Odgoj, misao i smisao

Pogled na odgoj kroz prizmu teorije umjetnosti

Saetak:
Nezadovoljstvo odgojnim sustavom kao refleksija drutvenog nedostatka svrhe i smisla. to vrijedi
uiti u koli? Problem opaaja na lingvistikoj razini percepcija kao dekodiranje znakova. Pojam kao
znak, gledanje jezinou. Teorije opaaja: shematski i doslovni opaaj, prepoznavanje funkcije i
zamjeivanje oblika. Objektivnost i modeli stvarnosti. Prilagoavanje opaenog dostupnim
kategorijama; zato mozak stvara optike varke? Problem slobode i ovjek-maina. Teorije
umjetnikog htijenja i povijesti umjetnosti bez imena: sloboda ili nunost, povijesna
uvjetovanost; oblici gledanja. to je sluaj? Znanstvene jednadbe i istina kao ujednaena struktura.
Paradoksi kvantne fizike; uimo li uope djecu to kae znanost, ili s tim ne moemo izai na kraj?
Red i samoslinost prirode u Pitagorinom proporcionalnom sustavu kao temelj za strukturalnu
korelaciju meu nastavnim predmetima u koli. Nadrastanje ogranienih iskustava naih osjetila
promjenom perspektive um i spoznaja u stvaranju smisla.
Kljune rijei: odgoj, smisao, umjetnost, jezik, opaaj, sloboda, stvaralatvo, struktura, korelacija,
spoznaja

Ebner je rekao da je odgoj podivljali slon u prodavaonici porculana. Na kraju, sluajno ostane i koji
itav komad. I, kad se odgoj zavri, ovjek se prihvaa lijepljenja razbijenih komadia. Do kraja ivota
moda i bude gotov s tim.
Bla Hamvas, Kap prokletstva
Problem koji se navodi u ovom citatu nipoto nije usamljeno miljenje pojedinca s loim
iskustvom sredinom dvadesetog stoljea; na ovakve emo biljeke esto nailaziti, a empirijski
dobivamo potvrdu iz neposredne okolice o nezadovoljstvu kolskim, kunim i drutvenim odgojem.
ini se kako su nezadovoljni svi segmenti zajednice: odgojitelji, odgajanici i ostali lanovi drutva
koje je, moda oduvijek, nezadovoljno generacijama koje dolaze. Posljednji segment drutva moda
moemo u ovoj raspravi ostaviti po strani; moda se kod njih naprosto radi o nezadovoljstvu
promjenama koje uvijek donosi novo vrijeme. Zanimljivi su nam, meutim, aktivni lanovi kolskog
sustava. Nezadovoljstvo kolom, posebno izraeno u naoj zemlji, upuuje kako se zapravo radi o
nezadovoljstvu konceptualnim nedostatkom njegove svrhe. tovie, moemo govoriti i o nedostatku
smisla za to pripremamo uenike, to nam je konani cilj? A moda se problem nastavlja iriti u
kakvom drutvu/svijetu taj pojedinac treba ivjeti i s kojim mogunostima; ima li taj svijet smisao?
Radi li se o normativnom, moda vrijednosnom gubitku kompasa?
Sve ovo upuuje kako problemu kolstva treba pristupiti unatrag i prouiti koji su problemi
drutva koje si je nainilo takvo kolstvo. A drutvo je sklono gledati na svijet oko sebe lingvistiki; tj.
kroz imenovanje pojmova.
Jezik i opaaj
Ludwig Witgenstein silno je nervirao Karla Poppera i njegove pristae tvrdnjom kako ne
postoje filozofski problemi, ve samo lingvistike zagonetke. U Tractatus logico-philosophicus
navodi: Misao je smisaoni stav. Cjelokupnost stavova je jezik. () Stav je slika stvarnosti. Stav je
model stvarnosti onakve kakvu ju zamiljamo (Witgenstein, 2003.). Ove navode moemo pogledati
pod svjetlom Ferdinand de Saussureovog strukturalizma i semiotike. De Saussure pod jezikom
podrazumijeva skup znakova (paradigme) i skup pravila (sintagme); pravilima se odreuje kako
koristiti znakove (gramatika odreuje raspored slova i rijei)(Saussure, 2000.). Time dolazi do
jezinosti u irem smislu, koje obuhvaaju verbalne jezike, osjetilne jezike i matematike jezike.
