Sveuilite u Zagrebu

Filozofski fakultet
Odsjek za kroatistiku

Analiza zbirke novela Ruke

(pisana zadaa iz kolegija itanje knjievnog teksta)

Student: Petra Grebenac

Zagreb, 22. sijenja 2016.
1

Sadraj
1. Dijegetike
razine...................................................................................................
........3
1.1. Uvod...........................................................................................
..............................3
1.2. Prah............................................................................................
..............................3
1.2.1. Tko nastanjuje i tko je
pripovjeda.................................................................3
1. 2.2. Kontekst i nain otvaranja razina, code switching i mjesta
interferencije.....4
1.2.3. Odnos izmeu

razina

funkcija

hipodijegetikih

razina.................................5
1.3.
Ruke
.6
2. Fokalizacija...........................................................................................
..........................7
2.1.
Prah......
8
2.2.
Karneval
3.
4.
5.
6.
7.

...9
Govorne instance, interferencija prie i pripovijedanja................................................10
Pripovjeda....................................................................................................................12
Autoreferencijalnost......................................................................................................14
Ponavljajui motivi.......................................................................................................15
Literatura...18

1. Dijegetike razine
1.1.
Uvod
Nakon to je Gerard Genette revidirao pojmove mimeze i dijegeze i
ustvrdio da je svaki pripovjedni tekst uvijek ve posredovan, dijegeza,
odnosno posredno prikazivanje dogaaja, poela se smatrati temeljnom
pretpostavkom

pripovijedanja.

Pripovijedanje

gradi

svoj

dijegetiki

univerzum, a unutar njega postoje razliite dijegetike razine koje mogu

nastaniti pripovjeda, likovi, dogaaji i stanja. Svaka se razina odlikuje
odreenim stupnjem vjerodostojnosti, a specifini odnosi meu razliitim
razinama

mogu

imati

razne

funkcije,

to

nastojati

pokazati

interpretirati u prvom dijelu analize na primjerima iz novela Prah i Ruke.

1.2.
Prah
1.2.1. Tko nastanjuje i tko je pripovjeda
U noveli Prah raspoznatljive su dvije dominantne dijegetike razine.
Primarnu,

hiperdijegetiku

razinu

nastanjuje

izvandijegetiki

heterodijegetiki pripovjeda u treem licu jednine (Oleandri su se

rascvali i miriu kao i onda kad je ona tu sjedila. On uzdahne u sebi, u
sjeanju.), (Marinkovi 1980: 99) dok je nositelj hipodijegetike razine
glavni lik pripovijetke Tonko Jankin. Pripovjeda je na toj razini veoma
kompleksan on ita pismo koje mu je poslala Ana, njegova stara ljubav
koja ga je ostavila prije jedanaest godina. Tonko vodi unutarnji dijalog s
vlastitom projekcijom Ane, koju je u svojoj svijesti konstruirao uz pomo
gorkih sjeanja na posljednje dane njihove ljubavi te pisma i rukopisa iz
kojeg nastoji iitati njezinu osobnost: Poznajem vas, gospo, poznajem
vas po vaem n! (ibid. 98) Tonko se retrospektivno osvre na razdoblje
raspada svoje veze s Anom. Njegova je svijest mjesto presijecanja mnogih
glasova, pa se umjesto dominantnog glasa, pojavljuju i komentari u
zagradama koji nadopunjuju glavni iskaz, jo vie istiu Tonkovu patnju,
obraaju se Ani ili istiu neke detalje prie i dijelove Anina tijela. Smatram
da se iskazi u zagradama i dalje mogu smatrati drugom dijegetikom
razinom, bez obzira to proturjee iskazu koji se nalazi izvan njih. U obzir
3

se mora uzeti injenica da je nositelj druge dijegetike razine pripovjeda

kompleksne i u najblaem sluaju podvojene svijesti.
Pripovjeda

je

druge

dijegetike

razine

unutardijegetiki

homodijegetiki, jer dijeli istu dijegetiku razinu s likovima o kojima

pripovijeda te i sam sudjeluje u univerzumima koje uspostavlja. Preciznije,
na ovoj se dijegetikoj razini radi o podvrsti homodijegetikog pripovjedaa
autodijegetikom pripovjedau, onome koji je ujedno i glavni lik, koji
pripovijeda o sebi u prvome licu: Osjeao sam se kriv; to sam ja onda,
jadan, znao za geometra! (ibid. 99) No, budui da ita pismo i vodi
unutarnji dijalog s papirnatom, bijelom i nestvarnom Anom koju je
smjestio u svoju svijest, pripovijedanje vodi i u drugom licu jednine:
Morali ste ekati Luciju da se vrati s cipelicom (mala, bosa noica!), pa ste
sjeli na klupu meu oleandrima i utjeli ste srdito, jednu rije niste vie
htjeli progovoriti sa mnom. (ibid.)
Osim navedenih dviju dijegetikih razina, otvara se i jo jedna
hipodijegetika razina. Tu razinu nastanjuje stara Lucija koju Tonko
spominje u svome pripovijedanju:
Stara Lucija vas je ula gore u kui i pitala me poslije: jor Tonko, a
to je ono bilo sinjorini Ani? Sinjorini Ani? rekao sam. Ubola se na
list od palme Jerbo je spominjala kljueve, promrmljala je Lucija,
zato pitam.

Zasebnom se dijegetikom razinom moe smatrati i Anino pismo koje

Toni ita. Pripovjeda je te razine Anin glas (rukopis), upuen Tonku i
iznesen u prvom licu jednine. Na toj se razini donosi Anina molba, ali i
nekoliko podataka o njezinome braku, od kojih je Tonku posebno zanimljivo
ekanje.

