Nabokov - Poziv na smaknue

to se moe ili to valja kazati o Nabokovu? On je, pored ostalog, isto tako i
prirodnjak, sjajan specijalist za ljuskare, koji je dao znatan doprinos ovoj grani
entomologije. Ali, kao romanopisac, on se kudikamo tee podvrgava definiciji i
klasifikaciji nego i naj egzotiniji dnevni i noni leptiri, koje je lovio u raznim
dijelovima svijeta. U prvoj polovici svog knjievnog djelovanja, otprilike izmeu
1920. i 1940. godine pisao je na ruskom, i najbolje djelo tog razdoblja moda je
Darovitost (1938). Godine 1940. preselio se u Ameriku i u toku dvadeset
narednih godina pisao je romane na engleskom. Od knjige do knjige od The
Real Life of Sebastian Knight (Pravi ivot Sebastiana Knighta) (1941) do
Lolite (1955), Pnin (1957) i Pale Fire (Blijedi oganj) (1962) sve
frapantnije postajae umijee kojim
on vlada engleskim knjievnim jezikom; a isto tako frapantni ji postade slikovit,
pun bljetavog humora ameriki govor kojim vlada jednakom vjetinom. Sada je
jasno da je meu suvremenim amerikim piscima Nabokov izvanredna pojava.
Njegov je utjecaj na pisce nove kole crnog humora (tj. mranog humora)
dominantan; ali jo je mnogo jasnije to to je on pokazao cijelom pokoljenju
mladih amerikih pisaca, kako zahvatiti realnost, esto uasnu i fantastinu u svojoj
raznolikosti, i kako izraziti njen zahvaeni lik u novim, smjelo zamiljenim

formama.
Meutim, Nabokov nije neka nova vrsta angloamerikog Conrada, kako se moda
im kad se istakne ono to je postigao na engleskom jeziku. U predgovoru
ruskome tekstu svojih memoara, pod naslovom Druge obale, on napominje
ruskom itaocu da Conrad izvan engleske knjievnosti, nije dao nikakav doprinos
poljskoj knjievnosti; i jo je jedna od osebujnosti knjievne sudbine Nabokova to
to je u zemljama engleskog jezika postao jo cjenjeniji nakon pojavljivanja
njegovih romana koje je napisao na ruskom jeziku potkraj dvadesetih i u toku
tridesetih godina u engleskom prijevodu. To su romani: Obrana Luina
pripovijest o genijalnom ahistu, nezgrapnom i mucavom ovjeku, ijim je ivotom
u potpunosti ovladala igra, sve dok se s prozora nije bacio u bezdan, koji se pred
njim razbio na blijede i tamne kvadrate; Kamera opskura, gdje se pripovijeda o
jednom njemakom ljubite6
Iju i znalcu slikarstva, koji hoe sauvati savreni lik ljepote, hvatajui se grevito
za runu uliarku i zavrava ivot, izgubivi vid strano, ali ipak u nekoj vrsti
ekstaze; Dounik je pripovijetka o mladom ovjeku koji bolesno promatra
samog sebe, a zove se Smurov: s njim itaoca upoznaje njegov vlastiti duh, u
onim raznim likovima u kojima se on predstavlja nizu ruskih emigranata, to se
sastaju u jednoj kui u Berlinu, sredinom dvadesetih godina; Darovitost, u kojoj
je, pored ostalog, s krajnje originalnog gledita, izvrena revalorizacija ruske
knjievne kulture XIX vijeka; Oajanje frapantna varijacija na temu dvojnika
temu Dostojevskoga i Gogolja; na kraju Poziv na smaknue koje se ponovo
izdaje na ruskom originalu.
Knjievna sudbina ovog pisca koji neprestance frapira neobina je. Njegov
iznenadni prijelaz, potkraj tridesetih godina, s ruskog na engleski jezik podsjea na
svojevrsnu mutaciju ili metamorfozu, nalik naoko na udesnu pojavu leptira iz
kukuljice. Meutim, u svojoj knjizi Druge obale, Nabokov pripovijeda da je jo u
ranome djetinjstvu govorio engleski jednako dobro kao i ruski. Za posljednjih
nekoliko godina, jo jednom je skrenuo s utabanog puta, poevi iznova pisati na
materinjem jeziku. Lani, u intervjuu koji je dao u Americi, rekao je da sad pie
Lolitu na ruskom, i da je to poetak nove spirale u njegovu stvaralatvu, za koju
ne zna kamo e ga odvesti.
7
Motive geometrijskih formi spirala, krunica i drugih, neprestance susreemo u
njegovim romanima. Isto tako primijetit emo da Nabokov svagda govori upravo
ono to misli, i biva krajnje ozbiljan i kad se ali ili vodi neusiljeni razgovor.
Shvatimo, dakle, ozbiljno njegovo upuivanje na spiralu.
Moe se rei da u toku etrdeset i vie godina Nabokov, kao umjetnik, ini kruno
kretanje oko nepomine toke polazne toke cijelog njegova stvaralatva; ali
opisujui ire, od nepomine toke sve udaljenije krugove, on prodire u nove
oblasti koje otkriva njegova intuicija, pomiui granice svog stvaralakog svijeta.
Konani zadatak kritike, koji ovaj predgovor ne postavlja pred sebe, bit e taj da se

potpuno shvati uzajamni odnos izmeu najudaljenije toke koja je dosegnuta na

spiralnome putu njegovih otkria, i nepomine toke na vrhu okrenute piramide ili
cunja.
Pravilno rijeen, ovaj zadatak nee pokazati nita apstraktno ili posve formalno, jer
u biti razumsko lutanje Nabokova, isprepleteno s njegovim ivotom, odvija se sred
neoekivanih preokreta suvremene povijesti to je lutanje unutar Realnosti.
Njegova je polazna toka sretno djetinjstvo, provedeno na imanju u
predrevoluoionar-noj Rusiji od kojeg ga je u djeatvu otrgnuo revolucionarni
prevrat. Ova rana prolost koju je divno oivio u svojim memoarima, za njega je
kao neko rajsko vrijeme: savrena je, nepromjenljiva zato to je izvan tekueg
vremena nedosti8
na ali ipak dostupna, zahvaljujui njegovu udotvornom pamenju na viem
stupnju, tjelesnom uvstvenom pamenju umjetnika. Kad pogledamo njegove
romane, vidimo da su najzanimljiviji junaci od divnog mladog pjesnika Fjodora
Go-dunova-erdinceva u Darovitosti pa sve do jadnog Humberta Humberta u
Loliti obdareni tom istom darovitou pamenja i ouvani tugom za
prolou, esto s izrazitom metafizikom nijansom. Ali ta njihova prolost nije
prolost openito, kao to u svakog biva: to je, moglo bi se rei, samo nekoliko
njenih taktova otoi na karti prolosti, s jedinstvenim za svakoga od njih
svijetom i smislom. Ona je zanavijek iezla a isto tako on jest zanauvijek tu. Ta
Darovitost pamenja, koja kao da ih ini vizionarima, otkriva im pristup toj
prolosti. U izdvojenosti ovih pristupa, neemu potpuno osobno dragom, moe se
vidjeti prvotni izvor apsolutnog, veoma originalnog individualizma Nabokovljeva
junaka. U tom i jest vrelo njegove sklonosti naspram metafizikih traenja, bijesnih
i ruilakih, a katkad je to, tavie, njegov pokuaj da se vrijeme vrati; izvor,
konano, one prijestupne hereze, one gno-stike gnusobe, poradi koje je junak
Poziva na smaknue utamnien i smaknut.
Gnostik je onaj koji se sa sumnjom odnosi naspram realnosti materijalnog svijeta,
koji misli da je vieni svijet slian dekoraciji koju su napravile neviene duhovne
sile, a koje se s vremena na vrijeme mogu pojaviti, ili pak mogu pokuati po9
kazati, kroz pukotine i otvore u zemaljskoj realnosti, onu savrenu, kristalnu sferu
u kojoj borave. Za gnostika je svijet tamnica (ili kamera opskura), u koju
svjetlo prave Realnosti moe kadikad prodrijeti kroz reetku prozora, koji je u zidu
odve visoko da bi uznik mogao do njega doprijeti. Muka je njegova u tom to
neprestance susree tajanstvene znake i naredbe, koji bi, tono pojmljeni, mogli da
ga kroz beutni zid, to odjednom postaje proziran, provedu kao kroz zavjesu, ili
na onu stranu zrcala, u Zemlju udesa; ali ti znaci ne odaju svoju tajnu, i on mora
ekati smrt da ga oslobodi od dvosmislene igre materije i iluzije.
Pjesnik John Shade, u Blijedom ognju, posjeduje posve gnostiku intuiciju kad
zamilja svijet kao igru, nalik na ahovsku igru koju igraju daleki i tajanstveni
protivnici:

Mije bilo vano tko su oni. Mi zvuk Mi trenutno svjetlo nije izlazilo
iz njihova skrivena Boravita, al ondje bijahu , Nijemi, otueni, igrali su Igru
svjetova, pretvarali pjeake U nosoroge od bjelokosti I u -faune od ebanovine.
A sam je Nabokov dao skriveni gnostiki klju za autentini smisao Lolite.
Godine 1963, u intervjuu koji je dao britanskoj televiziji zamolili
10
su ga da otkrije genezu ovog romana, i on je zbunio onog koji ga je intervjuirao
ispripovijedavi mu priu o majmunima koju je proitao u francuskim novinama
1939. ili 1940. godine. Uprava parikog zoolokog vrta izvela je pokus sa
impanzama, koji se sastojao od pokuaja da ih naue crtati. Nakon ogromnih
napora, jednoj posebno nadarenoj impanzi polo je za rukom da napravi crte
ali ona je uspjela nacrtati samo reetku svoga kaveza. Humbert Humbert, taj
veoma obdareni majmun, pokuava da se oslobodi, da nadvlada svoje prirodno
ogranienje, u bezumnoj i estokoj potjeri za privienjem, u liku male Dolores
Haze, ali nita ne postie osim potvrde da je zatoen u materiji, u tjelesnom ja, u
poroku i u vremenu. Na slian nain Cincinnat C. u Pozivu na
smaknue okrivljen je i, odista, kriv zbog gnos-tikog prijestupa, utoliko ukoliko
svijet za njega
istovjetan, tj. svijet se javlja kao izmjena materi-jalno-neprozirnog i oduhovljeno
prozirnog. Jo u djetinjstvu on u toj mjeri moe zaboraviti na pregrade, koje
postavlja materija, da zapoinje svoju karijeru prijestupnika siavi s prozorske
daske, s prozora na treem katu i krenuvi po zraku. Radnja ovog fantastinog
romana odvija se u nekoj budunosti, kad se materija ve umorila i doivljava svoj
nazadak (dekadenciju). To objanjava kako je Cincinnat mogao stajati u zraku, i u
tome je, moda, i objanjenje udne rahlosti njegovih tamniara? Ne krije li se iza
nje ruganje? Ta
11
svaki tamniki hodnik vodi ga nazad u njegovu eliju; drugi zatvorenik, koji
probija tunel u zidu njegove elije, javlja se kao krvnik; Emoka, ki upravitelja
tamnice, nikad nee ni pokuati da pretvori u stvarnost svoje olovkom nacrtane
crtee etapa njegova bijega; i jadni Cincinnat ne uspijeva barem u ovom ivotu
da dosegne bljetavi otoi uzvienih Tamarinih vrtova.
Svretak knjige kanda je dvosmislen i ostaje pod upitnikom je li izbjegao smaknuu
ili nije. Ali za gnostika smrt je svagda dvosmislena: s jedne strane, ona je danak
materiji, svjedoanstvo njene zatvorenosti u sebe i izdvojenosti iz neograniene
sutine; s druge strane, ona je jedini mogui izlaz iz mraka u skrovito boravite.
Na kraju Kamere opskurc krmar (Albinus), kojeg je ustrijelila njegova
ljubavnica, ustaje iz svog runog, oskvrnutog tijela i ide prema izlazu, kroz red
vrata to se otvaraju pred njim. A na kraju Poziva na smaknue Cincinnat, usred
svijeta koji se rui i pomrauje, odlazi da se sjedini s onim biima koja su, sudei
po glasovima, nalik na njega. Kranske religiozne predodbe Na-bokov jc u
svojim romanima svagda odluno izbjegavao, ali ovdje ova tajanstvena bia navode
na misao o nebeskom mnotvu koje se okupilo da doeka, poslije smrti, spaenu

krtenu kransku duu.

Gnostik u potpunosti negira materiju, i eto tako upravo Cincinnat otro
suprostavlja tupo tu, tamnu tamnicu sjajnom Ondje, kraju savrene
12
harmonije, savrenih obrisa originalu onih vrtova gdje smo lutali i skrivali se, i
on ivi i umire zarad ovih sanja i znamenja koje ga mame i odvode onamo. Ali
Nabokov, kao velik umjetnik i uz to uenjak, isto je toliko zaaran materijom
koliko ga neprozirnost i iluzornost uasavaju. On je sjajan majstor opisne proze i
pokazuje nam prirodni svijet breuljaka, drvea i jezera, oblaka, ptica i leptira
koji je tono zahvaen i koji se prelijeva u svim bojama, kao u lei mikroskopa.
Isto tako njegove knjige, ako se pravilno itaju, govore nam mnogo toga, kao
knjige svih velikih romanopisaca, o suvremenom ivotu: o uvjetima ljudskog
bivanja u naoj epohi, o njenoj povijesti i kulturi.
On izvrsno iznosi karakteristine osobine vremena. U njegovim ranijim knjigama
kao to su: Dounik, Obrana Luina i Darovitost, zahvaeni su mrak i
besciljnost, sitni oportunizam, duhovna paraliza u evropskom drutvenom ivotu,
osobito u Njemakoj odakle je i proistekla naoio-nal-socijalistika era. U
Loliti njegov opis na-kazno-apsurdne motelske civilizacije amerikih
autostrada, s njoj svojstvenim karakterom bes-kunitva i besciljnosti, zaprepastio
je Americane, poput otkria. Sam je pak Nabokov sklon da inzistira na tome kako
u njegovu pisanju nema nikakve socijalne problematike i, zaista, nikad on ne
pomae itaocu da otkrije u njegovim knjigama nedvosmislenonso ci jalne teme.
13
to da se kae o Pozivu na smaknue? Treba li u ovoj knjizi vidjeti jedino
metafiziku alegoriju, ili ona baca neko svjetlo na zbrkanu evropsku historiju
naega doba? U kratkom predgovoru amerikom izdanju napisanom 1959. godine,
Nabokov otro negira svakojake publicistike nakane u duhu Orwella, i govori da
1934. godine, kad je knjiga pisana, jo nije itao Kaf-ku premda e se, jamano,
sloiti s tim da se u knjizi moe primijetiti izvjesna srodnost sa Zamkom i
Procesom ali priznaje da knjiga ima izvjesnu stilistiku vezu s Istragom
tirana (1947), jedinim od svih Nabokovljevih djela za koje se upravo moe rei da
je, po svojoj temi, neskriveno antitotalitarno. Sama knjiga na prvi pogled kanda
potvruje ono to je o njoj rekao njezin autor. Vrijeme radnje: budunost bolje
rei nikakvo vrijeme; mjesto radnje: utvreni zamak, grad s krivudavim ulicama,
fontanama i kipovima, s izvangradskim vrtovima i umama koje bi prije mogli
spadati u nejasni svijet germanskog folklora, negoli u svijet to nas okruuje.
Ali time jo nije sve reeno. U prvom redu, Cin-cinnat je okrivljen za prijestup koji
uope nije prijestup zato to je on linost. On misli po svome i na to se i
svodi sva njegova gnosti-ka ili gnoseoloka gnusoba. U drugom redu, reim
skroz-naskroz komian po svojoj neosnova-nosti i potpunoj gluposti onih koji
imaju vlast,
14
zasniva se na jednom jedinstvenom, monolitnom, neljudskom principu, principu

sveope i bezuvjetne suradnje i sudjelovanja. Tako, na primjer, branitelj surauje s

tuiocem a sudac s obojicom. Od osuenika, u formi krajnjeg izrugivanja, zahtijeva
se da sudjeluje u svojoj vlastitoj smrti: da plee s tamniarom, da zahvaljuje
upravitelju na izvanrednim uvjetima ivota, da se divi vjetini svog krvnika i da
pouri na kraju na vlastito smaknue, kao da je ugodno polaskan Pozivom na ...
ples.
to se toga tie, Poziv na smaknue pokazao se kao proroanska knjiga
predskazujui naj-uasnije historijske injenice naega vijeka. Ta iza birokratske
djelatnosti Eichmanna, iza finog eufemizma konanog rjeenja kojim su ta
gospoda oznaavala masovna ubojstva i genocid, iza sistema hitlerovskih logora
smrti, krio se neizrecivi, podli, obeovjeeni postulat, na temelju kojeg je nevina
rtva morala sudjelovati u vlastitom muenju i smrti, morala sa svojim
muiteljima podijeliti ogavnost njihove izopaenosti i napustiti ovaj svijet,
postupno gubei dostojanstvo, individualnost i ivot. Cincinnat je sauvao
dostojanstvo i individualnost, on je obranio slobodu svojega svijeta misli i osjeaja.
A bi li on mogao izdrati do kraja a da ne postane sudionik u uvjetima
Auschwitza i Dachaua to je drugo pitanje, na koje ova fantastina knjiga
mnogo manje fantastina nego istinita historija totalitarnih reima naeg doba
ne moe dati odgovor.
15
Kao mlad ovjek, Nabokov je poeo svoju knjievnu djelatnost prevoenjem
knjiga o Alici lrwisa Carolla na ruski jezik, i od prvog do posljednjeg njegova djela,
s njihovim zrcalnim odrazima, rasutim perspektivama i udesnim metamorfozama,
otkriva se srodnost s tim naj-mebujnijim engleskim matematiarom i pripovjeaom. Ali sama fantastika ne karakterizira Na-bukova, a svaki pokuaj da se on
povee s knjievnom tradicijom neizbjeno e se pokazati kao veoma sloen
zadatak koji je teko provesti do Konanog rjeenja. Ruski e italac sa zanimali
jem primijetiti da je Nabokov cijeli ivot volio Pukina i ruskom itaocu
Darovitosti zacijelo je drago to je Pukinova poezija tema glavnog dijela tog
prekrasnog romana i to mu itavom daje boju. Nedavno je iziao Nabokov!jev
doslovan emgleski prijevod Jevgenija Onjegina u iVliri sveska s komentarom, a to
je najpodrob-nija studija tog djela 'koja je ikad napisana. Go-golj, kojemu je
posveen drugi Nabokovljev knji-evno-kritiki rad, objavljen na engleskom 1944.
gmline, bez sumnje je izvrio na njega snaan utjecaj, uvjetovavi njegove tehnike
postupke u oblasti komike i karikature, i jo vie puikrijepio njegovo neprijateljstvo
prema ablonskom realizmu. Ovo posljednje zato to je za Nabokova socijalni
realizam Gogolja povrinski, i on uvjerljivo dokazuje da se istinski Gogoljev genij
ispoljuje u njegovu iznenadnom udaljavanju od raoional16
nog plana ivota, u njegovoj maginoj sposobnosti da stvara ivot ni iz ega.
Tee je ocijeniti odnos Nabokova prema Dosto-jevskom. S jedne strane, za njega
je potpuno neprihvatljiva opsjednutost Dostojevskoga religioznim temama po
rijeima jednog Nabokov-ljeva junaka, Dostojevski je obrnuto pretvaranje

Betlehema u Vitlejem; s druge pak strane, moe se rei da iza zloina i ispovijedi
Humber-ta Humberta stoji zloin i ispovijed Stavrogina; i nesumnjivo je da oba
pisca zbliava poimanje i talent za prikazivanje nenormalnih duevnih stanja i
bizarnih neobinosti snova. Djela i jednog drugog obiluju, razumije se,
najosebujnijim individualnostima, ija je snaga u tome to se ne mogu izjednaiti s
prosjenim ljudima i to se ne mogu staviti pod zajedniki nazivnik s prosjenim
ovjekom, s njegovom stereotipnom sen-zibilnou. U tom su smislu Cincinnat C.
i ovjek iz podzemlja donekle srodni: u obojice valjda uslijed neuroze kod
drugog, ili uslijed okrenutosti u sebe i nesudjelovanja u prvog postoji ono isto
suprostavljanje blinjemu: Ja sam onaj koji je iv meu vama, govori Cincinnat,
i to to je on iv i njegova otuenost ine jednu cjelinu.
Malokad Nabokov doputa da neki pisac ovog ili prolog vijeka izvri na njega
snaniji utjecaj, premda on lijepo govori o Uliksu Jamesa Joycea; o Proustu (ali
samo o prvoj polovici U potrazi za izgubljenim vremenom), o Kafki i o
Flaubertu.
2 Poziv na smaknue
17
Znaajno je i to to je laskavo govorio o romanu Andreja Belova Petrograd, a
koliko nam je poznato, jo se nitko nije prihvatio zadatka da Nabokova povee s
pokoljenjem ruskih pisaca koji su se pojavili neposredno pred revoluciju, osobito
sa sjajnim pokoljenjem ruskog simbolizma, pa istraivanja u tome pravcu mnogo
toga nagovjeuju.
Na Zapadu ne treba zaboraviti da Nabokov pripada i rusikoj i anglo-amerikoj
literaturi ponetko od nas vidi u njemu posljednjeg predstavnika slavne plejade
centralne meunacionalne tradicije suvremenog romana. Ova se tradicija provlai
od Flauberta i Turgenjeva do Marcela Prousta i Jamesa Jovcea istiui samo one
pisce ije pravo da predstavljaju Nabokov nee negirati. Od pisaca ove tradicije
on je naslijedio izvanrednu strogost to se tie stila i tehnike; stalnu, paljivu brigu
da u ovih etrdeset i vie godina stvori od pojedinanih svojih djela jednu cjelinu;
ispoljio je udesno samo savlaivanje po kojem je ostao vjeran sebi, kao umjetniku,
samo-savlaivanje koje je ostalo nepoljuljano, pa ak i uvreno ne stalnostima
suvremene historije, nestalnostima koje su ga svagda gonile iz jednog mjesta u
drugo, iz Petrograda u Cambridge, u Berlin, u Francusku, na sveuilite Cornell u
Sjedinjenim Dravama, gdje je deset godina predavao rusku knjievnost, i na kraju
natrag u spirali u Evropu, na mjesta njegove mladosti.
18
Pisca ove tradicije, vie no bilo koji drugi u ovom stoljeu, izmijenie i rasirie nau
predodbu o ovjeku i njegovu poimanju vremena, dadoe nam sasvim drugo
shvaanje ovjekova ja, a isto tako i uzajamne odnose izmeu spoznaje i vanjskog
svijeta, to jest drugi pogled na samu strukturu ljudskog iskustva. Njih ujedinjuje
tenja k spoznaji samoga sebe ta pro-nicl j iva spoznaj a, meutim, ne postie
sve (za Cincinnata spoznaja je jedina realnost a istovremeno potpuna tajna). Oni
zato stvaraju neka svoja najznaajnija djela preobraavajui ogromnom snagom

fantazije svoje osobno ivotno iskustvo; ili, drugim rijeima, ova djela su alegorije u
koje se pretvara njihov ivot, tako da lik samog umjetnika na kraju prebiva u djelu
koje je umjetnik stvorio. Tako se Marcel Proust, romanopisac, i Marcel, junak kojeg
je stvorio u U potrazi za izgubljenim vremenom, kreu prema nekom sjecitu,
postaju jedno lice; i tako, u samoj dubini udnovatog svijeta Finnegen's Wake,
mirno poiva onaj koji je izvor ivota tog svijeta usnuli gigant koji se zove
James Jovce.
To ne znaci da se Nabokov uslijed vlastitog iskustva svog iznuenog otkidanja od
svake naredne faze svoje prolosti, i svoje bolne privrenosti muci pamenja,
Mnemozini, moe jednostavno poistovjetiti s junacima njegovih knjiga koji su
stekli darovitost pamenja, to samo omoguuje da se shvati da stvaralatvo, kad
obu2*
19
hvaa itav ivot i izraava u svoj svojoj punoi, sa svim bojama i nijansama,
stvaralaki aspekt linosti, daje i istinski portret umjetnika-ovjeka.
Cincinnata C. posjeuje u tamnici njegova majka, i u razgovoru s njim pripovijeda
da su, dok je jo bila dijete, bile u modi takve stvari koje su se zvale neke.
Bijahu to nerazumljivi, nakazni predmeti, uz njih je ilo i posebno zrcalo, ne samo
da je bilo iskrivljeno nego je apsolutno unakaavalo obine predmete:
Ukratko, imali biste, eto, tako udnovato ogledalo i cijelu kolekciju raznih neka, to
jest apsolutno besmislenih predmeta: svakojake, onakve bezobline, arene, s
rupama, mrljama, roave, kvrgaste stvari, poput nekakvih iskopina ali ogledalo
koje bi obine normalne predmete apsolutno unakaavalo, sada je, dakle, dobivalo
pravu hranu, to jest, kad biste nekakav nerazumljiv, nakazan predmet postavili tako
da se on odrazi u nerazumljivom i nakaznom zrcalu, poluilo bi se neto
izvanredno; ne na ne davalo je da, sve se obnavljalo i sve je bilo lijepo i
eto, iz bezoblinog arenila dobivao bi se u zrcalu udan, skladan lik i cvijee, laa,
figura, nekakav pejza. Mogao se po narudbi dobiti ak i vlastiti portret, to
jest nastala bi nekakva komarska kaa, a to ste i bili vi, ali klju je imalo zrcalo.
20
U tom prianju postoji skriveno istupanje protiv ablonskog, mimetikog realizma:
pred licem nakazne realnosti naeg vijeka, i anomalije samog postojanja u korijenu,
ablonski realizam moe odraziti jedino komarsku kau; ovdje se takoer krije
opravdanje Nabokovljeve antirea-listine umjetnosti umjetnosti iskrivljavanja,
karikature i fantazije koja onglira. Uzimajui u obzir udesno apsurdnu prirodu
ovjeka, a isto tako i komarske pojave suvremene povijesti, jedino udnovato
zrcalo a, po Nabokovu, zrcalom te vrste raspolae u prvom redu umjetnik-fantast, primjerice Gogolj moe otkriti u nakaznom i nepojmljivom udesno
skladno lice svijeta i ovjeka koji pretvara ne u da i ini ivot takvim da se
isplati ivjeti.
Julian Moynaghan
21

I
Comme un fou se croit Dieu
nous nous croyons mortels.'
Delalande Discours sur les ombres
U skladu sa zakonom, Cincinnatu C. smrtnu kaznu izrekoe apatom. Svi ustadoe
izmjenjujui osmijehe. Sijedi sudac primaknuo se njegovu uhu, dahnuo nekoliko
puta, saopio mu, onda se lagano odmaknuo, kao da se odljepljuje. Zatim
Cincinnata odvezoe nazad u tvravu. Cesta se obavijala oko njena stjenovita
podnoja i gubila se ispod vratnica: zmija u procijepu. Bio je miran ipak su ga za
sve vrijeme hodanja po hodnicima pridravali, jer je nesigurno stupao s noge na
nogu, poput djeteta koje je tek nauilo hodati, ili kao da je nekud propadao, poput
ovjeka koji sanja da hoda po vodi pa odjednom posumnja: ma
1 Kao to luak vjeruje da je Bog, tako i mi vjerujemo da smo smrtni. (Prev.)
23
je li to mogue? Tamniar Rodion dugo je otkljuavao vrata Cincinnatove elije
nikako da nae pravi klju svakidanja muka s tim kljuevima! Na kraju vrata
popustie. A ondje, na tamnikom leaju, ve je ekao advokat; sjedio je pogrbljen,
s glavom uvuenom u ramena, zaokupljen mislima bez fraka (koji je zaboravio
na naslonu stolice u sudnici bio je vru, strano modar dan) i nestrpljivo skoio
kad dovedoe uznika. Ali Cin-cinnatu nije bilo do razgovora. Pa makar bio sam u
eliji s okancem kao na lai, to omoguava da se plovi. Svejedno on izjavi
da eli ostati sam, a oni se poklonie i odoe.
Dakle pribliavamo se kraju. Desni, jo nezapoeti dio otvorena romana koji
usred pohlepna itanja lagacko opipavamo, makinal-no provjeravajui ima li jo
puno toga (i prste radovae mirna i vjerna debljina), odjednom, vrag bi ga znao
kako, postade sasma mrav; i nekoliko minuta brzog, strmoglavog itanja i ...
uas! Pregrt treanja, to se crveno i ljepljivo tamni pred nama, nenadano se prettvorila u odvojene bobe: eno ona, s oiljkom, nagnjila, a ova se smeurala, osuivi
se oko kotice (posljednja jamano tvrda i jo nedozrela). Uas! Cincinnat
skide svilenu vestu bez rukava, obue kuni ogrta i, tapkajui ne bi li smirio
drhtavicu, zokoraa po eliji. Na stolu se bijelio ist list papira, istiui se na toj
bjelini, leala je prekrasno zailjena olov24
ka, dugaka kao ivot bilo kojeg ovjeka osim Cincinnatova, s ebanosovim
blijeskom na svakom od est rubova. Prosvijeeni potomak kaiprsta. Cincinnat je
pisao: a ipak je relativno. Pa taj finale, predosjeao sam taj finale. Rodion, stojei
onkraj vrata, gledao je kroz okance strogo kao nadzornik na brodu. Cincinnata u
zatiljku podioe marci. Precrta ono to je napisao i poe tiho sjenati, pri emu
nastade rudimentarni ornament koji malo-pomalo naraste i savi se u ovnujski rog.
Uas! Rodion je gledao kroz plavo okance na horizont koji se dizao i sputao.
Kome postade muno? Cincinnatu. Obli ga znoj, sve se smrailo, osjeao je korijen
svake vlasi. Odbio je sat etiri ili pet puta, i njegov kaza-matni odjek, prekojek i
izajek vladahu se onako kako im dolikuje. Miui noicama, sa stropa se po niti

spustio pauk slubeni prijatelj zatoenika. Ali nitko nije kucao o zid, jer
Cincinnat je zasad bio jedini uhape-nik (u tako golemoj tvravi!).
Nakon nekog vremena ue tamniar Rodion i predloi mu da otpleu valcer.
Cincinnat prihvati. Zavrtjee se. Zveketali su kljuevi na Ro-dionovu konom pasu,
a on je zaudarao na seljaka, na duhan, na enjak, i pjevao je puui u riu bradu, i
kripali su zarali lanci (ne, nisu ovo one godine, jao, jao, podbuhlost je tu i
sipnja). Onda ih valcer ponese u hodnik. Cincinnat je bio mnogo manji od svoga
kavalira,
25
Cincinnat je bio lagan kao perce. Vjetar valcera irio je svijetle krajeve njegovih
dugih ali rijetkih brkova, a velike prozirne iste oi gledahu iskosa, kao kod svih
plaljivih plesaa. Jest, bio je vrlo malen za odraslog mukarca. Marfinjka je katkad
govorila da je njegove cipele uljaju. Na zavijutku hodnika stajao je drugi straar,
bez imena, pod pukom, s pasjom maskom na licu i s gubicom od gaze. Opi-savi
oko njega krug, oni se u ritmu vratie u eliju i tada Cincinnat poali to je
drugarski stisak nesvjestice tako kratko trajao.
Opet banalno tuno odbi sat. Vrijeme je ilo po aritmetikoj progresiji: osam.
Nakazni pro-zori postade dostupan zalasku sunca, sa strane po zidu protegao se
plameni paralelogram. elija se do vrha ispuni bojom sumraka koji sadravae
neobine pigmente. Tako, znai, pita se: to je desno od vrata je li to slika
krutoga kolorista ili je drugi prozor, areni prozor, kakvih vie nema? (Zapravo, to
je visio list pergamenta s pravilima za zatoenike, podrobno ispisanim u dvije
kolone savijen ugao, poetna crvena slova, vinjete, drevni gradski grb tonije:
visoka pe s krilima, a sve je to davalo nuni materijal veernjem odsjaju).
Namjetaj u eliji bio je stol, stolica i tamniki leaj. Ve davno doneseni objed
(osueni na smrt dobivali su direktorsko jelo) hladio se na cinanom posluavniku.
Sasvim se smrailo.
26
Odjednom se razlilo zlatno, gusto nataloeno elektrino svjetlo.
Cincinnat spusti noge s leaja. U glavi, od zatiljka prema sljepoonici, po
dijagonali, zakotrljala se kugla, zastala i vratila se. U to se o-tvorie vrata i ue
upravitelj tamnice.
Kao i uvijek, bio je u redengotu, drao se otmjeno, ravno, ispreno; jednu je ruku
stavio iznad dugmeta na prsluku a drugu iza lea. Idealna vlasulja, crna poput
smole s votanim razdjeljkom, glatko mu je pokrivala lubanju. A njegovo bez
ljubavi odabrano lice, s debelim utim obrazima i s donekle zastarjelim sistemom
bora, bijae uvjetno oivljeno sa dva, samo sa dva, izbuljena oka. Kruto pokreui
noge u stupastim hlaama, koraao je izmeu zida i stola doavi gotovo do leaja
ali, bez obzira na njegovu stasitost, krnost i snagu, mirno je isezao rastvorivi
se u zraku. Za koji asak, meutim, vrata se ponovo otvorie, ovaj put s poznatom
kripom i, kao i uvijek u redengotu, ispren, uao je on.
Doznavi iz pouzdanih izvora da je danas rijeena vaa sudbina poe on u
dolinom basu osjetio sam se dunim, moj gospodine...

Cincinnat ree:
Ljubaznost. Vi. Veoma. (Ovo jo treba da se rasklopi.)
Veoma ste ljubazni ree, nakaljavi se, nekakav dodatan Cincinnat.
27
Ali, molim vas uskliknu upravitelj ne primjeujui netaktinost rijei. Ali,
molim vas! Dunost. Ja uvijek. A zato, smijem li vas upitati, ne dotakoste jela?
Upravitelj skide poklopac i prinese svom finom nosu posudu s ohladnjelim
raguom. Sa dva prsta uze krumpir i stade snano da vae, odabirui ve obrvom
neto na drugom tanjuru.
Ne znam kakvih biste vi jo jela progovori nezadovoljno i, utei
manetama, sjede za stol da bi udobnije mogao jesti puding.
Cincinnat ree:
Ipak, htio bih znati hoe li to jo dugo.
Izvrstan umak! Vi biste htjeli znati hoe li to jo dugo. Na alost, ni sam ne
znam. Mene obavjetavaju uvijek u posljednji as, ja sam se vie puta alio, mogu
vam cijelo dopisivanje pokazati ako vas zanima.
Onda e moda biti ve sutra ujutro? upita Cincinnat.
Ako vas zanima ree upravitelj. Da, jednostavno reeno, veoma ukusno i
zasitno, evo to u vam rei. A sad, pour ta digestion1, dopustite da vam ponudim
cigaretu. Ne bojte se, to je u krajnjem sluaju tek pretposljednja doda snalazij
ivo.
Ja vas ne pitam ree Cincinnat ja vas ne pitam iz radoznalosti. Istina,
kukavci
1 Radi probave. (Prev.)
28
su uvijek radoznali. Ali vas uvjeravam . .. neka, ako i ne mogu da savladam jezu, ta
to nije nita. Jaha ne odgovara za podrhtavanje konja. Ja hou da znam kad... a
evo zato: smrtna osuda nadopunjuje se time da se tono zna vrijeme smrtnog
asa. Velika ali zasluena rasko. Mene pak ostavljaju u onom neznanju koje mogu
podnositi samo oni koji ive na slobodi. I jo da vam neto kaem: u mojoj glavi
ima mnotvo zapoetih i u razliito vrijeme prekinutih poslova. Ja se s tim
poslovima jednostavno neu baviti ako je rok do mog smaknua nedostatan da bi
se oni mogli obaviti kako valja. Eto zato.
Ah, molim vas, ne valja rogoboriti nervozno ree upravitelj to vam je,
prvo i prvo, protiv pravila, a u drugom redu govorim vam ruski i ponavljam: ne
znam. Sve to mogu da kaem, to je to da se iz dana u dan oekuje dolazak vaeg
zarunika a kad on stigne, i kad se odmori, kad se privikne na okolinu, jo mora
iskuati instrument, ako naime ne donese svoj instrument, to je vrlo, vrlo
vjerojatno. Nije li duhan prejak?
Nije odgovori Cincinnat, rastreseno pogledavi svoju cigaretu. Ali meni
se ipak ini da, po zakonu niste vi, nego je naelnik grada duan ...
Porazgovarasmo, i sad bi bilo dosta ree upravitelj ja nisam ovdje zato da
sluam albe, nego sam zato tu namigujui, pose-

29
gne u jedan dep, pa u drugi; na kraju ispod pazuha izvue izlinirani list papira,
oito istrgnut iz kolske biljenice.
Tu nema pepeljare pripomenu kruei cigaretom nita za to, hajde da je
utopimo u ostatku ovoga sosa. Tako. Svjetlo je, ini mi mi se, malo preotro.
Moda bi, ako... Ali nita, ve e nekako ii.
Razmota list i, ne natiui naoale od rogo-vine, ve ih samo drei ispred oiju,
razgovijetno poe itati:
Uznice! U ovaj sveani as, kad su svi pogledi mislim da ne bi bilo zgorega da
usta-nemo zabrinuto prekide samoga sebe i die se sa stolice.
Cincinnat takoer ustade.
Uznice! U ovaj sveani as, kad su svi pogledi upereni u tebe a tvoji suci likuju, i
spreman si na nehotine kretnje tijela koje slijede neposredno nakon odsijecanja
glave, obraam ti se oprotajnom rijei. Zapala me ast to nikad neu zaboraviti
da tvoj ivot u tamnici okruim svim onim mnogobrojnim udobnostima koje
dopusta zakon. Stoga u biti sretan da skrenem svu moguu panju na svaku izjavu
tvoje zahvalnosti; ali poeljno je da to bude u pismenoj formi, i na jednoj strani
lista.
Eto ree upravitelj i sklopi naoale. To bi bilo sve. Vie vas ne
zadravam. Ako vam neto ustreba, obavijestite me!
30
On sjede za stol i poe brzo pisati, pokazujui time da je audijencija zavrena.
Cincinnat izae.
U hodniku na zidu, zgrbljena u sjeni niske stolice, drijemae Rodionova sjena i
tek bi onako uzgred, skraja, zaplamsalo nekoliko riih dlaica. A dalje, na onom
mjestu gdje zavija zid, drugi je straar, skinuvi svoju slubenu masku, rukavom
brisao lice. Cincinnat se poe sputati niz stepenice. Kamene stube bile su kliske i
uske s neopipljivom spiralom sablasnog stubinog priruja. Doavi dolje, opet
poe po hodnicima. Vrata, s natpisom Kancelarija obrnutim kao u ogledalu
bila su otvorena; mjeseina je svjetlucala na tintarni-ci, a nekakva koara za smee
ispod stola divlje je grebla i krkljala: jamano je mi upao u nju. Proavi mimo
mnoga vrata, Cincinnat se spotakne, poskoi, a onda se nae u nevelikom dvoritu
prepunom raznih dijelova mjeseine. Lozinka ove noi bila je: utnja vojnik kraj
vratnica odazvao se utnjom na Cin-cinnatovu utnju, proputajui ga, i na svim
ostalim vratnicama bilo je isto tako. Poto je ostavio zamagljenu gromadu tvrave,
zaklie se niza strmu i rosnatu ledinu, izbi na pepeljast puteljak izmeu stijena,
presijee dvaput, triput zavoj glavne ceste koja, stresavi na kraju sa sebe posljednju
sjenu tvrave, potee ravnije i slobodnije i po arenom mostu preko isuene
rjeice Cincinnat ue u grad. Popevi se na
31
zavoj i okrenuvi ulijevo po Sadovoj, projuri du sijedog grmlja u cvatu. Negdje
bijesnu osvijetljeni prozor; iza nekakve ograde pas za-zvekee lancem, ali ne zalaja.
Vjetri je inio sve to je mogao da osvjei bjeguncu goli vrat. S vremena na

vrijeme nalet miomirisa govorio bi o blizini Tamarinih vrtova. Eh, kako je on

poznavao te vrtove! Ondje, kad je Marfinjka jo bila djevojka i bojala se aba,
svibanjskih hruteva ... ondje, kad bi sve postalo nepodnoljivo, i kad je sam
mogao, s kaom od savakana jorgovana u ustima, sa suzama ... zeleno, travnato.
Ondje, ondanji breuljci, amotinja ribnjaka, ondje poput tam-tama dalekog
orkestra ... Okrenu po Mauhinskoj, mimo ruevinu stare tvornice, tog ponosa
grada, mimo apu-tave lipe, mimo praznino nastrojene bijele ljetnikovce
telegrafskih slubenika koji neprestano slave neije imendane, i izbi na Telegrafsku
ulicu. Otud je ila uzbrdo uska uliica, i opet su suzdrano umjele lipe. Dva
mukarca tiho razgovarahu u mraku skvera na samo po sebi razumljivoj klupi.
A ako se on vara ree jedan. Drugi mu odgovori neto nerazgovijetno i obojica
kao da uzdahnue, mijeajui se sasvim prirodno sa utanjem lia. Cincin-nat je
istrao na okrugli podest, gdje je mjesec uvao poznati kip pjesnika nalik na snjeni
idol glava mu kao kocka, slijepljene noge i, pretravi jo par koraka, naao
se u svojoj ulici. Zdesna, na zidovima jednolikih kua.
32
nejednoliko je poigravao mjeseev crte granja, tako da je tek po izgledu sjena, po
naboru na prekonosici izmeu prozora, Cincinnat prepoznao svoju kuu. Na
prvom katu Marfinjkin prozor bio je taman ali otvoren. Djeca su po svoj prilici
spavala na ispupenom balkonu: ondje se neto bjelasalo. Cincinnat utra na
doksat, gurnu vrata i ue u svoju osvijetljenu eliju. Okrenuo se, ali ve je bio
zatvoren. U-asno! Na stolu je blistala olovka. Pauk je sjedio na utom zidu.
Ugasite! viknu Cincinnat. Nadglednik, koji je motrio kroz okanca, ugasi
svjetlo. Tmina i tiina poele su se spajati; ali umijeao se sat, odbio je jedanaest,
promislio, i odbio jo jedanput, a Cincinnat je leao nauznak i gledao u tminu u
kojoj su se tiho rasipale svijetle toke a onda postepeno iezavale. Dolo je do
potpunog spajanja tmine i tiine. I onda, tek onda (to jest leei nauznak na
tamnikom le-aju, po ponoi, nakon uasnog, jednostavno neobjanjivo uasnog
dana) Cincinnat C. jasno je ocijenio svoj poloaj.
Iz poetka na crnom barunu, kakvim su nou obloeni kapci odozdo, pojavilo se,
poput medaljona, Marfinjkino lice: rumenilo lutke, bljetavo elo, djeje ispupeno,
rijetke obrve, gore visoko iznad okruglih smeih oiju. Za-treptala je okreui
glavu, a na nekoj mlijenoj bjelini na vratu bila je barunasta vrpca, dok se
barunasta tiina haljine, irei se pre3 Poziv na smaknue
33
ma dolje, spajala sa tminom. Takvu ju je vidio danas meu publikom kad su ga
doveli do svjee obojene klupe za osuenike na koju se skanjivao sjesti, pa je stajao
pored nje, pa ipak je umrljao ruke njenom smaragdnom bojom, a novinari su
pohlepno fotografirali otiske njegovih prstiju koji ostadoe na naslonu klupe. Vidio
je njihova napregnuta ela, vidio je jar-kocrvene hlae kicoa, runa ogledala i
sjajne alove kicokinja koji se prelijevahu ali lica bjehu nejasna, jedino se jasno
vidjela okruglo-oka Marfinjka koja od svih gledalaca jedina ostade u njegovu

