ANTONIN ZANINOVI

- Dubrovnik

ETNOGRAFSKI PRILOZI
I LASTOVA

i ,

S PELJECA

; ' '

PRESKAKIVANJE OGNJA V PONIKVAMA NA POLVOTOKV PELJECU

Sjeam se jo kad sam bio djeak da bi se u mojemu rodnom mjestu

Grablju na otoku Hvaru uoi Sv. Jurja (23. IV) i Sv. Ivana Krstitelja
(26. VI) uveer pri smrknuu na dvorovima ili raskrima puta ugao
oganj zvaln ditak tei se preko njega preskakivalo. Nabrali bi za to i
donijeli kui raznog zelenila, najvie zumrada (rumarina), buina i
crnija, to bi izgarajui na ognju proizvodilo velik i gust dim. Na taj
oganj, koji je plamsao i pucketao, kao i niai onaj gusti dim to je iz nje
ga sukljao, svi su prisutni veselo gledali, a djeaci su ga i mladii s oso
bitim uitkom preskakivali. Pri tom preskakivanju obiavali su go
voriti:
Jurjevie, Morkovie,
'
Meju njlman don godle,
da me nikad gldva ne zaboli!

Pripisivali s, dakle, onoj vatri, a moda i onim rijeima, mo da e ih

ouvati od bolesti glave.
Obiaj paljenja ognja uoi nekih svetakih blagdana i preskakivanja
tog ognja vladao je i jo vlada po raznim drugim mjestima u Dalma
ciji. Negdje to biva uz neke posebne obiaje i uz pjevanje, to bi, dok
je jo vrijeme, bilo vrijedno zabiljeiti. Ja u ovdje iznijeti kako se taj
obiaj vri u selu Ponikvama na poluotoku Peljecu, a zabiljeio sam
gaf kad sam bio ondje (g. 1932) prema kazivanju seljakinje Kate
Mordan, koja mi j e navedenu pjesmicu i pjevala.
U Ponikvama se pali oganj uoi Sv. Vida (15. VI), Sv. Ivana Krsti
telja i Sv. Petra (29. VI), a pale ga djevojke. Kad ga zapale, stanu pje
vati ovu pjesmicu;
505.

Uoi dana njegova:

Ustaj se, sine Vidoje!
Tvoja je juhi ustala,
Ona je pola u po je
Pod one ute
narane.
Hajd' i ti, sine, za njome
Pospi jon kose
biserom,
Daruj nj on dunje na ruke!
Kad se je od sna prenula,
Sama je sobom
zborila:
Boe mio, otkle mi ovo?!
Da bi rekla, da je od Boga,
Debela je oblaeina,
Ne bi biser
propanuo;
Da bi rekla, da je od draga,
U draga majka
ohola,
Ne bi mu dala bisera.