Pismo

postaje

Tonkov

nijemi

sugovornik,

sukladno

svojoj

materijalnoj i zatvorenoj prirodi, to ne sprjeava Tonka da mu se ironino i

drsko obraa: Ovdje se nemam kome obratiti, sve sami... zna (znam), a ti
si mi ipak ostao blizak i drag, kao brat (hvala, sestro) (...).
Jo jednu dijegetiku razinu nastanjuje starica koju Tonko susree na
parobrodu.
4

1.2.2. Kontekst i nain otvaranja razina, code switching i mjesta

interferencije
Prijelazi izmeu primarne i sekundarne razine veoma su zamagljeni i
teko raspoznatljivi. Tonkov iskaz nije od pripovjedaevog odvojen
navodnicima niti bilo kakvim drugim pravopisnim znakovima koji bi
oznaavali upravan govor. Najee su iskazi dviju razina odvojeni novim
odlomkom, no ni to nije uvijek sluaj. Stoga moemo govoriti o code
switchingu ispreplitanju i pretapanju govornih instanci koje se otimaju za
rije u pripovjednoj komunikaciji, zbog ega je teko identificirati koja je od
njih odgovorna za pripovjedni iskaz:
Bila je bijela Ana. Bijela gospa od snijega, od eera, od oblaka, bijela
od tlapnja, od iluzija, od njegove bijele, pobone ljubavi. A onda ste
se odjednom istopili, gospo, pred mojim oima.

Dok prve dvije reenice govori pripovjeda prve dijegetike razine,

na to upuuje posvojna zamjenica u treem licu jednine njegove, koja
se odnosi na Tonka, lika o kojemu pripovijeda, trea reenica iskaz je koji
pripada drugoj dijegetikoj razini i njezinom pripovjedau u prvom licu.
Prijelazi izmeu dviju razina dogaaju se i u okvirima same reenice: On
je ak vidio i crvenilo na licu, osim toga misli da joj nosim i groe na dar. I
nije se stidio te pomisli.
Prelasku s prve razine na drugu prethodi prelazak pripovjedaa prve
dijegetike razine s instance sveznajueg fokalizatora na unutarnju
fokalizaciju lika Tonka.
1.2.3. Odnos izmeu razina i funkcija hipodijegetikih razina
Iskaz pripovjedaa druge dijegetike razine nepouzdan je. Nositelj je
tog iskaza lud od gorine i tuge koje su se u njemu nakupljale jedanaest
godina. Osim to iz reenice u reenicu pobija sam sebe (Gledao sam
svako jutro, visi li jo pod prozorom, i, eto, jedne noi vrag ga je odnio. Htio
sam ti pisati, Ana, da ti nisam ja vratio taj klju, nego da je vrag, tvoj
vrag... Oprosti, nisam znao to radim.), te je tako sam sebi subverzivan,
njegov iskaz podriva i njemu podreena dijegetika razina, iji je nositelj
5

stara Lucija, Tonkov jedini razumni oslonac: Lucija mi je poslije rekla da

sam ti ja sam poslao taj klju, da ga je ona sama nosila na potu, a ja se
ne sjeam, niega se ne sjeam, bio sam lud od alosti.
Budui podvojen, glas pripovjedaa druge dijegetike razine moe se
obraati vie nego jednom adresatu. Tako se u ovome primjeru iskaz van
zagrada ljubazno obraa geometru, (naravno, u svojoj svijesti), dok glas u
zagradama ironizira taj iskaz i pobija ga u obraanju Ani:
Sretno ti, drue geometru, samo ti uivaj! (Jer njima se govori ti, sami su
tako zapovjedili.) Ja nisam nesretan. Naprotiv, uinio si mi... (Oprosti, Ana,
to samo njemu tako govorim da mi se ne smije. Ti zna to osjeam.)
Uinio si mi, drue...

No nije samo pripovjeda druge dijegetike razine podrugljiv i pakostan, tome je

sklon i pripovjeda prve razine, ija je ironija suptilna i puno manje agresivna, a usmjerena je
prema Tonku i pokazuje svoju nadreenost promjenom koda, time to se ukljuuje ili mu daje
prostora za uvrijeeni govor u pravo vrijeme:
umske manire! Vrijeao se Tonko plemeniti Jankin.
etao je po sobi, bos, u domainovoj nonoj koulji, koja mu je sasvim dobro pristajala, no on
se u njoj vrlo loe osjeao. Kao da su me u luaku koulju obukli, nemam mira.

Funkcija je raslojavanja dijegetikih razina doaravanje rastrojenog i tunog poloaja

glavnog lika. Nadreeni da pripovjeda prve dijegetike razine tretira sa aljenjem, ali i
nastoji pokazati svu ironiju njegova poloaja. Uvoenjem svih ostalih razina Tonkova je
unutranja rastrojenost prikazana jo uvjerljivije nego to bi bila demonstrirana da je
ograniena na samo jednoj dijegetikoj razini.
1.3.

Ruke

Raspored je dijegetikih razina ove novele mnogo jednostavniji od onoga u Prahu.

