ivimo u vrijeme kada svekoliki oblici razgovornoga jezika sve vie ovladavaju

javnim prostorom, pa nije nikakvo udo to tekovine standardnoga govorenog

jezika polako, ali sigurno izmiu. Nije se tomu uditi. Standardni (i pisani i
govoreni) lik hrvatskog jezika valjalo bi uiti (danas je takav zahtjev sve
nepopularniji), a razgovorni ili atrovaki openito oblici podzemnih jezika
kao nestandardizirani, ne trae nikakav ni trud ni napor da ih se savlada.
Vremenski i prostorno oni su ogranieni, razumljivi uglavnom pripadnicima
odreenoga kruga unutar samo jedne generacije, najvie dviju, no i u njima ima
neto to se provlai na dijakronijskoj osi kao konstanta. To su psovke. One nisu
generacijski rasporeene. One su svevremenske. Psovka je uvredljiva rije,
sintagma ili reenica koja nije prihvaena u drutvu koje se dri bontona (pravila
o lijepom ponaanju), pa se meu takvim ljudima smatra nepristojnom i
neprikladnom. Danas je, meutim, sve vie ljudi koji psovku prestaju shvaati kao
psovku, koji je u sve siromanijem rjeniku izriu kao estu potapalicu ili
zamjenu za mnoge druge rijei. Ako se i ne izgovara cijela psovka, spominjanje
jedne prostake rijei ili vie njih umjesto standardnih rijei pokazuje da i na taj
nain gubimo vokabular, npr. Dodaj mi onaj k..., mislei, recimo, na alatku zvanu
francuski klju. U takvim smo sluajevima svjedoci ne samo mentalne lijenosti
izvornih govornika nego i vrlo oitog gubitka leksika, koji se i bez toga
nadomjetavanja vie rijei jednom skarednom nepovratno gubi. S druge strane,
dosad obine rijei, kao to je klinac (mali klin), poinju dobivati neka druga
znaenja. Ve i bez sustavnijeg istraivanja moe se primijetiti meu mladom
populacijom (studentima i uenicima osnovnih i srednjih kola) brz gubitak
leksika ( o semantici da i ne govorimo), a dananji nastavnici u kolama i na
fakultetima potvruju sve gore stanje koje vlada u razumijevanju (proitanoga
tiva, nastavnih jedinica itd.). Psovka, kao prvotno tabu-rije, osim kao
profanirana potapalica, ipak se uglavnom na spolne organe, vrijeanje rodbine,
blasfemiju i izjednaivanje ljudi sa ivotinja. Postoji i jedna bolest koprolalija
(gr. kopros, izmet + lalia, blebetanje, od lalein, govoriti), dakle, kompozit znai
runo, pogano govoriti. Bolest je to koja izaziva nenamjerno i nekontrolirano
psovanje.
Najei glagol koji poprima razne oblike i izvedenice u psovkama jest glagol
(zajebavati, zajebati itd., rus. ebat, e. jebat, polj. Jeba, sve iz indoeuropskoga
korijena *iebh, spolno opiti, u sanskrtu yabhati.) Te su rijei srodne i s grkim
zephyros, koja je pak povezana s vjerovanjem da zapadni vjetar donosi trudnou.
No i taj se glagol moe ublaiti, devulgarizirati, neim slinim tako da se ne
izrekne sam taj glagol, ali da se nedvosmisleno razumije i da izricanje psovke
zapravo ne izglea kao psovka. Tako se jedno vrijeme u uenijim krugovima,
valjda meu polaznicima teajeva u koli stranih jezika govorilo hebiga, hebe mi
se, jer se zna da se u panjolskom jeziku j ita h. Psovka koja se zapravo tako i ne
shvaa izrie se i inae mekom kajkavskom (vrlo sklonom tepanju): jebal te
vrag ili jebal ga vrag. Najstarija psovka zabiljeena u hrvatskom jeziku jest ona na
margini jednoga glagoljskoga zbornika: ebi ga vrag. Poetno j oito se shvaalo
kao proteza. Danas ljudi (i u medijima, i studenti na fakultetima kad razgovaraju
sa svojim profesorima) vie uope ne osjeaju da i glagol zezati jo relativno
donedavno (nekoliko desetljea nije u povijesti jedno0ga jezika dugo razdoblje)
nije bio u upotrebi, nego je nastao otprilike 1950-ih godina kao zamjena za glagol
zajebati, zajebavati. Izostavljanje prvog sloga takoer je vrlo esto, a drugi dio
sintagme odredit e njen intenzitet. To su obino nedune psovke, koje ljudima

slue vie kao potapalice i nisu odraz ni srdbe ni bijesa. Tako dobivamo: bem /
ben ti vraga, mia, roge, pa i jo reduciranije