Srednji put

Theravda budistiko drutvo

Tweet

Start
Srednji put
Uvod
Pali kanon
Tumaenja
Praksa
Knjige
Linkovi
Kontakt

Vi ste na:Home Tumaenja edomil Veljai Pisma s pustinjakog otoka

Kozak iz vjenosti
Pisma sa pustinjakog otoka
edomil Veljai

Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme

Kozak iz vjenosti

Kad na poetku svojih vjebi kontemplacije, u zasjenku izbe obrasle unglom treba
da saberem svoje misli razletjele po udaljenim kontinentima i razliitim podnebljima,
prvi mi je napor da ih dovedem u sidrite voda koje ovaj otok razdvajaju od svijeta u
prostoru i vremenu. To sidrite nije u podruju mostia naeg pristanita, nego je
mala uvala na suprotnoj strani, blia meni, pored kuice u kojoj sada opet boravi na
stari hodoasnik. Nazivam ga Kozakom, jer ta rije u pali jeziku (kasako) znai
zemljoradnik, a to je i njemu vrlo oito prvobitno zanimanje. Vidi se to po istoi
putova, po odvodu vode poslije kie i po povezivanju neoteenih povijua na
puteljcima koji vode prema njegovu dvoritu.

Kako je star, odakle je, kako e dugo ovdje pojati svoje pirite, kuda e krenuti dalje i
odakle e opet doi sve je to tako beznaajno, nepredoivo i nezapamtivo za
mene da je uzalud da bilo koga pitam. Bespredmetno bi bilo i da pokuam govoriti s
njim neposredno po koju rije. Mi ne samo da se ne moemo sporazumjeti na istom
jeziku, mi ne ivimo u istom vremenu. Philosophia perennis je uvijek bila ideal
misaonih uvjerenja. Ovdje, gdje sam to najmanje mogao oekivati, uskrsla je preda
mnom, posve izlina, fides perennis. Jer, u buddhizmu nema mjesta vjeri u iluziju
postojanosti, a kamoli u vjenost.

Najneugodnije mi je da ne znam ni da mu propisnim pali formulama izrazim svoje

doputenje svake veeri kad pognut niice na zemlji uzdie k meni svoje molitve:
kd~sa, bhanti Oksa, bhante! (Dopustite, gospodine). Ni ostali, osim
dvojice staraca, ne znaju propisne odgovore. Ostajemo nijemi i zbunjeni pred
njegovim vapajima o ijoj dubim je potrebno rei neto vie.

Ovako je poela cijela neobinost pojave jedne veeri prije vie mjeseci:

amac s naom potom i zalihama vratio se neto kasnije, kako to esto biva. Stari
nagluhi sluga, po imenu Rob-ljubavi, koga u selu zovu Puni-koi (mala eljeznica),
razvio je uz brze i iroke pokrete svoju nedugu priu o kalu-balla (crnom psu koji mu
se veerom prepreava na putu do amca). I potanska vrea je ve bila otvorena,
panju veine privlaio je njen sadraj.

Na sutonji obred recitacije bio je ve zavren. Zavrava se klanjanjem pred mahatherom i moljenjem oprotenja za prijestupe koji su nam u toku dana mogli da
promaknu kroz troja vrata misli, rijei i djela. Tada se iz ugla pored ulaza
zaklonjenog s jednog kraja maha-therinim stolom i sjeditem a s drugog stoliem na
kojem su tapii tamjana i cvijee pred zlatnim kipom Buddhe u udubini proelnog
zida, javio neobian, neprirodan glas staraki, spor, drhtav i nadasve svean
sopran:

Okasa, bhanteee!