pamenju. Branitelj i dravni tuilac, obojica naminkani i vrlo nalik jedan na

drugog (zakon je zahtijevao da budu roena braa, ali nisu se uvijek mogli odabrati
slini i tad su se minkali), izgovorie virtuozno brzo onih pet tisua rijei koje je
svaki od njih trebalo da izgovori. Govorili su naizmjence, i sudac, slijedei
trenutane replike, micao je glavom desno i lijevo, i ravnomjerno su se micale sve
glave jedino je Marfinjka, lagano se okrenuvi, nepomino, kao zaueno dijete,
netremice gledala Cincinnata koji je stajao pored jarkozelenog reda klupa. Branitelj,
pristaa klasine dekapitacije, bez potekoa odnio je pobjedu nad dosjetljivim
dravnim tuio-com, a sud je sintetizirao stvar.
Odlomci ovih govora, u kojima su poput vodenih mjehuria jurile i rasprskavale se
rijei, prozirnost i neprozirnost, sada zvuahu u
34
Cincinnatovim uima i um krvi pretvarao se u pljesak, a medaljonsko Marfinjkino
lice neprestano je ostajalo u njegovu vidnom polju i ugaslo tek onda kad je sudac
pribliivi se toliko da su mu se mogle na krupnu zagasitu nosu razlikovati
rairene pore; i jedna je od njih na samoj rupi ispustila jednu jedinu ali dugu, dugu
dlaku izgovorio vlanim apatom: S ljubaznim doputenjem publike, stavit e
na glavu crveni cilindar bila je to podmetnuta fraza koju je izradio zakon, a ije
je istinito znaenje znao svaki kolarac.
A ja sam, eto, tako paljivo sazdan plaui u mraku mislio je Cincinnat.
Nagib moje kime izraunat je vrlo dobro i tajanstveno. Osjeam u listovima nogu
cijelo mnotvo vrsto namotanih kilometara koje bih jo u ivotu mogao pretrati.
Glava mi je tako komotna ...
Ura je odbila polovicu za koju se nije znalo na koji se sat odnosi.
3*
35
II
Jutarnje novine koje mu je sa alicom tople okolade donio Rodion nekakav
lokalni listi Dobro jutrace i neto ozbiljniji organ Glas publike kao i
uvijek, vrvjele su fotografijama u koloru. Na prvoj fotografiji naao je fasadu svoje
kue: s balkona gledaju djeca, s kuhinjskog prozora tast; fotograf gleda s
Marfinjkina okna; na drugoj znani mu pogled s ovog prozora na vrti ispred
kue s jabukom i otvorenim vratnicama, s figurom fotografa koji snima fasadu. I
naao je, osim toga, sama sebe na dvjema fotografijama koje ga prikazuju jo u
krotkoj mladosti.
Cincinnat se rodio od nepoznatog prolaznika, djetinjstvo proveo u velikom
djejem domu onkraj Strope (tek u treoj deceniji sluajno se upoznao sa
cvrkutavom, krhkom,
36
naoko jo veoma mladom Cecilijom C. koja ga je zaela nou na Prudima dok je
jo bila djevojica). Jo od najranijih dana, pravim udom naslutivi opasnost,
Cincinnat se oprezno usavravao u tome da sakrije neku svoju osobitost. Ne
proputajui tue zrake, i stoga u stanju spokojstva, proizvodei na taj nain udan

dojam usamljene tamne prepreke u tom svijetu dua otvorenih jedne drugoj, ipak
je nauio da se pretvara da je proziran, zbog ega je pribjegavao kompliciranom
sistemu optikih varki, ali trebalo je samo naas da se zaboravi i da ne pazi na sebe
onako brino kao to je dotad pazio, iza zavoja naglo osvijetljenih povrina due
odmah bi se podigla uzbuna. U punom jeku zajednikih igara vrnjaci bi ga
odjednom naputali, kao da su osjetili da je jasnoa njegova pogleda, da je
plaviastost njegovih sljepoonica tek lukavo zamazivanje oiju, i da je zapravo,
Cincinnat neproziran tip. Dogaalo se da je uitelj, usred nastale utnje, u
zlovoljnoj nedoumici, skupivi i namrtivi sve zalihe koe oko oiju, dugo gledao
u nj i na kraju ga upitao:
to je to s tobom, Cincinnate?
Tada bi Cincinnat doao k sebi i, privivi sama sebe na prsa, odnosio sama sebe na
sigurno mjesto.
U toku vremena sigurnih mjesta bivalo je sve manje i manje, i svuda je dopiralo
umi37
ljato sunce javnih briga, a prozori na vratima bio je tako napravljen da u cijeloj
eliji nije bilo ni jedne jedine toke koju nadzornik iza vrata ne bi mogao probosti
pogledom. Stoga Cincinnat i nije guvao arene novine u grudu, i nije tu grudu
fiitnuo kao to je uradila njegova sablast (sablast to svakog od nas prati i
tebe, i mene, pa eto i njega sablast to ini ono to bismo tog trenutka mi htjeli
uiniti, a ne smijemo ...). Cincinnat je sasvim mirno odloio novine i ispio
okoladu. Smea pjena koja pokrivae povrinu okolade pretvorila se na usni u
smrekanu prljavtinu. Zatim je Cincinnat obukao crni kuni ogrta, za njega
odve dugaak, crne cipele s kopama, i crnu kapicu i poeo hodati po eliji kao
to je hodao svakog jutra jo od prvoga dana zatoenja.
Djetinjstvo na ledinama izvan grada. Igrali su se loptom, praseta, karamore, trule
kobile, maline i zuce. Bijae on lagan i spretan, ali se ipak nisu voljeli igrati s njim.
U zimi bi se gradske nizbrdice glatko prevlaile snijegom, i kako je divno bilo juriti
niza stranu na staklenim saburovskim sanjkama... Kako je brzo nastupala no
kad bi se sa sanjkanja vraali kui... Kakve zvijezde, kakva misao i tuga u visini a
ovdje dolje na zemlji nita ne znaju. U ledenom metalnom mraku utim i crvenim
svjetlom gorjeli su jestivi prozori; ene u lisijim bundama preko svilenih halji38
na pretravale su preko ulice iz kue u kuu; elektrini vagoneti, u trenu izazivajui
blistavu vijavicu, jurili su po tranicama zasutim snijegom.
I glasi: Arkadije Iljiu, pogledajte Cincinnata ...
Nije se on srdio na denuncijante, ali ovi su se razmnoavali i,,sazrijevajui, postajali
strani. U biti za njih mraan, kanda je bio izrezan iz kubine ae noi, neproziran
Cincin-nat se okretao tamo-amo lovei zrake, s paninom uurbanou nastojei
da bude takav da bi se inilo da proputa svjetlo. Ti to su ga okruivali
razumijevahu jedni druge u pola rijei, jer u njih nije bilo takvih rijei koje bi
zavravale nekako neoekivano, na iicu, ili tome slino, pretvarajui se u praku ili

pticu sa strahovitim posljedicama. U malom pra-nom muzeju na Drugom

bulevaru, kamo su ga vodili jo za djetinjstva i kamo je i sam vodio svoje pitomce,
bijahu skupljene rijetke prekrasne stvari ali svaka bijae za sve graane osim za
njega isto tako ograniena i prozirna kao to su i sami bili jedan drugome. Ono to
nije imenovano ne postoji. Na alost, sve je bilo imenovano.
Bie bezimeno, realnost bespredmetna proita Cincinnat na zidu, ondje gdje
su, prilikom otvaranja, vrata pokrivala zid.
Vjeni slavljenici imendana, meni vas je... bilo je napisano na drugom mjestu.
39
Neto ulijevo, istim i uurbanim rukopisom, bez i jedne jedine suvine crte:
Obratite panju kad oni s vama govore ... dalje, jao, bilo je izbrisano.
I naporedo neprestanim djejim slovima: Pisce u globiti i potpis:
upravitelj tamnice.
Jo se mogao razabrati jedan stari zagonetni redak: Izmjerite do smrti, poslije e
biti kasno.
Mene su u svakom sluaju izmjerili ree Cincinnat, krenuvi opet na put, u
hodu lagano kuckajui koicama ruku po zidovima. Oh, kako mi se ipak nee
umrijeti! Dua se zarila u jastuk. Oh, kako mi se nee! Bit e hladno izai iz toplog
tijela. Nee mi se, ekajte, dajte da jo malo drijemam!
Dvanaest, trinaest, etrnaest. Petnaest godina bilo je Cincinnatu kad je poeo raditi
u radionici igraaka kamo ga odredie zbog njegova niskog rasta. Veerima bi se
opijao starim knjigama uz lijeno, arobno zapljuskiva-nje sitnih valova u ploveoj
biblioteci koja je nosila ime dra Sineokova, onog koji se utopio na tom mjestu
gradske rjeice. kripanje lanaca, zapljuskivan je, naranasta sjenila na maloj galeriji,
zapljuskivanje, od mjeseine ljepljiva povrina vode ^- i u daljini, u crnoj pauini
visokog mosta, promiu plamici. Ali zatim dragocjene stupove poe nagrizati
vlaga pa je na kraju krajeva rjeicu valjalo isuiti i
40
odvesti svu vodu u Stropu, s pomou specijalno prokopanog kanala.
Radei u radionici, dugo se muio kojekakvim zanimljivim sitnicama, bavio se
izraivanjem nekih lutaka za kolarice tu je bio maleni dugokosi Pukin u
ogrtau, i Gogolj nalik na takora u arenom prsluku, i stari Tolstoj zatupasta
nosa u zobunu i mnotvo drugih, na primjer: do grla zakopan Dobro-ljubov s
naoalima bez stakla. Strasno umjetniki vezan za to mistino devetnaesto stoljee,
Cincinnat je ve bio spreman da sasvim utone u magle starih vremena i da u njima
nae prikladno utoite, ali neto je drugo privlailo njegovu panju.
Ondje negdje u onoj maloj tvornici radila je Marfinjka poluotvorenih vlanih
usnica, ciljala je koncem u igleno uho: Zdravo, Cin-cinnatiu! I eto, tako
poee one zanosne skitnje u vrlo prostranim (tako da se ak dogaalo da bi
breuljci u daljini postajali zamagljeni od blaenstva svoje 'daljine) Tama-rinim
vrtovima, gdje u tri potoka bez razloga plau vrbe, i u tri vodopada s nevelikom
dugom iznad svakog od njih, potoci se ruse u jezero po kojem plove labudovi pod
ruku sa svojim odrazom u vodi. Ravne poljane, rododen-dron, hrastovi umarci,

veseli vrtlari u zelenim izmama, to po cio dan igraju mure; nekakva spilja, neka
idilina klupa, na kojoj tri aljiv-ine ostavie tri paljivo napravljene gomile
41
(smicalica falsifikat od smee obojena lima), nekakav jelen to je iskoio u aleju
i tu pred vaim okom pretvorio se u treperave mrlje sunca eto kakvi su bili ti
vrtovi! Ondje brbljanje Marfinjke, njene noge u bijelim arapama i barunastim
cipelicama, hladne grudi i ruiasti poljupci s okusom umske jagode. Kad bi bar
vidio odavde makar i vrhove drvea, bar lanac udaljenih breuljia ...
Cincinnat je vre potpasao kuni ogrta. Pomakao je i povukao, idui natrake,
stol to je vikao od zloe: kako li je samo protiv volje, s kakvim je tek
podrhtavanjem iao po kamenom podu, i to njegovo podrhtavanje prelazilo je na
Cincinnatove prste i na Cincinnatovo nebo, to se povlailo prema prozoru, to jest
prema onome zidu gdje je visoko, visoko, iza reetke bila kosa udubina prozora.
Pala je buna liica, zaplesala je alica, zakotrljala se olovka, zaklizala knjiga po
knjizi. Cincinnat podie na stol stolicu to se ritala. I sam se na kraju popeo. Ali,
dakako, nita se nije moglo vidjeti osim arkoga neba s fino poeljanim sjedinama
to ostadoe od oblaka koji ne mogae izdrati plaveti. Cincinnat se jedva jedvice
istegao do reetke za kojom se strmo uzdizao tunel prozoria s jednom drugom
reetkom na kraju i si njenim svjetlosnim odrazom na oljutenom zidu kamenitog
klanca. Ondje sa strane, istim onim istim prezirnim rukopisom kojim je bila
ispisana i jedna
42
od poluizbrisanih fraza koju je malo prije proitao, bilo je napisano: Nita se ne
vidi, i ja sam pokuao.
Cincinnat je uao drei se sitnim rukama, sasvim bijelim od naprezanja, za crne
eljezne ipke, polovica lica bila mu je kao sunana reetka, lijevi brk se zlatio, a u
zrcalnim zjena-ma bilo je to nalik na sitne krletke, a dolje, straga, iz odve velikih
cipela podizale se pete.
Pazite, jo ete pasti ree Rodion koji je ve neko vrijeme stajao u blizini i
sad vrsto stisnuo "nogu zaljuljane stolice. Nita, nita, drim je. Moete sii.
Rodion je imao oi boje razlika i, kao i uvijek, udnu, riu bradurinu. Njegovo
lijepo rusko lice bilo je okrenuto gore prema Cincin-natu koji je golim onom stao
na njega, to jest njegova sablast je stala, a sam je Cincinnat ve siao sa stolice na
stol. Rodion ga obgrli kao dijete i brino ga skide nakon ega sa zvukom violine
odmaknu stol na prvotno mjesto i sjede skraja na njega, maui onom nogom koja
je bila neto via, a drugom se opirao o pod zauzevi toboe nehajnu pozu
opernih veseljaka u krmi, dok je Cincinnat upao gajtan ogrtaa pokunjivi se,
trudei se da ne zaplae.
Rodion pjevae baritonskim basom, poigravao je oima i zamahivao praznim
kragom. Tu smjelu pjesmu pjevala je ranije Marfinjka. Suze briznue iz
Cincinnatovih oiju. Na ne43
koj odreenoj noti Rodin tresnu kragom o pod i skoi sa stola. Dalje je pjevao u

koru, premda je bio sam. Odjednom podie uvis obje ruke i izae.
Sjedei na podu, Cincinnat je kroz suze gledao gore, gdje je odraz reetke ve
promijenio mjesto. Pokuavao je po sto puta pomaknuti stol, ali, jao, noge
stola bijahu odu-vjek privrene za pod. On pojede suhu smokvu i opet zakoraa
po eliji.
Devetnaest, dvadeset, dvadeset i jedan. Sa dvadeset dvije godine bio je premjeten
u djeji vrti za uitelja F razreda i tad se oenio Marfinjkom. Gotovo istog dana
kad je pristupio vrenju svojih novih obaveza (koje su se sastojale od pouavanja
hromih, grbavih i iskrivljenih), vana linost podnijela je protiv njega prijavu
drugog stupnja. Oprezno, u obliku pretpostavke, iskazivala se misao o osnovnoj
ilegalnosti Cincinnatovoj. Ujedno s ovim memorandumom gradski oci razmotrie i
stare albe koje su s vremena na vrijeme pristizale sa strane njegovih
najsumnjiavijih drugova na poslu u radionici. Predsjednik odgoji-teljskog savjeta i
neke dmge slubene osobe jedne za drugim zatvarahu se s njim nasamo i izvoahu
na njemu pokuse propisane zakonom. U toku nekoliko dana nisu mu davali
spavati, prisiljavali su ga na brzo i besmisleno brbljanje koje ga je dovodilo do ruba
bunila, primoravahu ga da pie pisma razliitim predme44
tima i prirodnim pojavama, da glumi u kazalinim komadima, a isto tako i da
oponaa razne ivotinje, obrte i bolesti. Sve je to on inio, sve je to izdrao zato
to je bio mlaa, okretan i svje, to je strastveno volio ivjeti i bar malo
proivjeti s Marfinjkom. Preko volje ostavie ga na miru dopustivi mu da nastavi
rad s djecom posljednje kategorije, djecom od koje su svi digli ruke da vide to
e od toga ispasti. Vodio je djecu u etnju, dvoje po dvoje, svirajui na maloj
muzikoj kutiji, neto poput mlinia za kavu a za praznika ljuljao se s njima na
ljuljakama: cijeli grozd djece umuknuo bi uzlijeui i pis-kao i vritao prilikom
sputanja. Neke od njih uio je itati.
Meutim, Marfinjka ga je ve prve godine braka poela varati, sa svakim i svagdje.
Obino, kad bi Cincinnat dolazio kui, ona bi s nekakvim sitnim osmijehom,
pritiui uz vrat punani podbradak, kao da kori samu sebe, gledajui ispod oka
potenim smeim oima, govorila niskim golubinjim glasiem: A Marfinjka je
danas opet inila ono. On bi je promatrao nekoliko trenutaka, pritisnuvi poput
ene dlan na lice i zatim bi, viui bez glasa, odlazio kroz sve sobe pune njenih
roaka i zatvarao se u zahodu, gdje bi toptao nogama, umio vodom, kaljao,
prikrivajui na taj nain ridanje. Poneki put, opravdavajui se, ona bi mu objasnila:
Pa ja sam, ti to dobro
45
znade, tako dobra: a to je tako mala stvar, a mukarcu je to tako ogromno
olakanje.
Uskoro je zatrudnjela i to ne s njim. Rodila je djeaka, ubrzo zatrudnjela opet
i opet ne s njim i rodila djevojicu. Djeak je bio hrom i zao; djevojica tupa,
tusta napola slijepa. Zbog svojih defekata oba djeteta dospjela su k njemu u
vrti i neobino je bilo vidjeti spretnu, lijepu, rumenu Marfinjku kako vodi kui tog

bogalja i tu debeljucu nalik na noni ormari. Cincinnat je malo-pomalo sasvim

prestao paziti na sebe i jednom na nekom otvorenom skupu u gradskom parku
odjednom se digla uzbuna i jedan ovjek izgovorio gromkim glasom: Graani,
meu nama se nalazi i onda je uslijedila strana, gotovo zaboravljena rije, i
naletio je vjetar na bagremove i Cincinnat nije smislio nita bolje nego da ustane
i ode, rastreseno kidajui lie s grmova pored puta. A nakon deset dana bio je
uhien.
Po svoj prilici sutra ree Cincinnat lagano koraajui po eliji. Po svoj prilici
sutra ree Cincinnat i sjede na svoj leaj, dlanom pritiui elo. Zraka sunca
na zalasku ponavljala je ve poznate efekte. Po svoj prilici sutra s uzdahom
ree Cincinnat. Odve je tiho bilo danas, a ve sutra, u samu zoru...
Neko vrijeme svi su utjeli: glineni vr s vodom na dnu, koji poji sve uznike svijeta;
zido46
vi to jedan drugome stavie ruke na ramena kao etvorica to neujnim apatom
komentiraju tajnu kvadrata; barunasti pauk, tko zna zbog ega nalik na Marfinjku;
velike crne knjige na stolu ...
Kakav nesporazum! ree Cincinnat i odjednom se nasmija. Ustade, skide
ogrta, kapicu, cipele. Skide platnene hlae i koulju. Skide, kao periku, glavu, skide
kljune kosti, kao remenje, skide grudni ko, kao oklop. Skide bedra, skide noge,
skide i baci ruke, kao rukavice, u kut. Ono to je preostalo od njega postepeno se
rasprilo i tek malo obojilo uzduh. Cincinnat je sprva naprosto uivao u hladdvi-ni;
zatim, zaronivi sasvim u svoju tajnu sredinu, slobodno i veselo u njoj ...
Zatutnjio je eljezni grom zasuna i Cincinnat je istog trenutka obrastao svim onim
to je zbacio, sve do kapice. Tamniar Rodion donio je u okrugloj koarici,
obloenoj liem vinove loze, tucet utih ljiva poklon upraviteljeve supruge.
Cincinnate, osvjeila te je tvoja prijestup-nika vjeba.
47
III
Cincinnat se probudio od sudbonosne tutnjave glasova koja je rasla u hodniku.
Iako se u predveerje spremao na takvo buenje, svejedno, sa srcem i s disanjem
neto nije bilo u redu. Skutom pokrivi srce da ono ne bi vidjelo tie, nije to
nita (kao to govore djetetu u asu strane nesree) pokrivi srce i pridigavi se
lagano, Cincinnat je oslukivao. Bio je to bat mnogih koraka, u razliitim slojevima
ujnosti; bijahu to glasovi isto tako u mnogim presjecima; jedan je nalijetao,
onaj upitni, drugi, neto blii, na to je odgovarao. urei se iz dubine, netko je
projurio i zaklizao se po kamenu kao po ledu. U-praviteljev bas izgovorio je usred
Zagora nekoliko rijei nejasnih, ali nesumnjivo zapovjednikih. Najstranije je
od svega bilo to
48
to se kroz svu ovu strku probijao djeji glas upravitelj je imao ker. Cincinnat
je razlikovao i braniteljev tenori koji se na neto alio, i Rodionovo gunanje ...
Evo, opet, u trku, netko neto brzo upita i netko brzo odgovori. Stenjanje,

lomljava, lupanje kao da su tapom povlaili ispod klupe. Jeste li nali?

glasno je upitao upravitelj. Protrae koraci. Protrae koraci. Protrae, vratie se.
Cincinnat, gubei snagu, spusti noge na pod: Nisu mi dopustili da se vidim s
Marfinjkom. Da li da se ponem oblaiti ili e me oni sveano obui? Ah, dosta je
toga, ulazite ve jednom!
Ali jo su ga muili dvije-tri minute. Odjednom se otvorie vrata i, kliui se, uletje
branitelj .
Bio je raupan, znojav. Cupkao je lijevu manetu kolutajui oima.
Izgubio sam kopu viknu on, brzo da-ui poput psa. Zapeo sam o
neto ... zacijelo ... kad sam s milom Emokom ... mali vraiak uvijek ... za skute ...
kad god doem ... ja, uglavnom, uo sam, kako neto... ali nisam skrenuo ...
gledajte, lani je oito ... jako sam strepio ... ali, nita, ta se tu moe... moda ...
obeao sam svim straarima ... a gadno je ...
Glupa greka, kao u snu tiho ree Cincinnat. Krivo sam protumaio ovu
strku. A to je tetno za srce.
4 Poziv na smaknue
49
Ma ne, hvala, sitnica rastreseno promrmlja advokat. Oima je prelijetao
kutove elije. Vidjelo se da ga ogorava gubitak skupe stvarce. Bilo je to oito.
Gubitak skupe stvarce ogoravao ga je. Stvarca je bila skupa. On je bio ogoren
gubitkom stvarce.
Cincinnat, stenjui pomalo lee u krevet. O-naj pak sjede odmah do njegovih
nogu.
Poao sam k vama ree advokat tako bodar i veseo... Ali sad, rastrojila me
takva sitnica ... jer, na kraju krajeva, to i jest sitnica, zar ne, ima kudikamo vanijih
stvari. No, kako se osjeate?
Sklon sam otvorenom razgovoru odgovori Cincinnat pokrivi oi. Hou
da vam povjerim neke svoje zakljuke. Ja nisam okruen ljudima nego nekim
bijednim sablastima. One me mue kao to mogu da mue nekakva besmislena
privienja, loi snovi, otpaci bunila, prnje komara i sve ono to u nas spada u
ivot. Teoretski htio bih se probuditi. Ali ja se ne mogu probuditi bez tue pomoi,
a te pomoi se buzumno bojim, osim toga, i dua mi se ulijenila i navikla na svoje
tijesne povoje. Od svih sablasti koje me okruuju, vi ste, Romane Visarionoviu,
ini mi se, najjadniji, ali s druge strane, prema vaem loginom poloaju u naem
izmiljenom ivotu, vi mi doete kao neka vrsta savjetnika, zatitnika.
Vama na usluzi ree advokat veselei se to je Cincinnat na kraju ipak
progovorio.
50
Eto, hou da vas upitam: na emu sevZit-. sniva odbijanje da mi se saopi toan
dan mb-ga smaknua? ekajte, nisam jo zavrio. Takozvani upravitelj izbjegava
direktan odgovor, pozivajui se na to da ... Ma ekajte! Hou da znam, drugo: na
koji nain mogu dobiti od ove ustanove, ili pak osobe, ili grupe osoba ...
Advokat, koji je malo prije svim silama nastojao govoriti, sad je, tko zna zato,

utio. Njegovo naminkano lice s plavim obrvama i du-, gom zejom usnom nije
izraavalo neku osobito misaonu aktivnost.
Ostavite ve jednom na miru tu manetu ree Cincinnat i pokuajte se
koncentrirati!
Roman Visarionovi naglo promijeni poloaj tijela i stisnu nemirne prste. Onda
progovori tunim glasom:
Eto, za takav ton ...
Mene e smaknuti ree Cincinnat to znam. A dalje!
Hajde da promijenimo razgovor, molim vas uskliknu Roman Visarionovi.
Zato vi ne moete bar sada ostati u granicama doputenog? Odista, to je
uasno, to nadilazi moje sile. K vama sam se navratio jednostavno stoga da vas
upitam imate li kakvih zakonitih elja ... na primjer (na tom mjestu lice mu je
oivjelo) moda biste eljeli da imate napismeno govore koji su izgovoreni na
sudu? Ako i-mate takvu elju, duni ste da u najkraem ro4*
51
ku predate odgovarajuu molbu koju bismo nas dvojica mogli ovog asa sastaviti
s potanko motiviranim uputama. Koliko zapravo primjeraka tih govora
zahtijevate i u koju svrhu? Upravo imam slobodnog vremena, hajde, hajde da se
prihvatimo toga, molim vas! Cak sam i specijalnu kuvertu pripremio.
Valjda zabave radi... progovori Cin-cinnat ali prije ... pa zar se odista ne
moe dobiti odgovor?
Specijalna kuverta ponovi advokat ma-meci ga.
Dobro, dajte to ovamo ree Cincinnat i razdera debelu ispunjenu kuvertu na
sitne komadie.
Pa vi ste poludjeli gotovo plaui povie advokat. To je sasvim ludo. Vi
pojma ak nemate to ste uinili. Moda se tu nalazio u-kaz za pomilovanje. Drugi
se ne moe dobiti!
Cincinnat podie pregrt komadia, pokua sastaviti makar jednu povezanu
reenicu, ali je sve bilo pobrkano, iznakaeno, rasuto.
Eto, uvijek vi tako podvriskivao je advokat, drao se za sljepoonice i
koraao po eliji. Moda vam je spas bio u rukama, a vi ste ga ... uasno! Ama,
to da s vama radim! Pii kui propalo je... a ja ipak, bio sam tako zadovoljan ....
Tako sam vas pripremao.
Slobodno? glasom razvuenim u irinu upita upravitelj odkrinuvi vrata.
Da li vam smetam?
52
Samo izvolite, Rodrie Ivanoviu, samo izvolite ree advokat samo
izvolite, dragi Rodrie Ivanoviu! Samo kod nas nije ba veselo.
No, a kako se danas osjea na simpatini osuenik naali se elegantni,
reprezentativni upravitelj, steui u svojim mesnatim ljubiastim apama malu,
hladnu Cincinnatovu ruku. Je li sve u redu? Boli li vas togod? Vi, znai, stalno
brbljate s naim neumornim Romanom Visarionoviem? Da, izmeu ostalog,

golubiu, Romane Visarionoviu ... mogu vas obradovati, moja mala nestanica
upravo je nala na stepenicama vau kopu, ha voici. Pa, to je francusko zlato, zar
ne? Veoma fino. Komplimente obino ne dajem, ali moram vam rei . . .
Obojica otioe u kut pravei se da razgledaju divnu stvarcu, da razglabaju njenu
historiju, njenu vrijednost i sve se neto ude. Cin-cinnat se okoristi tom prilikom
da ispod kreveta izvue proizvodei tanak, gladak zvuk, pri kraju zapinjajui...
Da, velianstven ukus, velianstven ukus ponavljae upravitelj vraajui se iz
kuta i drei advokata ispod ruke. Vi ste, znai, zdravi, mladiu tek onako se
obrati Cincinna-tu koji se uvue natrag u krevet. No, ipak nije dobro da se
jogunite. Publika, i svi mi koji predstavljamo publiku, elimo vam dobro i to je, ini
se, jasno. Mi smo, dapae, spremni
53
da vam izaemo u susret i s te strane kako bismo vam olakali samou. Ovih dana
u jednu od naih posebnih elija uselit e se novi uhap-enik. Upoznajte se, to e
vas zabaviti.
Ovih dana zapita Cincinnat. Znai, bit e ih jo nekoliko, zar ne?
Ma ne, e, kakav je nasmija se upravitelj sve bi htio da dozna. A, Romane
Visari-onoviu?
Oh, prijatelju moj, ne morate ni govoriti uzdahnu advokat.
Da, da priklopi Rodion zveckajui kljuevima vi biste morali biti malo
popustljiviji, gospodine moj! A kod vas stalno jedno te isto: gordost, gnjev,
podsmijeh. Ja sam mu, znate, one ljive, dakle, juer donosio, i ta mislite ta je
uinio? Nije ih htio ni okusiti, gnuao se. Da-a. Poeo sam, dakle, govoriti o
novom zatvoreniku. Vi ete se ve s njim narazgo-varati, a vi, gle, objesili nos. ta,
zar nije tako, Romane Visarionoviu ?
Tako je, Rodione, tako potvrdi advokat osmjehujui se i nehotice.
Rodion pogladi bradu i nastavi:
ao mi ga, vrlo mi ga je ao ulazim, gledam a na stolu-stolici stoji, ruice,
noice k reeci prua kao kakav slabaki majmuni. A nebece se plavucka,
lastavice pru, pa obla-ii, blagodat, radost prava! Snimam ga odozgo kao djetece
sa stoca, a i sam plaem
54
eto, potenja mi, plaem. Jako me je, ini se, ta alost spopala.
ta velite da ga povedemo gore, a? neodluno predloi advokat.
To se, dakako, moe nadoda Rodion s odmjerenom dobrodunou to se
uvijek moe.
Obucite ogrta ree Roman Visariono-vi.
Cincinnat ree:
Ja vam se pokoravam, vi, sablasti, vi, na-opakluci jedni, vi, parodije! Ja vam se
pokoravam. Ali pored toga zahtijevam, jeste li me uli, zahtijevam (i drugi
Cincinnat histerino zatope nogama gubei cipele) da mi kaete koliko mi je
jo preostalo da ivim, i hoete li mi dopustiti da se vidim sa enom.
Po svoj prilici dopustit e odgovori Roman Visarionovi, izmijenivi pogled

s Rodi-onom. Samo ne govorite toliko! No, hajdemo!

Izvolite ree Rodion i gurne ramenom otkljuana vrata.
Sva trojica izaoe; naprijed je iao Rodion, epav, u starim izbijeljelim alvarama s
turom, za njim advokat u fraku, s neistom sjenom na celuloidnom ovratniku, s
vrpcom ruiasta muslina na zatiljku, na onom mjestu gdje se zavravala crna
perika, iza njega, na kraju, gubei cipele i zadiui skutove ogrtaa, Cincinnat.
55
Na zavoju hodnika drugi, bezimeni straar prijateljski im oda poast. Blijedo
kameno svjetlo smjenjivalo se s oblastima sumraka. Ili su, ili za zavijutkom
zavijutak nekoliko puta proli su mimo jednu te istu vlanu aru na zidu, nalik
na strano rebrasto kljuse. Ponegdje je valjalo upaliti elektrino svjetlo; gorkim,
utim plamenom zasvijctlila bi pranjava arulja, gore ili sa strane. Dogaalo se
ponekad i da je arulja bila mrtva i tad bi koraali u potpunom mraku. Na jednome
mjestu, gdje je neoekivano i neobjanjivo padala nebeska zraka, dimila se i sjala,
razbivi se na hrapavim kamenim ploama, upraviteljeva ki Emoka, u sjajnoj
kockanoj haljini i u koc-kanim arapama jo dijete, ali dijete s vrstim listovima
majunih plesaica igrala se loptom; i lopta je ravnomjerno u-darala o zid. Ona
se okrenula, prstenjakom i mezimcem odmakla s obraza plave pramike kose i
dalje pratila pogledom ovu kratku povorku. Rodion, prolazei, njeno zazvekee
kljuevima; advokat je ovla pogladi po svijetloj kosici; ali ona je gledala Cincinnata
koji joj se preplaeno osmjehnuo. Doavi do slijedeeg zavijutka hodnika, sva
trojica se ogledae. Emoka je gledala za njima lagano udarajui blistavom
crvenoplavom loptom.
Opet su dugo ili u tami dok ne dospjee u or-sokak, gdje se nad savijenim
crijevom vatrogasne trcaljke svijetlila crvena arulja. Ro56
dion otvori niska vrata od kovanog eljeza; iza njih su se strmo uzvijale gore
stepenice kamenog stubita. Ovdje se donekle izmijenio poredak Rodion je
zatapkao u taktu na mjestu i propustio naprijed najprije advokata, a onda
Cincinnata, meko je promijenio korak i stao na kraj povorke. Uza strme stube, s
ijim se postupnim razvitkom podudarala lagana svjetlost magle u kojoj su one
rasle, nije se bilo lako penjati, a penjali su se toliko dugo da je Cin-cinnat, nemajui
to da radi, poeo brojiti stepenice i nabrojio ih jc do trocifrene brojke, ali onda se
zapleo u brojenju i odustao. Uzduh je malo-pomalo blijedio. Umorivi se, Cincinnat se penjao, kao dijete zapoinjui uvijek istom nogom. Jo jedan zavijutak i
najedanput naletje gust vjetar, zasljepljujui otvorilo se irom ljetno nebo i
prodorno se razlegoe glasovi lastavica.
Nai putnici naoe se na irokoj terasi kule odakle je pucao pogled u daljinu od
koje je za-stajao dah, jer ne samo to je kula bila ogromna nego se i inae cijela
tvrava gorostasno uzdizala na gorostasnoj stijeni i inila se poput njena udovina
poroda. Daleko dolje vidjeli su se gotovo okomiti vinogradi i blijedo-uta cesta, to
se zavijajui sputala sve do bezvodnog korita rijeke, a ondje preko uvis iz-vijenog
mosta iao je netko siuan u crvenoj odjei, a sitna tokica koja je trala pred njim

bio je, zacijelo, pas.

57
Dolje, u veliku polukrugu, irio se na pripe-ci grad raznobojne kue sad bi ile u
ravnim redovima, praene okruglim drveem, pa bi zatim krivudajui silazile niza
strmine gazei svoje vlastite sjene i lijepo se razabirao promet Prvim
bulevarom, a isto tako i osebujno svjetlucanje na kraju bulevara, gdje je poskakivala
znamenita fontana, a dalje u pravcu obrisa breuljaka u izmaglici, to zatvaraju
horizont, protezala se tamna izrezuckanost hrastovih umaraka, i tu i tamo zasjalo
bi jezerce poput runog ogledala dok su se drugi jarki ovali vode skupljali gorei
u njenoj magli, eno ondje na zapadu, gdje je zapoinjao ivot kri-vudave Strope.
Cincinnat je stavio dlan uz obraz u nepominom, neizrecivo nejasnom, ta-vie,
blaenom oajanju, gledao je sjaj i maglu Tamarinih vrtova, sive breuljke koji su
iezavali iza njih oh, dugo se nije mogao otrgnuti!
Nekoliko koraka od njega, na irokoj kamenoj ogradi to je ozgo obrasla nekim
poduzetnim slakom, nalaktio se advokat kome su lea bila umazana kreom.
Zamiljeno je gledao u prostranstvo, lijevom lakiranom izmom pritiskajui desnu,
i toliko prstom razvlaio obraze da mu se izokrenue donji oni kapci. Rodion je
negdje naao metlu i utke meo kamene ploe terase.
Kako je sve to arobno - obratio se Cincinnat vrtovima, breuljcima (i bilo
je, tko
58
zna zato, ugodno ponavljati ovo arobno na vjetru, kao kad djeca pritiu i opet
otvaraju ui zabavljajui se obnavljanjem ujnoga svijeta). arobno! Nikad jo
nisam vidio upravo u takvom svjetlu ove breuljke, upravo tako tajanstvene. Ta zar
ja ne bih mogao biti u njihovim naborima, njihovim sjenovitim udolinama?
Ne, bolje je da o tome ne misli!
On u krugu obie terasu. Na sjeveru se irila dolina i po njoj su jurile sjene oblaka;
livade su se smjenjivale njivama; iza okuke Stro-pe vidjeli su se napola zarasli obrisi
aerodroma i graevina, gdje se nalazio potovani, stari avion, s riim krilima,
areno zakrplje-nim, avion koji se jo katkad dizao za vrijeme praznika
uglavnom zato da se zabave bogalji. Materija se umorila. Slatko je drijemalo
vrijeme. Bio jedan ovjek u gradu, apotekar, iji je pradjed, kau, ostavio zapis o
tome kako su trgovci letjeli u Kinu.
Cincinnat se, obilazei terasu, opet vratio na njenu junu ogradu. Njegove oi
inile su protuzakonite etnje. Sad mu se inilo da razlikuje onaj rascvali grm, onu
pticu, onu stazi-cu to odlazi pod barunastu zavjesu.
Bilo bi dosta dobroduno ree upravitelj, baci metlu u kut i obue opet svoj
reden-got. Idemo kui!
Da, vrijeme je odazove se advokat pogledavi na sat.
59
I malena se povorka uputi natrag. Naprijed upravitelj Rodrig Ivanovi, za njim
advokat Roman Visarionovi, a iza njega uznik Cincinnat koji je nervozno zijevao
poslije svje-ega zraka. Upraviteljev redengot bio je straga zaprljan vapnom.

60
IV
Ula je, okoristivi se jutarnjim dolaskom Rodiona, i mugnula ispod njegovih ruku
koje su drale posluavnik.
Pobjee upozoravajui izgovori on preklinjui buru od okolade. Gipkom
nogom zalupi za sobom vrata gunajui u brkove: prava nestanica!
Emoka se, meutim, sakri pred njim u-nuvi iza stola.
itate knjigu, a? pripomenu Rodion zraei dobrotom. Dobra je to stvar.
Ne podiui oiju sa stranice Cincinnat promrmlja neki potvrdni jamb, ali oi mu
vie nisu hvatale retke.
Rodion ispuni svoje jednostavne dunosti krpom rastjera prainu to se
rasplesala u sunanoj zraci, nahrani pauka i ode.
61
Emoka svejednako uei, ali sada neto slobodnije, kao da se njie na
oprugama prekrii gole maljave ruke, malko otvori ruiasta usta i, trepui
dugim, blijedim, pomalo ak i sijedim trepavicama, gledala je povrh stola na vrata. I
ve poznata kretnja brzo, prvim prstima koji su joj se nali pri ruci, odmaknu
kosu lanene boje sa sljepoonica i baci iskosa pogled na Cincinnata koji je odloio
knjigu i ekao ta e biti dalje.
Otiao je ree Cincinnat.
Ona ustade, ali jo pognuta i dalje je gledala u vrata. Bila je zbunjena i nije znala to
da pone. Odjednom se iskesi i, sijevnuvi bale-rinskim listovima nogu, jurnu na
vrata koja su, razumije se, bila zatvorena. Od njezina svilenog pojasa oivio je u
eliji mrtvi zrak.
Cincinnat joj zadade dva uobiajena pitanja. Ona ree svoje ime, prenemaui se, i
isto tako odgovori da joj je dvanaest godina.
A ali li ti mene? upita Cincinnat. Na to ona nita ne odgovori. Prinijela je
licu glineni vr to je stajao u kutu. Prazan, s glasnim odjekom. Ona guknu u
njegovu dubinu, a onda se na trenutak iznova trnu i sad je stajala, prislonivi se
o zid, opirui se o njega lopaticama i laktovima, klizala se stopalima naprijed u
kliskim cipelama a onda se ispravila. Osmjehnula se sama sebi, a zatim tmurno,
kao na nisko sunce, pogleda
62
Cincinnata nastavljajui kliziti. Po svemu sudei, bilo je to divlje, nemirno dijete.
Pa zar ti mene nimalo ne ali? pripita Cincinnat. Nije mogue, ne
doputam. No, doi ovamo, ti glupo lane, i kai mi kojeg u dana umrijeti.
Ali Emoka nita ne odgovori, nego se spusti do poda i tu mirno sjede, pritisnuvi
bradu uz podignuta, stisnuta koljena, na koja je navukla donji dio haljine
pokazujui odozdo glatke butine.
Reci mi, Emoka lijepo te molim ... pa ti ve sve zna slutim da zna ...
otac je o tome govorio za stolom, majka je govorila u kuhinji. Svi o tome govore.
Juer je u novinama bilo jasno nagovijeteno govore, dakle, samo o tome i
samo ja ...

