Edin arevi

Dejtonski Ustav:
Karakteristike i karakteristini problemi

Sarajevo, maj 2009.

UREDNIK:
Ivana Mari
AUTOR:
Edin arevi
LEKTOR:
Fadila Guo
Tehniko ureenje i DTP:
Lorko Kala
TAMPA:
MAG Plus, Sarajevo
TIRA:
500 kom
IZADAVA:
Fondacija Konrad Adenauer e.V.
Predstavnitvo u Bosni i Hercegovini
Pruakova 23, 71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
Tel. +387 (0)33 215 240
Fax +387 (0)33 215 239
kas@kasbih.com
www.kas.de/sarajevo
Sarajevo, 2009.
Sva prava su pridrana

------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
342.4:341.382(497.6)
AREVI, Edin
Dejtonski ustav : karakteristike i
karakteristini problemi / Edin arevi ; 2009. Sarajevo : Fondacija Konrad Adenauer, e.V.
Predstavnitvo u Bosni i Hercegovini, 2009. - 99
str. ; 25 cm
Biljeka o autoru: str. 99. - Bibliografija: str.
91-97 ; bibliografske i druge biljeke uz tekst
ISBN 978-9958-9963-1-3
COBISS.BH-ID 17347590
-------------------------------------------------

SADRAJ
I. UVOD.................................................................................9
II. PRETHODNA PITANJA .................................................... 13
II.1. Pravnodravni sistem....................................................... 15
II.2. Oligarhijski sistem: etnokratija.......................................... 23
II.3. Nacija (ethnos) narod (demos): bosanska nacija............... 25
a) Stari problem nove konstelacije...................................... 25
b) Kolektivni identiteti: ethnos i demos.............................. 26
c) Pravni put zamjena paradigmi ..................................... 29
d) Izuzetak za Bosnu........................................................... 34
e) Nekoliko klasinih javnopravnih primjera ......................... 36
f) Historiografska zamka: bosanski politiki narod i
nemogua nacija........................................................... 41
g) Slovo posljednjeg legitimnog ustava................................... 45
h) Zakljuak....................................................................... 51
II.4. Etnizacija ustavnog prava................................................. 51
III. KARAKTERIZACIJA PREMA NASTANKU.......................... 57
III.1. Meunarodno ugovaranje ustava...................................... 57
III.2. Privremenost................................................................. 61
III.3. Stanje nude................................................................. 63
III.4. Meubilans: baza ustavnih premisa.................................. 65
IV. KARAKTERIZACIJA PREMA ANEKSU 4............................. 67
IV.1. Organizaciono-pravne konstelacije.................................... 67
a) Demokratija.................................................................... 67
b) Etno-determinizam.......................................................... 68
c) Asistencija izvana............................................................ 68
d) Suverenitet..................................................................... 69
IV.2. Konstelacije sa ljudskim pravima...................................... 73
IV.3. Pravnotehnika karakterizacija: ustavne antinomije............. 75
a) Pravna drava i autoritarna drava etnokratskog tipa........... 75
b) Demokratija i etnokratija.................................................. 77
c) Savezna drava i savez drava ......................................... 78
d) Dravni suverenitet i nosilac suvereniteta........................... 80
e) Pravda i nepravda kao pravo i zloin ................................. 81
IV.4. Meubilans.................................................................... 83
V. REZULTATI ....................................................................... 85
V.1. Internacionalni aspekt ..................................................... 86
V.2. Nacionalni aspekt . .......................................................... 87
BIBLIOGRAFIJA...................................................................... 91

Koritene skraenice

AR

Archiv des ffentlichen Rechts

ANUBiH

Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine

AVNOJ

Antifaistiko vijee narodnog osloboenja Jugoslavije

AVR

Archiv des Vlkerrechts

B-H-S

bosanski srpski hrvatski (jezik)

BiH

Bosna i Hercegovina

BRD

Bundesrepublik Deutschland (Savezna Republika Njemaka)

BVerfGE

Entscheidungen des Bundesverfassungsgerichts

(odluke Saveznog ustavnog suda)

EA

Europa Archiv (od 1995. IP Internationale politik)

EG

Europische Gemeinschaft (Evropska zajednica)

EJIL

European Journal of International Law/Journal Europen de

Droit International

EUFOR

European Union Force

EuGRZ

Europische Grundrechte-Zeitung

EZ/EU

Evropska zajednica/Evropska unija

FAZ

Frankfurter Allgemeine Zeitung

FENA

Federalna novinska agencija

fn.

fusnota

FNRJ

Federativna Narodna Republika Jugoslavija

HdBStR

Handbuch des Deutschen Staatsrechts (Isensee/Kirchhof, 9

tomova, od 1987. nadalje)

HDZ

Hrvatska demokratska zajednica

Hrg.

Herausgeber (prireiva)

HZHB

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

IFOR

Implementation Force

IGH

Internationaler Gerichtshof (Internacionalni sud)

ILC

International Law Association

ILM

International Legal Materials

IP

Internationale Politik (do 1995. EA Europaarchiv)

JNA

Jugoslovenska narodna armija

JR

Jahrbuch des ffentlichen Rechts der Gegenwart

KritJ

Kritische Jusiz

NATO

North Atlantic Treaty Organisation

npr.

naprimjer

OIC

Organization of the Islamic Conference

OHR

Office of the High Representative

PIC

Peace Implementation Conference

Rep.

Republika

RS

Republika Srpska

str.

strana

SAD

Sjedinjene Amerike Drave

SDA

Stranka demokratske akcije

SDP

Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine

SFOR

Stabilisation Force

SFRJ

Socijalistika Federativna Republika Jugoslavija

Sl.gl.

Slubeni glasnik

Sl.gl. RS

Slubeni glasnik Republike Srpske

Sl.l.

Slubeni list

SPC

Srpska pravoslavna crkva

SR

Socijalistika Republika

SRBiH

Socijalistika Republika Bosna i Hercegovina

SRCG

Socijalistika Republika Crna Gora

SRM

Socijalistika Republika Makedonija

SSRNBiH

Socijalistiki savez radnog naroda Bosne i Hercegovine

SSSR

Savez Socijalistikih Sovjetskih Republika

StR

Staatsrecht (Dravno pravo)

TV

televizija

UN

United Nations (Ujedinjene nacije)

Usp.

usporediti

Ust.

Ustavni

WVK

Wiener Konvention ber das Recht der Vertrge

(Beka konvencija o pravu ugovora) od 23. 5. 1969.

ZaRV

Zeitschrift fr auslndisches ffentliches Recht und

Vlkerrecht

ZAVNOBiH

Zemaljsko antifaistiko vijee narodnog osloboenja

Bosne i Hercegovine

ZfP

Zeitschrift fr Politik

Bez pojma lojalne opozicije i odgovarajue

ustavne odredbe ne postoji demokratska politika,
u svakom sluaju ne trajno.
(John Rawls)

I. UVOD
Kako karakterizirati Aneks 4 i ustavni model koji je u Bosni i Hercegovini
ugovoren Optim okvirnim sporazumom za mir?1
Takvo pitanje se samo na prvi pogled moe uiniti isto akademskim bavljenjem jednim potpuno izlinim problemom. Jer, uobiajeno karakteriziranje
i tipizacija ustava polaze od kriterija koji ustavnim teorijama slue za prvu
orijentaciju u kontaktu sa ustavnom materijom. Ustavna tipologija, npr. na
osnovu kriterija regulativnih normi razlikuje izmeu formalnog i materijalnog ustava, na osnovu kriterija pismenog fiksiranja ustavne povelje izmeu
pisanih i nepisanih ustava, na osnovu kriterija promjene izmeu krutih i
mekih ustava, na osnovu kriterija ustavotvorca izmeu narodnih, paktiranih i oktroiranih ustava, na osnovu obima reguliranja izmeu kodificiranih i
nekodificiranih ustava, na osnovu stepena stvarne primjene izmeu realnih,
deklarativnih i fiktivnih ustava.2 Takva tipizacija smjeta konkretan ustav u
odreeni doktrinalni kontekst kako bi se odredila pozicija ustava u koordinatama teorijskih idealtipova. One ne govore nita ili, u najboljem sluaju,
sadre vrlo malo informacija o sociolokom supstratu drave i obrazovanju
politikog jedinstva na pozadini visoko normativiziranog politikog akta kakav je ustav.
Moderna demokratska drava je postala element globaliziranog industrijskog
drutva. U procese obrazovanja jedinstva drave i dravne volje ulaze i
globalni konflikti, ali tako da oni upravo ovdje, u dravi, moraju biti izneseni i preraeni. Ako su drutvene grupe uzajamne konflikte ranije iznosile unutar ili izvan vrstih okvira dravnog ureenja, danas se njihova nastojanja i oekivanja odnose neposredno na dravnu vlast i na njen centar,
naime, na dravu koja, i kojom se, vlada i upravlja. Politika sukobljavanja
su ranije bila domen ogranienih slojeva, ona su otvaranjem opteg izbor1 Opti okvirni sporazum je zajedno sa 12 aneksa (Annexe) separatnim sporazumom o parafiranju i popratnim pismom (Side Letters) parafiran 21. 11. 1995. u amerikoj vojnoj bazi
Wright-Patterson/Dayton (Ohio/USA), a formalno je potpisan 14. 12. 1995. u Parizu. Istog dana
su na snagu stupili Opti okvirni sporazum i njegovih 12 aneksa. Kopija originalnog sporazuma
sa originalnim potpisima je objavljena u ILM 35 (1996), str. 75 i dalje.
2 Usp. npr. K. Trnka, Ustavno pravo, 2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje 2006, str. 35 i dalje; N.
Pobri, Ustavno pravo, 2000, str. 50 i dalje.

nog prava, koje im osigurava uticaj, postala domen masa. Drava vie ne
podrazumijeva postojanje samo jednog ili jedinstvenog subjekta vladavine.
Doda li se znanstveni, tehniki i industrijski razvoj, koji ide ruku podruku sa
porastom stanovnitva, promjenama uslova ivota specijalizacijom i raspodjelom rada i njihovim posljedicama po uzajamnu ovisnost, primjeuje se
porast dravnih zadataka koji vodi pluralizaciji i demokratizaciji drave.
Sve to stavlja dravu pred nove zadatke. Budui da moderni privredni, socijalni i kulturni ivot iziskuje brigu za blagostanje, socijalna sigurnost i
pomo se razumijevaju kao najvaniji zadatak drave. Danas nije mogue
zaobii ovaj aspekt.
On je, meutim, znaajan i za karakterizaciju jednog ustava, budui da se
na pitanje ta jeste ustav moe i mora odgovoriti na osnovu zadataka i
funkcija koje ustav ima u stvarnosti konkretnog ivota.3 U ustavnom aktu se
sastaju drutveni ivot, politiko jedinstvo i pravno ureenje. Od te se take
karakteriziranje Aneksa 4 ne pojavljuje naprosto kao podvoenje ovog akta
pod jedan doktrinalni tip prema unaprijed izabranim kriterijima, nego kao
ustanovljavanje socijalne supstancije konkretnog ustavnog ureenja, kako
se drava ne bi izolirala od sopstvene socioloke supstance.
Prema tome, karakterizacija Aneksa 4 e prevazii okvir isto akademskog
uobliavanja socijalne stvarnosti, koje bi bilo samo sebi svrha i koje se ne
dotie konkretnih problema, samo ako polazi od stvarnosti historijski uvjetovanog konkretnog ivota. Ovdje se u tom smislu moraju u sm analitiki
centar postaviti konkretna politika praksa, legitimacioni mehanizmi i vrsta
normativnog ureenja koje u cjelinu stvarnosti ljudskog ivota uvezuje
mnotvo konkretnih interesa, tenji i ponaanja. Karakterizacija koja slijedi
pred sebe stavlja upravo takav zadatak.
Ona moe biti bitna zbog dva dodatna razloga. Bosanskohercegovaki
ustavni model je utvren u formi meunarodnog ugovora. Rije je o presedanu koji omoguuje meunarodnopravni prodor u jedan prostor koji je
upravo u smislu meunarodnog prava (lan 2 br. 4 i lan 2 br. 1 i 7 Povelje
UN) zatien kao podruje ekskluzivno dravne odgovornosti.4 Budui da
je bosanskohercegovako ustavotvorstvo trebalo ostvariti dva osnovna cilja,
naime, ouvati mirotvorne, samoreproduktivne i samoodrive osnove dravi
koja se nalazila pred nestankom5 i uspostaviti modelski primjer za sline
situacije,6 neophodno je postaviti pitanje njegove uspjenosti i poopivosti.
Upotrebljiv odgovor je u uskoj stvarnoj ovisnosti sa karakteristinim mjestima bosanskohercegovakog modela. Na takvim se mjestima normativni
3 K. Hesse, Grundzge des Verfassungsrechts der Bundesrepublik Deutschland, 20. preraeno
izdanje, 1995, str. 5 i dalje.
4 Detaljnije, E. arevi, Vlkerrechtlicher Vertrag als Gestaltungsinstrument der Verfassunggebung: Das Daytoner Verfassungsexperiment mit Przedenzwirkung?, AVR tom 39/2001, str.
297 i dalje.
5 Stvaranje trajnog mira se svaki put istie kao primarni zadatak dejtonskog mirovnog sporazuma. Usp. npr., Zakljuna dokumenta PIC, Bonn 9/10, 12. 2007 (koritena njemaka verzija u:
IP 1998, str. 68 i dalje), pod X, str. 75, kao i Odluku Ustavnog suda BiH broj U 5/98 III od. 30.
6/1. 7. 2000, Sl. glasnik BiH, 23/2000, str. 472 i dalje, str. 73.
6 Usp. R. Holbrooke, To End A War, 1998, bosanski prevod, Zavriti rat, 1998, str. 234: Dayton
je ozbiljno predloen za Sjevernu Irsku, Kipar, Kamir, Srednji istok i druge gnojne ireve.
Isto, W. Garf Vitzthum, Multiethnische Demokratie, u: C. Dieter (Hrsg.), Festschrift fr T.
Oppermann, 2001, str. (87 i dalje), str. 96, ovdje u fn. 26.

10

obrazac ustavnog akta (Aneksa 4) potvruje u konkretnoj ivotnoj primjeni i

politikoj praksi.
Osim ovoga, postoji i drugi razlog koji se razaznaje kao konkretno pitanje
obima i vrste reforme postojeeg ustavnog modela. Budui da se dijagnoza
bosanskohercegovakog drutvenopolitikog stanja svodi na optu krizu, to
se vrsta i razmjeri ovakve krize dovode u direktnu vezu sa ustavnim modelom. Dok bi se kao nesporan morao uvaiti zahtjev za njegovom promjenom,
ostaju sporni tip i obim promjene: amandmansko dotjerivanje dejtonskog
modela ili potpuno novi ustav. Podsjetimo li se na brojne inicijative, okrugle
stolove i naune skupove iza kojih nakon 2004. godine ostaje nedvosmislen
zahtjev da se promijeni ili ukine dejtonski ustav kako bi se nadomjestio drugim ustavnim modelom,7 pokazae se stvarni razmjeri ustavne krize.
Krizni trend dokumentira i gola statistika dogaaja: od dramatinog pokuaja hrvatske samouprave preko povrnih opservacija Centra za sigurnosne
studije do objavljivanja ustavnih prijedloga u sedminoj tampi, privatnih
promocija ustavnih nacrta ili najava meunarodnih funkcionera, inae nesklonih promjenama. Nunost promjena su nagovjetavala i upozorenja da
Republika Srpska predstavlja nepromjenjivu injenicu.8 Ovdje nije rije o
naunom stavu, nego o onom tipu politikih parola koji dokumentira prikri7 Ve je na petogodinjicu Mirovnog sporazuma N. Pobri pledirao za ustavne reforme u svrhu
uspostave racionalne politike zajednice umjesto postojeeg konstitucionalno-politikog eksperimenta (isti, Ustavne reforme u Bosni i Hercegovini za i protiv, referat na Okruglom
stolu Drava BiH pet godina poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma, 21. 11. 2000, Ljudska
prava br. 3-4/2000, str. 77 i dalje). U prvoj polovini 2003. je Socijaldemokratska partija BiH
zapoela kampanju za ustavne promjene (usp. npr. Osloboenje od 27. 5. 2003); nastavljena
je organiziranjem rasprava i okruglih stolova, zaokruena formulacijom stavova SDP-a o potrebi
promjene ustava aprila 2006. (usp. Socijaldemokratska partija BiH i promjena ustava BiH, Sarajevo, decembra/prosinca 2006). Instruktivan pregled inicijativa za promjenu Ustava BiH do
polovine 2003. godine kod L. Bali/M. Izmirlija, Stanja, perspektive i mogunosti za promjenu
Daytonskog ustava, u: Osam godina daytonske BiH: nove vizije za Bosnu i Hercegovinu? Zbornik radova i zakljuci s alternativne konferencije Sarajevo, 2. oktobra 2003, Fondacija Heinrich
Bll, 2004, str. (48 i dalje) 53 i dalje; detaljan pregled inicijativa do poetka 2006. godine u:
Proces ustavnih promjena u BiH. Analiza izvjetavanja u tampanim medijima, komparativna
analiza teksta Ustava i prijedloga izmjena teksta, analiza meunarodnih standarda, analiza
stavova pravnih profesionalaca u BiH, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, 2006,
passim. Zanimljiv pregled razloga neuspjelog projekta na izgradnji novog ustava sa tipino
hrvatskim uklonom kod B. epi, Dvije faze ustavnih promjena, Status 9/2007, str. 176 i dalje.
8 Tako Milorad Dodik u TV Dnevniku TV Srbije od 22. 11. 2004. povodom posjete predsjednika
Republike Srpske Dragana avia Beogradu, u izjavi povodom planiranih ustavnih promjena
u Osloboenju (19. 4. 2006): Meutim, RS je u tim razgovorima neupitna i trajna kategorija,
a na sve ee zahtjeve iz Federacije BiH za ukidanjem RS mogu samo kazati da se RS moe
jedino samoukinuti. U istom pravcu poslanik u Parlamentarnoj skuptini RS P. Kuni povodom
reforme policije u BiH: Ne moe doi do ukidanja RS. Niko je ne moe ukinuti. Ne postoji ta
snaga. To ne moe uraditi ni visoki predstavnik, ija su ovlatenja vie nego sporna (Reporter
br. 115, od 25. 5. 2005). Ilustrativan je i intervju tadanjeg predsjednika Vlade Republike Srpske (2001) M. Ivania u Reporteru br. 160 od 12-21. maja 2001, izmeu ostalog: ak i samo
pominjanje eliminacije entiteta predstavlja ozbiljan in i mislim da zahtjev za nestanak entiteta,
naroito ako bi doao od predstavnika meunarodnih institucija, apsolutno je neprihvatljiv.
Vlada RS i ja lino nikada neto takvo neemo dozvoliti. To bi znailo da ne postoji nita to je
sveto i nedodirivo. A ako bi ita trebalo biti sveto i nedodirivo, onda je to ouvanje Dejtonskog
sporazuma. Zatim, u intervjuu Osloboenju od 24. 3. 2005. (Internet-izdanje): Na zasjedanju
PIC-a prvi put je jasno reeno da RS ostaje kao trajna kategorija u BiH. Iz novijeg spektra
politikih stavova, npr. D. ovi (prema Nezavisnim novinama, 8. 12. 2008): ... nitko ne
moe dovesti u pitanje postojanje RS i na tome treba temeljiti pregovore o buduem ustavnom
ustrojstvu BiH. Adekvatni odgovori stiu iz Srbije, vrlo ilustrativna je, npr. izjava V. Kotunice
sa funkcije predsjednika Vlade Srbije: Ouvanje Kosova i Republike Srpske sada su najprei
ciljevi nae dravne i nacionalne politike (Nezavisne novine, 25. 10. 2007).

11

venu spoznaju o neophodnosti ukidanja entiteta onako kako je, npr., snaga zaklinjanja u jedinstvenu, suverenu i nedjeljivu Republiku BiH, obrnuto
proporcionalno, dokumentirala njen nestanak.
Izvjestan red je unio stav Evropske unije s polovine 2005. godine, da je
sadanje ureenje BiH neprihvatljivo. Nakon konferencije u Briselu (12/13.
novembar 2005) o nadogradnji Dejtonskog ustava, a zatim vaingtonskog
skupa u organizaciji amerikog Instituta za mir, krajem novembra 2005.
su uslijedili sarajevski pregovori vodeih politikih partija o obimu i vrsti
promjena Aneksa 4. Rezultat je postao vidljiv u martu 2006. godine, kada
je Predsjednitvo Odlukom o utvrivanju amandmana na Ustav BiH (br.
01-011-398-3/06 od 25. marta 2006) Parlamentarnoj skuptini BiH dostavilo Prijedlog Amandmana na razmatranje; Skuptina je nakon kontroverzne
diskusije na sjednici od 28. aprila 2006. godine odbila amandmanske prijedloge za usvajanje amandmana nije postignuta veina od 28 glasova,
nedostajala su dva glasa.9
Sve u svemu, ini se nespornim da je dejtonsko ustavno ustrojstvo nezadovoljavajue. Njegova izmjena ili zamjena iziskuje detaljniju analizu pravnih,
politikih ili ekonomskih aspekata; analizu koja je osloboena politikih
kalkulacija ili nacionalistikih ideologema. Jo jedan argument u prilog tezi
da bi karakterizacija aktuelnog ustavnog modela mogla predstavljati bitan
doprinos razjanjenju dileme: novi ustav ili promjene postojeeg.
Nakon analize nekoliko prethodnih pitanja (u nastavku pod II), dejtonski
ustavni model e biti karakteriziran na osnovu nastanka vaeeg ustava (u
nastavku pod III) i na osnovu konkretnih organizaciono-pravnih rjeenja iz
Aneksa 4 (u nastavku pod IV). Tako e se dobiti skup karakteristika ije
vrednovanje omoguuje naelan stav o uspjenosti meunarodnopravnog
ugovaranja nacionalnog ustava i putevima reforme postojeeg ustavnog
modela ( u nastavku pod V).

9 Osloboenje, 27. 4. 2006; Nezavisne novine, 27. 4. 2006.

12

I I . P R E T H O D N A P I TA N J A
Zamjenu republikog ustavnog ureenja dejtonskim sistemom je pratilo
uspostavljanje posebnih modela vladavine ustavnih etnokratija. One nisu
nastajale u socijalnom vakuumu, nego u dramatinoj preraspodjeli moi.10
Na tom je putu poinjen genocid, formirane su nove nacionalne ideologije i
svojevrsne etno-elite koje su privatizirale dravnu vlast, uspostavljeni su
posebni tipovi lojaliteta, a bosanska drutvena zajednica, odnosno socijalna snaga koja ju je empirijski nosila, razorena je. Sve se odigralo unutar
ustavnih ureenja koja su upravo trebala sprijeiti retrogradan politiki i
socijalni tok. Zbog toga bi kao preliminarno pitanje morala biti objanjena
veza izmeu uspostavljenih oblika vladavine i stvarne primjene ustavnih
povelja, odnosno logike vanpravnih, socijalno-politikih uticaja koji su vodili
novim oblicima ustavotvorstva. Tako bi se dolo do razlog koji su iznudili
retrogradne procese i doveli do njihove konkretizacije u razliitim tipovima
ustavnih normi. Ovdje, ipak, nee biti rijei o tome.
Moe se, naime, uzeti da je na spomenuta pitanja ve odgovoreno u analizama koje objanjavaju razgradnju bosanskohercegovake dravnosti u
kontekstima raspada Jugoslavije.11 Slino je i sa analizama bosanskohercegovake stvarnosti iz perspektive tranzicije ka demokratiji koju je po
uruavanju komunizma pokrenuo i kontrolirao Zapad.12 Obje perspektive u
spektru koritenih argumenata pokazuju da postoji uzajamna veza velikodravnih projekata i nacionalistikih ideologija sa dinamikom svjesnog i trajnog djelovanja zapadnih demokratija ili sa ignorancijom i obesnaivanjem
opteprihvaenih pravnih principa, ustavnih standarda i pravnih zapovijesti
koje djeluju erga omnes. Iz te se veze moe zakljuiti da meunarodno pravo ivi od proklamacija koje ne moe efektivno garantirati. No, ona upuuje
i na zakonitost koja povezuje primjenu ustavnog prava i socijalne proce10 Usp. rekonstrukciju ovog fenomena kod T. Haveri, Ethnos i demokratija, 2006, passim.
11 Usp. E. arevi, Ustav i politika, 1997, passim; A. H. Budding, Srpski nacionalizam u dvadesetom veku, u: Miloevi vs. Jugoslavija, Helsinki odbor za ljudska prava u Srbiji, Svedoanstva, knjiga I, str. 41 i dalje; C. Ribii, Geneza jedne zablude, 2000, passim (ekspertsko
miljenje o formiranju i djelovanju HZHB izraeno za potrebe ureda Tuiteljstva Meunarodnog krivinog suda za bivu Jugoslaviju u Hagu); N. Malcolm, Povijest Bosne, 1995, str. 283 i
dalje.
12 Haveri (fn. 10); arevi (fn. 11); Malcolm (fn. 11).

13

se. ini se da je opstanak jednog ustavnog poretka ovisniji o mogunosti

njegove prinudne zatite nego o politikoj lojalnosti graana ili o zdravom
ljudskom razumu.
Kao priznat zahtjev, prema kojem bosanskohercegovako dravno ureenje,
bar u naelu, ne predstavlja izuzetak, ostaje zahtjev za vladavinom prava,
dakle, za uspostavom pravne drave kao temeljnog organizacionog principa koji bi morao proimati cjelokupno dravno i politiko ustrojstvo Bosne i
Hercegovine. Model pravne drave se, meutim, ne moe puniti proizvoljnim
sadrajem. On se kao pravna steevina mora razumijevati iz perspektive
pravnodravnih rjeenja koja se u liberalnim demokratijama ve decenijama
primjenjuju, i to prema ujednaenom standardu. Kao dobar primjer mogu
biti uzete lanice Evropske unije, ali i potencijalno lanstvo u Evropskoj uniji,
budui da drava koja eli pristup ovoj organizaciji mora prethodno osigurati
pravnodravno ureenje. Za karakterizaciju bosanskohercegovakog ustavnog modela je ini se neophodno najprije definirati pojam pravne drave,
a zatim utvrditi nekoliko terminolokih standarda koji su u stvarnoj ovisnosti
sa pravnodravnim modelom i bosanskohercegovakim ustavnim prilikama.
Time bi se, na prvom mjestu, pojmovnim konstrukcijama koje se koriste u
analizi osiguralo semantiko pokrie, budui da e se znati o emu se svaki put govori, a ako se uz to hoe ustanoviti i veza izmeu (minimalnog)
konsenzusa o potrebi pravnodravnog ustrojstva i idealtipskih opisa koji se
u nastavku upotrebljavaju, moralo bi se izbjei nevaljalo uoptavanje i
zamka socijalistike samoposluge, kako na drugom mjestu, drugi autor,13
stavljajui taku na konsocijacijske kocepte za Bosnu, opisuje metodoloke
i rekonstruktivne greke na kojima poiva konsocijalizacijska revindikacija
bosanskog ustavnog ustrojstva. Konano, u lokalnim prilikama ne smije
biti zanemareno ni personaliziranje argumenta, postupak po kojem se iz
imena autora iitava njegova (pretpostavljena) etnika pripadnost, kako bi
se svaki put u nju uitala poeljna argumentacija i tako reducirala na odgovarajui etniki obrazac.14

13 T. Haveri, Muke s liberalizmom, Status, br. 13/2008., str. 133 i dalje (138): Konsocijacionistika argumentacija protiv liberalnog modela ne samo da se nevaljanim uoptavanjem
slui, ona na njemu poiva. Njezini zagovornici u svom izlaganju ne dolaze do nekog zakljuka ve polaze od jednog odreenog zakljuka, i u svojoj orijentaciji na gusto ispisanoj
mapi opisa i (samo)opravdanja liberalizma briljivo biraju, kao relevantne inioce, one putokaze koji e ih do tog zakljuka opet dovesti. Naravno, svaki argument je konstrukcija,
ali nije svaka konstrukcija argument. Kada ovi autori preuzimaju deskriptivne i normativne
elemente od pisaca razliitih profila i iz razliitih epoha, ali samo onoliko koliko ti elementi
opsluuju njihovu ideoloku pred-rasudu, to opasno lii na intelektualnu verziju komunistike
samoposluge. () figuru, koja se odnosi na sklonost balkanskih subjekata individualnih i
kolektivnih da zapadnoevropsku civilizaciju sa svim njezinim vrijednostima, dostignuima,
praksom i ustanovama posmatraju kao samoposlugu u koju po elji ulaze u bilo koje doba, u
kojoj mogu da kupuju ili samo razgledaju, gdje uzimaju samo ono to im se svia, dok kraj
onoga to im se ne svia nezainteresirano prolaze ili ga eventualno utnu s prezirom i izlaze
s punim kolicima nita ne plativi (komunizam!).
14 Kao primjer mogu posluiti radovi M. Ani, Jedan ovjek jedan glas, ili Hodite nam vi na
viru, Status, 12/2007, str. 163 i dalje, posebno str. 167 i dalje; I. Vukoja, Trei entitet Uvod u podjelu ili stabilizaciju drave, Status, 12/2007, str. 144 i dalje, posebno 150 i dalje;
najjasnije, ipak, kod M. Kasapovi, Metodoloki problemi i kritike konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini, Status, 12/2007, str. 136 i dalje, posebno 139 i dalje (Njihov
se graanski univerzalizam i bosanski integracionizam u praktinoj izvedbi pokazuju kao
bonjaki, dakle etniki, majoritarizam.)

14

Kako bi se osujetilo ovakvo uitavanje, ali unijelo i malo reda u pravnu

argumentaciju koja referira normativna rjeenja i smjeta ih u socijalni kontekst, u nastavku e se, kao prethodna pitanja, definirati fenomeni pravne
dravnosti etnokratije, nacije i naroda i etnizacije ustavnog prava.

I I . 1 . P ravnodr avni sistem pravna dr ava

Pravnodravni sistem poiva na zamisli o vladavini ozakonjenog prava. Iza

ove formulacije stoji zahtjev da se vrenju javne vlasti postavljaju granice u
pravu. Formulu o vladavini prava pojanjava pojam prava koji mora vladati. Pravna drava podrazumijeva postojanje demokratski legitimiranog
tijela koje ozakonjuje pravna pravila uz ouvanje sfere individualnih sloboda
i ljudskih prava.15 U toj se jednostavnoj formulaciji saima ideja formalnomaterijalne pravne drave.16 Ona podrazumijeva materijalno pravedne
zakone i njihovu pravednu primjenu. Prvo se osigurava proceduralnom legitimacijom zakonodavnog tijela i ustavom propisanim sistemom vrijednosti
koji postavlja vanjsku granicu zakonodavcu (racionalni, demokratski pojam
zakona u nastavku e biti imenovan pravnodravnim zakonom, usp.
pod. IV.3.a]). Drugo se postie podjelom i uzajamnom kontrolom dravnih
vlasti sa neovisnim ustavnim pravosuem na njihovom vrhu (raspodjela i
uzajamna kontrola dravnih vlasti). U tom smislu i danas vrijedi Schmittova
definicija pravnodravnog zakona: Nastoji li vladavina zakona sauvati
njenu ovisnost o pojmu pravne drave, neophodno je u pojam zakona
uraunati odreene kvalitete koji omoguuju da se razlikuje pravna norma
od samovoljne naredbe ili neke mjere. (...) Zakon nije volja jednog ili vie
ljudi, nego neto racionalno-opte; ne voluntas, nego ratio.17 Ovo danas
moemo razumjeti i kao objanjenje da pozitivno pravo nije legitimno samo
zbog toga to sadrajno odgovara principu pravde nego upravo zbog toga
to je doneseno u postupcima koji su prema svojoj strukturi pravedni, odnosno demokratini.18 Demokratski procesi upravo u karakteristinim takama
postupka otjelotvoruju legitimitet oni po potrebi mogu osigurati socijalnu
integraciju. Otud se unutranja ovisnost pravne dravnosti i demokratije
mora u historijskoj dimenziji razumijevati kao proces ljudske emancipacije
od zateenih veza, bilo da je rije o prirodi, bilo o socijalnom okruenju.

15 Detaljnije kod E. arevi, Der Rechtsstaat, 1996, passim; isti, Ustavno ureenje Savezne
Republike Njemake Osnove njemakog dravnog prava, 2005, str. 125 i dalje; W.
Schreckenberger, Der moderne Verfassungsstaat und die Idee der Weltgemeinschaft, Der
Staat 4/1995, str. 503 i dalje; E. Denninger, Der Einzelne und das allgemeine Gesetz, KritJ,
4/1995, str. 425 i dalje.
16 D. Vrban izjednaava, npr. pravni karakter politikog sustava sa pravnom dravom i taj
element ubraja u jedan od bitnih elemenata moderne drave (isti, Drava i pravo, 2003, str.
50/51).
17 C. Schmitt, Verfassungslehre, 1928, str. 148 i 149.
18 I. Maus, Volk und Nation im Denken der Aufklrung, Bltter fr deutsche und internationale Politik, 5/1994, str. 604; J. Rawls, Eine Theorie der Gerechtigkeit, 1979, str. 225.

15

Ni demokratija ni legitimacija ne mogu, meutim, u pravnodravnom smislu

obezbijediti vladavinu racionalnog prava bez apstraktnog graanina integriranog u dravni narod naciju. Pravnodravna zajednica moe nastajati
samo u dravi koja je stvaranjem baznih konsenzusa omoguila graaninu
da fungira kao ustavnom sistemu lojalan lan zajednice, kao osnovna legitimaciona elija i kao lan drutva sa ije baze izrasta drava. U ovaj nalaz
ulazi zahtjev da se optim zakonima pokriva jedna sfera zajednikog ivota
koja ne stoji na dispoziciji nikakvim grupama ili grupnim interesima. Pojmovi narodni suverenitet, graanska pravna drava, pridravanje zakona,
vezanost za zakon i slino, u mjeri u kojoj se veu za konkretizaciju pravne drave, to valja jasno istai, imaju smisla samo ako apstraktnom ovjeku
obezbjeuju poziciju zakonodavca i zakonoprimca opti zakon je
onda opteprihvaeni zakon. Sam ovjek ne smije biti potisnut ili izbaen
iz ove pozicije argumentom opteg, dravnog ili grupnog interesa. Fundamentalni znaaj prava dolazi, zapravo, do izraaja tek u odnosu dravljana
i nedravljana, jer je drava postala stvarno sredstvo za uobliavanje ivota.
Ako se ne eli pasti u stanje permanentnog (graanskog) rata, takvo uobliavanje moe uslijediti samo u mediju prava. Dravljanstvo u tom smislu
osigurava izvjesnu praktinu prednost. Ono, naime, omoguuje najrasprostranjeniju formu despotizma u ljudskoj historiji, vladavinu dravljana
nad nedravljanima, dakle, lanova jedne zajednice nad strancima koji su
meu njima. Unutar ove veze izmeu dravljanina, apstraktnog ovjeka
kao graanina, koji prema dravi stoji u sklopu prava i obaveza, i dravne
zatite njegove apstraktno-graanske pozicije u mediju prava stoji jo jedan
element koji se, takoer, mora imati u vidu. To je ljudsko dostojanstvo.
U tom smislu korisno je pozvati se na jedan, gotovo klasian, citat kojim
se njemaki Rechtsstaat objanjava u kontekstu britanskog rul of law,
budui da se u njemu saimaju kontinentalno-evropska i anglosaksonska
iskustva: Sastavni dio odreivanja ljudskog dostojanstva je da svaki pojedinac ima odreena prava. On mora, na jednoj strani, stajati pod zatitom
prava i ureenja kako bi bez ikakvih zapreka mogao slijediti vlastite interese; on, na drugoj strani, zahtijeva slobodu i mogunost da svoj ivot planira
prema razumnoj mjeri sigurnosti. (...) (1) Parlament se mora sastojati od
osoba koje zastupaju elje biraa. (2) Graani se moraju nesmetano obrazovati i ispoljavati svoje miljenje. (3) Svaki graanin mora imati pravo da
se udruuje sa drugima. (4) Nijednoj grupi unutar drutva (...) ne smije na
nepravedan nain biti pripisana zakonom privilegirana pozicija.19
Posljednji stav odreuje mjesto na kojem se u pravnodravnom sistemu
dodiruju pozicije apstraktnog ovjeka i interesnih grupa, ili grupno opredijeljenih identiteta koji se artikuliraju posredstvom politikog sistema, naprimjer, dravljana i stranaca, politike veine i politike manjine, nacije i
nacionalne manjine itd. Taj aspekt je posebno znaajan u tzv. multietnikim
(vienarodnim, etniki nehomogenim) dravnim zajednicama. Jer, ovdje se
zatita individualnih (ljudskih) prava i sloboda obezbjeuje u sferi vaenja
optih zakona koji, sa svoje strane, vae na osnovu razumnog prihvatanja
normativnih zapovijesti ija se obaveznost u diskursu o optim vrijednostima ne dovodi u pitanje. Ako pravnodravni sistem sm po sebi hijerarhizira
19 J. Harvey/L.Bather, ber den englischen Rechtsstaat. Die rule of law, u: Tohidipur (Hrsg.)
Der brgerliche Rechtsstaat, tom 2, 1978, str. (359 i dalje) 362 i 364/5.

16

racionalni zakon (kolektivni um zajednice izveden od apstraktnog graanina) na sami vrh izvora prava i pravde, onda se u toj injenici saimaju
oba aspekta uzajamnog odnosa individualnih i kolektivnih prava: jednom
formiranje pravnog ureenja kojeg priznaju svi (stranci i dravljani, nacija i
etnije), drugi put ouvanje identiteta koji odstupa od veinskog ili nacionalnog razumijevanja specifinosti. Prvo zahtijeva dozu neophodnog jedinstva,
drugo dozu neophodnih razlika.
Pitanje je onda, da li pravnodravni sistem ignorira kolektivna prava,
budui da je nespojiv sa naturalistikom prirodom naroda i njegovim pozicioniranjem na mjesto zakonodavca koji bi optim zakonima u uslovima
etniki nehomogenih drava sopstvene vrijednosti i ciljeve nametao kao
optedravne. U takvoj konstelaciji bi iskljuivanje drugih bilo poeljno, a
uspostavljeno dravno stanje bi model pravne drave prevodilo u njegovu
suprotnost u model diskriminacije i segregacije na osnovu grupne (narodne) pripadnosti ako u njega ve ne bi bili uraunati progon ili ubijanje radi
stvaranja etniki homogenih teritorija.
Odgovor lei u pravnodravnom modeliranju zatite statusno-manjinskih
prava i sloboda. Upravo se u etniki inhomogenim zajednicama pravnodravnim modelom reagira na grupno-kolektivna prava, kako ova ne bi ostala
izvan sistema dravne zatite i grupnog priznanja drave, a grupe i grupni interesi ne bi postali udruenja obespravljenih. Istina, pravnodravni
sistem na ovaj nain ulazi u asimetriju, koja nije sasvim bezopasna: on
unaprijed jami vie nego to se moe oekivati kao reakcija povlatenih
grupa. Jer, u pravnodravnom sistemu grupe, iji je status posebno zatien
segmentom priznatih kolektivnih prava, mogu na pravnodravnu zatitu
sigurnosti reagirati nelojalnou, a na pravnodravnu toleranciju nasiljem
koje vodi u rat. U etniki nehomogenim dravama nije, dakle, dovoljno proizvoljnom broju ljudi na odreenom teritoriju obezbijediti formalno jednako
pravo na zakonodavstvo. Mnogo je vanije uspostaviti mehanizme koji e
obezbijediti integraciju kolektivnih prava u cjelinu pravnog ureenja, apstraktno kazano, potrebno je umijee podrutvljavanja, lart de sassocier.
Meutim, model pravne drave podrazumijeva jednu apsolutno nedodirivu
sferu individualnih prava koja ne stoji na raspolaganju ni zakonodavcu, ni
politikim ili etnikim grupama. Taj dio ljudskih prava ulazi u kulturni bilans
jednog pravnog kruga i, budui da vai kao nesporan krug zatienih dobara, mora vaiti i iznad i izvan grupa, drava, nacija i etnija. Njihovo prihvatanje i priznavanje je elementarna pretpostavka nadogradnje pravne drave
segmentom grupnih prava koja u specifinoj strukturi tite kolektive (konstitutivne narode, etnike i nacionalne manjine, kao i manjine uopteno).
Ako se ve trae obrasci koji stoje u podlozi stava da je teorijski i politiki
superioran koncept koji u uslovima etniki inhomogenih drava odbacuje
(etno)nacionalno institucionaliziranje zajednice, zbog po-sebi-diskriminatorskog karaktera takvih modela,20 odgovor je jednostavan: takav obrazac
nude teorija i praksa pravne drave. Upravo teorija pravne drave pledira
na ukljuenje i zatitu drukijeg, kao to pravnodravna praksa omoguuje inkluzije koje na grupne interese i kolektivna prava reagiraju zatitom
u procesu javnopravnog integriranja drave na bazi graanskog principa.
20 Usp. Vukoja (fn. 14), posebno str. 151 i dalje.

