Srednji put

Theravda budistiko drutvo

Tweet

Start
Srednji put
Uvod
Pali kanon
Tumaenja
Praksa
Knjige
Linkovi
Kontakt

Vi ste na:Home Tumaenja edomil Veljai Pisma s pustinjakog otoka

Puna Koi
Pisma sa pustinjakog otoka
edomil Veljai

Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme

Puna Koi

Isposnie, nai udaljeno boravite u umi, u podnoju stabla, na obronku brijega, u

uvali, u planinskoj spilja, na groblju, u gaju, na otvorenom polju, uz stog sijena! Na
povratku s proenja hrane isposnik treba da sjedne skrtenih nogu i da uspostavi
panju pred sobom. Odstranivd tenju za svijetom, on tada boravi u duhu lienom
tenje, proiava duh od tenje. Odstranivi ljagu zlovolje, boravi u
dobronamjernosti duha. U samilosti i milosru prema svim biima proiava duh od
zlovolje Tada prozirnije jednu stranu svijeta duhom dobronamjernosti, a isto tako i
drugu stranu svijeta, i treu i etvrtu, iznad sebe, ispod sebe i poprijeko. Tako boravi
proimljui cijeli svijet svuda i u svakom pogledu duhom dobronamjernosti koja je
dalekosena, prostrana, neograniena, bez neprijateljstva, bez zlovolje

(Mahima-nikayo, govori 107 i 127 et passim)

Prije nego to mogu da pomiljam na to da iz usredotoenosti pune i osnaene

panje u jedan otri vrh uputim zraku svoje ili bilo ije blistave i spasonosne ideje
u bilo kojem smjeru, potrebno je da svoje misli i ugoaje, razlivene u uspomenama s
triju kontinenata starog svijeta (koji su mi jedini neposredno poznati) priberem u
sidritu odreenom za tu svrhu u zaleu svog pustinjakog otoka. Upravo na putu u
to sidrite zalutao sam u prethodnom pismu u niz povezanih i nepovezanih pria
izbliza i daleka, i nisam stigao dalje od kolibe gdje je tada boravio na hodoasnik,
Kozak iz Vjenosti. Sidrite kojemu sam se uputio u neposrednom je zaleu te
kolibe. U njemu je preko dana stalno usidren jedan tui, sasvim neobian brod iji
izgled ne smiruje nego i dalje potie matu.

Na prvi pogled to moje sidrite podsjea vie na opise mjesta gdje se navodno
ponekad uglibe letei tanjuri. Eto tu preda mnom, neto me je u poetku mamilo
da pomislim, zaglibio je i zarastao u trnje durerovske grafike jedan od prvih
prototipova leteih tanjura. Seljaci iz raznih movarnih krajeva svijeta, a najvie iz
junoamerikih (tako sam itao u novinama) od vremena do vremena tvrde da su
vidjeli slijetanje i uzlijetanje leteih tanjura, metalno sjajnih zvrkova koji u glibu
ikare izdube poveliko gnijezdo. Ovdje u mojem sidritu takvom gnijezdu, u
udubljenju obale, odgovara mangrove. To je splet visokog nadzemnog i nadvodnog
korijenja ijim mrenjem i razmravanjem ungla postepeno koraa s vrstog kopna
u glib jezera. Uvalicu o kojoj govorim vie tvori razmee u smjerovima rasta dviju
velikih skupina mangrova nego formacija same vrste obale. Vozilo usidreno u
zaljevu mangrova pristupano je jedino preko te neobine strukture kvrgavog
drvenog mosta.

Brod koji je tu usidren preko dana nije ipak svemirskog porijekla nego je sretnim
okolnostima steena svojina naeg najstarijeg sluge, Pma-dase (rob ljubavi),
nazvanog u selu Puni Koi (mali vlak) zbog svojih neobinih saobraajnih
sredstava, sposobnosti i navika. Tim snanije me jedna razbijena iluzija podsjea na
drugu, i na treu. U ambijentu ledenih grenlandskih oluja kotski je pjesnik George
MacBeth opjevao motiv slinog nebeskog porijekla:

Lord God of wings, forgive this hand

That stole from Thee. These holv bones
Where Thy long shadow ran I give
Thee back, repentant. From Thy dead
Steel bird's ripped belly
. Thy lofty skull
Smoothed by the Greenland wind, I stole
With my scarred hands.

U tmurnoj i blatnoj sjevernonjemakoj zimi svirao mi je prije mnogo godina Igor

Ozim Rahmanjinovu sonatu za violinu iz koje odzvanja kripa snijega i pucanje leda

U ovdanjem konkretnom sluaju letei tanjur, privatno vozilo Roba Ljubavi,

saobraa samo po mrkloj noi, a sve su noi jednako mrkle u ungli. Kad se razmotri
iz blizine, vidi se da ta alurninijska papua nije svemirskog porijekla u tolikoj mjeri u
kolikoj se priinja na prvi pogled onome tko je zapazi skrivenu u njenom gnijezdu
izvan obale. Pa ipak, prva pretpostavka nije bila potpuno iluzorna. amac se sastoji
od ahure avionskog motora. Avion je navodno bio japanski, pa je amac Dasin ratni
plijen, iako o vazdunim borbama i pobjedama na ovom dijelu neba nije nikad bilo
objavljenih podataka prema izjavama onih koji se sjeaju ratnih vremena.

Prijelaz od sidrita u pozadini otoka do Dasine kue na kopnu tu je vrlo kratak, ali on
treba da ga prevali prije zore, oko pet sati ujutro, i naveer oko devet kad poetak
eznutljivog tuljenja naih triju kuja objavljuje okolici da se na otoku sve ve smirilo i

da nema niega osim pasje strehe to bi bilo primamno i vrijedno ozbiljnog

njukanja. (Samostanska podruja su ujedno sklonita za sva dahom obdarena
bia koja drugdje obini ljudi smatraju opasnim i suvinim, pa ih vlasnici ili
dobrotvori vie-manje kradomice naseljavaju meu pustinjake iz istog milosra.)
Povremene prekide nonog mira korskim tuljenjem pasje strae, u noima
proaranim mjeseinom kad je to tuljenje najsnanije, tumai njihovom zabunom da
u pukotinama tame naziru uljanje prividnih likova. Da li su ti likovi ljudske ili
ivotinjske spodobe i duhovi, i to maha-thero bez daljnjeg razlikuje po intonaciji
lavea. Inae, kad se mlade kuje razbjee bilo kuda, stari pas poinje tuliti za njima
sa svoga leaja gdje ostaje naputen u tami koja je za njega ve preimustvo
vjenosti, jer je u posljednje vrijeme naglo oslijepio. Neki dan ih je po njuhu slijedio
do mostia u pristanitu. Kad ih tamo nije zatekao, tromo se okrenuo i obilazei oko
maha-therinih nogu pao u vodu.

Nono vozilo Roba Ljubavi za mene je postalo, kao i njegovo sidrite na otoku,
simbol plovidbe vlastitog duha nad arhetipskom kaljuom podsvijesti u vjebama
kontemplacije. U procesu proienja izljevi podsvijesti postaju u umjetnosti ivota
nadrealistiki prijelaz iz kia konkretnosti u apstraktnost ponitenja, u gaenje oblika
i boja. Sluei se istom slikom splavi, Buddho je to krajnje dostignue nazvao
drugom obalom.

Jedan od najteih prijestupa redovnike discipline sastoji se u hvalisanju magijskim

sposobnostima koje ne posjedujemo. Usprkos dunom strahopotovanju prema toj
disciplini bez koje nema opstanka ni u vanjskom a ni u unutarnjem ljudskom
svijetu, ne mogu ipak odoljeti napasti da sam uoio nesumnjivo porijeklo radnih
navika naeg Dae u njegovom prethodnom utjelovljenju i obitavalitu koje mi je
dobro poznato: Kurseong u istonim Himalajama.

