Arhe, III, 5-6/2006.

UDK 111.1
Originalni nauni rad

MILAN KANGRGA
Zagreb, Hrvatska

SPEKULATIVNOST HEGELOVA STAVA:

ISTINITO JE CJELOVITO
Apstrakt: U tekstu se tematizira mogunost da se poznati Hegelov stav iz Predgovora Fenomenologiji duha, koji glasi Das Wahre ist das Ganze, dvojako tumai: filozofijsko-metafiziki i spekulativno, odnosno, kao metafiziki ili spekulativni stav. Autor daje argumentaciju za
mogunost jedne i druge interpretacije iz samoga duha Hegelove filozofije, ne presuujui definitivno koja bi od te dvije interpretacije bila misaono legitimnija.
Kljune rei: spekulativno, Hegel, istina

Hegelov stav Istinito je cjelovito (Das Wahre ist das Ganze) mogue je problematizirati u njegovoj dvostrukoj slojevitosti. To je mogue ako napravimo bitnu razliku izmeu Hegelovih spekulativnih i filozofijskih stavova, na temelju koje nije mogue jednosmisleno ovom stavu dati prevagu u njegovom bilo spekulativnom, bilo filozofijskom smislu. Iskazan, na primjer, imenicama (supstantivima), kao to se obino
navodi, razumije ili prevodi na na jezik, naime u obliku: Istina je cjelina, taj je stav
mogu samo ili ak iskljuivo kao eminentno filozofijski, to za mene ujedno znai: metafiziki. Zato? Upravo zato to mu formulacija iskazuje ne samo gotovost ili zavrenost (zakljuenost), nego to se time napustilo ili preskoilo bitno pitanje upravo
spekulativnog podrijetla tog stava. Da bude posve jasno: metafizinost za mene bitno
znai: startati i zavriti s gotovim ili dovrenim svijetom bez spekulativnog pitanja o
njegovoj (prethodnoj) mogunosti kao proizvedenosti. Ako se predoenim atributivnim
preformuliranjem Hegelova stava dospije do mogunosti da se on ujedno i spekulativno interpretira, onda taj stav treba glasiti: Istinito je cjelovito, ime se dobiva ili bar
zadrava otvorenost procesa koji tu mora biti involviran kao konstitutivan i odreujui,
ali ipak jo uvijek samo u dimenziji spoznavanja! A to spoznavalako samo je jedan od
momenata spekulativnosti, ali ne i jedini ili odreivalaki.
U tom kontekstu valja navesti ono iz literature ve poznato Adornovo mjesto, kojim
se on kritiki obraa Hegelovu navedenom stavu svojim obratom: Cjelina je neistinita (Das Ganze ist das Unwahre). Dok Hegel govori o istini u horizont filozofinosti:
Das Wahre ist das Ganze, Adorno svojim obratom, a da toga nije svjestan, govori o
istini u horizontu spekulativnosti. Drugim rijeima, Hegel govori o spoznaji, a Adorno
157