17

Prevedeno na odnos individualnih i kolektivnih prava, odnosno graanskog

i etnikog principa: viak ili manjak kolektivnih prava, koja nije mogue
(na zadovoljavajui nain, ili nije nikako mogue) efektivno obuhvatiti mehanizmima zatite individualnih prava, podlijee posebnim mehanizmima
zatite, svaki put kao poseban segment kolektivnih prava. U takvim sluajevima je rije o pravima koalicija, o pravima koja se mogu i moraju realizirati
korporativno (javno okupljanje, obavljanje religioznog obreda), o manjinskm pravima i sl. ali i o posebnim institucionalnim mehanizmima, kao to su
zasebna zakonodavna ili konsultativna vijea, inokosni organi za nadzor nad
realizacijom kolektivnih prava itd. Izvedeno na nivo pravila: vrsta i obim
zatite kolektivnih prava moe se odrediti tek nakon to se osigura potpuna
zatita pojedinca (individualnih prava).21 Pravnodravni model u tom smislu
usklauje prividnu suprotstavljenost individualnih i kolektivnih prava, jer
uravnoteuje etnike i dravne injenice uz prepostavku potovanja individualnih graanskih i politikih prava.
Vratimo se nakratko spomenutoj vezi ljudskog dostojanstva i pravnodravnog pozicioniranja graanina. Obje kategorije, pravna drava i ljudsko
dostojanstvo, stoje u komplementarnom odnosu koji nastaje u postupku
konkretnog razumijevanja ljudskog dostojanstva i njegove konkretne zatite. Da ona ima ne ba beznaajan uticaj na internacionalni razvoj zatite
ljudskih prava, pokazuje neto stariji zakljuak Parlamentarne skuptine
Vijea Evrope u Strasburu.22 Nakon to je ustanovila da etniki inhomogene
drave ine manje od 10% od gotovo 200 lanova Organizacije ujedinjenih
nacija (br. 106) i da je upravo zbog toga od posebnog znaaja aktivna zatita manjina (br. 104 i dalje), Skuptina potvruje pozitivnu funkciju sistema
za regionalnu zatitu ljudskih prava i istie da se oni moraju pridravati
svih internacionalno priznatih stavova i odredaba internacionalnih propisa o
ljudskim pravima (br. 110), te da ne smije dolaziti do odstupanja od internacionalnih normi iz religioznih ili drugih razloga (br. 112). Reformator
ustavnog prava koji na nacionalnom (dakle, dravnom) nivou eli ispuniti
navedene pretpostavke mora se vie baviti snagom normativnog sinopsisa
nego historijski tradiranim slikama. Njegov zadatak i to se upravo odnosi na aktuelne bosanskohercegovake rasprave jeste razvijanje novih
struktura zajednikog ivota individua i grupa sa stepenovanim grupnim
lojalitetima. Pravnodravni model za ovo nudi odgovore u formi raspodijeljene kompetencije izmeu apstraktnog graanina i etnike grupe. Kazano
apstraktnim jezikom: prvi je vlasnik javnopravne sfere u svim podrujima
koja nisu specifina pitanja jednog etnikuma, drugi su vlasnici podruja koja
su specifino pitanja etnikog identiteta; granina podruja (npr. dvostruka
dravljanstva) su predmet posebnih procedura u kojima se uspostavlja konsenzus izmeu javno-graanske i etno-grupne sfere.
Prelazak sa apstraktnih formulacija na konkretne modele zatite ljudskog
dostojanstva nije mogu bez literarnog uvida u pokuaje konkretizacije
pojma ljudskog dostojanstva. Od pomoi moe biti pet temeljnih uslova
21 Politoloki aspekt istog zakljuka kod Haveri (fn. 10), in conclusio: za uspjenu tranziciju
u kulturno heterogenim drutvima, ne smiju se uzimati u razmatranje nikakvi kolektivni zahtjevi dok god nije ostvarena potpuna zatita pojedinaca... (str. 355).
22 Zakljuak od 12. marta 1993 - A3-0056/03 koriten tekst iz EuGRZ, str. 304 i dalje, posebno nr. 109 i dalje.

18

koje je razvio Adalbert Podlech23. Oni sadre konkretno-ispunjive zahtjeve u

kojima se realizira zaseban program, literarno prihvaenih24 uputstava koja
mogu posluiti pravnodravnom uobliavanju ustava, iznad svega, razumijevanju razloga zbog kojih se pozicija apstraktnog graanina u pravnodravnom ustavnom modelu ne smije obesnaiti pozicioniranjem etnikuma
kao primarnog ustavnog subjekta i najvie ustavne vrijednosti. Pet osnovnih
elemenata za praktinu zatitu ljudskog prava su: (1) oslobaanje od straha
za egzistenciju, (2) ouvanje jednakosti, (3) ouvanje identiteta i integriteta
jednog ovjeka, u to se ubraja sloboda shvatanja smisla i zabrana prekidanja identiteta,25 (4) ograniavanje i odreivanje mjere u kojoj se primjenjuje
dravna vlast prema pravilima pravne drave, (5) potovanje tjelesne neprikosnovenosti ukljuiv zabranu zlostavljanja i tjelesnih kazni, kao i pravo na
dostojanstvenu smrt.
Zadrimo li se samo na citiranim elementima, ne bi smjelo biti sporno da
ih dejtonski ustavni model ni izbliza ne osigurava, a da ih upravo iskljuuju
realpolitike opcije koje zagovaraju reformu prema obrascu odgovornog
realizma. Ako ih u svrhu boljeg razumijevanja dopunimo demokratskom
predstavom, dobiemo ljudsko pravo kao pravo na aktivno uee graanina u obrazovanju politike volje. Onda je tu rije o bitnom izrazu ljudskog dostojanstva kojeg pojedini autori definiraju kao pravo na politiko
suoblikovanje26 konkretne zajednice; njegov nosilac, po prirodi stvari, moe
biti samo ovjek.
Istina, pravnodravne perspektive u ovom kontekstu se ne mogu shvatiti
bez filozofske tradicije evropskog prosvjetiteljstva i razvoja modernih demokratija zapadnoevropskog kulturnog kruga. Ustavotvorna vlast, kako ju je
razumijevala demokratska predstava, polazi od naroda kao politike zajednice graana. Takva zamisao odgovara ideji da politika zajednica mora
biti utemeljena na konsenzusu njenih graana. Ve se kod Lockea27 nalazio
zahtjev da narod mora postati nosiocem najvie vlasti i da ona kod njega
mora i ostati. Sa osloncem na Rousseaua demokratski princip se uvrstio
kao kljuno naelo, koje politiku zajednicu graana (dravni narod) vidi kao
izvor ustavotvorne vlasti.
Posmatran iz te tradicije, demokratski princip dolazi kao odgovar na
pitanje kako se red i sloboda mogu istovremeno realizirati, a da se ne
zapadne u stanje haosa ili rata. On upuuje na narod kao cjelinu slobodnih
graana koji slobodno odluuju o ustavnom ureenju dravne zajednice. Na
isto pitanje pravnodravna zamisao odgovara konstruiranjem instrumenata
koji spreavaju totalitarno proirenje i, uopteno, nekontrolirano vrenje
dravne vlasti.28 Upravo su institucije moderne ustavne drave, koja se u
svom bitnom elementu razumijeva kao pravna drava,29 najveim dijelom
23 A. Podlech, u: Alternativ-Kommentar-Grundgesetz, 1989, lan 1 stav 1, pasus 171 i dalje.
24 Usp. E. Denninger, Menschenrechte und Grundgesetz, 1994, str. 57 i dalje.
25 Podlech, (fn. 23), pasus 34 i dalje.
26 P. Hberle, HdBStR, tom I, 1987, 20, pasus 68; usp., takoer, Denninger (fn. 24), str. 60.
27 J. Locke, Two Treatises of Government, II 134, 149.
28 Za izvoenja koja slijede upuujem na arevi, Ustavno ureenje (fn. 15); R. Zippelius,
Allgemeine Staatslehre. Politikwissenschaft, 14. Aufl. 2003, 30, str. 306 i dalje.
29 Vrban (fn. 16).

19

nastale kao odgovor na autoritarni apsolutizam. Princip pravna drava uspostavlja kompromis izmeu potreba za homogenom dravnom vlau, koja
je dovoljno jaka da jami pravni mir, i potreba za osiguranjem visoke mjere
individualne i kolektivne slobode, koja bi sa svoje strane spreavala zloupotrebu dravne vlasti i postavljala granice njenom totalitarnom uoblienju.
Kao kratko pojanjenje treba dodati jo jedan, nita manje vaan pravnodravni aspekt koji osiguravanje individualne slobode i spreavanje proizvoljnosti dravnih organa vee za raspodjelu i koordinaciju regulatornih
funkcija, a ove, opet, prevodi u sistem podjele i uzajamne kontrole dravnih
vlasti. Pravnodravni princip nema, meutim, samo negativnu funkciju
kojom se ograniava dravna vlast nego ostvaruje pozitivnu konstitutivnu
funkciju. Ona dolazi do izraaja u stvaranju onih normi u kojima se iva
politika zajednica samopotvruje. Rije je o politikim procesima koji su u
pravnoj dravi institucionalizirani i svodivi na donoenje odluka, neposredno, veinskim odluivanjem graana. Ovdje se u koncepciji moderne ustavne drave povezuje demokratski princip sa principom pravne drave, a
oboje sa idejom dravne nacije. Historijski se radi o procesima koji stoje u
uskoj uzajamnoj vezi sa predstavom internacionalnog ureenja koje najvii
izraz dobija u ideji svjetske zajednice. Njegovo historijsko polazite jeste
slika autonomne individue u kojoj ovjek, kao pojedinana osoba, nalazi
sopstveni socijalni identitet. Obesnaenje ovako postavljenog ovjeka, utapanjem u konstrukte nadsocijalnih ili preddravnih, bilo etniki, bilo vjerski
zasnovanih identiteta, znai falsificiranje historijskog razvoja i ponitenje
procesa historijske emancipacije.
Prema tome, u kljune elemente pravnodravne kulture se mora uraunati
zahtjev da se dravna zajednica otvori kao demokratski ureen sistem
vladavine u kojem graani-dravljani legitimiraju zakonodavca, a ovaj ozakonjuje pravo koje vlada. U materijalnom smislu pravnodravnu kulturu
odreuje praktina zatita osnovnih ili ljudskih prava i sloboda, u formalnom
smislu podjela vlasti i mehanizmi koji osiguravaju da se u demokratskoj
proceduri ozakonjeno pravo primijeni u duhu zatienih ljudskih prava i potreba graanina, dravljanina. Ova sfera ne stoji na dispoziciji ni zakonodavcu, ni narodu, kao ni manjinama, lobistima ili politikoj eliti. O obavezi na
lojalnost ljudskim pravima kao bilansu historijske emancipacije i ustavnom
sistemu koji ih titi, neovisno o kolektivnim identitetima, u pravnodravnoj
kulturi se ne pogaa.
Od te se pozicije ponovo namee pitanje baznih konsenzusa na kojima
poiva dravna zajednica. Jer, nije unaprijed iskljueno da se u uslovima
etnikih napetosti i etniki nehomogenih drava takav konsenzus nee moi
uspostaviti. U takvim konstelacijama se u minimalan konsenzus moraju uraunati optevaee pravne vrijednosti, materijalni principi i pravne steevine
koje su kodificirane bilo u regionalnim, bilo u internacionalnim okvirima i ne
stoje na dispoziciji nijednom ustavotvorcu, grupi ili pojedincu zasigurno
emo ih za evropski kulturni krug pronai kodificirane u Evropskoj konvenciji
o ljudskim pravima i Kopenhakim kriterijima za prijem u Evropsku uniju.
Dakle, tamo gdje je konsenzus na nacionalnom nivou bezizgledan, stupa na
snagu internacionalno uspostavljen konsenzus o minimumu zatienih vrijednosti i organizacionih principa.

20

Ne treba naglaavati da su ustavni modeli koji danas funkcioniraju usaglaeni sa pravnodravnim i demokratskim pretpostavkama. Isto tako je poznato
da su konkretne dravne forme razliite, da je principe demokratije, podjele
vlasti i reprezentativne mehanizme, s obzirom na ustroj, skoro nemogue
reducirati na jedan imenitelj. Potrebno je, ipak, podsjetiti da su, npr, sve
lanice Evropskih zajednica demokratije, iako rije demokratija ne stoji u
svakom od ustava. Ovi ustavi legitimiraju dravnu vlast narodnom voljom,
dakle, voljom onog naroda koji se pojavljuje kao cjelina dravljana, odnosno kao drava-nacija koja u tano propisanim vremenskim razdobljima
ispoljava svoju volju posredstvom slobodnih izbora.
Irski Ustav30 utvruje da je Irska demokratska drava (lan 4), ali uvodi
teokratski element koji se teko moe spojiti sa principom demokratske
legitimacije, kada u lanu 6 stav 1 propisuje da sve dravne vlasti uz Boga
polaze od naroda. Belgijski Ustav definira u lanu 3 Belgiju kao trodijelnu
zajednicu (francusku, flamansku i njemaku govornu zajednicu), ali propisuje da sva vlast polazi od nacije (lan 25). On definira, dakle, nedvosmisleno belgijsku naciju kao zbir dravljana i njoj podreuje dravne vlasti.
Danska je slovom Ustava ograniena monarhija (lan 2, 1. reenica) u kojoj
zakonodavnu vlast dijele kralj i Folketing (danski parlament). Izbor Folketinga (glava IV) je povjeren danskoj naciji koja se u ovom tijelu artikulira kao
narod koji nosi dravnu vlast. Njemaki Grundgesetz definira Njemaku kao
demokratsku saveznu republiku i propisuje da sva vlast polazi od naroda i
da je on vri periodinim izborima i posredstvom posebnih organa pravosua, zakonodavstva i izvrne vlasti (lan 20 st. 1 i 2) narod i ovdje
oznaava dravni narod, odnosno njemaku naciju kao sumu njemakih
dravljana (lan 116).31 Francuski Ustav odreuje da je Francuska demokratska republika i na klasian nain smjeta kompletnu vlast u okrilje
francuske nacije, odnosno francuskih dravljana (1. reenica Preambule i
lan 3). Grki Ustav definira republiku kao parlamentarnu demokratiju (lan
1 stav 1) i propisuje da sva vlast polazi od naroda i da postoji za narod i
naciju (lan 1 stav 3) pri emu izborni parlament zastupa naciju (lan 51
stav 2). Italijanski Ustav definira Italiju kao demokratsku republiku (lan 1)
i proglaava narod za nosioca suvereniteta (lan 1), a u dijelu o politikim
odnosima (lan 48 i dalje) konkretizira narod kao zbir dravljana. Ustav
Kneevine Luksemburg ne spominje demokratiju u I. poglavlju u kojem
definira dravu kao slobodnu, nezavisnu i nedjeljivu. Ali, u IV. poglavlju,
gdje regulira kompetencije i sastav Predstavnikog doma, slijedi propis da
je Kneevina parlamentarna demokratija (lan 51 stav 1), a stanovnitvo
obrazuju nacionalni Luksemburani koji legitimiraju i vre javnu vlast (lan
52 i dalje). panski Ustav u prvom lanu propisuje da se panija konstituira
kao demokratska i socijalna pravna drava (stav 2), ija vlast polazi od
panskog naroda (stav 2), a egzistira u politikoj formi parlamentarne
monarhije (stav 3). Portugalski Ustav, opet, proklamira demokratsku pravnu
dravnost sa vladavinom naroda i demokratskim pluralizmom (lan 2) pri
emu se postavljaju jasne granice djelovanju politikih partija u smislu obaveze na odravanje nacionalne nezavisnosti (lan 10) i tako dalje.

30 Koriteni njemaki prevodi ustava iz: Die Verfassungen der EG-Mitgliedstaaten, 3. izd. 1993.
31 Tako i presude Saveznog ustavnog suda (npr. BVerfGE 83, 37, 50), kao i aktuelna dogmatika
lana 20 st. 2 i 116 Ustava.

21

Podjela vlasti je, takoer, strukturni element zapadnih demokratija i upravo

se ovdje pokazuje da je podjela vlasti elementarna pretpostavka pravne
dravnosti. Ustavni tekstovi je podrazumijevaju, premda se pojam podjela
vlasti u svakom ustavu expressis verbis ne upotrebljava. Svuda se nalazi
podjela dravnih funkcija na razliite organe i jamstvo nezavisnog pravosua. Iz pojedinih ustava lanica Evropskih zajednica je vidljivo da razgranienje i uzajamno ograniavanje izmeu vlade i parlamenta nije provedeno kao
striktna podjela vlasti, kako je to, npr., karakteristino za Ustav Sjedinjenih
Amerikih Drava. Jednu vrstu srednjeg puta programira Ustav V. Francuske Republike.32
Sve efektivne demokratije su koncipirane kao reprezentativne, parlamentarne demokratije. Direktno-demokratski element (neposredna
demokratija) se rijetko pojavljuje i fungira u pravilu kao dopuna reprezentativnoj demokratiji. Ovdje se mora uoiti razlika izmeu asistencije dravnog naroda pri donoenju ili promjeni ustava (u pravilu se
radi o pitanjima dravne forme) od njegovog uea u zakonodavstvu i
ostalim pitanjima. U veini ustavnih ureenja dravni narod sankcionira ustavna pitanja, samo Grka i Portugal ne poznaju mogunost da
nacija vri sopstvenu ustavotvornu vlast. Forme direktne demokratije
su u ovim ustavima pravilo, ne izuzetak. Njemaki, belgijski, holandski
i portugalski ustav ne doputaju neposredno demokratske forme narodnog upliva na ustavna pitanja. Reprezentativne demokratije su,
konano, organizirane kao parlamentarni sistemi vladavine. Osnovni
korelat predstavlja parlamentarna odgovornost vlade. Meu monarhijama samo danski (lan 15) i panski (l. 101, 112-114) Ustav reguliraju nedvosmisleno princip odgovornosti vlade parlamentu. Portugalski
Ustav predvia dvostruku odgovornost, prema parlamentu i prema
efu drave (l. 193, 194, 198). Sve monarhije su, meutim, parlamentarni sistemi sa pravnodravnim ustrojstvom.
Iz navedenih primjera se vidi da je pravnodravna kultura u osnovi rezistentna na razliku u dravnoj formi: kao pravnodravni sistemi funkcioniraju
jednako parlamentarne monarhije i republike. No razlika izmeu demokratije i autokratije je konstitutivna: samo je demokratska dravna forma
kompatibilna s pravnom dravnou. Ako hoemo izvan ovog odnosa pronai elementarnu pravnodravnu pretpostavku, moramo je traiti na drugom
mjestu, naime, u pozicioniranju i zatiti apstraktnog ovjeka, graanina
u politikom sistemu konkretne drave. Ograniimo li se samo na drave
ujedinjene Evrope, vidi se jasno normiran graanski princip koji je dopunjen konkretnom zatitom ljudskih prava. Prvo ini dravnu vlast ovisnom o
dravljanima, drugo titi graanina u njegovoj sferi sloboda i prava koja mu
pripadaju injenicom da je ovjek. Nesporno je da u same temelje pravne
dravnosti ulazi princip nepovredivosti osnovnih (ljudskih) prava. Meutim,
on je materijalni korelat graanskog principa, tako da se ljudska/osnovna
prava mogu adekvatno jamiti i efektivno tititi samo u ureenjima koja
pozicioniraju apstraktnog graanina kao nosioca i konanu mjeru politikih odluka, u razlog formiranja dravnih organa i ratio funkcioniranja
32 Usp. A. Kimmel, Verfassungsrechtliche Rahmenbedingungen: Grundrechte, Staatszielbestimmungen und Verfassungsstruktur, u: O. W. Gabriel (Hrsg.), Die EG-Staaten im Vergleich,
1992.

22

dravne vlasti. Ne moe biti govora o pravnoj dravi, ali ni o demokratiji bez
ustavno-institucionalne zatite apstraktnog graanina; u radikalnijoj formulaciji: jedno bez drugog ne moe funkcionirati.
Prema tome, pojam pravnodravna kultura, pravna dravnost ili pravna drava e u nastavku predstavljati apstraktan jeziki nadomjestak za
mnotvo elemenata koje javno pravo obuhvata sintagmom pravna drava
ili princip pravne drave. I jedno i drugo zahtijeva priznavanje prava kao
relativno samostalnog regulativnog medija. Ovo ukljuuje odreen nivo sudske nezavisnosti, institucionalno razdvajanje prava, etnija, drave i rase,
nacije i naroda, iznad svega, ipak, jamenje javne sfere u kojoj se apstraktni graanin pojavljuje kao prvi i najvaniji nosilac dravne vlasti: on je legitimira, kontrolira i nosi. Sa pravnom dravom nije kompatibilan model koji
odrie dominaciju graanskog koncepta u javnopravnoj sferi i nadomjeta je
konceptom primarne zatite konstitutivnih naroda. Pravna drava je svaki
put samo graanska pravna drava.

I I . 2 . O ligarhijski sistem : etnokratija

Sljedei pojam koji se u nastavku koristi za opis bosanskohercegovakog

modela jeste etnokratija. S tim u vezi korisno se podsjetiti na moderne forme oligarhija. Jer, oligarhijske strukture se, isto tehniki, oblikuju prema
premisama konkretnog politikog sistema.
Oligarhijske strukture su neophodan saputnik modernih industrijskih drutava. One su upuene na podjelu i koordinaciju proizvodnog procesa, na
organizaciju i na birokratiju. Umjesto klasinih oligarhija plemstva, veleposjednika i obrazovanog graanstva, bogatih porodica (USA), dravnom
vlau upravljaju oligarhijski uglavnom funkcioneri u partijama i udruenjima, u visoko pozicioniranim upravnim slubama ili manageri u javnim i
privatnim preduzeima.33 Sama reprezentativna demokratija se uspostavlja
kao mijeana forma koja, na jednoj strani, podrazumijeva oligarhijsko-elitistike elemente, a na drugoj sadri demokratske komponente.34 Posljednje
osigurava da cjelina graana sa izbornim pravom periodino odluuje o
stvarnim i personalnim pitanjima zajednice, posebno o razrjeavanju visokih dravnih funkcionera. Demokratski element konkretnu vladu u znatnoj
mjeri vezuje za javno miljenje; jer, od javnog miljenja zavisi i periodino
razraunavanje sa politikom dotadanje vlade. Svuda gdje nedostaje ova
uzajamna ovisnost apstraktnog graanina u funkciji biraa i konkretne vlade
u funkciji nosioca poluga dravne vlasti obrazuju se oligarhijski sistemi.
Tipizacija konkretnog ustavnopravnog sistema etniki nehomogenih dravnih zajednica jeste sloen poduhvat. Ovdje se oligarhijski element
33 P. Pernthaler, Allgemeine Staatslehre und Verfassungslehre, 1. izd. 1986, str. 193 i dalje.
34 Usp. Zippelius (fn. 28), 22 III, str. 185 i dalje.

23

moe uspostaviti u obliku vladavine jednog naroda, jedne etnije, odnosno

vladavine isto etnikim ciljevima legitimiranih politikih partija i njihovih
elita u prisustvu demokratsko-proceduralnih elemenata graansko-reprezentativnog tipa. U bosanskom ustavnom modelu etnokratski element samo
na prvi pogled fungira kao nadopuna reprezentativnom. Stvarni razmjeri
etnokratskih struktura se vide iz legitimacionih mehanizama i raspodjele
nadlenosti u skuptinskim domovima. Upravo ovdje legitimacione procedure reduciraju apstraktnog graanina na sredstvo za potvrivanje politikog
establishmenta i potiskuju ga iz pozicije nosioca suvereniteta u poziciju periodinog glasaa o predstavnicima konstitutivnih naroda. Mogunosti veta
i blokade skuptinskog sistema metodom neprisustvovanja skuptinskim
zasjedanjima ine od blokova etnikih partija i predstavnika konstitutivnih
naroda stvarne vlasnike demokratskog procesa. Na toj pozadini je formiran
oligarhijski tip vladavine: etnokratija.
Nesporno je da e se i etnokratija predstavljati kao vladavina prava, jer
konkretna dravna organizacija poiva na funkcionalnoj vezanosti pravnih
normi i svih segmenata dravnog ivota, ali pravo se ovdje nee moi
izdestilirati iz demokratski legitimiranog graanstva kao kolektivni um
zajednice, nego iz etniki legitimiranih konstitutivnih naroda kao narodnjako, dijelom populistiko, zakonodavstvo. Ve od te take se osujeuje
integracija dominantno etnokratski ustrojene drave u kulturni krug pravne
dravnosti.
U etniki nehomogenim dravnim zajednicama navedeni opisi mogu imati
posebno znaenje i specifian znaaj. Jer, tamo gdje (konstitutivni i
ne-konstitutivni) narodi dijele jedinstven teritorij i gdje su do te mjere
meusobno izmijeani da je svaka teritorijalizacija dravne vlasti jednog
naroda nemogua bez nasilnog pomjeranja stanovnitva, odnosno bez ukalkuliranog etnikog ienja, javna sfera (drava) svojim veim dijelom mora
pripadati svima. Ako se hoe uobliiti kao pravna drava, dravna vlast ne
smije postati polugom jedne grupe, bilo da ona fungira kao konstitutivni
narod, kao vjerska zajednica ili, naprosto, kao etnija.
Iz ovog jednostavnog nalaza bi se moralo zakljuiti da je svojevrsna sekularizacija etnikih pitanja conditio sine qua non pravnodravnog sistema.
Ako pravnodravni model podrazumijeva da se najprije svaki graanin moe
poistovjetiti sa dravnim zakonodavcem, tako da se on sm osjea elementom ovog zakonodavstva, onda mora postojati jedna zajednika javna sfera
koja ne stoji na dispoziciji konstitutivnom narodu. Nisu li to zakonska rjeavanja svih proceduralnih pitanja, nisu li to graanski i obligacioni odnosi,
materijalno krivino pravo, brani odnosi, nisu li to uslovi pod kojima se
nastupa na jedinstvenom tritu itd. Ne postoji nijedan razuman razlog koji
bi mogao opravdati uitavanje etnikog kvaliteta procedurama koje odreuju zakoni, obligacionopravnim i slinim odnosima. U Bosni su se nakon
1990. godine u okrilju postojeeg sistema razvijali etnokratski (oligarhijski)
elementi. Rezultati su danas poznati kao entitetski ustrojena dejtonska drava. No i za nju vai staro pravilo da reprezentativna demokratija u smislu
principa narodnog suvereniteta mora utemeljiti realne mogunosti vladavine
naroda dakle, graana u slobodi i jednakosti i da se uobliavanje izbornog prava, parlamentarnog sistema, partijskog sistema, struktura moi i

24

uticaja u drutvu (Establishment) ili slini realni uslovi vladavine ne smiju

izvrnuti u prikrivanje i stabilizaciju oligrahije.35
Pod etnokratijom se, dakle, u smislu ove analize podrazumijeva vladavina
jednog naroda na dravnom teritoriju koji naseljava sm ili zajedno s drugim narodima. Konkretnije: etnokratija oznaava dravnu situaciju u kojoj
ethnos vlada, situaciju u kojoj etnika pripadnost odluuje politiki status.
Njen stvarni kvalitet ne predstavlja nuno vladavina konkretnog naroda u
vienarodnoj zajednici, nego sama mogunost da narod kao ethnos uopte
vlada. Ta se vladavina konkretizira svaki put kao vlast politike elite koja se
regrutira na pozadini dogmatsko-nacionalistike legitimacije. Da li e se takav etnokratski sistem u konkretnim formama profilirati kao drava voe,
kao diktatura, kao autoritarno-narodnjaka oligarhija ili kao demokratski
kontrolirana oligarhija zavisi od snage demokratskog elementa i mogunosti da dravni narod periodino korigira autoritarno-oligarhijske elemente
vladavine. Sve se, opet, konkretizira ustavnim ureenjem. No etnokratija
u svakom konkretnom sluaju uklanja sa dravne baze apstraktne graane
i legitimaciju dravne vlasti vee, u dominantnoj mjeri, za (iskonstruirane)
potrebe naroda. Ovdje je nacija (dravni narod) potisnuta narodom (kulturno-biolokom nacijom).

I I . 3 . N acija ( ethnos ) narod ( demos ) :

bosanska nacija

a) Stari problem nove konstelacije

Prethodni zakljuak uvodi sljedei problem: pojmovno razgranienje nacije i

naroda. Autor koji se bavi javnopravnim aspektima jedne drave, npr. analizom ustavnog sistema ili njegove kompatibilnosti sa standardima internacionalnog prava, nee moi zaobii upotrebu pojma nacija kada hoe oznaiti
dravljane ili samu dravu. Da ustaljeni javnopravni obrasci razumijevanja
nacije kao dravnog/politikog zajednitva (demos) i naroda kao kulturnog/
biolokog zajednitva (ethnos) u Bosni i susjednim dravama nee naii na
oduevljenje, moe se i razumjeti s obzirom na nestandardiziranu upotrebu
pojmova u javnom govoru, kao i s obzirom na dravnopravne konotacije
koje im pripisuju intelektualne, vjerske i politike elite. Ali, nije lako shvatiti
da se isticanje bosanskohercegovake nacije (skraeno bosanska nacija)
kao oznake za sumu bosanskohercegovakih dravljana i u krugovima koji
prema vlastitom samorazumijevanju spadaju u znanstvenu zajednicu proglaava blasfemijom,36 da se doivljava kao poziv na izmiljanje jedne nacije
35 Pernthaler (fn. 33), str. 204.
36 Tako profesor Sveuilita u Mostaru, doktor sociologije S. Kuki, Lini stav: Sramota,
Osloboenje 30. 5. 2001, str. 2.

25

na putu stapanja Srba, Hrvata i Bonjaka,37 da se utvruje kako bosanstvo

nije pojam nacionalnog reda,38 da se politiko pozivanje na bosansku naciju
doivljava kao unitarizacija BiH i prizivanje sukoba,39 ili da se apodiktiki
zakljuuje da je jednom i zauvijek zatvorena mogunost stvaranja jedne
bosanske nacije40. Sve to unato glasovima razuma koji ne dolaze ba iz
intelektualnog podzemlja koje vlastiti stav prilagoava aktuelnom politikom
trendu: na je stav da etnicitet ne moe odreivati dravu i da u modernoj Evropi zemlje ne predstavljaju etnike skupine (amerika dravna
tajnica Madeleine Albright).41 Neto preciznije: Dakle, Srbi, Hrvati, Bonjaci
su ovdje etnike grupe, a nacija je bosanskohercegovaka. Znam da ovo u
naem politikom argonu zvui jako bogohulno, ali ako se prevede na bilo
koji svjetski jezik, postaje stoprocentno jasno. Znaenja su sadrajna onda
kada su prevodiva (predsjednik ANUBiH Boidar Mati).42
Budui da se analiza dejtonskog ustavnog modela mora osloniti na odrediv
pojam nacije koji se razumijeva s jasnom distancom prema pojmu naroda
(jer ustavno pravo govori o konstitutivnim narodima, ne o konstitutivnim
nacijama), a internacionalno pravo ima u vidu nacije kao drave, neophodno
je neto detaljnije ukazati na javnopravne konotacije pojmovnog para narod
nacija i odrediti se prema etnonominaciji bosanskih konstitutivnih naroda.
b) Kolektivni identiteti: ethnos i demos

U ustavnopravnom smislu se problem moe postaviti kao pitanje razgranienja pojma narod od pojma dravni narod, odnosno njihovih pandana
nacije i dravne nacije. Pritom se, meutim, moraju utvrditi uslovi pod
kojim se jedna zajednica mora posmatrati kao dravni narod ili, kazano jezikom modernog internacionalnog prava, kao dravom obuhvaena nacija.
Kada se ustanove kriteriji, potrebno ih je primijeniti na bosanskohercegovaki ustavni i dravni model.
Spomenuto razgranienje je historijski posredovano kroz dvije relativno neovisne koncepcije. Od njih se svaki put mora polaziti. Razlikuje se zapadni
(dravnopravni) i istoni (kulturno-bioloki) pogled.43 Prije nego se njima
pozabavimo, neophodno je u grubim crtama prikazati rezultate beskonane
debate o kolektivnim identitetima. Jer, u njenim se okvirima obje komponente pravna i socioloka meusobno proimaju. Tek se na osnovu
37 Tako, u drukijem kontekstu, Kasapovi (fn.14), str. 139 u fn. 9.
38 Fra P. Anelovi, poglavar franjevaca Bosne srebrene, Osloboenje, 23. 6. 1997, str. 8.
39 Docent na Fakultetu filozofsko-humanistikih znanosti u Mostaru I. Lui, Legitimitet izmeu
mita i zakona, Status 9/2006, str. (108 i dalje) 109.
40 Direktor Instituta za istoriju u Sarajevu H. Kamberovi, intervju, Dani 448, 13. 1. 2006, str.
32-34.
41 Iz izjave za medije nakon razgovora sa Tumanom u Predsjednikim dvorima, prema Jutarnjem listu od. 31. 8. 1998.
42 B. Mati, intervju, Feral tribune br. 818, 19. 5. 2001.
43 Nazivi su u osnovi stvar sistematike. Tako je u upotrebi dravna nacija (Staatsnation) i
nacija kulture i porijekla (Kultur- und Abstammungsnation) kod H. Buchheim, Das Prinzip
Nation und der neuzeitliche Verfasungsstaat, ZfP, 1995, str. 61 i dalje. U Bosni popularan
prevod djela vicarskog historiara U. Altermatta (Das Fanal von Sarajevo, 1996, prevod
G. Sekuli) svjedoi o izjednaavanju naziva dravna nacija sa zapadnom koncepcijom i
kulturna nacija sa srednjoevropskom i istonoevropskom koncepcijom (str. 29 i dalje).

26

dobijenih elemenata moe odgovoriti na pitanje da li je postojao bosanskohercegovaki dravni narod. Od odgovora zavisi i procjena pravne valjanosti
pojma bosanskohercegovaka, odnosno bosanska nacija.
U centru socioloke debate se nalazi pitanje zasnivanja kolektivnog identiteta ljudskih zajednica. Osnovnu kontroverzu oblikuje dilema da li su
nacije bezvremenski (perenijalni) fenomeni koji postoje kao nepromjenjive
konstante, ili se oblikuju kao specifine pojavne forme modernosti, odnosno
da li su etniki i nacionalni identiteti izvorni (primordijalni) ili konstruirani
fenomeni.44
Za smislen odgovor je neophodno uoiti kako oba modela u moderne rasprave o kolektivnim identitetima projiciraju (metodsku) greku. Ona za ovu
analizu moe biti od posebnog znaaja. Moe se opisati kao nekritika razmjena historijsko-ideolokog materijala. Rije je o interpretativnom obrascu
prema kojem se pojmovi i kategorije kao to su etnicitet, nacija, narod, dakle, kategorije modernog doba koje predstavljaju okosnicu savremenog internacionalnog, ustavnog i dravnog prava, koriste za objanjenje
kolektivnih identiteta antike ili srednjeg vijeka. Ako u antiku sliku svijeta
projiciramo savremene predstave o zajednicama i kolektivnim identitetima,
onda e modernost odrediti predmoderno doba. Simptomatino je da savremeni tumai etnikih/nacionalnih/narodnih identiteta jugoslovenskih naroda
moderne predstave o nacijama interpoliraju u 15, 16. ili u 17. stoljee. Ili,
iz srednjovjekovnih predstava o kolektivnim identitetima izvlae konstante
modernog doba.45
Polemika primjedba Ahmeda Zildia o temi prisvajanja Bogumila46 vrlo
precizno opisuje upravo ovaj postupak. On se, izmeu ostalog, koncentri44 Obje koncepcije su detaljno (i jo uvijek saeto) predstavljene kod U. Schnecker, Das Recht
auf Selbstbestimmung. Ethno-nationale Konflikte und internationale Politik, 1996, str. 20 i
dalje. Iz nae novije literature se izdvajaju dvije studije ambicioznih naslova: D. Sokolovi,
Narod protiv nacije. Bosna je samo jedan sluaj, 1997. i F. Koul/S. S. Kuki, Drava i nacija.
Bosna i Hercegovina posljednji etapni prostor konsolidacije Europe, 1999. Obje studije,
ini se, podrazumijevaju polaritet navedenih koncepcija. Meutim, ni jedna ni druga ih ne
obrauju kao zaokruene modele. I jednoj i drugoj nedostaju uvidi u doktrinalne stavove,
njihovo analitiko ralanjenje i sinteza, ni u jednoj od njih se ne vodi metodoloki zaokruen
diskurs suprotstavljenih gledita, niti analize poivaju na radu sa primarnom literaturom.
Studijom Koul/Kuki progovaraju sociolozi. U prvom dijelu se predstavljaju nosei modeli
oblikovanja nacija, no ovdje mnotvo materijalnih greaka kontrastira dotjeranom literalnom
stilu koji cjelokupnu studiju vodi prema nekoj vrsti apstraktnog eseja, odnosno literarnih
varijacija na odabrane teme. Za nizak teorijski i analitiki nivo se moe imati razumijevanja
poto sami autori uzimaju kao uzor literarni obrazac Milana Kundere (str. 84). Oni, prema
vlastitom iskazu, nemaju ambicija da se kreu putevima naunih analiza. Za oba sociologa je analiza socijalnih procesa analitiko razglabanje (str. 85). ini se da zbog toga i ne
pokuavaju istraiti analitiki sadraj historijskih i socijalnih fenomena. Njihova je namjera
da iz tradicije i kulture promatranih zemalja razlue naprosto ono to bi im moglo korisno
posluiti (ebda.). Njihov cilj nije da utvrde teorijsku istinu, nego da nau najprihvatljiviji
odgovor (str. 191) za izabranu temu. Ukratko, radi se o raspravi koja se ne moe mjeriti kriterijumima znanstvenog diskursa iza ambiciozno postavljenog naslova se kriju neobavezna
razmiljanja koja posreduju osobne vizije historijskih tokova i aktuelnih dravno-nacionalnih
situacija sve bez referentnih uporita (na gotovo 340 strana knjige svega potpuno izlinih
17 fusnota, vrlo siromana bazna literatura itd). Rije je, sve u svemu, o materijalu koji se
ne moe svrstati u najiri pojam naunih rasprava, ali se moe koristiti za ilustraciju sve
rasprostranjenijeg paraznanstvenog trenda u bosanskoj socioloko-politolokoj literaturi.
45 Tipine elemente nudi rad D. Pantia, Istorijski koreni dravnosti Republike Srpske, Godinjak
Pravnog fakulteta u Banjoj Luci br. XXIII/1999, str. 133 i dalje, posebno 135.
46 A. Zildi, Polemike: Prisvajanje Bogumila budunost u retrovizoru, Dani br. 454, 24. 2. 2006.

27

ra na pitanja znanstvene zasnovanosti postavke o kranskoj (katolikoj)

pripadnosti nemuslimana (gabrani) u osmanskoj Bosni. O pripisivanju
nacionalnih konotacija stanovnitvu, koje moderni kategorijalni aparat ne
obuhvata, Zildi zakljuuje: Ko ima dvije iste pri sebi zna da je razrada
formule u dananjim nacionalnim kategorijama upravo komina, jer je ovdje
rije o 15. stoljeu kada te kategorije nisu ni postojale. Od te se take razotkrivaju i praktine koristi: Ona se (zlo)upotrebljava da (...) popuni sve
rupe i poslui kao vezivno tkivo u tronim velikodravnim projektima, i sa
Zapada i sa Istoka. Tek na osnovu nje moete pisati knjige o hrvatskom
Stocu i Poitelju naprimjer, ili srpskoj Foi. Ondanji gabrani ... vrlo lako e
se uklopiti u formulu i dokazati eljene teze, da su to bili katolici, tj. Hrvati, ili pravoslavci, tj. Srbi. Zildiev opis prodire do prikrivenih motiva koji
pokreu (esto poeljno) nasilje nad aktuelnim identitetima i historijskim
faktima. No on ujedno identificira osnovnu greku pri tumaenju kolektivnih
identiteta jugoslovenskog kulturnog kruga. Budui da se radi o modelima
koji kolektivne identitete ne objanjavaju iz njih samih, upotrebljavanim
pojmovima se oduzima odgovarajue semantiko pokrie tako da oni vie ne
komuniciraju sa aktuelnim socijalnim odnosom pojedinca, drutva i drave.
Bez poopivih i nefalsificiranih, odnosno od ideoloko-historijskih naslaga
oienih pojmova se racionalni diskurs ne moe ni zasnovati, ni uspjeno
privesti kraju.
Kako, dakle, koritene pojmove privesti upotrebljivom standardu, standardu
koji ima semantiko pokrie?
Izlaz se pokazuje tamo gdje se socioloka debata o etnicitetima i nacijama
koncentrira na dva pojmovna para, naime, na suprotstavljanje pojma datog/
objektivnog pojmu fingiranog/subjektivnog. Ovdje se temelji jednog starijeg
modela, koji se razvio kao dominantna paradigma historijskog prouavanja
nacija i nacionalizma, prevode u moderne simbole naciogeneze koja se,
opet, uvezuje u razliite koncepte.47 Rije je o razlici izmeu ethnosa i demosa.48 Ethnos i demos korespondiraju sa ostalim idealtipovima od kojih su najpoznatiji kulturna nacija i dravna nacija Friedricha Meineckea49, organska i
atomistika nacija Karla Rennera50 i istoni i zapadni tip nacije Hansa Kohna51.
Sa demosom se favorizira voluntaristiko, subjektivno-politiko i dravotvorno shvatanje nacije. Konstituiranje nacije je ovdje akt volje samog
47 Nacija je izvedena iz latinske rijei natio koja znai roenje (nascor = ja sam roen), kao
i narodno porijeklo. U rimskoj antici je rije natio rjee kao rije gens ili populus upotrebljavana u razliitim znaenjima: (a) za zajedniko porijeklo kao grupnu osobinu, (b) u
smislu porodinog klana ili plemena, slino kao i gens (c) kao oznaka za ne-Rimljane, za
necivilizirane narode (esterae et gentes), (d) kao antinom pojmu civitas, (e) kod Plinija kao
oznaka za jednu filozofsku kolu. Usp. o ovome A. Kemilinen, Nationalism, 1964, str. 18-20;
E. Francis, Ethnos und Demos. Soziologische Beitrge zur Volkstheorie, 1965, str. 60-87.
48 Oba pojma potiu iz grkog i znae narod. Za istraivanja fenomena nacionalnog produktivno ih je upotrijebio Emerich Francis, koji je pod ethnosom razumijevao opte realnosti
naroda, a pod pojmom demosa historijski tip moderne nacije. Usp. Francis (fn. 47), str.
87.
49 F. Meinecke, Weltbrgertum und Nationalstaat, 1907.
50 K. Renner, Das Selbstbestimmungsrecht der Nation. Erster Teil: Nation und Staat, 1918, str.
46/47; takoer U. Raanan, Nation und Staat: Ordnung aus dem Chaos, u: Frschl, Meisner/
Raanan (Hrsg.), Staat und Nation in multi-ethnischen Gesellschaften, 1991, str. 40 i dalje.
51 H. Kohn, The Idea of Nationalism: A Study of Its origins and background, 1994.