Primijetio sam najprije da se po dana-sali na svojim ravnim tabanima kree uvijek

naprijed i natrag kao po nevidljivim tranicama pod vidnom presijom izazvanom
svrbeom hemoroida. Na izlazu iz pocrnjelog tunela kroz koji dolazi iz kuhinje, klepet
zdjela nanizanih na dugom stolu, kad ih prikopava na crne kuke svojih kandi, u
uzronom je ritmu s njegovim trzanjem desno i lijevo pri zastajkivanju i posluivanju.
Poslije ruka, kad zavesla veliki amac nae redovne potanske pruge preko jezera,
gusti dim njegova eruta (cigare nedozvoljene na pustinjakom tlu) die se tim
veselije iznad obale nad bijelim turbanom turskog runika kojim vesla omotava
glavu, vie iz straha od vlage i prehlade, nego da se zatiti od tropskog sunca. Protiv
sunca slui kaubojski eir engleskog kolonijalnog stila, dio slubene uniforme
policijskog i potanskog osoblja, kojim se u svom svojstvu nosaa zakljuane
potanske vree redovno slui mlai pomonik Puni Koija, po imenu Banda

(Roak). Redovno zakanjavanje te zvanine pruge na povratku razjanjava se

preprekama kao to je kalfi, balla (crni pas) ili dogaajima kakav u opisati na kraju
ove prie.

U toj stravi neodoljivih nonih povrataka s odgovornim teretom potanske vree

prozreo sam konano tragini vor koji povezuje Dasin sadanji ivot s prethodnim:
Kurseong je glavna stanica na polovici pruge malog vlaka koji se uz strmi i umoviti
obronak Himalaja penje iz Siligurija u Dariling. Neto ispod te stanice smjetena je
velika sredinja loionica, sklepana od valovitog pleha. Kao veina himalajskih
viekatnih palaa, sazidanih u svojim gornjim dijelovima od istog (rashodovanog)
materijala, i loionica djeluje dinovski u odnosu prema grai od koje je napravljena.
Taj utisak pojaava topli i zapareni, iskrei dim koji se probija kroz avove loionice,
a po noi postaje jo vidljivije svjetlucanje gomile ara koji se rasipa ispod
lokomotiva to su izvrile svoj zadatak.

Jedna od tih sitnih lokomotiva bio je, bez svake sumnje, na sadanji Puni Koi
svakako jedna iz prve serije. Ostale jo uvijek vuku svoje vagonie prve i" tree
klase do Kurseonga i od Kurseonga, gdje ih zamjenjuju i napajaju parom i arom.
Tako napojen i opojno sjajan i nas je Puni Koi u svojem prethodnom utjelovljenju
jednog tmurnog predveerja u razdoblju kia, u ranim danima svoje kompanije,
pojurio prema odreditu po redu vonje i, vjerojatnije vie silom prirode nego
vlastitom nepanjom, survao se u jednom od sezonskih odrona zemlje u ponor
odakle ga je bilo nemogue izvui. Da nije bilo tako, jo bi i danas svladavao
eljeznom snagom neobine himalajske serpentine, ili tanije zerpentine. Ti su
zavoji, naime, zbog oskudice prostora, konstruirani u obliku slova Z s produenim
krakovima na gornjem i donjem uglu:

Vlak se zatjera u ta izduenja, a zatim natrake izlazi iz jednoga i vozi do drugoga

gdje ponovo mijenja smjer, tako da lokomotiva opet vozi naprijed, a vagoni slijede
pozadi.

Za nadoknadu te prostorne skuenosti na veem dijelu puta graditelji pruge su

iskoristili pri kraju puta iroku mogunost zaravni na vrhu strmog obronka, blizu
tibetanskog samostana Gum, koju bi pruga trebala da sijee. Umjesto toga vlak
obilazi cijelo polje u krunom zamahu, a pruga na kraju spirale prolazi sama ispod

sebe. Kratki ostatak vonje uz cestu do Darilinga slii na izlazak iz cirkuskog Luna
parka. Na tom izlazu iz spirale, na blagoj nizbrdici, vlak doekuje vrisak djece koja
se takmie u uskakivanju i iskakivanju. U tome im daju dobar primjer stariji pravi
putnici koji, kad se vlak priblii njihovoj kui uz cestu, izbacuju prtljag i iskau.

Od svega toga na je Dasa sauvao u svojoj organskoj, ali jo ne produhovljenoj

strukturi tek nesvjesnu uspomenu u nainu klizanja na ravnim tabanima od stola do
stola uz spoticanje na rupama i naborima kokosovog lauftepiha po sredini sale.
Meutim, nepravedna priroda dala je meni, a ne njemu, mogunost da prepoznam i
odgonetnem porijeklo tog neobinog zbivanja u nizu akauzalnih koincidencija,
kako je okultne pojave te vrste nazvao C. . Jung. Drugi su znanci i znalci identificirali
to eljezniko porijeklo tek instinktivno, a samog Dasu priroda je nadarila jedino
uenjem kao sposobnou koju u prolom ivotu jo nije imao.

Plivanje protiv struje (prema Buddhinu uputstvu), ili plovidbu u nadrealistikom

unu puni-koi, kako je ja predoavam u svom sluaju, preko kaljue podsvijesti
remeti, osobito u poetnom stadiju, u plitkim vodama, zapljuskivanje muljem i
zapletanje u korov pliaka. Buddhina utjeha:

Kao to iz hrpe ubreta baenog na cestu

moe da iznikne lotosov cvijet opojna mirisa, primamljiv,
isto tako iz bezvrijedne gomile zaslijepljenog svijeta
prosijeva mudrou uenik potpuno budnog

(Dhamma-padam, 5859)

djeluje na moju plovidbu po svoj prilici kao kua Roba Ljubavi, koja se nazire bijela
u raslinju druge obale, na svog gospodara. A kad se un istrgne iz korova, ni dublja
prostranstva vode nisu mirna.

Ujutro, iza podneva i naveer, kad idem u dana-salu, silazim redovno do glavnog
pristanita na drugoj strani otoka, do jedinog mjesta uz jezero gdje je vidik otvoren,
nezaraten u unglu. Odrazi veernjeg neba, ljubiasti i zelenkasti oblaci, koliko su
god primamljivi, ne ulaze u svijet moje arhetipske simbolike kao jutarnji prizori od

kojih se svaka, i najsitnija podvodna pojedinost upija u panju. Jer jutarnja ljepota
jezera proizlazi iz same vode, s njene povrine, iz njene dubine.

Za godinu dana vidio sam ovdje samo jednog jutra, potkraj posljednjeg zakanjelog
vala kia u decembru, pravu maglu nad vodom. Inae, esto rano ujutro, povrina
jezera se isparava, a magliasti se pramovi vijugavo vuku nad vodom slino
strujama koje su dovoljno jasno vidljive, osobito u odnosu prema povremenim
srebrnastim krugovima na mirnim dijelovima povrine. U poetku mi se inilo da ti
krugovi, iroki po nekoliko metara, prate plivanje kabara ili zmija, jer mi je izgledalo
da im mogu slijediti smjer. Ipak i taj se smjer, u odnosu prema snanijoj struji,
prebrzo gubi, dok kruni valovi ostaju neporemeeni. to due traje, sve jasnija
postaje prividnost njihova kretanja.

Moje je razumijevanje prirode redovno netano. Krugovi na vodi inili su mi se

previe veliki i trajni da bi bili posljedica ribljeg skoka. Pomiljao sam i na podzemne
izvore u zaljevu, na sliku Buddhine usporedbe drugog stepena zadubljenja hnam,
moga idealnog dometa utihnulosti, sa svjeim podvodnim vruima, ali sam se
uvjerio da se krugovi ne ponavljaju trajno na istom mjestu.
Kad sam napisao ovu stranicu, siao sam do jezera. Bilo je predveer. Stajao sam na
pristaninom mostiu i promatrao vodu obustavivi razmiljanje kao i obino u
promatranju prirode. (isto promatranje te vrste, ako se doista provodi i vjeba,
nema ni prvenstveno ni iskljuivo spoznajnu, nego preteno estetsku vrijednost
katarze. Nii stepeni kontemplacije koincidiraju esto s uivanjem u prirodi stvari,
ini mi se da se odatle prirodno raa i jednostranost panteistikog pogleda na
svijet.) Iznenada, manje od dva metra ispred mene, prsnula je tmasta povrina
vode. Bio je to skok cijelog jata riba nad povrinu. Nastao je krug valova dovoljno
snanih da se ne staloi nekoliko minuta, povoljno osvijetljen blagim nagibom
sunevih zraka. Doba izlaska i zalaska sunca osobito je povoljno za odraavanje ove
pojave. Osim toga to su i sati, osobito predvee, kad se na rahloj i vlanoj zemlji,
obino nedaleko od obale, otvaraju gejziri iz kojih naviru jata krilatih mrava. I slab
vjetar ih lako sunovraa u vodu iz visine od priblino dva metra koju dosee bioloka
snaga to ih izbacuje iz podzemnog vrela njihova roenja.

