Meu dva svijeta

Grda.
Muko lice, opaljeno i smegurano, istom sadek i gola gornja usna kazuju,
da je enskog roda. Ila je sagnuta, ispod opanaka frcala prina i dimila praina
sa zagrijane ceste.
- O, Grda! Gdje si, bona, ne vidjesmo se, ima ciganska godina!
- Ko ti je Grda, grdan se rodio! odviknula ona i podigla glavu pa
izvalila oi u efenjak, na kojemu je sjedio mlad terzija i zabodavi iglu u
sukno veseo gledao u nju. arijom se razloio smijeh, majstori ostavie alat i
trgovci arine pa ekahu, ko e kakvu zgodnu dobaciti.
- Aj' ti, Grda, k meni amo, da popijemo kavu! zovnu je trgovac. Ona ga
pogleda i da e neta opsovati, kad uto neko zavika:
- Grda, eto ti se vue peta!
- Vue ti se ain zub!
- Grda! dovikivahu sa svih strana.
- Grde vam matere, a grdani ae, ljutila se ona i omahivala tapinom.
Onda osula psovke, i kad u sve jednak smijeh i krisku nekih obijesnih, poe
dalje uz ariju. Muki se potapala, ovda onda podigla bi oi i ispod upavih
obrva ljutito se bacala na varoku eljad.
- Nije ona Grda, njoj je ime Krpua, jedan e ozbiljan, a ostali u smijeh.
- Oh, ako te zakrpim mojom kevom, vidjet e ko je Krpua, pamtit e ti
sin tvoje kotice! prijetila ona i vitlala tapom.
- Je l' de, onda nek uva zakrpu? jedan e joj pomoi.
- Ti uvuci jezik! otro e mu ona, a onda i ne pitajui sjede na jedan
efenjak i starom trgovcu nazva Isusa. Huska ponesi mi kavu.
- Hoe crnu?
- Jakako! izvalila ona oi. Dok je pila smirili se trgovci i zanadije,
istom bi po jedan neto doviknuo, a ostali poslom zabavljeni, na komade
kazivali, kako se je u nedjelju popela na vdenicu u crkvi i ruila puk, sve dok
nije ujak poslao prokarature, da je izvedu. Ona sjedila na efenjaku i pametno
razgovarala s trgovcem, a on star i ozbiljan nije mario za ale ostalih
duandija.
Uutje ena, a onda se smre i izvi nebu oi, pa skoi iz duana i prekrsti
se:
- U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, amen. Otite u sav glas moliti
Oena i Zdravu Mariju. Poe molei dalje, drei tap u visini i gledajui as
u zemlju, as u vedro nebo.
- Ej, kam' mi platit kavu? vikao za njom kavedija. Ona kao da nije ni
ula.
- Pusti je, kava je moja, uhvati trgovac kavediju za rukav.