Kao da je podie vihor, ona skoi s poda i opet, jurnuvi prema vratima, zalupa na
njih, ne dlanovima nego, bolje rei, zapeima ruku. Njena rasuta svilenkastoblijeda
kosa zavravala se dugim uvojcima.
E, da si velika pomisli Cincinnat i da se dua tvoja bar malo s mojom
eznutljivo gleda, kao u stara pjesnika vremena, opila bi strau, izabravi no to
tamniju.
Emoka kliknu on molim te, kai mi, jer ja ne odustajem, kai mi kad u
umrijeti?
Grizui prst, ona prie stolu, gdje su bile nagomilane knjige Otvori jednu, buno je
63
prelista, umalo da ne istrgnu nekoliko stranica, zalupi je i uze drugu. Neki drhtaj
proma-knu po njenu licu i as bi se mrtio pjegavi nos, a as bi jezik iznutra
natezao obraz.
kripnue vrata; Rodion, koji je zacijelo pogledao kroz okance, ue prilino ljut.
I, gospoice! Ja u ve zato dobiti svo-je!
Ona se piskutljivo zakikota, uvi se ispred njegovih ruku rairenih poput rakovih
klijeta, jurnu prema otvorenim vratima. On je, zastavi na pragu s arobnom
plesakom preciznou i, kao da alje poljubac, ili kao da sklapa savez utnje,
pogleda preko ramena Cincinnata; nakon toga, isto onako ritmiki nenadano, otre
se i pobjee krupnim, visokim i gipkim koracima to se ve pripremaju za let.
Gunajui i zveckajui tekim koracima, krenu za njom Rodion.
Stanite! viknu Cincinnat. Sve sam knjige proitao. Opet mi donesite
katalog!
Knjige ... Ijutito se osmjehnu Rodion i namjerno buno zatvori vrata.
Kakva tjeskoba, Cincinnate, kakva tjeskoba! Kakva kamena tjeskoba, Cincinnate
i nemi-lostivo odbijanje sata, i tusti pauk, i uti zidovi, i hrapavost crnog
vunenog pokrivaa! Pjena na okoladi. Kad se uzme iz same sredine sa dva prsta i
strgne s povrine to vie nije ravan pokrov nego namrekana smea
64
suknja. Samo malo topline ispod pjene slatkaste i ustajale. Tri krike prena
kruha s kor-njaastim riim pjegama. Vri masla s utisnutim upraviteljevim
monogramom. Kakva tjeskoba, Cincinnate, koliko mrvica u krevetu!
Jadajui se i uzdiui, kripei zglobovima, Cincinnat ustade s leaja, navue
omrznuti ogrta i poe tumarati po eliji. Ponovo je preletio oima sve ono to
bijae napisano na zidovima, ponadavi se da e otkriti neki novi natpis. Poput
malog gavrana na panju, dugo je stajao na stolici, nepomino gledajui gore, na
bijedni obrok neba. Opet je hodao. Opet je itao osam, ve naizust nauenih,
pravila za zatoenike:
1. Bezuvjetno se zabranjuje naputanje ta-rnnike zgrade.
2. Smjernost uznika je ukras tamnice.
3. Lijepo se umoljava ne naruavati tiinu svakoga dana izmeu jedan i tri.
4. Zabranjuje se dovoditi ene.
5. Pjevati, plesati i aliti se sa straarima doputa se samo uz uzajamni pristanak i u

odreene dane.
6. Poeljno je da zatoenik uope ne sanja, u protivnom, dotini treba da sam
prekine svoj san koji bi mogao po svome sadraju biti nespojiv s poloajem i
zvanjem uznika, na primjer: raskoni pejzai, etnje sa znancima, obiteljski objedi, a
isto tako i spolni snoaj s oso5 Poziv na smaknue
65
bama u realnom obliku i u budnom sta- nju, to se ne doputa dotinom licu,
koje e stoga zakon smatrati prijestupnikom.
7. Koristei se gostoprimstvom tamnice, uznik ne treba da se kloni sudjelovanja u
ureivanju i drugim poslovima tamni-koga personala, ako mu se takvo
sudjelovanje predloi.
8. Uprava nipoto ne odgovara za nestanak stvari, ni za nestanak samoga
zatoenika.
Tjeskoba, tjeskoba, Cincinnate! Opet koraaj, Cincinnate, zapinji ogrtaem sad o
zid, sad o stolicu. Tjekoba! Na stolu su natrpane knjige, sve proitane. I, premda je
znao da ih je ve sve proitao, Cincinnat je potraio, proeprkao, zavirio u debeli
svezak ... Ne sjedajui, oima je prelijetao ve viene stranice.
Bio je to jedan svezak* asopisa koji je nekad izlazio, u vijeku koji jedva da se moe
predoiti. Tamnika biblioteka, koja se po broju i rijetkosti knjiga smatrala drugom
u-gradu, posjedovala je nekoliko takvih rariteta. Bio je to daleki svijet gdje su i
najobiniji predmeti svjetlucali mladou i uroenom drzovitou, uvjetovanom
onim arom kojim je bio zahvaen trud utroen na njihovu izradu. Bile su to
godine sveope lakoe; mau namazana kovina bavila se beumnom akrobatikom;
skladne linije sakoa bile su diktirane neuvenom gip66
kou miiavih tijela; tekue staklo golemih prozora okruglo se savijalo na
uglovima kua; poput lastavice slobodno je letjela djeva u trikou toliko visoko
nad blistavim bazenom da se on priinjao manjim od tanjuria; u skoku bez motke
atletiar je vodoravno leao u zraku dosegavi toliku krajnost napetosti koja bi, da
na gaicama nije bilo lepravih nabora s trakama, nalikovala na lijeno mirovanje; i
bez kraja i konca lila se i klizila voda; gracija vode to pada, zasljepljujui detalji
kupaonica, atlasna valovitost oceana s dvokrilnom sjenom na njoj. Sve je bilo
glatko i sve se prelijevalo, sve je strastveno teilo prema nekakvu savrenstvu koje
se odreivalo jedino odsutnou trenja. Zanosei se svim kunjama kruga, ivot se
zavrtio do takve vrtoglavice da je zemlja nestajala ispod nogu i, pokliznuvi se,
pavi, oslabivi od munine i umora... mora li se to rei? Kao da se nekako
odjednom nasla u drugoj dimenziji... Da, materija se postarala, u-morila, i malo je
toga ostalo itavo od legendarnih vremena dva- tri stroja, dvije-tri fontane i
nitko nije alio za prolou, a i sam pojam prolosti postade neto drugo.
A moda pomisli Cincinnat ja netono komentiram slike. Pridajem epohi
svojstva njezine fotografije. Ovo bogatstvo sjena, i bujice svjetlosti, i sjaj
preplanulog ramena, i rijetki odraz, i laki prelazi iz jedne stihije u drugu sve se

to, moda, odnosi samo na snim5*

67
ku, na svojevrsni film, na osebujne oblike ove umjetnosti, dok svijet, zapravo, nije
uope bio tako obao, vlaan i brz upravo onako kako nai nespretni aparati na
svoj nain biljee na dananji, nabrzo sklepan i obojadisan svijet.
A moda (Cincinnat je brzo poeo pisati na iskockanom listu papira) ja netono
objanjavam ___Pridajem epohi... Ovo bogatstvo ...
Bujice ... Lake prelaze ... I svijet je bio sasvim ... Upravo tako kao i nai... No, zar te
dodatne misli mogu pomoi i mojoj tjeskobi? Ah, ti, tjeskobo moja, to da radim s
tobom i sa sobom? Kako smiju tajiti od mene... Ja koji moram proi kroz najtee
kunje, ja koji radi ouvanja dostojanstva, makar i vanjskog (dalje utljivoj bljedoi
ipak neu poi, ja ipak nisam heroj), duan sam da, sve dok traje ova kunja,
vladam svojim sposobnostima, ja, ja polagano slabim ... neizvjesnost je uasna, ali
kaite mi, uostalom! Zar nije tako, premiri svakoga jutra ... Meutim, kad bih znao
koliko mi je jo ostalo vremena, 'ja bih dosta toga... neznatan trud ... zapis
provjerenih misli... Netko e nekad to proitati i sav e postati kao prvo jutro u
nepoznatoj zemlji. To jest, hou da kaem, kad bih ga ja prisilio da naglo prolije
suze od sree, rastopile bi mu se oi kad on proe kroz to, svijet e biti istiji,
opran i o-svjeen. Ali, kako da pristupim pisanju kad ne znam hou li stii, a u
tome i jest muka, da govori sam sebi: eto, juer bih stigao i opet
68
misli: eto, juer bih stigao. I mjesto potrebnog jasnog i tonog rada, mjesto
odmjerenog pripremanja due za tren jutarnjeg ustajanja, kad ... vedro krvnika, kad
ti dadnu, duo, da se umije ... tako, mjesto toga, nehotice se pre-daje banalnoj,
bezumnoj mati o bijegu jao, o bijegu... Kad je ona danas dojurila, topui i
hihoui to jest, hou da kaem ... Ne, valjalo bi ipak neto zadrati u sjeanju,
ostaviti. Ja nisam obian... ja sam onaj koji je iv meu vama... Ne samo da su mi
oi drugaije nego i sluh i ukus ne samo da mi je njuh kao u jelena a opip kao u
netopira ali glavno je: znati sve to skupiti u jednoj toki. Ne, tajna jo nije
otkrivena to je tek ognji-lo a jo ni promucao nisam o raanju vatre, o njoj
samoj. Moj ivot! Nekad u djetinjstvu, na dalekoj kolskoj ekskurziji, odvojivi se
od ostalih a moda sam to samo sanjao tog sam se vrueg popodneva naao
u dremljivu gradiu, toliko pospanom da, kad je ovjek koji je drijemao na nasipu
od zemlje ispod blje-tavobijelog zida na kraju ustao da me provede do ograde,
njegova plava sjena nije odmah krenula za njim... o, znam, znam da je to s moje
strane bila nesmotrenost, greka, da se sjena uope nije ni pomakla nego se
jednostavno, recimo, zakvaila za hrapavost zida___
ali, eto, to hou da izrazim izmeu njegova kretanja i kretanja zaostale sjene
ta sekunda, ta sinkopa eto, to je ta rijetka vrsta vre69
mena u kojem ivim stanka, zastoj kad je srce kao paperje ... jo bih dosta
toga napisao o neprekidnom treperenju ... i o tome da se uvijek jedan dio mojih

misli zbija oko nevidljive pupane vrpce koja spaja svijet s neim
s im, to jo neu rei. Ali kako da o tome piem kad se bojim da neu stii i da
u uludo pozlijediti... Kad je ona danas dojurila jo pravo dijete evo to
hou da kaem jo dijete s nekakvim otvorima za moju misao
poeo sam misliti rijeima drevnih stihova
napojila bi strau i spasila me. Kad bi ovakvo dijete i dalje ostala, a ujedno i
porasla, shvatila bi i, eto, uspjela bi: vreli obrazi, crna vjetrovita no, spas, spas!
I zaludu ponavljam da u svijetu nema za mene utoita ... Ima ga! Ja u ga nai!
Cvjetna dolina u pustinji! Poneto snijega u sjeni gorske stijene! A, eto, to je tetno
tetno je ono to inim ja sam i-onako slab,*a raspaljujem se i rasipam svoje
posljednje sile. Kakva tjeskoba, ah kakva... i jasno mi je da jo nisam skinuo
posljednju opnu sa svojeg straha.
Zamislio se. Zatim baci olovku, ustade i za-koraa. Doprlo je odbijanje sata.
Koristei se njegovom zvonjavom kao platformom, na povrinu su se podigli
koraci; platforma je otplovila, koraci ostali i, evo, u eliju uoe Ro-dion s
juhom i gospodin bibliotekar s katalogom.
70
Bio je to mukarac golema rasta, ali nekako bolestan, blijed, sa sjenom oko oiju, s
elom okruenom tamnim vijencem kose, visoka stasa u plavoj pletenoj maji koja
je mjestimino izblijedjela, i s kockastim zakrpama na lak-tovima. U depovima
hlaa drao je ruke koje su bile uske kao smrt, stiskajui ispod mike veliku knjigu
uvezanu u crnu kou. Cincinnat je ve imao ast da se upozna s njim.
Katalog ree bibliotekar, iji se govor odlikovao nekakvom izazovnom
lakoninou.
Dobro, ostavite ga ree Cincinnat ja u odabrati. Ako elite priekati, ili
sjesti izvolite, molim! Ako pak elite otii...
Otii ree bibliotekar.
Dobro. Onda u katalog predati kasnije Rodionu. Evo, moete ponijeti... Ovi su
asopisi strani prekrasni, dirljivi.,. S ovim sam tekim sveskom, znate, kao s
teretom, poao na samo dno vremena. Neodoljiv osjeaj.
Ne ree bibliotekar.
Donesite mi jo, ispisat u vam godine. I neki roman novijeg datuma. Zar ve
odlazite? Jeste li sve uzeli?
Ostavi nasamo, Cincinnat se prihvati juhe; istovremeno je prelistavao katalog.
Njegov glavni dio bio je paljivo i lijepo odtampan; usred tiskanog teksta bilo je
mnotvo naslova, sitno, ali razgovijetno ispisanih crvenom tintom. Nestrunjaku je
bilo teko da se snae u katalogu zbog rasporeda naziva knjiga knji71
ge, naime, nisu bile rasporeene po abecedi, nego po broju stranica u svakoj od
njih, pri emu se uzimalo u obzir i to koliko je (da ne bi dolo do podudarnosti)
suvinih listova nalijepljeno u ovu ili onu knjigu. Cincinnat je stoga traio bez
odreenog cilja, onako, to mu zapne za oko. Katalog je bio primjerno ist; utoliko
je bilo udnovatije to je na bijeloj stranici jednog od prvih listova djeja ruka

napravila olovkom seriju crtea, iji smisao Cincinnat nije mogao odmah
odgonetnuti.
72
V
Dopustite da vam od sveg srca estitam uljevitim basom ree sutradan
upravitelj ulazei u Cincinnatovu eliju.
Rodrig Ivanovi bio je jo nekako gizdaviji nego obino sveani redengot bijae
kao u koijaa postavljen vatom, na irokim, plosnatim, tustim leima, perika je
blistala kao nova, punano tijesto podvoljka bilo je napud-rano kao pogaa, a u
zapuku rumenio se votan cvjeti s pjegavim raljama. Iza njegove pristale figure
on se sveano zaustavio na pragu navirivali su se znatieljno isto tako
prazniki odjeveni i napomaeni slubenici tamnice. Rodion je ak stavio na sebe
nekakav ordeni.
Ja sam spreman. Sad u se obui. Znao sam da je to danas.
73
estitam ponovi upravitelj, ne osvrui se na Cincinnatove uurbane
pokrete. Imam ast da vam saopim da od sada imate susjeda, da, malo prije je
stigao. Naekali ste se, zar ne? Nita za to, sad vam s kolegom, s drugom u igri i
uenju, nee biti tako dosadno. O-sim toga, ali, zna se, to mora ostati strogo meu
nama, mogu vam rei da vam je stiglo doputenje za sastanak sa suprugom:
demain ma-tin.
Cincinnat se opet spusti na krevet i ree:
Da, to je dobro. Hvala vam, lutko, koi-jau, namaljani gade ... oprostite, malo
sam...
Tu se zidovi elije poee izvijati i udaljavati, kao odrazi na uzbibanoj vodi;
upravitelj se zanjihao, krevet se pretvorio u amac. Cincinnat se uhvatio za kraj, da
se ne srui, ali karam ostade u njegovoj ruci i, zatrpan do grla s tisuu pjegavih
cvjetova, on zaplovi, zapetlja se i poe tonuti. Stapovima, kukama, zasukavi
rukave, poee u njega zabadati, hvatati ga i izvlaiti na obalu. Izvuko-e ga.
Neto smo nervozni, kao enskica ree osmjehujui se tamniki lijenik, a to
je bio Rodrig Ivanovi. Diite slobodno! Sve moete jesti. Znojite li sc nou?
Nastavite kao i dosad i, ako budete vrlo posluni, moda emo vam dopustiti da
jednim okom pogledate novajliju, ali pazite, samo jednim okom ...
74
Koliko dugo ... ovaj sastanak ... koliko e mi dopustiti... jedva izgovori
Cincinnat.
Odmah, odmah. Ne urite se toliko, ne uzbuujte se! Ako smo vam obeali da
emo vam ga pokazati, onda emo vam ga pokazati... Obujte cipele, popravite
kosu! Mislim da ... upravitelj upitno pogleda Rodiona, ovaj kimnu. Samo,
molim vas da bude potpuna tiina obrati se ponovo Cincinnatu i nita ne
dirajte rukama! No, ustanite! Niste to zasluili, vi, golubiu moj, loe se ponaate,
ali ipak vam doputamo ... A sad, ni rijei, mir!
I, balansirajui rukama, Rodrig Ivanovi izae na prstima a s njim i Cincinnat u

svojim velikim, ljapkavim cipelama. U dnu hodnika, kraj vrata s impozantnim

poprenim spojnicama, sagnuvi se, ve je stajao Rodion i, odmaknuvi zaslon,
gledao kroz okance. Ne odmiui se, naini rukom gestu koja zahtijeva jo veu
tiinu, i neprimjetno je izmijeni u drugu pozivnu. Upravitelj se jo vise podie
na prste, okrenu se pravei grozne grimase, ali Cincinnat nije mogao a da bar malo
ne zastrue nogama. Tu i tamo, u polutami hodnika, skupljale su se, povijale se,
prinosile dlanove titnicima, kao da nastoje da neto u daljini vide, nekakve nejasne
figure tamni-kog osoblja. Laborant Rodion pustio je Rodriga Ivanovia do
namjetenog okulara. Snano zakripavi leima, Rodrig Ivanovi se zagle75
da... Meutim, u sivom mraku, nejasne figure beumno su pretravale, beumno
dozivale jedna drugu, postrojavale se u redove, i ve su kao klipovi motora hodale
na mjestu njihove brojne gipke noge spremne da iskorae. Upravitelj se na kraju
polako odmaknuo i lagano povukao Cincinnata za rukav, pozivajui ga kao to
profesor poziva nailog laika da pogleda preparat. Cincinnat se smjerno primaknu
svijetlom kruiu. Prvo to je ugledao bili su samo mjehurii sunca, zrake, a zatim
leaj isti onakav kakav je u njegovoj eliji, pored leaja bijahu naslagana dva solidna
kovega sa sjajnim kopama i velika dugoljasta futrola za trombon.
No, vidite li togod? proaputa upravitelj, nagnu se uz Cincinnata vrlo blizu,
zami-risa poput ljiljana u otvorenom lijesu.
Cincinnat kimnu glavom, iako jo nije vidio ono glavno prenese pogled neto
ulijevo i tada ugleda.
Na stolici, bokom okrenut stolu, sjedio je zaista nepomino, kao da je od eera,
osavi debeljko tridesetih godina, u staromodnoj ali istoj, svjee izglaanoj
zatvorenikoj pidami sav prugast, u'prugastim arapama, u novim safijanskim
cipelama pokazivao je nov novcati on, prebacivi jednu kratku nogu preko
druge i drei se za koljeno punanim ruicama; na mezimcu je blistao prozirni
akvamarin, svijetlorusa kosa na neobino okru76
gloj glavi bila je po sredini razdijeljena, dugake trepavice bacahu sjenu na
kerubinski obraz, izmeu malinastih usana pojavljivala se bjelina udnih, ravnih
zubiju. Sav kanda pokriven tankim laganim sjajem, lagano se topio u snopu
sunanih zraka koje su se na njega slijevale odozgo. Na stolu nije bilo niega osim
kicokog putnog sata u konom okviru.
Dosta apnu upravitelj osmjehujui se
i ja bih elio vidjeti pa se opet pribi uz okance.
Rodion je znakovima pokazao Cincinnatu da je zaista vrijeme. Nejasne figure
sluitelja s potovanjem su se pribliavale jedna za drugom: iza upravitelja stvorio
se ve itav red onih koji su eljeli da pogledaju; neki od njih doveli su svoje
najstarije sinove.
Mazimo vas proguna Rodion na kraju, i dugo nije mogao, otvoriti vrata
Cincin-natove elije, ak ih je nagradio kompletnim ruskim izrazom, i to je
djelovalo.

Sve je utihlo. Sve je bilo kao i uvijek.

Ne, ne sve, sutra e ti doi glasno izree Cincinnat sveudilj drhtei nakon
nedavne nesvjestice.
ta da ti kaem? nastavi on misliti, mrmljati i podrhtavati. ta e mi kazati?
Unato svemu ja sam te volio i voljet u te na koljenima, s unazad povuenim
ramenima, pokazujui pete krvniku i isteui guji vrat
svejedno, ak i tad! A nakon toga, moda
77
najvie ba nakon toga, voljet u te i ve e kad-tad izmeu nas doi do istinskoga,
iscrpnoga objanjenja i tad emo se ve nekako i sloiti, ti i ja, stat emo jedan uz
drugog i razmr-sit emo tu zbrku: povui iz te i te toke u tu i tu toku... a da ni
jednom... ili ne podiui olovke ili jo nekako... spojit emo, povui, i ja i ti
sastavit emo se u jedinstven ornament, za kojim toliko udim. Budu li oni to inili
svakog jutra, izdresirat e me i bit u potpuno drven.
Cincinnat poe zijevati, suze su tekle niz obraze, i opet, i opet izrastao je u ustima
breulji. ivci nije mu se dalo spavati. Trebalo se neim zabaviti do sutra;
novih knjiga jo nije bilo, katalog nije vratio. Da, crtei! No sad, s obzirom na
sutranji sastanak ...
Djeja ruka, bez sumnje Emokina, risala je niz sliica koje su sainjavale (kako se
to juer uinilo Cincinnatu) povezanu priu, obeanje, djelce mate. Iz poetka:
horizontalna crta, to jest ovaj kameni pod, na njemu elementarna stolica, nalik
na kukca, a gore reetka sa est kvadrata. To isto, ali uz prisutnost utapa, to je
kiselo objesio kutove usta iza reetke. Dalje: na stolici od tri crte vidi se tamniar
bez oiju, znai spava, a na podu prsten sa est kljueva. Taj isti prsten s
kljuevima, ali neto vei, a prema njemu prua se ruka, savreno peteroprsta, u
kratkoj rukavici. Onda zapoinje ono interesantno: vrata su poluotvorena,
78
iza njih kao nekakav ptiji aporak; sve to se vidi od uznika koji je umakao. A
on, sa zarezima na glavi umjesto kovra, u tamnom ogrtau, silom prilika
prikazanom u obliku istostraninog trokuta; vodi ga djevojica: noice joj u obliku
vilice, valovita suknjica, paralelne linije vlasi. To isto, ali u formi plana, tonije:
kvadrat elije, krivina hodnika, s oznaenom marrutom i s harmonikom stepenica
na kraju. I na kraju epilog: tamna kula a nad kulom zadovoljan mjesec kutovi
usana okrenuti su uvis.
Ne, to je samo varka, ludost. Dijete je to nadrljalo bez misli... napisat emo naslove
i vratiti katalog. Da, dijete... isplazivi najprije jezik, i vrsto drei istroenu
olovicu, pritiskalo je prstom koji je pobijelio od naprezanja ... a zatim nakon
uspjeno zatvorene linije odmiui se, maui glavom ovako i onako, vrtei
lopaticama, opet se pri-maklo papiru i, premeui jezik nalijevo... tako paljivo ...
Budalatina, neemo vie o tome...
Traei ime da se zabavi i kako da oivi uvelo vrijeme, Cincinnat je odluio da
osvjei svoju vanjtinu radi sutranje Marfinjke. Rodion je pristao da donese opet
ono isto vedro u kojem se Cincinnat prao uoi suenja. ekajui vodu, Cincinnat

sjede za stol, stol se danas malo klimao.

79
Sastanak, sastanak pisao je Cincinnat po svemu sudei, pokazuje da je moje
uasno jutro ve blizu. Prekosutra, eto, u ovo doba, moja e elija biti prazna. Ali
sretan sam to u te vidjeti. Penjali smo se u radionice uz dva razliita stubita,
mukarci uz jedno, ene uz drugo ali sastajali smo se na pretposljednjem
odmoritu. Vie ne mogu predoiti sebi Marfinjku onakvu kakva je bila kad sam je
sreo prvi put, ali sjeam se da sam odmah primijetio kako ona otvara usta naas
tren prije smijeha, i njene okrugle smee oi, i koralj ne naunice ah, kako bih
elio da je sad nainim u duhu onakvom posve novom, jo tvrdom a zatim
dolazi postupno srne-kavanje i bora izmeu obraza i vrata, kad je okretala
glavu meni, ve topla, gotovo iva. Njezin svijet. Svijet se njezin sastoji od
jednostavnih estica jednostavno sjedinjenih: najjednostavniji recept kuharica po
svoj je prilici zamreniji no to je onaj svijet koji, pjevajui, pee svakoga dana
za sebe, za mene i za sve ostale. Ali otkud jo onda, prvih dana otkud ona
zloa i ona tvrdokornost koje odjednom ... meka, smijena, topla a odjednom ... Iz
poetka mi se inilo da to ona ini namjerno; pokazuje valjda kako bi neka druga
na njenu mjestu pobjenjela, uzjoguni-la se. Kako li sam tek bio zaprepaten kad se
pokazalo da je ona upravo takva! Zbog kakve besmislice glupaice moja, kakva
glavica,
80
kad se proe rukom kroz sve ovo svijetlo-smee i gusto kojemu ona ne zna
pridodati nevinu glatkou s djevianskim preljevom na tjemenu. Zenica vaa
mir i gladac, a ujeda, rekao mi je prvi nezaboravni ljubavnik, a sva podlost bila je u
tom to epitet nije bio u prenesenom... ona odista u izvjesnom trenutku... jedna od
onih uspomena koje se odmah moraju odagnati od sebe, inae e te svladati i
slomiti. Marfinjka je danas opet...
a jednom sam vidio, vidio sam, vidio s balkona vidio sam, i od tog
vremena nisam ulazio ni u jednu sobu a da prethodno jo izdaleka ne najavim svoj
dolazak bilo kaljem, bilo povikom bez sadraja. Kako li je samo bilo teko
uloviti onaj prijelaz, onu za-grcnutu uurbanost sve ono to je bilo moje u onim
sjenovitim skrovitima Tamarinih vrtova a onda je sve bilo izgubljeno. Izbrojiti
koliko ih je imala... vjena muka: govoriti za objedom s ovim ili onim njenim
ljubavnikom, praviti se veselim, griskati orahe, neprestano govoriti smrtno se
bojati da se nagne da ne bi sluajno ispod stola ugledao donji dio udovita, iji
gornji dio, sasvim pristojan, predstavlja mladu enu i mladoga mukarca koji se
vide do pojasa za stolom, koji mirno jedu i brbljaju donji je dio neto
etveronono to se uvija i bijesno je.
Spustio sam se u pakao za ubrusom koji je pao sa stola. Marfinjka je zatim o
sebi go6 Poziv na smaknue
81
vorila (u onoj istoj mnoini): Stid nas je to ste nas vidjeli i puila usnice. A

ipak: volim te. Beznadno te, pogibeljno, nepopravljivo sve dok u tim vrtovima
bude hrastova, ja u te ... Kad su ti jasno i glasno dokazali da me vise ne ele u
svojoj sredini i da me izbjegavaju ti si se zaudila to ti sama nisi nita primijetila
a od tebe je to bilo tako lako sakriti! Sjeam se jo kako si me molila da se
popravim, uope ne shvaajui u biti to je zapravo trebalo da u sebi ispravim i
kako se to zapravo ini, i ni dan-danas ti nita ne shvaa i ak i ne razmilja o
tome shvaa li ili ne, a kad se udi, onda se udi gotovo ugodno. Ali kad je
sudski izvritelj poeo obilaziti publiku sa eirom u ruci, ti si ipak u njega bacila
svoje pisamce.
Nad abrom to se ljuljao u pristanitu podizala se pravedna, vesela, zamamljiva
para. Cincinnat je naglo u dva brza zahvata uzdahnuo i odgurnuo ispisane
strane. Iz svoga skromnog sanduia izvukao je ist runik. Bio je tako malen i
uzan da mu je polo za rukom da itav stane u abar. Sjedio je kao u uskom amcu
i tiho plivao. Crvenkasta veernja zraka mijeala se s parom, budei u malom
svijetu kamene elije areno treperenje. Kad je doplivao, Cincinnat je ustao i iziao
na kopno. Dok se brisao, borio se s vrtoglavicom i klonou srca. Bio je veoma
mrav i sad pri svjetlosti suneva zalaska, svjetlosti
82
koja je potcrtav-ala sjene rebara, sama graa njegova grudnog koa doimala se kao
rezultat mimikrije, jer je izraavala reetkastu bit njegove sredine i njegove tamnice.
Siroti moj Cincinnate! Briui se, u nastojanju da zabavi sebe samim sobom,
razgledao je sve svoje ilice i nehotice mislio o tom kako e ga ubr-zo otepiti i
kako e se sve izliti. Kosti mu bijahu lagane i tanke; iekujui mladalaki paljivo,
odozdo su gledali na njega njegovi krotki nokti na nogama (vi ste mili, nevini) i,
dok je sjedio tako na krevetu gol, pokazujui cijela mrava lea od trtice do
vratnih prljenova nadglednicima iza vrata (ondje se uo apat, neto se
komentiralo, ukalo ali nita, neka), Cincinnat se doimao kao bolesno dijete ak
i njegov zatiljak s dugim udubljenjem i uperkom mokre kose bio je kao u djeaka
i, kao malokad, zgodan. Iz istog onog sanduia Cincinnat je izvadio o-gledalce
i kutijicu s miriljivim sredstvom za dezinfekciju, koja ga je uvijek podsjeala na
neobinog miia guste dlake to ga je Mar-finjka nosila na boku. Njom je natrljao
obraze, paljivo zaobilazei brkove.
Sad je sve dobro i isto. Uzdahnu i obue svjeu nonu koulju koja je mirisala na
domau tirku.
Smrklo se. Leao je i nastavio plivati. U odreeno vrijeme Rodion je upalio svjetlo i
u-zeo vedro, abar. Pauk se spustio po niti i sjeo
6*
83
na prst koji je Rodion pruio dlakavoj ivotinjici i razgovarao s njom kao da
razgovara s kanarincem. Za to vrijeme vrata prema hodniku ostala su malo
odkrinuta i onda neto promaknu ... Natren zaleprae krajevi blijedih uvojaka
i ieznue, kad se Rodion pokrenuo gledajui jo gore na siunog akro-bata koji
se povlaio pod kupolu cirkusa. Vrata i dalje ostadoe na etvrtinu odkrinuta.

Teak, u konoj pregai s kovravocrvenom bradom, Rodion se polagano kretao

po eliji, a kad je zakripao sat, prije nego to e poeti odbijati (pribliio se
zahvaljujui otvorenom okancu), izvadi odnekud iza pojasa glavicu luka i provjeri
vrijeme. Zatim, mislei da Cincinnat spava, prilino dugo ga je gledao, naslonjen o
metlu kao o helebardu. Bilo je neizvjesno to je smislio kad se opet pokrenuo. Tad
je kroz vrata, beumno i ne vrlo brzo, uletjela crvenoplava lopta, zakotrljala se po
kateti pravo pod krevet, sakrila se na asak, udarila o zid i otkotrljala se po drugoj
kateti, to jest uzela je pravac prema Rodionu koji ju je sluajno, ne primijetivi je,
udario i prekoraio i tad je po hipotenuzi lopta otila kroz taj isti razmak
izmeu vrata i dovratka otkud se i pojavila. Rodion uze metlu na rame i napusti
eliju. Svjetlo se ugasilo.
Cincinnat nije spavao, nije spavao, nije spavao ne, spavao je, ali se stenjui opet
84
iskobeljao i, eto, opet nije spavao, spavao, nije spavao i sve se tu izmijealo,
Marfinjka, stratite, barun i kako e sve to biti ta? Smaknue ili sastanak?
Sve se konano slilo, ali on jo na trenutak otvori oi, jer se upalilo svjetlo, i Rodion
je uao u arapama, uzeo sa stola crni katalog, izaao, i svjetlo se ugasilo.
85
VI
to je to bilo u svem onom stranom, nonom, nepovratnom, to je to
zapravo bilo? Ono se posljednje odmaknulo, nehotice ustupajui mjesto tekim,
ogromnim vozovima sna i, eto, odmah sad istralo kao prvo toliko ugodno,
ugodno raste, sve se jasnije pomalja, vrelinom oblijevajui srce: danas e doi
Marfinjka!
Tu na posluavniku, kao u kazalitu, Rodion donese ljubiasto pisamce. Cincinnat
sjede na krevet i proita ovo:
Milijun isprika! Neoprostiv propust! Pro-vjerivi lan zakona, otkrili smo da se
sastanak doputa tek po isteku jednog tjedna poslije suenja. Prema tome, odgodit
emo ga za sutra. Budite mi zdravo i dobro, moj naklon, kod nas je sve po starom,
puna kua briga,
86
boja koju su nam poslali za straarnice pokazala se neupotrebljivom, o emu sam
ve izvijestio, ali bez rezultata.
Rodion je skupljao sa stola jueranje posue, nastojei da ne gleda Cincinnata.
Vrijeme je zacijelo bilo runo: svjetlo odozgo bilo je sivo i tamnokona odjea
samilosnog Rodiona inila se sivom i tvrdom.
Pa, ta emo ree Cincinnat molim, molim! Ja sam ionako slab. (Drugi
Cincinnat, neto manji, plakao je, savivi se poput pereca) Sutra, znai, sutra. No,
molim vas, pozovite!
Iz ovih stopa ispali Rodion tako spremno kao da je samo i ekao tako neto
htjede da pojuri ali upravitelj koji je strano nestrpljivo ekao ispred vrata,
pojavi se za djeli sekunde prerano tako da se sudarie na vratima.
Rodrig Ivanovi drao je rukama zidni kalendar i nije znao kamo da ga stavi.

 Milijun isprika povika on neoprostiv propust! Provjerivi lan zakona ...

doslovno ponovivi svoje pisamce, Rodrig Ivanovi sjede kraj Cincinnatovih
nogu i brzo doda-de: U svakom sluaju, moete podnijeti albu, ali smatram
svojom dunou upozoriti vas da e se idui kongres odrati tek na jesen, a dotle
e mnogo toga proi. Jasno?
Ne namjeravam se aliti ree Cincinnat
ali elim vas upitati: postoji li u ovoj privi87
dnoj prirodi izmiljenih stvari, od kojih je sklepan ovaj izmiljeni svijet, bar jedna
stvar koja bi mogla posluiti kao garancija da ete odrati svoje obeanje?
Obeanje? zaueno upita upravitelj i prestade se hladiti kartonskim dijelom
kalendara (tvrava pri zalasku sunca, akvarel). Kakvo obeanje?
U vezi sa sutranjim dolaskom moje ene. Pretpostavimo da se u ovom sluaju
ne sloite, da ne pristanete da mi date garanciju ali postavljam vam jedno ire
pitanje: postoji li uope, moe li na ovom svijetu postojati bar neto pouzdano,
makar i jamstvo, ili je ak i sama ideja garancije ovdje nepoznata?
Stanka.
A na siroti Roman Visarionovi ree upravitelj jeste li uli? Pade u
krevet, prehladio se, i to, ini se, veoma ozbiljno.
Slutim da mi nipoto neete odgovoriti, to je logino, jer neodgovornost stvara
na kraju krajeva svoju logiku. Trideset sam godina proivio sred privienja,
opipljivih, krijui da sam iv i stvaran ali sad kad sam pao u vae ruke, nemam
to da se suspreem. U najmanju ruku, provjerit u pokusom svu nestvarnost tog
vaeg svijeta.
Upravitelj se nakalja i nastavi kao da se nita nije dogodilo:
Toliko ozbiljno da ja kao lijenik nisam uvjeren da e on moi prisustvovati, to
jest
88
da e ozdraviti do tog vremena, href, hoe li moi doi na vau predstavu___
Odlazite jedva izgovori Cincinnat.
Ne klonite duhom nastavi upravitelj. Sutra e se ostvariti ono o emu
matate ... Kalendar je draestan, zar ne? Umjetniki rad. Ne, to nisam vama donio.
Cincinnat zatvori oi. Kad je ponovo pogledao, upravitelj je ve stajao nasred
elije, okrenut njemu leima. Na stolici su jo leali kona pregaa i ria brada koje
je, kako se inilo, ostavio Rodion.
Danas se vae prebivalite mora dobro pospremiti ree on okreui se
mora se dovesti u red radi sutranjeg sastanka... A dok mi budemo prali pod,
zamolit u vas ... zamolit u vas ...
Cincinnat opet sklopi oi, a glas koji se usitnjavao nastavljae:
Zamolit u vas da izaete u hodnik. To nee dugo trajati. Dat emo sve od sebe
da sutra sve bude isto, pospremljeno i sveano.
Odlazite viknu Cincinnat, tresui se cijelim tijelom.
To ne moemo nikako staloeno izusti Rodion petljajui oko remenja

pregae ... Valjat e ovdje dosta toga uraditi. Gle samo, koliko ima
praine___Sami ete nam rei hvala.
1 Ukratko. (Prev.)
89
Pogledao se u depno ogledalce, poravnao bradu, na obrazima i, prilazei na kraju
leaju, pruio Cincinnatu odjeu. U cipele je bilo paljivo nagurano neto
zguvanog papira, a sku-tovi haljetka bili su paljivo zadignuti i pribo-deni
pribadaama. Ljuljajui se, Cincinnat se obukao i, lako oslonjen na Rodionovu
ruku, izaao u hodnik. Tu sjede na stolicu i kao bolesnik stavi ruke u rukave.
Ostavivi irom otvorena vrata elije, Rodion se lati pospremanja. Stolicu je
postavio na stol; plahtu je skinuo s kreveta; zazveketala je ruica vedra; a propuh je
prelistao papire na stolu i jedan je list sletio na pod.
ta se drite tako kiselo? viknu Rodion podiui glas nad umom vode, nad
ljap-kanjem, nad lupom proetajte malo po hodnicima . .. ma, ne bojte se ja
sam tu, ako se to dogodi, samo viknite!
Cincinnat posluno ustade sa stolice ali, tek to je krenuo du hladnoga zida,
nesumnjivo srodnog stijeni na kojoj je izrasla tvrava, tek to je proao par koraka
i to kakvih koraka! Slabih, besteinskih, poniznih! Tek to je okrenuo mjesto na
kojem se nalazio Rodion, otvorena vrata, vedra, u perspektivu koja se vraa nazad
odjednom osjeti struju slobode. Ona ga zapljusnu jo ire kad zavi iza ugla. Goli
zidovi, osim znojnih ara i pukotina, vie niim nisu bili oivljeni; tek na jednome
mjestu netko je napisao okerom,
90
liilakim potezom: Proba kista, proba kis
i nakazna kaplja boje na kraju. Budui da nije navikao hodati sam, Cincinnatu se
razmekae miii i u boku ga je poelo probadati.
Tad se Cincinnat zaustavi i, obazirui se kao da je netom dospio u ovu kamenu
pusto, skupi svu svoju volju; predoi sebi u svoj veliini svoj ivot i pokua to
tonije razjasniti svoju situaciju. Okrivljen za najgori zloin od svih zloina, u toj
gnoseolokoj gnusobi, toliko rijetkoj i nezgodno iskazanoj da e biti primoran
pribjei uvijenu govoru kao to je: nepro-pusnost, neprozirnost, prepreka; osuen
za takav zloin na smrt, zatvoren u tvravu u oekivanju nepoznatog, ali bliskog,
ali neminovnog roka tog smaknua (koje je jasno predosjetio kao nalaenje,
upanje i kripu udovina zuba, pri emu je cijelo njegovo tijelo bilo poput
upaljene desni, a glava taj zub); to stoji sad u hodniku tamnice sa srcem koje
zamire, jote iv, jo nenaet, jo cincinnatan
Cincinnat C ., osjeti divlju potrebu za slobodom, najjednostavnijom,
materijalno ostvar-ljivom slobodom, i u tren oka je predoio sebi
s takvom uvstvenom jasnoom kao da je sve tekua izluina njegova bia u
obliku vijenca grad onkraj opliale rijeke, grad iza ije se svake toke vidjelo
sad ovako, sad onako, sad jasnije, sad plavlje visoka tvrava unutar koje se on
sada nalazio. I toliko
91

je snaan i sladak bio taj val slobode da je sve izgledalo mnogo bolje nego u samoj
stvari: njegovi tamniari, kakvima u biti bijahu svi, postadoe razgovorljivijima ... U
tijesnim vienjima ivota razum je uoavao mogui avi, stazicu... poigravala je
pred oima nekakva tlapnja ... poput tisua duginih iglica oko zasljepljujue
sunane mrlje na ponikla-noj kugli... Stojei u tamnikom hodniku i sluajui teku
zvonjavu sata koji je upravo otpoeo svoje neuurbano brojenje, predoi sebi ivot
grada takvim kakav je obino bivao u taj svjei jutarnji sat: Marfinjka, oborivi
pogled, ide iz kue s koarom po plavom ploniku; na tri koraka iza nje ide momak
crnih brkova; plove po bulevaru elektrini vagoneti nainjeni u obliku labudova ili
amaca, i u njima sjedi kao na stolici vrtuljka; iz skladita namjetaja iznose na
provjetravanje otomane, naslonjae, i uz put na njih sjedaju kolarci da se odmore,
i mali deurni s takama punim biljenica i knjiga brie elo kao odrasli radnik; po
osvjeenoj, vlanoj kaldrmi zriu tvorniki dvo-sjedni satii, kako ih zovu ovdje u
provinciji (a to su zapravo izroeni potomci strojeva prolosti, onih velebnih
lakiranih koljki... zato sam se toga sjetio, ah da, fotografije u asopisu), Marfinjka
odabire voe; stari strani konji koji su se ve odavno prestali uditi
znamenitostima pakla, razvoze robu iz tvornica po gradskim punktovima; ulini
prodavai kruha, sa
92
zlatastim licima, u bijelim kouljama, viu, ongliraju zemikama; bacaju ih visoko,
love ih i iznova vrte; kraj prozora, to je obrastao glicini jama, etvorica veselih
telegrafista piju, kucaju se i podiu pehare u zdravlje prolaznika; glasoviti
kalamburist, pohlepan ubast starac u crvenim svilenim hlaama halapljivo
prodire prene ribe u paviljonu na Malim ribnjacima; eno, oblaci se raspukli, i uz
muziku duhakog orkestra pjegavo sunce juri po strmim ulicama, zagleda u uliice;
brzo idu prolaznici; mirie lipa, mokra praina; vjena fontana kraj mauzoleja
kapetana Sonog prska u padu kamenog kapetana;, bareljefi kraj njegovih
slonovskih nogu i rue to se njiu na vjetru; Marfinjka, oborivi pogled, ide kui s
punom koarom, a na tri koraka iza nje plavi gizdelin. Tako je Cincinnat gledao i
sluao kroz zidove, dok je odbijao sat, i premda je u tom gradu zapravo sve bilo
potpuno mrtvo i uasno kad se usporedi s tajnim ivotom samoga Cincinnata i s
njegovim prijestupnikim plamenom, iako je to dobro znao, i isto tako znao da
nema nade, ipak tog trenutka htjelo mu se izii na poznate arene ulice ... ali sat je
odzvonio, zamiljeno se nebo zastrlo, i tamnica se opet pojavila svom snagom.
Cincinnat pritaji disanje, krenu, pa opet zas-tade i poe oslukivati; negdje ispred
njega, u njemu nepoznatoj daljini odjeknulo je kucanje.
93
Bilo je to odmjereno sitno kucanje i Cinci-nnat, kome u asu zatreperie sve ilice,
osjeti u njemu poziv. Krenu dalje, vrlo paljiv, svjetlucav, lak; u jednom trenu zavi
iza ugla. Kucanje se prekide, ali zatim kao da doletje jo blie, neto poput
nevidljivog djetla. Tok, tok, tok. Cincinnat ubrza korake, i opet tamni hodnik zavi.
Odjednom postade svjetlije iako ne kao po danu i, eto, kuckanje postade
odreeno i zadovoljno samim sobom. Naprijed je blijedo osvijetljena Emoka

bacala loptu o zid.

Prolaz na tom mjestu bio je irok i iz poetka se inilo Cincinnatu da se na lijevom
zidu nalazi velik plav prozor, otkud i lije ta udna dodatna svjetlost. Emoka,
sagnuvi se da podigne loptu, a ujedno i da potegne arapu, vjeto se i stidljivo
ogleda. Na njenim golim rukama i koljenima nakostrijeie se svijetle dlaice. Oi
su joj blistale kroz bjeliaste trepavice. Ona se uspravi, odmiui od lica lanene
uvojke rukom kojom je drala loptu.
Ovuda se ne smije prolaziti ree ona. Imala je neto u ustima, krenulo je iza
obraza, udarilo o zube.
to to sie? upita Cincinnat.
Emoka isplazi jezik, a na njegovom ivahnom vrhu leao je bombon jarke boje
utiko-vine.
Imam ih jo ree ona Ijoete li i vi jedan?
94
Cincinnat odmahne glavom.
Ovuda se ne smije prolaziti ponovi Emoka.
Zato? upita Cincinnat.
Ona slegnu ramenima i, izmotavajui se, izvijajui ruku s loptom i napreui listove
nogu, ode do onog mjesta gdje mu se uinilo da se nalazi udubina, prozor, i ondje
vrpoljei se, odjednom postade koljenastijom, namjesti se na kamenoj izboini
poput prozorske daske.
Ne, bila je to samo prilika prozora; bolje reeno, vitrina, a iza nje da, naravno,
kako ih ne bi poznao? pogled na Tamarine vrtove. Naslikan u nekoliko planova,
suzdran u mutnozelenim tonovima i osvijetljen skrivenim aruljama, ovaj krajolik
podsjeao je, ne toliko na terarij ili na kazalinu maketu, koliko na onu dekoraciju
na pozadini koje se napree duhaki orkestar. Sve je to bilo dosta tono nacrtano u
smislu grupiranja i perspektive i da nije izblijedjelih boja i nepominih vrhova
drvea, da nije nespretnog osvjetljenja, moda bi se moglo, kroz polusputene
trepavice zamisliti da gleda kroz prozor kule, upravo iz ove tamnice, na one
vrtove. Milostivo oko prepoznalo je te ceste, to kovravo zelenilo umaraka, i s
desne strane galeriju sa stupovima, i daleke jablanove, pa ak i blijedi namaz posred
neuvjerljive plaveti jezera po svoj prilici labud. A u dubini, u uvjetnoj magli,
zaokrugljavali se breuljci, i iznad njih, na tom tamnosivom ne95
bu, pod kojim ive i umiru licemjeri, stajali su nepomini zgomilani oblaci. I sve je
to bilo nekako ustajalo, i staro, pokriveno prainom, i staklo kroz koje je gledao
Cincinnat bilo je u-mrljano neke mrlje podsjeale su na djeje ake.
Pa ipak, hajde, izvedi me onamo proaputa Cincinnat molim te!
Sjedio je pored Emoke na kamenoj izboini i oboje se zagledalo u umjetnu daljinu
iza vitrine, ona je zagonetno vukla prstom po uzvo-jitim stazama, a kosa joj je
mirisala na vaniliju.
Ide tata odjednom, promuklo i brzo progovori ona, ogledavi se; skoi na
pod i sa-kri se.

