Sveuilite u Zagrebu

Filozofski fakultet
Ivana Luia 3
Odsjek za kroatistiku
Katedra za usmenu knjievnost
Kolegij: Iz povijesti hrvatske usmene knjievnosti
Ak. god.: 2014/2015

Istraivaki rad
Narodne predaje Turopolja i otoka Vira

Mentor: dr. sc. Josipa Tomai, via asistentica

Student/ica: Petra Grebenac

Zagreb, svibanj 2015.

1

Sadraj

1. Uvod................................................................................................................................3
2. Tijek istraivanja.............................................................................................................3
3. Predaja kao anr..............................................................................................................3
3.1.
Formalno-morfoloka obiljeja
predaja...................................................................4
3.2.
Tematske skupine narodnih
predaja.........................................................................5
3.3.
Vjerovanje u istinitost i formule vjerodostojnosti kao anrovsko obiljeje
predaje6
4. Predaja o mogutu............................................................................................................8
4.1 Usporedba moguta s krsnicima, trigunima, vedima i legromantima.......................8
4.2 Naini ouvanja predaje............................................................................................9
5. Predaja o kljuki..............................................................................................................11
6. Zakljuak.......................................................................................................................13
7. Prilog.............................................................................................................................14
8. Literatura.......................................................................................................................21

1. Uvod
Istraivaki rad obrauje sakupljene narodne predaje Turopolja i otoka Vira te na
primjerima prikupljene grae istie glavna obiljeja anra, problematizira njegovo odreenje
te nastoji zabiljeiti neka vlastita opaanja. Na poetku se opisuje tijek istraivanja, zatim se
definiraju granice anra i oprimjeruju njegova obiljeja, nakon ega se istiu posebnosti
odreenih sakupljenih predaja.
2. Tijek istraivanja
U svojem istraivakom radu odluila sam se posvetiti dvijema sredinama u kojima
sam odrasla, no ija mi je usmenoknjievna tradicija bila posve nepoznata. Traei kazivaa
koji bi mi znao iznijeti to suvislije podatke, posjetila sam Muzej Turopolja ija mi je
ravnateljica Margareta Bikupi spomenula da je meu najpoznatijim starim turopoljskim
predajama posebno mjesto uvijek imala ona o umskom ovjeku mogutu. Budui da nikada
prije nisam ula za tu predaju, odluila sam je podrobnije istraiti te svoj rad usmjeriti
prouavanju anra usmenoknjievne predaje. U razgovoru s umirovljenim uiteljem i
prouavateljem turopoljske povijesti i kulture Stjepanom Kazimirom ipuiem saznala sam i
za turopoljske predaje o vilama, beloj eni, povorci mrtvih dua i plavom apcu te otkrila da
je turopoljska usmenoknjievna tradiciija razvijenija i bogatija no kakvom sam je smatrala.
Zatim sam se usmjerila na istraivanje usmenoknjievne tradicije otoka Vira, mjesta roenja
mojih bake i djeda. Od njih sam ula za predaje o trigama, urokljivim oima i untinoj jami,
a djed mi je ispriao i posve neobinu predaju o kljuki i arima kojima su se pojedini mjetani
sluili kako bi mladoenji uoi prve brane noi uzrokovali impotenciju. Iako tradicijom
mnogo siromanija, i ova je sredina iznjedrila svoje zanimljivosti meu kojima je i ova
tabuizirana predaja koju u posebno obraditi. Smatram vanim napomenuti da su moji
kazivai visoko obrazovani ljudi te da se zbog toga moji prikupljeni zapisi moda ne ine
potpuno autentinima. Naime, obojica su se htjeli dobro pripremiti za svoje kazivanje i
istaknuti mi to vie detalja, ispripovijedati predaje na to cjelovitiji nain, zbog ega su neke
od njih potpuno zaokruene i iscrpno ispripovijedane te se ine proitanima a ne isprianima.
Osim toga, iako obojica u nekim ivotnim situacijama govore kajkavskim, odnosno
akavskim dijalektom, puno ee govore na tokavskom, stoga ih nisam traila da predaje
priaju na dijalektima svojega kraja kako njihovi iskazi ne bi zvuali nedosljedno nego to
prirodnije.
3. Predaja kao anr
Prouavanje predaje kao anra obiljeilo je njezino odreenje u odnosu prema bajci
koje su iznijeli braa Grimm. Prema njihovoj odredbi bajka je poetinija a predaja historina i
vezana mjestom i vremenom. (Bokovi-Stulli 1975: 122) Iako se ta podjela danas smatra
odvie openitom za ozbiljniji pristup ovome anru, priznaje joj se intuitivnost i uspjeno
iznoenje osnovne razlike izmeu ovih dvaju anrova. Kasnija je knjievna znanost predaje
prouavala prema drugaijim kriterijima. Izmeu ostalog, zanimalo ju je vjerovanje u
istinitost sadraja predaje, njezina stilska i morfoloka obiljeja te njezina psihomentalna
3

funkicija, kao i proimanje umjetnike i praktine funkcije. Budui da mi se ovi kriteriji ine
najrelevantnijima, pokuat u ih objasniti na temelju vlastitog istraivakog iskustva i
zapaanja.
3.1 Formalno-morfoloka obiljeja predaja
Forma je predaja jednostavna, predaje su jednoepizodne pripovijetke temeljene na
stupnjevanju jedne fabulativne linije, zbog ega im se esto odrie umjetnika funkcija. Takve
su tvrdnje pogrene i nedosljedne jer zanemaruju povezanost stila sa sadrajem anra i
okolnostima u kojima on nastaje: (Bokovi-Stulli 1975: 125)
() pa ak i njihova kratkoa, fragmentiranost, sklonost prema neobinome, emotivni
rastrzan ton, nedostatak poante i nedovrenost nisu znak nepostojanja stila, nego je upravo to
stil adekvatan sadrajima i raspoloenjima iz kojih one izrauju.

Predaje se prema nainu kazivanja koje odreuje njihovu formu dijele na memorat,
kronikat i fabulat. Memorat podrazumijeva kazivaevo prisjeanje i prepriavanje dogaaja
koje je sam doivio, neto krai kronikat zasniva se na nizanju iskljuivo vremenski uoljivih
dogaaja, za razliku od fabulata kod kojeg je pripovijedanje mnogo razvijenije i opirnije.
Ovaj u kriterij primijeniti na prikupljenoj grai istiui neke pojedinosti koje interpretatora
mogu navesti na krivi trag pri odreivanju pripadnosti pojedinoj grupi.
Predaja o kravati zbog svoje je saetosti i uklopljenosti u iskaz o povijesti Turopolja
sasvim sigurno kronikat ili kratko saopenje. Iskazana je u kontekstu opisa obavljanja vojne
obveze, a kazivau koristi kao zanimljivost kojom nastoji zainteresirati sluaa za svoj iskaz
povijesne tematike raunajui na prepoznatljivost kravate, predmeta iji postanak opisuje.
Kronikat je i predaja o vilama. Priajui o njima, kaziva spominje samo okolnosti u kojima
su se vile mogle vidjeti: mjesto (() uz vode potoka Lomnice), vrijeme (Vile su bile na
neki nain bia koja su se vidjela za vedrih ljetnih noi, koja su se vidjela za velike jake
mjeseine ()) i znakove po kojima su ih ljudi prepoznavali (() tada se je znalo uti
njihovu ciku, njihovu viku, pa ak i njihovo pranje rublja ()). Predaje o mogutu takoer su
kronikati u kojima pripovjeda iznosi samo neke poznate injenice vjerovanja o mogutu bez
razvijanja radnje i likova. Predaje o beloj eni, koloni mrtvih dua i arima kazivai su
prepriali prisjetivi se da su ih uli od ljudi koji su proivjeli dogaaj o kojemu se u predaji
govori, no to nije dovoljno da ih se okarakterizira kao memorate. Iako su kazivau predaju
ispriali stvarni i njemu bliski pojedinci koji su ujedno dio siejne razine predaje, da bismo
predaju okarakterizirali kao memorat potrebno je sudjelovanje samog kazivaa u svijetu
predaje koji opisuje. Predaji o plavom apcu prethodi kratak uvod, predaja o copernicama u
obliku kronikata kojim se u samo dvije reenice objanjavaju razlozi njihova doalska u dvorac
Lukavec, poprite radnje predaje: Ali u 18. stoljeu u Hrvatskoj su bile dosta este sudske
parnice u Zagrebu protiv nekih ena koje se smatralo da imaju neke natprirodne moi, da
imaju neke moi vraanja, aranja, zvali su ih vjetice, da imaju posla sa neastivim, dale su
im duu. I jedno vrijeme je Lukavec bio prostor u koji su iz Zagreba te vjetice bile dovoene
u zatvor i danas se taj prostor zove coprniki ret. Na ovaj se kronikat nastavlja fabulat koji
podrazumijeva likove (katelana - apca i vjeticu) i radnju o vjetiinom nagovaranju
katelana na zloin te aranju zbog njegova nepokoravanja.
4

