ERICH MARIA REMARQUE

NA ZAPADU
NITA NOVO
Ova knjiga nije ni optuba ni ispovijest.
Ona je samo pokuaj da se da obavjetenje
o jednoj generaciji razorenoj ratom,
iako je umakla njegovim granatama.

Naslov originala:
Erich Maria Remarque IN WESTEN NICHTS NEUES
ULLSTEIN VERLAG
WEST BERLIN, 1955

~ 2~

min

I
Nalazimo se devet kilometara iza linije fronta. Jue nam je dola
smjena. Sad su nam eluci prepuni bijelog graha s govedinom, pa smo
zadovoljni i siti. tavie. svako od nas mogao je da dobije jo po jednu
punu porciju za veeru; pored toga imamo i dvostruko sljedovanje
kobasica i kruhia, a to zaista vrijedi. Tako neto nam se ve odavno nije
desilo. Kuhar, ija je glava crvena kao rajica, ide dotle da nam ak nudi
jelo; svima koji prolaze mae kutlaom i obilato sipa. Potpuno je oajan jer
ne zna kako da razdijeli sve to ima u kazanu. Tjaden i Mller pronali su
nekakve umivaonike i napunili ih do vrha. Za rezervu. Tjaden to ini zato
to je prodrljiv, a Mller iz opreza. Nikome nije jasno gdje sve to Tjaden
strpa. On je bio i ostaje suena haringa.
Ali je najslavnije to to smo dobili dvostruko sljedovanje duhana.
Svakome je pripalo po deset cigara, dvadeset cigareta i dva paklia
duhana za vakanje, to je sasvim pristojno. Ja sam svoj duhan za
vakanje zamijenio s Katczinskym za cigarete, tako da sad imam
etrdeset komada. Za jedan dan to je potpuno dovoljno.
Pravo reeno, sve to i nije bilo namijenjeno nama. Nisu Prussi tako
izdani. Za sve treba da zahvalimo jednoj greci.
Prije etrnaest dana smijenili smo drugove iz prve linije. Na odsjeku
je bilo prilino mirno, pa je intendant primio pred na povratak
uobiajenu koliinu hrane i pripremio jelo za etu od sto pedeset ljudi. Ali
ba posljednjeg dana engleska teka artiljerija bombardirala je
neprekidno na poloaj, tako da smo pretrpeli ogromne gubitke i vratili se
samo sa osamdeset ljudi.
Povukli smo se u toku noi. Odmah smo legli da se najprije poteno
ispavamo. Katczinsky ima pravo: rat ne bi bio tako straan samo kad bi se
moglo vie spavati. O spavanju u prvoj liniji nema ni govora, a etrnaest
dana je dugo vrijeme.
Tek negdje oko podne izmiljeli smo iz baraka. Pola sata kasnije svi
smo ve prihvatili porcije i okupili se oko kazana iz koga se irio mastan i
primamljiv miris. Prve su, naravno, bile gladnice: mali Albert Kropp,
najbistriji meu nama, koji je zbog toga tek desetar; Mller V, koji jo
jednako vue sobom kolske udbenike i mata o polaganju ispita u
skraenom roku, i za vrijeme artiljerijske vatre buba pravila iz fizike;
Leer, s dugom bradom, koji ima naroitu naklonost prema djevojkama iz
oficirskih bordela, i koji tvrdi da, prema armijskoj naredbi, one moraju da
~ 3~

nose svilene koulje i obavezno se kupaju pred dolazak gostiju s

kapetanskim inom pa navie; etvrti sam ja, Paul Bumer. Sva etvorica
smo devetnaestogodinjaci i sva etvorica smo iz istog razreda otili pravo
u rat.
Iza nas su nai prijatelji: mravi bravar Tjaden, naih godina, najvei
prodrljivac u eti. Kad poinje da jede, on je tanak kao akalica, a kad
zavrava, lii na trudnu stjenicu. Haie Westhus tresetar, i on
devetnaestogodinjak, kome vekna tako utone u aku da bi slobodno
mogao upitati: ik pogodite ta drim!" Detering, poljodjelac, koji misli
samo na svoju zemlju i svoju enu; najzad, Stanislaus Katczinsky, voa
nae grupe, ilav, prepreden, dovitljiv etrdesetogodinjak, zemljana lica i
plavih oiju, s oputenim ramenima i izvanrednom sposobnou da
namirie opasnost, dobro jelo i priliku da zabui.
Naa grupa je na elu stroja pred kazanom. Postajemo nestrpljivi jer
kuhar jo stoji i neto bezazleno eka.
Katczinsky mu najzad dovikuje:
Pa, otvaraj ve jednom tu krmu, Heinrich! Zar ne vidi da je grah
gotov.
Kuhar sanjivo vrti glavom:
Prvo se svi skupite.
Tjaden se ceri:
Svi smo tu.
Podoficir jo ne shvata o emu se radi:
Da ne biste htjeli! A gdje su ostali?
Njima ti danas ne djeli sljedovanje. Poljska bolnica i zajednike
grobnice.
Kuhar je kao smlaen kad saznaje ta se dogodilo. Koljena mu
klecaju:
A ja sam kuhao za sto pedeset.
Kropp ga mune u rebra:
Najzad emo se jednom najesti. Hajde, poinji!
Tjadenu najednom postaje neto jasno. Njegovo iljasto mije lice
poinje da blista, oi se lukavo smanjuju, obrazi drhte. Primie se kuharu:
Pa, ovjee, onda si ti sljedovao i kruh za sto pedeset ljudi, a?
Jo uzbuen i ne shvatajui, podoficir potvruje
Tjaden ga hvata za koporan:
I kobasice?
Patlidanska glava opet potvruje. Tjadenu cvokou vilice: i duhan?
~ 4~

 Da, sve.
Tjaden se okree blistajui:
Grom i pakao, to znai biti sretnik! Sve je to, onda, za nas! Svatko
dobija ... ekaj... tako je, tono po dvije porcije.
Ali u tom asu patlidan dolazi sebi i izjavljuje:
To ne moe!
Svi smo ivnuli i primakli se blie.
A zato ne, tikvane? pita Katczinsky.
Ono to ide za sto pedeset ne ide za osamdeset
To emo ti pokazati guna Mller.
Jelo jo i nekako, ali ostalo sljedovanje izdajem samo za osamdeset
uzjoguni se patlidan.
Katczinsky planu:
Ti bi, kanda, da bude smijenjen, a? Nisi sljedovao za osamdeset,
nego za drugu etu, i gotovo! To e nam i podijeliti. Mi smo druga eta.
Stojali smo prijetei. Nikako ga nismo trpjeli: zahvaljujui njemu ve
smo vie puta na poloaju dobijali jelo sasvim kasno, a uz to i hladno, jer
im bi palo nekoliko granata, on nije smio da se s kazanom priblii
rovovima, pa su drugovi koji su nosili jelo morali da prelaze mnogo dui
put nego oni iz drugih eta. Bulcke iz prve ete bio je mnogo bolji. Istina,
bio je debeo kao hrak, ali je vukao kazan do prve linije ako je bilo
potrebno.
Bili smo dobro naotreni i moglo je ba da zagusti da se nije pojavio
komandir ete. Poto je saznao oko ega se prepiremo, samo je rekao:
Da jue smo imali velike gubitke... I pogledao u kazan. ini
mi se da je grah dobar.
Patlidan klima glavom:
Potporunik nas gleda. On zna ta mislimo. On zna mnogo tota jer
je skoro odrastao meu nama. U etu je doao kao kaplar. Jo jednom
otkloni kazan i pomirisa, a onda, odlazei, ree:
Donesi i meni pun tanjur. I razdijeli cijelo sljedovanje. Nee
koditi.
Patlidan pravi glupo lice, dok Tjaden skakue oko njega:
ta ti gubi? Pravi se momak k'o da je komora njegova. A sad
poinji, matori takore, i pripazi da ne pogrijei u brojanju.
Crk'o dabogda! zafrkta patlidan.
Dolo mu je da pukne od muke, jer takve stvari nisu ulazile u njegovu
glavu i nikako nije shvaao ta se dogaa. I kao da pokazuje kako mu je
~ 5~

sad sve sasvim svejedno, dijeli nam jo povrh svega po pola funte
umjetnog meda.
Danas je zaista dobar dan. ak smo i potu primili; gotovo svi smo
dobili pokoje pismo i novine. Lagano odlazimo na livadu iza baraka. Kropp
nosi pod mikom poklopac bureta za margarin.
S desne strane livade podignut je opi klozet s krovom, velik i solidan.
Ali tako neto je za remce koji jo nisu naueni da iz svake stvari izvlae
korist. Mi traimo neto bolje. Naime, svuda po ledini nalazimo razbacane
sanduie za pojedinano obavljanje iste radnje. Sanduii su vrsti, isti,
napravljeni od dasaka, dobro uglavljeni, sa besprijekornim udobnim
sjedalom. Sa strane imaju ruice pa se mogu i prenositi.
Postavljamo tri sanduia u krug i udobno se smjetamo. Bar dva
sata neemo ustajati.
Sjeam se kako nam je, dok smo bili regruti, isprva bilo neprijatno da
idemo u zajedniki nunik. Tu nema pregrada, pa po dvadeset ljudi ue
jedan do drugoga, kao u vlaku. Svi se mogu obuhvatiti jednim pogledom,
vojnik treba da je uvijek pod nadzorom.
Ali otada smo nauili mnogo vie nego to je savlaivanje to malo
srama. S vremenom smo vidjeli i tota drugo.
Ovdje, na istom zraku, takva stvar je pravo uivanje. Ja danas ne
mogu da shvatim zato smo se ranije uvijek sramili toga; sve je to isto
tako prirodno kao to je jelo i pie. I moda uope ne bi trebalo ni govoriti
o tome da te stvari nisu za nas vrlo vane, pa ak i jo nove, ostalima je to
ve odavno neto to se samo po sebi razumije.
Vojnik poznaje svoj eludac i svoje varenje bolje nego svi drugi ljudi.
Tri etvrtine njegovih izraza potiu odatle i bilo izraz njegovog veselja bilo
najdubljeg gnjeva, crpu iz njega svoju ivost i boju. Drukije se ne moe
izraziti tako jasno i razumljivo. Nai ukuani i nai profesori udit e se
kad se vratimo domovima, ali ovdje je to opi jezik.
Za nas su te radnje ponovo dobile karakter nevinosti zato to se
moraju javno obavljati. I ne samo to: one su, takve kakve su, potpuno
razumljive, tako da se njihovo udobno obavljanje cijeni koliko i, recimo,
solidno i lijepo izveden grand bez etiri" u kartanju, na nekom mjestu
gdje se ne treba bojati granata. Nije bez razloga za svakojaka naklapanja
stvoren izraz klozetska pria"; klozeti su mjesta za ogovaranje i zamjena
za pozadinske kavanske intrige.

~ 6~

U ovom trenutku osjeamo se prijatnije nego u bilo kakvom

luksuznom nuniku s ploicama. Tamo moe da bude samo higijenski;
ovdje je lijepo.
To su asovi divne bezbrinosti. Iznad nas plavo nebo. Na horizontu
lebde ivo obasjani uti izviaki baloni i bjeliasti oblaii rapnela.
Pokatkad, kad se ustreme na neki avion, sukne u nebo itav snop.
Front die kao udaljena grmljavina. Zujanje bumbara ve ga
nadjaava.
Oko nas je rascvetana livada. Njene vlati trave lelujaju se, bijeli
leptiri prolijeu kao opijeni i lebde u mlakom i mekom povjetarcu poznog
ljeta. Mi itamo pisma i novine, i puimo; skinuli smo kape i stavili ih kraj
sebe, pa se vjetar igra naom kosom, naim rijeima i naim mislima.
Tri sanduia na kojima sjedimo nalaze se usred sjajnog i crvenog
maka.
Poklopac s bureta za margarin stavljamo na koljena. To nam je dobar
talon za skat. Kropp je ponio karte. Za svakim nuluverom" dolazi po
jedna partija iberama". Tako bi se moglo vjeito sjediti.
Iz barake dopire zvuk harmonike. S vremena na vrijeme spustimo
karte i pogledamo se. Onda neko progovori: Djeco, djeco ..." ili: Moglo je
da se gadno okrene..." i za trenutak utonemo u utnju. Obuhvata nas
ono silno, skriveno osjeanje koje je u svakom od nas i za koje ne treba
mnogo rijei. Nije mnogo trebalo i lako se moglo dogoditi da danas ne
sjedimo na ovim sanduiima. I zato je sve to za nas novo i jako: crveni
mak, dobro jelo, cigarete i ljetnji povjetarac.
Da li je netko jo koji put vidio Kemmericha? pita Kropp.
Lei u St. Josephu kaem ja.
Mller kae da je ranjen u butinu, a to je dobar razlog za jedan
odlazak do kue. Odluujemo da ga popodne posjetimo. Kropp vadi
nekakvo pismo:
Pozdravlja vas Kantorek.
Smijemo se. Mller baca cigaretu i kae:
Volio bih da je ovdje.
Kantorek je bio na razredni starjeina, strog, goljav, s mijim licem
i sivim redengotom. Bio je otprilike iste visine kao i podoficir
Himmelstoss, zvani uas Klosterberga". Smijeno je, uostalom, to to sve
nedae u svijetu dolaze uglavnom od malih ljudi; oni su mnogo energiniji
i netrpeljiviji od visokih. Uvijek sam vodio rauna o tome da ne padnem u
etu s komandirom malog rasta; oni su u veini sluajeva gadne krvopije.
~ 7~

Na satovima gimnastike Kantorek nam je toliko govorio i

propovijedao dok nismo svi zajedno, cio razred, krenuli s njim na elu u
okrunu regrutnu komandu i prijavili se. I sad ga vidim kako nas strijelja
pogledom kroz naoari i uzbueno govori:
Vi idete svi, drugovi, zar ne?"
Odgojitelji takve vrste dre svoja osjeanja uvijek pripravna u depu
na prsluku; i koriste ih u svakoj prilici, kao lekcije. Ali mi onda jo nismo
razmiljali o tome.
Istina, jedan od nas se dvoumio i oklijevao da poe s nama. Bio je to
Joseph Behm, debeljukast, dobroudan deko. Ipak je popustio, jer nije
imao drugog izlaza. Vjerojatno da su i mnogi drugi mislili kao on, ali ko bi
se mogao izdvojiti u to vrijeme kad je rije kukavica" lako letjela i s
roditeljskih usana. Niko nije ni slutio ta e se sve poslije dogoditi.
Najrazumniji su, ipak, bili siromani ljudi koji su od samog poetka
smatrali rat za nesreu, dok imuniji graani nisu krili radost, mada je
njima, prije nego ikome drugom, trebalo da bude jasno kakve e biti
njegove posljedice.
Katczinsky veli da je tome uzrok na odgoj, koji zaglupljuje. A ono to
Katcz kae dobro je smiljeno.
Behm je, zaudo, pao meu prvima. Pri jednom juriu dobio je metak
meu oi i mi smo ga ostavili vjerujui da je mrtav. A nismo ga mogli
ponijeti jer smo na brzinu odstupili. Popodne smo uli kako nas doziva i
vidjeli ga kako puzi. Prije toga bio je samo u nesvijesti. Kako je bio
oslijepljen i izbezumljen od bola, nije traio zaklone, tako da su ga ubili
prije no to je iko od nas mogao da mu prie.
Kantorek, naravno, ne moe biti odgovoran za to, jer dokle bismo
doli ako bi se i tako neto moglo nazvati krivicom. Pa bilo je tisue
Kantoreka i svi su oni vjerovali da ine najbolje to mogu, onako kako im
je to bilo najzgodnije.
Ali za nas ba u tome lei njihovo bankrotstvo.
Trebalo je da oni budu ti koji e nama, osamnaestogodinjacima, biti
posrednici i vodii u zrelost, u svijet rada i dunosti, kulture i napretka, u
budunost. Mi smo ih ismijavali ponekad i voljeli da im podvaljujemo, ali
smo, u sutini, vjerovali u njih. Uz pojam autoriteta, iji su oni bili nosioci,
mi smo u sebi vezivali dublje razumijevanje i vie ljudskog saznanja. Ali
prvi le koji smo ugledali zbrisao je to uvjerenje. Bili smo prinueni da
saznamo da su nae godine bile potenije od njihovih; oni su nas

~ 8~

nadmaivali samo rijeima i vjetinom. Prva topovska kanonada otkrila je

nau zabludu i unitila onaj pogled na svijet kome su nas oni uili.
I dok su oni pisali i propovijedali, mi smo gledali bolnice i ljude na
samrti; dok su oni sluenje dravi isticali kao neto najvie, mi smo ve
saznali da je strah od smrti najjai. Mi nismo zbog toga postali ni
buntovnici ni dezerteri ni kukavice, oni su vrlo lako izgovarali te rijei, mi
smo voljeli svoju domovinu kao i oni, u svakom juriu smo hrabro ili
naprijed. Ali smo ve umjeli da pravimo razliku i nauili se da gledamo. I
vidjeli smo da od njihovog svijeta nije ostalo ni traga. Odjednom smo
ostali strahovito usamljeni, sami smo morali da se borimo sa svima.
Prije no to smo krenuli Kemmerichu, spakovali smo njegove stvari:
one e mu na putu dobro doi.
U poljskoj bolnici je velika guva. Kao i obino, osjea se zadah
karbola, truljenja i znoja. U barakama se ovjek navikne na mnoge stvari,
ali ovdje, i pored svega, ima od ega da se onesvijesti. Na nekoliko mjesta
raspitujemo se za Kemmericha; on lei u jednom odjeljenju i oekuje nas s
nejakim izrazom radosti i nemonim uzbuenjem. Dok je bio u nesvijesti,
ukrali su mu sat.
Mller mae glavom.
Uvijek sam ti govorio da tako dobar sat ne treba nositi sobom.
Mller je prilian neotesanko i voli da podsjea ljude. Inae bi utio,
jer svi vidimo da Kemmerich nee izii iv iz te sobe. Malo je vano da li e
nai svoj sat. Najvie to bi se moglo uiniti to je poslati ga njegovoj kui.
Pa, kako je, Franz? pita Kropp.
Kemmerich oputa glavu:
Eto ... Samo me noge prokleto bole.
Pogledamo njegov krevet. Kemmerichova noga lei pod ianim
bandaem, iznad koga se izdigao pokriva. Munem Mllera u cjevanicu,
jer je on u stanju da Kemmerichu kae ono to smo ve napolju saznali od
bolniara: da vie nema noge. Amputirana mu je. On jezivo izgleda, ut je
i pepeljast; na licu su mu urezane one udne crte koje su nam tako dobro
poznate, jer smo ih vidjeli ve stotinu puta. Pravo reeno, to i nisu crte, to
su prije znaci. Pod koom vie ne kuca ivot, on je potisnut do krajnjih
ivica tijela; smrt djela u unutranjosti organizma, ve vlada u njegovim
oima. To je jo ostalo od naeg druga Kemmericha, koji je nedavno s
nama prio konjsko meso i uao po ljevkovima od granata. To je jo
uvijek on, ali opet i nije on. Njegov lik je izbrisan i neodreen, kao

~ 9~

fotografska ploa kojom se dvaput snimalo. ak i njegov glas podsjea na

pepeo.
Sjeam se naeg polaska na front. Njegova majka, dobroduna i
debela ena, ispratila ga je do postaje. Stalno je plakala. Lice joj je bilo
naduveno i oteeno. Kemmerich se pomalo stidio, jer se ona od svih
najslabije drala i prosto tonula u salu i vodi. Onda je ba mene izabrala:
svaki as me hvatala za ruku i preklinjala me da pazim na Franza kad
budemo na frontu. On je zaista imao pravo djeje lice i tako njene kosti
da je poslije etiri nedjelje noenja ranca dobio ravna stopala. Ali kako se
u ratu moe paziti na nekoga!
Sad e ti kui! kae Kropp. Inae bi ekao najmanje trietiri
mjeseca na odsustvo.
Kemmerich potvruje glavom. Teko mi je da gledam njegove ruke.
Kao da su votane: pod noktima je naslagana rovovska prljavtina
plavkastocrna, kao otrov. Mislim na to kako e njegovi nokti, kao kakva
fantastina podzemna biljka, nastaviti da rastu dugo poto Kemmerich
vie ne bude disao; vidim to pred sobom: oni se gre kao spirale vadiepa i
neprekidno rastu zajedno s kosom na lubanji koja se raspada, kao trava
na plodnoj zemlji, ba isto kao trava. Kako je to mogue?
Mller se naginje:
Donijeli smo ti stvari, Franz.
Kemmerich naini znak rukom:
Metni ih pod krevet.
Mller to uradi. Kemmerich se ponovo vraa na svoj sat. Kako da ga
umirimo a ne izazovemo sumnju u njemu? Mller se pojavljuje sa parom
avijatiarskih izama u rukama. To je divna engleska obua od mekane
ute koe, koja dopire skoro do koljena i vezuje se do vrha. Stvar na kojoj
se moe pozavidjeti. Mller ih posmatra s divljenjem. Potom prinosi
njihove onove svojim otrcanim cokulama i pita:
Hoe li ponijeti izme, Franz?
Sva trojica imamo istu misao. ak i ako bi ozdravio, mogao bi da
upotrebljava samo jednu; za njega su, prema tome, one bez vrijednosti. A
u ovakvoj situaciji bila bi teta da ostanu ovdje, jer e ih bolniari,
naravno, dii im on umre.
Mller nastavlja:
Nee da ih ostavi?
Kemmerich nee. To je najbolje to ima.

~ 10 ~

 Da se trampimo? produuje Mller. Ovdje, na frontu, mogu

da poslue.
Kemmerich nee ni da uje. Munem Mllera u nogu. Oklijevajui, on
najzad vraa pod krevet te lijepe izme.
Progovorimo jo nekoliko rijei pa se oprostimo od svog druga.
Sretno, Franz!
Ja mu obeavam da u navratiti i sutra. I Mller pristaje uz mene.
On misli na izme i hoe da su mu na oku.
Kemmerich uzdie. U groznici je. U hodniku zaustavljamo jednog
bolniara i traimo da Kemmerichu da jednu injekciju.
On odbije:
Kad bismo svima redom dali morfijum, trebalo bi nam ga buriima
...
Ti si, valjda, ovdje da slui samo oficire! kae Kropp s mrnjom.
Hitro interveniram, poevi s cigaretom za bolniara. On uzima i ja
ga pitam:
Uostalom, moda ne smije da daje injekcije?
Moje pitanje ga pogaa.
to me pitate ako ne vjerujete.
Stavim mu u ruku jo nekoliko cigareta.
Uini nam ...
Pa, neka bude kae on.
Kropp ga prati, jer nema povjerenja u njega, i hoe da vidi ta e
bolniar da uradi. ekamo ga napolju.
Mller se opet vraa na izme:
Taman su za mene. S ovim amcima stalno dobijam uljeve.
Vjeruje li da e izdrati do sutra, poslije zanimanja? Ako noas ode,
zbogom izme!
Albert se vraa:
Mislite?... pita.
Gotov je, odgovara Mller sa sigurnou.
Vraamo se naim barakama. Ja mislim na pismo koje sutra treba da
napiem Kemmerichovoj majci. Hladno mi je, popio bih koju aicu.
Mller upka travu i vae je. Iznenada, mali Kropp baca svoju cigaretu,
bijesno je izgazi, pa ojaeno i rastrgano pogleda unaokolo:
Prokleta govna, da bi prokleta!
Koraamo i dalje, dugo. Kropp se primirio. Znamo mi to. Nazivamo ga
rovovskim bjesnilom. Svakoga jednom zahvati. Mller ga pita:
~ 11 ~

 ta ti u stvari, pie Kantorek?

On se nasmije:
Pie kako smo gvozdena omladina.
Sva trojica se oporo nasmijemo. Kropp poinje da psuje: zadovoljan je
to uope moe da govori...
Eto ta misle, eto ta misle te stotine tisua Kantoreka! Gvozdena
omladina!" Omladina? Nijedan od nas nema vie od dvadeset godina. Ali
mladi? Omladina? Ve odvano je svreno s tim. Mi smo stari ljudi.

~ 12 ~

II
udno mi je kad pomislim da kod kue, u ladici pisaeg stola, lei
poetak drame Saul" i itava hrpa pjesama. Toliko veeri proveo sam nad
njima, svi smo radili poneto tako; ali sad mi je sve to postalo tako
nestvarno da prosto ne mogu ni da zamislim kako je izgledalo.
Otkako smo ovdje sav na stari ivot je presjeen, mada mi nita
nismo uinili da tako bude. Ne jednom pokuavamo da to objasnimo i
pronaemo mu razlog, ali nam ne polazi za rukom. Naroito nama koji
imamo po dvadeset godina, sve je smueno, Kroppu, Mlleru, Leeru i
meni, nama koje Kantorek naziva gvozdenom omladinom. Stariji vojnici
su vre povezani s prolou; oni imaju korijena, imaju enu, djecu,
poslove i interese dovoljno jake da bi ih rat mogao razoriti. Ali mi, sa
svojih dvadeset godina, imamo samo svoje roditelje i, poneki, djevojku. A
to je malo. ovjeku u naim godinama autoritet roditelja sveden je na
minimum, a ene jo nisu ovladale njime. I, osim toga, u nama i nije bilo
nieg drugog: malo mladalakih sanjarija, poneka mala strast i kola; na
ivot nije iao dalje. A od svega toga nije ostalo vie nita. Kantorek bi
rekao kako smo ba bili na pragu ivota. Tako je i bilo. Nismo jo bili
uhvatili korijena. Rat nas je zahvatio i odvukao. Onim starijim on znai
prekid. Oni mogu da misle i na druge stvari, van njega. Ali nas je zgrabio i
mi ne znamo kako e se to svriti. Sve to znamo jeste, prosto, da smo sad
postali grubi na jedan udan i bolan nain, iako ve odavno ne umijemo da
izraavamo tugu.
to Mller toliko eli Kemmerichove izme, to ne znai da je u njemu
manje sauea za druga nego u onome ko se u bolu ne bi usudio da tako
neto i pomisli. Samo to on umije da pravi razliku. Kad bi te izme
Kemmerichu bile od ma kakve koristi, Mller bi radije iao bos po
bodljikavim icama nego to bi i pomislio na to kako da ih se dokopa. Ali
izme ne mogu nita da izmijene Kemmerichovo zdravlje, a Mlleru bi
dobro dole. Kemmerich e umrijeti bez obzira na to ko e naslijediti
njegove izme. Zato, onda, da ih se Mller ne dokopa? Na to sigurno ima
vie prava od kakvog bolniara. Ali kad Kemmerich umre, bit e kasno.
Zato Mller sad dobro otvara oi.
Mi smo izgubili osjeanje za kakve drukije odnose, jer oni su lani.
Mi raunamo samo sa injenicama i samo su nam one vane. A dobre
izme su prava rijetkost.
Na poetku je i to bilo drugaije. Kad smo poli u okrunu komandu,
~ 13 ~

jo smo predstavljali razred od dvadesetorice mladia koji su, a mnogima

je to bilo po prvi put, gordo otili da se zajedno obriju prije nego to stupe
u kasarnski krug. Nismo imali odreene planove za budunost i malo je
ko od nas pomiljao na karijeru i profesiju radi usmjeravanja egzistencije;
ali u naknadu za to bili smo prepuni maglovitih ideja koje su i ivotu i
ratu davale u naim oima idealiziran i gotovo romantian karakter.
Naa vojna obuka trajala je deset tjedan, i to vrijeme je bilo dovoljno
da nas preobrazi vie nego deset godina kolovanja. Nauili smo da je
dobro ulateno dugme vanije od etiri toma Schopenhauera. Isprva
zaueni, zatim ogoreni, i na kraju ravnoduni, shvatili smo da nije
vaan duh, nego etka za latenje, ne misao, nego pravila, ne sloboda,
nego dresura. Postali smo vojnici sa oduevljenjem i dobrom voljom, ali je
injeno sve da nam se to smui. Na kraju tree nedjelje ve smo sasvim
dobro shvatili da jedan bivi pismonoa sa zvjezdicama ima vie vlasti nad
nama nego nekad nai roditelji, nastavnici i svi geniji kulture zajedno, od
Platona do Goethea. Svojim mladim i bodrim oima zapazili smo da se
klasini pojam domovine, onako kako su nam ga ulijevali u glavu nai
nastavnici, svodi u ovom trenutku na odricanje linosti kakvo se nikad ne
bi smjelo zahtijevati ni od najjadnijeg sluge. Pozdravljati, drati se u
stavu mirno", marirati paradnim korakom, drati oruje pred prsi",
nadesno", nalijevo", lupati potpeticama, primati psovke i biti
maltretiran na tisuu naina: mi smo drukije zamiljali svoju misiju i
inilo nam se da nas pripremaju da postanemo heroji onako kako se
dresiraju cirkuski konji. Ali brzo smo se navadili. Shvatili smo ak da su
neke od tih stvari i neophodne, ali da su druge sasvim suvine. Vojnik
ima nos za to.
Na razred podijeljen je tako da su po trojica ili etvorica dopali u
jednu desetinu, gdje smo se nali s frizijskim ribarima, seljacima,
radnicima i obrtnicima, s kojima smo brzo postali dobri prijatelji. Kropp,
Mller, Kemmerich i ja dopali smo u devetu desetinu, kojom je
komandovao podoficir Himmelstoss.
On je vaio za najgrdniju krvopiju u kasarni i time se ponosio.
Omalen, zdepast ovjek, s riim, uvrnutim brkovima, koji je bio u slubi
ve dvanaest godina, inae u civilu pismonoa. Kroppa, Tjadena,
Westhusa i mene uzeo je naroito na zub, osjeajui na prezir.
Jednog jutra morao sam da namjetam njegov krevet etrnaest puta;
uvijek je pronalazio neto to ne valja i rasturao ga. Dvadeset sati
(naravno, s pauzama) mazao sam par starih izama, tvrdih kao kamen, i
~ 14 ~

dogurao dotle da budu tako mekane da ak ni sam Himmelstoss lino nije

rekao vie nita. Po njegovom nareenju oribao sam etkicom za zube
sobu nae desetine; Kropp i ja smo, takoe po njegovom nareenju, poeli
da istimo kasarnski krug od snijega etkom za ruke i mistrijom, i
izdrali bismo makar se i smrzli da nije sluajno naiao jedan porunik
koji je nas otjerao, a Himmelstossa dobro izbrusio. Na alost, to je imalo
za posljedicu da se Himmelstoss jo vie okomi na nas. Ja sam bio na
strai nedjeljom etiri puta uzastopce, i toliko isto poarni; pod punom
ratnom spremom vjebao sam na klizavoj i vlanoj oranici; lezi, dig'se,
trkomtrk!, sve dok se nisam pretvorio u grudu blata i pao od iscrpljenosti;
poslije etiri sata prikazao sam Himmelstossu svu svoju opremu
besprijekorno istu, istina s rukama krvavim od trljanja; s Kroppom,
Westhusom i Tjadenom stajao sam u stav mirno etiri sata, bez rukavica,
na strahovitoj hladnoi, s golim prstima stisnutim uz ledenu cijev puke,
dok je Himmelstoss cupkao oko nas vrebajui i ekajui da uinimo ma i
najmanji pokret da bi nas uhvatio i utvrdio greku; u dva sata noi u
koulji sam osam puta trkom silazio s posljednjeg sprata kasarne u krug,
zato to su moje gae za nekoliko centimetara virile s klupice na kojoj su
svi morali da sloe svoje stvari, Pored mene je trao deurni podoficir,
Himmelstoss, gazei me po prstima. U vjebama s bajunetom uvijek sam
morao da se mjerim sa Himmelstossom, s tekom gvozdenom polugom u
rukama, dok je on imao drvenu puku kojom je bilo lako rukovati; tako da
mi je bez po muke mogao udarati po rukama koje su bile pokrivene
modricama. Istina, jednom sam se toliko razbjesnio da sam se slijepo
bacio na njega i tako ga udario, u eludac da se preturio. Kad se poalio,
komandir ete mu se podsmjehnuo i rekao mu da samo bolje pazi. Dobro je
poznavao svog Himmelstossa i bio zadovoljan to je on dobio lekciju
Postao sam pravi vjetak u penjanju na ormar, a i, malopomalo, neu se
nikog plaiti ni u uanju; drhtali smo na sam njegov glas, ali nismo
poputali pred tom podivljalom potanskom ragom.
Jedne nedjelje, kad smo Kropp i ja preko kasarskog kruga na jednoj
motki nosili klozetski abar, naiao je Himmelstoss, utegnut i spreman za
izlazak, zaustavio se pred nama i pitao da li nam se taj posao dopada. Ne
obazirui se na posljedice, namjerno smo se spotakli i prosuli mu abar na
noge. Razbjesnio se, ali je mjera bila ve prevrena.
Za ovo ete u zatvor! zaurlao je.
Kroppu je bilo dosta svega:
Ali e prvo biti istrage, a onda emo istresti sve!
~ 15 ~

 Kako to govorite s jednim podoficirom! urlikao je Himmelstoss.

Jeste li poludjeli! ekajte da budete pitani. ta ete da uradite?
Da istresemo sve o gospodinu podoficiru rekao je Kropp s
prstima uz avove.
Zapazivi koliko je zabrazdio, Himmelstoss se izgubio bez rijei.
Istina, promrmljao je odlazei:
Iskijat ete vi to!
Ali je bilo svreno s njegovom moi. Pokuao je jo jednom na lezi,
dig'se, trkomtrk na oranici. Mi smo, dodue, izvravali svaku komandu,
jer je komanda i mora se izvriti. Ali smo to inili tako sporo da je
Himmelstoss bio oajan. Sputali smo se polako na koljena, zatim na ruke
i tako dalje; za to vrijeme on je, ve izbezumljen, izgovorio drugu
komandu. I prije nego to smo se mi oznojili, on je promukao.
Na kraju nas je ostavio na miru. Naravno i dalje nas je nazivao
dukelama. Ali je u tome bilo respekta.
Mnogi podoficiri su se pokazali razumniji i sasvim podnoljivi. Njih je
ak bilo vie. Ali, prije svega, svi su htjeli da sauvaju to due dobro
mjesto u pozadini, a to se moglo samo strogou s regrutima.
Uistinu, mi smo tesani u kasarni kako se najbolje moglo i esto smo
urlali od bijesa. Mnogi od nas su se i razboljeli, a Wolf je ak i umro od
zapaljenja plua. Ali bismo bili smijeni u vlastitim oima da smo
kapitulirali. Okorjeli smo, postali nepovjerljivi, nemilosrdni, osvetoljubivi
i grubi; i to je bilo dobro jer su nam nedostajale ba te osobine. Da su nas
poslali u rovove bez toga pripremnog perioda, mnogi od nas bi sigurno
poludjeli. Ali ovako, ovako smo bili spremni na ono to nas je oekivalo.
Nismo bili skrhani; naprotiv, prilagodili smo se. Naih dvadeset
godina, koje su nam inile tekim druge stvari, pomogle su nam u tome.
Ali od svega je bilo najvanije da se u nama stvorilo jedno jako i ivotno
osjeanje zajednikog, iz koga se poslije na frontu rodilo ono najljepe to
rat moe da prouzrokuje: drugarstvo.
Sjedim na Kemmerichovom krevetu. On se sve vie i vie gubi. Oko
nas je sve ispreturano. Stigao je sanitetski vlak i odabiraju ranjenike
sposobne za transport. Lijenik prolazi kraj Kemmerichovog kreveta i ne
pogledavi.
Ti e idui put, Franz! kaem.
On se laktovima uzdie na jastuku.
Amputirali su me.
On ve zna, dakle. Klimam glavom i odgovaram mu:
~ 16 ~

 Budi sretan to si se tako izvukao.

On uti. Ja nastavljam:
Mogle su biti i obje noge, Franz. Wegeler je izgubio desnu ruku, a
to je mnogo gore. A, onda, vratit e se kui.
Gleda me:
Misli?
Svakako.
On ponovi:
Misli?
Sigurno, Franz. Samo, najprije treba da se oporavi od operacije.
Daje mi znak da se pribliim. Naginjem se i on promrmlja:
Ja ne vjerujem.
Ne govori gluposti, Franz. Vidjet e i sam za nekoliko dana. ta je
to jedna noga manje. Ovdje se dotjeruju i mnogo tee stvari.
On die ruku:
Pogledaj... prste.
To je od operacije. Jedi dobro i vidjet e kako e se oporaviti. Je l'
vas dobro hrane?
Pokazuje mi dopola punu porciju. Uzbuujem se:
Franz, treba da jede, najvanije je jesti. I ovo tu je ba dobro.
On odbija. Malo poslije polako kae:
Nekad sam elio da postanem umar.
Pa, to moe jo uvijek odgovorim tjeei ga. Sad ima sjajnih
proteza s kojima se i ne primjeuje da ti neto nedostaje. One se savreno
sastave s miiima. S protezom za ruku moe se micati prstima i raditi, pa
i pisati. A, tavie, uvijek se pronae i poneto novo.
Nekoliko trenutaka ostaje miran. Onda progovori:
Moe da uzme moje izme za Mllera.
Potvrujem glavom i pitam se ta bih mu dobro mogao rei da ga
ohrabrim. Usne su mu ispijene, usta se proirila, a zubi vire, nalik na
kredu. Meso se rastapa, elo se sve vie istie, jagodice stre. Nazire se
kostur. I oi ve upadaju u duplje. Za nekoliko sati sve e biti svreno.
On nije prvi koga gledam u tom stanju; ali mi smo rasli zajedno, a to
je neto sasvim drugo. Prepisivao sam zadatke od njega. U kolu je
najee dolazio u kestenjastom odijelu s pojasom; rukavi su mu bili
iskrzani. Osim toga, jedini je od nas bio u stanju da na vratilu izvede
veliki obrt", i tada bi mu kosa zaleprala po licu kao svila. Kantorek se

~ 17 ~

zbog toga ponosio njime. Cigarete nije mogao da podnese. Koa mu je bila
veoma bijela; imao je neeg djevojakog u sebi.
Gledam svoje izme. Velike su i glomazne, hlae su uvuene u njih;
kad ovjek ustane izgleda debeo i snaan u tim irokim unkovima. Ali
kad idemo na kupanje i svuemo se, odjednom nae noge i naa ramena
postaju tanka. Tada vie nismo vojnici nego skoro djeca i teko se moe
povjerovati da smo u stanju da nosimo ranac. Neobino je to kad smo goli:
postajemo civili pa se skoro tako i osjeamo.
Na kupanju je Franz Kemmerich izgledao mali i tanak kao dijete. Sad
on lei ovdje, zato? Treba provesti cio svijet pored ovog kreveta, govorei:
To je Franz Kemmerich, koji ima devetnaest i po godina i koji nee da
umre. Ne dajte da umre!"
Misli mi se mijeaju. Ova atmosfera karbola i truljenja pritiska plua;
kao neka teka kaa koja gui.
Postaje mrano. Kemmerichovo lice blijedi; odie se na jastuku i
toliko je blijed da izgleda da svjetluca. Usta se lagano pokreu.
Pribliavam mu se. On apue:
Ako naete moj sat, poaljite ga kui.
Ne protivrjeim mu, sad je to ve izlino. Nema vie naina da ga
uvjeravam. Moja nemo me slama. To elo s ugnutim sljepooicama, ta
usta koja su jo samo zubalo, taj uiljeni nos. I debela ena koja plae kod
kue i kojoj treba da piem. Da sam bar ve napisao to pismo!
Bolniari prolaze s bocama i kofama. Jedan se upuuje Kemmerichu,
baci ispitivaki pogled na njega i udalji se. Vidi se da eka, sigurno mu je
potrebna postelja.
Pribliavam se Franzu i govorim mu kao da sam u stanju da ga
spasem:
Moda e te poslati u oporavilite na Klosterbergu, Franz, usred
vila. Moi e s prozora da gleda polja sve do drvea na horizontu. Sad je
najljepa doba godine, kada ito zri; pod zalazeim suncem polja izgledaju
kao sedef. I aleja jablanova kraj Klosterberga, gdje smo hvatali zetove*.
Moi e da napravi akvarijum i gaji ribe, da izlazi, bez potrebe da od
bilo koga trai dozvolu, moi e da svira na glasoviru ako hoe.
Naginjem se nad njegovo lice koje je utonulo u sjenku. Jo die, jedva
ujno. Lice mu je mokro, on plae. Ba sam lijepo napravio svojim glupim
rijeima!
_____________________________________
*riba

~ 18 ~

 Hajde, Franz...
Obgrlim ga oko ramena i prislonim lice uz njegovo.
Hoe li sada da spava?
On ne odgovara. Suze mu teku niz obraze. Obrisao bih ga, ali mi je
rubac suvie prljav.
.
Protekao je jedan sat. Sjedim i napregnuto posmatram svaki njegov
izraz, da vidim hoe li jo neto rei. Kad bi, bar, htio da otvori usta i da
jaue. Ali on samo plae, glave nagnute u stranu. Ne govori ni o svojoj
majci, ni o brai, ne govori nita, sve to ve lei daleko od njega. Sad je
potpuno sam sa svojim kratkim devetnaestogodinjim ivotom i plae zato
to ga naputa.
Ovo je najbolniji i najtei rastanak koji sam ikad doivio, iako je i
onaj s Tiedjenom bio zaista tuan. Taj momak, jak kao medvjed, urlao je
na sav glas i dozivao majku i razrogaenih oiju, s oajanjem spreavao
lijenika jednim tesakom da se priblii njegovom krevetu, sve dok nije
izdahnuo.
Kemmerich odjednom zajei i zakrklja.
Skoim, izletim posrui iz sobe i pitam:
Gdje je lijenik? Gdje je lijenik?
Kad ugledam bijeli mantil, epam ga:
Doite odmah, inae e Franz Kemmerich umrijeti!
On se oslobodi i pita jednog bolniara koji tu stoji:
ta to znai?
Ovaj odgovara:
Krevet 26. Amputirana noga.
On se obrecne:
Otkud mogu da znam ta se dogaa. Danas sam sjekao pet nogu.
Odgurne me i kae bolniaru:
Pogledajte.
I otri u operacionu salu.
Drhtim od bijesa pratei bolniara. ovjek me pogleda i kae:
Operacija za operacijom od pet ujutru, da poludi, vjeruj mi. Danas
je ve esnaest otilo. Tvoj je sedamnaesti. A bit e ih sigurno dvadeset.
Odjednom se osjeam slabim, nemam snage da idem dalje. Uzaludno
je da vie psujem. Trebalo bi da se sruim i da se vie nikad ne dignem.
***
Stojimo kraj Kemmerichovog kreveta. Mrtav je. Lice mu je jo mokro
od suza. Oi poluotvorene. ute su kao stara dugmeta od kosti.
~ 19 ~

min

Bolniar me mune:
Uzima li njegove stvari?
Klimnem glavom. On nastavlja:
Moramo ga odmah odnijeti, treba nam krevet. Drugi ve ekaju
napolju, u hodniku.
Uzimam stvari i skidam Kemmerichovu ploicu za raspoznavanje.
Bolniar pita za njegovu bukvicu, ali nje nema. Kaem da je, sigurno, u
etnoj kancelariji i odlazim. Iza mene ve vuku Franza na atorskom
krilu.
Napolju mi mrak i vjetar dolaze kao kakvo osloboenje. Udiem
punim pluima i osjeam kako mi zrak dodiruje lice, topliji i blai no ikad.
I odjednom poinjem da mislim na djevojke, livade pune cvijea i bijele
oblake. Noge mi se u izmama same pokreu; koraam bre, trim. Vojnici
promiu kraj mene, njihovi razgovori me uzbuuju, iako ih ne razumijem.
Zemlja je prepuna snage koja se kroz onove razliva po meni. No
svjetluca kao elektrine estice, front muklo odjekuje kao koncert
bubnjara. Udovi mi se lako pokreu, osjeam da su mi zglobovi jaki, diem
i daem. No je iva, ja sam iv. Gladan sam, gladniji nego kad glad
potjee samo iz eluca.
Mller stoji pred barakom i eka me. Dajem mu izme. Ulazimo
unutra i on ih proba. Dobre su mu. Onda eprka po svojim stvarima i daje
mi komad salfalade. Tome dodaje i vreo aj s rumom.