Prvu dijegetiku razinu nastanjuje unutardijegetiki i homodijegetiki pripovjeda. Njegova je
prisutnost u dijegetikom univerzumu vidljiva po prvoj reenici novele: Gledao sam ih pred
sobom prebaene na lea, iznad zadnjice, kako se odmaraju jedna u drugoj. Taj iskaz
smjeta pripovjedaa na razinu ravnopravnu s drugom instancom svog dijegetikog
univerzuma ovjekom koji se nalazi ispred njega i ije su ruke prebaene preko lea. On se
6

ne nalazi na nekoj neodreenoj, lebdeoj, apstraktnoj lokaciji kao pripovjeda prethodno

analizirane pripovijetke. U ovome sluaju pripovjeda je sluajan prolaznik koji promatra
ruke nekog stranca i poinje pretpostavljati njihovu priu. Pripovjeda predaje rije rukama,
ime zapoinje njihov dijalog koji ini veinu pripovijetke, a on se ukljuuje tek na kraju
njihove svae, kada se odlue razdvojiti. Budui da pripada istom dijegetikom univerzumu
kao i ruke, ovaj si pripovjeda moe dopustiti eksplicitan komentar njihove svae:
Gledam ih zavaene i ne vjerujem u tu svau. One su kao dvije simboline ivotinje ili biljke:
jedna drugu mije... Istinu je rekla Desna; obje su ipak ruke.

Drugu dijegetiku razinu, svaka svoju, donose ruke, Lijeva i Desna. Svaka od njih
iznosi svoju viziju njihova poretka, u kojemu je Desna ruka dominantna i surova, a lijeva
podinjena i blaga. Kada Lijeva ruka Desnu nazove ubojicom, ova poinje iznositi razloge
svoje nevinosti. Prepriavajui rijei svoga vlasnika, ona ga smjeta na treu dijegetiku
razinu:
aptao je: Treba uiniti kraj! Ne mogu vie! Sam me odveo do britve.

Smjetanje ovjeka na treu dijegetiku razinu doputa rukama slobodu da izraze

svaka svoj svjetonazor, neovisan o vlasnikovom. S druge strane, informacije o njemu moemo
razabrati iz iskaza njegovih ruku iskaza koji je nepouzdan i esto oprean. Iskaz je lijeve
ruke mnogo opirniji od iskaza Desne. Pripovjeda je ove dijegetike razine Lijeva ruka koja
pripovijeda u drugom licu jednine. Njezin je iskaz subjektivna retrospekcija smrtne sudske
presude koju je donio ovjek, vlasnik ruku, a zapisala ju je Desna ruka. Lijeva je stoga svu
krivnju svalila upravo na nju, govorei da je njihov vlasnik bio nasmrt blijed i usne su mu
drhtale. Lijeva je ruka heterodijegetiki i izvandijegetiki pripovjeda, ali ima svoju
projekciju u dijegetikom univerzumu koji stvara sebe u prolosti, Lijevu ruku koja
sudjeluje u inu presude i nastoji odgovoriti Desnu od ubilakog ina. Pripovjeda koji
donosi dogaaj, Lijeva ruka u trenutku svae s Desnom, na trenutke je ironian i nastoji
uzrokovati u svome sugovorniku grinju savjesti zbog ina za koji je optuuje:
Ti isti prsti koji ujutro nisu mogli zadrhtati od smrti, uveer su drhtali od ljubavi. Pa tko kae
da ljubav nije jaa od smrti? Osobito naa ljubav od tue smrti!

Iako iskaz Lijeve ruke ini velik dio novele, njezine rijei nisu uvjerljive upravo zbog
toga to se nalaze na sekundarnoj razini. Njezin se iskaz stoga shvaa kao potiskivanje
osjeaja krivnje koji se javljaju uslijed snoenja odgovornosti za djela koja je poinio ovjek
7

svim svojim biem, svojim rukama i jezikom. itava se novela temelji na sukobu dvaju
miljenja jednog koje zastupa zajedniku odgovornost za postupke ovjeka i drugog koje se
od takve odgovornosti ograuje:
Govorile su i ruke i jezik! Sav je on govorio!
I ruke su govorile? Ne, to lae! Nisu govorile! (...) One su nevine.
Nevine? Ti si luda? One su najvie krive!

Sloivi se s tvrdnjom Desne ruke, pripovjeda prve dijegetike razine zakljuuje ovaj
sukob, oblikujui pouku ove novele, sukladnu s tvrdnjama Desne ruke.
2. Fokalizacija
2.1.

Prah

Fokalizacija je novele Prah na prvoj dijegetikoj razini promjenjiva. Ona

je na poetku unutarnja pripovjedaev iskaz Ah, poznaje ga, poznaje
ga! To je ono oblo, pravilno n kao krila galeba. Na n ju je upozoravao neka
ga ne pie u njegovoj adresi kao u. zadovoljava minimalan kriterij
unutarnje fokalizacije prema Barthesu prevoenje iskaza iz treeg lica u
prvo bez ikakve druge promjene: Ah, poznajem ga, poznajem ga! To je
ono oblo, pravilno n kao krila galeba. Na n sam je upozoravao neka ga ne
pie u mojoj adresi kao u. S druge strane, isti pripovjeda u dijelu u
kojem opisuje Tonkovu grimasu vie nije samo unutarnji fokalizator, jer
moe vidjeti i vanjsku pojavu lika, to inae nije odlika unutarnjeg, nego
nultog (budui da ga nikada ne vidimo izvana) fokalizatora: Smijeh je
tresao tu blijedu, glatko izbrijanu masku, pravi ivi smijeh, sa svom silom
ubitane pakosti, koja je ruila u njemu sve obzire i pristojnosti, sve
sentimentalnosti i male boli, iz kojih cure potoii suzica. Najupeatljivija
je fokalizacija kroz lik, koja se esto mijea s Tonkovim iskazom u prvome
licu. Ta je perspektiva ograniena na Tonkove pretpostavke i njegovu
subjektivnu interpretaciju zapaanja. Vrlo je dobar primjer njegov doivljaj
Anina osmjeha, kojeg ak ni Anino opovrgavanje ne moe promijeniti:
Na Aninu je licu zatekao podrugljiv osmjeh, pomijean s konvencionalnom
ljubaznou koja se iskazuje gostima. ()

 Ne, Toni, ne rugam ti se a smijala se i dalje, podrugljivo. ekaj samo, vidjet

emo hoe li se smijati i sutra ujutro, pomisli on osvetniki.

