1.

LATINSKA PALEOGRAFIJA
Paleografija (star, pismo) je znanost koja se bavi prouavanjem postanka i razvoja pisma.
Predmet paleografije se ograniava na ono to je pisano na mekim materijalima, dok se
pismom na tvrdim materijalima bave arheologija i epigrafija.
Latinska paleografija je praktina znanost koja pripada skupini pomonih povijesnih znanosti.
Ona je nastala zbog potrebe kritike tekstova te je u najblioj vezi s povijeu (koja se u
najveoj mjeri zasniva na pisanim izvorima). Latinska paleografija nas ui ispravno itati
stare latinske tekstove, paleograf mora barem priblino odrediti vrijeme i mjesto nastanka
pisanog spomenika te paleograf mora utvrditi originalni tekst i ustanoviti naknadne umetke.
Granice prouavanja latinskog pisma su od 1. st. (najstarije sauvano djelo) do 15. st.
(tiskarski stroj). Upravo se latinsko pismo dijeli na rimsko, srednjovjekovno i moderno.
MATERIJALI
ovjek je za pisanje upotrebljavao sve materijale na kojima je bilo mogue pisati te su ti
materijali utjecali na oblikovanje slova i na sredstva za pisanja. Paleografija prouava pisma
na mekim materijalima, a to su: povotene tablice, papirus, pergamena i papir.
Povotena tablica se sastoji od drvene kvadratne ploe s izdignutim rubom u koju bi se
ulijevao tekui vosak. Nakon to bi se vosak ohladio tablica je bila spremna za pisanje. Na
njoj se pisalo pisaljkom nazvanom stylus, koji je imao s jedne strane otar kraj za pisanje, a na
drugoj strani plosnat kraj za brisanje. Upravo je brisanje, i laka reciklaa, velika prednost
povotenih tablica. U paleografiji povotene tablice se jo zovu i tabulae ceratae, dok se
tablica s koje je izbrisan tekst zove tabula rasa.
Upotreba povotenih tablica u svakodnevnom ivotu je bila velika (rauni, pisma, ugovori...).
Smatra se da su Grci izmislili povotene tablice, a zatim su ih od njih preuzeli Rimljani.
Najstarija povotena tablica je pronaena u Pompejima, a najvie ih ima u Italiji i Francuskoj.
Nekada bi se povotene tablice spajale te su se dvije spojene povotene tablice inile duplices.
Vie spojenih povotenih tablica je inilo multiplices.
Papirus je imao mnogo prednosti u odnosu na povotene tablice: manje prostora, lake
pisanje i bolja itljivost. Domovina papirusa je Egipat te se ini da su Egipani pravili papirus
ve u 3. tisutljeu pr. Kr. Papirus se radio od biljke Cyperus papyrus, a sam postupak izrade je
bio jednostavan: rezane vrpce bi se ljepile jedna preko druge tvorei list, a nakon to bi se
ljepilo osuilo list bi se glaao te bi se na kraju rezao. Za pisanje na papirusu se upotrebljavala
pisaljka od trske (calamus), dok bi se tinta pravila od ae.
Egipani su bili pravi majstori u prozivodnji papirusa te je njihov papirus bio sme ili ut.
Rimljani su doraivali papirus te je njihov bio svijetliji. Papirus je iz upotrebe istisnula
pergamena. Broj sauvanih spomenika na papirusu je toliko velik da njih prouava posebna
znanost papirologija. Spomenici na papirusu se dijele u tri kategorije: egipatski papirusi,
herkulanski papirusi i srednjovjekovni papirusi (diplomatiki i knjievni).
Pergamena je imala mnogo prednosti u odnosu na papirus: moe se savijati, vra je, lake i
jasnije se pie, ali je mnogo skuplja. Pravljenje pergamene je imalo razne recepte, ali su
gotovo svi propisivali isti postupak: koa je najprije danima umakala u kiselinama, zatim bi se
skinuli ostaci mesa i dlaka te bi se nakon toga suila. Prilikom suenja ona bi se premazala
uljem da bi se postigao elasticitet. Kada bi se pergamena osuila ona bi se glaala i izrezala.
Debljina i finoa pergamene je ovisila o ivotinji i njezinoj dobi. Najfinija i najskupocjenija
1