28

suverena, naroda. Sm akt se artikulira ustavom i zajednikim politikim

institucijama. Takvo zasnivanje nacije se moe svesti na formulu nacija
postaje, ime se naglaavaju procesi njenog kreiranja. Pri tome se obrazovanje nacija tendencijalno svodi na obrazovanje drava. Sa ethnosom se,
suprotno tome, opisuje organski, objektivno-kulturoloki srasla nacija koja
egzistira neovisno o individualnoj ili kolektivnoj odluci. Kao kriterij pripadnosti ovakvoj prirodno datoj zajednici (naciji) se pojavljuju: zajedniko
porijeklo, vjera, jezik, referentni mitovi, obiaji i kultura. Ovo shvatanje se
moe svesti na formulu nacija postoji. Ono naglaava da nacije egzistiraju
nezavisno od drava, odnosno da ethnos suprotno demosu prethodi dravi i
bazira drave na vjenom i nepromjenjivom postojanju nacija.
Suprotstavljanje demosa i ethnosa rezultira fikcijom da oba fenomena
opisuju homogene socijalne cjeline. U stvarnosti se oba pravca uzajamno
nadopunjuju i pretpostavljaju. Jer, bez kulturnog ne bi smjelo postojati politiko jedinstvo, kao to do kulturnog ujedinjavanja ne bi smjelo doi bez
politikog. Razlike izmeu demosa i ethnosa rezultiraju, meutim, suprotstavljanjem ideja koje se prema uhodanom obrascu naslanjaju na njemaku
i francusku dravnu tradiciju.52 Racionalizam i univerzalizam demosa se
suprotstavljaju romantici i partikularizmu ethnosa, Rosseau se suprotstavlja
Herderu.53 U grubom pojednostavljenju se dualizam ove vrste moe predstaviti kao dvostruko poimanje dravnog i narodnog nacionalizma: u dravi
centrirana nacija se suprotstavlja u narodu centriranoj naciji, demokratski
nacionalizam se suprotstavlja integralnom nacionalizmu.54
c) Pravni put zamjena paradigmi

Kako osloboditi analitiki sadraj od ideolokih naslaga koje se nakupljaju

oko pojmovnog para ethnos/demos, narod/nacija? Analizom njihove recepcije u tradiciji javnog prava i tretmana u savremenom internacionalnom pravu, a zatim provjerom da li su jedan i drugi model (dravnopravni/zapadni
demos i kulturno-bioloki/istoni ethnos pogled) spojivi sa modernim
razumijevanjem drave. Dakle, analizom pravnih modela, odnosno njihovom
upotrebom u pojedinim pravnim granama.
Takav postupak se ini upotrebljivim zato to se savremena dravna vladavina konstituira u formama pozitivnog prava, a narod se pojavljuje kao
nosilac pravnog ureenja koje vrijedi na jednom teritorijalno definiranom
podruju (pravna drava u gore opisanom smislu). Izvan pravno definiranih elemenata nacija i narod zadobijaju konture proizvoljnih konstanti koje
se same po sebi definiraju, ili se njihovo odreivanje preputa elitama koje
ih oblikuju prema vlastitim programima. Oboje ne poiva na injenicama,
nego na idejama koje ljudi dre kao injenice.55 Prema tome, poopivost
52 O kritici ovih misaonih ablona usp. R. Brubaker, Staats-Brger Deutschland und Frankreich im historischen Vergleich, 1994, str. 25 i dalje.
53 Instruktivna usporedba koja naglaava razlike, ali i slinosti kod F. M. Barnard, Self-Direction
and Political Legitimacy: Rousseau and Herder, 1988.
54 Usp. O. Kallschauer/C. Leggewie, Deutsche Kultrunation versus franzsische Staatsnation?,
u: Berding (Hrsg.), Nationales Bewusstsein und kollektive Identitt, 1994, str. 112 i dalje.
55 Tako Altermatt (fn. 43): Nacija je to to se predstavlja kao nacija, tako bi se moglo
tautoloki argumentirati. Nacije ne poivaju na faktima, nego na tome ta ljudi dre za fakte
(str. 42). U svim se sluajevima lanovi jedne nacije sami definiraju kao takvi (str. 51).

29

prava podrazumijeva zahtjev za univerzalnim vaenjem pravnih kategorija.

Jer, ovdje se ne radi o jezikom nakitu, nego o kategorijama koje u praktinom ivotu mogu stvarati prava i obaveze.
U obzir se mora uzeti i argument dravnog/ustavnog prava. Naime,
politika kultura jedne drave se kristalizira u vaeem ustavu. Tako
se dravno, odnosno ustavno pravo mora pojaviti kao neutralni destilat nacionalnog. Jer, samo se nacija definirana u pravnim kategorijama moe spojiti sa univerzalistikim samorazumijevanjem moderne
drave kao pravne drave.56 Njoj treba jedan tano definiran pojam
nacije i od nje egzaktno odvojen pojam naroda.
U pravnoj konstrukciji ustavne drave, meutim, postoji praznina koju ne
moe nadomjestiti ustavni tekst taj model ne rasvjetljava temeljno pitanje: zbog ega se okuplja grupa ljudi da bi posredstvom pravnih regula
zajedniki dravni ivot uinili legitimnim? To je konstelacija koja priziva
naturalistiko poimanje nacije i vraa nas u ideologeme i premise organske
nacije 19. stoljea. Ona uspostavlja pojmovnik nacionalnih drava i rehabilitira dualistike koncepcije. Iz normativne perspektive je ustavotvorna
praksa jedna praktina fikcija koja u krajnjim konsekvencama kao odgovor
namjeta pravo na nacionalno samoodreenje. Nastupajui izvan granica
pozitivnog prava, pravo na samoopredjeljenje, sa svoje strane, definira
naciju nezavisno od pravnog ustrojstva ili ustavnog prava. Ovakvo, naturalistiko tumaenje nacije sugerira da nacionalna sloboda u biti jest sposobnost da se vlastita nezavisnost, po potrebi, konstituira ratom, upotrebom
vojne sile, naprosto, ubijanjem drukijih. Upravo je tradicionalna slika organske nacije kolorirana ratnim simbolima. Ona podstie ratne energije koje
dravni red mogu prevesti u haos rata. Nacija koja izrasta na ideji slobode,
jednakosti i ukljuivanja razliitih podrazumijeva, meutim, drukiji red vrijednosti. Rije je o naciji dravljana koji sopstveni ustav razumijevaju kao
historijsku tekovinu i egzistencijalnu premisu.
Od te se pozicije ini smislenim uvoenje argumenta internacionalnog
prava: standardi internacionalnog prava univerzaliziraju znaenje pojma
nacija. Dravnonacionalna koncepcija slobodu nacija razumijeva kosmopolitski, naime, kao obavezu koja slijedi logiku praktinih potreba modernog
svijeta. Ona vodi kooperativnom razumijevanju ujednaenih interesa jedne
nacije sa ostalim, sve u okvirima internacionalne zajednice i pomou nje.
Internacionalno pravo jeste u tom smislu katalizator ujednaavanja, pomono sredstvo interesnog poravnanja, ali i medij koji utvruje posljednje
standarde poopivog definiranja ethnosa i demosa, naroda i nacije. Naime,
tek se uspostavljanjem standarda internacionalnog prava razvila pojmovna
aparatura koja je uvodila univerzalan jezik u ustavnu teoriju, u teoriju drave i dravno pravo. Takva praksa je standardizirala pojmove, a narodu i
naciji, ethnosu i demosu obezbijedila razumljiv i poopiv sadraj. Ovim je
ujedno prejudicirano pitanje etnonominacije u internacionalnim odnosima.
Oba vanpravna pogleda i njihove pojmovne konotacije, kako je ve
spomenuto, literarne tipizacije opisuju kao zapadni i istoni pogled.
56 U ovome i sljedeem upuujem na izvoenja kod J. Habermas, Der europische Nationalstaat Zu Vergangenheit und Zukunft von Souvernitt und Staatsbrgerschaft, u: isti, Die
Einbeziehung des Anderen, 1999, str. 128 i dalje, posebno str. 138 i dalje.

30

Ponovimo jo jednom: zapadni, dravnopravni pogled jasno razlikuje

pojam nacije od pojma naroda. Uz oslonac na anglosaksonsku i francusku tradiciju oba su pojma definirana u korelaciji s dravom i fungiraju kao pojmovni parovi: dravna nacija versus nacija porijekla,
odnosno dravni narod versus bioloki narod. Tendencijski se oba
pojma nadomjetaju pojmom nacije, tako da nacija u ovoj koli
danas fungira kao oznaka za zajednicu dravljana. Istoni, kulturnobioloki pogled poiva na zamisli da su narod i nacija isti fenomen i
upotrebljava oba pojma kao sinonime. Ovdje su i nacija i narod zajednica porijekla, sudbine, jezika, vjere i sl. Ukratko: kolektivni identiteti
poivaju na kulturno-jezikim obiljejima i podstiu konfesionalnohistorijske interpretacije; drava ne obuhvata nuno jednu nacijunarod, nego nastaje kao historijski produkt koji samo spletom sretnih
okolnosti vodi podudaranju nacije-naroda i njenih dravljana.
Iz pravne perspektive se kao relevantno mjesto pronalaenja univerzalnog
pojmovnog kda pojavljuje tako klasian kodeks za odranje svjetskog
mira, za razvoj prijateljskih odnosa izmeu drava, naime, Statut UN. Upravo njegove odredbe u pogledu lanica UN govore o odnosima izmeu nacija.
Terminoloka razlika izmeu nacije i naroda u toj taki dotie etnonominacije. Od njih se, naime, pojam dravnog naroda prevodi u pojam nacije. Na
drugoj strani se nacija porijekla ili bioloki narod pojmovno predstavlja
kao narod. Sadraj samog fenomena za socioloko-historijske i politoloko-fenomenoloke rekonstrukcije na ex-jugoslavenskom prostoru ovo treba
naglasiti ostaje nedirnut. Samo na pojmovnoj razini socioloko-historijsko
modeliranje dobija poseban jeziki kd. Ali, mora se uoiti da takvo kodiranje podrazumijeva sadrajnu razliku izmeu dviju dimenzija jednog te istog
fenomena. Rezime je jednostavan: nacija je dravni narod, dakle, narod
koji se konstituirao u dravu, ona je skup dravljana. Nacija moe obuhvatiti
vie (kulturno-biolokih) naroda.57 Konkretnih primjera ima dovoljno. Narod
je, na drugoj strani, bioloko-kulturna zajednica porijekla, vjere, jezika, svijesti o zajednikoj sudbini. Ukratko, narod karakterizira masa obiljeja koji
su vandravnog ili preddravnog karaktera. Dravnopravni sublimat demosa
je nacija, sublimat ethnosa je narod. U sadrajnom smislu se, prema tome, mora uoiti da u bosanskom sluaju pojam nacije oznaava graansku
pripadnost ovoj dravi koja se iitava iz dravljanstva, a da njenu konkretizaciju predstavlja narodnosna ravnopravnost tri konstitutivna naroda i
nekonstitutivnih ostalih.
Javnopravno razumijevanje nacije se etabliralo u formama dravno-pravne
kole. Ona danas dominira, a takva dominacija ima svoje uporite u vladajuim doktrinama internacionalnog prava,58 u praksi Organizacije ujedinjenih
nacija59 i modernim politolokim raspravama.60 Na tim osnovama izrasta
57 Ako se ve ne prihvata ova koncepcija, mora se zakljuiti kako nije mogue da jedna grupa
istih ljudi poprimi dva bitno razliita karaktera, naime, da jedna grupa sastavljena od istih
ljudi ne moe danas biti etnika a sutra nacionalna grupa, tako Sokolovi (fn. 44), str. 160 i
dalje.
58 Konceptualno ovdje odreenje dravnog naroda ne nailazi na probleme radi se o svim
dravljanima jedne drave. Usp. Threr, Selbstbestimmungsrecht der Vlker, 1976, str. 197.
59 The word people obviously means the whole people, the demos, not the separate ethnoses or religious groups (UN Doc. E/CN.4/Sub.2/1993/34, par fn a. 82).
60 Usp., npr., Schneckener (fn. 44), passim; Habermas (fn. 56), str. 128 i dalje.

31

jezika redukcija pojmova dravni narod i dravna nacija na pojam nacije. Uz ovaj pristup ide zamjena kulturno-biolokog pojma naroda pojmom etnije, samo iznimno pojmom etnike zajednice ili, tamo gdje postoje
ustavne konotacije, pojmom nacionalne manjine. To su karakteristine tendencije u savremenoj dravnoj i ustavnoj teoriji i pozitivnom internacionalnom pravu, ujedno okosnica pristupa ovoj problematici u nastavku analize
dejtonskog ustavnog modela.
Kako funkcionira takva zamjena pojmova i u kom pravcu se kree
razvijanje pojmovnih standarda za ve odavno definirane fenomene
moe pokazati upotreba pojma meunarodno pravo. Regulativno
podruje ove pravne grane se odreuje, na jednoj strani, s obzirom
na uesnike, odnosno subjekte meunarodnog prava, a na drugoj, s
obzirom na one odnose koji prema nastanku, prema osnovi vaenja,
vrsti i predmetu predstavljaju meudravne pravne odnose. U kulturnom krugu bosanskog, srpskog ili hrvatskog jezika to regulativno
podruje, s obzirom na naziv meunarodno pravo, moe biti pogreno shvaeno. ini se na prvi pogled da ovo pravo regulira odnose
meu pojedinanim, etniki zasnovanim zajednicama, dakle, narodima. Pogledamo li paljivije, vidjeemo da se izraz meunarodno
pravo do danas zadrao u njemakom, skandinavskom i slavenskom
govornom podruju. U anglosaksonskom i romanskom govoru se
ustalila oznaka internacionalno pravo, zapravo, u odnosu prema
internacionalnom privatnom pravu se upotrebljava internacionalno
javno pravo. U oba sluaja se radi o pravu koje regulira odnose
meu dravama.
Recepcija pojma meunarodno pravo je oslonjena na rimski ius
gentium. Ius gentium, to treba naglasiti, nije bilo pravo koje bi proizilazilo iz konsenzusa postignutog na osnovu prava autonomnih politikih jedinica, nije, dakle, pravo koje bi vrijedilo izmeu naroda
rimske antike. To je bilo, u prvom redu, rimsko pravo koje je logikom
samorazumljivosti vrijedilo svuda kao opte-ljudsko pravo (otud pravo naroda). Njega je, opet, Rimsko Carstvo, pored ius civile, zadranog za sopstvene graane, trebalo za regulaciju pravnog saobraaja
sa ne-Rimljanima i za reguliranje pravnih odnosa ne-Rimljana.61
Izvorno je ius gentium bilo rimsko pravo koje je primjenjivano u
postupcima sa stranim elementom (peregrinsko pravo). Kasnije mu je
kao izraz praktinih potreba priznat kvalitet univerzalnog vaenja
(Institucije 1, 2, 1: Quod vero naturalis ratio inter omnes homines
constitut, ... vocatur que ius gentium...). Takav zahtjev za univerzalnim vaenjem ius gentiuma predstavlja zajedniko polazite pravnicima koji su u srednjem i na poetku novog vijeka, piui na latinskom,
pod pojmom ius gentium podrazumijevali sve ljude i zaokruene
odnose vladavine.
Sa novim vijekom se, najprije, paralelnom upotrebom pojma ius
gentium obrazuje pojam ius inter gentes. Tek se krajem 18. stoljea
61 Usp. K. Ipsen, Regelungsbereich, Geschichte und Funktion des Vlkerrechts, u: isti, Vlkerrecht, 5. Aufl., 2004, str. 1 i dalje.

32

dovrava promjena znaenja na ijem se kraju nalazi redukcija ius

gentiuma na ius inter gentes u smislu jednog prava koje regulira
samo meudravne odnose. U engleskom govornom podruju je za
ovo pravo tada upotrebljavana oznaka International Law. Obrazovanjem nacionalnih drava u 19. stoljeu se, konano, ustalila terminologija koja je i danas u optoj upotrebi: internacionalno (javno) pravo. Ono doputa upotrebu sintagme meunarodno pravo (samo)
tamo gdje se misli na pravno ustrojstvo drava, odnosno na politikopravnu organizacionu formu jednog ili vie naroda koja se u internacionalnom (meunarodnom) saobraaju pojavljuje kao drava-nacija.62
Dakle, samo dravno-nacionalna kola uspostavlja razliku izmeu etnike
zajednice, odnosno etnije, i dravnopravne zajednice, odnosno nacije.63 Dok
se narod pojavljuje kao zajednica etnikih srodnika koje veu vie iskonstruirane nego realne slike o zajednikoj sudbini, porijeklu, jeziku ili vjeri,64
nacija se pokazuje kao dravljanstvo, kao pravna veza apstraktnog graanina i drave. Nacija ili dravni narod jesu funkcija zasnivanja i jamenja
meusobnih prava i obaveza koje se konstituiraju dravljanstvom i pravno
formuliraju zakonom o dravljanstvu.
U politikom jeziku i javnopravnoj praksi pojmovi dravni narod i nacija
imaju, tako, istu egzistencijalnu osnovicu. Svaka drava je prema ovom
modelu nacionalna drava; pri tome jedna nacija ne iskljuuje etnije/narode, ona ih obuhvata kao kulturno-jezike cjeline koje se razvijaju i ive u
okviru jedinstvenog ustavnog sistema. Sve dok su pripadnici nacije lojalni
graani ija se politika kultura kristalizira u zajednikom ustavu, oni fungiraju, neovisno o samodefiniranju, kao dravni narod, odnosno kao nacija.
Izvan pravnog kategoriziranja nacija ima i znaenje zajednice porijekla koja je bar jezikom, kulturom ili historijom vezana u politiku zajednicu. U tom
historijskom smislu dravni narod postaje nacija otjelotvorenjem posebne
forme ivljenja. Obje komponente, kao i razlika izmeu dravno-nacionalne i
kulturno-nacionalne kole, uvjetovane su historijskim procesima koji se nisu
odvijali paralelno, naime, obrazovanjem drava, na jednoj, i obrazovanjem
nacija na drugoj strani. Ove injenice treba imati na umu kada se govori
o ustavnim modelima i legitimacionim procesima u etniki nehomogenim
dravnim zajednicama.
U ustavnim doktrinama i internacionalnom pravu je povlaenje ove razlike
vie nego smisleno. Jer, samo se jedna tano odrediva zajednica koja fungira kao narod moe pozvati na samoopredjeljenje. Ono podrazumijeva otcjepljenje i moe se primjer Bosne to potvruje u etniki nehomogenim
dravama iskoristiti kao alibi za rat, za ubijanje ili ienje.65 Na pitanje ko
62 U tom smislu Ipsen (fn. 61), str. 2; Th. Buergenthal/K. Doering/J. Kokott/H. G. Maier, Grundzge des Vlkerrechts, 2. Aufl., 2000, str. 1.
63 Usp., npr., Pernthaler (fn. 33), str. 35 i dalje; Habermas (fn. 56), str. 129 i dalje.
64 Upotrebljiv pregled identifikacionih obiljeja jedne etnije kod Pernthaler (fn. 33), str. 40 i
dalje: zajednica porijekla, zajedniki jezik, zajednika religija, zajednika historija sa
zajednikim teritorijumom, svijest i volja za sopstvenim identitetom.
65 Rat koji je poveo srpski dio JNA za Bosnu i za Hrvatsku na najbolji nain ilustrira ovu tezu. Pravno-doktrinalnu potporu joj esto daju ustavnopravne rasprave. Tipino je, npr.
Kuzmanovievo opravdavanje stvaranja Republike Srpske (R. Kuzmanovi, Ustavno pravo,
knjiga druga, Banja Luka 1997, str. 51 i dalje, u 3. izdanju ovog udbenika, 2002, str. 326,
ne nalaze se svi iskazi iz prvog izdanja i zbog toga upuujem na prvo izdanje). On utvruje,
najprije, kako pravo na konstituiranje drave imaju svi narodi svijeta i zakljuuje da narod

33

je subjekt prava na samoopredjeljenje i kakve su pravne granice postavljene njegovoj praktinoj realizaciji, moi e se ponuditi smislen odgovor ako
se jasno odvoje (konstitutivni) narodi od dravnog naroda od nacije. Jer,
samo dravni narod, nastupajui kao nacija, moe preuzeti funkciju ustavotvorca i fungirati kao nosilac ustavotvorne vlasti, a samo etnika zajednica, istina pod oteanim okolnostima, moe preuzeti ulogu dravotvornog
subjekta i pozvati se na pravo na samoopredjeljenje koje u krajnjim konsekvencama ukljuuje osnivanje sopstvene drave.
Danas se, sve u svemu, nacionalna drava etablirala u odnosu na ostale
forme;66 u javnom pravu ovu injenicu ilustrira apsolutna prevlast dravnog
poimanja nacije: nacija i dravljanstvo su sinonimi.
Zato bi sa postjugoslovenskim dravama, tanije sa dravom Bosnom i
Hercegovinom, bilo drukije?
d) Izuzetak za Bosnu?

Ako pogledamo u aktuelnu beletristiku postjugoslovenskih drava, posluamo politike forume i okrugle stolove, ustanoviemo da se oba izraza,
narod i nacija, upotrebljavaju kao sinonimi. Pri tome se narodima (etnijama) pripisuje svojstvo nacije (dravnog naroda) i obrnuto.67 Kao nosei
narodi-nacije su na pozadini posljednjeg jugoslovenskog ustava identificirani
Crnogorci, Hrvati, Makedonci, Muslimani, Slovenci i Srbi. To je put na kojem
se i naciji i narodu pripisuju kvaliteti preddravnog ili naddravnog subjekta.
Naime, one se u jednom ne ba beznaajnom dijelu literature posmatraju
kao preddravne etnike ili socioloke veliine koje su, uticajem historijskih
tokova ili sluaja, rasporeene u federalne jedinice, ali ive kao potpuno
samostalne, neovisne socijalno-historijske konstante prema kojima bi se
morao ravnati dravni sistem.
Takav pristup moe biti i jeste historijski legitiman; on je historiografski
validan. No za javnopravni diskurs koji rauna, npr., sa pitanjima ko je
subjekt samoopredjeljenja, ko je subjekt otcjepljenja, kako ove subjekte
ima pravo da ne prihvati i da rui svim sredstvima dravu i vlast koja je nametnuta od drugih, ako ova ne proistie iz historijskog bia tog naroda (str. 51). Pri tome na vie mjesta
ponavlja frazu o preglasavanju srpskog naroda prilikom donoenja odluke o nezavisnosti, o
djelovanju muslimanske drave BiH, o bivim republikim granicama kao administrativnim
tvorevinama koje su povuene sasvim proizvoljno i nisu bile ni istorijske, ni etnike, ni
objektivne (str. 11 i 14 i dalje). Pouka bi morala biti jasna osnivanje srpskih drava je uslijedilo kao ratom iznuena forma prava srpskog naroda na samoopredjeljenje. Usp. takoer,
A. Fira, Ustavno pravo BiH. Enciklopedija Ustavnog prava bivih jugoslovenskih zemalja,
tom IV, 2002, str. 53; Panti (fn. 45). Ilustrativna je i Odluka o uspostavi HZ Herceg-Bosne
(Narodni list HZHB br. 1/1992, str. 2) u kojoj je u stavu 3, povodom Razloga uspostave,
rije o neprenosivosti, nedjeljivosti i nepotroivosti prava na samoopredjeljenje kao razlogu
za uspostavu HZHB paralelno je donesena Uredba o oruanim snagama HZHB (Narodni list
1/1992, str. 12), a sve zajedno je predstavljalo uvod u predstojei oruani sukob i formiranje
Hrvatske republike Herceg-Bosne.
66 Usp. Habermas (fn. 56), str. 129; M. R. Lepsius, Der europische Nationalstaat, u: isti, Interesen, Ideen und Institutionen, 1990, str. 256 i dalje.
67 Usp. S. Samardi, Federalizam u vajcarskoj i Jugoslaviji, u: Flajner/Samardi, Federalizam i problem manjina u vieetnikim zajednicama, 1995, str. (75 i dalje) 77 (Priroda jugoslovenskog federalizma). Ovdje u se u nastavku oslanjati prvenstveno na dravnopravnu
literaturu, u navedenom smislu je ilustrativna upotreba pojmova kod npr. Fira (fn. 65), str.
45 i dalje; Trnka (fn. 2), str. 175, 176 i dalje.

34

odrediti u ustavnom sistemu federalnih drava, ili postoji li dravni narod

Bosne i Hercegovine on je vie nego problematian. Jer, nisu postojali, na
jugoslovenskom se primjeru to jasno vidi, pravno poopivi, objektivni kriteriji na osnovu kojih se mogla odrediti pripadnost hrvatskom, muslimanskom,
crnogorskom ili srpskom narodu-naciji.68 Ona se slobodnom odlukom mogla
mijenjati.69
Konfesionalna pripadnost je u izvjesnoj mjeri mogla predstavljati pouzdan
pokazatelj narodne pripadnosti model koji je opteprihvaen u podruju
bosanskohercegovakih etnonominacija. No ona je u socijalistikoj Jugoslaviji sa velikim udjelom ateista i postojeim modelom nacionalnog izjanjavanja praktino razarala naciono-vjerski identifikacioni kd. Posebno Hrvati
ili Srbi islamske vjeroispovijesti nisu ili u prilog tezi o muslimanskoj naciji
koja nuno izrasta iz islamskog kulturnog kruga, kao to ni sama mogunost
da se pravoslavac izjasni Hrvatom, katolik etnikim Muslimanom ili sl. nije
vodila poopivosti konfesionalnog kriterijuma i objektivizaciji narodne pripadnosti na konfesionalnom kdu.
Pripadnost naciji-narodu se mora, dakle, smjestiti u sferu subjektivnog
(proizvoljnog) samoodreenja. Iz historiografske perspektive ovu injenicu saima stav vicarskog historiara Ursa Altermatta o narodima koji se
prema objektivnim kriterijima ne mogu uklopiti u konane definicije. Pri
tome subjektivno svrstavanje ostaje jedini validan kriterijum.70 To znai da
je samoimenovanje u smislu etnike pripadnosti elementarno pravo koje,
neovisno o zateenim prilikama i socijalno-psiholokim dimenzijama svake
zajednice, pripada pojedincu ponaosob.
Ova je injenica, izgleda, posebnu zbrku stvarala u umnim glavama pravnika. Tamo gdje su domai autori za domae potrebe konstruirali nacije i
68 U ratom zahvaenoj Bosni je navedenu injenicu u ime Liberalne stranke BiH jasno isticao,
npr. Tarik Haveri na konferenciji za tampu od 5. 11. 1992: U pravnom smislu, ne moe se
znati ko je Srbin, ko Hrvat, a ko Musliman pa, dakle, ni kojoj etnikoj skupini pripadaju suci
i ministri (citirano prema manuskriptu za konferenciju za tampu od 5. 11. 1992). Problem
je tano raspoznao Pobri (fn. 2) u poglavlju o pravu naroda na samoopredjeljenje i suverenitet, str. 115/116. On ovdje naglaava subjektivistiku prirodu, dakle, proizvoljnost nacionalnog/narodnog opredjeljivanja: Prema nekom, nazovimo ga objektivnom kriteriju, narodi
se jedva mogu opisati. Ostaje, dakle, samo subjektivno opredjeljenje i subjektivni sud. Svako
pripada narodu koji sam izabere (str. 116). Isto tako, Sokolovi (fn. 44, str. 104), ovdje,
na alost, bez navoenja izvora: Alija Izetbegovi, u vrijeme kada je morao da se etniki
opredijeli, a nije mogao da bude Musliman, bio je opredijeljen kao Srbin. Danas, pak, a u to
vrijeme drugi ovjek njegovog pokreta i potpredsjednik stranke i vlade Muhamed engi tvrdi
da je Turin. Ilustrativan je (i do samog duktusa taan) stav penzioniranog generala Armije
BiH J. Divjaka (intervju, Start, 22. 4. 2003, str. 14): Ne, ja sam roen kao Srbin, ali sada
sam graanin Bosne i Hercegovine, prema tome Bosanac. Jeste da sam ranije bio Srbin, pa
Jugosloven, pa opet Srbin, ali danas se oseam pripadnikom jedne drave.
69 Kao klasian primjer u literaturi se navodi muslimanska pozicija u jugoslovenskim popisima
i deklariranje Jugoslovena. U popisu stanovnitva iz 1948. godine su Muslimani mogli birati
izmeu Srba i Hrvata muslimanske vjeroispovijesti i nacionalno neopredijeljenih. 72.000 se
izjasnilo kao Srbi, 25.000 kao Hrvati, a 778.000 kao neopredijeljeni. Godine 1953. su se ljudi
mogli izjanjavati kao Jugosloveni, u Bosni ih je bilo 891.800. Usp., npr. N. Malcolm (fn. 11),
str. 266 sa daljim objanjenjima; Altermatt (fn. 43), str. 121 i dalje.
70 Altermatt (fn. 43), str. 80. Zbog toga ne treba uditi da Dom za ljudska prava, npr. za Milu
Mitrovia (predmet CH/98/948) kae da je hrvatsko-srpske nacionalnosti (usp. u Dom
za ljudska prava za BiH. Pregled odluka: 1996-2002, godina izdanja nepoznata, str. 184),
a za Samy Hermasa (predmet CH/97/45) koji, osim dravljanstva BiH, ima i jordansko
dravljanstvo utvruje kako je on bonjake nacionalnosti (isto djelo, str. 62).

35

podupirali nacionalno-dravne mitove stvarana je neka vrsta zbrke znanja

koja je, sve u svemu, prikrivala kljuni problem problem uvjeta pod kojim
su provoeni referendumi graana u bivim jugoslovenskim republikama.
Osnovni obrazac pojednostavljenog objanjavanja bosanske drutvene
stvarnosti polazi, u pravilu, od etnike raslojenosti bosanskog drutva u tri
meusobno neovisne i latentno suprotstavljene etnike zajednice (nacije).
Gotovo da se etablirala zasebna kola miljenja koja bosanski sluaj tretira kao mehaniki zbir dvije nesumnjive i jedne sumnjive nacije. Zbog
svoje vjerske komponente i pretpostavljenog otpadnitva od kranskog
Srpstva/Hrvatstva, stalno je stavljan pod sumnju ili je sa odgovarajuom
dozom podozrenja potvrivan etniki identitet i zasebnost Muslimana. Tako
im ni dravni subjektivitet nije priznavan bez dodatnih ograda.71
e) Nekoliko klasinih javnopravnih primjera

U samom centru ovog trenda se nalaze pisci ustavnih analiza koji sutinu
bosanskohercegovake dravnosti objanjavaju bioloko-kulturnim odreenjem nacije-naroda i nacionalnim prebrojavanjem bosanskog stanovnitva.
Pri tome se kao neka vrsta centralnog problema namee status muslimana
i Muslimana, posebno u Bosni. Ilustrira ga, gotovo detaljno, Aleksandar Fira
svojom studijom Ustavno pravo Bosne i Hercegovine (2002). Ovdje se
bosanskohercegovako stanovnitvo usporeuje sa strukturom stanovnitva
ostalih socijalistikih republika. Slijedi zakljuak da su se druge republike u
sastavu SFRJ mogle u veoj ili manjoj mjeri razvijati kao nacionalne drave
veinskog naroda, ali da to nikako nije mogla da bude formula koja bi se
primenila na Bosnu i Hercegovinu. Na drugoj strani se analizira Republika
Srpska, a zakljuak je suprotan: ona je sutinski postavljena kao nacionalna drava Srba iako njen ustav nijednom svojom odredbom ne oznaava
ovu kao nacionalnu dravu srpskog naroda.72
Takvi zakljuci otvaraju pitanja zbog ega kriterijum koji je vrijedio za
jedinice jugoslovenske federacije nije primjenjiv na Bosnu, odnosno na
osnovu kakvog priznatog pravila je doputeno relativirati pisano ustavno
pravo i zakljuiti da je prema nekom nepisanom ustavnom naelu, koje je,
opet, jae od pisanog ustavnog prava, Republika Srpska nacionalna drava
Srba. Izmeu polova tako postavljenih pitanja lei i objanjenje problema
koji nas ovdje zanima: da li je u predratnoj Republici BiH postojao dravni
narod?

71 F. Tuman: K tomu, veina tih bosanskih Muslimana su historijskog hrvatskog porijekla

(intervju Figaru, prevod: Osloboenje, Evropsko nedjeljno izdanje, 5-12. 10. 1995. str. 10).
Fira: Ve smo istakli () i injenicu da je ubedljiva veina Muslimana iz BiH srpskog etnikog
porekla (Fira, fn. 65, str. 47). Trend nepriznavanja dravnog subjektiviteta je iz perspektive osporavanja bosanskohercegovakog dravnog identiteta solidno dokumentiran kod A.
Hadihasanovi, 1968-1974. vrijeme prvih nasrtaja na Bosnu i Hercegovinu. Kako su srastali
birokratizam i nacionalizam, 2004, posebno 4. i 5. poglavlje, str. 61 i dalje; usp., takoer,
referat M. Imamovia, Politiki identitet Bosne i Hercegovine i njene granice, referat sa konferencije o konceptualizaciji bosanske historije, G. Eckert, Institut fr internationale Schulbuchforschung, Braunschweig, 27. 9-2. 10. 2003, tampano u Godinjak Pravnog fakulteta u
Sarajevu, XLVI/2003, Sarajevo, 2004, str. 275 i dalje, posebno 289; korisne informacije kod
A. H. Budding (fn. 11), str. 81-83.
72 Fira (fn. 65), str. 45 i dalje, in conclusio str. 46, str. 129; istovjetan zakljuak, bez
obrazloenja Ani (fn. 14), str. 167; Lui (fn. 39), str. 109.

36

Firin odgovor zavodi jednostavnou: Bosna nije mogla biti nacionalna drava nijednog naroda, jer nijedan narod nema populacionu veinu, a Republika Srpska je, nakon etnikog ienja i prateih akcija na uklanjanju
nesrpskih tragova, jasno, drava jedinog naroda koji je naseljava. Meutim,
naglaeno insistiranje na faktikim odnosima snaga kojima se preskae
objektivna rekonstrukcija pravnih i politikih odnosa, ratnih dogaaja i svih
aspekata stvaranja etniki istog, srpskog teritorija upuuje na zakljuak da
je nauka ovdje zamijenjena ideologijom. Otkriti njen kd znai otkriti klju
razumijevanja Firinih stavova.
Pitanje je, dakle, na kakvim dravnohistorijskim, socijalnofilozofskim ili
pravnim premisama poiva Firino poimanje tzv. nacionalnog pitanja u okviru
bosanskohercegovake dravnosti unutar Jugoslavije i njenog postjugoslovenskog razvitka. U uvodnom dijelu studije su formulirani opti postulati i
okvirne teze na koje se nadograuje analiza konkretnih ustavnih rjeenja.
Ovdje je odmah, apodiktikim formulacijama, odreeno da je ubjedljiva
veina Muslimana iz BiH srpskog etnikog porekla;73 stav je u nastavku
razraen objanjenjima kako se jo za turske vlasti deo prvobitnog stanovnitva, najveim delom srpskog etnikog porekla opredijelio za prihvatanje
islama. Dalje, slijede objanjenja da je u Bosni u toku drugog svjetskog rata
poinjen najstraviniji oblik genocida nad Srbima i gotovo da nema mesta
gde nisu zabiljeeni manji ili vei masovni divljaki progoni Srba.74 Rije je,
dakle, o argumentima koji svode bosansku populaciju na historijske Srbe,
a bosanski dravni teritorij na srpski historijski prostor. Ovakav argumentativni model odreuje i ideoloki okvir Firinih izvoenja. On se do u detalje
poklapa sa tvrdnjama srpskih prvoboraca iz devedesetih godina prolog
stoljea za preraspodjelu jugoslovenskog teritorija kako bi svi Srbi ivjeli u
jednoj dravi.
Rije je o slici svijeta koja samo naelno moe podnijeti priznanje muslimanskog naroda-nacije, ali ne i nacionalnu dravu Muslimana75 ili postojanje
bosanskohercegovakog dravnog naroda. Budui da se svi Muslimani, kako
to dokumentiraju Firina izvoenja, imaju smatrati pripadnicima islamske
vjere, jasno je da se iskljuivanjem ateista ili pripadnika drugih vjerskih
zajednica iz muslimanske nacije-naroda, to po analogiji s ostalim narodima-nacijama ne smije biti sluaj, dobija posebna nacionalna formula za BiH,
koja se, opet, izvodi na osnovu specifine interpretacije rata za Bosnu.
Argumentativni model oigledno ne ovisi o pravnim i historiografskim
faktima, nego o potrebama potencijalne publike: internacionalni karakter islamskog fundamentalizma je imao odreen, ak presudan
uticaj da su Muslimani u posljednoj fazi postojanja SFRJ dobili status
jednog od konstitutivnih naroda,76 tako da u zakljuak ulazi neka
73 Fira (fn. 65), str. 19. Teza koju je, npr. ve ranije iznosio jasnim formulacijama M. aldarevi, tvrdei kako su Muslimani istog porijekla kao i Srbi i Hrvati premda se danas preteno
osjeaju kao posebna etniko-historijska, a najee i vjerska grupa, u: isti, SR Bosna i Hercegovina, 1963.
74 Fira (fn. 65), str. 23 i dalje, 48, 50 i dalje.
75 Usp. Fira (fn. 65), str. 46: U njoj, prosto, uprkos relativne veine Muslimana, broj drugih
pripadnika jugoslovenskih naroda, a pre svega Srba i Hrvata, bio je toliki da se teza o Republici Bosni i Hercegovini kao nacionalnoj dravi Muslimana nije nikako mogla odrati.
76 Fira (fn. 65), str. 47.

37

vrsta iskrene islamofobije: Bosna ne smije biti drava veinskog muslimanskog naroda-nacije, nego drava bez dravnog naroda, mehaniki zbir triju nacija od kojih su srpska i hrvatska dravotvorne u
matinim republikama (Firinom terminologijom: u republikama u
kojima je njihova nacija bila dravno konstituisana77), a muslimanska
se samostalno ne moe uiniti dravotvornim narodom.
Uporno insistiranje na konstrukcijama koje se ne mogu potkrijepiti materijalnim dokazima moe voditi prividnoj uspostavi naunih injenica. Takav
metod viestruko koristi ustavnopravnim analizama koje preskau pravnu,
dravnu i politiku faktografiju i nanose debeo ideoloki talog po materiji
ustavne nauke. Ovo podrazumijeva dodatni tretman kulturno-biolokog
pojma nacije. On se moe iskoristiti za objanjenje bosanskohercegovakog
iskoraka iz Jugoslavije. Fira to i ini i predstavlja graanski referendum za
nezavisnost kao odluku jednog naroda koja je uslijedila na tetu Srba, kao
drugog naroda. Rat za Bosnu se, onda, mora opisati kao graanski rat.78
Jer, tamo gdje ne postoji dravni narod drava jeste konstrukt vie naroda, tako da se istupanjem jednog iz ove dobrovoljne zajednice rui cijela
dravna zajednica i prizivaju ubijanje, etniko ienje, genocidne narodne
mjere kao sredstvo obrazovanja nacionalne drave jednog naroda. Nita vie, do male intelektualne nelagode, ne stvara formulacija iz lana 2 Ustava
Narodne Republike BiH (31. 9. 1946) o slobodnoj volji svoga naroda bez
razlike narodnosti i vjeroispovijesti koji se na osnovu prava na samoopredjeljenje, ukljuujui i pravo na otcjepljenje i ujedinjenje sa drugim dravama, ujedinio sa svim drugim narodnim republikama FNRJ (lan 3 Ustava
FNRJ). Fira i ne pokuava deifrirati jasnu jeziku poruku, nego objanjenje
ove razlike koja, prema njegovom miljenju, ipak, nije samo terminoloke
prirode, niti je isto formalna stavlja u zadatak historijskoj nauci. 79
Iz ovakvih izvoenja i to je ovdje bitno slijedi da nema sutinske razlike
izmeu naroda i nacije, tako da bosanska nacija, odnosno bosanski dravni
narod ne postoji, a Bosna i Hercegovina se ne smije smatrati nacionalnom
dravom jedne, jer u njoj postoje najmanje tri nacije, odnosno tri meusobno razgraniena etnika naroda. Stav koji danas moe samo posluiti kao
matrica iroko rasprostranjenom objanjenju bosanskohercegovake politike i dravne sutine jednako u Bosni kao i van nje.80
Ideoloki blisku poziciju razvija i Rajko Kuzmanovi.81 Njegovi sastavi polaze
77 Fira (fn. 65), str. 48.
78 Tako Fira (fn. 65), passim, posebno str. 53 i dalje.
79 Fira (fn. 65), str. 27.
80 Usp. Koul/Kuki (fn. 7) in conclusio str. 302, 308, 321, 333 i dalje; Lui (fn. 39) passim;
M. Kasapovi, Bosna i Hercegovina: Deset godina nakon Daytona, Gordogan 6/2005, str. 32 i
dalje.
81 Kuzmanovi (fn. 65). Ovdje citirani udbenik nije vrijedan posebne znanstvene panje, jer
literarnim stilom, dosadnim deskripcijama i nesuvislim zakljucima dobacuje tek do nivoa
propagandnog urnalizma. (Detaljnije o ovom E. arevi, Osvrt na udbenik Ustavnog prava
Rajka Kuzmanovia, tom. 1 i 2, Pravna misao, 3-4/2000, str. 71-89.) No prvobitno dvotomno izdanje zamijenjeno je jednotomnim i do 2003. godine tampano u etvrtom izdanju.
On predstavlja svojevrsnu kompilaciju velikosrpskih interpretacija predratnog perioda, rata
i ustavne slike Bosne i Hercegovine. Premda je tree izdanje (ono e biti citirano u nastavku
rada) u izvjesnoj mjeri preieno odstranjivanjem radikalnijih stavova iz prvog izdanja, o
tekom oteenju Srba nepravednom i neadekvatnom teritorijalnom podjelom na federalne
jedinice u SFRJ, o djelovanju muslimanske drave BiH, o jednostranom aktu otcjepljenja

38

od zamisli da je poloaj Srba u Hrvatskoj i Bosni nedjeljiv problem i da su u

oba sluaja Srbi zapali u status neautohtonog i nekonstitutivnog naroda.82
Pojam naroda koji koristi je u funkciji odbrane srpskih interesa i legitimacije
nasilja koje je 1991/2. godine inicirano upravo u ime odbrane ovih interesa. Odluke republike skuptine BiH, koje su, inae, donesene po zakonitoj
proceduri uz uee parlamentarnih politikih partija, Kuzmanovi vidi kao
preglasavanje predstavnika srpskog naroda. Istina je, meutim, da takvih
predstavnika u ustavnom sistemu Bosne nije bilo. Iz tog ugla slijedi tipino opravdanje srpskog ratnog pohoda koji je zavrio genocidom: Tako su
Srbi koji su do tada autohtoni i konstitutivni narod postali manjina koja
nije mogla uticati na bilo kakvu odluku.83 Ako u Kuzmanovievom redanju
slinih ideologema traimo neke napomene o bosanskom dravnom narodu,
uzalud emo listati gotovo 600 stranica teksta. Nai emo nekoliko bezvrijednih natuknica o pravu na samoopredjeljenje i uz njih objanjenje kako
su ovo pravo oduvijek (...) koristili mnogi narodi svijeta.84 U produetku
je autohtonost definirana kao samoniklost, samorodnost, starosjedilatvo,
odnosno kao posjedovanje specifine kulture, historijskih, nacionalnih i
drugih posebnosti. Onda se konstitutivnost posmatra kao posljedica autohtonosti i izjednaava sa dugotrajnom, neprekidnom batinom (djedovinom,
starinom).85 Istina, autor spominje specifinost Bosne kao dravne tvorevine osnovane jo 1943. godine dobrovoljno (konsenzualno) ujedinjenih
naroda Srba, Hrvata i Muslimana,86 kako bi izveo zakljuak da je transformacija BiH bila mogua samo saglasnou sva tri njena naroda. Na pojedinim mjestima se spominje Jugoslavija kao mnogonacionalna tvorevina87
koju su, meutim, inili konstitutivni narodi.88
Iz svega se dospijeva do jednostavnog zakljuka da su oba pojma, narod i
nacija, sinonimi, a da je Bosna i Hercegovina mehaniki zbir triju nacija od
kojih je jedna, srpska, uspjela u graanskom ratu konstituirati sopstvenu
dravu i ujediniti je u Uniju Bosnu i Hercegovinu.89
Sasvim razliiti tip ustavnopravne nauke razvija Kasim Trnka svojim udbenikom Ustavnog prava.90 Rije je, sve u svemu, o neutralnom pristupu
nacionalne stranke muslimana, o dejtonskoj Uniji Bosne i Hercegovine, osnovni su postulati ostali nedirnuti: narod i njegova volja je osnovni constituens drave, ta volja mora
biti iskrena (jer postoji, kako italac ovdje moe saznati, i neiskrena volja na osnovu koje je
nastala Jugoslavija); osim ustavnog sistema iz 1974. sa udruenim radom i autonomijom autonomnih pokrajina, na raspad Jugoslavije su uticali bujanje nacionalizma, kao i stvaranje
novog svjetskog poretka na ijem putu je ostvarivan plan destabilizacije SSSR-a, SFRJ i
nekih, ovdje neoznaenih, drava istone Evrope i Azije (3. izdanje, 2002, str. 291 i dalje).
82 Usp. Kuzmanovi (fn. 81), str. 295 i dalje, 325/6.
83 Kuzmanovi (fn. 81), str. 326.
84 Kuzmanovi (fn. 81), str. 327.
85 Kuzmanovi (fn. 81), str. 328.
86 Kuzmanovi (fn. 81), str. 297/8, 325.
87 Kuzmanovi (fn. 81), str. 294.
88 Kuzmanovi (fn. 65), npr. str. 292 i 299.
89 Kuzmanovi (fn. 65), str. 62 i dalje: U Bosni i Hercegovini su sa istim pravima, dunostima
i obavezama bili Srbi, Hrvati i Muslimani, to znai da Bosna i Hercegovina nije bila u cjelini
ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, ve i srpska, i hrvatska, i muslimanska. Zato je bilo
nerazumno i nedopustivo da jedan narod preuzme politiku i dravnu dominaciju nad drugim
() dejtonskim mirovnim sporazumom je () stvorena (obrazovana) Unija Bosna i Hercegovina kao asimetrina konfederalno-federalna dravna zajednica koju tvore Republika Srpska i
Federacija BiH.
90 Trnka (fn. 2).