Uoi Sv. Ivana prvi stih glasi: Budila majka Ivana, a uoi S.v. Pe
t r a : Budila miajka Peroje (sic), a ostali tekst za sva tri dana potpu
no jednak.
Zanimljiv je i nain kako djevojke u spomenutom selu pjevaju tu
pjesmicu. Naloivi vatru podijele se one na parove, sve dvije i dvije.
Prvi par tada zapone i ispjeva prvi stih ponavljajui ga kako je u na
pjevu zabiljeeno. Taj isti stih prihvati onda drugi par, a za njim trei
pa svi ostali parovi, koliko god ih ima, pjevajui sve jednako kao i prvi
par. Kad su se tako obredali svi parovi pjevajui prvi stih, tada one
prve dvije djevojke ispjevaju drugi stih, a za njima opet sve ostale,
dvije i dvije po redu, kako je reeno za prvi stih. Kiaio ta dva prva, tako
se isto pjevajui ponavljaju i svi ostali stihovi pjesmice.
Dok djevojke ovako pjevaju, mladii ve na poetku, a jo vie ma
kraju, preskakuju naloenu vatru. Pri prvom preskoku svaki od njih
govori: U im Boga i svetoga Vi dial! (sv. Ivana ili sv. Petra, prema
blagdanu koji se sutradan slavi). Drugi put kad hoe da preskoi ree:
Ovo mi je za me!, a trei i svaki dalji put: Ovo mi je za oca, Ovo
mi je za majku, sestru, brata itd. Svakome, dakle, preskoku daje po
sebnu namjenu, elei pri tom dobro sebi i svima onima koje u preskakivanju spominje.
Poto se svi mladii obreda ju preskakivanjem, odlaze oni oblinje
kaznaine ili sela da i ondje obiu ognje i da in preskau, a djevojke
se nastave veseliti pjevajui tu i druge pjesmice oko ognja^ te, ostavi
same, i one preskakuju oganj.
Napominjem ovdje da se ta pjesmica pri paljenju i preskakivtanju
ognja i drugdje pjevala i jo pjeva. Prema kazivanju pok. dra'Ernesta
Katia u grau Dubrovniku poetak joj je glasio (uoi Sv. Vida): Bu
dila majka Vidoja uoi dana njegova: Tvoje je drutvo ustalo, otilo^ sine, u gore. Poznata je(, i pjevana, i u nekim drugim mjestima
dubrovake okolice, a i ^ a n dubrovake okolice poznata je bila i ^vana, koliko znam, na otoku Brau, gdje joj je tekst.i napjev (iz sela
500

Lpia) zapisao uro Nazor. Prva dva stiha ondje glase: Budila
majka Ivana na ein danka njegova. U daljem tekstu ima dosta
naizlika, a napjev, pjevan dvoglasno, potpuno je drukiji od onoga u
Ponikvama.

ftt

JVJSJ
2te- oi'- la

i p p JyjN

i. p p J i f f '7'i :'. i

- Di- do- (,

6- di- la

moyka, Di- do- -

;. -2.-..
Kad se zaprede kude ja
(Jedan pirni obiaj na Lastovu)
Na Lastovu prigodom vjenanja imiadu jedan poseban
a zovu
ga, kako je u naslovu navedeno, kad se zaprede kueja.
Svrivi, nakon vjenanja u crkvi, objed u mladoenje, p olaze svatovi
s mladoenjom i njegovom majkom rodnoj kui nevjestice. Mltadoenjina majka nosi u ruci prazan, mara
mom omotan raak, na koji se stavljaju darovi za
nevjesticu.
Raak je od tvrdoga drva izdjelana motka, kojoj
je vrh otro zailjen, a pri vrhu je malo stanjena, da
se moe ma nju nataknuti od istog drva izdjelana po
gai slina ploa. Ta ploa ima tri do etiri rupice, u
koje se utaknu tri do etiri vretenima slina tapia,
koji su takoer od tvrdoga drva izdjelani. Na zaotreni
vrh motke i na zailjene vrke tapia vretenaca nabo
du zrele jabuke pa na tako napravljen raak, izmeu
motkina vrha i tapia vretenaca, vjeaju i stavljaju za
nevjesticu dalrove: kanice (== tkanice),; kordune i pa
sove u raznim bojama, svilene marame, rupce it., a
u jabuke na iljcima umeu novac. To vjeanje i sta
vljanje darova na raak zovu zapredat kueju. Prva!
izvjesi svoj ar nevjestiina majka, za njom mladoenjina majka, pa za njima svojtai, svatovi i prijatelji.
Kad ponu zapredati, izgovaraju naglas ove rijei:
Zapreta se kudeja
V jekom
vesela,
A koja se ne zaprela
Pusta ostala (ili: Nije

vesela).