Glas je dolazio iz tamnog ugla ispod stola; onoga iji je bio nismo do tada primijetili.
Melodiju sam brzo prepoznao. Vratila se iz moje mladosti; pjesma iz bosanske
planine koju sam upamtio kao uspavanku bolesnom djetetu. Kad je ustao i poeo da
se polako i sveano klanja sklopljenim rukama' iz kojih je visio propisni bijeli rubac za
kleanje, njegova pojava nije nimalo pokvarila utisak ni razoarala oekivanja
izazvana pjesmom. Bio je doista dostojan, i suvie dostojan prototip patuljka iz
Disnevlanda. (Cejlonci su preteno patuljast narod iji podmladak tek sada poinje
da raste kao Amerikanci iza prvog, a Evropljani iza drugog svjetskog rata.) Odijelo
updsake, bijelo, tek jedanput provueno kroz boju nuga korijena kakvom se boji naa
odjea i postaje postepeno od naranaste smea, poprimilo je tek prvo lagano i
neravnomjerno rumenilo, bilo je ritualno zaprljano, jer to treba da bude. Ogrta,
povei platneni runik, zaogrnut preko jednog ramena, dosegao je dubinu
dostojanstvenih nabora toge. Glava mu je bila, koliko se moglo vidjeti na prvi pogled
u polutami, posve elava. Ipak se na potiljku dovoljno jasno isticao vor perina
sakupljenog iz tankog vijenca sjedina. Brada mu je bila okrugla oko cijelog lica, ali je
ipak na prsima bila razdijeljena i time djelovala izduenije. Kad je zatim istu pjesmu i
obred poeo ponavljati pred svakim od nas kako to ini i dalje svake veeri
dole su do izraaja krupne i bljetave crne oi i nos rimski pravilan i ozbiljan kao na
najklasinijim baroknim slikama apostola.

Hodoasnikova duga i skruena molitva pred svakim od nas ve odavno ne spada u

obrednu sadanjost. Kad poelim da traim pravilne odgovore od onih koji ih
vjerojatno jo znaju, uvijek me neto suzdri od toga. Kad pokuam da razmislim ta
je to to mi namee potpunu utnju s uzvienog podnoja mojih nogu skrtenih na
klupi pod kojom se starac savija i gmie, ne uspijem da se udaljim od utiska
ogromne pobonosti koju u tom poloaju na neizreciv nain izraava skruenost
njegovih ramena. Tako i ja njega ostavljam na rubu bezvremenosti i besmrtnosti
vjenog ponavljanja u nedoumici i neizrazivom udivljenju pred bespredmetnou.

Ipak sam uspio da nauim jedan odgovor, i to prvi, kojim se treba odazvati njegovim
pronjama:

Supatti! (*Dobro doao!)

Krajnji, moda u potpunosti neostvarivi ideal buddhistike kontemplacije ivot u

istoj sadanjosti za njega i njemu ravne postoji nepokoleban ve hiljadama
godina (kao duga pred vodopadom s kojom Schopenhauer usporeuje na potpuno
buddhistiki nain iluziju o neprolaznosti svijeta). Kao to se na pitomi mangus Kirikiri, kad se trenutano smiri nekome na krilu, hvata za prvi odbljesak dugmeta da se
uzobijesti, tako i ja nekada lutam pogledom po bezvremenoj odjei starog
hodoasnika, upravo u potrazi za dugmetom kao tragom vremenitosti, pa budui da
ga ne nalazim (iako moda ipak postoji ispod ogrtaa), pokuavam da na neki drugi
nain ispitam metafiziku dubinu njegove starosti. Da, prije 2000 godina mogao je
zakoraiti isto tako mirno i sveano, s istim odijelom i vanjskim izgledom ovamo, da
nas je onda bilo. Istim rijeima i skruenou ramena mogao je na isti nain moliti
nae doputenje za to? nikada nije bilo sasvim jasno ni komentatorima, a jo
manje prevodiocima izraza okasam.

Ali prije 2500 godina, prije 2300 godina, to ve ne bi bilo zamislivo. Jer vjenost
ne postoji. Sabbe sankhara ania: Nepostojani su svi sklopovi nazvani bia,
treba da uvjeravam sam sebe s nostalgijom. Pri tome bih elio da i sam sebe vrsto
uhvatim za dugme kad bih ga imao. Jer ja, dodue, u neto razliitom obliku, ali u
istom ovom odijelu smrdljivom od znoja, kie i dima, ja sam mogao da budem ve
prije 2500 godina, ako ne i ranije (a i to je vrlo vjerojatno), kad Kozaka iz Vjenosti
jo nije bilo. Na pitanje: Zato ljudi uope vjeruju u vjenost bogova i dua?
Buddho ima vrlo zanimljiv odgovor: Zbog zaboravljivosti i slaboumnosti tih bogova.
Oni su, istina, toliko dugovjeni da zaboravljaju da nisu vjeni. Kad im se zabluda
razjasni, onda svemir pone drhtati. No tako samo lavovski rikovi buddh
potresaju svemirom, a bogovi se tada ponaaju kao savreno ukroeni slonovi u
kraljevskim stajama kad zauju lavovski rik trgaju lance, rue zidove i serui oko
sebe od straha, jure glavom bez obzira. Tako je rekao Buddho.