pergamena se pravila od koe fetusa. Kako se pergamena dobila od raznih ivotinja tako su se
pergamene nazivale po ivotinjama od kojih su napravljene. Pergamena je na jednoj strani
glaa i svjetlija, a na drugoj hrapavija i tamna. Ta je razlika ovisila o tome na kojoj je strani
bilo meso, a na kojoj dlaka.
Teko je ustanoviti kada se pergamena poela upotrebljavati kao pisai materijal. Sam naziv
pergamenum se poeo koristiti u 4. stoljeu kada pergamenski kodeksi dobivaju sve vaniju
ulogu. Srednjovjekovni ovjek je svoje najvanije ostavtine ostavio upravo na pergameni, a
ti su kodeksi danas ponos najslavnijih knjinica svijeta. Pergamena se upotrebljavala i za
svitke (Tabula Peutingeriana).
Tekst sa pergamene se unitivao tako to bi se namakao u mlijeko nakon ega bi se spuvom
brisao tekst. Nakon to bi se tekst osuio kamenom plovucem bi se brisali posljednji ostaci
teksta. Takvi listovi su bili spremni za novi tekst te su se zvali codex rescriptus. Sa starijih
rukopisa tinta se lake skidala te nije bilo potrebno tekst strugati zbog ega se moe oivjeti
prvobitni tekst.
Papir proizvodnja papira se moe podijeliti u tri faze: kineska, arapska i moderna. Kinezi su
papir radili od ahura svilene bube, a zatim od bambusove trske i starih krpa. Oni su tajnu
proizvodnje papira ljubomorno uvali, ali su se svejedno saznali Arapi. Arapi su kao sirovinu
za proizvodnju papira upotrebljavali stare lanene krpe te su oni papir proirili u Europu. Zbog
sve vee potrebe za papirom i nedostatka starih krpa su uvele proizvodnju papira u modernu
fazu kada je otkrivena formula izrade papira od vlakana trulog drvea.
OBLIK RUKOPISA
Svitak (rotulus) je oblik rukopisa koji se odmotavao pomou tabia. Duljina svitka je
varirala te je ovisila o samom tekstu. Svici su se najee ispisivali samo na jednoj strani, a
ako su bili ispisivani na obje strane onda su se zvali opistografi. U starom vijeku se pisalo u
stupcima, dok se u srednjem vijeku pisalo po duljini svitka. Na kraju se nalazio broj stupaca i
redaka da bi prepisiva znao koliki mu svitak treba za prepisati.
Kodeks je naziv koji oznaava knjiga pisana rukom te se on smatra preteom tiskane knjige.
Kodeks se satojao od listova ili folija. Iznimno vrijedni kodeksi su bili obojeni purpurnom ili
crvenom bojom. Na takvim se kodeksima pisalo zlatnom ili srebrenom bojom pa nose naziv
codex aureus odnosno codex argenteus. Za prouavanje kodeksa su vane minijature i
ilustracije. Minijature su slike ili crtei malog formata kojima se ukraavaju rukopisi, dok su
ilustracije likovne interpretacije teksta kojega objanjavaju (iluminacija-umjetnost
ukraavanja).
RAZVOJ LATINSKE PALEOGRAFIJE kao zasebne znanosti je u svezi s postankom
diplomatike. Sredinom 17. st. Johannes Bollandus je sa grupom istomiljenika poeo
izdavati Acta sanctorum quotquot in toto orbe coluntur, ija je svrha bila kritiki razmotriti
sve izvore i legende o ivotu svetaca. Njegov suradnik Daniel van Papenbroeck je u
predgovoru drugog svezka Acta sanctorum napisao itavu studiju posveenu kritikoj metodi
analize izvora.
Jean Mabillon je bio pripadnik samostana u Saint-Germain-des-Pres. On je znanstveno
pristupio prouavanju grae u koju je Papenbroeck unio sumnju. U djelu De re diplomatica
libri sex on je objavio svoje pripremne radove. U 11. poglavlju prve knjige on je prvi

sistematizirao latinsko pismo ime je roena latinska paleografija. U petoj knjizi on je prvi
iznio neke faksimile (kopije).
Naziv paleografiji je dao benediktinac dom Bernard de Montfaucon. Sljedei vei doprinos
paleografiji je dao Scipione Maffei koji je ustvrdio da nacionalna pisma nisu proizvod
barbarskih naroda, nego nastavak latinskog pisma koje su ti narodi preuzeli od Rimljana i
razvili ga na svoj nain. Prema tome postoji samo jedno latinsko pismo. Karl Schonemann je
odvojio paleografiju od diplomatike te ju je tretirao kao posebnu znanost. U Francuskoj
revoluciji su uniteni mnogi privatni arhivi, ali je sama revolucija podigla kult nacionalne
prolosti. Zbog toga se 1821. u Parizu osnovala Ecole des Chartes, prva paleografska kola u
svijetu.
Razvoj latinske paleografije kao znanosti u Hrvata je novijeg datuma. Ve je Ivan Luci
ocjenjivao stare rukopise oslanjajui se na pismo, ali je Franjo Raki prvi primijenio
znanstvenu metodu latinske paleografije u kritici diplomatikih izvora. Najvie je razvoju
latinske paleografijekod nas pridonio Vjekoslav Novak, koji se smatra jednim od najveih
paleografa u svijetu.
LATINSKO PISMO RIMSKOG RAZDOBLJA
Na temelju upotrebe pismo se dijeli na knjino i dokumentarno. Promatrajui razvoj latinskog
pisma ono se moe podjeliti na majuskulu, minuskulu i kurzivu. Majuskule su velika slova (2
crte za omeavanje), minuskule su mala slova (4 crte za omeavanje), a kurzivi su nagnuta
slova. Latinsko pismo rimskog razdoblja se dijeli na knjinu kapitalu i knjino pismo
sveanog izgleda. Dalje se knjina kapitala dijeli na elegantnu kapitalu, rustinu kapitalu i
kurzivnu majuskulu, dok se knjino pismo sveanog izgleda dijeli na uncijalu i poluuncijalu.
Knjina elegantna kapitala ima slova jednake visine i irine.
Knjina rustina kapitala ima izduenija slova od elegantne kapitale te je njome ispisano
vie kodeksa.
Kurzivna majuskula je trei razvojni stupanj knjine kapitale. Ona ima nejednaku visinu
slova te je formiranje samih slova ovisilo o brzini pisanja. Prilikom pisanja slova bi se spajala,
a ne pisala odvojeno. Kurzivna majuskula je izrazito poslovno pismo pa se njime piu
ugovori, potvrde i privatna pisma.
Uncijala je preteno majuskulno pismo nastalo u Carstvu te se ono istie naglaenim
kaligrafskim potezima oblih formi. Uncijala se razlikuje od kapitale oblinom poteza i uglova.
Poluuncijala je preteno minuskulno knjino pismo oblih oblika koje se upotrebljavalo u
kodeksima od 5. do 9. stoljea. Poluuncijala se smatra prijelaznim pismom od majuskule ka
minuskuli te je ona zapravo mijeano pismo kapitale, uncijale i kurziva.
Kratice ine posebni problem itanja tekstova zbog razliitih naina kraenja. Poznavanje
kratica ima dva cilja: jedan je ispravno itati tekst, a drugi je pomou kratica smjestiti tekst u
vrijeme i prostor nastanka. Najstariji skraeniki znak je toka, koju je kasnije zamjenio
apostrof. Najea kratica je suspenzija, tj. kada imamo samo poetak rijei. Isto tako postoje
kontrakcije, koje koje mogu iste (imamo samo prvo i zadnje slovo) ili mijeane (uz prvo i
zadnje slovo imamo i slovo iz sredine). Posebnost rimskog razdoblja su note (rimska
tahigrafija), tj. razni potezi i toke koje nemaju nikakvu vezu sa slovima.
SREDNJOVJEKOVNO LATINSKO PISMO
Temelj srednjovjekovnih tipova latinskog pisma je kurzivna minuskula (vrlo teka za itati),
koja predstavlja posljednji stadij raspadanja kapitale. Srednjovjekovni tipovi su: papinska
3

