mjesto zadrale i u ruskim narodnim priama.

Zadrale?

 Ne, pardon! O zmijama se nikad ne govori u enskom ili srednjem rodu.

Ali i te su prie usko vezane uz prirodno carstvo voda, bar u naem sluaju, i u
utjecaju na razvoj kozmogonije Neizmjernog Znanja. Mitske moi voda djelovale su,
izgleda, oduvijek toliko snano i odbojno na uobrazilju starog purgera da je jo u
godinama svoje najmonije borbe sa snagama zla, nedugo nakon zareenja na ovom
otoku otiao na vrsto tlo gdje je nastavio svoju borbenu djelatnost do osamdesete
godine ivota. Tek tada je, jo uvijek neslomljen, ravan i okretan, ipak odluio da se
vrati i umre ovdje u tiini i udobnosti veoj od svega to je mogao da nae lutajui
meu mranim duborezima ruevnih portugalskih vila to su se konano pretvorile u
samostanska sjedita hramova koji su se postepeno proirili do njih i s njima srasli
na seoskim imanjima.

Ovo se teoloko poglavlje ispoljava prvenstveno u negodovanju i opomenama

Neizmjernosti Znanja mladim njemakim anama s drugog otoka da ne plivaju po
jezeru. Voda je stara i ustajala, hiljadama godina bez priliva i odliva. Dubine su
nagle i mrane, zarasle podvodnim povijuama koje mogu plivaa zahvatiti i vezati
uz dno odakle se po noi i nevremenu izdiu aveti, demonska bia kojima mogu
odoljeti jedino ribari. Ali ni ribarski poloaj na vodi i uz vodu nije sasvim siguran.
Upravo ovih dana, uoi punog Mjeseca u maju, najveeg buddhistikog praznika u
godini (koji odgovara Boiu, Duhovima i Uskrsu kod krana), imali smo sluaj
istjerivanja vraga u jednom pribrenom selu. Od sutona do iza ponoi ulo se
bubnjanje. Tjerai vraga, posebno pleme arobnjaka, plesali su pod maskama s
buktinjama pod bradom. Vatra ne smije da im opri kou premazanu arobnim
uljem. Iza ponoi glavni tjera treba da sie u neki grob i da legne pored mrtvaca.
Mrtvac i grob vjerojatno moraju biti kranski, jer se buddhisti kao i hinduisti
spaljuju, tako da i nije lako nai neophodan grob. Tamo izgovara svoje magine
formule dok se na povrini polagano javljaju avlove ivotinje: vol, pas i maak
kojemu nije odsjeen rep po pravilu predostronosti to se inae primjenjuje protiv
vraga. Svakoj ivotinji vraev pomaga treba da dade odreenu hranu. Ako se
zabuni, vra nee izii iv iz groba. Takvim opasnostima odgovara i cijena istjerivanja
vraga. Ipak, u svim sluajevima ne treba ii tako daleko i duboko. Vrag esto
naputa i bez toga i sunovraa se u jezero da na vrijeme nae novu rtvu na
suprotnoj obali. I tako se hajke nastavljaju iz noi u no.

U svojoj posljednjoj borbi protiv prastarih vodenih aveti Neizmjernost Znanja slui se
posebnim vlastitim izumom, cijevi od bambusa kroz koju pojaava odjeke svojih

molitvenih napjeva protiv uroka predveer, dok se ostali pustinjaci okupljaju u danasali da tiho mrmljaju hvalospjeve Buddhi Tathagati.

Moralna poruka: Nije zgodno kad se purger nazove Neizmjernost Znanja.

Mangup Kiri-Kiri

Prije osnutka pustinjakog naselja, poetkom ovoga stoljea, ovo su po predaji bili
otoci zmija. Obiaj da se ovamo donose stare, naputene i opasne ivotinje moda je
postojao od ranije. Naselje se sastoji od dva otoka povezana uskim prijelazom dugim
dvadesetak metara. Na drugom, manje izgraenom, pustinjakijem njemakom
otoku nalazi se najvea, najstarija, prilino ruevna zgrada negdanjih gospodara (od
kojih je Lady de Sylva kupila otoke i poklonila ih osnivau pustinjakog naselja,
Nijemcu Nyanatiloki, 1911) Ima etiri sobe, prostrane nusprostorije, unutranje
dvorite i vanjsku terasu. Tu sada stanuju tri mlada Nijemca i jedan stariji privremeni
gost, Amerikanac. Osim te zgrade postoje jo dvije pustinjake izbe. U jednoj,
zaratenoj unglom, ivi ve 12 godina utljivi Nijemac koji izlazi samo na ruak.
Uz njegovu je kuti vezana glavna i posljednja pria naeg maha-there o zmijama.