Ta mi je pojava postala primamljiva zbog jedne knjievne asocijacije koju je izazvala:

U Katha-upanladi (11,3,17) izraen je jedan od osnovnih principa yoge ovako:
Unutarnje bie treba izvui iz tjelesnosti, kao vlat iz zaliska trstike, silom. Sveti
Hipolit (4.vji.e.) opisuje uenje indijskih brahmana na osnovu svjedoanstava
dobivenih iz June Indije o brahmanskim naseljima na obalama rijeke Tungabhadra.
On izraava istu misao najprije barbarskijom slikom, svojstvenijom tadanjem

Mediterancu: Kao netko tko je navukao na sebe ovnujsku kou, brahman izlazi iz
tijela u koje je obuen, da bi jasno ugledap taj logos nazvan Bogom. A zatim dodaje
usporedbu koja je mnogo tipinija za indijske opise: Kad izlaze iz tijela, brahmani su
kao ribe kad skoe iznad vode i u istom uzduhu ugledaju Sunce.

U nadrealistikoj slici oplovljavanja barutina podsvijesti u olupini amca Puni Koi

prve su se prepreke mojih napora koncentracije javile u dva oblika: jedne kao likovi
na obali koji nailaze, zaustavljaju se, promatraju moje tdmaa (cirkuske) pothvate,
a zatim se udaljuju bez neposrednog uplitanja u moj posao, zaostaju zasjenjeni
ipragom (jo uvijek imam utisak da tako stoje i gledaju dokle je njih volja, a ja ne
moram da im obraam panju); druge kao zapljuskivanje ili kuljanje kroz pukotine
razlabavljenih aluminijskih ploha muljevite tekuine, zatalasanog ljigavog taloga koji
Buddho naziva izljevima (asava) u svijest. One su gadnije jer su sablanjivije, ali ih
je upravo zato lake odstraniti. Nagli prekid daha to redovno postie u potpunosti.
Pretpostavka je vjerojatno ne samo uvjebanost, nego i intelektualni prekid s
najizrazitijom uvstvenom pobudom kranske religioznosti i pobonosti strahom
od grijeha i grinje savjesti. Savjest je izraz uvstvenog vrednovanja sebe koje
iskljuuje mogunost neposrednog uvida u stvari kakve jesu. Svijest o sebi i ne
moe da sadri predmetno bilo ta to nije pogreno (a-kusalam), jer je i sama u
svojoj psihikoj pojavnosti pogrena. ienje je, dakle, dokidanje (gaenje
nibbanam) samoga sebe, a ne ostvarenje ljudskih pozitivnih ideala. Nezavisno od
toga iskljuivo buddhistikog gledanja na svijet, poznato mi je takoer da je svakoj
vrsti indijske religioznosti ta kranska tlapnja pod grijehom zazorna i bolesna
pojava. U to me je neposredno uvjerio Ramakrina.

U Ramakrininoj sobi (polovinom 19. vijeka), meu arenim slikama bogova svih
vjera, nalazi se i slika Isusa koji hoda po vodi i izvlai svetog Petra koji tone, jer mu
se pokolebala vjera. Ta je pria iz kranskog Evanelja djelovala neobino privlano
na Ramakrinu. Od tadanjeg snanog pokreta kristijanizacije hinduizma u
kalkatskom Brahmo-samau odbilo je Ramakrinu upravo kransko ponienje
ovjeka na bie opsjednuto strahom od grijeha: Grijeh to je sve to se uje u
vaem Brahmo-samau. Bijednik koji stalno ponavlja: 'ja sam rob, ja sam rob',
postie jedino to da zbilja postane rob. Tko dan i no ponavlja: 'ja sam grenik, ja
sam grenik' taj doista postaje grenik. Treba imati takvu arku vjeru u Boga da
moe rei: 'ta?! Zar grijeh moe da prione uz mene kad uvijek ponavljam ime
boje? Kako bih mogao biti grenik? Otkud bi jo mogli postojati okovi za mene?
(Razgovor s Keabom 27.10. 1882)

I bez takvih uvjerenja koja su strana buddhizmu, mogu rei iz vlastitog iskustva da
njegovanje kontemplativnog zadubi jenja nije borba s grinjom savjesti. Smetnje

prve vrste znatno vie zasluuju da budu tu i tamo ocrtane, zabiljeene, pa ak i

analitiki obraene. (Poslije svake vjebe kontemplacije potrebna je retrospektivna
analiza.) Prirodna je pretpostavka da ni te smetnje nisu nedune kako izgledaju na
prvi pogled. U tom mi se smislu sada ine znaajne smetnje koje su se ponavljale u
prvim sedmicama mojih vjebi toliko redovno da su im zatim nosioci uloga
prirodno izblijedjeli krivnjom vlastitog pedantizma i presuenja fantazije. Ne moje
fantazije! Pokuat u razjasniti u nastavku zato su se ba te smetnje, sreom za
mene, pojavile u to doba, iako je njihova nadraajna snaga za matu i savjest bila i
ostala prosjeno povrna. Izgled? mi iz tog primjera da dogaaji koji nisu ostavili
dubljeg traga u ivotu, zdrueni s asocijacijama koje takoer nisu ostavile dubljih
tragova, ipak mogu da djeluju vrlo izrazito na oblikovanje vrstih arhetipskih
tvorevina.

Prva slika. Mlada Parskinja Aban stoji na otoku pjeakog prijelaza na odreenom
raskru Oxford Streeta u Londonu i eka zeleni signal. Naglasak je cijele slike na
njenom neobinom eiru, crnom, od prozirnog lakog materijala, s velikim ovalnim
obodom. Vrlo joj dobro pristaje. U realnosti nisam ni jedanput vidio Aban sa eirom.
Sjeam je se jedino u sari ju ili u uskim sportskim hlaama. Nakon prvog uenja
javlja se poetna smetnja u pomisli da je Aban trebala, nekako ba u to doba, da ode
u London na dui boravak. Moda je moja vizija autentina? Moda zbilja u tom
trenutku stoji na tom mjestu, dostojanstveno zadovoljna svojim novim, ako ne i
prvim, eirom. Taj utisak zatim pojaava moje vlastito sjeanje na tu istu taku u
Londonu. Time, meutim, biva pokolebano prvo pouzdanje u vjerodostojnost moje
vidovitosti, ali ga nadomjeta ugodna zamjedba temeljnog ugoaja iz kojeg je u dva
skoka izrasla cijela smetnja. Bilo je ljetno dopodne, moda u isti sat, vedro i
sunano, slino ovom blagom februarskom danu na Sri Lanki, vie godina prije nego
to sam upoznao Aban u Indiji. Vraao sam se iz biljetarnice opere Covent Garden
neobavljena posla. I to je sve ega se sjeam na toj taki. Kako sam spomenuo, slika
se vraala redovno due vremena dok se nije izlizala kao stari film. Od tada je prolo
godinu dana a da s tim motivom nisam imao primjetljive smetnje. Karakteristino je,
ne samo za moje poznanstvo s Aban (u tome bih najlake mogao da sam sebe
zavaram), nego za itav kompleks mojih smetnji u prvim mjesecima, meu kojima je
ovo samo jedna, prva, ali ne i ugoajno najsnanija slika blijeenja prolosti, da je
moje ljetovalino poznanstvo s Aban i s njenom majkom, prije dvije godine u
Darilingu, bilo vrlo srdano, ali ne i sentimentalno, zahvaljujui, dakako, prije
njenom nego mojem zdravom i realnom stavu prema ivotu, a i irem kompleksu
drutvenih odnosa u parskoj sredini koja me je u to doba usvojila (najprije kao
vjerouitelja, jedinog od prisutnih ljetovalinih gostiju koji je imao sobom i jednu od
parskih zoroastrovskih svetih knjiga).