Nakon tih rijei nastavlja se zapredanje, a\ pjevaju

se dalja etiri stiha.
To lako ispjevaju do tri puta, a onda izlazei iz kue
s rakom i na njemu izvjeenim darovima na elu, koje

I
507

nosi brat nevjestice ili, ako ga nema, njezin najblii roak, zaponu
pjevati i putem nastavljaju ovu pjesmu:

_,

\ "i
i
! ;

Cvjeice modro i uto

To nj konji
igraju,
Svileni (!) uzde
kidaju,
Jer mi se largu
ispravljaju
U mile majke po Raklu.
Kad su mi Rakli
hodili,
Uzput su vinje sadili,
Kad su se s Rklom
vraali
L'zput su vinje
trgali,
Rakli ih na honj(l)
davali.
Rakle ih ne e da zob je,
Nego ih konju
davala.
Ni konj ih ne e da zobje,
Nego ih baca pod noge.
Ostane Rakle alosna
Pod one dube
visoke.
Tu su mi stali
poivat,
Svako mi sjedi uz draga,
A Rakle draga ne ima,
Neg sjedi travi
zelenoj.
Rairi skce
svileno,
Pade joj zlatna
jabuka.
Ostane Rakle
radosna,
Pak stane Rakle
misliti:
moj Boe otkle mi ovi dar?
Da reem, da mi je tebe?
O tebe nisam
dostojna.
Da reem, da mi je od roda?
Od roda nimam
nikoga.
Da reem, da mi je od draga?
Moj je drag largu,
daleko,
l/ l' jepom mjestu
Levantu.
Njega mi mamu
Grkinje,
Grkinje,
djevojke,
U pasu tanke i visoke,
U licu b'jele i rumerie
Kako i ja Rakle
djevojka.

Dok svatovi pjevajui tu pjesmu idu mladoenjinoj kui, doekuju

ih uz put ljudi iz susjednih kua te obino i oni pristupaju blie govor
rei: Idem stavit nevjesti na kueju, tj. i oni izvjese na raak koji
dar za nevjesticu.
Nikola Zvonimir Bjelovui spominje 1 da su na poluotoku Peljecu,
kad je nevjestica u sveanoj povorci, uz svirku mjenicai i dipala i pje
vanje djevojica, odlazila iz rodne kue u kuu svog mua, nosili ispred
nje krinju s mirazom, a ispred krinje kudjelju iskienu kanavom,
vretenima i korunima.
1
U svojoj knjizi: Pjesme s Peljeca ili Raiioka pjesmarica
str. 13. -..- .