39

ustavnom razvoju BiH, koji se osloncem na konkretne pravne dokumente

koncentrira na razvoj bosanske dravnosti i na aktuelno ustavno pravo.
Uoljivo je da Trnka apostrofira muslimansko nacionalno pitanje kao poseban problem91 i da istie njegovu vanost u smislu jaanja dravnosti
republika. No i ovdje se ponavlja slian terminoloki obrazac: Muslimani
su i nacija i narod,92 razlika izmeu nacije i naroda ne postoji. Oni, konsekventno shvaeno, postaju samo jedan od tri nacionalna korpusa koja u
ravnopravnosti s ostalim narodima grade dravnu zajednicu. Tamo gdje
raspravlja o pitanju nosioca suvereniteta Trnka samo dodiruje problem
razlike naroda i nacije, a njihovo poistovjeenje u savremenim evropskim
ustavima spominje kao ustavnu praksu.93 Na jednom mjestu se ak pribliava sri problema: (...) u savremenoj teoriji i ustavnoj praksi pojam
naroda se poistovjeuje s pojmom birakog tijela, odnosno skupom pojedinaca graana koji imaju jednaka prava i koji su izvorni nosioci ukupne
dravne vlasti. (...) U pojmovnom smislu graanin se podudara sa pojmom
dravljanin i podrazumijeva princip jednakosti i nediskriminacije u pravima
i obavezama.94 Ipak, izostaje (produktivno) uspostavljanje kriterijuma za
razlikovanje dravnog od kulturno-biolokog naroda i za bosanski sluaj relevantno odvajanje nacije od naroda. Nagovijetena razlika se rasplinjuje u
uobiajen argumentativni model o bosanskim nacijama od kojih nijedna ne
ini natpolovinu veinu u strukturi stanovnitva. Time se bosanski ustavni
i dravni konstrukt ubacuje u ustaljenu shemu noseih nacija bez dravnog
naroda.
Ne smije se zaobii studija ustavnog prava Nurka Pobria95, koja je u smislu
teorijski fundirane i kompetentno zaokruene analize bosanskog ustavnog
ustrojstva predstavljala pravo osvjeenje u tekuoj produkciji. Pobri se u
posebnom poglavlju bavi sadrajem prava na samoopredjeljenje i identifikacijom njegovog subjekta. Upravo ovdje nalazimo egzaktno izvedenu razliku
izmeu naroda kao demosa i naroda kao ethnosa, odnosno izmeu nacije
(dravnog naroda) i naroda (kulturno-bioloke nacije).96 Oba fenomena autor, meutim, razmatra kao korelat suvereniteta i u tom smislu kao teorijski
okvir za odreivanje subjekta koji se moe pozvati na samoopredjeljenje
ukljuujui otcjepljenje. Tamo gdje je mnogo teorije i doktrina malo je
konkretnih uputa. Tako i Pobrieva analiza ostaje na nivou teorijske opservacije; jasna sistematizacija ne dobija ekvivalent u odgovoru na konkretno
ustavnopravno pitanje postoji li bosanska nacija i ko je u BiH 1992. godine, u republikom ustavnom sistemu, jedini zakoniti subjekt secesije, odnosno kakav tip kolektiviteta se u republikom ustavnom ureenju mogao na
ustavan nain pozvati na samoopredjeljenje do otcjepljenja? No to ne znai
da se sm problem ne nalazi u misaonom vidokrugu Pobrievih analiza. On
na drugom mjestu97 pledira za razdvajanje politikog i kulturnog identiteta
dejtonske Bosne i odreuje da je pretpostavka za njen opstanak davanje
91 Trnka (fn. 2), str. 87 i dalje.
92 Trnka (fn. 2), str. 87/88.
93 Trnka (fn. 2), str. 174.
94 Trnka (fn. 2), str. 174/175.
95 Pobri (fn. 2).
96 Pobri (fn. 2), str. 99 i dalje.
97 N. Pobri, Drava, nacija, demokratija: Bosanskohercegovaki kontekst, Ljudska prava,
3-4/2000, str. 171 i dalje.

40

podrke procesu nastajanja i izgradnje dravnog naroda Bosne i Hercegovine (dravna bosanskohercegovaka nacija). Iz ovog kratkog stava se vidi
Pobriev odgovor: bosanskohercegovaka nacija jo uvijek nije formirana, a
to to imamo jesu etnike zajednice koje istovremeno predstavljaju i narod
i naciju.
Iz prikazanih primjera se vidi da domae ustavne doktrine narod i naciju
razumijevaju kao identine fenomene. One su situirane u istoni, kulturnobioloki svjetonazor. Vidljivo je, takoer, da je kamen spoticanja ustavne
nauke ili barem jednog njenog dijela, ipak, Bosna i Hercegovina i njen konstituent Muslimani.98 U samom centru takvog diskursa se nalaze bosanska
dravnost i osporavanje mogunosti da se njeni dravljani, ak i na pozadini
odluka ZAVNOBiH-a ili ustavnog modela iz 1974. godine posmatraju kao
bosanska nacija, kao dravni narod, dakle, kao jedinstveni demos.
f) Historiografska zamka: bosanski politiki narod i nemogua nacija

Omer Ibrahimagi ispravlja ovaj trend tako to na osnovu rekonstrukcije

izabranih politikih dokumenata, ustavnih tekstova i politike prakse socijalistike Jugoslavije99 dokazuje da je u postratnom razvitku BiH zadran graanski karakter drave i da se reafirmacijom zavnobihovske definicije Bosna
mora razumijevati kao drava tri etnike zajednice, ali i jednog politikog
(dravnog) naroda: Ova podjela, ma koliko izgledalo da se nije primjeivala, je postojala i ranije, a posebno u vrijeme obnove dravnosti Bosne
(i Hercegovine) 1943. godine. U svim ustavima od 1946. do 1995. godine
moe se nai upotreba rijei narod i u etnikom i u politikom znaenju.100
Njegove rekonstrukcije sadre dva aspekta: dogmatsko-analitiki i politikoprogramski. Prvi obuhvata analizu dravnopravnih dokumenata, poev od
ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, autentinih politikih stavova iz ratnog i poratnog
vremena preko Ustava BiH iz 1946, Ustavnog zakona iz 1953, ustav iz
1963. i 1974. do meunarodnog priznanja i dejtonskog ustavnog modela.
Rezultat saima stav da je razvoj poslijeratne Bosne i Hercegovine ukljuivao postojanje bosanskog politikog naroda, shvaenog kao bosanska
nacija, i da je takva intencija karakterizirala zavnobihovske i avnojevske
premise.101 Takav zakljuak se konkretizira u interpretaciji Ustava iz 1974:
Republika BiH je funkcionalno jedinstvo bosanskohercegovake nacije (dravnog naroda), koja je dobrovoljno ujedinjena u Jugoslaviju. Nalaz omoguuje Ibrahimagiu da iz drugog aspekta, vie intuitivno nego empirijski,
programira potragu za novim oblicima svijesti koja e kao materijalna snaga
voditi reintegraciji obiajnog, duhovno-kulturnog i socijalno-psiholokog ivota u BiH: Potrebno je definirati bosansku naciju prema evropskom modelu drave-nacije proizile iz historijskog imena (srednjovjekovne) bosanske
drave (identitet prema drugima), ne dovodei u pitanje postojei identitet
98 Vrlo ilustrativna su u tom smislu izvoenja kod Fira (fn. 65), pod I 3. (Proces konstituisanja
Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u sastavu Demokratske Federativne Jugoslavije),
str. 23 i dalje, kao i pod I 6. (Meunacionalni odnosi i proces raspadanja Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije), str. 45 i dalje.
99 O. Ibrahimagi, Bosanska dravnost i nacionalnost, 2003, passim.
100 Ibrahimagi (fn. 99), str. 141.
101 Ibrahimagi (fn. 99), str. 30 i dalje, 45, 78 i dalje, 107.

41

etnokulturnih zajednica ili grupa Bonjaka, bosanskih Srba i bosanskih

Hrvata, konstituiranih po religijskoj pripadnosti (identitet spram sebe).102
Ovako postavljen program podrazumijeva redefiniranje bosanske nacije na
premisama dejtonskog modela.
Iako se pojmovi nacija i narod u cijeloj raspravi ne upotrebljavaju kao
oznake razliitih, ali komplementarnih fenomena konsekventna terminologija ne odlikuje ovu raspravu do zakljuka o potrebi diferenciranog
nominiranja naroda i nacije najdirektnije vode programski stavovi. Tematika
bi zasigurno bila izlina da se bosanska nacija u zadnjem ureenju etablirala
kao samorazumljiva pravna injenica. Ibrahimagi ne eksplicira direktno ovu
tezu, njegove analize i historijske evokacije su prije u funkciji konstruiranja
bosanske nacije na premisama dejtonskog modela, upotrebom preddejtonskih ustavnih rjeenja, nego u funkciji neutralne analize aktualnog ustavnog
ustrojstva. Ipak, i to je sutina ove rasprave, Ibrahimagiev stav o bosanskoj naciji (politikom narodu) predstavlja pravno miljenje koje je, prema
zasnovanosti, bar u rangu stavova koji naciju i narod poistovjeuju i na
tim osnovama osporavaju mogunost zasnivanja bosanske nacije. Paljiviji
uvid u strukturu argumentacije daje Ibrahimagievim pogledima i dodatnu
teinu: on do zakljuaka dolazi koritenjem primarnih normativnih izvora i
njihovim tumaenjem, njegova argumentacija ima strukturu i nije naprosto
paualizirana tvrdnja koja se prihvata ili odbacuje kao samorazumljiva istina. Dodaju li se ovim elementima stavovi kojima se u formi strunih pravnih miljenja, polemikih rasprava i intervjua osnauje koncept bosanske
nacije,103 ini se da pojam poiva na argumentaciji koja je u cjelini utemeljena u javnopravnim institutima i dravnopravnoj historiji Bosne i Hercegovine
i da joj se mora priznati kvalitet opteprihvatljivog stava. Od te se take
pojam bosanska nacija ini prihvatljivijim od nediferenciranog koritenja
pojmova narod i nacija. Njime bi se kao pravnom kategorijom tano opisivao javnopravni status bosanskohercegovakih graana.

102 Ibrahimagi (fn. 99), str. 143 i dalje.

103 V. Krinik-Buki, Historijske i historiografske kontroverze i dileme nacionalnog nominiranja
u Bosni i Hercegovini, Prilozi 32/2003, str. 298 i dalje, posebno 307 i dalje; V. Pei, Rat
za nacionalne drave, u: Srpska strana rata, priredio N. Popov, I deo, 2. izd., 2002, str.
29 i dalje, posebno poglavlje Konfiguracija nacionalnog pitanja, str. 34 i dalje; E. arevi, Dravnopravni alfabet Bonjaci izmeu nacije i naroda, Osloboenje Pogled, 26. 5.
2001, str. 2; T. Mastnak, Dnevnik kunih godina. Biljeke o europskom antinacionalizmu,
Most 102/1998. Takoer, izjava i obrazloenje njemakog ambasadora u BiH M. Schmunka:
Najvaniji cilj ustavne reforme trebalo bi da bude da od BiH stvorimo naciju (intervju za
Veernji list, izdanje za BiH, citirano prema Nezavisne novine 16. 8. 2007). Nisam govorio
o stvaranju jedinstvene nacije, to je pogreno interpretirano, ve o minimumu identifikacije
sa dravom. U vaem jeziku rije nacija ima druge konotacije u odnosu na druge jezike
(intervju, Nezavisne novine, 29. 6. 2008). A. Osmanovi: Kad se govori o dravljanima,
onda se moe rei da smo mi svi Bosanci, to ne znai da se mi odriemo naeg nacionalnog identiteta - Bonjak, Srbin, Hrvat, Jevrej (Nezavisne novine, 29. 6. 2008). E. Redi:
Bosanska nacija moe nastati kao rezultat istorijske svijesti bosanskih naroda - Bonjaka,
Srba i Hrvata; prvenstveno kao rezultat drutvenog razvoja u kome e zajednitvo bosanskohercegovakih naroda preovladati istorijske razloge njihove konfrontacije. Kao zajednika
drava svojih naroda, Bosna bi morala biti obogaena karakterom i tradicijom evropeizirane
drave. Bez tradicije nacionalne drave nema dravne nacije. Drugim rijeima, ako istorija
stvori bosansku nacionalnu dravu, stvorit e i bosansku naciju. U ovom momentu postoji
samo ideja bosanske nacionalne drave i ideja bosanske nacije. O tome sam u svojoj knjizi
kazao ono to mi je omoguilo ovo doba. Na horizontu je samo ideja (Dani, br. 199 od 30.
3. 2001).

42

Da ovakav zakljuak poiva na odgovarajuim historijsko-dravnim i

ustavnim referencama, nije sporno. Sporno je, meutim, koritenje
historijskih iskaza za izvoenje javnopravnog zakljuka, odnosno
mijeanje normativno usmjerenog razumijevanja nacije sa socijalnohistorijskim diskursom. Zbog toga se mora postaviti pitanje odnosa
historijskog i javnopravnog diskursa.
Historijske analize nacija, obrazovanja nacionalne svijesti ili formiranja nacionalnih drava se odnose na fenomen u vremenskoj dimenziji;
znanstvena istina ovdje podrazumijeva rekonstruktivno podruje
fenomena u mnotvu socijalnih odnosa i njihovom uobliavanju u
vremenu. Za javnopravni diskurs su socijalni fenomeni relevantni
samo ako proizvode javnopravne posljedice. Normativni pristup ovdje
zahtijeva postojanje propisa koji regulira elemente odnosa koji su
uspostavljeni u korelaciji drava-individua.
U tom smislu historijske rekonstrukcije postaju suvine. Jer, normativno usmjereni iskazi sublimiraju historijski razvoj. Drugim rijeima,
dogaaji iz prolosti, socijalni pokreti ili popratne pojave, koje historiografija hoe poopiti kao historijsku istinu ili povezati u historijsku
zakonomjernost, postaju za javnopravno poimanje znaajni tek kada
se pojave kao odnosi koji su pravno ureeni. Ovdje normativna regulacija, injenicom vaenja, postaje poopivom kategorijom koja se ne
mora podudarati sa historijskim stavovima. Zbog toga, javnopravni
stav nee zakonomjerno biti kompatibilan sa historijskim zakljucima.
Tako e historijski validan stav da je jednom i zauvijek zavrena i
zatvorena mogunost stvaranja jedne bosanske nacije104 biti demantiran javnopravnim itanjem nastavka istog objanjenja: Treba raditi
na stvaranju bosanskog osjeaja, pripadnosti ovoj zemlji, patriotizmu... Upravo takav rad u javnopravnom smislu jeste predmet
ustavnih obaveza. Tamo gdje imamo javnim pravom definirana prava
i obaveze patriotizam se iscrpljuje u obavezi na zatitu ustavnog
poretka, a osjeaji koji nisu predmet legalno iznudljivih obaveza ostaju beznaajnom socijalno-psiholokom varijablom.
Prema tome, bosanska nacija, svede li se sloena struktura fenomena na
pravni odnos, ne odgovara opisu onog fenomena koji se stvara historijski
uvjetovanim slikama socijalnih pokreta ili nekim politikim projektom koji
izvire iz historijskih kategorija; ona ili postoji kao javnopravni odnos graanina i drave, ili ne postoji uopte. U javnopravnom smislu je formiranje nacija otvoren proces koji ne podlijee nikakvim historijskim shemama. Otud
tvrdnja da je zakanjela svaka mogunost stvaranja bosanske nacije105 postaje u (javno)pravnom diskursu besmislenom poto ne postoji rok u kojem
bi se narod morao aktom ustavotvorstva konsolidirati kao dravni narod.106
To je historijski otvoren proces koji u smislu nastanka nacionalnih drava
jednako proima 19. ili 20. stoljee i dananje doba.

104 H. Kamberovi (fn 40).

105 Tako Kamberovi, ebda.
106 Usp. Krinik-Buki (fn. 103), passim.

43

Neophodno je, dakle, voditi rauna o tipu znanstvenog diskursa i

razlikovati, ako ve nije mogue odvojiti, historijsku od javnopravne
argumentacije. Ovu nunost ilustriraju vrjednosne konotacije koje se i
u serioznim historijskim krugovima pripisuju nacionalnim identifikacijama. Historiar Dubravko Lovrenovi u jednoj novinskoj polemici
upozorava, npr. kako je kontraproduktivno insistiranje na potrebi
povratka zajednikoj bosanskoj naciji i pokazuje da aktiviranje nacionalnog bosanstva upuuje na bonjaki unitarizam koji sa svoje strane izravno potie Hrvate i Srbe na secesionizam, a ovaj je na odreeni
nain ve kodiran u njihovom nacionalnom identitetu.107 Tako se kljuno pitanje da li fenomen uopte postoji, tj. da li je dat u aktuelnoj
konstelaciji javnog prava, zamjenjuje vrjednosnim stavom i historijski
uvjetovanim kvalifikacijama, odnosno na mjesto stava o ne/mogunosti utemeljenja nacije u konkretnoj konstelaciji dolazi stav o negativnim posljedicama i nesvrsishodnosti odreenog nacionalnog deklariranja. Bosanska nacija se onda prikazuje kao fenomen sa preteno
negativnim uplivom na politike i socijalne procese u dananjoj BiH.
Na stranu pitanje historiografske validnosti ovakvog vrednovanja,108
upitno je upravo nije li historijski uvjetovanim miljenjem o (ne)
svrsishodnosti nacionalnog bosanstva, zapravo, potvreno njegovo
postojanje? Naime, ne osporavaju se oigledne istine, o evidentnim
stvarima se ne polemizira.
U javnopravnom pristupu problemu se ne postavlja pitanje tetnog ili korisnog, produktivnog ili neproduktivnog uticaja jedne nacije, posebno njenog
imenovanja. Jo jednom: nacija ovdje ili postoji kao tano definiran odnos
prava i obaveza, ili je nema, jer nema javnopravnog odnosa. Iz te perspektive nacionalna nominacija ne moe posluiti ni kao akcelerator unitarizma
(jer jedinstven dravni narod jeste po sebi unitarna komponenta, ak i u
federalnim ureenjima; konano, zagovornici tronacionalne drave nisu nikada pokazali u emu se sastoji unitarizacijski efekt graanskog principa,
odnosno da li su Njemaka i Austrija unitarne drave budui da kompletan
politiki sistem poiva na graanskom principu), ni kao pokreta secesionizma (jer upravo jedinstvena nacija podstie uzajamnu ovisnost graana
i drave, pa time svijest o njihovoj uzajamnoj vezi sa optim blagostanjem
postaje integrirajuim faktorom). Tano je, meutim, da insistiranje na
odvojenim nacijama u bosanskohercegovakim prilikama, zajedno sa javnopravnim osiguranjem njihovog zasebnog statusa, izlazi u susret posebnim vrstama apetit. Utemeljenje sopstvene drave bi bila samo jedna od
mogunosti nacionalizacije konstitutivnih naroda na novostvorenim etnoteritorijima. Pitanje, prema tome, nije da li je potrebno fingirati povratak
bosanskoj naciji, da li takav koncept odgovara historijski profiliranim slikama svijeta i prateim nacionalnim ideologijama, nego da li u javnopravnom
odnosu postoji onaj kritiki minimum uzajamnih prava i obaveza koji konstitutivne i nekonstitutivne narode i graane BiH povezuje u jedinstven
dravni narod, u naciju.
107 D. Lovrenovi, Polemike: Prisvajanje Bogumila budunost u retrovizoru. Zato jedni drugima pripovijedamo razliite povijesti?, Dani, 455, 3. 3. 2006; formula je ponovljena u feljtonu
Povijest est magistra vitae (izvodi iz studije istog naslova, dio 22, Osloboenje, 9. 11.
2008).
108 Budui da suprotnom zakljuku vodi rekonstrukcija drugog autora, usp. Krinik-Buki (fn.
103).

44

Odgovor se moe dobiti rekonstrukcijom ustavnog prava i analizom javnopravnih odnosa. Mijeanjem historijskog materijala u ovo rekonstruktivno
podruje, u mjeri koja prevazilazi uske okvire historijskog tumaenja pravnih normi, samo e se zamagljivati analitiki putevi.
g) Slovo posljednjeg legitimnog ustava

Pojmovno odreenje prema naciji i narodu iz perspektive javnog prava

zahtijeva, prema tome, da se problematika koja je smjetena u podruje
etnonominiranja izmjesti u podruje dravnopravnog odnosa i da se na
osnovu njega obezbijedi koritenje pojma nacije koji vie nee biti sinonim
za etniku, narodnosnu komponentu Bosne i Hercegovine. Da li takav poduhvat ima ikakvog smisla, odreuje ustavnopravno reguliranje ovdje, iznad
svega, posljednji legitimni ustavni poredak.
Drava Bosna i Hercegovina, mjerena prema naturalistikim koncepcijama, nije se mogla, formalno uzev, dovesti u isti rang sa ostalim socijalistikim republikama. Dok su ustavne proklamacije Slovenije i Makedonije
jednoznano upuivale na slovenaki109 i makedonski110 dravni narod,
crnogorski,111 hrvatski112 i srpski113 ustavi na nacionalne drave veinskih
dravnih naroda Crnogoraca, Hrvata i Srba, u Bosni je slovom ustava bilo
rijei o Srbima, Muslimanima i Hrvatima i drugim narodima i narodnostima
koji u njoj ive (Osnovna naela I, lan 1, stav 1, lan 2, lan 3 stav 2
Ustava).114 Da li je, prema tome, samo Bosna bila liena mogunosti da svoje konstitutivne narode ustavnim i politikim sistemom obuhvati kao dravni
narod, odnosno kao bosansku naciju?
S obzirom na injenicu da je BiH priznata, na jednoj strani, kao biva
drava jugoslovenske federacije a, na drugoj, kao dravna zajednica graana koji su se slobodnim izraavanjem volje (referendumom) odluili za
nezavisnost,115 pitanje bosanskog dravnog naroda se mora postaviti neo109 lan 1 stav 1 Ustava SR Slovenije od 28. 2. 1974, Uradnem list SR Slovenije 6/1974 (citirano prema Ustav SFRJ, ustavi socijalistikih republika i pokrajina, 1974, str. 479 i dalje):
Socijalistina Republika Slovenija je drava, ki temelji na suverenosti slovenskega naroda in
ljudstva Slovenije, na oblasti in samoupravljanju delavskega razreda in vseh delovnih ljudi,
in socijalistina samoupavna demokratina skupnost delovnih ljudi in obanov, slovenskega
naroda in italijanske in madarske narodnosti.
110 lan 1 Ustava SR Makedonije od 25. 2. 1974, Slubeni vesnik na SRM 7/1974 (citirano prema
Ustav fn. 109, str. 373 i dalje): Socijalistika republika Makedonija e nacionalna drava na
makedonskiot narod i drava na albanskata i turskata narodnost ()
111 lan 1 stav 2 Ustava SR Crne Gore od 25. 2. 1974, Slubeni list SRCG (citirano prema
Ustav fn. 109, str. 182 i dalje): Socijalistika drava Crna Gora je drava crnogorskog
naroda i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj ive.
112 lan 2 stav 2 Ustava SR Hrvatske od 22. 2. 1974, Narodne novine 8/1974 (citirano prema
Ustav fn. 109, str. 279 i dalje): Socijalistika Republika Hrvatska je nacionalna drava
hrvatskog naroda, drava srpskog naroda u Hrvatskoj i drava narodnosti koji u njoj ive.
113 lan 1 stav 2 Ustava SR Srbije od 25. februara 1974, Slubeni glasnik SR Srbije 8/1974
(citirano prema Ustav fn 109, str. 578 i dalje): Socijalistika Republika Srbija je drava
srpskog naroda i dijelova drugih naroda i narodnosti koji u njoj ive i ostvaruju svoja suverena prava.
114 Ustav SRBiH, citirano prema: Ustavi (fn. 109), str. 93 i dalje.
115 Usp. Odluku o provoenju referenduma, Sl. l. Rep. BiH, 3/1993, ovdje je doslovno rije o
graanima Republike BiH (lan 1). Tu injenicu dokumentiraju i Smjernice za priznanje koje
je ponudila Evropska zajednica 16. 12. 1991. u okviru Organizacije za sigurnost i suradnju u

45

visno o domaim senzibilitetima i velikodravnim mitovima, dakle, izvan

nacionalistikih predstava i njihovih mitologiziranih korelata u ustavnim i politikim doktrinama. Ono se mora postaviti s obzirom na republiko dravno
pravo i ustavna rjeenja. Ako se odgovor koncentrira na javnopravno razumijevanje problema, osigurae se neutralan pristup nacionalnoj nominaciji
i obezbijediti ona mjera poopivosti koja prati ozakonjeno pravo. Prema
tome, pitanje je kako bosanskohercegovako dravno pravo prije odluke o
bosanskoj dravnoj samostalnosti opisuje bosanske narode?
Izvorni ustavni tekst (Ustav SRBiH iz 1974) to pada u oi na jednak
nain tretira bosanske konstitutivne narode. Oni su ravnopravni (lan 3).
Jednoznano je normirano da se njihovo pravo na samoopredjeljenje, ukljuujui i pravo na otcjepljenje, ima realizirati kao njihovo zajedniko pravo
(Osnovna naela I, stav 2).116 Oni samo zajedniki u Bosni i Hercegovini kao
svojoj dravi ostvaruju svoja suverena prava i nacionalne interese (isto, II,
stav 1). Dalje, u ustavu se koristi imenica narodi (ne nacije), a u propisima koji opisuju segmente dravnog suvereniteta je uvijek isti redoslijed,
najprije se spominju radni ljudi i graani, potom narodi da bi na kraju oni
bili nabrojani kao Muslimani, Srbi i Hrvati (redoslijed se neprekidno mijenja, ili se kao u l. 282, 284 stav 1 uopte ne spominju konkretna imena)
i pripadnici drugih naroda i narodnosti (usp. Preambula, 1. stav, Osnovna
naela II, stav 1, lan 1 stav 1, lan 282 Ustava). Meutim, tamo gdje jami
ravnopravnost bosanskim narodima (lan 3) Ustav govori o nacionalnim vrijednostima i nacionalnim osobenostima naroda i narodnosti (lan 3 stav 2,
isto tako Osnovna naela II, stav 2). U propisu o dravljanstvu (lan 6 stav
1), suprotno tome, u iskljuivoj upotrebi je pojam graanin: Za graane
SRBiH postoji republiko dravljanstvo. U lanu 180 je, dalje, izriito propisano da graanin (dakle, dravljanin BiH) nije duan da se izjasni, niti da se
opredjeljuje za pripadnost jednom od naroda.
Na putu jezikog tumaenja, prema tome, pojmu naroda mora se pripisati znaenje etnike zajednice koja je svaki put fungirala kao opti pojam
za Muslimane, Hrvate i Srbe. Iz sistematske perspektive takav zakljuak
potvruje (i nadopunjuje) ustavna naredba da se narodima moraju obezbijediti uslovi za afirmaciju nacionalnih vrijednosti i ispoljavanje nacionalnih
osobenosti (Osnovna naela II, stav 2, lan 3). Jer, nacionalne vrijednosti,
kako to formulira Ustav, stoje u funkciji zajednikog ivota, u funkciji uvrivanja bratstva i jedinstva i samo u tom smislu Ustav narodima garantira
stvaranje uslova za njihovu dravnu afirmaciju. Pridjev nacionalno uz
imenicu narod predstavlja, oigledno, redakcijsku intervenciju bez koje
jednom reenicom nije bilo mogue opisati poseban segment kulturno deEvropi (Leitlinien fr eine Anerkennung von Neustaaten in Osteuropa und in der Sowjetunion,
Bulletin - Presse und Informationsamt der Bundesregierung, br. 144, 19. 12. 1991). Ovdje
je rije o potovanju Povelje Ujedinjenih nacija, Zavrnih akata Evropske konferencije o bezbjednosti i suradnji, Parikih protokola, zatim, o garantiranju prava etnikih i manjinskih grupa u skladu sa Evropskom konferencijom za bezbjednost i suradnju, o potivanju i nepovredivosti svih granica, preuzimanju obaveza o kontroli klasinog i nuklearnog naoruanja i
bezbjednosti u regionu i, konano, o obavezi da se sporna pitanja sa susjednim dravama
rjeavaju mirnim putem. Svaki od kriterijuma u BiH nije mogao biti sporan poetkom 1992.
godine. Izjava o Jugoslaviji (tampano u EJIL, 1993, str. 73 i dalje) koja uzima u obzir
princip o samoopredjeljenju, takoer, ne moe u sluaju BiH biti dovedena u pitanje, jer je
referendum, kako je reeno, slijedio ustavni princip prema kojem cjelokupna vlast polazi od
apstraktnih graana.
116 Ovo i Fira istie kao specifikum bosanske dravnosti, usp. isti, (fn. 65), str. 40.

46

terminiranih kolektivnih prava konstitutivnih naroda. Narod je, dakle, samo jedan segment bosanskohercegovakih graana. To je etniki odreena
zajednica koja u smislu dravnog zajednitva, u kojem se svi narodi susreu
kao dravni narod/nacija, mogu postojati u svojim izoliranim obiajnostima,
kulturnim ili jezikim razlikama. Iz toga slijedi da konstitutivni narodi i
narodnosti nisu identini sa sumom bosanskohercegovakih graana, s
bosanskim dravljanima. Pridjev nacionalni koji ide uz imenicu narodi
ustavni tekst ne upotrebljava kako bi opisao dravni narod. On moe, prema
tome, podrazumijevati onu ustavno nedefiniranu grupu ljudi koju kulturnovjerske determinante veu u pojedine narode, a dravni narod podrazumijeva Srbe, Hrvate i Muslimane, ali se s njima ne iscrpljuje.
Propis o dravljanstvu radikalno potkrepljuje ovu tezu dravljanstvo se jami
apstraktnom ovjeku, neovisno o njegovom etnikom porijeklu. Samo se dravljani po tom mogu odreivati kao pripadnici nekog od naroda. Jer, narodi
u ustavnim formulacijama dolaze tek na treem mjestu, poslije radnih ljudi i
graana, dravljana BiH. Ustav, prema tome, podrazumijeva postojanje bosanskog dravnog naroda premda ga tako ne imenuje. Bosanski dravni narod
obrazuju, tako bi se moralo zakljuiti, svi njegovi dravljani. Narod ne iskljuuje bosansku naciju. On je u smislu ustavnih formulacija pretpostavlja.
Ako jo uvijek postoje razlozi za sumnju u takvu ustavnu konstrukciju, teza
mora biti ispitana, na jednoj strani, s obzirom na organizacioni dio Ustava
a, na drugoj, s obzirom na historijskog ustavotvorca koji je udarao temelje
Socijalistikoj Republici BiH. Jer, organizacija dravne vlasti, posebno parlamentarna tijela i izborne procedure koje ih legitimiraju, moraju potvrditi ili
osporiti postojanje bosanskog dravnog naroda. Tamo gdje se drava konstituira kao minimalan okvir razliitih nacija ili nacionalnih zemalja, dakle,
kao drava bez nacije, posebna parlamentarna tijela, koja se, opet, biraju u
posebnim procedurama, artikuliraju i tite interese takvih nacija. Takva su
tijela ovlatena da na odgovarajui nain artikuliraju narodnu volju. Ovdje
moemo imati pred oima Vijee naroda u aktuelnom dejtonskom modelu,
ili Vijea republika i pokrajina u jugoslovenskom ustavu iz 1974.
Takvo tijelo u ustavnom sistemu Repubike BiH ne postoji. Dakle, konstitutivni narodi u politikom sistemu republikog ustava predstavljaju jedinstveno politiko tijelo koje ima karakteristike dravne nacije. Umjesto zasebnih
nacionalnih interesa koje bi pojedini narodi u zasebnom parlamentarnom
tijelu morali politiki artikulirati, dravnu vlast legitimiraju udrueni rad,
drutveno-politike organizacije i optine. Trodomni parlament bosanskohercegovake graane predstavlja najprije kao radniku klasu (lan 316),
zatim, kao graane okupljene u drutveno-politike organizacije u okviru
SSRNBiH (lan 317) i, konano, kao stanovnike optina (lan 318). Vijee
udruenog rada, Drutveno-politiko vijee i Vijee optina jesu parlamentarna tijela koja reprezentiraju bosanskohercegovako drutvo u cjelini.
Ovim se, zapravo, peati bosanski dravni narod kao zajednica radnih ljudi i
graana. Jer, o nekom vijeu nacija ili konstitutivnih naroda ne moe ni
biti govora u sistemu koji poiva na suverenitetu radnike klase i graana i
na taj nain obuhvata bosanskohercegovako drutvo kao cjelinu, odnosno
kao dravni narod. Nije sluajno da je historijski ustavotvorac konstituirajui
Narodnu Republiku BiH 1946. godine u lanu 2 radikalnijom formulacijom,
za razliku od ostalih (narodnih) republika, ne imenujui nijedan narod,

47

govorio o slobodnoj volji svoga naroda bez razlike narodnosti i vjeroispovjesti, koji se na osnovu prava na samoopredjeljenje, ukljuujui i pravo
na otcjepljenje i ujedinjenje s drugim dravama, ujedinio sa svim drugim
narodnim republikama u FNRJ. Ve se ovdje jasno konturira bosanska nacija, bosanski dravni narod. Zakljuak ne bi smio biti sporan: bosanskohercegovaki graani su u ustavnopravnom smislu fungirali kao dravni narod,
odnosno kao bosanska nacija.
Iz ovog nalaza slijedi da se kao kolektivni adresat prava na samoodreenje,
ukljuiv i otcjepljenje, u ustavnom sistemu Bosne i Hercegovine mogla pojaviti jedino bosanska nacija kao ukupan zbir graana, bosanskih dravljana,
odnosno bosanski dravni narod. Ne postoji nijedno ustavno uporite koje
pojedinanim narodima jami pravo na donoenje odluke o sudbini Republike to je pravo pripadalo iskljuivo bosanskoj naciji, cjelini bosanskih
dravljana. Badinterova komisija je na ovu injenicu samo stavila taku.
Iz svega toga slijedi da je dravnopravni razvitak Republike BiH u ustavnom
sistemu SFR Jugoslavije nakon 1974. godine, zakljuno sa 1992. godinom i
referendumom njenih graana za nezavisnost, uvrivao pravne komponente bosanske nacije. Ako se, dakle, postavi pitanje da li je pravno utemeljena
bosanska nacija (dravni narod), onda se s obzirom na mnogobrojne pravne
akte117 i referendumsku odluku iz 1992. godine118 mora odgovoriti pozitivno.
Ovakav zakljuak dodatno osnauju Ustav SFR Jugoslavije i jugoslovenski
federalizam. Ako se iz dananje perspektive proue pojedine ustavne odredbe saveznog ustava iz 1974. godine, uoavaju se nedvosmisleni stavovi o
republikama kao zajednicama dravnih naroda, odnosno republikih nacija.
Ve se u prvom pasusu uvodnog dijela, naime, u Osnovnim naelima, istie
da su se narodi Jugoslavije, polazei od prava svakog naroda na samoopredjeljenje, ukljuujui i pravo na otcjepljenje, na osnovu svoje slobodno
izraene volje u zajednikoj borbi svih naroda i narodnosti u narodnooslobodilakom ratu i socijalistikoj revoluciji ujedinili u saveznu republiku slobodnih i ravnopravnih naroda i narodnosti.
Ako ovdje jo uvijek nije jasno o kakvim se narodima radi, odgovor daje
lan 1 Ustava. On jednoznano propisuje da je Jugoslavija savezna drava,
zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalistikih republika.
Kako je na ovom mjestu upravo rije o narodima i njihovim republikama,
117 Usp., npr., l. 1-6, 180, 181 st. 1-2, lan 182 Ustava Rep. BiH; usp., takoer, Zakon o
dravljanstvu od 7. aprila 1977. koji je vrijedio u Bosni u vrijeme donoenja odluke o nezavisnosti (Sl. l. Rep. BiH broj 10/1977) sa Uredbom o provoenju zakona od 20. decembra
1978. (Sl. l. Rep. BiH broj 1/1979) i sa promjenama od 21. maja 1987. (Sl. l. Rep. BiH broj
14/1987). Ovaj zakon je 1992. godine ukinut i na njegovo mjesto je Republika donijela 6.
oktobra 1992. godine (Sl. l. Rep. BiH broj 18/1992.) sopstveni zakon o dravljanstvu preieni tekst 11. septembra 1996. (Sl. l. Rep. BiH broj 30/1996).
118 U tom smislu tano S. Baer, Der Zerfall Jugoslawiens im Lichte des Vlkerrechts, 1995, str.
109 i dalje, 309; kratak ali instruktivan prikaz kod Trnka (fn. 2), str. 93/94; usp., takoer,
izvoenja u Rezoluciji 48/88 Generalne skuptine UN od 20. 12. 1993. (koriten njemaki
prevod iz EA 1994, str. D 217 i dalje, D 225); usp. dalje Smjernice za priznanje (fn. 115);
Izjavu ministara vanjskih poslova EZ o situaciji u Jugoslaviji (Erklrung zur Lage in Jugoslawien) od 5. 7. 1991, u: EA 1991, str. D 536, Izjavu ministara uz Smjernice za priznanje
od 16. 12. 1991, u Bulletin Nr. 144 od 19. 12. 1991, str. 1173; Miljenje Arbitrane komisije
Meunarodne konferencije o Jugoslaviji (prevod na srpski jezik u: Meunarodna politika broj
1001/1992, str. 13 i dalje).

48

ne moe biti nikakve sumnje da imenovanje republika koje sainjavaju Jugoslaviju iz lana 2 ujedno definira republike dravne narode koji u smislu
naroda Jugoslavije obrazuju ovu dobrovoljno ujedinjenu zajednicu. To je
kratak i nedvosmislen rezultat jezikog tumaenja lana 1 Ustava. Naravno, jeziko znaenje jedne ustavne norme mora biti provjereno na pozadini
sistematskog tumaenja ustava. Tuma pri tome mora voditi rauna o pravilu da jeziko znaenje pravne norme (ovdje: narodi i njihove republike)
predstavlja vanjski okvir koji ne smije biti prekoraen za sva ostala
tumaenja. U suprotnom bi bio povrijeen pravnodravni element pravna
sigurnost. Za nepisano ustavno pravo ovdje nee biti mjesta, jer pisana
ustavna norma ne proizvodi pravne praznine.119
Prvi dio Ustava, posebno spomenuti prvi lan, dobija konkretan pravni smisao u sistematskoj vezi sa propisima treeg i etvrtog dijela. Oni reguliraju
odnose u Federaciji, prava i dunosti Federacije i organizaciju Federacije.120
Ustav najprije nabraja zajednike interese koje narodi i narodnosti i radni
ljudi i graani ( ustavna formulacija u prvoj reenici prvog stava iz lan 244
Ustava) ostvaruju u Jugoslaviji da bi u nastavku naveo kako e takva saradnja uslijediti preko saveznih organa, ali uz ravnopravno uee republika
i autonomnih pokrajina, odnosno na osnovu saglasnosti, neposrednom
saradnjom i dogovorom republika i autonomnih pokrajina (lan 244 stav 2
Ustava). Ovi propisi, prema tome, naglaavaju republiku cjelovitost i predstavljaju republike kao zaokruene zajednice konstitutivnih naroda koje se
u jugoslovenskoj federaciji pojavljuju kao osnovne elije jugoslovenske
federacije, a njeni konstitutivni narodi kao jedinstvena nacionalna cjelina.
Kada se lanom 248 Ustava utvruje da postoji jedinstveno dravljanstvo
SFR Jugoslavije, ali da je svaki dravljanin jedne republike istovremeno
dravljanin Jugoslavije, onda je rije o jo jednoj formulaciji koja dodatno
potvruje socijalnu injenicu da su republike uspostavljene kao dravne
zajednice konstitutivnih naroda i narodnosti koje u ustavnom sistemu fungiraju kao republike nacije i nacionalne manjine. To je propis koji saima
pretpostavku o primatu republikog dravljanstva i sistematsko-tehniki
ozakonjuje apstraktno definirane republike dravne narode, kako su oni
spomenuti u osnovnim naelima i u navedenom prvom ustavnom lanu. Organizacioni dio je jo jasniji. Centralno mjesto su regule o vijeima Savezne
skuptine. Jer, Savezna skuptina jeste najvii organ vlasti u okviru prava i
dunosti federacije (lan 282 u vezi sa lanom 284 Ustava).
Pravni karakter federalnih jedinica i ustavnu funkciju njihovih graana
odreuju propisi o obrazovanju skuptinskih vijea. Skuptina je dvodomna
i sastavljena je od Saveznog vijea i Vijea republika i pokrajina (lan 284
i dalje Ustava). Ne postoji hijerarhizirani odnos izmeu vijea; oba su jednakog ustavnog ranga i funkcioniraju kao skuptinski domovi koji, u okviru
ustavnih ovlatenja i saveznih zakona, vre dravnu vlast iz sopstvenog,
ustavom propisanog kruga nadlenosti.121 Savezno vijee predstavlja skup119 O dometu i znaaju jezikog tumaenja, posebno s obzirom na tzv. nepisano ustavno pravo
usp. E. arevi, Das Bundesstaatsprinzip, 2000, str. 59, 83 i dalje, 101 i dalje; P. Raisch,
Juristische Methodenlehre, 1995, str. 139.
120 lan 244 i dalje Ustava SFRJ (fn. 109), str. 53 i dalje.
121 Ustav, tako, propisuje samostalne nadlenosti (kada svako vijee odluuje za sebe, neovisno o drugom vijeu, l. 285 i 286 Ustava) i zajednike nadlenosti (kad vijea odluuju ravnopravno tako da
se odreena odluka smatra usvojenom ako bude potvrena u oba vijea, lan 288 Ustava).