kurijala, beneventana, merovingika, vizigotika, inzularna pisma, karolina, karolina-gotika,

gotika i humanistika.
Talijanska prekarolinka minuskula se koristila u drugoj polovici 8. st. u Italiji, gdje je
kasnije na sjeveru bila zamjenjena karolinom, a na jugu beneventanom. Zbog svoga kratkog
trajanja ono se smatra prijelaznim pismom.
Papinska kurijala se koristila u papinskim kancelarijama od 8. do 12. stoljea. Ona ima
svoju stariju fazu u kojoj su slova iroka i velika te se pisalo na papirusu, i mlau fazu u kojoj
su slova manja te je pisano na pergameni.
Beneventana je potekla iz montekasinske opatije te se koristila od 9. do poetka 13. stoljea.
Javlja se otprilike u isto vrijeme kada i karolina te je beneventana nastala u prvome redu kao
knjino pismo, ali je ona ula u talijanska i dalmatinske kancelarije te je prema tome ona
takoer i diplomatiko pismo. Kao najstariji datirani beneventanski tekst se navodi Ars
grammatica od Donata, dok se u Hrvatskoj istiu Trogirski evanelistar. Razvoj beneventane
se moe pratiti kroz etiri razdoblja: poeci (oblici slova jo nisu ustaljeni), razdoblje
formiranja (rijei se piu odvojeno, koristi se interpunkcija), razdoblje savrenstva (pismo je
vrlo pravilno i precizno) i razdoblje opadanja (slova su manja i zbijena, nisu izjednaena).
Merovingika je latinsko pismo koje se koristilo u dravi Merovinga od 6. do 8. stoljea, a
upotrebljavalo se u knjigama i diplomatikim dokumentima. Ope osobine merovingike su
duge osi slova, obilje ligatura (spajanje slova), zbijenost slova koja naginju ulijevo. Postoji
vie slova merovingike: postoji kancelarijska merovingika te razni tipovi ovisno o sreditima
gdje je koritena. Najpoznatiji primjeri merovingike su Historia francorum i Missale
gothicum.
Vizigotika je latinsko pismo koje se upotrebljavalo na Pirinejskom poluotoku od druge
polovice 7. do kraja 12. stoljea. Ona se razvijala kao knjino i kao dokumentarno pismo te je
oito da Vizigoti nisu imali veze s oblikovanjem pisma, nego je ono plod panjolskih pisaca.
Knjina vizigotika pokazuje utjecaje uncijale i poluuncijale, a na opi oblik slova je utjecalo i
arapsko pismo. Centar kulturne djelatnosti je bila Sevilla, gdje je djelovao Izidor Seviljski
(Etymologiae). Kao i beneventana i vizigotika je imala etiri faze razvoja: razdoblje
formiranja (iroka slova, rijei se uglavnom ne rastavljaju), razdoblje usavravanja (rijei se
rastavljaju, slova nisu zbijena, javlja se upitnik), razdoblje najveeg uspona (slova se oblikuju
na dovoljnom prostoru) i razdoblje opadanja (utjecaj karoline).
Inzularna pisma su otona pisma koja su se upotrebljavala od 6. st. u Irskoj do kraja srednjeg
vijeka, a u Engleskoj do normanske invazije. Rimska kurzivna minuskula nije imala veliki
utjecaj na razvoj pisma, ve su osnove bile uncijala i poluuncijala. Inzularna pisma su imala
dva oblika: obli, koji se koristio u sveanim kodeksima, i otri, koji se upotrebljavao u manje
sveanim kodeksima te je to zapravo derivat oblog. Znaajke pisma variraju od prema
vremenu i podruju. Najpoznatiji tekst pisan inzularnim pismom je Historia ecclesiastica
gentis anglorum Bede Venerabilisa.
Karolina je latinsko pismo koje se upotrebljavalo od dolaska na vlast Karla Velikog do kraja
12. st. u najveem dijelu skriptorija i kancelarija zapadne Europe. Kako karolina nije
karakteristina jednom narodu ona se ne ubraja u nacionalna pisma. Karolina je nastala
reformama iz vie sredita koje su poele karolinkom renesansom, a oblikovala se pod
utjecajem poluuncijale, kurzive i raznih tipova prekarolinke minuskule. Najprije je osvojila
skriptorije, a zatim kancelarije te je postala pismom javnih i privatnih isprava. Ope znaajke
karoline su pravilno, jasno, itljivo i pomno oblikovana slova, koja se piu sama za sebe bez
4