~ 20 ~

III
Dobijamo dopunu. Popunjavaju se praznine i slamarice u barakama
su zaas zauzete. To su dijelom stariji ljudi, ali nam je odreeno, takoer,
i dvadeset pet mladia iz centra za regrutovanje u pozadini. Skoro su po
godinu dana mlai on nas. Kropp me mune:
Vidje li djeurliju?
Potvrujem glavom. Isprsimo se, obrijemo se u krugu, gurnemo ruke
u depove na hlaama, odmjeravamo pogledom remce i drimo se kao
veterani.
Katczinsky nam se pridruuje. Proemo kroz tale i doemo do
novodoavih, koji ba primaju gasmaske i kavu. Katcz pita jednog od
najmlaih:
Sigurno ve odavno niste nita poteno bacili u kljun, a?
Jutrom kruh od rotkve, u podne kuhana rotkva, uvee kotlete od
rotkve i salata od rotkve.
Katczinsky zvizne s razumijevanjem:
Kruh od rotkve? Vi ste imali sree; prave ga ve i od strugotine. Ali
ta bi rekao na bijeli grah? Bi li jednu porciju?
Malia pocrveni:
Ne zezaj!
Katczinsky odgovori samo:
Uzmi porciju.
Slijedimo ga radoznalo. On nas dovodi do nekakvog abra koji stoji
kraj njegove slamarice. Zaista, dopola je pun bijelog graha s govedinom.
Katczinsky se postavlja kraj abra kao kakav general i kae:
Oi otvori, prste isprui! To je pruska parola.
Zaueni smo. Ja ga pitam:
Bogamu, Katcz, otkud ti to?
Patlidan je bio zadovoljan to sam ga toga otarasio. Da sam mu za
to tri komada padobranske svile. Data, sjajan je hladan bijeli grah!
Velikoduno daje malome porciju i veli:
Kad se sljedei put pojavi ovdje s porcijom, drat e u lijevoj ruci
cigaru ili pakli duhana. Razumije?
Onda se okree nama:
Za vas, naravno, ionako ide.
Katczinsky je nezamjenljiv ovjek jer je obdaren estim ulom. Takvih
ljudi ima svuda, ali ih niko ne zapaa na prvi pogled. U svakoj eti nae
~ 21 ~

se po jedan ili dvojica. Katczinsky je najvei prepredenko od svih koje

znam. Mislim da je po zanimanju postolar, ali to nije mnogo vano, jer on
zna sve zanate. Dobro je biti prijatelj s njime. Mi to i jesmo, Kropp i ja, a,
u izvjesnoj mjeri, i Haie Westhus. Pravo reeno, on je nekako vie izvrno
lice, jer radi pod Katczovom komandom kad su potrebne pesnice da se
realizira neki pothvat. U naknadu za to on dobija svoj dio.
Na primjer, uemo nou u neko potpuno nepoznato mjesto, neku
kukavnu rupu u kojoj se odmah vidi da je sve pokupljeno i da nije ostalo
nita drugo osim zidova. Konaite koje nam dodijele je neka jadna mala
tvornica, tek preudeena za ovu svrhu. Kreveti su, u stvari, obine daske
prepletene icom.
Gvozdena ica je tvrda. Pokrivaa koji bi se stavio preko nje nemamo,
jer nam onaj jedini koji imamo treba za pokrivanje. A atorsko krilo je
pretanko.
Katcz osmotri stvar i kae Haie Westhusu:
Za mnom!
Pou u taj sasvim nepoznat gradi i kroz pola sata vraaju se s
naramcima slame. Katcz je pronaao nekakvu talu i u njoj slamu. Sad
bismo mogli sasvim lijepo da spavamo da nismo opasno gladni.
Kropp pita jednog artiljerca koji je ve dugo u tom kraju:
Ima li gdje ovdje kakva kantina?
ovjek se smije:
Vraga, nema ovdje ba nita. Ni mrvu 'ljeba nee nai.
Zar nema vie mjetana?
ovjek otpljune:
Tja, ima nekoliko, al' i oni lunjaju oko kazana da to iskame.
avolska stvar. Morat emo da stegnemo remen za jo jednu rupu i
saekamo sutranje sljedovanje.
Meutim, ugledam kako Katcz stavlja kapu na glavu i pitam ga:
Kuda e, Katcz?
Malo u izvidnicu! i otumara napolje.
Artiljerac se podsmjehuje:
Hajd, hajd, izviaj! Pazi samo da se ne pretrgne!
Leerno razoruani i dvoumimo se da li da nanemo rezervnu hranu.
Ali to je suvie opasno. Zato pokuavamo da malo odrijemamo.
Kropp prepolovi jednu cigaretu i daje mi polovicu. Tjaden pria o
svom nacionalnom jelu, krupnom grahu sa slaninom. On osuuje
spremanje bez ubra. Ali naroito je vano da se sve kuha zajedno, a ne,
~ 22 ~

sauvaj boje blagi!, krompir, grah i slanina zasebno. Neko promrmlja da

e, ako Tjaden smjesta ne prestane, napraviti od njega ubar za taj njegov
grah. Potom zavlada tiina u prostranoj sobi. Samo nekoliko svijea
treperi u grliima boca i artiljerac na mahove pljune.
Ve smo u polusnu kad se vrata otvore i pojavi se Katcz. ini mi se da
sanjam: on nosi pod mikom dva kruha, a u ruci dri vreicu za pijesak,
umrljanu krvlju, u kojoj je konjsko meso.
Artiljercu od zaprepaenja ispade lula iz zuba. Pipa kruh:
Majku mu, odistinski kruh, pa jo vru!
Katcz ne trati vrijeme prianjem. Doao je do kruha, ostalo je malo
vano. Vjerujem, prosto, da kad bi ga ovjek postavio u pustinju, on bi za
jedan sat napravio veeru od peenja, datulja i vina.
Nacijepaj drva! kae kratko Haieu.
Zatim vadi ispod injela jedan tiganj, a iz depa aku soli i grudu
masti. Mislio je na sve. Haie pali vatru na samom podu i ona pucketa u
praznini tvornike prostorije. Silazimo s kreveta.
Artiljerac oklijeva, ne zna da li da se baci u hvaljenje ne bi li i njemu
to dopalo; ali Katczinsky ne obraa nikakvu panju na njega, ponaa se
kao da artiljerac uope ne postoji. Najzad artiljerac odlazi mrmljajui
psovke.
Katcz zna kako se pri konjsko meso da bi bilo mekano. Ne valja ga
odmah staviti u tiganj, jer e se stvrdnuti: najprije treba da se malo
zagrije u vodi. Posadimo se u krug, s noevima u rukama, i navalimo.
Takav je Katcz. Kad bi negdje bilo u itavoj godini samo u toku jednog
sata neto za jelo, on bi tano onog sata, kao u nadahnuu, nabio kapu na
glavu, iziao i poao voen kompasom pravo do tog mjesta i pronaao ga.
On pronae sve: kad je hladno, male pei i drva, sjeno i slamu, stolove
i stolce, ali najprije togod za njupanje. To je prava zagonetka. Prosto da
se povjeruje kako mu to arolijama pada sa neba. Njegov pravi majstorski
potez bile su etiri kutije rakova. Samo to smo mi vie voljeli da je u
pitanju bilo salo.
Izvalili smo se pred barakom, na sunanoj strani. Mirie katran, ljeto
i znojave noge.
Katcz sjedi pored mene, jer voli da avrlja. Danas u podne smo cio sat
vjebali pozdravljanje, zato to je Tjaden aljkavo pozdravio jednog majora.
Katcz stalno misli na to.
Vidjee, kae izgubiemo rat zato to umijemo suvie dobro
da pozdravljamo.
~ 23 ~

Kropp nam prilazi bosonog i sa zavrnutim nogavicama. Stavlja svoje

oprane arape na travu da se sue. Katcz gleda u nebo, gromoglasno
prdne i kae sentenciozno:
Kad u grah dira, na trticu svira!
Kropp i Katcz poinju diskusiju. Istovremeno se i klade u bocu piva
za rezultat zrane borbe koja se odigrava iznad nas.
Katcz ne odstupa od jednog svog miljenja, koje, kao stari frontaki
takor, opet izraava u stihovima:
Ista hrana, ista plata, i nestat e zaas rata!
Kropp je, meutim, mislilac. Njegov prijedlog je da objava rata bude
pravo narodno veselje, s ulaznicama i muzikom, kao za borbe s bikovima.
Zatim bi u areni ministri i generali obiju zemalja, u kupaim kostimima i
naoruani batinama, navalili jedni na druge. Pobijedila bi ona zemlja iji
se predstavnik posljednji odri na nogama. To bi bio mnogo jednostavniji
sistem, bolji od ovoga u kome se tuku izmeu sebe oni koji su za borbu
najmanje zainteresirani.
Prijedlog nailazi na uspjeh, a zatim razgovor prelazi na kasarnsku
dresuru.
Pred oi mi iskrsne jedna slika. Vrelo podnevno sunce obasipa
kasarnski krug. Paklena vruina visi nepomino nad njim. Kasarna
izgleda kao izumrla. Sve spava. Odnekud se uju samo doboari kako
vjebaju nevjeto, monotono, idiotski. Kakav sklad: podnevna vruina,
kasarnski krug i vjebanje doboara.
Kasarnski prozori su prazni i mrani. Na nekim vise platnene hlae
koje se sue. Sa zaviu gledamo tamo. U sobama je hladovina.
O, tamne sobe to zaudarate na plijesan, s gvozdenim krevetima i
etvrtasto namjetenom posteljinom, ormaniima i klupicama ispred
njih! ak i vi moete da postanete predmet naih elja. Gledane odavde,
vi ste sad za nas divni odsjaj domovine, vi sa svojim mirisom ustajale
hrane, dima i uniformi.
Katczinsky opisuje te sobe ivim bojama i s velikom tronutou. ta li
bismo dali da se vratimo u njih! Jer nae misli se ne usuuju da idu dalje.
O, satovi obuke i rana jutra! Koji su dijelovi puke model 98?" O,
popodnevni satovi gimnastike! Oni koji sviraju u glasovir neka istupe!
Nadeesno! Marmar, pravac kuhinja, javite se na ljutenje krumpira!"
Tonemo u uspomene. Kropp se odjednom nasmije i kae:
Prijelaz u Lohneu!
To je bila omiljena igra naeg kaplara. Lohne je postaja na kojoj treba
~ 24 ~

promijeniti vlak. Da se oni od nas koji odlaze na odsustvo ne bi prevarili,

Himmelstoss je vjebao s nama u sobi prijelaz iz vlaka u vlak. Trebalo je
da utuvimo da se u Lohneu drugi vlak hvata kroz jedan podzemni prolaz.
Taj prolaz predstavljali su nai kreveti i svi bismo se postavili lijevo od
njih. Zatim je dolazila komanda: Prijelaz u Lohneu!" i svi smo se
munjevito provlaili ispod kreveta i pojavljivali se na drugoj strani.
Satima smo izvodili tu vjebu.
U meuvremenu je njemaki avion oboren. On pada kao kometa, s
putanjom od dima za sobom. Kropp tako gubi bocu piva i zlovoljno
odbrojava novac.
Kao potar Himmelstoss je, svakako, smjeran ovjek kaem kad
se razoarani Albert malo smirio.
Kako to da je kao podoficir takva ivotinja?
To pitanje vraa Kroppu ivost:
Ne radi se tu samo o Himmelstossu ve i o mnogim drugim. im
dobiju zvjezdice ili sablju, potpuno se mijenjaju, kao da su se nagutali
armiranog betona.
To radi uniforma nagaam ja.
Nisi daleko kae Katcz i namjeta se ugodnije za veliki govor.
Ali razlozi su u drugim stvarima. Vidi, kad naui psa da jede krompir, a
potom mu ponudi komad mesa, on e, uprkos svemu, poletjeti na njega
zato to mu to lei u prirodi. A ako ovjeku da ma i malo vlasti, dogaa se
isto: on e se baciti na nju. To nastaje samo od sebe, jer je ovjek u sutini
prljava ivotinja i tek kasnije, moda, dobija glazuru pristojnosti, kao
komad kruha namazan mau. A vojska podrazumijeva uvijek vlast
jednog ovjeka nad drugim. Nesrea je u tome to svi imaju suvie mnogo
vlasti: podoficir moe obinog redova da zavitlava do ludila, porunik
podoficira i kapetan porunika. I zahvaljujui injenici da svako zna
vrijednost svoje vlasti, on se navikne da je upotrebljava. Uzmi
najjednostavniji sluaj: vraamo se sa zanimanja i umorni smo kao psi.
Onda pada komanda: Pjevaj!" Naravno, pjesma ispada vrlo alosno, jer je
svaki od nas zadovoljan to uope ima dovoljno snage da dri puku. I ve
je eta okrenuta i, za kaznu, egzercira jo jedan sat. Na povratku se
ponovo komanduje pjevanje i pjesma sada dobro ispada. Kakvu svrhu ima
sve to? Komandir ete protjerao je svoju volju zato to ima vlasti. Niko mu
to nee predbaciti, naprotiv, rei e mu da je energian. Uostalom, to je
tek sitnica; ima jo mnogo gorih stvari kojima se vadi dua na pamuk. I
sad vas pitam: neka je ovjek to god hoe u civilu, koji je to posao u kome
~ 25 ~

on sebi moe dozvoliti tako neto a da proe bez rascopane njuke? Tako
neto mogue je samo u vojsci. Vidite i sami: vlast zavrti glavu ovjeku. I
utoliko vie ukoliko je u civilu manje smio da govori.
To se kae: discipline mora biti! izjavljuje Kropp nemarno.
Uvijek oni pronau razloge guna Katcz. Uostalom, to je,
moda, potrebno, ali ne treba da se pretvori u ikaniranje. A objasni ti to
jednom bravaru, jednom slugi ili radniku, objasni jednom selji, a oni
ovdje ine veinu. On jednostavno vidi da ga tjeraju da podnosi svakojaka
maltretiranja i da mora ii na front, a on tano zna ta je potrebno a ta
nije. Kaem vam, pravo je udo to prost vojnik ovdje na frontu ovako
izdrava. Pravo udo!
Svima je to poznato, jer svi znamo da samo u rovovima prestaje
dresura, ali da ve na nekoliko kilometara iza fronta ponovo poinje,
makar i sa najveim glupostima: vjebama u salutiranju ili paradnom
maru, jer je gvozdeno pravilo da vojnik uvijek mora neim da bude
zaposlen.
U tom trenutku se pojavljuje Tjaden, s crvenim pjegama na licu.
Zamuckuje od uzbuenja. Ozaren, prosto srie rijei:
Himmelstoss je na putu ovamo! Dolazi na fronti
Tjaden je strahovito ljut na Himmelstossa zato to ga je ovaj u
kasarni odgajao na svoj nain. Tjaden mokri u krevetu dok spava, ali to
mu dolazi samo od sebe. Himmelstoss je uporno tvrdio da je u pitanju
samo lijenost i pronaao nain dostojan sebe da izlijei Tjadena.
U oblinoj baraci naao je jo jednog koji mokri u krevetu, nekog
Kindervatera, i smjestio ga u istu sobu s Tjadenom. U naim barakama
nalazili su se oni obini kreveti: po dva jedan nad drugim, sa dnom od
ice. Himmelstoss je postavio obojicu tako da je jedan imao gornji, a drugi
donji krevet. Naravno, onaj donji bio je tako u vrakom poloaju. Ali su
zato sutradan mijenjali krevet. Onaj dolje odlazio je gore da bi se mogao
revanirati. To je bio metod samoodgoja koji je izmislio Himmelstoss.
Zamisao je bila odvratna, ali kao ideja nije bilo loe. Na nesreu, sve
to nije sluilo niemu, jer je osnovna Himmelstossova pretpostavka bila
pogrena. Ni kod jednog ni kod drugog to nije bila posljedica lijenosti. To
su svi mogli da vide, bar po njihovoj bljedunjavoj koi. Krajnji rezultat bio
je da je jedan od njih dvojice uvijek spavao na podu, gdje je lako mogao da
nazebe.
Meutim, dolazi Haie i sjeda pred nas. Namigne mi i polako protrlja
svoju apu. Mi smo zajedno proivjeli najljepi dan naeg vojnikog ivota.
~ 26 ~

To je bilo uvee pred odlazak na front. Dodijelili su nas jednom puku sa

slavnim imenom, ah su nas najprije vratili u garnizon da se odjenemo,
istina ne u regrutski depo, nego u neku drugu kasarnu. Rano idueg jutra
trebalo je da krenemo. Predvee smo poli da uredimo svoje raune sa
Himmelstossom. Bili smo se na to zakleli ve tjedanma. Kropp je ak
otiao tako daleko da se rijeio da kad doe mir prijee u potansku
struku, kako bi kasnije, kad Himmelstoss opet postane pismonoa, bio
njegov pretpostavljeni. Matao je kako e ga sve sjeati. U tome je,
uistinu, leao razlog zbog koga Himmelstoss nikad nije mogao da nas
pokori; uvijek smo raunali s tim da e nam ve jednom pasti aka, a
najkasnije po svretku rata.
U meuvremenu, htjeli smo da ga bar poteno izmijesimo. ta nam se
moe dogoditi kad nas nee prepoznati, a, osim toga, odlazimo sutra
ujutru?
Znali smo u koju krmu je odlazio svake veeri. Vraajui se u
kasarnu, morao je da proe kroz jednu mranu i pustu ulicu. Tamo smo ga
vrebali iza jedne gomile kamenja. Ja sam bio ponio jedan krevetski
pokriva. Drhtali smo pitajui se hoe li biti sam. Najzad zausmo njegov
hod, koji smo tako dobro poznavali, jer smo ga toliko esto sluali jutrom
kad su se vrata naglo otvarala i on zaurlao: Dii se!"
Sam? promrmljao je Kropp.
Sam!
Otpuzao sam s Tjadenom oko hrpe kamenja.
Preica na njegovom opasau ve je bljesnula. Himmelstoss je
izgledao pomalo veseo: pjevuio je. Proao je ne slutei nita.
Sepali smo pokriva, lako poskoili i namakli ga najprije ostrag pa
onda nadolje preko glave, tako da se sad nalazio kao u nekakvoj bijeloj
vrei, ne mogui da digne ruke. Pjevanje je zamuklo.
Zaas je Haie Westhus bio kraj nas. irei ruke odgurnuo nas je da bi
bio prvi. S ogromnim uivanjem postavio se zgodno, podigao ruke kao
signalnu zastavicu, pa tu svoju apu, ravnu lopati za ugalj, spustio na
bijelu vreu udarcem koji ubija vola.
Himmelstoss se izvrnuo i odleteo pet metara odatle, pa zaurlao. Ali
mi. smo mislili i na to, pa smo ponijeli jedan jastuk. Haie je unuo, stavio
jastuk na koljena, epao Himmelstossa tamo gdje je trebalo da mu bude
glava i stisnuo ga uz jastuk. Ton se odmah ublaio. Haie ga je na mahove
putao da udahne zrak i tada bi se prigueni ropac pretvarao u sjajan,
jasan urlik, koji bi se opet brzo guio u jastuku.
~ 27 ~

Onda je Tjaden otkaio Himmelstossove naramenice i smakao mu

hlae. U zubima je vrsto drao korba. Zatim je ustao i bacio se na posao.
Bila je to divna slika: Himmelstoss na zemlji; nad njim, drei mu
glavu na koljenima, s avolskom grimasom na licu i od uivanja otvorenih
usta, Haie; zatim prugaste gae to trepere na ,,iks" nogama, koje su na
svaki udarac izvodile najneoekivanije pokrete u srozanim hlaama; iznad
svega toga neumorni Tjaden, koji je udarao kao kakav drvosea. Najzad
smo bili primorani da ga prosto od vuemo natrag kako bismo i sami doli
na red.
Na kraju, Haie je podigao Himmelstossa na noge i u znak zavretka
dao jednu linu predstavu. Izgledalo je kao da hoe koju zvijezdu da
uzabere, toliko je podigao desnicu pripremajui velianstvenu pljusku.
Himmelstoss se preturio. Haie ga je podigao, ponovo se postavio, i lijevom
mu zadao jo jednu prvoklasno izvedenu pljusku. Himmelstoss je zaurlao i
pobjegao na sve etiri. Njegova izbrazdana potarska guzica blistala se u
mraku.
Nestali smo u galopu.
Haie se okrenuo jo jednom i rekao oporo, zadovoljno i dvosmisleno:
Osveta je krvavica!
Pravo reeno, trebalo bi da je Himmelstoss bio zadovoljan, jer je
njegova teorija da jedni druge treba da odgajamo urodila plodom na njemu
samom. Mi smo postali dosljedni sljedbenici njegovih metoda.
Nikad nije saznao ko je bio uzronik dogaaja. Ipak, dobio je bar
krevetski pokriva, jer kad smo se nekoliko sati kasnije vratili po njega,
nismo ga nali.
To vee je prouzrokovalo izvjesnu sigurnost s kojom smo sutradan
ujutru krenuli. Jedan matori bradonja, sav tronut, zbog toga nas je
nazvao herojskom omladinom.

~ 28 ~

IV
Moramo naprijed da utvrujemo rovove. U sumrak se dokoturaju
kamioni. Uskaemo u njih. Vee je toplo, a pomrina nam izgleda kao
pokriva pod kojim se dobro osjeamo. To nas jo vie zdruuje, ak mi i
tvrdica Tjaden daje cigaretu i prua vatru.
Stojimo jako stisnuti jedan pored drugog; niko ne moe da sjedi. Ali
na to nismo ni navikli. Mller je, najzad, dobro raspoloen: obukao je nove
izme.
Motori brundaju, karoserije tandru i kloparaju. Putevi su zaputeni i
puni rupa. Zabranjeno je da se pali svjetlost, pa kola upadaju u njih da
skoro ispadamo napolje. Ali to nas mnogo ne zabrinjava. ta nam se i
moe dogoditi? Jedna slomljena ruka bolja je od rupe u elucu, i ne jedan
meu nama ba i eli tako zgodnu priliku da ode kui.
Kolone s municijom prolaze pored nas u dugom nizu. One se ure i
neprekidno nas prestiu. Dobacujemo im viceve, na koje oni odgovaraju.
Vidi se i nekakav zid, to je dio jedne kue kraj puta. Iznenada
naulim ui. Priinjava li mi se to? Ali, opet, sasvim jasno zaujem
gakanje gusaka. Pogledam Katczinskog, istog asa i on mene pogleda:
razumijemo se.
Katcz, ujem jednog kandidata za lonac.
On potvruje glavom i veli:
Razumije se, kad se budemo vratili. Znam gdje je to.
Naravno, Katcz zna gdje je to. Sigurno je da zna za svaki guji batak
u krugu od dvadeset kilometara.
Kola stiu do artiljerijskih poloaja. Amplasmani su pokriveni
granjem da bi izbjegli pogledima avijatiara, kao za kakav vojniki
praznik tabernakla. Te sjenice imale bi veseo i tih izgled kad topovi ne bi
bili njihovi stanovnici.
Zrak postaje teak od dima granata i magla. Opori miris barutnog
dima osjea se na jeziku. Topovi gruvaju da se naa kola tresu; odjek se s
bukom kotrlja, sve se ljulja. Lica nam se neosjetno mijenjaju. Istina, mi ne
idemo u prvu liniju, nego samo na utvrivanje rovova, ali ipak se na
svakom licu moe proitati: Ovdje je front, mi smo u njegovoj zoni!"
Jo to nije strah. Ko je, kao mi, tako esto odlazio naprijed, taj je
oguglao. Jedino su mladi regruti uzbueni. Katcz ih upuuje:
Ovo je 305. Poznaje se po paljenju, odmah e doi eksplozija.
Ali mukli odjek eksplozije ne dopire dovde. On nestaje u mumlanju
~ 29 ~

fronta. Katcz naulji ui:

Noas e biti gusto.
Svi oslukujemo. Front je uznemiren.
Jasno se uju pucnjevi pri ispaljivanju. To su engleske baterije, desno
od naeg sektora. Poinju itav sat ranije nego obino. Kod nas su uvijek
poinjali tano u deset.
Tommiji ve pucaju kae Kropp.
Koji im je avo?! uzvikne Mller. Satovi im sigurno idu
naprijed.
Bit e gusto, kaem vam, osjeam u kostima kae Katcz uvlaei
glavu meu ramena.
Kraj nas odjeknu tri pucnja. Vatreni mlaz ikne koso kroz maglu,
topovi mumlaju i tutnje. Zadrhtimo, ali smo sretni to emo ve rano sutra
biti u naim barakama.
Lica nam nisu ni bljea ni crvenija nego obino. Nisu ni vie
zategnuta ni oputena, pa ipak su razliita. Osjeamo da nam je u krvi
stvoren nekakav spoj. I to nije fraza, to je istina. To je front, saznanje da
smo na frontu, to stvara taj spoj. U asu kad zazvide prve granate, kad
se zrak kida od eksplozija, odjednom se u nae ruke, u nae oi uvlai
neko uzdrano iekivanje, neko vrebanje, neka otrina jaa no obino,
jedna neobina izotrenost ula. Tijelo je odjednom spremno na sve.
esto mi se ini da je to uzdrhtali, ustalasani zrak koji nas muklo
zaskoi, i ini mi se kao da to sam front zrai elektrine estice koje podiu
u meni dotle nepoznate vrke nerava.
Uvijek je to isto: kad polazimo, mi smo obini vojnici, ravo ili dobro
raspoloeni. Zatim dolaze prvi artiljerijski poloaji i ve svaka rije koju
izgovorimo ima izmijenjeni zvuk.
Kad Katcz stoji pred barakom i kae: Bit e gusto!" to je samo
njegovo miljenje i nita drugo, ali kad je to izgovoreno ovdje, onda rijei
dobijaju otrinu bajuneta na mjeseini, one otro sijeku kroz nae misli,
blie su nam i u onom nesvijesnom to se budi u nama evociraju mrano
znaenje: Bit e gusto!" Moda to onaj na najintimniji i najtananiji ivot
treperi i die se u vlastitu odbranu.
Za mene je front jedan jeziv kovitlac. I kad je ovjek jo daleko od
njegovog centra, u zavjetrini, ve osjea njegovu snagu koja ga privlai,
lagano i neizbjeno, bez mnogo moi da joj se odupre.
Ali iz zemlje i iz zraka dolaze nam odbrambene snage, naroito iz
zemlje. Nikome zemlja ne predstavlja toliko kao vojniku. Kad se pribije uz
~ 30 ~

nju, dugo i silno, kad u mrtvakoj grozi vatre duboko upije u nju lice i
udove, ona je onda njegov jedini prijatelj, njegov brat, njegova majka, on
predaje sav svoj strah i krike njenoj tiini i skrovitosti, a ona ih prima i
ponovo vraa za sljedeih deset sekundi tranja i ivljenja, da ih opet
prigrli, ponekad i zauvijek.
Zemljo ... zemljo ... zemljo!
Zemljo s tvojim naborima, jamama i udubljenjima u koje se moe
baciti i uuriti! Zemljo, koja nam u gru uasa, u prasku razaranja, u
smrtnom urliku eksplozija daje ponovo silni talas spasenog ivota!
Bezumni potres naeg iskidanog postojanja nalazio je u tebi ivotno
strujanje koje nam se vraalo kroz ruke, tako da smo ih, izbjegavi smrt,
zarivali u tebe, i u mukloj srei i nijemom uasu preivljenog minuta
upijali se usnama u tebe!
Na prvi fijuk granata jedan dio naeg bia namah se odbacuje za
hiljadu godina unatrag. To se u nama budi ivotinjski instinkt koji nas
vodi i brani. On je van nae svijesti, on je mnogo bri, mnogo sigurniji i
nepogreiviji od nje. Ne moe se to objasniti. ovjek ide i ne misli ni na
ta, odjednom lei u kakvoj rupi i vidi iznad sebe rasprskavanje rapnela,
ali ne moe da se sjeti da je uo fijuk granata, niti je pomislio na to kako
treba da se baci na zemlju. Da je ekao na to, sad bi bio samo gomila
razbacanog mesa. To je u nama ono drugo osjeanje to nas je bacilo na
zemlju i spasio a da ni sami ne znamo kako. I da nije toga, ve odavno od
Flandersa do Vosgesa ne bi bilo ni jednog jedinog ovjeka.
Kad polazimo, mi smo obini vojnici, ravo ili dobro raspoloeni, a
kad stignemo u sektor gdje poinje front, ve smo se pretvorili u ivotinje.
Jedna uboga uma prima nas u sebe. Prolazimo pokraj kazana. Iza
ume silazimo. Kamioni se vraaju. Sutra e, prije svanua, doi opet po
nas.
Magla i dim iz topova prekrivaju polje do visine grudi. Iznad toga sija
mjesec. Putem prolaze trupe. Gvozdeni ljemovi svjetlucaju na mjeseini
mutnim odsjajima. Glave i puke stre iz bijele magle: glave koje se
klimaju, puke to se klate.
Malo dalje nema magle. Tu glave postaju cijelovite prilike: injeli,
hlae i izme izlaze iz magle kao iz kakvog mlijenog jezera. Formiraju se
u kolonu. Kolona marira sasvim pravo, prilike se skupljaju kao u kakav
klin, i vie se ne razaznaju pojedinci, ostaje samo mrani klin koji ide
naprijed, udnovato dopunjavan glavama i pukama, koje kao da plivajui
izlaze iz maglenog jezera. Kolona... ali ne kolona ljudi.
~ 31 ~

Jednim poprenim putem prolaze laki topovi i kola s municijom.

Konjske sapi presijavaju se na mjeseini, njihovi pokreti su lijepi, oni
uzdiu glave i vidi im se bljesak u oima. Topovi i kola klize ispred
nejasne pozadine predjela pod mjeseinom, konjanici sa svojim elinim
ljemovima podsjeaju na vitezove iz prohujalih vremena: sve je to, na
izvjestan nain, lijepo i dirljivo.
Stiemo do stanita inenjerije. Jedan dio naih natovari na ramena
gvozdene motke, zailjene i izvijene, a drugi provlae gvozdene ipke kroz
koture bodljikave ice, pa odlazimo. Tereti su glomazni i teki.
Teren je sav izriven. S ela javljaju.
Pazi, lijevo duboka rupa od granate!
Pazi, jarak!
Oi su nam napregnute, nogama i motkama napipavamo teren prije
no to na nj stanemo. Odjednom, kolona zastaje. Lica udaraju u koture
ice na ramenima onih koji su ispred. I padaju psovke.
Nekoliko kamiona razlupanih granatama zakre nam put. Izdaje se
nova naredba:
Gasi cigarete i lule!
Nalazimo se na domaku rovova.
U meuvremenu zavladao je potpun mrak. Obilazimo jedan umarak
i pred nama je prva linija.
S kraja na kraj horizonta prostire se nekakva neodreena crvenkasta
svijetlost. Ona je u neprekidnom pokretu, ispresijecana vatrom od
ispaljivanja granata. Iznad svega toga uzdiu se rakete, crvene i
srebrnaste kugle, koje se rasprskavaju i padajui prosipaju itavu kiu
zelenih, crvenih i bijelih zvjezdica. Uzlijeu i francuske rakete, iz kojih se
u zraku otvaraju svileni padobrani i padaju sasvim lagano. One
osvjetljavaju kao po danu, njihova svjetlost prodire ak do nas i jasno
vidimo svoje sjenke. Lebde minutima prije no to se utrnu. A onda se
odmah svuda uzdiu druge, a u intervalima opet zelene, crvene i plave.
Gadna stvar! kae Katcz.
Grmljavina topova pojaava se i stapa u jedinstvenu muklu tutnjavu,
da se potom opet razbije u pojedinane pucnje. Mitraljezi samo teku.
Iznad nas je zrak prepun nevidljivog gonjenja, urlika, fijuka i pitanja. To
su malokalibarska orua, ali na mahove kao orgulje kroz no zabruje
ogromne kante za ugalj", granate teke artiljerije, i padaju daleko od nas.
One urlaju nekako promuklo i duboko, izdaleka, kao jelen pred parenje, i
valjaju se svojom putanjom visoko nad urlikom i zvidanjem malih orua.
~ 32 ~

Reflektori poinju s pretraivanjem crnog neba. Njihovi zraci klize po

njemu kao ogromni lenjiri, sueni pri kraju. Jedan zastane i tek malo
zatreperi. Istog asa mu se pridruuje i drugi, ukrtaju se i jedan mali
crni insekt je izmeu njih, pokuavajui da umakne: avion. Let mu postaje
nesiguran, on je zaslijepljen i tetura se.
vrsto zabijamo gvozdene motke u jednakim razmacima. Uvijek po
dva ovjeka dre jedan kotur, a drugi odmotavaju icu, tu stranu icu s
gustim, dugim bodljama. Odvikao sam se od odmotavanja i izranjavim
ruke.
Poslije nekoliko sati zavravamo. Ali imamo jo vremena do dolaska
kamiona. Veina lijee na zemlju i spava. Pokuavam i sam, ali je suvie
hladno. Osjea se da smo u blizini mora i ljudi se od hladnoe svaki as
bude.
U jednom trenutku uhvati me vrst san. Onda se odjednom prenem,
ali ne znam gdje sam. Vidim zvijezde i rakete, pa mi se za asak uini da
sam to zaspao u nekom vrtu, za vrijeme sveanosti. Ne znam da li je jutro
ili vee. Leim u blijedoj kolijevci osvita i oekujem blage rijei koje e
sigurno doi, rijei njene i utjene... plaem li? Prinosim ruku oima,
kako je to udno, pa zar sam dijete? Meka koa, ali to traje samo sekund, i
onda prepoznajem siluetu Katczinskog. Stari vojnik sjedi mirno i pui
lulu, s poklopcem, naravno. Kad primijeti da sam budan, kae:
Trgao si se. To je bio samo detonator, zviznuo je tamo u grm.
Uspravljam se i osjeam neobino usamljenim. Dobro je to je Katcz
tu. On gleda zamiljeno u pravcu fronta i kae:
Vrlo lijep vatromet... da nije tako opasan.
Iza nas udari granata. Nekoliko regruta skoi preplaeno. Kroz
nekoliko trenutaka bljesnu jo jedna, jo blie nego maloas. Katcz istresa
lulu:
Bit e gusto!
Poinje. Odvlaimo se dalje puzei to bre moemo. Sljedei udarac
ve pada meu nas. Nekoliko ljudi zaurla. Na horizontu se uzdiu zelene
rakete. Blato leti visoko u zrak, rapneli zuje. Udari prilikom njihovog
pada pljute jo dugo poto zamre eksplozija granata.
Pored nas lei jedan prestravljeni regrut, s kosom kao lan. Lice je
zario u ruke, ljem mu se otkotrljao, ja ga doepam i hou da mu ga
ponovo stavim na glavu. On podie oi, odbija ljem i kao dete skriva
glavu pod moju ruku, uz same grudi. Njegova uska ramena podrhtavaju.
Ramena kakva je imao i Kemmerich.
~ 33 ~

Ostavljam ga tako, ali da bi ljem bar neem sluio stavljam ga na

njegovu zadnjicu, ne iz gluposti, nego promiljeno, jer mu je to sad
naistaknutiji dio tijela. Iako na tom mjestu ima dosta mesa, rane na
njemu ipak gadno bole. A mora se i u bolnici mjesecima leati na elucu. I
skoro je sigurno da se oepavi.
Negdje je strahovito udarilo. Kroz uestane pucnje uju se krici.
Najzad se smiruje. Vatra se prenijela dalje i sad udara po posljednjim
rezervnim pozicijama. Riskiramo jedan pogled. Crvene rakete trepere na
nebu. Vjerojatno e biti napada.
Kod nas sve ostaje mirno. Diem se i munem regruta u rame:
Gotovo je, deko! Opet smo dobro proli.
Osvrne se unezvereno. Kaem mu:
Navii e se ve.
Ugleda svoj ljem i stavi ga na glavu. Lagano dolazi sebi. Iznenada
pocrveni i sav se zbuni. Paljivo prua ruku iza sebe i gleda me ojaeno.
Razumijem odmah: u pitanju je topovska groznica. Nisam mu, istina, zbog
toga stavio ljem na ono mjesto, ah ga ipak tjeim:
Nije to sramota. I mnogi drukiji ljudi od tebe punili su gae na
vatrenom krtenju. Idi iza dbuna, baci gae i gotovo!
On otkasa. Postalo je jo mirnije, ali krici ne prestaju.
ta je to, Alberte? upitam.
Tamo je neka kolona dobila pun pogodak.
Krici ne prestaju. Ali to nisu ljudska bia, ona ne mogu da urlaju tako
strano.
Ranjeni konji! kae Katcz.
Nisam jo nikada dosad uo konjske krike i prosto ne mogu da
vjerujem. U njima je jad itavog svijeta, mueniko bie, samo divlji i
strani bol tako jei. Preblijedimo. Detering se podie:
Strvoderi! Strvoderi! Dotucite ih!
On je zemljoradnik i poznaje konje. Boli ga to. Kao namjerno, vatra se
skoro sasvim utiava. Krici ivotinja postaju jo jasniji. Vie se ne moe
ocijeniti odakle dolaze, u tom sad tako mirnom srebrnastom pejzau oni
su nevidljivi i sablasni, ispunili su sve izmeu neba i zemlje i ire se
bezgranino. Detering se razbijesni pa zaurla:
Dotucite ih, prokletnici!
Treba prvo da pokupe ljude kae Katcz.
Ustajemo i pokuavamo da naemo to mjesto.
Lake emo podnijeti ako vidimo ivotinje. Spazimo mranu grupu
~ 34 ~

bolniara s nosilima i velike gorue, crne mase koje se pomjeraju. To su

ranjeni i zapaljeni konji. Ali nisu tu svi. Nekoliko ih galopira nekud dalje,
pada i ponovo juri. Jednome je raskidan trbuh, crijeva vise svom duinom
napolju. On se zaplie u njih i pada, onda ponovo ustaje.
Detering podie puku i niani. Katcz je odbije nagore:
Jesi li lud?
Detering drhti i baca puku.
Sjedamo i zapuimo ui, ali to jecanje, ti bolni krici, ti uasni jecaji
prodiru i pored toga, oni svuda prodiru.
Svi mi moemo mnogo da podnesemo. Ali nas sad obliva znoj.
Osjeamo elju da ustanemo i trimo kud bilo, samo da vie ne sluamo te
krike. A to, ipak, nisu ljudska bia... To su samo konji, obuzeti samrtnim
strahom, konji koji skoro uvijek umiru utke.
Iz mranog klupka ponovo se izdvajaju nosila. Zatim odjekne nekoliko
hitaca. Crne mase zanjiu se i potonu. Najzad, ali jo nije gotovo. Ljudi ne
mogu da se priblie ranjenim ivotinjama, koje bjee u svom strahu,
nosei sav bol u iroko otvorenim gubicama. Jedna silueta klekne. Pucanj,
konj pada. Pa jo jedan. Posljednji se odupre o prednje noge i vrti se u
krug kao vrteka. Okree se, tako sjedei, na ispravljenim prednjim
nogama, sigurno su mu sapi razmrskane. Vojnik mu pritrava i puca.
Lagano, ponizno, konj polijee na zemlju.
Skidamo ruke s uiju. Krici su zamukli. U zraku lebdi jo samo jedan
dug samrtniki uzdah. Zatim ostaju samo rakete, fijuk granata i zvijezde,
i to nas prosto zaudi.
Detering ide i psuje:
Volio bih da znam ta su ivotinje skrivile.
Malo poslije se opet vraa na to. Glas mu je uzbuen i zvui skoro
sveano kad kae:
Velim vam: najvea svinjarija je to to se ivotinje upotrebljavaju u
ratu.
Vraamo se. Vrijeme je da doemo do kamiona. Nebo je postalo malo
svjetlije. Tri sata. Zrak je svje i hladan, blijedi asovi daju naim licima
pepeljastu boju.
Idemo naprijed pipajui, jedan za drugim, preko rovova i rupa od
granata. Ponovo stiemo u predio pod maglom. Katczinsky je uznemiren,
a to je rav znak.
ta je, Katcz? pita Kropp.
Volio bih da sam ve kod kue.
~ 35 ~

Kod kue" to on misli na barake.

Bit emo brzo, Katcz.
Nervozan je:
Ne znam, ne znam ...
Dolazimo do saobraajnica, potom na livade. Pred nama iskrsne
umarak. Ovdje ve poznajemo svaku stopu. Tu je i groblje pjeadinaca, s
humkama i crnim krstaama.
U tom asu zaujemo odzada neko fijukanje koje nabuja, udari i
zagrmi. Saginjemo se. Stotinjak metara pred nama ikne u vis plameni
oblak. U sljedeem trenutku jedan dio umarka die se lagano u zrak od
drugog udarca, trietiri stabla letei kre se u komadie. Ali ve i sljedee
granate ite kao parni ventili, paljba je intenzivna.
Zaklon! urla neko. Zaklon!
Livade su ravne, uma daleko i suvie opasna, nema drugog zaklona
osim groblja i humki. Vraamo se tamo sapliui se u mraku, pa se kao
pljunuti svi zalijepimo uz humke.
Bilo je i vrijeme. Pomrina je poludjela. Talasa se i mahnita. Sjenke
mranije od noi ustremljuju se bijesno na nas i preko nas, kao kakve
gigantske grbine. Plamen eksplozija osvjetljava groblje.
Nema izlaza. Pri svjetlosti eksplozija usuujem se da za trenutak
pogledam na livade. One su se pretvorile u uzburkano more, plamenovi
projektila ikljaju iz njih kao vodoskoci. Nemogue je da se prijee.
umarka nestaje, raskomadan je, satrven, raskidan. Moramo da
ostanemo na groblju.
Pred nama se rasprsne zemlja. Komadi padaju kao kia. Osjetim
udar, jedan komad pocijepao mi je rukav. Stegnem pesnicu. Nema bola.
Ali me to ne umiruje, jer rane tek kasnije bole. Opipavam ruku. Ogrebena
je, ali neozlijeena. Neto me udari u glavu da skoro gubim svijest.
Munjevito mi bljesne kroz mozak: Ne onesvijesti se!" , onda potonem u
neki crni komar, ali zaas opet iziem iz njega. rapnel me je udario po
ljemu, ali je doletio iz daljine, pa ga nije probio. Briem blato s oiju.
Preda mnom se otvorila rupa, nazirem je neodreeno. Granate rijetko
kad pogaaju dvaput u isto mjesto, zato hou tamo. Jednim skokom se
brzo ispruim po zemlji, kao riba, uto opet fijukne, zgrim se munjevito,
grabim zaklon, slijeva napipam neto, pribijem se, ono poputa,
zastenjem, zemlja se otvori, zrani pritisak mi bubnja u uima, podvlaim
se pod to to poputa, pokrivam se njim, to je drvo, tof, zaklon, bijedni
zaklon od rapnela koji padaju okolo.
~ 36 ~

Otvorim oi. Prsti mi se zarivaju u nekakav rukav, u ruku. Ranjenik?

Zaurlam mu, nema odgovora, to je mrtvac. Ruka napipava dalje, komad
drveta. Sad opet znam da smo na groblju.
Ali vatra nadjaava sve. Ona obeznanjuje svijest, jo dublje se
podvlaim pod mrtvaki koveg, da me titi, makar u njemu leala sama
smrt.
Preda mnom zjapi rupa. epam je oima kao akama, moram jednim
skokom tamo, odjednom me neto lupi u lice, jedna ruka me dograbi za
rame, da li je to mrtvac oivio?, ruka me drmusa, okreem glavu i u
trenutku kad bljesne svjetlost, ukoeno buljim u lice Katczinskog, kome
su usta iroko otvorena; on vie, ne ujem nita, on me drmusa, pribliava
mi se; kad se paljba za trenutak utia, dopire do mene njegov glas:
Gas, gaas! Javi dalje!
epam gasmasku. Nedaleko od mene lei neko. U glavi mi je samo
jedna misao: on mora da sazna!
Gaaas, gaaas!
Zovem ga, privuem mu se, hitam torbicu s gas maskom prema
njemu, on nita ne primjeuje, jo jednom, on se samo zgri, regrut je,
pogledam oajniki prema Katczu, on je stavio masku, hitro izvadim
svoju, ljem mi odleti u stranu i maska mi prekrije lice, privuem se onom
ovjeku, njegova torbica sa maskom mi je na dohvatu, epam masku i
nabijem mu je na glavu, on je zgrabi, ja je putam i u trenu se naem na
dnu jednog grotla.
Tupi pucnjevi granata s gasom mijeaju se s troskom eksplozivnih
projektila. Kroz eksplozije jei zvuk zvona; gongovi i metalna klepala
javljaju svuda: gas, gas, gas!
Iza mene se neto stropota, jednom, dvaput. Obriem stakla na
maski, koja su se zamaglila od disanja. To su Katcz i Kropp i jo neko. Sva
etvorica smo u tekoj, napregnutoj pripravnosti i diemo to slabije
moemo.
Ti prvi trenuci s maskom odluuju o ivotu i smrti: ne proputa li
zrak, moda? Vidio sam strahovite slike u bolnici: ljudi otrovani gasom
danima se gue i iskaljavaju komad po komad svojih sagorjelih plua.
Diem oprezno, usta priljubljenih uz tampon. Sad gas puzi po tlu i
zavlai se u sva udubljenja. Kao kakva ogromna, ljigava meduza polae se
u nae grotlo i ispunjava sve uglove. Gurnem Katcza: bolje je da iziemo i
legnemo negdje gore, nego ovdje gdje se gas najvie skuplja. Ali ne
stiemo, jer zapoinje drugi vatreni grad. Kao da to vie ne urliu granate,
~ 37 ~

ve je sama zemlja pobjenjela.

Uz lomljavu srui se prema nama neto crno. Pada sasvim pored nas:
to je mrtvaki sanduk koji je odletio u zrak.
Vidim Katcza kako se pomjera, pa i ja otpuzim tamo. Sanduk je pao
na pruenu ruku onog etvrtog koji je s nama u rupi. ovjek pokuava da
drugom rukom smakne masku. Kropp ga na vrijeme spreava, grubo mu
savija ruku za lea i vrsto je dri.
Katcz i ja se potrudimo da oslobodimo povrijeenu ruku. Poklopac
sanduka je raspuknut i slabo privren, lako ga skinemo, izbacujemo le
napolje, on se skljoka kao vrea, potom pokuamo da pomjerimo donji dio
sanduka.
Na sreu, ovjek se onesvijestio i Albert moe da nam pomogne. Sad
vie ne treba da budemo toliko obazrivi i zapinjemo iz sve snage dok
sanduk uz kripu ne popusti pod poturenim aovom.
Postaje svjetlije. Katcz uzima komad daske s poklopca i stavlja ga na
razmrskanu ruku, pa je previjemo svim zavojima koje imamo uza se.
Zasad vie nita ne moemo uiniti.
U glavi mi bubnja i tutnji pod maskom. ini mi se da e prsnuti.
Plua su prenapregnuta, neprekidno primaju isti vreli, istroeni zrak, ile
na sljepoonicama nabrekle, skoro se guimo.
Sivkasta svjetlost prodire i do nas. Vjetar brie preko groblja.
Podiem se do ruba rupe. U nejasnom polumraku ugledam pred sobom
jednu otkinutu nogu, izma je sasvim neoteena, na trenutak sve to
ugledam izvanredno jasno. Potom se na nekoliko metara od mene neko
die, oistim stakla na maski, ona se od mog uzbuenja opet zaas
zamagle, zvjeram onamo, ovjek vie nema gasmasku.
Saekam jo nekoliko sekundi, on i dalje stoji, gleda oko sebe kao da
trai neto, napravi korak-dva, vjetar je rastjerao gas, zrak je ist,
krkljajui smaknem i ja masku i stropotam se, zrak struji u mene kao
hladna voda, oi kao da e mi iskoiti iz glave, taj svjei val me ponese i
sve mi se zamrai.
Bombardiranje je prestalo. Okreem se rupi i mahnem ostalima. Oni
se iskobeljaju napolje i skidaju maske. Prihvatamo ranjenika, jedan mu
pridrava ruku privrenu daicama. Tako odlazimo, posrui, ali to
moemo bre.
Groblje je pretvoreno u ruevine. Mrtvaki sanduci i leevi razbacani
su unaokolo. Oni su ubijeni po drugi put, ali je svaki koji je bio
raskomadan, spasao jednoga od nas.
~ 38 ~

Ograda groblja je sruena, a ine poljske eljeznice koja je kraj nje

prolazila, istrgnute i izvijene, stre u nebo. Neko lei pred nama.
Zastajemo; samo Kropp nastavlja put s ranjenikom.
Na zemlji lei jedan regrut. Bokovi su mu zamazani usirenom krvlju;
toliko je iznuren da se ja odmah prihvatam za uturicu u kojoj je aj s
rumom. Katcz mi zadri ruku i naginje se nad njim:
Gdje te je zakailo, drue?
ovjek zakoluta oima: suvie je slab da govori.
Oprezno mu rascijepamo hlae. On stenje.
uti, uti, bit e ve bolje...
Ako je pogoen u eludac, ne smije nita da pije. Ali nije povraao, i to
je dobro. Razgolitimo mu kuk. To je sad samo kaa mesa sa komadiima
kostiju. Pogoen je u zglob. Taj mladi nikad vie nee moi da ide.
Protrljam mu mokrim prstom sljepooice i dajem mu jedan gutljaj.
Oi mu malo oivljuju. Tek sad primjeujemo da mu i desna ruka krvari.
Katcz rairi dva zavoja to vie moe da bi mu pokrio ranu, a ja
potraim komad platna da ga stavim preko toga. Ali nemamo vie nita.
Za,to mu rasijeem nogavicu da upotrijebimo dio njegovih gaa, ali on ih
nema. Pogledam ga bolje: to je glava s lanenom kosom.
U meuvremenu, Katcz je iz depa nekog mrtvaca izvadio jo jedan
zavoj, koji paljivo stavljamo. Kaem mladiu koji nas ukoeno gleda:
Donijet emo sad jedna nosila.
On na to otvori usta i proape:
Ostanite.
Katcz kae:
Vratit emo se odmah. Donijet emo nosila za tebe.
Nemogue je razabrati da li je razumio; kao dijete cvili za nama:
Ne idite...
Katcz se okrene i tiho kae:
Zar ne bi bilo najbolje uzeti revolver i svriti sve to?
Mladi e jedva izdrati transport, a najvie to moe to je da ivi
nekoliko dana. I sve ovo to je dosad patio nije nita prema onome to e
patiti dok ne umre. Sad je jo oamuen i nita ne osjea. A ve kroz jedan
sat postat e samo guva koja urla od nesnosnih bolova. Dani koje e jo
moi da preivi bit e za njega samo strahovito muenje. A emu koristi to
hoe li on trpjeti ili ne?
Klimnem glavom:
Da, Katcz, trebalo bi uzeti revolver.
~ 39 ~

min

Daj! progovori on i zastane.