Odista, sa strane, suprotne od one kojom je doao Cincinnat (izpoetka mu se ak

uinilo da je to zrcalo), pribliavao se Rodion zveckajui kljuevima.
Izvolite kui ree aljivo.
U vitrini se ugasilo svjetlo i Cincinnat uini korak u namjeri da se vrati istim putem
kojim je doao.
Kamo, kamo viknu Rodion. Idite ravno, tuda je blie.
I tek tada Cincinnat shvati da ga koljena hodnika nikamo nisu vodila nego su
sainjavala irok viekutnik jer sad, zavivi iza ugla, ugleda u dubini svoja vrata i,
jo ne doavi
96
do njih, proe pored elije gdje se nalazio novi uhapenik.
Vrata ove elije bila su irom otvorena i tu, u svojoj prugastoj pidami, stajao je na
stolici ve vieni simpatini ovjeuljak i pribijao kalendar na zid: tok, tok kao
djetao.
Ne zavirujte, dobroudno ree Rodion. Kui, kui! Eh, da znate samo
kako je kod vas pospremljeno! Sad se ne morate sramiti kad vam dou gosti.
Osobito se, ini se, ponosio time to je pauk sjedio na istoj, besprijekorno
pravilnoj, oito tek ispletenoj pauini.
7 Poziv na smaknue
97
VII
arobno jutro! Slobodno, bez onog prvotnog trenja, proniknulo je kroz reetkasto
staklo koje je juer oprao Rodion. uti sjajni zidovi mirisali su na svjeinu novog
stana. Snjeni stoljnjak, jo nabuhnut, ne prilegavi do kraja, pokrivao je stol.
Obilato poljeven kameni pod odisao je svjeinom fontane.
Cincinnat je obukao najbolje to je imao i, dok je navlaio rublje, svilene arape
koje je imao pravo nositi kao pedagog na gala-pred-stavama, Rodion je unio mokru
kristalnu vazu s licolikim bourima iz upraviteljeva vrtia i postavio je na stol, na
sredinu, ne, ne ba sasvim na sredinu, i hodajui natrake, izae, pa se naas vrati sa
stolom i dodatnom stolicom i razmjesti namjetaj ne kako bilo nego s osjeajem za
mjeru i ukus. Ulazio je nekoliko puta
98
a Cincinnat ga nije smio upitati: Hoe li skoro? I kao to biva u takav osobito
besposlen as, kad praznino izglaan eka goste i ne zna ime bi se zabavio,
vrljao je, sad sjedajui u nepriviklim kutovima, sad pak popravljajui cvijee u vazi,
tako da se Rodion na kraju saalio i rekao da e gosti uskoro stii.
Tono u deset odjednom se pojavio Rodrig Ivanovi, u najboljem,
najimpresivnijem svom redengotu, otmjen, nedostupan, suzdrano uzbuen;
postavio je masivnu pepeljaru i sve pre-gledaofizuzev Cincinnata, postupao je kao
majordom koji je prezauzet svojim poslom te svu panju usmjerava na raspored
mrtvoga inventara, a ivome preputa na volju da se sam u-kraava). Vratio se
nosei zelenu boicu s gumenom krukom, snano umei stade ispuha-vati borov
miomiris i bez pardona odgurnu Cincinnata kad mu se ovaj naao na putu. Stolice

je Rodrig Ivanovi rasporedio drugaije nego Rodion i dugo je gledao izbuljenih

oiju na naslone; oni su bili raznovrsni jedan poput lire, drugi kao irilino
slovo P. Na kraju, na-duvi obraze i ispustivi zrak zvidei, okrenuo se Cincinnatu.
A vi, jeste li gotovi? upitao je. Imate li sve to treba? Jesu li vam vezice na
cipelama itave? Zato je ovo tako zguvano? Eh,vi... pokaite dlanove! Bon. Sad
samo pazite da se ne zaprljate! Mislim da nee jo dugo.
7*
99
On izae i na prekide zazvua u hodniku njegov soan, energian bas. Rodion
otvori vrata elije, uvrsti ih i rairi preko praga popre-no-prugasti otira.
Idu apnu on namignuvi i ponovo se sakri.
Eto, negdje triput kljocnu klju u bravi, odjeknue izmijeani glasovi, proe struja
zraka od koje se Cincinnatu podie kosa na glavi.
Bio je veoma uzrujan, a drhtavica na usnama poprimala je oblik osmijeha.
Ovamo, evo, ve smo stigli dopirale su upraviteljeve rijei u basu i u
slijedeem trenu pojavio se, uvodei galantno, ispod lakta, debe-ljukastog,
prugastog uhapenika koji, prije nego to e ui, zastade na otirau, beumno
skupi safijanske pete i hitro se pokloni.
Dopustite da vam predstavim m-sje Pjera obrati se, likujui, upravitelj
Cincinnatu.
Izvolite, izvolite m-sje Pjer, ne moete ni zamisliti kako su vas ovdje ekali...
upoznajte se, gospodo ... dugo oekivani susret... Pouan prizor... Ne potcjenjujte,
m-sje Pjer, ne ponosite se ...
Ni sam nije znao to govori, zagrcavao se, tromo poskakivao, trljao ruke, pucao od
sla-dosne uzbuenosti.
M-sje Pjer, vrlo miran i sabran, prie, iznova se pokloni, i Cincinnat mu makinalno
stee pruenu ruku, a onaj je jedno pola sekunde du100
lje nego to to obino biva zadrao u svojoj mekoj maloj api klizave Cincinnatove
prste, upravo onako kao to produuje stisak ruke stari, ljubazni doktor tako
meko, tako privlano i onda ju je pustio.
Pjevuckavim, tananim, grlenim glasom m-sje Pjer ree:
Ja sam isto tako neobino radostan to sam se s vama na kraju upoznao.
Smijem li se ponadati da emo se i sprijateljiti?
Upravo tako, upravo tako zakikoe u-pravitelj ah, sjedite ... osjeajte se
kao kod kue ... kolega je toliko sretan to vas vidi da ne nalazi rijei.
M-sje Pjer sjede i tu se vidjelo da mu noice ne dopiru do poda; ali to
mu.uostalom, nije nimalo oduzimalo ni od njegove solidnosti, ni od osobite
gracioznosti kojima priroda dariva neke odabrane debeljke. Svojim svijetlim
glaziranim oima, uljudno je gledao Cincinnata, a Rodrig Ivanovi, sjednuvi
takoer za stol, smjekao se, poticao ih, opijen zadovoljstvom gledao as jednog,
as drugog, i udno je poslije svake rijei gosta motrio kakav dojam ovaj ostavlja
na Cincinnata.

M-sje Pjer ree:

Vi neobino nalikujete na vau majku. Ja je nikad nisam imao prilike vidjeti, ali
Rodrig Ivanovi ljubazno je obeao da e mi pokazati njenu sliicu.
101
Razumijem ree upravitelj nabavit emo je.
M-sje Pjer nastavi:
Ionako se, pored toga, oduevljavam fotografijom jo od malih nogu, sad mi je
trideset godina, a vama?
Njemu je tono trideset ree upravitelj.
No, eto, vidite, ja sam, dakle, tono pogodio. Budui da se vi isto tako zanimate
za to, ja u vam odmah pokazati...
S naviknutom spretnou izvadi iz unutranjeg depa pidame nabrekli novanik, a
iz njega debeo snopi amaterskih snimaka sasvim malog razmjera. Prebirui ih kao
siune karte, poe ih slagati jednu po jednu na stol, a Rodrig Ivanovi je uzimao,
podvikivao od ushienja, dugo razgledao i lagano, nastavljajui uivati u snimci ili
ve poseui za drugom, predavao je dalje iako je dalje sve bilo nepomino i
utljivo. Na svim tim snimkama bio je m-sje Pjer, m-sje Pjer u najrazliitijim
pozama sad u vrtu s velikom nagraenom rajicom u rukama, sad kako sjedi
jednim guzom na nekakvoj ogradi (profil, lula u ustima), sad s knjigom u ljuljaki, a
pokraj njega aa sa slamkom ...
Sjajno, izvanredno govorio je Rodrig Ivanovi, jeio se, kimao glavom,
unosio se u svaku snimku ili, tavie, drei odjednom dvije, prelijetao okom s
jedne na drugu... U--uh kakvi su vam ovdje bicepsi! Tko bi to mo102
gao pomisliti od vae otmjene konstitucije! Naprosto obara s nogu! Ah, kakve li
draesti to s ptiicom razgovarate!
Pitomom ree m-sje Pjer.
Zbilja zanimljivo! Gle, ti... a to je ovo ovdje, ini se da jedete lubenicu!
Upravo tako ree m-sje Pjer. One ste ve vidjeli. Evo, izvolite!
arobno, kaem vam. Dajte, molim vas, ovaj snopi ovamo, on ga jo nije
vidio ...
ongliram sa tri jabuke ree m-sje Pjer.
Odlino upravitelj ak i cmoknu!
Za jutarnjim ajem ree m-sje Pjer ovo sam ja, a ovo je moj pokojni otac.
Naravno, poznajem ga ... Plemenite bore.
Na obali Strope ree m-sje Pjer jeste li vi bili ondje? obrati se
Cincinnatu.
ini se da nije odgovori Rodrig Ivano-vi. A gdje je ovo? Kakav elegantan
kapu-ti! Znate ta, vi ovdje izgledate stariji za svoje godine. ekajte, hou jo
jednom da vidim onu s kantom za polijevanje!
No, eto ... to je sve to imam kod sebe ree m-sje Pjer i opet se obrati
Cincinnatu: Da sam znao da e vas to toliko zanimati, donio bih jo toga,
nakupilo bi se u mene desetak albuma.

 udesno, frapantno ponovi Rodrig Iva-novi, briui ljubiastim rupiem

oi koje
103
su se ovlaile od svih tih sretnih smijeaka, uzdaha i doivljaja.
M-sje Pjer sklopi novanik. Odjednom se u njegovim rukama nae sveanj karata.
Zamislite, molim, bilo koju predloi redajui karte po stolu; laktom
odmaknu pepeljaru i nastavi ih redati.
Zamislili smo bodro kaza upravitelj. M-sje Pjer, alei se malo, stavi prst na
elo;
a onda brzo skupi karte, okretno protrese sveanj i izbaci trefovu tricu.
udo jedno kliknu upravitelj. Pravo udo!
. Sveanj ieze isto onako neprimjetno kao to se pojavio, i m-sje Pjer, nainivi
spokojno lice, ree:
Dolazi doktoru starica: Ja, veli gospodine doktore, imam vrlo zbiljsku bolest,
uas kako se plaim da u od nje umrijeti... Ko-kvi su simptomi? Glava mi se
trese, gospodine doktore. M-sje Pjer, mumljajui i tresui se, odglumio je
staricu.
Rodrig Ivanovi divlje prasnu u smijeh, lupi akom po stolu, umalo to ne pade sa
stolice, zakalja se, zastenja i jedva se smiri.
Pa vi ste, m-sje Pjer, dua drutva progovori on plaui suta dua! Jo
nikog u ivotu nisam sluao da tako strano pria viceve!
Kako smo tuni, kako njeni obrati se m-sje Pjer Cincinnatu, razvlaei usne
kao da
104
hoe da nasmije uvrijeeno dijete. Sve uti-mo, brii nam trepere, ilica na
vratiu kuca, a oi su nam mutne.
Sve od radosti brzo ubaci upravitelj.
N'y faites pas attention!1
Da, zaista, radostan je ovo dan, krasan dan ree m-sje Pjer dua mi samo
igra ... Ne elim da se hvalim ali u meni ete, kolega, nai rijedak spoj vanjske
druevnosti i unutarnje finoe, gorjivosti i sposobnosti da se uti, nestanosti i
ozbiljnosti. Tko e utjeiti rasplakanog mlaca, tko e zalijepiti njegovu igraku? Msje Pjer. Tko e se zauzeti za udovicu? M-sje Pjer. Tko e joj dati trijezan savjet, tko
e preporuiti lijek, tko donijeti utjenu vijest? Tko? Tko? M-sje Pjer. Sve m-sje
Pjer.
Izvanredno! Talent! uskliknu upravitelj kao da slua stihove, a istovremeno je
pogledavao Cincinnata miui obrvom.
Eto, ini mi se... nastavi m-sje Pjer. Da, izmeu ostalog prekide sama
sebe vi ste zadovoljni smjetajem, zar ne? Je li nou hladno? Hrane li vas dobro?
Dobiva isto to i ja odgovori Rodrig Ivanovi. Stol je raskoan i bogat.
Prekrasan stol od orahovine naali se m-sje Pjer.
Upravitelj se upravo spremao da prasne u smijeh kadli se otvorie vrata i pojavi se
mra-

1 Ne obazirite se na to! (Prev.)

105
ni, visoki bibliotekar s hrpom knjiga ispod ruke. Grlo mu je bilo omotano vunenim
alom. Ni s kim se ne pozdravivi, baci knjige na krevet nad njim u uzduhu na
trenutak uzdigo-e se stereometrine sablasti ovih knjiga sainjene od praine
digoe se, zadrhtae i ra-sue se.
Stanite ree Rodrig Ivanovi vi se, ini mi se, jo niste upoznali.
Ne gledajui, bibliotekar kimnu, a uljudni m-sje Pjer ustade sa stolice.
M-sje Pjer, molim vas moljakao je u-pravitelj stavljajui dlan na prsa
molim vas, pokaite mu onaj svoj trik!
Ah, vrijedi li... to je tako beznaajno poe se ustruavati m-sje Pjer, ali
upravitelj ne odustade:
udo! Krasna magija! Svi vas molimo! No, budite tako dobri... Stanite, stanite
viknu bibliotekaru koji krenu prema vratima.
Sad e vam m-sje Pjer neto pokazati. Molim, molim! Ta ne odlazite ...
Zamislite jednu kartu s kominom ozbiljnou izgovori m-sje Pjer,
promijea karte i izbaci pikovu peticu.
Ne ree bibliotekar i izae. M-sje Pjer slegnu oblim ramenima.
Odmah u se vratiti promrmlja upravitelj i takoer izae.
Cincinnat i njegov gost ostadoe sami. Cin-cinnat otvori knjigu i zadubi se u
itanje, to
106
jest neprestano je itao prvu reenicu. M-sje Pjer gledao ga je dobroudnim
osmijehom, poloio apicu na stol dlanom otvorenim gore, kao da Cincinnatu
predlae mir. Upravitelj se vratio. U ruci je vrsto drao vuneni al.
Moda e vam, m-sje Pjer, dobro doi ree on, prui mu al, sjede buno,
poput konja, zatoptavi, i stade promatrati palac s vrha kojeg je slrao, poput srpa,
poluotkinut nokat.
O emu smo ono govorili? uskliknu m-sje Pjer s finim taktom, kao da se
nita nije dogodilo. Da, govorili smo o fotografijama. Ve u ja donijeti svoj
aparat i snimit u vas. To e biti veselo. to to itate, mogu li vidjeti?
Mogli biste ostaviti tu knjigu napomenu upravitelj isprekidanim glasom:
Ta imate gosta!
Pustite ga osmjehnu se m-sje Pjer. Nastade utnja.
Ve je kasno tiho ree upravitelj, pogledavi na sat.
Da, sad emo poi, fuj, kakav bau-bau ... Pazite, pazite, usnice mu
podrhtavaju .. . su-nace e, ini se, sad proviriti... Bau-bau, bau--bau!
Hajdmo ree upravitelj i ustade.
Odmah ... ovdje mi je tako ugodno da se upravo ne mogu otrgnuti... U svakom
sluaju, mili moj susjede, okoristit u se doputenjem da vam doem ee, ako mi,
dakako,
107
vi dopustite, a eto, vi mi doputate, zar ne? Dakle, do vienja! Do vienja! Do

vienja!
Smijeno se klanjajui, oponaajui nekoga, m-sje Pjer lupnu petama; upravitelj ga
opet uhvati ispod ruke isputajui sladostrasno unjkave glasove. Otioe, ali u
posljednji as dopre: Ah, oprostite, neto sam zaboravio, odmah u doi za
vama i upravitelj dotra nazad u eliju, priblii se Cincinnatu i na trenutak
nestade osmijeha s njegova ljubiasta lica:
Sramota me je prosikta on kroz zube sramota me je zbog vas. Ponaali
ste se kao ... idem, idem povie sjajei se opet, dohvati sa stola vazu s bourima
i, razlijevajui vodu, izae.
Cincinnat je neprekidno gledao u knjigu. Na stranicu je pala kapljica. Nekoliko
slova kroz kaplju iz petita pretvorilo se u cicero i nabubrilo, kao ispod poveala.
108
VIII
(Ima ih koji olovku ilje prema sebi, kao da gule krumpir, a ima ih koji je struu od
sebe, kao tap... U posljednje se ubrajao Rodion. Imao je stari no na sklapanje s
nekoliko otrica i vadiepom. Ali vadiep bi noivao napolju.)
Danas je osmi dan (pisao je Cincinnat olovkom koja se skratila vie no na treinu),
i ne samo da jo ivim, to jest sobom sam oblo ogranien i pomraen, nego kao i
svaki smrtnik ne znam kad u umrijeti, i mogu na sebe primijeniti formulu koja
vrijedi za sve: vjerojatnost budunosti smanjuje se u obratnoj zavisnosti od njene
milju nazrete udaljenosti. Zaista, u mom sluaju opreznost nalae da se operira tek
siunim ciframa, ali, nita, nita, iv sam. Mene je ove noi to mi se ne do109
gaa prvi put snalo neto posebno: skidam sa sebe ovoj za ovojem i na kraju ...
ne znam kako da to opiem ali ono to znam; stie putem postepenog
razobliavanja do posljednje, nedjeljive, tvrde, bljetave toke i ta toka govori: ja
jesam, poput prstena s biserom u krvavome salu morskoga psa o moje vjerno,
moje vjeito ... i meni je ve dosta ove toke zapravo, vie mi nita ne treba.
Moda, graanin budunosti, urni gost, (domaica jo nije ustala), moda,
naprosto onako sajmeni monstrum u izbuljenom, beznadno blagdanskom
svijetu proivio sam mueniki ivot, i to muenje elim izloiti, ali sve se
plaim da neu dospjeti. Otkako pamtim za sebe a pamtim nezakonito jasno
vlastiti saop-ilac koji odvie toga zna o sebi i zato je opasan i zato ... Izlazim iz
mraka koji pali, i vrtim se kao zvrk, takvom potisnom silom i arom da do dandanas osjeam (katkad i u snu, katkad uronim u veoma vrelu vodu) onaj iskonski
svoj drhat kad sam se prvi put opekao, svoju prvu opekotinu, oprugu moga Ja,
kako li sam iskoio sklizak, gol! Jest, iz oblasti koja je za druge zabranjena i
nedostupna, jest, ja poneto znam, jest... ta-vie, i sad kad je ve sve gotovo, ak i
sad ... Bojim li se da koga ne sablaznim? Ili nita nee biti od mog prianja, nego e
jedino ostati crna trupla uguenih rijei, poput obje-enjaka ... veernje konture
gama, vrane
110
ini mi se da bih radije ue, zato to pouzdano, neopozivo znam da e to biti

sjekira: dobitak u vremenu koje mi je sada toliko dragocjeno da cijenim svaki

predah, odgodu ... mislim na vrijeme za razmiljanje. Ali ne znam pisati, urba,
uzbuenje, slabost. Poneto i znam. Poneto i znam. Ali to se tako teko moe
izraziti! Ne, ne mogu... elio bih sve to odbaciti, a u isti mah takav osjeaj da kipi
poput mlijeka, da jednostavno silazi s uma od kakljanja ako to na bilo koji nain
ne izrazi. 0 ne, ne divim se svojoj linosti, ne zapo-dijevam sa svojom duom
intenzivno natezanje u tamnoj sobi; nikakvih, nikakvih elja, osim elje da se
izrazim svoj svjetskoj ni-jemosti uprkos. Kako mi je strano! Kako mi je
muno! Ali me od mene nitko nee oteti. Strano mi je gubim, eto, nekakvu nit
koju sam maloas tako opipljivo drao. Gdje je ona? Kliznula iz ruke? Drhtim nad
papirom grizui do grafita olovku, zgrbljenou se nastojim sakriti od vrata kroz
koja me prodorni pogled bode u zatiljak i ini se da u sad na sve zguvati i
razderati... Ja sam grekom dospio ovamo, ne u samu tamnicu nego openito, u taj
strani, prugasti svijet: valjani uzorak primijenjene umjetnosti, ali u biti bijeda, uas,
bezumlje, greka, i eto, survao je na mene svoj drveni eki gorostasni medvjed
izrezbaren od drva. Ta jo od svog najranijeg djetinjstva sanjao sam... U mojim
111
snovima svijet je bio oplemenjen, produhovljen, ljudi kojih sam se toliko plaio na
javi pojavljivali su se ondje u treperavom prelamanju kao da su proeti i okrueni
onom igrom zraka koja za ege daje ivot samim obrisima predmeta; njihovi
glasovi, hod, izraz oiju, pa ak i izraz odjee zadobivali su uzbudljiv znaaj,
jednostavnije reeno u mojim snovima svijet je oivljavao, postajui do te mjere
arobno vanim, slobodnim i eterinim da mi je potom bilo tijesno udisati prah
narisanog ivota. Uz to sam ve odavno sras-tao s milju da ono to se naziva
snovima jest polustvarnost, obeanje stvarnosti, njeno predvoenje i lahor, to jest
da oni u sebi sadre, u vrlo nejasnom, razblaenom stanju, vie istinske stvarnosti
nego sva naa mnogo hvaljena java, koja je opet polusan, gadan drijeme, u koji
izvana prodiru, udno, divlje mijenjajui se, glasovi i likovi istinskog svijeta koji
tee periferijom spoznaje kao to biva kad uje u snu lukavu, groznu
pripovijest, zato to strae grana po staklu, ili pak sanja kako propada u snijeg,
zato to spada pokriva. Ali kako se samo plaim da se probudim! Kako se bojim
tog trenutka, tonije: polovice trenutka ve tada odrezanog, zakvaenog kukom,
kao to to ine drvosjee ... A ega se imam plaiti? Ta za mene e to ve biti sjena
sjekire, i at koji se rui neu vie uti ovim sluhom. Svejedno se bojim. Ne moe
to samo tako
112
otpisati. A ne valja ni da moju misao cijelo vrijeme usisava rupa budunosti ja
elim o neem drugom, hou da neto drugo objasnim ___ali piem tako nejasno i
mlitavo, kao
u Pukina poetski duelant. U mene e se, ini se, uskoro otvoriti tree oko
odostraga, na vratu izmeu krhkih kraljenjaka: bezumno oko, iroki otvor sa
zjenicom to die i s ruiastim vijugama na bljetavoj jabuici. Ne diraj! ak jae,
piskutavo: ossstavi! Sve predosjeam! I esto mi u uima odjekuje moj budui jecaj

i strani krkljavi kaalj koji se uje iz netom pogubljenog. Ali sve ovo nije ono
pravo i moj sud o snovima i javi nije ono pravo. Stoj! Eto, opet utim, utim da u
se sad izraziti na pravi nain, da u uhvatiti rije. Jao, nitko me nije nauio hvatanju,
i davno sam zaboravio drevnu uroenu umjetnost pisanja, kad ona nije traila
kolu, nego bi planula i irila se poput poara, i sad se ona ini isto tako nemogua
kao muzika koja se nekad izvlaila iz udovinog glasovira, koja je ustro uborila i
odjednom rasijecala svijet na ogromne, svjetlucave komade ... ja tako jasno
predoavam sebi sve to, ali vi niste ja, eto u emu je nepopravljiva nesrea! Ne
znajui pisati, ali prijes-tupnikim utilom nasluujui kako se slau rijei, kako
valja postupiti da obina rije oivi, da pozajmi u svog susjeda njegov blijesak, ar,
sjenu, odraavajui se sama u njemu i isto tako obnavljajui ga tim odrazom, tako
da itav
8 Poziv na smaknue
113
redak bude ivi preljev: nasluujui takvo susjedstvo rijei, ja ga ipak ne mogu
ostvariti, a to mi je potrebno za nesadanji i neovda-nji moj zadatak. Ne ovdje!
Tupo ovdje, poduprto i zatvoreno, tamna tamnica, u koju je zatvoren uas to
uporno urla, i dri me, i gui. Ali kakve su samo zrake nade u noima, kakav je ...
On jest, postoji moj svijet snova, ne moe biti da ga nema, jer mora postojati
original ako postoji nezgrapna kopija. Snen, ispupen, plav, lagano se obraa meni.
Kao da se za tmurnog dana valja na leima zatvorenih oiju i odjednom se pod
vjeama pokrene tmina, polako prelazi u sjetan osmijeh, a onda i u vrue osjeanje
sree, i zna: izronilo je, iza oblaka je izronilo sunce. Eto, od takvog osjeaja i
poinje moj svijet: postepeno postaje jasniji magliasti zrak i razlijeva se u njemu
zrakasta, drhturava dobrota, iri se moja dua u rodnom kraju. A dalje, dalje? Da,
eto crte, iza koje gubim vlast... Rije, izvuena na zrak, rasprskava se, .kao to
prskaju u mreama one arolike ribe koje diu i blijete samo u tamnoj, tekoj
dubini. Ali ja inim posljednji napor i, evo, ini se, tu je lovina o, to je samo
trenutni oblik lovine! Ondje, neponovljivom razumnou svijetli se ljudski pogled;
ondje na slobodi eu ovdje izmueni udaci; vrijeme se ondje oblikuje po elji,
kao areni ilim iji se nabori mogu tako sakupiti da se spoje bilo koja dva uzorka
na njemu
114
i ponovo se ilim iri, i ivi dalje, ili buduu sliku stavlja na prolu, bez kraja, bez
konca, lijeno, dugo i uporno, kao ena to bira pojas za kaput, i eto, gipko ide
prema meni, odmjereno dotiui koljenom barun, ona koja je sve razumjela i koja
mi je razumljiva. Ondje, ondje je original onih vrtova gdje smo tada lutali i sakrivali
se; ondje sve iznenauje svo-j om arobnom oevidnou, j ednostavnou
savrena blaga; ondje sve tjei duu, sve je proeto onom zabavnou koju poznaju
djeca; ondje sja ono zrcalo koje baci gdjekad ovamo sluajan odraz ... A sve to nije
tako, nije sasvim tako pa se zbunjujem, tapkam na mjestu, zapleem se i to se vie
kreem i prevrem u vodi, gdje traim na pjeanom dnu promakli bljesak, to je
mutnija voda, to je manja vjerojatnost da u ga nai, uhvatiti. Ne, nita jo nisam

rekao ili rekoh samo knjiki ... i na kraju krajeva moralo bi se to odbaciti, i ja bih
odbacio kad bih se trudio za nekog koji sad postoji, ali kako nema na svijetu
nijednog ovjeka koji govori mojim jezikom, ili krae reeno: nijednog ovjeka koji
govori, ili jo krae: nijednog ovjeka; onda treba da se brinem samo o sebi, o onoj
sili koja me tjera da se izrazim. Hladno mi je, oslabio sam, strano mi je, zatiljak mi
miga i mirka, i iznova bezumno, netremice motri, pa ipak, ja sam, kao vr za
fontanu, lancem prikovan za ovaj stol i neu ustati sve dok se ne iz8*
115
razim ... Ponavljam (ritmom ponovljenih zakletvi, uzimajui nov zalet), ponavljam:
poneto znam, poneto znam, poneto ... Jo u djetinjstvu, ivei jo u velikoj
hladnoj kui, utoj kao kanarinac gdje su mene i stotinu druge djece pripremali za
pouzdano nepostojanje odraslih kumira, u koje su se moji vrnjaci bez potekoa,
bez boli svi i pretvorili; jo onda, u te proklete dane, sred otrcanih knjiga, jarko
obojenih pomagala, i propuha to prodire do kosti, znao sam bez poznavanja, znao
sam bez uenja, znao sam kao to zna sama sebe, znao sam ono to je
nemogue znati, znao sam, dakle, jo jasnije nego to znadem sada. Jer, zamorio
me ivot: neprekidna strep-nja, prikrivanje znanja, prijetvornost, strah, pretjerani
napor svih ivaca da se predam, da ne dam od sebe glasa... i dan-danas me boli
ono mjesto pamenja gdje je otisnut sam poetak ovoga napora, to jest kad sam
prvi put shvatio da su stvari koje mi se inile tako prirodnim u biti zabranjene,
nemogue, i da je svaka pomisao na njih zloinaka. Dobro sam upamtio taj dan.
Po svojoj prilici, tad sam tek nauio pisati, jer vidim sama sebe s onim mjedenim
prsteniem na mezimcu, koji se stavljao djeci to su ve znala da prepisuju slova s
gredica u kolskom vrtu, gdje su petunije, plamenci i mauhice sainjavale duge
izreke. Sjedio sam, s nogama na niskoj prozorskoj dasci, i gledao odozgo kako na
tratini
116
moji vrnjaci u isto tako dugim ruiastim kouljama u kakvoj sam bio i ja,
uhvativi se za ruke, krue oko stupa okienog vrpcama. Jesam li bio kanjen? Ne,
prije e biti da su me pomanjkanje volje u druge djece da me prime u igru i grdno
ustruavanje, stid, tjeskoba koje sam osjeao pridruujui se njima, primorali da
vie cijenim ovaj bijeli ugao prozorske daske, otro ogranien sjenom
poluotvorenog okvira. Do mene su dopirali poklici koje zahtijeva igra, zapovjednozvonki glas rie uiteljice, vidjeh njezine uvojke i naoale i, s gadljivim uasom
koji me nikad nije naputao, promatrao sam kako je one najmanje poticala da se jo
bre okreu. I ta uiteljica, i stup okien vrpcama, i bijeli oblaci to su proputali
klizavo sunce koje odjednom poe lijevati tako strastveno svjetlo koje je neto
trailo, sve se to iskriavo odraavalo u staklu otvorenog prozora. Jednom rijeju,
osjeao sam takav strah i tugu da sam uznastojao da zaronim u samoga sebe i da se
tu pritajim, kao da sam htio zakoiti i iskoiti iz besmislenog ivota koji me nosio.
Uto se na kraju kamene galerije, gdje sam se nalazio, pojavio najstariji odgojitelj
imena mu se vie ne sjeam debeo, znojan, s crnim dlakavim prsima iao je

na kupanje. Zovnuvi me jo izdaleka glasom koji je pojaavala akustika da i ja

poem u vrt, on se brzo pribliio i zamahnuo runikom. Onako tuan, rastresen,
117
nesvjesno i nevino mjesto da niz stepenice siem u vrt (galerija se nalazila na
treem katu), ja sam, ne mislei to radim, ali u biti posluno, tovie smireno,
ravno s prozorske daske siao na gipki zrak, i nita ne osjetivi osim da sam kao
bos (iako sam bio obuven)
lagano krenuo, na najprirodniji nain zakoraio sam naprijed, jo rastreseno
siui i razgledajui prst koji sam ujutro napranjio: ali odjednom neobina,
zagluna tiina prenula me iz razmiljanja i ugledao sam dolje podignuta prema
sebi, poput tratinica, lica zaprepatene djece i uiteljicu koja je kanda padala
nauznak, ugledao sam okruglo obrezano grmlje, i runik koji jo nije doletio do
tratine, ugledao sam sama sebe djeaka u ruiastoj koulji koji je zastao stojei
u zraku ugledah, okrenuvi se, na tri zrana koraka dalje, maloprije naputeni
prozor i ispruenu dlakavu ruku, u zlokobnom zaprepatenju ...
(Ovdje se, na alost, ugasilo svjetlo u eliji
Rodion ga je gasio tono u deset).
118
IX
I opet se otvorio dan amorom. Rodion je mrzovoljno zapovijedao, a pomagala su
mu jo tri posluitelja. Na taj sastanak dola je cijela Mar-finjkina obitelj, sa svim
namjetajem. Nismo tako, ne, nismo tako predoavali sebi taj dugo oekivani
sastanak. Kako li samo upadoe! Stari Marfinjkin otac golema elava glava,
kolobari ispod oiju, kauukasto lupkanje crnog tapa; Marfinjkina braa
blizanci, sasvim nalik jedan na drugog, samo to je jedan bio sa zlatnim brkovima,
dok je drugi imao smolaste; Marfinjkin djed i baka po materi
toliko stari da su ve bili prozrani; tri ivahne rodice koje, meutim, u
posljednji as, tko zna zato, nisu pustili; Marfinjkina djeca
hromi Diomedon i bolesna punana Polina; na kraju sama Marfinjka, u svojoj
crnoj halji119
ni za izlazak, s barunastom trakom oko bijelog hladnog vrata, sa zrcalom u ruci, a
uz nju je neprekidno stajao vrlo korektan mlai ovjek besprijekornog profila.
Opirui se o tap, tast je sjeo u koni naslonja koji je stigao skupa s njim, s
naporom stavio debelu nogu od jelenje koe na klupicu i, zlobno vrtei glavom,
ispod tekih vjea zaustavio pogled na Cincinnatu, kojeg zahvati poznati nejasni
osjeaj pri pogledu na medalje koje su ukraavale tastov topli kaput, i na bore oko
njegovih usta, koje kao da izraavaju vjenu odvratnost, i na rumenu mrlju na ilastoj sljepooici s oteklinom velikom poput krupne rozine na samoj ili.
Djed i baka (on drhtav, oerupan, u zakrpljenim hlaama; ona podstriena, s
bijelom upavom kosom i tako mrava da bi mogla navui na sebe svilenu navlaku
kiobrana) smjestie se jedno pored drugoga na dvije jednake stolice s visokim
naslonima; djed nije isputao iz malenih dlakavih ruku golemi portret svoje majke

u zlatnu okviru portret maglovite mlade ene koja je takoer drala u ruci
nekakav portret.
Meutim, i dalje su unosili namjetaj, ivotne potreptine, tavie, ak i pojedine
dijelove zidova. Sjajio se irok ormar sa zrcalom koji se pojavio sa svojim osobnim
odrazom (tonije kutak brane spavaonice zraka sunca na podu, isputena
rukavica i otvorena
120
vrata u dnu). Ugurae neveseli bicikl s ortopedskim pomagalima. Na stoliu s
inkrustaci-jom ve je deset godina leala plosnata gra-natna boica i ukosnica.
Marfinjka sjede na svoj crni otoman izatkan ruama.
Nesrea, nesrea! zakuka tast i lupnu tapom.
Starci se preplaeno osmjehnue.
Tatice, ostavite to, pa o tome smo ve najmanje tisuu puta govorili tiho
progovori Marfinjka i zimogroljivo strese ramenima.
Njezin mladi ovjek dodade joj al s resama, ali ona se njeno osmjehnu krajikom
tankih usnica i odmaknu njegovu njenu ruku. (Na mukarcu najprije gledam
ruke). On je bio u elegantnoj crnoj uniformi telegrafskog slubenika i namirisan
mirisom ljubiice.
Nesrea! s mukom ponovi tast i poe podrobno i sono proklinjati
Cincinnata. Cin-cinnatov pogled privue Polinina zelena haljina s bijelim
tokicama; rikasta, iskrivljena, s naoalama, uope ne izazivajui smijeh nego tugu
s tim svojim tokicama i zaokruglje-nou, tupo pomiui debele noice u smeim
vunenim arapama i izmicama na dugmeta, prilazila je prisutnima kao da svakog
od njih prouava, gledajui ozbiljno i utljivo svojim sitnim tamnim oima koje su
se spajale iza nosne kosti. Sirotica je imala na sebi salvetu
121
zaboravili su, ini se, da joj je skinu nakon zajutarka.
Tast predahnu i opet lupnu tapom, a onda Cincinnat ree:
Da, sluam vas.
uti, grubijane viknu ovaj imam pravo da od tebe doekam, bar danas,
kad stoji na pragu smrti mrvu potovanja. Izmu-drijaio neto i dospio na
stratite! Izvoli mi objasniti kako si mogao, kako si smio...
Marfinjka je neto tiho zapitala svog mladia koji se oprezno vrpoljio, traei neto
oko sebe i pod sobom na otomanu.
Ne, ne, nita odgovori on takoer tiho. ini se da sam je izgubio na putu.
Nita, nai e se ... A recite, vama je jamano hladno?
Marfinjka zavrti glavom, spusti meki dlan na njegovu aku i istog trena, skinuvi
ruku, popravi na koljenima haljinu, pa utavim apatom pozva sina koji se
prilijepio uz svoje ujake, a oni su ga gurali od sebe smetao im je da sluaju.
Diomedon, u sivoj bluzi s gumicom na bedrima, krivei se sav u ritmikom
ljuljanju, dosta je spretno preao razmak izmeu njih i majke. Lijeva mu je noga
bila zdrava, rumena, desna je pak liila na puku sa svim svojim sloenim
dijelovima cijevi, remenjem. Okrugle smee oi i rijetke obrve bile su majine,

ali donji dio lica, buldo-ja gubica bilo je, dabome, tue.
122
Sjedi ovamo u pola glasa ree Mar-finjka i brzim pokretom zadra runo
ogledalo koje je poelo padati s otomana.
Odgovori mi nastavi tast kako si smio, ti, sretno oenjen ovjek,
prekrasan poloaj, divna djeica, ljubljena ena, kako si smio da ne pazi, kako nisi
mislio, zlikovce? Kadto mi se ini da sam prosto-naprosto stari tikvan i da nita ne
razumijem, zato to dopustiti takvo more gadosti... Zavei! za-urla, a starci opet
zadrhtae i osmjehnue se.
Crna maka, proteui se, napinjui zadnje ape, bokom se trljala o Cincinnatovu
nogu, zatim se nala na bifeu koji ju je pratio pogledom, a otud je beumno skoila
na rame advokatu koji je maloprije uao na prstima, a sad je sjedio u kutu na
barunastoj stolici bez naslona bio je veoma prehlaen i preko rupia
spremnog za upotrebu promatrao je prisutne i razliite predmete za svakidanju
upotrebu, koji su eliji davali takav izgled kao da je ovdje draba. Maka ga je
preplaila, pa ju je grozniavo zbacio sa sebe.
Tast se pjenio od bijesa, umnoavao prokletstva i ve je poeo hroptati. Marfinjka
je rukom pokrila oi, njezin mladi gledao ju je igrajui se vorovima jagodica na
licu. Na divaniu s izvijenim naslonom sjedila su Mar-finjkina braa; crnomanjasti,
sav u utom, s otvorenim ovratnikom, drao je trubu notnog papira jo bez nota
bio je to jedan od prvih
123
gradskih pjevaa; njegov brat u aurnim al-varama, gizdelin i aljivina, donio je
zetu poklon vazu s voem od voska. Osim toga, na rukavu je nainio traku od
krepa, i, lovei Cincinnatov pogled, pokazivao je na nju prstom.
Tast, na vrhuncu krasnorjeivoga gnjeva odjednom se zagrcnuo i tako trznuo
naslonjaem da se tiha Polina, to je stajala pokraj njega i gledala mu usta, sruila
unazad, iza naslonjaa gdje je i ostala leati, nadajui se da to nitko nije primijetio.
Tast je buno poeo otvarati kutiju cigareta. Svi su utjeli.
Prigueni glasovi malo-pomalo poee se podizati, Marfinjkin brat, onaj
crnomanjasti, proisti grlo i zapjeva u pola glasa: Mali e trano t'omesti ... pogrijei
i pogleda brata koji se zablenuo. Neemu se osmjehujui, advokat se opet primi
maramice. Marfinjka je na otomanu neto aputala sa svojim kavalirom koji jj Je
popravljao prebaeni al tamniki zrak bio je vlaan. Govorili su jedno
drugome vi, ali s kakvim se teretom njenosti pojavljivalo to vi na horizontu
njihova jedva ujnog razgovora ... Podrhtavajui uasno stari ustade sa stolice,
predade portret starici i, zaklanjajui plamen, drhtav kao to je i sam bio, prie
svom zetu, Cincinnatovu tastu, i htjede mu ... ali plamen se ugasi i on se srdito
smrknu.
Dosadili ste, bogme, s tim svojim glupim upaljaem ree on mrzovoljno,, ali
ve bez
124
gnjeva, i tada uzduh ivnu i odmah svi progo-vorie.

Mali e tratio t'amesti... zapjeva punim glasom Marfinjkin brat.

Diomedone, odmah da si ostavio tu maku ree Marfinjka prekjuer si
ve jednu udavio, ne moe to svaki dan. Otmite mu je, molim vas, Viktore mili!
Koristei se opom ivou, Polina ispuza iza naslonjaa i tiho ustade. Advokat
prie Cincinnatovu tastu i dade mu vatre.
Uzmi rije apat govorio je Cincin-natu urjak, aljivina i proitaj je
naopako! A? Ispada smijeno, zar ne? Da, bratac, upao si u gadnu guvu. Zbilja,
to te na to navelo?
Uto se otvorie vrata. Na pragu su stajali' upravitelj i m-sje Pjer, obojica na isti
nain drei ruke na leima i lako, jedva primjetno miui zjenicama, promatrali
drutvo. Gledali su tako bezmalo jednu minutu prije nego to e otii.
Zna ta estoko diui, govorio je urjak posluaj ti rieg! Pokaj se,
Cincinnatiu! No, budi tako dobarl Moda e ti jo i oprostiti? A? Pomisli kako je
to neugodno kad ti sijeku glavu. to te to kota? No, pokaj se, nemoj biti budala!
Moje potovanje, moje potovanje, potovanje ree upravitelj prilazei.
Nemojte
125
me ljubiti, jo sam vrlo prehlaen. 0 emu je rije? ime vam mogu pomoi?
Dajte mi da proem proapta Cincin-nat moram kazati eni nekoliko
rijei___
Sad emo, najmiliji moj, prodiskutirati materijalno pitanje ree osvjeeni tast,
pruajui tap toliko daleko da je Cincinnat naletio na njega. Stani, stanider, s
tobom govorim!
Cincinnat poe dalje; trebalo jc da zaobie velik stol prostrt za deset osoba, a
zatim se provui izmeu paravana i ormara da bi stigao do Marfinjke koja je malo
prilegla na otoman. Mladi joj je alom pokrio noge. Cincinnat je gotovo ve stigao
kad se odjednom razlegne srdit vrisak Diomedonov. On se ogleda i spazi Emoku
koja je dospjela amo bogzna kako, i sad je draila djeaka oponaajui njegovu
hromost, naginjala se na jednu nogu pravei sloene grimase. Cincinnat je zgrabi za
gole podlaktice, ali se ona istre i pobjee; za njom je, gegajui se, jurila Polina, u
tihom zanosu radoznalosti.
Marfinjka se okrenula njemu. Mladi vrlo korektno ustade.
Marfinjka, svega dvijc-tri rijei, molim te brzo izgovori Cincinnat, spotae se
o jastuk na podu i nespretno sjede na kraj otomana, umatajui se u svoj ogrta
umazan pepelom.
126
Laka migrena ree mladi. To je i razumljivo. kode joj ovakva
uzbuenja.
U pravu ste ree Cincinnat. Da, u pravu ste. elim vas zamoliti... treba da
nasamo ...
Dopustite, gospodine odjeknu pokraj njega Rodionov glas.
Cincinnat ustade, Rodion i drugi sluitelj uhvatie, gledajui jedan drugome u oi,
otoman na kojem je napola leala Marfinjka, iskaljae se, podigoe je i ponesoe

prema izlazu.
Do vienja, do vienja djetinje je vikala Marfinjka, ljuljajui se u ritmu
koraka nosaa, ali odjednom zamiri i pokri lice. Njezin je kavalir zabrinuto iao za
njom nosei crni al koji je podigao s poda, buket, svoju kapu i jednu rukavicu.
Okolo je bio mete. Braa su spremala posue u sanduk. Njihov -otac, diui
astmatiarski, slagao je viekrilni paravan. Advokat je svima nudio velik list papira
za pakovanje, tko zna gdje ga je dobio; vidjeli su ga kako bezuspjeno pokuava
zamotati u njega abar s blijedonarandastom ribom u mutnoj vodi. Sred metea
iroki ormar sa svojim linim odrezom stajao je kao trbuasta ena, oprezno drei
i odmiui zrcalni trbuh da ga ne zakvae. Nagnue ga nazad i, posrui, odnesoe.
Prilazili su jedan po jedan da se oproste sa Cincinnatom.
Nemoj ta zamjeriti ree tast i s hladnom uljudnou poljubi Cincinnatu
ruku, kao
127
to je zahtijevao obiaj. Plavokosi brat uprtio je crnomanjastoga i u takvom
poloaju se op-rostie sa Cincinnatom otili su kao ivo brdo. Djed i baka
podrhtavajui, klanjali su se i pridravali maglovit portret. Sluitelji su i dalje
iznosili namjetaj. Prioe djeca: Poli-na, ozbiljna, podizala je lice, a Diomedon je,
naprotiv, gledao u pod. Odveo ih je advokat drei ih oboje za ruke. Posljednja je
dojurila Emoka: blijeda, zaplakana, ruiasta nosa i drhtavih mokrih usana utjela
je, ali odjednom podie se na arapama koje su lagano utale i, obavivi ruke oko
njegova vrata, nerazgovijetno je proaptala neto i glasno za-jecala. Rodion je
uhvati za ruku sudei po njegovu mrmljanju, ve ju je odavno zvao i sad ju je
odluno povukao prema izlazu. Ona se pak izvi, odmaknu se i okrenu Cincinnatu
glavu s nemirnom kosom i prui mu divnu ruku s dlanom okrenutim gore i, nalik
na baletnu zarobljenicu, ali s primjesom istinskog oajanja, protiv volje poe za
Rodionom koji ju je vukao prevrtala jc oima, tkanina joj spuznula s ramena
i evo, on je iz sve snage, kao vodu iz vedra, ispljusnu u hodnik; sveer jo
mrmljajui, vratio se s lopaticom za smee da pokupi truplo make koje je
plosnato lealo ispod stola. Vrata se buno zalupie. Sad je teko bilo povjerovati
da je u toj eliji malo prije...
128
X
Kad se vui poblie upozna s mojim pogledima, nee vie zazirati od mene.
Neto je, uostalom, ve i postignuto, i ja se od sveg srca tome veselim govorio
je m-sje Pjer sjedei na svoj nain, to jest bokom okrenut stolu, vrsto prekrtenih
debelih butina, proizvodei jednom rukom bezvune akorde na stolu koji je bio
pokriven votanim platnom. Cincinnat, podupirui glavu, leao je na krevetu.
Sad smo sami, a napolju je kia nastavio je m-sje Pjer. Takvo vrijeme
odlino odgovara duevnim aputanjima. Hajde da ve jednom zasvagda neto
razjasnimo. Imam dojam da se udite odnosu naih vlasti prema meni, dapae da
vas to vrijea, ispada nekako da sam ja u izuzetnom poloaju, ne, ne, ne oponirajte
mi, dajte da to ve jednom raistimo