Govori razrauju jezike u pojave: iz osjetilnih jezika proizlaze likovne, glazbene i plesne umjetnike
pojave; iz verbalnih jezika proizlaze pjesnike, prozne, scenske i filmske umjetnike pojave (film

zapravo u sebi sadri sve umjetnosti); iz matematikog jezika proizlaze fizikalne, kemijske, geoloke i
bioloke pojave. Komunikacija je, dakle, dekodiranje dogovorenih znakova (dakako, ne samo
vizualnih).
Nadalje, to znai model stvarnosti? Nije li stvarnost objektivna? Nije. ovjek stvarnost opaa
preko svojih osjetila (vid, sluh, dodir), ali time samo preuzima podraaje koji se u obliku elektrinih
impulsa alju u mozak. Mozak pak trai o kojem se pojmu radi; dakle trai odgovarajui znak. Ako
mozak ne prepoznaje znak koji prima, primijeniti e onaj znak koji mu se ini najsliniji. Tako nastaju
tzv. optike varke i iluzije. E. Gombrich (Gombrich, 1984.) pokazuje kako takve varke i iluzija dakle
nisu optike, ve mentalne. tovie, to nisu optike varke, ve optike istine jer um jedino tako i
poima svijet. Drugi teoretiar percepcije, J. Gibson (Damjanov, 1991.), jo je vie povezao sliku,
pojam i rije (znak). On razlikuje dvije vrste opaaja: prvi je shematski, a drugi doslovni opaaj.
Shematski je opaaj prepoznavanje funkcije koju opaena pojava ima: izjava ovo je stolac u stvari
znai ovo je neto na emu mogu boraviti u poloaju koji odgovara pojmu sjedenja. Stoga, jedan
tap postaje diskutabilan na razini znaka; ako je netko u stanju na njemu odravati ravnoteu u
sjedeem stavu, tada taj ima pravo pripisati mu znak stolac. Za ostale to jednostavno stolac nije.
Shematski opaaj ne zamjeuje oblik stolca, osim ako ga ne moe uvrstiti ponovno u neku
funkcionalnu kategoriju; npr. oblik ovog stolca je moderan; tim oblikom iskazujem svoj svjetonazor. S
druge strane, opaaj koji je orijentiran na oblik Gibson naziva doslovni opaaj. Radi se o vizualnom
jeziku; zamjeuju se udubine, izboine, obrisi, teksture, boje, linije, povrine, mase, plohe itd. Taj se
jezik, meutim, mora nauiti. Jednostavni pokus opisivanja predmeta bez vizualnog kontakta s onim
kojem se opisuje raspriti e uobiajenu iluziju kako se verbalnim govorom posve razumijemo. Ova
vjeba ak esto izaziva frustracije kod uesnika uruavajui njihove svjetonazore. Problemu
percepcije svoj je doprinos dao i J. Bruner, uvevi termin dostupne kategorije. Radi se o proirenju
Gibsonovih postavki: polazimo od pitanja: ako znamo da ne gledamo oima ve mozgom, to onda
vidimo kada nam je pred oima neto mozgu posve nepoznato? Drugim rijeima, ako mozak nema
rije za ono to vidi? Ta rije, prepoznati znak je dostupna kategorija; pokaimo fotografiju otiska u
snijegu nekome iz pustinje tko nikada nije vidio snijeg. to e on rei da vidi? Iz tzv. optikih varki
znamo odgovore: ili e vidjeti neto drugo za to mu um smatra da je slino, ili e reagirati kao mnogi
koji prvi puta sjednu pred kompjuter (i vide stvari koje im nisu u dostupnim kategorijama): rei e da
ne vide nita. Time se vraamo na Witgensteina: svi stavovi su jezik, stav je slika/model stvarnosti;
jezik je slika/model stvarnosti ili skraeno jezik je stvarnost. Ova iluzija stvarnosti izvor je bezbrojnih
nesporazuma i problema; umjetnost ih je pokuala rasjei poput Gordijskog vora maem apstrakcije.