On pamti da je u toku godina preko dvadeset pasa stradalo od isto toliko zmija koje
su ti psi potamanili, jer pas napada zmiju esto bez straha i nepromiljeno. Posljednji
od tih nesretnih sluajeva bio je remek-djelo vjetine naeg maha-there. U borbi psa
i kobre oba su protivnika, kao i obino, bila teko ranjena. Maha-thero je po laveu
psa primijetio da se dogaa neto ozbiljno i odmah se naao na popritu. Shvatio je
da psu nema spasa. Kae se da zmije pate od hemofilije i da im je i najmanja rana
nezaljeiva, bar da ne zarauje sama od sebe, i zmija neizbjeno umire u svojoj
jazbini u roku od nekoliko dana. uo sam takve prie i od asamskih plantera u
Himalajima, gdje su i djeca Debendranatha Takhura (oca pjesnika Rabindranatha
Tagore) ila da ue nemuti jezik ptica. Jedan od njihovih mlaih drugova u tom
poslu priao mi je pod svoje stare dane kako su zbog zatite ptica u svom
antiniketanskom gaju obiavali nositi prake, pa kad bi uli poznatu graju svojih
ptica pourili bi da srue zmiju sa stabla. To je esto uspijevalo, a zatim bi kroz
nekoliko dana motrili sporo umiranje ranjene zmije.

Na maha-thero je, meutim, svojom poznatom vjetinom (koju je struno usavrio

kao mladi bhikkhu u Burmi, zemlji uvenoj po zanatu hvatanja zmija, gdje ih i jedu),
zgrabio kobru za vrat i odnio je u svoju kuti. Tamo ju je nekoliko dana lijeio i
zalijeio, a zatim ju je odnio u velikoj limenci za mlijeko u prahu na obalu izvan
naselja do jednog velikog termitnjaka, izvora najomiljenije hrane za kobre, odrao joj

je kratku pridiku protiv uputanja u borbu s prividnim neprijateljima i pustio je na

slobodu. Na maha-thero tvrdi da zmije po oima poznaju dobru ili zlu namjeru
ovjeka, a bhikkhua i po odjei, pa ga ne napadaju, ako se on sam ne uzbudi od
straha i ne da im povoda.

Inae je dovoljno poznato ope pravilo nasrtljivosti i nenasrtljivosti tzv. divljih

ivotinja, zakon ungle. To je pravilo nadlenosti na odreenom vlastitom podruju.
Ako ivotinja osjeti da joj je ugroeno lovite, onda nasre, i jo gore, postaje
razdraljiva. Takvo stanje ivane neuravnoteenosti u krdima divljih ivotinja
postaje nekada trajna i neizljeiva pojava u nacionalnim parkovima, ili svetitima
za divlje ivotinje, kako se to naziva ovdje i u Indiji, kad ih se nastoji nasilno
potisnuti i ograniiti im boravite u predodreenim podrujima. U Indiji se u
posljednje vrijeme sve ee raspravlja o takvim sluajevima ponovnih, neprirodnih
razgranienja, osobito kod slonova ije ponaanje nekada dovodi do neizvodivosti
ljudskih tehnikih projekata. Na primjer, na mjestima gdje se pokua eljeznikom
prugom ili autoputom presjei njihove od davnine uhodane prolaze do vode ili
panjaka, slonovi nee nikada popustiti ni prihvatiti novo, tehniki moda i za njih
povoljnije rjeenje, nego e se boriti za svoju djedovinu do posljednjeg sve bjenje,
to opasnost postaje vea.