Tako je Kozak iz Vjenosti samo Kozak iz kozmike vjenosti.

Od prvih poetaka buddhistike komentarske knjievnosti sljedbenici satiru mozak

teorijama o trenutanosti bia. I mi danas nastojimo da ostvarimo kontemplativni

ivot i proienje od taloga prolosti koji uviru u nas (kako bi rekao Buddho) i
budunosti koji odviru od nas, shvaanjem iste sadanjosti u krinamurtijevskom
egzistencijalnom smislu, ili kao pokuaj Bergsonova zaokreta (torsion) dok
Kozak iz Vjenosti poje uvijek istu pjesmu, satima, danima i stoljeima, u. potpunom
spokojstvu svojih skrtenih nogu, negdje u naem zasjenku.

U konkretnom sluaju bilo je upravo meni najlake da to ustanovim. Od moje kolibe

vodi lijep, dovoljno irok, zasjenjen put, podesan za meditaciju u hodu, do skupine
ogromnih bambusa, udaljenih oko 20 metara. U popodnevnom odrazu sunca
poprimaju zlatan sjaj, a pri laganom vjetru u visinama nad unglom njihov krgut i
kripa pobuuju djetinjasta matanja o jarbolima jedrenjaka kakve sam vidio samo
na ilustracijama starih pria. Pod bambusima put se naglo suava. Tu je uvijek
zatrpan ilavim bambusovim listovima koje je teko pomesti. Na istom mjestu
preprijeila se preko puta i grana Aokina crvenog cvijeca. Ta vodoravno isturena
grana nije na strani bambusa uspjela da nae povoljno uporite, pa tako s godinama
poinje da slabi. Ja redovno nastojim da joj pomognem i da je poduprem o tanke
ogranke drugog zapetljanog raslinja, ali je povijuama teko pomoi da nad irim
rasponima izgrade vrst luk. Iza tog niskog i nesigurnog luka put se suava i zakree
prema zahodu koji je na pola puta izmeu hodoasnikove i moje kolibe. Ja se tom
prostorijom sluim uglavnom u jednu manje namjensku svrhu da tamo iseljavam
gamad koja ponekad izmili iz moga starog daanog stropa. Ubijanje nije dozvoljeno.

X tako, kad iz bilo kojih razloga, osobito poslije podne, jo pod utiskom svojih
vlastitih vjebi kontemplacije iziem u predvorje i proetam do bambusa, ako ne i
dalje, zastanem da oslukujem starevo pojanje koje nije ni tiho ni glasno, nego
upravo ujno do te udaljenosti. Doklegod uspijem da ostanem posve tih u vlastitoj
nutrini, to pojanje zadrava svoj ar i raskriljuje osjeaj irine kao zov daljina.
Podsjea me na klasinu, iako apstraktniju, vrstu meditacije o zemlji u njenoj
nesagledivoj protenosti iju istou doarava glinena boja koja treba da odgovara
svjetlosti neba u predzorje prije rumenila zore.

Promatrao sam izdaleka starog hodoasnika kad je odlazio proli put i ekao amac
na obali s nevelikom vreom preko desnog ramena i velikim fenjerom u lijevoj ruci.
Usporeivao sam njegovo duhovno stanje s dramatinim zavretkom Tolstojeva Oca
Sergejcu

Kad se opet vratio, donio nam je vijesti o utljivom Nijemcu, naem bhikkhuu, koji je
ovdje proveo preko deset godina, a zatim je otiao s malom torbom od kord-samta

preko ramena, zasjenjen burmanskim kiobranom, miran, krut i mraan. Otiao je da

upozna ivot po cejlonskim samostanima i pustinjakim naseljima. Ono to je imao
da kae pred odlazak, izrazio je na ope uenje najknjievnijim sinhalskim jezikom.
Hodoasnik nam je donio vijest i o naem bjeguncu, mladom Tamilu. Iz nekog
drugog buddhistikog samostana pobjegao je po drugi puta, kad je ponovo odluio
da se zaredi, u noi pred samo zareenje. U potrazi za religijom svoje izgubljene
domovine (religija njegovih praotaca bila je istonokranska, porijeklom iz Smirne,
gdje su pred prvim progonima Isusova majka i prvi sljedbenici, apostoli, nali
sklonite, a Turci se jo i danas ponose da je ta prva kranska crkva Djevice Marije,
iji je slavni pjesniki potovalac bio prorok Muhamed, ostala uvijek zatieno
svetite i pod njihovom vlau) na je tamilski nomad naiao konano na jednog
Hindu yogija u podruju svetita boga Vinu iz Kataragame.
II