Zadnji dio citata, pomisli on osvetniki komentar je pripovjedaa koji

naruava unutarnju fokalizaciju, koja se mora zadovoljavati samo onime
to junak vidi. Unutranja se fokalizacija ostvaruje samo u sluajevima
unutarnjeg monologa, kao to je to u primjeru navedenom na poetku
poglavlja. Mijenjanje perspektive dostie svoj vrhunac na kraju novele,
kada se Tonko odluuje na samoubojstvo, odnosno na simbolian in
protesta

samosaaljenja,

budui

da

nam

pripovjedaeva

nulta,

sveznajua perspektiva otkriva Tonkove prave namjere:

Vraajui se hodnikom govorio je rijei oprotenja, a lana elja za umiranjem
drala je u njemu onu vrstu samodopadne, vane tuge nad samim sobom, u
kojoj se ovjek gotovo ugodno suosjeao, kao na nekom pijedestalu uzornog
paenitva. Kome je kao njemu i zar bi to itko, itko mogao podnijeti? Vapio je
za revolverom, za otrovom, za neboderom, s kojeg bi se mogao sunovratiti s
velikom gestom

Pripovjedaevi komentari kao lana elja ili samodopadna, vana

tuga ironiziraju unutranju perspektivu koja slijedi (Kome je kao
njemu), a u nastavku otkrivaju i Tonkovu neiskrenost i prave namjere,
nastavljajui ih ironizirati: A zapravo, ogledavao se po sobi za nekim
blagim sredstvom, kao da se radi o ienju, a ne o umiranju. Unutranja
je

perspektiva

ograniena

gorinom,

samosaaljenjem

eljom

za

osvetom, to otkriva i suptilno ismijava nadreena nulta, sveznajua

perspektiva pripovjedaa.

2.2.

Karneval

Dominantna je fokalizacija novele Karneval nulta, a koristi je

atemporalni i ekstradijegetiki sveznajui pripovjeda koji pripovijeda od
prvog lica mnoine (Mi ne kanimo ovdje sada ispriati ()), te nastoji
zadrati objektivan stav oponaajui stil kronike. Ipak, pri opisivanju
okraja izmeu Viska i Bardele koristi se mnogostruka fokalizacija, slino
9

kao i kod posljednjeg susreta gospoe Olive i Lintra u noveli Suknja. Takva
fokalizacija javlja se pri kljunim trenucima, susretima vie osoba, te zbog
svoje prirode jako spretno doarava dramsku dinamiku. Pritom nadreena
perspektiva nultog fokalizatora pada u drugi plan, kako bi se uklonio
kriterij pogrenosti ili ispravnosti raznih perspektiva. Tako se Visko
nasmijeio Bardeli kolegijalno i ak pokroviteljski kao stariji iskusniji brat
mlaem bratu, poetniku. Tu Viskovu perspektivu Bardela nije shvatio, te
ga je, ograniena na vlastita zapaanja i percepciju, neto uvrijedilo u tom
osmijehu na Viskovom ljudoderskom licu Nulti fokalizator koristi
paralipsu, tip alteracije u kojem iznosi manje informacija nego to bi, kako
mu nalae njegova sveznajua perspektiva, trebao znati. Stoga on nagaa
o uzrocima Bardelina napada, navodei i problematizirajui njegove
motive, budui da mu njegova perspektiva postaje nedostupna: Mislio je
valjda da mu se Visko ruga, to li?, Ili je moda ve otprije bio srdit zbog
prekinutog ruka (), te dalje:
Da li je to bio takav oajniki gest ili povrijeen ponos ovjeka koga nose
i koji je odjednom u tome otkrio svoju vrijednost (), ili je to naprosto bio
strah bespomona ovjeka od te nemani pred sobom (), te je po tome
Bardela zakljuio da je Visko glavni pa mu zao duh ratniki priapnuo da
upravo po toj glavi treba da udara tko bi to ikada mogao saznati?

Ve nedugo nakon sukoba, nulti fokalizator opet moe ui u Bardelinu

perspektivu:
On je vjerovao da su ga napustili zato to su mislili da je mrtav; a

nije

ni

sam bio ba sasvim siguran da li jo ivi ili mu to dua, osloboena

tjelesnih boli, nevidljivo lepra u zraku.

Na samome kraju novele promjenom sveznajue perspektive i

fokaliziranjem kroz lik Viska, postaje nam dostupan i njegov doivljaj
osobne pobjede i dominacije nad protivnikom:
S te visine, morate shvatiti, nije se vie mogao osvrtati na bijednoga
Bardelu: on je za njega iezao u nitavilu svakidanjice.