Kao poetnoj smetnji ovoj slici nisam pridavao posebnu vanost. U to doba nije jo
prolo dugo vremena otkad sam Aban sreo posljednji put, na njenom branom
putovanju u Kamiru, pred odlazak u London, koji je trebao da priblino koincidira s
mojim odlaskom na Cejlon. Nikakve druge asocijacije osim ovih nekoliko sluajnih
koincidencija u naim putovanjima svijetom, iako se nikad nismo dopisivali, nisu mi
dolazile na pamet otkad je slika prestala da se vraa kao smetnja, pa do sada kad
sam je umjetno evocirao. Sada, meutim, prvi namjerni dodir toga zapretenog
arita razotkriva u mojem sjeanju sasvim nove vidove njegova razumijevanja.

Rekao sam da mi je od prvog asa bilo jasno da je neobinost slike, a i smetnje,

izazivao eir. Zato, to se uope nisam pitao dok je trajao cjeloviti utisak. Sada mi
se prije svega ostalog vraa u sjeanje to zato, koja je arhetipska simbolika iskonski
odvojena od svog nosioca u smetnji. Taj ine je eir, uz male razlike u materijalu, ali
ne i u boji i obliku, impresionirao u dva navrata ranije u povijesti slikarstva. Prvi puta
na svjetlokosoj glavi gole Venere L. Kranacha (?), na ije tijelo se kupe savreno
realistine muhe. Ta je slika neposredno poslije rata bila izloena due vremena u
Palazzo Venezia u Rimu dok nije vraena u Njemaku s ostalim ratnim plijenom.
Drugi puta, desetak godina kasnije, na Rubensovom triptihu u katedrali svetog
Bavona u Antwerpenu, umjetniki najukusnijoj staroj crkvi u koju sam ikad uao.
Odluio sam na prvi pogled da je to za mene najbolje Rubensovo djelo uz jedan od
manjih istih krajobraza, koji je izraz zlatnog bogatstva boja, tipian za zalazak
sunca u kasnom etvenom ljetu Flandrije. (I taj je Rubens bio izloen u Palazzo
Venezia, koliko se sjeam, istovremeno i na istom zidu, a snaniji je od cijelog niza
istovrsnih Rubensovih studija u galeriji u Bruxellesu.) Na jednoj strani
antwerpenskog triptiha Bogorodica dolazi u posjetu majci, prije Isusova roenja, u
jednostavnoj putnoj haljini, s tipinim eirom. Ta je Rubensova verzija prirodno
djelovala snanije na olienje moga arhetipskog kompleksa, pa je u tom obliku ula i
u flamanski ciklus moje lirike (19531955, na engleskom). Tada je Tintoretto (s istog
zida u Palazzo Venezia) posluio kao svijeu zasjenjena asocijativna veza s
tematikom sredozemnog istoka, koja je u to vrijeme bila kontrapunkt mojih
nordijskih nadahnua ( And meet the spider within Are there still such
places in Beirut? )

Rukopis boine pjesme iz Bruggea nemam kod sebe. Kritiki stih je sadravao
predosjeaj ressentimenta koji se ispoljio tek dvije godine kasnije u slomu jednog
prijateljstva to sam ga odravao u predalekom rasponu izmeu istoka i zapada:

Christmas was nearing. The snowflakes were few

to cover the dirt. Yet some angels flew

down to earth. Some noble spirits were excited.

Old Belfirv's crovvmed head bade to convoke

his peers of old and <new, with them to evoke
the mystery of birth. Both you and I were among those invited.
.....
Rubens' Madoimas with brimmed hats did resent.

Sve je to sreom potpuno izostalo iz svijesti u mojoj lanjskoj smetnji. Isplovio je

jedino eir, dospio u London i naao se na glavi osobe koja je i u ovom sluaju tano
na izmaku dviju godina postala smetnja, a vjerojatno je (po psihoanalitikoj
matematici) znaila arinu taku u skupu osoba meu kojima mi se nikad nije inilo
da je bila najvanija. Zbog te sretne okolnosti subjektivnog uvjerenja vraala se
neko vrijeme statiki, bez fantazije a zatim je bez potekoa i napora izblijedjela.
Neke druge uzbudljive figure iz iste skupine stigle su za njom i zadrale se upornije i
udljivije u mojoj mati. Aban je ostala pasivni gledalac mog intimnog ivota.

Pa ipak, kao bol zuba kojemu se izvadi ivac, tako iezavaju i duevne smetnje.
Zato? Moja duboka izvjesnost o tome osniva se na jednom od najzapanjivijih
unutarnjih doivljaja iz djetinjstva. To je bio prestanak moje prve ljubavi. Taj potpuno
introvertni doivljaj obuzimao me je dvije godine, od desete do dvanaeste godine
ivota. Zatim sam preselio u drugo mjesto. Nita novo se nije dogodilo to bi moglo
djelovati na promjenu mojih osjeaja. Jednog dana su mi rekli da je djevojica (mojih
godina), u koju sam jo uvijek vjerovao da sam zaljubljen, u posjeti kod zajednikih
znanaca u istoj kui. Istoga asa sam osjetio da od mojih dubokih i munih osjeaja
nije preostalo vie nita. Zbog toga mi je bilo vrlo neugodno. Uspio sam da
izbjegnem susret.

U poetnom razdoblju mojih vjebi kontemplacije, prije godinu dana, moje je prvo
otkrie bilo jo jedanput da osjeaji, bar u mojem posve linom sluaju, gube alac
zbiljskog ivota u prilino tano ogranienom roku od po dvije godine. U ovom
sluaju to je otkrie znailo s jedne strane ogromno moralno olakanje S druge
strane, istovremeno sam bio svjestan da sam, ako se nisam prevario u raunu, otkrio
veliki skandal ljudske savjesti za koji nisam nikada ni slutio da djeluje u pozadini
itave moje moralne filosofije, stava prema ivotu, a vjerojatno i etikog htijenja u

ljudskoj prirodi uope. Nikada nisam slutio da su te granice praktinog uma tako
ornamentalno ocrtane estarom spinozijske geometrije.

Za razliku od filosofske poruke koju sam izveo iz prestanka svoje prve ljubavi, ovog
puta, pod znatno veim teretom moralnih odgovornosti koje je ivot tovario na mene
decenijama dok ih nisam stresao u jednom trenutku bez mnogo kolebanja kao
gnjile prezrelih plodova, dostajao mi je neznatan prvi poluugodan-poluneugodan
utisak baroknog eira koji sam prepoznao na otoiu usred struje Oxford Streeta.
Vano je postalo pitanje: Da li u ikada uspjeti da raistim staretinarnicu uspomena
koje se sklapaju i rasklapaju neprekidno od sitnih, atomskih djelia stvarno
doivljenih i knjikih, razbijenih i izlomljenih slojeva i raspona svjetskih kultura u ija
sam prekrija zapao, u krugu irine Ekvatora na kojem sam se upravo naao, u
ponoru u ijem se zjapu pramen svjetlosti moga duha upravo zaustavio na rasponu
Moheno-dara u Indiji i Ura u Haldeji pet, deset ili vie hiljada godina uspomena
ije se snane keramike i prouene boje (u mojoj zbirci iz iskopina Kauambija)
ljeskaju na raspuklinama moje pretovarene svijesti? Nije li ludilo jednostavnije
rjeenje? Ne! Ludilo suvremenog ovjeka je korak iz jednog svjetskog rata u drugi,
iz drugog u trei Uinit u sve to mogu da izumrem u plemenitoj utnji
zabaenosti, ne negdje, nego ovdje na kraju svijeta.