Tko je Vinu iz Kataragame? To je pitanje vrijedno posljednje digresije u ovoj prii.

Ja sam ga upoznao u malo nezgodnim okolnostima, u nusprostorijama hrama

Bezgranine Ljubavi u Colombu. Ponekad nas posebno odani i ugledni davake
pozivaju na ruak u udaljena mjesta i alju po nas automobile. Hranjenje redovnika
je temeljni i jedini vjerski obred u pravom i neposrednom smislu u buddhizmu. Dok
smo jednom takvom zgodom u hramu Bezgranine Ljubavi strpljivo ekali satima
automobil koji je trebao da nas vrati kui prije mraka, pozvao me je na maha-thero
da mi pokae hram (u onom smislu u kojem su se nekad kod nas planinari pristojno
udaljivali iz druine da beru cvijee). Tom me je prilikom pokuao nauiti kako se
veliki ogrta, koji nam slui za odijelo u razne svrhe na razne naine, na brzinu
premotava u haljinu s jednim (lijevim) rukavom. To je vrlo vano, jer se posjete
samostanima, pogotovo za gosta na niim hijerarhijskim stepenima kakav sam ja
tada bio, sastoje uglavnom u zamotavanju, odmotavanju i premotavanju toga
ogrtaa u obliku prevelike plahte. Najtee i naj-formalnije je zavijanje samoga sebe
u smotuljak, neke vrste sarmu iz koje na kraju treba vjeto proturiti glavu, a da se
sve ne raspadne. U tako zavijenom stanju bhikkhu zadovoljava propis da se po
naseljima (izvan samostana i hrama) treba kretati potpuno pokriven. im stigne do
hrama, prije nego to ue u njega treba da se odmota, da ogoli desno rame u znak
poniznosti, a samo lijeva ruka treba da bude u rukavu drugog oblika. Isti propis
vai i za odavanje poasti starijim redovnicima pred kojima se treba pokloniti tri puta
niice.

Tako sam s rukavom po prvi puta omotanim na brzinu uao u hram Bezgranine
Ljubavi. Rukav mi ne bi izdrao trostruko klanjanje, ali to sreom nije bilo ni

potrebno. Poto moj uitelj nije poeo da klanja u hramu, ne bi bila umjesna ni moja
snishodljivost koju u laikom drutvu ne bih mogao izbjei.

Hram je bio kao unutranjost veine cejlonskih hramova. Ogromni Buddho od gipsa,
obojen utom i crvenom uljenom bojom postavljen je u leei lavovski poloaj
uzdu cijelog zida. U uglovima straare dva glavna uenika Anando (ili
Moggallano) ut kao i uitelj, a Sariputto plavkasto, pepeljastosiv iz meni nepoznatih
razloga. Strop i gornja polovica zidova ureeni su freskama, simetrino rasporeenim
etvorinama malog formata u stilu portugalskog baroka na ukastoj podlozi. Iz niih
i srednjih dijelova zida stre figure iz napoletanskih Betlehema, naravno, u
svojstvima buddhistike ikonografije. (Buddho nije mogao zabraniti hramove jer ih u
njegovo doba nije ni bilo nigdje u ikonoklastinoj Indiji.)