10

3. Govorne instance, interferencija prie i pripovijedanja

Prva i zadnja novela zbirke tematiziraju problem umjetnikog stvaranja,
odabira teme, moi koju pria posjeduje nad likovima i iroku lepezu
mogunosti koje ima slobodu iskoristiti. Stoga se u tim metanovelama
moe pronai najvie dijelova u kojima su vidljivi tragovi pripovijedanja i
mjesta na kojima se pria i pripovijedanje prepliu. Pripovijedanje je proces
proizvodnje prie koji u njoj ostavlja svoje tragove. Pria je pak konstrukt
koji izluujemo iz teksta, ona je apstraktna i moe se izluiti iz
pripovijedanja. U novelama Samotni ivot tvoj i Zagrljaj pripovjeda je
izvandijegetiki i heterodijegetiki, iako je vrlo blizak povlatenom liku
knjievnika, jednom od sudionika dijegetikog univerzuma koji je najee i
fokalizator dogaaja. Pripovjeda razgovara s tim likom i komentira
njegove korake koje radi nastojei stvoriti priu. U noveli Samotni ivot tvoj
pripovjeda predaje rije liku knjievnika kako bi mu ovaj pokazao svoje
umijee pripovijedanja, ali se umjesto toga nespretno zaplie u vlastitim
reenicama ne znajui tono kojoj bi se temi najprije posvetio ili koju bi
figuru odabrao. Lik je knjievnika zapravo projekcija pripovjedaa u
dijegetiki

univerzum

pripovijedanog,

zbog

ega

ne

doivljavamo

pripovjedaa kao onoga koji je nesposoban smisliti i ispripovijedati

zanimljivu priu. Umjesto toga, lik knjievnika snosi odgovornost koja inae
pripada pripovjedau. Tako je u ovoj noveli rijeen problem slian onome
koji je imao Tristram Shandy problem selekcije teme pripovijedanja i
naina njezinog izlaganja:
My mother, you must know, - but I have fifty things more necessary to let
you know first, - I have a hundred difficulties and domestic misadventures
crowding in upon me thick and threefold, one upon the neck of another ()
(Schwanitz 2000: 147)

Slian iskaz ovome u ve spomenutoj noveli izgovara lik knjievnika:

Ne, motrio sam ga po podne, vjeruj mi, gore na terasi, leei ovako
nauznak, kako polako i bezbrino plovi prema jugu kao kakva skitnica koja
nikad ne zna kamo ide Ne, ne, krivo i neuspjelo poreenje, nipoto kao
11

skitnica nego kao galeb to leti u daljinu utopio se oblak () Noas e ga

napasti kurjaci (mislim vjetrovi) i sutra u gledati njegovo bijelo runo ()

Dok se njegova projekcija u dijegetikom univerzumu mui s

odabirom

odgovarajue

poredbe,

pripovjeda

joj

prigovara

manjak

koncentracije i nekoherentnost pripovijedanja:

No to ruke? Poeo si prvo sebe zadirkivati pa si preskoio sebe i uzeo
ogovarati pjesnike zbog zgode u kupaonici koju ti je povjerio znanac,
pisac stihova? A to je s tobom? Gdje si ti? Eto, poinje ponovo sa svojim
zanovijetanjem.

Malo manje eksplicitno tematiziranje problema pripovijedanja oituje

se u tragovima koje pripovijedanje ostavlja u prii. Primjer za to mogu biti
primjedbe pripovjedaa na odabir svojih rijei koje se javljaju usred
pripovijedanja nekog dijela prie:
Taj sveani biskupov izlazak desio se upravo u momentu kad je suluda
Toninka ba najee sebe lupala po onom kako je ve reeno, da ne
ponavljamo i u biskupovoj prisutnosti tu nepristojnu rije.

Osim u metanovelama, tragovi su pripovijedanja prisutni i na mnogim

drugim mjestima zbirke. Kao i mnoga druga poigravanja s dijelovima
strukture teksta (pripovjedaem, dijegetikim razinama, fokalizatorom),
tragovi se pripovijedanja esto namjerno pokazuju zbog postizanja ironije.
Tako u noveli Karneval pripovjeda propitkuje primjerenost odabira
poredbe Nane sa sultanom: ukoliko ova muhamedanska usporedba ne
kvari kranski izgled ove sveanosti. Osim toga, u istoj noveli, i u istoj
funkciji sarkastinog isticanja mana svojih likova, pripovjeda istie da se
cijela pria mogla ispripovijedati na potpuno drugaiji nain:
Neki zaneseni pisac koji se voli sluiti simbolima da bi iznio svoja vjerovanja,
pa mu tako ljudi sami za sebe ne znae nita, a od ivota pravi neku igru po
pravilima, uzeo bi sada oduevljeno opisivati Viska kao olienje nekog
petrolejskog Prometeja

12

U noveli Suknja pripovjeda sam sebi uskae u rije opisujui zanos

gospoe Olive koji proivljava ljubei vlastito koljeno, komentirajui vlastito
pripovijedanje i odabir osjeaja koje pripisuje svome liku:
Prepustila mu se kao stara, osamljena madmoazel, koja je prvi put osjetila
ljubav. Da, ljubav. emu to ironizirati?

Objanjava i razloge spominjanja odreenih likova koji za sutinu prie nisu

bitni, kao to je to naelnik s kojim Oliva ivi:
Ali on gotovo i ne sudjeluje u ovoj pripovijesti te emo, vie iz obzira prema
gospoji Olivi, priklopiti u njegovu ast samo to () koju mu je gospoja Oliva,
eto, upravo i spremala za ruak.

Osim interferencije prie i pripovijedanja, u novelama se ove zbirke na

mnogim mjestima preklapaju i govorne instance, iji se glasovi smjenjuju i
jedan drugome uzimaju pravo za rije. U noveli Zagrljaj pripovjeda ulazi
korak dublje u dijegetiki univerzum koju je stvorio. Ne ostaje samo na
svojoj nadreenoj poziciji s koje se obraa liku knjievnika koji se nalazi u
dijegetikom univerzumu s ostalim likovima. Iako ga ni ovdje ne moemo
tono lokalizirati, njegova se pozicija blia likovima oituje u stupanju u
dijalog s likom knjievnika, ovaj put na istoj razini s njim, to se moe
vidjeti iz navoenja njegovog govora, koji je inae uvijek bio neposredno
iskazivan:
A ti uje svetoga Nikolu kako mrmlja?
A zar se ne uje? uje se vrlo dobro kako govori latinski.
Latinski? Ti sanja! To govori andar. Posluaj!