pretjeranog ukraavanja. Postoje etiri faze razvoja: prvo razdoblje (naglaeni elementi
kurzivne minuskule), razdoblje 10. st. (kvaliteta slova opada), razdoblje 11. st. (pismo
doivljava renesansu) i razdoblje 12. st. (slova postaju uglatija i kao takva pretea gotike).
Zemlje koje su prihvatile karolinu oblikovale su je prema svojim karakteristikama zbog ega
se razlikuju u nekim elementima. Nju su prihvatili i humanisti, kojima i pripada zasluga zato
danas postoji font karolina. Najpoznatiji hrvatski tekstovi pisani karolinom su Splitski
evangelijar i Radonova Biblija.
Gotika je latinsko pismo koje se u vie regionalnih varijanata upotrebljavalo u skriptorijama i
kancelarijam zapadne Europe od kraja 12. do 15. stoljea. Naziv gotika nema veze s Gotima
te ono potjee od talijanskih humanista, koji su tako nazvali iz ruganja jer je to njima bio
sinonim za barbarsko pismo. Znaajke gotike su potpuno naputanje oznaka za diftong te
sustav kratica koji je razvijen do kraja. Postoji nekoliko tipova gotike: littera formata (u
Francuskoj), textus textura (u Engleskoj i Njemakoj), littera rotunda (u Italiji), fractura (u
Njemakoj) i bastarda (u djelima knjinog i povijesnog znaaja). Najpoznatiji hrvatski
tekstovi pisani gotikom su ibenska molitva i Zadarski lekcionar, dok je u svijetu najpoznatiji
prvi primjerak guttenbergove Biblije.
Humanistika je latinsko pismo nastalo pod utjecajem humanista u 15. st. po uzoru na
karolinu. Sredite humanistike reforme je bila Firenca. Humanistika se dijeli na knjinu, koja
oponaa karolinu uz neke elemente gotike (font antiqua), i kurzivnu, koja ima vie elemenata
gotike te se koristi u sveanim dokumentima (font italique). Primjerak knjine humanistike je
Statua et leges civitatis Spalati, dok je primjerak kurzivne humanistike najstariji primjerak
Historia Salonitana maior.
2. FILIGRANOLOGIJA
Filigranologija je pomona povijesna znanost koja prouava vodene znakove. Postanak
filigranologije je u najuoj vezi s prouavanjem povijesti papira. Vodeni znakovi se poinju
prouavati i skupljati krajem 17. stoljea, a prvu takvu zbirku je sakupio Humphry Wanley.
Vodeni znak ili filigran je otisak lika, slova, imena ili itavog zapisa oblikovanog od metalne
ice koji se stavlja u kau kada se ona nalazi na situ. Vodeni znak postaje vidljiv tek nakon to
se papir osui. Vodeni znakovi se postavljaju kao zatitni znak proizvoaa te su oni garancija
kupcu za kavalitetu. to je starije razdoblje proizvodnje papira vodeni znakovi su
jednostavniji. Smatra se da je prvi vodeni znak nalazi na papiru proizvedenom 1271. u
talijanskom gradu Fabriana, a najstariji poznati vodeni znak je bio u obliku kria.
Kontramarka je sporedni znak koji se nekada nalazi na papiru.

3. DIPLOMATIKA
Diplomatika je pomona povijesna znanost koja prouava isprave (diplome) vlastitom
kritikom metodom da utvrdi njihovu vrijednost kao povijesnog svjedoanstva.
Theodor von Sickel (otac moderne diplomatike) je definirao ispravu kao pisano
svjedoanstvo o jednome inu pravne naravi sastavljeno u odreenom obliku koji se razlikuje
po mjestu, epohi, osobama i vrsti samog pravnog ina. Talijanski diplomatiar Cesare Paoli
5

je definirao ispravu kao povijesno svjedoanstvo o jednom pravnom inu sastavljeno u

propisanom obliku koji ima zadau da joj zajami vjerodostojnost i dade dokaznu mo. Iz te
dvije teorije proizlazi da su potrebna tri elementa za ispravu: isprava mora biti pisana, njezin
sadraj mora biti iskljuivo pravni in, oblik u kojem je isprava sastavljena je tono propisan.
Isprave u irem smislu se dijele u tri skupine: mandata, epistulae i acta. Mandata su
dokumenti iskljuivo administrativnog karaktera koje via vlast upuuje nioj (naredbe).
Epistulae obuhvaaju korespondeciju svih vrsta. Acta su slubeni spisi koji prethode ispravi
ili dolaze nakon nje (molbe, izvjetaji, biljeke).
RAZVOJ DIPLOMATIKE su potakla dva dogaaja u 17. stoljeu. U Tridesetogodinjem
ratu su unitene mnoge povelje te je mirom u Westfalu odreeno da se na temelju starih
isprava moraju odluiti sporna pitanja to je dovelo do kritikog ispitivanja isprava. Drugi
dogaaj je bio kada je Papenbroech unio sumnju u merovinke diplome koje su dobili
samostani. Njemu ja na to odgovorio Mabillon, koji je svojim djelom udario temelje
modernoj diplomatici. Julius Ficker je prouavao proces postanka isprave i samu ispravu.
Theodor von Sickel je ustanovio metodu koja se sastoji u usporeivanju pisma i stila jedne
kancelarije, zatim u otkrivanju osobina pisara i ostalog osoblja.
Zaetnik moderne diplomatike u Hrvata je Ivan Kukuljevi Sakcinski. Najvei doprinos
rjeavanju diplomatike problematike najstarije hrvatske grae dao je Franjo Raki.
3.1. KARAKTERISTIKE ISPRAVE
Svaka isprava ima unutarnje (struktura, jezik i stil) i vanjske (materija, tinta, pismo, grafiki
znakovi, peat) karakteristike.
STRUKTURA ISPRAVE: isprava se sastoji od uvoda (protokol), sredine (korpus) i
zakljuka (eshatokol).
1) Uvod
Invocatio formula kojom se zaziva ime boje na razliite naine.
Intitulatio ime pisca isprave.
Inscriptio ime i naslov destinatara.
Salutio formula pozdrava, dolazi nakon inskripcije.
2) Sredina
Arenga sadri neku moralnu sentenciju koja pobonim rijeima i biblijskim citatima
izraava zato je moralno i prikladno da se destinataru dodijeli ono to se u ispravi iznosi.
Arenga sama po sebi nije potrebna, ali pridonosi sveanosti isprave.
Promulgatio kratka formula s izrazima kojim se objavljuje sadraj isprave. Od arenge se
odvaja zarezom izrazom koji redovito znai stoga.
Narratio govori o okolnostima koje su prethodile pravnom inu i njegovoj dokumentaciji.
Dispositio najvaniji dio isprave jer sadri materijalni ili moralni objekt koji se daje
destinataru.
Clausulae finales formule kojima se posebno titi uinak pravnog ina. One nisu prijeko
potrebne, a razlikuju se tri skupine finalnih klauzula: niz manjih formula kojima se titi pravni
in od svih iznimaka ili kojima se posebno osigurava (npr. clausula prohibitiva zabranjuje se
sprijeavanje izvrenja onoga iz isprave; clausula reservativa tienje prava treih osoba),
sanctio (kazna onima koji sprijee izvravanje onoga to je u ispravi ili nagradu onome koji
6

