BOREI SE ZA OVEKA OKO SEBE BORIMO SE ZA OVEKA U SEBI

Mi ivimo na geografskoj i duhovnoj vododelnici izmeu dva svijeta, izmeu dvije

kulture, izmeu Istoka i Zapada. Naa narodna dua poslata je u ovaj zagonetni svijet, i reeno
joj je: ivi - na otrici maa! Moe li iko od nas bez opasnosti po sebe ivjeti na otrici maa?
Nije li za takav ivot neophodno da se svi atomi bia naeg pretvore u oi neuspavljive, i sve
misli due nae u zenice neoslepljive? S jedne strane, duu nau privlai meteni Zapad
magnetskom teom svojom, a s druge - mami nas spokojni Istok tajanstvenom krasotom
svojom. Krasotom svojom i enjom naom i nas rastre na dva svijeta, koliko moe biti otra
otrica maa ako te bode iz dubine tvoje, i rastavlja duu na dva dijela, borba sa materijalnim i
duhovnim, pitam se samo koja li danas pobjeuje?!?
Naa dua mora biti vidovita i sluhovita, da bi mogla poi i ii putem, koji se nee
zavriti njenom smru. Neka se razdeli dua naa ovijeija; neka pola poe na Istok a pola na
Zapad. Moe li oko gledati, ako ga razdjeli? moe li srce osjeati, ako ga rasjee? moe li
carstvo opstati, ako se razdjeli? Same injenice neporeno odgovaraju i nepobitno svedoe: ne
moe. Kako onda dua naa moe iveti, i ne umrijeti, i besmrtna postati, ako se razdjeli.
BORBA ZA OVIJEKA, je ivotna borba, ne shvatljiva i ne opipljiva, ko od nas ima
pravo da kae ja dobar ili lo, ili bilo ko sa ove grene planete moe to da potvrdi, ivot nam
je borba, u borbi se raamo u borbi umiremo, to se zove filozofija ivota.
inom roenja podaren nam je ivot, ivot za koji ni sami nismo svjesni ta znai, da
li je samo iscrtana putanja, ili put koji sami sebi gradimo, u svakom sluaju taj ivot za nekog
je prilika da se ostvari u dobru ili zlu, i predstavlja odgovornost prema samom sebi i svojoj
okolini.
Gledajui ivot kao priliku, priliku da postignemo neto po emu e nas pamtiti,
priliku da promjenimo neto, pa makar to i bila najmanja stvar, trudiemo da se svoje prilike
za ivot iskoristimo, jer vrijeme ne moemo vratiti, sekund, minut, kada prou nema nazad, te
u korist ovoga, podsjetiemo se one stare latinske izreke: carpe diem quam minimum credula
postero, koja u grubom prevodu znai zgrabi dan, ili prevedenom znaenju predstavlja stav
da ovjek treba hrabro koristiti prilike i uitke kojimu se daju u trenutku.
Uronjeni danas u pogreno drutvo, koje nas neprestano podjea da smo ograniena stvorenja,
podlona propadanju i staranju, da smo greni roeni i da greni ivimo, da nismo sposobni
samostalno donisiti odluke, jer uglavnom donosimo pogrene i da je jedino to nam ostaje je
ne talasati, nego nastaviti i dalje ivjeti ivot izmeu sree i sudbine. Ovakva pogrena
miljenja treba da promjenimo, treba da se borimo za svoj ivot, svoj potencijal, i da snagu

svoje odgovornosti i volje ispoljimo u prvom planu, jer mi smo tu stvoreni da postignemo,
neto, to niko nije.
Zapitajmo se, razmislimo malo o Nikolo Tesli, Antajnu, Belu i drugim poznatim
naunicima, tada shvatamo da su oni ivot posmatrali na drugi nain, tada shvatamo da su oni
svoj potencijal iskoristili, snagu svoje odgovornosti su ispoljili, iako su bili osuivani od
strane javnosti, nikada se nisu pokolebali, jer to je bio njihov ivot, i trenutak njihove prilike.
Sa takvim miljenjem dolazimo do toga, da se potencijal, i prilika krije u svakom od nas,
svako tu priliku dobija roenjem, a odgovornost da tu priliku iskoristi, stie vaspitanjem. Za
kraj vodimo se politikom da smo roeni sa nekim ciljem, i da na zadatak bude da pokuamo
otkriti taj cilj, samo tako emo ostvariti odgovornost prema samom sebi kao i prema
drugima.E tu se ogleda naa borba sa samim sobom tu je ta naa tajna, eznemo za
priznanjem, dijelimo duu, potpisujemo pakt sa djavolom, radimo sve ono nepotrebno, da bi
stekli materijalno dobro, a dusa, dusa se izgubila na vjecnom putu, i nema joj nazad, taj
problem shvatimo na kraju puta, na zalost otrica maa iznutra bila je jaa od nas samih i ta
borba, borba sa samim sobom presudila je. Malo je onih koji se izbore sa covijekom u sebi.
Postoji jedna poznata nauna injenica i teza ovijek je kao vrh ledenog brega,
napisana u figurativnom znaenju, u prevodi kae da samo jedan mali dio ovijek pokazuje
svojoj okolini, kao i ledeni breg, iznad vode je kamencic, a ispod vode planina. Svako u sebi
krije borbu, borba izmeu ega i ida, cudna borba, razum ili um, ko je jai. Vjeita je to borba,
sa tim se ivi. Sve dok tu borbu osjetimo, znacemo da smo zivi.