No ne prilazi samo pripovjeda svojim likovima. I njihovi se glasovi,

kako je ve pokazano u prvom poglavlju, ukljuuju u govor pripovjedaa.
Tako je na mnogim mjestima u noveli Prah, od kojih u izdvojiti glas starice
koji se ispreplie s pripovjedaevim. Na tom se mjestu u jednome nizu
javlja pripovjeda koji na jednom mjestu govori o starici, na drugome
neupravnim govorom prenosi njezine rijei, a na treem se slui slobodnim
neupravnim govorom emocionalno obojenim glasom starice kojim
13

reproducira njezin misaoni slijed bez koritenja glagola govorenja i ostalih

sintaktikih

elemenata

(na

primjer

estica

kako

koju

koristi

pri

neupravnom govoru) koji inae otvaraju mjesto navodima:

Priala je o sinu koji je bio u borbi, pak se oenio i sada je u Splitu na
poloaju Ide mu u posjetu. A ima sina od dvije godine, zlato moje, a
dijete, prosti mi boe, nekrteno! Ah, moj jor Tonko, strah me je da se, ne
daj boe, djetetu to dogodi, pa kako e, nekrteno eljade, boe mi prosti,
kako e, recite, nekrteno ugledati lice boje? I kako su ovi, i kako je njen
sin, dobar kao kruh, ali je isti kao i oni, pak sve govori da je sve priroda,
priroda A tko je stvorio ovaj svijet, ovo sunce, i ljeto, i zimu, i ovo more i
ove dubine u moru, recite i samo, jor Tonko, kako je mogla ta priroda sve
ovo stvoriti ()

4. Pripovjeda
Pripovjeda je novele Prah naelno izvandijegetiki i heterodijegetiki,
no na nekim mjestima pokazuje naznake nepotpune udaljenosti od
dijegetikog univerzuma koji uspostavlja, ba kao to se to dogaa i
pripovjedau novele Samotni ivot tvoj. Ovi pripovjedai, iako distancirani
od dijegetikog univerzuma svojih likova, iskazima Biskup je stigao na na
mali otok. i Svaku dolazak parobroda znaio je neku malu sveanost u
naim lukama. smanjuju svoju udaljenost i uspostavljaju blii odnos s
likovima, ovdje konkretno glavnim likovima novela likom knjievnika i
Tonkom. Posebno je od ove dvojice pripovjedaa zanimljiv pripovjeda
Praha

koji,

osim

specifinog

nejednoznanog

vremensko-prostornog

stajalita, uspostavlja kontakt s implicitnim itateljima. To radi u trenucima

najveeg ludila svoga lika, kada Tonko pokuava izvesti simbolian
protestni in neuspjelog samoubojstva, a pripovjeda u isto vrijeme
raskrinkava njegove namjere, izlaui ih itateljima. Na jednom im se
mjestu, u iskazu koji stavlja u zagrade, i izravno obraa:
Napravio je zatim omu, uvukao u nju glavu (vidite li vi to radi ovaj ovjek?),
a drugi kraj vrpce privezao za kvaku na prozoru.

U izravnom obraanju naslovljenicima svoga pripovijedanja pripovjeda

se prema njima uspostavlja kao prema sebi ravnima, za razliku od lika
14

kojeg smatra luakom. Njegov se odnos moe interpretirati i kao odnos

komentatora kakvog dogaaja koji se upravo odvija pred mnotvom
publike kojoj se komentator obraa, a koja sa zanimanjem prati postupke
lika. S druge strane, pripovjeda novele Samotni ivot tvoj ne uspostavlja
izravan kontakt s naslovljenikom pripovijedanja, ali svojom hermetinou
i bogatom intertesktualnou daje do znanja da oekuje itatelja visoke
kulturne naobrazbe koji e razumjeti njegove reference na druga knjievna
djela ili pisce. Jedna je od tema spomenute novele i status pripovjedaa
njegov odnos prema samome sebi koji stjee pripovjedakom djelatnou.
Iako njegovi tekstovi govore o nesposobnosti pripovijedanja, on se
pokazuje kao vjet i sposoban pripovjeda i najzamrenijeg sadraja. Osim
nadreene instance, pripovjedaem moe biti i lik, iako on u tom sluaju
najee nastanjuje neku sekundarnu dijegetiku razinu, kao to je to
pripovjeda u noveli Benito Floda von Reltih. Iako nastanjuje drugu
dijegetiku

razinu,

taj

potpuno

nepoznati

ovjek

koji

nastanjuje

pripovjedaevu instancu njezin je nositelj u gotovo cijeloj noveli. Taj je

pripovjeda unutardijegetiki i autodijegetiki, jer pripovijeda o sebi u
prvom licu. Njegov je iskaz u potpunosti nepouzdan, ime se odlikuje i
Tonkov iskaz kada on preuzima ulogu pripovjedaa. Osim to je na prvoj,
pouzdanijoj dijegetikoj razini shvaen luakom, njegov iskaz je iskaz jo
manje pouzdan zbog injenice da se radi o pripovjedau iji je nositelj
podvojena svijest, neshvaen pojedinac koji tvrdi da je njegova glava
posveena i zaloena, prazna i jadna, tua i neprijateljska, budui da
je njegov najvei protivnik znao svaku njegovu misao prije no to ju je on
izgovorio. Osim toga, u njegovom

se iskazu pojavljuju mnoge rupe u

sjeanju, nesvjestice, papagajski ivot koji je vodio, kako tvrdi, mimo

svoje svijesti kako bi spasio svoj ivot od rata. Taj pripovjeda nastoji
uspostaviti bliski kontakt sa svojim naslovljenicima, to podsjea na
situaciju usmene komunikacije: ako mi dopustite, ja bih otpoeo time...,
uostalom, laem, No mislite da mi se nisu jo istoga dana osvetili? U
isto vrijeme on, svjestan svoga duevnog stanja, neprestano sumnja u
povjerenje svojih naslovljenika.