*
Jo je sunce povisoko stajalo, kad je Grda mila selo. Poe dalje i stade
kraj plota, to je opasivao malo seosko groblje.
- E, budala ja! udari se palcem po elu i vrnu se u selo. Pri kraju je
stajala oniska evarata kua, ostarjela i opala, spustili se krajevi strehe i iz nje
ispadao evar. Izvue ena drvo iz ereze i ue.
O direku visila torba, nad ognjite se sputale veruge, kraj ognjita bio
kotao, a na kraju uza zid sanduk, na njemu lonci i anjci, u budaku stajao st p
i iz njega virila meja, tamo podalje bukare, busai i dva tri tronoga stoca.
Sjede na stoi. Niz ramena pale joj znojave kose, napola sijede, a kako se
je glava spustila, savio se vrat, pun megurica.
- Nleti. A nema mi mojih sokolova. Dali bi oni njima, gadovima!
govorila glasno Ika. Tako joj krteno ime. Zaboravili me zar moji sinci. A ne
e njih majka!
Die se i u tren raspiri vatru. Natae na veruge bakru s vodom, otvori
sanduk i anjkom zagrabi iz vree pre pa potrai sito, da prosije.
- Moj Markica. to on voli puru, pa jo kad se dobro pomasti. Janje malo
materino. Kako li me je grlio, kad bi magarac mali htio, da ga pustim u rake. A
Jozo. I Bojko. E, nevoljo moja, uzee mi ji'. Bolest ji' izjela, ta uradie!
prokune Ika. Odnesoe osmero, osam mojih jabuka.
- Markica, sjedi s mirom! povika stara podigavi glavu. Udarilo neto o
bukaru, kameni zar spao sa zida. Zagleda se Ika na onu stranu i zatrese
glavom, da se je razbucana kosa razmahala poput grive u konja. Nema ga.
Grom ji'! Kaem ja: Ostav'te, ljudi, neka ga! Baci stara glavu k vatri, gdje su
dogarali jelovi cjepaci. 'Oe l' ovo s konjm'a iz drv? upita Ika. Niko ne
odgovori. Opet se domisli: - Aja! I on mi je tamo. Gladuju sokoli moji. ta ne
vrije, ne uzavrela! poviknu stara i izae, ne bi li gdje naila na kakvo drvo.
Vrati se za as, nosei od ograde dvije lapirice. Rascijepi ih sjekirom i naloi
vatru. Voda za as provre.
- Tako, zadovoljna e stara i uze mjeaju, da probode u sredini, nek'
bolje vrije. Veselo je stara spremala torbu, anjak je otrla krpom i metnula ga
na zemlju. Uzela onda bukaru, otvorila je i primakla nosu. U bukari bila
kiselina. Malo je poljuta, ama to voli moj Mio. Jest e oni slatko.
Maslo se topilo i prskalo uz vatru. Drva dogarala, a iz bakre se dizala para,
pura kvrcala. Skide Ika bakru s veruga, promijea puru i navadi kaikom pun
veliki anjak. Pomasti puru i spremi anjak povrh bukare u torbu. Metnu i
kaike, uprti torbu i izmae iz kue.
Sunce zalazilo. Daleko se iza kue pruala sjena, a sjeni ispod golema
jablana ne vidi kraja.

Pohitjela Ika, da ne okasni. Svijet ju gledao, ona se nije obazirala. Za malo

asa doe do groblja. Krievi bacali sjene, utilo granje i lie sa oraha i
jablanova, odnekle se javljale poljske ptice.
Tamo ostrag pri kraju groblja poredalo se osam grobova. Nagnuli se drveni
krievi, po grobovima porasla trava, a okolo zemlja bila ugaena.
Poplai stara nekakvu pticu i sjede ispod prvog groba.
- Markica, ustaj svojoj materi, evo hrane! udari Ika tapom po grobu. I
po drugom lupnu da dozove Niku, starijeg sina. Do Nike leao Bojko, a do
njega Luka i tako redom, a u najkrajnjem Ivan, najjai sin majke svoje.
- Ajte, djeco! vikala stara i redala kaike.
Smrailo se, lijetali slijepi mievi.
Mirni stajali grobovi, gorjele oi u stare majke, iza blage rijei poeli
nijemim grobljem ozvanjati ljutiti prijekori.
- Ivane, pazi mi Marka, sine. De, Luka pomaknider se, nek' se i Mio
primakne! Eto, Mio, ljuta je. De sine. Markica! Uzmi, pa sutra s Doruom u
planinu, Ivane! Marko, kamo ti drugo blizne od Bijelke? Ljutio se aa. De sad
jedi. A ti, oh, gori si od vuka! Dete ko braa. Evo i ja s vama. De s toga kraja.
Pustite Markicu, on voli masno. De to se ljuti, ti ukoljico!...
Odjekivali povici stare Ike pustim grobljem i ulo se, kako stara vae.
Mrak zavalio groblje i polje, u pomrini se prepoznavalo drvee i mrka kapela,
zvijezde iskrile i ganjale se od asa do asa po irokoj nebeskoj poljani.

*
Kad je poelo bijeljeti istono obzorje, vraala se Ika kui s torbom na
leima, mirna hoda i sputenih trepavica. Ko bi joj privirio blie, mogao bi
opaziti, kako se usne tiho miu, a na poutjelo lice slegao se mir bez trzaja...
(Mirko Jurki, 1910.)