Nasuprot tome lukavost zmija sastoji se u njihovoj prilagodljivosti i uvianju

prednosti miroljubive koegzistencije s nadmonim neprijateljem. One nastoje da se
to dulje odre u ljudskim naseljima koja prodiru u njihova podruja i da zaobiu
opasnost koliko god je to mogue. U sluajevima kakav je na na otoku poloaj im
brzo postaje beznadan im se pojave struni ovjekovi suradnici, redovno posebno
dopremljeni mangusi. Kae se, dodue, da su i kabare sigurna zatita od zmija.
Kabara, naravno, proguta i kobru kao i sve ostalo na to naie, ali zatim po nekoliko
sedmica boluje i ne mie se iz jazbine dok ne probavi tu izuzetno teku hranu.

Na naem otoku ima vie divljih mangusa (engleski mangoose, koji je postao
dalmatinski mungos) od kojih sam vidio samo jednoga koji je takoer pokuao da
se priulja primamnom podruju dralova. Slii na malu riu lisicu. Inae su zvanini
zatitnici otoka od zmija dva pitoma mangusa bez potomstva. Obadva su mujaci, a
razlika je u zvaninom poloaju meu njima ogromna, vea nego po starosti. Vei i
stariji, glavni pratilac maha-there, redovno mrzovoljasto guna na drugoga koji je
slabiji i zato manje pitom. Kod svakog obroka u dana-sali na glavni mangup sjedi
na rubu klupe kraj ulaza, naslonjen na taban gospodarevih skrtenih nogu. To je
jedina linost o ijim mangupskim podvizima moe ovdje mnogo da se pria. Kad ga
nazivam linou, onda u prvom redu mislim na stvarni i neposredni izraz njegova
lica. To je prije svega izraz neizmjerne znatielje savreno okretnih bia, neophodno

svojstvo za vrenje njegova zanata. Izmeu ustrih oiju i uzdignute sitne njukice
titra podrugljivi smijeak svojstven spretnijima, koji ipak ne prekorauje mjeru
prijazne predusretljivosti.

U tom pogledu vrijedna je panje najprije njegova prividna velikodunost, iako vrlo
tanka presvlaka drutvene utivosti koja ne see dalje od nekoliko upadljivih
glumakih gesta, osobito pred brojnijim skupovima pobonih dayaka za rukom.
Tako, kad na komadu papira dobije svoj odrezak vrstog kiselog mlijeka bivolice
(klasina indijska hrana za svete osobe sadhue), spreman je da velikim pokretom
svoje male njuke servira taj papir svome podreenom drugu koji mu ga uvijek
uurbano vraa iza svakog zalogaja. Na taj nain posluavnik prelazi od jednoga
drugome po vie puta. Ali, im se iscrpi zajedniki interes, rukovodilac bez vidljivog
povoda najuri podreenoga iz trpezarije uz najveu graju koju moe da proizvede i
lamatanje rukama. Sreom opseg glasa mu je prilino skroman, a podsjea na zvuk
krebetaljke u crkvi na Veliki petak.

Shvatljivo je, dakle, da je pantomima njegov glavni glumaki izraz. Pri tome ruke,
ve po izrazitosti crta zasluuju posebnu panju. Kad prilikom svojih slubenih
obilazaka poslije podne nakon to mine najvea ega, svrati u posjetu ako me vidi da
sjedim u predvorju, pokreti njegovih sitnih ruku s izrazitim crtama dlanova dok
otvara vrata i prvi utivi pogled prema meni navode me nekada podsvjesno da se
osvrnem gdje je ostavio kiobran. Naravno, kiobran je za takvog kicoa
nesuvremen pribor, jo k tome u slubenom pohodu: Ti obilasci nisu toliko strogi da
se ne bi pridruio komadi puta svakome tko naie, bar tako dugo dok zadovolji
znatielju i vidi kuda tko ide. Pri posjetima se dri propisa utivosti doklegod mu to
doputa znatielja i lini interes.

Zapravo su dirljive posjete svih ivotinja, osobito poslije podne ako pone kia, iako
dobro znaju da ne mogu dobiti nita, jer je pravo redovnika na jelo ogranieno na
prijepodnevne sate, a u pustinjakim izbama nema nikad hrane, nego se u najboljem
sluaju etverononi posjetioci a i dvononi i dvaput roeni (ptice i brahmani)
mogu napiti vode. Mladi psi ne prou nikad pokraj kue da ne pokucaju na kapiju.
ak i ga Kabara se u dokonim asovima rado suna u pometenom dvoritu.