9 Poziv na smaknue
129
kad je ve do toga dolo. Prije svega dopustite mi da vam kaem dvije stvari. Vi
znate naeg milog upravitelja (uzgred budi reeno: vui prema njemu nije sasvim
pravedan, ali o tom potom), vi znate kako je on dojmljiv, vatren, kako se
oduevljava svakom novinom, mislim da se i vama oduevljavao prvih dana, tako
da se naklonost koja se u njemu probudila prema meni ne bi smjela zbunjivati.
Nemojte biti tako ljubomorni, prijatelju moj! U drugom redu, ma koliko to bilo
udno, kao to se vidi, vi jo uvijek ne znate zato sam ja dospio ovamo, a eto, kad
vam kaem, mnogo ete toga razumjeti. Oprostite, to vam je to na vratu, evo
ovdje, ovdje, da ovdje.
Gdje? makinalno upita Cincinnat opipavajui svoje vratne kraljeke.
M-sje Pjer mu prie i sjede na kraj kreveta.
Evo ovdje ree on ali sad vidim, to je jednostavno bila sjena. Uinilo mi
se da je neka mala oteklina. Vi nekako neprestano miete glavom. Boli vas?
Prehladili ste se?
Ah, ostavite me na miru, molim vas tuno ree Cincinnat.
Ma ekajte! Ruke su mi iste, dopustite da ovdje opipam. Kao da ipak... Evo
ovdje, boli vas? A ovdje?
Malom ali miiavom rukom brzo je dirao Cincinnata po vratu, paljivo ga
razgledao i Jako itei disao na nos.
130
Ne, nije nita. Sve je tu ispravno ree na kraju i, odmiui se, potapa
pacijenta po zatiljku. Samo, uasno vam je tanak, ali sve je normalno, no, no,
znate, ponekad se deava... Pokaite mi jezik! Jezik je ogledalo eluca. Pokrijte se,
pokrijte, ovdje je hladno. O em smo ono razgovarali? Podsjetite me!
Kad biste mi odista eljeli dobro ree Cincinnat ostavili biste me na miru.
Idite, molim vas!
Ta zar ne elite da me sasluate smijeei se, protestirao je m-sje Pjer ta
zar tako tvrdoglavo vjerujete u nepogreivost svojih zakljuaka, meni nepoznatih,
uz put reeno, imajte to na umu, nepoznatih!
Cincinnat je utio, oaloen.
Onda dopustite da vam ispripovijedam nekako sveano nastavi m-sje Pjer
kakvu sam vrstu prijestupa ja uinio. Optuili su me, s pravom ili ne, to je ve
drugo pitanje, optuili su me ... Za to, to mislite?
Pa, recite ve jednom smjekajui se mlitavo, ree Cincinnat.
Bit ete potreseni. Optuili su me za pokuaj ... Ah, sebini, nepovjerljivi
prijatelju moj ... Optuili su me zbog pokuaja da vam pomognem da pobjegnete
odavde.
Je li to istina? upita Cincinnat.
Ja nikad ne laem znaajno ree m-sje Pjer. Moda je kadto i potrebno
lagati, to je ve druga stvar, i moda je takva savjesna
9*

131
pravednost glupa i, na kraju krajeva, ne donosi nikakvu korist. Recimo. Ali
injenica ostaje injenica; ja nikad ne laem. Ovamo sam, moj golubiu, dospio
zbog vas. Mene su uhapsili nou ... gdje? Recimo u Vinjegradu. Da, ja sam
Vinjegraanin. Sunani vonjaci. Ako katkad poelite da me posjetite, ugostit u
vas naim vinjama, ne odgovaram za kalambur, tako je to u nas u gradskom grbu.
Ondje, ne u grbu nego u zatvoru, va pokorni sluga odsjedio je tri dana. Zatim
prijeki sud. Zatim su me prebacili ovamo.
Vi ste, dakle, htjeli da me spasite ... zamiljeno procijedi Cincinnat.
Htio ja-ili ne htio, to je moja stvar, dragi moj drugariu-ohariu. U svakom
sluaju, mene su zato okrivili denuncijanti, znate, sve mlada publika, vatrena, i evo:
Ja oydje pred vama u zanosu stojim ... sjeate li se te romance? Kao glavni
corpus delicti posluio im je neki plan ove tvrave, toboe s mojim biljekama. Ja
sam, vidite, navodno smislio do najsitnijih pojedinosti zamisao o vaem bijegu,
ohariu moj!
Navodno, ili? ... priupita Cincinnat.
Kako je to samo naivno divno stvorenje! iroko se nasmija m-sje Pjcr
pokazujui mnogobrojne zube. Njemu je to sve tako prosto i jednostavno,
kako, jao, ne biva u ivotu!
Ali htio bih znati ree Cincinnat.
132
to? Jesu li suci bili u pravu? Jesam li se ja zaista spremao da vas spasim? Eh,
vi...
M-sje Pjer ustade i zakoraa po eliji.
Pustimo to ree uzdiui dosjetite se sami, nepovjerljivi prijatelju! Je li to
tako ili moda drugaije, ovamo sam dospio zbog vas. tovie, zajedno emo se
popeti na strati-te.
Hodao je po eliji tiho, gipko gazei, tresui se mekim dijelovima tijela omotanim
dravnom pidamom a Cincinnat je s tekom, klonulom panjom pratio svaki
korak tog okretnog debeljka.
ale radi, povjerovat u vam ree na kraju Cincinnat vidjet emo to e se
iz toga izlei. ujete li, vjerujem vam. I, tavie, da bi bilo jo vjerodostojnije,
zahvaljujem vam.
Ah, emu to, to je suvino ... progovori m-sje Pjer i opet sjede pored stola.
Jednostavno mi se prohtjelo da vi budete u toku... Eto, divota! Sad nam je
obojici lake, zar ne? Ne znam kako je vama, ali meni se plae. I to je krasan
osjeaj. Plaite, ne zadravajte tih zdravih suza!
Kako je ovdje uasno oprezno ree Cincinnat.
Nita nije uasno. Uzgred budi reeno, ve sam odavno htio da vas izgrdim
zbog vaeg odnosa prema ovom ivotu ovdje. Ne, ne, ne po-riite, dopustite mi da
vam po prijateljskoj liniji... Niste pravedni ni prema naem dob133
rom Rodionu, a jo manje prema gospodinu u-pravitelju. Makar on i nije ba jako

pametan ovjek, nekako je nadut, vjetrenjast, uz to previe pria, sve je to istina,

meni nije stalo do njega, ja, razumije se, ne mogu s njime dijeliti skrovite misli kao
to ih dijelim s vama, o-sobito kad je, oprostite na izrazu, glava u torbi. Ali ma
kakvi da su njegovi nedostaci, on je otvoren, poten i dobar ovjek. Da, rijetka
dobrota, ne osporavajte, ne bih govorio kad ne bih znao, a ja nikad ne govorim u
vjetar, ja sam iskusniji i poznajem ivot i ljude bolje od vas. Eto, teko mi je gledati
s kakvom okrutnom hladnoom, s kakvim nadmenim prijezirom vi odbijate od
sebe Rodriga Ivanovia. Ponekad u njegovim oima itam takvu muku ... to se
pak tie Rodiona, kako vi, tako pametni, ne umijete vidjeti kroz njegovu providnu
glupost svu umilnu blagost tog velikog djeteta. Ah, razumijem da ste nervozni, da
vam jc teko bez ene, ipak, Cincinnate, oprostite mi, ali to nije lijepo, nije lijepo
od vas___I zapravo vi vrijeate ljude ... Jedva da i taknete izvrstan objed koji ovdje
dobivamo. U redu, makar vam se i ne svia, vjerujte mi da se i ja poneto
razumijem u gastronomiju, ali vi im se rugate, a i-pak je netko to kuhao, netko se
trudio oko toga... Razumijem da je ovdje ponekad dosadno i ovjeku bi se htjelo
da proeta i da se malo proveseli, ali emu misliti samo o sebi, o svojim eljama,
zato se vi nijedamput ne os134
mjehnuste na ale milog, dirljivog Rodriga Iva-novia? ... Moe biti da on kasnije
plae, noima ne spava, kad se sjeti kako ste vi reagirali.
Obrana je u svakom sluaju otroumna ree Cincinnat ali ja o lutkama
imam svoje miljenje. I ne odstupam od njega.
Nepravedni ste uvrijeeno ree m-sje Pjer. Vi to inite zato to ste jo
mladi doda nakon utnje. Ne, ne, ne smijete biti tako nepravedni!
A recite upita Cincinnat i vi ste u neizvjesnosti, a? Jo nije stigao onaj
sudbonosni ovjek? Sjea jo nije sutra?
Bolje bi bilo da ne upotrebljavate takve rijei povjerljivo napomenu m-sje
Pjer. Osobito ne s takvom intonacijom ... Ima u tome neto vulgarno,
nedostojno ispravnog ovjeka. Kako moete tako neto izgovoriti, ja vam se
udim.
A ipak, kada? upita Cincinnat.
U svoje vrijeme neodreeno odgovori m-sje Pjer kakve li glupe
radoznalosti? I u-ope ... Ne, vi jo mnogo toga morate nauiti, ovako se to ne
moe. Kakva drzovitost, kakva pristranost!
Ali kako samo odugovlae ... mlitavo odvrati Cincinnat. Naravno, privikne
se ... Iz dana u dan dua ti je u pripravnosti, a zgrabe te iznenada. Tako je prolo
deset dana a ja jo nisam poludio. Pa i nada nekakva posto135
ji... Nejasna, kao u vodi, ali zato jo privla-nija. Vi govorite o bijegu ... mislim,
nasluujem da se jo netko o tome brine ... Neke iluzije ... Ali to onda ako je to
obmana, nabor materije koji se priinja kao ljudsko lice ... Uutio je i uzdahnuo.
Pa, to je zanimljivo ree m-sje Pjer kakve su to nade, i tko vam je taj
spasitelj?

 Uobrazilja odgovori Cincinnat. A da li se vama bjei?

Kako bjeati? Kamo? zaudi se m-sje Pjer.
Cincinnat opet uzdahnu:
A nije li svejedno kamo. Mogli bismo zajedno. Ali ja ne znam moete li vi sa
takvom graom tijela brzo bjeati? Vae noge ...
.Sad ste prevrili svaku mjeru u fantazi-ranju vrpoljei se na stolici protisnu
m-sje Pjer. To u djejim priama bjee iz tamnice. A primjedbe na raun moje
figure moete zadrati za sebe.
Spava mi se ree Cincinnat.
M-sje Pjer zasue desni rukav. Pojavi se tetovirano mjesto. Ispod udesno bijele
koe mii se prelijevao poput debele okrugle ivotinje. On odluno ustade, zgrabi
stolicu jednom rukom, preokrenU je i onda je polako poe podizati. Ljuljajui se
od napregnutosti, zadra je visoko iznad glave i lagano spusti. Bio je to tek uvod.
136
Neprimjetno diui, dugo je i paljivo brisao ruke crvenim rupiem, dok je pauk,
kao mlai u cirkuskoj obitelji, izvodio lagani mali trik iznad pauine.
Dobacivi mu rupi, m-sje Pjer povie neto na francuskom i die se na ruke.
Njegova okrugla glava malo-pomalo nalijevala se lijepom ruiastom krvlju; lijeva
nogavica spustila se otkrivajui gleanj: preokrenute oi kao u svakog u toj pozi
postavi nalik na oi hobotnice.
No, to kaete? upita on, poto se opet uspravio i doveo u red.
Iz hodnika je dopro um aplauza a onda, zasebice, u hodu, rasklimatano,
zapljee klaun, a zatim tresnu o ogradu.
No, ta kaete? ponovi m-sje Pjer imam li snage? Spretnost je oigledna,
zar ne? Ili vam moda to nije dovoljno?
M-sje Pjer jednim skokom skoi na stol, stade na ruke i zubima se uhvati za naslon
stolice. Muzika utihnu. M-sje Pjer je podizao zubima vrsto zahvaenu stolicu,
podrhtavali su mu napregnuti miii i kripala je eljust.
Tiho se otvorie vrata, i u izmama sa irokim sarama, s biem, napudran i obasjan
za-sljepljujuom svjetlou boje jorgovana, uao je direktor cirkusa.
Senzacija! Svjetska toka! proapta on, skide cilindar i sjede pokraj
Cincinnata.
137
Neto je kripnulo i m-sje Pjer, ispustivi stolicu iz usta, preokrcnu se i nae opet
na podu. Ali nije sve ispalo najbolje. Istog trenutka pokri usta rupiem, brzo
pogleda pod stol, zatim na stol, odjednom ugleda i s nijemom kletvom otkine s
naslona stolice umjetnu eljust sa stezaljkama koja je duboko zagrizla u naslon.
Velianstvena, iskeena, grevito se drala. Onda, ne izgubivi prisutnost duha, msje Pjer obuhvati stolicu i ode zajedno s njom.
Nita ne primijetivi, Rodrig Ivanovi mahnito je aplaudirao. Arena, meutim,
ostade prazna. On sumnjiavo pogleda Cincinnata, zaplje-e jo jednom, ali bez
prvotne vatre, zadrhta i s rastresenim izrazom na licu napusti lou.
Time se predstava zavrila.

138
XI
U eliju vie nisu dostavljali novine: primijetivi da se iz njih izrezuje sve ono to bi
moglo biti u vezi s egzekucijom, Cincinnat je sam odbio da ih prima. Jutarnji
zajutrak se pojednostavnio: mjesto okolade makar i slabe davali su mu
nekakav bukuri s flotom ajnih listia; prepeeni kruh se vie nije mogao gristi.
Rodion nije skrivao da mu je ve dojadilo posluivanje utljivog i izbirljivog uznika.
Pored svega namjerno se motao po eliji, sve due i due. Njegova jarkoria
bradurina, besmisleno plavetnilo njegovih oiju, kona pregaa, ruke nalik na raja
klijeta sve se to u vie ponavljanja pretvaralo u toliko muan, nesnosan utisak
da se Cincinnat okretao zidu, dok je god trajalo pospremanje.
139
Tako je to bilo i sad i tek je povratak stolice s dubokim tragovima buldojih
zubi na gornjoj strani naslona posluio kao poseban znak za poetak dana.
Zajedno sa stolicom Ro-dion je donio pisamce m-sjc Pjera rukopis vijugav kao
ovnujski rog, ljepota interpunkcije, potpis kao ples pod velovima. aljivim, umiljatim rijeima susjed je zahvaljivao na jueranjem prijateljskom razgovoru i
izraavao nadu da e se uskoro ponoviti.
Dopustite da vas uvjerim tako se zavravalo pisamce da sam fiziki veoma,
veoma jak (dvaput po liniji potcrtano), a ako se vi u to jo niste uvjerili, bit e mi
ast da vam ve pokaem jo poneke zanimljive (potcrtano) primjere spretnosti i
izvanrednog razvitka miia.
Zatim je tri sata za redom, s neprimjetnim provalama tune obamrlosti, as
cupkajui brkove, as listajui knjigu, Cincinnat hodao po eliji. Izuio ju je u
tanine - poznavao ju je bolje nego, recimo, sobu gdje je proivio mnoge godine.
Sa zidovima je bilo ovako: bila su bezuvjetno etiri zida, bili su potpuno obojeni
utom bojom; ali budui da su bili u sjeni, osnovna boja inila se tamnoglatkom,
glinastom, ili tako nekako u usporedbi s onim izmjenljivim mjestom gdje je
predanjivao jarkookerni odraz prozora: ovdje, na svjetlu, bijahu izrazito vidljivi svi
mjehurii guste ute boje - tavie, ak i va140
loviti zavijutak, brazdica od dlaica kista koji zajedniki ovuda prooe a jo je
tu i poznata ogrebotina do koje je ovaj dragocjeni parale-logram svjetla dopirao u
deset sati izjutra.
S udnog kamenog poda podizala se hladnoa koja puzei hvata za pete; jo
nerazvijen, zao, mali odjek obitavao je u nekakvu dijelu laganoulegnutog stropa sa
aruljom (bila je okruena reetkom) na sredini to jest ne ba sasvim na sredini:
nepravilnost koja muno razdrauje oko a u tom smislu nita manje muan nije
bio ni neuspio pokuaj da se oboje eljezna vrata.
Od tri predstavnika namjetaja tamni-kog leaja, stola i stolice tek se
posljednji mogao premjetati. Premjetao se i pauk. Gore je zapoinjalo koso
udubljenje prozora, uhranjena crna zvjerica pronala je uporita za svoju
prvoklasnu pauinu, s onom istom dos-jetljivou koju je pokazivala Marfinjka kad

bi se u naoko najneprikladnijem kutu snalazila gdje i kako da objesi rublje da se

sui. Prekrstivi apice tako da su na sve strane strali dlakavi Iaktovi, pauk je
okruglim i smeim o-ima gledao ruku s olovkom koja se pruala prema njemu, i
poeo se povlaiti ne isputajui je iz oiju. Zato je s ogromnim zadovoljstvom iz
golemih Rodionovih prstiju uzimao muhu ili nonog leptira i eto sad, na
primjer, na jugozapadu pauine visilo je jadno leptirovo krilo, rumeno, sa svilenom
sjenom i
141
s plavim rombovima na nazubljenom kraju. Krilo se lagano njihalo na slabanom
propuhu.
Natpisi na zidovima bili su sad premazani. Iezla je ploica s pravilima. Odnesen
je a moda i razbijen klasini vr s tamnom spiljskom vodom na umnom
dnu. Golo, grozno i hladno bilo je u toj prostoriji gdje se svojstvo tamninosti
priguavalo ravnodunou kancelarijskom, bolnikom ili nekom drugom -
sobe za ekanje, kad je ve bilo pred veer i kad se ulo tek zujanje u uima ... pri
emu bi uas tog ekanja bio povezan s nepravilno odreenim sreditem stropa.
Na stolu, koji je od nekog vremena bio pokriven kockastim stolnjakom od votana
platna, leali su u izmastocrnom povezu svesci iz biblioteke. Olovka, izgubivi
vitkost, i veoma izgriena, mirovala je na uurbano ispisanim listovima sloenim u
obliku vjetrenjae. Tu je lealo pismo za Marfinjku koje je Cincinnat zavrio jo
sino, to jest dan nakon sastanka; ali se jo nije mogao odluiti da li da ga poalje, i
zato ga je ostavio da odlei, kanda je od samog predmeta oekivao ono
sazrijevanje, koje nikako nije mogla postii bezvoljna misao kojoj je nedostajala
drugaija klima.
Sad emo govoriti o dragocjenosti Cincinna-ta; o njegovoj tjelesnoj nerazvijenosti;
o tome da se glavni dio njega nalazio na sasvim drugom mjestu, dok je ovdje, u
nedoumici, tumarao tek njegov neznatan dio Cincinnate, bi142
jedni, smueni Cincinnate, relativno glupi Cincinnate kako si samo u snu
povjerljiv, slab i glup! Ali i u snu, i u snu se usprkos svemu, usprkos svemu
njegov istinski ivot suvie is-poljavao.
Prozirno, blijedo Cincinnatovo lice, s maljama na upalim obrazima i s brcima takve
njenosti, takve dlakovne supstancije da je nalikovalo na sunanu svjetlost rasutu
iznad usne; neveliko, jo veoma mlado, bez obzira na sve muke, Cincinnatovo lice s
neprimjetnim i pomalo, moglo bi se rei, sablasnim oima nestalne nijanse bilo
je po svom izraaju u nas sasvim nedoputeno osobito sad kad se on prestao
skrivati. Razdrljena koulja, raskopani crni ogrta, odve velike cipele na tankim
nogama, filozofska kapica na tjemenu i lagano pomicanje (otkud samo dolazi
propuh) prozirna kosa na sljepoonici dopunjavahu taj lik iju je svu
sablanjivost teko rijeima opisati ona se sastojala od tisue jedva primjetnih
sitnica koje se presijecaju, od svijetlih obrisa, reklo bi se ne sasvim do kraja
nacrtanih, ali majstorski skiciranih usnica, od lepravog kretanja praznih, jo
neretuiranih ruku, od zraka u oima to diu, zraka koje se razilaze i opet

sastaju ... Ali i sve ovo to je uoeno i razmotreno jo nije moglo da objasni
Cincinnata: bilo je to tako kao da jednom stranom svoga bia neuhvatljivo prelazi u
drugu plohu, drugo podruje, kao to sva sloenost lia na
143
drvetu prelazi iz sjene u sjaj, tako da ne moe razabrati gdje zapoinje poniranje u
treperenje druge stihije. inilo se da e sad n, u svom kretanju po ogranienom
prostranstvu kojekako izmiljene elije, Cincinnat tako stupiti da e prirodno i bez
napora mugnuti za kulisu od zraka u neku uzdunu svjetlosnu pukotinu i otii
onamo s onom istom neusilje-nom glatkoom s kojom se kree po svim
predmetima i odjednom kao da nestaje iza uzduha, u drugoj dubini, hitar odbljesak
pominog ogledala. Uz to je sve u njemu odisalo tananim, sanjivim, ali u biti
neobino snanim, vatrenim i svojebitnim ivotom, plave, poput neeg najplavijeg, pulsirale su ilice, ista, kristalna slina vlaila je usnice, treperila je koa na
obrazima, na elu koje je bilo obrubljeno rastopljenim svjetlom ... i sve je to tako
drailo da se promatrau htjelo na licu mjesta da ga ras-trgne, raskomada, da uniti
to tijelo to naglo nestaje, i sve ono to se podrazumijeva pod tim, to je nejasno
izraavalo samo sobom, sve to nemogue, slobodno, zasljepljujue dosta, dosta,
ne hodaj vie, lezi u krevet, Cincin-nate, tako da vie ne uzbuuje i ne razdrauje
i odista, osjetivi mesodersku, zvjersku silinu pogleda to ide kroz vrata,
Cincinnat je lije-gao ili pak sjedao za stol i otvarao knjigu.
Knjige to su se crnjele na stolu bile su evo ovakve: prvo, suvremeni roman, za koji
Cincinnat za svog ivota na slobodi nije nalazio
144
vremena;drugo, jedna od onih bezbroj puta izdavanih hrestomatija u kojoj su
sabrane saete obrade i odlomci iz drevne knjievnosti; tree, uvezani brojevi
starog asopisa; etvrto, nekoliko otrcanih svezaka saetog djela na nerazumljivom
jeziku, koje su mu grekom donijeli on to nije naruio.
Roman je bio glasoviti Quercus, i Cincin-nat je proitao ve dobru treinu tog
romana: oko tisuu stranica. Glavni junak romana bio je hrast. Roman je bio
biografija hrasta. Ondje gdje se Cincinnat zaustavio, hrast je uao u tree stoljee;
obian je proraun pokazivao da e na kraju knjige doivjeti najmanje est stoljea.
Ideja romana smatrala se vrhuncem suvremenog miljenja. Koristei se
postepenim razvitkom drveta (koje je osamljeno i snano raslo na padini to je
vodila u gorsku udolinu, gdje su vjeito umile vode), autor je redom razvijao sve
one historijske dogaaje ili sjene dogaaja kojima je hrast mogao biti
svjedokom; sad bi to bio dijalog izmeu vojnika koji bi sili s konja dorata ili
zelenka
da odahnu ispod svjee sjene plemenitoga lia; sad bi to bilo odmorite
razbojnika i pjesma gologlave bjegunke; sad bi to bio ispod plavog cik-caka
oluje brzi prolazak velmoe koji se spaava od carskog gnjeva; sad truplo na
plastu koje se kanda jo mie i podrhtava
od treperenja sjene lia; sad kratkotrajna
10 Poziv na smaknue

145
drama u seljakoj sredini. Bio je na pola stranice pasus u kojem su sve rijei
zapoinjale sa p.
Autor, inilo se, sjedi sa svojim aparatom negdje u najgornjim granama Quercusa
vrebajui i lovei plijen. Dolaahu i odlaahu razliiti oblici ivota i natrcn bi se
zadrali sred zelenih svijetlih mrlja. Prirodni pak intervali neaktivnosti bijahu
ispunjeni uenim opisima samoga hrasta s gledita dendrologije, ornitologije,
koleopterologije, mitologije ili pak s popularnim opisima, uz primjesu narodnog
humora. Naveden je, izmeu ostalog, podroban popis svih inicijala na kori, s
njihovim komentarima. Na kraju, prilino panje posveeno je muziti voda, paleti
zora i vladanju vremena.
Cincinnat je malo itao, pa odloio. To je djelo bilo, neosporno, neto najbolje to
je stvorilo njegovo vrijeme meutim, ipak je savlaivao stranice s tjeskobom,
neprestano potapljajui pripovijest valom vlastite misli: to e mi ovo, mrtvo, lano,
daleko meni koji se spremam za smrt? Ili bi pak zapoinjao zamiljati kako e
autor, jo mlad ovjek koji ivi, kau, na otoku u Sjevernom ili takvom nekakvom
moru, umirati sam i to je bilo nekako smijeno da e eto jednom sigurno i autor
umrijeti, a smijeno je bilo stoga to je ovdje jedino stvarna i realno neosporna bila
samo smrt neizbjenost fizike smrti autora.
146
Svjetlo je mijenjalo svoje mjesto na zidu. Pojavio se Rodion s onim to je on
nazvao fru-tuk. Opet je Ieptirovo krilo klizilo izmeu njegovih prstiju ostavljajui
na njima areni prah.
Pa zar jo nije stigao? upita Cincinnat, ne postavljajui prvi put ovo pitanje
koje je veoma ljutilo Rodiona, koji ni ovaj put nita ne odgovori.
A posjet vie nee dopustiti? upita Cincinnat.
Oekujui uobiajenu garavicu, prilegao je na krevet i, okrenuvi se zidu, dugo i
dugo pomagao crteima da se na njemu oblikuju, a oni su se prilagodljivo
sastavljali od bre-uljia blistave boje i njihovih okruglastih sjena; nalazio je, na
primjer, siuni profil s velikim mijim uhom; zatim je to gubio i vie nije mogao
obnoviti. Od ovog zida zaudaralo je na grob, bio je pritevit, uasan, ali je njegov
pogled nastavljao da odabire i smilja potrebne izboine koliko mu je
nedostajalo, koliko je udio za barem nasluenim ovjejim crtama! Na kraju se
okrenuo, legao nauznak i isto tako paljivo stao razgledati sjene i pukotine na
stropu.
Openito govorei, ini se da su me dokrajili, pomisli Cincinnat. Toliko sam
omekao da e me moi smaknuti i noem za rezanje voa.
10*
147
Neko vrijeme sjedio je na kraju kreveta i, stisnuvi ruke izmeu koljena, ostao
pogr-bljen. Ispustivi drhtav uzdah, poeo je ponovo tumarati. Interesantno, ipak,
na kakvom je to jeziku. Siuni, gusti, areni ukras s nekakvim tokama i ivim
ribicama unutar srpolikih slova, bio je, ini se, istonjaki podsjeao je neim na

natpise na muzejskim bodeima. Takvi stari svesci, turobne stranice ... po nekima
uti tragovi...
Sat je odbio sedam i uskoro se pojavio Rodion s objedom.
Jamano, jo nije stigao? upita Cincin-nat.
Uinilo se u prvi mah kao da je Rodion otiao, ali se na pragu okrenuo:
Sramota progovori on i zajeca dano-nono krstite jarie ... hrani vas,
njeguje, sam jedva na nogama stoji, a vi znate samo jedno, da dodijavate glupim
pitanjima! Fuj, bezobzirni ovjee!
Vrijeme je, ravnomjerno zujei, nastavljalo tei. Zrak je u eliji potamnio i, kad je
ve bio sasvim slijep i uveo, spretno se upalilo svjetlo nasred stropa nc, nc ba
na sredini, muno upozorenje! Cincinnat se skinuo i legao u postelju s
Quercusom. Autor je ve stigao do civiliziranih epoha sudei po razgovoru
trojice veselih putnika, Tita, Puda i Vjenog Zida, koji su na prohladnoj mahovini
148
pod crnim veernjim hrastom potezali vino iz flae.
Pa zar me nitko nee spasiti? odjednom glasno upita Cincinnat i sjede u
postelji (ruke siromaha koji pokazuje da u njima nema nita).
Zar nitko ponovi Cincinnat, gledajui nemilosrdno utilo zidova i sve tako i
dalje drei prazne dlanove.
Propuh se pretvorio u lahor dubrava. Pade, poskoi i zakotrlja se po pokrivau,
otrgnut s dremljivih sjena koje su narasle u visini, krupan, dvaput krupniji nego to
je u prirodi, sveano obojen blistavom utom bojom, ispo-liran i vrst, kao jaje,
sjedei u svojoj aki od pluta, umjetan ir.
149
XII
Probudio se od priguenog kuckanja, svrbe-a, negdje se neto osipalo. Zaspi tako
juer uveer zdrav, a poslije ponoi probudi se u vruici. Dosta je dugo sluao ove
umove turup, turup, tek, tek, tek bez misli o njihovu znaenju zato to
su ga probudili i zato to sluhu nita drugo i ne preostade da ini. Turupt, kuc,
grebanje, sip-sip-sip. Odakle? Zdesna? Slijeva? Cincinnat se podie.
Oslukivao je cijela mu sc glava pretvorila u sluh, itavo tijelo u napeto srce;
sluao je i ve nalazio smisao u nekim znacima: slab talog tame u eliji... tamo se
staloilo dno ... Iza prozorske reetke sivo polusvjetlo: znai, tri je, tri i pol... Ozebli
straari spavaju. umovi dopiru odnekud odozdo ne ini se odozgo, ne, ipak
odozdo upravo iza zida,
150
u razini poda, grebe eljeznim noktima velik mi. Cincinnata je osobito uzrujavala
usredotoena uvjerljivost umova, uporna ozbiljnost s kojom su oni kroz tvravske
noi slijedili moda jo dalek ali nesumnjivo dostian cilj. Suspreui disanje, s
avetinjskom lakoom, poput cigaretnog papiria skliznu ... i na prstima, po
ljepljivom, kaljavom . .. poe prema onom kutu odakle je kanda ... kanda... ali,
doavi tamo, shvati da se prevario kuckanje je bilo neto udesno i na veoj
visini; krenuo je, opet se zbunio, upavi u tu obmanu sluha, jer zvuk se ve,

prolazei iskosa kroz glavu, uurbano posluivao drugim uhom.

Nespretno stupivi s jedne noge na drugu, Cincinnat zape o posluavnik koji je
stajao na podu pored zida: Cincinnate! ree posluavnik prijekorno, tad se
kucanje prekinu s otrom nenadanou u kojoj se za sluaa nalazila ona utjena
razumnost i nepomino stojei pored zida, nonim palcem pritiui liicu na
posluavniku i sagnuvi golu, uplju glavu, Cincinnat je osjeao kako se nepoznati
kopa takoer ukruuje i slua, kao i on.
Nakon pola minute, tie, suzdranije, ali jo izrazitije, jo umnije, obnovie se
umovi. Okreui se, Cincinnat je poeo polagano pomicati stopala sa cinka, a
zatim je ponovo pokuao odrediti njegov poloaj: zdesna, ako okrene lice prema
vratima, da, zdesna, i u svakom sluaju jo daleko ... eto, to je sve to
151
mu je nakon dugog oslukivan ja polo za rukom da zakljui. Na kraju, krenuvi
nazad prema leaju da uzme cipele jer ovako bos vie nije mogao stajati u
magli uplai bunu stolicu koja nikad nije noila na istom mjestu opet se umovi
prekidoe, ovaj put definitivno, to jest moda bi se oni i produili nakon opreznog
prekida, ali jutro je ve bilo uzelo maha i Cincinnat vidje oima naviklim na
predodbe kako se na svojoj stolici u hodniku protee Rodion, sav zamagljen
od vlage, i kako otvara svoja jarkocrvena usta.
Cijelog jutra Cincinnat je oslukivao i ocjenjivao ime i na koji nain da izrazi svoj
odnos prema umovima ako se ponove. Napolju se razigrala jednostavno, ali s
ukusom reirana ljetna oluja, u eliji bijae tamno kao uveer, uo se grom, as
krupan, okrugao, as iljast, bodljikav, buan, a munja je na neoekivanim mjestima
otiskivala odraz reetke. U podne se pojavio Rodrig Ivanovi.
Doli su vam ree on ali ja bih najprije htio doznati...
Tko? upita Cincinnat i pomisli istovremeno: Samo ne sad ... (samo da se
sad ne ponovi kucanje).
Vidite, to je nekakva zbrka ree upravitelj nisam siguran da li elite...
Stvar je u tome da je to vaa majka, votre mre, parat-il}
1 Vaa majka, ini se. (Prev.)
152
Majka? upita opet Cincinnat.
Ma da, majka, mamica, majica, jednom rijeju ena koja vas je rodila. Treba li
je primiti? Odluite bre!
... Vidio sam je svega jednom u ivotu ree Cincinnat i, zbilja, nikakvih
osjeaja ... ne, ne, nema smisla, ne treba, to niem ne vodi.
Kako hoete ree upravitelj i izae. Za koji asak, ljubazno gunajui,
uvede
malu Ceciliju C, u crnom mekintou.
Ostavljam vas nasamo priklopi on dobroduno premda je to protiv naih
pravila, ali bivaju i takve situacije... izuzeci, mati i sin ... moje potovanje ...
Exit, natrake, kao dvoranin ...
U svome blistavom, crnom mekintou i s isto tako nepromoivim eirom

sputena oboda (to je njenoj vanjtini pridavalo neto oluj-no-ribarsko) Cecilija C.

ostade stajati nasred elije, jasnim pogledom gledajui sina; raskopala se, buno se
useknula i kazala svojim brzim, sitnim govorom:
Vjetrutina, blatutina, miljah, e, nikad neu stii, u susret su mi putem dolazile
bujice, potopi...
Sjedite ree Cincinnat to stojite!
Kako je ovdje kod vas tiho nastavi ona stalno miui nosom i vrsto kao
treni-com povlaei prst ispod njega tako da se njegov ruiasti vrh mrtio i
skretao u stranu.
153
Jedno se moe kazati, ovdje je tiho i dosta isto. Kod nas, uostalom, u
prihvatilitu nema tako velikih zasebnih soba. Ali postelja, mili moj, u kakvom vam
je stanju postelja!
Odloila je svoju profesionalnu putnu torbu, hitro skinula crne konane rukavice s
malih pokretnih ruku i, nisko se sagnuvi nad lea-jem, poela je prostirati postelju
ponovo, steru-i kao da stere sebi. Crna lea, sjajna kao u tuljana, pojas, zatopane
arape.
Eto, odmah je nekako bolje ree ona i uspravi se, a zatim, podboivi se
naasak, ustremi pogled na stol koji je bio pretrpan knjigama.
Bila je mladolika i sve crte njezina lica davale su primjer Cincinnatovim crtama koje
su pak na svoj nain slijedile njezine, majine; Cincinnat je i sam nejasno osjeao tu
slinost, gledajui njeno otronoso lie i kosi blijesak prozranih, jasnih oiju.
Nasred prilino otkrivenih grudi crvenio se, vodei od du-nika dolje, trokut
pjegave preplanulosti, ali inae je koa bila ista ona iz koje je nekad bio izrezan
odrezak nalik na Cincinnata blijeda, tanka, sa ilicama nebeske boje.
Oh, oh, gle, ovdje bi takoer trebalo...
zablebec ona i brzo, kao to je sve inila, prihvati se knjiga slaui ih u gomile.
Letimino, zainteresirana sliicom u otvorenom asopisu, izvadi iz depa
mekintoa futrolu u obliku boba, i objesivi kutove usnica, natak154
nu stari cviker. Dvadeset este godine ree i osmjehnu se kakva stara
vremena, jednostavno nevjerojatno!
(... dvije fotografije: na jednoj bjelozubi predsjednik na manchesterskom kolodvoru
stee ruku zamaenu godinama praunuci posljednjeg izumitelja; na drugoj
dvoglavo tele koje se otelilo u nekom selu na Dunavu ...)
Ona bezrazlono uzdahnu, odmaknu knjigu; srui olovku, ne uspjede da je uhvati i
izgovori:
Hopa!
Ostavite ree Cincinnat ovdje ne moe biti nereda, ovdje je jedino
mogue premjetanje.
Evo, donijela sam vam (iz depa od kaputa izvadila je kesicu, izvlaei i
podstavu.) Evo. Bombona! Cuclajte, nadam se da e vam prijati.
Sjela je i nadula obraze.

 Penjala se, popela se i umorila se ree ona, hotimice daui, a onda zastade
gledajui s nejasnom udnjom pauinu ondje gore.
Zato ste doli? upita Cincinnat koraajui elijom. Niti je vama to
potrebno, a niti meni. Zato? Pa, to je loe i nezanimljivo. Jer ja dobro vidim da ste
vi isto takva parodija kao svi, kao svi. I, ako me danas ugouju takvom spretnom
parodijom majke... Ali predoite, na primjer, sebi da sam ja poloio svu nadu u
nekakav daleki um,
155
kako onda da vjerujem u njega ako ste ak i vi obmana. Vi biste jo rekli: darovi. A
zato vam je mekinto mokar, a cipele suhe, ta to je nemar! Dajte to rekviziteru!
Ona urno i osjeajui se kriva:
Ma, imala sam kaljae, ostavila sam ih dolje u kancelariji, asna rije ...
Ah, dosta, dosta, samo se ne uputajte u objanjenja! Igrajte svoju ulogu, to
vie brbljate, to je sigurnije, i nita, sve e biti dobro.
Dola sam zato to sam vam majka izgovori ona tiho, a Cincinnat se
nasmija:
Ne, ne, ne zapadajte u farsu! Sjetite se da je ovo ovdje drama. to je smijeno,
smijeno je, ali ne valja se suvie udaljavati od kolodvora: drama se moe izgubiti.
Bolje bi vam bilo ... da, evo ta, ponovite, ponovite mi, dakle, legendu o mome
ocu. Je li mogue da je on tek onako nestao u nonoj tmini, a vi nikada niste
saznali ni tko je on, ni odakle je, to je nekako udno ...
Jedino glas, lica mu nisam vidjela odgovori ona jednako tiho.
Dcd, samo vi meni podilazite, mislim da emo ga napraviti bojakom,
odbjeglim mornarom tjeskobno je nastavljao Cincinnat pucketajui prstima i
koraajui, koraajui: ili umskim razbojnikom koji gostuje u parku. Ili pijanim
obrtnikom, tesarom ... Ali, bre, smislite jo neto!
156
Vi ne shvaate kliknu ona (u uzbuenju je ustala i istog trena ponovo sjela).
Istina je, ne znam tko je on bio, skitnica, bjegunac, sve je mogue ... Ali kako vi
to ne shvaate... da, bio je praznik i bilo je tamno u parku, i ja sam bila djevojica...
Ali nije u tome stvar. ovjek se ne smije prevariti! ovjek koji se iv spaljuje dobro
zna da se ne kupa u naoj Stropi. To jest, hou da kaem, ne smije se, ne smije se
prevariti... Ah, kako vi to ne shvaate!
ta ne shvaam?
Ah, Cincinnate, i on je ...
to je i on?
I on je, kao i vi, Cincinnate ...
Sasvim je opustila lice i ispustila cviker u aku. Stanka.
Otkud to znate tmurno zapita Cincin-nat kako se to tako, otprve, moe
primijetiti ...
Vie vam nita neu rei izusti ona ne podiui oiju.
Cincinnat je sjeo na leaj i zamislio se. Njegova se majka useknula s neobino
mjedenim zvukom, koji teko da se mogao oekivati od tako sitne ene, i pogledala

gore, u udubinu prozora. Nebo se, ini se, razvedrilo, osjealo se bliska prisutnost
plavetnila, sunce je po ziu pruilo svoju prugu koja bi as blijedjela a as opet
planula.
157
Sad ima razlika u rai brzo izdui ona i sve je to tako udno! Oblaci jure,
sve je tako nemirno i svijetlo. ivim daleko odavde, u Doktorskom, pa kad dolazim
k vama u grad, kad se vozim poljima u starom kabrioletu i vidim kako Stropa
blista, i vidim ovo brdo s tvravom i sve, uvijek mi se ini da se ponavlja, ponavlja
neka izvanredna pria koju nikako ne uspijevam ili ne mogu razumijeti, a ipak mi je
netko ponavlja, tako strpijivo! Radim po itav dan u naem prihvatilitu i fuka mi
se za sve, imam ljubavnike, oboavam ledenu limunadu, ali sam se ostavila puenja
zato to mi je proirena aorta, i eto, sjedim kod vas, sjedim kod vas i ne znam zato
sjedim, ni zato plaem, ni zato ovo pripovijedam, i sad e mi biti vrue ii
nizbrdo u ovome kaputu i u vunenoj haljini, sunce e se raspomamiti nakon takvog
nevremena ...
Ne, vi ste ipak samo parodija proaputa Cincinnat.
Ona se upitno osmjehnu.
Isto tako kao i ovaj pauk, kao i ova reetka, i kao odbijanje ovoga sata
proaputa Cincinnat.
Dakle, tako ree ona i opet se useknu.
Da, eto tako ponovi ona.
Oboje su utjeli ne gledajui jedno drugo, meutim, kako je samo besmisleno
buno odbijao sat!
158
Obratite panju kad izaete ree Cin-cinnat na sat u hodniku. To je
prazan broj-anik, ali zato svako pola sata straar ispire staru kazaljku i rie novu,
eto tako ivi po nacrtanom i obojenom vremenu, a zvonjavu proizvodi satni
straar, zato se tako i zove.
Da vi moda ne zbijate alu ree Ce-cilija C. ima, znate neobinih
smicalica. Eto, sjeam se: kad sam jo bila dijete, bili su u modi ali ne samo meu
djecom nego i meu odraslima takve ale, a nazivahu ih neke, i uz njih bi ilo,
dakle, specijalno ogledalo, ne samo da je bilo iskrivljeno, bilo je potpuno
iznakaeno, nita se nije moglo razabrati, provalije, zbrka, sve se klie i razilazi u
oima, ali njegova zakrivljenost nije bila jednostavna nego namjetena upravo kako
treba ... Ili, bolje reeno, njegovoj zakrivljenosti bijahu tako dobro pridodate
odabrane ... Ne, ekajte, to vam loe objanjavam. Ukratko, imali biste, eto, tako
udnovato ogledalo i cijelu kolekciju raznih neka, to jest apsolutno besmislenih
predmeta: svakojake, onakve bezobline, arene, s rupama, mrljama, roave,
kvrgaste stvari, poput nekakvih iskopina ali ogledalo koje bi obine normalne
predmete apsolutno unakaavalo, sada, dakle, dobivalo bi, pravu hranu, to jest, kad
biste nekakav nerazumljiv, nakazan predmet postavili tako da se on odrazi u
nerazumljivom i nakaznom zrcalu, poluilo bi se neto izvanredno; ne na ne,
159

davalo je da, sve se obnavljalo i sve je bilo lijepo i eto, iz bezoblinog arenila,
dobivao bi se u zrcalu udan, skladan lik i cvijee, laa, figura, nekakav pejza.
Mogao se po narudbi dobiti ak i vlastiti portret, to jest nastala bi nekakva
komarska kaa, a to ste i bili vi, ali klju je imalo zrcalo. Ah, sjeam se, kako je bilo
veselo i pomalo runo, odjednom ne ispadne nita! Uzme u ruku, eto, takvu novu
nerazumljivu neku i priblii joj zrcalo, i vidi u njemu kako se tvoja ruka potpuno
raspada, ali zato vidi kako se besmislena neka slae u divnu sliku, jasnu, jasnu . ..
Zato vi meni sve to pripovijedate? upita Cincinnat.
utjela je.
emu sve to? Ta zar vam nije poznato da ovih dana, sutra moda ...
Odjednom je primijetio izraz oiju Cecilije C. trenutano, o, trenutano ali
bio je to takav izraz kao da je prolo neto stvarno, nesumnjivo (u ovom svijetu
gdje je sve bilo u znaku sumnje), kao da se zavrnuo krajiak ovog uasnog ivota i
naas bljcsnula podstava. U majinu pogledu Cincinnat jc iznenada uhvatio onu
posljednju, istinsku toku koja sve objanjava i od svega brani, koju je on i u sebi
umio da napipa. Za im je sad zapravo vapila ta toka? O, nije vano za im?, pa
makar bio uas, saaljenje! Ali, recimo radije, ona je sama po sebi, ta toka,
izraavala takvu
160
stranu buru istine da Cincinnatova dua nije mogla a da se ne uskovitla, da ne
uzavri. Trenutak se nagnuo i projurio. Cecilija C. ustade inei nevjerojatno siunu
gestu, to jest irei ruke s ispruenim kaiprstima, kao da pokazuje veliinu,
duinu, recimo, djeteta ... Zatim se odmah uzvrpoljila, podigla s poda crnu debeljukastu putnu torbu na jazavarskim apama, i popravila poklopac depa.
No eto ree ona onim prijanjim trep-tavim, tihim govorom dola sam, a
sad idem. Jedite bombone! Dosta sam se zadrala. Idem, vrijeme je.
O da, vrijeme je! grozno veselo grmnu Rodrig Ivanovi irom otvarajui
vrata.
Nakrenuvi glavu, ona kliznu napolje. Drhtei, Cincinnat kao da zakorai naprijed.
Ne uznemirujte se ree upravitelj, podigavi dlan ova babica uope nije
opasna. Nazad!
Pa ipak... poe Cincinnat.
Natrag zaurla Rodrig Ivanovi.
Iz dubine hodnika, meutim, pojavila se krepka, prugasta figura m-sje Pjera. Iao
je ugodno se osmjehujui jo izdaleka, lagano obuzdavajui korak, neprimjetno
prelijeui oima, kao ljudi koji nailaze na skandal, ali ne ele da to vide. Ispred
sebe je nosio ahovsku plou, kutiju, a pod pazuhom pajaca i jo neto...
11 Poziv na smaknue
161
Imali ste goste? uljudno se raspita kod Cincinnata kad ih upravitelj ostavi
same u eliji. Vaa majka? Taako, tako. A sad sam ja, siroti, slabani m-sje Pjer,
doao da vas razonodim i da se i sam malo razonodim. Gledajte kako vas gleda!
Pokloni se iki! Smijean je, zar ne? No, sjedi pravo, imenjae ... donio sam vam jo