Iz analize je vidljivo da jedna predaja u sebi moe sadravati obiljeja dviju grupa, kao
to je to sluaj s predajom o plavom apcu, ili da njezina pripadnost jednoj odreenoj grupi
moe biti kolebljiva, na primjer u predajama u kojima bliskost likova s kazivaem intenzivira
njegovu vezu s isprianom predajom, to moe navesti na pomisao da je rije o memoratu.
Vano je naglasiti da svakom kronikatu treba priznati funkciju njegove nedovrenosti koja
sluatelja navodi da prostor neizreenog ispuni vlastitim doivljajima, memoratu brisanje jaza
izmeu stvarnosti i svijeta predaje, a fabulatu zahtjevniju formu i zaokruenost radnje.
Govorei o formalnim obiljejima predaje posebno elim istaknuti predaju o beloj
eni, biu o kojemu moj kaziva nije znao rei nita vie do djedova prepriana doivljaja.
Ona je u njegovoj i mojoj svijesti ostala nedoreena, to je povealo na doivljaj i predodbu
bele ene kao mistinog i sablasnog bia. U predaji ne znamo ni je li ispriani dogaaj istinit
ili ne, za razliku od bajke u kojoj su sluatelji svjesni nestvarnosti dogaaja o kojima sluaju i
jaza izmeu stvarnog svijeta u kojem se nalaze i fantastinog svijeta bajke koju sluaju. U
ovom se pak sluaju ta dva svijeta proimaju zbog mnogih imbenika, vanjskih okolnosti u
kojima se djed, kaziva svojeg doivljaja, nalazio (mrak i pijano stanje), ali i njegove mate i
vjerovanja u postojanje zlokobnih mistinih bia kao to je bela ena. Zagonetnost i
mistinost sadraja predaje zahtijeva i nedovrenu strukturu te kazivaevu neupuenost u
detalje pojave o kojoj pria. ini mi se da predaja ostavljanjem odreenog prostora neznanja i
nedoreenosti u potpunosti ispunjava svoju funkciju ona i sluatelja i kazivaa ostavlja u
stanju promiljanja i matanja kojima nastoje popuniti njezine praznine, a upravo to
popunjavanje praznina ostvaruje uinak straha i tjeskobe koji ne bi bili tako snani da su
izneseni svi detalji prie. Smatram da ova predaja posjeduje sva prethodno navedena obiljeja
anra koja je istaknula Bokovi-Stulli. Strah kao psihiki uinak koji je predaja uzrokovala u
meni kao sluatelju, ali i u drugima kada sam je prepriavala, nije jedini kriterij prema kojem
predaju moemo smatrati umjetnikim djelom. Njezinu umjetniku vrijednost dokazuju nain
i forma ostvarivanja bez kojih sasvim sigurno ne bi ostvarila sav svoj potencijal.
3.2 Tematske skupine narodnih predaja
Najprihvatiljivija je podjela predaja ona ruskog strukturalista Vladimira Jakovljevia
Proppa koju u svome radu iznosi i Maja Bokovi Stulli. Prema toj podjeli narodne predaje
mogu biti etioloke, demonoloke ili mitoloke, povijesne i legende. Kao petu vrstu Propp
navodi i skaze, odnosno prie i uspomene iz ivota. Budui da ni jedan dio sakupljene grae
ne pripada kategoriji legendi, na nju se neu posebno osvrtati. Vano je napomenuti da je ova
podjela veoma nestabilna te da se nerijetko javljaju nedoumice oko svrstavanja pojedine
predaje u samo jednu od kategorija. Sve kategorije objedinjuje vjerovanje u istinitost, a
meusobno se razlikuju nainima na koje postiu svoju uvjerljivost i formom kojom su
ispripovijedane. U demonolokim se predajama doivljaj neobinog postie spominjanjem
fanstastinih dogaaja, bia i njihovih sposobnosti, povijesne predaje takav doivljaj mogu
izazvati spominjanjem vanih i izvanrednih povijesnih osoba ili tek uivljavanjem u prolost
sa stajalita sadanjosti, dok etioloke predaje audnost postiu opisivanjem pojedinosti iz
dalekog doba koje se po mnogoemu razlikovalo od svijeta poznatog sluaima. Etioloke
predaje stoga uvijek nastoje istaknuti pojedinosti tog davnog vremena. Bokovi-Stulli navodi
da se najvie od svih grupa meusobno prepliu povijesne i demonoloke predaje, a osnovni
5

je kriterij njihova razlikovanja forma. Povijesne predaje veoma se rijetko pripovijedaju u

obliku memorata, koji je s druge strane est nain prenoenja demonolokih predaja.
Isprepletenost demonoloke predaje s povijesnom vidljiva je u predaji o plavom apcu koja
svoju radnju smjeta u povijesni okvir, to moe uzrokovati pogrenu klasifikaciju. Etioloke
predaje govore o podrijetlu: svijeta (kozmogonske predaje), ovjeka, ivotinja, biljki,
razlinih osnovnih pojava u prirodi i ljudsom drutvu. (Bokovi-Stulli 1973: 130) Javljaju
se u obliku kronikata ili fabulata, no, ba kao i povijesne, nikada se ne pojavljuju u obliku
memorata, najvjerojatnije zbog prevelikog vremenskog odmaka izmeu vremena kazivanja i
vremena unutarnjeg svijeta predaje. Jedina je etioloka predaja koju sam sakupila ona o
kravati, dok su sve ostale predaje demonoloke. Predaja o plavom apcu sadri i veoma
snane povijesne elemente, podatke o vremenu (11. stoljee) i povijesnim okolnostima
izgradnje grada Lukavca (obrana od Turaka i dokazivanje plemikog statusa) te o stvarnim
dogaajima iz 18. stoljea (sudske parnice protiv ena s navodnim nadnaravnim moima i
njihovo zatvaranje) u koje je smjetena njezina radnja. Ti podaci ipak nisu dovoljni da predaju
okarateriziramo kao povijesnu. Svi podaci koji bi nas na to naveli zapravo su u slubi formula
vjerodostojnosti koje intenziviraju sluaev doivljaj iznosei mu dokaze vjerojatnosti
ispripovijedanih dogaaja.
3.3 Vjerovanje u istinitost i formule vjerodostojnosti kao anrovsko obiljeje predaje
Vjerovanje u istinitost predaje pokazuje njezinu veoma usku vezu sa stvarnou, a u
samom se kazivanju iskazuje posebnim jedinicama teksta koje nazivamo formulama
vjerodostojnosti. Ove u jedinice u prikupljenoj grai istaknuti oslanjajui se na definiciju
koju u svome radu Formule vjerodostojnosti u demonolokim predajama (Authentication
formulae in demonological legends) donosi profesorica Evelina Rudan (Rudan 2006: 93):
Dakle, formule e vjerodostojnosti u ovome tekstu biti shvaene kao oni dijelovi teksta
predaje kojima se potvruje ispriani dogaaj ili koji posredno ili neposredno garantiraju
recipijentima njegovu istinitost.
(Consequently, authentication formulae will be comprehended in this text as those textual parts
in legends in which the recounted event is confirmed and/or which guarantee to the recipient
its veracity, either directly or indirectly.)

Posredne formule za razliku od neposrednih ne donose izravnu tvrdnju o istinitosti.

(ibid. 93) Profesorica posebno istie i ambivalentnost formula vjerodostojnosti: osim to
garantiraju istinitost, njima se moe iskazivati i sumnja u istinitost ispriana dogaaja te
odmak od potpuno sigurnog jamstva istinitosti. (ibid. 94) Kao funkciju takvih formula Rudan
navodi osiguravanje kazivaeve neporonosti prema nekim primitivnijim poganskim
narodnim vjerovanjima, no istie i da takve formule vjerodostojnosti mogu svjedoiti o
promjeni statusa predaje jer kaziva njezin sadraj vie ne doivljava kao mogu i istinit, nego
fikcionalan. U svojem istraivakom radu profesorica je zamijetila da su njezini kazivai sami
predstavili svoju priu kao neki drugi anr. (ibid.) Isto zamjeujem i u iskazima svojega
kazivaa koji se mnogo puta od sadraja svoje predaje udaljio formulama: pria je, jasno
(), Ljudska mata je velika, ali je pria simpatina. Zanimljivo, kaziva priama naziva
upravo predaju o mogutu za koju je saznao u kasnijim godinama ivota itajui priu za djecu
6