49

tinsko tijelo u kojem se jugoslovenska zajednica pojavljuje kao jedinstveno

drutvo. Rije je, u prvom redu, o organu koji artikulira jugoslovenske interese i odluuje o dravno-politikim pitanjima koja su zajedniki minimum
jugoslovenskim republikama i pokrajinama.122
Vijee republika i pokrajina obrazuje po 12 delegata iz svake republike i
po 8 delegata iz svake pokrajine (ukupno 88 delegata). Svaka delegacija
predstavlja jedinstveno politiko tijelo koje, prema imperativnom mandatu
izborne baze, glasa kao jedinstvena glasaka cjelina o pitanjima o kojima
se odluuje na osnovu saglasnosti republika i pokrajina (lan 295 stav 1
Ustava).123 Radi se, dakle, o tipino federalnom organu. U njemu se artikuliraju interesi drava-lanica jugoslovenske federacije. Ovdje su republike/
pokrajinske skuptine, koje su, kako je gore pokazano, funkcionirale kao
predstavnitva republikih dravnih naroda/nacija, artikulirale i titile
politike interese onih graana koji se u pojedinim republikama pojavljuju
kao dravni narod, kao republika nacija. Bosanskohercegovaka delegacija, prema tome, u ovom vijeu fungira kao delegacija bosanskih graana
reprezentiranih u bosanskoj skuptini, a njenim posredstvom i bosanskog
dravnog naroda (poto skuptinski sistem ne poznaje predstavljanje zasebnih etnikih zajednica). Dakle, delegacija Bosne i Hercegovine, koja se jezikom saveznog ustava to se nakon itanja ovog dijela jasno vidi najprije
spominje kao narod u svojoj republici, zatim, kao radni ljudi i graani i,
konano, kao dravljani republika, fungira u Vijeu republika i pokrajina
kao politiki predstavnik svih graana republike (ne pojedinih etnija, konstitutivnih naroda ili bilo kakvih grupa iji bi se identitet zasnivao neovisno
o bosanskom dravljanstvu), delegacija, prema tome, predstavlja bosanske
graane kao jedinstven dravni narod.
Iz prirode federalnog ugovora se razumije zato su republike u Saveznom
vijeu i u Vijeu republika i pokrajina morale imati jednako snane delegacije sa jednakim brojem glasova (neovisno o stvarnom broju stanovnika).
122 Takav zakljuak podupire materija samostalne nadlenosti Saveznog vijea iz lana 285
Ustava: promjena ustava SFRJ, utvrivanje osnova unutranje i spoljne politike SFRJ, donoenje i autentino tumaenje saveznih zakona za koje nije nadleno Vijee republika i
pokrajina, donoenje saveznog budeta, odluivanje o promjeni granica SFRJ, o ratu i miru,
ratifikacija meunarodnih ugovora o vojnoj suradnji, pretresanje izvjetaja saveznih organa i
politika kontrola nad njihovim radom itd. Meutim, predvien je poseban postupak glasanja
o pitanjima koja su od opteg interesa za republike i pokrajine, odnosno za ravnopravnost
naroda i narodnosti (lan 294 stav 2 Ustava). Tako u radu ovog vijea dolazi do izraaja
federalna struktura Jugoslavije. Ustav propisuje nain zatite specifinih republikih interesa
svaki put kada veina delegata jedne republike ili pokrajine ustanovi da se na sjednici Saveznog vijea razmatra pitanje od posebnog znaaja za republiku ili pokrajinu. Ovakav mehanizam predstavlja dodatan korektiv iskljuive nadlenosti Saveznog vijea. Jer, stavljanje
na dnevni red Saveznog vijea nekog od pitanja iz njegove nadlenosti koje je od opteg
interesa za republiku, odnosno autonomnu pokrajinu na zahtjev veine delegata iz jedne
republike, odnosno autonomne pokrajine, moe uvesti poseban postupak razmatranja i odluivanja o spornom pitanju. Na taj nain je u Saveznom vijeu osnaena pozicija republikih/
pokrajinskih delegacija i unesen dodatan demokratski element u njegov rad.
123 To su, u pravilu, pitanja koja se tiu funkcioniranja jedinstvenog privrednog sistema i dravnih finansija (drutveni plan, monetarni sistem, emisija novca, devizni sistem, kreditni i
ekonomski odnosi s inozemstvom, budetski rashodi SFRJ, osnivanje fondova federacije itd.;
usp. lan 286 stav 2 Ustava). Vijee u ovom sluaju donosi odluke konsenzusom delegacija.
Dvotreinskom veinom svih delegata u Vijeu se odluuje o privremenim mjerama (npr.,
pri donoenju dravnog budeta), a obinom veinom prisutnih delegata o ostalim pitanjima
iz njegovog djelokruga ili iz ravnopravne nadlenosti sa Saveznim vijeem. Delegate za ovo
vijee biraju republike/pokrajinske skuptine iz svojih redova.

50

Naime, osnovna pretpostavka savezne dravnosti jeste jednakost dobrovoljno udruenih republika i njihovih naroda, kako to precizno formulira i
sm Ustav iz 1974. godine. Zahtjev za jednakou federalnih partnera je
posebno vaan u sferi zakonodavstva i parlamentarnog odluivanja o zajednikim pitanjima. Tom zahtjevu odgovara sastav delegacija koje na saveznom nivou obezbjeuju politiku ravnopravnost u federaciji ujedinjenih
drava: samo su meusobno jednake (prema brojnosti i kompetencijama)
delegacije mogle na ravnopravnoj razini odluivati o zajednikoj sudbini
zajednike drave, samo su jednaki politiki partneri koji su na saveznoj
razini predstavljali politiki jednake republike-nacije mogli uspostavljati sistem legitimne vladavine.
h) Zakljuak

Pojmovi kojima smo zapoeli ovo poglavlje mogu na osnovu rekonstrukcije

republikog ustava BiH i jugoslovenskog federalizma biti definirani u kontekstu javnog prava. Nacija je i u tom smislu se pojam koristi u ovoj raspravi suma dravljana, narod je zajednica jezik, porijekla, religija i svih
obiljeja koja obuhvata rije kultura. Bosna i Hercegovina se u javnopravnom smislu nije mogla ni na koji nain razlikovati od ostalih jugoslovenskih
republika, a u asu svoga internacionalnog priznanja ni od ostalih lanica
Ujedinjenih nacija. Ona, takoer, posjeduje dravni narod koji, u smislu javnog prava, postoji kao suma dravljana. Ovaj fenomen se tanije imenuje
bosanskom nacijom.
Time se ne eli negirati injenica da se dejtonskim konstruktom uspostavilo
posve novo ureenje, nego se nastoji pokazati da je svjetska terminoloka
komunikacija u bosanskoj naciji dobila egzaktan opis fenomena koji je javnopravnim institucionaliziranjem bosanskohercegovake drave zasnovan i
prije dejtonskog ugovora. Pojam, svakako, nije sinonim za etnonominaciju
konstitutivnih naroda, nego ih podrazumijeva kao narodnosne elemente
nacije. Naravno da se samo na povrini nominiranje bosanske nacije moe
doivjeti kao historijski preivljeno i kontroverzno rjeenje. Sadrinski je
rije o odreivanju dravne pripadnosti koja uz praktine posljedice po nedravljane i nacionalne manjine donosi neiscrpiv potencijal inkluzija i pravnih
mehanizama za rjeavanje etniki inspiriranih konflikata, dvostrukih lojaliteta i konkurencija dvostrukog dravljanstva.

I I . 4 . E tnizacija ustavnog prava

Ovim su se stekle pretpostavke za definiranje pojma etnizacija ustavnog

prava. Rije je o fenomenu koji se moe blie odrediti u kontekstu izrazito etniki inhomogenih drava. Moderna ustavna drava ovdje predstavlja
pravnu reakciju na etnike razlike. Ona dravu prevodi u pravnu dravu i
priznavanjem regulativnih kompetencija optim pravnim pravilima jer, vr-

51

enje javne vlasti se podreuje racionalnim pravnim normama koje poivaju

na ustavotvornoj snazi dravnog naroda neutralizira etnike razlike mehanizmima javnog prava. Centralni organizacioni princip izrasta na priznanju
etniki neovisne (javnopravno neutralne) sfere koja funkcionalnost dravne zajednice vee za determinante neetnikog karaktera. Dok se dravna
neutralnost kondenzira u podravanju multietninosti, tako to etnikim
zajednicama osigurava jednak tretman i jedne brani od drugih, kako jedni
u odnosu na druge ne bi zapali u nepovoljniji poloaj, njen se praktini ratio
svodi na obezbjeenje funkcija koje reproduciraju cijeli dravni sistem (usp.
gore pod II.1).
Prethodni opis podrazumijeva svojevrsnu etniku sekularizaciju javnog
prava koja u etniki inhomogenim dravnim zajednicama samo naciju, kao
cjelinu graana, priznaje za objektivnog ustavotvorca. Konkretno: dravni
narod (nacija) ustavnim tekstom definira etniki neutralnu sferu dravnog
djelovanja i podvrgava vrenje javne vlasti dvostrukoj kontroli; jednom,
apstraktnom graaninu kao temelju nacije, drugi put, unaprijed definiranim
mehanizmima zatite kolektivnih (dakle, i etnikih) prava. U takvoj dravi se
mijenja vrjednosni horizont. Ona ne moe iskljuiti uzajamne kulturne konkurencije, borbu i etniko-politika samoodreenja koja se uzajamno iskljuuju. Ona im, meutim, daje drukiji smisao. Problem secesije jedne etnike
zajednice u etniki neutraliziranoj ustavnoj dravi ne mora biti diskutiran na
nov nain, upotrebom novih argumenata. Ali, on biva iznesen prema bitno
drukijim rezultatima i uz primjenu novih pravila veine. U modelu pravne
drave postoje praktikabilni putevi za reakciju na etniki osjetljive inkluzije
(asimilacije, kulturnu hegemoniju, vjerske ili etnike tiranije i sl.): federalizacija dravne vlasti, jamenje kulturnih autonomija, zatita specifino grupnih prava, decentralizacija dravnih kompetencija, osiguranje politike ravnopravnosti i slinih mehanizama za efektivnu zatitu (etnikih) manjina.124
Naravno, koegzistencija razliitih etnikih cjelina u dravnoj zajednici podrazumijeva nenormirani socijalni konsenzus o uzajamnoj ovisnosti socijalnog
blagostanja i zajednikog ivota. Jer, uzajamno suprotstavljanje elementa
zajednitva socijalnom blagostanju u etniki inhomogenim zajednicama ne
smije biti branjeno nunou odranja drave kao to fragmentacija dravne
zajednice ne moe biti opravdana razlozima koji ugroavaju socijalno blagostanje, mir i slobodu. U suprotnom se etniko ienje, kulturocid i genocid
moraju prihvatiti kao razumni putevi privoenja multietnikih zajednica
standardu nacionalne drave.
Do etnizacije ustavnog prava dolazi vezivanjem ustavne norme za etniku
(narodnu) volju, kao i izvoenjem ustavnog ureenja iz nje. U multietnikoj
dravnoj perspektivi pravnoj etnizaciji prethodi etnizacija pouvoir constituant, dakle, iskljuivanje jedne etnike zajednice iz dravnog naroda: na jednoj strani, pozivanjem na separatnu narodnu volju, na samoopredjeljenje ili
ugroenost; na drugoj strani, isticanjem zahtjeva za priznavanjem posebnog
javnopravnog interesa konkretne etnije koji okonava donoenjem zasebnog
ustava. Ovdje funkcionalna dravna zajednica sa pravnodravnim ustavom
na vrhu normativne piramide i dravnim narodom na bazi mora biti preoblikovana ili razorena.
124 Usp. Habermas, Inklusion Einbeziehen oder Einschlieen? Zum Verhltnis von Nation,
Rechtsstaat und Demokratie, u: isti, (fn. 56), str. (154 i dalje) 174.

52

Takav opis referira Bosnu i Hercegovinu i politike procese koji su 1991.

godine zapoeli deinstitucionalizacijom ustavnog ureenja, a zavrili proglaavanjem srpske republike na bosanskom dravnom tlu. Tako je etnika
volja postala motorom osporavanja neutralnih funkcija drave, ali i neto
vie, uspostavljala se u mjerilo ustavnog prava, njegove interpretacije ili
primjene. Ovo iskustvo pokazuje da svaka socijalno mona grupa upotrebom argumenta ugroenosti i paljivo provedenom propagandnom kampanjom125 moe multietnike zajednice dovesti pred raspad koji ukljuuje i rat.
Njome upravljaju realni izgledi na donoenje etniki usmjerenog ustavnog
teksta. Tamo gdje u primijenjenoj situaciji ustavno pravo postaje iskljuivim instrumentom artikulacije i provoenja narodne volje moemo govoriti
o etnizaciji ustavnog prava. Postupak je u Bosni priveden kraju potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Ako ga hoemo rekonstruirati na konkretnom primjeru, dobro je podsjetiti se uslova nastanka republike srpskog naroda u BiH. Prethodilo
joj je preuzimanje SDS-ovog mentorstva nad srpskom narodnom
voljom i uspostavljanje paralelnih organa vlasti u okrilju republikog
sistema. Sve je bilo zainjeno jakom ideolokom kampanjom koja
poiva na zamisli da je sudbina svijeta podjela na etnicitete.126 Razvoj
dogaaja, hronoloki uzev, nije iao pravolinijskom uzlaznom putanjom, nego je prilagoavan konkretnim prilikama na bosanskom i
hrvatskom ratitu, kao i dnevnim potrebama politikih centara moi
u Beogradu i Zagrebu.
Politika stvaranja srpskih teritorijalnih cjelina na bosanskom tlu je ve
1992. godine zadobila jasne teritorijalno-politike konture.127 U
ustrojstvu Republike Srpske je etnizacija ustavnog prava prisutna
najprije u ustavotvornim aktima, a postupak se moe jasno rekonstruirati u odlukama ilegalne skuptine srpskog naroda u BiH, u
deklaracijama koje je donosila ova skuptina i ustavnim zahtjevima
koji se u razliitim formama provlae kroz sve faze ustavnog razvitka
Republike Srpske.
Prvu fazu javnopravnog konstituiranja i ustavnog konsolidiranja Republike Srpske karakterizira etnizacija ustavnog prava. Ona je pravno
osigurala otvorenu etnokratsku torturu. I jedno i drugo je poivalo na
izgradnji ustavnog okvira koji ozakonjuje faktiku vladavinu srpskog
naroda, jami dravni status Pravoslavnoj crkvi i stvara pretpostavke
125 O historiji politike propagande i njenim tehnikama, posebno s obzirom na ostvarenje
projekta svi Srbi u jednoj dravi usp. struno miljenje sastavljeno za potrebe Tuilatva
Meunarodnog krivinog tribunala za bivu Jugoslaviju Den Haag, de La Brosse, Politika
propaganda i projekt svi Srbi u jednoj dravi; Posledice instrumentalizacije medija za
ultranacionalistike svrhe, u: Miloevi (fn. 11) str. 125 i dalje.
126 Tako s naknadnim osvrtom na jugoslovensku disoluciju profesor beogradskog Pravnog fakulteta, lan Senata RS i jedan od osnivaa Demokratske stranke i Srpske liberalne stranke K.
avoki: Sudbina ovog sveta je izgleda podela na etnicitete i da se ljudi prisnije oseaju u
zajednicama koje su im bliske po jeziku, kulturi, istoriji i identitetu. Po mom sudu, drava ne
moe opstati bez oseanja vlastitog identiteta (intervju, Danas od 16. 11. 2001, str. 6).
127 Etniko ienje i ubijanje ne-Srba, kao i odstranjivanje tzv. nesrpskog elementa je u prvom
velikom talasu okonano u Bosni od aprila do kraja 1992. godine (usp. M.-J. ali, Krieg und
Frieden in B-H nach dem Abkommen von Dayton, 2. izd., 1997, str. 121 i dalje).

53

za nacionalnu dravu Srba. U praktinom ivotu je etnizacija ustavnog

prava bila popraena izdvajanjem etnikih Srba iz bosanskog dravnog naroda u zaseban dravotvorni subjekt. Sve to nije bilo mogue
bez unitavanja nesrpskog elementa (ciljano protjerivanje i ubijanje,
ruenje vjerskih objekata, nepravoslavnog arhitektonskog elementa,
simbola bosanske dravnosti itd.) na zamiljenom srpskom teritoriju.
Taj se razvoj moe jasno pratiti na ustavnom planu. Ovdje samoproglaena republika do sklapanja Dejtonskog sporazuma ustavnim normama regulira isto etnokratski oblik vladavine stapanjem srpstva,
ustava i dravnosti. Kao ilustracija ovog postupka u nastavku e biti
prikazane izabrane amandmanske intervencije koje su redefiniranjem
imena, ciljeva i pojma republike konstituirale i odravale etnokratske
elemente.
Rije je, dakle, o sljedeim amandmanima:
Srpska Republika Bosna i Hercegovina kao drava srpskog naroda i
graana koji u njoj ive, kako je definira u prvom lanu Ustav Srpske
Republike BiH od 28. februara 1992. godine, 128 ve 12. augusta 1992.
godine je preimenovana u Republiku Srpsku, a za tu priliku ju je novoimenovani Ustav Republike Srpske definirao kao dravu srpskog
naroda129.
Ime je ostalo do danas, ali je ve 14. septembra 1992. novim
amandmanima130 konkretiziran najprije republiki teritorij: umjesto
formulacije o podrujima autonomnih oblasti, optina i drugih srpskih
etnikih celina (lan 2 izvornog teksta), sada je rije samo o srpskim
etnikim celinama ukljuujui i podruja na kojima je izvren genocid
nad srpskim narodom. Zatim je zamijenjen izvorni lan 28, koji je
uoptenom formulacijom jamio slobodu vjeroispovijesti i jednakost
vjerskih zajednica, novim propisom koji najprije garantira vjeroispovijest
i jednakost vjerskih zajednica pred zakonom da bi u 3. stavu povezao
srpski narod i Pravoslavnu crkvu (SPC) u jedinstvenu funkcionalnu cjelinu odredbom da je SPC crkva srpskog naroda. Sljedeim, 4. stavom
je desekularizirana srpska drava preobraena u javno ustrojstvo
pravoslavlja ustavnim principom o dravnom privilegiranju SPC i normiranjem obaveze na saradnju drave i SPC.131 Slobodi politikog orga128 Usp. tekst Ustava u Sl. glasnik srpskog naroda u BiH broj 3/1992 od 16. 3. 1992, kao i deklaracije o osnivanju skuptine srpskog naroda u BiH i pristupanju formiranju republike srpskog
naroda u BiH, zatim, odluke o davanju ovlatenja o zatiti interesa srpskog naroda u BiH,
odluku o teritorijama optina, mjesnih zajednica i naseljenih mjesta u BiH koje se smatraju
teritorijem savezne drave Jugoslavije, odluku o verifikaciji proglaenih srpskih autonomnih
oblasti u BiH, o osnivanju skuptina optina srpskog naroda u BiH i o priznanju republike
srpske krajine, sve u Sl. gl. srpskog naroda u BiH broj 1/1992. od 15. 1. 1992.
129 Amandmani VII i VIII, Sl. gl. RS broj 15/1992.
130 Amandmani IX-XVIII, Sl. gl. RS broj 15/1992.
131 U kratkom komentaru ovog propisa Fira (fn. 65, str. 188 i dalje), npr. konstatira da on izaziva u najmanju ruku, ozbiljne nedoumice. Iako jasno identificira praktine domete ustavne
norme, naime, da se pripadnost srpstvu definira vjerski pripadnou pravoslavlju, tanije
SPC i da se uspostavlja dravna crkva, on ne izvodi nedvosmislen, dogmatski utemeljen
zakljuak, nego pribjegava floskuli da se ove nedoumice u pravnom sistemu mogu otkloniti
daljom razradom, a da nerazumijevanja mogu biti tolerantnom diskusijom prevaziena.
S obzirom na injenicu da je SPC na bosanskom tlu bila direktno involvirana u ratne sukobe,
da je u pravilu fungirala kao podstreka i sauesnik u zloinima srpskih vojnih, paravojnih i

54

niziranja su postavljene jasne granice moguim naruavanjem integriteta Republike (umjesto Republike Jugoslavije iz izvornog teksta).
Nakon amandmanskih promjena koje su polovinom decembra 1992.
godine132 regulirale predsjedniku funkciju i predvidjele mjesto dvojice
potpredsjednika, uslijedila je faza dvogodinje konsolidacije srpskog
teritorijalnog i nacionalnog pitanja. Prethodilo mu je donoenje Deklaracije o zavretku rata (17. decembra 1992)133 u kojoj je rat odreen kao
meuetniki i meuvjerski (I. 1). U deklaraciji je, zatim, konstatirano
da je srpski narod odbranio svoju samostalnu i suverenu dravu Republiku Srpsku (I. 2), deklarirana je iskrena spremnost da se otponu
mirovni pregovori izmeu strana u graanskom ratu u bivoj SRBiH (I.
4), amnestirana su sva lica koja nisu poinila ratne zloine i utvreno je
da Republika Srpska iskreno sarauje sa internacionalnim organizacijama i mirovnim konferencijama koje su involvirane u ratne sukobe na
podruju bive Jugoslavije (II. 11).
Amandmanima od 11. novembra 1994.134 je, najprije, dijelom prefor
mulirana preambula stavila do znanja da je srpski narod odluan da
stvori suverenu i demokratsku dravu i da posjeduje demokratsku i
trajnu odluku () da se ujedini sa drugim dravama srpskog naroda.
Ponovo je u prvom ustavnom lanu definirano da je Republika Srpska
drava srpskog naroda s tim da je dodana reenica da su svi graani
republike ravnopravni. Dalje je propisano da se granice Republike menjaju na referendumu veinom od dve treine od ukupnog broja upisanih
glasaa i utvreno je da republika moe pod istim uvjetima stupati u
konfederalne odnose sa drugim dravama. Mijenjanjem starog novim
lanom 68 odredbe iz lana 101, koji se nalazio u dijelu o teritorijalnoj
organizaciji, prebaene su u dio o pravima i dunostima republike. Ukratko, amandmanski zahvati su koncipirali ustavno ureenje za samostalnu
srpsku dravu u kojoj Srbi na sopstvenom, jo uvijek neizdiferenciranom
teritoriju vre vlast, a prema vani djeluju kao subjekt internacionalnog
prava.135
Prvi predsjednik Ministarskog savjeta Skuptine srpskog naroda u
BiH Miodrag Simovi vie nego ilustrativno saima amandmanske intervencije iz ovog perioda i ciljeve koje su srpske elite zacrtale 1996. godine: uvrivati svoju suverenost, nedjeljivost i teritorijalni integritet,
insistirajui na punoj ravnopravnosti sa drugim entitetom u okviru Bosne
civilnih vlasti (korisni podaci kod R. Radi, Crkva i srpsko pitanje, u: Srpska strana rata (fn.
103), str. 301 i dalje, posebno 330 i dalje), a da je spomenuti propis unesen u ustavni tekst
u vrijeme prvog estokog talasa torture nad nesrpskim stanovnitvom, jedva da se moe
opravdati da autor, koji 2002. godine trai punu istinu (str. 189) ovdje zahtijeva samo tolerantnu diskusiju.
132 Amandmani XIX-XXV, Sl. gl. RS broj 19/1992.
133 Sl. gl. RS broj 19/1992.
134 Amandmani XXVI -XLIII, Sl. gl. RS broj 28/1994.
135 Autentino tumaenje u tom smislu dolazi 1993. godine od ministra inostranih poslova Republike Srpske A. Buhe: Mi smo nau Republiku Srpsku na neki nain ve izgradili i ona ima
mnogo elemenata drave. Naa vojska je, na primer, vea od vojske SR Jugoslavije. Mi smo
uradili krupan posao, istorijski posao, i to smo uradili uz veliku pomo Srbije i Crne Gore.
Nakon to se zavri rat u Bosni, sledei korak je stvaranje ujedinjenih srpskih drava, jer ono
to je sa aspekta meunarodne zajednice nemogue danas, sutra je mogue (Borba od 18.
6. 1993, str. 9).

55

i Hercegovine i istovremeno se osposobljavati za mogue druge opcije,

ukljuujui i prisajedinjenje Saveznoj Republici Jugoslaviji, pa i nezavisni
poloaj Republike Srpske136.
U centru ovog trenda se, dakle, nalazi etnizacija ustavnog i cjelokupnog
javnog prava. Jo jednom: rije je o postupku kojim se u uslovima multietnike dravne zajednice jednom etnikumu pripisuju osobine ustavotvorca i
cjelokupan pravni sistem po cijenu unitenja pripadnika drugog etnikuma
personalno izvodi kao produkt etnike volje.

136 Simovi je 21. 12. 1991. godine odlukom (ilegalne) skuptine srpskog naroda, koju je potpisao Momilo Krajinik, izabran za predsjednika ovog savjeta (savjet je brojio 18 lanova).
Kako su istom odlukom pojedini lanovi imenovani za ministre, tako se ovo tijelo moe smatrati prvom ilegalnom vladom obrazovanom oko jezgra SDS, a Simovi prvim imenovanim
predsjednikom ilegalne srpske vlade. Usp. Odluku br. 02-70/91 u Sl. glasnik srpskog naroda
u BiH broj 1/1992. On je danas sudija Ustavnog suda BiH i profesor na banjalukom Pravnom
fakultetu. Citat iz: isti, O amandmanima XXVI-XLIII na Ustav Republike Srpske, u: Ustav
Republike Srpske i amandmani, 2. izd. 1996, str. 26.

56

III . KA R AKTE R I Z A C IJA P R E M A

NASTANK U
U prvi segment pitanja koja se tiu karakterizacije dejtonskog ustavnog
modela uvode nas pojanjenja iz prethodnog poglavlja. Budui da je njegov
osnovni specifikum vezan za mirovni sporazum, to je neophodno razmotriti
karakteristike koje slijede iz naina njegovog nastanka.

I I I . 1 . M e unarodno ugovaranje ustava

Kljuna karakteristika dejtonskog Ustava ona ga, ujedno, razdvaja od

kontinentalnoevropske, jugoslovenske i bosanskohercegovake ustavne tradicije proizlazi iz postupka njegovog donoenja i usvajanja. Ustav je de
facto donesen na mirovnim pregovorima i formalno predstavlja dio internacionalnog sporazuma Dayton Peace Agrement.137 Sporazum stoji na kraju
viegodinjeg rata i konkretan je rezultat real-politikog pristupa bosanskom
pitanju138. Sm Ustav je ugovoren kao dodatak Okvirnom sporazumu
(Aneks 4), ali nije formalno naslovljen kao ugovor, nego je oznaen kao
ustav: Ne samo da je Aneks 4 naslovljen kao Ustav Bosne i Hercegovine
nego i prelazni propisi u Aneksu II, kao i l. VI 3, X 1, XI, XII 1 i 2 Aneksa
137 Detaljniji prikaz W. G. Vitzthum/M. Mack, Multiethnischer Fderalismus in Bosnien-Herzegowina, u: W.G.Vitzthum (Hrsg.), Ethnischer Fderlismus, 2000, str. (81 i dalje); o historiji
i uslovima koji su vodili do zakljuenja instruktivno Calic (fn. 127), str. 127 i dalje; detaljni
prikaz sporazuma O. Drr, Die Vereinbarung von Dayton/Ohio, AVR tom 35 (1997), str. 129
i dalje. O uslovima i pravnim posljedicama potpisivanja detaljnije E. arevi, Verfassunggebung und konstitutives Volk: Bosnien-Herzegowina zwischen Natur- und Rechtszustand,
JR, tom 50 (2002), str. 493 i dalje; usp. takoer, S. Yee, The New Constitution of Bosnia
and herzegovina, EJIL 7 (1996), str. 176 i dalje.
138 O prelasku na real-politiki pristup, npr., A. Wohlsteter, Wie man Gro-Serbien schafft? FAZ,
9.9.1994, Calic (fn. 127 ), str. 217 i dalje; arevi (fn. 4) str. 297 i dalje; N. Pobri (fn. 2),
str. 110. Da se real-politike pozicije prenose i u ambicionirane znanstvene rasprave koje
dolaze izvan lokalnog etno-znanstvenog pristupa pokazuje, npr. analiza C. Steiner, Geneza i
legitimnost Ustava Bosne i Hercegovine, Status 9/2006, str. (156 i dalje), 158.

57

4, zatim, lan 1 Aneksa 11 direktno spominju Ustav Bosne i Hercegovine,

kako je on naveden u dodatku 4. Isto tako, izjave uz Aneks 4 govore o
ustavu, odnosno o ustavnom tekstu. Obje injenice, mirovni ugovor i realpolitika opcija, za razumijevanje ustavnih karakteristika i za interpretaciju
dejtonskog modela su konstitutivne.
Upotpunjuje ih ovaj aspekt se pravno ne smije obezvreivati funkcija
i pravno pozicioniranje osoba koje su potpisale i ugovarale Okvirni sporazum i Aneks 4. Uslovi ugovaranja i ugovorni subjekti Aneksa 4 (Ustav),
na jednoj strani, i Opteg okvirnog sporazuma za mir, koji je zakljuen sa
susjednim dravama (Hrvatska i Jugoslavija), na drugoj strani, nude ako
ih preciznije prostudiramo pravno relevantne informacije o stvarnom
ustavotvorcu. Ovdje se radi o amerikoj diplomatiji i lokalnim politikim partijama na iji raun je inscenirano ugovaranje u ime konstitutivnih naroda.
Tako su narodi, kao neka vrsta zamiljene predustavne, dakle, polazne konstante, prema osnovnoj ideji i njenoj pravnoj realizaciji, morali, s obzirom
na posebnosti bosanskohercegovakog sklopa, biti prihvaeni i priznati kao
ustavotvorci. Ugovarai se u mirovnom procesu legitimiraju, i bivaju u toj
pregovarakoj poziciji prihvaeni, kao predstavnici naroda, Bonjaka, Srba i
Hrvata.
Ova teza bi se samo na prvi pogled mogla dovesti u pitanje u pogledu pregovarake i ugovarake pozicije A. Izetbegovia, za kojeg bi se moglo pretpostaviti da je predstavljao cjelokupnu bosanskohercegovaku naciju, kao i
u pogledu ministra vanjskih poslova airbegovia, koji je u ime Republike
BiH potpisao Aneks 4.139 Na osnovu paljivije analize njegovog mandata,
vlastitog politikog pozicioniranja, na osnovu razumijevanja njegove uloge
meu pregovaraima, kao i njenog vrednovanja u relevantnoj literaturi,140
ne moe se osporiti da je u vrijeme zakljuivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma predstavljao samo etnike Bonjake, a ne i bosanskohercegovako
graanstvo u cjelini.
Ako bi se, unato tome, pokualo pobjei od fakticiteta dogaaja, tako to
bi se Izetbegoviev mandat pri zakljuenju sporazuma mogao prihvatiti kao
139 U razliitim verzijama na B-H-S se ispod izjave za Republiku BiH o prihvatanju Ustava BiH u
Aneksu 4 pojavljuju inicijali A.I. (Izetbegovi), pregledom potpisa na originalnim dokumentima (ILM, fn. 1, str. 128) se vidi da je Aneks 4 potpisao tadanji ministar vanjskih poslova
RBiH M. airbegovi.
140 Detaljna rekonstrukcija u arevi (fn. 4), str. 309 i dalje, ovdje posebno fn. 309. Najbolji
materijal u prilog tezi je ostavio A. Izetbegovi u autobiografskom zapisu Sjeanja (Sarajevo, 2001), ovdje, npr., Saopenje etrdeseterice (osnivaa SDA) od 27.3.1990, ta. I,
IV-2 i VI 1 i IX (str. 69 i dalje), govor na Osnivakoj skuptini SDA (str. 77), istup na TVS
26.5.1999. (str. 78), govor na Londonskoj konferenciji 26.2.1992 (str. 128), stavovi o ueu
na OIC decembra 1992. (str. 138 i dalje), govor na sveanoj sjednici SDA od 12. 1. 1995.
(str. 163), izvod iz intervjua The Timesu (str. 174), govor od 1.3.1995. (str. 191), govor na
potpisivanju sporazuma u Parizu 14. 12. 1995. (str. 293). Iz nedavno objavljene knjige N.
Koljevia Stvaranje Republike Srpske (isjeke objavljuju Dani, usp. br. 593, 24. 10. 2008. i
594 od 31. 10. 2008) se moe saznati kako ga ve u predratno vrijeme doivljavaju srpski
politiari: Smatrali smo da prvi predsednik treba da bude iz redova muslimanskog naroda i
da je to upravo Izetbegovi, kao njihov autentini predstavnik, iako je Fikret Abdi dobio vie
glasova na izborima. Jedne od najitanijih dnevnih novina u BiH, Dnevni avaz, na godinjicu
smrti, predstavlja Izetbegovia kao oca nacije, mislei oigledno na oca Bonjaka: Bosna
i Hercegovina prije pet godina izgubila je oca nacije i svog najveeg politiara Aliju Izetbegovia, koji je obiljeio stoljee odrastanja bosanskog i bonjakog identiteta (Dnevni avaz,
19.10.2008).

58

posebna forma predstavljanja dravnog naroda i drave BiH (dravljana

BiH, odnosno bosanske dravne nacije), mora se, s obzirom na materijalno
ustavno pravo, koje je tada vailo, dovesti u pitanje njegova nadlenost
da zakljuuje ovakve ugovore. To jednako vai za fazu ugovaranja i parafiranja, kao i za fazu unutardravnog davanja saglasnosti na ugovoreni
sporazum. lan 5 Ustava Republike BiH, koji je u to vrijeme vaio,141 nedvosmisleno je odreivao da je teritorij Republike jedinstven i nedjeljiv i da
se republike granice smiju mijenjati na putu referenduma graana, i to
odlukom koja je donesena dvotreinskom veinom. Osim spomenutog lana
5 Ustava Republike BiH, lan 268 Ustava je predviao da svaki dom Parlamentarne skuptine, Predsjednitvo, Vlada ili najmanje 30 delegata mogu
predloiti izmjenu Ustava. O prijedlogu za promjenu Ustava odluuje Skuptina na zajednikoj sjednici oba vijea. Ona, meutim, do parafiranja Dejtonskog sporazuma ni na koji nain nije bila involvirana u izmjenu ustavnog
sistema. Tek je nakon parafiranja ugovora na sjednici od 12. 12. 1995. (Sl.
l. RBiH broj 49/1995) donijela odluku u formi Zakona o izmjenama i dopuni
Ustava Republike BiH. Ako se, dakle, Izetbegovi a to je opteprihvaeno
miljenje razumijeva kao ugovorno sposobna stranka koja stoji na strani
Republike BiH, on se mora posmatrati iskljuivo kao predstavnik jedne etnije, ovdje Muslimana/Bonjaka. U suprotnom, ugovorni aranman u cjelini,
zbog nedostatka aktivne legitimacije, nije pravno valjan.142
Pozicija K. Zubaka, koji je Aneks 4 odobrio u ime konstitutivnih naroda i graana Federacije BiH, mora se razumijevati na slian nain.
Jer, Federacija je u vrijeme parafiranja ugovora fungirala kao suvlasnitvo Bonjaka i Hrvata. Pri tome je hrvatski dio delegacije, koji se
nalazio u zajednikoj bosanskohercegovakoj delegaciji (predstavljali
su ga funkcioneri HDZ i Herceg-Bosne K. Zubak i J. Prli), donosio
najvanije odluke uz saglasnost hrvatske dravne delegacije. Bonjaki dio je ve bio predstavljen posredstvom Republike BiH (Izetbegovi), a pregovaraki tim hrvatskog dijela delegacije je, u pravilu,
kontaktiran i discipliniran aktivnostima hrvatske dravne delegacije
(Tuman).143 Na osnovu ovih injenica, prihvatanje Aneksa 4 od funkcionera HDZ, koji su djelovali u ime Federacije BiH, moe biti uzeto
jedino kao de facto iznoenje volje hrvatskog naroda.
Konano, najjednostavnije je odrediti poziciju potpredsjednika Republike Srpske Nikole Koljevia, budui da je on jednoznano Aneks 4
potpisao u ime Srba. Na ovom nalazu nita ne mijenja injenica da je
141 Misli se na preieni tekst Ustava koji je odlukom Ustavnog suda proglaen neustavnim, ali
je suprotno ovoj odluci primjenjivan (usp. Sl. l. RBiH broj 20/1993, str. CDLXXVI i dalje).
142 Republici BiH bi nedostajalo ovlatenje za sklapanje ugovora prema lanu 47 Beke konvencije o ugovorima (WVK). to se tie srbijanskog predsjednika, za pretpostavku nevaenja
u smislu lana 46 WVK (nenadlenost za zakljuenje ugovora) govori da je on suprotno
ustavnim propisima SR Jugoslavije i bez punovane punomoi zastupao Jugoslaviju (lan 96
stav 1 Ustava SRJ). Umjesto Lilia, pregovore je vodio i ugovor potpisao Miloevi, koji je tek
od 1997. do novembra 2000. bio na funkciji predsjednika Jugoslavije (FAZ, 7. 10. 2000). U
dostupnim dokumentima nema nigdje napomene da mu je Lili dodijelio punomo da u ime
Jugoslavije preuzima obaveze. Meunarodna zajednica je u ovom sluaju oigledno polazila
od pozicije realne moi. Detaljnije arevi (fn. 4), posebno str. 311 i dalje, 312 u fn. 75,
326 i dalje.
143 Usp. R. Hoolbrooke, To end a war, 1998, koriten njemaki prevod, 1999, str. 268, 404,
usp., takoer, dejtonski dnevnik I. Komia, Slobodna Bosna, 1. 2. 1995, str. 5 i dalje.

59

dokument najprije signirao Slobodan Miloevi, a da su ga tek naknadno potpisali predstavnici Srba u BiH.144 Prema opteprihvaenom
miljenju srpskih vojnih, vjerskih, politikih i akademskih elita, ali i
apsolutne veine jugoslovenskih Srba od zapoinjanja rata u Sloveniji
sve do kosovskog rata, kao i prema miljenju internacionalne diplomatije, tadanji predsjednik Srbije Miloevi je istovremeno bio predsjednik svih Srba.145
Svedeno na kratak zakljuak: Mirovni pregovori, parafiranje i pravno obavezujue zakljuenje Okvirnog sporazuma, posebno njegovog Aneksa 4,
predstavljaju ugovor triju etnikih zajednica, triju jugoslovenskih naroda,
naseljenih u tri drave.146 Iz ove injenice slijedi da je bosanskohercegovako ustavotvorstvo u asu donoenja Aneksa 4 etnizirano. Etnizacija pri
tome ne predstavlja ekskluzivni uzrok, nego posljedicu cjelokupne mirovne
strategije na podruju bive Jugoslavije.147
Prema tome, akt nastajanja i injenica donoenja novog bosanskohercegovakog Ustava ne mogu biti pripisani historijskoj pouvoir constituant.
Aktuelni Ustav je integralni dio internacionalnog mirovnog ugovora. Ustavni
144 Navodno je prema izvjesnom patrijarhovom papiru od 30. 8. 1995. (prema Radio Beogradu, a Dani u broju 593 od 24.10.2008. prenose iz knjige N. Koljevia, fn. 140, stenogramsku
biljeku sa razgovora u Dobanovcima od 26. 8. 1995) Miloevi opunomoen da potpie mirovni sporazum u ime jugoslovenskih Srba, do ovakvog sporazuma je dolo posredovanjem
Pravoslavne crkve i kasnijim internim dogovorom. Fira bez bliih objanjenja navodi da je
jugoslovenska delegacija bila ovlatena da nastupa u ime RS po ovlatenju Skuptine RS (fn.
65, str. 57).
145 Usp. npr. tekst deklaracije o proglaenju srpske autonomije iz Srba od 25. 7. 1990, Politika,
26. 7. 1999, ili, npr. S. Cvijan, ministar za Srbe van Srbije u Narodnoj skuptini 20. marta
1991: Srbi van Srbije veruju u Slobodana Miloevia. O Miloevievoj poziciji detaljnije O.
Milosavljevi, Jugoslavija kao zabluda, Republika br. 135-136, 1996, str. I i dalje. Navodno
je, prema izvjesnom patrijarhovom papiru od 30. 8. 1995. (navod je prema Radio Beogradu, a Dani u broju 593 od 24.10.2008. prenose iz knjige N. Koljevia, fn. 5, stenogramsku
biljeku sa razgovora u Dobanovcima od 26. 8. 1995), Miloevi opunomoen da potpie mirovni sporazum u ime jugoslovenskih Srba, do ovakvog sporazuma je dolo uz posredovanje
Pravoslavne crkve i kasnijim internim dogovorom.
146 U tom smislu se ne moe prihvatiti teza da je Republika BiH, kao meunarodno priznata
drava, zajedno sa pobunjenim grupama koje se odriu de facto kontrole nad teritorijalnim
jedinicama donijela ustav (tako, meutim, P. Gaeta, The Dayton Agreements and International Law, EJIL, sveska 7, 1996, str. [14 i dalje] 161. Isto tako je neprihvatljiva teza da Ustav
BiH nisu donijeli njeni narodi ponaosob, ve entiteti u kojima su njeni narodi izvorno ostvarili
svoju konstitutivnost i iji su predstavnici donosioci (potpisnici) Ustava BiH (tako S. Savi u
izdvojenom miljenju uz Treu djeliminu odluku Ustavnog suda broj U 5/98 od 1. 7. 2000,
Sl. gl. BiH broj 23/2000, str. 3 i dalje). Ovakvo obrazloenje se zadrava na aktu formalnog
potpisivanja i ignorira u cjelini legitimacione mehanizme i injenine pretpostavke zakljuenja
mirovnog sporazuma, odnosno Aneksa 4. Tano, meutim, O. Ibrahimagi, Politiko-pravni
aspekti razvitka Bosne i Hercegovine, Pravna misao broj 5-6/2000, str. (3 i dalje) 6: Time
su iscrpljena sva politika pitanja kao ustavna pitanja, ime se dolo do novog Ustava BiH,
kao izraza politike volje njena tri naroda: Bonjaka, Srba i Hrvata, izraene u Preambuli
toga Ustava, u kojoj je reeno da ova tri naroda, zajedno s ostalim, i graani BiH utvruju
Ustav BiH. Kao oblik svojevrsnog autentinog tumaenja se moe shvatiti i nedavna Hoolbrukova izjava: Odluku da se drava podijeli na etnikoj osnovi donijeli su graani vae
zemlje, a ne SAD. To mi se u Daytonu nije svidjelo. Rekao sam predsjedniku Izetbegoviu da
mi se to ne svia. Rekao sam i Harisu Silajdiu, predsjednicima Tumanu i Miloeviu da mi
se to ne svia. Narod je insistirao na tome. Nije mi se svidio politiki sistem koji omoguava
etnikim strankama da dobiju vie moi. Slagao sam se s principom multietnikih stranaka.
Na narodu Bosne i Hercegovine je da stvori te stranke (intervju sa Hoolbrukom, nedjelja, 1.
11. 2008, TV Hayat, u Centralnom dnevniku, 20 sati, razgovor vodila S. Hadovi-erimagi,
stenogramska obrada pod: http://www.hayat.ba/content/view/17396/291/.
147 Detaljno sa daljim uputama arevi (fn. 4), str. 311 i dalje.