Jednogodinje iskustvo do sada mi potvruje i dalje da se nisam znatno prevario u

svom pukokolskom raunu: Grinja savjesti gubi svoj alac nakon dvije godine.
Ono to preostaje, kao krhotina zuba kojemu je izvaen ivac, tek je smetnja savjesti
oko koje se kupi slina egzistencije. No smetnje kontemplacijskih vjebi nisu ovakve
smetnje savjesti nego zbiljske ive smetnje mlae od dvije godine, ili stare
upravo dvije godine, pripremljene da im se posljednjim bolnim zamahom istrgne ve
omamljen ivac. Preostaju smetnje neposrednog ugoajnog ambijenta. Krhotine
savjesti ostaju za spoticanje zdravog razuma u obavljanju preostalih svakodnevnih
poslova. U posljednje vrijeme ustalio mi se, ve nekoliko mjeseci, obiaj da svakog
jutra dok se umivam po mraku u otvorenom predvorju svoje kolibe i muim se da
poluslanom vodom sperem sapun iz uiju, ponavljam uvijek jedan te isti odgovor,
vrlo razborit i jasno formuliran, pred jednom te istom krhotinom savjesti kao pred
oltarom. Prije nego to se uspravim iznad lavora da uzmem runik s konopa,
ogledam se kroz unglu da vidim poinje li nebo prosijevati ili jo ne. Zatim idem
dalje svojim poslom. Odluka da treba uutjeti sve je lake sprovodiva im paljiviji
postaje uvid u zbivanje in stotu nascendi duevnog toka. Jer, dua je neprekidno in
stotu nascendi. Upravo na osnovu tog uvida Buddho negira njen opstanak (a u
novijoj psihologiji je slino postupio W. James).

Tekst iz Visuddhi-magge (Put proienja, Buddhina katharsis) koji sam ovdje elio
dodati u zagradi suvie je zanimljiv u potpunosti svog knjievnog izraza, a da bih ga
mogao znatno skraivati. Navodim ga opirnije za meditativne duhove:

Zatim svaki pojedini korak dijeli u est dijelova: dizanje noge, pomicanje
naprijed, pomicanje u stranu, sputanje prema tlu, sputanje na tlo i odupiranje o
tlo Na tih est dijelova na koje je razdijelio korak primjenjuje tri obiljeja
egzistencije prema kriteriju onoga to u svakoj fazi zastarijeva. Kako? To treba
shvatiti ovako: Poela i vrste posredne tvarnosti koje sudjeluju u dizanju noge
prestaju postojati s tim dijelom pokreta i ne traju do pomicanja noge naprijed; zato
su nepostojani, bolni, lieni vlastitosti. Isto i u sljedeim fazama Tako se slamaju
tvorevine kao to prskaju sjemenke sezama sasute na vrelu tavu Priroda tvari
ispoljene iz svijesti postaje nam oita u promatranju radosnog i alosnog izraza.
Tvarni kompleks koji se ispoljava u asu kad je netko radostan gladak je i njean,
dodir mu je svje i mekan, dok je tvarni kompleks koji se ispoljava kad je netko
alostan naboran, oronuo i ruan ivot, osoba, radost i bol to je sve to se
stjee u svijest prohujalog trenutka Prirodna tvar je ime za spoljanju tvar koja nije
zavisna od osjetila, a javlja se poetkom ekspanzije nekog svijeta u ciklikom
nastanku Trenutanost opstanka te tvari postaje nam jasna ako promatramo
izdanak cvjetnog stabla aoka. Tvar koja se ispoljava kad je mladica njeno ruiasta
iezava ne dosiui do vremena kad boja postane zagasito crvena ukasta
svijetlo pa tamnozelena povenula

(Buddhaghoso, Visuddhi-maggo, XX:6174. 5.v.n.e.)

Bijeg u Gulmarg. Javljaju se prirodno i vedre nedune smetnje. Jedna od

najsnanijih bio je dugo vremena upornom redovnou Dalaj-lama. Ni s koje
strane ne znam kako da shvatim svoju privrenost Tibetancima. Nikad ranije nisam
osjetio ljubav ni razumijevanje za bilo koju vrstu ljudskih zajednica, a najmanje po
kriteriju narodnosti. Patriotizam mi je uvijek bio odvratan, a to je i danas u svakom
obliku. Ipak, moji su osjeaji prema Tibetancima kao Tibetancima od prvih susreta po
njihovim prljavim selima u istonim Himalajama bili ganutljivi. U tome nema ni
teosofske mistike ni boleive sentimentalnosti, a pogotovo ne patriotskog suuvstva.
Prvo svojstvo kojim me je osvojio Dalaj-lama, dok ga jo nisam lino poznavao, bila
je potpuna odsutnost izbjeglikog ogorenja u njegovu liberalnom i zdravom
politikom stavu (u govorima koje sam lino uo, ne u izjavama objavljenim pod
njegovim imenom). Nezavisno od svakog tibetanskog mitosa iako mi ni on nije
stran jo iz mladosti u realnom ivotu Tibetanac je za mene neto sasvim drugo,
gotovo opreno mistinoj fantaziji. On je potvrda rusovskog ideala ovjeka. Tim
snanije to su moji prvi blii doticaji s njima poeli u kolama i na izletima s djecom

u Himalajama. Kao odraz svega toga vedrog uzbuenja koje moe da me dotjera do
suza, Dalaj-lama je postao najveselija smetnja moga kontemplativnog
mudrovanja. Javljao se od poetka (pa dok i on nije izblijedio) kao i ostali gledaoci
moje plovidbe, na obali kran momak koji se grohotom smije. U ozbiljnim,
filosofskim diskusijama, koje su mu tada bile moda najomiljeniji hobi, ako tako
smijem da se izrazim o Njegovoj Svetosti, provale tog smijeha znaju u najmanju ruku
da smetu sugovornika svojom neoekivanou, ali me nikad nisu ostavile hladnim.
Nikad nisam pomislio ni to da je izlino dalje govoriti o stvarima koje su usprkos
svojoj ozbiljnosti znale izazvati njegov smijeh nikad podrugljiv podsmijeh, nikad
pristojnu nedoumicu. Uz njega se nekada javljao i ozbiljni lik njegove sestre na
ijem je licu jedan nedavni nesretni sluaj pogdjekada izazivao izraz traumatine
zabune.

Sta poduzimam protiv tih smetnji? Buddho je i u ovom sluaju bio posve jednostavan
u svojoj sistematinosti. Njegova je metoda etverovrsna: neposredno odstranjivanje
nepoeljnih stanja koja su se ve pojavila kao smetnje; nedoputanje da se
pojavljuju nove smetnje te vrste; njegovanje povoljnih motiva koji ve postoje u klici
i kojima nepovoljne treba zamijeniti; razvijanje jo nepostojeih povoljnih stanja. Sa
stanovita modernih psihoanalitikih pretpostavki i predrasuda, druga vrsta metoda,
nadomjetanje i zaobilaenje nepovoljnih motiva, sublimacija, ima prednost pred
jednostavnim odbijanjem i odstranjivanjem. Ovdje sam se na to pitanje osvrnuo
zbog jedne fantastinije mogunosti koja mi se uinila privlani ja. Tu sam
obrambenu mjeru nazvao nostalginim bijegom u Gulmarg.