U sobu ne putam nikoga, pogotovo ne mangupa, jer bi on nakon uobiajenih

nekoliko minuta utivog mirovanja na krilu postao tetan iz obijesti. Nekad je
dovoljno dugme na koulji da mu poremeti mirno dranje. Kad nije siguran kako sam

raspoloen, smjesti se najprije na zidiu terase, spljoten, s nogama tromo

objeenim na obje strane. S bradom naslonjenom na zid kao na jastuk, ne miui
glavu gleda desno i lijevo, unutra i van, i eka gdje e se prije pojaviti ta zanimljivo.
Nekad uporno za vrijeme kratke posjete nastoji da otvori vrata i ue u sobu, pravei
se da ne shvaa uvredljivu okolnost to su zakljuana.

Njegova mi je prva posjeta ostala u dirljivoj uspomeni. Dok sam leao bolestan u
krevetu, doao je jedno predvee u predvorje, pokuao da ue, a kad nije mogao
otvoriti vrata, skoio je na prozor zagraen mreom za komarce, uhvatio se rukama
za dvije eljezne ipke pred reetkom i gledao kimajui mi glavom doklegod je
mogao da se dri u tom nespretnom poloaju.

U posljednje vrijeme nai su odnosi neto ohladili, zapravo mojom krivnjom. U prvom
redu nailazi na zakljuana vrata. Zatim, djelovalo je kojeta to sam uo i vidio o
njegovim manguparijama. Tako sam npr. uo da je u staroj njemakoj zgradi bio
rado vien gost u poetku kad su doli mladi ane njih petorica u jednom odredu.
Zgrada je bila naputena i ruevna, dobro lovite za mangupa. Pokazao je da se
razumije u sumnjive i prljave zakutke ivota na plemikim zamcima. Kad je
potamanio nekoliko zmija koje su se zatekle na tavanu i u nusprostorijama i razjurio
mieve, odluio je da po koji od tih zakutaka iskoristi kao dobar domain za vlastitu
spremu. Jednog je dana doao s velikim komadom nepojedene zmije da je pohrani
za crne dane na tavanu. To je bio kraj prijateljstva tamo.

Ja sam ga vidio samo jedanput kako tri s plijenom u zubima pokraj moje kuti, suvie
uzbuen da se obazre na mene. Bila je to povelika riba koju je vjerojatnije ukrao u
kuhinji nego polovno nabavio od dralova. Drugi put sam ga zatekao u basovoj
radionici kako jede vranu. Pri tome sam mu najvie zamjerio podlost koja se bez
sumnje ispoljila u hvatanju vrane. Primijetio sam da vjerojatno zbog toga ni druge
ivotinje ne vole da jedu s njim iz iste zdjele, iako ih njegovo muvanje po dvoritu, a i
vani, esto zanima i privlai. Ponekad se zabui u rupe uz obalu gdje ive veliki crni
rakovi, pa kopa, kopa uurbano kao krtica. Tada se oko njega iskupe znatieljne
vrane u nadi da e i za njih ostati neto od plijena, ako ta bude u toj rupi. A ako ne
bude

Upravo sada, od juer, ne mie se, koliko mu je to mogue, s dasaka u potkrovlju

basove radionice gdje je objeena krletka s mladim dralom koji je ispao iz visokog
gnijezda. Iako je povelik, nije lako doao k sebi, a bas ga je pravovremeno spasio od
pogibelji. Ve mu je prilino dobro. Mangup bezobrazno sjedi usred tue kue i

razmilja kako da se doepa plijena. Trebalo bi izbaciti sve daske i masu druge
starudije, slomljenih stolica i vrea s krpama, da ga se istjera.

I tako se dogaa u posljednje vrijeme kad se sretnemo na putu da digne nos prema
meni, zastane i u nedoumici promatra kretanje moga tapa, a kad se zaustavim da
nabodem suhi list, uhvati mi se rukama za tap, digne nogu kao pas, popisa se na
njega i s indignacijom ode svojim putem.

Zapravo mi ni to nije krivo. Ako naie ona zmija iz prie, i mangupski miris mi moe
pomoi.

Ali tek sada na kraju primjeujem da sam zbog manguparija zaboravio ispriati
glavnu zmijsku priu na pravom mjestu, gdje sam govorio o privrenosti ivotinja
zaviaju.