izvri, ee kazna) i corroboratio (formula kojom autor najavljuje sredstva i nain kojima
pravnom inu osigurava pravni uinak, trajnost i svjedoanstvo).
3) Zakljuak
Potpisi i znakovi pridonose vjerodostojnosti isprave. Tu se nalaze potpisi ili znakova onih
koji sudjeluju u sklapanju pravnog ina te onih osoba koji sudjeluju u pisanju isprave.
Datatio mjesto i vrijeme sklapanja pravnog ina.
Apprecatio elja svih sudionika da sadraj isprave bude uspjean (izraz feliciter).
JEZIK I STIL: na podruju Zapadnog Rimskog Carstva isprave su pisane latinskim jezikom,
izuzevi june Italije gdje se koristio i grki jezik. Narodni jezik se najprije u ispravama
pojavio u Engleskoj u 9. st., a zatim u ostalim dravama. Kod nas je hrvatski jezik uao u
ispravu 1184. godine.
Barbarski narodi su prihvatili latinski jezik kao slubeni svoje administracije, ali su ga
iskvarili. Karolinka renensansa je konano odvojila narodne jezike od latinskog, to je
dovelo do nekih razlika: esto se izostavlja h, zamjenjuju se b i v, umjesto s se pie sc...
GRAFIKI ZNAKOVI: u invokaciji nalazimo simbolinu invokaciju izraenu znakom
kria, kristogramom ili Konstantinovim znakom. Posebni znak je monogram. On se sastoji
od slova imena auktora isprave postavljenih najee u obliku kria.
Sredinom 11. st. papinska je kancelarija poela upotrebljavati znak zvan rota. Rota se
sastojao od dva koncentrina kruga razdijeljena kriem na etiri simetrina dijela. Uokolo je
bila papina deviza (najee neki biblijski citat), a u krugovima njegovo ime.
Notarski znak je najvidljiviji znak notarskog akta. Mogu biti razliitih oblika, a svaki notar
ima svoj znak u kojem je najee njegovo ime ili inicijali.
GLAVNI SUDIONICI ISPRAVE
Auctor je osoba koja vri pravnu radnju. U javnoj ispravi to je vladar, a u privatnoj
oporuitelj ili darovatelj.
Destinatar je osoba kojoj je namijenjen pravni in.
Pisar isprave je osoba koja po svome zvanju ili kao javni biljenik pie ispravu na zamolbu
auctora i destinatara ili na zamolbu samo jednog od njih.

3.2. JAVNA I PRIVATNA ISPRAVA

Javna isprava je ona koju izdaje car, kralj, papa ili druga nezavisna vrhovna vlast u obliku
kakvim se slue njihove kancelarije, a privatne su isprave one koje izdaju ovlatene osobe u
uredima ili kancelarijama u obliku koji se redovno upotrebljava u poslovnim ugovorima.
Zapravo su i privatne isprave javne jer imaju javnu vjeru, ali se razlikuju od javnih isprava po
obliku.
JAVNA ISPRAVA nastaje procesom koji ima dvije faze.
1) Prva faza:
Poslovi koje prethode pravnom inu ovise o tome izdaje li auktor ispravu vlastitom pobudom
ili na poticaj destinatara. Ako auktor izdaje ispravu na poticaj destinatara onda je postupak
sloeniji.
7

Pravni in se sastoji u izricanju volje jedne ili vie osoba da se ostvari odreeni pravni uinak.
Naredba da se isprava sastavi koju izdaje auktor.
2) Druga faza (in pisanja isprave):
Sastavljanje koncepta (minuta) u velikim kancelarijama se najprije sastavljao koncept koji
se znao razlikovati od kasnijeg originala.
Pisanje originala najee ga je pisala osoba koja je sastavila koncept.
Rekognicija priznanje da je isprava sastavljena po propisima kancelarija i da odgovara
auktorovoj volji.
Konvalidacija potvrda vjerodostojnosti isprave koju vri auktor (potpisom ili peatom) ili
vie svjedoka svojim potpisom.
Taksiranje obavljalo se samo u velikim kancelarijama. Destinatar je morao platiti odreenu
svotu novca.
Registriranje isprave prepisivanje cjelokupnog teksta u posebne knjige da bi se kasnije
mogao izdati prijepis.
Predavanje isprave destinataru konani in koji se dogaao pred svjedocima.
PRIVATNA ISPRAVA nastaje zbog potrebe svakodnevnog poslovnog ivota. Privatna
isprava moe biti notarska i kaptolska.
Oblik notarske isprave se izgraivao stoljeima. Postanak notarske isprave je slian
postanku javne isprave. Nakon to bi se stranke usuglasile oko sklapanja ugovora o pravnom
poslu, obratile bi se notaru s molbom da im redigira potreban akt. Prva faza notarskog posla
sastojao se u sastavljanju koncepta ugovora, a zatim bi u drugoj fazi notar unio tekst ugovora
u knjigu imbrevijatura. Kada se isprava sastavila dogaalo se da stranke nisu traile da im se
izda original, jer je povjerenje u tekstu koji je notar unio u knjigu imbrevijatura bilo ope.
Ako su stranke odmah ili naknadno zatraile original, notar bi pokraj istog dokumenta u knjizi
imbrevijatura oznaio da je original izdan strankama. Trea faza je bila redigiranje originala,
tj. notar se pridravao svih propisanih formula i pravnih izraza. Nakon toga je slijedio popis
stranaka, svjedoka i notara.
Kaptolsku ispravu pie anonimni pisar, a izdaje je kanonik lektor koji u ispravi takoer
ostaje anoniman. Kaptolskoj ispravi javnu vjeru daje peat kojeg uva kanonik custos.
Kaptolska se isprava rijetko izdavala strankama te se ona uvala u kaptolu.
TRADICIJA ISPRAVE
Isprava je do nas mogla doi na tri naina: kao koncept, kao original ili kao kopija.
Koncept je pisana skica isprave bez ikakvog pravnog uinka.
Original je isprava koja je nastala voljom autora sa svim unutarnjim i vanjskim svojstvima te
ima potpunu pravnu mo. Kancelarija obino izdaje samo jedan original, ali se u bilateralnim
ugovorima mogu izdati i dva originala. Originalom se moe smatrati i isprava prepisana iz
registra.
Kopija je prijepis isprave nastao nakon originala. Kopija se dijele na jednostavne i autentine.
Jednostavne kopije nemaju nikakva znaka potvrde, dok autentine (ovjerene) kopije imaju
dokaznu mo i u potpunosti zamijenjuju original. Postoje dvije vrste autentine kopije: kopija
vidimus je prijepis neke isprave umetnut u novu ispravu i potvren autentinim peatom; dok
notarski prijepis notar bez uvodnih formula prepisuje stariji tekst i potvruje ga svojim
znakom i potpisom koji sadri njegovo ime, ime njegova oca, mjesto roenja i mjesto gdje
vri notarsku slubu.