Nade Ivelji. Vjerojatno je zbog toga drugaija i njegova predodba o istinitosti ove predaje,
bez obzira na to to se u istraivakome radu Drage Chloupeka na kojima se temelji autorska
pria Nade Ivelji nalaze svjedoanstva o vrstom vjerovanju u ovog umskog ovjeka.
Osim to razlikuje posredne i neposredne formule te one koje istiu uvjerenost u
istinitost i one koje izriu sumnju, Rudan (ibid. 95) formule vjerodostojnosti dijeli na
vremenske, prostorne, svjedoke i kazivake. Zamijetila sam da je moj kaziva na zanimljiv
nain koristio razliite vrste formula vjerodostojnosti u razliitim isprianim predajama.
Naime, u jedinoj etiolokoj predaji, onoj o kravati, ne koristi niti jednu kazivaku formulu
vjerodostojnosti, a sve ostale vrste formula koje koristi iznosi na veoma objektivan nain.
Smatram da je priroda injenica koje je moj kaziva namjeravao iznijeti utjecala na uporabu
odgovarajuih formula vjerodostojnosti. Predaja o kravati etioloka je predaja s elementima
povijesne predaje. Upravo joj povijesni elementi onemoguuju koritenje svjedokih i
posebice kazivakih formula. Umjesto njih javljaju se veoma iscrpne prostorne i vremenske
formule kojima me kaziva uvjerio u vjerodostojnost svoje predaje. Predaja o kravati sporna
je predaja oko koje su se esto vodile rasprave izmeu zagrebakih i velikogorikih
poznavatelja kulturne povijesti i turistikih djelatnika, stoga je svakome kazivau ove predaje
od velike vanosti to bolje uvjeriti svoga kazivaa da je kravata nastala ba u njegovome
kraju. Zanimljivo je da moj kaziva predaju o kravati uklapa u kontekst kojemu je prvotna
namjera bila doarati status i obiaje turopoljskog kraja u kojemu su nastale predaje koje mi je
namjeravao ispriati. Priajui o turopoljskim ratnicima nije ni osvijestio da je u svoj iskaz
zapravo uklopio i narodnu predaju, to mnogo govori o njegovome stavu prema
vjerodostojnosti ove predaje on je smjeta u kontekst iznoenja povijesnih injenica potpuno
uvjeren da je kravata nastala upravo u Turopolju.
Budui da je mome kazivau predaja o mogutu poznata tek preko autorske prie,
primjeujem da se i u iskazima u kojima iznosi njemu poznate injenice o mogutu mnogo vie
distancira od njihova sadraja, pa i da samu predaju doivljava kao fikcionalnu priu. S druge
strane, priajui predaje o vilama, beloj eni i mrtvim duama, kaziva koristi mnogo
zanimljivih prostornih i svjedokih formula. Tako u predaji o vilama precizno opisuje
nekadanji tok potoka Lomnice u ijoj su se blizini vile mogle zatei: No, za Turopolje vam
je jedna turopoljska domaa rijeka, rijeka Odra. No meutim, kroz cijelo Turopolje, Odra je
ve na istonom dijelu Turopolja, ali kroz cijelo Turopolje i to ovo, u kojem je na neki nain
bio prostor Plemenite opine Turopolje, tek'o je potok Lomnica i vi ete u mnogim selima
kroz koje je potok nekada tekao, danas naalost ne tee vie, on je usmjeren u kanal SavaOdra, ondje, uz vode potoka Lomnice, srest ete prie o vilama. Od svjedokih formula
kaziva posee za onima kojima je svjedok usmena tradicija (kau da se znalo (...), I tu je
bilo prie (...)), kao i za onima kojima je svjedok neka osoba iz njegova ivota, djed
(Jednom je djed priao da mu se je dogodilo (...)), baka (moram rei, baka mu je rekla da
si je popio (...)) i neki ovjek iz sela kojega je kaziva poznavao, no nije iznio njegovo ime
(zapravo jedan ovjek je to priao kao svoju dogodovtinu (...)). Zanimljiv je kriterij prema
kojemu su ljudi odluivali hoe li vjerovati kazivau neobinih dogodovtina ili ne. Baka nije
vjerovala djedu da je vidio belu enu zato to je bio u pijanome stanju, dok se svjedoku
povorke mrtvih dua vjerovalo jer su ljudi znali da nije sklon piu, to umanjuje vjerojatnost
da mu se neobian dogaaj prividio. Jedna je neobina svjedoka formula vjerodostojnosti
7

dobro uklopljena u sie predaje o beloj eni. Naime, kao dokaz da se na putu prema kui
djedu ipak dogodilo neto neobino i opasno slue usplahireni konji (ali i kao konji su bili
dokaz da su se zajapurili, da su se uznojili, da se dogodilo neto to je bilo neprirodno za tu
zgodu jer on je io praznim kolima, a konji su doli oznojeni, zajapureni u talu). Priajui
istu predaju kaziva koristi i kazivaku formulu vjerodostojnosti kojom neposredno izraava
svoj odnos prema isprianoj predaji: Je li to neko zlo bilo koje je trebalo snai pa je otpalo
(...). Postavljajui ovo retoriko pitanje kaziva zapravo izraava nesigurnost i ispituje svoju
uvjerenost u injenicu da bi predaja mogla biti stvarna. injenica da se takvo to nije zapitao
priajui predaju o mrtvim duama moe navesti na misao o vanosti uloge koju svjedok ima
u kazivaevu ivotu: to je svjedok bliskiji kazivau, on e vie vjerovati u njegov iskaz, bez
obzira na to to mu ostatak zajednice ne vjeruje, kao to je baka bila sumnjiava prema djedu.
4. Predaja o mogutu
Vjerovanje u umskog ovjeka zvanog mogut na podruju Turopolja posvjedoeno je u
ve spomenutom radu iz 1953. godine. Osnovne su karakteristike ovog bia raanje kao dijete
u sedmoj ili devetoj godini ivota, funkcija seoskog zatitnika od neprijatelja, najee
Turaka, upravljaa atmosferskim prilikama i nositelja plodnosti koji pomae svojim seljacima
samo ako dokau svoje potenje. Najprije u prouiti samo vjerovanje i iznijeti osnovne
karakteristike moguta kao nadnaravnog bia usporeujui ga s nekim slinim vjerovanjima, a
potom u navesti naine na koje se ovo veoma staro i pomalo zaboravljeno vjerovanje
ponovno oivljava.
4.1 Usporedba moguta s krsnicima, trigunima, vedima i legromantima
Vjerovanja u umska bia slina mogutima postoje i na drugim podrujima. Najpoznatiji
su bilogorski vedi i istarski krsnici i triguni, stoga u usporediti neke pojedinosti s osobinama
moguta.
Mogut se raa nakon to ga majka nosi sedam ili devet godina ili je dijete roeno od mrtve
majke. Raa se kao odraslo dijete spremno za samostalan ivot koje treba krstiti blizu ume
kako bi poprimio pozitivne karakteristike i povoljno utjecao na plodnost zemlje. Ubrzo nakon
krtenja odlazi od svoje obitelji u umu kako bi postao posredni izmeu ljudi i prirode te
pomagao seljacima. Po tome se vjerovanje u moguta razliukuje od vjerovanja u bilogorske
vede koji se dijele na dobre i loe. Dobri vedi ive u selu i pomau samo svom gospodaru,
dok mogut pomae cijelom selu, a zli vedi ive u umi i u plemenima, za razliku od moguta
koji ivi sam. Kod moguta se ne spominje ni dlakavost tijela nagaena kod, kao ni jaka vika ili
posebna imena za pojedine vede. Mogut se najee pojavljuje u ljudskom liku, kao visoki
mukarac sa irokim eirom i dugom ohom 1, ali ima i sposobnost preobrazbe u svinju,
ribu ili zmaja. Najee se pretvara u bijelu svinju koja se tue s crnom, a ako mu seljaci
pomognu vrati se u svoj ljudski oblik i uzvraa im uslugu. Lik moguta veoma je snano
povezan sa svinjogojstvom od kojeg je zavisilo svako turopoljsko selo. Stoga su njegove
nagrade za dobre seljake najee bile izraene u obilju ira koje bi im podario ili bi im
pokazao mjesta na kojima se nalaze zalihe. Osim toga, vjerovalo se da se mogut moe pojaviti
1 reg. domae ili tvorniko debelo sukno od valjane vune; darovac
8