o realitetu, tj. o zbilji, i to naglaeno o zbilji graansko-kapitalistike historijske epohe dananjice, a to znai o realitetu klasne historije i klasnog otuena ivota i drutva,
a zapravo svijeta u cjelini kakav danas ivimo.
Gledajui sa spekulativne pozicije, Hegel promauje u biti, jer svojim filozofijskospoznavalakim stavom ostavlja ipak zbilju onakvom, kakva ona jest, dakle, u njezinu bitku, pa tu onda upravo Marx svojom kritikom Hegelova tzv. pozitivizma ili tobonjeg samo prividnoga kriticizma ima pravo, ali takoer sa stanovita spekulacije, a
da ni on sam toga nije svjestan, jer shvaa tu spekulaciju u Kantovom smislu, poistovjeujui spekulaciju s teorijom! Spekulacija mu je neto unaprijed odiozno. Meutim,
za nas je spekulacija filozofija vlastite koe, misao koja ide-ako-ide-pod-kou! Kada
kaemo da je filozofija ispala iz horizonta spekulacije i napustila je u bitnom, onda
se time eli rei kako se filozofija kree po povrini bitnog problema svojim pitanjem:
to neto jest?, za razliku od spekulativnog bitnog i presudnog pitanja: Po emu i
odakle neto jest?
Navedimo Fichteov bitni spekulativni stav, na koji se onda nadovezuje Hegel, koji
glasi: Stoga i nije tako beznaajno, kao to se to nekima ini, polazi li filozofija od
neke injenice (Tatsache), ili od injeninog djelovanja (Tathandlung), tj. od iste djelatnosti, koja ne pretpostavlja objekt, nego ga sama proizvodi, i gdje dakle djelovanje
neposredno postaje djelom. (J. G. Fichte, Drugi uvod u nauku o znanosti, u: Odabrane filozofske rasprave, Kultura, Zagreb, 1956., str. 219).
Rije je dakle o djelovanju i djelu ujedno i nerastavljivo, a to znai drugim rijeima:
proizvoenje i proizvod, proces i rezultat toga procesa ujedno, pa rastavljenost jednoga
od drugoga i insistiranje tada samo na jednom od ovih momenata vodi po liniji prvoga
u proces ili progres u beskonanost, bez ikakva usidrenja ili konkretnog rezultata, ili
po drugom u metafiziku koja starta s gotovim djelom i zavretkom procesa.
Svojim spekulativnim stavom Istinito je cjelovito (Das Wahre ist das Ganze) ima
dakle Hegel vjerojatno u vidu Fichteov pojam Tathandlung, pa onda taj stav hoe naglasiti upravo jedno i drugo ujedno, ako je naime rije o istinitosti, tj. o istini, koja se
onda ne moe vie shvatiti kao puka gotovost i zavrenost, nego i njezin proces (historiju) i rezultat toga procesa (postiguti konkretum postojeeg stanja).
Ako sada imamo u vidu Hegelov stav (kako je u onoj kopuli je /jest/ kojom se
izraava ono to nazivamo bitak (Sein) sadrina: djelatnost, ivotnost i duhovnost),
onda se u tom stavu Istinito je cjelovito iskazuje zapravo dogaanje, u kojem je sadrano i djelovanje i djelo ujedno. Istina, dakle, ne moe se shvatiti, pa prema tome
ni odrediti niti jedino kao proces, niti jedino kao gotovost toga procesa, nego i jedno i
drugo ujedno. Upravo je Hegel u svojoj kritici Kantova pojma moraliteta, koji je onim
treba da, odvojenim od bitka i suprotstavljenim njemu, odredio to kao insistriranje
samo na jednom od tih momenata, i imenovao to procesom ili progresom u beskonanost, dakako bez te gotove konanosti u nekom izvrenom djelu (kao moralnom
inu). A s druge strane nije mu ni na pamet palo insistiranje na gotovosti kao dovrenosti ili savrenosti po liniji gotova djela, ime bi upao u dimenziju metafizike.
Ovdje imamo posla s odnosom dvaju pojmova (istinito i cjelovito), povezanim
onim je kao tzv. kopulom, to je sm Kant ve naziva conjunctio (veza). Ako se sad
prije svega pita: Kako smo doli do ta dva pojma, onda odgovara na to pitanje u tom da158