Jedan se stari kobra-raa sa zmijskim draguljem na elu navodno zadrao sve do

danas na drugom otoku. Nije ga lako vidjeti jer svakog jutra otpliva s otoka na kopno
i tamo se zadrava i izdrava do predveer, a ovamo se oprezno vraa samo na
spavanje u svom starom podzemnom dvoru. ini mi se da ta pria nije sasvim bez
osnove, iako je ve prilino stara i uli smo je ee puta od maha-there svi osim, po
svoj prilici, utljivog mudraca u podnoju ije kuti zmija stanuje. Pretpostavka je da
za njega pria i nije vana, jer je on jedini od svih stanovnika ovih otoka izvan i iznad
svjetovnih opasnosti. Ispriat u u jednom od sljedeih pisama kako je godinu
dana nakon moga dolaska taj utljivi yogi otiao s otoka slino Hesseovom Siddharti
(najomiljenijem buddhistikom heroju za hipije). I za mene je on bio i ostao kroz svih
sljedeih 15 godina jedini pustinjak od kojeg sam neto nauio, mada upravo iz
potovanja prema toj pouci nisam s njim nikada na otoku progovorio ni jedne rijei:
Tko meditira, taj ne govori. Tko govori, taj ne meditira. Tek nakon 56 godina, kad
sam se i ja ve odselio s otoka i nastanio se u neto brdovitijoj plantai kakaoa,
stigao je jedne veeri pred najvei buddhistiki praznik, dan punog Mjeseca u maju,
pred moja vrata. Bio je potpuno iscrpljen i bolestan, tako da sam ga nakon nekoliko
dana morao odvesti u Kandy lijeniku. Ve 15 godina ne stanuje nigdje, bar ne dulje
od nedjelju dana. Svakih nekoliko godina dovedu ga dobri ljudi koji ga nau
iznemoglog na putu u na matini samostan u Colombu, Vair-arama, na lijeenje od
dizenterije, malarije i svih vrsta glista i parazita. Ali postao je govorljiv, vrlo
govorljiv kao i svi mi utljivi pustinjaci u zgodama drutvene dekompresije
kako ja nazivam tu pojavu iz vlastitog psiholokog iskustva i promatranja na samom
sebi. Od tada ovaj moj utihnuli mudrac i dobri prijatelj (to je slubeni naziv za

uitelje meditacije jo od Buddhinih vremena) nije nikad prolazio podrujem gdje

sam ivio u samoi a da ne svrati na koji dan. Priao mi je kako najradije ivi u
divljim naputenim spiljama negdanjih pustinjakih naselja, esto i mjesecima na
istom nepristupanom mjestu, ekajui smrt mirne due, o mnogim doivljajima s
divljim ivotinjama pa i s opasnim zmijama s kojima izgleda da se najlake
sporazumijeva recitirajui im slavne Buddhine stihove o sveopoj ljubavi (Mettakaraniya-suttam) koji snano djeluju svojim vibracijama i na kimu sluaoca, a ne
samo na sluh (za koji evropska znanost tvrdi da ga zmije uope nemaju). Priao mi je
i detalje. Smirena zmija vie nee da ode svojim putem slijedei recitatora kuda god
je vodi dok izgovara te magine stihove.

Ali dok smo jo bili zajedno na pustinjakom otoku (da zavrim prekinutu priu koja
se nekako lomi na svakom zaokretu reenice), jedne sam veeri pred zalazak sunca
obilazio prohodni dio tog otoka. Put se penje najprije prilino strmo, usjeen u
sjeverni obronak. Prolaz ispod kue utljivog Nijemca, zato je uvijek uzorno pometen
i ist. Na zaokretu prema velikoj staroj kui otvara se prilino slobodan vidik prema
stranjoj obali jezera, manje nastanjenoj, koja nam je najblia. Nedaleko od te obale
je i trei mali otok, sadanji zmijski otok, na koji na kralj kobra nije pristao da
preseli. Na tom se otoku vri i spaljivanje mrtvaca iz pustinjakog naselja.