60

karakter mu je priznat autoritetom teksta Okvirnog sporazuma,148 bosanskohercegovakom ustavnom naukom149 i odlukama Ustavnog suda BiH.150
Uz sve to se, ipak, ne moe ozbiljno tvrditi da Aneks 4 predstavlja ustavotvorni akt bosanskohercegovakog demosa (dravnog naroda).151 Njegovo
pozicioniranje u dejtonskom mirovnom paketu, historija nastanka, stupanje
na snagu, ugovorne stranke i volja koja implicira da se Aneks 4 podreuje
meunarodnom pravu jednoznano govore protiv ustavnog kvaliteta. Budui
da se ustavni kvalitet samo na osnovu normativne nominacije ne bi smio
priznati proizvoljnom pravno-politikom aktu, neophodno je provjeriti da li
Aneks 4 zadovoljava specifino ustavne funkcije. U njih se, svakako, moraju
ubrojiti ekonomska, kulturna i konvencionalna integracija, obrazovanje politikog jedinstva zajednice, omoguavanje pravnih okvira za uspostavljanje
socijalnog konsenzusa o temeljnim vrijednostima dravne zajednice, funkcije ureenja, stabilizacije, integrativnog uinka, racionalizacije i zatite.152
Ne bi smjelo biti sporno da ih ovaj akt ni izbliza ne osigurava;153 u njegovu
osnovnu karakteristiku se od tog mjesta mora uraunati kvalitet meunarodnopravnog ugovora koji regulira ustavnopravnu materiju i biva prihvatan
kao dravni Ustav.

I I I . 2 . P rivremenost

Karakter privremenosti se, na jednoj strani, moe izvesti iz naina nastanka, na drugoj, iz opteprihvaenog pristupa aktuelnom ustavnom aktu kao
privremenom rjeenju.154 Meunarodnopravni ugovor karakterizira kauzalitet u smislu vezanosti za konkretan ugovorni predmet. Svaki put predmet
ugovaranja viestruko uslovljava njegovu primjenu i trajanje. Ova injenica
dolazi do izraaja u pojmovima koji se koriste za oznaavanje ugovornog
148 lan 5 Opteg okvirnog sporazuma (fn. 1), lan 1 Aneksa 11 direktno spominju Ustav Bosne
i Hercegovine kako je on naveden u dodatku 4, kao i izjave uz Aneks 4 u kojima se potpisuje Ustav BiH u Aneksu IV Opteg okvirnog sporazuma.
149 Npr. Pobri (fn. 2); Trnka (fn. 2); F. Vehabovi, Odnos Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zatitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, 2006.
150 Instruktivno: Odluka Ust. suda BiH broj U 5/98 od 30.6/1.7.2000, Sl. glasnik BiH broj
23/2000, str. 472 i dalje ovdje je u dva stava istaknut meunarodnopravni kvalitet Aneksa
4, usp. str. 19 i 73; i kasnije odluke slijede ovaj zakljuak, npr. Abdulah Maktouf, AP 1785/06
od 30. 3. 2007, stav 71.
151 Detaljnije arevi (fn. 4), str. 297 i dalje; isti, (fn. 137), str. 496 i dalje.
152 Usp. A. Vokuhle, Verfassungsstil und Verfassungsfunktion, AR tom 119 (1994), str. 35
i dalje; H.-P. Schneider, Funktion der Verfassung, u: D. Grimm (Hrg.), Einfhrung in das
ffentliche Recht, 1985, str. 1 i dalje.
153 arevi (fn. 4), str. 306 i dalje. Do suprotnog rezultata dolazi Vehabovi (fn. 149) pozitivistikim pristupom karakterizaciji ustavotvornog akta: odluka republike skuptine od 12.
12. 1995. kojom se putem ustavnog zakona ovlauje Republika da preoblikuje unutranje
ureenje u skladu sa mirovnim sporazumom i judikatura Ustavnog suda su odluujui argumenti za kvalifikaciju Aneksa 4 kao ustavne povelje, a svih prateih aneksa sa Okvirnim
sporazumom kao ustavnog prava drave (str. 22-25).
154 Trnka (fn. 2) u predgovoru drugom izdanju, str. 4; Fira (fn. 65), str. 77; A. Izetbegovi,
intervju, Ljiljan br. 200, 13 -20. 11. 1996.

61

reguliranja viestranih meunarodnopravnih poslova. Rije je, ve prema

izboru stranaka koji je odreen predmetom ugovaranja i trajanja, o sporazumima, ugovorima, statutima, paktovima, protokolima, aktima,
deklaracijama, konkordatima itd.155 Meunarodni ugovor obavezuje
ugovorne stranke od asa zakljuenja ili ratifikacije za budunost i, prema
vladajuem shvatanju, stvara pravo.156
On se u vremenskoj dimenziji, ipak, mora razlikovati od ustava. Predmet
ustavne regulacije je u osnovi utvrivanje uslova i pravila ivota u dravi
i sa dravom. Ustav verificira injenicu dravnosti, odnosno potvruje postojanje pretpostavki za meunarodnopravno ugovaranje.157 U konstelaciji
Dejtonskog mirovnog sporazuma se ovaj odnos konkretizira u neobinoj
konstelaciji: meunarodnim ugovorom se ustanovljava ustavna drava koja
bi mu, zapravo, morala prethoditi. Iz takvog odnosa se predmet mirovnog
sporazuma de facto icrpljuje uspostavljanjem ugovorene dravnosti. Prema
tome, u karakteristiku sporazuma, a time indirektno i ustavnog modela koji
konstituira, ulazi privremenost, osobina koja politiki ivot i socijalne potrebe vee za uspostavljanje i uvrivaje mira.
Uspostavljanjem mira bi ugovor morao biti ispunjen, a time i iscrpljen smisao ugovorenih obaveza u koje spada i uspostavljanje ustavnog ureenja
prema Aneksu 4. U tom se smislu kvalitet privremenosti namee kao karakteristika koja trajno determinira vremensku dimenziju samog Aneksa 4.
Budui da je ugovor uspostavljanjem trajnog mira postao bespredmetan, ali
je jo uvijek na snazi, mora se zakljuiti da trajni mir nije uspostavljen, ili
se naprosto odrava ustavni provizorij stanju koje se tek mora uiniti ustavnim.
Do suprotnog stava se moe dospjeti pod pretpostavkom da se na osnovu
Aneksa 4 konkretan povod (ustavna organizacija vlasti u svrhu uspostavljanja mira) moe prevesti u trajno ureenje koje u smislu punog ustava
omoguuje stabilizaciju drave, uvrivanje i funkcioniranje politikog i
pravnog sistema na premisama pravde, vladavine prava, razvijanja lojalnosti ustavnim vrijednostima i tome slino. Meutim, Aneks 4 ne izlazi u
155 Usp. npr. pregled kod I. Seidl-Hohenveldern/T. Stein, Vlkerecht, 10. izdanje, 2000, str. 47.
156 Usp. O. Kimminich/S. Hobe, Einfhrung in das Vlkerrecht, 7. izd. 2000, str. 173. Ovdje
treba napomenuti da je lan IX Okvirnog sporazuma predvidio njegovo stupanje na snagu
sa parafiranjem. U meunarodnoj praksi je uobiajeno da se tek potpisivanjem, nakon nacionalne ratifikacije, stvaraju konane obaveze ovdje, meutim, parafiranje vodi direktnom
obavezivanju ugovornih stranaka. To je predvieno kao mogunost u lanu 12 stav 2 lit. a]
WVK, ali ne odgovara uobiajenoj meunarodnopravnoj praksi. Jedini primjer koji se spominje u literaturi kao sluaj neposrednog preuzimanja obaveza inom potpisivanja odnosi se
na Memorandum o razumijevanju o slobodnoj teritoriji Trsta od 5. 10. 1954. (usp. npr. The
Treaty-Makers Handbook, ed. by H. Blix/J. Emerson, 1973, str. 52; Satows Guide to Diplomatic Practice, 5. izd. ed. by. Lord Gore-Booth, 1979, str. 249 i dalje). O proceduri, takoer,
Gaeta (fn. 146, str. 149): a novel and unusual way of proceeding. Potpisi (signature) koji
su uneseni u pojedinim aneksima ne predstavljaju, prema tome, potpise u smislu lana 12
stav 1 WVK (saglasnost za definitivno prihvatanje ugovora), posebno ne predstavljaju potpis
pod pretpostavkom ratifikacije u smislu lana 14 stav 1 lit. c] WVK. Isto tako Drr (fn. 137),
str. 147.
157 Meunarodno pravo se ne bavi unutranjim ustavnim sistemom i donoenjem ustava; ono
naprosto podrazumijeva dravu iji je ustavni sistem u stanju da ispuni meunarodnopravne
obaveze. Usp. arevi (fn. 4), str. 301 s daljim objanjenjima; K. Stern, StR der BRD, tom
1, 2. izd. 1984, str. 477; Ph. Kunig, Vlkerrecht und staatliches Recht, u: W.G. Vitzthum
(Hrsg.), Vlkerrecht, 4. izd. 2007, str. 86 i dalje.

62

susret ovim uslovima. Kako je ve u uvodu istaknuto, preovladava stav da

su njegove mogunosti iscrpljene. U tom smislu interpretacija Kasima Trnke
moe posluiti jednako i kao glas znanosti, i kao glas autentinog tumaa
koji je vlastitim ekspertizama sudjelovao u ugovaranju dejtonskog modela:
Dejtonski ustav izvrio je svoju primarnu misiju da zaustavi rat, ali je uveliko iscrpio svoje mogunosti, te u kljunim elementima postao konica za
dalji drutveni razvoj.158 Da su procjene o privremenom rjeenju rukovodile
i ugovarae, ne bi, takoer, smjelo biti sporno.159
Ipak, osnovni razlog njegove privremenosti nije opti stav politikih aktera,
nego upravo predmet njegove regulacije i nain njegovog ugovaranja. Ako
se uzme u obzir dinamika stalnih reformi dravnih organa i interveniranje
dravnim zakonodavstvom posebno u formama zakona i ustavnih amandmana koje je donosio Visoki predstavnik160 dobija se utisak da politiki
ivot i pravni okvir ve 13 godina ive od jednog sistema iji se kraj odgaa
nizom interventnih mjera. Zbog svega toga, ne bi smjelo biti sporno da
Aneks 4 vai kao privremeni regulativni akt koji odrava provizorij ustavnog
stanja kao nedovrenog socijalno-politikog fenomena.161

I I I . 3 . S tanje nu de

Sve tri spomenute karakteristike, etnizacija bosanskohercegovakog ustavotvorca, internacionalizacija ustavnog prava i uspostavljanje privremenog
ustavnopravnog provizorija, u trenutku donoenja nisu bile neposredan proizvod Okvirnog sporazuma ili proklamiranog ustava iz teksta Aneksa 4. No
one se u vremenskoj dimenziji uvruju kao socijalno producirani elementi
koji su najprije otjelotvoreni Aneksom 4, a zatim su viestruko determinirali kako normativnu komponentu bosanskohercegovake dravnosti, tako i
ukupnu sferu socijalnih odnosa i politikog djelovanja.
Posmatraju li se ugovorna priroda i etniziranje ustavotvorca u uzajamnoj
ovisnosti, mora se otvoriti pitanje razloga koji opravdavaju uklanjanje dravnog naroda kao socijalne baze ustavotvorstva, zajedno sa procedurama
koje graaninu kao eminentnom nosiocu ustavnopravne vlasti uskrauju
158 Trnka (fn. 2.) u predgovoru drugom izdanju, str. 4.
159 Npr., A. Izetbegovi, godinu dana nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma: mi smo
se pomirili sa krnjim suverenitetom za neko ogranieno vrijeme i to je jasno iz Dejtonskog
ugovora (fn. 154).
160 U bilans zakonodavstva OHR-a do kraja 2007. godine ulazi 286 nametnutih odluka od ega
je 112 zakona. Ako se ima u vidu da je u istom periodu 279 zakona usvojila Parlamentarna skuptina, jasno je da je udio nametnutih zakona izuzetno visok. Ilustrativni su i podaci
da je W. Petri sa po 39 amandmana mijenjao entitetske ustave, a P. Ashdown sa po 31
amandmanom. (Podaci prema rezultatima istraivakog projekta Proces odluivanja u Parlamentarnoj skuptini BiH, Sarajevo, oktobra 2008.)
161 U istom pravcu argumentira Fira, ali karakter privremenosti izvodi iz pozicije meunarodnog
faktora (fn. 65), str.77.

63

odluku, npr. referendumom, o usvajanju ili odbijanju predloenog ustava.

Jer, dejtonska procedura obesnauje donoenje ustava kao eminentno nacionalnu nadlenost. Ona preputa ustavotvorni akt samoproglaenim predstavnicima etnikih zajednica i mirotvornoj diplomatiji.
Odgovor se mora traiti na pozadini pritiska dogaaja. Razlozi koji opravdavaju ovakve procedure poivaju u izvanrednom stanju u kojem se zemlja
nalazila izmeu 1992. i 1995. godine. Drava koja je stajala pred raspadom
(Republika BiH) i jedan narod koji je stajao pred istrebljenjem (Bonjaci) sa
Dejtonskim sporazumom prihvataju, zapravo, instrumente meunarodnog
prava kako bi se spasili od etnikog ienja, ubijanja ili, danas se moe
s pravom rei, od genocida.162 Samo se na ovaj nain moe objasniti situacija u kojoj suverena drava suprotno vaeem ustavnom pravu u cjelini
suspendira sopstveni dravni narod, sopstvene institucije, kao i sopstvene
suverene nadlenosti i reguliranje ustavne materije preputa trima politikim partijama, internacionalnoj diplomatiji i susjednim dravama.163 Tezu
najoiglednije potkrepljuju izjave Alije Izetbegovia kojima objanjava razloge prihvatanja dejtonskog paketa:
Pregovori su se vodili u uslovima ucjene i sa maem nad glavom
Bosne. Narod, napadnut od brojno jaih i bolje opremljenih neprijatelja, bio je izloen tekom stradanju, a mir koji se nudio uvijek je bio
suprotan ne samo mojim principima nego i elementarnoj pravdi.164
Nakon Srebrenice dao sam sebi rije da u uiniti sve da se rat zaustavi, jer slutio sam jo jednu Srebrenicu, pa jo jednu, dok itava
Bosna ne bi bila jedna velika Srebrenica.165
Nakon Srebrenice Bosna nije mogla ratovati jo jednu godinu, a da je
odbacila Daytonski sporazum, morala bi nastaviti ratovati, i to potpuno izolirana. Bosna je pred zimu 1995. bila teki ranjenik, a zahvaljujui daytonskom miru, ona je preivjela.166
Ovim se ne dokazuje da je stanje nude trajna karakteristika dejtonskog
ustavnog modela. Meutim, u atipian akt bosanskog ustavotvorstva se
moraju uraunati razliiti faktori. U njih, prije svega, spadaju unutranja
priroda rata za BiH, internacionalni mirovni planovi i pregovori, velikosrpski
i velikohrvatski dravni projekti zajedno sa prateim nacionalizmima i lojalitetima kao (jo uvijek) besplodna evropska politika zajedno sa obezvreivanjem meunarodnog prava koje se, opet, moe svesti na krize meuna162 Prema shvatanju ILC, stanje dravne nude naelno ne iskljuuje krenje meunarodnog
prava, osim ako se ne radi o radnjama koje predstavljaju jedino sredstvo kako bi se bitni
(Essential) interesi jedne drave zatitili pred tekom i neposrednom opasnosti (lan 33
ILC-nacrta o meunarodnopravnoj odgovornosti, ILM 1998, str. 442 i dalje).
163 U tom smislu se mogu razumjeti prvi stavovi u tekstu autentinog tumaa (lana ekspertne
skupine u Daytonu) K. Trnke, Ustavne promjene ispod realnih potreba i demokratskog legitimiteta, Status, 9/2006, str. 161. Detaljno obrazloenje u arevi (fn. 4), str. 331 i dalje,
usp. takoer, Pobri (fn. 2), str. 31 i dalje.
164 Izetbegovi, Dejtonski dnevnik, Sjeanja (fn. 140), str. 259.
165 Izetbegovi, intervju, Dani broj 264 od 1. 3. 2002.
166 Izetbegovi, intervju, Start broj 113 od 4. 8. 2003.

64

rodnopravnih instrumenata. Tako cjelokupni angaman meunarodnih pregovaraa i predstavnika supranacionalnih institucija stoje u besprimjernom
kontrastu prema ranijim deklaracijama, to je na kraju, pod pretpostavkom
prihvatanja kompetencije da se u formi meunarodnog ugovaranja zakljui
tekst ustava, vodilo do meunarodnopravnog priznanja protjerivanja i ubijanja iz etniko-vjerskih razloga u formi internacionalnog ugovaranja ustava.
Iz ovog nalaza se bosanski ustavni model zgunjava u jedan sistem za regulaciju i prikrivanje rezultata zloina koji u konanoj formi vodi do legalizacije etnikog ienja i stoji u oiglednoj suprotnosti sa internacionalnom
zabranom genocida i zahtjevom da se potuje meunarodno humanitarno
pravo.167
Od ove take se u karakteristine osobine dejtonskog ustavog modela mora
ubrojati i legalizacija ratnih rezultata zajedno sa poinjenim zloinima osobina koja se ne moe zaobii. Ne iz pristojnosti ili pijeteta prema rtvama
ije je patnje hladno pratilo budno oko medija, ukljuiv i aktivno uee
jednog bataljona iz kontingenta snaga UN u zatienoj zoni UN, nego zbog
strukturnih ustavnih principa koji zajedno sa organizacionim dijelom Aneksa
4 stvaraju pravno problematine konstelacije (o tome u nastavku pod 3).

I I I . 4 . M e ubilans : baza ustavnih premisa

Prethodna karakterizacija polazi od uzajamne veze Okvirnog sporazuma za

mir i Aneksa 4. Na specifinim mjestima njihovog doticaja nastaje ustavni
model ije su karakteristike (1) etnizacija bosanskog drutva, bosanske
drave i, iznad svega, bosanskog ustavnog prava, (2) internacionalizacija
ustavnog prava sa tekstualnim podlokom meunarodnog ugovora koji se
primjenjuje kao Ustav, (3) privremenost i (4) legalizacija rezultata rata, koja podrazumijeva i teke zloine. Sasvim je sigurno da one ne predstavljaju
zakljuenu sumu karakteristika. Meutim, jedva da je mogue sva karakteristina mjesta dejtonskog modela obuhvatiti kategorijalnim aparatom
pravne znanosti. Produktivna bi mogla biti tipizacija koja slijedi tradicionalnu
podjelu na organizacioni dio ustava i na dio sa ljudskim pravima. Kako se
u organizacionom dijelu Aneksa 4 pojavljuju izvjesne specifinosti koje nisu sasvim obuhvaene prethodnim karakteristikama, to e se u nastavku
karakteristine osobine izvoditi s obzirom na Aneks 4. Meutim, ve ovdje
se mora upozoriti da se karakteristine crte ne mogu posmatrati neovisno
o prethodnim karakteristikama, kao to se normativni sloj koji ih stvara ne
moe odvojiti i razumijevati bez stvarnih ivotnih odnosa koji su nastajali na
osnovu ustavnog propisa.
Prema tome, analize koje slijede podrazumijevaju da su nesporne osnovne
premise na kojima poiva ustavni model Aneksa 4: raspodjela tri ratom
izdestilirane etnije (konstitutivna naroda) u dva entiteta pri emu se Fe167 Detaljno arevi (fn. 4), str. 329 i dalje; isti, (fn. 137), str. 501 i dalje.

65

deracija sastoji od deset teritorijalno, pravno, politiki i kulturno osamostaljenih jedinica. Uz ovo dolazi Distrikt Brko koji de iure ne predstavlja trei
entitet, ali je de facto organiziran kao novi entitet.168 U ovu bazu premisa
ulaze linije teritorijalnog razgranienja izmeu entiteta i kantona koje naelno slijede ranije linije fronta izmeu Armije BiH, srpskih i hrvatskih jedinica
samo se tako moe objasniti potpuno proizvoljna teritorijalna organizacija.169 Ratno stanje i rezultati rata predstavljaju jedinu socijalnu konstantu
koja nudi konkretan okvir za tumaenje i objanjenje ustavnih konstrukcija
osim teritorijalne komponente i ostala obiljeja bosanskog ustavnog modela e se moi razumjeti tek na osnovu rata. Prema tome, rat za Bosnu i
ustavne specifinosti stoje u uskoj stvarnoj ovisnosti tako da se jedno bez
drugog ne moe ni objasniti, ni dovesti u racionalno prihvatljiv odnos.

168 Graf Vitzhum/Maack, (fn. 137) str. 88 i dalje; S. Stahn, Die verfassungsrechtliche Pflicht
zur Gleichstellung der drei ethnischen Voksgruppen in den bosnischen Teilrepubliken Neue
Hoffnung fr das Fderalismus von Dayton? Gleichzeitig eine Anmerkung zur dritten Teilentscheidung des bosnischen Verfassungsgerichts vom 1. Juli 2000 im Izetbegovi-Fall, ZaRV,
tom 60 (2000), str. (663 i dalje) 647 i dalje.
169 O detaljima arevi (fn. 4), str. 502, ini se da tom pravcu tendira i Steiner (fn. 138).

66

I V. K A R A K T E R I Z A C I J A P R E M A A N E K S U 4

I V. 1 . O rganizaciono - pravne konstelacije

a) Demokratija:

U sreditu organizacionog dijela Aneksa 4 se nalaze instrumenti za ouvanje raspodjele dravnog teritorija i etniziranog ustavnog ustrojstva. Njegov
praktian rezultat, a time i prva ustavna karakteristika, jeste etnika konsenzus-demokratija.
Dravni dvodomni parlament i dravno Predsjednitvo koje se bira na etiri
godine su u potpunosti prilagoeni ovakvim potrebama. Uvezivanje etnikog
i demokratskog naela u lan IV/1 Aneksa 4 za izbor srpskih, bonjakih
i hrvatskih predstavnika u Dom naroda Parlamentarne skuptine postavlja
delegate u Domu naroda u funkciju teritorijalno i etniki legitimiranih predstavnika svakog konstitutivnog naroda. Nita drugo ne moe vrijediti za
lanove dravnog Predsjednitva (lan V), ali ni za praksu izbora lanova
Ustavnog suda BiH (lan VI/1).170 Ako se ovom doda teritorijalna komponenta koja snano dolazi do izraaja u legitimacionim postupcima srpskih
predstavnika u dravnim tijelima, jasno se vidi da se svaki put srpstvo stapa
sa Republikom Srpskom, hrvatstvo i bonjatvo sa Federacijom, tako da
izabrani predstavnici u cjelokupnom sistemu fungiraju kao ekskluzivni predstavnici konkretne etnije koja je teritorijalno zaokruila vlastiti politiki prostor. U podruju nadlenosti ovih organa e se odluke donositi kao dogovor
naroda jedan model koji je u potpunosti okupirao bosanskohercegovaki
170 Iz doslovnog ustavnog teksta se ne vidi da je za izbor sudija Ustavnog suda presudna etnika
pripadnost. Kako dvojicu sudija bira Skuptina RS, a etiri Zastupniki dom Federacije, ustalila se praksa da se svaki put biraju Srbi iz RS, a Bonjaci i Hrvati iz Federacije BiH. Pri
tome pojedini akti Suda raunaju sa sudijama iz reda konstitutivnih naroda, npr. lan 42
(prisustvo plenarnim sjednicama), lan 88 (izbor predsjednika rotacijom) Poslovnika Ustavnog suda (preieni tekst); l. 42 (prisustvo plenarnim sjednicama), 87 (izbor predsjednika
rotacijom), 88 (nadomjetanje predsjednika Suda) Pravila Ustavnog suda BiH, Sl. gl. BiH broj
60/2005.

67

politiki, ali i opti javni diskurs, u opticaju je floskula o dogovoru ili sporazumu naroda dogovor, koji podrazumijeva demokratske procedure pri
izboru etnikih predstavnika, ali odluke iz nadlenosti pojedinih organa vee
za njihov konsenzus.171 Rezultat je otrenjujui: Unutar BiH nema minimum
dogovora.172
b) Etno-determinizam

Sljedea karakteristika Aneksa 4 je etniki determinizam. On je nosei

princip skuptinskog rada i konstitutivan je za ustavnopravnu regulaciju
instituta zatite vitalnih interesa. Prema njemu, svaka odluka Parlamentarne skuptine (lan IV/3 lit. d]) i Predsjednitva (lan V/2 lit. d]) moe biti
proglaena za destruktivnu po vitalne interese jedne etnije. Ako, naelno,
svako pitanje moe biti proglaeno destruktivnim, nije samo unesen vetomodel u rad dravnih tijela nego postoji i produeni efekt u Predstavnikom
domu koji bi bar prema intenciji ustavnog rjeenja morao predstavljati
dravljane, dakle, apstraktne graane.173 Opta proetost etnikim determinizmom se pokazuje u podruju zajednikih nadlenosti Parlamentarne
skuptine (lan IV/4, iz podruja odobravanja dravnog budeta, finansiranja dravnih institucija, donoenja zakona za provoenje odluka Predsjednitva ili funkcija Skuptine, iz podruja ratifikacije meunarodnih ugovora,
odnosno u svim podrujima koja se prenesu u njenu nadlenost). One ne
mogu biti izvrene bez saglasnosti Doma naroda. Nije teko zamisliti da e
se ovim putem etniki determinizam u navedenim podrujima uspostaviti u
racio donoenja politikih odluka. Upravo zbog toga mora biti istaknut kao
bitna znaajka bosanskohercegovakog parlamentarizma. Ona je uspostavljena upravo rjeenjima Aneksa 4.174
c) Asistencija izvana:

Internacionalne organizacije se pojavljuju u razliitim oblicima sve su dogovorene ustavnim i vanustavnim sporazumima kao neka vrsta ustavnog
staratelja i nosioca posljednje odluke, kao okupaciona snaga175 koja titi
narod od sebe samog, odnosno od vjenog rata svih protiv svih.176 Internaci171 Primjera je mnogo, tipino je objanjenje R. Kuzmanovia u funkciji predsjednika RS: Za
svako mogue poboljanje dejtonskih rjeenja potreban je unutranji konsenzus. Promjene
mogu biti sprovedene samo u potpunoj saglasnosti sadanjih entiteta i triju konstitutivnih
naroda i po Ustavom predvienoj proceduri (intervju, Nezavisne novine, 20. 7. 2008).
172 M. Lajak, visoki predstavnik za BiH, prema Nezavisne novine, 14. 10. 2008.
173 U tom pravcu Trnka (fn. 2), str. 289.
174 U tom pravcu s odgovarajuim argumentima N. Pobri, Neka naelna pitanja unutranjeg i
vanjskog suvereniteta Bosne i Hercegovine, Pravna misao, 3-4/2001, str. (32 i dalje) 38;
Vitzthum/Mack (fn. 137, str. 101) govore o etniki temperiranoj, odnosno o etniki falsificiranoj (ethnisch verflschte) demokratskoj shemi.
175 Vgl. Gaeta (fn. 146), str. 153, ovdje u fn. 18; M. Bothe, Bosnia and Herzegovina: Farewell
to UN Peacekeepers Farewell to UN-Peacekeeping?, International Peacekeeping 2/1992,
str. 131; H. Schneider, Friede fr Bosnien-Herzegowina? Das Vertragswerk von Dayton als
Herausforderung fr Europa, Integration, tom 19 (1996), str. (1 i dalje) 7.
176 U tom smislu i najnovija izjava S. Tihia (intervju, Dnevni avaz, 9.10.2008): Upozoravamo i
OHR i meunarodnu zajednicu na mogue posljedice odlaska prije implementacije Dejtonskog
sporazuma. Moe doi do ugroavanja postignutog napretka, do podjela i, ne daj Boe, sukoba. Kada bi OHR sada otiao, to bi bila neminovnost. Ovo su nae procjene kao stranke koja
ima najvei broj glasaa u BiH.

68

onalna komponenta djeluje direktno na ostvarenje ustavnog cilja, naime, na

garanciju i osiguranje trajnog mira, kao i na stabilizaciju cjelokupnog dravnog ivota. Stabilizirajue kompetencije obuhvataju tri komponente: vojnu
komponentu (IFOR/SFOR/EUFOR),177 civilnu komponentu (PIC i Visoki predstavnik za BiH)178 i komponentu internacionalne zatite ljudskih prava.179 Nije
iskljueno da je prisustvo meunarodne zajednice produkt svijesti o nemogunosti samostalnog funkcioniranja cijelog sistema.180 No jasno je da model
karakterizira asistencija izvana. Ona je prisutna pri donoenju zakona o kojim
se ustavnim mehanizmima nije mogue usaglasiti,181 pri uklanjanju iz javnih
slubi osoba koje pravni sistem po sebi ne moe odstraniti, kao i pri javnom
komuniciranju autoritetom posljednje odluke, koji ne posjeduje nijedna domaa politika institucija.182 Uz sve ovo dolaze internacionalne sudije Ustavnog suda koje imenuje predsjednik Evropskog suda za ljudska prava oni u
dosadanjoj praksi nisu samo djelovali kao najvanija poluga odluivanja nego i kao posebni odgojitelji u pravnodravnoj kulturi. Iz toga se vidi da pravo
na uplitanje meunarodne zajednice pokriva podruja od humanitarne pomoi
do obnove privrede, od osiguranja zatite ljudskih prava do donoenja zakona
ili ponitavanja odluka zakonodavnih i upravnih tijela. Ako dodatno uzmemo u
obzir da je Visoki predstavnik slovom Aneksa 10 (lan 5) posljednja instanca
za tumaenje sporazuma o civilnom provoenju mirovnog rjeenja, mora se
zakljuiti da asistencija izvana do te mjere proima ustavni sistem oblikovan
prema Aneksu 4 da je njegovo uredno funkcioniranje u uskoj vezi sa vanjskim faktorom rije je, dakle, o bitnoj ustavnoj karakteristici.
d) Suverenitet

U uskoj vezi sa ovom osobinom stoji i gubitak dravnog suvereniteta kao

karakteristino ustavnopravni element.183 Pojam suvereniteta ovdje nee biti
177 Savjet sigurnosti je Rezolucijom 1785/2007 utvrdio da su trupe Evropske unije, pod pretpostavkom nastavljene prisutnosti NATO-a, pravni nasljednici SFOR-a. Usp. takoer, Aneks 1 A
s obzirom na IFOR; o statusu i mandatu usp. Drr (fn. 137), str. 157 i dalje.
178 Steering Board, Vijee za implementaciju (PIC/Peace Implementation Conference) predstavlja najviu civilnu komponentu. S njom Visoki predstavnik, ije su kompetencije izvedene iz
Aneksa 10, koordinira vlastiti rad stara se o provoenju sporazuma i predstavlja posljednju
egzekutivnu i legislativnu instancu. Pregled na homepage Visokog predstavnika pod http://
www.ohr.int.
179 Direktno se primjenjuje Evropska konvencija o zatiti ljudskih prava (lan II/2 Aneksa 4) i
izuzeta je iz moguih ustavnih promjena (lan X/2 Aneksa 4). Zatita ljudskih prava je meunarodnopravno osigurana Aneksom 6. Uz to je BiH obavezana da ratificira, sve u svemu,
15 meunarodnih konvencija navedenih u Aneksu 1 uz Aneks 4 (Ustav). Konano, u Okvirni
sporazum se ubrajaju i Komisija za ljudska prava iz Aneksa 6 i njen Sud za ljudska prava koji
je u postratnom periodu odigrao znaajnu ulogu u otklanjanju grubih povreda ljudskih prava,
ali i u doedukaciji bosanskohercegovakih pravnika koji su iz izrazito slabog socijalistikog
obrazovanja u podruju konkretne zatite ljudskih prava ulazili u podruje primjene ustavnih
normi o zatiti osnovnih prava.
180 Tako autentino tumaenje kod Trnka, (fn. 163), str. 161 i dalje, tekst je preuzet iz udbenika Trnka (fn. 2), str. 104-107; isto Izetbegovi: Ni ova vlast bez direktne pomoi
meunarodne zajednice nee moi nita uiniti (intervju, Slobodna Bosna, 22. 3. 2001).
181 Od ukupno 391 zakona koji se od 1997. do kraja 2007. godine nalazio u parlamentarnoj proceduri 112 zakona je nametnuo OHR, a 279 je usvojila Parlamentarna skuptina BiH (podaci
iz: Proces odluivanja..., fn. 160, manuskript, str. 41).
182 Instruktivan pregled Ch. J. Ebner, The Bonn Powers Still Necessary?, u: From Peace making to Self Sustaing Peace International in south East Europe at a Crossroads?, 2004, str.
118 i dalje.
183 Usp. Vitzthum/Mack (fn. 137), str. 105 i dalje; S. Maslo, Kompromisi su bili nuni. Neki as-

69

definiran, budui da je u optoj teoriji prava prema klasinoj diobi na unutranji i vanjski suverenitet uspostavljen konsenzus o pojmu suvereniteta
kao svojstvu dravne vlasti koja ukljuuje sposobnost da se prema unutra
konstituira kao nedjeljiva i najvia, a da prema vani nastupa kao ravnopravan subjekt internacionalnih odnosa.184 Dok je vanjski suverenitet izriito
normiran i u ime ouvanja dravnog kontinuiteta, u osnovi, sauvan,185 to
je unutranji suverenitet obesnaen. On je izgubljen u oba bitna elementa, i
kao organski suverenitet, i kao primat drave nad entitetima.
Pod organskim suverenitetom se, u smislu opte teorije drave, razumijeva
posjedovanje najvie kompetencije, da se snagom ustava odluuje o sadraju normi i pojedinanih nadlenosti, ali ne i pravo da se raspolae temeljnim ustavnim odlukama, posebno onima koje konstituiraju dravne/ustavne
organe.186 To bi znailo da je izmeu mnotva dravnih organa suveren onaj
koji je u stanju djelotvorno izvriti odluujuu (najviu) kompetenciju.
Takva sistematika je korisna, jer se pomou nje mogu uspostaviti kriteriji za
odreivanje organizacionih tipova drava. O apsolutnoj monarhiji ili diktaturi
e se, npr. raditi svaki put kada se slovom konkretnog ustava takva kompetencija dodijeli pojedincu; o demokratiji moe biti rijei ako ona pripada
cjelini graana i u tom smislu moe se govoriti o neposrednoj demokratiji
itd. Za na predmet je takva tipizacija upotrebljiva, budui da se na njenoj
pozadini moe provjeriti u kojoj su mjeri dravni organi zaista centri najviih
(suverenih) odluka i njihove primjene.
U ustavnom sistemu BiH, ako se iskljue kompetencije Visokog predstavnika, ne nazire se takav suveren organ: dravne ustanove raspolau srazmjerno uskim kompetencijama, a pretpostavka nadlenosti je prenesena na
entitete (lan III); Predsjednitvo, Parlamentarna skuptina i Savjet ministara dijelom stoje u izoliranom krugu kompetencija, dijelom su postavljeni
u odnos uzajamne ovisnosti, ali tako da se u cjelini ne moe govoriti
o posebnom pozicioniranju jednog od navedenih organa u smislu posjedovanja najvie nadlenosti. Budui da je ona rezervirana za Visokog predstavnika, jasno je da se prema samom Aneksu 4 ne konstituira unutranji
organ-suverenitet.
Isto vrijedi i za ovlatenje da se raspolae temeljnim ustavnim normama,
naime, ustavotvornom vlau u smislu pouvoir constituant. Misli se na
politike snage koje faktiki posjeduju mo da pomjere same fundamente ustavnog ureenja i postave osnove novog ustava187 (kako je to, npr.,
1990/92. provela SDS uruavajui ustavni sistem Republike BiH). Takva
snaga se danas ne nazire, ak ni bezazlene reforme ustavnog ustrojstva
(kakav je posljednji pokuaj iz 2006)188 u konstelaciji politikih snaga i odnosa koje uspostavlja Aneks 4 nisu mogle biti provedene. I ovdje se, iznova,
pekti ogranienja suvereniteta Bosne i Hercegovine, Most br. 130/2000.
184 Usp. V. Epping, Vlkerrechtsubjekte, u: K. Ipsen, Vlkerrecht, 4. izd. 1999, 2. pasus 6;
Zippelius (fn. 28), str. 71 i dalje; o pojmu suvereniteta, takoer, E. arevi, Suverenitet
- pojam i modeli, Pravna misao, Sarajevo 7-12/1995, str. 50 i dalje; instruktivan pregled
Trnka (fn. 2), str. 171.
185 Neto drukije Pobri (fn. 2), koji govori o oslabljenom suverenitetu (str. 36).
186 Detaljnije Zippelius (fn. 28), str. 66.
187 Zippelius, (fn. 28), str. 66 i dalje.
188 Usp. navode u fn. 9 zajedno sa glavnim tekstom.

70

pogled upire prema administraciji OHR-a kao vrhovnom suverenu i moguem ustavotvorcu. No ne smije se zaobii ni diktat koji je u posljednjem
pokuaju dolazio iz USA189 samo argument vie u prilog tezi o gubitku
unutranjeg suvereniteta.
Stvar je neto kompliciranija sa saveznom dravnou, kako ju je konstituirao Aneks 4. Problem suvereniteta se u osnovi moe postaviti s obzirom na
odnos drave i entiteta. Ustavni sud BiH zakljuuje da entiteti nisu drave i
da su, prema lanu III/2 Ustava, podreeni suverenitetu Bosne i Hercegovine.190 Ovakav stav dijeli i dio jurisprudencije koja polazi od supremacije
Ustava BiH nad ustavima entiteta.191 Da bi ovakav zakljuak bio uvjerljiv i
pravno nesporan, neophodna je izriita norma ili propis koji pri meusobnim
kolizijama izmeu entiteta, ili izmeu entiteta i drave, odreuje primat
dravnog prava nad entitetskim (kompetencija-kompetencije).192 Takvog
propisa u Aneksu 4 nema. Spomenuti zakljuak Ustavnog suda poiva na
generalnom primatu dravnog ustava nad ustavima entiteta i na unekoliko
nategnutom tumaenju jednog propisa o entitetskoj nadlenosti koji zahtijeva pridravanje suvereniteta BiH prilikom uspostavljanja posebnih paralelnih
odnosa sa susjednim dravama, saglasnost Parlamentarne skuptine za
sklapanje entitetskih meunarodnopravnih ugovora i za preuzimanje meunarodnih finansijskih obaveza koje su nastale bez saglasnosti Parlamentarne
skuptine.
Primjetno je, meutim, da ustavna premisa prema kojoj Republika BiH
nastavlja svoje postojanje pod novim zvaninim imenom (lan I/1) nije
adekvatno poduprijeta ustavnim propisom koji, u smislu kolizione norme,
odreuje primat drave nad entitetima. Valja imati na umu da se ovdje radi
o tumaenju koje je, kao i svako tumaenje, dorada doslovnog teksta; problemi sa raspodjelom zakonodavne, upravne i sudske nadlenosti, kako je
to tipino za saveznu dravnost, u sluaju spora, u nedostatku izriite kolizione norme, morae se rjeavati s obzirom na ustavna naela ili na konkludentne ustavne stavove, ili izvoditi na osnovu opteg primata ustava kako
je to do sada bio sluaj. To je nesiguran i u uslovima etnikih napetosti koje
se stapaju sa teritorijalizacijom rizian put. Rizik moe biti otklonjen samo
jasnom odredbom o pravnom suverenu. Kljuno pitanje jeste da li dravno pravo u sluaju kolizije iskljuuje vaenje i primjenu entitetskog prava,
odnosno u kakvom rangu stoje entitetski i dravni pravni krug. Ovo pitanje
nije rijeeno tekstom Aneksa 4, tako da se problem suverena u uzajamnom
odnosu drave i entiteta (posebno s obzirom na pretpostavku nadlenosti
entiteta i vrlo uzak krug dravnih nadlenosti) ostavlja otvorenim.
Dodamo li svemu pitanje nosioca suvereniteta, moramo se vratiti na tezu
konstitutivnih naroda i njihovih entiteta na dravnom nivou nijedan od
takvih konstitutivnih naroda ne posjeduje socioloki suverenitet, odnosno
sposobnost da izgledima na prinudu obezbijedi provoenje odluka/zakona.
Entitetski ustavi, nakon noveliranja po odluci Ustavnog suda o konstitutiv189 U tom smislu epi (fn. 7), passim.
190 Trea djelimina odluka broj U 5/98 III, Sl. gl. BiH broj 23/2000, str. 29, 31.
191 Npr. O. Ibrahimagi, Supremacija Bosne i Hercegovine nad entitetima, 1999; isti, (fn. 9), str.
9 i dalje; Trnka (fn. 2), str. 251 i dalje.
192 Na njemakom primjeru Odluka Saveznog ustavnog suda (BVerfGE) 13, 77.