nom obliku jo nema! Oni su naprosto spojeni i posve oevidno izjednaeni, jedno
jest ujedno drugo i posve se podudaraju po svom bitnom smislu.
Meutim, ve u tom pojmu veza lei nuno po smislu povezivanje, da bi do
veze uope moglo doi. Veza je obino shvaena kao puka gotovost i u tom se liku pojavljuje kao dana veza u svojoj gotovosti. Ali, im se uoi radnja u pojmu povezivanja,
postavlja se odmah pitanje: Odakle to povezivanje (u ovom sluaju dvaju pojmova: istine i cjeline). Ako je pak sada ujedno rije o radnji povezivanja, da bi do te veze uope
dolo, onda se ta radnja dakako ne moe jednostavno ispustiiti: ak kao neto nevano pri svemu tome u cjelini. No, sad se nuno pita za subjekta radnje, tj. za onoga djelovatelja koji proizvodi to povezivanje i njezina rezultata: veze. No, time se i sami ovi
pojmovi, stavljeni u tu vezu (conjunctio), stavljaju u pitanje, tj. pita se za karakter tih
dvaju pojmova povezanih onim je, jer ako su stavljeni u odnos, onda oni meusobno
tek dobivaju konkretni kvalitet kao bitno odreenje, po kojemu jesu, ili bolje: tek postaju to to jesu; To jo nije vidljivo iz ove gotove jednadbe: Ovo je jednako onome...
Time dva gotova pojma, stavljeni u odnos, postaju mogui po onome treem
koje ih stavlja u odnos, a to je upravo onaj Hegelov sada upravo spekulativno miljeni pojam pojma, koji oba tek omoguuje. U tom smislu imamo posla s pojmom pojma
kao spekulativnom pozicijom, a to znai kretanje po liniji samo-svijsti, koja prema
Fichteu omoguuje svijest, tj. samosvijest zna to misli svijest i to je njezin proizvod
i odakle je on. Kasnije Hegel elegantno, poto mu je to ve pripremio Fichte svojim stavom: samosvijest=samodjelatnost=sloboda, dolazi do svog prvoklasnog stava:
Nemojte povlaiti zastor na pozornici, da biste vidjeli to je iza njega, jer ete nai jedino sami sebe, budui da iza te uviajue svijesti stojite vi kao samosvjesna, tj. samodjelatna, tj. slobodna dakle proizvodilako-stvaralaka bia. Odatle onda ono izjednaavanje: ovjek=samosvijest, to vie nije zastalo u sferi ili horizontu puke spoznajne
teorije, nego je ve dignuto i miljeno na nivou povijesnosti povijesnoga.
Dakle, u stavu: Istina=cjelina, pomou onoga - na prvi pogled nepokretnoga je (jest, bitak), nalazi se iza procesulanost, kretanje i dogaanje, to znai subjekt
toga to Hegel onda imenuje djelatnou, ivotnou i duhovnou, te se sada ta uzajamna pojavna nepokretnost istine i cjeline kao tobonje gotovosti i zavrenosti, poinje tresti radnjom i djelatnou i miljenjem to im stoji u osnovi, ili bolje rei podrijetlu kao mogunosti i njihovoj pravoj budunosti kojom su zapoeli svoje trajanje
i ivot. A to je upravo ta spekulacija, kojoj djelovanje i djelo idu nuno i nerastavljivo
zajedno, kao ne vie gotova istina i ne vie kao gotova cjelina, nego ba proces dogaanja u kojemu se istinito i cjelovito u tom procesu uzajamno proizvode i omoguavaju i time tek uspostavljaju kao konkretno neto. Hegel to neto (Etwas) odreuje
upravo spekulativno-povijesno- kao rezultat negacije negacije, dakle, kao odreeni konkretni opstanak nekog predmeta kao gotova proizvoda. Utoliko sad tek moemo
shvatiti smisao tog izjednaenja, naime, tih dvaju gotovih pojmova kao fiksiranje gotovosti jednog prethodnog nezaobilaznog procesa, iz kojega oba proizilaze, ne vie kao
gotova veza, nego kao rezultat procesa povezivanja, gdje su djelovanje i djelo jedno te
isto u svojoj biti, jer su smisleno nerastavljivi u svojoj spekulativnosti uzajamnog odnosa. Zato i tako postaje oitim kako se taj izraz pomou imenica (istina i cjelina) mora
artukulirati kao: istinito je cjelovito, jer tako se bar moe taj odnos shvatiti kao proces,
159