Stvar se moe gledati i obrnuto: osoba moe ne vidjeti ono to prebrzo prepoznaje nepoznavatelji
umjetnosti trae na slici slinost, uzajamnu zamjenjivost, s pojavom iz prirode. Tome se suprotstavio
Ren Magritte tako da je ispod slike lule napisao: Ovo nije lula. to je onda? To je jo prije njega
odgovorio Maurice Denis: slika je ploa prekrivena bojama, mrljama i potezima. Razdvojeni su
oznaenik i oznaitelj; gledatelj se prisiljava da gledajui misli, da od pogledanog stvori vieno.
Gibson je, uostalom, govorio kako je moe odgajati jedino panja.
Sloboda i stvaralatvo
to onda uiti u koli, kako onda odgajati djecu? P. D. Ouspensky (Ouspensky, 1989.) navodi
kako su upitali uitelja ezoterijskog karaktera D. Gurdjieffa: to je bio cilj njegovog uenja? On je
pitanje okrenuo; zanemarimo li sada cilj njegovog pouavanja, to su ciljevi njegovih uenika? Ovime
se otvara problem uzajamnosti uitelja i uenika koji poznaju stari naini obrazovanja uitelj i
uenik se trae i meusobno testiraju. Ako se uspostavi ravnotea uzajamnosti (simetrian odnos), tada
moemo uti i prve odgovore: cilj je biti vlastiti gospodar (Ouspensky, 1989.). Pojanjenje je
slijedee: ovjek se raa samo s mogunou slobode; za ostvarenje te mogunosti, meutim, mora se
veoma pomuiti. Umjesto te muke, veina trai vodstvo (autoritet); potencijalna osoba tako zapravo
postaje ovjek-maina. Odgojitelj mora biti dobar mehaniar i od uenika mora nainiti mehaniara.
Ovdje se spominje i Sokratov upoznaj (spoznaj) sebe. Samo-promatranjem ovjek spoznaje
konstrukciju i zakonitosti svoje maine; tek tada ima mogunost postati slobodan. Sloboda, dakle, jest
spoznata nunost (Hegel u Poli, 1997.) pravila koja uoavamo i koja ureujemo u sustave. Ropstvo je
neznanje o samom sebi. Dosei slobodu znai stei vlastitu volju; time se omoguava stvaralatvo.
Stoga i sam odgoj treba biti stvaralaki in. Osoba koja moe stvaralaki misliti u mogunosti je

stvarati i nove sustave koji djeluju na njenu percepciju (dostupne kategorije i prepoznavanje znakova i
zakonitosti); takva osoba moe mijenjajui perspektivu proirivati opaeni svijet.
U takvom svijetlu, postavimo si pitanje: ima li umjetnik, stvaratelj po definiciji, slobodu initi
to eli? Ili, moe li on to? Likovni teoretiari upuuju u oba smjera: Alois Riegel uvodi pojam
umjetnikog htijenja gdje umjetnik stvara iz unutarnjih pobuda zato jer mora stvarati, a ne zato da
zadovolji neku drutvenu ili vremensku formu. S druge strane, Heinrich Wlfflin svojom teorijom
povijest umjetnosti bez imena govori o stilovima koji, uvjetno reeno, sami nastaju, a umjetnici su
naprosto njihovi nositelji, oni koji su se zatekli u to vrijeme na tom mjestu. Wlfflin to formulira
ovako: Sve nije mogue u svako doba (Wlfflin, 1904.). Umjetnik zatjee odreene optike,
opaajne mogunosti, neku likovnojezinu i pojmovnojezinu sintaksu izraajnih sredstava u svojem
vremenu; koju dakako obogauje i proiruje. Oblici gledanja prema Wlfflinu imaju svoju vlastitu
razvojnu povijest. ovjek gleda prirodu kroz naoale kojih se otrina i boja neprestano mijenjaju
(Hauser, 1977.); pristupa stvarnosti s odreenim optikim stavom. Zbog toga povijest umjetnosti nije
povijest imitiranja prirode, ve povijest fiziolokih i psiholokih pretpostavki zadanih stavova prema
prirodi. Baratajui ovim materijalima, Arnold Hauser zakljuuje kako sloboda i nunost ne
predstavljaju u povijesti jednostavne alternative koje se mogu odijeliti jedna od druge (Hauser, 1977.).