508

(Dubrovnik 1910),

Iz jednog pak spomenika iz prve polovice 13. stolj. saznajemo da se

i u gradu Dubrovniku na dan vjenanja u sveanoj povorci do mladoenjine kue nosila iza nevjestice preslica. To je, kao i razna darovanja
nevjestiee, a i druge neke istom prigodom vrene obiaje, dubrovaka
vlada g. 1235. posebnim zakonom zabranila, ograniivi ujedno i viednevno pirovanje samo na jedan dan,.2
Taj obiaj da se prigodom vjenanja nosi u povorci preslica nije na
stao ni u Dubrovniku niti gdje drugdje kod nas. On je bio poznat i
vrio se, uz druge neke zanimljive obiaje, ve kod starih Rimljana. Za
vrijeme cara Marka Aurelija ili Valerijana (u drugome ili treem sto
ljeu n. e.) ila je odreenog dana uveer svatovska povorka oinskoj
kui zarunice da je potrai i da je sveano, uz poklike i pjevanje pje
sama, odvede kui njezina mua (deductio in domum mariti). Zaruni
cu su iz poasti vodila za ruke dva djeaika, a trei je djeak iao ispred
njih nosei zapaljenu zublju iskienu glogovinom. Doavi o mueve
kue, zarunica se morala najprije prividno opirati da unie u kuu, a
kad je unila, slijedile su je tri njezine drugarice, od kojih je jedna
nosila njezino vreteno, a druge dvije njezinu preslicu. 3
Iz ovdje navedenoga jasno je da ono to smo spomenuli 6 sveanom
noenju preslice na Lastovu na poluotoku Peljecu i u starom Dubrov
niku nije nastalo kod nas, nego da potjee iz doba starih Rimljana.
Ali ovdje moramo opaziti, diai u lastovskom obiaju, kako se on da
nas vri, ima neto po emu se on znatno razlikuje od svih prije spo
menutih obiaja, a to je da sada nevjestica ne prisustvuje opisanom
zapredanju kueje niti uestvuje u sveanoj povorci s iskienim
rakom na elu do kue njezina mua. U toj se kui ona ve nalazi;
dovedena je tamo od svih svatova odmah iza obavljena vjenanja u
crkvi. Tu ona objeduje sa svojim mladim muem i njegovim svatovima,
a kad oni iza objedia pou s mladoenjom i njegovom ma jkonv njezinoj
rpdnoj kui da zapredu kueju i donesu je sveano skupa s njezinim
svatovima u kuu mladoenjinu, ona ne ide s njima, nego ih eka u
svom domu, odakle smije poi svojima s muem u pohode tek osmi dan
iza vjenanja.
Da to tako na Lastovu nije uvijek bilo, nego da je nevjestica u svojoj
rodnoj kui prisustvovala zapredanju kueje i s njom odande svea
no dolazila u kuu svog mua, moe se zakljuiti iz navedenih obiaja
s poluotoka Peljeca, iz starog Dubrovnika pa i onoga iz doba starih
2
Vidi Smiiklas, Codex diplomaticus III, 436, i lanak dra M. Reetara: Najsta
riji dubrovaki zakon o prijama i pirovima u listu Dubrava (Dubrovnik 1935),
bn. 22, str. 3.
3
Te podatke donosim prema lanku s glavnim naslovom: La liturgie romaine
du mariage, a podnaslovima: Le mariage dans la Rome du Bas-Empire - Les
rites des fiancailles et du mariage aux temps de Marc- Aurel ou de Valerien, to
ga je objelodanio g. 1957. P i e r r e Juonel u smotri La Maison Dieu (2. e trimestre
1957 - Paris, Les editions du Cerf). Navedeni podaci za stari Rim nalaze se na str.
34. Iste te obiaje uz neke nebitne razlike donosi takoer velika Enciklopeia
italiana (Treccani) u 22. svesku (Roma 1934) pod r. matrimonio na str. 581.

509

Rimljana, ali osobito iz onih rijei to ih pri tom obredu i sada jo

na Lastovu pjevaju: Hod" iz Bogom itd. Te rijei upravljaju se osobi
koja odlazi, pa sadai one nemaju smisla kad je nevjestica ve otila iz
rodne; kue.
Ove stihove Hod' iz Bogom . . . s malo ili dosta razliitim i duljim
daljim tekstom obiavali su pjevati i jo pjevaju pri odlasku nevjestice
iz njezine rodne kue i u nekim drugim mjestima dubrovake okolice.
Bit e vrijedno navesti ovdje neke od tih stihova zbog njihova sadr
aja, a i da se vidi da je ono to smo utvrdili o nastaloj promjeni na
Lastovu ispravno.
Andante sostenuto

fyd f J r fl J flj r *"p I f /3 J f J i|

Jeafani Hod'te

ho

Bo-gom, Ha-re

mo-ja.

dosta

Uje to....

do-sta

U je

to

_ | , - J-JJJ flj; ^ [ . II

Sy/'i ] Za to- borrtje

dru-ga

se-Ie.

ho-cejon

se to...,

ho- de jonse to.