a ne samo kao gotovost procesa. Do ega je Hegelu bitno stalo njegovim stavom: Das
Wahre ist das Ganze, navest emo ovaj njegov primjer: Duh uope nije neposredan;
neposredne su prirodne stvari i ostaju pri tom bitku. Bitak duha nije tako neposredan,
nego samo kao samoga sebe proizvodei, inei sebe za sebe pomou negacije kao subjekt, inae bi on bio samo supstancija; to dolaenje k sebi duha jest kretanje, djelatnost i posredovanje sebe sama sobom.
Zatim slijedi primjer s djetetom, pa Hegel naglaava: Isto je tako ovjek dijete i
prolazi taj krug kao neto prirodno da bi proizveo neto drugo... Dijete jo nije umni
ovjek, ono ima samo predispoziciju za to, pa je time tek um, duh po sebi (an sich); tek
pomou svog oblikovanja (obrazovanja), razvitka, jest tek ono duh. Razvijanje tih razlika i protjecanje usmjerenja to odatle proizlaze jesu put duha da doe k sebi; On sam
je meutim cilj ... tek je cilj njegov istinski bitak. Taj proces sada sebe proizvodeeg
duha, taj njegov put sadri razlikovane momente. Ali put jo nije cilj, i duh nije na cilju, a da nije bio proao taj put, on nije otpoetka na cilju; ono najpotpunije (najsavrenije) mora proi put do cilja, da bi ga postigao.
Tu misao zavrava sad Hegel ovako:
U tim postajama (Stationen) svoga procesa duh jo nije potpun (vollkommen),
njegovo znanje, svijest o sebi samome nije ono istinsko, i on time jo nije oitovan
(G.W.F.Hegel, Vorlesungen ueber die Philosophie der Religion, I, Werke in zwanzig
Baenden 16, Theorie Werkausgabe, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 1969, str.
79-80).
Odatle je dakle vidljivo da je Hegelu onim njegovim stavom: Istinito je cjelovito
stalo da naglasi upravo spekulativni stav, kojim se ujedno istie proces i rezultat procesa, da bi se tek dospjelo do bitnog i pravog odreenja onog istinitoga, koje kao takvo
opet nije i ne moe biti jednom zauvijek dovreno i zaokrueno u govotom obliku. I tu
bi trebalo da lei pravi smisao navedenog Hegelova stava! Je li ipak tome tako?
Tako dolazimo do mogueg unutranjeg smislenog izjednaavanja bitnih spekulativno-povijesnih pojmova (odreenja) kako slijedi: Re-evolucija kao mogunost (ovjekove) evolucije = na poetku bijae budunost = diskontinuitet omoguuje i proizvodi kontinuitet = samosvijest omoguuje svijest = pojam pojma omoguuje pojam =
djelatnost kao praksa uspostavlja pojam kao (razumsko) odreenje predmeta tzv. danosti = povijesni in omoguuje daljnje kretanje i razvitak kao historiju, koja se kree po
povrini gotova i proizvedena svijeta = ovjek propisuje prirodi njezine zakone (Kant),
da bi prirode kao prirode (ve pukim imenovanje) uope bilo = priroda kao ovjekovo, po ovjeku proizvedeno djelo (Marx) = struja s protivnim smjerom (Hegel) = budunost prethodi prolosti i sadanjosti = sloboda prethodi nunosti i omoguuje je kao
svoju vlastitu granicu = ovjek i svijet kao njegovo djelo bitni je nedostatak, koji tek
kao takav omoguuje ono to se naziva re-evolucija kao revolucija = re-evolucija kao
pokretaka snaga povijesti (Marx) = na poetku bijae djelovanje i djelo ujedno (Am
Angang war das Tun und die Tat als seine Tat) = budunost je bitna stvaralaka dimenzija vremena, tako da postoji ili dogaa se samo budunosno vrijeme = vrijeme je zaustavljeni ljudski trenutak (Kangrga).
Spekulacija omoguuje i prozvodi metafiziku, koja starta s ve proizvedenim i gotovim svijetom, to ga je otvorila spekulacija = predmet je bitni odnos - od samog poet160