Vidim da se rijeio. Pogledam oko sebe, ali vie nismo sami. Pred
nama se napravi grupica ljudi, iz rupa i grobova pomaljaju se glave.
Donosimo nosila..
Katcz odmahne glavom:
Tako mladi djeaci! Potom ponovi: Tako mladi, nevini djeaci.
Gubici su nam manji no to smo mislili: pet mrtvih i osam ranjenih.
Bilo je to samo jedan mali artiljerijski prepad. Dvojica naih mrtvaca lee
u jednom razrivenom grobu; treba samo da ih zatrpamo.
Vraamo se. Bez rijei gacamo jedan za drugim. Ranjene odnose u
previjalite. Jutro je mutno, bolniari protravaju s brojevima i ceduljama,
ranjenici jee. Poinje kia.
Kroz jedan sat stiemo do kamiona i uskaemo u njih. Sad ima vie
mjesta nego ranije.
Kia se pojaava. irimo atorska krila preko glava. Kine kapi
bubnjaju po njima. Sa strane liju mlazevi, kamioni se teturaju preko
rupaga, a mi se lelujamo u polusnu.
Dvojica stoje na prednjem dijelu kamiona, s dugakim ravastim
motkama u rukama. Oni paze na telefonske ice koje vise nad putem tako
nisko da nam mogu isjei glave. Ta dvojica ih na vrijeme dohvate
ravastim motkama i uzdignu iznad nas. ujemo njihove opomene:
Pazi! ica!
I u polusnu se sagnemo, a potom opet ispravimo.
Kamioni se monotono drmusaju, monotono odjekuju opomene na icu,
monotono pada kia. Lije na nae glave i glave mrtvaca tamo naprijed, na
tijelo mladog regruta ija je rana suvie velika za njegov kuk, lije na
Kemmerichov grob, lije na naa srca.
Negdje odjeknu eksplozija granata. Trgnemo se, oi postaju
napregnute, ruke spremne da prebace tijela preko ograde kamiona u jarak
kraj puta.
Ali se ne dogaa nita. Samo odjekuju monotone opomene:
Pazi! ica!
Saginjemo se a potom smo opet u polusnu.

~ 40 ~

V
Teko je ubijati u po u kad ih ovjek ima na stotine. Te ivotinjice
su poprilino tvrde, pa dodija to vjeito tucanje noktima. Zato je Tjaden
jedan poklopac kutije za latilo namjestio nad upaljenom svijeom i
privrstio ga icom. Ui se, prosto, bace na taj tiganji, potom
zapucketaju i gotove su.
Sjedimo u krug, s kouljama na koljenima, goli do pasa, zaposlenih
ruku. Haie ima jednu naroitu finu vrstu uiju: s crvenim krstom na glavi.
Zato tvrdi da ih je donio iz vojne bolnice u Thourhoutu, pripadale su lino
jednom viem tapskom lijeniku. Pored toga, izme hoe da namae
mau koja se polako prikuplja u limenom poklopcu, i pola sata se smije
toj svojoj ali.
Ali danas nema mnogo uspjeha: suvie smo zaokupljeni jednom
drugom stvari.
Glas se obistinio. Himmelstoss je ovdje. Stigao je jue i ve smo uli
njegov dobro nam poznati glas. Izgleda da je kod kue suvie energino
obuavao nekoliko mladih regruta, ne znajui da se meu njima nalazi i
predsjednikov sin. A to mu je slomilo vrat.
Ovdje e se tek uditi. Ve satima Tjaden mozga o svim moguim
nainima da mu dostojno odgovori. Haie zamiljeno pogleda svoje ogromne
ape i namiguje mi. Ona makljaa bila je vrhunac njegovog postojanja,
priao mi je da je i sada ponekad sanja.
Kropp i Mller upustili su se u razgovor. Kropp je jedini uspio da se
doepa neeg za jelo; dokopao je porciju punu soiva vjerojatno iz
pionirske kuhinje. Mller udno gleda ispod oka u jelo, ali se uzdrava i
samo kae:
ta bi ti, Alberte, radio kad bi sad odjednom nastupio mir?
Nee biti mira veli Albert kratko.
Ama da, ali kad bi... navaljuje Mller ta bi radio?
Odmaglio proguna Kropp.
Jasno. A onda?
Naljoskao se.
Ne brbljaj gluposti, govorim ozbiljno.
I ja kae Albert. A ta bih drugo mogao da uradim?
Katcza interesira to pitanje. Zatrai od Kroppa svoj tribut u soivu i
primi ga, zamisli se neto, pa najzad progovori:
Da, moglo bi se naljoskati, ali inae na prvi vlak, pa pravo k
~ 41 ~

mamici. ovjee, Alberte... mir!

Preturi po lisnici od votanog plana i svim u naokolo gordo pokae
jednu fotografiju:
Moja stara.
Potom je vrati natrag i psuje:
Prokleti, uljivi rat!
Tebi je lako da pria kaem. Ti ima sina i enu.
Pa jeste potvruje on. Moram se pobrinuti da imaju ta da
jedu.
Nasmijemo se.
To im nee nedostajati, Katcz. Inae, prosto pristupi rekviziciji.
Mller je gladan i ne zadovoljava se time. On trza Haie Westhusa iz
sanjarija o makljai.
Haie, ta bi ti radio kad bi sad nastupio mir?
Trebalo bi ti propisno ispraiti tur to ovdje poinje o tako neem,
velim ja. Otkud ti to uope?
Otkud kravlje govno na tavanici odgovori Mller lakonski, pa se
ponovo obrati Haieu Westhusu.
Takvo jedno pitanje suvie je teko za Haiea. On odmahuje glavom,
punom pjega od sunca.
Hoe da kae: kad vie ne bi bilo rata?
Tano. Ti sve shvata.
E, pa, opet bi dole ene, a? oblizuje se Haie.
Dabome. I to.
Uh, majku mu! veli Haie, a lice mu se ozari.
Onda bi' upecao jednu dobru laficu, jednu pravu zuzicu, zna, koju
ima za ta da uhvati, pa pravo na legalo. Zamisli: odistinski krevet sa
madracem i perinom. Djeco, osam dana ne bi' navlaio hlae!
Svi ute. Slika je vie nego izvanredna. Podilaze nas marci. Najzad
Mller dolazi k sebi i pita:
A onda?
Stanka. Potom Haie kae malo nejasno:
Da sam podoficir, ostao bih jo kod Prusa i kapitulirao.
Haie, ti si aav kaem.
On mi dobroudno odvraa pitanjem:
Jesi l' kad vadio treset? Probaj jednom.
Istovremeno vadi on iz izme kaiku i zahvata iz Albertove porcije.

~ 42 ~

 To ne moe biti gore od kopanja rovova odgovorim.

Haie vae i ceri se:
Ali traje due. I ne moe da se zabuava.
Ama, ovjee, kod kue je ipak bolje, Haie.
Kako se uzme kae on i otvorenih usta u pusti se u razmiljanje.
Na licu mu se vidi o emu misli. O svojoj bijednoj kolibi kraj movare,
o munom radu od ranog jutra do mrkla mraka po paklenoj sparini u
pustarama, o mravoj plai i prljavom radnikom odijelu.
U mirno doba nema u vojsci nikakvih briga nastavlja.
Svakog dana ti sljeduje zobnica, inae die dreku, ima svoj krevet,
svakih osam dana isto rublje kao gospodin, otaljava svoju podoficirsku
slubu, dobro si odjeven... a uvee si svoj ovjek i ide u kavanu.
Haie se gordi svojom idejom. Zanosi se njom:
A kad izgura svojih dvanaest godina, stekne pravo na penziju i
postane andar, pa se po cio dan samo eta.
Sav se znoji od pomisli na takvu budunost:
Zamisli, samo, kako te onda ljudi doekuju. Ovdje konjak, tamo
politrenjak. Svi hoe da ive lijepo sa andarom, zar ne?
Ali ti nikad nee postati podoficir, Haie, dobacuje Katcz.
Haie ga zapanjeno gleda i uti. Sad sigurno misli na svijetle jesenje
veeri, nedjelje na proplancima, na seoska zvona, popodneva i noi s
djevojkama, na prenice od heljde s krupnim komadima slanine, na
razgovore u kavani.
Ne moe tako odjednom da izie iz tog matanja, pa samo mrzovoljno
proguna:
Uvijek postavljate neka blesava pitanja.
Zatim navue koulju preko glave i zakopa koporan.
A ti, ta bi ti radio, Tjaden uzvikne Kropp.
Tjaden zna samo jednu stvar:
Pazio bih da mi ne umakne Himmelstoss.
Izgleda da bi mu bilo najmilije da ga zatvori u kavez i svako jutro
dobro isprebija motkom. Kropp se oduevljava:
Da sam na tvom mjestu, potrudio bih se da postanem porunik.
Onda bi mogao da ga mutra dok mu prkno ne provri.
A ti, Detering? nastavlja Mller, koji bi sa svoje manije da
ispituje ljude mogao postati izvrstan profesor.
Detering ne govori mnogo. Ali na to pitanje daje odgovor. Pogleda
navie i prozbori samo jedno:
~ 43 ~

 Stigao bih na vrijeme za berbu.

Izgovorivi to, ustaje i odlazi. Zabrinut je. Njegova ena sama mora
da obrauje imanje. Na sve to jo su mu rekvirirali dva konja. Svakog
dana pregleda sve novine koje mu dou do ruku da vidi ne pada li kia i u
njegovom oldenburkom kutu. Ne bi se, inae, moglo pokupiti sijeno.
U tom asu pojavljuje se Himmelstoss. Upuuje se pravo naoj grupi.
Tjaden se ospe crvenim pjegama. On je izvaljen svom duinom po travi i
od uzbuenja sklapa oi. Himmelstoss je pomalo nesiguran, korak mu se
usporava, ali ipak domarira do nas. Nikome ni na pamet ne pada da
ustane. Kropp ga posmatra zainteresirano.
Stoji pred nama i oekuje. Niko nita ne govori i on najzad prevaljuje
preko usana jedno:
E?
Protie nekoliko sekundi. Himmelstoss, oigledno, ne zna kako da se
dri. Najmilije bi mu bilo da nas sve sada dobro izriba. Ali izgleda da je
ve pomalo shvatio da front nije kasarna. Pokuava jo jednom, ali sad se
ne obraa svima, nego samo jednom, vjerujui da e tako lake dobiti
odgovor. Kropp mu je najblii, pa stoga njemu uini tu ast:
E, i ovdje?
Ali mu Albert nije prijatelj. Odvraa mu suho:
Malo bre nego vi, ini mi se.
Rii brk zadrhti.
Ne poznajete me vie, a?
Tjaden otvori oi:
De!
Himmelstoss se okree njemu.
Pa to je Tjaden, zar ne?
Tjaden die glavu:
A zna li ta si ti?
Himmelstoss je zapanjen.
Otkad se mi tikamo? Nismo, valjda, uvali koze zajedno.
Uope ne umije da se snae. Nije oekivao tako otvoreno
neprijateljstvo. Ali se uva; sigurno mu je neko priao one ludosti o metku
u lea.
Pominjanje koze toliko razbjesni Tjadena da postaje duhovit:
Ne, kae uvao si ih sam!
Sad se i Himmelstoss razbjesni. Ah mu Tjaden ne da vremena da
progovori; mora najprije da istrese svoje:
~ 44 ~

 Hoe da zna ta si? Ti si prljavo pseto, to si ti! Odavno sam to

htio da ti kaem.
Zadovoljstvo, oekivano mjesecima, zasija u njegovim praseim
oicama kad gromko izbaci ono prljavo pseto."
Himmelstoss je van sebe:
ta hoe ti, govnarijo, ubre tresetarsko! Dig' se, stojte mirno kad
govorite s pretpostavljenim!
Tjaden dostojanstveno odmahne:
Voljno! Himmelstoss! Kidaj!
Himmelstoss se pretvara u pomahnitalu inkarnaciju vojnih pravila.
Ni sam kajzer ne bi bio vie uvrijeen. Urla:
Tjaden, zvanino vam nareujem: diite se!
Jo neto? pita Tjaden.
Hoete li izvriti moje nareenje? Da ili ne? Mirno i odluno i
naravno, ne znajui to,
Tjaden odgovara najuvenijim klasinim citatom. Istovremeno mu
okree i stranjicu. Himmelstoss odmagli urlajui:
Ja u vas pod prijeki sud!
Vidimo ga kako se gubi u pravcu etne kancelarije.
Haie i Tjaden pretvaraju se u silno tresetarsko cerekanje. Haie se
toliko smije da razglavi vilicu, pa odjednom ostaje nepomian, razjapljenih
eljusti. Albert mora da mu ih pesnicom namjesti. Katcz je zabrinut:
Bit e gadno ako se ali.
Misli da hoe? pita Tjaden.
Sigurno kaem ja.
Dobit e najmanje pet dana buhare objanjava Katcz.
Tjaden se uope ne uzbuuje.
Pet dana buhare, to je pet dana odmora.
A ako te strpaju u tvravu? pita Mller, koji voli da sve dobro
pretrese.
Onda za mene, dok to traje, nema rata.
Tjaden je roen pod sretnom zvijezdom: za njega nema briga. Sad
odlazi sa Haiem i Leerom, da ga ne nau dok ne proe prva bura.
Mller jo nije zavrio. Obara se ponovo na Kroppa:
Alberte, ta bi radio kad bi se sad naao kod kue?
Kropp je sad popustljiviji, jer je sit:
Koliko bi nas bilo u razredu?
Raunamo: bilo nas je dvadeset, sad su sedmorica mrtvi, etvorica
~ 45 ~

ranjena, jedan u ludnici. Najvie bi se skupilo dvanaestorica.

Trojica su potporunici kae Mller. Misli da bi pustili
Kantoreka da se istresa na njih?
Ne vjerujemo u to, ne bismo ni mi dopustili.
ta zna ti, upravo, o trostrukoj radnji u "William Tellu?"
podsjeti se Kropp odjednom i krivi se od smijeha.
Koji su bili ciljevi gttingenskog Hajmbunda? zapita Mller, i to
sasvim strogo.
Koliko je djece imao Karlo Smjeli? odvraam ja mirno.
Bumer, od vas nikad nee biti nita, krijeti Mller.
Kad je bila bitka kod Zane? pita Kropp.
Vi nemate moralne vrstine, Kropp, sjedite, tri minus! kaem i
odmahnem rukom.
Koje je zadatke Lycurgus smatrao najvanijim za dravu?
mrmlja Mller i pravi se kao da namjeta cviker.
Da li se kae: Mi, Njemci, bojimo se samo boga i nikog drugog na
svijetu" ili: Mi Njemci..."?
traim ja da razmisle.
Koliko Melbourne ima stanovnika? cvrkue Mller.
Kako mislite da proete kroz ivot kad ni to ne znate s
negodovanjem pitam Alberta.
ta je kohezija? trijumfira on.
Ne znamo bogzna ta od tih burgija. Nisu nam niem ni sluile. Ali
nas u koli niko nije uio tome kako se na kii ili vjetru pali cigareta ili
kako mokrim drvima upaliti vatru... ili da je najbolje bajunet zariti u
eludac, jer se tu nee zaglaviti kao meu rebrima.
Mller progovori zamiljeno:
ta to vrijedi. Ipak moramo ponovo u klupe.
Mislim da je to nemogue:
Moda emo ipak imati kakav poseban kurs.
I za njega mora da se sprema. A ta e i ako ga poloi? Nita
bolje nije ni biti student. Ako ne bude imao para, mora opet da bifla.
Ipak je malo bolje. Samo, i to su burgije to mora da guta tamo.
Kropp jasno izrazi nau misao:
Kako to moe primiti ozbiljno onaj ko je bio ovdje, na frontu?
Ipak treba da ima nekakvo zanimanje primjeuje Mller, kao
da je Kantorek lino.
Albert isti nokte noem. Zapanjeni smo tim gizdanjem. Ali to je kod
njega samo pokret uz koji lake razmilja. On ostavlja no i veli:
~ 46 ~

 To je ono. Katcz, Detering i Haie vratit e se svom poslu, jer ga

imaju odranije. Pa i Himmelstoss. Ali mi ga nikad nismo imali. A kako
emo se poslije svega ovoga on mahne rukom prema frontu navii na
bilo kakvo zanimanje?
Trebalo bi biti rentijer i ivjeti sasvim sam u nekoj umi kaem,
ali se istog asa postidim te grandomanije.
ta li e biti kad se vratimo? pita se Mller, i on zabrinut.
Kropp slee ramenima:
Ne znam. Najprije treba da se vratimo, pa emo onda vidjeti.
Svi smo zbunjeni.
ta bi se moglo raditi? pitam ja.
Ja nemam volje ni za ta odgovori Kropp umorno. U svakom
e sluaju jednog lijepog dana biti mrtav, pa ta e imati od svega? Ne
vjerujem da emo se mi uope odavde izvui.
Zna, kad mislim na to, Alberte, progovorim malo poslije i
izvalim se poleuke kad zaujem rije mir" i kad on zaista postane
stvarnost, htio bih da uinim neto to bi vrijedilo muka u ovom brlogu.
Samo, ne mogu da zamislim ta. Sve to se prua kao mogunost, sva ta
trka za poslovima, studijama, plaama i ta ti ja znam, gadi mi se, jer je
vjeito ista i vjeito odvratna. Ne znam ta... ne znam ta, Alberte.
Sve mi izgleda uzaludno i oajniki.
I Kropp razmilja o tome:
Svima e nam biti teko. Da li oni kod kue brinu katkad o tome?
Dvije godine pucanja i bacanja bombi, ne moe se to smaknuti kao stara
arapa...
Slaemo se s tim da je to isto za sve, ne samo za nas ovdje, nego
svuda, za sve one koji su, svejedno da li vie ili manje, u istom poloaju.
To je zajedniki udes nae generacije.
Albert to lijepo kae:
Rat nas je pokvario za bilo ta.
U pravu je. Mi nismo vie omladina. Ne elimo vie da osvajamo
svjetove. Mi smo bjegunci. Bjegunci od sebe. Od vlastita ivota. Imali smo
osamnaest godina i poinjali da volimo svijet i ivot; ali smo morali da
pucamo na njih. Prva granata koja je udarila raznijela je nae srce. Mi
smo odvojeni od rada, aktivnosti i progresa. Ne vjerujemo vie u to;
vjerujemo u rat.
etna kancelarija oivljuje. Sigurno ju je Himmelstoss uzbunio. Na
elu kolone kaska debeli narednik. Smijeno je to su svi aktivni narednici
~ 47 ~

debeli. Za njim, edan osvete, ide Himmelstoss. izme mu blistaju na

suncu. Ustajemo. Narednik dae:
Gdje je Tjaden?
Naravno, niko ne zna. Himmelstoss nas bijesno po smatra.
Znate vi dobro gdje je. Samo neete da kaete. Govorite!
Narednik pogleda oko sebe, ali od Tjadena ni traga ni glasa. Onda
pokuava na drugi nain:
Za deset minuta da se Tjaden javi u kancelariju!
Potom se povue, s Himmelstossom u pratnji.
Izgleda mi da e prilikom prvog utvrivanja rovova jedan kotur
ice pasti Himmelstossu na noge sluti Kropp.
Zabavljat e se on jo s nama kae Mller smijui se.
To je sad naa ambicija: pokazati jednom potaru ta mislimo.
Odlazim u baraku i obavjetavam Tjadena ta je bilo, kako bi mogao
da se izgubi.
Onda promijenimo mjesto i namjestimo se za kartanje. Tu smo jaki: u
kartanju, psovanju i ratovanju. Nedovoljno za dvadeset godina... i
premnogo za dvadeset godina.
Kroz pola sata Himmelstoss se opet pojavljuje. Niko ne obraa panju
na njega. Pita gdje je Tjaden. Slijeemo ramenima.
Vi ste dobili nareenje da ga pronaete ostaje on uporan.
Kako to: vi? pita Kropp.
Pa vi, vi ovdje...
Molim vas da mi ne govorite ti" kae Kropp pukovnikim
tonom.
Himmelstoss kao da je pao s Marsa.
Ko vam kae ti"?
Vi.
Ja?
Da.
Mozak mu radi. Nepovjerljivo pogleda ispod oka Kroppa, jer ne
shvata ta ovaj hoe. I nikako da dokui, pa stoga produi malo
predusretljivije:
Niste ga pronali?
Kropp se izvali na travu i kae:
Jeste li bili kadgod na poloaju?
To se vas ne tie odvrati suho Himmelstoss. Ja zahtijevam
odgovor.
~ 48 ~

 Vai! doekuje ga Kropp i ustaje. Pogledajte tamo gdje su oni

oblaii. To su rapneli Tomija. Juer smo bili tamo. Pet mrtvih, osam
ranjenih. A to je bilo tek lako zabavljanje. Idui put, kad i vi poete s
nama, momci e, prije nego to umru, stati pred vas, sastaviti pete i
slubeno vas upitati: Molim da mi dozvolite odstupanje." Molim da mi
dozvolite da kveknem." Ba smo ekali na ljude kao to ste vi.
Potom sjedne, a Himmelstoss odlazi kao kometa.
Tri dana zatvora kae Katcz.
Za sljedei put ga ja primam na sebe ka em Albertu. .
Ali je s tim gotovo. Meutim, uvee, poslije smotre, dolazi sasluanje.
U kancelariji sjedi Bertinck, na potporunik i presluava nas jednog za
drugim.
I ja moram da svjedoim, pa objanjavam zato se Tjaden pobunio.
Pria o mokrenju u postelji izaziva utisak. Poalju po Himmelstossa, i ja
ponovim svoj iskaz.
Da li je to istina? pita Bertinck Himmelstossa.
Ovaj vrda, ali zavrava priznanjem kad i Kropp da istu izjavu.
Zato to niko nije prijavio? pita Bertinck.
utimo. Trebalo bi sam da zna koliko u vojsci vrijede albe na takve
sitnice. Ima li, uope, u vojnikom ivotu albi? Ali i potporunik to
shvata, pa najprije dobro izmutra Himmelstossa, dajui mu na znanje da
front nije isto to i kasarna. Zatim dolazi red na Tjadena, koji dobija svoje
s kamatom, propisnu prodiku i tri dana zatvora. Potom, namigujui,
odree Kroppu jedan dan zatvora.
Ne moe se drukije kae mu.
Pametan je on momak.
Obian pritvor je prijatan. Stari kokoarnik slui kao zatvor; tu
obojica mogu primati posjete. Mi emo ve nai naina da uemo. Za strogi
zatvor slui podrum. Ranije su nas vezivali za drvo, ali je to sad
zabranjeno. Ponekad ve postupaju s nama kao s ljudskim biima.
Sat poto su Tjaden i Kropp sjeli iza reetkaste ice, kreemo k
njima. Tjaden nas pozdravlja kukurijekanjem. Onda do mrklog mraka
igramo skat.
Naravno, dobija Tjaden, mrcina jedna.
Kad smo krenuli, Katcz me pita:
ta bi rekao na guje peenje?
Nije loe konstatiram.
Uskoimo u jedna kola iz municijske kolone. Vonja stoji dvije
~ 49 ~

cigarete. Katcz je dobro zapazio mjesto. tala pripada jednom tabu puka.
Odluujem da sam potraim gusku i primam instrukcije. tala je iza
ograde, a vrata su joj poduprta samo motkom.
Katcz mi napravi lopovske ljestve, ja stavim nogu na njegove ruke i
prebacim se preko ograde. Katcz uva strau.
Nekoliko trenutaka stojim nepomino da mi se oi naviknu na mrak.
Onda razaznam talu. Kliznem polako, napipam motku, poturim je i
otvorim vrata. Raspoznam dvije bijele mrlje. Dvije guske, to ba nije
zgodno: kad se dohvati jedna, druga udari u dreku. Dakle, moram obje:
ako radim brzo, sve e ii dobro.
U skoku sam do njih. Jednu dohvatim odmah, trenutak potom i
drugu. Kao lud udaram njihovim glavama o zid, da ih oamutim. Ali,
vjerojatno ne dovoljno snano. ivotinje se koprcaju, udaraju krilima i
nogama. Borim se ogoreno, ali, do avola, koliko snage ima jedna obina
guska! Otimaju se toliko da se za teturam. Te bijele paavre su u mraku
skoro gnusne, ruke mi dobijaju krila, prosto me strah da ne odletim, kao
da drim u apama par balona.
Evo ve i dreke: jedna vrat udahnuo je malo zraka i sad krklja kao
budilnik. Jo nisam doao k sebi, a spolja se ve zauje tapkanje, neto me
mune, naem se na zemlji i zaujem bijesno reanje. Nekakav pas.
Pogledam tamo: ve kljoca zubima prema mom vratu. Istoga asa se
ukoim i dobro uvuem vrat u okovratnik.
To je doga. Protie itava vjenost dok ona povue njuku i posadi se
kraj mene. Ali im pokuam da se maknem, zarei. Razmiljam. Jedino
to mogu to je da dohvatim svoj mali revolver. Po svaku cijenu moram
otii odavde prije no to naie neko. Centimetar po centimetar vuem
ruku ka revolveru.
ini mi se da to traje satima. I najmanji pokret izaziva opasno
reanje; ukoim se, potom ponem iznova. Kad dohvatim revolver, ruka
mi zadrhti. Pritisnem je uz pod i govorim sebi ta treba da inim: podii
revolver, pucati prije nego to pas bude mogao da me epa i preletjeti zid.
Polako udahnem zrak i malo se smirim. Potom zadrim dah,
podignem revolver, opalim, hitac odjekne, doga odskoi skiei, dohvatim
se vrata, sapliui se uz put o jednu od gusaka koje mi bjehu pobjegle.
U trku je hitro epam, prebacim preko zida jednim zamahom, pa i
sam poletim gore. Nisam jo na drugoj strani, a doga mi je ve za petama.
Brzo se smandrljam dolje. Desetak koraka dalje stoji Katcz, s guskom u
rukama. im me ugleda, odmaglimo svom snagom.
~ 50 ~

Najzad moemo da odahnemo. Guska je mrtva. Katcz je zaas obavio

posao. Ispei emo je odmah da ne bi ko ta primijetio. Donesem iz barake
lonac i drva, pa se uvuemo u jednu malu, naputenu upu, kojom se
sluimo za ovakve stvari. Dobro zatvorimo jedini otvor na njoj. Unutra je
nekakvo ognjite, jedna gvozdena ploa stavljena preko cigala. Zapalimo
vatru.
Katcz oupa gusku i oisti je. Paljivo odvajamo perje na stranu.
Naravit emo od njega dva jastu eta s natpisom: Mimo pajki za vrijeme
bombardiranja!"
Artiljerijska vatra s fronta obuhvata tutnjavom nae sklonite.
Svjetlost s ognjita treperi po naim licima, sjenke igraju po zidu.
Pokatkad odjekne mukli tresak, pa kuica sva zatreperi. To su avionske
bombe. Jednom zaujem i priguene krike. Sigurno je pogoena koja
baraka.
Avioni huje; uju se mitraljeski rafali. Ali napolje ne prodire nikakva
svjetlost iz naeg sklonita.
Sjedimo tako, jedan prema drugom, Katcz i ja, dva vojnika u
pohabanim uniformama, koji peku gusku u dubokoj noi. Ne govorimo
mnogo, ali smo puniji uzajamne njene panje nego, im mi se, to mogu
biti ljubavnici. Mi smo dva ljudska bia, dvije siune iskre ivota, a
napolju je no i kolo smrti. Mi smo na njegovoj ivici, u isti mah i u
opasnosti i u zaklonu, niz prste nam curi mast, srcima smo zblieni, a
trenutak koji preivljavamo isti je kao i to mjesto na kome smo: blagi
plamen naih dua ini da trepere sjenke i svjetlosti naih osjeanja. ta
on zna o meni, ta ja o njemu? Prije ovoga ne bismo imali ni jednu slinu
misao, a sad sjedimo pred jednom guskom, osjeamo da postojimo i tako
smo bliski jedan drugom da i ne govorimo.
Peenje guske traje prilino dugo, ak i kad je mlada i masna. Zato se
smjenjujemo. Dok je jedan preliva, drugi spava. Malo pomalo rasprostire
se divan miris.
umovi koji dopiru spolja stapaju se u jedan niz, u san, ali u san pri
kome se sjeanje ne gubi sasvim. U polusnu vidim Katcza kako die i
sputa kaiku; volim ga s tim njegovim ramenima, njegovim uglastim i
povijenim likom. Istovremeno vidim iza njega ume i zvijezde i jedan blagi
glas izgovara rijei koje mi donose mir, meni, vojniku koji u svojim
velikim izmama, s opasaem i torbicom, siuan, koraa pod ogromnim
nebeskim svodom putem koji se prua pred njim, vojniku koji umije da
brzo zaboravi i koji je samo ponekad tuan, neprekidno koraajui sve
~ 51 ~

dalje pod prostranim nonim nebom.

Mali vojnik i jedan blagi glas, i kad bi ga ko pomilovao, moda ne bi
bio u stanju da to vie razumije, taj vojnik koji marira u svojim velikim
izmama i s ustreptalim srcem, taj vojnik koji marira zato to ima izme
i koji je zaboravio sve osim mariranja. Nije li negdje na vidiku neko
cvijee i predio tako tih da izazove suzu u oku tog vojnika? Nisu li tamo
slike koje on nije izgubio zato to ih nikad nije ni imao, slike koje
uzbuuju, ali koje su za njega, ipak, prolost? Nisu li tamo negdje
njegovih dvadeset godina?
Lice mi je mokro i pitam se gdje sam. Katcz je preda mnom, njegova
ogromna, pognuta sjenka pada preko mene kao slika zaviaja. On govori
tiho, osmjehuje se i prilazi vatri. Onda kae:
Gotovo je.
Dobro, Katcz.
Rastresem se. Usred upe blista rumeno peenje. Uzimamo svoje
viljuke na rasklapanje i noeve i odsijeemo svaki po batak. Komade
taina umaemo u mast. Jedemo polako, s punim uivanjem.
Prija li ti, Katcz?
Fino! A tebi?
Fino, Katcz.
Mi smo kao braa i jedan drugom stalno dodajemo najbolje komade.
Najzad ja zapalim cigaretu a Katcz cigaru. Ostalo je jo podosta.
Katcz, kako bi bilo da odnesemo koji komad Kroppu i Tjadenu?
Vai! kae on.
Odsijeemo za jednu porciju i paljivo zavijemo u novine. Ostalo
hoemo da odnesemo u nau baraku, ali se Katcz nasmije i kae samo:
Tjaden!
Jasno mi je, moramo ponijeti sve. Tako se upuujemo kokoarniku da
obojicu probudimo. Prije toga jo spakujemo perje.
Kropp i Tjaden gledaju u nas kao u prikaze. A onda im vilice ponu da
rade. Tjaden objema rukama dri jedno krilo na ustima, kao usnu
harmoniku, i vae. Ispija potom mast iz lonca i mljaska:
Nikad vam ovo neu zaboraviti.
Vraamo se u baraku. Opet je nad nama prostrano zvjezdano nebo i
praskozorje, a pod njim koraam ja, vojnik sa velikim izmama i punim
elucem, mali izgubljeni vojnik u zori koja svie, ali pored mene ide uglast
i povijen, Katcz, moj drug.
Obrisi baraka iskrsnu pred nama u osvitu kao taman dubok san.
~ 52 ~

VI
Zucka se o ofanzivi. Odlazimo na front dva dana ranije nego obino.
Uz put prolazimo pokraj jedne kole, razruene granatama. Cijelom
njenom duinom uzdie se visoko dvostruki zid potpuno novih mrtvakih
sanduka od svijetlih, neostruganih dasaka. Oni miriu jo na smolu, na
borovinu i na umu. Ima ih bar stotina.
Bogme su se dobro pripremili za ofanzivu kae Mller zaueno.
Za nas su promrmlja Detering.
Ne bulazni! grubo ga doeka Katcz.
Budi sretan ako ti uope daju sanduk ceri se Tjaden. Takva
njuka sa vaarskog strelita dobit e samo atorsko krilo, zna se!
I drugi prave ale, nimalo prijatne ale, ali ta mi moemo drugo?
Sanduci su zaista namijenjeni nama. Za takve stvari organizacija je
savrena.
Pred nama svuda vri. Jo prije noi pokuavamo da se orijentiramo.
Kako je na sektoru prilino mirno, to neprekidno, do zore, sluamo
kotrljanje transporta iza protivnikih linija. Katcz kae da se to oni ne
povlae nego gomilaju trupe, municiju i topove.
Ubrzo nam postaje jasno da je engleska artiljerija dobila pojaanja.
Desno od majura postavljene su najmanje etiri nove baterije od 205
milimetara, a iza jablanovog panja ukopani su minobacai. Osim toga,
svuda su posijani oni mali francuski monstrumi s upaljaima koji se
aktiviraju na najmanji dodir.
Ravo smo raspoloeni. Dva sata poto smo se smijestili po
zemunicama, naa vlastita artiljerija otvara vatru na nae rovove. To je
ve trei put za posljednje etiri nedjelje. Ali niko ne bi rekao nita da su
to samo greke u gaanju; meutim, to je otuda to su topovske cijevi
istroene, pa su pogoci neprecizni i granate esto padaju na nae poloaje.
Noas su od toga dvojica ranjena.
Front je kavez u kome ovjek moe samo nervozno da oekuje ono to
e se dogoditi. Nalazimo se pod mreom koju ine putanje granata i ivimo
u napetosti punoj neizvjesnosti. Sluaj lebdi nad nama. Kad naleti
projektil, mogu samo da se uurim i nita vie; ne znam gdje e udariti,
niti mogu da utjeem na to.
Ta vlast sluaja je ono to nas ini ravnodunim. Prije nekoliko
mjeseci sjedio sam u jednoj zemunici i igrao skat; malo poslije ustao sam i
otiao da obiem drugove u drugoj zemunici. Kad sam se vratio, od prve
~ 53 ~

nije ostalo ni traga, bila je razorena jednom tekom granatom. Potom sam
se uputio onoj drugoj i stigao ba na vrijeme da pomognem pri
otkopavanju. U meuvremenu je i ona bila razorena.
Sluajno sam ostao iv, kao to sam sluajno mogao biti pogoen. U
najvroj zemunici mogu biti raznesen u komade, a na brisanom
prostoru, pod desetosatnom artiljerijskom vatrom, da ostanem
nepovrijeen. Svaki vojnik ostaje u ivotu samo zahvaljujui tisuima
sluajeva. I svaki vojnik vjeruje i uzda se u sluaj.
Treba dobro da pazimo na kruh. Posljednjih dana, otkako se rovovi
ravo odravaju, takori su se veoma namnoili. Detering tvrdi da je to
najsigurniji znak da e propisno zagustiti. takori su ovdje izuzetno
odvratni zbog svoje veliine. To su oni koje nazivaju leinarskim
takorima". Njuke su im gadne, pakosne i gole, a ovjeku se prosto smui
kad vidi njihove dugake, bezdlake repove.
Izgledaju pregladnjeli. Skoro svima su oglodali kruh. Kropp dri svoj
pod uzglavljem, uvijen u a torsko krilo, ali zato ne moe da spava, jer mu
pretravaju preko lica samo da bi doli do kruha. Detering je htio da bude
lukav, pa je za tavanicu zakaio icu, a o nju objesio zaveljaj s kruhom.
Ali kad je u toku noi osvijetlio depnom lampom, vidio je da se ica klati.
Na kruhu je jahao jedan debeli takor.
Najzad rijeimo da tome uinimo kraj. Paljivo isijeemo komade
kruha gdje su ivotinje glodale; nikako ne smijemo da bacimo sve, inae
sutra neemo imati ta da jedemo. Isjeeno komade stavimo na gomilu,
nasred zemunice. Svako dohvati svoj aov i isprui se, spreman da udari.
Detering, Kropp i Katcz dre u pripravnosti depne lampe.
Poslije nekoliko minuta zaujemo prvo grebanje i grickanje. umovi
se pojaaju, tu je ve stotinu noica. U to bijesnu depne lampe i svi se
oborimo na crnu gomilu, koja se razbjei uz ciku. Uspjeh je dobar.
Izbacimo aovima komade takora iz rova i ponovo legnemo u zasjedu.
Prepad nam polazi za rukom jo nekoliko puta. Onda su ivotinje
primijetile neto ili osjetile miris krvi. Ne dolaze vie. Ipak su sutradan
odnijeli preostale komade kruha s poda. U oblinjem sektoru napali su
dvije velike make i jednog psa, preklali ih i poderali.
Sutradan sljedujemo holandski sir. Svako dobija gotovo etvrt grude.
S jedne strane to je dobro, jer je holandski sir izvanredan, ali je, s druge
strane, rav znak, jer su nam dosad uvijek te velike crvene grude bile
predznak tekih borbi. Nae predosjeanje se pojaava kad nam podijele
jo i alkohol. Pijemo ga, ali nam srca zebu.
~ 54 ~

U toku dana nadmeemo se u gaanju takora i tumaramo tamo-amo.

Poveavaju nam zalihe municije i runih bombi. Bajunete pregledamo
sami, zato to ih ima ija je tupa strana izreckana kao pila. Kad oni s
druge strane uhvate nekog s takvim bajunetom, ubiju ga bez milosti. U
susjednom sektoru nalazili smo drugove kojima je nos bio isjeen, a oi
iskopane takvim bajunetima s pilom. Zatim su im nabili strugotinu u usta
i nos i tako ih uguili.
Nekoliko regruta jo ima takve bajunete; sklonimo ih i nabavimo
druge.
Pravo reeno, je izgubio svoj nekadanji znaaj. Sad se uobiajilo da
se u juri ide samo s bombama i aovima. Dobro naotren aov je lake i
mnogo upotrebljivije oruje; on ne samo to se moe zariti protivniku pod
bradu, nego se njime mogu, dobrim zamahom, zadati vrlo jaki udarci;
naroito ako se pogodi izmeu ramena i vrata, moe se rasjei sve do
grudi. Bajunet se pri ubodu esto zaglavi, pa se treba jako odupirati o
eludac ubodenog da bi se izvukao, a dotle ovjek moe i sam da dobije
svoju porciju. Uz to se jo i esto slomije.
U toku noi obznanjuju gas. Oekujemo napad i leimo s maskama,
spremni da ih strgnemo im se pojavi prva sjenka.
Dolazi jutro, a nita se ne dogaa. Samo ono neprekidno kotrljanje s
one strane, koje udara na nerve: vlakovi, vlakovi, kamioni, kamioni, ta se
to sve tamo koncentrira? Naa artiljerija neprekidno tue, ali kotrljanje se
ne prekida, nikako se ne prekida...
Lica su nam izmorena i ne usuujemo se da pogledamo jedan drugog.
Bit e ovo kao na Sommi, kad smo najprije imali sedam dana i
sedam noi neprekidnog bombardiranja kae Katcz mrano.
Otkako smo ovdje, on vie ne pravi viceve, a to nije dobro, jer je Katcz
stari fronta i ima dobar nos. Samo je Tjaden zadovoljan dobrim
sljedovanjem i rumom; ta vie, on vjeruje da emo se vratiti na odmor a
da se dotle nita ne dogodi.
Skoro da mu povjerujemo. Dani prolaze bez ieg novog. Nou sam na
mrtvoj strai. Iznad mene uzdiu se i padaju rakete i svijetlei padobrani.
Pun sam opreznosti i napregnutosti, srce mi bije. Pogled mi se stalno
zaustavlja na satu sa svijetleim brojkama: skazaljke kao da ne miu. San
mi pada na oi: miem prstima u izmama da ne bih zaspao. Nita se ne
dogaa do smjene, samo to neprekidno kotrljanje s druge strane. Malo
pomalo se smirujemo i po cio dan igramo skat ili rams. Moda imamo
sree.
~ 55 ~

Preko dana, nebo je prepuno balona. Pria se da e ovog puta

neprijatelj i na ovom sektoru upotrijebiti u toku napada tenkove i avione
u saradnji s pjeadijom. Ali to nas manje interesuje od onoga to se pria o
novim bacaima plamena.
Budimo se usred noi. Zemlja tutnji. Obasuti smo tekom vatrom.
Pribijamo se u uglove. Razaznajemo granate svih kalibara.
Svatko dodiruje rukom svoje stvari i neprekidno se uvjerava da li su
jo tu. Naa zemunica podrhtava, no je pretvorena u urlik i bljesak.
Pogledamo se pri svijetlosti koja traje nekoliko sekundi i odmahujemo
glavama; lica su nam blijeda, a usne stisnute.
Svi skoro osjeamo kako teke granate odnose grudobran, raznose
nadstrenicu i razbijaju gornje blokove betona. Raspoznajemo potmuliji i
bjenji udar kad granata pogodi rov, kao udar ape divlje zvijeri. Nekoliko
regruta pozelenjeli su jo izjutra i povraaju. Jo su neiskusni.
Odvratna siva svjetlost polako se uvlai u zemunicu i bljesak
eksplozija postaje bljei. Svie. S artiljerijskom vatrom mijeaju se i
eksplozije mina. Njihovo djelovanje je strahovito. Gdje one udare, tu se
stvori masovna grobnica.
Smjena izlazi, osmatrai se vraaju posrui, kaljavi i uzdrhtali.
Jedan utke sjeda u ugao i jede, drugi, rezervista, jeca; zrani pritisak ga
je dvaput prebacivao preko grudobrana, ali je proao samo sa nervnim
okom.
Regruti ga gledaju. Ti sluajevi su vrlo zarazni, treba dobro da
pripazimo, jer nekima usne ve poinju da drhte. Dobro je to je svanulo;
moda e napad poeti jo prije podne.
Vatra se ne umanjuje. Zahvata i poloaje iza nas. Svuda dokle pogled
dopire ikljaju gejziri blata i gvoa. Bombardiranje zahvata irok pojas.
Napada nema, ali se bombardiranje nastavlja. Postepeno postajemo
gluhi. Niko vie ne govori; uostalom, ne bismo se ni razumjeli.
Na rov je skoro sasvim razruen. Na vie mjesta visok je jo jedva
pola metra, iskidan rupama, grotlima i brdima zemlje. Pred samom
naom zemunicom udari granata. Namah nastaje potpun mrak. Zatrpani
smo i moramo se otkopati. Kroz jedan sat prilaz opet biva slobodan, a mi
smo malo doli k sebi jer smo imali posla.
Komandir ete dokotrlja se do nas i javlja nam da su dvije zemunice
unitene. Regruti se smiruju kad ga vide. On kae da e veeras pokuati
da se donese hrana.
To zvui utjeno. Na to nije mislio niko osim Tjadena. Ipak emo,
~ 56 ~

dakle, dobiti neto to dolazi spolja, a kako je to u pitanju hrana, stvari ne

stoje tako ravo, misle regruti. Neemo da ih uznemirujemo, ali mi znamo
da je hrana isto toliko vana kao i municija i da samo stoga mora da nam
se doturi.
Ali to ne uspijeva. I drugi ealon polazi. Vraa se i on. Najzad poe s
njima Katcz, ali se i on vrati praznih aka. Niko ne moe da proe, ni
pasji rep nije dovoljno uzan da izmakne takvoj vatri. Priteemo remene i
po triput due vaemo svaki zalogaj. Ali to nita ne vrijedi: gladni smo
kao vuci. Ostao mi je jo jedan komad kruha; sredinu pojedem, a koru
strpam u torbicu; s vremena na vrijeme pomalo je grickam.
No je nepodnoljiva. Ne moemo da spavamo, zurimo preda se i
drijemamo. Tjaden ali to smo one izglodane komade kruha proerdali
zbog takora.
Mirne due smo ih mogli sauvati. Sad bismo ih svi jeli. I voda nam
nedostaje, ali to nam mnogo ne smeta.
Pred zoru, jo za mraka, nastane guva: bjeei odnekud, kroz vrata
naleti opor takora, pa jurne na zidove. Depne lampe osvijetle taj mete.
Svi viu, psuju i udaraju po takorima. Tako se malo olakaju bijes i
oajanje, nakupljeni tokom mnogih asova. Lica su zgrena, ruke udaraju,
ivotinje cie, prosto ne moemo da se zaustavimo, skoro bismo navalili
jedni na druge.
Ovaj izliv iscrpao nas je. Ponovo legnemo i ekamo. Pravo je udo da
naa zemunica jo nema gubitaka. Ona je jedna od rijetkih dubokih
podzemnih galerija koje su jo itave.
Jedan podoficir dopuzi, nosei kruh. Tri ovjeka su ipak uspjela da u
toku noi prou kroz bara i donesu malo hrane. Priaju da
bombardiranje u istoj estini dopire sve do artiljerijskih poloaja. Pravo je
udo otkud onima tamo toliko oruja.
Treba da ekamo, da ekamo. Oko podne dogodi se ono od ega sam
strahovao. Jedan regrut dobije napad. Dugo sam ga posmatrao kako
kripi zubima i stee pesnice. Dobro poznajemo te prestraene i iskolaene
oi. U toku posljednjih nekoliko sati samo je naizgled bio primiren.
Podigao se i neprimjetno pue kroz zemunicu, zaustavi se za
momenat, pa krene izlazu. Doem do njega i pitam ga:
Kuda e?
Vratiu se odmah odgovara i pokuava da proe pored mene.
Saekaj malo, vatra poputa.
On oslune i pogled mu se za trenutak razbistri. Potom se opet
~ 57 ~

pomuti, kao u bijesna psa, pa utke pokuava da me odgurne.

asak, drue! uzviknem.
Katcz opazi to, te u momentu kad me regrut odgurne, epa ga i onda
ga obojica vrsto drimo.
Pustite me, pustite me van, hou van!
Ne uje nita i udara oko sebe, usta mu bale i mrmljaju iskidane i
besmislene rijei. To je napad onoga straha koji se raa u zemunicama,
ovjek ima utisak da e se uguiti tu gdje je i osjea samo jedan nagon:
izii van. Kad bi se pustio otrao bi bilo kuda ne pomiljaju da potrai
zaklon. Nije prvi koga to snalazi.
Kako se suvie razbjesnio i ve koluta oima, ne ostaje nam nita
drugo nego da ga izudaramo da bismo ga urazumili. To i inimo, brzo i
nemilosrdno, i postiemo da bar zasad ostane miran. Ostali regruti su
poblijedjeli videi ta se zbiva; valjda e ih to zaplaiti. Ovo neprekidno
bombardiranje mnogo je za te nesretnike; oni su iz dopunskog regrutnog
depoa upali pravo u pakao od koga bi osijedjeli i mnogo iskusniji.
Poslije ovoga, zaguljivi zrak nam jo vie drai nerve. Sjedimo kao u
vlastitom grobu i oekujemo samo da budemo zatrpani.
Odjednom neto strahovito zaurla i bljesne, zemunica se cijela kri
pod punim pogotkom, na sreu lake granate, kojoj se betonska ploa ipak
odupire. Odjekuje strano i metalnim zvukom, zidovi se ljuljaju, puke,
ljemovi, zemlja, beton i praina lete na sve strane. Sumporni dim dopire
do nas. Da smo bili u nekom obinom sklonitu, kakve sad prave, umjesto
u ovoj dobro osiguranoj zemunici, ni jedan ne bi ostao iv.
Ipak je djelovanje dovoljno teko. Regrut koji je maloas imao napad
ponovo se razbjesni, a s njim jo dvojica. Jedan se otrgne i u trku
pobjegne. Druga dvojica nam zadaju muke. Zaletim se za bjeguncem,
pomislim da li da mu pucam u noge, uto fijukne, ja se prostrem, a kad se
podignem, rovovski nasip prekriven je vrelim rapnelima, raskidanim
mesom i krpama od uniforme. Vratim se u zemunicu.
Prvi mladi kao da je odista poludio. Kad ga pustimo, bije glavom o
zid kao jarac. Moramo noas pokuati da ga vratimo u pozadinu. Zasad ga
vezujemo, ali tako da ga u sluaju napada moemo odmah osloboditi.
Katcz predlae da igramo skat: ta bismo drugo mogli, bit e valjda
tako lake. Ali uzalud, jer oslukujemo svaku eksploziju u blizini, pa
grijeimo pri bacanju i ne odgovaramo na boju. Moramo da prekinemo.
Sjedimo kao u kakvom kotlu koji gromko odjekuje i o koji odasvud
udaraju.
~ 58 ~

Jo jedna no. Sad smo, prosto, otupjeli od nervne napetosti. To je

ubistvena napetost, koja kao iskrzan no grebe du cijele hrptenjae. Noge
su nam onemoale, ruke drhte, tijelo nam jo samo tanka koa koja
prekriva jedva savlaivani delirijum i skriva beskrajni urlik koji se vie
ne moe zadrati. Nemamo vie ni mesa ni miia, ne smijemo ni da se
pogledamo, iz straha od neeg to se ne moe predvidjeti. I tako steemo
usne neprekidno: proi e... proi e... moda emo ostati itavi.
Odjednom u naoj blizini prestanu udari. Bombardiranje traje i dalje,
ali je prebaeno iza nas, na rov je slobodan. epamo bombe, izbacimo ih
pred zemunicu i iskoimo napolje. Razaranje rovova je prestalo, ali zato
iza nas nastaje strahovita barana vatra. Poinje napad.
Niko ne bi vjerovao da u toj razrovanoj pustinji ima ijedno ljudsko
bie; ali se sad odasvud iz rovova pomaljaju elini ljemovi, a na
pedesetak metara od nas ve je postavljen mitraljez, koji odmah poinje
da teke.
Prepreke od bodljikave ice su iskidane. Ipak pomalo uspijevaju da
zadre. Vidimo kako polaze na juri. Naa artiljerija otvara vatru.
Mitraljezi teku, puke trete. Oni pred nama pribliuju se. Haie i Kropp
poinju s runim bombama. Bacaju ih to bre mogu, ostali im dodaju
druge, ve aktivirane. Haie baca ezdeset metara, Kropp pedeset, to je
isprobano, jer je veoma vano. Oni pred nama ne mogu da uine mnogo
dok tre, sve dok nam ne priu na trideset metara.
Ve vidimo zgrena lica i plitke ljemove, to su Franzuzi. Stigli su do
ostataka icanih prepreka i ve imaju osjetne gubitke. Mitraljez kraj nas
kosi itav jedan red; onda dobije zastoj u punjenju i oni se pribliuju.
Vidim jednoga kako, uzdignute glave, pada na panskog konja. Tijelo
mu se opusti kao prazna vrea, a ruke ostanu ukrtene kao da je na
molitvi. Potom tijelo sasvim klizne nadolje i samo otkinute ruke ostaju
zakaene za icu.
U asu kad ponemo da se povlaimo, iskrsnu pred nama tri lica.
Ispod jednog ljema ukae se crna, iljata bradica i dva oka, vrsto
upravljena na mene. Podignem ruku, ali nisam u stanju da bacim bombu
u te udnovate oi, i u jednom ludom trenutku itava borba zaigra kao
kakav cirkus oko mene i oko ta dva oka, koja jedina ostaju nepokretna, a
onda se izdigne glava, potom ruka, pokret... i moja bomba odjednom leti
tamo, k njima.
Odstupamo trei, hitro svlaimo panske konje u rov i bacamo za
sobom defanzivne bombe koje nam omoguuju povlaenje pod borbom. Sa
~ 59 ~

min

sljedeeg poloaja pripucaju i mitraljezi.