Hram je bio irom otvoren i pust. Promuvali smo se, ogledali se naokolo i izili jer
nam se urilo u dalje nusprostorije. Ali vani, malo dalje, ulo se skandirano naricanje
jednog mukog glasa. Maha-thero me je poveo iza ugla i tu sam tek imao priliku da
vidim kako se odvija stvarni vjerski ivot. U dnu dvorita, uz bok hrama, bila je
dozidana nusprostorijica podijeljena u dvije etvorine, oito u prvoj namjeni za
muke i za enske. Vrata, meutim, nije bilo nego su se iza neminovnog
najlonskog zastora nazirale ikone, u prvoj muka, a u drugoj enska. Prva ikona je
vana, to je Vinu iz Kataragame, pouio me je maha-thero. Pred njim se na zemlji
savijao u ritualnim vapajima jedan bijelo obueni laik. Nisam znao treba li da se
sablaznim ili da izrazim zadovoljstvo zbog krajnje vjerske snoljivosti koja i indijskim
Tamilima dozvoljava da se u buddhistikom hramu ljubavi i milosra mole svojim
bogovima. Kao neodrecivi potivalac Ramakrine odluio sam se za ovo drugo
rjeenje, ipak uz rezervu, dodajui da je malo nezgodan izbor slubeno priznate
boanske linosti, budui da u hinduizmu Vinua smatraju Buddhinim poglavarom.
(Buddho je priznat za avatara i jedno od utjelovljenja Vinua, po redu pretposljednje
u ovom kozmikom ciklusu, sljedee iza Krine, autora Bhagavad-gite, popularnog
indijskog evanelja. Buddhu smatraju, istina, loim avatarom, prorokom za zla
vremena kakva su naa ali ipak) Meutim, nisam imao vremena da sve to
izrazim. Moj me je uitelj prekinuo jednostavnijim i shvatljivijim razjanjenjem.
Vinuu se ovdje klanjaju i mole cejlonski buddhisti, a ne tamilski Hindusi. Razlog da
plau i zavijaju je u tome to njemu treba da se obrate svi oni koji su u novanim
nevoljama, jer on vrijedi i kao bog ovosvjetskog blaga (Kuvera), dok je Buddho samo
propovjednik odricanja od svijeta i ivota. Tako zbog nespojivosti egzistencijalnih
funkcija nije bilo druge

Kuvera je u svom mongolskom obliku ono nakazno kinesko ili japansko boanstvo od
slonovae ili arenog porculana koje sjedi s nogama skrtenim pod ogromnim

trbuhom i krezavo se kesi, a prosjeni sakupljai istonjakih suvenira ga rado

kupuju kao Buddhu estetski najprikladnijeg izgleda za zbirku fetia iz egzotinih
zemalja. S punim pravom od tog se Buddhe smije oekivati da bude amulet srede i
blagostanja.

Tako sam se ponovo uvjerio u nesposobnost Buddhina uenja da silom ili milom bude
preobraeno u religiju, usprkos svim opravdanim hvalospjevima o povoljnim
utjecajima koje je to irokogrudo i antifanatiko uenje vrilo stoljeima na narode
koji su ga prihvatili. To je neposredno vidljivo iz usporedbe s kulturnim i drutvenim
prilikama u Indiji otkad je buddhizam tamo iskorijenjen (hiljadu godina naglog
opadanja o kojem govori Vivekananda, stanje koje se jo uvijek naglo pogorava
danas kad se taj gnjili kolos ve potpuno raspada).

Pa ipak, kad se govori o drutvenim prednostima naroda koji su prihvatili buddhizam,

ni meni vie ne moe da se ne otme pitanje:

Prihvatili ali kako?

ivo mogu da predoim kako cejlonski buddhistiki poklonik Vinua iz Kataragame iz

dubokog i podsvijeu dobro skrivenog sloja svoje arhetipske prolosti reagira na sve
ami priu o ukorijenjenju Buddhine spasonosne vjere na otoku Lanka. Pria poinje
opisom velike hajke u kraljevskom lovitu blizu negdanje prijestolnice
Anuradhapure na dan narodnog praznika godine 250. prije nae ere. Kad je lovaka
hajka bila na vrhuncu, sletio je s neba (ili pao s kruke) prvi buddhistiki misionar
Mahinda, sin sveindijskog i nadasve milosrdnog cara Aoke, i poeo lovcima
propovijedati milosre i ljubav prema svim dahom obdarenim biima.