u obliku magle koja donosi ili odnosi ir, o emu govori i moj kaziva: . Kau da se ak u
umi esto puta kree u obliku magle i ako on kroz umu proe, moe se dogoditi da u tom
dijelu ume ne bude ira. Opet, neke kazne ili neka neugoda koju je doivio. Ili moe biti
suprotno da bude ira, to opet je bilo vezano uz neku zgodu, uz neko vjerovanje, uz neku
bilo lou seosku situaciju ili pozitivnu, pa su bili nagraeni. Mo preobrazbe jo je jedna
mogutova sposobnost koja se ne spominje u biljeama Zvona Lovreia o mitolokim
predajama Bilo-gore na koje se oslanjam govorei o bilogorskim vedima. 2 Vratimo se na
mogutovu sposobnost preobrazbe u svinju. Slinu sam predaju pronala u zbirci Hrvatske
narodne pripovijetke Ljiljane Marks.3 Predaja potjee iz Rovinja, a govori o krsniku
preobraenom u bijelog i trigunu preobraenom u crnog psa. ovjek bijelome psu izvadi trn
iz ape, a idui mu se dan obrati krsnik sa zahvalom to mu je pomogao sprijeiti triguna da
uniti neije vjenanje. Za razliku od rivalstva izmeu krsnika i triguna, mogut nema svoga
protivnika u nekom drugom biu, nego u mogutu iz susjednog sela. Moguti se bore u zraku, a
onaj koji od njih dvojice pobijedi tjera nevrijeme u selo onoga koji je izgubio. Slina predaja
koja opisuje borbu triguna zabiljeena je u dolini Neretve. 4 Predaja o borbi negromanta u
obliku svinje zabiljeena je i na ipanu.5 U njoj neka starica promatra boj vee i manje svinje
te odluuje pomoi manjoj. Manja je svinja zapravo knez i negromant koji joj se zahvaljuje
jer mu je pomogla otjerati mletakog negromanta. Politike okolnosti i ratovi utjecali su i na
predaju o mogutu, pa su Turopoljci razlikovali svoje mogute od Turskih. Sposobnost
preobrazbe u razne ivotinje i pomaganja seljacima posjeduju i kresnici s otoka Cresa. 6 ivi
krstnici pomau ljudima kloniti se mjesta na kojima se mrtvi krsnici bore s vjeticama
(Kastav) ili vukodlacima (Cres) u obliku psa, make, ovce, vola ili konja. U Praputniku se
spominje krsnikova mo lijeenja koju moemo povezati s mogutovim pomaganjem pri
nalaenju ljekovitog bilja za svoje seljake. Kod krsnika u Kastvu spominje se i simbol
kranstva oni posjeduju no s urezanim isusovim imenom. Nain je dolaska na svijet
drugaiji od mogutovog krsnici se raaju pod kapicom od koe ili u kouljici, a u
Praputniku dijete moe postati kresnikom tek kad navri 21 godinu.7
4.2 Naini ouvanja predaje
2 Lovrenevi, Zvonko. Mitoloke predaje Bilo-gore, u: Narodna umjetnosti, Vol.7 No.1, 1970, str.
71-99
3 Marks, Ljiljana. Hrvatske narodne pripovijetke. Bijeli i crni pas (zabiljeio Bonifai Roin 1952. u
Rovinju). Str.113.
4 Marks, Ljiljana. Hrvatske narodne pripovijetke. triguni se tuku (zabiljeila Maja Bokovi Stulli
1964. u Blacama). Str. 114.
5 Bokovi-Stulli, Maja. Narodne pripovijetke. Legromant (zabiljeila Maja Bokovi Stulli na
ipanu). Str.285.
6 Bartulin, Andrija. Cres. U: Zbornik za narodni ivot i obiaje. Knj. 3. 1898. Str.265-275
9

Bokovi-Stulli spominje jo jednu veoma zanimljivu pojavu kojom pokuava osporiti

tvrdnje o iskljuivo spoznajnom karakteru predaja, a koja se odnosi na suivot predaja i
povijesnih i drutvenih okolnosti u kojima se kazuju:
U onom obliku u kojem ih sada poznamo i u kome se jo uvijek kazuju one postepeno sve
manje pretendiraju na to da budu injenica, da prenesu stvarna ili tobonja pozitivna znanja (o
lokalnoj povijesti ili tajanstvenim silama), a ipak se ne prestaju kazivati; ako su i sada znanje,
one su 'poetsko znanje', potrebne su ljudima radi odravanja duhovnog kontinuiteta s precima,
radi prsnijeg odnosta s domaim krajem i njegovim osebujnostima, one su 'historija' i 'znanje'
koje se vrlo udaljilo od prvotne funkcije tumaenja i spoznavanja.

Proces ponovnog oivljavanja predaje i pritom modificiranja ovog anra umjetnikim

igrama posvjedoen je u Turopolju gdje se u posljednjih nekoliko godina na razliite naine
pokuava oivjeti gotovo izblijedjela ali bogata predaja o mogutu. I moj je kaziva za ovu
predaju saznao tek u kasnijoj ivotnoj dobi itajui zbirku pripovijedaka Nade Ivelji
estinski kiobran. Autorica je u svojoj zbirci obradila mnoge predaje i obiaje iz raznih
krajeva Hrvatske koje su joj posluile kao inspiracija za stvaranje autorskih pria. Jednoj je od
tih pria glavni izvor istraivaki rad o mogutu Drage Chloupeka objavljen 1953. godine u 37.
broju Zbornika za narodni ivot i obiaje. Jo je 1953. godine istraiva naglasio da staro
vjerovanje o mogutu iezava, da mnogi ljudi ne znaju nita o tom biu, a oni koji znaju,
znaju vrlo malo. Ipak je Chloupek uspio skupiti dovoljno podataka i predstaviti predodbu
koju su Turopoljci stvorili o ovom umskom biu. Njegove su se biljeke pokazale veoma
vanima za ponovno stvaranje svijesti o ovom vjerovanju, u emu veoma aktivno sudjeluje i
moj kaziva ijih sam nekoliko autorskih priica o mogutu zabiljeila tijekom istraivanja.
Dakako da dananji recipijenti ne doivljavaju moguta kao stvarno bie, ali dogaa se upravo
ono o emu govori Bokovi-Stulli: predaje o mogutu postale su poetsko znanje koje u
suvremenom ovjeku budi osjeaj povezanosti s prirodom, turopoljskim umama i poljima
koja se oko njega nalaze, ali i svijest o bogatstvu tradicije svoga kraja. O promjenama u
tradicijskim vjerovanjima u nadnaravna bia iz unutranjosti Dalmacije pie Luka esto koji
uzrok gubljenja veine vjerovanja trai u modernizaciji koja uzrokuje nestajanje preduvjeta za
postojanje nekad aktualnih mitolokih bia: (esto 2012: 137)
Prihvaanjem vrijednosti modernog doba poele su se gubiti vrijednosti nadnaravnih bia,
odnosno zamijenjene su uslugama koje su stanovnicima unutranjosti Dalmacije uinkovitije
od usluga nadnaravnih bia, naprimjer da lijee, predviaju nevrijeme, osiguravaju ljetinu.

Isto se dogodilo i s predajom o mogutu: modernizacijom i razvojem znanosti ovjek

iri svoj opseg poimanja stvari i pojava kao mogue i vjerojatne, ime se znatno suava opseg
njegova vienja iracionalnog i neobjanjivog. Ne treba posebno napominjati da se djeca ve
desecima godina raaju u rodilitima te da je nemogue tvrditi da se neko dijete rodilo nakon
sedam ili devet godina, kao to se to nekada vjerovalo za moguta. Osim toga, uvjeti su se
svakodnevnog ivota uvelike promijenili. Sve vea industrijalizacija i urbanizacija smanjuju
ovjekovu ovisnost o ivotu na selu i vezanost uz domae ivotinje ili urod koji im je prije bio
7 Zbornik za narodni ivot i obiaje, sv.1, 1896. Vjera u osobita bia: Vukodlak i krsnik. Krk i Kastav
u Istri. Priopio I. Mileti, Praputnik. Priopio J. Bujanovi. Str. 224-226.
10

jako vaan. Zbog takvih im je tekih uvjeta ivota i potpunoj ovisnosti o prirodi bio potreban
mogut, ovjek posebnih sposobnosti koji je seljacima mogao osigurati plodno tlo i dovoljno
hrane za svinje ako ne bi bili oholi i pohlepni. Uz sve navedeno, lik je moguta neko bio
povezan s povjesnim okolnostima vjerovalo se da e na mogut obraniti selo od turskih
moguta, to svjedoi o ratnim nesreama i stradanjima koje je narod trpio i zbog kojih je
traio utjehu i nadu u pozitivnom i pouzdanom nadnaravnom biu. Mogut je mogao utjecati i
na vremenske prilike svoga sela koje su ovisile o njegovoj pobjedi nad mogutom drugog sela:
Kada nastane oluja s jakom grmljavinom, onda se tuku i svaaju moguti; ako tua mimoie
selo, onda je jasno, da su nai moguti pobijedili one druge. (Chlopek 1953: 246) Podatak da
je svako selo imalo svoga moguta te da su oni meusobno bili neprijateljski nastrojeni mnogo
govori o mentalitetu i predodbama koje su seljaci stvarali prema onima koje su smatrali
strancima, drugima, pa makar to bili stanovnici susjednoga sela. Iako je u manje razvijenim
dijelovima Turopolja i danas prisutan takav odnos, razvojem grada polako se briu takve
predrasude, a s njima i osjeaj ugroenosti i potreba za zatitnikom vlastita sela od susjednog.
Ipak je, kako vidimo, predaja o mogutu pronala svoj put u svijest dananjih
stanovnika Turopolja, i to zahvaljujui pisanoj djejoj knjievnosti. Zbog promjene medija
njezini su izgledi za preivljavanjem u suvremenoj narodnoj kulturi mnogo vei. Autorska se
pria pretvorila u djeju predstavu izvedenu 2012. godine u selu Mievec, o mogutu se prialo
i na prologodinjem Legendfestu, festivalu narodnih pria, legendi i mitova koji potjee iz
Istre, a prvi je put na podruju Zagrebake upanije odran prole godine u Lukavcu. Sve nam
ove injenice govore o nastojanjima dananjih Turopoljaca da aktualiziraju i odre svoju
usmenoknjievnu tradiciju ivom prilagoavajui je zahtjevima dananjeg vremena. Duge
mrane noi u velikim seoskim obiteljskim zadrugama zamijenile su suvremene okolnosti
prenoenja usmenih predaja, ime su i one dobile svoju novu ulogu, a to je ponajprije
podizanje svijesti o specifinosti rodnog kraja i posebnosti obiaja koji se uz njega veu.
5. Predaja o kljuki
Ova se predaja po mnogoemu razlikuje od svih ostalih zabiljeenih predaja. Za
razliku od njih, ona potjee s otoka Vira, podruja siromane i manje razvijene
usmenoknjievne tradicije. Neke od poznatih predaja moj kaziva spominje na poetku svoga
iskaza. Osim rairenih predaja o trigama i urokljivim oima djeteta, Virani poznaju i predaju
o untinoj jami, velikoj zarasloj provaliji blizu maslinika za koju se vjerovalo da u njoj ivi
udovite unte te da njezin tunel vodi sve do susjednog otoka Paga. Njome su stariji plaili
djecu kako se tijekom rada u maslinicima ne bi igrala nego marljivo radila. S druge strane,
rjee se meu ljudima spominjala predaja koju mi je moj djed podrobnije ispriao. Radi se o
izazivanju kljuke, pojmu koji u usmenoj predaji oznaava nemogunost spolnog odnosa,
uglavnom u braku. (Rudan 2011: 129) Sluajui predaju moemo zamijetiti da su otoani Vira
razvili vlastitu terminologiju za ovaj postupak te kljuku nazivali arima (mome kazivau
termin kljuka nije bio poznat), ue koje im je sluilo kao alat pri izvoenju ari ualj, a kada
bi ari bile prekinute reklo bi se da su mladence razvezali.
Osim drugaijeg mjesta nastajanja i kazivanja, ova se legenda razlikuje i po tome to
nositelj magine komponente nije neko nadnaravno bie, nego obini ljudi koji se istiu samo
11