Pretvorili smo se u opasne ivotinje. Ne borimo se, nego se branimo
od unitenja. I te bombe ne bacamo na ljudska bia, jer ta u tom trenutku
uope znamo, osim toga da nas smrt progoni, da je tu, pod tim ljemovima
i u tim rukama, prvi put joj poslije tri dana moemo pogledati u oi, prvi
put poslije tri dana moemo se braniti od nje, pomahnitali smo, ne leimo
vie nemoni na gubilitu, moemo da ubijamo i razaramo da bismo se
spasli... da bismo se spasli i osvetili.
Zastajemo i unemo iza svakog zaklona, iza svake prepreke od
bodljikave ice i, prije no to se dalje povuemo, zasipamo noge onih koji
dolaze itavim snopovima eksplozija. Krti prasak bombi snano nam struji
kroz ruke i noge, trimo savijeni kao make, potpuno obuzeti tim valom
koji nas nosi, ini okrutnim i pretvara nas u drumske razbojnike, ubice,
demone, ako hoete, taj val koji ustostruava nae snage usred toga uasa
od straha i elje za ivotom, val koji pokuava i uspijeva da nas spase.
Kad bi ti se i otac pojavio sa onima tamo, ne bi ni sekunda oklijevao da
mu tresne bombu posred grudi!
Rovovi prve linije evakuisani su. Da li su to jo uope rovovi?
Razoreni su granatama, uniteni; to su sad samo ostaci rovova, rupage
spojene saobraajnicama, mnotvo jama, nita vie. Ali su gubici onih s
one strane sve vei. Nisu raunali s tolikim otporom.
Podne. Sunce pee, znoj nas tipa po oima, briemo ga rukavima na
kojima ponekad ima i krvi. Iskrsava jedan rov u malo boljem stanju. U
njemu su nae trupe, spreman je za kontranapad. On nas prima. Naa
artiljerija snano stupa u akciju i zaustavlja napredovanje.
Lanac koji nas je pratio zastaje. Vie ne mogu da napreduju. Naa
artiljerija slomila je napad. U pripravnosti smo. Vatra se prenosi stotinu
metara dalje, sad mi preuzimamo ofanzivu. Kraj mene, jednom kaplaru
iupana je glava. On uini jo nekoliko koraka, dok mu krv iba iz vrata
kao vodoskok.
Ne dolazi do borbe prsi o prsi, jer oni moraju da odstupe. Stiemo
ponovo do ostataka naih rovova.
O, ti preokreti! Tek to dospijemo do rezervnih poloaja koji nas tite,
kroz koje bismo se najradije provukli i nestali, ve moramo opet natrag,
ponovo u carstvo uasa. Da nismo u ovim trenucima automati, ostali
bismo leei, iscrpeni, bez truna volje. Ali nas neto opet, i protiv nas
samih, vue naprijed, s bijesom i ludom jarou hoemo da ubijamo, jer
oni tamo su nai smrtni neprijatelji, njihove puke i njihove bombe
~ 60 ~

upravljene su na nas; ako ne unitimo mi njih, unitit e oni nas.

Mrka zemlja, ta mrka zemlja, sva iskidana i razrovana, to se pod
zracima sunca masno presijava, ona je poprite tupog i neprekidnog
automatskog djelanja, nae dahtanje je um njegovih opruga, usne su
nam suhe, glava teka kao poslije pijane noi, tako napredujemo mi
posrui i u nae proreetane due prodire, s reskim bolom, slika te mrke
zemlje sa masnim suncem i ranjenim i mrtvim vojnicima koji se trzaju
leei, kao da je tako moralo biti, koji nas hvataju za noge i urlaju dok
preskaemo preko njih.
Izgubili smo svako osjeanje solidarnosti, jedva prepoznajemo jedni
druge kad nam u prestravljeni pogled padne slika kojeg druga. Mi smo
neosjetljivi mrtvaci, koji od nekakve arolije, od nekakvih opasnih ini,
mogu i dalje da tre i ubijaju.
Jedan mlad Franzuz zaostane, sustignut je, podie ruke, u jednoj mu
je jo revolver, ne zna se hoe li da puca ili se predaje, udarac aovom
prepolovi mu lice. Drugi ugleda to i pokua da pobjegne: bajunet mu se
zari u lea. On poskoi i, rairenih ruku, urlajui iroko otvorenim
ustima, nastavi teturajui se, dok mu bajunet podrhtava u leima. Trei
baci puku, zguri se i rukama pokrije oi. Ostavljamo ga, s jo nekoliko
zarobljenika, da prenosi ranjenike.
Iznenada, u gonjenju, naletimo na neprijateljske poloaje.
Tako smo blizu protivnika koji odstupaju da stiemo skoro
istovremeno kad i oni. Zato imamo male gubitke. Jedan mitraljez
zateke, ali ga bomba odmah uutka. Ipak je tih nekoliko sekundi bilo
dovoljno da petorica naih dobiju pogotke u eludac. Udarcem kundaka
Katcz smrska glavu jednom iz posluge mitraljeza koja je ostala
nepovrijeena. Druge mi izbodemo bajunetima prije no to stignu da se
poslue bombama. Potom, onako oednjeli, pohlepno ispijemo vodu iz
mitraljeskog hladnjaka.
Odasvud kljocaju makaze za sjeenje ice i treskaju daske
postavljene preko opkopa, dok kroz uske pristupnice uskaemo u rovove.
Haie zarije svoj aov u vrat jednog gorostasnog Franzuza i baci prvu
bombu; pritajimo se za trenutak iza grudobrana, a onda je itav taj dio
rova pred nama, koji je sasvim prav, prazan. Iznad ugla, koso zafijue jo
jedna naa bomba i proisti prolaz, potom u trku sruimo itavu kiu
bombi u zemunice, zemlja drhti, kri se, pui, stenje, mi posremo preko
klizavih komada mesa, preko mekanih tijela, ja upadam u neiji otvoren
eludac na kome stoji potpuno nov i ist oficirski kepi.
~ 61 ~

Borba se stiava. Kontakt s neprijateljem prekinut je. Kako se ovdje

ne moemo due odrati, vraaju nas na nae poloaje, pod zatitom
artiljerije. im to primijetimo, munjevito se zalijeemo u oblinje
zemunice da, prije nego to strugnemo, dograbimo sve konzerve koje tamo
naemo, a najprije one s kornedbifom i buterom.
Sretno stiemo natrag. Zasad oni s one strane jo ne poduzimaju
protivnapad. itav sat, i vie, leimo, daemo i odmaramo se. Niko ne
govori. Toliko smo strahovito umorni da i pored silne gladi niko i ne
pomilja na konzerve. Tek malo-pomalo postajemo ponovo neto kao ljudi.
Kornedbif onih s one strane uven je irom fronta. tavie, on je esti
uzronih mnogih naih prepada, jer nam je ishrana redovno rava; vjeito
smo gladni.
Digli smo ukupno pet kutija. U poreenju s nama, pregladnjelim s
tom naom marmeladom od repe, ljudi s one strane hrane se bogovski.
Tamo ima mesa gdje god se okrene, dovoljno je da prui ruku i uzme
ga. Haie se, pored toga, dokopao jednog od onih bijelih Francuskih
kruhia, pa ga zaturio za opasa kao kakav aovi. Jedan kraj je malo
poprskan krvlju, ali to se moe odsjei.
Srea je to imamo neto dobro za jelo, jer e nam snaga biti jo
potrebna. Propisno se najesti isto je toliko vano kao i imati solidnu
zemunicu. Zato nas hrana toliko i zaokuplja, jer nam moe spasti ivote.
Tjaden je zaplijenio jo i dvije uture konjaka. One idu od usta do
usta.
Ovladava veernji mir. Sputa se no, iz rupaga se uzdie magla.
Izgleda kao da su one ispunjene neim stranim i avetinjskim. Bijela para
polako gmie tamo-amo prije no to se usudi da prijee iznad ivice. A onda
se dugi bijeli pojasevi rasprostiru od jedne do druge rupage.
Hladno je. Na strai sam ! zurim u pomrinu. Osjeam klonulost, kao
i uvijek poslije borbe, i zato mi je teko da budem sam sa svojim mislima.
U stvari, to i nisu misli, to su uspomene koje me obuzimaju i, u ovoj
klonulosti, stvaraju neko udno raspoloenje.
Rakete s padobranima uzdiu se u nebo, preda mnom se stvara slika:
ljetnje vee, ja sam u trijemu katedrale i posmatram visoke grmove rua
koje cvjetaju usred malog vrta u kome se sahranjuju kanonici. Svuda
unaokolo stoje kamene statue. Nigdje nikoga; potpuna tiina vlada tim
cvjetnim etvorouglom, sunce prosipa tople zrake na sivo kamenje, ja
polaem ruku na nj i osjeam njegovu vrelinu. Iznad desnog ugla krova
pokrivenog crijepom uzdie se u blago i meko plavetnilo veeri zvonik
~ 62 ~

katedrale. Izmeu malih, blistavih stupova koji okruuju trijem vlada

onaj svjei polumrak koji imaju samo crkve, i ja stojim tamo, nepomian, i
mislim na to kako u kad budem imao dvadeset godina upoznati sve one
uzbuujue stvari koje dolaze od ena.
Ta slika me zapanjuje svojom blizinom, skoro me dotie, prije no to
se raspline pri svjetlosti sljedee rakete.
Dograbim puku i namjestim je kako treba. Cijev je vlana, vrsto
stavim ruku na nju i prstima obriem vlagu.
U livadama iza naeg grada kraj jednog potoka pruao se drvored
starih topola. Vidio se izdaleka, pa, iako nije bio dvostruk, zvali smo ga
aleja topola. Zavoljeli smo te topole jo kao djeca, one su nas privlaile
neim neobjanjivim, bili smo u stanju da pod njima provodimo itave
dane i sluamo njihov blagi um. Sjedili smo u njihovoj sjenci na obali
potoka, s nogama u njegovim brzim i bistrim valovima. Svjei miris vode i
um vjetra u liu topola ovladavao je naom matom. Mnogo smo ih
voljeli, i moje srce i sad jae zakuca na sliku tih dana, prije no to iezne.
udno je to sva sjeanja koja nas pohode imaju dvije osobine. Uvijek
su puna tiine, ona je najjaa u njima, pa ak i ako u stvarnosti nisu bila
takva, nama se takvim ine. To su nijeme prikaze koje mi govore
pogledima i pokretima, bez ijedne rijei, utke i ba ta tiina je ono to me
potresa, to me nagoni da epam rukav koporana i puku, da se ne bih
prepustio toj raznjeenosti i zanosu u koje itavo bie tei da blago potone
i slije se s onim tihim moima s one strane stvarnosti.
Tako su tihe zato to je ba tiina za nas neshvatljiva. Na frontu
nema tiine, a vlast fronta prostire se dovoljno daleko da nikad ne budemo
izvan njega. ak i u povuenim prihvatilitima i odmoritima ostaje nam
u uima huka i potmulo brujanje pucnjave. Nikad nismo dovoljno daleko
da ga ne bismo uli. Ali ovih dana postalo je prosto neizdrljivo.
Zbog te tiine, slike prolosti izazivaju u nama mnogo manje elja, a
vie tuge, teke, neizrecive sjete. One su bile, nikad se vie nee vratiti.
Prole su, one pripadaju jednom drugom svijetu, nepovratnom za nas. U
kasarnama su jo izazivale divlju, buntovnu elju, ali onda su jo bile
vezane za nas, mi smo pripadali njima i one nama, iako smo ve bili
odvojeni. One su izbijale u vojnikim pjesmama koje smo pjevali
marirajui kroz rumenilo zore i crne siluete uma ka egzerciritu, one su
predstavljale arku uspomenu koja je bila u nama i zraila iz nas.
Ali smo ovdje, u rovovima, nepovratno izgubili tu uspomenu. Ona se
vie ne javlja u nama, mi smo mrtvi, a ona je ostala negdje daleko na
~ 63 ~

horizontu, kao privienje, kao tajanstveni odbljesak koji nas pohodi, koga
se bojimo i koga beznadno volimo. Ona je silna, a i naa udnja za njom je
silna, ali je nedokuiva, i mi smo svjesni toga. Uzaludna je kao elja da
postane general.
Pa ak i kad bi nam vratili taj kutak iz nae mladosti, ne bismo vie
znali ta emo s njim. One tanane i skrivene snage koje su iz njega
strujale u nas ne mogu vie nikad uskrsnuti. Bilo bi nam lijepo da smo u
njemu i da ga obilazimo, bilo bi nam lijepo da ga se podsjeamo, volimo ga
i uzbuujemo se njime. Ali to bi bilo isto kao da zamiljeno gledamo sliku
mrtvog druga; to su njegove crte, njegovo lice, oivljavanje sjeanja na
zajedniki provedene dane... ali to vie nije on.
Ne bismo vie osjeali da smo vezani za njega kao ranije. Jer nas nije
privlaila njemu svijest o njegovoj ljepoti i atmosferi koju je stvarao, nego
ono osjeanje zajednikog sa stvarima i dogaajima vezanim za naa bia,
osjeanje koje nas je ograniavalo i svijet naih roditelja uvijek inilo
pomalo neshvatljivim. Jer, mi smo njemu uvijek nekako bili njeno odani i
predani, i najsitnije stvari vodile su, za nas, na put beskrajnosti. Moda je
to bilo samo preimustvo nae mladosti, ali mi nismo vidjeli jo nikakvih
granica, niti smo doputali da moe biti kraja; u nama je vladalo ono
iekivanje krvi koje nas je sjedinjavalo s tokom vremena.
Danas bismo tim predjelom iz svoje mladosti proli kao putnici.
injenice su nas sagorjele, saznali smo za razlike kao trgovci i za
neminovnosti kao mesari. Nismo vie bezbrini, sad smo uasno
ravnoduni. Mogli bismo da budemo tamo, ali da li bismo ivjeli?
Naputeni smo kao djeca, a puni iskustva kao stari ljudi, surovi smo,
tuni i povrni ... mislim da smo izgubljeni.
Po rukama mi je hladno, podilazi me jeza, iako je no topla. Hladna je
samo magla, ta jeziva magla to gmie oko leeva ispred nas, isisavajui
im i posljednji dah sakrivenog ivota. Sutra e oni biti blijedi i zeleni, a
krv njihova usirena i crna.
Svijetlei padobrani uzlijeu i dalje u nebo, nemilosrdno obasjavajui
okamenjeni predio, prepun kratera i hladne svjetlosti, slian kakvoj
ugaenoj planeti. Krv iz ila unosi mi nemir i strah u misli. One postaju
slabe, drhte jer ele toplinu i ivot. One ne mogu da opstanu bez utjehe i
iluzije, one se mrse pred surovom slikom oajanja.
Zaujem angrljanje kazaneta i namah osjetim silnu elju za toplim
jelom; ono e mi initi dobro i umiriti me. S mukom saekujem smjenu.
Potom silazim u zemunicu i zatiem punu porciju prekrupe. Masna je i
~ 64 ~

ukusna. Jedem polako. Ali ostajem utljiv iako su ostali bolje raspoloeni,
jer je bombardiranje oslabilo.
Dani prolaze i svaki sat je istovremeno neshvatljiv i razumljiv.
Napade smjenjuju protivnapadi i po rupagama izmeu linija gomila se
sve vie leeva. Ranjenike koji lee u blizini uglavnom moemo da
pokupimo, ali i pored toga mnogi ostaju tamo leei, i mi ujemo kako
umiru.
Jednoga traimo uzalud ve dva dana. Sigurno lei na elucu i ne
moe da se okrene. Jedino tako se moe objasniti to to ga jo nismo nali,
jer ako vie ustima okrenutim zemlji, teko se moe razaznati pravac iz
koga glas dolazi.
Mora da je dobio gadan pogodak, jednu od onih nezgodnih rana koje
nisu toliko teke da brzo oslabe tijelo i da ovjek umre u nesvijesti, ali koje
nisu ni dovoljno lake da bi se bolovi mogli podnositi s nadom na
ozdravljenje. Katcz misli da je ili fraktura karline kosti ili pogodak u
kimu. Grudi nisu povrijeene, jer ne bi imao snage da toliko vie. A da je
kakva druga ozljeda, morali bismo ga vidjeti kako se mie.
Postepeno, glas postaje promukao. Zvuk mu je tako neobian da se
ini kao da dopire sa svih strana. Prve noi ljudi su triput izlazili da ga
trae. Ali kad god su pomislili da su na pravom putu i otpuzali tamo, pa
opet oslunuli, glas je dolazio sa sasvim drugog mjesta.
Do zore uzalud traimo. Preko dana pogledima pretraujemo poloaj,
ali nita ne pronalazimo. Sljedeeg dana ranjenikov glas oslabljuje,
primjeuje se da su mu se usne i usta osuili.
Komandir ete obeao je onome ko ga pronae prijevremeno odsustvo
i tri dana dodatka. To je veliki podstrek, ali bismo mi i bez toga uinili sve
mogue, jer je to zapomaganje uasno. Katcz i Kropp izlaze ak jednom i
popodne. Albertu metak otkine komad uha, ali sve je uzalud, jer ne mogu
da ga pronau.
Uza sve, jasno se razumije ta vie. Najprije je neprekidno zvao
pomo, druge noi pao je u bunilo: govorio je svojoj eni i djeci, esto smo
uli ime Eliza. Danas jo samo plae. Uvee se glas gasi i prelazi u jeanje.
Ali jo itavu no tiho stenje. ujemo sasvim razgovijetno, jer vjetar duva
prema naim rovovima. Sutradan ujutro, kad ve mislimo da se odavno
smirio, dopire do nas jo jedan grleni hropac.
Preko dana je toplo, a mrtvaci su nepokopani. Ne moemo sve da ih
pokupimo, ne znamo kuda emo s njima. Njih ukopavaju granate. Nekima
se eluci nadimaju kao baloni, pa ite, kre i miu se. Gasovi rade u
~ 65 ~

njima.
Nebo je plavo i vedro. Veeri sparne, omorina se die sa zemlje. Kad
vjetar duva prema nama, donosi zadah krvi, onaj teki i odvratno
sladunjavi zadah, isparenje smrti iz rupaga, koji podsjea na mjeavinu
hloroforma i truljenja, od koga nam se gadi i povraa.
Noi su mirne. Poinje lov na bakarne prstenove s granata i svilene
padobrane Francuskih raketa. Niko tano ne zna zato se ti prstenovi
toliko trae. Skupljai samo tvrde da oni predstavljaju vrijednost. Ima ih
koji se time toliko natovare kad odlaze u pozadinu da koraaju povijeni i
posru.
Haie bar navodi jedan razlog: poslat e ih vjerenici kao podvezice. To,
naravno, izaziva grdnu veselost Frizijaca: lupaju se po koljenima, to je vic,
do avola, taj Haie, ba je lafina. Naroito Tjaden ne moe da se smiri; on
ima najvei prsten i neprekidno protura nogu kroza nj da bi pokazao
koliko jo mjesta ostaje:
Haie, ovjee, ta mora imati noge, noge! misli mu krenu malo
navie a zadnjica joj mora biti kao... kao u slona!
Nikako da prestane:
Bogami, s tom bih se malo poigrao...
Haie blista to njegova vjerenica ima toliko uspjeha, pa kae kratko i
samozadovoljno:
Krna je!
Svileni padobrani imaju mnogo praktiniju upotrebu. Tri-etiri, ve
prema irini grudi, ine koulju. Kropp i ja ih koristimo kao maramice.
Ostale aljemo kuama. Kad bi ene mogle vidjeti s kakvom esto
opasnou skupljamo te tanke krpice, dobro bi se uplaile.
Katcz iznenadi Tjadena kako s najveim mirom odbija prstenove s
jedne neeksplodirane granate. Svakom drugom ona bi eksplodirala, ali
Tjaden, kao i obino, ima sree.
Dva uta leptira igraju se cijelo prije podne pred naim rovom. Krila
su im posuta crvenim takicama. ta ih je privuklo ovamo? Nema nijedne
biljke, nijednog cvijeta na itavom prostoru. Oni se odmaraju na zubima
jedne lubanje. I ptice su isto tako bezbrine, ve odavno su se navikle na
rat. Svakog jutra, izmeu poloaja, eve uzlijeu u nebo. Prije godinu dana
vidjeli smo ih kako lee na jajima, pa su ak i mlade izvele.
U ovim rovovima takori nas ostavljaju na miru. Oni su ispred nas,
znamo i zato. Goje se. Kako koga ugledamo, odmah ga ubijemo. Preko
noi opet ujemo kotrljanje s one strane. U toku dana imamo samo
~ 66 ~

uobiajeno bombardiranje, pa moemo da popravljamo rovove. Imamo ak

i razonode, avijatiari nam slue za to. Svakog dana mnogobrojne zrane
borbe imaju svoju publiku.
Na lovake avione ne moemo se potuiti, ali kao kugu mrzimo
izviake, jer nam navlae na vrat artiljeriju. Nekoliko minuta poto se
pojave, zaspu rapneli i granate. Od toga za jedan jedini dan gubimo
jedanaest ljudi, od kojih pet bolniara. Dvojica su tako smrskana da
Tjaden misli da ih kaikom treba sastrugati sa rovovskog zida i sahraniti
u porciji. Drugome je otkinut trbuh zajedno s nogama. Mrtav je, grudi su
mu prislonjene uz nasip, lice mu uto kao limun, a cigareta jo gori iz
brade, tinja dok se ne ugasi na usnama.
Polaemo mrtvace privremeno u jednu veliku rupagu. Dosad su tu
tri sloja, jedan na drugom.
Odjednom ponovo zapoinje teka vatra. Opet sjedimo u napregnutoj
ukoenosti beskorisnog ekanja.
Napad, protivnapad, udar, protivudar, to su rijei, ali u emu je
njihov smisao? Izgubili smo mnogo ljudi, naroito regruta. Na sektor je
opet dobio dopunu. Stigao nam je jedan od onih novoformiranih pukova, u
kojima su skoro sve sami mladii, tek regrutovani. Jedva da su dobili
malo obuke; prije ulaska u borbu imali su samo neto teorijskih vjebi,
Oni svakako znaju ta je granata, ali imaju malo pojma o zaklonima,
nedostaje im oko za to. Nabor na tlu treba da bude visok pola metra da bi
ga oni primijetili.
Mada nam je pojaanje neophodno, regruti nam zadaju vie posla
nego to su nam od koristi. Na ovom odsjeku, na kome se teke borbe
redaju jedna za drugom, oni ne umiju da se snau, pa ginu kao muhe.
Dananji pozicioni rat zahtijeva znanje i iskustvo, ovjek treba da osjea
teren, da po sluhu razlikuje zvuk razliitih projektila i poznaje njihov
efekat, da predvidi gdje e udariti i koliki im je domen razaranja i kako se
treba zakloniti.
Ti mladii iz dopune ne znaju, naravno, skoro nita o tome. Oni bivaju
desetkovani jer jedva razlikuju rapnel od granate, pokoeni zato to sa
strahom oslukuju urlik velikih kanti za ugalj", koje su bezopasne i
padaju daleko od nas, a ne uju laki fijuk i zvidanje malih udovita ija
parad lete nisko nad zemljom. Zbijaju se u gomilu kao ovce, umjesto da
se razbjee, pa ih ak i ranjene avijatiari ubijaju kao zeeve.
Ta lica bijela kao repa, te jadne, zgrene ruke, ta kukavna hrabrost te
jadne tenadi, koja uprkos svemu ide naprijed i napada, ta jadna valjana
~ 67 ~

tenad, koja je toliko zaplaena da se ne usuuje ni da jaue glasno, nego

rastrgnutih grudi i trbuha, ruku i nogu, samo tiho cvili za majkom i
prestaje im ga ko pogleda.
Njihova mrtva, iljasta lica, tek osuta maljama, imaju onu jezivu
bezizraznost umrle djece.
Grlo nam se stee kad vidimo kako tre, poskakuju i padaju.
Dobijamo elju da ih izudaramo to su tako glupi, da ih uzmemo na ruke i
odnesemo odavde gdje im nije mjesto. Oni nose sive bluze, hlae i izme,
ali im je skoro svima uniforma prevelika, visi im na udovima, ramena su
im preuska, tijela suvie sitna; nema uniformi krojenih po mjeri ove djece.
Na jednog starog borca dolazi pet, pa i deset regruta.
Jedan iznenadni gasni napad pokosi itavu gomilu. Nisu ni slutili ta
ih eka. Nalazimo jednu zemunicu punu pomodrelih lica i pocrnjelih
usana. U jednoj rupi prerano su poskidali maske. Nisu znali da se gas
najdue zadrava pri dnu; kad su vidjeli kako su drugi, koji su bili gore,
bez maski, skinuli su svoje i nagutali se gasa dovoljno da sagore plua.
Njihovo stanje je beznadeno, i oni umiru guei se od krvoliptanja.
U jednom uglu rova iznenada naletim na Himmelstossa. Zbijemo se u
istu zemunicu. Zadihani, leimo svi zajedno i oekujemo da otpone
napad.
Iako sam uzbuen, dok iskaem iz zemunice, proleti mi kroz glavu
jedna misao: nisam video Himmelstossa. Brzo uskoim natrag i nalazim
ga uurenog u jednom uglu kako zbog nekakve ogrebotine simulira
ranjenika. Lice mu je kao da je premlaen. Dobio je napad straha, on je jo
nov ovdje. Ali mene razbjesni pomisao na to da su mladii iz dopune
napolju, dok se on krije ovdje.
Napolje! dreknem.
Ne mie se, usne mu podrhtavaju, brkovi trepere.
Napolje!
On zgri noge, pribije se uza zid i iskezi zube kao pas.
Uhvatim ga za ruku, pokuavam da ga podignem. On drekne.
Izgubim nerve. epam ga za guu, pro tresem kao vreu, glava mu se
drma lijevo-desno, urlam mu u lice:
Ti, ubre, hoe li da izie? Ti pseto, strvoderu, krije se, je li?!
Oi mu ustakle, tresnem mu glavom o zid.
Marvo!
Udarim ga nogom u slabinu:
Svinjo!
~ 68 ~

Guram ga iz zemunice, glavom naprijed.

Uto proleti nov val naih. S njima je i jedan potporunik, koji nas
ugleda i drekne:
Naprijed! Naprijed! Prikljui! Prikljui!
I to moji udarci nisu mogli da postignu, postiu te rijei.
Himmelstoss je uo pretpostavljenog, gleda oko sebe kao da se budi iz sna,
a onda se pridrui ostalima.
Pratim ga i vidim kako skae. Ponovo je onaj energini Himmelstoss
iz kasarne, prestigao je ak i potporunika i sad je sasvim na elu.
Artiljerijski plotuni, barana vatra, mine, gas, tenkovi, mitraljezi,
bombe, sve su to rijei, ali u njima je sav uas ovoga svijeta.
Lica su nam skorjela, misli opustoene, smrtno smo umorni. Kad
naie napad, moramo ponekog pesnicama da budimo kako bi poao s
nama. Oi nam gore, ruke su nam ranjave, koljena krvare, laktovi
izubijani.
Da li to prolaze nedjelje, mjeseci, godine? Ne, samo dani. Mi vidimo
kako vrijeme kraj nas iezava u bezbojnim licima umiruih, lice sipaju
hranu u naa tijela, trimo, bacamo bombe, pucamo, ubijamo, bacamo se
na zemlju gdje bilo, oslabili smo i otupjeli i dri nas jedna jedina stvar: da
ima jo slabijih, jo vie otupjelih i jo nemonijih, koji razrogaeno
gledaju u nas kao u bogove koji pokatkad mogu da izbjegnu smrt.
U rijetkim asovima zatija mi ih uimo.
uj, vidi li onaj lonac to se klati? To je mina. Ostani tako, ona
putuje dalje. Ali kad ide ovamo, onda kidaj. On nje se moe pobjei.
Otrimo im sluh za podmuklo zujanje onih malih projektila koji se
jedva uju; treba da razaznaju kroz huku njihovo zujanje kao muica,
uimo ih da su one opasnije od onih velikih koji se uju mnogo ranije.
Pokazujemo im kako se skriva od pogleda avijatiara, kako se treba
nainiti mrtvim kad preko njih prelazi nagli prodor, kako se aktivira
bomba da eksplodira pola sekunde prije no to padne, uimo ih kako da se
munjevito sklone u rupu kad udari granata s tempiranim upaljaem i
kako se svenjem bombi raiava rov, objanjavamo vremensku razliku
u aktiviranju naih i neprijateljskih bombi, upozoravamo na zvuk gasnih
granata i pokazujemo sve vjetine kojima se moe izbjei smrt.
Oni nas sluaju, ue se, ali kad pone bitka, onda, uzbueni, opet ine
sve naopako.
Haie Westhusa odnose s odvaljenim leima. Pri svakom udisaju plua
mu se ukau kroz ranu. Mogu jo samo da mu stegnem ruku.
~ 69 ~

 Gotovo je, Paul! jekne on i grize ruke od bola.

Vidimo ljude koji ive, a lubanja im je raznijeta; vidimo vojnike koji
tre, a obje noge su im otkinute, vuku se na patrljcima do prvog grotla od
granata; jedan kaplar puzi itava dva kilometra na rukama, vukui za
sobom svoja razmrskana koljena; drugi ide ka previjalitu, a crijeva mu
ispadaju kroz prste kojima ih pridrava; vidimo ljude bez usta, bez vilice,
bez lica; sretamo jednoga koji ve dva sata zubima stee arteriju na miici
da ne bi izgubio svu krv; sunce izlazi, no ovladava, granate fijuu, ivot
jo jedva tinja.
Ali djeli razrivene zemlje na kome smo, sauvan je i pored
nadmonih snaga, izgubljeno je samo nekoliko stotina metara. No na
svaki metar dolazi po jedan le.
Smenjuju nas. Tokovi se kotrljaju pod nama u pravcu pozadine,
stojimo kao u letarginom snu i kad odjekne uzvik: Pazi, ica!" savijamo
koljena i unemo. Kad smo prolazili ovuda bilo je ljeto, drvee je bilo jo
zeleno, sad je dobilo peat jeseni, a no je siva i vlana. Kamion se
zaustavlja i mi silazimo, grupica rasturenih ljudi, ostaci itavog niza
imena. Sa strane, u mraku, stoje ljudi i prozivaju brojeve pukova i eta.
Na svaki poziv odvaja se iz grupe gomilica, bijedna gomilica prljavih,
blijedih vojnika, uasno mala gomilica, uasno mali ostatak.
Neko proziva broj nae ete. Poznajemo glas, to je na komandir i on
je, znai, ostao iv, ali mu je ruka u zavoju. Prilazimo mu. Prepoznajemo
Katcza i Alberta, stajemo u stroj, naslonjeni jedan na drugog, i gledamo
se.
I jo jednom, jo jednom proziva se na broj. Moe se prozivati koliko
god hoe, u bolnicama i rupagama se ne uje.
Druga eta!
Potom opet, tie:
Zar nema vie nikog iz druge ete?
Uuti, i glas mu je hrapav kad pita:
Svi su tu?
Onda komandira:
Prebroj se!
Jutro je sivo. Kad smo polazili bilo je ljeto i bilo nas je sto pedeset.
Sad nam je hladno, jesen je, lie umi, glasovi umorno odjekuju.
Jedan ... dva ... tri... etiri...
I kod trideset dva zaute. Dugo vlada tiina prije nego to glas zapita:
Ima li jo koga?
~ 70 ~

Saeka malo, pa sasvim tiho kae:

U grupama... potom zastane i jedva dovrava druga eta,
voljnim korakom naprijed...
Jedan red, jedan kratak red tetura se kroz jutro.
Trideset dva ovjeka.

~ 71 ~

VII
Vode nas dublje u pozadinu nego obino, u regrutski depo, da ponovo
formiramo jedinicu. Naoj eti treba vie od stotinu ljudi popune.
Za to vrijeme lunjamo tamo-amo jer nemamo zanimanja. Poslije dva
dana Himmelstoss nam se prikljuuje. Otkako je bio u rovovima,
promijenio je onu svoju naduvenu njuku. Predlae da budemo prijatelji, i
ja sam gotov da prihvatim taj prijedlog, jer sam ga vidio kako s ostalima
nosi Haie Westhusa sa odvaljenim leima. I kako, uostalom, odista
pametno govori, ne vidimo nikakvog razloga protiv poziva da s njim
odemo u kantinu. Jedino je Tjaden nepovjerljiv i uzdrava se.
Ali je i on ubrzo pobijeen jer mu Himmelstoss saopava da e
zamjenjivati komesara kuhinje koji odlazi na odsustvo. Kao dokaz vadi
dvije funte eera za nas, a za Tjadena, posebno, pola funte butera. Osim
toga, isposlovat e da u toku tri sljedea dana odlazimo u kuhinju na
ljutenje krompira i repe. Ono to emo tamo jesti dobro je kao prava
oficirska hrana.
Tako za trenutak imamo opet one dvije stvari koje su potrebne
vojniku da bi bio sretan: dobru hranu i odmor. Kad se razmisli, to i nije
mnogo. Prije nekoliko godina zbog toga bismo strahovito prezirali sami
sebe, ali sad smo skoro zadovoljni. Sve je stvar navike, pa i rovovi.
Ta navika je uzrok to tako brzo sve zaboravljamo. Prekjue smo bili
u borbi, danas ve pravimo ludorije i ivimo bezbrino, a sutra emo opet
u rovove. U stvari, mi nita ne zaboravljamo. Dokle god smo u pozadini,
dani provedeni na frontu tonu u naa bia kao kamen u vodu, jer su
isuvie teki da bismo o njima smjeli razmiljati. Kad bismo to uinili, oni
bi nas ubili. To sam ve zapazio: ovjek moe da podnosi strahote sve dok
samo savija glavu pod njima, ali ubijaju ako se o njima razmilja.
Isto onako kao to postajemo zvijeri kad idemo naprijed, jer jedino se
tako moe odrati, na odmoru se pretvaramo u aljivine i mavala.
Prisiljeni smo na to i drukiji ne moemo biti, jer po svaku cijenu hoemo
da ostanemo ivi. Zato i ne moemo da se opteretimo osjeanjima koja bi u
mirno vrijeme bila za svaku pohvalu, ali koja su ovdje potpuno lana.
Kemmerich je mrtav. Haie Westhus umire. Na dan stranog suda s
mukom e se moi da pokupi tijelo Hansa Kramera, koga je granata
naprosto raznijela. Martens vie nema nogu. Meyer je mrtav, Marx mrtav,
Beyer je mrtav, Hammerling je mrtav, sto dvadeset ljudi lei ranjeno
negdje po bolnicama. To je strano, ali ta se to sad nas tie. Mi ivimo.
~ 72 ~

Kad bismo mogli da ih spasemo priskoili bismo im brzo u pomo, jer kad
hoemo, mi imamo avolsku snagu. I bilo bi nam svejedno da li emo
izloiti svoje ivote opasnosti. Mi vie ne znamo za strah, osim straha pred
samu smrt, ali to je strah koji se osjea tijelom.
No nai drugovi su mrtvi i mi im ne moemo pomoi, oni su u miru,
ali ko zna ta nas jo eka? Zato hoemo da se opruimo, da se naspavamo
i na jedemo koliko god moemo, da se naloemo i napu imo, kako nam ovi
asovi ne bi proli uzalud. ivot je kratak.
Uas fronta nestaje im mu okrenemo lea, a onda na njegov raun
pravimo prostake i surove ale! Kad neko umre, mi kaemo da je zapuio
stranjicu i u tom stilu brbljamo o svemu ostalom. To nas spasava od
ludila. I dokle god budemo u stanju da tako gledamo na stvari moi emo
da odolijevamo.
Ali ne zaboravljamo! Ono to novinarski izvjetaji s fronta piu o
divnom humoru vojnika, koji odmah po povratku iz bombardirane zone
organizuju igre, idiotsko je trabunjanje. Ne inimo mi to zato to smo puni
humora, nego zato to bismo bez humora propali. Uostalom, jo malo pa
emo biti na kraju snage, a na humor svakog mjeseca ima sve vie
gorine.
I ja znam: sve ono to sad, dok smo u ratu, tone u nas kao kamen,
probudit e se poslije rata i tek onda e poeti obraun na ivot i na smrt.
Ovi dani, nedjelje i godine vratit e se jo jednom, i nai mrtvi drugovi
uskrsnut e i marirati s nama. Nae e glave biti bistre, mi emo imati
svoj cilj i marirat emo tako, rame uz rame, s mrtvim drugovima, a iza
nas e marirati godine provedene na bojitu ... ali protiv koga?
Ovdje je prije izvjesnog vremena bilo kazalite za vojnike. Na ogradi
od dasaka jo stoje areni kazalini plakati. Kropp i ja posmatramo ih
razrogaenih oiju. Ne moemo da pojmimo da tako neto jo postoji. Evo i
jedne djevojke u svijetloj ljetnoj haljini, s crvenim lakovanim pojasom oko
struka; spustila je jednu ruku na nekakvu ogradu, a drugom dri slamni
eir; na nogama su joj bijele arape i bijele cipele, divne cipele s kopama
i visokim potpeticama. Iza nje svjetluca plavo more sa nekoliko
pjenuavih valova, a sa strane je zaliv prepun svjetlosti. Divna je to
djevojka, sa svojim malim nosom, rumenim usnama i dugim nogama, ista
i koketna, da se tako neto prosto ne moe ni zamisliti. Sigurno se kupa
dvaput dnevno, pod noktima nema prljavtine, osim, moda, koje zrnce
pijeska sa ala. Kraj nje stoji ovjek u bijelim hlaama, s plavim kaputom
i mornarskom kapom, ali on nas mnogo manje zanima.
~ 73 ~

Djevojka na drvenoj ogradi predstavlja za nas pravo udo. Zaboravili

smo da tako neto uope postoji, pa ni sad ne vjerujemo svojim oima. U
svakom sluaju, ve godinama nismo vidjeli nita slino, nita to bi tome
bilo slino po vedrini, ljepoti i izrazu sree. S uzbuenjem osjeamo da je
to mir, onakav kakav treba da bude.
Pogledaj samo te cipelice, u njima ne bi marirala ni kilometar
kaem ja i namah se sam sebi uinim smijenim, jer je pred takvom
slikom glupo i pomiljati na mariranje.
Koliko li joj je godina? pita Kropp.
Razmiljam i odgovaram:
Najvie dvadeset i dvije, Alberte.
Onda bi bila starija od nas. Nema vie od sedamnaest, kaem ti.
Podilaze nas marci.
To bi bilo neto, Alberte, zar ne?
On klima glavom.
Imam i ja kod kue bijele hlae.
Bijele hlae, kaem ali takvu curicu...
Pogledamo jedan drugog od glave do pete. Nema bogzna ta da se
vidi: na obojici je izblijedjela, iskrpljena i prljava uniforma. Svako
poreenje je beznadno.
Zato najprije sastruemo s dasaka tog mladia u bijelim hlaama, ali
oprezno, da ne otetimo djevojku. Time se ve neto postie.
Onda Kropp predlae:
Mogli bismo se jednom oistiti od uiju.
Ne slaem se sasvim s tim, jer se tako stvari upropauju, a poslije
dva sata opet dobije ui. Ali poto se jo jednom zagledamo u sliku,
izjavljujem da sam spreman. Stavie, dodajem:
Moemo ak da potraimo i istu koulju.
Albert kae, ne znam zato:
Bolje bi bilo obojke.
Da, moda i obojke. Moemo malo da pronjukamo.
Uto se dokotrljaju Leer i Tjaden. Ugledaju plakat i zaas se razgovor
okrene na svinjarije. U naem razredu Leer je prvi imao ljubavnicu i
priao nam o tome mnogo uzbudljivih stvari. On se slikom oduevljava na
svoj nain, a Tjaden ga svojski podrava.
Pravo reeno, nama to nije odvratno. Ko ne govori svinjarije nije
vojnik. Samo, u ovom trenutku nismo sasvim raspoloeni za to. Zato se
odvojimo i uputimo odjeljenju za dezinsekciju, s osjeanjem da idemo u
~ 74 ~

kakvu otmjenu pomodnu trgovinu za gospodu.