U svojoj povijesnoj grai o Trstenom 4 zabiljeio je bivi dalmatinski

namjesnik Niko Nardelli da se na Trstenom nevjestici pri fodlasku iz
rodne kue ovako pjeva:
y.Poi s Bogom, nevo naa, dost ti je to,
U dvoru ti druga sele, hoe njoj se to.
V putu ti dobra srea i Gospodin
Bog,
Ko ti htio nauditi, ne do njemu BogU

U selu Osojniku povie Rijeke Dubrovake iza objeda, a prije odla

ska nevjestice iz rodne' kue, dok joj otac, majka, braca, sestre i. dragi
meu u zelenilom okien koi darove, pjevue pjevaju:
Ajde s Bogom, neve naa,
Tamo ti je dorn, tamo ti je dom!
Ona moli svoga au,
Da jqn dopuni, da jon
dopuni.
Moli jon se dragi aa:
Ajde s Bogom, ceri moja,
Dosta ti je to, dosta ti je to,
Za tobom su druge sele,
Oe im se to, oe im se to.<n
Ona moli svoju
majku,
Da jon dopuni, da jon
dopuni.
Moli jon se draga majka;
Ajde s Bogom ceri moja,
Dosta ti je to, dosta ti je to,

4
Ta se graa sada nalazi u dominikanskoj knjinici u Dubrovniku, a ovdje na
vedeni stihovi nalaze se u prvome svenju (svenji br. 4 / I I I ) .

510

Za tobom su druge sele,

Oe im se to, oe im se t o . . . 5

Nevjestica isto tako preko pjevua moli sestru, brata i druge, a

oni joj svi isto odgovaraju: Ajde s Bogom, sestro moja itd.
U selu ilipima (u Konavlima) kad je veselje, tj. kad se sveano
slavi pir, pri odlasku nevjestice iz oinske kue djevojke pjevaju:
Sunce nam je na zalazu, brzo e nam za,
Naa neva na odlau, brzo e nam po.
Hajde s Bogom, nevo naa, ne oziri se (ili ne okrei
'Na babove b' jele dvore, - tamo e ih na. . . 6

se)

AndUxrvte sostenuio
v

p p f I p p i> J) I J
Pod os nu

- vi- so- ,

I p p i l p p J) J) -1 J l
pod o- nu

- ru oi- so- ktc.

Pjesma Pod onu goru visoku, to je na Lastovu pjevaju svatovi

pratei zapredenu kueju do mladoenjine kue, bila je ve tam
pana. Objelodanio ju je zajedno s drugim nekim pjesmama s Lastova
godine 1884. u dubrovakom Slovincu (na str. 217) M(elko) L(ucijanovi) pod naslovom Udaja na daleko, ali joj je ondje tekst neto
razliit, jezino ispravljen i za sedam stihova krai. Ja sam je ovdje do
nio kako mi ju je kazivala (g. 1930) Lastovka Pavle Viceli, a napjeve
sam zapisao prema pjevanju Lastovke Anice uevi. Obiaj zapredanja kueje opisao sam prema kazivanju pok. dum Bara Fantelei i dru
gih Lastovaca, a opis raka, koji je, ovako preudeen, zamijenio
prvotnu, obinu kudjelju (preslicu), donio sam prema primjerku to ga
je na Lastovu pribavila Marija udova Gjivoje ro. Dean ovi iz Dubrov
nika za Etnografski muzej u Zagrebu, u kojem se sada uva.

5
Podatke i stihove za ovo selo kazivala mi je Jele Vuetic rodom iz Petrae
nedaleko od Osojnika, koja je vie puta ondje prisustvovala vjenanjima i pjesmu
nauila.
6
Prema kazivanju biveg upnika u Gilipima dum Luke Antunovia. I u
Konavlima nosi nevjestica (ali privatno) u svoj novi dom kuelju (preslicu) s pri
vezanom vunom i vretenom, a negdje, isto u Konavlima, ona nosi kosijer, konop i
kudelju s vretenom, ovu za predenje, a konop i kosijer da u gori, kad ustreba, usijee ume ili drva te donese uprena kui. No to se posljednje vrijeme, kao i uop
e veselje prigodom pira, (radi tednje) i ondje sve vie naputa.

511