po tome to poznaju odreen magini postupak. Na zazivanje uroka ne navodi ih via sila
koju ne mogu kontrolirati, nego to ine s namjerom, voeni osjeajima ljubomore ili elje za
osvetom: (ibid. 134)
U predajama o kljuki onaj koji priziva uroke radi to potpuno svijestan posljedica, posve
namjerno, i predaja ne doputa mogunost da se radi o nesretnoj sudbini kao na primjer u
sluaju mora i triga koje, prema odreenim predajama, ne mogu u potpunosti izbjei svoje
aktivnosti; one mogu tek smanjiti tetu koju rade ili izabrati kome e nauditi.
(In the kljuka legends, those who invoke the spells do so with full awareness of the
consequences, they do so completely intentionally and the legends do not allow for the
possibility that this is a matter of unhappy destiny as, for example, in the case of the mora and
the triga who, according to certain legends, are incapable of completely avoiding their
activities; they can only reduce the damage they do, or choose whom they will harm.)

Profesorica Rudan navodi i najvanije dijelove predaja o kljuki: krivca (the caster of
the kljuka spell), utvrivanje postojanja kljuke, (determination of the existence of kljuka),
odnosno spominjanje sredstava i naina kojima je in izvren i nagovjeaj i opis razrjeenja ili
nerazrjeenja (intimation or description of the (non)annulment of the spell). (ibid. 136) Svi
navedeni elementi nalaze se i u ovoj predaji o arima. Krivac je ljubomorni mladi iz
susjednog zaseoka iji je otac jedan od rijetkih koji znaju tajnu s unjon. Istiui krivca
kaziva govori o osjeaju ljubomore koja je povod za injenje ari. Zanimljivo je da je u
ovoj predaji djelovanje uroka preventivno sprijeeno jer je kriveva ljubomora, kao i njegova
povezanost s pojedincem koji zna tajnu formulu, na vrijeme u pomagaa koji nastoji sprijeiti
izazivanje kljuke probudila sumnju. Stoga je njegov postupak aptropejski, on ne ponitava ve
izazvane ari, nego nastoji onemoguiti njihovo djelovanje i prije no to su zazvane.
Ova se predaja moe podijeliti u etiri dijela. U prvome dijelu kaziva smjeta
odabranu predaju u kontekst ostalih njemu pozantih predaja te opisuje okolnosti u kojima ju je
uo, iz ega mnogo saznajemo o njezinoj tabuiziranosti (Mi smo tu priu sluali kao djeca,
ali skriveni iza vrata jer je dica nisu smila uti, bila je samo za velike (...)) i posebnome
interesu koji je zbog svog specifinog statusa stekla (Moda sam ja zapamtio tu priu ba
zato to je djeci bila zabranjena.). Kaziva vjeru u istinitost iskazuje navodei svjedoka,
svoga djeda, ali i koristei se neposrednom kazivakom formulom vjerodostojnosti (Ovo je
zapravo istinita pria (...)). Ova je formula uklopljena u siej kao dio uvoda u radnju predaje:
(...) o vjenanju dvoje mladih iz naega mjesta i pokuaju jednog ljubomornoga mladia iz
susjednog zaseoka da tu svadbu, pa i budui zajedniki ivot tih ljudi, unesrei tako to e im
napraviti are. Drugi je dio predaje digresija u kojoj kaziva nabraja preduvjete koji moraju
biti ispunjeni da bi ari djelovali. Prvi je preduvjet karakteristian za gotovo sve predaje o
kljuki koje analizira profesorica Rudan: kljuku je mogue napraviti samo ako je djevojka
nevina. Ostali uvjeti opisuju postupak kojim se kljuka izaziva, to Rudan naziva utvrivanjem
postojanja kljuke: onaj koji izaziva kljuku mora znati vezati odreeni vor pritom
izgovarajui tono odreene rijei, spremiti ga u bilo kakvu kutiju na sigurno mjesto i paziti
da je ne izgubi jer e u protivnom mukarac ostati trajno nesposoban. Potom, treba paziti
da taj vor, kad za to doe vrijeme, to jest kad mladenci idu na spavanje, zna istim redom
unazad odvezati, uz opet odreene rijei. U drugom se dijelu spominje i kljuan uvjet koji
12

otac ljubomorna mladia nee moi ispuniti, to e biti vidljivo u nastavku predaje: Dalje,
morao je biti prvi, vrlo bitno, koji e vor vezati, recimo, prvi od nekoga tko ga za iste osobe
eli takoer vezati (...). Kaziva posebno naglaava ovaj uvjet kao veoma bitan za razvoj
prie proirujui ga napomenom a bilo je u selu samo dvoje ljudi koji su za to znali (...). U
treem se dijelu radnja predaje nastavlja. Opisuju se sve mjere koje su pomagai mladenaca,
kazivaev djed i njegov roak, koji je jedini osim oca ljubomorna mladia znao tajni postupak
i formulu, poduzeli kako bi sprijeili ljubomorna mladia u njegovoj namjeri. U ovome je
dijelu istaknuta i tajnovitost formule ije je rijei djed vrlo teko saznao, a poslije ih nije
nikome odao. Saznavi formulu, djed je preduhitrio izrvitelja kljuke tako to je prvi zavezao
vor i razvezao ga prije no to su mladenci ispraeni na poinak. Zavrni, etvrti dio zapoinje
kazivakom formulom vjerodostojnosti koja u obliku retorikog pitanja izraava blagu
nevjericu i sumnju u uinkovitost spomenutih ari: E sad, da li je zaista taj vor djelovao ili
ne na mladence, nikad se nee sazanti, o tome se nije prialo. No kaziva mi je kasnije
napomenuo kako se ni danas ne moe s potpunom sigurnou zakleti da ne vjeruje u mo
djedovih rijei, tajne i vie nikome poznate formule. Osim kazivake iznosi se i svjedoka
formula vjerodostojnosi koja kao svjedoke podrazumijeva ljude u selu koji idue jutro vidjeli
dobro raspoloenu mladu, po emu su djed i njegov roak mogli samo nagaati da je
rainjavanje uspjelo. U tom kontekstu kaziva spominje zanimljiv seoski obiaj mladina
odlaska na bunar ranim jutrom nakon prve brane noi. Ona mora biti prva ena koja e doi
po vodu na bunar i na njegovoj kruni ostaviti urek, kola nalik kuglofu koji e pripasti
onoj eni koja e prva nakon nje doi na bunar.
Iako mi je sama formula aranja i izazivanja kljuke ostala nepoznata, smatram vanim i
zabiljeeno svjedoanstvo o njezinome izvoenju, ali i ve spomenutu tajnovitost nunu za
psiholoki uinak koji se ovom predajom ostvaruje. Poznavanje formule pojedincu je
osiguravalo povlaten status i zavidnu mo, ali ga je i obvezivalo na veliku odgovornost
ouvanja arobnih rijei nepoznatima. Nepoznavanje formule uzrokuje poseban uinak i na
dananjeg sluatelja i kazivaa koji po pitanju vjerovanja u uinkovitost rijei ostaju
nesigurni, bez obzira na to to se njihovo stvarno djelovanje ini nevjerojatnim. Stoga mi se
jo jednom, ba kao i kod predaje o beloj eni, ini dokazanom tvrdnja o nunosti nepotpune
forme predaje kao jednog od osnovnih obiljeja ovoga anra.
6. Zakljuak
Cilj je ovog rada bio oprimjeriti teorijske pretpostavke o anru usmenih predaja na
prikupljenoj grai te se na taj nain bolje upozati sa anrom i njegovom problematikom, ali i
usmenom tradicijom svoga kraja. Relativizirajui anrovska obiljeja predaja uvjerila sam se
u razloge njihovog problematinog statusa, ali i istaknula neka obiljeja presudna za njhovo
funcioniranje koja im mnogi drugi prouavatelji odriu definirajui ih kao dio svakodnevnog
ivota a ne usmene knjievnosti. Uvjerila sam se u vrstu vezu usmene predaje s okolinom u
kojoj nastaje i s kojom se razvija, to najbolje dokazuje stalna potreba za njezinim
obnavljanjem ak i onda kada su mnoge njezine funkcije promijenjene. Moda najvie od
svega oduevljava njezina mo objanjavanja i uvjeravanja ovjeka u naizgled nemogue
pojave koje pripadaju nadnaravnom svijetu, ali se putem predaje isprepliu s ljudskom
svakodnevicom inei je zanimljivijom i bogatijom. U isto vrijeme dajui odgovore i
13

postavljajui pitanja, predaje dokazuju svoju najpostojaniju funkciju podraavanja ovjekove

mate koja im osigurava kontinuitet ak i kada se ini da su potpuno izblijedile.