Kue u kojima smo smjeteni nalaze se kraj kanala. S one strane su
bare okruene topolovom umom, a tamo ima i ena.
Uvee se kupamo. Obalom nailaze tri enske prilike, koraaju lagano
i ne skreu pogled, iako smo mi bez gaica za kupanje.
Leer ih doziva. One se smiju i zastaju da nas gledaju. Na ravom
francuskom dobacujemo im reenice koje nam padaju na um, bilo ta, na
brzinu, da ne bi otile. Istina, to nije ba otmjeno, ali otkud bismo mi znali
togod bolje?
Meu njima je jedna vitka crnka. Kad se nasmije, zubi joj zablistaju.
Pokreti su joj hitri i suknja joj se blago povija oko nogu. Iako je voda
hladna, mi inimo sve to moemo i iz sve snage se trudimo da ih
zainteresiramo ne bi li ostale. Pokuavamo s dosjetkama i one odgovaraju,
ali ih ne razumijemo, smijemo se i maemo im. Tjaden je pametniji. Otri
do kue, donese tain i digne ga uvis.
To postie veliki uspjeh. One klimaju glavama i znacima nas pozivaju
da doemo k njima, ali nama je to zabranjeno. Zabranjeno je da prelazimo
na drugu obalu. Na svim mostovima postavljene su strae. Bez dozvole se
nita ne moe uiniti. Zato pokuavamo da im objasnimo da one dou k
nama, ali one vrte glavama i pokazuju na mostove. Ni njih ne putaju
prijeko.
Vraaju se lagano du kanala, ne naputajui obalu. Pratimo ih
plivajui. Poslije stotinjak metara odvajaju se od obale i pokazuju na kuu
koja viri sa strane iz drvea i bunja. Leer pita da li tu stanuju. One se
smiju. Da, to je njihova kua.
Dovikujemo im da emo doi kad nas strae ne budu mogle vidjeti.
Nou. Ove noi. One podignu ruke, sastave dlanove, poloe lice na njih i
zatvore oi. Razumjele su. Ona vitka crnka zaigra. Jedna plavua cvrkue:
Kruha ... dobro ...
ivo potvrujemo da emo im ga donijeti. I jo neke druge lijepe
stvari. Govorei to, kolutamo oima i maemo rukama. Leer se umalo ne
udavi objanjavajui kako e donijeti i komad kobasice". Kad bi bilo
potrebno, obeali bismo im i itavo provijantsko slagalite. One odlaze,
okrenuvi se jo nekoliko puta. Uputimo se naoj obali i provjeravamo da
li e zaista ui u onu kuu, jer se moe dogoditi da nas prevare. Potom se
vratimo plivajui.
Bez dozvole niko ne smije preko mosta. Zato emo mi prekono
jednostavno preplivati na drugu stranu. Obuzima nas uzbuenje koje
~ 75 ~

nikako ne poputa. Ne moemo se skrasiti na mjestu pa odlazimo u

kantinu. Tamo ba ima piva i nekakvog puna.
Pijemo pun i priamo fantastine doivljaje. Svako vjeruje drugome i
nestrpljivo eka da istrese jo deblju la. Ruke su nam nemirne, puimo
cigaretu za cigaretom sve dok Kropp ne kae:
Mogli bismo da im ponesemo i koju cigaretu.
Nato odmah stavljamo cigarete u kape da ih sauvamo.
Nebo postaje zelenkasto. Nas smo etvorica, a onamo mogu samo
trojica, pa se moramo osloboditi Tjadena. Zato ga astimo punom i
rumom sve dok ne pone da se tetura. Kad se sasvim smrai, odlazimo u
na stan i vodimo Tjadena izmeu sebe. Prosto gorimo obuzeti eljom za
veselom avanturom. Ona vitka crnka pripala je meni, tako smo se
podijelili, tako smo odluili.
Tjaden se prostre po slamarici i zahre. Zatim se odjednom probudi i
pogleda nas tako lukavo da se ve uplaimo i pomislimo da nas je varao i
da je plaanje puna bilo uzaludno. Ali onda se srui i produi spavanje.
Svaki od nas trojice spremio je po cio tain i sad ga uvija u novine.
Tome dodajemo cigarete i, povrh svega, tri dobre porcije jetrenice, koju
smo ba to vee sljedovali. Pristojan je to poklon.
Zasad sve stavljamo u izme, jer ih moramo ponijeti da ne bismo na
drugoj obali nagazili na icu ili komadie stakla. A kako moramo plivati,
ne moemo ponijeti nita od odijela. Uostalom, mrak je, a nije ni daleko.
Kreemo s izmama u rukama. Brzo bunemo u vodu, okrenemo se na
lea i tako plivamo, drei iznad glave izme i ono to je u njima.
Oprezno iziemo na drugu obalu kanala, vadimo pakete i navlaimo
izme. Potom ono to nosimo uzimamo pod miku, pa se, onako mokri i
goli, samo s izmama damo u trk. Odmah nalazimo kuu. Ona se uzdie
usred tamnog grmlja. Leer se spotakne o nekakvu ilu i oguli lakat.
Ne mari nita kae veselo.
Na prozorima su kapci. Obilazimo kuu i pokuavamo da gledamo
kroz pukotine. Zatim postajemo nestrpljivi. Kropp se odjednom malo
snebiva:
A ako je, neto, kod njih neki major?
Onda emo strugnuti, ceri se Leer a broj naeg puka moe da
proita ovdje i pljesne se po turu.
Kapija je otvorena. Nae izme prave prilinu galamu. Jedna vrata se
uto otvore i kroz njih dopre svjetlost. Jedna ena uplaeno cikne.
Izgovorimo:
~ 76 ~

 Pst, pst... camarade... bon ami... i dignemo pakete uvis.

Sad se ukau i one druge dvije. Vrata se irom otvore i svjetlost nas
obasja. Prepoznaju nas i svo tri se stanu grohotom smijati naoj odjei.
Savijaju se i gre od smijeha, stojei na vratima. Koliko je gipkosti u
njihovim pokretima!
Un moment izuste, pa se povuku u kuu i donesu nam nekakve
haljine da se kolikotoliko odje nemo. Onda moemo da uemo. U sobi
svijetli mala lampa. Toplo je i osjea se nekakav prijatan miris. Odvijamo
pakete i predajemo im. Oi im sjaje, vidi se da su gladne.
Potom smo svi pomalo zbunjeni. Leer naini pokret kao da jede. Tada
se vraa ivost, one donose tanjure i noeve, pa legnu na posao. Svaki
komad jetrenice, prije nego to ga stave u usta, s divljenjem diu uvis.
Obasipaju nas bujicom rijei. Ne razumijemo mnogo, ali osjeamo da
su to prijateljske rijei. Moda im izgledamo suvie mladi. Vitka crnka
miluje me po kosi i kae mi ono to sve Francuskinje uvijek govore:
La guerre... grand malheur... pauvres garons...
Uhvatim je vrsto za ruku i pritisnem usne na dlan. Njeni prsti
obuhvate mi lice. Tik iznad mene su njene zanosne oi, njena crnpurasta
koa, njene rumene usne. Usta izgovaraju rijei koje ne razumijem. Ne
razumijem sasvim ni njene oi: one kazuju vie no to smo oekivali kad
smo dolazili ovamo.
Do ove postorije nalaze se sobe. Odlazei, vidim Leera s plavuom
kako ju je obuhvatio i glasno joj govori. On zna te stvari. Ali ja, ja sam
izgubljen u neem dalekom, slatkom i silnom, emu se sav predajem. Moje
elje su udna mjeavina udnje i neega to tone. U glavi mi se vrti, ovdje
nema niega na ta bi se moglo osloniti. izme smo ostavili pred vratima,
umjesto njih dale su nam papue i sad ve vie nema nieg to bi mi
povratilo sigurnost i drskost vojnika: ni puke, ni opasaa, ni bluze, ni
kape. Preputam se neizvjesnom, neka bude kako mu drago, ipak osjeam
malo straha.
Vitka crnka mie obrvama kad razmilja; ali kad govori, one miruju.
Ponekad ono to izgovori ostane upola neobjanjeno, ugui se ili se vine
iznad mene: luk, putanja, kometa. ta sam ja o tome znao? ta znam?
Rijei tog tueg jezika, koji jedva razumijem, uspavljuju me i prenose u
neku tiinu u kojoj se tamna, upola osvijetljena soba rasplinjava, i u kojoj
je iva i jasna jedino ta glava nad mnom.
Kako je raznoliko jedno te isto lice koje nam je jo maloprije bilo
nepoznato, a koje je sad nagnuto u njenosti koja ne dolazi iz njega, nego
~ 77 ~

iz noi, iz svemira ili iz krvi, iji zraci kao da se stiu u njemu. Stvari u
sobi dotaknute su i promijenjene time, postale su neobine; ak i prema
svojoj bijeloj koi osjeam neko strahopotovanje kad je obasja svjetlost
lampe i pomiluje hladna tamna ruka.
Kako je drugaije od onoga to se dogaa po vojnikim bordelima u
koje odlazimo s dozvolom i pred kojima se eka u dugim redovima. Ne bih
htio da mislim na njih, ali oni mi i protiv volje padaju na pamet i od toga
me hvata strah. Moda se ovjek nikad vie ne moe osloboditi takvih
sjeanja.
Ali onda osjetim usne te vitke crnke i pritisnem svoje na njih,
zatvorim oi, htio bih da zbriem sve: rat i strahote i niskosti, pa da se
probudim kao mlad i srean ovjek. Mislim na sliku one djevojke sa
plakata i za trenutak mi se uini da moj ivot zavisi samo od toga da je
zadobijem... I utoliko jae se pripijem u ruke koje me grle, moda e se
desiti udo...
Poslije se odnekud svi nekako sastajemo. Leer je silno ushien.
Opratamo se srdano i navlaimo izme. Noni zrak rashlauje naa
zagrijana tijela. Visoko u tami topole se uzdiu i ute. Mjesec blista na
nebu i u vodi kanala. Ne trimo, idemo dugim koracima jedan kraj drugog.
Leer kae:
Ovo je vrijedilo tain!
Ja ne mogu da se odluim da progovorim, tavie, nisam ni veseo.
U taj mah zaujemo korake, pa se pritajimo iza buna. Koraci se
pribliuju, sad su sasvim blizu nas. Ugledamo golu priliku u izmama, ba
kao i mi to smo, pod pazuhom nosi paket i tri. To je Tjaden, u velikoj
urbi. Zaas ga nestaje.
Smijemo se. Ala e sutra psovati!
Neopaeni stiemo do svojih slamarica.
Pozvan sam u etnu kancelariju. Komandir mi predaje objavu za
odsustvo i putnu ispravu, poeljevi mi sretan put. Pogledam koliko mi je
odsustvo: sedamnaest dana, etrnaest u mjestu i tri za put. Za put je
malo, te pitam da li bih mogao dobiti pet dana. Bertinck pokae na objavu.
Pogledam i zapazim da se ne vraam odmah na front. Po zavrenom
odsustvu treba da se prijavim na kurs u poljskom logoru.
Ostali mi za vide. Katcz mi daje dobre savjete kako da zabuavam.
Ako bude dovitljiv, ostat e tamo.
Ja bih vie volio da mogu otputovati poslije osam dana, jer toliko jo
ostajemo ovdje gdje nam je dobro.
~ 78 ~

Naravno, u kantini moram da astim. Svi smo ve pomalo pijani. Ja

postajem sjetan. Provest u est tjedan u pozadini, i to je svakako velika
srea, ali kako e biti kad se vratim? Da li u ih jo sve zatei ovdje? Haie i
Kemmerich vie nisu tu, na koga je sad red?
Pijemo, i ja posmatram, jednog za drugim, sve svoje drugove. Albert
sjedi pored mene i pui, veseo je, nas dvojica smo uvijek bili zajedno.
Prekoputa je Katcz, sa svojim oputenim ramenima, irokim palcem i
tihim glasom. Zatim Mller sa isturenim zubima i zvunim smijehom,
Tjaden s mijim oima, Leer koji je pustio bradu, pa izgleda kao da mu je
etrdeset godina.
Iznad naih glava lebdi gust dim. ta bi bilo s vojnikom da nije
duhana?! Kantina je utoite, pivo predstavlja neto vie od obinog pia,
znak da bez opasnosti moe opruiti udove i istegliti se. Uostalom, mi se
toga ne libimo. Ispruili smo noge i spokojno pijuckamo oko sebe, da je to
pravo uivanje. Koliko sve to ini utisak na onoga koji sutra ide!
Prekono odemo jo jednom s one strane kanala. Skoro me je strah da
onoj visokoj crnki kaem da odlazim i da emo, kad se budem vratio, biti
daleko jedno od drugog, da emo tako zauvijek biti razdvojeni. Ali ona
samo klimne glavom i ne primeuje se da je bogzna koliko uzbuena. U
prvi mah ne shvatam to sasvim, ali mi potom postaje jasno. Leer ima
pravo: da sam neto poao na front, ona bi opet rekla pauvre garon"! Ali
vojnik na odsustvu, za njega ne mare mnogo, on nije toliko zanimljiv.
Neka ide do avola s onim svojim cvrkutanjem i prianjem! ovjek
povjeruje u udo, a na kraju vidi da se radi samo o obinom tainu.
Sutradan izjutra, poto sam oien od uiju, uputim se eljeznikoj
stanici. Albert i Katcz me prate. Na stanici saznajemo da vlak polazi tek
kroz nekoliko sati. Njih dvojica moraju natrag na zanimanje. Opratamo
se.
Svako dobro, Katcz! Svako dobro, Alberte!
Oni odlaze i mahnu mi jo nekoliko puta. Njihovi likovi su sve manji.
Svaki njihov korak, svaki njihov pokret blizak mi je, mogu da ih
prepoznam jo iz daljine. Potom ih nestaje.
Sjedam na ranac i ekam.
Iznenada me obuzima nestrpljenje i luda elja da poem.
Zadravam se na mnogim postajama, stojim pred mnogim kazanima
iz kojih se dijeli juha, sjedim na mnogim drvenim podovima, potom mi
predio kroz koji prolazi vlak postaje sumoran, neprijatan i poznat.
Promie, u veernjem sutonu, pored prozora, sa selima na ijim se bijelo
~ 79 ~

min

okreenim kuama, kao kakve duboke kape, uzdiu slamni krovovi, sa

utim poljima koja se pod kosim zracima blistaju kao sedef, sa
vonjacima, ambarima i starim lipama.
Imena postaja postaju pojmovi od kojih mi srce podrhtava. Vlak
klopara i klopara, stojim na prozoru i vrsto se oslanjam na njegov okvir.
Ta imena granice su moje mladosti.
Ravne livade, polja, salai, jedna zaprega ide ispred neba, putem
paralelnim s horizontom. Evo i brane pred kojom ekaju seljaci, djevojke
koje nam mau, djeca koja se igraju pored kolosjeka, putevi koji vode u
polja, ravni i bez artiljerije.
Vee je, i da vlak ne klopara ne bih se mogao uzdrati da ne zaurlam.
Ravnica se uveliko proirila: u blagom plavetnilu poinje da se pomalja
silueta planinskih vijenaca. Prepoznajem karakteristinu liniju
Dolbenberga, onaj njegov izreckani vijenac to se otro prekida tamo gdje
prestaje ivica ume. Iza njega e se pojaviti grad.
Ali sad zlatnocrvena svjetlost prekriva sve, vlak klopara preko jedne
krivine, potom jo jedne, a tamo daleko uzdiu se nestvarni, nejasni i
mrani jablanovi, jedan za drugim, u dugom nizu koji se sastoji iz sjenke,
svjetlosti i enje.
Polje se lagano okree zajedno s njima, vlak ih obilazi, razmaci
izmeu njih smanjuju se, oni ine jednu cjelinu, i poslije nekoliko
trenutaka vidim samo jedan. Potom drugi zauzimaju mjesto iza prvih i
dugo ostaju sami prema nebu, sve dok ih prve kue ne zaklone.
Nailazimo na jedan most preko ulice. Stojim na prozoru i ne mogu da
se odvojim od njega. Drugi pripremaju svoje stvari za izlazak. Ja tiho
izgovaram ime ulice koju presijecamo: Bremerstrasse... Bremerstrasse...
Dolje pod nama su biciklisti, kola, ljudi, siva je ta ulica i siv taj most,
ali sam ganut kao da je majka preda mnom.
Zatim se vlak zaustavlja i tu je postaja sa svojom vrevom, svojim
dozivanjima i natpisima. Doepam ranac i bacim ga na lea, uzmem
puku i silazim spotiui se niz stepenice vagona.
Na peronu zvjeram oko sebe, ne poznajem nikoga od onih koji se ovdje
guraju. Jedna sestra Crvenog kra nudi mi da popijem neto. Okreem se
od nje, suvie se glupo ona osmjehuje na mene, sama sebi pridaje suvie
vanosti: gledajte samo, ja dajem jednom vojniku kavu! Oslovljava me sa
drue", samo mi je jo to nedostajalo!
Ali napolju, pred postajom, pored ulice huji rijeka i izlazi pjenuava
ispod mosta na vodeninim ustavama. Pored nje uzdie se etvrtasta stara
~ 80 ~

kula, pred njom velika arena lipa, a iza svega prostire se vee.
Koliko smo puta tu sjedili... ali kako je sad to daleko! Prolazili smo taj
most i udisali hladni i smrdljivi zadah ustajale vode, naginjali se nad onu
njenu mirnu povrinu s ove strane ustave, u kojoj su zelene vodene biljke i
alge visile sa stubova na mostu, a s one strane ustave smo, za vrijeme
toplih dana, s uivanjem posmatrali pjenu koja je prskala i eretali o
svojim profesorima.
Prelazim most, gledajui i desno i lijevo. Voda je jo i sad puna algi i
jo jednom izbija u svijetlim lukovima. U staroj kuli stoje pralje, kao
nekada, s golim rukama pred bijelim rubljem, a toplina od glaala izlazi
kroz otvorene prozore. Psi se unjaju uzanim ulicama, pred kapijom stoji
svijet i posmatra me kako prolazim kaljav i natovaren.
U ovoj slastiarnici jeli smo sladoled i uili se puenju. U ulici kojom
prolazim poznajem svaku kuu, bakalnicu, drogeriju, pekarnicu. I, najzad,
stojim pred surim vratima sa izlizanom kvakom i ruka mi postaje teka.
Otvorim, svjeina udno struji k meni i oi mi postaju nesigurne.
Stube kripe pod mojim izmama. Gore se zauju vrata, neko pogleda
preko ograde. To su se otvorila kuhinjska vrata. Tamo ba peku utipke
od krompira, cijela kua mirie na njih. Da, danas je subota, a ono treba
da je moja sestra to se naginje preko ograde. Za trenutak me obuzima
stid i obaram glavu, potom skinem ljem i pogledam nagore. Da, to je moja
starija sestra.
Paul! uzvikuje ona. Paul!
Klimnem glavom. Ranac mi udara o ogradu, puka mi odjednom
postaje strahovito teka. Ona otvara jedna vrata i vie:
Mama, mama, doao je Paul! Ne mogu da koraknem dalje.
Mama, mama, doao je Paul!
Naslanjam se na zid i grevito steem ljem i puku. Steem ih iz sve
snage, ali sam nesposoban da dalje koraam. Stube se magle u mojim
oima, udarim se kundakom po nozi i grevito steem zube, ali nisam u
stanju da nadjaam tu jednu rije koju je izgovorila moja sestra, nita ne
pomae, upinjem se da se nasmijem i progovorim, ali ne mogu da izustim
nijednu rije i tako stojim na stubama, siv nesretan, nemoan, proet
strahovitim grem, i neu, neu, ali suze mi bez prestanka teku niz lice.
Sestra se vraa i pita me:
Pa ta ti je?
Tada prikupim svu snagu i oteturam se do predsoblja. Prislonim
puku u ugao, ranac stavim uza zid, a ljem odozgo. Oslobodim se i
~ 81 ~

opasaa, sa svim onim to je na njemu. Onda bijesno kaem:

Pa daj mi ve jednom rupi!
Ona mi ga donosi iz ormana i ja obriem lice. Iznad mene na zidu visi
stakleni ormari sa arenim leptirima koje sam nekad skupljao.
Sad ujem i majin glas. Dolazi iz spavae sobe
Zar nije na nogama? pitam sestru.
Bolesna je odgovara ona.
Odlazim k njoj, pruam joj ruku i kaem to mogu mirnije:
Evo me, mama.
Ona lei nepomino u polumraku. Pita prestravljeno, i ja osjeam
kako me njen pogled ispituje:
Jesi li ranjen?
Ne, dobio sam odsustvo.
Majka je vrlo blijeda, usteem se da upalim svjetlost.
Eto, leim i plaem, kae umjesto da se radujem.
Jesi li bolesna, mama? pitam.
Danas u malo ustati.
Onda se obrati mojoj sestri, koja svaki as odlazi do kuhinje da joj jelo
ne bi zagorjelo.
Otvori i teglu s kompotom od jagoda... pa se obrati meni: ti to
voli, zar ne?
Da, mama, odavno to nisam jeo.
Kao da smo slutile da e doi nasmije se moja sestra. Ba
smo spremile tvoje omiljeno jelo, utipke od krompira, i sad jo sa
kompotom od jagoda.
Pa i subota je odgovorim.
Sjedi pored mene kae majka.
Posmatra me. Njene ruke su bijele, slabake i tanke prema mojim.
Progovorimo tek po koju rije i ja sam joj zahvalan to me nita ne pita. A
ta bih joj i mogao rei? Na kraju, ne mogu da se alim, poto sam tu, iv i
zdrav, i sjedim pored nje. A u kuhinji je sestra, sprema veeru i pjeva.
Mili moj deko prozbori majka tiho.
Mi nikad nismo bili pretjerano njeni u porodici. To nije obiaj kod
siromanog svijeta, koji mora mnogo da radi i koji ima mnogo briga. On
ak tako neto ne moe ni da shvati, on ne voli da suvie uvjerava u neto
to je ve poznato. Kad meni majka kae mili moj deko", to je isto toliko
kao kad koja druga kae ne znam ta. Ja znam da je ona tegla kompota od
jagoda ve mjesecima jedina u kui i da ju je majka sauvala za mene, kao
~ 82 ~

i biskvite koje mi prua i koji su ve ustajali. Sigurno ih je dobila nekom

zgodnom prilikom i odmah sauvala za mene.
Sjedim na njenoj postelji i vidim kroz prozor kako se kestenovi u vrtu
one gostionice preko puta iskre tamnim i zlatnim sjajem. Diem polako i
ponavljam u sebi: Kod kue si, kod kue si..." Ali me nekakva nelagodnost
ne naputa, jo ne mogu da se snaem u svemu tome. Tu mi je majka, tu
je sestra, tu ormari s leptirima, tu glasovir od mahagonija, ali ja jo
nisam sasvim tu. Neki veo, nekakav razmak je izmeu mene i toga.
Zato odem i donesem ranac do postelje, pa izvadim ono to sam donio:
grudu holandskog sira, koju mi je nabavio Katcz, dva taina, tri etvrti
funte butera, dvije kutije jetrenice, funtu masti i vreicu rie.
Ovo vam sigurno treba...
One potvruju.
Ovdje je gadno s time? pitam.
Da, nema ba mnogo. A vi tamo, imate li dovoljno?
Nasmijem se i pokaem ono to sam donio.
Ne uvijek dovoljno, ali se nekako moe podnijeti.
Erna odnese te namirnice. Uto me majka najednom prihvati za ruku i
oklijevajui upita:
Je l' ti bilo mnogo teko tamo, Paul?
ta da ti odgovorim na to, majko? Ti to nee razumjeti niti ikad
moe shvatiti. A i ne treba nikad da shvati.
Vrtim glavom i odgovaram.
Ne, mama, ne ba toliko. Ima nas vie zajedno, pa nije toliko teko.
Da, ali tu skoro bio je Heinrich Bredemeyer, pa je priao kako je
sad prosto strano s tim gasom i svim ostalim.
Da, to kae moja majka. Kae: ,,s tim gasom i svim ostalim". Ona ne
zna ta izgovara, ona samo strahuje zbog mene. Da li treba da joj ispriam
kako smo jednom naili na tri neprijateljska rova u kojima su ljudi ostali
ukoeni u poloaju u kome su se zatekli, kao da ih je grom poubijao? Na
grudobranima, u zemunicama, gde se ko naao, stajali su i leali ljudi
modra lica, mrtvi.
Eh, mama, ta se sve ne pria odgovorim. Bredemeyer pria
to tek onako. Pa vidi, ja sam i itav i ugojen.
Mir mi se vraa zahvaljujui toj strepnji moje majke. Sad mogu da se
kreem i koraam, da govorim i odgovaram, ne strahujui da u iznenada
morati da se naslonim na zid, jer e se itav svijet umekati kao guma, a
moje ile postati krte kao stjenjak.
~ 83 ~

Majka hoe da ustane i ja za to vrijeme odlazim do sestre u kuhinju.

ta je mami? pitam.
Ona slijee ramenima.
Lei ve nekoliko mjeseci, ali nije dala da ti piemo o tome.
Nekoliko lijenika su je pregledali. Jedan kae da je rak.
Odlazim u mjesnu komandu da se prijavim. Polako koraam ulicama.
Tu i tamo me poneko oslovi. Ne zadravam se dugo, jer ne elim da mnogo
govorim. Vraajui se iz kasarne zaujem kako mi neko dovikuje.
Okrenem se, onako zamiljen, i naem se pred jednim majorom. Izbrecne
se na mene:
Vi ne umijete da pozdravljate?
Izvinite, gospodine majore, kaem zbunjeno nisam vas vidio.
On se dere jo jae:
Ne umijete ni da se izraavate kako treba!
Doe mi da ga oamarim, ali se savlaujem, jer e mi inae propasti
odsustvo. Sastavljam pete i kaem:
Nisam vidio gospodina majora.
Onda izvolite pripaziti kae osorno. Kako se zovete?
Raportiram. Njegovo crveno, debelo lice je jo bijesno:
Jedinica?
Odgovaram propisno. Njemu jo nije dosta:
Gdje se nalazite?
Ve mi prekipi i odbrusim:
Izmeu Langemarka i Bixschootea!
Kako?! pita on malo zauen. Objasnim mu da sam prije jednog
sata stigao na odsustvo i pomislim da e se bar sad smiriti. Ali se varam.
On jo vie podivlja:
To biste vi htjeli da ovdje zavodite frontovske obiaje, a? Nita od
toga! Ovdje vlada red, hvala bogu.
Komandira:
Dvadeset koraka nazad, mar, mar!
Obuzeo me je potmuli bijes, ali ne mogu nita protiv njega, jer e me
smjesta zatvoriti, samo ako hoe. Brzo se povuem natrag, pa poem
naprijed i na est metara od njega trgnem se i ukrutim u stav propisanog
pozdrava koji popustim tek poto odmak nem sljedeih est metara.
Zove me ponovo i, ovog puta s neto blagonaklonosti, kae da e jo
jednom pravila popustiti pred milosrem. Zahvaljujem mu odsjeno i
propisno.
~ 84 ~

 Odstupite! komandira.
Okrenem se nalijevo krug i odem.
To mi pokvari vee. Pourim kui, uniformu bacim u oak, to sam
ve ionako htio. Potom izvadim i i ormara civilno odijelo i obuem ga.
Sasvim mi je neobino. Odijelo mi je prilino kratko i tijesno, u vojsci sam
se raskrupnjao. Ovratnik i kravata zadaju mi muke. Najzad mi sestra
vezuje vor. Kako je lako ovo odijelo! ovjek ima utisak da je samo u
koulji i gaama.
Posmatram se u zrcalu. Kako je neobina ta slika! Suncem opaljen,
prilino izrastao mladi, dorastao taman za krizmanje, gleda u mene
zabezeknuto.
Majka je zadovoljna to sam obukao civilno odijelo, tako sam joj blii.
Ali otac bi vie volio da sam ostao u uniformi, mogao bi me tako
pokazivati svojim prijateljima.
Ali ja to odbijam.
Lijepo je negdje mirno sjediti, na primjer, u vrtu gostionice
prekoputa, pod kestenovima, kraj kuglane. Lie pada po stolu i na
zemlju, tek po koje, prvo. Preda mnom je aa piva, u vojsci sam nauio da
pijem. aa je dopola ispijena, imam dakle jo nekoliko dobrih hladnih
gutljaja, a onda mogu da poruim i drugu i treu, ako hou. Nema poziva
u stroj, nema bombardiranja, krmareva djeca se kuglaju i pas mi je
poloio njuku na koljena. Nebo je plavo, kroz kestenovo lie vidi se
zvonik Crkve svete Margarete.
Dobro je to i svia mi se. Ali ne mogu da iziem na kraj s ljudima.
Jedina osoba koja me ne ispituje to je moja majka. S ocem je ve neto
drugo. Htio bi da mu priam ta se dogaa na frontu i njegove mi elje
izgledaju dirljive i glupe, jo nisam naao pravi stav prema njemu.
Najvie voli da uje neto novo. Primjeujem da on ne zna da tako neto
ne bi smjelo da se pria, a volio bih da mu uinim po volji. Ali mi je teko
da sve te stvari izrazim rijeima, strah me da e onda ogromno porasti i
da se vie nee moi savladati. Kud bismo dospjeli kad bi nam sve to se
zbiva na frontu bilo jasno.
Tako se ograniavam samo na to da mu ispriam nekoliko zanimljivih
dogaaja, ali me on pita da li sam uestvovao u nekom juriu. Kaem da
nisam, pa ustanem i iziem.
Ali ni to ne vrijedi mnogo. Na ulici se nekolika puta trzam od kripe
tramvaja, koja me podsjea na fijuk granate, a onda me neko potapa po
ramenu. Moj profesor njemakog jezika postavlja mi uobiajena pitanja:
~ 85 ~

 Pa, kako je tamo? Strano, strano, je li? Da, da, uasno je, ali mi
moramo izdrati. A uo sam da tamo imate dobru hranu. Paul, dobro
izgledate, krepki ste. Naravno, ovdje je mnogo gore, to se samo po sebi
razumije, najbolje treba da je naim vojnicima.
Odvlai me u kavanu, do stola za kojim redovno sjedi sa svojim
prijateljima. Primljen sam velianstveno, nekakav direktor mi prui ruku
i kae:
Tako, vi dolazite s fronta? Kakav je moral tamo? Odlian, odlian,
zar ne?
Izjavljujem da bi svi najradije kui. On se grohotom smije:
To vam vjerujem! Ali najprije morate izlemati Francuze. Puite li?
Izvolite, zapalite jednu. Kelner, donesite i naem mladom ratniku jedno
pivo.
Ponuenu cigaru sam, na alost, uzeo i zato moram da ostanem. Svi
se prosto tope od ljubaznosti i protiv toga se ne moe nita. Ali ja sam ljut
i puim to bre mogu. Da neto ipak uradim, popijem naiskap au piva.
Odmah mi poruuju drugu. Ljudi znaju ta duguju jednom vojniku.
Prepiru se oko toga ta sve treba da anektiramo. Direktor s gvozdenim
lancem na satu hoe najvie: itavu Belgiju, podruje uglja u Francuskoj i
dobre dijelove Rusije. Navodi tane razloge zbog kojih sve to moramo
imati i ne da se pokolebati, sve dok ostali ne popuste. Potom pone da
objanjava gdje bi trebalo izvriti proboj na Francuskom frontu i,
razlaui to, obrati se meni:
No, pourite malo s tom vaom vjeitom rovovskom borbom.
Izbacite momke napolje, pa emo imati mir.
Odgovorim da, po naem miljenju, prodor nije moguan. Oni s one
strane imaju suvie rezervi. Osim toga, rat je ipak drugaiji nego to se to
obino zamilja. On me s izrazom nadmonosti pobija i dokazuje kako ja to
nita ne razumijem.
Tako je u odnosu na pojedinosti, kae ali sve ipak zavisi od
cjeline. A o tome vi niste u stanju da pravo sudite. Vi vidite samo svoj mali
odsjek i zato nemate opi pregled. Vi vrite svoju dunost, izlaete
opasnosti svoj ivot, to je za svaku pohvalu, svi bi trebalo da dobijete
eljezne krstove, ali neprijateljski front treba najprije probiti u Flandriji,
a onda ga obuhvatiti odozgo.
Dae i gladi bradu:
Mora se muki poduhvatiti, odozgo do dolje. A onda na Pariz!
Htio bih da znam kako on to zamilja, pa sruim u sebe i tree pivo.
~ 86 ~

On odmah poruuje sljedee. Ali ja prekidam. On mi stavlja jo nekoliko

cigara u dep i otputa me s prijateljskim tapanjem po ramenu:
Svako dobro! Nadam se da emo uskoro i o vama uti togod
velianstveno.
***
Drugaije sam ja zamiljao odsustvo. Prije godinu dana nije bilo tako.
Znam da sam se i ja otad izmijenio. Izmeu dananjice i toga lei jaz.
Onda jo nisam poznavao rat, nalazili smo se na mirnim odsjecima. Danas
zapaam da sam, nesvjestan toga, postao utueniji. Ne mogu vie da se
snaem ovdje, ovo je za mene tu svijet. Jedni postavljaju pitanja, drugi
ne, a vidi se kako se tim ponose; tavie, esto kau s izrazom
razumijevanja da se o tome ne moe govoriti. Pomalo se prave vani.
Najvie volim da budem sam, onda me niko ne uznemirava. Jer svi se
vraaju na jedno te isto: kako je ravo i kako je dobro, jedan nalazi da je to
tako, drugi da je onako, svi se uvijek zanimaju onim to zadire u kakav
njihov lini interes. Svakako da sam i ja ranije bio takav, ali sad je sve to
sasvim daleko od mene.
Suvie govore. Imaju briga, ciljeva, elja koje ja ne mogu da shvatim
tako kao oni. Ponekad sjedim s nekim u gostionikom vrtu i pokuavam
da mu objasnim kako se sve, uglavnom, sastoji u tome da ovjek, eto,
moe da sjedi tako mirno. Oni to, naravno, shvataju, priznaju, slau se sa
mnom, ali samo rijeima, samo rijeima, to je ono!, oni nalaze da je to
tako, ali osjeaju samo napola, ona druga njihova polovina zauzeta je
neim drugim, oni su podijeljeni, niko ne osjea to cijelim svojim biem. Pa
ak ni ja sam ne mogu jasno da izrazim ono to mislim.
Kad ih tako vidim u tim njihovim sobama, u njihovim kancelarijama,
na njihovim poslovima, to me onda silno privlai, htio bih da sam tu, s
njima, da zaboravim na rat, ali me u isti mah sve to i odbija, suvie je
tijesno. Kako to moe da ispuni ivot? Trebalo bi razbiti okvire. Kako sve
to moe biti tako kad tamo sad iznad rupaga lete komadi granata, a
rakete uzlijeu u nebo, ranjenike nose u pozadinu na atorskim krilima i
drugovi lee po rovovima! Drugi su ljudi ovdje, ljudi koje ja ne razumijem
dobro, kojima u isti mah i zavidim i prezirem ih. Moram da mislim na
Katcza i Alberta, na Mllera i Tjadena. ta li rade sad? Moda sjede u
kantini ili plivaju, uskoro e morati ponovo naprijed.
U mojoj sobi je iza stola jedan otoman presvuen mrkom koom.
Sjedam na njega.
Po zidovima su avliima privrene mnogobrojne slike koje sam
~ 87 ~

nekad isjecao iz ilustriranih asopisa, pored dopisnica sa slikom i crteom

koji su mi se sviali. U uglu je mala gvozdena pe. Na suprotnom zidu
ormari se mojim knjigama.
U ovoj sobi ivio sam prije no to sam postao vojnik. Knjige sam
kupovao postepeno, novcem zaraenim davanjem satova. Mnoge su
antikvarne, naprimjer, svi klasici. Jedna knjiga stajala je marku i
dvadeset pfeniga, u tvrdom plavom platnenom povezu. Kupovao sam
kompletna izdanja, jer sam bio temeljit i nisam vjerovao izdavaima
odabranih stranica" da su izabrali ono to je najbolje. Zato sam uvijek
kupovao samo cjelokupna djela". itao sam ih s najveom predanou, ali
mi se veina nije svidjela. Vie su mi leale one druge, savremene, koje su,
meutim, bile mnogo skuplje. Neke od tih stekao sam na ne ba poten
nain: uzeo sam ih u zajam i nisam ih vie vratio, jer se nisam mogao
rastati od njih.
Jedna polica puna je kolskih udbenika. Oni su ravo ouvani i
veoma oteeni od mnogog itanja. Neke stranice su iupane, zna se ve
zato. A ispod njih ima svezaka, papira, pisama, crtea i raznoraznih
pokuaja.
Pokuavam da se prenesem u ono vrijeme. Ono je jo u toj sobi,
osjeam to odmah, zidovi su ga ouvali. Poloim ruke na naslon otomana,
namjestim se zgodno i podignem noge. Tako sjedim udobno u uglu u
naruju otomana. Prozori je otvoren, on prikazuje dobro poznatu sliku
ulice, s crkvenim tornjem koji stri s njegovog kraja. Na stolu je nekoliko
cvjetova. Dralo, olovke, koljka koja slui kao pritiska, mastionica, ovdje
se nita nije izmijenilo.
Takva e biti i ako budem imao sree i vratim se iz rata zauvijek. Isto
u ovako sjedeti, posmatrati svoju sobu i ekati.
Uzbuen sam, mada to ne bih htio, jer nije dobro. Htio bih da kao
nekada kad sam uzimao knjige u ruku, osjeam onu tananu privlanost,
onu silnu i neobjanjivu privrenost. Hteo bih da me ponovo zahvati i
ponese onaj vjetar ludih elja, koji se dizao iz arenih hrbata knjiga, da
rastopi teku olovnu plou koja je negdje u meni, i da u mom biu probudi
ono nestrpljenje za budunost, onu krilatu radost koju donosi svijet misli:
on treba da mi vrati izgubljeni ar moje mladosti.
Sjedim i oekujem.
Onda mi pada na um da treba otii Kemmerichovoj majci. Morao bih
da posjetim i Mittelstaedta, on je sigurno u kasarni. Pogledam kroz
prozor: iza suncem obasjane slike nae ulice pomalja se blago i nejasno niz
~ 88 ~

breuljaka, a onda se sve to pretvori u jedan svijetli jesenji dan u kome

sam s Katczem i Albertom sjedio pored vatre, jedui krompire peene u
pepelu.
Ali neu da mislim na to, odgurnem te uspomene.
Hou da soba progovori, da me poduhvati, ponese. Hou da se osjeam
bliskim njoj, hou da sluam njen glas, kako bih ga u dui ponio kad se
budem vratio na front. Rat e potonuti, ieznuti kad doe trenutak
povratka u zaviaj, proi e, nee nas rastoiti, on na nas ima samo
spoljanjeg utjecaja!
Hrbati knjiga stoje jedan do drugog. Poznajem ih jo i sjeam se kako
sam ih redao. Preklinjem ih oima: Govori mi, primi me, prihvati me, ti
nekadanji ivote, ti, bezbrini, lijepi, primi me ponovo ..."
ekam.
Slike prolaze, kratkotrajne su, one su samo sjenke i uspomene.
Nita i nita.
Nemir raste u meni.
A onda se odjednom probudi u meni strahovito osjeanje da sam ovdje
tuin. Ne nalazim ovdje vie svoje mjesto, izbaen sam. I ma koliko da
molim i ma koliko da se napreem, nita se ne pomjera, neosjetljiv i tuan
kao suanj sjedim ovdje, a prolost mi okree lea. A u isti mah strahujem
od toga da suvie oivim prolost, jer ne znam ta moe da nastupi poslije
toga. Ja sam vojnik i vojniki se moram drati.
Ustajem umoran i gledam kroz prozor. Potom dohvatim jednu knjigu
i prelistavam je ne bih li naao to da proitam. Ali je ostavljam i uzimam
drugu. U njoj ima podvuenih mjesta. Traim, prelistavam, uzimam nove
knjige. Ve je itava hrpa preda mnom. Pod ruku mi dolaze i druge, sve
bre, listovi, sveske, pisma.
Nijemo stojim pred tim. Kao pred sudom.
Obeshrabreno.
Rijei, rijei, rijei, ne dopiru one do mene.
Polako stavljam knjigu natrag na policu.
Svreno je.
Tiho izlazim iz sobe.
Ali jo ne poputam. Istina, u svoju sobu vie ne ulazim, ali se tjeim
time da nekoliko dana jo ne moraju znaiti kraj. Imat u kasnije
godinama vremena za to. Sad odlazim Mittelstaedtu u kasarnu i obojica
sjedimo u njegovoj sobi, u atmosferi koju ne volim, ali na koju sam
navikao.
~ 89 ~

***
Mittelstaedt mi ispria iednu novost koja me zaas elektrizira. Kae
da je Kantorek pozvat pod zastavu kao obveznik posljednje odbrane.
Zamisli, kae mi iznosei nekoliko dobrih cigara izlazim ja iz
bolnice i ba natrapam na njega. On mi prua apu i zakrekee: Gle,
Mittelstaedt, kako je?" Ja ga strogo pogledam i odgovorim: Redove
Kantorek, sluba je sluba, a rakija rakija, to vi treba najbolje da znate.
Stanite mirno" kad govorite s pretpostavljenim!" Trebalo je da vidi
njegovo lice! Nekakva mjeavina kiselog krastavca i neeksplodirane
granate. Jo jednom nesigurno pokuava da mi naturi svoje prijateljstvo,
ali mu ja podviknem jo stroe. Onda on zaigra svojim najjaim adutom i
pita me u povjereniu: Hoete li da se zauzmem da poloite ispit sa
skraenim rokom?" Htio je da me podsjeti, razumije? Ja se razbjesnim pa
podsjetim i ja njega: Redove Kantorek, prije dvije godine odveli ste nas
svojim litanijama u okrunu komandu. S nama i Joseph Behma, koji nije
htio da ide. On je poginuo tri mjeseca prije no to bi ga inae pozvali. Da
nije bilo vas, on bi jo toliko ekao. A sad: odstupite! Jo emo se vidjeti".
Naravno, bilo mi je lako da me dodijele eti u kojoj je on. I prvo to sam
uinio bilo je da ga odvedem u magacin i postaram se da dobije zgodnu
opremu. Sad e ga vidjeti.
Iziemo u krug. eta je postrojena. Mittelstaedt komandira na
mjestu voljno" i vri pregled.
Ugledam Kantoreka i moram da se ugrizem za usne da ne bih prsnuo
u smijeh. Na njemu je nekakav plav, izblijedjeli koporan. Na leima i
rukavima velike tamne zakrpe. Koporan je, bez sumnje, pripadao nekom
dinu. Utoliko su krae crne, otrcane hlae koje mu seu do polovine nogu.
Cokule su mu ogromne, nekakve kao gvoe tvrde cokuletine sa
zavrnutim vrhovima. Uza sve to kapa mu je sasvim mala, nekakva prljava
bijedna krpetina. Opi utisak je vie nego jadan.
Mittelstaedt zastaje pred njim.
Redove Kantorek, zar se tako late dugmad? Izgleda da vi to nikad
neete nauiti. Nedovoljno, Kantorek, nedovoljno!
Mittelstaedt nastavlja sa zamjerkama:
Pogledajte Boettchera, on vam moe sluiti za uzor, od njega treba
da se uite.
Prosto ne vjerujem oima. Pa i Boettcher je ovdje. Boettcher, na
gimnazijski sluitelj. I on moe da slui za uzor! Kantorek me prostrijeli
pogledom, prosto bi me progutao. Ali mu se ja bezazleno cerim u lice, kao
~ 90 ~

da ga uope ne poznajem.
Kako glupo izgleda s tom krpetinom na glavi i u toj uniformi! I tako
neto nam je nekad ulivalo grdan strah kad je sjedilo za katedrom kao na
prije stolu i upiralo u nas olovku zbog nepravilnih Francuskih glagola,
koje kasnije u Francuskoj nizato nismo mogli da upotrijebimo. Tek je
dvije godine od toga, a sad ovdje stoji redov Kantorek, munjevito lien
svog oreola, s iskrivljenim koljenima i rukama kao drke na loncu, s ravo
ulatenom dugmadi i smijenim dranjem, karikatura od vojnika. Ne
mogu nikako da dovedem u sklad ovu sliku s profesorom koji, pun
prijetnji, sjedi za katedrom i zaista bih volio da znam ta u uiniti ako se
taj bijednik jo jednom usudi da mene, staroga vojnika, upita: Bumer,
kaite mi imperfekt od aller!"
Mittelstaedt sad komandira da se eta vjeba u razvijanju u strijelce.
Kantoreka blagonaklono odreuje za desetara.
Za to, naravno, postoji naroiti razlog. Prilikom razvijanja u strijelce
desetar mora da bude na dvadeset koraka ispred desetine; potom se
komandira nalijevo krug!", stroj se samo okrene, ali desetar, koji je sad
dvadeset koraka iza njega, mora da potri naprijed da bi opet bio dvadeset
koraka ispred desetine. To je ukupno etrdeset koraka ,,trkom-trk". Ali tek
to stigne na svoje mjesto, pada opet komanda nalijevo krug!" i on ponovo
mora da otperja etrdeset koraka na drugu stranu. Tako desetina
spokojno izvodi okrete i prelazi po nekoliko koraka, dok desetar leti tamoamo kao alka na zavjesi. A sve je to samo jedan od oprobanih
Himmelstossovih recepata.
Kantorek ne moe da trai od Mittelstaedt nita drugo, jer je ovaj
jednom zbog njega ponavljao razred, i Mittelstaedt bi bio budala kad ne bi
iskoristio tu zgodnu priliku prije no to se vrati na front. Moda je ovjeku
lake da umre kad mu se u vojsci prui jedna takva prilika.
Meutim, Kantorek jurca tamo-amo kao usplahireni divlji vepar.
Malo poslije Mittelstaedt prekida to i zapoinje veoma vane vjebe u
puzanju. Oslanjajui se na koljena i laktove, Kantorek kroz pijesak tiho
pomie pored nas svoju velelepnu figuru. Zadihao se i njegovo duhanje je
prava muzika.
Mittelstaedt bodri redova Kantoreka rijeima profesora Kantoreka.
Redove Kantorek, naa je srea to ivimo u velikom vremenu i
zato moramo prikupiti sve snage da ponekad savladamo i ono to je gorko.
Kantorek ispljuje komadi drveta koje mu je zapalo za zube i znoji se.
Mittelstaedt se saginje i kae mu kao da ga zaklinje:
~ 91 ~