mnogo toga veoma zabavnog. elite li najprije igrati ah? Ili karte? Znate li igrati
sidro? To je poznata igra! Hajde, nauit u vas!
162
ekao je, ekao, i eto, u najglue nono doba iznova se javie umovi. Sam u tmini,
Cincinnat se osmjehnuo. Spreman sam u potpunosti dopustiti i tu mogunost da
su i oni obmana, ali ja sad u njih tako silno vjerujem da ih oku-ujem istinom.
Bili su jo tvri, jo toniji nego prole noi; nisu udarali naslijepo; kako da
sumnjam u njihovo kretanje koje se malo-pomalo pribliava? Njihova obzirnost!
Um! Tajanstvena proraunata upornost. Da li s obinim trnokopom ili nekakvim
udesnim oruem (iz amalgama nepodesnog materijala i svemone ovjeje volje),
netko je nekako, bilo je to oito, probijao sebi put.
Bila je hladna no; sivi, masni odsjaj mjeseine, dijelei se na kocke, lijegao je po
unutra11*
163
njoj sjeni prozorskog nagiba; cijela tvrava kao da je iznutra bila zaljevena gustim
mrakom, a izvana ulatena mjeseinom, s crnim zavojima sjena koje su puzile po
stjenovitim padinama i beumno se ruile u rovove; da, bila je to neosjetljiva,
kamena no, ali u njoj, u njenim gluhim njedrima, potkopavajui njezinu mo,
probijalo se neto potpuno tue njenu sastavu i grai. Ili su to stare, romantine
tlapnje, Cincinnate?
Uzeo je pokornu stolicu i malo jae udario njome o pod, zatim nekoliko puta o zid,
nastojei, barem posredovanjem ritma, da dade kucanju smisao. I odista: prodirui
kroz no, iz poetka je stao kao da razmilja jesu li neprijateljski ili nisu, ti kucaji
koji mu dopiru u susret, i odjednom obnovi svoj rad s takvom slavodobitnom
ivahnou zvuka koji je dokazivao Cincinnatu da je shvaen njegov odziv.
Uvjerio se da to idu upravo k njemu, da njega ele spasiti i, nastavivi kucati na
najbolni-jem mjestu kamena, izazivao je, u drugom dijapazonu i kljuu, punije,
slonije i slae ponavljanje tih jednostavnih ritmova koje je predlagao.
Ve je mislio kako da sredi abecedu, kad primijeti da vie ne mjesec, nego neko
drugo, nezvano svjetlo razrjeuje mrak i nije primijetio kako se zvui uvukoe.
Naposljetku se dosta dugo neto osipalo, ali je i to postepeno utihnulo i nije
mogao predoiti sebi da se
164
tako nedavno nona tiina naruila udnim, arkim, prepredenim ivotom,
ivotom koji svuda njuka i frke prignutom njukom, i opet ruje svom estinom,
kao pseto koje se dokopava jazavca. Kroz lelujavi drijeme vidio je kako ulazi
Rodion i ve je prolo podne kad se sasvim probudio i, kao i uvijek,
pomislio najprije na to da kraj jo nije danas, a mogao je i danas biti, kao to moe
i sutra biti, ali sutra je jo daleko.
Cijeli je dan oslukivao brujanje u uima, stiui ruke, tiho se pozdravljao sa
samim sobom; hodao je oko stola gdje se bjelasalo jo uvijek neposlano pismo; ili
je pak zamiljao opet trenutni sveobuhvatni duh kao prekid u tom ivotu

pogled jueranje goe, ili je sluao u sebi um Emoke. Pa ta, pij ovu spla-inu
nade, mutnu, slatku juhu, moje nade se nisu ostvarile, ja pak miljah da e se bar
sad, bar ovdje gdje je osamljenost na takvoj cijeni, ona raspasti na tebe i na mene, a
da se nee razmnoiti kao to se razmnoila umno, sitno, neskladno, da ak
nisam mogao da ti pri-em, tvoj strani otac umalo to mi nije tapom prebio
noge, zato i piem, ovo je posljednji pokuaj da ti objasnim to se dogaa, Marfinjka, uini taj neobian napor i shvati, makar kroz maglu, makar kutkom svoga
mozga, ali shvati to se dogaa, Marfinjko, shvati, mene e ubiti, ta zar je to tako
teko, ja od tebe ne traim duge udovike uzdahe, ko165
rotne ljiljane, ali molim te, meni je tako potrebno sad, danas da se uplai
kao dijete, zato ta sa mnom ele uraditi neto strano, neto mrsko od ega mi je
muno, i da se tako dere usred noi da se, kad ve i uje pribliavanje dadilje
tie, tie jo dere, eto kako ti mora biti strano, Marfinjka, premda me ti malo
voli, duna si da shvati, makar i na trenutak, a potom moe opet zaspati! Kako
da te razbudim? Ah, na zajedniki ivot bio je uasan, uasan, i ne elim te time
razbuditi, ja sam se mnogo trudio u poetku, ali ti zna imali smo razliit
tempo, ja sam odmah zaostao. Reci mi koliko je ruku gnjeilo meso kojim je tako
obilno obrasla tvoja tvrda, gorka, malena dua? Da, iznova, kao privienje, vraam
se tvojim prvim nevjerama i, urlajui, zve-ei lancima, plovim kroz njih. Poljupci
koje sam ulovio! Poljupci vai koji su ponajvie nalikovali na nekakvu ishranu,
usredotoenu, neopranu i bunu. Ili, kad si, murei, prodirala rasprsnutu breskvu
i potom, zavrivi, ali jo gutajui, jo s punim ustima, kanibalko, irila prste, bludio
je tvoj ukoeni pogled, sjale su se uspaljene usnice, podrhtavao podbradak sav u
kapljama mutnoga soka koje su klizile na ogoljele grudi, meutim, kako se prijap
koji te hranio iznenada okrenuo s grozniavom kletvom, pognutim leima, prema
meni koji sam uao u sobu u nezgodan as. Marfinjki je svako voe korisno s
kakvom si slatkom, gr166
gotavom vlagom u grlu govorila, skupljajui se sva u jednu vlanu, slatku, prokletu
boru a ako se ponovo vraam na sve to, to je samo radi toga da se odijelim,
izdvojim iz sebe i da se oistim i jo radi toga da zna, da zna ... to?
Vjerojatno te ipak smatram za nekog drugog, mislei da e me ti shvatiti, kao to
luak smatra roake koji su doli u posjetu zvijezdama, logaritmima, hijenama
objeene stranjice, ali ima jo bezumnika a ti su neranjivi! koji sami sebe
smatraju bezumnicima i tu se onda zatvara krug. Marfinjka, u kakvom se to krugu
kreemo ti i ja o, kad bi mogla samo na trenutak da se istrgne, kasnije e se
vratiti u njega, obeavam ti, puno se od tebe ne trai, ali istrgni se na trenutak i
shvati da me ubijaju, da smo okrueni lutkama i da si ti sama lutka. Ne znam zato
sam se tako muio tim tvojim nevjerama, to jest, tonije, ja sam znadem zbog ega,
ali ne znam rijei koje bi valjalo nai da ti shvati zato sam se toliko muio. Nema
tih rijei u tom malom razmjeru koji ti upotrebljava za svoje svakidanje potrebe.
Ali, opet u pokuati: Mene ubijaju! tako, sve ujedanput, jo jednom: Mene

ubijaju! I jo jednom: ... ubijaju! Hou da to tako napiem da zaepi ui,

svoje tanke, majmunske ui koje skriva ispod pramenova udne enske kose ali
znam ih, vidim ih, cupkam ih, hladne, gnjeim ih u svojim nemirnim prstima da ih
nekako zagrijem, oivim, oovjeim,
167
da ih primoram da me uju. Marfinjka, hou da ti zahtijeva novi sastanak i,
razumije se ve samo po sebi: doi sama, doi sama! Takozvani ivot je gotov,
preda mnom je samo sklisko stratite, mene su uspjeli izvjebati moji tamniari i
dovesti do takvog stanja da je rukopis moj, vidi, kao pijan, ali nita za to, imam ja
dovoljno, Marfinjka, snage za takav razgovor s tobom kakav jo nikad nismo
vodili, zato je tako nuno da jo jednom doe, i ne misli da je ovo pismo falsifikat,
ovo ja piem, Cincin-nat ovo ja plaem, Cincinnat, koji je upravo hodao oko stola,
a potom, kad mu je Rodion donio objed, rekao:
Evo ovo pismo! Evo ovo pismo, molim vas ... Ovdje je adresa ...
Bolje bi bilo da nauite plesti kao i drugi proguna Rodion pa biste mi
ispleli neto. Pisac! Pa maloprije ste se sastali sa enicom.
Pokuat u ipak zamoliti ree Cincinnat. Ima li ovdje, osim mene i onog
prilino nametljivog Pjera, jo neki zatvorenik?
Rodion je pocrvenio, ali je utio.
A je li stigao onaj? upita Cincinnat.
Rodion je upravo htio estoko tresnuti vratima koja su ve zacviljela, ali kao juer
ljepljivo ljapkajui cipelama od safijana, tresui prugastim, gojaznim tijelom,
drei u rukama ah, karte, bilboke ...
168
Simpatinom Rodionu moj najdublji... tananim glasom izgovori m-sje Pjer i,
ne mijenjajui koraka, lupkajui i ljapkajui, ue u eliju.
Vidim ree on sjedajui da je dobriina ponio vae pismo. Zacijelo, ono
koje je juer lealo ovdje na stolu? Pismo supruzi, zar ne? Ne, ne, jednostavno
dedukcija, ja ne itam tua pisma, premda je ono uistinu lealo svima na vidiku
dok smo se mi kartali. Hoete li da danas igramo ah?
Rasprostro je vunenu ahovsku plou i punanom rukom, podignutim malim
prstom poredao figure, solidno napravljene, po starom zatvorenikom receptu
od krune sredine kojoj bi i kamen mogao pozavidjeti.
Inae sam neenja, ali razumijem, naravno. .. Ponimo! Ja to brzo... Dobri igrai
nikad mnogo ne misle. Ponite! Vau sam suprugu vidio samo onako, u prolazu
dobar komad, nema ta, vrat joj je nevjerojatno lijep, volim ... E, stanite! Pogrijeio
sam, dopustite da povuem drugi potez. Tako e biti pravilnije. Ja sam veliki
ljubitelj ena, a kako li tek one mene vole, gadure, jednostavno da ne po-vjerujete!
Eto, vi ste pisali svojoj supruzi o njenim tamo oima, usnicama. Nedavno, znate,
imao sam... Zato ne mogu to pojesti? Ah, eto, tako. Lukavo, lukavo! No, dobro,
ode! Nedavno sam imao spolni snoaj s izuzetno zdravom i bujnom osobom.
Kakvo je to zadovoljstvo
169

kad krupna crnka ... to je ovo? Eto ti ga na! Treba da upozorite, ovako ne valja.
Hajde da odigram drugaije. Ta-ko. Da, raskona, strastvena, a ja, znate, ni sam
nisam nita gori, ra-spolaem, eto, takvom oprugom da... uh! Openito reeno,
izmeu mnogobrojnih ivotnih iskuenja koja, kao u ali, ali istodobno vrlo
ozbiljno pokuavam da vam postepeno predoim, iskuenje ljubavi... Ma ekajte,
jo nisam odluio hou li povui ovaj potez. Da, hou. ta, mat? Zato mat?
Ovamo ne mogu, ovamo ne mogu, ovamo ... takoer ne mogu. Dopustite, kako je
ono prije stajalo. Ne, ne, jo prije. No, eto to je ve druga stvar. Nepanja. Ovako
u. Da, crvena rua u zubima, crne upljikave arape na onim mjestima i nita vie,
to razumijem, to je najvee... a sad, mjesto ljubavnih zanosa, mokri kamen, zaralo
eljezo, a u budunosti... i sami znate to nas eka u budunosti. Nisam vidio. A
ako povuem ovako? Ovako je bolje. Ipak, partija je moja, vi pravite jednu greku
za drugom. Makar vas je i prevarila, ipak ste je imali u zagrljaju. Kad mi se obraaju
za savjet, uvijek im kaem: gospodo, malo vie domiljatosti! Nema nita zgodnije,
na primjer, nego okruiti se ogledalima i gledati kako tee posao, izvanredno! A
ovo uope nije izvanredno, asna rije, mislio sam da sam povukao ovamo, a ne
onamo. Pa vi niste mogli... Nazad, molim! Volim uz to puiti cigaru i govoriti o
beznaajnim stvari170
ma, i da i ona govori, ta moete, poznata raz-vratnost... Da, teko je, strano
uvredljivo, rei svemu tome zbogom i misliti da e drugi, isto tako mladi i ili,
nastaviti da rade, da rade . eh! Ne znam kako vi, ali ja, to se tie milovanja,
oboavam ono to se kod nas boraca naziva makaroni: lupi je po vratu, a meso da
bude to jedrije ... Prvo, mogu pojesti, drugo, mogu jednostavno otii; no, tako!
ekajte, ekajte, ipak u jo promisliti. Koji je ono bio posljednji potez? Vratite
potez i dajte da promislim! Gluposti, nema tu nikakvog mata. Vi ste, po mom
miljenju, ovdje neto, oprostite, podvalili, eto, ovo je stajalo tu ili tu, a ne tu,
apsolutno sam siguran. No, stavite, stavite to na mjesto ...
On toboe sluajno obori nekoliko figura i, ne mogavi se savladati, buno izmijea
ostale. Cincinnat je sjedio nalaken na jednu ruku; zamiljeno je grebao konja koji
oko vrata, ini se, nije imao nita protiv da se vrati u onu krunu stihiju odakle je
potekao.
Drugu igru, drugu igru, vi ne znate igrati ah usplahireno povie m-sje Pjer i
rairi jarkoobojenu plou za drugu igru.
Bacio je kocke i odmah se podigao sa tri na dvadeset sedam, ali potom se morao
opet spustiti, zato je sa dvadeset dva na etrdeset est skoio Cincinnat. Igra je
dugo trajala. M-sje Pjer crvenio se kao rak, toptao, ljutio se, iao po kocke pod stol
i izlazio odande drei ih na
171
dlanu, i kleo se da su upravo ovako stajale na podu.
Zato vi tako zaudarate? upita Cinci-nnat uzdiui.
Debeljukasto lice m-sje Pjera iskesilo se u-siljenim osmijehom.
To mi je u familiji objasni dostojanstveno noge mi se pomalo znoje.

Pokuavao sam stipsom, ali nita ne pomae. Moram vam rei, iako od toga patim
jo od djetinjstva i iako je uobiajeno da se prema svakoj patnji treba odnositi s
potovanjem, jo mi nitko nije tako netaktino ...
Ne mogu disati ree Cincinnat.
172
XIV
Bili su jo blie i sad su se toliko urili da ih je grehota bilo odvraati
otkucavanjem pitanja. I trajalo je dulje nego juer, i Cincinnat je leao na kamenim
ploama, u obliku kria, niice, kao da je pogoen sunanim udarom, i poputajui
optimizmu uvstava, jasno je sluhom vidio tajni hodnik koji se produavao svakim
udarcem, i osjeao je, kao da mu olakavaju mranu, tjeskobnu bol u grudima,
kako se razmie kamenje, i ve je gonetao, gledajui na zid, gdje e se pokazati
pukotina i s tutnjavom se razvaliti zid.
Jo je muklo tutnjalo i umilo kad je doao Rodion. Za njim, u baletnim cipelicama
na bosim nogama i u vunenoj haljinici sa kotskim kockama, mugnu Emoka i,
kao to je ve jednom bilo, sakri se pod stol, skvri se ondje
173
uei, tako da joj lanena kosa, koja se ko-vrala na krajevima, pokrivala lice i
koljena i ak glenjeve. Tek to se Rodion udaljio, ona se trgnu i poe ravno k
Cincinnatu, koji je sjedio na leaju, i, oborivi ga, poe se po njemu valjati. Hladni
prsti njenih vruih golih ruku upijali su se u njega. Ona se kesila, uz prednje zube
prilijepio joj se komadi zelenog lista.
Sjedi mirno ree Cincinnat umoran sam, cijele noi nisam oka sklopio,
sjedi mirno i ispriaj mi...
Emoka, zabavljajui se, gurnu mu elo u prsa; ispod njenih rasutih kovra koje su
visile na stranu ogolio se u stranjem izrezu haljine gornji dio lea, s ulegnuem
koje se mijenjalo pokretom lopatica i koje je itavo bilo pokriveno bjelkastim
dlaicama koje kao da su bile simetrino raeljane.
Cincinnat ju je pogladio po toploj glavi, nastojei je pridii. Uhvatila ga je za prste i
stala ih gurati i pritiskivati na svoje hitre usne.
Gle ti nestanice sanjivo ree Cincinnat ma dosta, dosta! Ispriaj mi...
Ali njome je ovladao poriv djejeg nestalu-ka. To miiavo dijete kotrljalo je
Cincinnata kao tene.
Prestani! viknu Cincinnat kako te nije stid!
Sutra odjednom ona ree, stisnu ga i pogleda mu nos.
Sutra u umrijeti? upita Cincinnat.
174
Neete, spasit u vas ja zamiljeno izgovori Emoka. (Zajahala ga je).
E, to je sjajno ree Cincinnat sa svih strana spasitelji! Davno je to ve
trebalo tako, inae u poludjeti. Molim te, silazi, teko mi je i vrue.
Mi emo pobjei i vi ete se oeniti mnome.
Moda, kad poraste; ali ja ve imam enu.
Debelu, staru ree Emoka.

Skoila je s postelje i potrala okolo po eliji, kao to tre plesaice, krupnim

skokovima, zamahujui kosom, i zatim skoila kao da leti, pa se na kraju zavrtjela
na mjestu rairivi mnotvo ruku.
Uskoro e opet kola ree ona, u hipu sjede Cincinnatu na koljena i istoga
asa zaboravi sve na svijetu. Prepustila se novoj zabavi: poela je guliti crnu
dugoljastu krastu na blistavom koljenu, krasta je ve bila napola oguljena i njeno
se crvenio oiljak.
Cincinnat je mirkajui gledao njezin sagnuti profil ovijen paperjastim trakom
svjetla, i njime potpuno ovlada drijeme.
Eh, Emoka, sjeti se, sjeti, to si mi obeala! Sutra! Reci mi kako e to izvesti?
Dajte mi uho ree Emoka. Obgrlivi jednom rukom njegov vrat, ona je
vrue, vlano i sasvim nerazgovijetno zatrubi-la u njegovo uho.
175
Nita ne ujem ree Cincinnat. Nestrpljivo je odmakla kosu s lica i opet mu
se primakla.
Bu ... bu... bu ... buno je mrmljala, pa onda odskoila, izvila se, i eto, ve se
odmarala na trapezu koji se jedva ljuljao, prekrstivi noge i isturivi stopala poput
klinova.
Ja ipak s time i te kako raunam kroz sve jai drijeme ree Cincinnat;
lagano pritisnu uz jastuk meko uho u kojem je brujalo.
Padajui u san, osjeao je kako ona prelazi preko njega, a potom mu se nejasno
inilo da ona ili netko drugi beskonano slae nekakvu blistavu tkaninu, hvata je za
rubove i slae, i poravnava dlanom, i opet slae, i u trenutku se prene zbog
Emokina uzvika, dok ju je Ro-dion izvlaio iz elije.
Zatim mu se uinilo da su se oprezno obnovili dragocjeni zvui onkraj zida... vrlo
riskantno! TS sredina je dana, ali nisu se mogli suzdrati i tiho su se kretali prema
njemu sve blie i blie, i on, preplaen da e ih straari uti, poe hodati, tapkati,
kaljati, pjevuckati, a kad sa srcem to je snano tuklo sjede za stol, zvukova vie
nije bilo.
A naveer kao to je ve postao obiaj pojavio se m-sje Pjer, u brokatnoj
koulji; ne-usiljeno, familijarno prilee na Cincinnatov leaj i, bogato raspalivi
dugu lulu od tive s izrezbarenim likom sirene, oslonio se na lakat. Cincinnat je
sjedio za stolom vaui posij ed176
nj i zalogaj veere i vadei suhe ljive iz smeteg soka.
Danas sam ih napudrao ivahno ree m-sje Pjer pa molim, bez ikakvih
albi i primjedaba! Hajde da nastavimo na jueranji razgovor. Govorili smo o
nasladama.
Ljubavna naslada ree m-sje Pjer postie se s pomou jedne od najljepih
i najkorisnijih fizikih vjebi koje su openito poznate. Rekao sam postie se, ali
moe se upotrijebiti i rije dobiva se, ili dobivanje bi bilo jo umjesnije, jer tu je
rije upravo o planskom i upornom dobivanju naslade, koja se zasniva u samim
njedrima obraivanog bia. U satima besposlice, ljubavni radnik odmah iznenauje

promatraa sokolovim izraajem oiju, veselom naravi i svjeom bojom lica. Isto
tako, obratite panju na neusiljenost mog hoda. Dakle, prema tome, imamo pred
sobom neku pojavu, ili niz pojava, koje se mogu ujediniti pod zajednikim nazivom
ljubavne ili erotske naslade.
Na tom mjestu, na prstima, pokazujui gestama neka se ne uznemiruju, uao je
upravitelj i sjeo na stolicu koju je sam donio.
M-sje Pjer podie na njega pogled koji je blistao naklonou i odanou.
Nastavite, nastavite proaputa Rodrig Ivanovi doao sam samo da
sluam. Par-don, samo trenutak, samo u stolicu postaviti
12 Poziv na smaknue
177
tako da se mogu nasloniti na zid. Voilh. Izmorio sam se ipak, a vi?
To je zato to niste navikli ree m-sje Pjer. Dopustite da produim.
Upravo smo govorili, Rodrie Ivanoviu, o nasladama ivota i u opim crtama
analizirali eros.
Razumijem ree upravitelj.
Ja sam spomenuo slijedee toke... oprostite, kolega, to u ponoviti, ali htio bih
da i Rodrigu Ivanoviu takoer bude interesantno. Primijetio sam, Rodrie
Ivanoviu, da je mukarcu koji je osuen na smrt najtee od svega zaboraviti enu,
slasno ensko tijelo.
I liriku mjeseine doda Rodrig Ivano-vi i pogleda strogo Cincinnata.
Ne, ne smetajte dok razvijam temu, ako hoete, kasnije recite! Dakle,
nastavljam. Osim ljubavnih naslada postoji cio niz drugih, i sad emo prijei na
njih. Vi ste, vjerojatno, ne-jedanput osjetili kako se ire grudi u udnom proljetnom
danu kad bubre pupovi, i pernati pjevai ozvuuju umarke odjevene prvim
ljepljivim liem. Prvi skromni cvjetii koketno izviruju ispod trave i kao da ele
privui strastvenog ljubitelja prirode, bojaljivo apui: Ah nemoj, ne trgaj nas,
ivot nam je kratak. ire se i iroko diu grudi po takvom danu kad ptiice poju i
na prvom drveu javljaju se prvi skromni listii. Sve se raduje, sve likuje, sve klike!
178
Majstorski opis travnja ree upravitelj i trnu obrazima.
Mislim da je to svatko iskusio nastavi m-sje Pjer i sad kad se, ne danas
nego sutra, svi mi popnemo na stratite, nezaboravljeni spomen takvog proljetnog
dana primorat e nas da kriknemo: O vrati se, vrati, da te jo jednom proivim,
da te proivim ponovi m-sje Pjer i prilino otvoreno pogleda u sitno ispisani
listi koji je drao u ruci.
Dalje ree m-sje Pjer prijei emo na nasladu duhovne vrste. Sjetite se
kako je to bilo u grandioznoj galeriji slika ili muzeju, odjednom biste se zaustavili i
niste mogli otrgnuti oi od nekakvog pikantnog torza, jao, od bronce ili mramora!
To moemo nazvati nasladom umjetnou, koja zauzima u ivotu prilino vano
mjesto.
Dakako ree sebi u nos Rodrig Ivano-vi i pogleda Cincinnata.
Gastronomske naslade produi m-sje Pjer. Gledajte, evo, najbolje vrste

voa vise s grana drvea; evo, mesar i njegov pomonik vuku svinju koja tako skici
kao da je kolju; evo, na lijepom tanjuru solidan komadi bijelog sala; evo stolnog
vina, vinjevae; evo ribe, ne znam kako ostali, ali ja sam veliki ljubitelj deverike.
Slaem se ree u basu Rodrig Ivano-vi.
12*
179
Ovaj udesni pir valja napustiti. I jo mnogo toga valja napustiti: prazniku
muziku, voljene stvarce, poput foto-aparata ili lule; prijateljske razgovore;
blaenstvo vrenja prirodnih potreba, neke od njih stavljamo u isti red s ljubavnim
blaenstvom, san nakon objeda, puenje ... I ta jo? Voljene stvarce da, to je ve
bilo (opet se pojavila ceduljica). Blaenstvo ... i to je ve bilo. No, jo i druge razne
sitnice...
Moe li se jo neto dodati? gotovo strastveno upita upravitelj, ali m-sje Pjer
za-nijee glavom.
Ne, sasvim je dovoljno! ini mi se da sam otkrio pred umnim pogledom kolege
takve daljine osjeajnih carstava . . .
Htio sam jo neto u vezi s jestvinama napomenu upravitelj u pola glasa.
Ovdje se, po mom miljenju, mogu dodati i neke podrobnosti. Na primjer, en fait
de potag... utim, utim preplaeno dovri on, susrevi se s pogledom m-sje
Pjera.
No, dakle obrati se m-sje Pjer Cincin-natu to vi kaete na sve to?
Zbilja, ta da kaem? progovori Cincin-nat. Dosadna, nametljiva
budalatina.
Nepopravljiv je! kliknu Rodrig Ivano-vi.
1 to se tie juhe. (Prev.)
180
To on namjerno rece s groznim porculanskim osmijehom m-sje Pjer.
Vjerujte mi, on u dovoljnoj mjeri osjea svu ljepotu pojava koje maloas opisah.
... Ali poneto ne shvaa glatko upade u rije Rodrig Ivanovi ne shvaa
on, kad bi sad poteno priznao svoju muiavost, poteno priznao da voli ono isto
to volimo vi i ja, na primjer, kao prvo, juhu od kornjae, kau, to je stihijski
ukusno, to jest hou samo da kaem, kad bi on poteno sve to priznao i pokajao
se, kad bi se pokajao, evo mog miljenja, tada bi za njega postojala bar neka
slabana, neu kazati nada, ali u svakom sluaju ...
Zaboravio sam spomenuti gimnastiku proaputa m-sje Pjer gledajui u svoj
papir kakva nezgoda!
Ne, ne, prekrasno je to to ste rekli, prekrasno uzdahnu Rodrig Ivanovi
bolje se nije moglo. U meni su ustreptale elje koje su drijemale decenijama. A vi,
hoete li jo malo sjediti? Ili ete sa mnom?
S vama. Danas je on naprosto zao. ak me i ne gleda. Carstvo mu nudi, a on se
duri. Meni je tako malo potrebno jedna rjeca, kima-nje. Ali nita tu ne moe.
Hajdemo, Rodrigo!
Uskoro nakon njihova odlaska ugasilo se svjetlo i Cincinnat se u tami prebaci na

krevet (neugodno, tui pepeo, ali kamo da legne) i, po svim hrskavicama i

prljenovima, i-kripljujui dugu tjeskobu, itav se ispruio,
181
uzeo zraka i zadrao ga u sebi oko etvrt minute. Moda su to naprosto zidari.
Popravljaju. Obmana sluha moda se sve to dogaa daleko, daleko (izdahnuo je
zrak). Leao je na leima, miui nonim prstima koji su strali ispod pokrivaa,
okreui lice as nemoguem spasitelju, as neizbjenom smaknuu. Svjetlo se
ponovo upalilo.
eui ria prsa ispod koulje, doao je Ro-dion po stolicu. Ugledavi traeni
predmet i ne razmiljajui mnogo, sjede na njega, teko se iskalja, golemim
dlanom stisnu oputeno lice, oito spremno da zahre.
Jo nije doao? upita Cincinnat.
Rodion brzo ustade i izie sa stolicom,
Mrik mrak.
Da li zbog toga to je od dana kad mu je bilo sueno proao neki odreeni rok:
dva tjedna, ili zbog toga to je pribliavanje spasonosnih umova obeavalo
promjenu u njegovoj sudbini, tek, te noi Cincinnat je u mislima vrio smotru sati
koje je proveo u tvravi. Nehotice poputajui omami loginog razvitka, nehotice
(oprezno, Cincinnate!) spajajui u lanac ono to je bilo posve bezopasno u obliku
odjelitih, zasebnih karika za koje se nije znalo na to se odnose, pridavao je smisao
besmislenom i ivot neivome. Na pozadini kamene tmine sad je dopustio
osvijetljenim figurama svih svojih obinih posjetilaca da se pojave... prvi put, prvi
put je njegova mata bila tako milosti182
va prema njima. Pojavljivao se dosadan susjed, uhapenik, punana lia koje se
sjaji kao ova votana jabuka koju je ovih dana donio urjak lakrdija; pojavljivao se
advokat, pokretan, suhonjav, koji je ispod rukava fraka sputao manete;
pojavljivao se mrani bibliotekar, i Rodrig Ivanovi, debeo, sa crnom glatkom
perikom, i Emoka, i cijela Marfinjkina obitelj, i Rodion, i drugi nejasni straari, i
vojnici i pozivajui ih, premda nije vjerovao u njih, pa ipak, pozivajui ih,
Cincinnat im je davao pravo na ivot, drao ih je, hranio ih sobom. Svemu ovom
svakoga se asa pridruivala mogunost povratka uzbudljivoga kuckanja, koja je
djelovala kao natimavano oekivanje muzike tako da se Cincinnat nalazio u
udnom, treperavom, opasnom stanju i nekako sve sveanije odbijao je daleki
sat i, eto, izlazei iz mraka, pruajui ruke jedna drugoj, zbijale su se u krug
osvijetljene figure i, lagano se naslanjajui na bok, nakreui se, i vukui se, zapoinjale su isprva napeto, razvueno kruno kretanje koje se postupno
ispravljalo, postajalo lake, ubrzavalo se i, eto, ve odlazi, odlazi i udovine
sjene od ramena i glave prolazile su, ponavljajui se, sve bre i bre po kamenim
svodovima, i onaj neizbjeni veseljak koji u kolu visoko podie noge, nasmijavajui
ostale, ukoenije, bacao je na zidove ogromne, crne uglove svojih deformiranih
koljena.
183

XV
Jutro je prolo tiho, ali zato oko pet po podne zapoe strana lupnjava: onaj koji je
radio, veoma se urio, bestidno je dizao buku, uostalom, nije se mnogo pribliio od
jueranjeg dana.
Odjednom se dogodilo neto osobito kao da se sruila neka unutranja
pregrada i ve su se pojavili zvui s takvom izraajnou i snagom (trenutano
prelazei iz jednog plana u drugi pravo k rampi) da je postalo jasno: oni su, evo,
ve tu, odmah iza zida to se topi poput leda, i sad e, eto, sad e prodrijeti. I tad je
uznik odluio da je vrijeme za akciju.
Strano se urei, drhtei, ali sveudilj nastojei da ne izgubi nad sobom vlast,
dohvati i obu one gumene izme, one platnene hlae i kaput u kojima je bio kad su
ga uhapsili, na184
ao je rupi, dva rupia, tri rupia (trenutno je uslijedilo njihovo pretvaranje u
one plahte koje se veu zajedno); za svaki sluaj gurnuo je u dep nekakvu uzicu i
jo nekakvu uz nju privrenu drvenu stvarcu za noenje paketa (nije se mogla
ugurati, kraj joj se objesio); jurnu do postelje u namjeri da zbije jastuk i da ga
pokrije pokrivaem da bi napravio lutku koja spava; ali nije to uinio, nego je
pojurio do stola, s namjerom da zgrabi ono to je napisao; ali i ovdje na pola puta
promijeni pravac, jer su mu se od pobjedonosnih udaraca mutile misli... Stajao je
ispruen kao strijela, drei ruke na avovima, kad, u potpunosti ostvarujui
njegovu tlapnju, u utom zidu na jedan arin od poda nastade pukotina u obliku
munje, istog trena napeo se, guran s nutarnje strane, i nenadano se s bukom raspukne.
Iz crne rupe, u obliku sitnih komadia, izae s trnokopom u ruci, sav posut
bijelinom, sav izvijen i ljapkav kao tusta riba u praini, sav valovit od smijeha, msje Pjer, a odmah za njim, ali poput raka, debeloguz, s rupom iz koje je strio
komad sive vate, bez redengota, isto tako posut svakojakom neisti, isto tako
umirui od smijeha, Rodrig Ivanovi, i iskobeljavi se iz rupe, obojica sjedoe na
pod, i ve su se bez susprezanja tresli sa svim onim prijelazima od ho-ho-ho do hihi-hi i obratno, sa alob-nim vritanjem u intervalima eksplozija
185
gurkali su jedan drugoga, padajui jedan na drugog.
Mi, mi, to smo mi prokrklja na kraju m-sje Pjer i okrenu Cincinnatu
vapneno lice, a uta mu se perika s kominim zvidukom podigla i pala.
To smo mi prozbori Rodrig Ivanovi u falsetu koji se ne bi mogao oekivati
od njega, i ponovo duboko zahihoe i zadignu noge u nemoguim gamaama
ekscentrika.
Uf! izusti m-sje Pjer i odjednom se smiri; ustade s poda i lupnu dlanom o
dlan i pogleda na rupu: No, i naradili smo se, Rod-rie Ivanoviu! Ustanite,
golubiu, dosta je! Kakav posao! No, eto, sad se moemo i koristiti ovim
izvanrednim tunelom. Dopustite da vas pozovem, mili susjede, k meni na alicu
aja!

 Ako me samo taknete... propita Cincinnat, a kako je m-sje Pjer, koji je

stajao bijel i znojan, bio spreman da ga zagrli i ugura, s jedne strane, a s druge
strane takoer rairenih ruku za zagrljaj, u plastronu koji je slobodno visio, golih
ramena, Rodrig Ivanovi, a obojica su se nekako polagano razmahivala i spremala
da navale na njega, Cincinnat je izabrao jedini mogui pravac, upravo onaj koji mu
se pokazivao. M-sje Pjer ga lagano gurkao odostraga pomaui mu da upue u
otvor.
Prikljuite se obrati se on Rodrigu Ivanoviu, ali ovaj odbi pravdajui se
neurednom toaletom.
186
Cincinnat je puzao etveronoke, pljotimice, mirkajui, straga puzae m-sje Pjer,
a odasvud guei, pritiskivala je hrbat, bola dlanove, koljena, paklena tmina, puna
osipanog tutnja, tako da se Cincinnat nekoliko puta zabijao u slijep tunel i tad ga je
m-sje Pjer vukao za listove nogu, gonei ga da se iz slijepog tunela povue natrag, a
istog bi ga asa ugao, izboina, ne zna se zapravo to, bolno udaralo u glavu, i
openito vukla se nad njim uasna mrana tjeskoba te da otraga nije bilo dahtavog,
boc-kavog suputnika, on bi tu odmah legao i umro. Ali evo, poslije dugoga
kretanja, u uskoj uglje-no-crnoj tmini (na jednom je mjestu, sa strane, crveni
fenjeri mutno obavio sjajem tminu), nakon tjesnoe, sljepoe, zaguljivosti u
daljini se pokazalo zaokrugljeno blijedo svjetlo: ondje je bio zavijutak i na kraju
izlaz; nespretno i krotko Cincinnat je ispao na kameni pod u suncem obasjanu
eliju m-sje Pjera.
Izvolite ree domain izlazei za njim; istog asa zgrabi etku za odijelo i
poe istiti Cincinnata koji je mirkao, delikatno suzdravajui i smekavajui
pokret ondje gdje je mogao osjetiti bol. Uz to je, sagibajui se, kao da ga neim
omotava, hodao oko Cincinnata koji je stajao sasvim nepomino, smrvljen
neobino jednostavnom milju, smrvljen ne samom milju nego i time to mu se
ona nije javila ranije.
187
A ja, dopustite, uradit u ovako ree m-sje Pjer i skinu sa sebe pranjavu
bluzu; natren, kao sluajno, napeo je ruku, mrtei se na biceps tirkizove boje i
rasprostirui njemu svojstveni zadah. Oko lijeve sise nalazila se dosjetljivo
tetovirana ara dva zelena listia tako da se sama sisa doimala kao bokor
rua (od marcipana i kandiranog voa). Sjedite, molim vas ree on navlaei
kuni ogrta s jarkim arama, to ima, onim klima. Moja se soba, kao to vidite,
gotovo nimalo ne razlikuje od vae. Samo je ja drim u redu i ukraavam ...
ukraavam ime god mogu (malko se zagrcnu, kao od uzbuenja.)
Ukraavam. Zidni kalendar s akvarelskim prikazom tvrave pri suncu koje zalazi,
uredno je izloio svoju cifru boje mahne. Pokriva, saiven od raznobojnih
rombova, pokrivao je leaj. Nad njim su kopama bile privrene snimke aljivoga
anra i visila je kabinetska fotografija m-sje Pjera; iza kraja okvira papirna je lepeza
isputala pravilne nabore. Na stolu je leao album od krokodilske koe, zlatio se
brojanik runoga sata, a nad blistavim rubom porculanske ae s njemakim

pejsaom gledalo je kojekuda pet-est barunastih mauhica. U kutu elije bila je

uza zid prislonjena velika futrola u kojoj je, ini se, bio neki muziki instrument.
Izvanredno sam sretan to vas vidim kod sebe govorio je m-sje Pjer,
hodajui gore188
-dolje, a svaki put je prolazio kroz kosu zraku sunca u kojoj je jo titrala vapnena
praina. ini mi se da smo se za ovaj tjedan nas dvojica toliko sprijateljili, i
nekako tako dobro i toplo zbliili kao to to rijetko biva. Vidim ja da vas zanima
ta je unutri? Eto dajte (on udahnu), dajte mi da izgovorim do kraja, pa u vam
onda pokazati...
Prijateljstvo nae nastavljao je on etkajui gore-dolje i lako gubei dah
prijateljstvo nae procvalo je u toploj atmosferi tamnice gdje smo se hranili jedino
nemirima i nadama. Mislim da vas sad poznajem bolje od bilo koga na svijetu i,
dakako, intimnije nego to vas je poznavala ena. Mene zbog toga posebno boli
kad se prepustite srdbi ili kad bivate nepaljivi prema ljudima. Evo, sad kad smo
vam se tako veselo javili, vi ste opet Rodriga Ivanovia uvrijedili hinjenom
ravnodunou prema iznenaenju u kojem je on tako milo, energino sudjelovao,
a, eto, on vie nije ba mlad i ima dosta svojih vlastitih briga. No, o tome sad ne
elim... Meni je samo vano da ustanovim da mi ni jedna vaa duevna nijansa ne
moe promai, i zato mi se osobno ini da nije sasvim pravedno izvjesno
okrivljiva-nje... Za mene ste vi prozirni kao, oprostite na izrazu, kao to je djevojka
koja pocrveni prozirna za iskusnog zarunika. Ne znam, kod mene s disanjem ba
nije sve u redu, oprostite, sad e to proi. Ali, ako sam vas tako do189
bro prouio i, to da tajim, zavolio, veoma zavolio, onda ste i vi, bar bi tako trebalo
da bude, upoznali mene, navikli se na mene, tovie, zavoljeli ste me, vezali ste se
za mene i ja za vas. Dostii takav stupanj prijateljstva, eto, od ega se sastojao moj
prvi zadatak i, kao to se vidi, rijeio sam ga uspjeno. Sad emo popiti aj. Ne
shvaam zato ga ne donose.
Sjeo je, hvatajui se za grudi, za stol nasuprot Cincinnatu, ali odmah je opet skoio,
izvadio ispod jastuka koni novanik, iz novanika futrolicu od jelenje koe, iz
futrolice klju i priao velikoj futroli koja je stajala u kutu.
Vidim da ste zadivljeni mojom uredno-u ree i paljivo spusti na pod
futrolu koja je bila vrlo teka i nespretna. No, vidite li, urednost ukraava ivot
ovjeka koji time sam sebi dokazuje
U otvorenoj futroli, na crnom barunu, leala je iroka svijetla sjekira.
... sam sebi dokazuje da ima gnjezda-ce.. . Gnjezdace nastavi m-sje Pjer,
ponovo zatvori futrolu, prisloni je uza zid i sam se nasloni - gnjezdace koje je
on zasluio, savio, ispunio svojom toplinom ... To vam je, openito, velika
filozofska tema, ali po nekim znacima ini mi se da vama, kao i meni, sad ba nije
do takvih tema. Znate ta? Evo vam mog savjeta; aj emo popiti malo kasnije, a
sad se vratite, prilegnite malo, hajte! Obojica smo mladi, vi ne biste smjeli ovdje
dulje ostati. Sut-