Gulmarg je put cvijea u Kamiru, nevelika uvala u himalajskim vrhuncima na

visini iznad 3000 m. Pristupaan je i kao ljetovalino mjesto pjeacima, jahaima i
nejakima koji putuju u nosiljkama. Od maja do septembra, kad nije pod snijegom,
uvala je prekrivena niskom travom i sitnim cvijeem, obrubljena sa svih strana
granicom vjenog snijega. Odasvud, na raznim visinama ispod tog ruba, raznim
brzinama preko kamenja i kroz meko tlo poljane teku i ume bujni potoci. Kad se
izie iz kotline, na obilasku njenih oblina izvana, sputaju se strme ume ukraene
velianstvenim deodarima u veliku kamirsku kotlinu oko Srinagara. Uz podnoja
strmih obronaka, plodno i movarno podruje himalajske Venecije odvojeno je
obrubom bijelih nanosa kamenja s planina. Tu se bujice raspruju u plodna jezerska
podruja. I neprekidni um voda koji dopire iz tih dubina snaan je i neobian. Na
izlazu kroz kapiju gulmargske kotline (na suprotnoj je strani zalee strmog snjenog
zida ije je sljeme granica s Pakistanom) jedan kruni put vodi nadesno vie od milju
po obronku do sedla preko kojeg se ponovo stie u dolinu. Na vrhu tog sedla bila je
izgraena skupina tipinih anglo-islamskih ljetovalinih vila. Te drvene kue u
Kamiru nisu nikad sagraene od punih greda, nego od dasaka koje jedna drugu
natkrivaju u kosini, ali nikad potpuno ne obrubi ju ju, tako da u neobukanim

prostorijama uvijek pue. Pod teretom snjegova i te otmjene ljetovaline daare s

gotsko-islamskim ekrerima i viktorijanskim atrijima gnjiju i ve se prilino brzo
naputene uruavaju. Takvo je bilo naselje na kraju moga omiljenog puta, a mostii
na tom putu ve su u stanju raspadanja, ali jo, upotrebljiv za opreznog pjeaka.

Moj bijeg u Gulmarg upravo je bijeg tom stazom prema naselju od ijeg
naputanja nije moglo proi mnogo godina. Na luku od blizu 90 od polazne take
nalazi se mjesto gdje se zaustavljam. uma koja se sputa niz obronak nije gusta, ali
obronak nije krevit. Iz nejasnih razloga, na mjestu na kojem se zaustavljam sputa
se trak nepoumljene ledine, upotrebljiv kao panjak, strmo do dna. Dno, moda
nie i hiljadu metara, s te strane nije otvor kamirske doline nego korito snane
rijeke koja tee u suprotnom smjeru, prema jugoistoku, izmeu dviju planinskih kosa.
Ipak je mogue pogledom pratiti dio njenog toka na preskoke kroz nekoliko zavoja.
Dalek um te snane rijeke dosee do moje visine s neopisivom velianstvenou.
Taj se prizor vratio pred moje oi jednog tmurnog dana dok sam u pustinjakoj kolibi
obrasloj cejlonskom unglom itao Buddhin govor, Budite poput Mjeseca
(Samyutta-nikayo, XVI:2): Poput Mjeseca treba da se kreete, prosjaci, udaljeni
tijelom, udaljeni duhom isto onako, prosjaci, kao kad se neki ovjek nagne da
pogleda u stari zaputeni bunar ili niz obronak planine ili niz provaliju rijeke, udaljen
tijelom, udaljen duhom.

Jo uvijek smatram da zorno zauzimanje takvog stava udaljavanja od provalije

najbolje pomae laganom i opreznom odstranjivanju smetnji na putu kontemplacije.
Dah koji pobuuje predodba ove vrste izaziva ugoaj otuenosti i svjeine
planinskih vrhunaca, ukoliko ne potpadnemo pod sugestiju predodbe prije nego
dopremo do eljenog ugoaja, i tako budemo zavedeni kao to se najprije dogodilo
meni u bjekstvu na Gulmarg.

Dok sam u Gulmargu sjedio, najradije prije podne, na debeloj niskoj grani stabla u
maloj zaravni preko puta opisane provalije, shvatio sam da bi upravo ta uvalica pod
planinskim vrhom bila najidealnije mjesto na svijetu na koje bih se mogao povui do
kraja ivota.

A zima pod snijegom vei dio godine?

Zaudo, ne mogu se sjetiti da sam u Gulmargu razmiljao o takvim okolnostima i

pojedinostima. Meutim, ovdje u prosjakoj kolibi na Sri Lanki, prvi postranini i

plaljivi pogled prema pozadini gulmargskog prizora u mati bio je jednako

sudbonosan za moje sanjarenje o spasu u Gulmargu kao Orfejev kolebljivi osvrt na
Euridiku u podzemlju. Nalijevo od grane na kojoj sam sjedio rub mi je oka u toj
kriptinoj reminiscenciji zahvatio jedan prizor moga nesuenog arama koji je
fatamorgana tu za mene upravo sagradila. Dodue, nije mi se svidjelo ve na prvi
pogled da to konano sjedite moje duhovne djelatnosti ima svijetlo obukane
zidove, da nije sagraeno od oblih debala jelovine kao kuice po bosanskim
planinama u mojem djetinjstvu. Disciplinirano obilje cvijea djelovalo je takoer
suvie graanski. Ipak sam samosvjesno odmah uao u tu poklonjenu vilu. U radnoj
sobi na prvom katu visila je u suncu nad kaminom velika fotografija Dalaj-lame.
Posljednji orfejski udarac zadao mi je sluga na ulazu u prizemlje. Tibetanac mojih
godina; pitam se jo uvijek u nedoumici da li zbilja sasvim nepoznat iz realnog
ivota. Na iroko nasmijanom krnom licu bore su se sjekle u krupnim etvorinama.
Protanjene pletenice povezane plavom vrpcom iznad irokog ela nisu bile pod
njegovim uobiajenim smeim eirom. U jednom uhu tirkiz vei od jednog
kvadratnog centimetra

A na ponovnom zaokretu pogleda u realnost

vjena ljepota jednostavnih slika:

njene boje cvijea na sonoj livada
pod ljetnim prstenom snijega,
jo njeniji miris u podnoju smreka,
lelujav nad strminom u podnevnom povjetarcu.
Zvukovi nad pozadinom ubora potoka i rijeka
sa svih razina sve blaeg obronka,
u svim brzinama prtavog mlaza i potmulog toka
(zato vijugaju mlade rijeke kroz mekanu zemlju dolina?)
dva vrapca (mujak s prsima tamne bakrene boje
kao sod svjee vode)
prhnu pa zacvrkuu od buna do buna;
neujni zasjek krila velikih ptica

izmediu dva vrhunca, umovitog i snjenog,

neujni blijesak i neujni kovitlac
uzleta i sleta u "krugu;
utamljeni pokret arkih podnevnih boja jahaa u kasu
preko poljane.

Sjecanje na ljetnikovce mogulskih vladara uz jezero,

na duge lijene mauhica i rua
uz razine vodoskoka i starome vodopada
niz zasjeke frula u 'kamenu za zvuni odboj voda.

Post scriptum 15 godina kasnije, kad sam se naselio u poluruevnom kotskom

svratitu na obronku najvieg vrha Sri Lanke Piduru-tala-gale (priblino visine
Triglava, s prostranim travnjakom na zaravni vrhunca):

Put razrovan bujicom,

blai uspona,
iprag, rododendroni,
tihi travnjaci.
A zatim me prigrli
duh planine i nosi
dokle hoe sam.

A na povratku elja
da sjedim bez umora
tiho u zadubljenju.

 Treba ii sam.

I tako dalje zloupotrebljavam esto puta iluziju neobinog vozila i ratnog plijena
naeg potenog Dae za svoje nadrealistike letove nad uruenim svijetom. Da
odam poast, na kraju, okviru kojim me je snabdio u ovom pismu, zakljuit u s
jednom nemilom zgodom koja se tie samo njega i njegova potenja.