Kad neki dogaaj nastupi, nuan je u tom smislu da je on rezultat lanca neizmjenjivih karika koji su
mu dali razlog postojanja. Tako se, na primjer, meu pretpostavke umjetnosti Leonarda da Vincija
ubraja s jedne strane promjena stila koja vodi od quattrocenta do visoke renesanse, a s druge strane
okolnost to u doba kad ta promjena stila postaje aktualna, postoji umjetnik Leonardova formata. Obje
te injenice imaju svoje razloge postojanja, pa su, dakle, u odreenom smislu nune, ali njihov stjecaj
ovisi o neproraunljivom mnotvu sluajnosti (Hauser, 1977.).
to je onda sluaj? Sluaj je, kae Hauser, esto samo izraz iz nude za objanjenje neke
pojave jo nepoznatih uzroka. Ono to se danas ini sluajnim, sutra se moe pokazati kao kauzalno
uvjetovano. Engels upozorava kako vidimo samo pojedine faktore zbivanja a ne cijelu sliku odjednom;
u zajednikom ivotu ljudi svatko nastoji sprijeiti to hoe netko drugi, iz ega proizlazi neto to
nitko nije htio ni mogao predvidjeti. to o svemu kae znanost?
Znanost, istina i struktura
Zavretak devetnaestog stoljea zatekao je fiziare veoma zadovoljne; zakonitostima tzv.
klasine mehanike mogla objasniti velika veina opaenih pojava u prirodi i inilo se da je otkriveno
sve to se trebalo otkriti. Uspostavljeni su bili i zakoni o ouvanju koji su se trebali brinuti da dananja
fizikalna pravila vrijede i sutra; zakoni o ouvanju energije, materije i gibanja. Bohr je atom opisivao
planetarnim sustavom koji je poeo pokazivati nedostatke; ipak, uruavanje je poelo istraivanjima
Maxa Plancka iji se eksperimenti nisu poklapali s dotad vaeim formulama. Tko je u pravu, priroda
ili formule? emu uope formule?
Ono to podrazumijevamo pod znanstvenom istinom zapravo je mnotvo izmiljenih pravila,
usuglaenih i uravnoteenih na najvioj razini apstrakcije, tj. u matematikom jeziku. Upravo to
usuglaavanje se postie formulama. Veina pravila proizlazi iz nekih dubljih postulata, no na jednoj
razini postulati vie nisu provjerljivi nikako osim empirijski, tj. eksperimentalno. Ako neki
eksperiment otkrije iznimku u pravilu, temelji znanosti se poinju klimati. Tada se temelji neko
vrijeme pokuavaju spasiti krpanjem; oko 15. st. za to je bila zaduena inkvizicija (pokuavali su se
izbrisati svjedoci iznimaka i graditelji novih temelja), a poetkom 20. st. pokualo se modifikacijom
pravila klasine mehanike fizike. Neuspjeh tih metoda prisilio je stvaratelje na izmiljanje novih
pravila prema kojima su se gradile nove jednadbe; nastala je kvantna fizika. Dakle, istina ovisi
iskljuivo o konzistentnosti elemenata, znakova kojima se opisuje; za to se brine dobra struktura,
meuovisnost tih elemenata ureena nekim pravilima. I opet govorima o sintagmama, gramatici,
odnosno o jeziku. Istina ne postoji u rijei, ve u reenici.