ka svijeta, zato je ono kako znaajnije od onoga to, jer je primarno pitanje kako
se neto proizvodi, a ne to je ono kao ve proizvedeno (kao tzv. dani predmet). Dok
metafizika dakle pita i tvrdi: Ex nihilo nihil fit (Iz niega ne postaje nita), spekulacija
pita: Po emu (po kojemu i kakvom subjektu i u kakvim proizvodnim odnosima) neto
jeste ime se bitak (ono Jest) pojavljuje kao proizvod, pa nakon Fichtea kae Hegel:
Bitak jesu produkti (u pluralu) (proizvedenih predmeta) i produciranje kao proizvodilako-stvaralaki proces, po kojemu taj bitak tek postaje, da bi bio to to jest.
Sad moemo rei: Samo u horizontu i na pretpostavkama metafizike mogu je stav:
A = A, ako se oba relata shvate kao puka formalna i statika gotovost, a da se ne vidi
ili ne eli vidjeti kako u tom A = A lei ve djelatnost onoga treba da u jedinstvu ili
ak identitetu bitka i trebanja (ako se jo ostaje u etiko-moralnom horizontu, u kojemu taj stav ima svoje pravo podrijetlo, ali koji odmah prerasta u svoje istinsko povijesno odreenje). Pri takvom formalnom shvaanju navedena stava nije ak vidljivo
ni to kako ono to jest ujedno nije neto drugo, to je tim jest ve implicirano i
sadrano, da bi se spoznavalaki uope dospjelo do odreenja kvaliteta neega (dakle:
do samog pojma predmeta). U osnovi toga lei poznata Spinozina dalekosena teza:
Omnis determinatio negatio est (Svako odreenje ujedno je i negacija tog odreenja, u
tom sad ve dijalektiki miljenu odnosu, koji je meutim jo uvijek shvaen samo u
dimenziji spoznaje).
Sve je to bilo samom Hegelu isuvie jasno, pa mu je jasna i veliina postignuta
tim ne samo Spinozinim stavom, kao i granica toga i takvih stavova, te se na toj s njegove strane prekoraenoj granici nastavlja sve ono to emo u Hegelovoj misli nai
kao prvoklasni spekulativni stav, naslijeen jo od Fichtea, pa ga Hegel zapravo nikada nije zaboravio. No, taj se zaborav ipak u njega znao dogaati, tako da i navedeni - mogli bismo ovdje kazati kljuni stav, kako je ono istinito upravo ono cjelovito,
upravo u formulaciji: Isatina je cjelina izaziva pravu nedoumicu o mogunosti ispravnog tumaenja samog smisla reenoga!
Stoga bismo ovdje mogli i morali postaviti pitanje: Nije li ova naa prethodna (spekulativna) interpretacija Hegelova stava ipak bezuspjean pokuaj spaavanja onoga
smisla to se u njemu nipoto ne nalazi? Imamo li u vidu nae ope postavljanje problema odnosa, a to ujedno znai i bitne razlike izmeu spekulacije i filozofije, taj se bitni,
a ne neki sporedni ili sekundarni, da ne kaemo beznaajni Hegelov stav doista moe
tumaiti i na jedan i na drugi nain. Ja sam ga pokuao shvatiti i protumaiti primarno
spekulativno, a to bi znailo kao jedino mogue. Time, meutim, upravo istine radi,
nipoto ne bi trebalo tvrditi da se taj stav ne da interpretirati i filozofijski! I to stoga to
argumenti postoje i za jednu i za drugu mogunost. Pokuajmo to pojasniti:
Ve smo dosada ukazivali na to da se u Hegelovoj misli (ili, ako hoemo u itavom
njegovom djelu, od najranijih spisa, pa do Enciklopedije) ispreplee ono spekulativno
s filozofijskim, pa su na mnogim, ak i bitnim mjestima mogue obje interpretacije! Ve
smo, naprimjer ba, s pojmom istine u Hegela ukazivali na to kako u tom odreenju
pretee u njega onaj puko spoznavalaki karakter i smisao tog pojma, s naglaskom upravo na pojam! U tom bismo se sluaju nalazili iskljuivo u horizontu filozofinosti
kao teoretinosti (dakle, konzekventno miljeno: na stanovitu spoznajne teorije!). To bi
onda ovdje znailo samo jedno: Cjelina (miljena sada nuno kao gotovost, dovrenost,
161

zakjljuenost, a to bi ujedno bilo i savrenost!) shvaena je u tom liku kao ono dokraja spoznato, te imamo posla sa spoznatom cjelinom gotova svijeta, i to bi bila ta istina o
njoj. U tom smislu: Istina je cjelina! No, time je ujedno i miljeno i reeno i utvreno da
je itav historijsko-povijesni proces (od poetka svijeta do danas koje i kako danas?
do Hegela i njegove tadanjice?; a to je s nama?) zavren! U tom je sluaju Hegel
malo zakasnio, jer tek dananji mudraci pod imenom filozofa govore o kraju
povijesti! Moemo li sad smatrati da je upravo to bila Hegelova misao?!
Pokuali smo pokazati kako sam Hegel demantira takav mogui zakljuak ve
onim naglaavanjem da se ona kopula je (jest, kojim se iskazuje pojam bitka: Kad
kaemo jest, time je bitak ili ovo jest ve ukinut!) i moe i mora ujedno shvatiti
kao: djelatnost, ivotnost i duhovnost! Sad bismo mogli i morali upitati: Koga ili ega?
Odgovor bi morao biti: subjekta! A moemo li i smijemo li tome dodati jo i: ovjeka?
Upravo je to pravo pitanje! Ako kaemo: ne moemo, onda smo ostali dobri filozofi, a ako kaemo: moemo, onda smo ve preli na spekulativno stanovite! Iza
toga je stoji ili puki subjekt spoznaje, ili ovjek kao samostvaralako bie, koje se
kao takvo niti potvruje, niti odjelovljuje jedino ili iskljuivo spoznavalaki, nego itavim svojim teorijsko-praktikim, sada ve povijesnim biem, u totalitetu svog ivota i
u odreenoj sredini. U tom se sluaju potvruje upravo cjelina djelatne procesualnosti, pomou koje je taj svijet i ovjek u njemu uope mogu!
Ako sad u vezi s reenim dodamo, na primjer, ono Hegelovo od Kanta naslijeeno i najdublje povijesno domiljeno i provedeno odreenje, kako je ono treba da
pojam ovjeka, pa ako sad u vezi s tim i takvim stavom, kojim se otvara i zacrtava itava historija ovjeanstva kao bitna prekretnica i razlika izmeu ovjeka i ivotinje (historije i prirode!), ukaemo na Hegelov stav na poetku njegove Filozofije
prava, kako je to trebanje (Sollen) krtica to neprestano ruje (der Maulwurf der
stets wuehlt) u samim temeljima zbilje i svijeta u cjelini, kao uostalom i mnogo slinih stavova, dobit emo drugu sliku! Ne moe se, naime, jednostavno prijei preko toga, kao da Hegel takve stavove i spoznaje nije izrekao! A da se pritom ne spominju oni upravo revolucionarno-kritiki Hegelovi stavovi ne samom na kraju njegove
Filozofije povijesti!
Dakako, sam stav, uzet u svom golom obliku: Istina je cjelina (Das Wahre ist das
Ganze) zavodi ve time to i sam pojam cjeline nije ovdje na taj nain poblie odreen,
tako da se njime moe misliti mnogo toga i nita odreeno! Ako se, naime, ima u vidu
itava dananja klasna historija, kao otueni, a danas i posve postvareni svijet u
njegovim temeljima, onda ima pravo Th.W.Adorno (svojim mottom za knjigu Minima moralia) onim svojim obrtanjem Hegelova stava: Cjelina je neistinita! (Das
Ganze ist das Unwahre)!
Ostaje ipak pitanje a to bi bar usputno trebalo biti prisutno ba kao popratno
pitanje za svakoga, ak i filozofa! - : Kako se ta i neistinita cjelina proizvodila i uspostavljala, da bi nje i u tom zapravo naknadnom otuenom obliku uope bilo?! Nije
li ta otuenost ve samim svojim odreenjem i pravim smislom upravo posljedica
neega jo ne-otuenoga, to se tek kao takvo moglo otuiti, a nije uzrok ili podrijetlo u
liku samodjelatnosti kao slobodne djelatnosti?! Inae emo dati za pravo metafiziarima svih boja, kako nunost prethodi slobodi, a ne upravo spekulativno obratno: slo162