 Zbog sitnice nikad ne treba smetati s uma krupne stvari, redove

Kantorek!
udi me kako Kantorek ne pukne od muke, naroito u ovom
trenutku, na satu gimnastike, na kome ga Mittelstaedt savreno imitira,
hvatajui ga za nogavicu pri podizanju na vratilo, kako bi bradu mogao da
prebaci preko preage, izbacujui istovremeno mudre izreke. Tano tako
nekada je Kantorek postupao s njim.
Potom se vri dalji raspored slube.
Kantorek i Boettcher, donesite kruh! Uzmite kolica.
Poslije nekoliko minuta njih dvojica polaze s runim kolicima.
Kantorek je sagnuo glavu, bijesan je. Sluitelj je gord to ima tako laku
slubu.
Pekarnica je na drugom kraju grada. Njih dvojica moraju, dakle,
dvaput da preu kroz cio grad.
To rade ve nekoliko dana kesi se Mittelstaedt. Ima ljudi koji
ekaju da ih vide kad prolaze.
Sjajno! kaem. Ali, zar se nije alio?
Pokuao je. Komandir se iskidao od smijeha kad je uo cijelu priu.
On ne trpi uitelje. Osim toga, udvaram se njegovoj kerki.
Oborit e te na ispitu.
Briga me kae Mittelstaedt spokojno. Uostalom, njegova
alba nije nita vrijedila, jer mogu da dokaem da, uglavnom, ima laku
slubu.
Ne bi li ga jednom malo bolje pritegnuo?
Suvie je jadan za to odgovori Mittelstaedt uzvieno i
velikoduno.
***
ta je odsustvo? Jedna promjena poslije koje sve postaje tee. Ve sad
treba misliti na polazak. Majka me gleda utei. Znam da broji dane.
Svakog jutra sve je alosnija. Jo jedan dan manje. Moj ranac sklonila je
nekuda da je ne bi podsjeao na ono najgore.
U razmiljanju sati brzo prolaze. Savlaujem se i poem sa sestrom.
Ona ide na klanicu da donese koju funtu kostiju. To je velika dobit i ljudi
staju u red jo zorom. Mnogi se tu i onesvijeste.
Nemamo sree: ekali smo tri sata, a onda se red rasturi jer nema
vie kostiju.
Dobro je to ja imam osigurano sljedovanje. Donosim ga majci i tako
svi imamo malo jau hranu.
~ 92 ~

Dani postaju sve tei, a pogled moje majke sve tuniji. Jo etiri dana.
Moram do Kemmerichove majke.
Ne moe se to opisati. Ta ena koja drhti, gui se u suzama, drmusa
me i vie: Zato ivi ti kad je on mrtav?!" koja me obasipa suzama i vapi:
Zato uope postoje djeca kao to ste vi?!" koja pada na stolicu i jeca: Jesi
li ga vidio? Jesi li ga jo koji put vidio? Kako je umro?"
Kaem joj da je pogoen u srce i da je odmah izdahnuo. Ona me
pogleda sumnjiavo:
Lae! Ja znam da to nije istina! Osjeala sam kako je teko
umirao! ula sam njegov glas, osjeala sam njegov strah! Reci mi istinu,
hou da znam! Treba da znam!
Ne! kaem. Bio sam pored njega. Ostao je na mjestu mrtav.
Tiho me preklinje:
Reci! Mora mi rei! Znam da hoe da me tjei, ali zar ne vidi da
me mui vie no kad bi rekao istinu? Ne mogu da podnesem ovu
neizvjesnost. Reci mi kako je bilo, pa ma koliko da je strano. To je bolje
od onoga ta sve moram da mislim.
Nikada joj neu rei kako je bilo, makar me sjekli na komade. alim
je, ali nalazim da je pomalo glupa. Trebalo bi da se zadovolji onim to joj
kaem, jer je Kemmerich u svakom sluaju mrtav, kazao joj ja istinu ili
ne. Kad je ovjek vidio toliko mrtvaca, ne moe sasvim da shvati bol za
jednim jedinim. Zato joj kaem pomalo nestrpljivo:
Ostao je na mjestu mrtav! Nije nita osjetio. Lice mu je bilo sasvim
mirno.
Ona uuti. Onda me tiho upita:
Moe li se zakleti?
Mogu.
Na sve to ti je najsvetije?
Gospode, ta li je meni sveto? Brzo se to kod nas mijenja.
Da, ostao je na mjestu mrtav.
Tako se ti ne vratio ako nije istina?
Ne vratio se ako nije ostao na mjestu mrtav!
Pristao bih na bilo ta, ali ona kao da mi ne vjeruje. Dugo uzdie i
plae. Tjera me da ispriam kako je bilo i ja izmiljam priu u koju gotovo
i sam povjerujem.
Na polasku, ona me poljubi i poklanja mi Kemerihovu sliku. U
regrutskoj uniformi, naslonjen na nekakav okrugli stoi, ije su noge od
brezovine s korom. U pozadini je uma, a na stolu aa piva.
~ 93 ~

***
Posljednje vee kod kue. Svi ute. Leem rano, zgrabim jastuk,
pritisnem ga uza se i zarijem glavu u njega. Ko zna da li u ikad vie
leati u postelji s perjanim jastucima?
Ve je kasno kad majka doe u moju sobu. Mislila je da spavam i ja se
zaista priinim tako. I suvie je teko biti budan i govoriti s njom.
Sjedi tu skoro do zore, iako ponekad ima bolove da se sva previja.
Najzad vie ne mogu da izdrim:
Idi, spavaj mama, ovdje moe da nazebe.
Ona odgovori:
Imat u kad da spavam.
Pridignem se.
Ja neu odmah na front, mama. Prvo idem u logor na etiri
sedmice. Odatle u moda doi ovamo jedne nedjelje.
uti. Onda tiho zapita:
Plai li se, sine ?
Ne, mama.
Htjela sam jo neto da ti kaem: uvaj se ena u Francuskoj.
Pokvarene su.
Ah, majko, majko. Za tebe sam ja jo dijete, ali zato ne mogu da
poloim glavu u tvoje krilo i da plaem? Zato vjeito moram da budem
jai i pribrani j i, htio bih jednom da plaem i da budem tjeen, ja u stvari
i jesam dijete, u ormaru jo vise moje kratke hlae, tako je malo vremena
prolo otada, ali zato je prolo?
Kaem to mogu mirnije:
Tamo gdje smo mi nema ena, mama.
Budi oprezan na frontu, Paul.
Ah, majko, majko! Zato ne mogu da te zagrlim, pa zajedno da
umremo! Kakvi smo mi bijedni psi!
Da, mama, bit u oprezan.
Svakog dana u se moliti za tebe, Paul.
Ah, majko! Zato ne moemo da ustanemo i odemo natrag kroz sve ove
godine, dok nas bijeda ne ostavi, natrag ka tebi i meni, ka nama samima,
majko?
Moda bi mogao dobiti neko mjesto gdje nije tako opasno?
Da, mama, moda u raditi u kuhinji, to je lako mogue.
Primi se toga ma ta drugi priali.
Ne brinem ja za to, mama.
~ 94 ~

Uzdahne. Lice joj je bijeli odsjaj u mraku.

Sad mora otii da legne, mama.
Ne odgovara. Ustajem i prebacim joj pokriva preko lea. Naslanja se
na moju ruku, bolovi su je obuzeli. Odvedem je u njenu sobu. Ostanem jo
nekoliko trenutaka kraj nje.
Mora ozdraviti, mama, dok se vratim.
Da, da, dijete moje.
Ne aljite mi nita, mama. Mi tamo imamo dovoljno za jelo. Vama
je ovdje potrebnije.
Kako jadno izgleda kad tako lei u krevetu, ona koja me voli vie od
svega na svijetu. Kad poem, ona brzo kae:
Nabavila sam ti jo dva para gaa. Od dobre vune. Bit e ti toplo.
Ne zaboravi da ih spakuje.
Ah, majko, ja znam koliko su te truda, trkaranja i prosjaenja stale te
gae. Ah, majko, majko, kako se uope moe shvatiti to da ja moram otii
od tebe, jer ko osim tebe polae pravo na mene? Jo sam tu, pored tebe, i ti
lei ovdje, imamo toliko da kaemo jedno drugom, ali nikad neemo stii.
Laku no, mama.
Laku no, dijete moje.
Soba je mrana. Disanje moje majke je as slabije as jae. Sat kuca.
Napolju se uje vjetar. Kestenovi ute.
U predsoblju se spotiem na svoj ranac, koji tu lei spreman, jer u
zoru moram da otputujem.
Grizem jastuk, grevito steem rukama gvozdene preage na krevetu.
Nisam smio, nikako nisam smio da doem na odsustvo. Na frontu sam bio
ravnoduan i esto bez ikakve nade, ali sad vie nikad neu moi da
budem takav. Bio sam vojnik, a sad je ostao sam jad, jad zbog mene, zbog
moje majke, zbog svega tog neutjenog i beskrajnog.
Nisam smio, nikako nisam smio da doem na odsustvo.

~ 95 ~

VIII
Jo se sjeam logorskih baraka. Tu je Himmelstoss odgajao Tjadena.
Ali ja sad ovdje nikog ne poznajem, sve se izmijenilo, kao i obino. Samo
nekoliko ljudi vidio sam ranije.
Slubu obavljam mehaniki. Skoro svako vee provodim u vojnikoj
kantini, tu ima asopisa, ali ih ja ne itam. Postoji jedan glasovir na kome
rado sviram. Posluuju dvije djevojke, od kojih je jedna mlada.
Logor je opasan visokom ianom ogradom. Kad se kasnije vraamo iz
kantine, moramo imati dozvole. Naravno, ko je u dobrim odnosima sa
straom, moe da se provue i bez nje.
Naa eta svakog dana vjeba na poljani izmeu smrekovog bunja i
brezove ume. To se moe podnijeti, samo nek ne trae vie. Trimo,
bacamo se na zemlju, a dah nam tu i tamo povija travke i cvijee na
rudini. Kad se gleda tako izbliza, svjetlucavi pijesak postaje ist kao u
kakvoj laboratoriji, sastavljen od mnotva siunih zrnaca. ovjeka
obuzima elja da duboko zarije ruku u njega.
Ali najljepe su ume sa svojim ivicama od breza. One neprekidno
mijenjaju boju. Stabla se na mahove bjelasaju. Intenzivno bljesnu, dok
izmeu njih, prozrano i kao svila, zatreperi pastelno zelenilo njihova
lia, as se sve pretvori u opalno, srebrnasto plavetnilo koje klizne sa
ivica i prekrije zelenilo, da se odmah zatim mjestimino skoro zamrai kad
preko sunca naie oblak, a onda ta kratka sjenka avetinjski promie
izmeu blijedih stabala i prostire se preko livade ka horizontu, dok se
breze ve ponovo uzdiu u nebo kao kakve sveane zastave, s bijelim
kopljima i rumenozlatnim liem.
Puno puta utonem svu tu igru tanane svjetlosti i prozranih sjenki,
toliko da gotovo ne ujem komandu. Kad je sam, ovjek se sav predaje
posmatranju prirode i ljubavi prema njoj. A ja ovdje nemam mnogo
poznanstava. Uostalom, i ne elim ih vie no to je potrebno. Mi se ovdje
poznajemo tek toliko da uvee askamo i igramo ajnca ili remsa.
Do naih baraka nalazi se veliki logor ruskih zarobljenika. Od njih
nas, dodue, odvaja ograda od ice, ali zarobljenicima ipak polazi za
rukom da dou do nas. Vrlo su stidljivi i plaljivi, skoro svi imaju velike
brade i krupni su, tako da odaju utisak isprebijanih. poniznih
bernardinaca.
uljaju se oko baraka i zaviruju u vedra s pomijama. Nije teko
zamisliti ta tu nalaze! Naa hrana je ionako oskudna i rava: dobijamo
~ 96 ~

repu, isjeenu na est komada i kuhanu u vodi, mrkvu s koje nije dobro
oieno blato, dok je proklijali krompir za nas velika poslastica, a kao
najbolje smatra se tanka juha s malo pirina, u kojoj plivaju komadii
ilave govedine, toliko minijaturni da se jedva mogu nai.
Ali, sve se ipak pojede. Ako je neko sluajno toliko bogat da ne mora
da guta te splaine, nae se odmah deset drugih koji e ih od sveg srca
prihvatiti. Jedino se ostaci koje lica ne moe da zahvati bacaju u pomije.
Tako u vedra s pomijama dolazi ponekad koja ljuska repe, pljesniva korica
kruha i kojekakvo drugo ubre.
Ta mutna, prljava i tako malo hranljiva vodurina predstavlja ono to
ti zarobljenici pohlepno ele. udno je grabe iz smrdljivih sudova i odnose
krijui je pod bluzama.
udno je gledati neprijatelja tako izbliza. Njihova lica nagone na
razmiljanje, to su dobra seljaka lica, iroka ela, iroki nosevi, debele
usne, kratke ruke i vunasta kosa. Trebalo bi da ih upotrijebe za poljske
radove: da oru, kose i beru jabuke. Dobroudniji su od naih seljaka iz
Friesije.
Tuno je gledati njihove pokrete, njihovo prosjaenje za ono malo
hrane. Svi su oni veoma slabi, jer ih hrane taman koliko da ne umru od
gladi. Istina, ni mi ve odavno ne dobijamo dovoljno. Obolijevaju od
dizenterije i prestravljeno pokazuju krvave krajeve svojih koulja. Lea su
im pogrbljena, vratovi povijeni, koljena savijena, a glava stoji nekako
koso, odozdo na gore, kad pruaju ruke i prose izgovarajui ono malo rijei
koje su nauili, prose mekim, blagim glasovima, koji podsjeaju na tople
pei i sobe u njihovom zaviaju, u kojima se ovjek tako prijatno osjea.
Ima ljudi koji ih udaraju nogom da se prevrnu, ali takvih je malo.
Veina od nas ih ne dira kad prolaze. Pa ipak, ovjeka ponekad obuzme
bijes kad ih vidi tako bijedne, pa ih udari nogom. Samo kad ne bi gledali
tako! Koliko jada i nevolje moe da bude u one dvije majune take koje se
palcem mogu zakloniti, u oima!
Uvee dolaze u nae barake i pokuavaju da trguju. Sve to imaju
mijenjaju za kruh. Pokatkad im polazi za rukom da naprave posao, jer
imaju dobre izme, dok su nae bijedne. Koa njihovih sara je vrlo meka,
prava ruska koa. Oni meu nama koji su sa sela, pa dobijaju hranu od
kue, mogu da prue sebi tako neto. Jedne izme staju, otprilike, dva-tri
taina ili jedan tain i komad tvrde suhe kobasice.
Ali su skoro svi Rusi ve odavno dali sve to su imali. Sad su samo u
nekakvim bijednim odijelima i pokuavaju da mijenjaju za hranu sitne
~ 97 ~

rezbarije i predmete koje su napravili od komada granata i bakarnih

prstenova. Naravno, takve stvari ne donose mnogo: daju ih za nekoliko
komada kruha. A nai seljaci su ilavi i lukavi u trgovanju. Oni Rusu dre
pred nosom komad kruha ili komad kobasice, sve dok ne poblijedi od elje,
zakoluta oima i postane ravnoduan prema svemu. A oni, kako to ve
samo seljaci umiju, polako obuhvataju svoj plijen, vade iz depa veliki no,
odsijeku lagano komad kruha i vau, a poslije svakog zalogaja, kao da
nagrauju sebe, i sijeku po komadi kobasice. Milina je gledati kako
deru! ovjeku isto ponekad doe da ih zvizne po onoj njihovoj tikvi.
Rijetko kad prue nekome neto, ali je istina i da se suvie malo
poznajemo.
esto sam na strai kod Rusa. U mraku se naziru njihove sjenke koje
se kreu kao bolesne rode, kao kakve ptiurine. Prilaze uz samu icu i
priljube lice uz nju, proture prste kroz otvore. esto se poredaju jedan
pored drugog i stojei tako udiu vjetar koji dolazi s livada i iz uma.
Govore rijetko, pa i onda samo nekoliko rijei. ovjeniji su i, ini mi
se, vie braa jedni drugima nego mi. Ali, to je moda samo zato to se
osjeaju nesretnijim od nas. Rat je, istina, za njih zavren, ali nije ivot, ni
to ekanje na dizenteriju.
Obveznici posljednje odbrane, koji ih uvaju, priaju da su Rusi u
poetku bili ivahniji i da su odravali uobiajene uzajamne veze, pa je
esto dolazilo i do razraunavanja pesnicama i noevima. Sad su,
meutim, ve sasvim otupjeli i postali ravnoduni, veina ih ak vie i ne
onanie, toliko su malaksali, mada su ranije itave barake to odjednom
inile.
Stoje priljubljeni uz icu. Ponekad se neko izmakne i onda drugi
odmah doe na njegovo mjesto. Skoro svi ute. Samo poneko progovori,
prosei pikavac,
Posmatram njihove tamne siluete. Brade im lelujaju na vjetru. O
njima znam samo to da su zarobljenici, i ba to je ono to me potresa.
Njihovo postojanje je bezimeno i bez krivice, kad bih znao vie o njima,
neto kako se zovu, kako ive, ta oekuju, ta ih titi, moje uzbuenje
imalo bi razloga i moglo bi da prijee u saaljenje. Ovako, stojei sad iza
njih, osjeam samo bol ljudskog stvorenja, oajanje ivljenja i odsutnost
milosra, tog glavnog obiljeja ovjeka.
Jednom naredbom te mirne prilike postale su nai neprijatelji;
drugom naredbom mogli su postati nai prijatelji. Tamo na nekakvom
stolu ljudi koje niko od nas ne poznaje potpiu nekakvo pismeno i
~ 98 ~

godinama poslije toga na najvii cilj postane ono to je u normalno

vrijeme predmet opeg gnuanja i najenerginije osude. Ko bi se u tome
mogao snai kad vidi te mirne ljude djetinjih lica i s apostolskim
bradama? Svaki podoficir regrutu i svaki profesor ueniku gori je
neprijatelj nego oni nama. Ali mi bismo opet pucali na njih i oni na nas,
da su slobodni.
Obuzima me strah: ovdje se ne smije tako misliti. Taj put vodi u
provaliju. A vrijeme za to jo nije dolo. Ipak neu da izgubim tu misao,
hou da je sauvam, da je briljivo prikrijem dok se rat ne zavri. Srce mi
bije. Da li je to taj cilj, taj veliki cilj, taj jedini cilj na koji sam mislio u
rovu, koji sam traio kao neto to bi moglo da upravlja mojim ivotom
poslije ove katastrofe koja je zadesila itavo ovjeanstvo? Da li je to taj
ivot koji treba da doe, dostojan ovih godina prepunih uasa?
Izvadim sve svoje cigarete, lomim ih na polovine i dajem Rusima. Oni
se zahvaljuju i pale. I sad na nekim licima tinjaju rumene take. To mi
donosi utjehu: izgledaju kao prozorii na tamnim seoskim kuama, iza
kojih je toplo utoite.
Dani prolaze. U jedno maglovito jutro opet sahranjuju jednog Rusa.
Gotovo svakog dana poneki umre. Ba sam na strai kad naie sprovod.
Zarobljenici pjevaju pogrebnu pjesmu, pjevaju je u vie glasova, i to zvui
kao velike orgulje, skrivene negdje u polju.
Sahrana se brzo obavlja.
Uvee su opet tu, uz ogradu od ice, a vjetar iz brezovih uma pirka
po njima. Zvijezde su hladne.
Sad ve poznajem nekolicinu koji prilino dobro govore njemaki.
Meu njima je jedan muziar, koji mi pria da je bio violinista u Berlinu.
Kad uje da pomalo sviram na glasoviru, donosi svoju violinu i svira.
Ostali sjedaju i naslone se leima na ogradu. On svira stojei. Na mahove
dobija onaj izgubljen izraz koji violinisti imaju kad zamure, a potom opet
skladno pokree svoj instrument i osmjehuje mi se.
Vjerojatno svira narodne pjesme, jer ga ostali prate pjevuei. Kao da
se iz tamnih humki razlijee muklo podzemno brujanje. Iznad njih se
uzdie violina kao vitka djevojka, njen zvuk je jasan i izdvaja se. Glasovi
prestanu, violina produuje: njen zvuk se penje sve vie, kao da se mrzne
u noi. Treba biti sasvim uz nju da bi se uivalo. Moda bi bilo bolje
sluati je u zatvorenom prostoru, jer ovdje napolju ovjek postaje sjetan
kad uje njen usamljeni zvuk.
Nedjeljom ne dobijam izlaz jer sam nedavno bio na odsustvu. Zato me
~ 99 ~

min

pred polazak posjeuju otac i starija sestra. Sjedimo itav dan u kantini.
Gdje bismo inae? U barake neemo. Oko podne ietamo u polje.
Sati protjeu tuno. Prosto ne znamo o emu da govorimo, pa zato
govorimo o majinoj bolesti. Sad je ve sigurno da ima rak: ve je u bolnici
i uskoro e biti operirana. Lijenici se nadaju da e ozdraviti, ali mi jo
nikada nismo uli da se neko izlijeio od raka.
Gdje lei? pitam.
U Luisaspital" kae otac.
U kojoj klasi?
Treoj. Moramo saekati dok ne saznamo koliko e stajati
operacija. Sama je htjela u treu. Rekla je da tu ima vie drutva. A i
jeftinije je.
Onda ona lei s mnogima u sobi. Samo kad bi mogla da spava nou.
Otac klima glavom. Lice mu je izmoreno i naborano. Majka je esto
bolovala, ali je, dodue, odlazila u bolnicu samo kad ba mora. To nas je
uvijek stajalo mnogo novaca i otac je svoj ivot rtvovao za to.
Kad bi se samo znalo koliko e stajati operacija kae.
Zar niste pitali?
Nismo direktno, to nije zgodno, jer bi se lijenik mogao naljutiti, a
on treba da operira majku.
Dabome, pomislim jetko, takvi su oni, takva je sirotinja. Ne usuuje
se da zapita za cijenu i strahovito se plai da je uje. A oni koji imaju
novaca smatraju za prirodno da prethodno utvrde cijenu. I zato se lijenik
na njih ne moe naljutiti."
A i zavoji su vrlo skupi kae otac.
Zar bolesniki fond ne daje nita? pitam.
Majka je ve tako dugo bolesna.
A imate li neto novca?
Odmahuje glavom.
Ne. Ali ja sad opet mogu da radim prekovremeno.
Znam: ostat e za svojim stolom do ponoi da savija, lijepi, sijee. Oko
osam pojest e neto malo od one bijedne hrane koja se dobija na karte.
Potom e uzeti praak protiv glavobolje i nastaviti da radi.
Da bih ga malo raspoloio, priam mu neke anegdote koje mi padaju
na pamet: vojnike viceve i prie iz rata, kojeta o generalima i
narednicima koji su bili nagaravljeni.
Najzad ih oboje otpratim do eljeznike stanice. Daju mi teglu
pekmeza i paket utipaka koje je majka jo mogla da spremi za mene.
~ 100 ~

Onda otputuju i ja se vraam.

Uvee maem pekmez na utipke i jedem. Neto mi nisu slatki. Odem
da ih dam Rusima. Onda mi odjednom padne na um da ih je majka sama
mijesila i pekla, i imala bolove dok je stajala kraj vatre. Vraam paket u
ranac i odnosim Rusima samo dva utipka.

~ 101 ~

IX
Putujemo nekoliko dana. Na nebu se ve ukazuju prvi avioni.
Promiemo pored vlakova koji prevoze ratni materijal. Topovi, topovi.
Prelazimo u poljsku eljeznicu. Traim svoj puk. Niko ne zna tano gdje se
nalazi. Noim bilo gdje, ujutru primim hranu bilo gdje i dobijem po koje
neodreeno uputstvo. Potom s rancem na leima i pukom o ramenu
krenem dalje na put.
Kad stignem u razrueno mjesto, ne nalazim nikog od naih.
Doznajem da smo postali letea divizija, koju prebacuju svuda gdje
zagusti. To me nimalo ne raduje. Priaju mi o velikim gubicima koje su
dosad imali. Raspitujem se za Katcza i Alberta. Niko nita ne zna o njima.
Traim i dalje, lutajui lijevo-desno. Ba je to divno osjeanje. Jo
jednu, a potom i drugu no provodim ulogoren kao Indijanac. Onda
dobijam preciznija obavjetenja i popodne se javljam etnoj kancelariji.
Narednik me zadri. eta e se vratiti kroz dva dana, pa nema smisla
da me tamo upuuje.
Kako je bilo na odsustvu? pita me. Dobro, a?
Kako se uzme kaem.
Da, da uzdie on. Kad se samo ovjek ne bi morao vraati.
Ona druga polovina uvijek zbog toga zagora.
Lunjam naokolo do izjutra, kad stigne eta, siva, kaljava, mrzovoljna
i sumorna. Skoim i proguram se meu ljude, traim oima. Eno Tjadena,
eno Mllera, koji brie nos, eno Katcza i Kroppa. Namjetamo slamarice
jednu do druge. Posmatram ih i osjeam se krivim, ni sam ne znam zbog
ega. Prije no to legnemo izvadim ostatak utipaka i pekmeza da bi i oni
progutali neto. Dva gornja komada malo su se ubajatila, ali se ipak mogu
jesti. Ostavljam ih za sebe, a Katczu i Kroppu dam svjeije.
Katcz vae i pita:
Ovo je sigurno pravila mamica?
Klimam glavom.
Jasno, kae on to se odmah vidi.
Dolazi mi da zaplaem. Ne poznajem vie samog sebe. Ali e ipak sad
biti bolje ovdje s Katczom, Albertom i ostalima. Ovdje je moje mjesto.
Ti si imao sree promrmlja Kropp prije no to zaspimo. Pria
se da emo u Rusiju.
U Rusiju? Onda je s ratom gotovo!
U daljini tutnji front. Zidovi baraka se tresu.
~ 102 ~

Dotjerujemo se propisno. Svaki as nas zovu u zbor". Odasvud nas

pregledaju. Ono to je pocijepano zamjenjuje se novim. Tako ja dolazim do
novog koporana, a Katcz, naravno, do cijele uniforme. Krue glasovi da e
doi do mira, ali je drugo miljenje vjerojatnije: prebacuju nas za Rusiju.
Ali emu e nam u Rusiji bolja oprema? Najzad prokljuvimo istinu: dolazi
kajzer da izvri smotru. Otuda tolike pripreme.
itavih osam dana izgleda kao da smo regruti u kasarni, toliko
radimo i egzerciramo. Svi smo zlovoljni i nervozni, jer to pretjerano
dotjerivanje nije vie za nas, kao ni paradni mar. To ovjeku dodija vie
nego rov.
Najzad je doao i taj as. Stojimo mirno i kajzer se pojavljuje.
Radoznali smo da vidimo kako izgleda. Prolazi pored stroja i ja sam, pravo
reeno, malo razoaran: prema slikama koje sam vidio zamiljao sam da je
vei i moniji, a prije svega da ima gromkiji glas.
Dijeli eljezne krstove i uputi ponekom rije dvije. Zatim nam daju
voljno.
Razgovor poinje odmah poslije toga. Tjaden kae malo iznenaeno:
To je, dakle, taj najglavniji koji postoji. Pred njim svi moraju da
stoje mirno, bez razlike. Razmisli malo, pa dodaje: Pred njim i
Hindenburg mora da stoji mirno, je l' da?
Jata! potvruje Katcz.
Tjaden jo nije gotov. Za trenutak razmilja, a onda pita:
Da li i kralj mora pred carem da stoji mirno?
Niko to ne zna tano, ali ne vjerujemo da je tako. I jedan i drugi su
tako visoke linosti da tu, svakako, ne moe biti govora o stavu mirno u
pravom smislu rijei.
Kakve ti sve budalatine ne iaka! kae Katcz. Vano je da
ti mora stajati mirno.
Ali Tjaden je naprosto fasciniran. Njegova mata, koja je inae
prilino oskudna, poinje da buja toliko da upravo kljua.
Vidi, bogamu, izjavljuje meni gotovo ne ide u glavu da i car
mora da ide u klozet, ba kao i ja.
Moe ruku u vatru da stavi za to! smije se Kropp.
Luaku ne treba objesiti zvonce! dodaje Katcz. Ti ima bube
u glavi, Tjaden, bolje skoi asom sam do klozeta da razbistri mozak i ne
brblja kao dijete u pelenama.
Tjaden se izgubi.
Ipak bih neto htio da znam kae Albert. Da li bi bilo rata
~ 103 ~

da je kajzer rekao ne"?

Meni se ini da bi. Uostalom, pria se da on i nije htio.
Dobro, nek je tako s njim, ali da l' bi bilo dovoljno da je jedno
dvadeset-trideset ljudi u svijetu reklo ne"?
Jasno priznajem ja. Ali ba oni su htjeli rat.
To je prosto komino kad se razmisli nastavlja Kropp. Mi smo
ovdje da branimo svoju domovinu. Ali tako isto i Franzuzi svoju. Ko je,
onda, u pravu?
Vjerojatno i jedni i drugi kaem, ni sam ne vjerujui u to.
Dobro, molim te, kae Albert, a vidim da hoe da me dotjera u
kripac ali nai profesori i popovi i nae novine kau da smo samo mi u
pravu. Vjerojatno da je tako. Ali i Francuski profesori, popovi i novine
tvrde da samo oni imaju pravo. Kako mu sad to ispada?
Ne znam odgovorim. U svakom sluaju, rat je i skoro svakog
mjeseca u njega ulazi jo po jedna drava.
Tjaden se ponovo pojavljuje. Jo jednako je zagrijan i nastavlja
razgovor pitanjem kako uope dolazi do rata
Najee zato to jedna zemlja teko uvrijedi drugu odgovori
Albert pomalo s visine.
Ali se Tjaden pravi glup:
Jedna zemlja? Ne razumijem. Jedna njemaka planina ne moe da
uvrijedi jednu Francusku planinu. Ili rijeka, ili uma, ili njiva?!
Jesi li ti stvarno tako blesav ili se samo pravi? proguna
Kropp. Ne kaem ja to. Jedan narod uvrijedi drugi narod ...
Onda ja ovdje nemam nikakva posla odgovori Tjaden. Ja se
ne osjeam uvrijeenim.
ta vrijedi tebi objanjavati! zlovoljno kae Albert. Nisi u
pitanju ti, geaino!
To je jo jedan razlog vie da odem pravo kui kae Tjaden, i svi
se smijemo.
Tikvane, radi se o narodu kao cjelini, to znai o dravi drekne
Mller.
Drava, drava! odgovara Tjaden i eretski pucka prstima:
andarmerija, policija, porez, to je vaa drava. Ako s tim ima posla, alal
ti vjera!
Tako je kae Katcz. Sad si prvi put rekao neto tano, Tjaden.
Izmeu drave i domovine zaista ima neke razlike.
Ali jedno ide s drugim izrazi Kropp svoje miljenje. Bez
~ 104 ~

drave nema domovine.

Tano prihvata Katcz. Samo ne zaboravi da smo svi mi prosti
ljudi, a da i u Francuskoj veinu naroda sainjavaju radnici, zanatlije i
sitni inovnici. Zato bi onda jedan Francuski bravar ili otmiar htio da
napadne nas? Ne, naravno, ali zato vlade ine to. Nisam vidio nijednog
Francuza prije no to sam doao ovamo, a s veinom njih je isti sluaj u
odnosu na nas. Ni njih ni nas niko nita nije pitao.
Zato se onda uope vodi rat? pita Tjaden.
Katcz slijee ramenima.
Mora da ima ljudi kojima rat donosi koristi.
Ja sigurno nisam od tih! ceri se Tjaden.
Ni ti, niti ijedan od nas ovdje.
Pa ko to onda ima koristi od rata? uporno nastavlja Tjaden.
Rat ne donosi koristi ak ni kajzeru. On ima sve to mu treba.
Ne bi' rek'o, odvraa Katcz jer on dosad nije vodio nijedan rat.
A svaki veliki car mora bar jednom da ratuje ako hoe da bude slavan.
Pogledaj samo u kolske udbenike.
Pa i generali se u ratu proslave kae Detering.
Jo vie od careva potvruje Katcz.
Vjerojatno da iza njih stoje neki drugi koji od rata izvlae korist
promrmlja Detering.
Meni se ini da je to kao neka vrsta groznice kae Albert.
Niko ga, u stvari, ne eli, ali on se odjednom stvori. Mi nismo htjeli rat, a i
oni drugi tvrde isto, pa ipak pola svijeta ratuje.
Ali oni lau vie nego mi kaem. Sjetite se samo letaka koje
smo nalazili kod zarobljenika, u kojima pie kako mi jedemo belgijsku
djecu. Hulje koje tako neto napiu trebalo bi objesiti. Oni su pravi krivci.
Mller ustane:
U svakom sluaju bolje je da se rat vodi ovdje nego u Njemakoj.
Gledaj samo ta razrivena polja.
Tako je, odobri mu Tjaden ali bi bilo jo bolje da rata uope
nema.
Odlazi silno ponosan to je nama, acima, oitao lekciju. Njegovo
miljenje je, zaista, ovdje tipino: ovjek neprekidno nailazi na njega, ali
nita pametno ne moe da odgovori, jer ono pretpostavlja nerazumijevanje
drugih odnosa. Patriotizam prostog seljaka sastoji se u tome to je na
frontu, i to je sve. Bilo ta drugo on procjenjuje sa svog praktinog
stanovita i po svojoj zdravoj pameti.
~ 105 ~

Albert se zlovoljno izvali u travu:

Bolje da ne brbljamo o tim burgijama!
Uostalom, i ne mijenjamo nita time potvruje Katcz.
Na sve to dolazi nam jo i nareenje da vratimo nove stvari i primimo
svoje prnje natrag. Nove su sluile samo za paradu.
Umjesto u Rusiju, idemo opet na front. Uz put prolazimo kroz neku
bijednu umu s raskomadanim drveem i izrivenim zemljitem. Na nekim
mjestima zjape strahovite rupage.
Bogamu, ovdje je propisno tresnulo kaem Katczu.
Baca! odgovori on i mahne rukom nagore.
Po granju vise mrtvaci. Jedan go vojnik ui u ravi stabla, samo mu
je ljem ostao na glavi, od odijela ni traga. U stvari, gore je samo njegova
polovica, trup bez nogu.
ta se to dogodilo? pitam.
Istresen je iz odijela mrmlja Tjaden.
Katcz kae:
udno je to. Vidjeli smo to ve nekoliko puta. Kad mina tako udari,
ona te naprosto izbaci iz uniforme. To je od zranog pritiska.
Potraim jo dalje. Zaista je tako. Tamo vise samo krpe od uniforme,
na drugom mjestu prilijepljena je krvava kaa iz koje su se nedavno
sastojali ljudski udovi. Tamo lei neije tijelo na kome je samo oko noge
komad gaa, a oko vrata okovratnik koporana. Sve ostalo je golo, uniforma
visi na drvetu. Ruke su mu istrgnute iz korijena. Jednu pronalazim na
itavih dvadesetak koraka dalje, u bunju.
Mrtvac lei licem k zemlji. Pod ranama od istrgnutih ruku zemlja je
crna od krvi. Lie mu je pod nogama izgaeno, kao da se u posljednjem
asu koprcao.
S ovim nema ale, Katcz kaem.
Nije ala ni geler u trbuh odvraa on i slijee ramenima.
Samo bez raznjeavanja veli Tjaden.
Sve ovo nije moglo biti tako davno jer je krv jo svjea. Kako su svi
koje smo tu vidjeli mrtvi, ne zadravamo se mnogo, nego javljamo prvom
previjalitu na koje naiemo. Uostalom, nae i nije da svravamo posao
tih mazgova za nosila.
Potrebno je da se poalje patrola radi utvrivanja dokle je
neprijateljski poloaj posjednut. Zato to sam bio na odsustvu imam neko
udnovato osjeanje prema drugovima, pa se javljam za to izvianje.
Utvrdimo plan, provuemo se kroz icu, a onda se ratrkamo i pojedinano
~ 106 ~

ponemo puziti naprijed. Poslije nekoliko trenutaka naiem na duboku

rupu u koju se uvuem. Odatle osmatram.
Teren je pod ne mnogo jakom mitraljeskom vatrom. Pregledan je sa
svih strana, ne pretjerano, istina, ali dovoljno da se ovjek ne smije suvie
izdii.
Jedan padobran s raketom razvije se. Pod blijedom svjetlou
zemljite se prostire ukoeno. Utoliko je poslije dublji mrak. Maloas se u
rovu prialo da su pred nama Crnci. To nije zgodno, jer je njih teko
zapaziti, a i inae su vrlo vjeti u patroliranju. udno je, meutim, da su
esto i neoprezni: jednom su Katcz i Kropp, dok su bili u izvianju, pobili
jednu crnaku patrolu, jer su Crnci u svojoj strasti za cigaretama putem
puili. Katcz i Albert su imali samo da niane u ar cigarete.
Kraj mene proiti jedna manja granata. Nisam je uo da dolazi, pa se
grdno prepadnem. Istog asa spopada me uasan strah. Potpuno sam sam
ovdje i skoro izgubljen u pomrini. Moda iz kakve rupe ve odavno motre
na mene neija dva oka i ve je spremna bomba koja e me raznijeti u
komade. Pokuavam da se priberem. Nisam prvi put u patroli, a ova ba
nije ni naroito opasna. Ali sam prvi put poslije odsustva, a ni teren ne
poznajem dovoljno.
Pokuavam da se uvjerim u to kako je moje uzbuenje besmisleno i
da, po svoj prilici, tamo u pomrini nema nikoga da me vreba, jer inae
vatra ne bi bila tako niska.
Uzalud je. Glava mi bui od rastrganih misli, ujem glas moje majke
kako me opominje, vidim bradate Ruse priljubljene uz icu, javlja mi se
udna, jasna predstava kantine sa stolicama i bioskopa u Valenciennu; u
svojoj bolnoj mati vidim neumitni, sivi otvor puane cevi koja beumno
vrebajui prati svaki pokret moje glave, znoj mi izbija iz svake pore.
Jo leim u toj rupi. Pogledam na sat: tek nekoliko minuta je
proteklo. elo mi je mokro, oi vlane, ruke drhte, tiho daem. To je samo
uasan nastup straha, gadnog, avolskog straha od toga da promolim
glavu i puzim dalje.
Moj nemir se raspline kao kaa u elju da ostanem tako leei. Udovi
su mi prikovani za zemlju. Nainim jedan uzaludan pokuaj, nemam moi
da ih odlijepim. Pribijam se uz tlo, ne mogu naprijed, odluujem da
ostanem tako leei.
Ali me ve u sljedeem trenutku obuzima val stida, kajanja, ali i
osjeanja sigurnosti. Malo se izdignem da vidim ta se deava. Oi mi
gore od tog zurenja u tamu. Jedna raketa se vine u nebo, opet se
~ 107 ~

uurim. U meni se vodi zbrkana, besmislena borba, hou da iziem iz

rupe, ali se ipak opet zabijem u nju, govorim: Ti mora, to su tvoji
drugovi, nije nekakvo glupo nareenje!" A istog asa i: ta se to mene tie,
ja mogu da izgubim samo jedan ivot!"
Ogoreno izvinjavam samog sebe, svemu je krivo to odsustvo. Ali ne
mogu da vjerujem u to, obuzima me teka utuenost, polako se diem,
ispruim ruke, povuem lea za njima i tako leim sad dopola izvan rupe.
Uto zaujem neke umove i povuem se natrag. I pored tutnjave
topova uju se neki sumnjivi umovi. Oslunem: dopiru odnekud iza
mene. To se nai kreu kroz rovove. Zaujem sad i prigueni razgovor. Po
glasu bih rekao da je to Katcz.
Odjednom se kroz mene razliva neobina toplina. Ti glasovi, to
nekoliko tiho izgovorenih rijei, ti koraci u rovu iza mene naglo me trzaju
iz jezive strave u koju sam bio sav utonuo. Oni su vie nego moj ivot, ti
glasovi su vie nego materinsko osjeanje i strah, oni su najjae, najsilnije
okrilje na ovom svijetu: to su glasovi mojih drugova.
Nisam vie djeli ivota koji usamljen drhti u pomrini, ja pripadam
njima i oni meni, svi osjeamo isti strah i imamo isti ivot, vezan samo na
nekakav jednostavan i vrst nain. Htio bih da utisnem lice u te glasove, u
to nekoliko rijei koje su me spasle i koje e me odrati.
Oprezno kliznem preko ivice i gmiem naprijed. Potom nastavim
etvoronoke. Dobro je, uspijevam da uhvatim pravac, pogledam okolo i
dobro zapamtim sliku artiljerijske paljbe, kako bih se orijentirao pri
povratku. Onda pokuam da uhvatim vezu s ostalima.
Jo me je strah, ali je to onaj nerazumni strah koji je, u stvari, do
maksimuma pojaana opreznost. No je vjetrovita i sjenke se lelujaju kad
god bljesne vatra iz topova, od koje se vidi i suvie mnogo i sasvim malo.
Na mahove se sav ukoim, ali redovno bez potrebe. Tako odmiem prilino
daleko, a onda napravim polukrug i vratim se natrag. Vezu ne uspijevam
da uhvatim. Svaki metar za koji sam blie naim rovovima ispunjava me
sve veim pouzdanjem, ali i uurbanou. Ne bi bilo lijepo da me sad neto
potkai.
Najednom me obuzme nov uas. Ne mogu tano da odredim pravac.
Tiho unem u jednu rupu i pokuam da se orijentiram. Nije se jednom
desilo da neko radosno uskoi u rov, otkrivi prekasno da je neprijateljski.
Malo poslije ponovo oslunem. Jo jednako nisam na pravom putu. Ta
zbrka rupaga mi sad izgleda toliko nerjeiva da, u uzbuenju, ne znam
vie na koju stranu da krenem. Moda puzim paralelno s rovovima, i to
~ 108 ~

moe trajati do u beskonanost. Zato opet promijenim pravac.