190
ra u vam objasniti, a sad idite! Ja sam takoer uzbuen, isto tako ne vladam
sobom, i vi to treba da razumijete ...
Cincinnat je tiho tresao zatvorenim vratima.
Ne, ne, vratit ete se naim tunelom. Ta nismo se badava trudili. Puui, puui!
Rupu u ja ve pokriti, inae je runo. Molim ...
Sam? ree Cincinnat.
On se zavue u crni otvor i, utei izudaranim koljenima, zapuza etveronoke,
prodirui sve dublje i dublje u crnu tminu. M-sje Pjer doviknu neto zvuno za
njim u vezi s ajem i, ini se, navue zastor, jer Cincinnat odjednom outi da je
odsjeen od svijetle elije gdje je malo prije bio.
Teko udiui hrapavi zrak, Cincinnat je udarao o neto otro i bez osobita
straha oekivao uruavanje; naslijepo se probijao kroz vijugavi prolaz i zapadao
u kamene depove i, kao mirna ivotinja u povlaenju, okretao se nazad i,
napipavi nastavak prolaza, puzao dalje. Nestrpljivo je elio da legne na neto
meko, makar i na svoj leaj gdje bi u jastuk zabio glavu ne mislei nita. Ovo
vraanje oteglo se toliko da se, gulei ramena, poeo uriti, koliko mu je to
doputao neprestani predosjeaj slijepog hodnika.
Zaguljivost ga je omamljivala pa je odluio da se zaustavi, da pritegne, da zamisli
da je u krevetu i da s takvom milju moda i usne kad se odjednom dno po
kojem je puzao poe
191
veoma zamjetno sputati, i gle, bljesnula je ispred njega crvenkastobljetava
pukotina i mirisalo je na vlanost, plijesan, kao da je iz njedara tvravskog zida
preao u prirodnu spilju, a s niskoga svoda nad njim su, svaki na pandi, s glavom
okrenutom dolje poput smeuranih plodova, zamotani, visili u nizu imii u
oekivanju svog nastupa pukotina se plamenasto rairila, i osjetio se svje daak
veeri, i Cmcinnat je izaao iz pukotine u stijeni na slobodu.
Naao se na jednoj od mnogih kosina obraslih zelenom travom koje su se poput
zaotrenih tamnozelenih valova smrtno dizale uvis na raznim visinama izmeu
stijenja i zidova tvrave to se stepeniasto uzdizala.
U prvom trenutku tako mu se zavrtjelo u glavi od slobode, visine i prostora da je,
uhvativi se za vlaan busen, jedva to i primjeivao, osim da, kao i uvijek u
predveerje, glasno krie lastavice striui obojeni zrak crnim karicama, da je
rumenilo suneva zalaska zahvatilo polovinu neba, da se nad zatiljkom sa stranom
brzinom uzdie slijepa kamena strmina tvrave, iz koje se on iscijedio poput
kapljice, a ispod nogu grozni ponori i magla koja se dimila kao djetelina.
Predahnuvi, smiri poigravanje u oku, drhtaj u tijelu, pritisak, udahne, udahne
slobodu to se iroko i daleko razlijegala i, prilijepivi se leima uza stijenu, preletje
oima zadimljenu
192
okolinu. Daleko dolje, gdje se ve uhvatio sumrak, jedva se u strujama magle
vidjela arena grba mosta. A ondje, s druge strane, zamagljeni plavi grad s

prozorima nalik na uareno ugljevlje, koje je dijelom hvato blijesak zalaska, a

dijelom se ve zasvijetlio vlastitim sjajem jo se moglo razlikovati kako se
postepeno niu i pale stakleni biseri svjetiljaka du Strme ulice, a tanki luk na njenu
gornjem kraju bijae neobino jasan. Na kraju grada sve je to magliasto umiralo,
ruilo se, iezavalo, ali iznad nevidljivih vrtova, u ruiastoj dubini neba, stajali su
poput lanca prozirno ognjeni oblaii i protezao se dugaak ljubiast olovni oblak
s goruim prosjecima na donjem kraju i, dok je Cincinnat gledao, ondje, ondje u
daljini, poput venecijanske patine, planuo je hraem obrasli breuljak i lagano se
zamraio.
Pijan, slab, klizei po grubom busenju i jedva odravajui ravnoteu, krenu dolje i
do njega odmah iza izboine zida, gdje je opominjui utao alobni grm, iskoi
Emoka, s licem i nogama ruiastim od zalaska, i vrsto ga zgrabi za ruku i
povue za sobom. U svim njenim kretnjama opaalo se uzbuenje i zanesena
uurbanost.
Kamo emo? Dolje? isprekidano je upita Cincinnat smijui se od
nestrpljenja.
13 Poziv na smaknue
193
Brzo ga je povela du zida. U zidu se otvori-e nevelika zelena vrata, dolje su
vodile stepenice koje su neprimjetno promicale ispod nogu. Opet kripnue vrata;
iza njih je bio taman hodnik gdje su stajale krinje, platneni ormar, ljestve
prislonjene uza zid i mirisalo je na petrolej; ovdje se vidjelo da su iz crnog hodnika
dospjeli u upraviteljev stan, jer ne drei ga vie tako vrsto za prste, nego
rastreseno ih isputajui Emoka ga je uvela u blagovaonicu gdje su za
osvijetljenim ovalnim stolom svi sjedili i pili aj. Rodrigu je Ivanoviu ubrus
pokrivao prsa; njegova ena mrava, pjegava, s bijelim trepavicama do-davala
je perece m-sje Pjeru koji je bio obukao rubaku s izvezenim pjetliima; pokraj
samo-vara leala su u koarici klupka obojene vune i blistale staklene igle za
pletenje.
Starica iljasta nosa, u crnom ogrtau i s kapicom na glavi, naroguila se na kraju
stola.
Ugledavi Cincinnata, upravitelj je otvorio usta i neto mu je poteklo s kuta usana.
Uh, vrae mali! s lakim njemakim akcentom progovori upraviteljica.
M-sje Pjer promijea aj i stidljivo obori oi.
Zaista, kakvi su to nestaluci? kroz sok od dinje izusti Rodrig Ivanovi. A
da i ne govorimo o tome kako je to protiv pravila!
Pustite ih ree m-sje Pjer ne podiui oiju. Ta oboje su jo djeca!
194
Praznicima je doao kraj pa bi htjela da se jo malo poali brzo izgovori
upraviteljica.
Emoka, namjerno lupajui stolicom, vrpo-ljei se i oblizujui se, sjela je za stol i,
zabo-ravivi na Cincinnata, stade eerom posipati kriku dinje tako da eer
odmah postade naranast, a onda je nemirno poe jesti, drei je za krajeve koji su

joj dopirali do uiju i gurkajui laktom susjeda. Susjed je nastavljao srkati aj, drei
izmeu kaiprsta i prstenjaka liicu koja je strala, ali neprimjetno spusti lijevu
ruku pod stol.
Joj! kakljivo se trnu Emoka ne odmiui se od dinje.
Sjedite zasad tamo ree upravitelj pokazujui Cincinnatu noem za voe na
zeleni naslonja koji je zasebno stajao u tofastom polumraku pored nabora
zavjese. Kad zavrimo, ja u vas odvesti. Ta sjedite, kad vam kaem! ta vam je?
ta vam je? Teko ga je razumjeti.
M-sje Pjer se nagnu prema Rodrigu Ivano-viu i, malo pocrvenjevi, neto mu
priopi. Ovome neto zakrklja u grkljanu:
No, estitam, estitam ree on teko prikrivajui ushit. Bravo! Ve je
odavno bilo vrijeme ... Svi mi... on pogleda Cincinnata i ve se sveano pribere.
13*
195
Ne, jo je rano, prijatelju moj, ne zbu-njujte me proaputa m-sje Pjer,
povukavi ga za rukav.
U svakom sluaju, neete odbiti drugu au aja aljivo progovori Rodrig
Ivano-vi, a zatim, promislivi i mljacnuvi par puta, obrati se Cincinnatu.
Ej, vi tamo! Zasad moete pogledati album. Dijete, podaj mu album! To je za
njen (gest noem) povratak u kolu na dragi gost uinio ... uinio ... Oprostite,
Petre Petroviu, zaboravio sam kako ste vi to nazvali.
Fotohoroskop skromno odvrati m-sje Pjer.
Da li da ostavim limun? upita upraviteljica.
Visea je petrolejka ostavljala u tmini dno blagavaonice (gdje je svjetlucala brlja
etalice sata otkidajui krupne sekunde) i prolijevala na lijepo postavljeni stol
obiteljsko svjetlo koje je prelazilo u zvonkost ajnog obreda.
196
XVI
Mir. Pauk je isisao tri sobne muhe i leptira pokrivena bijelim paperjem, ali se jo
nije sasvim nasitio i gledao je na vrata. Mir. Cincinnat je bio sav u ogrebotinama i
modricama. Mir, nita se nije dogodilo. Juer uveer, kad su ga doveli nazad u
eliju, dva posluitelja zalijepila su ono mjesto gdje se prije nalazila rupa. Sad je
bilo obiljeeno namazima boje, zaokrugljeni-je i gue i postajalo je zaguljivo
pri pogledu na ponovo oslijepjeli, oglueni i uvreni zid. Drugi ostatak od
jueranjeg dana bio je album od krokodilske koe s masivnim tamno-srebrnim
monogramom koji je ponio sa sobom, onako smireno rastresen; album je bio
osobit, to jest, bolje reeno, bio je to fotohoros-kop koji je sastavio izumitelj m-sje
Pjer; to jest, bila je to serija fotografija koje su s pri197
rodnom postupnosu predstavljale sav daljnji ivot dotine persone. Kako se to
radilo? Evo ovako. Vrlo retuirane snimke sadanjeg Emo-kina lica bijahu
dopunjene dijelovima tuih snimaka zbog toalete, poloaja, krajolika tako da bi
se mogli dobiti svi rekviziti njene budunosti. Sloene po redu u viekutna okan-ca

od kamenolika kartona sa zlatnim rubom, i popraene sitno ispisanim datumima,

ove jasne i na prvi pogled nekrivotvorene fotografije pokazivale su Emoku u
poetku onakvom kakva je danas, zatim po svretku kole, to jest za tri godine,
skromnu, s koveiem balerine u ruci, zatim sa esnaest godina u gumenim
papuama, s eterinim krilcem na leima, kako slobodno sjedi na stolu s
podignutim bokalom, sred blijedih besposliara, zatim sa osamnaest godina, u
fatalnoj koroti, pored ograde iznad vodopada, zatim ... ah, u mnogim jo oblicima i
pozama, sve do krajnje, posljednje leee poze.
Uz pomo retuiranja i drugih foto-trikova nekako se postizavalo postupno
mijenjanje Emokjna lica (majstor se izmeu ostalog koristio fotografijama njene
majke), ali im bi se pogledao izblie, odmah bi se pojavile jasne nez-grapnosti te
parodije na rad vremena. U Emo-ke, koja je izlazila iz kazalita u krznu sa
cvijeem pritisnutim uz rame, bile su noge koje nikad nisu plesale; a na slijedeoj
snimci, koja ju je ve prikazivala u izmaglici vjenanja, sta198
jae pokraj nje enik, dobro graen i visok, ali okruglaste fizionomije m-sje Pjera.
Sa trideset godina na njoj su se pojavile uvjetne bore, napravljene bez smisla, bez
ivota, bez poznavanja njihova istinskog znaaja ali znalcu su govorile neto
udno, kao to biva kad se sluajno micanje grana podudari s gestom koja je
razumljiva gluhonijemu ovjeku. A sa etrdeset godina Emoka je umirala ovdje
treba da vas upozorim na obrnutu greku njeno lice na mrtvakom odru nikako
nije moglo proi kao lice smrti.
Rodion je odnio taj album, gunajui da gospoica ovoga asa odlazi, a kad se opet
pojavio, smatrao je za potrebno da saopi da je gospoica otputovala:
(Uzdiui) Ot-pu-to-va-la je! (Pauku) Dosta je... (Pokazuje dlanove). Nemam
nita. (Opet Cincinnatu) Dosadno je, oh, dosadno je nama bez keri, kako je samo
letjela, i pjesme pjevala, ljubimica naa, cvjeti na zlaani! (Nakon stanke
drugaijim tonom.) A to vi, gospodine moj, nikakvih zabranjenih pitanja vie ne
zadajete? A?
Da, da sam sebi znaajno odgovori Rodion i dostojanstveno se udalji.
A nakon objeda, potpuno slubeno, sad ve bez zatvorenikog odijela, u
barunastu kaputu, s umjetnikom kravatom i u novim izmama koje su poltronski
kripale, s blistavim sarama i visokim petama (koje su ga inile nalik
199
na opernog umara), uao je m-sje Pjer, a za njim, s potovanjem putajui ga
naprijed u kretanju, u govoru i svemu ostalom Rodrig Ivanovi i, s aktovkom,
advokat. Sva trojica smjestie se za stolom u pletene naslonjae (iz ekaonice),
Cincinnat je isprva hodao po eliji, borei se sa sramotnim strahom, ali zatim
takoer sjede.
Ne ba spretno (nespretnost je, meutim, stara i na nju se navikne), petljajui
neto oko aktovke, odmiui njen crni obraz, drei je djelomino na koljenima a
djelomino se opirui njome o stol tako da je klizila as s jednog, as s drugog
oslonca advokat je izvukao velik notes, zatvorio, ili tonije, zakopao odve

mekanu aktovku koja stoga nije odmah kljocnula, to jest, zupci ne uoe u rupice;
htio ju je staviti na stol, ali se predomislio i, zgrabivi je za ovratnik, spusti je na
pod i prisloni je u sjedeem poloaju pijanca uz nogu svoga naslonjaa; onda je
brzo izvadio ba kao iz zapuka emajliranu olovku, i snanim zamahom ruke
otvorio notes na stolu i, ni na ta ne obraajui panju, poeo ravno ispisivati
otkidive stranice; ali upravo ovo neobra-anje panje na sve to ga okruuje
izuzetno je potcrtavalo vezu izmeu uurbane trke njegove olovke i ove sjednice
na koju su se ovdje skupili.
Rodrig Ivanovi sjedio je u naslonjau, lagano se zavalivi pritiskom snanih
lea pri200
morao je naslonja da zakripi i, spustivi jednu ljubiastu apu na nadlakticu, a
drugu zata-knuvi za kraj redengota, s vremena na vrijeme tako je micao objeenim
obrazima i kao rahat-luk napudranim podbratkom kao da ih izvlai iz ivog blata.
M-sje Pjer, koji je sjedio u sredini, nalio je vode iz bokala, zatim je paljivo, paljivo
poloio na stol ruke spletenih prstiju (svjetlucanje vlanoga akvamarina na malom
prstu) i, spustivi duge trepavice, desetak sekundi sa strahopotovanjem mislio o
tome kako da zapone ovaj razgovor.
Milostiva gospodo ne podiui oiju, tankim glasom ree na kraju m-sje Pjer
prije svega i nadasve dopustite mi da vam ocrtam u dva-tri uspjela poteza ono
to sam ve uradio.
Izvolite ree u basu upravitelj i grubo kripnu naslonjaem.
Vama su, gospodo, jamano poznati uzroci one smijene mistifikacije koju
zahtijeva tradicija nae umjetnosti. Zaista, kako bi to bilo kad bih ja s neba pa u
rebra ponudio Cincinna-tu svoje prijateljstvo? Pa, to bi znailo gospodo, svjesno ga
odbaciti, preplaiti, pobuniti protiv sebe, napraviti jednom rijeju, sudbonosnu
greku.
Predava otpi iz ae i oprezno je spusti na stol.
201
Neu sad govoriti o tome nastavi on uzmahnuvi trepavicama koliko je
dragocjena za uspjeh ope stvari atmosfera drugarske blizine i bliskosti, koja se
postepeno, uz pomo trpljenja i ljubaznosti, stvara izmeu osuenika i izvritelja
osude. Teko je, ili, tavie, nemogue da se ovjek bez jeze ne sjeti barbarstva
davno minulih vremena, kad su se takva dvojica, uope ne poznavajui jedan
drugoga, tui jedan drugome ali povezani neumoljivim zakonom, susretali licem u
lice tek u posljednjem trenutku pred samim sakramentom. Sve se ovo izmijenilo
upravo isto tako kao to se u toku vjekova izmijenilo besmisleno sklapanje
brakova, vie nalik na prinoenje rtve, kad su pokornu djevicu roditelji bacali u
ator nepoznatom.
(Cincinnat je u depu naao srebrni papiri od okolade i stao ga guvati).
I, eto, gospodo, radi toga da se uspostave naj prijatelj skiji odnosi s
osuenikom, ja sam se smjestio u isto takvu mranu eliju kao i on, u liku u
najmanju ruku isto takvog uznika. Moja nevina obmana nije mogla a da ne uspije, i

zato bi mi bilo udno kad bih osjetio bilo kakvu grinju savjesti, jer ne elim ni
najmanju kaplju gorine na dnu naeg prijateljstva! Bez obzira na prisutnost
oevidaca, i bez obzira na spoznaju svoje konkretne ispravnosti, ja vas (on prui
Cincinnatu ruku) molim za oprote-nje.
202
Da to je pravi takt u pola glasa izgovori upravitelj, a njegove se upaljene
ablje oi ovlaie; on izvue uredno sloen rupi, htjede ga prenijeti sljepoonici
to je kuckala, ali promisli i, mjesto toga, srdito i oekujui neto, uperi pogled u
Cincinnata. Advokat isto tako pogleda, ali samo letimice, miui bezglasno usnama
koje postadoe sline njegovu rukopisu, to jest ne prekidajui vezu s retkom koji se
odvojio od papira i, evo, gotov je opet da pojuri po njemu dalje.
Ruku! pocvenjevi, napreui se, viknu upravitelj i tako tresnu po stolu da ga
zabolje aka.
Ne, ne prisiljavajte ga, ako on nee ... spokojno ree m-sje Pjer. To je
samo pro forma. Nastavit emo.
Janjece! zagrmi Rodrig Ivanovi i baci ispod obrva na m-sje Pjera pogled
vlaan kao poljubac.
Da nastavimo ree m-sje Pjer. Za to vrijeme uspio sam se zbliiti sa
susjedom. Provodili smo ...
Cincinnat pogleda pod stol. M-sje Pjer se zbog neeg zbunio, uzvrpoljio i pogledao
dolje. Upravitelj zadignu ugao votanog platna, pogleda onamo, a zatim sumnjiavo
pogleda Cincinnata. Advokat opet zaviri u list, nakon ega svu trojicu obie
pogledom i opet zapisa neto. Cincinnat se uspravi. (Nita osobito ispustio je
srebrnu grudicu).
203
Provodili smo nastavi m-sje Pjer uvrijeenim glasom duge veeri u
neprestanim razgovorima, igrama i svakovrsnim razonodama. Kao djeca, takmiili
smo se u snazi;ja, slabaan, bijedan m-sje Pjer, razumije se, o, razumije se, predavao
sam se nonom vrnjaku. Razgovarali smo o svaemu, o erotici i drugim uzvienim
stvarima, i sati su prolijetali kao minute, minute kao sati. Ponekad, u tihoj utnji...
Tu se Rodrig Ivanovi grohotom nasmija:
Impayable, ce1 razumije se proapta on, donekle kasno ocijenivi alu.
... Ponekad, u tihoj utnji, sjedili smo jedan pored drugog, gotovo zagrljeni,
snatrei, mislei svaki svoju misao, a obje su se slijevale, poput rijeka, im bismo
otvorili usta. S njim sam dijelio osobno iskustvo, uio ga umjetnosti ahovske igre,
veselio aktuelnim vicem. Tako su tekli dani. Rezultat je oit. Zavoljeli smo jedan
drugog i graa Cincinnatove due isto tako mi je poznata kao i graa njegova vrata.
Na taj nain, nee mu tui, strani ia, nego njeni drug pomoi da se popne uz
crvene stepenice, i on e mi se predati bez bojazni, zauvijek, do kraja smrti! Neka
se vri volja publike! (Ustade; ustade i upravitelj; zauzet pisanjem, advokat se samo
pridie). Tako. Molim
1 Sjajno, to ... (Prev.)
204

vas sad, Rodrie Ivanoviu, da slubeno objavite moje zvanje, da me predstavite!

Upravitelj brzo ustaknu oale, izravna nekakav papir i, grunuvi glasom, obrati se
Cinci-nnatu:
Eto ... Ovo je m-sje Pjer ... Bref ..." Rukovodilac smaknua___Zahvaljujem na
asti
doda on pobrkavi neto, i sa zauenim izrazom na licu spusti se natrag u
naslonja.
No, to niste ba osobito ... nezadovoljno progovori m-sje Pjer. Postoje
jo nekakve slubene forme koje se moraju potivati. Ja uope nisam pedant, ali u
ovakvom vanom trenutku ... nemate za to ruku stavljati na grudni ko, loe ste to
uradili, dragi moj. Ne, ne, sjedite, dosta je! Sad emo prijei... Romane
Visarionoviu, gdje je program?
Pa ve sam vam ga dao brzo ree advokat ali, uostalom... i on zavue
ruku u aktovku.
Naao je, smirite se ree m-sje Pjer dakle... predstava je zakazana za
prekosutra ... na Interesantnom trgu. Niste mogli bolje odabrati... Divota! (Nastavi
itati gunajui sebi u nos). Punoljetnima je doputeno... Karte cirkuskog
abonmana vrijede ... Tako, tako, tako ... Smaknuem rukovodi, u crvenim hlaama
od losovine ... no, to je, recimo, kojeta-rija! Pretjerali su kao i uvijek ...
(Cincinnatu).
1 Ukratko. (Prev.)
205
Dakle, prekosutra. Jeste li razumjeli? A sutra, kao to nalae prekrasan obiaj,
moramo zajedno posjetiti gradske oce, vi, ini mi se, Rodri-e Ivanoviu, imate
popis.
Rodrig Ivanovi poe se udarati po raznim dijelovima vatom obloenog tijela,
izbuljivi oi, i zbog neega ustade. Na kraju, listi se naao.
Dobro ree m-sje Pjer priloite ga uz ostalo. Romane Visarionoviu. ini
se da je to sve. Sad, prema zakonu, rije dajem ...
Ah ne, c'est vraiment superfhi1... brzo ga prekide Rodrig Ivanovi ta to je
zastarjeli zakon.
Po zakonu tvrdo izgovori m-sje Pjer, obrativi se Cincinnatu vama dajem
rije.
Potenjaina! trzajui se izgovori upravitelj kome su obrazi podrhtavali.
Uslijedila je utnja. Advokat je tako brzo pisao da su ovjeka oi boljele od
promicanja njegove olovke.
Priekat u jednu cijelu minutu ree m-sje Pjer i postavi ispred sebe debeli
sati.
Advokat isprekidano uzdahnu; poe slagati gusto ispisane listie. Minuta je prola.
Sjednica je zavrena ree m-sje Pjer hajdemo, gospodo! Dajte mi,
Romane Visario1 To je zaista suvino. (Prev.)
206

noviu, da pogledam zapisnik, prije nego ga he-ktografirate. Ne, kasnije, ve me

oi bole.
Moram priznati ree upravitelj da katkad nehotice alim to vie nije na
snazi sis... on se na vratima nagnuo nad uho m-sje Pjera.
0 emu vi to, Rodrie Ivanoviu? ljubomorno se zainteresira advokat.
Upravitelj mu apnu.
Da, odista sloi se advokat uostalom, zakon se moe zaobii. Recimo,
ako ga nateg-nemo nekoliko puta ...
No, no ree m-sje Pjer lake, lakrdija!! Ja se ne bavim rezuckanjem.
Ama, mi smo onako, teoretski dodvor-Ijivo se osmjehnu upravitelj ali
prije, kad se to smjelo primjenjivati...
Vrata se zalupie, glasovi udaljie.
Ali gotovo istog asa javio se Cincinnatu jo jedan gost, bibliotekar koji je doao da
uzme knjige. Njegovo dugo blijedo lice u aureoli pra-njavocrne kose oko ele,
dugi drhtavi stas u plavoj pletenoj maji, dugake noge u kusas-tim hlaama, sve
je to proizvodilo udan, nezdrav dojam, kao da ga je tko prignjeio i spljotio.
Cincinnatu se, meutim, inilo da se s prainom od knjiga na njemu nataloilo
neto kudikamo ovjenije.
Vi ste, jamano, uli ree Cincinnat prekosutra je sa mnom svreno. Vie
neu uzimati knjige.
207
Vie neete potvrdi bibliotekar. Cincinnat nastavi:
Htio bih isplijeviti nekoliko korovastih istina. Imate li vremena? elim vam rei
da sad kad tono znam ... Kakva je bila dra u onoj neizvjesnosti koja me toliko
titila ... Knjige vie neu ...
Moda neto iz mitologije? predloi bibliotekar.
Ne, ne isplati se. Nekako mi nije do itanja.
Neki uzimaju ree bibliotekar.
Da, znam, ali zapravo, ne isplati se.
Za posljednju no s mukom zakljui svoju misao bibliotekar.
Vi ste danas strano razgovorljivi os-mjehnu se Cincinnat. Ma, odnesite
sve to! Quercusa nisam mogao zavriti! Da, izmeu ostalog: meni su grekom ...
ove sveske ... na arapskom, to li, .. ja, na alost, nisam uspio nauiti istonjake
jezike.
teta ree bibliotekar.
Nita, dua e nadoknaditi proputeno. ekajte malo, ne odlazite jo! Iako znam
da ste vi samo tako, uvezani u ljudsku kou, ipak ... zadovoljit u se malim ...
Prekosutra...
Ali bibliotekar ode drhtei.
208
XVII
Obiaj je zahtijevao da se uoi smaknua njegov pasivni i aktivni sudionik zajedno
jave u kratki oprotajni posjet svim glavnim slubenicima, ali, da bi se ubrzao

ritual, bilo je odlueno da se te osobe okupe u prigradskoj kui zamjenika

gradonaelnika (sam gradonaelnik, njegov sinovac bio je na putu u gostima
kod prijatelja u Pritomsku), i da za veeru naprosto dou onamo Cincinnat i m-sje
Pjer.
Bila je tamna na sa snanim toplim vjetrom kad oni, obojica u jednakim
platevima, pjeice, u pratnji estorice vojnika s helebardama i svjetiljkama,
prijeoe preko mosta i uoe u usnuli grad i, zaobiavi glavne ulice, svjetlucavim
stazama izmeu umeih vrtova stadoe se uspinjati uzbrdo.
14 Poziv na smaknue
209
(Jo na mostu Cincinnat se okrenuo, oslobo-divi glavu iz kukuljice plata
modra sloena gromada tvrave sa mnogo kula podizala se u tmurno nebo gdje je
lunu nalik na marelicu precrtao oblak. Tmina nad mostom migala je i mrtila se od
imia.
Obeali ste mi... proaputa m-sje Pjer, lagano mu stisnuvi lakat, i Cincinnat
opet namaknu kukuljicu.)
Ova nona etnja koja e, inilo se, obilovati tunim, sigurnim, raspjevanim,
aptavim dojmovima, jer to je uspomena ako nije dua dojma? ispala je
zapravo nejasna, beznaajna i prola tako brzo kako samo biva sred veoma
poznatog predjela, u tmini, kad su areni dnevni razlomci zamijenjeni cijelim
brojevima noi.
Na kraju uske i mrane aleje, gdje je kripao ljunak i mirisalo na borovicu,
odjednom se pojavio teatralno osvijetljeni ulaz s bjelasas-tim stupovima, frizovima
na zabatu, s lovorima u bavicama i, tek se malo zadravi u predvorju gdje su se
motali, kao rajske ptice, sluge, isputajui perje na crno-bijele ploe, Cincinnat i msje Pjer prijeoe u dvoranu koja je brujala od mnogobrojnog skupa. Tu su bili svi.
Tu se izdvajao, po karakteristinoj bujnoj kosi, upravitelj gradskih fontana; tu je
pobljes-kivao zlatnim ordenima crni mundir efa tele-grafista; tu je bio rumeni
naelnik opskrbe s prostakim nosom; i krotitelj lavova s talijan210
skim prezimenom; i sudac, gluhi starac; i jo mnotvo drugih stasitih, uglednih
sijedih osoba s odbojnim licima. Dame nisu bile prisutne, ako se ne ubroji okruna
naelnica kolstva, veoma gojazna u sivom redengotu mukog kroja, starija ena, s
velikim ravnim obrazima i glatkom frizurom blistavom poput elika.
Netko se uz opi smijeh poskliznuo na parketu. Luster je ispustio jednu od svojih
svijea. Na veliki lijes, izloen pogledima, netko je ve bio stavio buket. Stojei
postrance sa Cincin-natom, m-sje Pjer je upozoravao svog pitomca na te pojave.
Ali evo, domain, crmpurast starac, sa panjolskom bradicom, udario je dlanom o
dlan, otvorila su se vrata, i svi prijeoe u blagovaonicu. M-sje Pjer i Cincinnat
bijahu posjednuti jedan pored drugoga na elo zasljepljuju-eg stola i, isprva
suzdrljivo, ne naruavajui red, s dobrohotnom radoznalou koja je kod nekih
prelazila u prikrivenu raznjeenost, svi su pogledali na jednako, hamletovski
odjeveni par; zatim, prema tome kako se na usnama m-sje Pjera rasplamsavao

osmijeh i on govorio, pogledi gostiju usmjeravali su se sve otvorenije na njega i

Cincinnata, koji je neuurbano, usrdno i pozorno, kao da rjeava neki zadatak,
balansirao noem za ribu na razliite naine, as na slaniku, as na nagibu vilice, as
bi ga prislanjao uz kristalnu vazicu s bijelom ru14*
211
om koja je, za razliku od drugih, ukraavala njegov pribor.
Sluge, izabrane meu najspretnijim kicoima ovoga grada najbolji predstavnici
njegove rumene mladei spretno su raznosile jela (katkad ak prelijeui s jelom
preko stola), a opu panju privlaila je uljudna briljivost kojom je m-sje Pjer
posluivao Cincinnata, odmah mijenjajui svoj razgovorni osmijeh u trenutnu
ozbiljnost dok je paljivo stavljao slasni komadi na njegov tanjur, nakon ega bi, s
preanjim ivahnim blijeskom na ruiastom, osavom licu, produavao
najduhovitiji razgovor sa cijelim stolom i odjednom, na pola rijei, malo se
pogrbivi, hvatajui boicu sa sosom ili paprikom, upitno bi pogledao Cincinnata,
koji, uostalom, nije taknuo ni jedno jelo, nego je sve tiho, paljivo i usrdno
balansirao noiem.
Vaa primjedba veselo ree m-sje Pjer obraajui se naelniku gradskog
prometa koji je ubacio dvije-tri rijei i sad kao predjelo oekivao arobnu repliku
vaa me primjedba podsjea na onaj poznati vic o lijenikoj tajni.
Ispriajte, ne znamo ga, oh, ispriajte nam sletjee ga sa svih strana.
Izvolite ree m-sje Pjer. Dolazi ginekologu ...
212
Oprostite to vas prekidam ree krotitelj lavova (sijedi brkajlija sa
svijetlocrvenom ordenskom lentom) ali je li gospodin siguran da je taj vic ba
za sve ui... on izraajno pokaza pogledom na Cincinnata.
Potpuno, potpuno strogo odgovori m-sje Pjer nikada ne bih sebi
dopustio ni najmanju nepristojnost u prisutnosti... Dolazi, dakle, ginekologu stara
dama (m-sje Pjer je lagano isturio donju usnu). Imam, veli, doista ozbiljnu
bolest i bojim se da u od nje umrijeti. Simptomi? pita ovaj. Glava mi se,
doktore, trese ... i m-sje Pjer, nerazgovijetno, staraki govorei, odglumi staricu.
Gosti prasnue u smijeh. Na drugom kraju stola gluhi sudac, krivei se patniki kao
od zatvora smijeha, unese se velikim sivim uhom u lice egoistu susjedu to se
kikotao i, cupkajui ga za rukav, zamoli ga da mu kae to je ispriao m-sje Pjer,
koji je, meutim, itavom duinom stola ljubomorno pratio sudbinu svog vica, i
tek je onda trepnuo kad je netko na kraju zadovoljio nesretnikovu radoznalost.
Va divni aforizam da je ivot lijenika tajna poe govoriti upravitelj
fontana, praskajui sitnom slinom tako da mu je oko usta treperila duga moda
izvrsno odgovara udnom sluaju koji se dogodio ovih dana u obitelji moga
sekretara. Zamislite ...
to je, Cincinnate, je li te strah? suosjeajnim apatom pitao je jedan od
bljeta213

vih slugu, nataui vino Cincinnatu. On podie oi; bio je to njegov urjak
aljivina. Strah te valjda? Evo, gutni vinca rumena ...
. ta je to? hladno opomenu brbljavca m-sje Pjer, pa onaj, grbei se, hitro
odstupi i, eto, ve se sagnuo s bocom nad rame slijedeeg gosta.
Gospodo! kliknu domain, podigavi i, drei u visini utirkanih prsa bokal s
blijedo-utim ledenkastim napitkom. Nazdravljam ...
alosno! viknu netko, a drugi to pri-hvatie.
Da se pobratimo, preklinjem vas___
izmijenjenim glasom, tiho, lica iskrivljena molbom, obratio se m-sje Pjer
Cincinnatu ne odbijte mi to, preklinjem vas, uvijek se to tako radi.
Cincinnat je rasijano cupkao krajeve mokre bijele rue, koji su se objesili poput
kosih tru-bica, rue koju je makinalno bio izvukao iz prevaljene vaze.
Na kraju, ja imam pravo da traim grozniavo proaputa m-sje Pjer, i
odjednom s odsjenim, usiljenim, smijehom izli iz svojeg bokala kaplju vina
Cincinnatu na tjeme, a zatim pokropi i sebe.
Bravo, bravo razlijegali se naokolo povici, i susjed se okretao susjedu
izraavajui patetinom mimikom uenje, ushienje, i zvonili su, kucajui se,
nesalomljivim bokali214
ma, a jabuke velike koliko djeja glava jarko su se uzdizale nagomilane sred pranih
plavih grozdova na strmogrudnoj srebrnoj lai, i stol se dizao kao strma
dijamantna gora, i u maglama stropnog slikarstva putovao je mno-goruki luster
jadikujui, svijetlei, ne nalazei utoita.
Ja sam dirnut, dirnut govorio je m-sje Pjer, i prilazili su mu redom i estitali
mu, neki su posrtali, netko je pjevao. Otac gradskih vatrogasaca je bio nedolino
pijan; dvije su sluge uz galamu pokuavale da ga odvuku, ali on je rtvovao skute,
kao to guter rtvuje rep, i ostao je. Potovana okruna naelnica kolstva,
crvenei se mrljama, utei, neprimjetno se odmicala branei se od naelnika
opskrbe koji je veselo ciljao u nju prstom nalik na mrkvu, kao da se sprema da je
probode ili poka-klja, govorei: Ti-ti-ti!
Prijeimo, gospodo, na terasu sveano objavi domain, i tada Marfinjkin
brat i sin pokojnog doktora Sineokova povukoe, uz buku drvenih kolutova
zavjesu: pokazao se u leluja-voj svjetlosti ukrasnog fenjera kameni mali trg,
omeen u dubini stupiima balustrade u obliku unjeva, izmeu kojih su se gusto
crnje-li dvostruki dijelovi noi.
Siti gosti, amorei, posjedali su u niske naslonjae. Neki su tumarali oko stupova,
drugi kraj balustrade. Tu je stajao Cincinnat, vrtei u prstima mumiju od cigare, a
pokraj njega
215
je, ne okreui se njemu, ali ga neprestano dodirujui as leima, as bokom, m-sje
Pjer govorio uz uzvike slualaca koji su mu odobravali:
Fotografija i ribolov moje su glavne pasi-je. Ma koliko vam se to inilo udnim,
za mene slava i poasti nisu nita prema seoskoj tiini. Eto, vi se nepovjerljivo

osmjehujete, milostivi gospodine (uzgred se obratio jednom od gostiju koji se brzo

odrekao svojeg osmijeha) , ali kunem vam se da je to tako, a ne kunem se zalud.
Ljubav prema prirodi namro mi je otac koji takoer nije znao lagati. Mnogi ga se
od vas, dakako, sjeaju i mogu posvjedoiti, dapae pismeno, ako je potrebno.
Stojei pokraj balustrade, Cincinnat je neodreeno piljio u tminu, i eto, kao po
narudbi, tmina je zanosno poblijedjela, jer je sad ist i visok mjesec izronio ispod
krznenih obla-ia, prekrivajui lakom bunje i plamtei pjevom svjetlosti u
ribnjacima. Odjednom, potresene due Cincinnat shvati da je u samoj gutari
Tamarinih vrtova, koji mu toliko ostadoe u sjeanju i koji mu se toliko injahu
nedostinima; u hipu, povezavi jedno s drugim, shvati da je vieput s Marfinjkom
ovuda prolazio, pored te iste kue u kojoj je sad, a koja mu se tad prikazivala u liku
bijele vile sa vrsto zatvorenim prozorima i koja se pomaljala kroz
lie na breuljku___Sad, briljivim pogledom
istraujui okolinu, bez potekoa je oslobaao
216
od ovoja none magle poznate poljanice ili, naprotiv, brisao je s njih suvinu
mjeseevu prainu da ih uini upravo onakvima kakvima su bili u njegovu sjeanju.
Restaurirajui sliku zaprljanu au noi, vidio je kako se na stari nain rasporeuju
umarci, puteljci... U daljini, upirui se u metalno nebo, ukoili su se u punom
kotrljanju zamamni breuljci na plavi-astom sjaju i u naborima mraka ...
Mjeseina, balkon, ona i on ree m-sje Pjer osmjehujui se Cincinnatu, koji
je u tom asu primijetio da ga svi gledaju s njenim saaljenjem i kao da neto
iekuju.
Uivate u krajoliku? dodvorljivo, drei ruke na leima, progovori upravitelj
parkova Vi... tu zape, i kao da se malko zbunio, okrenu se m-sje Pjeru:
Oprostite ... doputate li? Ja osobno nisam bio predstavljen
Ah, molim vas, moje doputenje nije potrebno uljudno odgovori m-sje Pjer
i, datak-nuvi Cincinnata, tiho ree: Ovaj gospodin eli porazgovarati s tobom.
Krajolik ... Uivate u krajoliku? ponovi, nakaljavajui se u aku, upravitelj
parkova. No sad se malo toga vidi. Eto, priekajte, tono u pono, to mi je
obeao na glavni inenjer... Nikita Luki! O, Nikita Lukiu!
Ja u iza njega bodrim basom odazove se Nikita Luki i primaknu se
naprijed, usluno, upitno i radosno okreui sad jednome, sad drugome svoje
mladenako lice, mesnato, s bi217
jelom etkom brkova, te lijepo poloi ruke na ramena upravitelju parkova i m-sje
Pjeru, meu kojima je, isteui se, stajao.
Priao sam mu, Nikita Lukiu, da ste obeali tono u pono, u ast___
Pa dabome sono odreza glavni inenjer. Sigurno e biti ugodno
iznenaenje. U vezi s tim budite bez brige. Koliko je sati, momci?
Oslobodio je tua ramena od pritiska svojih irokih ruku i zabrinuto otiao u sobe.
Pa, za kojih osam sati bit emo ve na trgu ree m-sje Pjer, iznova
zaklapajui poklopac svoga sata. Spavat emo malo. Tebi, mili, nije zima?

Gospodin je rekao da e to biti ugodno iznenaenje. Zapravo nas veoma maze.

Ona ribica za veeru bila je fantastina.
... Ostavite, pustite to razlee se tihi glas naelnice prosvjete, koja je nailazila,
generalskih lea i s pletenicom sijede uzdignute kose, pravo na m-sje Pjera,
uzmiui pred kaiprstom naelnika opskrbe.
Ti-ti-ti aljivo je pitao ovaj ti-ti-ti.
Lake, madam huknu m-sje Pjer moji uljevi nisu dravni.
armantna enska bez posebnog Izraza, ovla, napomenu naelnik opskrbe
i, po-cupkujui, uputi se skupini mukaraca koji su stajali pokraj stupova, i njegova
sjena pomijea se s njihovim sjenama, a vjetri je ljuljao papirne svjetiljke, i
izdvajala se iz mraka as
218
ruka koja vano popravlja brk, as alica^ po-/ dignuta prema starakim ribljim
usnama, po> kuavajui da sa dna dosegne eer.
Panja! Panja! odjednom viknu domain i pojuri izmeu gostiju poput
vihora.
Iz poetka u vrtu, potom za njim, pa jo dalje, du puteljaka, u dubravama, na
proplanci-ma i livadama, pojedinano i u snopovima, palili su se rubinski, safirni,
topazni plamici, postepeno oblaui no obojenim biserjem. Gosti poee klicati.
M-sje Pjer udahnu zrak pitei i uhvati Cincinnata za pest. Plamici su zapremali
sve veu povrinu: sad bi potekli du daleke doline, sad bi se prebacili u obliku
dugakog broa na onu stranu, evo, ve su poiskakali na prvim obroncima a ondje
su poli po breuljcima, zalazei u najtajnije nabore, njukajui vrhove, prelazei
preko njih!
Ah, kako je krasno proaputa m-sje Pjer pritisnuvi na trenutak svoj obraz
uz obraz Cincinnata.
Gosti su pljeskali. U toku tri minute govorio je raznobojnom svjetlou dobar
milijun arulja, majstorski rasporeenih u travi, na granama, na stijenama, i
openito razmjetenih na taj nain da sastave po cijelom nonom krajoliku
rastegnut grandiozni monogram P. C, koji ipak nije sasvim dobro ispao. Zatim su
se sve odjednom ugasile i potpuna tmina pristupila je terasi.
219
Kad se opet pojavio inenjer Nikita Luki, okruie ga i htjedoe ga baciti u zrak.
Ali ve je bilo vrijeme da se misli na zasluen odmor. Pred odlazak gostiju,
domain je predloio da zajedno snimi m-sje Pjera i Cincinnata pokraj balustrade.
Iako je bio onaj koji se snima, m-sje Pjer rukovodio je ovom operacijom. Svjetlosni
bljesak ozario je bijeli Cincinatov profil i bezoko lice odmah tu pored njega. Sam
domain dodao im je plastove i izaao da ih isprati. Sanjivo buei u predvorju,
uzimali su helebar-de natmureni vojnici.
Neizrecivo sam polaskan posjetom opratajui se obrati se domain
Cincinnatu: Sutra, tonije, danas ujutro, doi u tamo i, naravno, ne samo kao
slubeno lice nego i privatno. Sinovac mi je govorio da se oekuje velika navala
publike.

 No, elim vam sreu u stankama trojnog ljubljenja ree on m-sje Pjeru.
Cincinnat i m-sje Pjer nestadoe u pratnji vojnika u aleji.
Ti si inae dobar izgovori m-sje Pjer kad su malo odmakli samo zato si
uvijek tako nekako ... Tvoja stidljivost ostavlja na nove ljude muan dojam. Ne
znam kako ti doda ali ja, iako sam, naravno, ushien tom iluminacijom i tako
dalje, imam garavicu i sumnju da nipoto nije sve bilo na maslacu.
Ili su dugo. Bilo je vrlo tiho i maglovito.
220
Tok-tok-tok muklo je dopiralo odnekud slijeva kad su se spustili po Strmoj.
Tok-tok-tok.
Hulje promrmlja m-sje Pjer. A kleli su se da je ve sve gotovo ...
Na kraju prijeoe preko mosta i poee se penjati uz brdo. Mjesec su ve uklonili i
guste kule tvrave slijevahu se s oblacima. Gore, kraj treih vratnica, u kunom
kaputu i s nonom kapicom na glavi, ekao ih je Rodrig Ivanovi.
No, ta je, kako je bilo? upita nestrpljivo.
Vi ste nam nedostajali suho ree m-sje Pjer.
221
XVIII
Legao sam, nisam spavao, samo sam pro-zebao, a sad svie (brzo, neitljivo, ne
zavravajui rijei, kao to trka ostavlja trag nepotpuna ona, pisao je Cincinnat)
uzduh je blijed, tako sam ozebao da mi se ini da apstraktni pojam hladnoa
mora da ima oblik mog tijela i da e sad po mene doi, stidim se to se bojim, a
bojim se strano, strah, ne zaustavljajui se ni minutu, juri s groznim umom kroz
mene, kao bujica, i tijelo drhti kao most iznad vodopada, i moram veoma glasno
govoriti da bih se uo od uma. Stid me je, dua se osramotila to pak ne bi
trebalo, ne bi trebalo biti, trebalo bi biti samo na kori ruskog jezika mogla je
izrasti ova gljivasta usnenost pogodbenog o, kako me je stid to me zauzimaju,
dre duu za skute, eto, takvi pojedini deta222
lji, mladice, ulaze, mokre, da se oproste, ulaze nekakve uspomene: ja, dijete, s
knjigom, sjedim pored vode to juri sa umom na pripeci i voda baca lelujavi
bljesak na ravne redove starih stihova o, kao na padini, ta znam da ovo ne
treba i praznovjernije! ni uspomena, ni bojazni, ni ovog stranog tucanja: i
praznovjernije! i tako sam se nadao da e sve biti ureeno, sve obino i isto. Ta
znam da je uas smrti neto samo onako, neto bezvrijedno moe biti ak i
zdravo za duu podrhtavanje, zagrcavajui vapaj novoroeneta ili bijesno
odbijanje da ispusti igraku i da su ivjeli, nekad u spiljama, gdje je zvuk
vjenog kapan ja i stalaktiti, smrtno radosni mudraci koji su svi veliki patuljci,
istina na svoj nain odolijevali i mada sve to znam, i jo znam jednu glavnu,
najvaniju stvar koju nitko ovdje ne zna ipak gledajte, lutke, kako se bojim, kako
sve u meni drhti, i bruji, i juri, i sad e doi po mene, i ja nisam spreman, mene je
stid ...
Cincinnat ustade, zaletje se i glavom o zid, ali pravi je Cincinnat sjedio u

ogrtau za stolom i gledao u zid, grizui olovku, i evo, malko zastrugavi nogom
ispod stola, produi pisati neto polaganije:
Sauvajte ove listove ne znam koga to molim ali: sauvajte ove listove
uvjeravam vas da ima takav zakon, da je to po zakonu, potraite, vidjet ete!
Nek potrae malo
223
to e vam biti? A ja tako, tako lijepo molim posljednja elja ne smije ostati
neispunjena. Meni je nuna makar i teoretska mogunost da imam itaoca, inae je
zaista bolje sve ovo poderati. Eto, to je trebalo izrei. Sad je vrijeme da se
spremim.
Opet se zaustavio. Ve se sasvim lijepo vidjelo u eliji, a po poloaju svjetlosti,
Cincinnat je znao da e sad odbiti pet i pol. Doekavi udaljenu zvonjavu, nastavio
je pisati, ali sad ve sasvim tiho i isprekidano, kao da je istroio itava sebe na
nekakav prvotni usklik.
Rijei mi tapkaju na mjestu pisao je Cincinnat. Zavidim pjesnicima. Kako
mora biti lijepo pojuriti po stranici i ravno sa stranice gdje je ostala da juri tek sjena
poletjeti u plavetnilo! Prljavost egzekucije, svih smicalica, prije i poslije. Kakve
li hladne otrice, kakve li hladne sjekire! Smirkovim papirom. Pretpostavljam da e
bol zbog rastanka biti crvena, gromka. Napisana misao manje gnjete, gui iako je
drugaija kao tumor; izrazi, izree, i opet naraste gore nego prije. Teko je
zamisliti da e danas ujutro, za sat-dva ...
Ali prolo je i dva sata i vie, a kao da se nita nije dogodilo, Rodion je donio
zajutrak, pospremio eliju, naotrio olovku, nahranio pauka, iznio kiblu. Cincinnat
nita nije upitao, ali, kad je Rodion otiao i vrijeme se oteglo dalje svojim lijenim
kasom, shvatio je da su ga iznova obmanuli, da je zalud toliko naprezao duu
224
i da je sve ostalo tako neodreeno, munjevito i besmisleno kao to je i bilo.
Sat tek to je odbio tri ili etiri. (Zadrijemav-i i napola se probudivi, nije brojio
udarce, samo je priblino zabiljeio njihovu zvukovnu sumu), kad se odjednom
otvorie vrata i ue Marfinjka. Bila je rumena, izvukao joj se otraga ealj, naduo se
tijesni struk crne barunaste haljine neto nije stajalo kako treba i to ju je inilo
krivobokom, pa se stalno popravljala, namjetala ili je pak na mjestu brzo, brzo
micala bedrima, kao da je neto dolje nezgodno, nespretno.
Evo ti razliaka ree ona i baci na stol plavi struak i, gotovo istovremeno
okretno po-vukavi s koljena skut haljine, stavi na stolicu punanu nogu u bijeloj
arapi, koju je navlaila do onog mjesta gdje je od gume bio na drhtavom njenom
salu utisnut trag. A teko je bilo dobiti doputenje! Morala sam, dakako, uiniti
mali ustupak, jednom rijeju, stara pria! A kako mi ti ivi, bijedni moj
Cincinnate?
Priznajem, nisam te oekivao ree Cincinnat. Sjedi nekamo.
Jo sam juer nastojala, a danas sam rekla sama sebi: idem pa kud puklo da
puklo! itav me sat zadrao, tvoj upravitelj, strano je, izmeu ostalog, tebe hvalio.
Ah, kako sam se danas urila, kako sam se bojala da neu uspjeti! Jutros se na

Interesantnom trgu svata radilo.

