Anelko Domazet

KARL RAHNER: BOG U SVIJETU

U prigodi 100. obljetnice roenja

3

Karl Rahner je za mnoge najznaajniji teolog i svjedok

povijesti katolike teologije 20. stoljea. Njegovi su teoloki radovi
obiljeili vjeru naeg doba sve do izjava Drugog vatikanskog
sabora. Roen je 5. travnja 1904., prije stotinu godina, u
Freiburgu im Breisgau. Nakon gimnazije, s 18. ulazi u Drubu
Isusovu. Godine 1932. zareen za sveenika, specijalizira
filozofiju (sluao je nekoliko semestara i predavanja Martina
Heideggera u Freiburgu), a 1936. je promoviran za doktora
teologije i zapoinje predavati dogmatiku u Beu, te poslije kao
profesor djeluje u Innsbrucku, Mnchenu, Mnsteru.
Posjedovao je izuzetnu radnu energiju. Gotovo nikada nije
odbio neki poziv nastupiti, govoriti ili pisati o nekoj temi ma kako
se ona inila beznaajnom. Neumorno je diskutirao sa studentima, uiteljima, redovnicama, lijenicima, psihijatrima, izlagao je
pred punim salama ali i pred malim skupinama sluatelja, na
stotine puta strpljivo je davao intervjue. U programatskim knjigama, u brojnim lancima i predavanjima, u svojim Teolokim
spisima, te kao izdava velikih teolokih enciklopedija (u svemu
gotovo 4000 objavljenih jedinica), moe se rei da je utemeljio
novu teoloku kolu.
Mnogi se slau kako je Rahner odigrao jednu od
najznaajnijih uloga na Drugom vatikanskom saboru. Beki
kardinal F. Knig pozvao ga je na zasjedanja u Rim kao
svoga osobnog teolokog savjetnika gdje se istakao svojim
ogromnim znanjem, solidnim argumentima i savrenim
latinskim, te je tako stekao potovanje i meu konzervativnim
krugovima u rimskoj kuriji. Njegovi odluni i argumentirani
interventi u mnogim povjerenstvima znaajno su oblikovali
mnoge saborske diskusije i pomogli da se je Crkva otvorila
modernom svijetu i unijela probleme svoga vremena u

Anelko Domazet, Karl Rahner: Bog u svijetu

saborske tekstove. Ta se teologija sabora danas nalazi u

teolokim udbenicima.
Bijae duboko uvjeren kako i vlastita vjera mora dopustiti
da je um to pita dovede u sumnju, te u intelektualnom
potenju bude opravdana. Smatrao je kako kritina pitanja ne
mogu unititi vjeru nego je proistiti i produbiti. U konanici
ipak ne postoji za njega neki filozofski argument ili izuzetna
misaona operacija koja bi dovela ovjeka do vjere, nego osobni
odnos prema Isusu Kristu. U Njemu Bog sebe priopuje, u
Njemu uzima konkretno ljudsko lice, u Njemu se utemeljuje
naa ivotna nada i smisao.
Uz njegovo ime redovito se spominje tzv. antropoloki
zaokret u katolikoj teologiji. On je najzasluniji za promjenu
stava prema modernoj filozofiji u katolikoj teologiji. Filozofijsko
miljenje se posljednjih stoljea okrenulo subjektu, pojedincu,
egzistenciji. Teologija je takvom antropocentrizmu najee
suprotstavljala neoskolastiki teocentrizam.
Karl Rahner
pripada onim rijetkim katolikim teolozima koji su uvidjeli
hitnost izgradnje jedne nove teoloke antropologije. Poslije
Utjelovljenja Krista, ne moe postojati neko podruje koje bi
formalno bilo iskljueno iz teoloke antropologije. Zbog toga
teologija i antropologija, ako se ispravno shvate, ne mogu biti
u suprotnosti. Odatle proizlazi i antropoloko ishodite njegove
teologije.
Na poetku Rahnerova miljenja ne stoji teoloka tvrdnja,
nego dananji ovjek u svom samorazumijevanju. Bog se ne
nalazi samo u Bibliji, nego i u iskustvenom svijetu modernog
ovjeka. A to znai: valja poi od iskustava i enji ljudi, kada
se eli govoriti o stvarnosti Bojoj. Umjesto da se dananjim
ljudima navijeta odozgor ili izvana neka apstraktna objava
Boja, on pokuava Boga nai u ovjekovom svijetu, u njegovim
najdubljim svakodnevnim iskustvima. ovjek posjeduju
transcedentalnu strukturu, odnosno otvorenost prema
otajstvu koje ga nadilazi. Ta se struktura nekad tematski
oituje (iskustvo radosti, ljubavi, vjere, nade) a nekad je tek
netematski prisutna. Rahnerova transcedentalna antropologija
stoga trai u ovjeku transcedentalne strukture, temeljne
dinamike ljudskog bia kao to su spoznaja, volja, itd., koje su
pretpostavka Bojeg sebepriopavanja (usp. Hrer des Wortes).
ovjek je pitalako bie. to je istina i moe li je se spoznati,
kako stoji s ljudskom slobodom i odgovornou, postoji li Bog,
to znai ljubav, vjernost, nada i sl., - naspram svih tih pitanja
ovjek nije ravnoduan. Upravo postavljanje egzistencijalnih