7. Prilog (cjeloviti zapisi kazivaevih iskaza):

7.1 Razgovor o turopoljskoj usmenoj predaji8
Kazivao: Stjepan Kazimir ipui, Velika Gorica (uitelj u mirovini); Zapisala: Petra
Grebenac,13. travnja 2015.
P: Moete li mi sada rei neto o Turopolju i turopoljskoj usmenoj predaji?
S: Moda najprije da neto kaemo zapravo o Turopolju kao specifinoj ljudskoj zajednici u
trajanju od 13. pa gotovo do sredine 20. stoljea. To je poznato pod pojmom Plemenita opina
turopoljska, zajednica seljaka slobodnjaka koji su u tom vremenu od osam stoljea imali
jednu vrstu lokalne samouprave, jednu vrstu osobne slobode po pitanju imovine kojom su
upravljali i jednu, rekli bismo, u sudskoj vlasti direktnoj vlasti pod sudskom upravom kralja i
svojih lokalnih u zajednici sudaca, odnosno upana koji su zapravo presuivali i vodili tu
lokalnu zajednicu punih osam stoljea.
1. Predaja o kravati
E sada, ivot se taj nije mnogo razlikovao od ivota tadanjih kmetova, jedina je razlika bila,
kaem, to su imali tu svoju malu samoupravu, to su imali svoju imovinu, a kao takvi i
obavezu da idu za kralja u ratove. Imali su svoju posebnu vojnu jedinicu, banderij, jedinica
koja je ila u ratove pod jednom zastavom, pod jednom bandijerom, pod zatitom svetog Jurja
i na taj nain zapravo pronosila neku slavu ajmo rei Turopolja i iz takve jedne slave rodila se
tako jedna posebna, jedna posebnost, a to je kravata, koja je nastala od vojnike, od vojnikog
rupca kojeg je zapravo djevojka dala svom momku ili ena svom muu kad je i'o u ratove da
to nosi kao nekakvu emotivnu vezu sa domom, a on je to na jedan poseban nain vezao i iz
toga zapravo, iz tog nekakvog vora nastala je moderna kravata.
Dakle, uz takvu jednu organizaciju ti nai ljudi su zapravo unijeli i u taj svoj ivot neke svoje
poglede na svijet, na vjerovanje, iako su bili krani, katolici, ipak je bila u nainu ivljenja
prisutna i jedna odreena predaja, jedna odreena mitoloka vjerovanja koja su bila esto puta
na granici izmeu vjere i mita, legende, pa su se susretali u estim razgovorima naroito
starijih ljudi, jer su ljudi ivjeli tada u obiteljskim zadrugama, a obiteljske zadruge su znale
imati oko pedeset, ak do osamdeset lanova, to je znailo da je tu bilo i mnogo djece i
8 Donosim cijeli razgovor s numeriranim i naslovljenim dijelovima izdvojenima, kao predaje i
autorske prie kazivaa inspirirane narodnom predajom o mogutu koje su izdovjene kurzivom. Radi
vjerodostojnosti istaknula sam dijelove iskaza koje je kaziva itao s papira.
14

mnogo starijih ljudi i u tom ivljenju zajedno nastajale su i prie. Stariji su priali djeci, a
onda se to prenosilo. Bilo je tu pria o vilama, bilo je tu pria o duhovima, bilo je tu pria o
vjeticama, bila je tu pria i moda o jednoj posebnosti koja je vezana za jedan lik ovjeka,
vilenjaka, moguta, koji je bio vezan zapravo za neto to je opet za Turopolje bila
specifinost, a to su turopoljske ume hrasta lunjaka. Turopoljac je zapravo bio na neki nain
njeno u tom svom suivotu ivio sa, u jednom, da moda ovako, to e ti tako ispravljati,
ovaj...
(ita.)
Turopoljac je s hrastom ivio u jednom njenom suivotu svih 13 stoljea, koliko god je u
tom prostoru obitavao. Hrast mu je davao svoje tijelo za ogrjev, grau i za izradu mnotva
uporabnih predmeta. Turopoljac mu je pak svojim rukama i svojom ljubavlju, svojom
bliskou, poznavajui njegovu ud uzvraao stvarajui ljepotu prostora i onda kada hrast vie
nije bio orija u umi, nego mu postaje topli dom: Bogu pa su to onda bile predivne drvene
kapele, ovjeku pa su to onda bile hie prizemnice i ardaci i blagu a to su onda bile tale.
(Dalje govori bez pomoi zapisanih natuknica.)
No, tu je rek'o sam bilo i mnotvo uporabnih predmeta, tu je bila, da odmah kaemo, zipka pri
roenju i kri na grobnom humku, dakle jedan suivot sa tim hrastom, odnosno sa tim
umama i sigurno da je jedan od posebno upeatljivih likova u tim mitolokim priama bio
mogut.
2. Predaja o mogutu
Mogut je zamiljen kao ovjek posebnih moi, da tako kaemo, prie kau da se mogao
pretvoriti u sve u to je elio, da ga se nije moglo vidjeti osim ako on to sam nije htio, a da ga
se moglo zatei iznenada u trenucima kad bi on promatrao u svitaj dana na rubu ume zalazak
sunca, rumenilo ga je privlailo na rub ume, tu ga se moglo susresti. Prialo se takoer da je
mogue da bude i u zraku pa su kae imali svako selo svoga moguta pa je on mogao i
pomagati ljudima u razliitim prilikama, ovisno o tome to je bilo potrebno.
Pa moda da na kraju sada krenemo i na neku od tih pria. E sad gledaj, dosta je nepovezano.
Ti iz toga izvuci smisao, a ja u sada tebi proitati neke od tih pria, prvenstveno o mogutu.
Mogu ti u kajkavtini?
P: Da, da, dapae.
S (ita.):
3. Autorska pria o mogutu 1 - Stari Jantol i bela svinja
Lehko se sputala kmica. Svetlost dana gasila se vu rumenilu sutona. Jesensko zlatno crveno
lie kak plemiki zgledi na arini zalazeega sunca. Stari Jantol z Dubranjca uri se domom
z 'rastove ume. Iel je videti kakov je ovo letnji urod ira, je li natepeno. Za mesec dan svijne
bi otiral u umu na irenje. A, ni ireka, slabi je irek, govoril si je nekako, sve sa strahom.
urio se domom jer no bu skoro, kratki je jesenski dan. Kad odjedanput, stane i stepe se od
15