15

5. Autoreferencijalnost
Autoreferencijalnost se u ovoj zbirci novela ostvaruje na razliite naine
i obavlja razliite funkcije. Ona se moe pojaviti eksplicitno spominju se
djela i likovi (pr. Stendhalov Juliene Sorel), neki se tekstovi ak i citiraju, i
to na izvornom jeziku (La Fontaineova basna o cvrku i mravu, stihovi
Francoisa Villona), spominju pisci u zagradama (kao to bi rekao Tolstoj),
ime se u prvoj noveli pripovjeda ograuje od neodgovornog preuzimanja
stila, tema ili motiva drugih pisaca, zbog ega ne osjea frustraciju s kojom
se bori lik autora iste novele. U njegovom se pak sluaju eksplicitno
komentira proces stvaranja, to je i tema prve novele zbirke. U njoj na
jednom mjestu lik knjievnika ispituje granice svoje moi koju posjeduje i
koju moe iskoristiti prema drugim likovima zbirke. Kako je pogodio fratria
kamenom da mu vidi lice, tako je u jednom trenutku pljunuo s krova na
Toninkinu glavu, ali kap sline nije padala vertikalno, kako je po zakonima
prirode trebala, nego koso, kamo ju je uputio pripovjeda, upozoravajui
ga suptilno da knjievno djelo nije stvarnost: Tu ne vrijedi fizika, brate
moj. Nije kap zanio vjetar, vjetra i nema. U istoj noveli tematiziran je i
uinak koji knjievni tekst moe proizvesti na svog recipijenta. Prisjeajui
se jezive prie o poludjelom stricu koju mu je stara tetka znala priati, lik
knjievnika pokuava otjerati strah

prizivanjem pozitivnog razuma,

nakon ega pripovjeda progovara o tjeskobnim osjeajima koje su mogle

proizvesti tetkine predaje: No bilo je meu tim njezinim praznovjernim
brbljarijama i nekih mjesta od kojih ti se koa jeila i tvoj ironini smijeak
bio je toliko izvjetaen da je to i stara primijetila.
Pripovijedanje ima dvije mogunosti dokazivanja svoje vjerodostojnosti
moe upuivati na svjedoke i povijesne metode koje je primjenjivalo ili
moe povui referenciju izmeu pripovijedanja i pripovijedane zbilje u
samu priu. Govorei o tetkinoj predaji i njezinim uincima kao uincima
knjievnosti, pretpostavljajui da mnoge njezine predaje nisu realistine,
ova novela sebe uspostavlja kao realistinu. Jo je bolji primjer za to
metanovela Zagrljaj, u kojoj lik knjievnika dri andara, svojeg najveeg
neprijatelja i prijetnju, u zagrljaju u kojem e obojica umrijeti. Kako bi im
16

prikratio vrijeme, knjievnik je poeo priati prie o ljudima koji su sami

sebi ukrali sreu. Te su prie dirnule andara, olienje vlasti i surove
stvarnosti koja ne poznaje milost. Knjievnikove rijei jasno pokazuju
povlaenje diferencije izmeu stvarnosti i knjievnosti u pripovjedni tekst:
Cmizdri nad izmiljotinama, a zbog onoga to se deava ubija. Izmiljena
ovjeka, lopova, oplakuje mada si andar, a iva ovjeka koji ti je izmislio
lopova i inu i priu to je izmamila dvije ljudske suze iz krokodila ti bi toga
ovjeka ko psa!

Definirajui svoje pripovijetke i likove kao izmiljotine, knjievnik

uspostavlja sebe i andara kao ive ljude, a pripovjednu situaciju u kojoj se
nalaze kao stvarnost, iako je i ona sama izmiljena. Osim povlaenja
diferencije u sebe, knjievnikovo pripovijedanje pria andaru podsjea na
primjer eherezade koji Schwanitz navodi u svome tekstu. eherezada je
indijskome kralju nou priala prie i na taj nain odgaala svoju smrt.
Naposljetku su se dan, vrijeme stvarnosti i kraljeva vladanja, i no, vrijeme
eherezadinih pria, stopili u jedno: Od tog doba svijet je bio isto to i
prie koje su se o njemu priale (...). (Schwanitz 200: 140) Iako
izmiljotina, pria ima mo odgaanja stvarnosti i suprotstavljanja
aparatima vlasti koji ju ele istrijebiti. Ona ih uklanja i pridobiva ih na svoju
stranu brie diferenciju sa stvarnou tako da se te dvije instance,
stvarnost i fikcija, vie ne mogu raspoznati i navodi svoje protivnike, kralja
i andara, na suosjeanje sa svojim likovima i dogaajima koji su po svojoj
prirodi samo tinta na papiru.
Zbirka obiluje raznim primjerima autoreferencijalnosti od metonimije
pisma tematizirane u Prahu i Suknji, do tematiziranja knjiga kao predmeta
u noveli Samotni ivot tvoj. Ako bismo se upustili u podrobniju analizu,
doli bismo i do pretpostavke da je sama Ana, lik novele Prah ija je bjelina
toliko naglaavana, zapravo samo plod Tonkove mate prenesene na papir.
Iako su prva i zadnja novela eksplicitno metanovele, svaka od ostalih
novela nudi nove naine itanja pomou kljua autoreferencijalnosti.
6. Ponavljajui motivi