Sinhale (Lavovsko pleme, dananji Cejlonci) nisu tada jo imali religiju u viem
smislu rijei nego su bili poklonici moreplovcima nadaleko poznatih Ijudoderskih
demona kojima su svojevremeno indijski Majmuni u prvoj invaziji zadali nezaboravni
poraz (tema Ramayane). Poslije tog poraza za indijskim poslovnim avanturistima
poeo je da se gnijezdi ovdje i neodstranjivi olo indijskih nepravovjernih svetaca,
vjerskih skitnica i razbojnikih prosjaka-proroka. Na koncu, pomislili su Sinhale
(prema mojoj heretikoj hipotezi), kad je ve tako, bolje je nabaviti pravu vjeru od
pravog cara. Tako je dolo do dogaaja zvanino opisanog u lovakoj prii, gdje ih je
kraljevski dobavlja uvjerio da e im isporuiti vjeru kojom, se i sam slui. Ali, je U
zbilja bilo tako? Moda je tada i bilo, ali kasnije nije ostalo. Tko da se pouzda u

Indijca, ak i u koprodukciji! Kad su se uvjerili da se naelo vjerske koprodukcije vie

ne primjenjuje u poslovanju, zamiljam (mimo svih povijesno dostojnih i dopustivih
svjedoanstava) da su hrabri predstavnici lavovskog potomstva (Sinhale) otili da se
ale svojim dobavljaima. Pozivom na svojevremenu garanciju da e im dati vlastitu
vjeru, uspjeli su, kako to obino biva u izglaivanju poslovnih sporova, i pored
neospornog odgovora da su doista i dobili vjeru u koju je vjerovao Aoka lino, da
dobiju u dva navrata kratkorono prie u vjerskom materijalu na koji su se alili da je
isporuen u nedovoljno solidnoj izradi, pa ga zato ni sam izvoznik u vlastitoj zemlji
vie ne koristi, nego ga je morao zamijeniti boljim. Prva se zadovoljena prituba
odnosila na jezik. Prva je dostava religije bila isporuena na drugorazrednom pali
jeziku. Poto vjera u cjelini treba da ostane na jeziku, ustanovljeno je vrlo brzo da
Indijci svoje Velike izreke s velikim maginim uinkom izgovaraju uvijek na
sanskritu, sada kao i ranije, a da na pali jeziku u isporuenom materijalu maginih
izreka tako reci i nema. Velikoduno, izvoznik je pristao na zamjenu jezinog
materijala. Tako je sve to je jo upotrebljivo najprije prevedeno na sanskrit. Time se,
meutim, nije stiglo mnogo dalje od pristojnog knjievnog obogaenja sinhalskog
govornog jezika. Magija Rijei bila je jo uvijek odvojena od misterija obrednog ina
u Indiji. Hiljadama i hiljadama godina Indijac je nepokolebivo vjerovao samo u jedno,
i toga se vrsto i ljubomorno drao: u Spolovilo boga Sive. Obredni in se sastoji u
polijevanju te okamenjene svetinje maslom, mirisnim mastima, cvijeem i svime
ime se ve takva kamena svetinja dade obasuti. 0 taj su se greben oduvijek odbijali
i razbijali svi strani i novi utjecaji, poevi u najmanju ruku od inae rasno istih
arijskih Veda, koje je bilo najtee, ali i najvanije skriti. Ta najvea pobjeda nad
kulturtregerstvom, koje se uporno nametalo blizu dvije hiljade godina, nije se
mogla izvojevati bez djelomine prijevare. U zasjenku neslomivog mukog vjerovanja
i ponosa nuno je postojao od pamtivjeka i prilagodljiviji enski kult misterija. U
velikom ratu protiv Veda i Vedante nerazorivi je ostatak arijske kulture prognan i
zatjeran u tu drugorazrednu religiju boga Vinua, a u tu je svrhu u doba
sudbonosnog rata crnaki kralj Krina proglaen za utjelovljenje i apostola Vinuova
kulta. Nedugo zatim trebalo je da ga na tom kompromitiranom poloaju zamijeni
Buddho. To u potpunosti nije uspjelo. Otuda spor o kojem je rije u ovoj prii. Krina
je ostao autor petog Vede, Bhagavad-gite, evanelja za ene i prosti puk, o
kojem dalje ne elim govoriti, jer sam se i sam u Indiji osvjedoio o njegovoj uvijek
uspjenoj primjeni u doktrinarnom opravdavanju vjerskih ratova koje sam tamo
doivio. ak ni za izvozne svrhe carstva ovo se kulturno dobro nije dalo nadomjestiti
porukom zlog proroka Buddhe. I tako su prolazni i poraeni tragovi onoga to
stranac dobronamjerno podrazumijeva pod indijskom klasinom kulturom posluili
prvobitno za izvoz, dok je u samoj zemlji ostala neprikosnovena i neotuiva vlast
golog ivinog spolovila.
Marginalija

A Roma si fa la fede, ma fuori ci si crede.