71

nim narodima, normativno izjednaavaju etnije kao suvlasnike entiteta i

ovo osiguravaju odgovarajuim institucionalnim garancijama. Meutim,
politika retorika i svakodnevni politiki rituali, ali i odomaeni nazivi za
entitete koji cirkuliraju u dnevnoj tampi, leksici i ozbiljnijim znanstvenim
analizama Republiku Srpsku identificiraju kao vlasnitvo srpskog, a Federaciju hrvatskog i bonjakog naroda entiteti se, prema tome, ne definiraju
prema ustavnopravnom statusu, nego prema stvarnim pozicijama moi.193
Ovim je priblino, i neto tanije od entitetskih ustavnih proklamacija, odreen stvarni nosilac suvereniteta. Ovakva dijagnoza ponovo nas vraa na
vanjskog suverena koji na dravnom nivou moe izdejstvovati bezuslovno
potovanje pravnih normi i djelovati kao socioloki/stvarni suveren.194 Ona
193 Izmeu mnotva primjera ilustrativni su sljedei: Povodom Lukieve predaje denhakom
tribunalu FAZ izvjetava kako se optuenik dobrovoljno pojavio pred slubama srpske Republike Bosne i Hercegovine (FAZ, 15. 9. 2005, str. 7). U trotomnom Bertelsmann-Lexikonu,
popularnom i iroko koritenom leksikografskom tivu na njemakom govornom prostoru,
pod pojmom Bosna-Hercegovina se objanjava kako je u Daytonu konstituirana jedinstvena
drava sa dvije republike (muslimansko-hrvatska Federacija i srpska Republika), usp. Jubilumsausgabe, tom 1, 2003, str. 204; tom 1, 2008, pod Bosnien und Herzegowina; isto i u
Mayers Universallexikon, 2007, pod Bosnien und Herzegowina. Fischerov Weltalmanach
izlazi za svaku godinu i donosi pregled vanijih dogaaja, kao i detaljan opis relevantnih
podataka o dravama svijeta. Pod pojmom Bosna i Hercegovina su u izdanju za 2004.
godinu odvojeno predstavljene dvije teritorijalne jedinice: bonjako-hrvatska Federacija
i srpska Republika, isti model je preuzet u izdanjima do 2008. godine (Der Fischer Weltalmanach 2004, Zahlen, Daten, Fakten, str. 151 i dalje; Weltalmanach 2009, str. 82 i dalje).
U Velikom leksikonu naroda (Guter, Das groe Lexikon der Vlker, godina izdanja nije
navedena, vjerovatno 2006. ili 2007) autor predstavlja 1.700 naroda pod terminom Bosnier Bosanac slijedi objanjenje da se misli na cjelokupno stanovnitvo, a da je termin
Bonjak pridran iskljuivo za muslimansko stanovnitvo. Objanjenje poiva na tvrdnji da
dravu ine dvije teritorijalne jedinice, doslovno bonjako-hrvatska federacija (BKF) i Srpska Republika! U priruniku za ljudska prava koji predstavlja probleme manjina i evropskih
etnikih grupa (C. Pan/B. S. Pan, Minderheitenrechte in Europa, tom 2, 2002) obrada prava
manjina u BiH poiva na premisi srpske republike i bonjako-hrvatske federacije (str. 47
i dalje, passim). U serioznoj analizi Vitzthum/Mack (fn. 137) je rije o Republici bosanskih
Srba i o skoro iskljuivo Bonjacima i Hrvatima naseljenoj Federaciji BiH (str. 88).
194 Ilustrativan primjer je neuspjeh hrvatske samouprave (proglaena u Mostaru 3. 3. 2001,
usp. Vjesnik, 4. 3. 2001), odnosno hrvatsko otkrivanje referenduma u dejtonskom ustavnom konstruktu koje je uslijedilo po uputama Hrvatskog narodnog sabora (Novi Travnik,
28. 10. 2000, prema Vjesniku od 29. 10. 2000), a proveden je na dan dravnih izbora (11.
11. 2001). Model je jednostavan: Ja kaem ovdje, danas u Tuzli, Federacija je postala
muslimanski entitet i za nas je ona prolost(A. Jelavi, predizborni skup HDZBiH, prema
Osloboenju od 4. 11. 2000). Uskoro je uslijedila Jelavieva smjena i zabrana obavljanja
svake javne funkcije njemu i nekolicini prvaka HDZ-a (usp. High Representatives Decision:
Removals and Suspensions from Office, Decisions v. 7. 3. and 26. 4. 2001, sve pod http://
www.ohr.int.decisions.htm; Osloboenje od 7. 3. 2001). Samouprava se istopila pod pojaanim prisustvom SFOR-a i kontrolom finansijskih tokova koji su funkcionirali po odvojenim
raunima; hrvatske raune je kontrolirao HDZ (izvor: Osloboenje od 15. 3. 2001). Hrvatska
samouprava je, i to je sutina jednostavnog obrazloenja njenog neuspjeha, predstavljala
neustavnu formu politikog organiziranja; zabrana je povezana sa djelovanjem dunosnika
HDZ-a suprotno Dejtonskom mirovnom sporazumu. Oni su, prema objanjenju tadanjeg Visokog predstavnika Petria, podrivali ustavni poredak Federacije i drave BiH proglaavanjem
nezakonite, paralelne strukture u BiH. Petrievim rijeima: Drugog izlaza nije bilo. Jelavi i
ostali su djelovali u pravcu podrivanja Dejtonskog sporazuma ve dugo, kako bi zatitili svoje
privilegije. Oni su irili strah meu Hrvatima u BiH tvrdei da taj narod nije ravnopravan
sa ostalima. To je argument koji su u prolosti koristili nacionalistike voe i nema potrebe da vas podsjeam da se rat na prostoru bive Jugoslavije temeljio na ovom argumentu
(izvor: Osloboenje od 7. 3. 2001). Neuspjeh hrvatske samouprave ukazuje na uzajamnu
ovisnost ustava i sociolokog suvereniteta, odnosno vojno-policijske prinude koja je lojalna i
podreena ustavu. Jer, sutinsko svojstvo suvereniteta obrazuje sposobnost da se prinudno
ili ozbiljnim izgledima na prinudu obezbijedi efektivna primjena sopstvenih odluka. Tako
zakonitost/ustavnost ostaju prazne formulacije ukoliko iza njih ne stoji izgled na prinudno
provoenje za to opunomoenih, visoko autoriziranih dravnih organa (npr., parlamenta
ili ustavnog suda). Kada je Visoki predstavnik Petri utvrdio da Jelavi sm sebe stavlja

72

istovremeno pokazuje da je pitanje unutranjeg suverena ostalo otvoreno

i da se u konstelaciji koju odreuje Aneks 4 ne moe ni rijeiti drukije do
pat-pozicijom konstitutivnih naroda, koju u izvjesnoj mjeri mogu kanalizirati jedino predstavnici internacionalne zajednice.195 U tom smislu je samoodrivo drutvo ili samoodriva ekonomija u uslovima Aneksa 4 bezvrijedna
floskula koju s pozicije zdravog razuma niko ne moe uzimati ozbiljno.

I V. 2 . K onstelacije sa ljudskim pravima

Problem je poznat:196 zajamena su ljudska prava u rangu Evropske konvencije o ljudskim pravima i pripadajuim protokolima, ali ih sm tekst
Aneksa 4 kri u dijelu koji propisuje tzv. entitetske izbore. Izborni sistem
je u suprotnosti sa zabranom diskriminacije iz lana 1 stav 1 Internacionalnog pakta o graanskim i politikim pravima, kao i sa lanom 14 Evropske
konvencije o ljudskim pravima. Nije iskljueno ni krenje lana 5 lit. c] Konvencije o iskljuenju rasne diskriminacije i lana 25 Internacionalnog pakta
o graanskim i politikim pravima.197 Ve je 2006. godine Parlamentarna
skuptina Vijea Evrope198 zahtijevala da se odstrani Ustavom predvieno
krenje 12. protokola uz Evropsku konvenciju i onemogui Ustavom ozakonjeno krenje zabrane diskriminacije. Zahtijevalo se nalaenje nadomjestka
za mehanizme etnikog predstavljanja posredstvom uspostavljanja mehanizma koji e funkcionirati na osnovama graanskog naela (taka 20. 1.
Rezolucije). Opti izbori 2006. godine, meutim, provedeni su u skladu sa
odredbama koje kre Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Izbori za
trolano Predsjednitvo Bosne i Hercegovine i delegate Doma naroda Bosne
i Hercegovine i dalje su u suprotnosti sa Protokolom 12 Konvencije. Kao
posljedica toga, pripadnici jevrejske i romske zajednice, te jedan Bonjak
koji ivi u Republici Srpskoj podnijeli su tri tube Evropskom sudu za ljudska
prava.199

izvan ustavnog okvira (usp. izvjetaj sa press-konferencije u Osloboenju od 7.3. 2001),

on je u osnovi opisao tajnu uspjeha srpskog plebiscita iz 1991. godine. Naime, tadanje
plebiscitarno obraanje jednoj fiktivnoj etnikoj cjelini koja se nije mogla definirati ondanjim
standardima ustavnog i izbornog prava protiv sebe nije imalo meunarodnu zajednicu, nego
funkcionere SDA i HDZ. I jednim i drugim je nedostajala integralistika politika filozofija
i bezrezervna lojalnost dravne uprave sa vojno-policijskim snagama. Tamo gdje su imali
snagu argumenata, nedostajala im je politika konsekventnost i argument snage. Ovaj put je
pokuaj razbijanja jednog entiteta stvaranjem socijalnog haosa bio konfrontiran sa socioloki
suverenom institucijom.
195 U tom pravcu i Pobri (fn. 174), passim; usp. takoer, S. Maslo, Bosna i Hercegovina izmeu
Principa odgovornosti i protektorata, Pravna misao broj 9-10/2000, str. 3 i dalje.
196 Detaljnije F. Vehabovi (fn. 149), posebno str. 98 i dalje.
197 Usp. R.C. Slye, The Dayton Peace Agreement: Constutionalism and Ethnicity, Yale Journal of
International Law, tom 21 (1996), str. (459 i dalje) 464.
198 Rezolucija broj 1513 donesena na zasjedanju od 29. 6. 2006. (21. sjednica).
199 Sve navedeno prema Izvjetaju o napretku BiH u 2007, Komisija EZ, COM 2007, 663, Brisel,
6. 11. 2007, str. 7.

73

Parlamentarna skuptina Vijea Evrope u novousvojenoj rezoluciji,200 izmeu ostalog, ponovo zahtijeva reformiranje sistema entitetskog glasanja
u Predstavnikom domu parlamenta BiH i reviziju iroko postavljenog
vitalnog nacionalnog interesa sa mehanizmom veta u Domu naroda (taka
4, 11.8.4).201 Znaaj spomenutih rezolucija se ne ogleda, meutim, u ontolokim rezultatima, nego u potvrivanju karakteristinog mjesta Aneksa 4:
podsticanje konstantnog krenja elementarnih ljudskih prava ustavnim propisima o organizaciji dravne vlasti i ustavnopravno uokvirivanje segregacije
i diskriminacije na etnikim osnovama.202 Ovakav rezultat nije nelogian
on je upravo nuna posljedica etnikog determinizma u ustavnom modelu koji Aneks 4 institucionalizira u BiH. Njegov untranji ratio predstavlja
ugovor konstitutivnih naroda koji poiva na premisi da se najprije moraju
zatititi kolektivna prava, odnosno da se dravne institucije pojavljuju kao
instrument za provoenje etnike volje (volje konstitutivnih naroda), a da
se individualna prava tite kao sekundarni nusprodukt ustavnog sistema,
dakle, samo u mjeri u kojoj zagarantirana ljudska prava ne dodiruju ili ne
povreuju poziciju etnija i njihovih poluga vlasti. Da Aneks 4 ne podstie
i ne zahtijeva krenje ljudskih prava u podruju jednakog pristupa politikim funkcijama, nije nezamislivo; ipak, blie je stvarnom ivotu da je normativna osnova ljudskih prava, poev od Aneksa 4, pa preko entitetskih i
kantonalnih ustava, ostala na apstraktnoj proklamaciji, a da se u pojedinim
oblastima, kao to je to, npr., podruje ljudskih prava na rad i povodom
rada,203 konstantno povreuju pravo na jednakost i zabrana diskriminacije.
Opte iskljuenje naroda i nacionalnih manjina iz tipinih kolektivnih prava
tamo gdje se nalaze izvan svog matinog entiteta predstavlja tipino mjesto konstantne povrede prava na politiku reprezentaciju i suodluivanje.204
Zbog svega navedenog se u karakteristiku Aneksa 4 mora uraunati imanentna povreda ljudskih prava. Ona se sastoji u propisivanju pravnih okvira
koji povredama ljudskih prava daju kvalitet ustavnog prava. Takvom osobinom smo ve na terenu kontradikcija koje je Aneks 4, zajedno sa Okvirnim
sporazumom, u izobilju proizveo.
No to je ve predmet sljedeeg skupa karakteristika. One se mogu prikazati
kao antinomije u kojima se ogledaju pravnotehnike osobine Aneksa 4.

200 Rezolucija broj 1628 donesena po izvjetaju monitoring tima Vijea Evrope, koja je sastavni
dio izvjetaja o stanju u BiH, usvojena na zasjedanju Parlamentarne skuptine Vijea Evrope
od 30.9.2008. (31. zasjedanje).
201 Rezolucije, tako, sa zakanjenjem od jedne decenije verificiraju problem na koji je jurisprudencija ukazivala odmah po usvajanju Dejtonskog sporazuma: etniku segregaciju i
utvrivanje etnokratskog oblika vladavine. Usp. E. arevi (fn. 11), passim, sa daljim napomenama; F.W. Rb, Vom multiethnischen Staat zum Genozid, Kritische Justiz, 2/1999, str.
163 i dalje.
202 Usp. B. S. Pfeil, Die Minderheitenrechte in Bosnien-Herzegowina, u: Pan/Pan (fn. 193), str.
55 i dalje.
203 Vie nego ilustrativna je Odluka Doma za ljudska prava (predmet CH/98/756, . M. protiv
Federacije BiH od 13. 4. 1999) u kojoj se navode jasni dokazi o oiglednoj diskriminaciji
veinskog hrvatskog stanovnita prema Bonjacima i Srbima (usp. ta. 55, 72 i dalje). Zasluga je J. Gradaevi-Sijeri da je ovu problematiku rasvijetlila i pokazala stvarne razmjere
krenja prava iz rada po osnovu diskriminacije povodom etnike pripadnosti (usp. ista,
Ustavnopravni okvir zakonodavstva Bosne i Hercegovine s osvrtom na meunarodne standarde rada, Pravna misao broj 7-8/1999, str. 33 i dalje).
204 Detaljno Pfeil (fn. 202) str. 55 i dalje.

74

I V. 3 . P ravnotehnika karakterizacija :
ustavne antinomije 2 0 5

Sa pojmom ustavnih antinomija206 najprije dolazimo na podruje pravne logike: jednu konstelaciju antinominom ini postojanje jedinstvenog pravnog
akta ili zaokruenog kompleksa normi iz kojeg se metodama tumaenja, ili
na putu primjene prava, mogu izvoditi uzajamno suprotstavljena rjeenja,
odnosno stajalita koja se uzajamno iskljuuju. U takvom sluaju su oba
rjeenja legalna, odnosno mogu se utemeljiti u istom normativnom aktu;
oba se rjeenja iako protivrjena mogu pravno utemeljiti. U nastavku e
biti kratko predstavljene osnovne antinomije Aneksa 4.
a) Pravna drava i autoritarna drava etnokratskog tipa

Razlika izmeu pravne i autoritarne drave se najjednostavnije moe predstaviti na centralnoj ideji pravne dravnosti vladavini zakona. Rije je o
razlikovanju pravnodravnog (racionalnog) tipa zakona od autoritarnog (voluntaristikog) tipa zakona.207
Pravnodravni zakon, kako je ve definirano u prethodnom poglavlju (racionalni zakon, pod II.1), predstavlja otjelotvorenje volje svih graana,
dakle, odluku proceduralno legitimiranog parlamentarnog tijela koja se u
legitimacionom lancu izvodi sa drutvene baze, od apstraktnog graanina.
Osnova svakog pravnodravnog modela je slobodan i apstraktan graanin
i demokratska procedura koja obezbjeuje inkorporaciju njegove volje u
parlamentarne odluke. Autoritarna drava poiva na voluntaristikom tipu
zakona koji otjelotvoruje volju jednog ovjeka ili jedne grupe ljudi. Dakle, u
njoj zakoni koji vladaju ne obuhvataju cjelinu graana, nego line ili grupne interese. Prvi pojam zakona ukljuuje, drugi iskljuuje; prvi, prema
osnovnoj zamisli, otjelotvoruje racionalitet, drugi voluntarizam/proizvoljnost.
Iz Aneksa 4 oba modela se postavljaju u ravnopravan rang.
Princip pravne drave je reguliran u okvirima demokratskog principa (Rule
of Law u izvornom tekstu lana I/2). Ustav ovim propisuje vladavinu prava
kao vladavinu racionalnog tipa zakona a, zatim, vladavinu zakona koja se
posredstvom graanskog principa pojavljuje kao vladavina proceduralno
legitimiranog parlamenta. Istovremeno se zahtijeva priznavanje prava kao
samostalnog medija za rjeavanje konflikta. U etniki nehomogenim dra205 O antinominosti Aneksa 4 usp. arevi (fn. 4), str. 524 i dalje; kratak prikaz ustavnih antinomija arevi, Bosna i Hercegovina i proturjenosti procesa evropskih integracija (ustavnopravni pogled), u: Bosna i Hercegovina i proturjenosti evropskih integracija, Heinrich Bll
Stiftung, 2008, str. (29 i dalje) 35 i dalje, verzija na engleskom jeziku, na istom mjestu, str.
93 i dalje.
206 O antinomijama u pravu K. E. Rhl, Allgemeine Rechtslehre, 1994, str. 85; W. Sauer, Juristische Methodenlehre, 1940, str. 278 i dalje.
207 Ovdje se u svrhu pojednostavljenog pregleda koristi Schmittova razlika izmeu pravnodravnog i politikog pojma zakona (C. Schmitt, fn. 17, str. 138 i dalje).

75

vama ovo ne moe zadobiti snagu samorazumljive proklamacije koja ne

stvara nikakve obaveze. Ovdje pravo mora predstavljati etniki neutralni
minimum koji sekularizira vezu izmeu etnije i drave. Njegova pretpostavka je postojanje zajamene i nedodirive sfere individualnih prava koja
ne ovisi o rasi, polu, vjeri i sl. i upravo odvaja pravo od etnije u tom smislu
da jedan etniki interes ne smije postaviti kao iskljuivi, poopivi pravni stav
koji se namee svuda i svima kao pravilo ivota. Vladavina prava, dakle, u
centar ustavnog ustrojstva stavlja apstraktnog graanina i njegova prava.
Samo kao nadopuna nedodirivih ljudskih prava mogu se dodatno osiguravati posebna kolektivna prava, ali se njima ne smiju ponitavati ili ograniavati individualna (ljudska) prava. To je sutinski aspekt pravnodravnog
modela koji se izvodi iz principa Rule of Law. On je u Aneksu 4 dopunjen
povezivanjem demokratskog principa sa vladavinom zakona (lan I/2), garancijom najvieg nivoa u zatiti ljudskih prava (lan II) i uspostavljanjem
Predstavnikog doma kao parlamentarnog tijela koje artikulira politike
interese nacije (lan IV/2). U prilog pravnodravnom modelu govori i tekst
odgovarajuih propisa o Vijeu ministara (lan IV/4 ) i Ustavnom sudu (lan
VI/1). U oba sluaja nije propisan etniki sastav ovih organa, a za Ustavni
sud je kao kriterij izbora odreeno da kandidat mora biti istaknuti pravnik
visokog moralnog ugleda. Da se jedna treina lanova bira iz RS, a dvije
iz Federacije BiH ne umanjuje u naelu pravnodravnu poziciju graanina,
budui da etnika pripadnost nije iskljuivi kriterij za izbor lanova Ustavnog
suda ili Vijea ministara.
U organizacionopravnom dijelu Aneksa 4 (l. III VI) se na vie mjesta
pojavljuju, kao kontrapunkt pravnodravnom modelu, nosei elementi autoritarne drave u formi vladavine triju etnija (etnokratije). Iz njega se vidi da
se dravna vlast ne legitimira, da ne polazi i da, na kraju, ne slui interesima
apstraktnog graanina. Aneks 4, tako, na dravnoj razini osigurava etnokratski oblik vladavine. Pri tome je diskriminacija na osnovu etnike pripadnosti
uraunata u bitni element ustavnog ureenja. Efektivna garancija ljudskih
(individualnih) prava je istovremeno suspendirana u korist kolektivnih prava
konstitutivnih naroda. Etnokratija je vidljiva u izboru i sastavu Predsjednitva, Vijea naroda, u postojeoj praksi izbora sudija Ustavnog suda, zatim,
u mehanizmima zatite vitalnih interesa koji putem Doma naroda ostvaruju produeni efekt na Predstavniki dom, kao i u zahtjevu da imenovanje
dravnih funkcionera odraava sastav naroda BiH (lan IX/3). Ovim putem
se svaki put na dravnom nivou svi graani Republike Srpske predstavljaju
kao etniki Srbi, Federacije BiH kao Hrvati i Bonjaci. Da se na ovaj nain
vladavina vri u ime konstitutivnih naroda, ne moe biti sporno ve se
pogledom na dosadanju politiku praksu Predsjednitva i na osobe koje
su kroz njega prole, ili na izdvojena miljenja sudija Ustavnog suda, koja
korespondiraju svaki put sa etnikom pripadnou i etno-baznom politikom
opcijom kao i praktinom politikom koju provodi predsjedavajui Vijea ministara, do ogoljelosti pokazuje veza izmeu etnosa i poluga vlasti. Etnokratski
oblik vladavine ovdje pravnoj dravnosti suprotstavlja autoritarnu dravu.
Budui da Aneks 4, na jednoj strani, propagira pravnu dravnost kao sistem
Rul of Law, a na drugoj strani, pozicionira predstavnike konstitutivnih naroda kao stvarne vlastodrce, da, zatim, na jednoj strani zahtijeva potovanje i efektivnu zatitu ljudskih prava, a na drugoj normativno osigurava
njihovo krenje, moramo govoriti o noseoj antinomiji ustavnog modela.

76

b) Demokratija i etnokratija

lan I/2 pod naslovom Demokratski principi propisuje da drava funkcionira na osnovu slobodnih i demokratskih izbora. U Preambuli je naznaeno
(alineja 3) da demokratski organ vlasti i pravine procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralistikog drutva208. Detaljnijih objanjenja nema. No ovakav propis indicira proceduralno-veinsku demokratiju
sa vladavinom dravnog naroda (demos). Uspostavljanje demokratije unutar republikanske dravne forme podrazumijeva, prema tome, organizaciju
vlasti koja se odnosi na bosansku naciju. U multietnikoj dravi se kriterijumi moraju dodatno pootriti kako bi se izbjegle nepravedne odluke kojima
se blokira cijeli sistem, ili se obespravljuje status jednog kolektiviteta. Ovdje
partikularni kulturno-etniki interesi ostaju u prvom redu pouvoirs de fait,
iji ciljevi najprije moraju biti legitimirani (odobreni) od cjeline graana.209
Tek pod pretpostavkom da dravnu vlast legitimira cjelina graana, da se
ona izvodi u legitimacionom lancu od apstraktnog graanina sa baze samog
drutva, dravno djelovanje se moe dodatno uiniti ovisnim o posebnim
zajednicama koje mogu biti i etniki odreene.
Nita drugo ne slijedi iz Evropske konvencije o ljudskim pravima koja
je u rangu nadustavnog izvora prava210 (Supreme Law of the Land;
lan X/2 Aneksa 4 konstituira klauzulu vjenosti kojim se preko lana
II svaki budui ustavotvorac obavezuje ovom konvencijom kao neprikosnovenim minimumom zatite). Konkretizacijom koncepta iz Preambule, prema kojem Konvencija najbolje garantira ljudska prava
posredstvom stvarnog demokratskog politikog ureenja, dobija se
graansko-proceduralni tip demokratije. U suprotnom bi se obesnaila
ljudska prava kao individualna prava iji su subjekti apstraktni ljudi.
Istina, Evropska konvencija ne sadri izriite organizacionopravne
propise. Evropski sud, meutim, uz oslonac na Preambulu i na propise
o ograniavanju iz l. 8 do 11 (svaki put stav 2) posmatra demokratiju kao bazu evropskog ordre public.211 Pri tome Sud, kao posebne
osobine demokratskog drutva od kojeg polazi Konvencija, istie
pluralizam, toleranciju i duh otvorenosti.212 U tom smislu se u presudama, prilikom tumaenja spomenutih ogranienja, poziva na sliku
pravne drave evropskog tipa. O kakvoj se slici radi?
Slika pravne drave evropskog tipa je, kako je upravo istaknuto,
nezamisliva bez graanina kao proceduralno-legitimacione baze demokratskog donoenja odluka. Da demokratsko drutvo u smislu
Evropske konvencije podrazumijeva graansko drutvo potvruju i
208 Sintagma fair procedures je u svim konsultiranim B-H-S prevodima prevedena kao pravine procedure, odnosno kao pravini postupci.
209 Usp. E.-W. Bckenfrde, Demokratie als Verfassungsprinzip, u: HdBStR I, 22, pasus 26 i
dalje.
210 Vehabovi (fn. 149), passim.
211 Presude od 30. 1. 1998, Ujedinjena komunistika partija Turske i dr. RJD 1998-I, broj 45;
Presuda od 17.6.2004, danoka broj 58270/00 broj 78.
212 Presuda od 7. 12. 1976, Handyside, Serie A 24, broj 49; presuda od 25.5.1993, Kokkinakis,
Serie A 260-A, broj 33.

77

rezolucije Vijea Evrope u kojim se zahtijeva upravo da BiH reformira

izborni sistem kako bi dospjela do pravog graanskog statusa svih
graanki i graana koji u njoj ive213.
Konstitutivni narodi, koje u posljednjem dijelu spominje Preambula Aneksa 4, dobijaju u organizacionom dijelu Ustava poseban ustavni status. S
obzirom na l. IV do VI Aneksa 4, Bonjaci, Srbi i Hrvati se pojavljuju kao
stvarni nosioci dravne vlasti i centralne take legitimacionog procesa. Bira
se, u pravilu, svaki put mora identificirati sa jednim konstitutivnim narodom, jednako pri izboru Predsjednitva, kao i Doma naroda.214 S obzirom
na to da domae sudije Ustavnog suda biraju entitetske skuptine, to se
izbor svaki put de facto rukovodi etnikom pripadnou sudija. Pri tome se
izigrava ustavni propis koji zahtijeva izbor pravnika visokog moralnog ugleda (lan VI/1/b]) i biraju se srpske, hrvatske i bonjake sudije, monopol
nad Srbima ima Republika Srpska, nad Hrvatima i Bonjacima Federacija.
Legitimacioni lanac u cjelini ovisi o etnikoj pripadnosti, on ne polazi od
apstraktnog graanina koji svoje izborno pravo moe koristiti kao apsolutno vaei glas na cijeloj dravnoj teritoriji nego od fingiranih etnija:
svi graani Republike Srpske su na dravnom nivou uvijek legitimirani kao
etniki Srbi, iz Federacije kao Bonjaci i Hrvati. Izabrani predstavnici etnija
usmjeravaju cjelokupan parlamentarni ivot zakonodavnim vetom, tako da
vrenje dravnih zadataka uvijek poiva na etnikoj volji. Razumljivo je da
e predstavnici u dravnim tijelima, budui da njihov izbor zavisi iskljuivo
od birakog tijela jedne etnije, provoditi politiku koja je u legitimacionoj
ovisnosti o ovoj osnovnoj premisi: ne bosanskohercegovaku, nego srpsku,
bonjaku ili hrvatsku. Na toj pozadini nastaje osoben amalgam etnija i entiteta koji u funkcionalnom smislu uvruje etno-oligarhijsku strukturu.
U jednakom rangu se, prema tome, nalaze propisi Aneksa 4 koji opravdavaju graanski tip demokratije i propisi koji nalau etnokratski oblik legitimiranja dravne volje. U bosanskohercegovakom ambijentu su ova dva
principa suprotstavljena i u istupima politikih elita se esto poistovjeuju
sa unitarizmom (demokratija) i narodnom demokratijom (etnokratija). U
osnovi, rije je o ustavnoj antinomiji ije rjeenje, u postojeoj konstelaciji
politikih snaga, nije mogue na bazi vaeeg teksta.
c) Savezna drava i savez drava

Iz raspodjele kompetencija na dravnom nivou slijede uzajamno suprotstavljene pozicije. Obje se mogu poduprijeti ustavnim normama i izvesti na nivo
pravila. esta alineja Preambule, l. I/1, III/1 lit.a, III/2 lit.b, V posebno
stav 3 lit.a i X Aneksa 4, osnauju zakljuak da je Bosna i Hercegovina u
dravnopravnom smislu savezna drava. Egzistencija Ustavnog suda koji
provjerava i konano odluuje o entitetskom pravu, kao i dravljanstvo Bosne i Hercegovine dodatni su argumenti u prilog tezi o saveznoj dravnosti.
U prilog suprotnom zakljuku, naime, da se radi o normativnoj konstituciji
saveza drava, govore izuzetno slabe materijalne215 kompetencije drave u
213 Usp. zadnju Rezoluciju 1628/2008 (fn. 200) taka 4.
214 Vehabovi (fn. 149), str. 99 i dalje.
215 Usp. Vitzthum/Mack (fn. 137, str. 90 i dalje) i paralele sa EZ/EU, ali ipak u korist savezne
drave.

78

odnosu na entitete, ukljuiv ustrojstvo financija, manjim dijelom, reformirano ustrojstvo vojnih snaga216 (l. II, V i VIII u vezi sa Aneksom 1) zajedno
sa parcijalnim meunarodnopravnim subjektivitetom entiteta (lan III/2)
i nepostojanjem kolizione norme koja bi jasno rjeavala pravne kolizije u
korist zajednike drave. Paralelno postojanje penzionih sistema, sistema
zdravstvenog osiguranja, sistema kolovanja, telekomunikacionih sistema,
eljeznica i kolskih sistema sa vrlo razliitim projekcijama istine govori u
prilog konfederalnom odnosu saveza drava. Uzme li se jo u obzir da dravi
BiH nedostaje mogunost da preko sopstvenih organa donese neposredno
vaee odluke, budui da svaki entitet u Predstavnikom domu moe dvotreinskom veinom blokirati rad centralnih organa vlasti (lan IV/3 lit. d]),
entiteti se pojavljuju kao teritorijalno-dravne jedinice koje u okviru saveza
drava agiraju kao gospodari ustavnog ugovora. 217
Poseban aspekt ovog elementa predstavlja odnos teritorijalno-entitetske
politike strukture i konstitutivno-narodnog uobliavanja Doma naroda i
Predsjednitva BiH. U prilog tezi o savezu drava govori entitetsko ustrojstvo. Uz njega ide i politika odvojenost entiteta: ne postoji nijedna politika
partija koja u ozbiljnijoj mjeri sopstvenu politiku egzistenciju vee za dravu BiH i koja u izbornim procedurama, dakle, u legitimacionom postupku, u
bitnijoj mjeri prelazi entitetske granice. Idealtipski se moe govoriti o dvije
dravne komponente, RS i Federaciji BiH, u kojima se entiteti pojavljuju kao
politike baze tzv. srpskih stranaka, odnosno hrvatskog i bonjakog bloka
stranaka. Zajednika drava iz ove perspektive izgleda samo kao mjesto
susreta dva odvojena politika segmenta, jednog monoetnikog, srpskog i
jednog pluralnog, bonjako-hrvatskog. Iz ove perspektive bi se pojmom
savez drava najtanije opisala sloena struktura BiH. To se, meutim,
ne bi moglo rei za strukturu parlamentarnog tijela u kojem se predstavlja
sloena dravna struktura ili za Predsjednitvo BiH. Jer, ovdje na dravnom
nivou nisu predstavljeni entiteti, to bi, prema modificiranoj unutranjoj
strukturi, bilo neophodno, nego konstitutivni narodi. Njihovi predstavnici
se biraju odvojeno, po entitetima, ali oni, prema slovu Ustava, ne bi smjeli
216 Nakon konstituiranja zajednike komande i reforme vojnih snaga (poetkom 2006. godine)
je problem prividno rijeen. Ako se pajivije pogleda, npr. samorefleksija Vojske RS, dobija
se neto realnija slika. Ilustrativni su govori na centralnoj proslavi dana VRS. Srpski lan
Predsjednitva je poruio da je VRS stvorena voljom naroda i vojske, Milorad Dodik, da ova
proslava stabilizira uvjerenje da je RS trajna kategorija i da ima svoje mjesto u BiH i Evropi
(sve prema Nezavisne novine, 12. 5. 2008). Oba iskaza referiraju jedinstvo srpskog naroda i
vojske, a jednog i drugog sa entitetom RS, koji bi, opet, morao imati zaseban subjektivitet u
BiH i internacionalnim odnosima. Kada se ova pozicija dovede u vezu sa najavama otcjepljenja RS na osnovu principa samoopredjeljenja (usp. Dodik: Ako neko eli neki novi pristup u
BiH, a to nije dejtonski princip, onda mora da rauna da smo mi u fazi pregovora, a oni ne
moraju da zavre s BiH kao zajednikom dravom, moe da bude i disolucije, FENA, 29. 1.
2008; saoptenje OHR-a od 30. 1. 2008. prema kojem se postojanje BiH ne moe dovoditi u
pitanje nije popraeno nikakvom ustavnopravnom argumentacijom), vidi se stvarni razmjer
srpskog poimanja ovog entiteta kao zasebne dravne cjeline, a drave BiH kao nametnutog
ugovornog okvira.
217 Ovo se moe ilustrirati na proizvoljnom sluaju: npr., na blokadi centralnog dravnog organa,
parlamenta, poetkom juna 2006. godine. Rad parlamenta je u vie navrata prekidan zbog
nedostatka najmanje jedne treine poslanika iz RS. Treba obratiti panju na terminologiju i
objanjenje zamjenika predsjedavajueg Zastupnikog doma Nikole piria: Srpski poslanici
iz RS smatraju kako Vijee ministara nije ispotovalo odluku Parlamenta o formiranju komisije, zbog ega se nisu stekli uvjeti da oni prisustvuju zasjedanju (izvor: Osloboenje, 9. 6.
2006). Groteskno su zvuali apeli pojedinih poslanika: Ovo nije dom entiteta, ve graana
i sada je sasvim jasno da bi usvajanje amandmana na Ustav BiH znailo totalno paralisanje
rada dravnih organa kada ve sada imamo ovakve opstrukcije (B. Belki, na istom mjestu).

79

biti uvari entiteta, nego uvari narodnog interesa na teritoriju cijele drave,
svuda gdje su ugroeni. Upravo ovdje reprezentacija konstitutivnih naroda
obrazuje unitarni element: etniki predstavnici reprezentiraju konstitutivni
narod u cjelini, nikako u entitetskim granicama. Sutina sloene strukture
se, tako, mora posmatrati kao savezna drava u kojoj su konstitutivni narodi i njihovi interesi elementi s unitarizirajuim efektom, budui da se ne
poklapaju sa entitetima.
Obje grupe propisa obrazuju, dakle, jo jednu pravnu antinomiju. Njene
praktine posljedice, na jednoj strani, otjelotvoruje Odluka Ustavnog suda
o konstitutivnosti naroda koja jednoznano istie dravni karakter bosanskohercegovakog dejtonskog ustrojstva. Na drugoj strani je, politiki i
kvazinauni govor iz koga se nedvosmisleno najavljuju secesionistike ambicije.218 Obje pozicije u Aneksu 4, to je u ravnopravnom rangu. Ostatak je,
naprosto, pitanje odnosa politikih, privrednih, vjerskih i vojnih snaga.
d) Dravni suverenitet i nosilac suvereniteta

Za razumijevanje ove antinomije su bitne nadlenosti dravnih organa i

stvarne ingerencije predstavnika meunarodne zajednice. Kako je ve spomenuto, Dejtonski sporazum polazi od drave koja je prema vani suverena,
meutim, sporazumom se suspendira suverenitet njenih organa u korist
ovlatenja Visokog predstavnika. Ona se proteu do banalnosti svakodnevne
borbe protiv kriminala. Prema vani proklamiran suverenitet je neutraliziran
gubitkom unutranjeg suvereniteta.
Ako se paljivije pogleda paradigma o nosiocu suvereniteta, onda su to etniki profilirane zajednice konstitutivnih naroda. Za ovo opredjeljuju propisi o izboru lanova dravnog Predsjednitva, Doma naroda, njihove kompetencije i mogunosti veta, koje se prenose na Predstavniki dom. Ovako
ugovorena pozicija, vie konkurirajuih suverena na jedinstvenom podruju,
mora se postaviti u kontekst uzajmno suprotstavljenih praktinih politika.
Iz te konstelacije se pokazuje antinomija koja izvire u bosanskoj paradigmi
suvereniteta. S obzirom na ustavno osiguranje ovakve pozicije, njen visoko eksplozivan potencijal ne smije biti zanemaren.219 U svakom sluaju, na
pozadini Aneksa 4 se sve pozicije mogu ravnopravno zastupati. Upravo u
tom antinominom kompleksu normativnih rjeenja lei injenica dravnog
provizorija. On se, zapravo, samo internacionalnim prisustvom suverena
218 Ilustrativna je argumentacija P. Kunia, uz ije ime u tampi ide oznaka eksperta Ustavnog
prava: Srpski narod u cjelini proivljava jednu od svojih najveih trauma u svojoj bogatoj
istoriji sa poluglasnim pitanjem na usnama: ta to SAD i njeni sljedbenici imaju protiv srpskog naroda ve vie od 15 godina? Da li su Srbi rtve zapadne rusofobije ili im se interesi
gotovo nigdje ne poklapaju sa zapadnim silama? Zato se srpski narod okrivljuje za sve to
se desilo na Balkanu, iako je uestvovao u tome kao i svi ostali? Na tom tragu nametnulo
se pitanje imaju li Srbi u Republici Srpskoj to pravo (pravo na samoopredjeljenje), ako je
ono priznato nacionalnoj manjini na Kosovu, posebno ako se u Bosni i Hercegovini nastavi sa
oduzimanjem nadlenosti Republici Srpskoj i time uini ivot nesnoljivim u Bosni i Hercegovini (izvor: P. Kuni, pravo na samoopredjeljenje, Nezavisne novine, 9. 3. 2008).
219 U tom smislu se moe smatrati realnim najnovije upozorenje hrvatskog predsjednika S.
Mesia iz intervjua njemakom tjedniku Der Spiegel (8.10.2008) da ponovo moe doi do
etnikih konflikta i progona, kao i nasilnog pomjeranja granica na Balkanu. Na istom fonu je
i upozorenje Tihia (fn. 29), bosanskohercegovakog politiara u iji se politiki senzibilitet i
mogunost procjene ne bi smjelo posumnjati. Jednako i Dodik: Raspad nikom ne odgovara
ali nije nemogu (prema: Nezavisne novine, 22. 5. 2008).

80

koji de facto odluuje o izvanrednom stanju (C. Schmitt) moe odravati

kao okvir funkcionalne zajednice.
e) Pravda i nepravda kao pravo i zloin

Aneks 4 predstavlja pravni akt. Njegov racio otjelotvoruje ideju pravde;

pravda jeste nosei element samog prava. Da otjelotvorenje elementarnih
pretpostavki pravde ulazi u same osnove jednog ustava, ne bi smjelo biti
ni najmanje sporno. 220 No Aneks 4 iz konteksta Okvirnog sporazuma za mir
dolazi u antinominu poziciju zbog toga to se upravo u njemu konkretizira
elementarni tip nepravde zloin, kombiniran ratom. U tom smislu se Aneks
4 pojavljuje u svom janus izdanju, i kao opredmeena pravda (pravni akt
koji uspostavlja kompromis, jer uravnoteuje suprotstavljene pozicije i nivelira ih u cjelokupnom konceptu),221 i kao opredmeena nepravda (u formi
karakteristinog prevoenja ratnog zloina u premise ustavnog prava i u
formi otvaranja mogunosti njihove interpretacije kao opravdanog ina).
Posmatra li se ova antinomija iz perspektive pozitivnog prava, na jednoj
strani materijalna pravda dolazi do izraaja u lanu II/5 Aneksa 4 (nediskriminacija) u vezi sa Aneksom 7 (povratak protjeranih i izbjeglih osoba),222
zajedno sa gonjenjem optuenih za ratne zloine i obavezom na suradnju
u pogledu pronalaenja i izruenja osoba koje su optuene za teka krenja
humanitarnog meunarodnog prava (lan II/8 Aneksa 4 u vezi sa Statutom
IGH Haag). Budui da Aneks 4 zabranuje svim osobama koje su optuene
pred denhakim tribunalom obavljanje javnih funkcija (lan IX/1), on u cjelini stvara utisak da se radi o dokumentu koji normativizira princip pravde.
Na drugoj strani su ustavnopravna rjeenja koja vode prema suprotnom
zakljuku. Najprije pada u oi donoenje ustava njegovo ugovaranje ne
odgovara postulatu da pravedan ustav podrazumijeva pravedne procedure
koje vode pravednom rezultatu.223 U materijalnom smislu se njima jedan
ilegalni de-facto-reim prevodi u legalni element ustavne drave pod zadr220 R. Alexy, Theorie der Grundrechte, 1986, str. 494.
221 To pojanjavaju naela pravde koja je formulirao Rawls. Ona nisu nita drugo do pokuaj
da se sloboda i jednakost dovedu u uzajamno uravnoteen odnos (Rawls, fn. 18, str. 251 i
dalje).
222 Povratak protjeranih i izbjeglih osoba je, osim meunarodnopravnog subjektiviteta BiH,
predstavljao elementarni uslov da bi osobe koje su predstavljale Republiku BiH potpisale
Sporazum. Mnogobrojne izjave dokumentiraju da bez precizne regulacije povratka izbjeglih
i protjeranih lica uopte ne bi dolo do potpisivanja mirovnog sporazuma, pa time ni Aneksa
4. Usp. A. Izetbegovi, intervju, El Mundo od 28. 12. 1995; Izjava predsjednika Republike
BiH A. Izetbegovia pri potpisivanju mirovnog sporazuma (IP, 1996, str. 96 i dalje); Izetbegoviev govor pred Generalnom skuptinom UN od 25. 9. 1996. (u: isti, Godine rata i mira,
1997, str. 237 i dalje, 239); ovo je konano potvreno u mnogobrojnim rezolucijama Savjeta
sigurnosti UN formulacijom da je obuhvatan i koordiniran povratak izbjeglih i prognanih
cijelog regiona, sada kao i ranije, odluujui za trajan mir (usp., npr., Rez. 1305/2000 od
21. 6. 2000, VN 4/2000, str. 151).
223 U dimenziji ustanovljavanja zakonodavne procedure Rawls (fn. 18), str. 225. U dimenziji
svijesti ugovaraa o nepravednom rjeenju, A. Izetbegovi: a mir koji se nudio uvijek je
bio suprotan ne samo mojim principima nego i elementarnoj pravdi (Izetbegovi, Dejtonski
dnevnik, citirano prema: Izetbegovi, fn. 140, str. 259). Ovo moda nije pravedan mir, ali
je pravedniji od nastavka rata (iz govora na ceremoniji parafiranja Dejtonskog sporazuma,
citirano prema: Izetbegovi, fn. 140, str. 292). Taj mir je gorak iz vie razloga. Osnovni
je, svakako, taj to mir, takav kakav jest, praktiki priznaje rezultate napadakog rata na
Bosnu: podjelu i etniko ienje (intervju, El Mundo, fn. 222).