17

Motiv ruku najvaniji je motiv zbirke koji se iz novele u novelu

prenosi i u razliitim kontekstima tematizira na razliite naine. U prvoj je
noveli on ujedno simbol stvaranja i ruenja, ljubavi i ubijanja, ba kao i u
noveli Ruke. Ruke kao posrednice ljubavnog dodira podrobnije su
tematizirane u novelama Prah i Aneo, gdje one ostaju visiti u zraku,
prazne, naputene i nevoljene:
Zatim prihvati pruenu malu, punanu ruku, jednako mehaniki, kao u
hipnozi, i sagne se da je poljubi, no ruka se naglo spusti duboko dolje, kao
da stidljivo bjei pred poljupcem. () Ne smije se vie ljubiti ruku,
zabranjuju zna on

Prazne su ruke simbol naputenosti i enje za ljubavlju, za panjom

i dodirom. One ne posreduju samo strastvenu ljubav usamljeni Tonko u
noi njie svoje prazne ruke kao dijete. Prazne ruke ili ruke koje dre pisma
nadomjetaju mu Aninu ljubav, kao i nesueni plod njihove ljubavi. S druge
strane, u noveli Aneo Albert Knez trai, kao jo jedan nerazuman zahtjev
jednog bolesnika, svoju enu Fridu da mu donese vode kako bi oprao ruke
oprao ih od svojeg prljavog i beznaajnog bolesnikog ivota, kao i od
svojih grijeha. iste su ruke znak iste due, one su posrednici su ljudske
svijesti, pomou kojih ovjek opipava i spoznaje svijet. One mu, kao
slijepcu, pomau pronai izlaz iz tame ivota.
Miu se ruke po noi kao gubavci. Plaze, gmiu ruke, trae izlaz iz noi, iz
boli, iz svega ovoga to se stislo i zguvalo oko njega u gvaliju neizrecive
odvratnosti. Trae ruke svjetlo danje, u kome bi mogle barem odijeliti no
od boli, bol od misli i uzeti sve to zasebno, na uzastopno razmatranje.

S jedne strane gotovo sakralizirane, ruke kao evolucijski privilegij

ljudske (i majmunske vrste) s druge predstavljaju najvee krvnike i
sredstvo ubijanja, kao to je to u noveli Samotni ivot tvoj:
Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? nosovi bi nam se
izduili u surle ubilake, bili bismo mali dvononi opaki slonovi.

U posljednjoj je noveli demonizacija ruku dovedena do vrhunca

njihovim poistovjeivanjem s pitoljem jednoprstim monstrumom koji
18

upire prstom meu oi i ne izlazi iz rukavice da bi se rukovao. Bile

sakralizirane ili demonizirane, ruke su predstavljene kao najvaniji i
najsposobniji dio tijela, a o svojoj svijesti o vlastitoj nadmoi nad ostatkom
tijela progovara Desna ruka govorei o nogama:
Da, i glupe su ko konji. Umiju samo hodati i vui terete. Ne moe s njima.
Ti si ipak ruka!

Dominantna se pozicija ruku nad nogama opovrgava u ostalim

novelama. Jednako kao i ruke koje njiu nepostojee dijete, i Tonkove su
noge odraz njegova psihikog stanja, opletene vijugavim zmijama
nabujalih, plavih vena, u koje se izlila neka gusta i tamna, mrtva krv.
Osim toga, noge koje su otile, a ne ruke koje su pisale, odluile su o
nesretnoj sudbini Tonkove i Anine ljubavi:
A on, on se zagleda u njene bose noice, koje su gazile po pismima to su
ih pisale one gore ruice...

U noveli Suknja one predstavljaju ensku ljepotu, predmet seksualne

elje koji komentiraju starci u ubonici: Noge! Lijepe enske noge, pak
vam se zavrti u glavi!.... Osim toga, u noveli Benito Floda von Reltih noge
imaju istu ulogu kao i ruke u noveli Aneo, kada ih Albert eli oprati. One
govore rijei Floda je mrtav, uspostavljaju ritam spasonosan za svog
vlasnika, kojemu se, kada ih izgovara ini: kao da neka ustajala tama
izlazi iz mene, kao da se istim, umivam i osvjeujem ujutro nakon neke
guste i neiste, dugotrajne noi sa stranim i odvratnim snovima.
Osjeanje nogu koje svima govore o vlasnikovoj slobodi, daje mu sigurnost
i stabilnost, koje pomuti spoznaja da je Floda ipak iv. U tom trenutku noge
gube tlo pod nogama, gube svoj smisao vrstog stajanja na zemlju i
postaju glupe i zlobne poluge, nespretna i besmislena hodala to ni hodati
vie ne umiju. Iz navedenih se primjera moe zakljuiti da i noge, iako
podcijenjene od strane nadmonih ruku, prolaze sline transformacije kao i
one. I noge mogu biti glasnici ivota, manifestacije ovjekove svijesti, kao i
obian predmet poude ili beskoristan i poguban alat, ako izgube svoju
viu funkciju koju im vlasnik pripisuje.

19

7. Literatura
Genette, G. 1992. Tipovi fokalizacije i njihova postojanost. U: Biti, V. 1992.
Suvremena teorija pripovijedanja. 96-155
Marinkovi, R. 1980. Ruke. Zagreb: kolska knjiga.
Schwanitz, D. 2000. Autoreferencijalnost pripovijedanja. U: Schwanitz, D.
2000. Teorija sistema i knjievnost : nova paradigma. Biblioteka prolog.

20