U interesu daljeg prijateljskog poslovanja Sinhale su primili vainavsku nadoknadu iz

Indije za vjersku nadogradnju svoje kulture i smjestili je za svaki sluaj u krajnji
ugao svoje trouglaste domovine, u unglu zaraenu kultivacijom narkotika u
Kataragamu. to se tie usnuloga Buddhe, u prilikama velike gladi, oko stote godine
pr.n.e, koja je bioloki izazvala i jednu od veih i uspjenijih tamilskih invazija iz
Indije, pravovjerni sljedbenici Buddhe odluie (njih 500 uenih i pismenih) da u
jednoj dubokoj spilji zapisu na listove ola-palme i dobro sakriju sve tri koare
(Tipitakam) Buddhinih govora. Inae im danas vie ne bi bilo ni traga ni glasa u
svijetu. Iz te hvalevrijedne predostronosti odluili su da Buddhinu Rije treba
brino uvati ne izlaui je troenju u svakodnevnoj upotrebi. Jedino su izvanjska
pravila redovnikog ivota prilagoena, na zahtjev vladara, drutvenoj potrebi
zakonodavstva, iji je temelj uvijek bila i ostat e neprikosnovenost i privilegija
tabua. Ali ni o tome iz linog ogorenja ne elim dalje govoriti. Od tada pa do danas
Buddho mirno spava ne samo u hladovini vrletnih peinskih hramova, gdje se
najprije sklonio s pustinjacima koji su mu do danas ostali najvjerniji, nego i u
sunanim ibersko-napoletanskim gigantskim Bedehemima.

Dok se tako nepatvoreni vjerski ivot traenje dugoronih zajmova od boga

odvija u nusprostorijama, moj uitelj i ja smo morah zaobii jo jedan ugao hrama
Sveope Ljubavi pa da stignemo do nusprostorija kojima su nadomjetene one koje
je uzurpirao Vinu iz Kataragame.

U svojim priama iz davnih vremena Buddho spominje i ovo:

Neko su trgovci, kad bi plovili morem, obiavali uzeti sobom jednu pticu sposobnu
da pronae kopno. Kad bi im kopno nestalo iz vida, pustili bi pticu da uzleti, a ona bi
letjela na istok, jug, zapad i sjever, u visinu i okolo naokolo. Ako ne bi nigdje na
obzoru ugledala kopno, vratila bi se na brod. A u vezi s time: Isto si tako i ti,
prosjae, iao sve do Brahmana neba u potrazi za odgovorom na svoje pitanje, pa
kad ga nisi naao, vratio si se k meni

(Kevaddha-suttam, Digha-nikayo 11)

. Tako se jo i danas ire vijesti i novosti, od samostanskog vrta do vrta, od

pustinjake spilje do spilje dokle moe da stigne Kozak iz Vjenosti.

okasa bhanteee!
Supatti Sukhi hotu! Dobro nam doao, i nek ti je sretno!

A zatim se ponovo povlaimo u meditaciju tko o Iemu, tko o Niemu.

* * *

Postilla (Iz razgovora Krishnamurtija s predsjednikom vlade Sri Lanke, Premadasom,

5. 11. 1980)

Vjerujem da mi neete zamjeriti, ako vam ispriam jedan vic. Politbiro sovjetske
komunistike partije priredio je veeru u ast dvojice sovjetskih astronauta.
Rukovodioci su ih zatim odveli u stranu i upitali: Jeste li vidjeli jednog starca s
bradom i aureolom gore u svemiru? Odgovorili su da su vidjeli jednog takvog
ovjeka. I mi smo mislili da ete ga tamo vidjeti. Ali neka to ostane tajna. Nemojte o
tome nikome ipriati, zapovjedili su rukovodioci, a astronauti su se pokorili.
Nekoliko mjeseci kasnije primio ih je i Papa. I on ih je odveo u stranu i zapitao: Da
niste sluajno vidjeli jednog starca s bradom i aureolom oko glave? Oni mu
odgovore da nisu. I ja sam mislio da ga neete vidjeti, odgovori Papa.