Gledajui niz strminu uinilo mi se da prema naoj obali pliva jedna kabara.
Primijetio sam da joj se gornji dio tijela uz povrinu vode neobino lijepo ljeska u
posrednom zelenkastom osvjetljenju koje pri zalasku sunca obasjava tu
sjeveroistonu stranu jezera poluzaklonjenu otokom. Tada je neoekivano moja
kabara nestala pod povrinom, desetak metara daleko od obale, i nije se vie
pojavila. ini mi se da kabare ne rone, a pogotovo da se ne zadravaju pod vodom.
Moda je to bio na izgnani zmijski car koji se pribliio tajnom ulazu u svoj dvor u
punom grimizu sutona i tu se blizu obale pritajio iz opreza prema urotnicima,
ekajui da padne mrak.

Red je na kraju da razjasnim i ime lica kojemu je u naslovu posveen ovaj odlomak
pisma mangupa Kiri-kiri. Kiri na sinhalskom jeziku znai mlijeko. Opisao sam
njegovu ljubav za kiselo mlijeko, a voli i slatko. Ali da mu je to postalo ime, ili tanije
reeno prezime, doznao sam od naeg pojca. Predveer kad se skupljamo na
posljednju alicu aja u dana-sali i zadravamo pred ulazom pod stablom divlje
paprike, koje je visoko blizu 2 metra i puno sitnih plodova jedva veih od centimetra
a strahovito ljutih, kojima u neto manjem bunju obiluju sve ovdanje ungle, stari
pojac ima obiaj da se pojavi iza ugla s pogaicom apatija pa stojei ispod paprike
doziva kiri-kiri, lomei komadie i bacajui ih na pola puta prema uglu ungle u
travu. Tada se iz tog ugla pojavi divlji mangus i u dva-tri skoka doe na odreeno

mjesto, pokupi svoj zalogaj i pobjegne natrag u gutik. I tako uvijek ponovo za svaki
zalogaj. Ime Kiri-kiri odgovara krebetavom glasu mangusa, bar njegovoj prvoj frazi
kad se oglasi. Kasnije pomonik na kojega se na stari majstor ljuti ponizno
odgovara malo tiim guenjem. Ta dva glasa skupa ton mangupskog dijaloga
dobro odgovaraju imenu slavnog mangusa u Kiplingovoj prii Riki-tiki-tawi.
Cvrak i meditacija

"Zvuk je trn za prvi stupanj zadubljenja."

(Anguttara-nikayo, V:134)

Prije nekoliko dana na je pojac otiao na dopust. Pl-rit (veernji obred) postao je
vrlo tih. S moga mjesta u dana-sali vidi se ljepa, dublja strana otoka, najprije obrub
naranastog cvijea, a u pozadini visoka stabla potpuno zastiru nebo. Oko est sati,
kad se skupljamo, sunce upravo zalazi. U jedva ujnom ritmu hvalospjeva Buddhi,
njegovoj nauci i prosjakom redu njegovih sljedbenika promatram najprije kako se
gase naranasta svjetla cvjetne ograde u sutonu. Zatim se, prije potpunog mraka,
pale preda mnom u daljem rastojanju neobine zvijezde ungle. To su sitne pukotine
meu gustim liem ume kroz koje prosijavaju take sutonjeg neba. Poto vjetar ne
prodire kroz unglu nikad ravnomjerno ni na rasponu od nekoliko metara, poneki
dijelovi tih fantastinih sazvjea titraju kao nad burnim morem, dok su drugi
potpuno mirni. Neka od tih sazvijea znaju biti vrlo pravilna. S poluglasom naeg
pirita gasi se i to fantastino nebo. Ljeska se jo samo pozlaeni Buddho u ijem je
podnoju mala petrolejka. Tada maha-thero skloni novinu kojom je bila zasjenjena
vea petrolejka na stolu pred njim. Slijedi posljednja dnevna alica aja.

U sedam sati sam ve u svojoj kuti. Do osam itam, a zatim posljednji sat prije
spavanja provodim u meditaciji. Smatra se da bi kasnije nou vrijeme za to bilo
povoljnije zbog dublje tiine. Za sada nai dralovi dobro i marljivo iskoriuju cijelu
no za ribolov i vrlo su buni. Najnevjerojatnija je upornost kvocanja enki,
neprekidno po danu i po noi.

(Nedavno sam itao jedan idilian opis ivota sijamskih bhikkhua thudonga, lutalaca
i potpunih beskunika. Bhikkhu gdjekad ustaje nedugo iza ponoi, prikai lampion na
stabio bambusa i pokuava meditirati hodajui gore-dolje utrtim puteljkom. Ali graja
cvraka i u to doba, kad sve ostale ivotinje spavaju, zna tamo biti zagluljiva.