Posebnu skupinu kopija ine prijepisi isprava koji se unose u rukopisne knjige, a to su registri
i kartulari. Registri su knjige u koje se unose isprave po volji autora (osobe ili ustanove).
Najee se prijepisi unose neposredno nakon to je original napisan. Kartulari su knjige u
koje fizika ili pravna osoba unosi prijepise isprava izdanih njoj u korist. Tim prijepisima je
svrha sauvati uspomenu na steena dobra.
FALSIFIKATI
Falsifikati su dokumenti koji po namjeni svoga tvorca trebaju biti ono to nisu. Postoji vie
vrsta i vie stupnjeva falsifikata. Iskrivljeni original (nepotpuni falsifikat) je falsificirani
dokument koji se svojim sadrajem podudara sa sadrajem originala, ali su odreene
nadopune i izmjene. Fiktivni originali (potpuni falsifikati) su falsificirani dokumenti koji po
vanjskim i unutarnjim svojstvima izgledaju kao originali, ali su zapravo izmiljotine. Takvi
falsifikati imaju falsificirani potpis ili falsificirani peat.
Posebna skupina falsifikata su dokumenti kojje izdaju slubenici neke kancelarije i opremaju
ih svim dokaznim sredstvima u ime autora, ali bez njegova znanja. Isprave koje potjeu iz
kancelarije sa znanjem i voljom autora, ali s namjerom da svjedoe o pravnom inu koji se
nije zbio, nisu diplomatiki nego povijesni falsifikati.
Falsifikati kao povijesni izvori gotovo imaju jednaku vanost kao i originali. Kako su
falsifikati najee falsificirani originali, diplomatika analiza se bavi samo unutarnjim
dijelovima isprave.
4. EGDOTIKA
Egdotika je pomona povijesna znanost koja se bavi teorijom i praksom izdavanja povijesnih
izvora. Praksa egdotike se svodi na pitanje kako prezentirati istraivau izvorni tekst i kako ga
uiniti jasnim i razumljivim. Poeci egdotike se veu za humanizam i renesansu kada se
zapoinju sustavno prouavati izvori. Jedan od prvih hrvatskih egdotiara je bio Matija
Vlai Ilirik, koji je bio jedan od organizatora Magdeburkih centurija.
Budui da u jednom povijesnom dokumentu postoje dva problema, problem izvornosti teksta i
problem njegove povijesne istinitosti, razvile su se dvije vrste kritike:
1) vanjska ili eruditivna kritika koja treba utvrditi prvobitni oblik, vrijeme i mjesto
postanka rukopisa i njegova autora,
2) unutranja ili literarna kritika koja se bavi izvorom u cjelini, a ponajprije pitanjem
provjeravanja istinitosti povijesnih injenica, interpretacije sadraja i posebno pitanjem koliko
je autor bio izravan svjedok navedenih injenica.
5. KRONOLOGIJA
Kronologija je pomona povijesna znanost koja objanjava sustave raunanja vremena u
prolosti. Ona je dio diplomatike jer se pojedini dokumenti mogu podvri diplomatikoj
kritikoj analizi tek kada ga smjestimo u vrijeme i mjesto njegova nastanka.
OSNOVNI DIJELOVI DATUMA
Dan oznaavanje dana u datumu se ustalilo tek u 12. stoljeu. Postoje tri vrste dana:
Naravni dan (od izlaska do zalaska sunca, duina ovisi o godinjem dobu),
9

Umjetni dan (puni dan, tj. dan i no zajedno),

Graanski dan (od ponoi do ponoi).
Sedmica idovskog je podrijetla. Postoje dva sustava imenovanja dana u tjednu: po ferijama
(feria...) i po planetima (dies...).
Mjesec datiranje dana po mjesecu moe biti rimski i bolonjski:
Mos Romanus dani su mjesecu se datiraju po tome koliko su udaljeni od tri orijentalna dana u
mjesecu: Kalende (1. dan), None (5. ili 7. dan) i Ide (13. ili 15. dan),
Mos Bononiensis mjesec se dijeli u dvije polovice. Prvih 15 dana (16 ako mjesec ima 31 dan)
se datira brojenjem od 1 do 15 (ili 16) te se pri tome koriste izrazi koji upozoravaju da se radi
o poetnom dijelu mjeseca. Zatim se za drugu polovicu mjeseca ponovno broji od 1 do 15, ali
se tada koriste izrazi koji upozoravaju da se radi o zavrnom dijelu mjeseca.
Datiranje po svetkovinama moe biti:
Datiranje po stalnim svetkovinama (imaju stalan datum),
Datiranje po svetkovinama i danima u tjednu (datiranje prema danu u tjednu pri emu se
dodaje prije ili poslije nekog blagdana),
Datiranje po pominim svetkovinama (glavna pomina svetkovina je Uskrs i prema njemu se
ravnaju sve ostale pomine svetkovine. Ima 35 varijanata kada moe pasti Uskrs).
Poetak godine je poseban kronoloki problem. Postoji vie poetaka godina:
Stilus Byzantinus (godina poinje 1. rujna),
Stilus Nativitatis (godina poinje 25. prosinca, tj. na Boi),
Stilus Incarnationis (godina poinje 25. oujka, tj. na blagdan Navjetenja),
Mos Venetus (godina poinje 1. oujka),
Stilus Circumcisionis (godina poinje 1. sijenja),
Stilus Gallicus (uskrsni stil, poetak godine se rauna prema Uskrsu).
ERE
Era Olimpijade rauna se od 776. pr. Kr. (sastoji se od ciklusa koji traju 4 godine).
Era Ab Urbe Condita od osnutka grada Rima 753/2. pr. Kr.
Era konzula uveo ju je Justinijan 537. naredbom da se dokumenti moraju datirati po
godinama vladanja cara poevi od dana krunidbe.
Bizantska era ruuna se od 1. rujna 5508. pr. Kr.
idovska era rauna se od 'stvaranja svijeta' 3760. pr. Kr.
Era hidre rauna se od seobe Muhameda iz Meke u Medinu 622. godine.
Kranska era rauna se po Kristovu roenju, iako se on rodio 4 do 6 godina prije samog
poetka raunanja.
KONTROLNI ELEMENTI DATUMA
Indikcija je ciklus od 15 godina. Indikcije se broje od 1 do 15 i svakoj godini odgovara
odreena indikcija. Kada se navri petnaesta indikcija ciklus poinje iz poetka. Postoje etiri
vrste indikcije: grka, bedina, rimska i sienska.
Epakte nam kazuju u kojoj je fazi Mjesec 22. oujka. Broj epakte moe biti izmeu 0 i 28.
Razlika u broju epakte izmeu pojedine godine iznosi 11, jer razlika izmeu mjeseeve (354
dana) i sunane godine (365 dana) iznosi 11. Da bismo pronali epaktu moramo najprije nai
zlatni broj. Zlatni broj oznaava u koje sve odreene dane pada mla mjeseca. Jedne e
godine svi dani kada pada mla mjeseca biti oznaeni sa 1, druge sa 2, tree do 3 i tako sve do
19, jer se nakon 19 sunanih godina mjeseeve faze vraaju na poetak. Tada se na tablici
10