Te proklete rakete s padobranima! Kao da svijetle po itav sat, ovjek
ne moe ni da se makne a da istog asa ne zafijue oko njega.
Ali, uprkos svemu, moram da iziem. Oklijevajui probijam se dalje,
puzim po zemlji sporo kao rak i izranjavim ruke reckastim komadima,
otrim kao brija. Na mahove mi se uini da horizont postaje pomalo
svjetliji, ali to je moda samo uobraavanje. Ipak, malo pomalo postajem
svjestan toga da moj ivot zavisi od pokreta koje inim.
Jedna granata udari. Odmah za njom jo dvije. Poelo je. Artiljerijski
prepad. Mitraljezi teku. Zasad ne ostaje nita drugo osim leanja i
ekanja. Izgleda kao da e doi napad. Na sve strane uzlijeu rakete. Bez
prekida.
uuren sam u jednoj dubokoj rupi, s nogama u vodi, do eluca. Kad
pone napad, zagnjurit u se u vodu to vie mogu, samo koliko da se ne
udavim, glavu u drati u blatu. Moram se nainiti mrtvacem.
Odjednom zaujem kako se vatra prenosi u dubinu. Smjesta se
otkotrljam dolje u vodu, ljem zabacim na potiljak, a usta izdignem tek
toliko da mogu da diem. Zatim se potpuno ukoim, jer zaujem nekakvo
zveckanje, neke teke i spore korake, svi nervi mi se ukoe i slede.
Zveckanje promie iznad mene: prvi val me je proao. Obuzet sam samo
jednom milju, od koje mi puca glava: ta e uiniti ako neko skoi u ovu
rupu? Hitro izvuem iz korica mali bode, vrsto ga epam i gurnem ruku
s njim u blato. U glavi mi bubnja misao: ako neko uskoi ovamo, smjesta
u ga izbosti, presjei u mu grkljan da ne bi vikao, nema drugog izlaza,
on e biti uplaen kao i ja to sam, iz straha emo se baciti jedan na
drugog, a ja moram da budem prvi.
Sad nae baterije odgovaraju. Nedaleko udari jedna granata. Do
ludila se razbjesnim na to, jo mi samo treba da me pogode nae granate.
Psujem i krguem zubima u blatu, uhvatio me je pravi nastup bijesa, od
koga najzad samo jo jeim i preklinjem.
Ui mi se cijepaju od praska granata. Ako nai izvre protivnapad, ja
sam spasen. Pripijem glavu uza zemlju i zaujem potmulu tutnjavu, kao
udaljene eksplozije mina u rudniku, onda ponovo dignem glavu i sluam
umove koji dolaze odozgo.
Mitraljezi teku. Znam da su iane prepreke pred naim rovovima
vre i skoro neoteene, a djelimino ispunjene i jakom elektrinom
strujom. Puana paljba se pojaava. Oni ne mogu da se probiju, moraju
da odstupe.
~ 109 ~

Ponovo se pripijem uza zemlju, napet sam do krajnosti. Zauje se

kloparanje, zveket i uljanje. Iznenada se iz toga izdvoji prodoran krik.
Oni su pod vatrom, napad je odbijen.
Postalo je neto svjetlije. Pored mene ure koraci. To su prvi. Proli
su. Dolaze drugi. tektanje mitraljeza postalo je neprekidan lanac. U
trenutku kad hou da se malo pokrenem, neto iznenada zaklopara, neije
teko tijelo srui se na mene u rupu, oklizne se i sad lei na meni.
Niti ta mislim niti donosim kakvu odluku, izbezumljeno udaram
noem i jedino osjeam da se tijelo trza, potom pomlitavi i skljoka se kao
vrea. Kad doem malo k sebi, ruka mi je mokra i ljepljiva.
ovjek krklja. Ali meni se ini da urla i da je svaki njegov dah kao
krik i grmljavina, ali to samo moje ile tako kucaju. Hou da mu zapuim
usta, da ih napunim blatom, da ga jo izbodem ne bi li zautio, jer inae e
me izdati. Ipak sam ve doao pomalo k sebi, a i osjeam se tako slabim da
vie ne mogu podii ruku na njega.
Otpuzim u najudaljeniji kut i tu ostajem, oiju prikovanih za tu
priliku, s noem grevito stegnutim, spreman da opet nasrnem na njega,
samo ako se pomakne. Ali po njegovom hropcu primjeujem da on vie
nikad nita nee initi.
Nazirem ga kroz mrak. Jedna jedina elja die se u meni: otii! Ako
ne pourim, postat e suvie vidno. I sad je ve teko. Ali im uzdignem
glavu, postaje mi jasno da je nemogue umai. Mitraljeska vatra je tako
uestala da bi me proreetala prije no to napravim ijedan korak.
Pokuavam jo jednom uz pomo ljema: izdignem ga da utvrdim na
kojoj visini prolijeu zrna. Zaas mi ga jedan metak izbije iz ruku. Vatra
brie, sasvim nisko nad zemljom. Nisam daleko od neprijateljskih
poloaja, pa bi me stijelci odmah nanianili ako pokuam da bjeim.
Postaje sve vidnije. Grozniavo oekujem da nai prijeu u napad.
Ruke su mi pobijeljele oko lanaka od stezanja u preklinjanju da vatra
prestane i moji drugovi naiu.
Protiu minuti. Vie se ne usuujem da okrenem pogled ka tamnoj
prilici u drugom kraju rupe. S naporom se prisiljavam da gledam pored
nje i ekam, ekam. Meci fijuu, oni ine elinu mreu, i to ne prestaje, ne
prestaje.
Potom zapazim svoju krvavu ruku i smui mi se. Dohvatim aku
zemlje i natrljam kou njom, i sad mi je ruka prljava, krv se vie ne vidi.
Vatra ne prestaje. S obje strane je podjednako jaka. Moji sigurno
smatraju da sam ve odavno izgubljen.
~ 110 ~

Svijetlo i sivo jutro. Hropac jo uvijek traje. Zapuim ui, ali potom
skinem ruke, jer inae ne ujem ni nita drugo.
Ta prilika preda mnom mie se. Uzdrhtim i nehotice pogledam.
Pogled mi ostane prikovan na njoj.
Tamo lei ovjek s kratkim brkovima i glavom zavaljenom u stranu,
jedna ruka je dopola savijena i na njoj poiva glava, druga je pala po
grudima i krvava je.
Govorim sam sebi: mrtav je, sigurno je mrtav, nita vie ne osjea, taj
hropac iz njega samo je tijelo. Ali glava pokuava da se izdigne, jecanje se
za trenutak pojaa, a onda elo opet klone na ruku. ovjek nije mrtav,
umire, ali nije mrtav! Ponem da puzim k njemu, zastanem, oduprem se
rukama, opet otpuzim malo dalje, ekam, potom opet dalje tim jezivim
putem od tri metra, dugim, uasnim putem. Najzad sam pored njega.
On otvori oi. Sigurno me uo i sad me gleda i izrazom uasnog
zaprepaenja. Tijelo mu je nepomino, ali se u oima vidi tako ogromna
elja za bjeanjem da mi se u jednom trenutku uini kako e te oi
smognuti snagu da pokrenu to tijelo i u jednom trenutku ga odbace
stotinu kilometara daleko. Tijelo je nepomino, potpuno mirno, nikakav
glas ne izlazi iz njega, nestalo je hropca, ali oi viu, urlaju, sav ivot se
skupio u njima, u strahovito naprezanje za bjekstvom, u uasnu grozu od
smrti, od mene.
Kleknem i oduprem se o laktove.
Ne, ne! proapem.
Oi me prate. Nesposoban sam da uinim bilo kakav pokret dok su
one tu.
Potom se ruka polako spusti sasvim malo nie na grudi, jedva koji
centimetar, ali taj pokret uniti mo oiju. Naginjem se naprijed, vrtim
glavom i apuem:
Ne, ne, ne! dignem ruku da bih mu pokazao kako hou da mu
pomognem i milujem ga po elu.
Oi su se opet trgle kad im se moja ruka pribliila, ali sad izgube
ukoenost, trepavice se spuste, napetost popusti. Otkopam mu
okovratnik i glavu namjestim udobnije. Usta su mu poluotvorena,
napreu se da izgovore neto. Usne su mu suhe. uturica mi nije ovdje,
nisam je ponio. Ali na dnu rupe ima vode u mulju.
Spustim se, uzmem maramicu i rairim je, pritisnem i na dlan
hvatam utu vodu koja curi kroz maramicu. Proguta. Donesem jo. Onda
mu raskopam koporan, da ga previjem ako je mogue. To svakako moram
~ 111 ~

uiniti kako bi oni, ako me zarobe, vidjeli da sam htio da mu pomognem,

pa da me ne ubiju. On pokuava da se brani, ali mu je ruka suvie slaba.
Koulja se prilijepila uz tijelo, a ne moe ni da se raskopa jer su dugmad
na leima. Ostaje samo da je rasijeem.
Potraim no i naem ga. Ali kad ponem da sijeem koulju, njegove
oi se ponovo otvore i opet je u njima onaj urlik i luaki izraz, tako da me
primora da ih zatvorim, da ih pritisnem i promrmljam:
Pa ja hou da ti pomognem, drue, camarade, camarade, camarade
Naglaavam tu rije, jer elim da me razumije.
Tri uboda ima. Prekrijem ih svojim zavojima, ali krv tee kroz njih.
Ako stegnem jae, on zajei.
To je sve to mogu da uinim. Sad moramo da ekamo, ekamo.
Ti asovi! Ponovo se javlja hropac, kako ovjek sporo umire! Znam da
mu nema pomoi. Pokuao sam, dodue, da se uvjerim u suprotno, ali se
negdje oko podne to zavaravanje raspline, istopi pod njegovim roptanjem.
Da nisam izgubio revolver dok sam puzio, ubio bih ga. Noem ne mogu!
U podne ve leim u polusvijesti, na granici razuma. Glad me kida,
skoro bih zaplakao od elje da neto pojedem, i uzalud se borim protiv
toga. Nekoliko puta donosim samrtniku vode, pa i sam pijem.
To je prvi ovjek koga sam ubio svojom rukom i koga mogu dobro da
vidim, ija je smrt moje djelo. I Katcz i Kropp i Mller vidjeli su ljude koje
su ubili, to se mnogima dogaa, naroito u borbi prsi o prsi.
Ali svaki uzdah razdire moje srce. asovi su na strani tog samrtnika,
on ima nevidljiv no kojim me probada: vrijeme i moje misli.
Sve bih dao da ostane iv. Teko je tako leati i biti prinuen da ga
gleda i slua.
U tri po podne mrtav je.
Odahnem. Ali ne zadugo. Tiina mi postaje jo tee podnoljiva od
jeanja. Vie bih volio da opet sluam onaj hropac, na mahove promukao,
as itav, as opet promukao i glasan.
Besmisleno je ovo to inim. Ali neim moram da se zanimam. Ponovo
namjetam mrtvaca da lei ugodnije, iako on vie nita ne osjea. Sklopim
mu oi. One su smee, a kosa crna i sa strane polalo kovrasta.
Pod brkovima su pune i meke usne, nos je blago povijen, koa
crnpurasta, sad vie ne izgleda onako blijeda kao dok je bio iv. ak mi u
jednom trenutku lii na zdravog ovjeka, a onda se namah gubi i pretvara
u jedno od onih tuih mrtvakih lica koja sam tako esto gledao i koja sva
lie jedno na drugo.
~ 112 ~

Njegova ena sigurno ba sad misli na njega. Ona ne zna ta se

dogodilo. Njegov izgled kazuje da joj je esto pisao... i ona e dobiti jo koje
pismo od njega, moda sutra ili kroz nedjelju dana, ak i poslije mjesec,
ako je neko zalutalo. itat e i on e joj govoriti kroz to pismo.
Postaje mi sve tee, vie ne mogu da kontroliram misli. Kako izgleda
njegova ena? Da li kao ona vitka crnka s one strane kanala? Eh, kad bi
sad Kantorek bio ovdje! Kad bi me majka ovako vidjela! Taj le je mogao
da ivi jo sigurno trideset godina, samo da sam bolje zapamtio put za
povratak. Da je protrao dva metra ulijevo odavde, sad bi sjedio u rovu i
pisao jo jedno pismo eni.
Ali ta to sve vrijedi, nae sudbine su takve. Da je Kemmerichova
noga bila deset centimetara udesno, da se Haie nagnuo za pet centimetara
vie...
Tiina se ne prekida. Ja govorim jer moram da govorim. Obraam mu
se zato i kaem:
Drue, ja nisam htio da te ubijem. Kad bi jo jednom skoio ovamo,
ja ne bih to uinio ako bi i ti bio pametan. Ali do maloas ti si bio samo
jedna pomisao, jedna kombinacija koja je postojala u mom mozgu i navela
me na odluku, tu kombinaciju sam ja izbo noem. Tek sad, po prvi put,
vidim da si ti ovjek kao to sam i ja. Dosad sam mislio na tvoju bombu,
na tvoj bajunet, na tvoju puku, sad vidim tvoju enu i tvoje lice i sve to
nam je zajedniko. Oprosti, drue! Mi uvijek to vidimo suvie kasno. Zato
nam se neprekidno ne ponavlja da ste i vi bijedni psi kao to smo i mi, isto
umiranje, iste patnje? Oprosti, drue, kako si ti mogao postati moj
neprijatelj? Kad bismo zbacili ovo oruje i ove uniforme, ti bi mogao biti
moj brat ba kao i Katcz i Albert. Uzmi dvadeset godina od mog ivota,
drue, i ustani, uzmi jo vie, jer ja ne znam ta u s njima!
Mirno je, front se utiao, uje se samo puka ranje. Ali meci zvide
jedan do drugog, ne puca se nasumce, nego obje strane paljivo niane. Ne
mogu napolje.
Pisat u tvojoj eni! brzo kaem mrtvacu.
Pisat u joj i neka od mene sazna za tvoju smrt, rei u joj sve to
sam tebi rekao, i ona nee patiti, ja u joj pomoi, pomoi u i tvojim
roditeljima i tvojoj djeci.
Uniforma mu je jo poluotkopana. Lako nalazim njegovu lisnicu. Ali
se ustruavam da je otvorim. Unutra je bukvica na kojoj stoji njegovo ime.
Sve dok mu ne saznam ime, postoji mogunost da ga zaboravim, vrijeme
e izbrisati pvu sliku. Ali to ime je klin koji e se zariti u mene i nikad ga
~ 113 ~

vie neu izvaditi. Ono ima mo da uvijek sve ponovo dozove, ono e mi
stalno vraati ovu sliku i iznositi mi je pred oi.
Drim lisnicu, ali ne mogu da se odluim. Isklizne mi iz ruke i otvori
se. Ispadne nekoliko slika i pisama. Pokupim ih i hou da ih vratim na
mjesto, ali me taj pritisak koji lei na meni, sav taj poloaj pun
neizvjesnosti, glad, opasnost, ti sati provedeni s mrtvacem, dovode do
oajanja, hou da ubrzam raspadanje, da pojaam i zavrim jednom to
muenje, ba kao to se rukom u kojoj gori nesnosni bol udara o drvo, ne
mislei ta e poslije biti.
Male amaterske fotografije prikazuju jednu enu i jednu djevojicu
kraj zida obraslog brljanom. Pored slike su pisma. Otvorim ih i pokuam
da itam. Vrlo malo razumijem, neitka su, a i ja ravo govorim
Francuski. Ali svaka rije koju proitam zariva se u mene kao metak, kao
bajunet u grudi.
Glava mi je potpuno premorena. Ali jo uspijevam da shvatim da toj
eni i djevojici nikad ne smijem pisati, kao to sam maloas pomislio. To
je nemogue. Jo jednom pogledam slike: to nisu bogati ljudi. Mogao bih
im anonimno slati novac ako kasnije neto zaradim. Grevito se hvatam
za tu misao, ona mi daje trun podrke. Taj mrtvac tu vezan je za moj
ivot, zato moram da uinim sve, da obeavam sve, ne bih li se spasao.
Slijepo se zaklinjem da u ivjeti samo za njega i njegovu porodicu,
govorim mu vlanim usnama, a u najdubljem kutku due javlja se na to
zrak nade da u se ipak iskupiti time, moda ak i izvui odavde, treperi
to u meni uz ono sitno lukavstvo da e uvijek biti vremena za izvrenje
zakletvi. I zato otvaram bukvicu, itam polako: Gerard Duval, tipograf.
Ispisujem adresu mrtvaca njegovom olovkom na nekakvom kovertu, a
onda brzo strpam sve natrag u njegov koporan.
Ja sam ubio tipografa Gerarda Duvala. I ja moram postati tipograf,
mislim sav zbunjen, postati tipograf ... tipograf...
Poslije podne se smirujem. Moj strah bio je bez osnova. To ime me
vie ne uzbuuje. Napad je proao.
Drue, govorim mrtvacu pored sebe, ali govorim staloeno
danas ti, a sutra ja! Ali ako se izvuem, borit u se, drue, drue, protiv
svega to nas je obojicu razorilo: tebi ivot... a meni? I meni ivot.
Obeavam ti, drue. Nikad se ovo vie nee dogoditi.
Sunce je ve koso. Malaksao sam od umora i gladi. Sve to se jue
dogodilo sad je u meni samo kao magla, vie se i ne nadam da u se
iupati odavde. Drijemam i ne primjeujem kad nastupa vee. Sputa se
~ 114 ~

sumrak. ini mi se da sad vrijeme brzo prolazi. Jo jedan sat. Da je ljeto,

bilo bi jo tri. Jo jedan sat.
Odjednom zadrhtim od straha da ne nastupi neto jo gore. Ne mislim
vie na mrtvaca, ravnoduan sam prema njemu. elja za ivotom
iznenada odnosi pobjedu i brie sve to sam namjeravao da uradim. Ali da
mi se ne bi dogodila neka nesrea, mahinalno promrmljam:
Odrat u sve, ispunit u sve to sam obeao!
Ali ve sad znam da to neu uiniti.
Najednom se sjetim da bi sami moji drugovi pripucali na mene ako
bih se puzei pribliavao, otkud bi znali da sam to ja. Vikat u to jae
mogu da bi me uli. Leat u pred rovom dok god mi ne odgovore.
Prva zvijezda. Front je jo miran. Odahnem i u uzbuenju govorim
sam sebi: Sad samo pametno, Paul, polako, polako, Paul! Paul! Tako e
se spasti, Paul!" ini mi se kao da to neko izgovara moje ime i ono zato
ima veu snagu.
Postaje sve mranije. Uzbuenje u meni stiava se, iz opreznosti
saekam da polete prve rakete. Onda izmilim iz rupe. Mrtvaca sam
zaboravio. Preda mnom je no koja se sputa i ledina pod blijedom
svjetlou. Odaberem jednu rupu i im se svjetlost ugasi, bacam se, potom
pipam dalje, stignem od sljedee, zgurim se, opet otpuzim dalje.
Prilazim sve blie. Onda pri svjetlosti rakete ugledam kako se neto
mie, a onda zastane, pa se i ja ukoim. Opet ugledam isto pri sljedeoj
raketi, to su sigurno drugovi iz rova. Ali oprezno utim sve dok ne
prepoznam nae ljemove. Tek onda pozovem.
Odmah zatim doe kao odgovor moje ime:
Paul, Paul!
Viknem jo jednom. To su Katcz i Albert. Krenuli su da me trae i
nose atorsko krilo.
Jesi li ranjen?
Ne, ne!
Sjurim se u rov. Potraim neto za jelo i prodirem. Mller mi prua
cigaretu. U nekoliko rijei ispriam ta se desilo. Ali to nije nita novo.
esto se dogaa. Jedino je noni napad malo neobina stvar. Katcz je
jednom u Rusiji dva dana leao iza ruskih linija, prije nego to je uspio da
se probije.
O mrtvom tipografu ne govorim nita.
Ali sutra ujutru ne mogu vie da izdrim, moram ispriati Katczu i
Albertu. Obojica me umiruju.
~ 115 ~

 ta ti moe tu? Nita drugo nisi mogao da uradi. Zato si ovdje.

Sluam ih uspokojen i utjeen njihovom blizinom. Na kakve sam sve
besmislice dolazio u onoj rupi tamo!
Pogledaj! kae Katcz.
Na grudobranu stoji nekoliko strijelaca. Dre snajpere i osmatraju
neprijateljski odsjek. S vremena na vrijeme odjekne pucanj.
Zaujemo uzvike:
Pogodak! Je si l' vidio kako je odskoio?
Podoficir Oellrich se ponosno okrene i ubiljei svoj
poen. On danas vodi na listi strijelaca, sa tri sigurno utvrena
pogotka.

Sta kae na to? pita Katcz.

Odmahnem glavom.

Ako produi ovako, imat e do veeras jo jednu arenu

inuvu na koporanu razmilja Kropp.

Ili e ga ubrzo unaprijediti za narednika.

Pogledamo se.

Ja to ne bih radio kaem.

Ipak je dobro to si ba sad vidio ovo odgovori mi Katcz.

'JffiSm
Puka s dogledom za precizno gaanje na daljinu. Prim. prev.
Podoficir Oellrich ponovo prilazi grudobranu. Cijev njegove puke
pomjera se tamo-amo. Albert mahne glavom:
Vidi da ne treba vie nijednu rije da potroi na tu tvoju priu.
Sad vie ni sam sebe ne shvatam:
To je zato to sam onako dugo morao da leim s njim kaem.
Uostalom, rat je rat!
Oellrichova puka odjekne kratko i krto.

~ 116 ~

X
Doepali smo se debele hladovine. Nas osmorica odreeni smo da
uvamo jedno selo koje je zbog bombardiranja naputeno.
Glavna dunost nam je da pazimo na slagalite provijanta koje jo
nije ispranjeno. Prinueni smo da se sami snalazimo za hranu. A tu smo
strunjaci: Katcz, Albert, Mller, Tjaden, Leer, Detering, to je cijela naa
grupa. Haie je mrtav, istina. Ali mi smo jo jednako imali dobru sreu, jer
su sve ostale grupe pretrpjele mnogo vie gubitaka.
Kao sklonite odaberemo jedan betonirani podrum u koji se silazi
stepenicama. Ulaz je zatien jo i posebnom betonskom ploom.
Razvijamo iroku aktivnost. Pruila nam se jo jedna prilika da
opruimo ne samo noge nego i due. A takve prilike ne isputamo lako jer
smo u suvie oajnom poloaju da bismo dugo bili sentimentalni. Tako
neto mogue je samo kad nije suvie gadno. Inae, nama ostaje samo da
budemo sasvim realni. Tako realni da mene ponekad podie jeza kad mi
za trenutak kakva predratna misao proleti kroz glavu. Ali ne ostaje dugo.
Svoj poloaj moramo uvijek uzimati s najbolje mogue strane. Zato ne
proputamo nijednu priliku, pa se esto dogaa da otro, pravo i bez
ikakvog prijelaza poslije strahovitog uasa naie obino ludaenje.
Drukije ne moemo, mi glavake letimo u to.
I zato se sada s arom bacamo na stvaranje idile, idile dranja i
spavanja, naravno.
Na kuerak snabdimo najprije madracima, dovuenim iz seoskih
kua. I vojnika trtica voli da lei na mekoi. Pod je nezastrt samo u
sredini. Zatim nabavljamo pokrivae i perine, divne, meke stvari. U selu
ima dovoljno svega. Albert i je pronalazimo krevet od mahagonija, koji se
moe rasklapati, a ima baldahin od plave svile i prekriva od ipaka.
Nosei ga znojimo se kao magarad, ali takvu stvar ovjek ipak ne smije
ispustiti iz ruku, tim prije to e za neki dan sigurno biti razmrskana
granatama.
Katcz i ja krenemo u kratko patroliranje po kuama. Malo poslije
snabdjeveni smo tucetom jaja i dvije funte prilino svjeeg butera.
Iznenada, dok smo u nekakvom salonu, odjekne prasak i jedna gvozdena
pe ulete kroza zid, fijukne na metar od nas i probije suprotni zid. Ukupno
dvije rupe. Doletjela je iz kue preko puta u koju je udarila granata.
To se zove srea! isceri se Katcz.
Pretraujemo dalje. Odjednom napregnemo sluh i hitro ispruimo
~ 117 ~

krake. Sekund kasnije stanemo kao zaarani: u malom oboru trkaraju

dva iva praseta. Protrljamo oi i ponovo pogledamo paljivo: zaista su jo
tu. Dograbimo ih, nikakve sumnje nema, to su dva prava pravcata
praseta!
To e biti ruak! Pedesetak metara od naeg bunkera nalazi se kua u
kojoj su stanovali oficiri. U kuhinji je veliki tednjak sa dvije plotne, a tu
su i tiganji, erpe i lonci. Sve je tu, u upi ima ak i iscepanih drva, pravi
dvorac iz bajke!
Dvojica naih su od jutra po njivama, trae krompir, mrkvu i mladi
graak. Jer mi smo gurmani i preziremo konzerve iz magacina, hoemo
svjeu hranu. Dvije glavice karfiola ve su smjetene u ostavu.
Prasad su zaklana. To je Katcz svrio. Uz peenje elimo da
serviramo i utipke od krompira. Ali nemamo ribe za krompir. Ipak i
tome brzo doskoimo: avlom izbuimo puno rupa u limenom poklopcu i
tako napravimo ribe. Trojica nataknu debele rukavice da ne ozlijede ruke
pri struganju, a dvojica ljute krompir, i tako posao brzo napreduje.
Katcz se brine za prasad, mrkvu, graak i karfiol. S karfiolom napravi
i nekakav bijeli sos. Ja prim utipke, po etiri odjednom. Za deset minuta
uspijevam da izvjebam ruku toliko da jednim zamahom tiganja prevrem
utipke u zraku, tako da im ona nepeena strana padne na tiganj. Prasie
peemo cijele. Poredali smo se oko njih kao oko oltara.
Tokom spremanja dobijemo posjetu, dvojica radiotelegrafista, koje
velikoduno pozivamo na ruak. Oni se smjeste u veliku sobu u kojoj je
glasovir. Jedan svira, a drugi pjeva Na Weseru". Pjeva sa prilino
osjeanja, ali s izvjesnim saksonskim akcentom. Ipak ostavlja neki utisak.
Postepeno zapazimo da e postati poprilino gusto. Izviaki baloni
namirisali su dim iz naeg dimnjaka, pa smo sad obasuti vatrom. Tuku
nas onim prokletim malim avolima koji se rasprskavaju pravei sasvim
malu rupu i sijui nisko svuda redom svoje komade. Fijukanje nam je sve
blie, ali otkud moemo da ostavimo toliko jelo. Ti vragovi nas prosto
obasipaju vatrom. Nekoliko komadia uleti kroz prozor na kuhinji. S
peenjem smo skoro gotovi. Ali ide tee s prenjem utipaka. Udari padaju
tako esto da komade svaki as treska o zid i prolijee kroz prozor. Kad
god zaujem fijuk, sagnem se i kleknem s tiganjem i utipcima kraj
prozora. Onda se hitro ispravim i nastavljam prenje.
Saksonci su prestali sa svirkom, rapnel im je uletio u glasovir. I mi
smo ve zavrili, pa organiziramo povlaenje. im je udarila sljedea
granata, dvojica kidnu s loncima u kojima je povre i pretre onih
~ 118 ~

pedesetak metara do sklonita. Vidimo ih kako nestaju u njemu. Sljedei

udarac. Svi se sagnemo, a onda odgalopiraju druga dvojica, svaki sa po
loncem prvoklasne kave, i stiu u sklonite prije nego to zvizne trea.
Potom Katcz i Kropp doepaju najbolji komad: veliki pleh s rumenim
prasiima. Fijuk. Oni unu i zaas su smlavili onih pedeset metara
brisanog prostora.
Ja zavravam prenje posljednje serije od etiri utipka, uz dva
padanja na pod, ali to je ipak etiri utipka vie, a utipci su mi najmilije
jelo. Onda dograbim zdjelu s visokim postoljem i privrljim se uz kapiju.
Zafijue i tresne, a ja odmaglim odatle grlei zdjelu objema rukama.
Gotovo sam stigao, kad dolijee sve jai i jai fijuk, ja poskoim kao jelen,
sjurim se iza betonske ploe, dok komadi pljuti po njoj, slomatam se niz
stepenice, laktovi su mi izubijani, ali nijedan utipak nije izgubljen niti je
zdjela izvrnuta.
U dva poinjemo s rukom. To traje do est. Do est i po pijemo kavu,
oficirsku kavu iz provijantskog slagalita i puimo oficirske cigare i
cigarete koje smo, takoer, tamo nabavili. Tano u est i po poinjemo s
veerom. U deset izbacujemo pred vrata prasee kosti. Zatim dolazi
konjak i rum, i oni iz onog blagoslovenog slagalita, pa opet dugake i
debele cigare s banderolom. Tjaden tvrdi da nedostaju samo curice iz
oficirskog bordela.
Kasno uvee zaujemo maukanje. Siva makica sjedi na pragu.
Dovabimo je i nahranimo. To nam vraa apetit. I legli smo s punim
ustima.
Ali no provodimo ravo. Jeli smo suvie masnog. Svjea prasetina
nadrauje crijeva. Kroz nae sklonite zavlada veliki promet. Ja sam
skakao devet puta. Oko etiri ujutru postavljamo rekord: sva
jedanaestorica, straa i gosti, uimo napolju.
Zapaljene kue svijetle u noi kao buktinje. Granate dolijeu, fijuu i
udaraju. Municione kolone jure putem. Provijantsko slagalite razrueno
je s jedne strane. I pored granata, komordije se tiskaju tamo kao roj pela
i diu kruh. Putamo ih s mirom. Ako bismo im to rekli, pale bi po nama
batine. Zato okreemo drugi list. Objasnimo im da smo mi ovdje straa, pa
kako znamo gdje se ta nalazi, donosimo im konzerve i zamjenjujemo ih
za ono to nam je potrebno. Nije to nita strano, sve e ionako za kratko
vrijeme biti uniteno. Za sebe zadravamo samo okoladu i prodiremo
itave table. Katcz kae da je to dobro za mekana crijeva.
Skoro etrnaest dana prolazi nam u dranju, piu i plandovanju. Niko
~ 119 ~

min

nas ne dira. Selo postepeno nestaje pod granatama, a mi provodimo sretan

ivot. Dok stoji i djeli slagalita, nama je svejedno i jedina nam je elja da
ovdje saekamo kraj rata.
Tjaden je postao toliko otmjen da cigare pui samo dopola. Parajui
nebo nosem, izjavljuje da je tako navikao. I Katcz je veoma raspoloen.
Svakog jutra prve su mu rijei: Emile, donesite kavijar i kavu!" Svi smo
postali nevjerojatno otmjeni, svi smatramo jedan drugog za vlastite lakeje,
govorimo vi" i izdajemo zapovijesti: Kropp, svrbi me taban, ulovite tu
u!" i Leer die nogu kao balerina, a Albert ga vue za nju po
stepenicama. Tjaden!" ta?" Stanite voljno, Tjaden, i ne kae se
,,ta" nego na slubi". Dakle: Tjaden!" Tjaden opet odigra scenu iz Gotz
iz Berlichingena ", pa je sve sasvim jasno!
Osam dana kasnije dobijamo nareenje da se povuemo. Svreno je s
blagodatima. Utrpaju nas u dva velika kamiona, do vrha natovarena
daskama. Albert i ja postavimo odozgo na krevet s baldahinom od plave
svile, duecima i prekrivaima od ipaka. Pod uzglavljima smjetamo po
jednu vreu s najboljim namirnicama. S vremena na vrijeme ih opipamo,
a te suhe kobasice, jetrenice, konzerve, kutije s cigarama ine da nam srce
zaigra u grudima. Svako od nas ima po jednu takvu punu vreu.
Na sve to, Kropp i ja spasli smo jo i dvije naslonjae sa crvenim
barunom. Stavimo ih na krevet i obojica se raspitoljimo kao da smo u
loi usred kazalita. Nad nama lepra svileni svod naeg baldahina. U
ustima su nam duge cigare. S te visine posmatramo okolinu.
Izmeu nas je kavez za papagaja, koji smo pronali za maku. Poveli
smo je i sad lei unutra i prede pred svojim aniem.
Kola se sporo kotrljaju. Pjevamo. Iza nas ostaje potpuno naputeno
selo u kome sukljaju uvis itavi gejziri od granata.
Poslije nekoliko dana odlazimo da evakuiramo jedno mjesto. Na putu
sreemo izbjeglice. Vuku svoje stvari na kolima, djejim kolicima, na
leima. Pogureni su, lica im puna jada i oajanja, uurbanosti i klonulosti,
Djeca vise na rukama majki, a poneka odraslija djevojica dri za ruku
mlae koji se sapliu i neprestano osvru. Poneko nosi kakvu bijednu
lutku. utke prolaze pored nas.
Jo smo u marovskoj koloni. Francuzi svakako nee pucati na selo u
kome su njihovi zemljaci. Ali poslije nekoliko minuta zrak se zakovitla,
zemlja zatrese i razlegnu se krici: jedna granata smrvila je zaelje
povorke. Razletismo se kud koji i poleemo po zemlji, ali ja u istom
trenutku osjetim kako me naputa ona hladnokrvnost koja me uvijek za
~ 120 ~

vrijeme bombardovanja nesvjesno pokree da inim ono to treba, kroz

glavu mi proleti: gotov si!", sijevne sa uasnim strahom koji me gui i u
sljedeem trenutku me udar, kao bi, oine po lijevoj nozi. ujem Alberta
kako urlie pored mene.
Hajde! Dii se, Alberte! dreknem, jer leimo na otvorenom
prostoru.
On se teturajui podigne i potri. Drim se uz njega. Moramo preko
jedne ivice koja je via od nas. Kropp se uhvati za iblje, ja mu podignem
nogu, on jaukne, dam mu zamaha i on preskoi. U skoku sam ve za njim i
padam u baru iza ivice.
Lica su nam puna soivice i mulja, ali je zaklon dobar. Zato zagazimo
sve do vrata. Kad fijukne, zagnjurimo i glavu.
Poslije dvanaestog gnjuranja ve mi dodija. I Albert prostenje:
Hajdemo odavde, inae u se zagnjuriti i udaviti.
Gdje te potkailo? pitam ga.
U koljeno, mislim.
Moe li da tri?
Mislim ...
Onda, naprijed!
Stiemo do anca pored puta i potrimo njime pognuti. Vatra nas
prati. Put vodi ka municijskom slagalitu. Ako ono odleti u zrak, niko nee
nai od nas ni dugmeta. Zato promijenimo pravac i potrimo poprijeko
preko polja.
Albert koraa sve sporije.
Idi ti, ja u poslije! kae i baci se na zemlju.
Dograbim ga za ruku i prodrmusam:
Dii se, Alberte. ako legne ovdje, nee vie moi dalje. Hajde,
pridravat u te.
Najzad stiemo do nekakve male zemunice. Kropp legne i ja ga
previjem. Udarac je odmah iznad koljena. Onda pogledam sebe. Hlae su
mi krvave, ruka takoer. Albert mi stavi svoje zavoje preko rana. On vie
ne moe da mie nogu i obojica se udimo kako smo uope doli dovde. Ali
u tome nam je pomogao samo strah, pobjegli bismo i bez nogu, vukli bismo
se na patrljcima.
Ja mogu jo pomalo da puem, pa doviknem kola koja prolaze, i ona
nas povezu. Puna su ranjenika. U njima je jedan sanitetski podoficir koji
nam da injekcije protiv tetanusa.
Udesimo da u poljskoj bolnici leimo jedan pored drugog. Dobijamo
~ 121 ~

nekakvu bistru juhu koju posremo halapljivo jer smo gladni, ali s
omalovaavanjem, zato to smo navikli na bolja vremena.
Sad emo kui, Alberte kaem.
Nadajmo se odgovori on. Samo kad bih znao ta mi je.
Bolovi postaju sve jai. Zavoji peku kao eravica. Neprestano pijemo i
pijemo vodu, au za aom.
Koliko mi je rana iznad koljena? pita Kropp.
Najmanje deset centimetara, Alberte odgovorim mu.
U stvari, ima oko tri.
Rijeio sam kae malo poslije da se ubijem ako mi odsijeku
nogu. Neu da idem kroz ovaj svijet kao bogalj.
Leimo tako, zaokupljeni svojim mislima, i ekamo.
Predvee nas nose na klaonicu. Uplaim se i brzo razmiljam ta da
radim, jer je poznato da lijenici u poljskim bolnicama olako vre
amputacije. Kad je velika guva, to je jednostavnije nego komplicirano
krpljenje. Sjetim se Kemmericha. Nikako neu dati da me opiju, makar
porazbijao nekoliko njuki.
Ide dobro. Lijenik eprka po rani da mi je sve crno pred oima.
ta izvodite tu! opsuje i nastavi kasapljenje.
Instrumenti blistaju pod svjetlou kao kakve gadne ivotinje. Bolovi
su nepodnoljivi. Dva bolniara me vrsto dre za ruke, ali ja oslobodim
jednu i taman da zviznem lijenika po naoarima, kad on primijeti i
odskoi u stranu.
Opijte tu junainu! drekne bijesno.
Zaas se smirim.
Oprostite, gospodine doktore, bit u miran, samo me ne opijajte.
Ma dobro! kvocne on i prihvati se ponovo instrumenata.
To je plav momak, najvie tridesetih godina, s oiljcima na licu i
odvratnim zlatnim naoarima. Opazim da me sad namjerno sjeca, tek
onako aka po rani i na mahove me pogleda sa strane, preko naoara.
Grevito sam epao drke na operacionom stolu, radije bih skapao nego
da pustim glas.
On upeca geler i dobaci mi ga. Imam utisak da je zadovoljan mojim
dranjem, jer mi sad paljivo namjeta daicu i kae:
Sutra se ide kui.
Zatim mi stavljaju gips. Kad me vrate kaem Kroppu kako e sutra,
po svoj prilici, doi sanitetski vlak.
Moramo porazgovarati sa sanitetskim narednikom da ostanemo
~ 122 ~

zajedno, Alberte.
Uspijevam da s nekoliko prikladnih rijei dam naredniku dvije cigare
s banderolom. On ih pomirie i upita:
Ima li jo koju?
Imam jo punu aku, kaem a moj drug i pokaem Kroppa
toliko isto. Rado bismo vam ih sutra dali kroz prozor sanitetskog vlaka.
Naravno, on shvati, pomirie jo jednom i kae:
Vai.
U toku noi ne moemo da zaspimo ni za tren. U naoj sobi umiru
sedmorica. Jedan ve itav sat pjeva korale visokim kriavim tenorom,
prije nego to ga obuzme hropac. Drugi se pred smrt dovukao do prozora i
lei pred njim kao da posljednji put eli da gleda napolje.
***
Naa nosila su ve na postaji. ekamo vlak. Kia je, a postaja nema
pokriven peron. Pokrivai tanki. ekamo ve dva sata.
Narednik bdi nad nama kao majka. Iako mi je vrlo ravo, nikako ne
zaboravljam na plan. Zato mu, onako uz put, pokaem kutiju i dajem
cigaru akontacije. Na to nas narednik pokrije atorskim krilom.
Moj Alberte, podsjetim se na krevet s baldahinom i maka...
I fotelje dodaje on na to.
Da, fotelje s crvenim barunom. U vee bismo sjedili u njima kao
kneevi, a bili smo rijeili i da ih dajemo pod kiriju, na sat. Cigareta za
sat. To bi bio ivot bez brige i dobar posao.
Alberte! padne mi na um. A nae vree s provijantom!
Rastuimo se. Te stvari bi nam tako dobro dole. Da vlak kree dan
kasnije, Katcz bi nas sigurno pronaao i donio ih.
Prokleta sudbina! U elucima nam je samo branena juha, jadna
bolnika hrana, a u naim vreama prasee peenje i konzerve. Ali smo
toliko slabi da se zbog toga ne moemo due uzbuivati.
Kad ujutru stigne vlak, nosila su ve sasvim mokra. Narednik se
postara da uemo i isti vagon. Unutra je itav opor sestara iz Crvenog
kria. Kroppa smjeste dolje. Mene podiu na krevet iznad njega.
Za ime boje!
ta je sad? pita sestra.
Bacim jo jednom pogled na postelju. Presvuena je kao snijeg bijelom
ponjavom, potpuno istom, na kojoj se jo vide nabori od peglanja.
Nasuprot tome, moja koulja nije prana est tjedana i sasvim je prljava.
Zar ne moete sami u postelju? pita sestra zabrinuto.
~ 123 ~

 Mogu kaem i znojim se ali, sklonite najprije te ponjave.

Zato?
Sam sebi izgledam kao svinja. Zar takav da legnem tu!
Ali, to bi... usteem se.
Malo uprljalo? ohrabruje me ona. Nita zato, oprat emo mi
to ve.
Ne, nikako kaem uzbueno. Nisam jo za toliku kulturu!
Pa valjda moemo oprati jednu plahtu za vas koji ste bili u
rovovima uvjerava me.
Pogledam je: jedra je, mlada, ista i fina kao i sve ovdje, pa je teko
shvatiti da to nije samo za oficire, osjeam se nelagodno, ak mi se ini
kao da sam u nekoj opasnosti.
Ali ta ena je ipak muitelj, natjeruje me da kaem sve.
To je samo... zastanem jer ona mora da zna na ta mislim.
ta jo?
Ui! istresem najzad.
Ona se smije.
Nek i one malo proive.
Sad mi je ve svejedno. Uvuem se u postelju i pokrijem.
Neka ruka pipa po pokrivau. Narednik. Odlazi s cigarama.
Poslije jednog sata zapazimo da ve putujemo.
U toku noi se probudim. I Kropp se pomjeri. Vlak lagano klizi
kolosjekom. Jo nikako ne moemo da shvatimo: postelja, vlak, idemo
kui. Proapuem:
Alberte!
Ja?
Zna li gdje je ovdje klozet?
Ona vrata desno, mislim.
Idem da vidim.
Mrano je, napipavam ivicu kreveta i oprezno pokuam da siem. Ali
noga mi ne nailazi na oslonac, a od one u gipsu nemam nikakve pomoi,
pa se uz tresak skotrljam na pod.
Do avola! kaem.
Jesi li se udario? pita Kropp.
Pa valjda si uo progunam. Glava...
U dnu vagona otvore se vrata. Ue sestra sa svjetiljkom i vidi me.
Pao je iz kreveta...
Pipa mi puls i elo.
~ 124 ~

 Pa vi nemate groznicu.
Ne priznajem.
Moda ste sanjali neto? pita.
Izgleda vrdam.
Opet zapone ispitivanje. Ona me gleda svojim svijetlim oima, tako
je ista i divna da ne mogu da kaem ono to hou.
Ponovo me popnu gore. To e biti divota! im ode, moram ponovo
pokuati da siem. Da je to starija ena, lake bih joj rekao o emu se
radi. Ali ona je sasvim mlada, najvie ako ima dvadeset pet godina,
nikako joj ne mogu rei.
Tada mi Albert priskoi u pomo, on se ne stidi jer se ne tie njega.
Zovne sestru. Ona se vrati.
Sestro, on je htio... ali ni sam Albert ne zna kako da se utivo i
pristojno izrazi. Na frontu se to meu nama izraavalo jednom rijei, ali
ovdje pred jednom takvom damom ... Onda mu odjednom padne na pamet
ako doba i glatko zavri:
On mora napolje, sestro.
A, tako kae sestra. Pa zato ne mora da izlazi iz kreveta s
tom nogom u gipsu. ta elite da vam donesem? obrati se potom meni.
Taj novi obrt ispuni me smrtnim uasom: pojma nemam kako se oni
sudovi struno zovu. Sestra mi priskae u pomo:
Mala ili velika?
Kakva bruka! Sav se preznojim i promucam:
Ovaj... mala ...
Ipak sam imao neto sree.
Dobijem gusku. Nekoliko sati potom nisam vie jedini i do jutra smo
se ve svi navikli i bez stida traimo sve to nam treba.
Vlak se kree polako. Ponekad stane i onda istovare mrtvace. esto
staje.
Albert ima groznicu. Meni je prilino dobro, iako me boli, ali je
najgore to to ispod gipsa jo ima uiju. Strahovito me svrbi, a ne mogu da
se eem.
Drijemamo po ceo dan. Pored prozora mirno promiu predjeli. Tree
noi stiemo u Herbesthal. Od sestre saznajemo da e na sljedeoj stanici
skinuti Alberta zbog toga to ima groznicu.
Dokle ide vlak? upitam.
Do Klna.
Alberte, mi ostajemo zajedno kaem. Samo gledaj!
~ 125 ~

Pri sljedeem obilasku zadrim dah i napnem se da mi glava

pocrveni. Sestra zastane:
Imate bolove?
Da! jeim. Odjednom.
Daje mi termometar i odlazi. Nisam uzalud bio Katczov uenik. Ovi
vojni termometri nisu predvieni za iskusne vojnike. Treba samo dotjerati
ivu uvis i ona u toj tankoj cijevi ostaje gdje je, vie se ne sputa.
Okrenem termometar naopake i stavim ga pod miku, pa neprekidno
lupkam kaiprstom po njemu, Onda ga tresnem nagore. Tako postiem
37,9. Ali to nije dovoljno. Oprezno prinijeta ibica daje 38,7.
Kad se sestra vrati, napnem se, diem isprekidano, ukoeno gledam,
preturam se nemirno i apuem:
Ne mogu vie da izdrim...
Zabiljei me na cedulji. A znam sigurno da mi gips nee skidati bez
velike nevolje.
Albert i ja zajedno smo istovareni.
Leimo u istoj sobi jedne katolike bolnice. To je velika srea, jer su
katolike bolnice poznate po dobrom postupku i dobroj hrani. Bolnica je
popunjena ranjenicima iz naeg vlaka, meu kojima ima i dosta tekih
sluajeva. Cijelog dana ne stiu da nas pregledaju jer je lijenika veoma
malo. Hodnikom neprestano prolaze niska kolica s gumenim kotaima, u
kojima uvijek poneko lei. Vraki je poloaj biti stalno tako opruen, dobro
je samo kad se spava.
No je puna nemira. Niko ne moe da spava. Tek pred zoru malo
zadrijemamo. Probudimo se kad je ve vidno. Vrata su otvorena, ujem
glasove iz hodnika. Probude se i drugi. Jedan od onih koji su ovdje ve
nekoliko dana objasni nam o emu se radi:
Sestre se svakog jutra mole u hodniku, pa otvaraju vrata da i vama
dopadne dio molitve.
To je svakako divno zamiljeno, ali nas bole kosti i glave.
Kakva budalatina! kaem. Ba kad ovjek malo zadrijema.
Ovdje lee laki ranjenici, pa zato one to rade odgovori on.
Albert jei. Razbjesnim se i dreknem:
Mir vi tamo!
Kroz minut se pojavi jedna sestra. U svojoj bijelo-crnoj odori podsjea
na lijepo lone za kavu.
Zatvorite vrata, sestro! kae neko.
Sad se molimo, zato su vrata otvorena odgovori ona.
~ 126 ~

 Ali mi hoemo jo da spavamo.

Bolje je moliti se nego spavati. Ona stoji tako i smijei se nevino.
A ve je i sedam sati.
Albert opet zastenje.
Zatvorite vrata! proderem se.
Ona je potpuno zaprepaena, oigledno da tako neto ne moe da
shvati.
Ali mi se molimo i za vas!
Svejedno! Zatvorite vrata!
Ona odlazi i ostavlja otvorena vrata. Litanija se opet razlegnu.
Pobjesnim i viknem:
Brojim do tri! Ako ne prestane, poletjet e neto!
I od mene! dodaje jo jedan.
Brojim do pet. Zatim dohvatim jednu bocu, na nianim i bacim je kroz
vrata u hodnik. Ona prsne u hiljade komadia. Molitva prestane. itav roj
sestara pojavi se gunajui.
Zatvorite vrata! deremo se.
One se povuku. Ona mala od maloas ostaje posljednja.
Bezbonici! zacvrkue, ali ipak zatvori vrata.
Pobijedili smo.
U podne dolazi bolniki inspektor i obasipa nas pogrdama. Prijeti
nam tvravom i jo koje im. Ali bolniki inspektor isto je to i inspektor
provijantskog slagalita, nosi dugaku sablju i epolete, ali je, u stvari,
inovnik, pa ga ni regruti ne zarezuju. Tako ga lijepo pustimo da pria.
ta bi nam se jo moglo dogoditi?
Ko je bacio flau? pita.
Prije nego to razmislim treba li da se javim, neko kae:
Ja!
Jedan ovjek s raupanom bradom ispravi se. udi nas zato se on
javio.
Vi?
Da. Bio sam uzbuen to su nas probudili bez potrebe, pa sam se
izgubio i nisam znao ta radim.
Odvergla kao iz knjige.
Kako se zovete?
Dopunski rezervist Josef Hamacher.
Inspektor ode.
Svi smo radoznali.
~ 127 ~

 Zato si se javio? Pa ti nisi bacio.