Neke je veeri kasno dovezao svojom potanskom prugom jednog nadobudnog

mladog Sturmfuhrera obnovljene njemake vojske. Znak raspoznavanja
Sturmfiihrera u civilu bio je veliki uti brk ulaten u otrobridno etverouglast oblik
lineala od 20 cm. Dasin znak raspoznavanja, dokaz istine i potenja, bio je zub koji
mu je gost izbio pesnicom da se ukrca u amac. Kad ga je maha-thero upitao ta se
dogodilo, SUirmfunrer (koji nije stigao dalje od ulaznih vrata u nau dana-salu) je
odgovorio pretjerano korektnim engleskim magnetofonskim izgovorom: I am afraid
I had to do so. Dasa je traio pet rupi ja za prijevoz! Pet rupija, tadanja
protuvrijednost jednog dolara, bila je osnovna jedinica cijene koja se ovdje moe
traiti od stranog turista ako se uope ve neto trai na taj nain. Naravno da u
podruju pustinjakog naselja skupljanje i primanje novca nije dozvoljeno. Posluga bi
trebala da se zadovolji diskretnim bakiem, a ako je baki premalen, trebalo bi da
primalac prstom pokae da postoji jo po neki zasluni i vani lan posluge koji je bio
ili e biti potreban za izvrenje usluge. Meutim, to interno pravilo naeg morala za
laike nije bilo poznato Stunnfuhrera i nije moglo biti obrazloenje njegova postupka.
Kad je razjasnio svoj sluaj i nije naiao na odobravanje, zamolio je maha-theru da
smije izraziti svoje zbogom (to bid his good-bye) i nestao u noi. Kuda i kako, to
smo se pitali iza njegovih lea. Ehrenfrage!

Prola je godina dana moga boravka ovdje. Turistika sezona je opet u punom jeku

Post postscriptum A zatim je prolo jo desetak godina od mog odlaska i odsustva

s pustinjakog otoka do posljednje posjete (do sada). (Prvu godinu tog novog
razdoblja u svom pustinjakom ivotu, iako ona jo nije vaila kao konano
naputanje otoka, opisao sam u prii Rala-hamijeva aranja sveta uma pod crnim
stijenama, 1968.) Posljednja posjeta koju elim da spomenem u dodatku bila je
povodom smrti i sprovoda mog uitelja, maha-there, koji me je tamo zaredio i nakon
nekoliko godina unaprijedio u konano i potpuno zareen je (upasmpadd), na koje
u se osvrnuti u posebnom poglavlju. No sprovod uitelja ukljuio je neoekivano i
posljednje posmrtno zbogom njegovom sluzi i poast simbolu njegove tragine
plovidbe kroz zalea ivota (back-waters), zavrene u barovitom ipragu opisane

pruge Puni Koija, ne bez fatalne analogije sa slutnjom o njegovom prethodnom

ivotu. S himalajskih odrona kao da je bio odbaen u barutinu ungle na suprotnom
kraju indijskog potkontinenta, skupa sa svojim smrtnikim vozilom. Da nije moda
utjeno za nastavak njegovih vrludanja strujanja opstanka (samsaro) da je iz
najkruih oblika prapoela Zemlja prebaen ovom zgodom u sljedee razblaenije
agregatno stanje elementa Voda? Sa stanovita zakulisnog promatraa njegovih
nastupa na pozornici svjetskih zbivanja (kako je u Bhagavad-giti simboliki opisan
tok preporaanja svih ivih bia), nastavak ove rekonstrukcije triju karika lanca u
fantaziji svjedoka (sdkin) kakav sam u ovom sluaju mogao biti ja, evo ta se
dogodilo:

Na dan maha-therina sprovoda njegovi preivjeli drugovi, koji su ve odavno

napustili pustinjaki otok, i uenici koje je on tamo kasnije zaredio, a meu koje sam
spadao i ja, stigli su posebnim autobusom iz Colomba gdje su se sakupili u Vairarami, matinom samostanu cejlonskog reda kojemu se nedavno prikljuila i
prvobitno nezavisna naseobina evropskih pustinjaka na naem otoku. U vrtu seoskog
hrama na pribrenoj obali jezera gdje smo ekali na amac poveavalo se mnotvo
posjetilaca, ali prijevozna sredstva su bila nedostatna. Velikog amca, kojim je ranije
Puni-koi odravao nau glavnu saobraajnu prugu, nije vie bilo. Umjesto toga
unajmljena su dva ribarska amca istesana u deblima velikih stabala u koje je moglo
da stane, uz stanovitu opasnost, jedva desetak putnika svrstanih u jednom redu u
korito trupca. Stabilnost trupa prividno je poveavao motor prikaen za krmu,
posebno dobavljen za ovu svrhu.

U pristanitu na otoku bio je nasukan i izvinut na obalu stari veliki amac s

razbijenim bokom koji je ve gnjio. Iznad njega u gustom granju bio je vertikalno
uglavljen mali svemirski brod pokojnog Dae. U njemu se utopio jedne, moda i ne
suvie burne noi. Njegove plovidbe u tom vlastitom prijevoznom sredstvu bile su
iskljuivo none. Po danu je vozio veliki teretni amac koji je sada po zakonu
akauzalne sinhronosti svijeta leao takoer razbijen ispod olupine privatnog
svemirskog tanjuria. Dasina bijelo okreena kuica bila je na blioj pribrenoj strani
jezera u zaleu otoka. Ujutro bi dolazio na posao prije naglog tropskog svanua, iza
5 sati, a kui se vraao po mraku, oko 9 sati. Bilo mi je nevjerojatno da nije znao
plivati ni on, koji je spaavao ivot drugima, pomaui im vjeto da se uz njega
uhvate za rub izvrnutog amca u toliko nesretnih sluajeva od kojih je nekoliko bilo
poznato i meni, osobito smrt jedne majke s malim djetetom, ali ne u Dasinom
pouzdanom velikom amcu, nego u malom ribarskom dubu kakve iznajmljuju djeca
uz obalu jezera. Nagaanje drugih koji o njegovom nesretnom sluaju nisu znali vie
od mene, bilo je da se u mraku zapetljao u puzavce meu podvodnim iljem pa da
zato nije mogao da se izvue iz prevrnutog amca.

U dobrim starim vremenima, naravno, da sve to nije bilo tako. Stari njemaki
pustinjaki pionir Nvanatiloka nije dozvoljavao boravak na otoku nikome tko nije
pred njim poloio ispit iz plivanja. O tome mi je ivopisno priao ovom zgodom jedan
od najstarijih veterana, Ceh, ije polaganje tog ispita izgleda da je bilo prilino
vejkovsko, u doba kad je i Haek bio u modi.

Poslije podne, nakon kratkog obreda i ne predugih govorancija, lijes je smjeten na

dva motorizirana debla koja su nas dovezla na otok, povezana u splav postoljem
kratkim koliko je bilo neophodno da se na njega smjesti lijes pod utim baldahinom.
U ostatku dvaju podvojenih trupaca mogli su da stoje, kao na predrenesansnim
slikama ribarskih scena iz Evanelja, hijerarhijskim redom patrijarh (tanije veliki
voa mdhanayaka) reda i jo nekolicina redovnika i pomonog osoblja za paljenje
posmrtne lomae na treem, nenaseljenom, vicarskom otoku, nazvanom tako po
nekom biologu koji se ovdje neko vrijeme bavio prouavanjem, poetkom 20. vijeka,
jo prije osnutka pustinjakog naselja. (Moda je taj vremenski slijed interesa za
otoke naveo Lady de Silva na misao da otkupi te otoke i da ih pokloni novodolom
buddhistikom misionaru Nvanatilki za prvi zapadnjaki pustinjaki dom.)

Posmrtni obred u buddhizmu ostat e za mene jedan od najsnanijih utisaka

lapidarnosti klasinog stila. Ni roenje, ni vjenanje, ni smrt u buddhizmu nisu
sakramenti, zapravo i nemaju nikakve veze s religijom odricanja od svijeta. Jedino je
smrt potresni dokaz Buddhine prve plemenite istine o implicitnim uzrocima i
posljedicama neminovnosti patnje. Zato i na sprovodu buddhistikih laika redovnici
imaju prvu rije koja upravo svojom kratkoom potresno estetski odudara od
nepredvidivog niza dugakih govorancija koje za njom slijede, a odravaju ih pozvani
i nepozvani laici, hazarski galamdije i advokati. Ono to pripadnici Buddhina
prosjakog reda imaju da odrecitiraju jesu posljednje Buddhine rijei na samrti:

Nepostojani su sastojci bia. Tek to se pojave, pojave se raspadaju, a njihovo

gaenje je srea.
(ania vata sankhara uppada vaya dhammino uppajjitva nirujjhanti tesam
vupasamo sukho)

Pustinjaki otok ima i svoje groblje. Na najvioj taki, gdje se krevito zemljite
strmo sputa u jezero, iza maha-therine kuice i biblioteke na samom rubu otoka,
podignut je spomenik utemeljitelju, Nvanatiloki, poslije njegove smrti 1957. godine.