zlatnih brojeva pronae zlatni broj, a se zatim na tablici epakta pronae koja epakta odgovara
tom broju.
Konkurente oznaavaju koji je dan u tjednu 24. oujka. Pri tome se dani u tjednu biljee
brojkama od 1 do 7 (subota). U obinoj godini konkurente rastu za jedan, a u prijestupnoj za
dva.
6. SFRAGISTIKA
Sfragistika je pomona povijesna znanost koja prouava peate. Kao znanost sfragistika je
dugo vremena bila dio diplomatike te se ona tek u drugoj polovici 19. st. odvojila kao posebna
znanost.
Predmet prouavanje sfragistike je peat, koji je vaan dio isprave. Prvi poznati peati su se
javili kod Sumerana poetkom 3. tis. pr. Kr., odakle su ga preuzeli ostali narodi
Mezopotamije. Peat se u poetku pravio iskljuivo od prirodnog voska, a kao matica pri
peaenju se upotrebljavao prsten. Metalni peat se najprije poeo upotrebljavati u Bizantu
odakle se njegova upotreba proirila na Zapad. Od metala se najprije upotrebljavalo olovo, a
za sveane povelje zlato (zlatna bula). Oblik peata je ovisio o materijalu: metalni peat je
okrugao, dok votani moe imati razne oblike (okrugli, duguljasti, ovalni, raznih
geometrijskih likova...).
Tipovi peata: vladarski (lik vladara kako sjedi na prijestolju), konjaniki (lik konjanika),
pjeaki (lik pjeaka), heraldiki (grb vlasnika peata), hagiografski (lik nekog sveca),
monumentalni (lik crkve, grada ili utvrde) ili tip na kojem je samo natpis.
7. HERALDIKA
Heraldika je pomona povijesna znanost koja se bavi prouavanjem postanka i razvoja
grbova. Grb je trajna oznaka pojedinih linosti, korporacija, politikih i crkvenih
organizacija, izraena likovnim sredstvima prema odreenim pravilima. Heraldika kao
znanost je u uskoj vezi sa sfragistikom, genealogijom i numizmatikom. Heraldiki izvori su
raznovrsni i nalaze se svuda: u grobnicama, na peatima, spomenicima, novcu, zgradama,
predmetima od kamena, drva, koe, raznih drugih materijala.
Prvu raspravu iz podruja heraldike je napisao Konrad von Mure, iako se pravim osnivaem
heraldike smatra Fridrih Barbarosa. Clement Prinsault je prvi utvrdio pravila heraldike, a
konano ih je sredio Claude-Francois Menestrier (postoji 8 pravila heraldike).
Potpuni grb se sastoji od tita, kacige, krune i nakita. Kao znak ili motiv u grbu se moe
upotrijebiti sve, makar to bilo izmiljeno. Prema pravilima postoji pet osnovnih boja, tri
pomone boje i dva metala od kojih se mogu sastojati grbovi.
Prvi grbovi su se pojavili u Europi poetkom 12. stoljea, a prvi poznati peat s grbom datira
iz 1440 godine. Grb su ubrzo poeli koristiti nii plemii, graani, seljaci, cehovi i drugi. U
Hrvatskoj su se grbovi koristili jo prije 13. stoljea te su najstariji grbovi ubia,
Mogorovia, Karinjana-Lapana, Gusia i Babonia. Poetkom 15. st. prvi put se javlja grb
Dalmacije, a poetkom 16. st. grb Hrvatske (ahovnica). Godine 1616. kod kralja Matije II.
javlja se grb nastao sjedinjavanjem Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.
8. GENEALOGIJA
11

Genealogija je pomona povijesna znanost koja u uem smislu prouava postanak, podrijetlo i
razvoj porodica, dok se u irem smislu bavi i prouavanjem odnosa rodova. Ona je jedna od
najstarijih znanosti, javlja se i u Starom Zavjetu. Genealogija se koristi u razne svrhe zbog
ega je esto podlona falsificiranju.
U antikom Rimu patricijske obitelji su izraivale rodoslovne knjige o svome podrijetlu da bi
pokazale svoje 'boansko' podrijetlo. Genealogija se naroitom razvila u srednjem vijeku kada
su uvedene posebne dvorske rodoslovne knjige (najprije u Engleskoj), a feudalci su izraivali
svoja genealoka stabla. Prve genealoke knjige i tablice su se pojavile krajem 15. st., ali se
genealogija kao znanost sa svojom metodikom razvila tek u 18. stoljeu. U 18. st. Filip
Riceputi je iznio genealogiju hrvatskih knezova i kraljeva od druge polovice 7. st. do 1100.
godine .
Postoji vie vrsta genealokih tablica: tablice predaka, tablice potomaka i rodovske tablice.
Tablice predaka prikazuju pretke jedne osobe. Tablice potomaka prikazuju osobe koje
potjeu od zajednikog obiteljskog para roda. Rodovska tablica prikazuju samo one osobe
koje potjeu od zajednikog para u mukoj liniji.