Moj je pratilac u veernjoj meditaciji samo jedan cvrak. Ve dugo vremena ujem
njegov glas uvijek iz istog ugla u dvoritu. Uvjerio sam se na svoje veliko
nezadovoljstvo da cvrkovo cvranje nije monotono, bar ne toliko koliko bi trebalo da
bude da prema njemu uravnoteim disanje, jer na to zapravo eli da me prisili.

Sluanje tiine u vjebanju meditacije jednako je diletantska pojava kao kad lo

glumac slua vlastiti glas dok recitira na pozornici. Ali ja sam jedva i jo nepotpuno
preao stepen duhovne sabranosti gdje postepeno iskljuenje djelovanja viih
osjetila kao intelektualne podloge dovodi konano svijest pod preuveliani utjecaj
najnieg, dodirnog osjetila. Na svakoj taki koe koju uspije da nadrai trun praine,
kapljica znoja, neprimjetni pokret dlake, a vjerojatno i zagrijavanje odreenog dijela
kime uz naslon, osjet svrbea naglo raste i suava se u ubod im na njega padne
osloboena zraka panje. Osnovno pravilo okomitog dranja kime bez oslona u
fiziologiji yoge odnosi se najprije na ovu opu poetniku pojavu. Kasnije sam nauio
da ta hipersenzibilnost koe moe prirodno da se koncentrira na podruje ela
koncentracijom panje na centar (akram) izmeu oiju. Ta je pojava i evropskim
fiziolozima (u Schulzovom autogenom treningu) poznata kao fizioloki doivljaj
aure, a vjeba se koristi za rashlaenje glave i protiv glavobolje.

esto mi je tee da odvojim panju od cvrkovog cvranja nego da uskladim s njim

vlastito disanje. Tada njegovi poremeaji ritma znaju biti vrlo neugodni. Ponekad
zauti dulje vremena i tako dozvoli mojoj panji da se udalji od njega i da utone
ispod praga neodrivih zamjedbi praznine i tiine svijeta oko mene. Kad mu je
cvranje dovoljno dugo ravnomjerno, postiem isto neprimjetno odvajanje
privremenim usklaivanjem disanja s njegovom pjesmom. Voljnim otporom nije
mogue svladati glavnog protivnika sabranosti zvuk. Inae buddhistika
meditacija iskljuuje primjenu vjebi disanja tipinih za yogu. Predmet vjebe je
panja, a ne disanje. Zato disanje treba da ostane prirodno. U nekoliko kasnijih
pisama pokuat u da opiem meditaciju kao disciplinu (ne tehniku!) svagdanjeg
ivota, put njegova proienja katharsis.
Marginalije

Ne veselim se ivotu, ne veselim se ni smrti.

Iekujem kraj svog roka, kao nadniar isplatu.
Ne veselim se ivotu, ne veselim se ni smrti.
Iekujem kraj svog roka razborito i strpljivo.

(Thera-gatha 607 et passim)

Koliko smo sposobni da se odvratimo od htijenja, toliko potiemo buenje

naputenosti.
***

Onda na to treba da ekamo? I gdje da ekamo? Jedva da jo znam tko sam i gdje
sam.
Nitko od nas to ne zna, im prestane da sebe obmanjuje.
***

Pa ipak jo uvijek imamo svoj put?

- Taj trag, meutim, iezava naputanjem, a potpuno je utrnut u naputenosti.

(M. Heidegger,Gelassenheit)

Kome je razrijeenost postojbina,

tome je kao ptici u zraku teko nai trag.

(Dhamma-padam 92)

Postoje, dakle, dvije vrste miljenja, od kojih je svaka opravdana i nuna na svoj
nain: kalkulativno miljenje i meditativno miljenje.
***

A tada? Tada e ovjek zanijekati i odbaciti svoju vlastitu posebnu prirodu po

kojoj jeste meditativno bie.

(M. Heidegger, Govor u spomen kompozitoru K. Kreutzeru)

***

Postoji patnja, ali ne onaj tko pati.

Postoje djela, ali ne onaj tko radi.
Postoji razrjeenje, ali ne onaj tko razrijeen biva.
Postoji put, ali na njemu putnika nema.

(Visuddhi-maggo, XVI:90)