boda (kao poetak svijeta prethodi nunosti kao vlastitoj granici, tj. upravo: njezinu
proizvodu), koja ima da bude prekoraena, kako bismo za nju uope i znali!
Zato je u svakom sluaju mogua dvostruka interpretacija Hegelova stava, a pritom treba ipak imati na umu Fichteov stav, kako svatko odabire takvu filozofiju, kakav je ovjek, pa je ovdje na snazi prava ljudska odluka: ili za slobodu ili za nunost,
pa onda birajmo!
Na svaki nain, meutim, treba biti posve jasno: Ako se ono: djelatnost, ivotnost
i duhovnost, kao Hegelov rei emo tako prijevod za pojam bitka (onoga: jest)
shvati samo u dimenziji spoznavanja (ili, miljenja, odvojena od djelatnosti kao ivotne cjeline u liku puke teoretinosti), te se ta odreenja odnose samo na subjekt spoznaje, onda bi taj stav potpadao pod onu istu kritiku to ju je Fichte, nakon kritike stvari
po sebi, uputio Kantu kao doista ono za bitnu razliku izmeu spekulacije i filozofije
najznaajnije, kad je od Kanta traio da konkretizira onaj svoj osnovni stav: Ja mislim tako da kae: Ja Immanuel Kant mislim!, jer bi se tek tako i time naglasilo da
vie nije rije o onome Ja kao pukom spoznavalakom subjektu (koji samo misli,
a da pritom ne ivi), nego o ovjeku (koji ujedno i djeluje da bi preivio). Jer se doista i
u Hegela ona odreenja mogu oditavati i shvatati u tom kantovskom smislu!
Svakako na kraju ostaje odluno i presudno pitanje: Je li Hegel bio ili nije bio povijesni mislilac, ili preciznije: mislilac povijesnog. Ako da, kako je upravo on zaustavio taj povijesni proces, ili o kakvoj nam je to povijesti govorio Hegel? Ako je sam
ovjek po svojoj biti povijesno bie (kako Herbert Markuse pogoeno tumai bitnu Hegelovu misao), onda se i taj ovjek i ta njegova povijest (u punom i pravom identitetu
tih odreenja), moe zaustaviti kao proces samo onime to dakako sam ovjek moe
vrlo lako i vrlo skoro (danas!) pripremiti sebi svojim djelom svjetskom katastrofom, bilo to atomskom energijom, bilo to takvim ekolokim zagaenjem svijeta, da svi
odletimo u onu tamnu rupu, nekuda u nitavilo iznad armosfere!

163