Kvantna fizika morala je prihvatiti jednake paradokse kao i umjetnost, naime dualna,
dihotomijska svojstva svojih temelja. Je li umjetnik slobodan ili uvjetovan adekvatno je pitanju je li
igra slobodan ili nije u igranju svoje igre; svaka igra ima pravila kojima se verificira uspjenost igraa
koji, meutim, svaku igru igra drugaije na beskonaan broj naina. Moe li A biti jednako B?
Kvantna je fizika nevoljno morala priznati da moe; niti elektron niti foton nisu kuglice za koje vrijede
zakoni mehanikog gibanja; njihova dualna svojstva vala (tlaka) i estice natjerali su fiziare da od

muke o tome priaju viceve. To da je foton istovremeno i jedno i drugo Schredinger je usporedio s
makom u kutiji; ako ju gledate kroz jednu rupicu maka je mrtva; gledana kroz drugu rupicu ona je
iva maka je istovremeno i mrtva i iva, ovisno kako ju gledate. Ova i druge pojave natjerale su
Einsteina da zavapi kako nije mogue da se Bog kocka. Sjetimo se, ipak, kako je u 16. st. Johannes
Kepler jednako tako oajavao kako nije mogue da se planeti okreu po runoj elipsi oko sunca,
umjesto oko savrene krunice. Nakon godina traenja drukijeg opisa putanja ipak se vratio elipsi,
skrueno priznajui da nije pozvan prosuivati Boje namjere i Njegove koncepte lijepoga (iber,
2005.). Ove mogunosti otvorile su put istraivanju deterministikog kaosa; sada je postao mogu
koncept da je svemir istovremeno ureen i sluajan. Zakonima o odranju sada se kao simetrian
pandan dodala entropija, drugi zakon termodinamike sve u prirodi tei neredu, red se nikada nee
sam nainiti, nered hoe. A ipak su zakoni fizike danas jednaki kao i juer.
Nastao je nelagodan osjeaj koji prati kvantnu mehaniku, zbog njezine neinventivne naravi.
Elektron nije kuglica ve je razliven po atomu zbog Heisenbergovog naela neodreenosti; ono to je
malo jednostavno ne vrijedi na velikim skalama. I opet: gdje je granica izmeu malog i velikog?
Nadalje, to se tie opaaja i objektivne stvarnosti, Heisenberg je pokazao kako svako mjerenje
mijenja svojstva promatranog sustava. Stoga, unutar uobiajenih interpretacija (kopenhagenska kola)
kvantne mehanike objekt ne postoji po sebi, nema stvarnost bez promatraa; objekt (svijet) se realizira
tek u interakciji s promatraem (iber, 2005.). To podsjea na staro filozofsko pitanje: nastavlja li
svijet postojati ako zatvorimo oi? Ove nelagode nas podsjeaju kako smo o svemu ovome zapoeli
govoriti zbog pitanja to uiti u koli, i gdje su drutveni uzroci gubitka smisla. kole (barem hrvatske)
jednostavno ne ue djecu fizici nakon 19. st. uz prozirnu ispriku da je to djeci teko. ini se kako je
prava istina da je to teko prihvatiti njihovim nastavnicima; prosjean ovjek i dalje oekuje od
znanstvenika da zamijeni sveenika odnosno da zna sve odgovore, po mogunosti jednoznane.
Kvantni znanstvenici drutvo ne zadovoljavaju, i u ovoj godini fizike, stotinu godina nakon
Einsteinovih otkria fotoelektrinog efekta i specijalne teorije relativnosti, nitko i dalje ne zna o emu
je rije. Jer ta rije nije jednoznana.