Vrh mramornog spomenika ukraen je velikim gujim perom u tintarnici. To je

simbol njegovog knjievnog i prevodilakog misionarskog rada. U pozadini je nevelik
krug gdje bi trebale da se pokopaju urne nas ostalih sljedbenika, svaka pod malim
zaobljenim kamenom, neto manjim od kilometarskih oznaka uz ceste. Ali, iako ih je
u meuvremenu tu pomrla ve nekolicina, dva Engleza i jedan Cejlonac, na
brisanom prostoru groblja strio je jo uvijek samo jedan kamen na grobu jednog
Poljaka iz Kanade, koji nikada nije nogom stupio ovamo, niti je bio zareen, iako je
to elio. Svoju je skromnu ostavtinu poklonio za dalju izgradnju ovog naselja, a
pepeo mu je poslan ovamo, sreom jo pravovremeno da bude sahranjen. Male
barokno iskiene urne s pepelom ostalih, koji su ovdje bili redovnici poznatog
engleskog pali uenjaka i plodnog prevodioca Nanamolija i njegovog prijatelja i
suputnika od ratnih vremena u Italiji, za kojim je ostala skandalozna (iako ne
jednoglasno usvojena) uspomena osnivaa hipijevske sekte, uz najstarijeg pokojnika,
opisanog u ranijem pismu po ambicioznoj tituli Purger Neizmjernost Znanja jo
se uvijek pomjeraju na policama biblioteke ne mogu da doznam zato a takvo
e isto po smrtno potovanje, izgleda, sada biti odano i naem maha- theri. To me je
pomalo uzbudilo ovog popodneva dok sam s ostalima ekao povratak amca, jer su
svi pokuaji da dobi jem objanjenje odbijeni upornom utnjom. Jedino od eha sam
doznao da je poslije samoubojstva Engleza, koje je iza zvalo skandal, on taktikom
prepada na starjeine telegrafski pokrenuo postupak da se pokojnika pokupi iz
ungle gdje je ivio kao osamljen pustinjak, da ga se preveze na otok i spali, nakon
nekoliko dana nadimanja i truljenja lea. Za kljuio sam da se iza svega toga ekanja
na policama krije pseudo-kolonijalistika tvrdokornost najstarijeg i najneautentinijeg
Evropljanina, a moda i jo ponekog tko se ovim bojkotom groblja opire vlastitoj
posmrtnoj zajednici sa skandaloznim bratom-heretikom iji pepeo se ipak nitko ne
usuuje da saspe u jezero kroz prozor biblioteke.

A za mene bi i u vlastitom sluaju to bio najljepi i najbuddhistikiji postupak. Jer i ja

bih elio da moj pepeo, ako ne moe biti vraen prapoelima vjetru i vodi, ili dat za
hranu najuspjenijim stvorovima koje je priroda uspjela da proizvede u ovom
biolokom ciklusu (u kojem je ovjek tek najpovrniji rubni pokuaj neuspjenog
samousavravanja prirode na periferiji ovog ivotnog kruga) gdje
je potpuni sklad postignut jedino u aritu stvaralakog napora u biljkama.

Moj posljednji odbojni ostatak tatine pri pomisli na smrt jeste odvratnost prema
pokapanju lesa u grob. elim da budem spaljen, a sada, eto, i da ne budem odloen
na policu zbog bilo ijeg hira. Sada, dok piem ovaj post-scriptum, (1980.) moglo bi
se dogoditi i to da katolike asne* sestre, od ijeg milosra najvie ovisim na fiziki
najviem moguem vrhuncu bjekstva od svijeta, povodom moje smrti proglase da
sam umro kao katoliki pokajnik.

Nije neobino da takve zabune budu dobronamjerno izazvane smru pustinjaka moje
vrste, ve zato to je jedino uvjerenje koje sam jo uvijek spreman propovijedati u
svojoj neposrednoj okolici to, da smatram sve religije u izvornim oblicima jednako
vrijednima, a u institucionalnim oblicima jednako nevrijednima i izopaenim do te
mjere, da zbog jednako prijateljskog stava prema svima odbijam i izbjegavam
posjete hramovima i crkvama svih vjera i sekti, kako onih zajednica koje me
prieljkuju, jer im ne pripadam, tako i onih koje me se klone iz inferiornog straha
pred nasrtljivom konkurencijom, a to je lokalno hramsko sveenstvo koje smatra
da mu pripadam Ne znam da li bih na samrti imao volju i snagu da odbijem
posljednjim ljudskim prijateljima samaritancima posljednju elju da me jo
jedanput obrate elju onih koji preivljuju, a ne onoga tko umire.

Razmiljanja o vrijednosti ovakvog prosjakog testamenta prekinuo je konano

veernji porast uzbuenja oko mene zbog zaborava onih u amcima da i nas pokupe.
Moda se i njima inilo ve prekasno da odustanu od kratice. Tek kad smo otili u
dana-salu da se odmorimo, popijemo aj i rasporedimo za noenje u svojim
negdanjim leutima (pustinjakim kolibama), doao je glasnik da nas pozove u
amac koji se netko s druge obale sjetio da poalje po nas kad je voza autobusa
prebrojavao ukrcane pred polazak.
Na pristanite smo stigli opkoljeni znatnim brojem laikih posjetilaca, preteno
mladih i bezglavih, koji su htjeli da se prikae uz nas makar i izvana. Navala je u
mraku izazvala neminovnu opasnost nesretnog sluaja. Kad se amac poeo kretati
izlazei u luku iz pristanita, jo u plitkoj vodi, poeli su ispadati oni koji su se drali
vanjskih rubova. Mi koji smo stajali unutra nastojali smo da uravnoteimo nagib. To
nam ne bi uspjelo da se eh nije razmahao svojim tapom, koji je gotovo vei, iako
ne deblji od njega, da razjuri obijesne objeenjake. Ja sam izbacivao sandale japanke
koje su plivale na vodi to je poela da zapljuskuje u amac. Tako smo se spasili od
posljednjeg pokuaja zlih duhova da i nas povuku u svoj vir smrti.

To je bio posljednji rastanak od uitelja postavljenog po slubenoj dunosti, kojemu

sam i usprkos tome (za razliku od veine drugih mlaih podreenih u asketskoj
disciplini) ostao uvijek prijateljski sklon i cijenio pouku koju je znao i volio da mi prui
za razliku od onoga to je trebao da nam prui, a to bi bilo i suvie oskudno, da je
nekome doista bilo potrebno. Nauio sam od njega o ivotu nadzemnih, zemaljskih i
podzemnih ivotinja od arhitektonskih sposobnosti dralova, preko opasne
umiljatosti mangusa, sve do otmjene povuenosti zmija i njihovih linih obiljeja u
posebnim sluajevima. Nauio sam i ono o emu me on nije pouavao, jer njemu
samom nije bilo potrebno, da svoj dobronamjerm" odnos prema bujnom ivotu
ungle zadrim uvijek u utljivom asketskom rastojanju istog promatraa.

Od Puni-koija se nisam rastao istim mahom. On ostaje trajniji i spontaniji simbol

donkihotske plovidbe po muljevitim uima opstanka koje ovdje bar na stanovitim
udaljenim i isturenim sprudovima okeana, proiavaju krokodili.
Kolofon

Ljudi umiru kao stoka. (Hemingway povodom prvog svjetskog rata)

Osniva religije sikha, pandapskih serdara, Guru Nanak bio je omiljen i potovan i
kod hindusa i kod muslimana. Toliko su ga cijenili da su poslije njegove smrti, 1539.
g, i jedni i drugi zahtijevali da sahrane njegovo tijelo prema svojim vjerskim
obredima. Tada je tijelo bilo prekriveno tkaninom, a ujutro kad su doli da ga odgrnu,
pod pokrivaem su s uenjem zatekli samo hrpu najljepega cvijea. (Svami
Suddhasatvananda)