straha i jeze. Naslonjen na drevo 'rasta stoji visoki ovek, zaogrnjen v rnu oju, a na glavi
starinski krlak z irokim obodom. Zna stari Jantol to je mogut. Neznanec mu veli: Odi
pak zutra iskati ira. Samo, naj nigdar tui belu svijnu. Od strava trei Jantol se pouri
domom. Ni se ni v trsje navrnul da vidi kak je top v kleti. im je doel domom sel se je pred
hiom na klupicu i gde je doel do sape, se je spripovedal druini kaj mu se dogodilo. Rekel
im je da je to sigurno bil mogut. Svi su ga malo udno pogledali, a on im je rekel da on zutra
v jutro ide pak u umu. V jutro je Jantol skupil druinu. Spelali su svinje s koca i potirali vu
umu, a onda, najemput se me njiove svijne umeala nekakova vela svijna. Kam je ona
otrala i druge su svijne za njom pole. Za kratko, dole su u del ume de je ira bilo do
kolena. Je, sad ste videli, to je na mogut natepel nam ira, rekel je podieno stari Jantol.
(Ne ita.)
Evo jedne takve prie o Jer za Turopoljce je bilo jako vano irenje za uzgoj turopoljske
pasmine svinje. Dakle, nije drvo bilo samo da bi bilo graevni materijal, ir je bio jako vaan
za, da tako kaem, gospodarstvo turopoljskoga sela. Ak' ve govorimo o mogutu, moram vam
rei, kao to i ovi nisu ba previe vjerovali, nije se uvijek vjerovalo u postojanje moguta, a
onda pria k'o pria uvijek napravi tako da treba ipak malo pripaziti da se dre neke regule u
tim, neka pravila u tom potovanju takvih mitskih bia. Ima jedna pria koja govori o tome
kako su djeca uvrijedila moguta i to se zbog toga dogodilo.
(ita.)
4. Autorska pria o mogutu 2
Je, tak su jemput negda deca se smejala z stare mamice gde je pripovedala o mogutima.
Mogut se uvredil i posluajte kaj se je dogodilo. Mogut je ul decu kak se z nega se smejeju,
pak se rasrdil i uvredil. Od srditosti, na selo je prek noi poslal tak jaku kiu da su se si puti
po selu i na pola, a i sa pola tak razmoili da je sekud bilo veliko blato. V jutro ljudi s koli
nisu mogli iti po letinu kad ju je trebalo pobrati. Kotai od kol prepadali su v blato do glavi
tak da voli nisu mogli kola vlei. Bilo je to veliko zlo za selo. Zato, rekel je stari Japica:
Deca, pamet u glavu. Ni smeti moguta ni srditi ni denes, kaj bi mogel on i denes nigde biti.
(Ne ita.)
Ili recimo, kako jo znalo u tom bogatstvu vjerovanja, mogut je bio i uvijek u susret ovjeku u
nevolji, kao to je ovdje sa irom, ali, vidite, bio je uvredljiv, ali je pomogao da se nae ir, ali
je pomogao jednoj bakici, recimo, pria je, jasno, da nae ljekovite trave.
(ita.)
5. Autorska pria o mogutu 3
V selu v Lukavcu jemput boluval je jo od zime jen mladi deko. Kad su pred Boi razruili
drevo za orgev, jena grana mu je prigneila nogu. Otprla se rana i nikak zarasteti. Bilo je to
ve nekak oko Jurjeva. A jurjevski je hrast vu ume ve poel i cvasti i trave su se razrasle.
Znala je stara mamica da su jurjevske trave ba posebno lekovite, ali samo treba je v ume
16

najti. I tak, otila mamica v umu, hodila, zgledala se, ali nikak videti ono kaj ie. Kad
najemput pred njom na 'rast naslonjen stoji mogut. Ni se prestraila, samo ga je gledela, a on
ju pita: Kaj ie? A ona mu onak pove za svoju nesreu z vnukom i kak ie lekovitu travu.
Bez rei, mogut joj pokae trave, de je treba brati i nestane. Ona pak, onak malo smetena,
nabere trave tere joj je mogut pokazal, odnese ih domom i dene ih vnuku na ranu. Za mesec
dan rana se zarasla i deko je ozdravil. Na drugu zimu, na faniku nedelu, se i oenil. Si su
pak govorili kak je to bil mogut kaj brani njiovo selo.
(Ne ita.)
6. Predaja o mogutu 1
U tom vjerovanju da mogut brani selo postoji pria: ako za vrijeme ljetne oluje pojavi se
oblak taman, pun kie, ali i leda i pone sijevati, postoji pria, postoji vjerovanje, da u tim
tutnjavama zapravo moguti se na nebu tuku. Zapravo, mogut jednog sela brani svoje selo od
nevolje i sada kau: ako selo padne, ako tua padne na njihovo selo, njihov je mogut izgubio.
A ako padne na susjedno, njihov je pobijedio. Ljudska mata je velika, ali je pria simpatina.
7. Predaja o mogutu 2
Pria se da mogut se moe pretvoriti u to eli. Kau da se ak u umi esto puta kree u
obliku magle i ako on kroz umu proe, moe se dogoditi da u tom dijelu ume ne bude ira.
Opet, neke kazne ili neka neugoda koju je doivio. Ili moe biti suprotno da bude ira, to
opet je bilo vezano uz neku zgodu, uz neko vjerovanje, uz neku bilo lou seosku situaciju ili
pozitivnu, pa su bili nagraeni.
Dakle, mogut je na neki nain presuivao kroz te prie to je dobro, to je loe. Zapravo,
ovjek je uvijek u tim priama nastojao da dobro pobijedi, a mogut mu je u tome pomagao. To
je mogut, u tim naim umama.
8. Predaja o vilama
No, za Turopolje vam je jedna turopoljska domaa rijeka, rijeka Odra. No meutim, kroz
cijelo Turopolje, Odra je ve na istonom dijelu Turopolja, ali kroz cijelo Turopolje i to ovo, u
kojem je na neki nain bio prostor Plemenite opine Turopolje, tek'o je potok Lomnica i vi
ete u mnogim selima kroz koje je potok nekada tekao, danas naalost ne tee vie, on je
usmjeren u kanal Sava-Odra, ondje, uz vode potoka Lomnice, srest ete prie o vilama. Vile
su bile na neki nain bia koja su se vidjela za vedrih ljetnih noi, koja su se vidjela za velike
jako mjeseine, tada se je nalo uti njihovu ciku, njihovu viku, pa ak i njihovo pranje rublja,
naime nekada se rublje pralo na potocima, lupalo se je platnom u korito da se ispere i to
pucanje, taj zvuk koji su ljudi poznavali, kau da se znalo za takvih noi pune mjeseine uti
uz potok Lomnicu.
Pria, ali opet je pria bila vezana uz mitoloka bia koja su opet bila na neki nain pozitivna
u ovim situacijama. Ima ih i koje su bile, to su zapravo ih zvali bele ene, koje su zapravo bile
na neki nain predznaci smrti ili neega. Ta bela ena je znala se pojavljivati i a neki nain biti
znak neke zlokobnosti, nekog, neke nevolje koja te moe snai.
17

9. Predaja o beloj eni

Jednom je djed priao da mu se je dogodilo, nou se kasno vraao kolima doma i prolazio je
uz groblje i kae: na poetku groblja, najednom na zadnjem dijelu kola sjedila je ena sva u
bijelom. Konji su jedva vukli kola jer ta je ena imala neki teret, neko zlo koje je nosila. No
meutim, kad su doli do kraja groblja, ena je sila s kola, a djed kae da su konji prosto u
letu projurili i svi zajapureni uli u dvorite doma kao da su se oteretili neega. Je li to neko
zlo bilo koje je trebalo snai pa je otpalo, ali u svakom sluaju jedna zgoda koja je eto,
prepriavala se kao neto to je nadnaravno i to su ljudi u tim trenucima noi, mjeseine,
moram rei, baka mu je rekla da si je popio pa da je krivo vidio, meutim, on je tvrdio da je
on zaista vidio, ali i kao konji su bili dokaz da su se zajapurili, da su se uznojili, da se
dogodilo neto to je bilo neprirodno za tu zgodu jer on je io praznim kolima, a konji su doli
oznojeni, zajapureni u talu.
10. Predaja o koloni mrtvih dua
Ima jedna pria koja je opet vezana za Turopolje s obzirom na konje. Malo je ljudi imalo
konje, uglavnom se oralo volovima, meutim, oni koji su imali konje nou su esto puta ih
vodili na ispau i tako je jedna pria da su jednom zgodom, zapravo jedan ovjek je to priao
kao svoju dogodovtinu, nedaleko groblja je bio na pai s konjima u noi i negdje oko ponoi
opazio je jednu bijelu, jednu kolonu bijelih likova koji su se polako kretali od groblja prema
nedalekoj seoskoj kapeli. I uli u nju. Bila je to pria da su duhovi, da su mrtvi, njihove due,
ili na pononu misu. I tu je bilo prie da si je popio pa da nije dobro vidio. A onda da bi se na
neki nain to opravdalo, znalo se govoriti: ne, taj ovjek ne pije, to se sigurno tako dogodilo.
11. Predaja o gradu Lukavcu i plavom apcu
I onda ima jedna zgodna pria vezana uz grad Lukavec. Naime, grad Lukavec je jedna utvrda
koju su Turopoljci podigli u 11. stoljeu, ali je bila i prije graena, ali od drveta za potrebe
obrane od Turaka. Ova zadnja kamena utvrda napravljena je da bi zapravo Turopoljci dokazali
svoj plemiki status, da imaju svoj dvor, svoju utvrdu, da su oni zaista plemenitai, bez obzira
na to, dobili su i grb plemenite opine od kralja. I unutar toga grada bio je i zatvor u koji je
mog'o zatvoriti upan one seljane koji bi se meusobno posvaali. To je bio taj, ta
samouprava koja je bila specifinost Turopolja. Ali u 18. stoljeu u Hrvatskoj su bile dosta
este sudske parnice u Zagrebu protiv nekih ena koje se smatralo da imaju neke natprirodne
moi, da imaju neke moi vraanja, aranja, zvali su ih vjetice, da imaju posla sa neastivim,
dale su im duu. I jedno vrijeme je Lukavec bio prostor u koji su iz Zagreba te vjetice bile
dovoene u zatvor i danas se taj prostor zove coprniki ret. I sad ve kad je to tako bilo,
nastala je i pria, pria o tome kako je u jednoj takvoj zgodi vjetica, ena, bila zatvorena u
coprnikom retu kao vjetica. I sam dvor, samu utvrdu, vodio je katelan, koji je upravljao
tim, tim, ovaj, tom gradinom. Vjetica ga je molila da ga, da ju pusti, da e mu ona pomoi u
karijeri, da e ga bogato nagraditi, da e postati upan plemenite opine Turopolje, dakle bilo
je tu velikih nagrada ako on nju potajno pusti. Meutim, on se nije dao nagovoriti i tada je ta
ena, vjetica, skupila svoje moi i momka pretvorila u apca, i to u apca plave boje. I bacila
ga je toliko daleko da je on pao u jednu baru u umi. Vi i danas ako idete u turopoljski lug, u
te ume hrasta koje jo postoje, u jedno doba u proljee moi ete tamo nai plavog apca.
18