Pa ipak, u tom zastraujuem kaosu koji prijeti promjenama mnogih pravila, krije se jo ljepi
red svatko tko zna to su fraktali prepoznati e ih otprve. Jer svi fraktali, kao kompleksni grafikoni
kaotinih reima, sadre nekoliko prepoznatljivih pravila simetriju, ritam i proporciju. Zadravanjim
tih pravila fraktal kod svakog uveanja postaje drugaiji, a opet (dualnost) slian samoslian
(selfsimilarity). Tako i priroda i dogaaju u njoj postaju samoslini. I sve poinje podsjeati na sustav
koji je Pitagora uspostavio jo u 6. st. pr. n. e. Pitagora je, prema legendi, prolazei pored kovanice
vidio kako kovai udarajui ekiima masa omjera 1:2 stvaraju zvukove istog omjera, naime oktave.
Iz toga je nainio muziku ljestvicu (Ghyka, 1987.): 1:2=oktava, 1:3=kvinta, 1:4=kvarta, 1:5= velika
terca, 1:6=mala terca Njegove teorije proporcija eljele su dokazati kako je sva priroda ureena
(nije kaos ve kozmos)i kako nam je taj red dostupan uz mnogo truda (slino je mislio i Einstein).
Ovaj samoslini pogled obrazloio je kao Boji potpis u svojoj tvorevini. Nadreeni red (strukturu)
prouavali su i getalt psiholozi. Rudolf Arnheim (1985.) navodi slijedei pokus: takori, kao i
impanze su lako prepoznavali lik trokuta. ali nisu mogli prepoznati est krugova rasporeenih u oblik
trokuta; ovakva struktura zahtijeva prijenos, slinost koje moe uiniti dvogodinje dijete i prepoznati
obris povezujui krugove u mislima. Meutim, ako nije uvjeban, odrastao ovjek pada na ovom
ispitu ako krugove zamijenimo figurama na slici, pa nee zamijetiti trokutnu kompoziciju na
renesansnoj slici je mu figure previe odvlae panju (tj. za njih prebrzo nalazi rije, shematski
opaaj). Naglaavanje vanosti unutranje strukture a ne sluajnosti prividne pojavnosti pokazali su u
umjetnosti apstraktni slikari; u koli tu pouku treba primijeniti koristei strukturalnu korelaciju a ne
tematsku. Ne priati o proljeu, ve o simetriji leptirovih krila. Pristupiti svijetu interdisciplinarno. Sve
je povezano na viem stupnju apstrakcije; a apstrahiranje i jest trenutak kad poinje miljenje
(Arnheim, 1985). Tada se, otkrivajui zajednike pojmove i tamo gdje ih prividno nema, poinje
pomaljati harmonija, a s njom i smisao.
Odgoj i smisao
I jo jednom: to uiti djecu? Zapravo, togod ih uili, time im automatski ugraujemo
vrijednosni sustav. Obrazovanje, dakle, odgaja. Ono to djeci nedostaje u procesu odgoja vidimo kao
nedostatke odraslih - gubitak svrhe, nemotiviranost, nejasne ivotne vrijednosti, nespremnost na timski

rad, stvaralako i kritiko miljenje, planiranje vremena i akcije. I iznad svega poznavanje sebe kao
maine. Stoga bi trebali iz temelja promijeniti uenje o koncepciji umjetnosti i o koncepciji znanosti.