Sluba Boja 45 (2004.), br. 2, str. 3-7

pitanja i ralamba ovjekovih transcedentalnih iskustava

potvruju ovjekovu priroenu otvorenost Transcedenciji.
Netko se moe pitati zato je jedan takav vrhunski teolog
toliko govorio o ovjeku. Rahner jednom ree kako Bog ne
postaje manji time to ovjek postaje vei. Zato u bogosluju
molimo: Boe, koji si dostojanstvo ovjeka divno sazdao a jo
divnije obnovio. Moda bi nam te rijei trebale ui ne samo u
glavu, nego i sii u zahvalno srce.
Njegov teoloki rad nije mogue smjestiti unutar uobiajenih
etiketa: konzervativan, progresivan, otvorena duha, dvorski
teolog, karizmatski mistik, i sl. Nije volio teoloki pozitivizam
i pojednostavljivanje, te se uvijek iznovice udubljivao u gorue
probleme svijeta i Crkve kako bi se pribliio istini. Sam nikada
nije prestao pitati se, sabirui razliita iskustva i probleme
ljudi svoga vremena. Bijae slian ovjeku koji iskapa bunar
traei u dubinama vodu uvjeren kako ispod stoljetnih naslaga
kranske tradicije tee iva voda. Zato je njegova ivotna elja
bila omoguiti susret izmeu Crkve i njezine duhovne batine, te
naih skeptinih suvremenika s njihovim pitanjima i enjama.
U svojim razmiljanjima o Crkvi i njezinoj budunosti esto
je bio vrlo otar i kritian (usp. Strukturwandel in der Kirche
als Aufgabe und Chance). Pluralizam i snoljivost u Crkvi idu
u osnovne pojmove njegove ekleziologije. Uporno je naglaavao
nunost da crkveno Uiteljstvo obavlja svoju zadau na manje
feudalan i paternalistiki naina. I kada kritizira, Rahner to
ini iz ljubavi ili ljutnje zbog toga to Crkva djeluje tako umorno
i bez sjaja. Umjesto da jasno i uinkovito navijeta poruku o
Bogu Isusa Krista, ona jo uvijek bojaljivo bdije zaokupljena
samom sobom. Opominjao je stoga na opasnost da Crkva opet
zatvori irom otvorena vrata u vrijeme Drugog vatikanskog
sabora, te vie ne ide ususret ljudima naega vremena spremna
na dijalog. Za njega Crkva bijae vieslojna stvarnost. Mnogi
koji izgledaju kao da su izvan nje, nalaze se unutar nje, dok
mnogi koji misle kako su unutar nje, zapravo su vani. Pri kraju
ivota s nadom je gledao na mlade crkve u Treem svijetu, kao
i na tzv. bazine zajednice u Evropi. Upitan u razgovoru kakvu
Crkvu u budunosti oekuje, bez oklijevanja odgovara kako
eli da to bude Crkva izvanredno snane duhovnosti, jae
pobonosti, Crkva molitve, Crkva koja iskazuje Bogu ast i ne
misli kako je Bog tu radi nje (usp. Karl Rahner, Erinnerungen.
Im Gsprach mit M. Krauss, str. 107).
Razmiljajui o situaciji kranske vjere u Zapadnoj Evropi,
upozoravao je na mentalitet malograantine, kukaviluka,