9. ARHIVISTIKA
Arhivistika je znanost koja se bavi povijeu arhiva i postankom arhivskog fonda i zbirke te
prouavanjem sadraja dokumenata, sistematizacijom i klasifikacijom arhivske grae i
tehnologijom uvanja dokumenata. Izvori arhivistike su sve ono to se koristi pri arhivskom
radu: povijest (prilike u vremenu nastanka dokumenta), povijesna geografija (granice prostora
unutar kojih je dokumenta nastao) i pravo (oblik i znaaj dokumenta).
Ciljevi arhivistike: poduiti kako se dokumenti pravilno rasporeuju unutar samog arhiva da
bi se mogli lake pronai i upotrijebiti, upuuje kako se vri sastavljanje inventara i kataloga,
daje uputstva kako se arhivska graa uva od raznih oteenja.
Arhivistika se kao znanost dijeli na dva dijela: na onaj dio koji obrauje vanjsko ustrojstvo
arhiva i na onaj dio koji obrauje unutarnje ustrojstvo arhiva. Vanjsko ustrojstvo arhiva
obuhvaa poloaj arhivske zgrade, smjetaj i izgradnja njenih prostorija, materijali i oblik
arhivskog pokustva te sve to se koristi u zatiti i uvanju arhivske grae. Unutarnje
ustrojstvo arhiva obuhvaa evidentiranje registraturskog materijala, sakupljanje, sreivanje,
inventiranje i katalogiziranje arhivske grae.
Arhivska graa se dijeli na javnu i privatnu. Javnu grau ine oni dokumenti koji su nastali u
tijelima dravne i lokalne vlasti, javnim ustanovama i poduzeima, djelovanjem osoba koji
imaju javne ovlasti, dok u privatnu grau ine dokumenti koji nisu u dravnom vlasnitvu ili
su nastali obavljanjem javne slube. U arhivsku grau ubrajamo: isprave i prijepise isprava;
spise dravnih, crkvenih ili javnih ustanova, poduzea, organizacija; privatna pisana graa
koja je vana za kulturnu, politiku, ekonomsku i socijalnu povijest (pisma, dnevnici,
memoari); razne vrste geografskih karata, crtei skice, fotografije, genealoke i heraldike
tablice, peati, planovi, filmovi...
Vrste arhivskog spremanja:
12

Volumen ili svezak je skup (knjiga) listova zajedno povezanih.

Protokol je skup listova koji su prije ispisivanja zajedno povezani za slubenu upotrebu.
Registar je skup listova slian protokolu, ali ima manje slubeni karakter i slui kao
podsjetnik.
Fascikl je skup spisa koji se odnose na samo jedan predmet. Ti spisi mogu i ne moraju biti
zajedno povezani.
Inkart je zabiljeka dodana spisima u svrhu objanjenja jednog predmeta.
Insert je list ili fascikl stavljen meu listove volumena kao dokaz ili podsjetnik.
Alegat je dokument priloen drugim dokumentima ili fasciklima kao dokaz neke molbe ili
izvjetaja.
Filca je vie srodnih ili razliitih spisa koji su zajedno saiveni.
Kartela je kutija od kartona ili platna u kojoj su smjeteni spisi ili fascikli.
Maco je skup spisa ili fascikla zajedno povezanih.
Pako je sveanj u koji se stavljaju spisi.
Dossier obuhvaa predmetne akte ustanove koji su nastali dok je ta ustanova bila ivi
organizam.
Svenji obuhvaa predmetne akte ustanove koje je izradio arhivist nako to je ta ustanova
prestala s radom.
ARHIVI su ustanove u kojima se uva arhivska graa od znaaja za drutvene, ekonomske,
politike i ideoloke odnose odreene sredine. U njima se graa obrauje na takav nain da u
svako doba i u svaku svrhu moe posluiti javnom ivotu, a posebno administraciji ili
znanstvenom istraivanju. Suprotno arhivu je biblioteka, koja se sastoji od dokumenata koji
su nastali radi zabave, pouke ili obuke.
Sam termin arhiv ima trostruko znaenje: arhiv kao ustanova i cjelini, tj. mjesto gdje je
smjetena arhivska graa i gdje se nalaze prostorije za njeno koritenje; arhiv kao spremite,
tj. dio arhivske ustanove gdje je smjetena arhivska graa; arhiv kao arhivska graa.
Prvim arhivima se smatraju oni koji su uvali dokumente pisane na ploicama (Fenikija,
Egipat, Babilon, Mari). Kod Grka podaci o arhivima potjeu iz 7. st. pr. Kr. U srednjem vijeku
arhive su imali vladari, feudalci i crkva te su im oni sluili za dokazivanje steenih prava i
posjeda. Mnogi su takvi arhivi propali te su ostali samo oskudni podaci. Prekretnicu
predstavlja 16. st. kada nastaju pravi poeci dravnih arhiva u Austriji i panjolskoj. Smatra
se da je u Zagrebu 1094. osnovan nadbiskupski arhiv. Dravni arhiv u Dubrovniku postoji jo
od 13. st., a arhiv u Zadru je formalno osnovan 1625. godine. Utemeljenjem slubenog
dravnog arhiva se smatra odluka Sabora iz 1643. kojom je odreena izrada krinje u kojoj bi
se uvali zakoni, povlastice i isprave Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Taj se arhiv
od 1993. zove Hrvatski dravni arhiv.

13