Umjetnost i znanost samo su dvije strane istog novia; obje se bave strukturiranjem svjetonazora,
dakle izgradnjom istinonosnih sustava s konzistentnim pravilima, ali uvijek svjesni o subjektivnosti tih
sustava: nijedna istina nije otkrivena, sve su izmiljene. S druge strane, djecu ipak trebamo nauiti
razlikovati subjektivno od objektivnog; subjektivno je ono to nam se ini, ali nam se moe uiniti i
drukije, zbog ega se ne slaemo sa samim sobom. Stoga je problem ukusa u umjetnosti dobro
podruje za razgranienje ovih pojmova; pojedinci se vole pozivati na pravo na svoj ukus (itaj:
miljenje) kada im ga se ne da dokazivati. Dokazivati, to znai sagraditi sustav sastavljen od
preciziranih pojmova i njihovih odnosa koji si strukturalno unutar sebe ne proturjee. Ovaj zahtjevan
posao moe uiniti samo osoba slobodna od nametnutih vrijednosti; stoga E. Kant govori o
bezinteresnom ukusu (Kant, 1991.), dakle o ukusu na nivou jezinosti (u Saussureovom smislu), koji
nije ometan vrijednostima koje ima Gurdjiefova ovjek-maina, vrijednostima koje zapravo nisu
njegove (skup auto slui za pokazivanje drugima, kao i kristal ili bruena plastika u vitrini). Misliti
moe samo osoba koja je slobodna, slobodan je samo stvaraoc. Krug se zatvara; kolovanje ne treba
biti bazirano na informacijama, ve na njihovom izvoenju iz razliitih parametara. Demokrit je
govorio da se ne pouzdajemo u osjetila kod spoznavanja prirode; kada neto ne vidimo, ne ujemo, ne
dodirujemo, okusimo ili miriimo dolazi na red finije sredstvo spoznaje: um. Znanstvenike u naelu
moemo podijeliti u dvije grupe: veina je ona koja istrauje gomilajui injenice; Kelvin to naziva
skupljanje markica (iber, 2005.). Iako su tako prikupljeni podaci neosporno toni i vrijedni, pravo
spoznanje (razliito od znanja) nastaje traei odgovor na pitanje zato?. iber navodi istraivaa
koji itav svoj ivot biljei vrijeme izlaska i zalaska sunca; on ipak nikada nee shvatiti putanju
planete oko Sunca. Za takvo to potrebno je biti slobodan od znanja, i prepustiti finijem sredstvu
umu da se odmakne od sunevog sustava i sagleda cjelinu. To je promjena perspektive. Za takvo to
treba odgajati djecu obrazujui ih da je to mogue.

Miroslav Huzjak
Uiteljska akademija, Zagreb
miroslav.huzjak@uazg.hr

Literatura:
Arnheim, Rudolf (1985.): Vizuelno miljenje, Beograd, Univerzitet umetnosti
Damjanov, Jadranka (1991): Vizualni jezik i likovna umjetnost, Zagreb, kolska knjiga
Fromm, Eric (1986.): Anatomija ljudske destruktivnosti, Zagreb, Naprijed
Ghyka, Matila. (1987.): Filozofija i mistika broja, Novi sad, Knjievna zajednica Novog Sada
Gleick, James. (2000.): Kaos- stvaranje nove znanosti, Zagreb, Izvori
Gombrich, Ernst H.(1984.): Umjetnost i iluzija, Beograd, Nolit
Hamvas, Bla (2003.): Kap prokletstva, Zagreb, Mirakul
Hauser, Arnold: (1977): Filozofija povijesti umjetnosti, Zagreb, kolska knjiga
Huzjak, Miroslav (2002.): Uimo gledati, prirunik likovne kulture za nastavnike, Zagreb, kolska
knjiga
Jung, Carl Gustav (1964.): ovjek i njegovi simboli, Zagreb, Mladost
Kant, Emanuel (1991.): Kritika moi suenja, Beograd, Izdavako-grafiki zavod
Ouspensky, Ptr Demiaonovi (1989.): U potrazi za udesnim, Beograd, Opus
Poli, Milan (1997.): ovjek-odgoj-svijet, Zagreb, Kruzak
Saussure, Ferdinand de (2000.): Teaj ope lingvistike, Zagreb, ArtTresor naklada, Institut za hrvatski
jezik i jezikoslovlje
Seneka (1995.): Ideal i kult stoicizma, Zagreb, CID
iki, Zvonimir (1995.): Filozofija matematike, Zagreb, kolska knjiga
iber, Antonio (2005.): Svemir kao slagalica, Zagreb, kolska knjiga
Zovko, Nikola (2002.): Prostor, vrijeme, tvar, Zagreb, ArTresor naklada
Wittgenstein, Ludwig (2003.), Tractatus logico-philosopicus, Zagreb, Moderna vremena
Wolfflin, Heinrich (1904.), Klassische Kunst, Grundbegriffe