Anelko Domazet, Karl Rahner: Bog u svijetu

komotnosti i lijenog prilagoavanja koji se nerijetko skriva iza

inteligentnih teolokih razloga. O kranskoj istini, smatrao
je, mora se mnogo radikalnije govoriti i ivjeti. Kraninovo
mjesto nije meu samodostatnima i samopravednima,
nego na rubovima drutva, na mjestima ljudskog oajanja,
obespravljenosti i slabosti, tamo gdje bi bio i njihov Uitelj. Zbog
toga je slavni profesor Rahner esto znao pohoditi Caritasovu
kuu mladih u Beu, doi tu meu osobe koje iza sebe imaju
razne ivotne traume kao to su iskustvo zatvora, alkoholizma,
droge, rastave i sl. Boravei neko vrijeme s njima, sluajui
njihove ivotne prie, esto zadivljen hrabrou kojom nose
svoju sudbinu, spoznavao je kako su ti ljudi kroz ogranienja,
neuspjehe, gubitke, bolest ili bol u kojem god obliku se pojavila,
dosegli dubinu, poniznost i suosjeanje.
Svako nasljedovanje Krista, smatra Rahner, ima dvije
sastavnice: mistinu i drutvenu. Glasovita je njegova izjava
kako e kranin 21. stoljea biti mistik ili ga nee biti. To moe
zvuati veoma zaotreno, ali je u biti ispravno zato to je Rahner
bio duboko svjestan vjerske krize novoga pokoljenja. ivimo svi
u mnotvu uvjerenja. Drutvo vie ne nosi automatsku vjeru u
kojem bi kranski Bog bio neto neupitno i po sebi razumljivo.
Vjerski osjeaj koji prevladava kod mnogih nazivao je esto
indoktrinacijom. To je osjeaj izvana indoktriniran, nauen,
priuen i napamet nauen, a da se ne zna to to za ivot i u
ivotu znai. Samo tamo gdje izvanjsku poruku kranstva
bude pratilo unutarnje iskustvo ovjeka, samo tamo gdje
se bude susretala, aktualizirala i ivjela kontemplativna
komponenta kranstva, moi e kranstvo opstati u jednom
pluralistikom i dekristijaniziranom drutvu.
Osim spomenute mistine sastavnice, u nasljedovanju
Krista nezaobilazna je i ona drutvena koju je njegov uenik i
prijatelj Johann Baptist Metz pokuao razviti kao tzv. politiku
teologiju. To meutim nikako ne znai, smatra on, kako se
teologija treba baviti dnevnom politikom. To zapravo znai kako
teologija treba propitkivati i uzeti u obzir drutveno politiku
pozadinu ovjeka. Nadalje, to znai kako teologija prima poticaje
iz drutveno-politikih potreba, pitajui se uvijek povratno
kakve drutveno-politike posljedice proizlaze iz kranske
poruke i iz katolike dogmatike.
I Karl Rahner bijae dijete svoga vremena. to dakle
ostaje od Rahnera? Nije nam mogue ovdje nabrojiti mnotvo
poticaja i teolokih pomaka na svim podrujima teologije koji
proizlaze iz njegove teoloke ostavtine. Ipak, spomenimo neke

Sluba Boja 45 (2004.), br. 2, str. 3-7

njegove nezaobilazne teoloke teme koje su i danas aktualne:

insistiranje na Bogu kao Tajni i Otajstvu, te njegovo razmiljanja
o Presvetom Trojstvu koje jasno eli izbjei triteizam. Valja
spomenuti i osvjeavajua promiljanja o Kristovoj ontolokoj
konstituciji. U sakramentalnoj teologiji izbjegava magijska,
esto bez razmiljanja dana tumaenja sakramenta, te je
nastojao povezati rije i sakrament smatrajui da je sakrament
koncentracija rijei i oblik navjetaja. Nezaboravna su i njegova
razmiljanja o smrti, o nadahnuu Pisma, kao i shvaanje
crkvenih slubi koje je olakalo ekumensko sporazumijevanje.
Neka budu spomenuti i proroki tekstovi o dinamikom u Crkvi,
o slobodi i mjestu laika u Crkvi, naglaavanje fundamentalne
opcije u govoru o grijehu, itd. Znaajan je njegov doprinos i
teologiji religija (pojam anonimno kranstvo).
No srce Rahnerove teologije ine razmiljanja o iskustvu
milosti, te o odnosu naravi i milosti. Koristei pojam nadnaravni
egzistencijal zalae se za jedinstvo naravi i milost i tako se
suprotstavlja neoskolastikoj antropologiji na dva kata u kojoj
milost izgleda kao nadgradnja ili ukras due, a ne ini istinsko
sredite ovjekove egzistencije.
Istaknimo jo jednom osnovnu nit vodilju njegove teologije:
iskustvo Boga danas. Odatle i zadaa koja stoji pred dananjom
teologijom: otkrivati tragove Boje u ovjeku i u svijetu. To
je poziv na mistiku svakodnevnice, na nalazak Boga u svim
stvarima, na trijeznu opijenost Duhom. Bog uvijek ostaje Bog
malih stvari, ija se apsolutna Tajna realizira posred a ne
onkraj svakodnevnice u neemu izvanrednome, pa i onda kada
On svaki ivotni nacrt relativizira.1

Nabrojimo neka djela ovog velikog teologa 20. stoljea koja su dostupna u
hrvatskom prijevodu: K.H. Weger, Uvod u teoloku misao Karla Rahnera, KS,
Zagreb 1986.; K. Rahner, O potrebi i blagoslovu molitve, KS, Zagreb 1978.; K.
Rahner, Molitve ivota, FTI, Zagreb 1988. K. Rahner, O svagdanjim stvarima,
Druba katolikog apostolata, Zagreb 1979.; K. Rahner, anse kranstva u
nae doba, Dominikanski bogoslovi (umnoeno ciklostilom), Zagreb 1966.
Ovaj veliki teolog ostavio nam je sintezu svoje misli u djelu Grundkurs des
Glaubens (Osnovni teaj vjere). Moda je 100. obljetnica njegova roenja
prilika da se razmisli o hrvatskom prijevodu tog djela.