On se ceri.
Nita zato. Ja imam dozvolu za lov.
To svi razumiju, naravno. Ko ima dozvolu za lov, moe da ini to god
hoe.
Eto, ispria bio sam pogoen u glavu, pa su mi dali uvjerenje
da sam privremeno neuraunljiv. Otada mi je lako. Niko ne smije da me
nervira. Prema tome, meni se nita ne moe dogoditi. Ovaj dolje e se
propisno pojesti! A javio sam se zato to mi se to bacanje mnogo dopalo.
Kad sutra otvore vrata, opet emo baciti.
Ushieni smo. S Josef Hamacherom moemo sve da riskiramo.
A onda naiu neujna niska kolica i ponesu nas.
Zavoji su se prilijepili. Riemo kao volovi.
U naoj sobi lei osam ljudi. Najtee je ranjen Peter, crnomanjast i s
kovrastom kosom: metak u pluima, uz komplikacije. Pored njega je
Franz Wachter, kome je razmrskana ruka, ali kao da zasad nema nikakve
opasnosti. Meutim, tokom tree noi vikne nas i kae da zvonimo, jer mu
se ini da krvari.
Dobro pozvonim. Deurna sestra ne dolazi. Sino smo je prilino
zamorili zato to smo dobili nove zavoje, pa smo svi zbog toga imali bolove.
Jedan je traio da mu se noga namjesti ovako, drugi onako, trei traio
vode, etvrtom je morala da rastrese uzglavlje. Gojazna starka gunala je
zlovoljno i najzad zalupila vratima. Sigurno i sad misli da je tako neto,
pa ne dolazi.
ekamo. Onda Franz kae:
Zazvoni jo jednom.
Zvonim. Ona se jo ne pojavljuje. U ovom krilu zgrade deura preko
noi samo jedna sestra, moda je sad zauzeta poslom u kojoj drugoj sobi.
Franz, jesi li siguran da krvari? upitam. Inae emo opet
navui grdnju.
Mokro je. Moe li iko da osvijetli?
Ni to ne ide. Prekida je kraj vrata, a niko ne moe da ustane. Drim
prst na zvoncetu sve dok mi ne utrne. Moda je sestra zaspala. One imaju
zaista mnogo posla i ve se tokom dana premore. A da i ne govorimo o
silnim molitvama.
Da bacamo flae? pita Josef Hamacher, ovjek s dozvolom za lov.
To e jo manje uti nego zvonjenje.
Najzad se vrata otvore. Pojavi se namrtena star ka. Kad ugleda ta
~ 128 ~

se Franzu dogodilo, uurba se i zagalami:

Zato niko nije javio ta se dogodilo?
Zvonili smo. A niko ovdje ne moe da ustane.
Franz je izgubio mnogo krvi i sad ga previjaju. Ujutru mu
posmatramo lice: uljilo se i postalo bljee, a jo sino je izgledalo kao
zdravo. Jedna sestra nas sad ee obilazi.
Povremeno dolaze na ispomo i sestre iz Crvenog kria. Dobre su, ali
ponekad nespretne. Desi se da te povrijede kad namjetaju postelje, a
onda se toliko uplae da naprave jo gore.
asne sestre su vjetije. One znaju kako treba prihvatiti, ali bi nam
bilo milije da su malo veselije. Neke su, istina, duhovite, i takve su divne.
Ko ne bi uinio sve da ugodi sestri Libertine, toj sjajnoj eni koja kroz
cijelo krilo zgrade iri svojom pojavom dobro raspoloenje. A takvih je
povie. Za njih bi ovjek skoio u vatru. Zaista ne moemo da se poalimo,
asne sestre postupaju s nama kao s civilima. Nasuprot tome, kad ovjek
pomisli na garnizonske bolnice uhvati ga strah.
Franzu Wachteru ne ide nabolje. Jednog dana ga odnesu i vie se ne
vraa. Josef Hamacher zna ta se dogodilo.
Vie ga neemo vidjeti. Odnijeli su ga u mrtvaku sobu.
Kakvu mrtvaku sobu? pita Kropp.
Ma, u sobu za umiranje...
ta je to?
To je mala soba na uglu ovog krila. Kad je neko siguran za otezanje
papaka, odnesu ga tamo. Ima dva kreveta. Svi je zovu mrtvaka soba".
A zato tako rade?
Da kasnije imaju manje posla. Zgodnije je jer se nalazi odmah do
dizalice koja vodi u mrtvanicu. A moda to rade i zato da bolesnici po
sobama ne bi gledali kako neko umire. A mogu i lake da paze na
samrtnika kad je sam.
A on?
Jozef slegne ramenima.
Obino ne primjeuje vie nita ta se s njim dogaa.
Ali to ipak svi znaju?
Naravno, oni koji su ovdje ve podue.
Po podne dolazi jedan nov u krevet Franza Wachtera. Nekoliko dana
kasnije odnesu i njega. Jozef znaajno odmahne rukom. I mnogi drugi jo
pred naim oima dolaze i odlaze.
Ponekad sjede pored kreveta roaci, plau ili govore tiho i zbunjeno.
~ 129 ~

Jedna stara ena nee ak nikako da ode, ali ipak preko noi ne moe da
ostane. Sutradan dolazi sasvim rano, ali ipak ne dovoljno, jer kad prie
postelji, u njoj ve lei drugi. Ona mora u mrtvanicu. Jabuke koje je
ponijela razdijeli nama.
I malom Peteru je sve gore. Grafikon njegove temperature sve je gori i
jednog dana kraj njegove postelje stvore se niska kolica.
Kuda? pita on.
Na previjanje.
Podignu ga. Ali sestra napravi greku i skine s vjealice njegovu
uniformu, pa je stavi pored njega, da se ne bi vraala. Peter odmah shvati
o emu se radi i hoe da sie s kolica.
Ja ostajem ovdje!
Zadre ga. On tiho krii svojim probijenim pluima:
Neu u mrtvaku sobu!
Ama, mi te nosimo na previjanje.
ta e vam onda moja uniforma?!
Ne moe vie da govori. apue promuklo i uzbueno:
Ostavite me ovdje...
Ne odgovaraju mu i odvoze ga. Pred vratima pokua da se ispravi.
Njegova crnpurasta glava s kovrastom kosom se trese, oi mu pune suza:
Vratiu se, vratiu se jaukne.
Vrata se zatvore. Svi smo uzbueni, ali utimo. Najzad progovori
Jozef:
Mnogi tako kau. Ali kad se jednom ue unutra, povratka nema.
***
Operirali su me i ve dva dana povraam. Kost mi ne srauje, kae
lijeniki pomonik. Jednom drugom srasle su pogreno, pa mu ponovo
lome. Strano je to.
Meu novodolim nalaze se i dva mlada vojnika s ravnim tabanima.
ef lijenika ih prilikom posjete zapazi, zastane i uzvikne veselo:
Udesit emo ve to! Izvrit emo malu operaciju pa ete imati
zdrave noge. Zapiite, sestro.
Kad lijenik ode, Jozef, koji sve zna, savjetuje ih:
Nikako ne dajte da vas operira. To su neke naunjake burgije
onog matorog, pa voli da pravi probe. Kad mu padne aka neko zgodan za
to, ne isputa ga lako. Operira vam ravne tabane i oni vam vie nisu
ravni, ali zato dobijate iskrivljena stopala i cijelog ivota idete na
takama.
~ 130 ~

 Pa ta da radimo? pita jedan.

Kaite: ne! Vi ste ovdje zato da lijeite svoje rane, a ne zbog ravnih
tabana. Pa imali ste ih i na frontu! Eto, sad jo moete da hodate, ali kad
doete matorom pod no, postat ete bogalji. Njemu su za eksperimente
potrebni zamorii i za njega je rat divno vrijeme, kao i za sve lijenike.
Pogledajte u ono drugo odjeljenje dolje, tamo puzi tuce ljudi koje je on
operirao. Neki su tu jo od etrnaeste i petnaeste, to znai ve nekoliko
godina. Nijedan ne hoda bolje nego ranije, naprotiv, gotovo svi hodaju
gore, a veini su noge u gipsu. Svakih est mjeseci ih opet doepa, ponovo
im lomi kosti i uvijek kae da e to biti izvanredan uspjeh. uvajte se, on
ne smije da radi to ako kaete ne".
Ama, ovjee kae umorno jedan od one dvojice bolje noge
nego glava. Zar ne zna ta te eka kad opet bude napolju? Nek radi sa
mnom to god hoe, samo da se vratim kui. Bolje imati iskrivljena
stopala nego biti mrtav.
Onaj drugi, mlad kao i mi, nee da se operira. Ali ih sutradan matori
poziva obojicu i govori im, izdire se sve dok ne popuste. ta i mogu drugo?
Oni su samo obini redovi, a on velika zvjerka. Donesu ih u gipsu i pod
narkozom.
Albertu je ravo. Odnose ga i amputiraju. Odsijeku mu cijelu nogu.
Sad neprekidno uti, samo je jednom rekao da e se ubiti im doe do
revolvera.
Stie nov transport i u nau sobu dolaze dvojica slijepih. Jedan je neki
sasvim mlad muziar. Kad ga hrane, sestre nikad ne donose no, jer ga je
jednom istrgao jednoj. Ali se i pored sve opreznosti neto dogodi. Za
vrijeme veere pozovu od njegove postelje sestru koja ga je hranila i ona
ostavi tanjur i viljuku na njegovu stoiu. On napipa viljuku, zgrabi je i
iz sve snage zabode prema srcu, pa dohvati jo i cipelu i pone to god
moe jae da udara njom po viljuki. Viknemo u pomo i jedva mu tri
ovjeka otmu viljuku. Tupi zupci su zali duboko. Cijele noi nas psuje i
ne da nam da spavamo. Sutra ujutro dobije nastup urlanja.
Postelje se opet prazne. Dani prolaze u bolovima, strepnji, jecanju i
hropcu. Ni mrtvake sobe vie ne pomau, nema ih dovoljno, pa ljudi
umiru nou i u naoj sobi. Da, to ide bre nego to sestre donose odluke.
A onda se jednog dana vrata iznenada irom otvore i niska kolica
ulaze, a na njima blijed, mrav i radostan Peter, s kutravom kosom.
Sestra Libertina ga ozareno dogura do njegove stare postelje.
Vratio se iz mrtvake sobe. A mi smo ve odavno mislili da je mrtav.
~ 131 ~

Pogleda oko sebe:

A ta sad kaete?!
I sam Josef prinuen je da prizna kako tu stvar doivljava prvi put.
Malo pomalo nekima od nas doputa se da ustanu. I meni daju take
da opkam naokolo. Ali ih ne koristim mnogo jer ne mogu da podnesem
Albertov pogled. Neprekidno me posmatra udnim pogledom. Zbog toga
ponekad umaknem u hodnik. Tamo mogu da se kreem slobodnije.
Na spratu ispod nas lee povrijeeni u eludac i kimu, oni pogoeni
u glavu i oni s oba uda amputirana. Na desnom krilu su povrede vilica,
trovani gasom, povrede nosa, uiju i vrata. Na lijevom krilu slijepi i
povrede plua, kukova, zglobova, bubrega, monica i eluca. Tek se ovdje
vidi gdje sve ovjek moe biti pogoen.
Dvojica umiru od tetanusa. Koa im postaje bijela, udovi se koe i
naposljetku su im jo dugo ive samo oi. Kod mnogih ranjenika
povrijeeni dio visi u zraku na nekakvoj vjealici, a pod ranom je sud u
koji se cijedi gnoj. Taj sud se prazni svaka dva-tri sata. Drugi lee s
napravom za istezanje, koja ima teke tegove, koji vise niz krevet. Gledam
izranjavljena crijeva koja su stalno puna izmeta. Lijeniki pomonik
pokazuje mi rentgenske snimke potpuno smrskanih kukova, koljena i
ramena.
Nemogue je shvatiti da nad tako razmrskanim tijelom jo uvijek ima
ljudskih lica u kojima ivot tee svakidanjim tokom. A, tavie, ovo je tek
jedna jedina bolnica, samo jedno jedino odjeljenje, a ima ih stotine hiljada
u Njemakoj, stotine hiljada u Francuskoj, stotine hiljada u Rusiji. Koliko
li besmisleno izgleda sve to je nekad pisano, injeno i miljeno kad su
mogue ovakve stvari! Sve to mora da je lano i bezvrijedno, kad ta
tisugodinja kultura nije bila u stanju da sprijei prolivanje rijeke krvi i
postojanje stotine tisua ovakvih tamnica prepunih jada i muka. Samo
bolnica pokazuje ta je u stvari rat!
Ja sam mlad, dvadeset mi je godina, ali od ivota poznajem samo
oajanje, strah, smrt i najpovrniju i najbesmisleniju vezu s ponorom
uasnih patnji. Vidim da se narodi guraju jedan protiv drugog i ubijaju se
uzajamno utke, glupo i posluno, ne znajui zato. Vidim da najmudriji
mozgovi na svijetu pronalaze rijei i oruje da bi se sve ovo izvodilo jo
savrenije i trajalo jo due. I zajedno sa mnom vide to svi ljudi mojih
godina, i ovdje i tamo, s one strane, u cijelom svijetu, sa mnom to
doivljava itava moja generacija. ta e uiniti nai oevi ako mi jednoga
dana ustanemo i zatraimo od njih da nam poloe raune. ta oekuju od
~ 132 ~

nas ako doe vrijeme bez rata? Godinama je nae jedino zanimanje bilo
ubijanje, ono je bilo na prvi posao u ivotu. I nae znanje o ivotu svodi se
na smrt! ta e doi poslije toga? I ta e biti od nas?
***
Lewandowski je najstariji u naoj sobi. Ima etrdeset godina i ve
deset mjeseci lei u bolnici zbog teke rane na elucu. Tek prije nekoliko
tjedan dotjerao je dotle da malo pogureno hramlje.
Ima nekoliko dana kako je veoma uznemiren. ena, koja ivi u nekom
malom mjestu u Poljskoj, pisala mu je kako je skupila dovoljno novca da
plati vlak i da ga obie.
Sad je na putu i svakog asa moe da stigne. Lewandowskom vie ne
prija ni jelo, pa ak i crveni kupus s kobasicom poklanja drugom poslije
nekoliko zalogaja. S pismom u ruci neprestano hoda tamo-amo po sobi, svi
smo ga proitali ve po deset puta, potanski ig je ve ko zna po koji put
ispitivan, redovi su jedva itljivi od masnih mrlja i estog hvatanja i ono
to je moralo da doe dolo je. Lewandowski dobija temperaturu i mora
ponovo u krevet.
Ve dvije godine nije vidio enu. Za to vrijeme ona je rodila dijete,
koje e sad donijeti. Ali druga briga mui Lewandowskog. Nadao se da e
dobiti dozvolu za izlazak kad mu ena doe, jer je jasno: lijepo je vidjeti se,
ali kad ovjek poslije toliko vremena opet vidi svoju enu, onda hoe, ako
ikako moe, jo i neto drugo.
Lewandowski je o svemu tome satima razgovarao s nama, jer u vojsci
nema tajne u tom pogledu. Uostalom, niko mu tako neto ne zamjera. Oni
meu nama koji ve mogu da izlaze ukazali su mu nekoliko zgodnih kua
u gradu, parkove i skrovita mjesta gdje mu niko nee smetati. Jedan mu
je ak preporuio i neku sobicu.
Samo, ta sve to vrijedi? Lewandowski lei u postelji i mui muku.
Cio ivot gubi vrijednost ako propusti ovu priliku. Tjeimo ga i obeavamo
da emo ve nekako udesiti.
Drugog dana popodne dolazi njegova ena, mala i zbrkana, s
uplaenim izrazom i hitrim ptijim oima, u nekakvom crnom mantilu s
jakom i trakama, ko zna gdje nabavljenim.
Tiho mrmlja neto i stidljivo zastaje na vratima. Uplaila se to vidi
est ljudi.
E, Marija, kae Lewandowski i gotovo se zagrcne vlastitom
jabuicom ui slobodno, nee ti oni nita.
Ona krene redom i svakom prui ruku. Onda nam pokae dijete, koje
~ 133 ~

se dotle uredilo u pelene. Ona ima veliku, perlama izvezenu torbu, iz koje
vadi iste pelene i prepovija dijete. Tako se oslobodi prve zbunjenosti i
njih dvoje ponu razgovor.
Lewandowski je vrlo uzbuen, svaki as nesretno pogleda u nas
svojim krupnim, izbuljenim oima.
Trenutak je povoljan, lijenik je zavrio pregled, jedino moe koja
sestra da proviri u sobu. Zato jedan ode u izvianje. Vraa se i klima
glavom:
Nigdje nikog. Hajd', Johanne, reci joj i svravaj posao!
Njih dvoje sporazumijevaju se svojim jezikom. ena gleda na nas, sva
zajapurena i zbunjena. Mi se dobroudno osmjehujemo i odmahujemo
rukama, nije to nita! Do avola s predrasudama. One su za drugaija
vremena, a sad ovdje lei stolar Johann Lewandowski, vojnik od koga je
jedan metak napravio bogalja, tu je njegova ena i ko zna kad e se
ponovo vidjeti, on hoe da je ima i neka mu bude!
Dvojica drugova stanu pred vrata da bi zadrali i zabavili sestre, ako
sluajno naiu. Straarit e oko etvrt sata.
Lewandowski moe da lei samo po strani, pa mu jedan namjesti jo
nekoliko jastuka pod lea. Albert uzme dijete, mi se okrenemo malo u
stranu, crni mantil nestane pod pokrivaima, a mi glasno igramo skat,
zainjavajui ga kojeim.
Sve se dobro razvija. Ja dobijam jedan moan krojcsolo sa etiri, koji
napravi otprilike jo jednu turu. Tako skoro zaboravljamo Lewandowskog.
Malo poslije dijete pone da plae, iako ga Albert oajniki ljulja. Neto
krka, uti i kad kao sluajno bacimo pogled, ugledamo dijete s cuclom u
ustima ve kod majke. Sve je bilo dobro!
Sad se osjeamo kao velika porodica, ena se raspoloila, a
Lewandowski lei sav ozaren i znojav.
Onda isprazni vezenu torbu i izvue iz nje nekoliko dobrih kobasica,
pa dohvati no kao struak cvijea i isijee kobasice. irokim pokretom
ruke pokazuje na nas, i mala zbrkana ena ide od jednog do drugog,
smije se i dijeli kobasice, sad je gotovo ljepa nego maloas. Nazivamo je
majkom, a ona je sva sretna i rastresa nam uzglavlja.
***
Poslije nekoliko tjedan moram svako jutro da idem u Canderov
institut. Tamo mi vezuju nogu i pokreu je. Ruka je ve odavno izlijeena.
S poloaja stiu novi transporti. Vie nema zavoja od platna, nego od
bijelog kreppapira. Tamo je oskudica u zavojima.
~ 134 ~

Albertov patrljak vrlo dobro zarauje. Rana se skoro zatvorila. Za

koju nedjelju treba da ide u postaju za proteze. Jo je utljiv i mnogo je
ozbiljniji nego ranije. esto zauti usred razgovora i ukoeno gleda preda
se. Da nije s nama, odavno bi uinio kraj. Ali sad je pregurao najgore.
Ponekad nas gleda kad igramo skat.
Ja dobijam odsustvo radi oporavka.
Majka vie nee da me pusti. Veoma je slaba. Sve je jo gore nego
prolog puta.
Uto me puk pozove i ponovo putujem na front.
Teko mi je da se odvojim od svog prijatelja Alberta Kroppa. Ali
ovjek se u vojsci vremenom na sve navikne.

~ 135 ~

XI
Prestali smo da brojimo tjedne. Bila je zima kad sam stigao i od udara
granata sleene grude zemlje bile su isto tako opasne kao i krhotine. Sad
je drvee opet zeleno. U naem ivotu smjenjuju se samo poloaj i barake.
Ve smo se navikli na to. Rat je uzronik smrti kao rak ili tuberkuloza,
kao grip ili dizenterija. Samo to su smrtni sluajevi mnogo ei,
raznovrsniji i okrutniji.
Misli su nam kao ilovaa: njih mijese dani koji se smjenjuju, dobre su
kad smo na odmoru, mrtve kad smo u borbi i vatri. Izrivena polja i u
nama i van nas.
Ali takvi su svi, ne samo mi ovdje: ono to je bilo prije vie ne postoji,
mi se toga zaista vie ne sjeamo. Razlike stvorene odgojem i
obrazovanjem skoro su zbrisane i jedva se primjeuju. One ponekad
olakaju ovjeku da se izvue iz neke situacije, ali donose i nezgode, jer
stvaraju unutranje prepreke koje se onda moraju savladati. To je kao da
smo nekada bili metalni novac raznih zemalja, koji su sad rastopili, pa svi
imaju isti otisak. Da bi se poznala razlika, treba briljivo ispitati
materijal. Mi smo vojnici, pa tek onda jo i ljudi i pojedinci, na neki udan
i skoro stidljiv nain.
Meu nama vlada veliko bratstvo koje na neobian nain povezuje
odbljesak onog drugarstva iz narodnih pjesama, onog osjeanja
solidarnosti koje imaju robijai i onog oajnikog meusobnog pomaganja
osuenika na smrt, sa ovim ivotom koji vodimo i u kome se, usred
opasnosti, izdiemo nad samrtnom napetosti i usamljenosti, bacajui se
urno i nimalo patetino u sate koji nam jo ostaju da ivimo. Kad bi se to
ocjenjivalo, reklo bi se da je i herojski i banalno u isti mah, ali ko bi mislio
o tome!
A to je ono kad u asu pred poetak neprijateljskog napada Tjaden u
grozniavoj urbi proguta svoj obrok juhe sa slaninom, jer ne zna da li e
kroz jedan sat biti u ivotu. Mi smo dugo raspravljali treba li to uiniti ili
ne. I Katcz je protiv toga, jer kae da treba raunati s pogotkom u eludac,
koji je opasniji kad je eludac pun.
To su nai problemi, to je za nas ozbiljno i drugaije ne moe da bude.
Na ovoj granici smrti ivot ima sasvim jednostavan tok i svodi se samo na
ono najpotrebnije. Sve ostalo obavijeno je mrtvim snom i u tome lei naa
primitivnost i na spas. Da smo drukiji, ve odavno bismo poludjeli,
pobjegli ili izginuli. Kao ekspedicija u polarnim predjelima. Sve ivotne
~ 136 ~

manifestacije smiju da slue samo odravanju ivota i to je njihov jedini

cilj. Sve drugo se mora odbaciti zato to uzalud troi snagu. To je jedini
nain da se spasemo. Ali zato se esto naem licem u lice sa samim sobom,
kao s nekim nepoznatim ovjekom, kad zagonetni odbljesak prolosti, kao
blijedo ogledalo, prikae u trenucima zatija obrise mog sadanjeg ivota,
udei se kako se ta bezlina aktivnost koja se zove ivot prilagodila ak i
ovome obliku. Sve druge ivotne manifestacije spavaju zimskim snom;
ivot je neprekidno na oprezu da bi se ouvao od te prijetnje smru, on je
od nas napravio ivotinje koje misle, da bi nam pruio i instinkt kao
oruje; on je otupio nau osjetljivost da nas ne bi smrvio onaj uas koji bi
nas obuzeo ako bismo razmiljali jasno i svjesno. On je u nama probudio
osjeanje drugarstva da bismo izbjegli ponor usamljenosti; on nam je dao
ravnodunost divljaka da bismo, uprkos svemu, osjetili svaki pozitivni
trenutak i sauvali ga kao rezervu protiv najezde niega. I tako ivimo
zatvorenim i munim ivotom, i samo ponekad neki dogaaj baci varnicu,
i tada u nama izbije plamen teke, strane enje.
Ali ti trenuci su opasni jer nam pokazuju da je nae prilagoavanje
ipak samo umjetno, da ono nije istinski mir, nego ona krajnja napetost za
mir. Po spoljnom nainu ivota mi se jedva razlikujemo od Bumana, ali
dok oni mogu uvijek da budu takvi zato to im je takva priroda i to se
razvijaju samo vlastitim duhovnim naporima, kod nas je obratno: nae
unutranje snage ne tee da se razvijaju u pravcu napretka, nego
nazatka. Ono to je njima normalno i prirodno mi postiemo s naporom i
umjetno.
I kada se nou trgnemo iz sna, pobijeeni i baeni na milost i nemilost
arobnoj moi privienja koja naviru, sa strahom osjeamo koliko je slab
na oslonac i granice koje nas dijele od tame, mi smo mali plamenovi,
jedva zatieni od bure koja donosi unitenje i ludilo, u kojoj treperimo i u
koju ponekad utonemo. A onda potmulo brujanje fronta postaje krug koji
nas zatvara, mi se povlaimo u sebe i razrogaeno zurimo u no. I jedina
utjeha nam je disanje drugova koji spavaju. Tako doekujemo jutro.
Svaki dan i svaki sat, svaka granata i svaki le bruse onaj tanki
oslonac koji godine ine sve tanjim. Vidim kako se oko mene postepeno sve
rui. Eto, i taj glupi dogaaj s Deteringom! On je uvijek bio povuen u
sebe. I njegova nesrea bila je u tome to je u jednom vrtu ugledao trenju.
Ba smo se vraali s poloaja i ta trenja pojavila se iznenada, u zoru,
pored novog logora na zavijutku puta. Jo nije imala lia, predstavljala je
jedan jedini buket bijelih cjetova.
~ 137 ~

Uvee nismo mogli vidjeti Deteringa. Onda se pojavio nosei nekoliko

cvjetnih grana trenje. Podsmijevali smo mu se i pitali ga hoe li u
proevinu. Nije nam odgovorio nita, samo je legao u krevet. U toku noi
uo sam kako neto radi, kao da se pakuje. Naslutio sam nesreu i priao
mu. Pravio se da nije nita i ja sam mu rekao:
Ne pravi gluposti, Detering.
Ma, ne... Samo ne mogu da spavam.
Zato si uzeo te grane s trenje?
Valjda smijem da donesem grane s trenje odgovorio je
tvrdoglavo. Onda je dodao: Kod kue imam veliki trenjar. Kad se
rascvjetaju, pa ih pogleda sa sjenika, izgledaju kao kakva velika ponjava,
tako su bijele... a sad je to vrijeme...
Klimao je glavom, ali mislima je bio daleko. Kad su uzbueni, seljaci
dobijaju tako neobian izraz, nekakvu mjeavinu krave i enjivog boga, i
blesasto i potresno. Da bih ga odvojio od tih misli, zatraio sam mu komad
kruha. Dao mi je bez ustezanja. A i to je bio sumnjiv znak, jer je uvijek bio
tvrdica. Zato sam ostao budan. Ali se nije nita dogodilo, i ujutro je bio
kao i obino.
Vjerojatno je zapazio da sam motrio na njega. Drugog jutra nije ga
bilo. Primijetio sam, ali nisam govorio nita da bih mu dao vremena,
moda e se provui. Nekoliko njih uspjelo je da pobjegne u Holandiju.
Na zboru se zapazilo njegovo odsustvo. Nedjelju dana potom uli smo
da su ga uhvatili feldandarmi, ti prezreni vojni policajci. Poao je prema
Njemakoj, i to je, naravno, bilo beznadno, a uz to je i sve ostalo izvodio
sasvim glupo. Svako je po tome mogao vidjeti da je njegovo bjegstvo bila
samo enja za zaviajem i trenutna pometnja. Ali, otkud mogu to da
shvate suci prijekih sudova, koji sjede stotinu kilometara iza linije fronta?
Nita vie nismo uli o Deteringu.
Ali i na drugi nain izbije ponekad to opasno, zadravano, kao para iz
pregrijanog kotla. Ovakav je bio Bergerov kraj:
Ve odavno su nai rovovi razoreni artiljerijskom vatrom i linija
fronta se neprekidno mijenja, tako da vie i ne vodimo pravu pozicionu
borbu. Kad proe napad i protivnapad, ostane isprekidana linija i nastane
ogorena borba od rupe do rupe. Prva linija je probijena i borba se vodi iz
rupa, po kojima su se ugnijezdile grupice vojnika.
Nalazimo se u jednoj rupi, Englezi su nam sa strane, kreu bono i
dolaze iza nas. Opkoljeni smo. Nije lako predati se, magla i dim nas
odvajaju, niko ne bi vidio da se predajemo. A moda to zaista i neemo da
~ 138 ~

uinimo, u takvim trenucima ovjek ni sam ne zna. ujemo kako nam se

pribliuju eksplozije bombi. Na mitraljez brie polukrug ispred nas. Uto
voda iz mitraljeskog hladnjaka ispari, i mi urno dodajemo jedan drugom
sanduie, pomokrimo se u njih i tako opet imamo vode i moemo dalje da
pucamo. Ali nam iza lea prati sve blie. Za koji trenutak bit emo
izgubljeni.
Na to se neposredno kraj nas razbjesni jo jedan mitraljez. Tue iz
susjedne rupe. Berger ga je donio, i sad otpone protivnapad s lea i mi
smo osloboeni i nalazimo vezu s pozadinom.
Kad se najzad naemo u pristojnom zaklonu, jedan od onih koji su
donijeli hranu ispria kako na nekih stotinak koraka odavde lei ranjeni
pas.
Gdje? upita Berger.
Onaj mu kae. Berger krene da dovede ivotinju ili je ubije. est
mjeseci ranije on o tome ne bi vodio rauna, bio bi razumniji. Pokuavamo
da ga odvratimo. Ali kad zaista poe, ostaje nam samo da kaemo: lud!"
i pustimo ga nek ide. Jer, ti napadi frontovskog bjesnila postaju opasni
ako ovjeka, im ga dobije, ne moe da svali na zemlju i vrsto ga
pritisne. A Berger ima metar i osamdeset i najjai je u eti.
Zaista je lud, jer mora da proe kroz vatrenu zavjesu, ali je u njega
uao avo, zato to ga je pogodila ona munja koja vreba iznad svih nas.
Ima ih koji se razbjesne, pa odjure, a jedan je stalno pokuavao da se
zakopa i rukama, i nogama, i ustima.
Ima, naravno, i simulanata, ali i simuliranje je ve jedan znak.
Bergera, koji je htio da pomogne psu, donose s povrijeenim kukom, a ak
i jedan od onih, koji su ga nosili dobio je metak u list.
Mller je mrtav. Dobio je sasvim izbliza svijetleu raketu u eludac.
iveo je jo pola sata, potpuno svjestan, podnosei uasne bolove. Prije
nego to je umro, dao mi je svoju lisnicu i ostavio mi izme koje je nekad
naslijedio od Kemmericha. Nosim ih jer su mi dobre. Tjaden e ih dobiti
poslije mene, obeao sam mu.
Uspjeli smo da sahranimo Mllera, ali je sigurno da nee dugo ostati
na miru. Naa linija se povlai. S one strane ima suvie svjeih engleskih i
amerikih pukova, suvie comedbeefa i bijelog brana. Suvie novih
orua. Suvie aviona.
A mi smo mravi i izgladnjeli. Hrana nam je toliko rava i s toliko
surogata da oboljevamo od nje. Industrijalci u Njemakoj su se obogatili, a
nama dizenterija izjeda crijeva. Na daskama u klozetima neprekidno ue
~ 139 ~

min

ljudi, jedan do drugog. Trebalo bi onima kod kue, pokazati ova siva,
ispijena, uta i jadna lica, te pogurene prilike kojima proliv cijedi krv iz
ila i koja se cere ustima iskrivljenim i drhtavim od bola: Zato uope
navlaiti hlae?!"
Naa artiljerija je na izmaku snaga, ima premalo municije, a cijevi su
toliko izlizane da pucaju nesigurno i obasipaju vatrom nas. Imamo vrlo
malo konja. Nae svjee trupe sastoje se od malokrvnih djeaka kojima je
potreban oporavak, koji ne mogu da nose ranac, ali koji umiju da umru. O
ratu ne znaju nita, oni samo idu naprijed i ginu. Samo jedan avion pobio
je kao od ale itave dvije ete tih djeaka u asu kad su silazili s vlaka,
prije no to su stigli da naue ita o zaklonu.
Njemaka uskoro mora ostati prazna kae Katcz.
Ne nadamo se da e tome ve jednom biti kraj. Nae misli ne idu tako
daleko. Moe te pogoditi metak i da ostane mrtav, moe biti ranjen i
onda je prva postaja, bolnica. Ako ti nita nije amputirano, prije ili poslije
past e pod ruku jednom od onih sanitetskih majora s krstom za zasluge
na reveru, koji ovjeku kau:
ta, zbog to malo skraene noge?! Ako ste hrabri, na frontu neete
trati. Sposoban! Odstupi!
Katcz pria jednu od onih pria koje krue du cijelog fronta, od
Vosgesa do Flandrije, o sanitetskom majoru koji vri pregled i proziva
ljude iz spiska, pa kako ko stupi, on ne diui pogled kae:
Sposoban! Potrebni su nam ljudi za front!
Jedan s drvenom nogom stupa pred njega, major opet kae:
Sposoban!
A onda mu Katcz povisi glas ovaj kae:
Drvenu nogu ve imam, ali sad kad odem na front pa mi metak
odnese glavu, poruit u da mi naprave drvenu glavu, pa u postati
sanitetski major!
Svi smo duboko zadovoljni ovakvim odgovorom.
Svakako, ima i dobrih lijenika, mnogi su takvi, ali u jednom od onih
stotinu pregleda koje vojnik mora da proe, mnogi zapadnu u ake jednom
od tih mnogobrojnih fabrikanata heroja, koji nastoje da u svojim
spiskovima to vie neboraca pretvore u borce.
Ima dosta takvih pria, i najee su jo gore. Ali one nemaju
nikakve veze s pobunom i nedisciplinom: one su pune iskrenosti i nazivaju
stvari njihovim pravim imenom, jer u vojsci ima vrlo mnogo prevare,
nepravde i niskosti. Pa zar nije i suvie to da se puk za pukom baca u
~ 140 ~

borbu koja daje sve manje nade na uspjeh i da se vri napad za napadom
na frontu koji se povlai i raspada?!
U poetku predmet podsmijeha, tenkovi su sad postali strana orua.
Naviru onako oklopljeni, u dugim redovima, oliavajui, vie nego ita
drugo, sav uas rata.
Topove koji nas obasipaju vatrom ne vidimo, protivniki strojevi koji
nas napadaju ljudi su kao i mi, ali ti tenkovi su maine, njihove lanane
gusjenice kreu se bez kraja, ba kao i rat. One donose unitenje ulazei u
rupe i izlazei iz njih, ne zaustavljajui se, oni su nezadriva flota oklopa
koja urla i izbacuje dim, eline ivotinje koje satiru i mrtve i ranjene ...
Pred njima se smanjujemo u svojoj tankoj koi, pred njihovom ogromnom
snagom nae ruke su slamke, a bombe ibice.
Granate, oblaci gasa, kolone tenkova, razaranje, razjedanje, smrt.
Dizenterija, gips, tifus, davljenje, sagorijevanje, smrt.
Rov, bolnica, masovne grobnice, druge mogunosti ne postoje.
Prilikom jednog napada gine na komandir ete Bertinck. On je bio
jedan od onih divnih oficira koji su uvijek bili naprijed kad god je velika
opasnost. Dvije godine proveo je s nama i nijednom nije bio ranjen. Na
kraju se neto ipak moralo dogoditi. Opkoljeni smo u jednoj rupi. S dimom
baruta dopre do nas i zadah ulja i nafte. Ugledamo dvojicu s bacaem
plamena, jedan nosi na leima sanduk, a drugi dri cijev iz koje suklja
vatra. Ako nam priu toliko blizu da plamen dopre do nas, peeni smo, jer
smo u takvom poloaju da se ne moemo povui.
Uzmemo ih na nian. Meutim, njima polazi za rukom da se probiju
blie, pa na poloaj postane opasan. Bertinck je s nama u rupi. Kad
primijeti da ne pogaamo zato to se zaklanjamo od jake vatre, uzima
puku, ispuzi iz rupe i pone leei da niani. Opali, istog asa udari ga
metak. Pogoen je. Ipak ostaje leei i niani ponovo. Za trenutak spusti
puku, onda opet niani i pucanj najzad odjekne. Bertinck ispusti puku i
kae:
Dobro je! i sklizne u rupu. Onaj zadnji od dvojice s bacaem
pogoen je, pada, cijev ispada iz ruku onom drugom, plamen sipa na sve
strane, ovjek gori.
Bertinck je pogoen u grudi. Malo poslije jedan komadi mu razmrska
bradu. Isti komadi ima jo dovoljno sile da Leeru razmrska karlicu. On
jei i odupire se rukama o zemlju, naglo gubi krv, ali niko ne moe da mu
pomogne. Nekoliko minuta potom skljoka se kao prazno crijevo. ta mu
sad pomae to to je u koli bio odlian iz matematike.
~ 141 ~

***
Mjeseci prolaze. Ovo ljeto 1918. najkrvavije je i najtee. Dani su kao
aneli odjeveni u zlato i azur, nedostini iznad ovog vrtloga unitenja. Svi
znaju da emo izgubiti rat. O tome se ne govori mnogo, povlaimo se,
poslije ove velike ofanzive neemo vie moi da napadnemo jer nemamo ni
ljudi ni municije.
Ali rat se nastavlja, umiranje se nastavlja.
Ljeto 1918. Nikad nam se ivot, i pored sve svoje bijede, nije inio
milijim: crvene bulke po poljima naih odmorita, glatke bube na
travkama, tople veeri u polutamnim svjeim sobama, crno i tajanstveno
drvee u sumraku, zvijezde i ubor vode, sanjarenje i dug san... o, ivote,
ivote, ivote!
Ljeto 1918. Nikad se vie bola nije podnijelo utke nego u trenutku
polaska na front. Pojavili su se divlji i uzbudljivi glasovi o primirju i miru,
koji uznemiruju naa srca i ine da je polazak tei nego ikada!
Ljeto 1918. Nikad ivot na frontu nije bio gori i grozniji nego u
asovima pod vatrom kad blijeda lica lee u blatu, a ruke se steu jednim
jedinim grem: Ne! Ne! Ne sad! Ne u posljednjem trenutku!"
Ljeto 1918. Vjetar nade koji miluje polja sprena vatrom, mahnita
groznica nestrpljenja i razoarenja, najbolnija jeza smrti, neshvatljivo
pitanje: Zato?! Zato se ne uini kraj?! I zato krue ti glasovi koji
nagovijetavaju kraj?!"
Ima toliko aviona i piloti su tako samopouzdani da ak i usamljene
vojnike jure kao zeeve. Na jedan njemaki avion dolazi najmanje pet
engleskih i amerikih. Na jednog gladnog i umornog njemakog vojnika u
rovu dolazi pet snanih i svjeih ljudi u protivnikom rovu. Na jedan
njemaki tain dolazi pedeset konzervi s mesom. Mi nismo potueni jer smo
bolji i iskusniji vojnici, mi smo prosto smrvljeni i potisnuti ogromnom
nadmonou.
Nekoliko tjedan padala je kia: sivo nebo, siva raskvaena zemlja,
sivo umiranje. Kad se kamionima vozimo u prvu liniju, vlaga nam probija
kroz injele i uniformu, i zadrava se za sve vrijeme dok smo u rovovima.
Onaj koji jo ima izme vezuje ih odozgo vreicama da voda i blato ne bi
prodrli unutra. Na pukama se nahvatala kora, na uniformama se
nahvatala kora, sve curi i raspada se, masa zemlje kaplje vlana i
uljevita, u njoj su ute barice s crvenim lokvama krvi, u njoj lagano
propadaju mrtvaci, ranjenici i oni koji su jo ivi.
Bura bjesni nad nama, grad krhotina granata iz tog sivog i utog
~ 142 ~

komara uzvitlava otre krike, nalik na djeje, onih koji su pogoeni, dok
u noi rastrgani ivot, stenjui i s patnjom, lagano prelazi u muk.
Nae su ruke zemlja, naa tijela glina, nae oi lokve od kie. Ne
znamo da li smo jo u ivotu.
A onda se u nae rupe spusti ega, vlana, prepuna zapare. I jednog
od tih poznih ljetnjih dana, kad je donosio hranu, padne Katcz. Sami smo
nas dvojica. Previjam ga, izgleda da je razmrskana cjevanica. Kost je
povrijeena i Katcz oajniki jei:
Zar sad! Zar ba sad!
Tjeim ga:
Ko zna koliko e ovo da traje. Ti si zasad spasen.
Rana poinje jako da krvari. Nemogue je da ostavim Katcza samog
dok odem po nosila. Uostalom, i ne znam gdje je najblie previjalite.
Katcz nije mnogo teak, uprtim ga na lea i krenem natrag, ka
previjalitu.
Dvaput se odmaramo. Noenje mu priinjava jake bolove. Ne
govorimo mnogo. Otkopao sam okovratnik koporana i snano diem:
znojim se, a lice mi se nadulo od napora i umora. Ipak se urim, jer je
mjesto opasno.
Hoemo li, Katcz?
Moramo, Paul.
Hajd'mo!
Uspravim ga, on stoji na zdravoj nozi i dri se za drvo. Onda paljivo
uhvatim povrijeenu nogu, on se odupre, a ja podvuem ruku pod koljeno
zdrave noge.
Put postaje sve tei. Na mahove zafijue i doleti poneka granata.
Koraam to bre mogu, jer krv curi iz Katczove rane. Ne moemo se
zatititi od granata, jer prije nego to bismo se zaklonili, one ve prolete.
Prilegnemo u jednu malu rupu da saekamo koji trenutak. Dajem
Katczu aj iz uture. Puimo cigaretu.
Tako je, Katcz, kaem tuno sad emo, dakle, morati da se
rastanemo.
On uti i gleda me.
Sjea se, Katcz, one guske koju smo rekvirirali? Sjea se kako si
me spasao iz okraja kad sam kao regrut bio prvi put ranjen? Onda sam
jo plakao, Katcz, a otada je prolo skoro tri godine.
On klima glavom. U meni bukne strah to u ostati sam. Kad Katcz
ode, ovdje vie nemam prijatelja.
~ 143 ~

 Katcz, mi se svakako moramo vidjeti prije nego to se vrati, ako

zaista doe mir.
Zar misli da u s ovom nogom biti jo sposoban? pita on gorko.
Izlijeit e je u miru. Zglob nije povrijeen. Moda e sve biti
dobro.
Daj mi jo jednu cigaretu kae on.
Moda emo kasnije moi da neto zajedno radimo, Katcz.
Obuzima me tuga, nemogue je da Katcz, Katcz moj prijatelj, Katcz
sa oputenim ramenima i mekim, tankim brkovima, Katcz koga poznajem
bolje no i jednog ovjeka, Katcz s kojim sam dijelio sve dobro i zlo u toku
ovih godina, nemogue je da se Katcz i ja vie nikad neemo vidjeti!
Daj mi tvoju kunu adresu, Katcz, za svaki sluaj. Napisat u ti i
svoju.
Stavljam cedulju u dep. Kako sam ve naputen, iako je on jo uvijek
pored mene! Da li da zaas prosviram metak kroz nogu da bih ostao pored
njega?
Katcz odjednom pone da grca, zelen je i ut.
Hajdemo... proape.
Skoim, luaki elim da mu pomognem, stavljam ga na lea i trim
sporo ali istrajno, pazim da mu noga ne mlatara suvie.
Grlo mi je suho, pred oima mi igra crno-crveno, kad, ve posrui, ali
uporno i nemilosrdno, stiem do previjalita.
Tamo mi koljena zaklecaju, ali jo imam snage da padnem na stranu
gdje je zdrava Katczova noga. Malo poslije se polako uspravim. Noge i
ruke mi silno drhte, s mukom pronalazim uturicu i ispijam jedan gutljaj.
Usne mi drhte. Ali Katcz je izbavljen.
Potom uspijevam da razaberem glasove iz zbrke koja dopire do mene.
Mogao si da utedi sebi tu muku kae jedan bolniar.
Gledam ga, ne razumijem.
On pokae na Katcza:
Pa, mrtav je.
Nikako ne shvatam.
Povrijeena mu je cjevanica kaem.
Bolniar stoji:
I to.
Okrenem se. Oi su mi jo uvijek mutne, znoj me ponovo probija, curi
mi preko kapaka. Obriem ga i pogledam Katcza. On lei mirno.
Onesvijeen! kaem brzo.
~ 144 ~

Bolniar tiho zvizne.

Valjda se ja bolje razumijem u to od tebe. Mrtav je. Kladim se u ta
god hoe.
Vrtim glavom.
Nemogue! Govorio sam s njim prije deset minuta. U nesvijesti je.
Katczove ruke su tople, uhvatim ga za ramena da ga istrljam ajem.
Onda osjetim da su mi prsti vlani. Izvuem ih ispod glave i primijetim da
su krvavi. Bolniar opet zvidue:
Vidi?
Nisam ni primijetio da je Katcza putem pogodio komad u glavu. Rupa
je sasvim mala, sigurno je bio kakav zalutali komadi. Ali, bilo je dovoljno.
Katcz je mrtav.
Polako ustanem.
Hoe li da uzme njegovu bukvicu i stvari? pita me kaplar.
Potvrdim, i on mi daje.
Bolniar se udi:
Pa vi niste roaci?!
Ne, nismo roaci. Ne, nismo roaci.
Idem li? Imam li jo noge? Diem oi, gledam naokolo i okreem se u
krug za pogledom, dok ne zastanem. Sve je kao i obino. Samo je rezervist
Stanislav Katczinsky mrtav.
Potom vie nita ne shvatam.

~ 145 ~

XII
Jesen je. Od starih vojnika nije ostalo mnogo. Ja sam posljednji od
sedmorice iz naeg razreda.
Svi priaju o miru i primirju. Svi ekaju. Ako se opet razoaramo,
nastupit e katastrofa, nada je suvie jaka, ona se vie ne moe odstraniti
a da ne eksplodira. Ako ne doe do mira, doi e do revolucije.
Dobijam etrnaest dana odmora, jer sam se malo nagutao gasa.
Sjedim po cio dan na suncu u malom vrtu. Doi e uskoro primirje, sad i ja
vjerujem u to. A onda emo kui.
Tu staju moje misli i ne mogu ih natjerati da idu dalje. Samo me
osjeanja silno privlae i oekuju. To je elja za ivotom, udnja za
zaviajem, to je krv, zanos spasenja. Ali to nisu ciljevi.
Da smo se vratili kui 1916, iz bola i strahotnosti onoga to smo
doivjeli, digla bi se bura. Kad se sad vratimo domovima, bit emo umorni,
ruine, sagorjeli, bez korjena i bez nade. Vie se ne moemo snai.
Niko nas nee ni razumjeti, jer pred nama se izdie jedno pokoljenje
koje je, istina, provelo zajedno s nama ove godine, ali koje je ve imalo
svoja ognjita i svoja zanimanja, i sad e se vratiti svojim starim
poloajima, zaboravljajui rat, a iza nas raste pokoljenje onakvo kao to
smo mi bili nekad, koje e nam biti nepoznato i koje e nas potisnuti.
Izlini smo samima sebi, mi emo rasti, neko e se prilagoditi, neko
pokoriti, a mnogi se nee snai, proi e godine i mi emo na kraju
propasti.
Ali moda je sve ovo na ta mislim samo sjeta i utuenost koje e
nestati kad ponovo budem stajao pod jablanovima i sluao umor njihova
lia. Nemogue je da je nestalo one miline koja nam je unosila nemir u
krv, onog oekivanja, one neizvjesnosti, tisuu onih lica iz budunosti,
onih melodija iz snova i knjiga, onog umora i slutnje ena, nije mogue
da je sve to uniteno artiljerijskom vatrom, oajanjem i vojnikim
bordelima.
Drvee je ovdje zlatno i areno, plodovi oskorue crvene se u lisnatom
granju, drumovi se gube na horizontu, vojnike kantine bruje kao konice
od vijesti o miru.
Diem se.
Sasvim sam miran. Neka dolaze mjeseci i godine, mene vie niega ne
liavaju. Sam sam i nemam nade da ih mogu ekati bez straha. ivot koji
me vodio kroz ove godine jo je u mojim rukama i oima. Ne znam da li
~ 146 ~

min

sam ga savladao. Ali dok je tu, trait e svoj put bez obzira na ono to u
meni govori ja".

***

Poginuo je oktobra hiljadu devet stotina osamnaeste, jednog dana kad

je na cijelom frontu bilo tako mirno i tiho da se ratni izvjetaj ograniio
samo na saopenje da na Zapadu nema nita novo.
Pao je niice i leao licem k zemlji, kao da spava. Kad su ga okrenuli,
vidjelo se da nije dugo patio. Lice mu je bilo spokojno kao da je bio skoro
zadovoljan to se tako dogodilo.

~ 147 ~