81

anim imenom Republika Srpska.224 Rije je o pravnom nasljedniku reima

pod ijom je kontrolom ostalo 49% bosanskohercegovakog teritorija na
kojem su poinjeni teki ratni zloini, a etniko ienje provedeno gotovo
nevjerovatnom temeljitou, naime, do reduciranja nesrpskog elementa
na zanemarivu veliinu. Budui da se u javnom diskursu ime ovog entiteta
nedvosmisleno vee sa vlasnitvom srpske etnije,225 da efektivnu vlast vre
politiari koji se profiliraju kao predstavnici srpskog naroda,226 koji, opet, u
224 Da je institucionalizacija ovog de facto reima bila u skladu sa voljom ugovaraa dejtonskog
paketa, najbolje svjedoe izjave A. Izetbegovia: Imate pravo, bit e neki srpski entitet, a
kako e biti organiziran, to ne znam (intervju za RTVBiH od 13. 8. 1995, citirano prema:
Izetbegovi, fn. 140, str. 237). U predveerje zakljuenja dejtonskog paketa ovaj stav dobija
vre konture: Ta i takva Bosna sastojae se od dva dijela: Federacije i srpskog entiteta
(Izetbegovi, taka 2, iz izlaganja na plenarnoj sjednici 1. 11. 1995. u Daytonu, citirano prema: Izetbegovi, fn. 140, str. 266).
225 Takva se pozicija ne moe izvesti iz duha vaeeg ustavnog prava, ali ona postoji kao vrjednosni model u ijem se centru nalazi odbrana ideje da svi Srbi moraju ivjeti u jednoj dravi
i da Republika Srpska predstavlja samo prelaznu fazu prema realizaciji Velike Srbije. Ovo
objanjenje moe izgledati nategnuto i neuvjerljivo. Potvruju ga, meutim, tri politiki komplementarna dogaaja. Prvi je neto stariji, sa kraja 1997. godine, kada je Narodna skuptina Republike Srpske donijela deklaraciju o ravnopravnosti i samostalnosti (Sl. glasnik
RS broj 30/1997) kojom je ponovo istakla svoju odlunost da u svakom pogledu doprinese
jaanju veza srpskog naroda s obje strane Drine i njegovom konanom ujedinjenju. Godine
2001. je uslijedio drugi, kada su Srbi iz BiH u SR Jugoslaviji (28. 4. 2001, prema ONASI,
preneseno u Osloboenju od 28. 4. 2001) na Skuptini u Beogradu usvojili deklaraciju u kojoj
se kae: Granice koje su izmeu nas postavljene prijevarama i pravnim i politikim manipuliranjem i silom oruja velikih sila. Slijedi konstatacija da nisu ostvarili pravo na jedinstvenu
dravnu cjelinu Srba, ali su najavili strpljivu i posveenu borbu za duhovni prostor i dodali
da e moralno i institucionalno biti spremni za jedinstvenu odbranu nacionalnih interesa.
Telegram podrke je skupu stigao iz BiH uputio ga je M. Ivani, tadanji premijer RS (sve
prema Osloboenju). Drugi je komplementarno politiko objanjenje koje je najprije uslijedilo septembra 2002. godine u jasnim porukama tadanjeg jugoslovenskog predsjednika i
predsjednikog kandidata Demokratske stranke Vojislava Kotunice: Na Republiku Srpsku
gledamo kao na deo porodice koja nam je draga, bliska, privremeno odvojena, ali uvek
draga i u naem srcu. Odmah potom i autentino tumaenje potpredsjednika DSS i efa
Kotuniinog izbornog taba Dragana Marianina: valjda to u Srbiji ne moe biti sporno
kao neki cilj, kao neka ideja, kao neto emu se stremi, kao to su nekad Istona i Zapadna
Nemaka stremile da se ujedine. () To je neto to je dugoroni istorijski cilj srpskog naroda( citirano prema M. Vujovi, Kopiranje stare politike, Danas, Beograd, 13. 9. 2002). Ako
se ovakav politiki trend posmatra u uskoj vezi sa konstantnim podgrijavanjem zamisli da je
izvjesno ili poeljno kompenziranje Srbije u Bosni za teritorijalni gubitak na Kosovu (do kraja
2005. tezu je, npr. esto varirao M. Ivani sa pozicije dravnog ministra vanjskih poslova, a
ve je 2000. upotrebljava kao argument procjenu da bi 70-80 % stanovnitva RS podralo
pripajanje Srbiji spomenuti procenat otprilike odgovara procentu Srba u etniki oienoj
RS usp. intervju, Dani broj 182, 24. 11. 2000), mora se zakljuiti da je rad srpskih lanova Predsjednitva u prvom redu orijentiran prema potrebama srpskog naroda u cjelini i
Srbije kao okosnice budue velike Srbije. To bi, svedeno na razinu nepisanog ustavnog principa, znailo da je Republika Srpska eminentno srpski teritorij, a njeni delegati u dravnom
Predsjednitvu stvarni predstavnici Srba. Nije sluajno da je u odgovoru Narodne skuptine
Republike Srpske Ustavnom sudu BiH od 24. jula 2004. godine u postupku ispitivanja ustavnosti lana 3 Zakona o upotrebi zastave, grba i himne utvreno kako se rijei srpski narod
iz zakonske sintagme moralne norme srpskog naroda moraju shvatiti kao srpski graani
to podrazumijeva sve graane Republike Srpske (usp. Djeliminu odluku broj U-4/04, stav
50). Budui da otkrivanje pojma graanin ili stanovnik kao nosioca politike odluke
o sudbini entiteta ne korespondira sa koritenjem ovog pojma na dravnom nivou (usp.
Ivani, na istom mjestu), gdje se insistira na dogovoru naroda, takav dogovor moe imati
smisla samo dok se RS koristi kao ekskluzivno srpsko vlasnitvo.
226 U tom smislu izjave visokoplasiranih funkcionera u RS, npr., R. Kuzmanovi: Republika Srpska je nastala voljom srpskog naroda i legalnim i legitimnim aktima njenih institucija (izjava
povodom Karadievog hapenja, prema Nezavisne novine, 22.7. 2008), zatim, dodjela
odlikovanja povodom Vidovdana, slave Vojske RS, i godinjica otadbinskih ratova, dodjela
ordena Miloa Obilia radniku eljeznice (Nezavisne novine broj 14. 7. 2008) nosi jasnu
poruku o unutranjoj vezi srpstva i RS uz potpunu ignoranciju nesrpskog i nepravoslavnog
elementa; isto tako je povodom Spasovdana, slave grada Banjaluka, odran slavski obred

82

cjelini bosanskohercegovakog stanovnitva uestvuje sa oko 30%, pokazuje se duboka pukotina izmeu materijalne pravde i konkretnih ustavnopravnih rjeenja.
Upravo se ova antinomija prenosi kao dugotrajni efekt na cjelinu ustavnog
modela i gotovo da bez ostatka onemoguuje efektivno provoenje meunarodnopravnih principa kakvi su teritorijalni integritet, pravna dravnost i
efektivna zatita ljudskih prava, zabrana genocida i zloina protiv ovjenosti.

I V. 4 . M e ubilans

Iz prethodne analize slijedi da se u karakteristike dejtonskog Ustava

moraju uraunati etnika konsenz-demokratija i etnodeterminizam u nadlenostima parlamentarnih tijela, asistencija izvana i gubitak dravnog
suvereniteta u dravnim poslovima, imanentna povreda ljudskih prava i
uspostavljanje pravnih antinomija u ustavnim rjeenjima.

na kojem su slavski kola lomili Dragoljub Davidovi, gradonaelnik, Slobodan Gavranovi,

predsjednik Skuptine grada, Rajko Kuzmanovi, predsjednik RS, te Igor Radojii, predsjednik Narodne skuptine RS (Nezavisne novine, 5. 6. 2008) takoer pokazuje institucionalno
uvezivanje pravoslavlja, srpstva i entiteta.

83

V. R E Z U LTAT I
Ustavnopravno rjeenje za Bosnu i Hercegovinu se ne moe pronai bez
prethodnog razumijevanja vojnih i politikih intervencija meunarodnopravnim instrumentima, bez uvida u lokalnu standardizaciju pravnih i politikih
fenomena i u pratee doktrine koje im obezbjeuju privid znanstvenosti.
Ako ve ne obuhvataju sve elemente, onda bitne karakteristike dejtonskog
ustavnog modela, kako su ovdje predstavljene, izraavaju najvanije spoznaje o relevantnim aspektima ovog ureenja. U njih se moraju uraunati:
regulacija ustavnopravne materije meunarodnopravnim ugovorom,
etnizacija ustavotvorca uz otklanjanje apstraktnog graanina kao nosioca ustavotvorne vlasti,
privremenost koja je u funkciji odravanja ustavnopravnog provizorija,
poustavljenje ne-prava kojim se rezultati rata i ratni zloini transformiraju u javnopravni odnos,
etnika konsenzus-demokratija koja podrazumijeva etniki dogovor o
svim optedravnim pitanjima i latentni sukob konstitutivnih naroda
oko dravnopravnih premisa,
etniki determinizam pri donoenju odluka u dravnim tijelima i organima,
asistencija izvana u upravljanju dravom,
gubitak unutranjeg suvereniteta u formi obesnaivanja sociolokog
suvereniteta dravnih organa,
suspenzija efektivne zatite proklamiranih ljudskih prava,
antinominost koja zadire u nosee principe i temeljne ustavne odluke.

85

Njihovim sumiranjem se dobija negativan sud o dejtonskom sistemu. On

je, izvan uspostavljanja mira i procedura koje osiguravaju politiku komunikaciju, zakazao u pogledu veine zahtjeva koji se stavljaju pred savremeni
ustav. U bilans njegovih posljedica ulaze razgradnja bosanske dravnosti i
socijalne snage koja ju je nosila, obesnaivanje pravne dravnosti u veini
bitnih elemenata, konstantna povreda ljudskih prava, zajamenih slovom
ustava i ustavnopravna zatita jednog sistema u kojem se najtei zloini
mogu opravdati ustavnopravnim vrijednostima. Aneks 4 i pratee ustavno
pravo obrazuju sistem koji koi socijalni razvoj i stoji u neposrednoj vezi
sa unitavanjem racionalnih mjerila ljudskog uspjeha, konkurencije znanja i
strunosti, posebno, etniki neutralnog upravljanja dravom.
Takvom se dijagnozom naputa podruje karakteriziranja dejtonskog
ustavnog modela i dospijeva do stavova koji se mogu iskoristiti kao orijentir za pravne intervencije meunarodnopravnim instrumentima. Njihovu
uspjenost mogu rasvijetliti dva aspekta: internacionalni i unutranji. Prvi se
odnosi na pitanje prihvatljivosti i opteg smisla slinih ustavnopravnih intervencija (internacionalni aspekt), drugi se odnosi na efektivnost mirovnog
sporazuma (nacionalni aspekt).

V. 1 . I nternacionalni aspekt

U meunarodnopravnom smislu se pitanje vrednovanja dejtonskog modela

mora postaviti kao pitanje uslova pod kojim se internacionalnim ugovorom
smije ili mora ugovarati nacionalni ustav. Prethodne analize upuuju na sljedei skup zakljuaka:
a) Na osnovu bosanskohercegovakog iskustva se naelno ne moe
iskljuiti internacionalna forma ugovaranja nacionalnog ustavnog
teksta. Ovo vrijedi samo pod pretpostavkom da su ispunjeni dodatni
uslovi (u nastavku).
b) Meunarodni ugovor moe biti podobno sredstvo za rjeavanje
ustavnih pitanja samo ako se iz konkretnog injeninog stanja mogu
jednoznano izvesti meunarodnopravne veze sa povredom jednog
pravnog dobra koje titi meunarodno pravo.
c) Internacionalno ugovaranje nacionalnog ustava se moe prihvatiti
samo u ekstremnim situacijama. U takvoj situaciji se pogoena drava nalazi pred raspadom ili nestankom, njen nosei narod pred istrebljenjem, a na raspolaganju ne stoje isto tako efektivne, alternativne
mogunosti. Meunarodnopravni razlog koji to opravdava jeste stanje
nude.
d) Internacionalno ugovaranje nacionalnog ustava je prihvatljivo
samo kao privremeno ili prelazno rjeenje i slui buduoj konsolidaciji

86

drave. Kao vanjske materijalne granice ugovaranja moraju vaiti:

dravnopravna tradicija pogoene drave, osiguravanje jedinstva
prava i drave, kompatibilnost ugovorenog ureenja sa modelom
pravne drave, meunarodnopravni kontinuitet i ozakonjenje vrijednosti koje su kompatibilne sa meunarodnim pravom.
e) Prihvatljivost, a time i uspjenost, takvog ugovaranja podrazumijeva da pravo znai pravdu, a ne priznavanje dogaaja. To znai
da je ustavnopravna zatita i institucionalna potpora efektivnoj zatiti
ljudskih prava omjer prihvatljivosti konkretno-ugovorenog modela.
f) Uspjenost internacionalno ugovorenog ustava zavisi od mjere u
kojoj meunarodni sporazum osigurava standarde pravne drave i u
njega prenosi nosee principe internacionalnog ureenja.
g) Sama proklamacija vladavine prava ili pravne drave nije dovoljna.
Mnogo je vanije stvaranje organizacionih struktura koje snagom
ustava dravnu vlast ine ovisnom o graanima (demosu), a ne o
grupama graana (ethnosu). U tom se smislu mora iskoristiti potencijal moderniziranja koji je imanentan pravnodravnom principu.
h) Institucionaliziranje pravne drave pretpostavlja demokratizaciju
(dravnog) drutva. Od tog aksioma se svaka ustavna etnizacija
etniki inhomogenih zajednica, koja se koristi rezultatima etnikog
ienja ili genocida, mora sprijeiti. Tanije, ona naknadno mora biti
anulirana elementima (dravnog) prava. U suprotnom, prenoenje
zloinakih politika i projekata u ustavno pravo, kada je ovo ugovoreno meunarodnopravnim instrumentima, povlai sa sobom obesnaivanje materijalne pravde i obezvreivanje meunarodnog prava.
Izlaenjem u susret navedenim zakljucima pojaava se uzajamna uvezanost drave, ustava i nacije u formi radikalno republikanskog sistema pravne drave. Ignorancija ove polit-filozofske premise vodi prema ignoranciji
integrativne snage dravnog ustava, prema tome, i prema etnocentrinom
tumaenju nacij koje se uzajamno pozicioniraju u trajan odnos napetosti,
ako ne i sukoba. Ako bi instrumenti meunarodnog prava bili iskoriteni kao
sredstvo obesnaivanja tako postavljenih premisa, onda bi i meunarodno
pravo ivjelo od proklamacija koje ne moe garantirati.

V. 2 . N acionalni aspekt

Unutardravna karakterizacija dejtonskog modela se postavlja kao pitanje

efektivnosti ugovorenog sistema a, s tim u vezi, i kao pitanje njegove promjene.

87

Procjena efektivnosti ustavnog modela se odnosi na procjenu da li sistem

sm po sebi moe trajno osigurati optepriznate socijalne vrijednosti i mir.
Gornja analiza pokazuje da se ve na pozitivnopravnom nivou mora posumnjati u ovu mogunost. Upravo nosee ustavne norme i ustavni principi
obrazuju antinomine konstelacije. Ustavne antinomije su postavljene tako
da konkretna primjena pojedinih propisa dravu pribliava optoj socijalno-politikoj dezorijentaciji. Ustav ovdje ne predstavlja pravni temelj racionalnog upravljanja dravom, nego pravni razlog politikog sukobljavanja,
produkcije socijalnih frustracija i generiranja sukoba i netrpeljivosti. Tu konstantu samo dodatno osnauju neefikasan zakonodavni sistem, koji ne moe
proizvoditi pravna pravila bez snane vanjske asistencije, zatim, glomazna
dravna uprava, koja je samoj sebi postala svrha, politike partije, koje
generiraju etnike animozitete i produciraju odluke kojima se falsificiraju
historijske injenice i obesnauju osnovni zahtjevi pravde.227
Svako dodatno interveniranje u temeljne ustavne principe, eventualnim
amandmanskim dotjerivanjem, moralo bi u toj mjeri izmijeniti strukturne
principe ustava da se zasigurno vie ne bi moglo govoriti o istom ustavnom
modelu. Ako se, suprotno tome, ostane pri postojeem modelu i pristupi
amandmanskom dotjerivanju koje nee dirati u normativne stupove etnokratije, nee u tradiciji bosanskohercegovake dravnosti osnaiti premise
bosanske nacije, ako se ne odstrane smetnje punoj zatiti ljudskih prava,
ako se ne ustanove jasne kompetencije dravnih organa i preuredi teritorijalna organizacija, prognoza je permanentna napetost iz koje e, ostajui u
osobenoj ideoloko-dravnoj simbiozi, profitirati jedino politike, privredne i
vjerske elite. Pogledaju li se, naprimjer, sasvim povrno kvalifikacije i radni
bilans visokih dravnih funkcionera, univerzitetskih profesora smjetenih po
akademskim ustanovama koje su nastajale u ratnom i poratnom vakuumu,
zajedno sa sudskim biografijama mnogobrojnih visokopozicioniranih partijskih i politikih funkcionera, postae jasni razmjeri srastanja bosanskohercegovakih elita i postojeeg ureenja. Gotovo da je nezamisliv priblino
jednak akademski, politiki ili poslovni uspjeh veine javno eksponiranih
politiara, eksperata, menagera itd. u ureenom pravnodravnom sistemu.
Samo se jo izjednaavanjem vlastite pozicije sa pozicijom konstitutivnog
naroda moe braniti besprimjeran diletantizam politikih, znanstvenih,
poslovnih i vjerskih elita, kao i nunost odravanja ovakvog ureenja. Uspostavljanje odgovornih odnosa na osnovama konkurencije strunosti bi
zasigurno predstavljalo snaan udar na konkurenciju pripadnosti konstitutivnom narodu. Upravo se slabi izgledi na temeljnu rekonstrukciju ustavnog
modela moraju razumijevati i kao izraz potreba etabliranih elita da se ouva
status quo u sistemu koji im osigurava profitabilne pozicije.
Stvarno rjeenje, prema tome, moe donijeti nov ustav u kojem e se
kolektivna i individualna prava institucionalno i pravno zatititi prema mehanizmima pravnodravnog sistema. Samo se jo u smislu vanjskog koordinatora i kontrolora ustavotvornog postupka moe pronai opravdanje za egzistenciju internacionalne birokracije u formi OHR-a. No ini se da je Bosna
danas dalje nego ikad od takve opcije. Insistiranje na odranju Republike
Srpske kao uslova svih uslova ustavnih reformi zajedno sa potpuno neute227 O svemu usp. Izvjetaj o napretku Bosne i Hercegovine u 2008. godini, prilog uz saoptenje
Komisije Evropskom parlamentu i Vijeu, COM (2008) 674, Brisel, 5. 11. 2008, SEC (2008)
2693 final.

88

meljenim OHR-ovim izjednaavanjem odgovornosti federalnih politiara sa

srpskim politikim strukturama iz RS ne oslikava samo realan odnos snaga
i mjeru unitenja graanskih struktura. Ono pokazuje i stvarne razmjere
nezainteresiranosti internacionalne birokratije za bitan napredak bosanskohercegovake dravne zajednice.
Iz prethodnih analiza treba, ipak, pokuati izvesti sumu pravila koja bi se,
kao okvirni principi, mogla primijeniti na preureenje bosanskohercegovake dravnosti prema premisi dva entiteta tri konstitutivna naroda.
a) Deinstitucionalizacija etnokratske vladavine zajedno sa prateim
ideologijama u znanosti i politici podrazumijeva deetnizaciju entiteta.
Ona bi morala zapoeti denominacijom entiteta naziv Republika
Srpska mora biti etniki neutraliziran. To je najjednostavniji put za
uspostavljanje ustavnog stanja kako je to zahtijevao Ustavni sud u
djeliminim odlukama o konstitutivnosti naroda.
b) Raspodjela nadlenosti izmeu drave i entiteta predstavlja osnovu i
okvir za sva ostala organizacionopravna rjeenja. Kao pravilo vai: to
su jae centralne nadlenosti, to je bitnije detaljno reguliranje nadlenosti skuptinskih tijela, predsjednika i vlade. to je vie nadlenosti
prebaeno na dravu, to je manje bitna entitetska teritorijalnost.
c) Pri tome obim ovlatenja odreuje da li e se elementi neposredne
demokratije uvoditi u izbor inokosnih organa: to su, npr. ire kompetencije predsjednika drave u proceduri predlaganja i potpisivanja
zakona, u postupcima izbora i imenovanja visokih dravnih funkcionera, to su ire mogunosti pokretanja postupaka pred Ustavnim sudom, to je nunije ojaati elemente neposredne demokratije, dakle,
neposredan izbor predsjednika; vai i obrnuto, to je njegova funkcija
simbolinija, to je neophodnije njegov izbor prepustiti parlamentarnim
veinama.
c) Kolektivna prava, za iju se zatitu oekuje pokretanje posebnih
procedura, ukljuiv i zakonodavni veto, moraju biti unaprijed utvrena
i egzaktno imenovana. Ovo vai kako za entitetsku, tako i za dravnu
razinu. Obim ovih prava odreuje obim suspenzije individualno zatienih pozicija u formi ljudskih prava i sloboda. Pri tome vai kao
pravilo da u nedodirivu sferu ljudskih prava ne smiju ih ograniavati
kolektivna prava spadaju najmanje prava koja su zatiena na
internacionalnom nivou (npr. u okviru Evropske konvencije i njenih
protokola).
d) Uspostavljanje jednakih mehanizama zatite kolektivnih prava u
oba entiteta kako se ne bi u jednakim situacijama primjenjivali nejednaki standardi.
e) Shodno entitetskoj strukturi, parlament urediti kao dvodomno tijelo
u jednom reprezentaciju cijele nacije (predstavniki dom), u drugom reprezentaciju entiteta (dom entiteta). Ako bi, i pored etno-

89

reprezentacije na entitetskim nivoima (koja govori u prilog domu

entiteta), preovladalo miljenje o domu etnija, onda bi se njegovi
lanovi morali birati neposredno na dravnom nivou (ne odvojeno po
entitetima, kao ekskluzivnim etno-bazama).
g) Izbore sudija Ustavnog suda direktnim ustavnim propisima odvojiti
od sheme entitetskog izbora prema etnikim kriterijima i vezati ih u
pogledu izborne procedure za kvalificirane veine dravnog parlamenta.
Bosni treba model koji e stvarati nove obrasce lojalnosti. Potreban je
model u kom e se politika odgovornost vezati za konkretne uspjehe koji
se ne potvruju u isto etnikim bazama i ne pokrivaju nacionalistikim
konstrukcijama.
Upravo navedeni zakljuci poivaju na zamisli da je kao forma napretka
prema pravnodravnom sistemu i evropskim integracijama neophodna
obuhvatnija delegitimacija etno-elita, da su precizniji mehanizmi kontrole
i uspostavljanje odgovorne politike nomenklature, zajedno sa vezivanjem
politikog ivota za stvarne probleme blagostanja, u neposrednoj stvarnoj
ovisnosti sa obuhvatnom etno-neutralizacijom kompletnog ustavnog ureenja.

90

B ibli o g r afi j a
Alexy, R.

Theorie der Grundrechte, 1986.

Altermatta, U.

Das Fanal von Sarajevo, 1996.

Ani, M.

Jedan ovjek jedan glas, ili Hodite nam vi na

viru, Status, 12/2007, str. 163 i dalje.

Baer, S.

Der Zerfall Jugoslawiens im Lichte des Vlkerrechts,

1995.

Bali, L./ Izmirlija, M. Stanja, perspektive i mogunosti za promjenu

Daytonskog ustava, u: Osam godina daytonske

BiH: nove vizije za Bosnu i Hercegovinu? Zbornik

radova i zakljuci sa alternativne konferencije

Sarajevo, 2. oktobra 2003, Fondacija Heinrich Bll,

2004.
Blix, H./ Emerson, J.

The Treaty-Makers Handbook, 1973.

Bckenfrde, E.-W.

Demokratie als Verfassungsprinzip, u: HdBStR I,

22.

Bothe, M.

Bosnia and Herzegovina: Farewell to UN

Peacekeepers Farewell to UN-Peacekeeping?,
International Peacekeeping 2/1992, str. 131 i dalje.

Brubaker, R.

Staats-Brger Deutschland und Frankreich im

historischen Vergleich, 1994.

Buchheim, H.

Das Prinzip Nation und der neuzeitliche

Verfasungsstaat, ZfP, 1995, str. 61 i dalje.

Budding, A. H.

Srpski nacionalizam u dvadesetom veku, u:

Miloevi vs. Jugoslavija, Helsinki odbor za ljudska
prava u Srbiji, Svedoanstva, knjiga I, str. 41
i dalje.

Buergenthal, Th. / Doering, K. / Kokott, J. / Maier, H. G.

Grundzge des Vlkerrechts, 2. izd., 2000.

91

ali, M.-J.

Krieg und Frieden in B-H nach dem Abkommen von

Dayton, 2. izd., 1997.

aldarevi, M.

SR Bosna i Hercegovina, 1963.

Denninger, E.

Menschenrechte und Grundgesetz, 1994.

isti,

Der Einzelne und das allgemeine Gesetz, KritJ,

4/1995, str. 425 i dalje.

Drr, O.

Die Vereinbarung von Dayton/Ohio, AVR tom 35

(1997), str. 129 i dalje.

Ebner, Ch. J.

The Bonn Powers Still Necessary?, u: From Peace

making to Self Sustaing Peace International in
south East Europe at a Crossroads? 2004, str. 118
i dalje.

Epping, V.

Vlkerrechtsubjekte, u: K. Ipsen, Vlkerrecht, 4.

izd., 1999, 2.

Fira, A.

Enciklopedija Ustavnog prava bivih jugoslovenskih

zemalja, tom IV, Ustavno pravo Bosne i
Hercegovine, 2002.

Francis, E.

Ethnos und Demos. Soziologische Beitrge zur

Volkstheorie, 1965.

Gaeta, P.

The Dayton Agreements and International Law, EJIL,

sveska 7, 1996, str. 14 i dalje.

Gradaevi
-Sijeri, J.

Ustavnopravni okvir zakonodavstva Bosne i

Hercegovine s osvrtom na meunarodne standarde
rada, Pravna misao, 7-8/1999, str. 33 i dalje.

Graf Vitzthum, W.
/Mack, M.

Multiethnischer Fderalismus in BosnienHerzegowina, u: W.G.Vitzthum (Hrsg.), Ethnischer

Fderlismus, 2000, str. 81 i dalje.

Graf Vitzthum, W.

Multiethnische Demokratie, u: C. Dieter (Hrsg.),

Festschrift fr T. Oppermann, 2001, str. 87 i dalje.

Guter, J.

Das groe Lexikon der Vlker (godina izdanja nije

navedena).

Habermas, J.

Der europische Nationalstaat Zu Vergangenheit

und Zukunft von Souvernitt und
Staatsbrgerschaft, u: isti, Die Einbeziehung des
Anderen, 1999, str. 128 i dalje.

Habermas, J.

Inklusion Einbeziehen oder Einschlieen? Zum

Verhltnis von Nation, Rechtsstaat und Demokratie
(na istom mjestu), str. 154 i dalje.

Hadihasanovi, A.

1968-1974. vrijeme prvih nasrtaja na Bosnu i

Hercegovinu. Kako su srastali birokratizam i
nacionalizam, 2004.

92

Harvey, J./L.Bather, L. ber den englischen Rechtsstaat. Die rule of law,

u: Tohidipur (Hrsg.) Der brgerliche Rechtsstaat,

tom 2, 1978, str. 359 i dalje.
Haveri, T.

Ethnos i demokratija, 2006.

isti,

Muke s liberalizmom i konsocijacijom (I i II),

Puls demokratije, web-izdanje, pod
www.pulsdemkratije.ba/index.php?id=1200&I=bs.

Hesse, K.

Grundzge des Verfassungsrechts der Bundesrepu

blik Deutschland, 20. preraeno izdanje, 1995.

Holbrooke, R.

To End A War, 1998, bosanski prevod, Zavriti rat,

1998.

Ibrahimagi, O.

Supremacija Bosne i Hercegovina nad entitetima,

1999.

isti,

Politiko-pravni aspekti razvitka Bosne i

Hercegovine, Pravna misao broj 5-6/2000, str. 3
i dalje.

isti,

Bosanska dravnost i nacionalnost, 2003.

Imamovi, M.

Politiki identitet Bosne i Hercegovine i njene

granice, referat sa konferencije o konceptualizaciji
bosanske historije, G. Eckert, Institut fr
internationale Schulbuchforschung, Braunschweig,
27.9-2.10. 2003, u: Godinjak Pravnog fakulteta u
Sarajevu, XLVI/2003, 2004, str. 275 i dalje.

Ipsen, K.

Regelungsbereich, Geschichte und Funktion des

Vlkerrechts, u: isti, Vlkerrecht, 5. Aufl., 2004, str.
1 i dalje.

Izetbegovi, A.

Godine rata i mira, 1997.

isti,

Sjeanja, autobiografski zapis, 2001.

Kallschauer, O.
/ Leggewie, C.

Deutsche Kultrunation versus franzsische

Staatsnation? u: Berding (Hrsg.), Nationales
Bewusstsein und kollektive Identitt, 1994, str. 112
i dalje.

Kasapovi, M.

Bosna i Hercegovina: Deset godina nakon Daytona,

Gordogan 6/2005, str. 32 i dalje.

ista,

Metodoloki problemi i kritike konsocijacijske

demokracije u Bosni i Hercegovini, Status 12/2007,
str. 136 i dalje.

Kimminich, O.
/ Hobe, S.

Einfhrung in das Vlkerrecht, 7. izd., 2000.

Krinik-Buki, V.

Historijske i historiografske kontroverze i dileme

nacionalnog nominiranja u Bosni i Hercegovini,
Prilozi 32/2003, str. 298 i dalje.

93

Kuzmanovi, R.

Ustavno pravo, knjiga druga, prvo izdanje 1997,

3. izdanje, 2002.

Kimmel, A.

Verfassungsrechtliche Rahmenbedingungen:
Grundrechte, Staatszielbestimmungen und
Verfassungsstruktur, u: O. W. Gabriel (Hrsg.),
Die EG-Staaten im Vergleich, 1992.

Kohn, H.

The Idea of Nationalism: A Study of Its origins and

background, 1994.

Koul, F./ Kuki, S. S. Drava i nacija. Bosna i Hercegovina posljednji

etapni prostor konsolidacije Europe, 1999.
Kunig, Ph.

Vlkerrecht und staatliches Recht, u: W.G. Vitzthum

(Hrsg.), Vlkerrecht, 4. izd., 2007, str. 86 i dalje.

Lord Gore-Booth

Satows Guide to Diplomatic Practice, 5. izd., 1979.

Lovrenovi, D.

Polemike: Prisvajanje Bogumila budunost u

retrovizoru. Zato jedni drugima pripovijedamo
razliite povijesti? Dani, 455, 3. 3. 2006.

Lui, I.

Legitimitet izmeu mita i zakona, Status 9/2006,

str. 108 i dalje.

Malcolm, N.

Povijest Bosne, 1995.

Maslo, S.

Kompromisi su bili nuni. Neki aspekti ogranienja

suvereniteta Bosne i Hercegovine, Most broj
130/2000.

isti,

Bosna i Hercegovina izmeu Principa odgovornosti

i protektorata, Pravna misao broj 9-10/2000, str. 3
i dalje.

Mastnak, T.

Dnevnik kunih godina. Biljeke o europskom

antinacionalizmu, Most broj 102/1998.

Meinecke, F.

Weltbrgertum und Nationalstaat, 1907.

Milosavljevi, O.

Jugoslavija kao zabluda, Republika broj 135-136,

1996, str. 1 i dalje.

Miljenje Arbitrane
komisije

Meunarodne konferencije o Jugoslaviji (prevod

na srpski jezik), u: Meunarodna politika broj
1001/1992, str. 13 i dalje.

Pan, C./ Pan, B. S.

Minderheitenrechte in Europa, tom 2, 2002.

Panti, D.

Istorijski koreni dravnosti Republike Srpske,

Godinjak Pravnog fakulteta u Banjoj Luci
broj XXIII/1999, str. 133.

Pei, V.

Rat za nacionalne drave, u: Srpska strana rata,

priredio N. Popov, I deo, 2. izd., 2002, str. 29
i dalje.

Pobri, N.

Ustavno pravo, 2000.

94

isti,

Drava, Nacija, Demokratija: Bosanskohercegovaki

kontekst, Ljudska prava, 3-4/2000, str. 171 i dalje.

isti,

Ustavne reforme u Bosni i Hercegovini za

i protiv, referat na Okruglom stolu Drava BiH
pet godina poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma,
21. 11. 2000, Ljudska prava broj 3-4/2000, str. 77
i dalje.

isti,

Neka naelna pitanja unutranjeg i vanjskog

suvereniteta Bosne i Hercegovine, Pravna misao,
3-4/2001, str. 32 i dalje.

Podlech, A.

lan 1 Ustava, u: Alternativ-Kommentar-

Grundgesetz, 1989.

Proces odluivanja u Parlamentarnoj skuptini BiH.

Stanje komparativna rjeenja prijedlozi, rezime

rezultata istraivanja, istraivaki projekt, grupa
autora, Sarajevo, oktobra 2008.

Proces ustavnih promjena u BiH.

Analiza izvjetavanja u tampanim medijima,

komparativna analiza teksta Ustava i prijedloga
izmjena teksta, analiza meunarodnih standarda,
analiza stavova pravnih profesionalaca u BiH, Centar
za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, 2006.

Raanan, U.

Nation und Staat: Ordnung aus dem Chaos, u:

Frschl, Meisner/Raanan (Hrsg.), Staat und Nation
in multiethnischen Gesellschaften, 1991, str. 40
i dalje.

Radi, R.

Crkva i srpsko pitanje, u: Srpska strana rata,

priredio N. Popov, I deo, 2. izd., 2002, str. 301
i dalje.

Raisch, P.

Juristische Methodenlehre, 1995.

Rawls, J.

Eine Theorie der Gerechtigkeit, 1979.

Renner, K.

Das Selbstbestimmungsrecht der Nation. Erster Teil:

Nation und Staat, 1918.

Ribii, C.

Geneza jedne zablude. Ustavnopravna analiza

formiranja i djelovanja Hrvatske zajednice Herceg-
Bosne, 2000.

Rb, F.W.

Vom multiethnischen Staat zum Genozid, Kritische

Justiz, 2/1999, str. 163 i dalje.

Samardi, S.

Federalizam u vajcarskoj i Jugoslaviji, u: Flajner/

Samardi, Federalizam i problem manjina u
vieetnikim zajednicama, 1995, str. 75 i dalje.

Schmitt, C.

Verfassungslehre, 1928.

Schnecker, U.

Das Recht auf Selbstbestimmung. Ethno-nationale

Konflikte und internationale Politik, 1996.

95

Schneider, H.

Friede fr Bosnien-Herzegowina? Das Vertragswerk

von Dayton als Herausforderung fr Europa,
Integration, tom 19 (1996), str. 1 i dalje.

Schneider, P.

Funktion der Verfassung, u: D. Grimm (Hrsg.),

Einfhrung in das ffentliche Recht, 1985, str. 1
i dalje.

Seidl-Hohenveldern, I.
/ Stein, T.
Vlkerecht, 10. izdanje, 2000.
Simovi, M. N.

O amandmanima XXVI-XLIII na Ustav Republike

Srpske, u: Ustav Republike Srpske i amandmani,
2. izd., 1996, str. 9-20.

Slye, R.C.

The Dayton Peace Agreement: Constutionalism and

Ethnicity, Yale Journal of International Law, tom 21
(1996), str. 459 i dalje.

Sokolovi, D.

Narod protiv nacije. Bosna je samo jedan sluaj,

1997.

Schreckenberger, W.

Der moderne Verfassungsstaat und die Idee der

Weltgemeinschaft, Der Staat 4/1995, str. 503
i dalje.

Stahn, S.

Die verfassungsrechtliche Pflicht zur Gleichstellung

der drei ethnischen Voksgruppen in den bosnischen
Teilrepubliken Neue Hoffnung fr das Fderalismus
von Dayton? Gleichzeitig eine Anmerkung zur dritten
Teilentscheidung des bosnischen
Verfassungsgerichts vom 1. Juli 2000 im Izetbegovi
-Fall, ZaRV, tom 60 (2000), str. 663 i dalje.

Steiner, C.

Geneza i legitimnost Ustava Bosne i Hercegovine,

Status 9/2006, str. 156 i dalje.

Stern, K.

Staatsrecht der Bunderepublik Deutschland, tom 1,

2. izd., 1984.

arevi, E.

Suverenitet - pojam i modeli, Pravna misao,

7-12/1995, str. 50 i dalje.

isti,

Der Rechtsstaat, 1996.

isti,

Ustav i politika, 1997.

isti,

Osvrt na udbenik Ustavnog prava Rajka

Kuzmanovia, tom. 1 i 2, Pravna misao, 3-4/2000,
str. 71 i dalje.

isti,

Das Bundesstaatsprinzip, 2000.

isti,

Vlkerrechtlicher Vertrag als

Gestaltungsinstrument der Verfassunggebung: Das
Daytoner Verfassungsexperiment mit
Przedenzwirkung? AVR tom 39/2001, str. 297
i dalje.

96

isti,

Verfassunggebung und konstitutives Volk:

Bosnien-Herzegowina zwischen Naturund Rechtszustand, JR, tom 50 (2002), str. 493
i dalje.

isti,

Ustavno ureenje Savezne Republike Njemake

Osnove njemakog dravnog prava, 2005.

isti,

Bosna i Hercegovina i proturjenosti procesa

evropskih integracija (ustavnopravni pogled), u:
Bosna i Hercegovina i proturjenosti evropskih
integracija, Heinrich Bll Stiftung, 2008, str. 29
i dalje.

Trnka, K.

Ustavno pravo, 2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje,

2006.

isti,

Ustavne promjene ispod realnih potreba i

demokratskog legitimiteta, Status, 9/2006, str. 161
i dalje.

Threr, D.

Selbstbestimmungsrecht der Vlker, 1976.

Ustav SFRJ, ustavi socijalistikih republika i pokrajina, priredili J. Humar, H.

Kozaranin, Lj. Mirovski, 1974.
Vehabovi, F.

Odnos Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske

konvencije za zatitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda, 2006.

Vokuhle, A.

Verfassungsstil und Verfassungsfunktion, AR tom

119 (1994), str. 35 i dalje.

Vrban, D.

Drava i pravo, 2003.

Vukoja, I.

Trei entitet - Uvod u podjelu ili stabilizaciju drave,

Status, 12/2007, str. 144 i dalje.

Yee, S.

The New Constitution of Bosnia and Herzegovina,

EJIL 7 (1996), str. 176 i dalje.

Zildi, A.

Polemike: Prisvajanje Bogumila budunost u

retrovizoru, Dani broj 454, 24. 2. 2006.

Zippelius, R.

Allgemeine Staatslehre. Politikwissenschaft, 14. izd.,

2003.

epi, B.

Dvije faze ustavnih promjena, Status 9/2007, str.

176 i dalje.

97

Dr. iur. habil. Edin arevi (1958, Sanski Most), studij prava u Sarajevu,
Beogradu i Saarbrckenu; promocija na Pravnom i ekonomskom Fakultetu
Univerziteta Saarland (Saarbrcken, SR Njemaka, 1992), habilitacija za
podruja dravnog prava, evropskog prava, meunarodnog javnog prava i
opte teorije drave (Univerzitet Leipzig, SR Njemaka 1999/2002. Godine);
od 2004. izv. profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Leipzig; lan Internacionalnog udruenja za pravnu i socijalnu filozofiju (IVR), Njemakog
udruenja profesora dravnog prava (VDStRL) i od 2008. Akademije nauka i
umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH).
Vanije monografije: Rechtsstaat, Universittsverlag Leipzig, 1996; Ustav i
politika, Kult B Sarajevo, 1997; Religionsfreiheit und der Streit um den Ruf
des Muezzins, Universittsverlag Leipzig, 2000; Das Bundesstaatsprinzip,
Mohr-Siebeck Tbingen, 2002; Fallsammlung zum Staatsrecht (koautor R.
Brinktrine), Springer Heidelberg, 2004; Osnove njemakog dravnog prava
(s prevodom njemakog Ustava), Sarajevo, 2005; Ustavno zaokruivanje
drave: U susret novom ustavu Crne Gore (prireiva i autor priloga), Fondacija Heinrich-Boell Beograd/Podgorica 2007.
Podruja znanstvenog rada: ustavno, evropsko i meunarodno pravo, teorija
drave i prava, uporednopravne analize ; kontakt pod: edin@uni-leipzig.de

99