15 Poziv na smaknue
225
Zato su odgodili? upita Cincinnat.
Pa vele da su se svi umorili, slabo se nas-pavali. Zna, publika nije htjela da se
razie. Treba da bude ponosan.
Duguljaste, udno izbruene suze zakotrljale su se po Marfinjkinim obrazima,
bradi, gipko slijedei sve konture, jedna je ak dotekla do jamice iznad kljune
kosti... ali oi su gledale isto onako okruglo, strali su kratki prsti s bijelim
mrljicama na noktima, a tanke usnice, brzo se miui, govorile su svoje.
Neki kau da je sad odgoeno na dulje vrijeme, ali se ni od koga ne moe pravo
doznati. Ti uope ne moe zamisliti koliko glasina i kolika je guva.
Zato plae? upita Cincinnat osmjehujui se.
Ni sama ne znam, izgubila sam ivce. (Dubokim basiem.) Dojadili su mi svi.
Cincinnate, Cincinnate, ali i napravio si ti svata! Sta sve o tebi govore, pa to je
uas! Ah, sluaj odjednom promijeni ritam rijei, osmjehnuvi se, cmokui i
dotjerujui se: ovih dana, kad je to bilo? Da, prekjuer, dolazi mi iznebuha
nekakva damica, neto poput doktorice, to li, sasvim nepoznata, u uasnoj kinoj
kabanici, i poinje: tako i tako... radi se o tome... razumijete ... A ja joj velim: ne,
zasad nita ne razumijem. Ona, ah, ne, ja vas poznajem, a vi mene ne poznajete ...
Ja joj velim ... (Mar-finjka, predstavljajui sugovornicu, upadala je
226
u usplahiren i nepovezan ton, ali trijezno je koila na rastegnutom: ja joj velim i
ve navodei svoje rijei, prikazala se posve spokojnom.) Jednom rijeju, stala me
uvjeravati da je ona tvoja majka, iako, po svemu sudei, ak se ni po godinama ne
slae, ali svejedno, i da se ona bezumno boji progona, kao da su je, znai,
presluavali, i na svaki nain pritezali. Ja joj kaem: emu ja ovdje, i zato, zapravo,
vi elite da me vidite? Ona ah, ne, tako i tako, ja znam da ste vi strano dobri,
da ete sve uiniti... Ja joj velim: zbog ega vi zapravo mislite da sam ja dobra? Ona
tako i tako ah, ne, ah, da, i eto, moli me da joj dam kakav papir, da ja, dakle,
rukama i nogama potpiem da ona nikad nije bila kod nas, i da se s tobom nije
viala... Tada je, zna, sve to tako smijeno postalo Marfinjki, tako smijeno!
Mislim (otegnutim, niskim glasom) da je ta nekako abnormalna, aknuta, zar ne? U
svakom sluaju, ja joj, naravno, nita nisam dala, Viktor i drugi su govorili da bi to
bilo odve nezgodno, da bi to znailo da ja openito znam svaki tvoj korak kad bih
znala da se ti s njom ne poznaje i ona je otila, veoma nekako zbunjena.
Ali to je zaista bila moja majka ree Cincinnat.
Moe biti, moe biti. Na kraju krajeva, to nije tako vano. A dobro, zato si ti
tako dosadan, kiseo, Cin-Cin? Mislila sam da e mi se obradovati, a ti...
15*
227
Pogledala je na leaj, zatim na vrata.
Ne znam kakva su pravila ovdje ree ona u pola glasa ali ako ti je

potrebno, Cincinnatiu, molim te, samo brzo!

Pusti to! Kakve budalatine ree Cin-cinnat.
No, kako elite. Htjela sam ti samo pruiti zadovoljstvo, jer to je posljednji
sastanak i sve ostalo. Ah, zna, predlae mi da se oenimo, ma pogodi tko! Nikad
nee pogoditi, sjea li se, onaj starkelja, neko je vrijeme ivio pored nas, sve je
lulom smrdio kroz plot i gledao kad sam se penjala na jabuku. Ba nekakav. I to je
glavno, sasvim ozbiljno! Tako sam i pola za njega, za to strailo odrpano, fuj! I
uope osjeam da bih se trebala dobro, dobro odmoriti, zamuriti, zna, ispruiti
se, ni o emu ne misliti, odmoriti se, odmoriti se, i to, dakako, sasvim sama ili sa
ovjekom koji bi se odista brinuo, sve shvaao, sve ...
Opet joj zablistae kratke, tvrde trepavice i potekoe suze, izvijajui se poput zmija
po jamicama obraza rumenih kao jabuka.
Cincinnat uze jednu suzu i okua je ni slana ni slatka, jednostavno kaplja
obine vode. Cincinnat to nije uinio.
Odjednom zacviljee vrata, otvorie se za pedalj, Marfinjku pozva rii prst. Ona
brzo prie vratima.
228
Ama ta vam je, ta jo nije vrijeme, obeali su mi itav sat proaputa ona
brzo. Netko joj neto odvrati.
Ni za ta na svijetu! ree ona negodujui. Tako im recite! Ugovor je bio
da samo sa upra ...
Prekidoe je; ona je sluala uporno mrmljanje; ustuknula, mrtei se i cipelom
struui po podu.
Ma, dobro grubo progovori ona i nekako nevino ivo okrenu se muu:
Vratit u se za pet minuta, Cincinnatiu. (Dok je ona bila odsutna, mislio je o
tome
da ne samo to nije pristupio onom neodgodivom, vanom razgovoru s njom,
nego nije mogao sad ak ni izraziti ono vano ... Ujedno mu je zamiralo srce, a
sveer ista uspomena kukala je u kutku, a vrijeme je bilo da se od sve te tjeskobe
odvikne ...)
Vratila se tek za tri etvrt sata, bogzna zato se prijezirno, na nos, osmjehnula;
stavila je nogu na stolicu, pucnula podvezicom i, srdito po-vukavi nabore oko
struka, sjela za stol, upravo onako kako je nedavno sjedila.
Badava rekla je ona s podsmijehom i poela prebirati plavo cvijee na stolu.
Ali, reci mi togod, Cincinnatiu, pjetliu moj ... Ja sam ga, da zna, sama brala,
makove ne volim, a, eto, ovi su divota. Ne pokuavaj ako ne moe drugim
tonom neoekivano doda ona, za229
mirivi. Ne, Cin-Cin, to ne ide tebe. (Uzdahnu.) No, reci mi togod, utjei me!
Jesi li moje pismo... poe Cincinnat i zakalja se jesi li moje pismo
proitala paljivo, kako treba?
Molim te kliknu Marfinjka hvatajui se za sljepoonice samo ne o pismu!
Ne, neemo ree Cincinnat.

Ona skoi, popravljajui se grozniavo, i progovori smeteno, malko uljetavo, kao

to je govorila kad bi se razgnjevila.
To uasno pismo, to je nekakvo buncanje, svejedno nisam razumjela, moglo bi
se ak pomisliti da si ovdje sjedio sam sa bocom i pisao. Nisam htjela o tom pismu,
ali kad si ve ti... Ta njega su, po svoj prilici, proitali donosioci, prepisali, rekli:
aha, ona je uz njega kad joj tako pie. Shvati, ja nita ne elim znati o tvojim
stvarima, ti ne smije takva pisma, prijestupe svoje da mi tovari ...
Nisam ti pisao nita prijestupniko ree Cincinnat.
To ti samo tako misli, ali svi su bili uasnuti od tvog pisma, naprosto uasnuti!
Ja, glupaa, moda se nikad neu razumjeti u zakone, ali sam osjeajem shvatila da
je svaka tvoja rije nemogua, nedopustiva ... Ah, Cincinnate, u kakav me to
stavlja poloaj, i djecu, pomisli na djecu... Sluaj, sluaj me asak nastavi ona s
takvim arom da joj govor postade sasvim nerazgovijetan odreci se svega,
svega!
230
Reci im da nisi kriv, a da si se naprosto pravio kuraan, reci im, pokaj se, uini to,
makar i ne spasio svoju glavu, ali pomisli na mene, ta u mene ve upiru prstom,
evo je, udovica onog...
ekaj, Marfinjko! To nikako ne razumijem. Zato da se pokajem?
Tako! Uplei samo mene, zadaj mi neprilike ... Da, kad bih znala to, bila bih,
dakle, tvoja sauesnica. To je jasno. No, dosta, dosta... Ludo se bojim svega ovog.
Reci mi posljednji put ta zar nee radi mene, radi svih nas ...
Zbogom, Marfinjko ree Cincinnat. Ona se zamisli, sjede, nalakti se na
desnu ruku, a lijevom crtae svoj svijet na stolu.
Kako je runo, kako je dosadno progovori ona i duboko uzdahnu. Namrti
se i noktom napravi rijeku. Mislila sam da emo se sastati sasvim drugaije. Bila
sam spremna da ti sve dam. Isplatio mi se trud! Ali ta moe! (Rijeka se ulila u
more na kraju stola.) Odlazim, da zna, teka srca. Da, ali kako da izaem?
odjednom nevino pa ak i veselo pripomenu. Nee tako brzo doi po mene,
izmolila sam za sebe beskrajno mnogo vremena.
Ne uznemiruj se ree Cincinnat svaka naa rije ... sad e otvoriti.
Nije se prevario.
Zbogom, zbogom zakrklja Marfinjka. ekajte, ne hvatajte me tako, dajte
da se
231
oprostim s muem! Zbogom. Ako ti je togod
potrebno, koulje ili slino___Da, djeca su me
zamolila da te snano, snano poljubim. Jo neto ... ah, umalo ne zaboravih: tatica
je uzeo vri koji sam ti poklonila, i kae da si ti navodno njemu...
Pourite, gospoo prekide je Rodion, gurajui je familijarno koljenom prema
izlazu.
232
XIX

Sutradan ujutro donijeli su mu novine i to ga podsjetilo na prve dane zatoenja. Isti

as pade mu u oi fotografija u koloru: pod plavim nebom trg koji se tako gusto
arenio publikom da se vidio tek kraj tamnocrvenog podija. U stupcu koji se
odnosio na smaknue polovica je redaka bila zamrljana, a i iz druge polovice
Cincinnat je razabrao samo ono to je ve uo od Marfinjke da maestro nije
sasvim zdrav i da je predstava odgoena, moda i na dulje vrijeme.
No, sad e dobiti poklon ree Rodion ali ne Cincinnatu, nego pauku.
Nosio je u objema rukama, veoma paljivo, ali i gadljivo (paljivost je nareivala da
pritisne na grudi, a strah da odbaci) runik smo233
tan u grudu u kojoj se neto veliko micalo i utalo:
Ulovio sam ga na prozoru kule. udovite! Gle kako se otima, ne moe ga
zadrati...
Namjeravao je pomaknuti stol, kao to je vazda inio, da stane na njega i stavi
rtvu na vrstu pauinu prodrljivom pauku koji se ve napinjao jer je nanjuio
plijen, ali dogodila se nezgoda. Rodion je neoekivano ispustio iz hrapavih
opreznih prstiju glavni nabor runika i odmah kriknuo, nakostrijeivi se sav, kao
to krie i kostrijee se oni koji ne samo prema imiu nego i prema obinu miu
osjeaju odvratnost i uas. Iz runika se iskobeljalo neto veliko, tamno i brkato
i tad Rodion zavie iz sveg grla, tapkajui na mjestu, bojei se da ne ispusti, a ne
usuujui se da uhvati. Runik je pao, zarobljenik se objesio o Rodio-nov
posuvratak na rukavu, uhvativi se sa svih svojih est ljepljivih apica.
Bio je to obian noni leptir, ali kakav! Velik kao muki dlan, na sijedoj podstavi, sa
vrstim, tamnosmeim, krilima, mjestimino kao prainom posutim, svako je od
njih po sredini bilo ukraeno okruglom mrljom elinog sjaja u obliku oka. Sad se
hvatajui, sad se odljep-lujui lankovitim apicama u dlakavim hlai-cama, i lagano
pomahujui pripodignutim lopaticama krila ispod kojih su se pojavljivale one iste
otre mrlje i valovita ara na zakrenutim
234
pepeljastim krajevima, leptir je kao pipajui, zapuzao po rukavu, pa je Rodion, ve
sasvim izbezumljen, odbacujui ga od sebe, odgurujui vlastitu ruku, kukao.
Bjei! Bjei! i beio oi. Doavi do lakta, leptir je beumno zalupao krilima,
krila kao da su pretezala tijelo, pa se na zavoju lakta preokrenu s krilima prema
dolje sad se mogao vidjeti njegov naborani, smei trbui, s pjegama, njegova
vjeveriasta njukica, oi kao dva crna zrnca same nalik na iljasta ticala.
Oh, skini ga! izvan sebe molio je Rodion i od njegova pomamnog pokreta
prekrasni se insekat sruio, lupio o stol, zaustavio se na njemu, snano treperei, i
odjednom s kraja krenuo. Ali za mene je toliko taman va dan, tako ste zaludu
razbili moj drijeme! Let, ro-nei, teki, nije dugo trajao. Rodion je podigao runik
i, divlje zamahujui, trudio se da slijepog letaa srui, ali ovaj iznenada nestade; ba
kao da ga je sam uzduh progutao.
Rodion ga je potraio, ali ga nije naao, pa stade posred elije, okrenuvi se
Cincinnatu i podboivi se.

 A? Kakav gad! kliknu nakon izrazite utnje. Pijunu, zanjie glavom i izvadi
kutiju ibica s rezervnim muhama koje su jako zujale i kojima se morala zadovoljiti
razoarana ivotinja. A Cincinnat je dobro vidio kamo je leptir sjeo.
235
Kad se Rodion na kraju udaljio, srdito skidajui u hodu bradu zajedno s dronjavom
kapom kose, Cincinnat je preao s leaja za stol. Poalio je to je pourio da vrati
sve knjige i, nemajui to da radi, sjeo je da pie.
Sve se poklopilo pisae on to jest, sve me obmanulo, sve ovo teatralno,
jadno, obeanje vjetrenjaste ene, vlani pogled majke, kucanje iza zida,
dobrohotnost susjeda, na kraju breuljci, pokriveni smrtonosnim o-sipom . ..
Sve me obmanulo, poklopilo se sve. Evo slijepe ulice ovdanjeg ivota, nije trebalo
u njegovim tijesnim granicama traiti spas. udno je to sam traio spas. Traio
spas kao ovjek koji tuguje, jer je nedavno u snu izgubio stvar koju nikad zapravo
nije ni imao, ili se nada da e sutra sanjati njezin nalazak. Tako se stvara
matematika; postoji u nje poguban nedostatak. Ja sam ga otkrio. Otkrio sam rupicu
u ivotu, ondje gdje se ona odlomila, gdje je nekad bila zalemljena neim drugim,
odista ivim, znaajnim, ogromnim
kakvi su mi samo potrebni epiteti da ih na-lijem kristalnim smislom.. bolje
ne dori-cati, jer u se inae opet zabuniti. U toj nepopravljivoj rupici stvorila se
gnjile o, ini mi se da u ipak izrei sve o snovienju, sjedinjenju, raspadu
ne, opet je iskliznulo
najvei mi je dio rijei u trku i ne odaziv-lje se na trubu, a druge su bogalji. Ah,
da sam znao da u jo toliko ostati ovdje, poeo bih
236
od a i, postepeno, glavnim putom povezanih pojmova doao bih, dovrio bih,
dua bi se na-otrila rijeima ... Sve to sam do sada ovdje napisao tek je pjena
moga uzbuenja, pusti polet, upravo stoga to sam se toliko urio. Ali sad kad sam
prekaljen, kad me gotovo i ne plai..
Ovdje se zavrila stranica i Cincinnat je shvatio da je potroio sav papir. Uostalom,
naao je jo jedan list.
... smrt nastavljajui reenicu, napisao je na njemu, ali odmah je precrtao tu
rije; trebalo je drugaije, tonije: smaknue, tako neto, bol, rastanak, tako nekako;
vrtei patuljastu olovku, zamislio se, za kraj stola uhvatila se smea pahuljica, ondje
gdje je leptir nedavno leprao, i Cincinnat, sjetivi ga se, odmaknu se od stola,
ostavi na njemu bijeli list s jedinom i to precrtanom rijeju i sagnu se (pretvarajui
se da popravlja zadnji dio cipele) pored kreveta, na ijoj eljeznoj nozi, sasvim
dolje, sjedio je on, spavajui, rairivi okata krila u sveanoj nesuglasnoj nepominosti, tek je bilo teta dlakavih lea gdje se paperje na jednom mjestu strlo, tako da
je nastalo neveliko golo mjesto, blistavo kao o-rai ali ogromna, tamna krila, s
pepeljastim rubovima, i s vjeito otvorenim oima bila su netaknuta gornja,
malko sputena, naslanjala su se na donja, i u tom sputanju bilo bi snene
bezvoljnosti da nije bilo one kom237

paktne ravnine prednjih rubova i savrene simetrije svih crta to su se razilazile .

toliko arobne da se Cincinnat nije mogao suzdrati da vrhom prsta ne prevue po
sijedom rebru desnoga krila kraj njegova korijena, zatim po rebru lijevoga (njena
tvrdoa! Nepodatljiva njenost!) ali leptir se nije probudio, pa se on uspravio i,
malko uzdahnuvi, odmaknuo se spremao se da opet sjedne za stol, kad
najedanput zakrguta klju u bravi i, cvilei, tut-njei i kripei po svim pravilima
tamnikog kontrapunkta, otvorie se vrata. Zaviri, a onda i itav ue ruiasti msje Pjer, u svom lovakom odijelcu grakove boje, i za njim jo dvojica, meu njima
je gotovo nemogue bilo prepoznati upravitelja i advokata: istanjeni i ukoeni,
odjeveni obojica u sive koulje, obuveni u stare iznoene cipele bez ikakve
minke, bez podstave i bez perike, s oima koje su suzile, oronula, krljava tijela
koje je virilo kroz rupe bili su meusobno slini, i jednako su se okretale
njihove jednake glave na mravim vratovima, glavice blijedopljeive, s voruga-ma
tokasto sivim sa strane, i klapavim uima.
Lijepo narumenjeni m-sje Pjer poklonio se, skupivi lakirane sare, i rekao
smijenim tankim glasom:
Ekipaa je stigla, izvolite!
Kamo? upita Cincinnat koji odista nije shvatio odmah, toliko je bio uvjeren
da e to biti u zoru.
238
Karao, kamo... podrugivao mu se m-sje Pjer zna se kamo! Da napravimo
rez--rez!
Pa zar sad odmah ree Cincinnat, sam se udei tome to govori. Nisam
se sasvim pripremio ... (Cincinnate, zar si to ti?)
Odmah, odmah! Zaboga, prijatelju, pa imao si gotovo tri tjedna vremena da se
pripremi. ini mi se da je to dosta. Evo, ovo su moji pomonici, Roda i Roma,
molim te da ih voli i potuje! Momci su naoko ugavi, ali su zato vrijedni.
Trudimo se prozborie momci.
Gotovo da zaboravili nastavi m-sje Pjer ti jo moe po zakonu...
Romane, golubiu, daj mi popis!
Pretjerano se urei, Roman izvadi iz podstave kape nadvoje sloeni kartonski listi
s korotnim obrubom; dok ga je vadio, Rodrig se mehaniki pipkao po bokovima i
kao da je zavlaio ruku pod pazuho, ne sputajui tupog pogleda s druga.
Evo, ovdje je, da bi se stvar pojednostavnila ree m-sje Pjer gotov meni
posljednjih elja. Moe izabrati jednu, samo jednu! Proitat u naglas. Dakle: au
vina, ili kratak boravak u zahodu, ili brzi pregled tamnike kolekcije razglednica
posebne vrste, ili ... ta je ovo ovdje ... obraanje upravi s izrazom ... izrazom
zahvalnosti za paljivo ... No, ovo o-prostite, to si ti, Rodrie, podlace jedan, do239
pisao! Ne razumijem, a tko te je to molio? Slubeni dokument! To je prema meni
vie nego bezobrazno, kad sam ja tako savjestan u smislu zakona, i toliko se trudim
da ...
M-sje Pjer ljutito tresnu kartonom o pod, Rodrig ga istog asa podie, izravna,

mrmljajui neto, svjestan svoje krivice:

Ma ne uznemirujte se... to nisam ja, to je Romka, lopua... znam ja red. Tu je
sve pravilno ... deurne elje... a moe se i po narudbi...
Odvratno! Neizdrivo! vikao je m-sje Pjer koraajui po sobi. Ja nisam zdrav,
ali vrim svoju dunost. Ugoavaju me pokvarenom ribom, podvaljuju mi
nekakvu razvrat-nicu, sa mnom se obraaju naprosto bezono a onda zahtijevaju
od mene ist posao. Ne! Dosta! aa duge strpljivosti je ispijena! Ja naprosto dajem
otkaz, radite sami, sijecite, komadajte, sreujte svoje poslove kako znate, lomite
moj instrument!
Publika luduje za vama progovori la-skavac Roman. Molimo vas, umirite se,
maestro! Ako je togod bilo kako ne treba, to je rezultat nepromiljenosti, gluposti
i odve revne gluposti, samo to! Oprostite nam! Ljubimac ena, sveopi ljubimac
neka zamijeni gnjevni izraz lica onim osmijehom kojim je navikao da s uma ...
Dosta, dosta, brbljave smekavajui se, promrmlja m-sje Pjer ja, u
svakom slu240
aju, savjesnije vrim svoju dunost nego neki drugi. Dobro, opratam vam. A
ipak, jo se mora donijeti rjeenje u vezi s tom prokletom eljom. No, ta si
izabrao? upita on Cincin-nata (koji je tiho sjeo na leaj). ivlje, ivlje! Hou na
kraju da se otarasim posla, a nervozni neka ne gledaju!
Neto dopisati proaputa poluupitno Cincinnat, ali se zatim namrti,
napreui mozak, i odjednom shvati da je, u biti, ve sve dopisano.
Ne razumijem ta govori ree m-sje Pjer. Moda netko razumije, ali ja ne
razumijem.
Cincinnat podie glavu:
Evo ta izgovori razgovijetno molim tri minute, otiite za to vrijeme
nekamo ili barem utite, da, tri minute prekida, nakon ega u, kad ve tako mora
biti, odigrati s vama do kraja ovaj glupi komad.
Sloit emo se na dvije i pol ree m-sje Pjer i izvadi debeli sati ustupi,
brate, pola minute? Nee? Pa dobro, slaem se.
On se neusiljeno osloni o zid. Roman i Rod-rig slijedili su njegov primjer, ali
Rodrigu se podvila noga pa umalo to ne pade, i panino pogleda maestra.
Ku, kukin sine zapita na njega m-sje Pjer. A, uostalom, to ste se vi tu
poredali? Ruke iz depova! Gledajte u mene ... (krei sjede na stolicu) Ima za tebe,
Roka, posla,
16 Poziv na smaknue
241
moe pomalo poeti da posprema; samo ne buci odvie!
Rodrigu kroz vrata netko doda metlu i on se prihvati posla.
Najprije krajem metle izbi reetku sasvim u dnu prozora; dopre, kao iz ponora,
slabo hura i u eliju dahnu svje zrak listovi sletjee sa stola i Rodrig ih
odgurnu u kut. Zatim je metlom skinuo sivu debelu pauinu, a s njom i pauka
kojeg je nekad tako pazio. Tim se paukom, nemajui drugog posla, pozabavio

Roman. Napravljen grubo, ali zgodno, on se sastojao od okruglog barunastog

tijela, s o-prugastim noicama koje su se ritale, i s dugom gumicom koja se
protezala od sredine lea, iji je kraj drao u lebdeem poloaju Roman, idui
rukom gore-dolje, tako da se gumica sad skraivala, sad izduivala, i pauk je iao
gore-dolje po zraku. M-sje Pjer iskosa baci porculanski pogled na igraku, pa je
Roman, podigavi obrve, brzo stavi u dep. Rodrig je u meuvremenu htio da
izvadi ladicu stola, pritisnuo je, povukao i stol pukne poprijeko. Istovremeno
stolica na kojoj je sjedio m--sje Pjer ispusti alostiv glas, neto je popustilo, i m-sje
Pjer umalo to ne ispusti sat, sa stropa je neto sipalo. Pukotina je krivudavo prola
po zidu. Nepotrebna elija ve se oito ruila.
Pedeset osam, pedeset devet, ezdeset brojio je m-sje Pjer. Gotovo.
Molim te, u242
stani! Napolju je krasno vrijeme, put e biti veoma ugodan, drugi bi nas na tvom
mjestu sam pourivao.
Samo trenutak! Samome mi je smijeno to mi ovako sramotno drhte ruke, ali
sprijeiti to ni sakriti ne mogu, da, drhte, i to je tako! Moje papire ete unititi,
smee ete pomesti, leptir e nou izletjeti kroz razbijeni prozor tako da nita nee
ostati od mene u ova etiri zida koji su ve sad spremni da se srue. Ali sad me se
ne tiu prah i zaborav, ja samo jedno osjeam strah, strah, sramotni, uzaludni.
Sve ovo zapravo Cincinnat nije govorio, nego je utke obuvao druge cipele. ila
mu je iskoila na elu, na nju su padale svijetle ko-vre, koulja je bila sa iroko
otvorenim izvezenim ovratnikom koji je pridavao neto neobino mladenako
njegovu vratu, pocrvenjelom licu sa svijetlim brkovima koji su podrhtavali.
Hajdemo! zakrijeta m-sje Pjer. Trudei se da ni o ta i ni o koga ne zapne,
hodajui kao po strmom ledu, Cincinnat je iziao na kraju iz elije koje zapravo
vie nije ni bilo.
16*
243
XX
Cincinnata su poveli po kamenim hodnicima Sad sprijeda, sad straga iskakivao
je izbezumljeni odjek ruila su se njegova sklonita. esto su dospijevali u
oblasti tmine, zato to su pregorjele arulje. M-sje Pjer je zahtijevao da idu ukorak.
Evo, pridruilo im se nekoliko vojnika, sa pseim maskama po reglementu i
tada Ro-drig i Roman, s doputenjem gazde, pooe naprijed velikim,
zadovoljnim koracima, vano razmahujui rukama, prestiui jedan drugog, i sa
krikom se sakrie iza ugla.
Cincinnata koji se odjednom odvikao, jao, da hoda, pridravali su m-sje Pjer i
vojnik s njukom hrta. Vrlo dugo su se uspinjali uza stepenice mora da je
tvrava pretrpjela laki udar, jer stepenice koje su se sputale upravo
244
su se podizale, i obrnuto. Iznova su se pruali hodnici, ali naoko vie nastanjeni, to
jest, oni su jasno pokazivali bilo linoleumom, bilo tapetama, bilo putnim

kovegom pored zida

da pripadaju ljudskim nastambama. U jednom krilu ak je mirisalo po kupusu.
Dolje prooe mimo staklena vrata na kojima je bilo napisano: kancelarija, i
poslije novog razdoblja tame outjee se iznenada u dvoritu bunom od
podnevnog sunca.
Za sveg tog putovanja Cincinnat se bavio jedino tim to se trudio da savlada strah
koji se zagrava, trza i koji nita ne eli da zna. Shvaao je da ga ovaj strah upravo
uvlai u onu lanu logiku stvari koja se postepeno stvarala o-ko njega, iz koje mu je
jo tog jutra, kanda, uspjelo izai. Sama misao o tome kako e ga ovaj okruglasti,
rumeni lovac sjei, bijae ve nedoputena slabost koja je muno uvlaila Cincinnata u poredak pogibeljan za njega. On je sasvim shvaao sve to, ali, kao ovjek
koji ne moe da se savlada a da ne izrazi svoju halucinaciju, iako je odlino znao da
se cijela ta maskerada dogaa u njegovu mozgu Cincinnat je uzaludno
pokuavao pobijediti svoj strah, premda je znao da, u biti, valja tek da se raduje
buenju ija se blizina osjeala u jedva primjetnim pojavama, u posebnim znacima
na osobinama ivota, u nekakvoj opoj nestabilnosti, u nekakvu poroku svega
vienog
ali sunce je jo bilo nalik na istinu, svijet
245
se jo drao, stvari su se jo pridravale vanjskih pravila pristojnosti.
Iza tree kapije ekala je koija. Vojnici dalje ne pooe, nego sjedoe na brvna,
nava-ljena pored zida, i poskidae svoje maske od tkanine. Kraj kapije se
preplaeno stiskala tamnika posluga, obitelji sedmorice straara bosa djeca
istrala su, zagledajui u aparat, i odmah su trala nazad i na njih su vritale
majke u rupcima, i arka svjetlost pozlaivala je rasutu slamu, i mirisalo je po
zagrijanoj koprivi, dok se sa strane skupilo desetak gusaka koje su suzdrano
gakale.
No, krenimo bodro ree m-sje Pjer i stavi na glavu svoj eir grahove boje, s
faza-novim perom.
U staru, oguljenu koiju, koja se sa kripom otro naginjala kad je elastini m-sje
Pjer skoio na papuicu, bilo je upregnuto doratasto kljuse iskeenih zubi, s
blistavocrnim ogrebotinama od muha na otrim izboinama bedara, inae tako
mravo, s takvim rebrima da se inilo kao da mu je trup obuhvaen poprijeko
nizom obrua. Imalo je crvenu traku u grivi. M-sje Pjer se stisnuo da da mjesto
Cincinnatu, i upitao smeta li mu teka futrola koju su im stavili pod noge.
Uznastoj, drue, da ne nagazi dodade on. Na koijaevo sjedite ppese se
Rodrig i Roman. Rodrig, koji je bio kao koija, udari dugim biem, konj povue,
ali nije odmah
246
mogao krenuti i spusti se stranjim dijelom. U nezgodan as odjeknuo je sluiteljev
nesloni hura. Pripodigav se i nagnuvi se naprijed, Ro-drig udari pa zabaenoj
gubici, i kad je koija grevito krenula, od udarca pade on gotovo nauznak na
sjedite; zateui vodice i viui hej.

 Tie, tie s osmijehom ree m-sje Pjer, dotakavi njegova lea punakom
rukom u ki-cokoj rukavici.
Blijeda cesta obavijala se sa zloslutnom i-vopisnou nekoliko puta oko temelja
tvrave. Nagib je mjestimino bio veoma strm, i tad je Rodrig urno zavrtao
krgutavu ruicu konice. M-sje Pjer, stavivi ruke na buldoju jabuku tapa, veselo
je ogledavao stijene, zelene nizbrdice meu njima djetelinu i vinograd,
kovitlanje bijele praine, i istovremeno milovao Cincinnatov profil koji se jo uvijek
borio. Mrava, siva, pognuta lea onih koji su sjedili na koijaevom sjeditu bila su
savreno jednaka. Udarala su, klapkala kopita. Kao sateliti kruili su obadi. Koija
je povremeno prc-stizavao uurbane hodoasnike (tamnikog kuhara, na primjer,
sa enom) koji su se zaustavljali, zaklonivi se od sunca i praine, a zatim ubrzavali
korak. Jo jedan zavijutak ceste i ona se pruila k mostu, ispetljavi se konano
od tvrave koja se okretala (kojoj je ve bilo sasvim slabo, perspektiva se pobrkala,
neto se njihalo ...).
247
alim to ste tako planuli njeno je govorio m-sje Pjer. Ne srdi se,
pilence, na mene. Ti sam razumije koliko je uvredljiv tui nemar kad svu duu
ulae u posao.
Protutnjae po mostu. Vijest o smaknuu poela se iriti po gradu tek sad. Jurili su
za koijom crveni i plavi djeaci. Tobonji luak, stari i idov, koji je ve mnogu
godinu pecao ribu koje nije bilo u bezvodnoj rijeci, slagao je svoje prnje, urei da
se pridrui prvoj grupi graana koja je krenula na Interesantni trg.
... no ne isplati se toga sjeati govorio je m-sje Pjer ljudi su moje udi
zapaljivi, ali nisu zlopamtila. Skrenimo radije panju na ponaanje krasnog spola.
Nekoliko djevojaka, bez eira, urei se i vritei, pokupovalo je sve cvijee kod
debele cvjearke sa sivkasto smeim grudima, i ona najhitrija uspjela je baciti buket
u koiju, umalo ne oborivsi kaket s Romanove glave. M-sje Pjer je zaprijetio
prstom.
Konj je velikim mutnim okom gledao poprijeko na spljotene pjegave pse koji su
se drali njegovih kopita, iz sve snage je vozio gore po Sadovoj, i ve ga je gomila
dostizala u ko koije lupio je jo jedan buket. Ali, eto, sad su okrenuli nadesno
po Mauhinskoj, mimo ogromne razvaline stare tvornice, zatim po Telegrafskoj
koja je ve odzvanjala, cmoljila, fiukala zvucima ugoenih instrumenata i dalje
po nepoploanoj, aputavoj uliici, po248
red skvera, gdje su se dva mukarca u civilnom odijelu s bradicama podigla
ugledavi koiju i, snano gestikulirajui, stadoe je jedan drugome pokazivati
strano uzbueni, s kvadratnim ramenima i, evo, sad su potrali, usiljeno i
glasno podiui noge onamo, pak, kamo i svi. Za skverom, bijela debela statua bila
je ras-koljena nadvoje novine su pisale da je to uinila munja.
Sad emo proi pokraj tvoje kue vrlo tiho kaza m-sje Pjer.
Roman se uzvrtio na sjeditu i, okrenuvi se natrag Cincinnatu, viknu:
Sad emo proi pokraj vae kue i odmah se opet okrenuo, poskakujui, kao

djeak od zadovoljstva.
Cincinnat nije htio da gleda, ali ipak je pogledao. Marfinjka, sjedei u granama
jalove jabuke, mahala je maramicom, a u susjednom vrtu, sred suncokreta i sljeza,
mahalo je rukavom strailo u probuenom cilindru. Zid kue, osobito ondje gdje je
nekad poigravala sjena lia, udno se oljutio, a dio krova ... Proli su.
Ti si ipak nekako bezduan ree m-sje Pjer, uzdahnuvi i nestrpljivo
gurnu tapom u lea koijaa koji se podie i bijesnim udarcima bia postie udo:
kljuse je pojurilo u galopu.
Sad su se vozili bulevarom. Uzbuenje u gradu neprestano je raslo. Raznobojne
fasade ku249
a, njiui se i pucketajui, brzo su se ukraavale pozdravnim plakatima. Jedna
kuica bila je posebno ukraena: ondje se vrata brzo ot-vorie, izae mladi, cijela
ga je obitelj ispraala on je sad upravo doao u doba kad moe prisustvovati,
majka se smijala kroz suze, baka mu je gurala zamotak u torbu, mlai brat mu je
dodavao tap. Na starinskim kamenim mosti-cima iznad ulica (nekad toliko
spasonosnim za pjeake, a sad upotrebijavanim tek od besposliara i nadstojnika
ulica) ve su se gurali fotografi. M-sje Pjer je podizao eir. Gizdelini na bljetavim
satiima prestizali su koiju i zagledali u nju. Iz kavane je istrao netko u crvenim
alvarama s vedricom bombona, ali, promaivi, zasuo je meavom boja mladia
koji je pojurio s onog plonika s hljebom i solju na tanjuru. Od statue kapetana
Sonnoga ostadoe samo noge do bedara okruene ruama oevidno i nju je
zahvatilo nevrijeme. Negdje naprijed duhaki orkestar raspaljivao je mar
Golupi. Preko cijelog neba kretali su se i sudarali bijeli oblaci, po mome, oni se
ponavljaju, po mome, ima ih samo tri tipa, po mome, sve je to mreasto sa
sumnjivim prazele-nilom ...
. No, no, molim vas, bez gluposti ree m-sje Pjer. Ne smijete padati u
nesvijest. To nije dostojno mukarca.
Evo stigoe. Publike jo nije bilo ba mnogo, ali neprekidno se duio njen priljev.
U centru
250
Kvadratnog trga ne u samom centru, upravo je to i bilo odvratno uzdizao se
grimizni podij stratita, podalje su skromno stajala stara dravna mrtvaka kola s
elektrinim motorom. Izmijeani odred telegrafista i vatrogasaca odravao je red.
Duhaki orkestar kao da je svirao iz sve snage, strano se razmahivao jednonogi
invalid dirigent, ali sad se nije uo ni jedan jedini zvuk.
Podigavi debelo ramence, m-sje Pjer graciozno izae iz koije i istog asa se
okrenu elei da pomogne Cincinnatu, ali Cincinnat je izaao s druge strane. U
gomili su zapsikali psst!
Rodrig i Roman skoie s koijakog sjedita; sva trojica opkolie Cincinnata.
Sam u kaza Cincinnat.
Do stratita je bilo dvadesetak koraka i, da ga nitko ne bi dotakao, Cincinnat je
morao potrati. U gomili je zalajalo pseto. Stigavi do jarkocrvenih stepenica,

Cincinnat se zaustavi. M-sje Pjer ga uhvati ispod lakta.

Sam u ree Cincinnat.
Popeo se na podij gdje je upravo i bilo strati-te, to jest kosa, glatka hrastova klada,
takvih razmjera da se na nju lijepo moglo lei rairenih ruku. M-sje Pjer se takoer
pope. Publika je zabrujala.
Dok su trkarali s vedrima i nasipali pilje-vinu, Cincinnat, ne znajui to da radi,
prislonio se uz drvenu ogradu, ali, osjetivi da ograda neprestano pomalo
podrhtava i da mu ne251
kakvi ljudi odozdo pipaju radoznalo glenjeve, on se odmakne i, ubrzano diui,
oblizujui se, nekako nespretno prekrstivi ruke na prsima, kao da ih je tako
stavljao prvi put, poe gledati na sve strane. Neto se dogodilo s osvjetljenjem, sa
suncem nije bilo ba sve u redu i dio neba se tresao. Trg je bio opsaen jablanima,
ne gipkim, klimavim i jedan se od njih vrlo polako...
Ali opet je gomilu zaagorila Rodrig i Roman, spotiui se, gurajui jedan
drugog, pite-i i stenjui, nespretno su uznijeli uz stepenice i bacili na daske teku
futrolu. M-sje Pjer skinuo je kratki kaput i ostao u majici bez rukava. Na njegovu
bijelom bicepsu bila je naslikana tirkizna ena, a u jednom od prvih redova mase
koja se gurala, ne obazirui se na nagovaranje vatrogasaca, kraj samog stratita,
stajala je ova ena u stvarnosti, i njene dvije sestre, i stari s udicom, i preplanula
cvjearka, i mladi sa tapom, i jedan Cincinnatov urjak, i bibliotekar koji je itao
novine, i inenjer Ni-kita Luki, zdrav kao drijen i jo je Cincin-nat primijetio
ovjeka kojeg je svakog jutra, nekada, susretao na putu u kolski vrt, ali mu nije
znao imena. Iza ovih prvih redova uslijedili su redovi loiji u smislu jasnoe oiju i
usta, a iza njih su bili slojevi vrlo nejasnih i u svojoj nejasnoi jednolikih lica, a
ondje oni jo udaljeniji ve su bili sasvim loe naslikani na
252
zadnjem fonu trga. Eto, sad se jo sruio jablan!
Odjednom orkestar umuknu ili, tonije, sad kad je umuknuo, odjednom se
osjetilo da je sve do sada cijelo vrijeme svirao. Jedan od glazbenika, debeo, miran,
rasklopivi svoj instrument, istresao je iz njegovih bljetavih zglavaka slinu. Iza
orkestra zelenjela se uvela ale-gorina daljina: galerija sa stupovima, stijene,
sapunasta kaskada.
Na podij je, spretno i energino (tako da je Cincinnat nehotino ustuknuo), skoio
zamjenik gradonaelnika i, nemarno stavivi jednu visoko podignutu nogu na
stratite (bio je on majstor neusiljenog krasnoslovlja), glasno je objavio:
Graani! Jedna mala primjedba. U posljednje vrijeme na naim ulicama
primjeuje se tenja nekih lica mladoga pokoljenja da koraaju toliko brzo da se mi
starci moramo uklanjati i padati u lokve. Jo hou da kaem da se prekosutra na
uglu Prvog bulevara i Brigadirske ulice otvara izloba pokustva, pa se nadam da
u vas ondje vidjeti. Napominjem takoer da se veeras daje s velikim uspjehom
aktualna opera-farsa: Skrati se, Sokratiu. Jo me mole da vam saopim da je u
Kiferov magazin stigao veliki izbor damskih pojasova, i da ih poslije vie moda

nee biti. Sad ustupam mjesto drugim vriocima i nadam se, gra253
dani, da ste u dobru zdravlju i da ni u emu ne oskudijevate.
Isto onako hitro kliznuvi izmeu poprenih greda ograde, skoi s podija uz
odobravanje svjetine. Obukavi ve svoju bijelu pregau (ispod koje su udno
virile sare izama), m-sje Pjer je paljivo brisao ruke runikom, spokojno i
dobrohotno gledajui na sve strane. Tek to je zamjenik gradonaelnika zavrio, on
baci runik pomonicima i zakoraknu prema Cin-cinnatu.
(Zaljuljale su se i zamrle crne kvadratne njuke fotografa.)
Nikakvog uzbuenja, nikakvih kaprica, molim ree m-sje Pjer. Najprije
moramo skinuti koulju.
Sam u ree Cincinnat.
Eto, tako. Uzmite koulju! Sad u vam pokazati gdje treba da legnete.
M-sje Pjer je pao na stratite. Kroz publiku proe amor.
Jasno? upita m-sje Pjer i skoi popravljajui pregau (straga se odvezala,
Rodrig mu je pomagao da je privee) Dobro. Da ponemo! Svjetlo je malo
jako ... Ako se moe... No, tako, hvala. Jo, moda, malo ... Izvrsno! Sad te molim
da legne.
Sam u, sam ree Cincinnat i lee nii-ce, kao to su mu pokazali, i istog
asa rukama pokri zatiljak.
254
Gle budale ree odozgo m-sje Pjer kako mogu ovako... (Da, dajte! Zatim
odmah vedro). I uope, emu takvo stiskanje miia, ne treba tu nikakva
naprezanja. Sasvim slobodno. Ruke, molim, odmakni... (Dajte.) Sasvim slobodno
broji na glas.
Do deset ree Cincinnat.
Ne razumijem, prijatelju? kao da priupita m-sje Pjer i tiho doda poinjui
ve stenjati: Odstupite, gospodo!
Do deset ponovi Cincinnat i rairi ruke.
Ja jo nita ne radim ree m-sje Pjer hripljui sa strane, i ve je projurila sjena
preko dasaka kad je glasno i odluno Cincinnat poeo brojiti: jedan je Cincinnat
brojio, a drugi Cincinnat ve je prestao sluati nepotrebno brojenje koje se
udaljavalo. I jasno kao nikad, isprva ak abnormalno jasno od iznenadnosti naleta,
ali zatim ispunivi veseljem cijelo njegovo bie, on pomisli: Zato sam ja tu? Zato
ovako leim? Postavivi sebi ovo pitanje, jednostavno pitanje, odgovorio je tako da
je ustao i ogledao se.
Naokolo je bila strana zbrka. Kroz kria krvnika koji se jo okretao svjetlucala je
ograda. Zguren na stepenici, bljuvao je blijedi bibliotekar. Gledaoci su bili sasvim,
sasvim prozirni, i vie nisu bili ni za ta, i svi su se pomicali nekud, ustuknuli
uasnuto i samo su posljednji narisani redovi ostali na mjestu. Cincinnat se
polako spustio s podija i poao
255
po uskolebanom smeu. Dostigao ga je za nekoliko puta smanjeni Roman, iliti

Rodrig:
ta to radite! hripao je on skaui. Ne moe se tako, ne moe! To je
nepoteno prema njemu, prema svima... vratite se, legnite, ta vi ste leali, sve je bilo
gotovo, sve je bilo svreno!
Cincinnat ga je odgurnuo, i on, tuno krik-nuvi, otra mislei ve samo na vlastiti
spas.
Malo to je ostalo od trga. Podij se ve odavno sruio u oblaku crvenkaste praine.
Posljednja je projurila ena s crnim alom, nosei na rukama maloga krvnika kao
liinku. Srueno drvee lealo je pljotimice, bez ikakva reljefa, a ono koje je jo
stajalo, takoer plosnato, s bonom sjenom na deblu radi iluzije okruglo-sti, jedva
se dralo granama za potrgane mree neba. Sve se rasplinulo. Sve je padalo.
Spiralni vihor hvatao je i vitlao prainu, krpe, obojene trijeske, male komade
pozlaenog gipsa, kartonske opeke, plakate, letjela je suha magla; i Cincinnat je
poao posred praine i palih stvari, i drhtavih platna, odlazei na onu stranu gdje
su, sudei po glasovima, bila bia slina njemu.