Kae pria, ima ih sada ve mnogo, a samo jedan je pravi, a djevojke bi ga trebale pronai,
poljubiti i pretvoriti u tog mladog, zgodnog, zaaranog katelana, deka koji eto ve nekoliko
stoljea jadan po umi luta kao plavi abac.
Sve su to prie koje su nastajale u tom vremenu kada je bilo vremena za prie, kada je na neki
nain i no bila duga, i no bila mrana i kada je mnogo toga bilo teko objasniti i onda je u
mnogim se stvarima pronalazilo neke zastraujue stvari, s time da se uvijek pronalazilo i zlu
neto to je davalo rjeenje za dobro. Dakle, mogut spaavao, vile su i spaavale, ali i
radovale, naroito kad doete meu ljude te starije nekada, danas je to ve tee nai, na kraju
nema ni potoka pa nema vie ni takve slike, meutim mi koji smo ivjeli tamo pedesetih
godina kao djeca jo smo uli te prie od starih ena koje su nas tim plaile zapravo, ali su
govorile kako zapravo to bila jedna odreena radost, radost u selu da su dole vile. Te su vile
zapravo znaile neto dobro za tu sredinu, da je ta sredina i dobra i plemenita , one su tu se
radovale, one su tu ivjele, one su prale svoje rublje gdje su i ti ljudi prali, dakle bilo je to
jedno pozitivno ozraje, za razliku od one bele ene koja je nosila zlo ili onih duhova koji su
opet bili neto to nije bilo ni dobro ni zlo, ali je opet govorilo da due izlaze, znai opet jedna
mistika, je l'. Svakako da je, ajmo rei, jedan od najpozitivnijih opet lik u svemu tome bio taj
mogu koji je proizaao iz te ume koja je zaista za Turopoljce bila drugi dom.
P: Dobro, super, ali samo bih vas htjela pitati jo jedno pitanje. Puno spominjete te hrastove
ume i znamo koliko je to bitno za Turopolje. Jesu moda Turopoljci smislili kakvu poslovicu
ili bilo kakvu uzreicu vezanu uz hrastove ume?
S:
12. Zagonetka: Pajcek i ir

Tri tri truljak,

Visi visi visuljak,
Boga moli truljak
da padne visuljak.
Kaj je to?

6.2 Predaje s otoka Vira

Kazivao: Miro Budija, 1944. Vir; Zapisala: Petra Grebenac 15. travnja 2015. 9

9 Napominjem da se kaziva potpomogao prethodno napisanim natuknicama, zbog ega je njegov

iskaz koherentniji no to bi bio u drugaijim uvjetima kazivanja.
19

Eto ljudi, prolih veeri smo priali prie o dogaajima koji su se davno zbili na naem otoku,
ili se makar prialo da su se zbili, pa su tako nastale razne prie i legende, kao to je o
trigama, o untinoj jami, urokljivim oima koje bi zaarale dite pa se sa djetetom bjealo u
drugu prostoriju i druge prie.
13. Predaja o kljuki 1
Veeras emo, meutim, ispriati jednu kratku sasvim drukiju priu. Mi smo tu priu sluali
kao djeca, ali sakriveni iza vrata jer je dica nisu smila uti, bila je samo za velike, a priao je
davno, davno moj djed. Moda sam ja zapamtio tu priu ba zato to je djeci bila zabranjena.
Ovo je zapravo istinita pria o vjenanju dvoje mladih iz naega mjesta i pokuaju jednog
ljubomornoga mladia iz susjednog zaseoka da tu svadbu, pa i budui zajedniki ivot tih
ljudi, unesrei tako to e im napraviti are. E kakvi su to ari, to treba malo objasniti. A da bi
se oni mogli napraviti, ti ari, trebali su se ispuniti neki preduvjeti. Ima ih pet, est, pa u vam
rei koji su to. Prvi uvjet je bio da mladenci do te prve brane noi nisu skupa spavali, to jest
da je djevojka bila djevica. Drugi je da onaj tko are pravi znade vezati odreeni vor ili, kako
su nai govorili, da zna vezati ualj. To je bio arobni ualj, to jest arobni vor. Morao je
taj ovjek takoer znati dok je vezivao ualj pravilno i po redu izgovoriti odreene rijei.
Dalje, morao je biti prvi, vrlo bitno, koji e vor vezati, recimo, prvi od nekoga tko ga za iste
osobe eli takoer vezati, a bilo je u selu samo dvoje ljudi koji su za to znali jer je to bila
velika i opasna tajna koja se gotovo nikome ne odaje. Jako vano bilo je da taj svezani vor
spremi u neku kutiju, moe i u kutiju ibica, i da se spremi na sigurno mjesto, obavezno pod
klju da se ne izgubi, vrlo bitno, da se ne izgubi, a to i nije teko kad se svaki malo
podnapije, zato je taj arobnjak, nazovimo ga, morao cijelu veer ostati trijezan. Ako se kutija
sa vorom izgubila, nastala bi trajna teta i nesrea. Da taj vor kad za to doe vrijeme, to jest
kad mladenci idu na spavanje, zna istim redoslijedom unazad odvezati, uz opet odreene
rijei. Ako se stvar, naime, zagubi ili uniti prije znalakoga razvezanja, rekli su razvezali su
ih, mukarac ostaje trajno nesposoban. Naravno, nai su se bojali osvete jer je upravo otac od
ljubomornoga mladia znao tajnu sa unjon pa je djed iao moliti onoga drugoga umjesto
kojeg je jo jedini istu znao, naeg daljnjeg roaka, vrlo staroga ovjeka kako bi mu tajnu
otkrio, a on preduhitrio dumanina te vor vezao, ali i razvezao, pa tako skinuo are koje vie
nitko drugi ne moe vezati. Molio je did dugo i objanjavao nairoko o emu se radi, da bi taj
stari barba jedva na kraju popustio i odao tajnu o arobnom voru, ali traei zakletvu da je
ovaj nee odati dalje. Tajnu je sa sobom, naravno, odnio u grob, nikome nije dalje priao.
Inae je nerado priao o tome, nego jedino kada bismo ga, kada su ga ti odrasli, tako zvani
veliki, dugo molili. I tako je djed vrlo rano na dan svadbe, to se kae to prije, to bolje, za biti
siguran, svezao vor po dobivenoj uputi, sakrio vor u ladicu pod klju, a kad su mladenci
ispraeni na spavanje, uredno ga odvezao i konano se dobro napio, kako je rekao. E sad, da li
je zaista taj vor djelovao ili ne na mladence, nikad se nee saznati, o tome se nije prialo.
Inae su to bile za svaku obitelj neke male tajne. Ali prialo se da su mladenci nasmijani i orni
doekali jutro, a mlada je poletno uzela kaba i otila vrlo rano na bunar po vodu i ostavila na
kruni bunara kola, to je tada bio obiaj. Eto, to bi bila ta mala priica, moda je neobina,
nije strana, nije o trigama, ali neka bude i neto drukije.

20

8. Literatura:
Bortulin, Andrija. Cres. Zbornik za narodni ivot i obiaje, sv.3, 1898. str. 265-275.
Bokovi-Stulli, Maja. Narodna predaja-volkssage kamen spoticanja u podjeli vrsta
usmene proze, u: Usmena knjievnost kao umjetnost rijei. Zagreb: Mladost 1975, str. 121136.
Chloupek, Drago. Mogut, u: Zbornik za narodni ivot i obiaje junih slavena 37/1 1953,
str. 241-250.
Hrvatske narodne pripovijetke. Prir. Lj. Marks, Croatica: hrvatska knjievnost u 100 knjiga,
knj. 46, Vinkovci: Rije, 1998.
Lovrenevi, Zvonko. Mitoloke predaje Bilo-gore, u: Narodna umjetnosti, Vol.7 No.1,
1970, str. 71-99
Narodne pripovijetke. Prir. M. Boovi-Stulli, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 26,
Zagreb: Matica hrvatska 1963.
Rudan, Evelina. Authentication Formulae in Demonological Legends, u: Narodna
umjetnost 43/1, 2006, str. 89-111.
Rudan, Evelina. Kljuka or about impotence, legends and antithesis. Narodna umjetnost 48/1,
2011, str. 129-145.
esto, Luka. Nema vie vila. A nema ni konja: Promjene tradicijskih vjerovanja u nadnaravna
bia. Zbornik za narodni ivot i obiaje 56/1, 2012, str. 95-146.
Zbornik za narodni ivot i obiaje, sv.1, 1896. Vjera u osobita bia. str. 223-237.

21